Edgar Wallace

LAKRDIJAŠ
 Gospodin Stratford Harlow nije bio
džentlmen koji bi se često morao žuriti. Kao
pravi pripadnik dokonog staleža, često je bio u
prilici da dangubi pa je razvio sklonost izuzetnoj
ljubopit-Ijivosti.
Imao je sve značajke potrebne čovjeku koji
vrši opažanja, zanimale su ga i najobičnije
pojave, a u svojim je proučavanjima uživao
neometan sentimentalnošću, jer je ta slabost
pogubna za ispravno rasuđivanje.
Leonardo da Vinci mogao je stajati kraj
stratišta, upotrijebivši jezivi podij kao radni stol,
na kojemu bi skicirao hropac zločinaca osuđenih
na patnju. Premda gospodin Harlow nije bio
veliki ljubitelj slikarstva, cijenio je Leonarda. I
sam je bio u stanju zastati i gledati prizore od
kojih bi prosječna osoba zadrhtala i požurila s
tog mjesta, no isto se tako (čak i u velikoj žurbi)
mogao zaustaviti kako bi proučio sastav boja
jesenjeg sutona i to ne s pjesničkim ushitom,
nego je, za svoje zadovoljstvo, raščlanjivao i tu
vrst ljepote.
Bio je krupan čovjek od četrdeset osam
godina, svijetle kose i proćelav. Na glatko
izbrijanom licu nije bilo bora, a nježna mu je put
bila besprijekorna. Vodnjikavo plave oči ne
smatraju lijepima, a oči gospodina Harlowa su
tako blijede da su se mnogi osjetljivi ljudi
zaprepastili kad su ga prvi put ugledali, jer
zaključili su da je slijep. Nos mu je bio velik i
dug, iste debljine od čela do vrha. Opis u
putovnici tvrdio je da su mu usta "puna". Usnice
su mu bile izrazito crvene, a činilo se da ih
skuplja čak i kad su mu usta mirovala. Osobni
opis upotpunjavali su okrugla brada s rupicom
na sredini i neobično male uši.
Njegov jaki automobil bio je parkiran uz rub
ceste, tako da su dva stražnja kotača stajala na
travnatom obrubu, a gospodin Harlow je sjedio s
rukom na upravljaču i gledao povorku ljudi u
polju. U takvim trenucima dubokog
razmišljanja, u glavi gospodina Stratforda
Harlowa rađale su se sjajne zamisli, a veliki bi se
planovi ocrtavali niotkuda, kao da dolaze s onu
stranu uobrazilje. Začudo, zatvori su na njega
uvijek nadahnjujuće djelovali.
Poljem se vukla kolona od po dva dobro
raspoložena, suncem opaljena zatvorenika u
prugastim kaputićima i hlačama, a predvodio ih
je mršavi stražar, s puškom propisno "o desnom
ramenu". Gospodin Harlow je primijetio da više
ne primjenjuju stari način obilježavanja
zatvorskih povratnika tako što bi im kape
ukrašavali s toliko tajanstvenih slova abecede
koliko su puta osuđivani, pa se sjetio kako je
negdje pročitao daje to ukinuto.
Tup! Tup! Tup!
Zatvorenici su izašli na asfaltiranu cestu i
kretali su se prema njemu. Stražar-predvodnik
sumnjičavo je pogledao dobro odjevenog
neznanca, no robijaši se nisu doimali postidcni, a
niti smeteni činjenicom daje netko svjedok
njihove bruke. Naprotiv, zauzeli su razmetljivo
držanje, kao da su svjesni da pružaju neobičan
prizor, vrijedan promatranja. Prva dvojica su
postrance pogledali znatiželjnika i prijateljski
mu se nacerili, jedan od slijedećih robijaša je
učinio isto, ali drugi nije gledao ni lijevo ni
desno. Namrštio se, tanka su mu usta zadobila
podrugljiv izraz, a jedno rame je podigao kao da
prijezirno i prkosno sliježe, a gospodin Harlow
je shvatio da taj pokret nije upravljen samo
znatiželjnom gledaocu, nego svim slobodnim
ljudima na svijetu, čiji je gospodin Harlow bio
predstavnik.
Okrenuo se na sjedalu i gledao kako kolona
maršira kroz ulaz, "Slavoluk očaja", i nestaje
kroz metalna vrata koja nije mogao vidjeti.
Pritisnuo je papučicu za gas i napravio
polukrug. Strpljivo je manevrirao dugom
šasijom, dok je nije okrenuo natrag, u smjeru
Princetowna. Tavistock i Ellenbruv mogu
pričekati jedan dan, pa, bude li potrebno i cijeli
tjedan, jer mu je na um pala sjajna zamisao, koju
bi trebalo uobličiti i slijediti.
Tiho je zaustavio automobil pred hotelom
"Duchy", a niz stepenice dotrči portir.
- Nešto nije u redu, gospodine?
- Ne, odlučio sam ostati još jedan dan. Mogu
li dobiti apartman? Ako ne, poslužit će bilo koja
soba.
Doznao je da još nisu iznajmili apartman pa
je rekao neka mu gore odnesu mali kovčeg.
Onda je zaključio da bi se Ellenburv mogao
dovesti automobilom i uštedjeti mu put preko
močvare, a i dosadan dan u Tavis-tocku.
Krenuo je prema telefonu, pa je za pet minuta
začuo Ellen-burvjev zabrinuti glas.
- Dođite u Princetown. Odsjeo sam u
"Duchvju". Ne dozvolite da netko primijeti da se
poznamo. Upoznat ćemo se u predvorju, poslije
ručka.
Gospodin Harlow je, za stolom odakle je
imao pogled na neuredni trg pred "Duchvjem",
upravo bio usred skromnog ručka, kad je vidio
da stiže Ellenburv, mali, mršavi, živčani čovjek s
rijetkim, sijedim zaliscima. Posjetilac je ubrzo
ušao u prostranu blagovaonicu, u prolazu se brzo
osvrnuo, trgnuo se ugledavši gospodina
Harlowa, a onda je sjeo za najbliži stol.
 U blagovaonici je bilo malo gostiju. Dvije su
se grupe dovezle automobilima iz Torquaya pa
su sad ručali jedni nasuprot drugih, u kutovima
prostorije i glasno razgovarali. Za drugim stolom
bio je postariji čovjek sa zdepastom suprugom, a
za trećim djevojka, koja se doimala kao daje
posve izdvojena od svega. Žene su gospodina
Harlowa zanimale samo ako su bile čimbenici u
nekom problemu, ili sastavni dijelovi
istraživanja, no svakako je nastojao svrstati sve
stoje vidio pa je na svoj hladnokrvni način
primijetio daje gošća lijepa i zato nesvakidašnja,
jer većina ljudi odslikava izrazitu opreku između
skromnih uličica u predgrađu u kojima stanuju i
sivih poslovnih središta, gdje zarađuju za život.
Jednom prilikom stajao je na uglu prometne
ulice u Mid-landsu i dvanaest sati proučavao
učestalost ljepote kod žena. Premda su onuda, za
cijelo to vrijeme, žurile tisuće, vidio je samo
jednu poprilično lijepu djevojku i dvije koje nisu
bile ^oše. Zato mu se činilo čudno da tu,
postrance od njega, sjedi p Ivlačna, štoviše,
doista nesvakidašnje lijepa djevojka. Premda joj
nije vidio oči, ono stoje opazio bilo je savršeno,
a i put joj je, ako ga vid nije varao, bila bez
mane. Nije joj vidio kosu, skrivenu pod crnim
šeširićem, no svidjelo mu se kako se koristi
rukama. Bio je uvjeren da se promatranjem ruku
može zaključiti o duhu neke osobe. Stas joj je -
kako se kaže? Gospodin Harlow napući usnice.
Riječnik mu je bio hladan i točan, lišen
ushićenih uzleta. Možda "dražestan" stas!
Ponovno je skupio usnice. Da, draže-
stan, no je li to posve prikladna riječ ...
Zadubio se u jezične istančanosti, a dok je
mozgao, malo je podigla glavu i pogledala ga.
Bila je privlačna već iz profila, ali sada...
"Krasna je, složi se Stratford Harlovv, sam sa
sobom, "no glas joj zacijelo može izluditi
čovjeka".
Pa ipak, odlučio je da riskira razočaranje. Za
nju se zanimao posve nepristrano. U njegovom
su životu samo dvije žene, jedna mlada, a druga
stara, igrale važne uloge, no i o njima je mogao
nepristrano razmišljati. Nisu inu se sviđale, niti
su mu bile odbojne, nego se prema njima
odnosio kao prema egzotičnim vazama, kojima
se mogao diviti, premda nisu bile posebno
korisne.
U tom trenutku došao je konobur da uzme
prazan tanjur. - Gospođica Rivers tiho je
odgovorio na pitanje gosta. - Mlada dama je
jutros stigla, a posljednjim se vlakom vruća u
Plvmouth. Došla je nekome u posjetu. -
Znučujim je pogledao gospodina Harlowa, koji
podigne guste obrve.
 - U zatvoru? - upitao je sniženim glusoin.
Konobar potvrdi glavom. - Svojem
ujuku...Arthuru Inglu, onom glumcu.
Gospodin Harlow kimne. Ime mu je bilo
mutno poznato. Ingle?... Stručak cvijeća iz
kojega je ispao cvijet... i prehlađeni sudac.
Pokušao je obnoviti sjećanje povezivunjem
predodžbi. Bio je u sudnici Old Bailev, kad je
sudac odložio stručak koji svaki sudac nosi, a taj
je običaj potekao u davnini, kud je rukovet bilja
navodno štitila njegovo gospodstvo od zarazne
njugejtske groznice. Kad je sudac položio
stručak na stol, iz sredine su, pisaru na glavu,
ispala dva mala cvijeta bedrinca. Sad se sjetio!
Ingle! Asket-sko lice izobličeno od bijesa. Ingle,
glumac koji je krivotvorio, varao i naposljetku
dolijao. Stratford Harlovv se tiho nasmije, jer se
sjetio ne samo imena, nego i tog čovjeka, u
jutros ga je vidio kako, namršten, sliježe jednim
ramenom dok se s ostalim robijašima vukao
preko polja. Dakle, to je Ingle. A bio je glumac.
Gospodin Harlow se vratio u Princetovvn
upravo zato da dozna tko je taj zatvorenik. Kad
je podignuo pogled vidio je da djevojka brzo
odlazi iz prostorije, pa je ustao i polako krenuo
za njom, no predvorje hotela bilo je prazno.
Smjestio se u naj-zabačeniji kut, pozvonio da mu
donesu kavu, a onda je zapalio cigaretu. Ubrzo
je ušao Ellenburv, no u tom trenutku Harlowa je
zaokupilo nešto drugo. Kroz prozor je vidio da
se gospođica Rivers udaljava preko trga, u
smjeru poštanskog ureda, pa je ustao, izašao iz
hotela i krenuo za njom. Kad je ušao u poštu,
upravo je kupovala marke, a ugodno se
iznenadio otkrivši da joj glas posjeduje kakvoću
koja se samo može poželjeti.
Čovjek u dobi od četrdeset osam godina ima
određene prednosti pa uspijeva pronaći povoljne
prilike i kad bi se mladić od dvadeset osam
godina zacijelo posve smeo.
- Dobro jutro, mlada damo. I vi ste gošća
hotela, je li? Izgovorio je to s osmijehom koji bi
se mogao protumačiti kao
očinski. Dobacila mu je pogled, a usnice su
joj se trgnule. Odviše se olako smiješi, pomislio
je, a da bi njezin posjet imao tako tužan povod.
- Da, ručala sam u Duchvju, ali nisam ondje
odsjela. Grozan gradić!
- Nije posve lišen ljepote - pobuni se
gospodin Harlovv. Spustio je na pult novčić od
šest penija, uzeo vozni red
mjesnih vlakova, počekao da djevojci izbroje
sitniš, a onda joj se pridružio na izlazu iz pošte.
- A ima i romantičnih dijelova - nastavio je
prekinuti razgovor. - Pogledajte, primjerice,
Feathers Inn. Tu su zgradu svojim trudom
podigli francuski ratni zarobljenici.
S mjesta na kojem su stajali mogli su vidjeti
samo vrh jednog od velikih dimnjaka zatvora.
Primijetila je da je bacio pogled u tom smjeru
i zatresao glavom. - Ona druga zgrada je,
dakako, grozna! Grozna! Pokušavam skupiti
hrabrost i ući, ali nekako nisam u stanju.
- Imate li ondje... - nije završila pitanje.
- Prijatelja, da. Prije mnogo godina bio mi je
vrlo drag prijatelj, ali jadnik nije mogao ići
ispravnim putom. Nejasno sam obećao da ću ga
posjetiti, no pomisao me užasava. - Zapravo,
nijedan prijatelj gospodina Harlowa nije čamio u
zatvoru.
Zamišljeno gaje pogledala.
- Baš i nije tako strašno. Već sam bila ondje
- rekla je, ničim ne pokazavši da joj je
neugodno. - Ujak mije u zatvoru.
- Doista? - U glas je unio najprikladniju
mjeru suosjećanja i razumijevanja.
- Posjećujem ga drugi put u četiri godine.
Naravno, mrzim to i bit ću sretna kad se završi.
Obično je prilično... naporno.
Polako su hodali prema hotelu.
- Za vas je to svakako grozno. Tako
suosjećate s tim jadnicima...
 Njezin gaje smiješak prilično zaprepastio. -
To me baš jako ne potresa. Vjerojatno je okrutno
reći, ali ne potresa me. Između ujaka i mene -
oklijevala je - nema naklonost^ no jedini sam
mu rod pa se brinem o njegovim poslovima. -
Činilo se da joj ponovno nedostaju riječi
objašnjenja. - I o novcu kojeg ima, a prilično
gaje teško zadovoljiti.
Njezine su riječi kod gospodina Harlovva
pobudile veliko zanimanje, jer takav preokret
nije mogao ni pretpostaviti.
- Bilo bi strašno da mi je drag, ili da on mene
voli - nastavila je, zastajući na početku stubišta.
Kako stvari stoje, razgovaramo samo poslovno i
to je sve.
Prijateljski mu je kimnula i prva ušla u hotel.
Gospodin Harlow je dugo stajao na vratima,
zureći u prazno, jer duboko je mozgao, a onda se
otšetao do kave koja se već ohladila i sa
živčanim je čovječuljkom, koji gaje čekao,
zapodjeo razgovor o vremenu i ljetini.
Ostali su posve sami. Grupe s automobilima
izašle su u bučnom neredu, a kad je Harlow
stigao, stari gospodin i njegova stara zdepasta
supruga, upravo su se iz hotela zaputili na izlet.
- Je li sve u redu, Ellenburv?
- Da, gospodine Harlow - odgovori kratki
usrdno. - Sve je savršeno skladno i tip-top.
Sredio sam tužbu što su je francuski osiguratelji
podnijeli protiv društva Rata i...
Naglo je zamuknuo. Gospodin Harlow je
slijedio pogled njegovih raširenih očiju pa je i on
pogledao kroz prozor.
Niz ulicu se, prema željezničkoj stanici,
kretalo osam zatvorenika, no za razliku od ljudi
koje je jutros sreo, ovi su bili lisicama vezani za
sjajni, čelični lanac koji se protezao kroz malu
povorku. Gledajući ih, gospodin Harlow pokaže
rukom.
- Nije baš vedar ni ugodan prizor -
prokomentirao je. Za vrijeme govorničkih
istupa, glas mu je bio pun i vrlo čvrst. - Pa ipak,
mislim da su se debelokožni stanovnici
Princetovna navikli na takve prizore.
Pretpostavljam da te ljude prebacuju u drugi
zatvor. Jeste li kad razmišljali kako biste se
osjećali da ste, recimo, na čelu te skupine,
vezani lancima kao divlja zvijer...
- Zaboga, prestanite! - javi se kratki
promuklo. - Ne govorite, ne govorite o tome!
Prekrio je lice drhtavim rukama. - Užasavao
sam se dolaska ovamo - priznao je, jedva čujno.
- Nikad prije nisam bio... Automobil je prošao
kraj onog strašnog ulaza i umalo sam se
onesvijestio.
 Gospodin Harlow, koji je pazio na vrata,
snishodljivo se nasmiješi. - Nemate se čega
bojati, dragi moj Ellenburv -utješio je
sugovornika očinskim glasom. - U neku ruku
sam vam oprostio prijestup. U neku ruku -
pažljivo je naglasio. - Ne znam bi li i sudac
zauzeo isto gledište. Zakon poznajete bolje od
mene. No jedno je sigurno: Slobodni ste, vaši su
dugovi plaćeni, novac koji ste ukrali klijentima
vraćen je, a imate dohodak koji je, da se tako
izrazim, zadovoljavajući.
Niski čovjek kimne i učini pokret kao da
nešto guta. Pro-blijedjela su mu čak i usta, a kad
je uzeo čašu vode, ruka mu se tako tresla daje
morao spustiti čašu.
- Vrlo sam zahvalan - rekao je. - Vrlo, vrlo
zahvalan... Oprostite, to me je prilično
uznemirilo.
- Prirodno - promrmlja gospodin Harlow.
Iz džepa je izvadio notes, polako ga je i
pažljivo otvorio, a onda je pet minuta pisao, dok
gaje niski odvjetnik gledao. Kad je završio,
istrgnuo je list i pružio ga preko stola.
- Želim znati sve o tom čovjeku, Arthuru
Inglu - rekao je. - Kad mu ističe presuda, gdje
živi, bilo u Londonu ili drugdje, kakva su mu
sredstva za život i posebno, zašto je ljut na cijeli
svijet. Ne znam razlog, ali nekako sumnjam daje
prilično jak. Isto tako, zanimalo bi me gdje mu
radi nećaka. Primijetit ćete da sam, na papiru,
iza njezinog imena stavio upitnik. Hoću znati tko
su joj prijatelji, kako provodi slobodno vrijeme,
a vrlo mi je važno i njezino novčano stanje.
- Razumijem. - Ellenburv pažljivo stavi papir
u otrcanu lisnicu, a onda se naglo trgne, kao
stoje često činio. - Nešto sam zaboravio,
gospodine Harlow - reče on. - Prošlog me
ponedjeljka u mom uredu na Lincoln's Inn
Fieldsu posjetila policija.
Zadnje dvije riječi izgovorio je kao da se
ispričava, jer je na neki način odgovoran za
takvu posjetu. Gospodin Harlow svrne pogled
blijedim očima na sugovornika i dugo je
proučavao njegovo lice, prije nego stoje upitao: -
Kakvim povodom?
- Nije mi baš jasno - odgovori Ellenburv,
koji je običavao izrazom lica u trenutku oslikati
osjećaje o kojima bi govorio. - Prilično sam se
zbunio. - Lice mu se zgrčilo u izraz unezvjere-
nosti. - Znate, gospodin Carlton nije iznio jasan
razlog.
- Carlton? - upita Harlovv, neuobičajeno
brzo. - To je čovjek iz ministarstva vanjskih
poslova, je li?
Eilenburv potvrdi glavom.
- Pa?
 - Došao je zbog požara izazvanog gumom.
Sjećate se požara u tvornici United
International? Zanimalo ga je je li Rata osigurala
izgorjelu robu, a, dakako, odgovorio sam da to,
koliko znam, nismo učinili.
- Ne govorite "mi", upozori ga Harlovv
blago - nego da to nije učinio Sindikat Kata.
Odvjetnik ste koji radi za neimenovane klijente.
1?
- Toje bilo sve - reče Ellenburv. -
Neodređeno je govorio.
- Uvijek je neodređen - prekine ga Harlow,
sa slabim osmijehom - i uvijek bezobziran,
zapamtite to, Ellenburv. Niži inspektor James
Carlton je najbezobzirniji čovjek koji je ikad
radio u Scotland Yardu. Jednog dana bit će
beznadno upropašten, ili neizbježno unaprijeđen.
Uvelike mu se divim. Nijednu osobu na svijetu
tako ne cijenim zbog inteligencije, oštroumnosti
i... bezobzirnosti. Njegove su teorije vrijedne
div- ljenja, a istodobno zbunjuju. A to znači da
su ispravne. Čestitost je vrednota koja najviše
zbunjuje, jer ako čovjek ispravno postupa, nikad
ne možete predvidjeti što će učiniti. Mislim da
sam izgovorio nešto nalik epigramu, Ellenburv,
pa bi bilo dobro da ga pribilježite, jer ako ikad
dobijete zadaću da napišete moju biografiju,
imat ćete materijala da sve jasno prikažete. -
Pogledao je na sat. - U petak, u jedanaest sati
navečer, bit ću u Park Laneu, pa vam mogu
posvetiti deset minuta - izjavio je.
Ellenburv je živčano motao prste.
- Nije li to rizik... za vas, mislim? - upitao je
odjednom. - Možda sam glup, ali nije mi jasno
zašto vi... Pa, zašto riskirate. S toliko novaca...
Gospodin Harlovv se zavalio na
podstavljenoj stolici, a oči su mu malo zaiskrile,
kao da se zabavlja.
- Da imate milijune, što biste učinili?
Povukli biste se iz posla, dakako. Sagradili ili
kupili krasnu kuću... a onda?
- Ne znam - odgovori stariji čovjek
neodređeno. - Možete putovati...
- Englezi na dva načina zamišljaju sreću:
jedan je putovanje, a drugi mirovanje! Ili
bezglavo jure, ili rđaju! Mogao bih se oženiti, ali
ne želim. Mogao bih imati veliku štalu trkaćih
konja, ali prezirem trke. Mogao bih ploviti
jahtom, ali mrzim more. Što ako se zaželim
uzbuđenja? Želim ih. Umjetnost življenja je u
umjetnosti pobjeđivanja. Zabilježite to. U čemu
se sastoji sreća u kartanju, konjima, golfu,
ženama, ili u bilo čemu što vam padne na
pamet? Reći ću vam: U tome da pobijedite
najboljeg sudionika. To tvrde Amerikanci. U
čemu je užitak planinarenja, istraživanja,
znanstvenih otkrića? Da radite bolje od nekog
drugog, da pođete dalje i stavite nogu na glavu
onome tko osvoji drugo mjesto.
Otpuhnuo je oblak dima kroz otvoren prozor
i počekao da povjetarac rasprši magličasti,
prozračni veo na komadiće, a onda ga pretvori u
ništa.
- Ako ste milijunaš, ili se spustite u samog
sebe i postanete zvijer, ili izađete iz sebe pa
gnjavite prijatelje. Ako ste Napoleon, zaigrat
ćete na kartu vlasti, ako ste Leonardo, igrat ćete
u znanje... ulog nije baš bitan, nego je važno
igrati. Ostvarenje donosi užitak, bilo da ste
lopticu za golf poslali dalje nego vaš protivnik,
ili ste doline Flandrije prekrili leševima svojih
neprijatelja. Ja teže pronalazim uzbuđenja, nego
većina ljudi. Milijunaš sam. Sterling i dolari su
moji vojnici, a imam povlasticu da sam
određujem ratna pravila i na svoj način vodim
pohode. Više me ništa ne pitajte!
Mahnuvši rukom prema vratima, dozvolio je
sugovorniku da se udalji, pa je, malo poslije,
Ellenburvjev iznajmljeni automobil bučno
štropotao uz brdo i prošao kraj ulaza u zatvor.
Gospodin Ellenburv je napadnim pokretom
okrenuo glavu na drugu stranu.

2.
 Otprilike osam mjeseci poslije toga, na obali
Temze došlo je do prometne nezgode. Djevojka
u žutom kišnom ogrtaču i čovjek s vozačkom
kapom na glavi, imali su nešto zajedničko - iz
raznih su razloga svakako nastojali za najkraće
moguće vrijeme prijeći najopasniji dio obale.
Skupljala se izmaglica, koja je najavljivala da će
se, prije nego što se večer pretvori u noć,
zgusnuti u pravu maglu, a kroz nju je sipila
neugodna kišica i glatku površinu ceste
pretvarala u takav rizik za moguće osiguranike,
da ga ne bi prihvatilo nijedno ugledno
osiguravajuće društvo.
Blatobran starog forda zahvatio je Aileen
Rivers malo ispod lijevog lakta pa je odjednom,
protiv volje, izvela niz baletskih figura, a onda je
nosom udarila o sjajno bijelo dugme i nimalo se
dostojanstveno spustila na koljena, pred
zapanjenog policajca. Podigao ju je, pogledao,
čvrstim je pokretom pomuknuo na stranu i
prišao automobilu čija se karoserija tužno popela
uz svinutu uličnu svjetiljku.
- Što se događa? - upita policajac strogo i
potraži bilježnicu.
Mladić s vozačkom kapom obriše uprljano,
lice, tim pokretom još više razmaze prljavštinu,
a onda brzo upita: - Je li djevojka ozlijeđena?
 - Pustite sad djevojku, nego da vidimo vašu
vozačku dozvolu.
Ne osvrćući se na taj autoritativni zahtjev,
mladić priđe Aileen, kojoj je bilo neugodno zbog
okupljene gomile znatiželjnika, a upravo je
uvjeravala nekoliko starih dama da nije
ozlijeđena. Dokaz je bio što stoji na nogama.
- Mičite nožnim prstima - pouči je žena
promuklog glasa. - Ako se ne pokreću, slomljena
vam je kičma.
Djevojka nije izvela taj pokus, jer se u tom
trenutku visoki mladić (u svjetlu što gaje
unaokolo bacala ulična svjetiljka, nije se doimao
tako mlad) progurao u središte znatiželjne
skupine.
- Niste ozlijeđeni, jeli? - upitao je zabrinuto.
- Vjerujte, strašno mi je žao! Nisam vas vidio
dok se niste stvorili ispred automobila.
- Morali biste biti pažljiviji, gospon! Mogli
ste nekog ubiti! - posavjetovao gaje, ali i ukorio
glas iz gomile.
- Recite mi ime, molim.- Stavio je ruku u
džep, pronašao staru kuvertu i počekao.
- Doista nije potrebno. Uopće nisam
ozlijeđena - izjavi ona, ali i on je bio uporan.
Zabilježio je ime i adresu, a upravo kad je
završio s pisanjem, između znatiželjnika je
izronio sablažnjeni pozornik.
 - Čujte - rekao je glasom u kojem su se
miješali ljutnja i predbacivanje - ne možete samo
tako pobjeći dok razgovaram s vama, prijatelju!
Stanite mirno i pokažite mi tu dozvolu.
- Jeste li vidjeli plavu limuzinu? - upita
mladić. - Bila je tik ispred mene kad sam udario
u svjetiljku.
- Pustite sad plave limuzine - odgovori
policajac hladno, ali ogorčeno. - Da vidim
vozačku dozvolu.
Mladić je iz džepa izvadio i na dlanu držao
predmet nalik na vozačku dozvolu, no bilo je to
nešto drugo.
- Što izvodite? - upita policajac razdraženo.
Zgrabio je knjižicu s platnenim koricama,
otvorio je i upravio svjetlo baterijske svjetiljke
na tekst.
- Hm! - prokomentirao je. - Žao mije,
gospodine!
- Nije to ništa - odgovori James Carlton, niži
inspektor Scotland Yarda. - Poslat ću nekoga da
ukloni taj krš. Jeste li vidjeli limuzinu?
- Da, gospodine, bila je malo ispred vas.
Imala je ulubljeni rezervoar.
Carlton se nasmije. - I to ste vidjeli? Neću
vas zaboraviti, pozornice. Bolje da djevojku kući
pošaljete taksijem... ili ne, sam ću je otpratiti.
 Aileen gaje čula, ali nije pokazala
oduševljenje. - Mnogo bih radije pošla pješice -
rekla je odrješito.
Odlučno ju je poveo podalje od znatiželjnika,
koji su se počeli razilaziti. Kad su ostali nasamo,
koliko su u tom trenutku mogli biti, predstavio
joj se, rekavši: - Zapravo sam policajac - a ona
gaje začuđeno pogledala.
Čak ni u često varljivoj magli nije se doimao
kao policajac, nego više kao automehaničar,
kojemu posao ne ide odviše dobro. Na glavi je
imao plavu vunenu kapu koja mu je pokrivala
uši, stari kaput engleskog kroja dosezao mu je
do koljena, a pod pazuho je stavio rukavice za
automobiliste, crne od maziva.
- Ipak jesam - rekao je čvrstim glasom, kao
daje i riječima izrazila čuđenje. - Policajac sam,
ali ne običan, nego inspektor. Istina, niži
inspektor, ali držim do svog položaja.
- Zašto mi sve to pričate?
Već je domahnuo taksiju, a sad je otvorio
vrata.
- Mogli biste imati primjedbi, kad bi vas
pratio običan policajac, - odgovorio je vedro - ali
zbog mog visokog položaja ne treba vam drugi
pratilac.
 Ušla je u taksi, ne znajući bi li se nasmijala ili
zaplakala, jer ju je lakat zapravo bolio više nego
stoje htjela priznati.
- Rivers... Aileen Rivers - zamišljeno će on,
dok je taksi oprezno vozio obalom. - Na vrhu mi
je jezika, čini mi se da ću se svakog trenutka
sjetiti, ali ne znam gdje sam čuo za vas.
- Da možda pogledate moj dosje u Scotland
Yardu...? - predložila je, pomalo ljutita zbog
njegove drskosti.
- Pomislio sam da to učinim - glasio je mirni
odgovor. - Ali Aileen Rivers? Ne, ne mogu se
sjetiti.
No, dakako, sjetio se. Znao je daje nećaka
Arthura Ingla, koji je nekad glumio u
Shakespeareovim dramama, a sad je izdržavao
kaznu od pet godina, zbog izuzetno vještog niza
prevara i krivotvorenja. No Carlton je bio
bezobziran, kao što ga je gospodin Harlow
opisao. Njegova sposobnost izmišljanja daleko
je nad-mašivala običnu crtu kreativnosti, a nije
se ustručavao spustiti se do sitnih lukavština,
usprkos činjenici daje primio obrazovanje
džentlmena, a za razvoj njegova duha potrošena
je po- zamašna svota, pa bi morao bolje
razlikovati ispravne postupke od nepodopština.
- Blok zgrada Fotheringav - uhvatio se za
umrljanu bradu.- Kako otmjeno!
 Odjednom se razljutila i okrenula se prema
njemu. - Prihvatila sam da me otpratite,
gospodine... - uvredljivo je zastala.
- Carlton - promrmlja on - kao poznati hotel,
no nisam u srodstvu s vlasnikom kluba. I to mije
slava! Htjeli ste reći...
- Htjela sam reći da ništa ne govorite.
Večeras ste se svojski potrudili da me ubijete, pa
biste me barem mogli pustiti da na miru
izdahnem.
Provirio je kroz prozor, u maglu.
- Na uglu Westminster Bridgea jedna starica
prodaje cvijeće. Mogli bismo zastati i kupiti vam
stručak. - Onda je brzo dodao: - Jako mi je žao,
pa vas više ništa neću pitati, niti ću komentirati
vaše otmjeno prebivalište.
- Ne stanujem ondje - reklajekaodasebrani. -
Ponekad odlazim i brinem se da se stan uredno
održava. Pripada... mom rođaku koji je u
inozemstvu.
- U Monte Carlu? - promrmljao je. - Baš
prekrasno mjesto! Rien ne vaplus! Faites
vosjeux, monsieurs et mesdames! Osobno više
volim San Remo. Vedro nebo, plavo more,
zeleni brežuljci... sve je kao na posteru na
željezničkoj stanici. - Naglo se udaljio od teme: -
Kad već govorimo o plavetnilu, sretni ste da vas
nije zahvatila plava limuzina. Jurila je brže od
mene, ali ima bolje kočnice. U magli sam joj
udario u rezervoar, ali čak se ni onda nije
zaustavila.
U mraku je skupila usnice. - Zločinac je
bježao od policije, pretpostavljam? Izuzetno
romantično!
Mladić se smijuljio. - Krivo pretpostavljate.
Bio je to milijunaš koji je žurio na gozbu u
gradu. A jedina je krivična tužba koju mu mogu
smjestiti da na košulji nosi velike dijamantne
ukrase, no to smatram više prijestupom protiv
dobrog ukusa, nego protiv zakona ove zemlje,
neka je blagoslovljena.
Taksi je usporavao, a vozač se nagnuo na
stranu, kako bi vidio gdje su.
- Stigli smo - zaključi Carlton, otvori vrata
taksija koji se još kretao, pa iskoči.
Automobil se zaustavio pred ulazom u zgradu
Fotheringav.
- Velika hvala što ste me dopratili kući - reče
Aileen usiljeno uljudno, a onda je dodala, s
primjesom zlobe: - Jako sam uživala u
razgovoru.
- Trebali biste tek čuti moju tetku - odgovori
on. - Njezin način govora je doista pjesnički!
Gledao je za njom sve dok nije nestala u
mraku, a onda se vratio do taksija.
 - U Scotland Yard - rekao je jednostavno - i
riskirajte malo, osine brzine! Zlo mi je od vožnje
nalik na tango, pa sad ubacite malo jazza.
Vozač je poslušao, riskirao i bez nezgoda
stigao pred sumorni ulaz u policijsku centralu.
Jim Carlton prijateljskim mahanjem pozdravi
narednika za stolom pa se, preskačući po dvije
stepenice, popne do svog malog ureda. Obično
se nije posebno brinuo za osobni izgled, ali kad
je bacio pogled na malo ogledalo koje je
ukrašavalo zid iznad umivaonika, zastenjao je.
Upravo je marljivo nastojao sprati mazivo,
kad se navratima pojavi sjetno lice inspektora
Elka. - Ideš na zabavu? - upitao je natmureno.
- Ne - odgovori Jim, sapunajući se. - Volim
se često umivati.
Elk šmrcne, sjedne na rub tvrde stolice pa
polako i pomno pretraži džepove.
- U unutrašnjem džepu kaputa - reče Carlton,
nerazgo-vjetno zbog sapunice. - Uzmi samo
jednu, prebrojio sam ih.
Elk duboko uzdahne, izvadi dugu kožnatu
kutijicu, uzme cigaru i zapali je.
- Cigare više nisu kakve su bile u mom
djetinjstvu -prokomentirao je, potcjenjivački je
gledajući. - Za šest penija mogao si kupiti pravu
Havanu. Prijeko, u New Yorku, svi puše cigare.
No to si mogu priuštiti, jer policajci dobivaju
plaću od koje mogu živjeti.
Carlton ga pogleda preko ručnika. - Nikad
nisam vidio da si kupio makar jednu cigaru -
izjavio je polako. - A jeftinije ih ne možeš ni
dobiti, jer uzimaš ih besplatno.
Inspektor Elk se nije uvrijedio. - U svoje
vrijeme napušio sam se dobrih cigara - rekao je.
- U uredu javnog tužioca, prijeko, u doba
gospodina Gordona, momka koji je pohvatao
"Žabe", to jest, učinili smo to zajedno - pažljivo
se ispravio.
- Žabe? O, da, sjećam se. Gospodin Gordon
je imao dobre cigare, je li?
- Prilično dobre - odgovori Elk oprezno. - Ne
bih rekao da su tvoje gore, ali nisu ni bolje. - A
onda je, ne promijenivši ton, upitao: - Jesi li
uhvatio Stratforda Harlowa?
Jim Carlton napravi grimasu gađenja. - Reci
mi nešto zbog čega ga mogu prikliještiti - zatraži
on.
- Izračunali smo da vrijedi deset milijuna -
glasio je odgovor. - Nitko nikad nije na pošten
način zaradio deset milijuna.
Jim Carlton okrene sad čisto, mokro lice
prema kolegi. - Tri je naslijedio od oca, dva od
jedne, a milijun od druge tetke. Harlowi su
oduvijek bili bogata obitelj, a u posljednjih deset
godina spali su na neudate tetke. U Americi je
imao brata, koji mu je ostavio osam milijuna
dolara.
Elk uzdahne i počeše se po tankom nosu. - A
k tome je i u Rati - požalio se.
- Dakako daje u Rati! - podrugljivo će Jim. -
Ellenburv ga prikriva, ali da to i ne čini, u
djelatnosti Rate nema ništa protuzakonito. Čak i
kad bi priznao daje povezan s njima, to ne bi bio
prijestup.
- O! - uzvikne Elk, iskazavši mlako
neslaganje.
U poslovanju Sindikata Rata nije bilo ničeg
potajnog ni mutnog. Registriranje kao javno
društvo, uredi su bili u zgradi West-shire, u ulici
Old Broad, u središtu Londona, a njujorški se
ogranak smjestio u Wall Streetu. Sindikat Rata
objelodanio bi svaki zaključni račun,
zapošljavao je osoblje od deset pomoćnika, od
čega su trojica ostvarivali dodatnu zaradu, jer
nastupali su kao direktori društva, a
predsjedavao je umirovljeni pješadijski
pukovnik. Glavnica je bila začuđujuće mala, no
sredstva sindikata bila su ogromna. Kad je Rata,
1924. godine, pokupovala gumu, kroz njezine
bankovne račune prolazili su čekovi do pet
milijuna funti. Zapravo, u knjigama se pojavio
svaki cent uključen u tu veliku transakciju, osim
pedeset tisuća dolara, koje je netko isplatio Lee
Hertzu i dvojici njegovih prijatelja.
U petak poslije podne Lee je stigao iz New
Yorka, a u nedjelju ujutro kompaniju United
International, za proizvodnju gume, obavio je
dim. U dobro organiziranom požaru uništeno je
skoro osamnaest tisuća tona gume, čija je cijena,
za dvadeset četiri sata, skočila osamdeset, a za
tjedan dana dvjesto posto. Jer velike zalihe, koje
su tržište održavale stabilnim, nestale su za tren
oka, a Rata Inc. izvukla je profit.
Centrala u New Yorku javila je Scotland
Yardu.
"Vjeruje se da su Lee Hertz, Jo Klein i Philip
Serrett dobro poznati kao krijesnice-potpaljivači
u Londonu stop Vidjeti izvještaj NY 9514 a
poslali smo vam ga 7 listopada 1923 s opisom
stop Postoji mogućnost da ih povezete s
požarom u United Inter-nationalu."
Lee je, kad gaje Scotland Yard uspio pronaći,
u Parizu igrao svoju poznatu ulogu američkog
gospodina koji mirno razgleda grad.
- Čini mi se da nešto nije u redu - reče Elk, s
uživanjem otpuhujući dimove cigara. Imamo
Ratu, koja kupuje gumu, bez truna izgleda da
cijena naraste. A odjednom, puf! Izgorjela je
četvrtina rezei'vnili zaliha u zemlji, pa cijene i
dionice rastu. Rata ih je mjesecima kupovala.
Jesu li znali da će United zagristi u prašinu?
- Mislio sam da se možda dogodio nesretan
slučaj - reče Jim, koji tako što nikad nije
pomislio.
- Nesretan slučaj, kao stoje moja baka
najbrža atletičarka! - odgovori Elk, bez
uzrujavanja. - Zalihe su potpaljene na tri mjesta,
a vatrogasci su pronašli benzin. Dan prije toga, s
noćnim čuvarom pio je čovjek koji odgovara
opisu Joa Kleina, a čuvar se kune da više nikad
nije vidio tu ptičicu Joa, no vjerojatno laže.
Ljudi kao on, lažu još bolje nego što piju. Deset
milijuna, a ako iza Rate stoji Harlow, u poslu s
gumom zaradio je i više od toga. Svuda su nalozi
da se kupuje. U Torontu, Riju, Calcutti... svaki
slobodan komadić gume podignut je s tržišta.
Onda izbije požar i cijene rastu! Mogu reći
samo...
U tom trenutku na stolu je prodorno zazvonio
telefon, pa Jim Carlton podigne slušalicu.
- Netko vas treba, inspektore - obavijesti ga
dežurni. Čuo je škljocaj, uslijedila je tišina, a
onda uznemireni glas reče: - Mogu li razgovarati
s gospodinom Carltonom?
- Možete, gospođice Rivers.
 - Oh, vi ste, je li? - Laskalo mu je olakšanje
u njezinom glasu. - Pitam se biste li došli do
stambenog bloka Fotheringav, broj 63?
- Nešto nije u redu? - upitao je brzo.
- Ne znam, ali vrata jedne sobe su
zaključana, a sigurna sam daje netko unutra.
Kad su dva detektiva izašli iz dizala, djevojka
je stajala na otvorenim vratima stana. Činilo se
da se, ugledavši Elka, malo smela, ali Jim
Carlton ga je predstavio kao prijatelja i rječitim
pokretom pokazao da to što je doveo pratioca
nije znak netaktičnosti.
- Pretpostavljam da sam trebala pozvati
policiju, ali ima... pa, određenih razloga zašto to
nisam učinila - rekla je.
Jim je nekako nije mogao zamisliti tako
uznemirenu. Otkriće ju je vjerojatno uzdrmalo, a
dok je objašnjavala, govorila je jedva suvislo.
- Dolazim ovamo da pokupim ujakova
pisma. On je u inozemstvu... ime mu je Jackson
- izjavila je, bez daha. - Unajmila sam dvije žene
da svakog četvrtka dođu pospremiti stan.
Nemam vremena, jer radim u uredu.
Elka su ostavili da zuri u bakrorez na zidu
hodnika, pa se Carltonu pružila prilika da cijelu
stvar učini malo lakšom, premda isprva donekle
neugodnom za djevojku.
 - Gospođice Rivers, vaš ujak je Arthur Ingle
- počeo je ljubazno, a ona je pocrvenjela. - Posve
je razumljivo da ne želite svima objaviti tu
činjenicu, ali smatrao sam da vam moram reći da
mi je to poznato, kako bih vam uštedio mnogo
nepotrebnih... - zastao je, očito u nedoumici
kako da se izrazi.
- "Laži" je riječ koju tražite - nadopunila
gaje, iskreno. - Da, ovdje je stanovao gospodin
Ingle, ali pod imenom Jackson. Jeste li to znali?
- upitala je zabrinuto.
Potvrdio je glavom.
- Ondje su ta vrata - pokazala je.
Stan je bio neobičnog oblika. Iz vrlo
prostrane blagovaonice s niskim, drvenim
krovom i s oplatom na zidovima, vodila su troja
vrata, a djevojka je objasnila da je iza jednih
kuhinjica, druga vode u spavaću sobu, a treća u
prazan stan, koji je ujaku služio kao svojevrsno
skladište. Pokazala je upravo ta vrata.
Jim okrene kvaku, no bila su zaključana, pa
se sagnuo i provirivši kroz ključanicu, ugledao
otvoren prozor, a iza njega žućkastu maglu.
- Jesu li ta vrata obično otključana?
- Uvijek - naglasila je. - Ponekad čistačice
dođu prije nego što se vratim. Večeras su
zakasnile, a ja sam uranila.
- Kamo vode ova vrata?
 - U kuhinju.
Krenula je ispred njega, otvorila vrata i ušla u
malu, bespri jekorno čistu prostoriju. Jedini
prozor bio je u ravnini s onim kojeg je vidio kroz
ključaonicu. Pogledao je dolje, u mračnu
prazninu, vidio da je ispod prozora uska izbočina
i prebacio nogu preko okvira, ali djevojka gaje
grčevito zgrabila za ruku.
- Ne smijete ići, poginut ćete - dahnula je, a
on se zadovoljno nasmijao, jer gotovo da i nije
bilo opasnosti.
- Prilično cijenim svoje sposobnosti - umirio
ju je, u trenutku se prebacio, zgrabio donji dio
okvira susjednog prozora i uvukao se u sobu.
Nije vidio ništa osim tamnih obrisa tri
kovčega, naslaganih jedan na drugi. Upalio je
svjetlo, osvrnuo se i pogledao krš. Stare kutije i
kovčezi koji su, kako je pretpostavljao, bili
složeni nekim redom, dovučeni su na sredinu
prostorije, kako bi iščezli provalnik imao mjesta
za svoj posao.
Sef je bio uvučen u zid, pa je bilo više
prostora, a zjapio je otvoren. Na podu ispred
njega ležao je nepravilni metalni krug, kojeg je s
vrata, malom let-lampom, izrezao provalnik, a
lampu je ostavio. Dotaknuvši metalni krug,
Carlton se uvjeri da je još vruć.
 Otključao je vrata sobe i pustio unutra Elka i
djevojku.
- Dobar posao - prokomentira Elk, jer se
nepristrano i iskreno divio vještini ljudi izvan
zakona. - Sef je prazan! Nije ostao ni papirić!
Tobby Haggitt, ili Lew Yakobi jedini su ljudi u
Londonu koji su to mogli izvesti.
Kad je čula riječi "dobar posao", djevojka je
raširila oči. Jim je primijetio daje vrlo blijeda, ali
je pogrešno protumačio razlog.
- Sto je bilo u sefu? - upitao je.
Odmahnula je glavom. - Ne znam. Čak nisam
ni znala da sef postoji. Bit će strašno ljut zbog
toga.
Carltonu je bilo jasno da govori o odsutnom
Inglu.
- Još neko vrijeme neće ni doznati... - počeo
je, ali je prekinula njegove umirujuće riječi:
- Pustit će ga slijedeći tjedan, u srijedu.
Elk se zamišljeno počeše po bradi i
pretpostavi: - Netko je to znao, a on nije imao
ortaka.
Arthur Ingle je doista radio sam. Ni prijatelji
iz njegovih glumačkih dana nisu sumnjali da je
varalica, a prijevarama se bavio dvanaest godina,
prije nego što je bio uhvaćen i osuđen. Među
članovima svoje družine slovio je kao loš platiša
i bezobzirni upravitelj, no nitko nije ni slutio da
je taj glumac, nadaren za karakterne uloge,
zapravo tvrtka "Lobber i Syne, draguljari iz
Clerkenwella", a služio se i drugim lažnim
imenima, koja su mu omogućila prave zlatne
žetve.
- Niste vi krivi - utješi je Carlton, a djevojka
se nije bunila kad ju je blago potapšao po
ramenu. - Nema smisla da se zbog toga
zabrinjavate.
Elk je, na svjetlu, pregledavao let-lampu.
- Kladim se da je Tobbvjeva - zaključio je i
otišao do prozora. - To je njegov potpis. U
usporedbi s njim, najvještiji mačor-provalnik
prava je mačkica koja se igra klupkom vune!
Izbočine pred prozorima za Tobbvja su prostrane
prometnice. Može zastati i turpijati nokte na
nekoliko centimetara širokom, trulom
pješčenjaku.
Identitet provalnika Jima je manje
zabrinjavao nego djevojku. Mozak mu je bio
nalik na računalo, pa mu je, glede provale,
glavom prostrujalo stotinu mogućnosti, stotinu
pretpostavki i objašnjenja, ali nijedno ga nije
posve zadovoljilo.
Osim ako...
Neusporedivi Harlovv pretvarao mu se u
opsesiju. No otkrivanje tajni osuđenog varalice
nije moglo donijeti ogromnu svotu, a Carlton ni
na trenutak nije povjerovao da je u sefu bilo
novaca. Ingle nije bio tip zlikovca koji bi ondje
sakrio svoje bogatstvo. Vjerojatno je bio toliko
pametan da otvori tuce bankovnih računa na
izmišljena imena, a na svaki je položio određenu
svotu.
Vratili su se u blagovaonicu s oplatom. Stanje
zainteresirao Jima jer je ukazivao na raskošan
život i profinjeni ukus. Bit će da je namještaj
koštao tisuće funti. Onda se sjetio daje Arthur
Ingle osuđen na temelju samo tri optužbe, jer za
brojne druge prijevare, koje su mu zacijelo
donijele ogromni dobitak, ili nije bilo dokaza, ili
su bili odviše klimavi da bi se održali. A stanje
rezultat pothvata uspješnijih od onih za koje je
Artur Ingle osuđen!
- Dobro poznajete ujaka? Odmahnula je
glavom.
- Bolje sam ga poznavala prije mnogo
godina - odgovorila je - kad je bio glumac, prijo
nego što je... pa, prije nego što se obogatio!
Jedini sam mu živi rod. - Podigla je glavu i
osluhnula. Netko je pokucao na vanjska vrata.
- Možda je čistačica - pretpostavila je, otišla
niz hodnik i otvorila vrata.
Vani, na prostiraču, stajao je visok čovjek,
autoritativnog držanja, a doimao se vrlo otmjeno
u dobro skrojenom večernjem odijelu i lijepoj,
premda zastarjeloj kapi. Na sniježno bijeloj
košulji svjetlucali su i prelijevali se dijamanti, a
iskrila mu se i dugmad na prsluku. No bilo je to
u skladu s nečim sirovim u njemu, pa se takvo
razmetanje djevojci i nije učinilo neprikladno.
No nešto se u njoj zgrčilo pred pogledom
njegovih blijedih očiju. Obuzeo ju je čudan,
neobjašnjiv osjećaj da je pred njom neka
nezemaljska sila. Nekako se skupila pred
njegovom vrlo izraženom nadmoćnošću, kao što
bi se osjećala da se našla sučelice tigru.
- Zovem se Harlow... sreli smo se u
Dartmooru - predstavio se, uz smiješak,
pokazavši pravilne zube. - Mogu li ući?
Od zaprepaštenja nije mogla odgovoriti, no
netko je to učinio umjesto nje.
- Samo uđite, Harlow - otegnuto će Jim
Carlton. - Rado bih čuo vaše prve dojmove o
Dartomooru. Je li to mjesto doista tako izuzetno,
kao što pričaju?

4.

Djevojci se činilo da se gospodin Harlow

sjajno drži pred tim bezobraznim čovjekom. Bio
je blag, gotovo dobrohotan, kao da Jima
Carltona smatra dobrom šalom. Bio je to veliki
Harlow! Upoznala ga je u Princetownu.
 Niste mogli raditi u poslovnom središtu
Londona a da ne čujete o Harlowu, njegovim
pothvatima i uspjesima. Važni bankari govorili
su o njemu suzdržavajući dah. Novac mu je bio
odviše pokretan a da ne bi bio opasan, tekao je
amo -tamo, prouzrokujući prave poplave, koje su
češće imale rušilački nego blagotvoran učinak.
Ponekad se činilo da su njegova sredstva nestala
u podzemne pećine, no ubrzo su ponovno
provalila, u još većim i razornijim količinama,
pa su kroz stara područja urezivala nove putove,
a onda su se povukla, ostavljajući iza sebe
pustoš i rasulo.
Dakako, čula je i za policijsku stanicu. Kad
se gospodin Harlow zanimao za opću dobrobit,
činio je to temeljito i na nimalo ustaljen način.
Njegova pisma novinama o znanosti upravljanja
kaznionama bila su najbolja koja su se, o toj
temi, pojavila u tisku. Ministrima i šefovima
policije dosađivao je svojim zamislima o uzornoj
policijskoj stanici, a kad su njegovi oduševljeni
prijedlozi odbijeni, učinio je ono na što se nije
odvažio još nijedan filantrop, makar koliko mu
na srcu ležalo opće dobro. Kupio je slobodno
zemljište u ulici Evory (odakle se do Park Lanea
može baciti kamen) i na njemu, uz trošak od sto
tisuća funti, sagradio uzornu policijsku stanicu, a
onda je zgradu darovao visokim policijskim
službenicima. Stanica je doista bila uzorna i to u
svakom pogledu. Prostorije za policajce, na katu,
spadale su u najbolje te vrste na svijetu, a čak su
se i ćelije odlikovale udobnošću, premda su,
prema pravilima, u njih stavili krevete od
dasaka. Poklon su neko vrijeme smatrali
čudesnim. Časopisi su o njemu objavljivali
šaljive članke, a karikaturisti su se zbog toga
izrugivali vladi.
U poslovnom središtu Harlowa više nisu
smatrali ekscentrikom, nego su govorili da je
prepreden i na njegovu ga štetu uspoređivali s
ocem. Pomalo su ga se i bojali. Novac mu je bio
odviše pokretan, a to im nije ulijevalo sigurnost.
Sa smiješkom je kimnuo Jimu Carltonu, neko
vrijeme netremice gledao nesretnog Elka, a onda
je rekao:
- Nisam znao da ste se upoznali s mojim
prijateljem Carl-tonom. Nadam se da nisam de
trop? - upitao je promijenivši ton.
Glas i držanje govorili su jasnije nego da je
doista postavio pitanje: "Pretpostavljam da vas je
policija posjetila zbog vašeg ozloglašenog
ujaka?"
Djevojka je shvatila neizgovoreno pitanje, a
Jim gaje predosjetio još prije nego stoje
posjetilac promijenio ton.
 - Dogodila se provala, pa nas je gospođica
Rivers pozvala - objasnio je.
Harlow je promrmljao da mu je žao i izrazio
je sućut.
- Čestitam vam što ste se dokopali
najoštroumnijeg čovjeka u policiji -obratio se
uljudno djevojci. - A čestitam i policiji -
pogledao je Jima - što vas je izvukla iz
ministarstva vanjskih poslova, gdje niste imali
prilike pokazati svoje sposobnosti, gospodine
Carlton, ako mogu biti tako slobodan da izrazim
svoje mišljenje.
- Još sam u ministarstvu - odgovori Jim. -
Ovaj posao obavljam u slobodno vrijeme. Čak i
policajci imaju pravo na zabavu. Kako vam se
svidio Dartomoor?
Neusporedivi Harlow se tužno nasmiješi. -
Vrlo dojmljiv i vrlo tragičan - odgovorio je.-
Dakako, mislim na Princetown, gdje sam proveo
nekoliko dana.
Aileen je čekala da čuje razlog posjeta, jer
unatoč uznemirenosti i zlim slutnjama, zanimalo
ju je kakav je hir tog velikog magnata doveo u
stan osuđenika.
Polako je pogledavao nju i detektiva, a Jim je
i sad ispravno protumačio što Harlow želi.
Očima je dao znak Elku pa su otišli u skladište.
 - Palo mi je na pamet - reče Harlow - da sam
možda u položaju da vam mogu ponuditi
određenu pomoć. Možda vam moje ime nije
posve nepoznato. Zovem se Stratford Harlow.
Kimnula je i kratko odgovorila: - Znam to.
- Rekli su vam u Duchvju, je li? - Činilo se
da je osjetio olakšanje što ga poznaje. - Tu sam
zbog vrlo delikatnog razloga, ali palo mi je na
pamet... Mnogo puta, otkako smo se sreli,
zatekao sam se kako mislim na vas, da bih vam
možda... mogao pronaći dobar posao. Vaš je
položaj, ne zamjerite mi što to govorim, pomalo
tragičan. Veza s... mmm... kriminalcima, ili
ljudima koji imaju kriminalne dosjee,
umrtvljujuće djeluje čak i na najbolju narav.
Nasmiješila se. - Drugim riječima, gospodine
Harlow -rekla je tiho - imate dojam da loše
stojim, pa biste mi htjeli olakšati život?
Oduševljeno ju je pogledao. - Točno.
- To je vrlo ljubazno od vas, izuzetno
ljubazno - rekla je, kao da to i misli - ali imam
vrlo dobar posao u uredu odvjetnika.
Blagonaklono je nagnuo glavu, a ona je
nastavila: - Gospodin Stebbings je vrlo dobar
prema meni.
- Gospodin...? - Glava mu se trgnula na
stranu. - Stebbings... iz tvrtke "Stebbings, Field i
Farrow"... valjda nije on! Do prije nekoliko
godina bili su moji odvjetnici.
I to joj je bilo poznato.
- Prilično dobri ljudi, premda pomalo
staromodni - prokomentirao je.- Onda ste
svakako čuli gospodina Stebbinsa da govori o
meni.
- Samo jednom - priznala je. - Vrlo je
uzdržan čovjek i nikad ne razgovara o
klijentima.
Harlow se zamišljeno ugrize za usnicu. -
Izvrstan momak! Često sam se pitao jesam li
pogriješio što mu više nisam povjerio vođenje
mojih poslova. Volio bih da mu to spomenete
kad ga vidite. Razumio sam da radite u uredu
sindikata Novih knjižnica.
Nasmiješila se njegovim riječima.- Čudno što
ste to spomenuli. Ured im je na Lincoln's Inn
Fieldsu, ali do onoga u kojem radim.
- Ah - rekao je. - Sad razumijem kako je
došlo do greške. Moj prijatelj koji i vas poznaje -
nastavio je brzo - vidio vas je kako ulazite u...
mmm... ured pa se očito zabunio.
Nije joj rekao tko je njihov zajednički
prijatelj, a djevojku to nije jako zanimalo, pa nije
ni pitala.
Ovaj put netko je jače pokucao na vrata.
 - Oprostite - ispriča se Aileen. - To su moje
čistačice, a jedna od njih prilično naginje tome
da mi priča svoje nevolje. Možda ću vas morati
ostaviti da čekate.
Požurila je iz prostorije, a Harlow začuje
kako se otvaraju vrata, jer su se Jim Carlton i
Elk vratili u blagovaonicu.
- Vrlo ljupka mlada dama - izjavi Harlow.
- yrlo - složi se Jim kratko.
- Žene me baš jako ne zanimaju.-
Neusporedivi Harlow ukloni tanku nit pamuka
sa svoje besprijekorne kape i baci je na pod. -
Teško mije slijediti način na koji razmišljaju.
Ktome su i emocionalne... ponesu ih trenutni
strahovi i obziri.
Iz hodnika su se Čuli glasovi, a jedan je bio
visok i žalio se: - ... S tom maglom i svim tim,
gospođice, sreća je što smo uopće stigle.
Dvije loše odjevene pojave prošle su mimo
otvorenih vrata, a Aileen je išla za njima.
- Pretpostavljam da ne poznajete Ingla,
gospodine Harlow? - Jim je proučavao
fotografiju na okviru kamina. - Dugogodišnji
prevarant, bistar, ali vrlo hirovit i u samoj svojoj
ćaknu-tosti. Vjeruje u revoluciju i sve te stari...
krv, giljotinu, kola s osuđenicima, cijela kutija
puna trikova...
Nešto ga je navelo da se okrene.
 Gospodin Stratford stajao je na sredini
prostorije i čvrsto se držao za rub stolića da ne
padne. Lice mu je bilo blijedo, unezvje-reno,
oduljilo se, a u vodnjikavim očima ogledala se
takva užasnu-tost kakvu Jim Carlton nikad prije
nije vidio. Elk je priskočio, uhvatio ga je kad se
zanio i odveo do velike sofe, na koju se Stratford
Harlow skljokao, a onda se sagnuo naprijed i
prekrio lice rukama.
- O, Bože! - uzviknuo je, polako se njišući,
sjedne strane na drugu, a onda se svom težinom
stropoštao na pod.
Div se onesvijestio.

5.

- Male neprilike sa srcem - objasni Harlow

sa smiješkom, kad je spustio čašu vode. - Jako
mi je žao što sam vam prouzročio takve nevolje,
gospođice Rivers. Već godinama nisam imao
napad.
Još je bio blijed, ali izuzetno se uspješno
svladavao pa mu ruka, kad je spustio čašu, nije
zadrhtala.
- Fiju! - svilenom se maramicom nježno
potapšao po čelu i ustao, siguran na nogama.
Elk je bio zaokupljen marljivim otresanjem
mrlja od prašine s koljena, a sad je podigao
pogled. - Bit će bolje da vas ja odvezem kući,
gospodine Harlow - predložio je.
Magnat odmahne glavom. - To je posve
nepotrebno... posve - odgovorio je. - Pred
zgradom me čeka automobil, a znam i lijek za
takve živčane potrese! Nije riječ o drogi -
nasmiješio se.
Elk gaje ipak otpratio do automobila.
- Hoćete li reći mom šoferu da me odveze u
elektranu na Charing Crossu? - zamoli Harlow, a
zahtjev je bio tako neobičan daje Elk, dugo
nakon stoje automobil nestao u magli, stajao na
pločniku, pitajući se što tog multimilijunaša vodi
na takvo mjesto.
U elektrani su očito poznavali gospodina
Harlowa, jer njegovu posjetu nisu smatrali
nimalo neobičnom. Inženjer koji je stajao na
vratima, odmaknuo se, pustio ga da uđe u
prostranu prostoriju sa strojevima, a onda mu je
donio stolicu. Magnat je tu sjedio pol sata, a
brujanje dinama, zujanje i tutnjava tolikih
strojeva umirujuće su djelovali na njega i kao
melem stišavali njegovo nespokojstvo.
I prije je dolazio ovamo, da smisli sjajne
planove, koji su se najbolje očitavali u ozračju
elektrane. Ništa nije djelovalo tako poticajno kao
veličanstvenost i snaga ogromnih kotača, ritam
vezivnog remenja, koje je poniralo i dizalo se,
zasjenjena svjetla nad mramornom kontrolnom
pločom i sveopća bučna ujednačenost. Tu je
mogao uživati u iluziji nezadrživosti, koja se
tako savršeno prilagođavala njegovu
raspoloženju. Bile su to neminovne posljedice
neizbježnih uzroka. Osjećaj da je blizu samog
srca moći, nadahnjivao je. Ta uzvišena dvorana
za njega je bila hram božanstv a.
Prošlo je pol sata, sat, prije nego što je ustao,
duboko udahnuvši, a veliko lice polako je ozario
osmijeh.
- Hvala, Hariy, hvala.
Rukovao se s čuvarom i u tvrdu šaku radnika
utisnuo nešto šuštavo. Poslije nekoliko minuta
već se vozio blještavo osvijetljenim Piccadillv
Circusom, a mogao je prijateljski pozdraviti
treperava i sjajna svjetla, s čijeg je izvora došao,
a čije je blistanje iskazivalo štovanje čeličnom
božanstvu.
Kako bismo gospodina Harlowa mogli
potpuno razumjeti, najprije ga moramo upoznati.
Stratford Selwyn Mortimer Harlow rođenje u
obitelji od pet izuzetno bogatih članova. Majka
mu je umrla tjedan dana poslije poroda, a otac
kad su malom Stratfordu bile tri godine, pa su
dijete povjerili brizi tetke Mercy, usidjelice koju
su čak i njezini milosrdni rođaci smatrali
"čudnom". Dječak nije bio baš najboljeg
zdravlja, pa ga nisu poslali u školu, nego su
njegovo obrazovanje prepustili teti, neizmjerno
bogatoj ženi, koja je, kako je u životu ništa
drugo nije zanimalo, ljubomorno čuvala
povlasticu da se brine o dječaku. Uplitanje
članova obitelji, izazivalo je kod nje napade
bijesa. Njezine dvije sestre samo su je jednom
posjetile, a to se završilo scenom koju je mlađa
sestra, gospođica Alice, još godinama
spominjala u mnogim razgovorima.
Glavna posljedica svađe između gospođice
Mercy i njezinih neudatih sestara bila je daje
zatvorila dvorac Kravellv i sa svojom se
sluškinjom, gospođom Edwins, preselila u mali
ljetnikovac u Teignmeuthu. Tu je živjela sedam
godina a da je rođaci nisu uznemiravali. Odatle
je prešla u Scarborough, gdje je provela tri
godine i otišla u Bornemouth. Redovito je, svaki
mjesec, pisala sestrama i bratu neženju u New
York, a stil se pisama nije ni po čemu
razlikovao.
Gospođica Mercy Harloiv šalje srdačne
pozdrave i želi ustvrditi da je dječak dobrog
zdravlja i prima primjereno obrazovanje u
najvažnijim predmetima, kao i temeljitu poduku
o načelima protestrantske vjere.
Zaposlila je staratelja, bradatog mladića sa
sveučilišta u Ox-fordu, po imenu Marling, a tu
se činjenicu udostojala spomenuti bratu s kojim
se nije posvađala. Do ušiju tete Alice doprla je
priča koja je dovela u sumnju prikladnost
gospodina Marlowa da oblikuje savitljivi duh
dječaka, jer bilo je riječi o manjem skandalu u
Oxfordu. Gospođica Alice smatrala je svojom
dužnošću da to opiše u pismu, a poslije dužeg
vremena primila je odgovor:
Gospođica Mercy Harloiv srdačno zahvaljuje
gospođici Alici Harloiv na obavijesti i u znak
odgovora želi ustvrditi da je provela temeljitu i
pomnu istragu glede optužbi odaslanih na račun
gospodina Saula Marlinga /B.A.Oxon/, no
uvjerila se da se gospodin Marling ponio na
najčasniji način i nije učinio ništa zbog čega bi
sebi morao predbacivati, ili što bi ga učinilo
neprikladnom osobom da upravlja obrazovanjem
dječaka.
To se dogodilo godinu dana prije smrti
gospođice Mercy. Kad je priroda uzela svoj
danak, pa je Stratfordova teta ovaj svijet
zamijenila drugim, gospođica Alice požurila je u
Bornemouth /kamo se njezina sestra odavno
preselila/, a u malom, zabačenom ljetnikovcu
blizu Christchurcha pronašla je visokog,
dostojanstvenog, dvadeset trogodišnjaka,
odjevenog u ne baš otmjenu crninu. Nije
tugovao, nego se njegovoj teti, naprotiv, činilo
da prilično vedro prima oslobođenje od vrlo
stroge stege gospođice Mercy.
Bradati učitelj je otišao /kako je kroz suze
objasnila gospođa Edvvins, služavka/ dva tjedna
prije smrti Stratfordove tetke.
- A da nije otišao, - izjavila je Alice ljutito -
otpustila bih ga po kratkom postupku! Gušili su
dječakov razvoj! Nije u stanju izgovoriti ni riječ
u svoju korist!
Održan je sastanak kojemu je prisustvovao i
obiteljski odvjetnik, pa su se članovi upoznali sa
Stratfordom. Složili su se da bi dječaku trebali
dati stan u Park Laneu i dodijeliti mu postarijeg
čovjeka, u kojemu bi se poznavanje svijeta
udružilo s ob-državanjem vjere. Takvu su osobu
našli u liku velečasnog Johna Barthursta, bivšeg
mornaričkog svećenika. Gospođu Edwins su
poslali u mirovinu, a početak Stratfordova
samostalnog života proslavili su večerom i
odlaskom u kazalište, na predstavu "Char-leyeva
tetka", no tu je urnebesnu farsu mladić od
početka do kraja pratio s kamenim izrazom lica.
Starateljstvo je trajalo skoro godinu dana, a
onda je tihi mladić odjednom živnuo, otpustio
iskusnog i pobožnog pratioca, predavši mu ček
na tisuću funti, pozvao gospođu Edvvins da mu
vodi kućanstvo te kupio i preuredio kuću
vojvode od Greenharta, u Park Laneu.
 Od tog se trenutka ime gospodina Harlowa
počelo pojavljivati u važnim transakcijama.
Obiteljsko bogatstvo palo mu je u krilo.
Gospođica Mercy bila je basnoslovno bogata, a
imetak mu je ostavila do zadnjeg novčića, s
izuzetkom od "100 funti za Lucy Edwins u znak
priznanja za vjernu službu, a znam da tu svotu
neće smatrati premalom, kad se uzmu u obzir
velike usluge koje sam joj učinila od godine
1891. do 1897". Onda je umrla i gospođica
Henrietta, a kad je, poslije njezine smrti, sve
isplaćeno, preostao je velik dio od dva milijuna
funti. Gospođica Alice ostavila je još više, a ujak
neženja je u New Yorku umro u razmjernom
siromaštvu i ostavio bijednih šesto tisuća.
Gospodin Harlow je stanovao u prilično
ružnoj trokatnici, podignutoj na izdvojenom
zemljištu, možda najvrednijem u Park Laneu,
premda ulaz zapravo nije bio u toj otmjenoj
ulici, nego u pokrajnjoj. Ključem je otvorio vrata
i ušao u predvorje. Pred njim je bila knjižnica.
Na stolu je stajalo nekoliko pisama, koja je brzo
pregledao, a otvorio je samo jedno. Pisao mu je
Ellenbury, a u to se vrijeme gospodin Harlow
ljutio na odvjetnika, koji mu je dao krive
obavijesti o Aileen Rivers, pa je magnat ispao
budala.
 Pažljivo je pročitao pismo, spustio ga u vatru
i gledao kako je pocrnjele
"Koristan čovjek, ali malo odviše zabrinut.
Možda sam pogriješio što sam ga držao u takvoj
napetosti. Moram malo olabaviti", zaključio je.
U pomoćnika je morao uliti malo svog
pouzdanja. Ellenburyjeve slabosti bile su
prevelika želja da zadovolji i odviše prisutan
strah od neuspjeha.
Pritisnuo je dugme od slonovače na stolu,
sjeo, ispružio ruku prema zidu, gurnuo ustranu
ploču i odande izvadio malu, crnu bocu, sifon i
čašu. Nalio je samo toliko whiskyja da pokrije
dno čaše za vodu, a onda ju je do vrha napunio
sodom. Napolje ispio, kad je domaćica, gospođa
Edwins, ušla bez kucanja. Bila je to visoka žena,
žućkastog lica i prodornih crnih očiju, a u
držanju joj nije bilo sporosti ni oronulosti, kakva
se može očekivati kod osobe od blizu
sedamdeset godina.
- Zvonio si? - Glas nekadašnje služavke
gospođice Mercy bio je oštar i jasan kao zvuk
trube.
S rukama na leđima stajala je ispred stola i
netremice gledala poslodavca.
- Jesam - odgovorio je, ponovno
razgledavajući pisma. - Je li sve u redu?
 - Sve - potvrdila je glasom nalik na zvuk
trube i isto tako prodornim.
- Ne bi li sluškinja mogla boraviti u kući? -
upitala je zatim. - Malo predugo radim. Jučer
sam u krevet otišla tek u jedan sat, a morala sam
ustati u sedam da ih uvedem.
Bilo je neobično što nitko od posluge nije
spavao u zgradi na broju 704, u Park Laneu. U
cijeloj zemlji nije bilo tako velike, ni tako
otmjene kuće, gdje bi cjelokupna posluga, od
batlera do pomoćnice u kuhinji "spavala vani".
Pred prijateljima se gospodin Harlow izgovarao
daje prostor odviše dragocjen za sluge, ali tome
je sam proturječio, jer je iznajmio skupu kuću u
ulici Charles, kako bi ondje smjestio poslugu.
- Ne, smatram da nije potrebno - rekao je,
skupivši usnice. - Mislio sam da to shvaćaš.
- Mogla bih umrijeti, ili se noću razboljeti, -
požali se sluškinja mirno - a što bi onda bilo s
tobom?
Nasmiješio se i raspoloženo odvratio: -
Mislim da bi se postavilo pitanje što će biti s
tobom. Ništa se nije dogodilo?
Razmislila je prije nego stoje rekla: - Netko
se javio i to je bilo sve, no pričat ću ti kasnije.
Činilo se da ga to zabavlja. - Javljaju mi se
mnogi ljudi. U redu, budi tajanstvena.
 Ustavši, izašao je iz sobe, a ona je krenula za
njim. U predvorju je bio mali lift, dovoljno
prostran za dvoje, ali nije htjela ući.
- Doći ću pješice - rekla je, a on se nasmijao.
- Maločas si se žalila da si umorna -
podsjetio ju je, dok je zatvarao rešetkasta vrata
pred dizalom.
Pritisnuo je najgornje dugme, pa se lift brzo i
tiho popeo do zadnjeg, trećeg kata, gdje je
magnat izašao u četvrtasti hodnik, sa sagom na
podu. Iz hodnika su vodila dvoja vrata. Tiho
pjevuckajući, počekao je da se domaćica pojavi
iza zavoja stubišta.
- Pa ti si atletičarka! - rekao je vedro, iz
džepa uz trzaj izvukao lanac s ključevima,
odabrao mali ključ i otvorio vrata nalijevo.
Bio je to veliki, umjetnički namješten
apartman, a osvjetljavali su ga žarulja iznad
karniša i dvije stajaće svjetiljke s crvenim
sjenilima. U jednom kutu stajao je kićeni drveni
krevet lakiran crvenim lakom i ukrašen zlatnim
kineskim slikarijama. Za stilskim stolićem kraj
jednog prozora prekrivenog teškim zastorom,
sjedio je čovjek, visok gotovo kao Harlow, a
neki neznanac bolje bi ga pogledao zbog velike
glave nalik na kupolu i duge brade zlatne boje, u
kojoj nije bilo sjedina usprkos njegove dobi, jer
bio je star otprilike kao Harlow.
 Čitao je, podbočivši bradu mršavom rukom, a
pogled mu je bio prikovan za knjigu koja je
ležala na stolu, pa je podigao oči tek kad mu se
pridošlica obratio.
- Zdravo, Marling! - pozdravi Harlow blago.
Čovjek se zavali na stolici i automatskim
pokretom zatvori knjigu, obilježivši mjesto gdje
je stao tankim nožem za papir, s drškom od
konjačine kore.
- Dobra večer - pozdravio je jednostavno.
- Vrijeme je za šetnju, ha? - Magnat pogleda
prema drugim vratima u prostoriji.
- Da, pretpostavljam da jest - odgovori
čovjek i ustane. Na sebi je imao kućni haljetak
od plavog baršuna, a bio je u
papučama od crvenog safijana. Pogled mu je
odlutao na zatvorenu knjigu, kao da mu se ne
sviđa što su ga prekinuli u čitanju.
- Horacijeve Ode - objasnio je. - Engleski
prijevod, ali pun grešaka.
- Da, da - nasmiješi se Harlow. - Prilično je
kasno za Horacija.
Domaćica je uspravno i ukočeno stajala na
vratima, pre-križivši ruke, a pogled tamnih očiju
uprla je u poslodavca.
- Znate li tko ste, prijatelju? - upita Harlow.
 Bradati položi bijelu ruku na čelo i odgovori:
- Ja sam Saul Marling, diplomirani student iz
Balliola.
Harlow kinine. - I... što još?
Njegov sugovornik ponovno podigne ruku do
čela nalik na kupolu. - Zaboravio sam... Kakav
apsurd! Riječ je o nečemu što sam vidio, je li? -
upitao je zabrinuto.
- O nečemu što ste vidjeli - potvrdi magnat -
malo prije nego stoje umrla gospođica Mercy.
Bradati uzdahne. - Umrla je posve iznenada.
Bila je vrlo ljubazna prema meni, u svim mojim
nevoljama. Strahovito brzo! Običavala je sjediti
na stolici i razgovarati s vama, a onda se jedne
večeri, poslije jela, naprosto srušila.
- Na pod - kimne Harlow, gotovo veselo. -
Ali nešto ste vidjeli, je li tako? - podsjećao je
sugovornika. - Bočicu i nešto plavo. Probudite
se, Marling! Sjećate se bočice i nečeg plavog?
Čovjek odmahne glavom. - Ne baš jasno...
Bilo je to prije nego što ste me vi i gospođa
Edwins odveli. Popio sam bijeli prah... šištao je
kao ljekoviti prašak... a onda...
- Otišli ste u provinciju - ponovno se
nasmiješi magnat. - Bili ste bolesni, jadno
momče, pa smo vam morali nešto prepisati da
vas umirimo. Dobro ste?
 - U glavi mi je pomalo zbrkano... - glasio je
početak odgovora, ali Harlow se glasno nasmije,
gotovo ga s naklonošću uhvati pod ruku i povede
uz strme stepenice. Na vrhu su bila još jedna
vrata, a Harlow ih otključa. Izašli su na krov
kuće, na široku, ravnu asfaltiranu terasu, s
ogradom koja je sezala do prsa. Pol sata su, ruku
pod ruku, šetali s jednog kraja na drugi, a viši
čovjek je cijelo vrijeme govorio.
Magla je bila gusta, a ulične svjetiljke
doimale su se kao mutne, žute mrlje svjetla.
- Hladno? Rekao sam vam da stavite šal,
glupi momče! - Harlow je govorio dobroćudno
čak i kad se ljutio. - Dođite, sići ćemo.
U sobi je zaključao vrata i s odobravanjem se
osvrnuo po udobnom stanu. Podigao je jednu od
osam knjiga, koje su ležale na stolu, još umotane
u ambalažu izdavača, jer su taj dan stigle.
- Čitanje izgrađuje cijelog čovjeka... no
vidjet ćete da su augustovski ljetopisi pomalo
teški čak i za diplomiranog studenta s Oxforda,
ha? Laku noć, Marling, dobro spavajte.
S gospođom Edwins je izašao u hodnik i
zaključao vrata. Oštrim mu je pogledom
proučavala lice i šutjela dok joj se nije obratio.
- Dobro mu je - izjavio je.
- Je li? - grubo je iskazala neslaganje. -Kako
mu može biti dobro, kad čita i piše?
 - Piše? - upitao je brzo. - A što?
- O, samo naklapanja o Rimljanima, ali
rečenice su lucidne. Magnat je mršteći se,
razmislio. -To ništa ne znači. Ne
stvara nam neprilike.
- Ne - složila se kratko i nastavila: -
Zabrinuta sam, no miran je. Tko je gospodin
Carlton?
Harlow dahne. - Je li bio ovdje?
Potvrdila je glavom. - Da... poslijepodne.
Pitao me jesam li prijašnja sluškinja gospođice
Mercy, koja je zacijelo umrla prije nego što se
rodio.
- Varaš se, stariji je. A onda?
- Smatrala sam daje to neobično, ali rekao je
daje dobio zadatak da pronađe gospodina Saula
Marlinga.
- Tko mu je dao taj zadatak?
Izrazom lica pokazala je da nema pojma. - Ne
znam, ali bila je to službena istraga. Pokazao mi
je isprave. Iz Eastbournea su. Rekla sam mu daje
Mailing umro. "Gdje je umro?", upitao je. "U
Južnoj Americi", odgovorila sam.
- U Pernambucu - naglasi magnat - u
epidemiji kuge. Hm! Pametan... i bezobziran.
Hvala.
Gledala je kako ulazi u dizalo i spušta se, a
onda je otišla u drugu sobu, u koju se ulazilo s
hodnika. I ta je prostorija bila udobno
namještena. Upalila je svjetlo i otvorila veliku
torbu od satiniranog platna, izvadila nezavršenu
čarapu, namjestila ple-teće igle pa su joj se
ubrzo micali i okretni prsti, ali i usnice.
- Pernambucvo... u epidemiji kuge - govorila
je.

6.

Aileen Rivers stanovala je u Bloomsburvju,

pa je imala tu pogodnost da se ne mora dugo
voziti na posao. Provela je nemirnu noć, a i taj
dan bio je pun neprilika. Njezin neposredni šef,
gospodin Stebbings, nije došao na posao zbog
prehlade, a njegov mlađi ortak, s kojim se tog
dana neprestano susretala, bio je mrzvoljan i
neugodan čovjek, a imao je običaj da zametne
važne dokumente i da za njihov nestanak okrivi
prvu osobu koja naiđe.
U šest navečer s uzdahom je olakšanja
zaključala stol, zadovoljna što će, poslije lagane
večere, rano leći. Kroz prozor je vidjela da je uz
rub pločnika parkiran mali automobil, a isprva je
pomislila da pripada nekoj stranci pa se, dok je
silazila stubištem staromodne zgrade u kojoj je
bio ured, ne baš ugodno iznenadila kad se neki
mladić zaputio prema njoj, preko širokog
pločnika, skinuvši šešir.
- Oh, vi ste! - uzviknula je, pomalo
razdraženo.
- Mi smo, ili bolje, ja sam, jer ne vidim
pratioce - potvrdi Jim Carlton. - A obraćate mi
se uvredljivim tonom - nastavio je strogo.- Elk i
ja imamo pravo razgovarati s vama u svako
doba, bilo pogodno ili ne, noću i danju.
- Ali što vam uopće mogu reći? - upitala je
ogorčeno. - O provali znate sve, jer
pretpostavljam da govorite o tome.
- Da, o tome. Posve je očito da ne znate
ništa o radu policajaca. Pretpostavljam da
zamišljate kako u Scotland Yardu kažu: "Oho,
došlo je do provale u Victoriji. Vrlo zanimljivo!
No nitko ništa ne zna, pa se nećemo osvrtati".
Imate krivo!
- Odviše sam gladna a da bih čavrljala.
- To sam i mislio - glasio je odgovor. - Na
King's Crossu je skromni restaurant, gdje sole au
bonne femme zavrijeduju jesti samo osobe čista
srca.
Oklijevala je, a onda je pomalo mrzovoljno
pristala. - U redu. Je li to vaš automobil?
Smiješan je.
 - Automobil uopće nije smiješan -
protuslovio joj je dostojanstveno - a nije ni moj.
Posudio sam ga.
Noć je bila vedra i zvjezdana, u zraku se
osjećao nagovještaj mraza, a premda to djevojka
nikako ne bi glasno priznala, godila joj je kratka
vožnja do pokrajnjeg ulaza velikog restauranta
punog gostiju, koji su uživali u raznim vrstama
dobre hrane.
- Rezervirao sam stol -reče on, vodeći je
kroz redove ljudi koji su marljivo žvakali, do
skrovitog zakutka u produžetku sale.
U restaurantu je vladala ugodna prisnost.
Ružičaste stolne svjetiljke djelovale su
umirujuće pa je mogla na miru pogledati svog
pratioca. Zapravo, tog vrlo napornog dana,
djelomično ju je smetalo i to što se ne može
sjetiti kako Jim točno izgleda. Nije joj bio
odbojan, čak se mutno sjećala daje privlačan, no
smatrala je da mu je nos prekratak. Kad ga je
bolje pogledala, došla je do zaključka da je i s
tim dijelom lica sve u redu. Oči su mu bile
plave, a sad se doimao nešto stariji nego stoje
isprva pomislila. Prema njemu se potcjenjivački
odnosila dobrim dijelom i zato što gaje smatrala
mladim.
- Sad možete postaviti sva grozna pitanja -
dopustila mu je, skidajući rukavice.
 - Kao prvo, -počeo je - što vam je Harlow
ponudio, kad sam se sinoć tako uviđavno
povukao?
- To nema veze s provalom - smještaje
odgovorila. - Ali reći ću vam, jer nije tako
važno. Ponudio mi je posao.
- Gdje? - brzo će on.
Odmahnula je glavom. - Ne znam. U
razgovoru nismo došli do toga. Rekla sam mu da
sam posve zadovoljna kod gospodina
Stebbingsa, koji je, usput, prije bio odvjetnik
obitelji Harlow.
- Jeste li mu to rekli? - Jim se sa zanimanjem
nagnuo naprijed.
- Pa, nisam... nego je on rekao meni, premda
sam to, dakako, već znala. Sjetio se čim sam
spomenula prezime Steb-bings.
- Je li ga se to dojmilo? - upitao je poslije
stanke, a ona se nasmijala.
- Doista ste smiješni! Ozbiljno gospodine... -
potcjenjivački je zastala.
- Carlton - promrmljao je. - Kao naziv
hotela, ali nisam u rodu s vlasnikom kluba.
- Tu pošalicu ste sinoć ispucali - podsjetila
gaje.
- Ponavljat ću je svake večeri, kad se budete
pretvarali da ste mi zaboravili ime! Time
priznajete krajnje neznanje, kakvo sebi danas ne
može priuštiti nijedna mlada žena. Ja sam jedan
od najglasovitijih ljudi u Londonu.
- Čini mi se da sam i to već čula od vas -
lagala je. - A sad mi ozbiljno recite, gospodine
Carlton...
- Zapamtili ste! - promrmljao je.
- ... Sto želite znati o provali?
- Ništa - odgovorio je drsko. - Zapravo,
uštedio sam vam mnogo neprilika, jer sam
centrali iznio sve pojedinosti koje su im
potrebne. Vaš ujak sutra izlazi. Jeste li znali?
- Sutra? - začudila se i osjetila strepnju.
- Elk će se sastati s njim i malo mu ublažiti
srdžbu. Pretpostavljam da će se jako naljutiti?
- Pobjesnit će - uznemireno će djevojka.
Uzdahnula je i dodala: - Bit će mi vrlo drago kad
"izađe", kako ste se izrazili. Plaća mi dvije funte
tjedno da se o svemu brinem, ali sasvim mi je
dobro i bez tog novca.
- Arthur Ingle bi se trebao stidjeti što vas je
uvukao u krug svjetla, koji tako jarko obasjava
ljude izvan zakona - rekao je. - O vašem ujaku
želim znati samo jedno, a možda ćete mi moći
reći... Je li bio veliki špekulant?
- Ne vjerujem, premda zapravo ne znam.
Nikad mi nije govorio o kakvim ulaganjima. To
hoćete reći?
- Upravo to.
 Bilo mu je teško sročiti slijedeće pitanje a da
je ne uvrijedi:
- Razgovarali ste s njim i usuđujem se reći
da ste, u određenoj mjeri, raspravljali o
njegovim poslovima. Možda je od mene nisko
što tražim da iznevjerite njegovo povjerenje, a ni
na trenutak ne pretpostavljam da ćete to učiniti.
Je li ikada govorio o vrlo unosnim ulaganjima u
inozemstvu... o američkoj željeznici, ili
argentinskim vrijednosnim papirima?
Odmahnula je glavom, još prije nego stoje
završio pitanje.
- Nikada - odgovorila je.- Mislim da o tome
ne zna mnogo. Sjećam se da mi je, kad sam ga
prvi put posjetila u Dartmooru, rekao da ne drži
do ulaganja u dionice. Dakako, poznato mije da
je bogat, ali to i vi znate, pa smatram da je riječ
o ukradenom novcu što gaje...
- ... Sakrio, da.
Doimao se vrlo ozbiljno. Prvi put ga je
takvog vidjela i prilično joj se svidio.
- Samo još jedno pitanje. Znate li da je na
bilo koji način povezan s tvrtkom Rata?
A kad je izjavila da za tu tvrtku nikad nije
čula, njegove je ozbiljnosti nestalo. - I to bi bio
cijeli upitnik, s prvom stranom i poleđinom!
Zavalio se u stolicu, kako bi napravio mjesta
zdepastom konobaru,koji je na stol stavljao jelo.
 - Sole au bonne femme izvrsno će prijati
umornoj zaposlenoj djevojci. Hoćete li k tome
uzeti vino, limunadu sa sodom, ili samo dobru,
staru vodu?
Ponovno je počeo zbijati šale. Više nije
spominjao njezinog ujaka, a premda se raspričao
o sebi, govorio je zanimljivo, jer ticalo se
njegova posla, a posao u Scotland Yardu po
zanimljivosti je drugi na svijetu. Za vrijeme rata
bio je časnik dodijeljen Odsjeku tajne službe, a
bio je jedan od tri policajca u Scotland Yardu,
koji nikad nisu patrolirali ulicama. Stanovao je u
svom klubu.
- Moram vam dati telefonski broj, ako me
ikad budete trebali. - Nažvrljao je adresu i broj
na poleđinu jelovnika i otkinuo taj komadić.
- Zašto bih vas trebala?
- Ne znam. Naprosto osjećam da bih vam
mogao zatrebati. Spadam u poklonike
predosjećaja. Znate li stoje to?
Mogla je pretpostaviti.
- Slutnje su mi specijalnost, telepatija mi je
šesto čulo, a upravo imam predosjećaj... no
možda griješim. Nadam se daje tako.
Nekoliko puta je - krišom, kako se djevojci
učinilo - bacio pogled na sat, pa ipak, kao da je
namjeravo propustiti sastanak, jer zatezao je s
kavom, sve dok Aileen nije naglo završila
ugodnu večeru tako što je navukla rukavice.
- Nisam vas mnogo ispitivao o vama - rekao
je dok ju je vozio kući. - Takva mije
nepristojnost vrlo odbojna, ali, koliko sam
razumio, niste udati... ni zaručeni? - upitao je,
kao da unaprijed i odgovara.
Nije se zbunila. - Nemam obožavalaca, -
odgovorila je - a nadam se da to priznanje neće
ohrabriti vragolaste policajce!
Dugo se smijao. - Ta vam je dobra! -
pohvalio ju je naposljetku. - "Vragolasti
policajci" se upotrebljavaju za posebne prilike.
Vi ste prva žena...
- Šutite! - upozorila gaje.
- ...koju sam sreo, s istinskim smislom za
humor - zaključio je. - Žao mije što su vas moje
riječi razočarale.
- Nisu me razočarale. Očekivala sam da ćete
reći nešto banalno. Stanujem u trećoj kući
lijevo... Hvala.
Bez pomoći je izašla iz automobila, pružila
mu ruku, a vidjevši daje pogledao mimo nje,
prema vratima kuće, rekla je: - Broj 163, ali ne
morate mi pisati, osim da mi saopćite nešto o
radu policije. Laku noć!
Jim Carlton se smiješio cijelim putem do
Whitehall Gar-densa, a na tu je zabavnu večeru
mislio i dok ga je poslužitelj vodio u radnu sobu
Sir Josepha Levtona, ministra vanjskih poslova,
čije je ime poznato svima koji imaju putovnice.
Bio je to mršav čovjek, isposničkog lica, a u
novinskim se karikaturama pojavljivao više od
svih poznatih ljudi u Engleskoj.
Kad je Jim ušao, naklonivši se, ministar ga
pogleda preko ruba velikih naočala s rožnatim
okvirom. - Sjednite Carltone. - Pritisnuo je
upijač na pismo koje je pisao, pomno ga složio u
kuvertu, lijepim je rukopisom napisao adresu, a
onda se obratio posjetiocu: - Upravo sam se
vratio iz inozemstva. Jeste li već dolazili?
- Ne, sir.
- Hm! - Udobnije se namjestio na
podstavljenoj stolici, sastavio vrške prstiju i
preko ruba naočala ponovno pažljivo pogledao
detektiva.
- Pa, kako se stvar razvija? - upitao je i
dodao: - Primio sam brzojave koje ste mi poslali.
Čudno... vrlo, vrlo čudno. Uhvatili ste ih?
- Neke od njih, sir - odgovori Jim. - Velik
dio prepiske Sindikata Rata odvija se drugim
putovima. Ali dosta toga pokazuje da se Rata
sprema za veliki udar. Pretpostavljam daje svako
veće posredničko poduzeće u svijetu dobilo
slične upute.
 Sir Joseph otključa ladicu stola, otvori je, pa
izvadi listove papira, pričvršćene velikom
mjedenom spajalicom. Polako ih je okretao. -
Misim daje ovo slikovito - zaključio je.
Bila je to poruka, adresirana na Sindikat Rata
u Wall Streetu.
Spremite se da dolje spomenute obveznice
prodate po sniženju od petnaest posto.
Slijedio je dug popis koji se protezao preko
dvije stranice, a uz svaku glavnicu stajalo je
koliko obveznica treba prodati.
- Da - reče sir Joseph, zamišljeno gladeći
mali bijeli brk. - Vrlo neobično i značajno! Kao
što ste naveli u pismu, ratna prijetnja smjesta bi
utjecala upravo na te obveznice. Ali s kim ćemo
se to, zaboga, boriti? Situacija na kontinentu
nikad nije bila bolja. Marokansko pitanje je
riješeno. Pročitali ste govor što sam ga sinoć
održao u ministarstvu?
Jim kimne.
- Kažem vam - nastavi sir Joseph - da sam
pažljivo izbjegavao svaki neopravdani
optimizam, ali pregledao sam stanje od Kine do
Perua i na obzoru ne vidim nikakav oblak.
Imate li neprilika s Amerikom... jer čini mi se
da se sjećam da sam vidio nešto o njihovom
mandatu u Južnim morima?
 Sir Joseph se nasmiješi. - Ameriku uvijek
možete izostaviti kao mogući izvor neprilika -
glasio je odgovor. - Prepirat ćemo se preko
novina, ali prava razlika između američkog i
britanskog mentaliteta ista je kao i između
republikanskog i demokratskog. S
Amerikancima nikad nećemo biti žarki prijatelji,
kao što se ni u Sjedinjenim Državama
republikanci neće žarko sprijateljiti s
demokratima. No razlika među nama samo je u
gledištu.
- A Rusija? - pretpostavi Jim.
Ministar odmahne glavom. - Ne možete se
svađati s bolesnim djetetom, makar koliko bilo
zločesto, a, zapravo, naši se odnosi poboljšavaju.
Jim Carlton ispruži ruku, uzme papire i
pažljivo ih pročita.
- Mislim - reče sir Joseph, a oči mu
zasvjetlucaše - da duboko u sebi zamišljate neku
đavolsku zavjeru, koja bi svijet bacila u rat. Je li
tako? Tajni agenti, prebacivanje tajnih planova,
sastanci maskiranih, visokih diplomata u
podrumima?
- Ništa tako romantično - nasmiješi se Jim. -
Ne, tu školu nisam pohađao. Znam kako izbijaju
ratovi. Rastu kao oluje, iz magle koja se skuplja
na baruštinama i livadama. Nazovite ih
"nadolazeći oblaci nacionalnih predrasuda" i
imat ćete grubu sliku.
- Hajde, gospodine Carlton, tko je vaš
savršeni zavjerenik? Siguran sam da znam.
Mislite da Harlow stoji iza Rate i da je skovao
pakleni plan za izazivanje komešanja u
narodima?
- Mislim da Harlow stoji iza većine velikih
nemira - odgovori Jim polako. - Ima previše
novaca, ne možete li mu dio oduzeti?
- Činimo što možemo - odgovori ministar
suho - ali on je jedan od nekolicine bogataša u
Engleskoj koji sakupljača dodatnog poreza
mogu pogledati u oči i nikad ne ustuknuti pred
njim.
Jim se vratio u Scotland Yard da porazgovra
s Elkom, ali doznao je da je taj pametni policajac
ranije te večeri otišao u Devonshire, gdje se, kad
Ingle izađe iz zatvora, trebao s njim sastati i
otpratiti ga u grad, Inspektor Elk taj zadatak
zacijelo nije dobio zbog Aileen, niti je
zatvorenika namjeravao uviđavno pripremiti na
novosti o provali.
Isprva su smatrali (a to se pokazalo krivo)
daje provaljeno zbog određenog razloga i po
planu, te daje lopov riskirao kako bi došao do
neke vrijedne stvari. Zbog iznenadne pojave
Harlowa u stanu, malo poslije provale, Carlton
je bio uvjeren da magnatov dolazak ima veze s
krađom iz sefa. Harlow je trebao biti na svečanoj
večeri u gradu, jer Jim gaje cijeli taj dan slijedio
i znao je kamo se bogataš zaputio. Štoviše, ime
mu se pojavilo u novinama, gdje je stajalo da je
Harlow prisustvovao večeri. Pa ipak, sat poslije
prometne nezgode na obali, pojavio se u
Fotheringavu, a nije se udostojao iznijeti razlog
odlaska s večere, premda je Jim bio siguran da
Harlow zna da ga slijede.
U rano jutro, inspektor Elk stajao je na
malom, vjetrovitom kolodvoru u Princetownu. U
to vrijeme, u vlaku koji je čekao na stanici bilo
je vrlo malo putnika: nekoliko radnika na putu
do mjesta gdje su radili, trgovački putnik koji se
zadržao preko noći i vjerojatno se veselio
udobnosti u Plvmouthu - i to je bilo sve. Do
polaska je preostala još minuta, a policajac je
već pomislio da je uzalud tako rano ustao, kad je
ugledao kako se približavaju dvije prilike,
zatvorski čuvar i mršavi čovjek u plavom odijelu
koje mu je loše pristajalo. Čuvar je ušao u
prostoriju gdje je bila blagajna, vratio se s
kartom i predao je mršavku.
- Zbogom, Ingle - rekao je čuvar i pružio
ruku, a bivši osuđenik ju je nevoljko prihvatio.
Ušao je u vagon i okrenuo se da zatvori vrata,
no u tom se trenutku popeo i Elk. Ingle gaje
smjesta prepoznao, a oči su mu zadobile vrlo
sumnjičav izraz.
- Oho! Što vi hoćete? - upitao je grubo.
- Hej, tako mi svega, pa to je Ingle! -
uzvikne Elk naoko zapanjen. - Gle, gle, gle! Ne
čini mi se da je prošlo pet godina...
- Što hoćete? - ponovi Ingle.
- Ja? Ništa! U zatvoru sam se raspitivao o
prijatelju jedne od tih ptičica, ali znate kakvi
su... izgubljen trud, da se tako izrazim - odgovori
Elk, zapalivši cigaru i pružajući kutiju
sugovorniku.
Ingle uzme smeđu cigaru, pomiriši je, ljutito
odgrize jedan kraj, a detektiv mu pripali. Vlak se
već kretao, pa ih više nitko neće uznemiravati.
- Da vidim: Neki dan sam čuo nešto o
vama... Stoje to bilo?
- Elk se uhvati za čelo, glumeći zbunjenost. -
Sjetio sam se! - uzviknuo je. - Izvršena je
provala u vaš stan.
Njegov sugovornik ispusti cigaru. - Provala?
- povikaoje.
- Stoje ukradeno?
- Netko je otvorio sef u vašem skladištu...
Ingle skoči i stisne zbue, a oči su mu zasjale.
- Sef! - gotovo je zavrištao. - Otvorili su sef,
prokletnici! Nisu zadovoljni što su me na pet
godina poslali u taj pakao, nego me žele opet
uhvatiti, jeli?
Elk gaje pustio da bjesni, sve dok Inglov glas
nije prešao u promuklo brbljanje.
- Nadam se da niste izgubili novac?
- Novac? - zareži Ingle. - Mislite li da sam
jedan od onih koji stavljaju novac u sef? Znate
što sam izgubio! - Ispruženim prstom optužio je
detektiva: - To ste vi momci učinili! Dakle, zato
ste tu, ha? Hoćete me šćepati na vratima zatvora,
je li?
- O, joj, dobri čovječe! - uvrijeđeno će Elk. -
Ne znam o čemu govorite! Slobodni ste kao što
sam i ja. Mogli biste otići iz vlaka, slobodni kao
ptica, kad se ne bismo kretali. - Onda je upitao: -
Što su to zdipili?
Njegovom sugovorniku je dugo trebalo da se
pribere. - Ako ne znate, neću vam reći -
odgovorio je. - Jednog dana... - zaškripao je
zubima, a oči su mu fanatično zasjale. - Vi i
vama slični nazivate me lopovom! - govorio je
brzo i ponovno podigao glas. - Obilježili ste me i
strpali u zatvor... odvojili me od ljudi... kao
parazita, gubavca! A zašto? Jer sam pobrao malo
pokradenog vrhnja! Jer sam uzeo nešto novca
otetog od znojnih tijela i slomljenih srdaca!
Novac je moj, moj! - bijesno je gledao i udario
se košćatom šakom u prsa. -Pripadao je meni...
mojim prijateljima, onim ljudima ondje! -
pokazao je unatrag, gdje se, iza brežuljka, dizala
sumorna zgrada zatvora. - Uzeo sam ga od
masnih i debelih i to mi je drago! Njihove će
jezive žene ostati bez jednog dragulja, a njihovi
će robovi čistiti jedan automobil manje!
- Izvrstan govor - promrmlja Elk dobrhotno.
- Vi? Što ste vi? Sluga vaše klase -
podrugljivo će Ingle. - Unajmljeni tamničar, koji
puni zatvore!
- Posve točno - odvrati detektiv, slušajući ga
zatvorenih očiju.
- Ako su našli te dokumente, imaju o čemu
razmišljati, čujete li? To će im pokvariti san! A
ako smatraju da u njima ima huškanja na
pobunu, voljan sam se vratiti u Princetown.
Elk brzo otvori oči. - O, to je bilo? - upitao je
razočarano.
- Revolucionarne stvari?
Ingle kratko kimne.
- A mislio sam daje nešto vrijedno - ogorčeno
će detektiv.
- To su smiješne zamisli, je li Ingle?
- Vama jesu, ali meni ne! -odreže bivši
robijaš. -Mrzim Englesku! Mrzim Engleze! A i
sve pripadnike srednje klase, svinje koje se
glupo smij ulje, zadovoljne sobom! Mrzio sam
ih još kad sam bio izgladnjeli glumac, a oni su
sjedjeli u dvorani, s podrugljivim osmjesima na
debelim licima - gotovo se gušio.
- Mnogo se toga može reći u obranu debelih
- zamišljeno će policajac. - Uzmite samo
Harlowa, premda ga ne biste nazvali debelim.
- Harlow! - uzvikne njegov sugovornik
prezirno. - Još jedno od vaših božanstava novca!
Onda se nečega sjetio, jer je iznenada zašutio.
- Božanstava novca... - podsjeti ga Elk.
- Ne znam - Ingle zatrese glavom. - Možda
nije ono što se čini da jest. Ondje unutra -
trzajem glave pokazao je unatrag - kažu da je
nitkov, koliko je dug! Ali ne pljačka siromašne.
Otkida velike komade kolača od debelih.
- Ako je tako, nemam što reći. Na strani je
reda i zakona - primijeti detektiv blago. - Čovjek
koji poklanja policijske stanice kao božićne
darove ne može biti posve loš.
Kad je vlak ušao u stanicu Plvmoutha,
inspektor Elk se već posve uvjerio da od
sugovornika neće više ništa doznati. Otišao je u
telegrafski ured i poslao kratku, izražajnu
poruku Jimu.
Revolucionarne stvari. Ništa važno.
Sjeo je u vlak kojim je u London putovao i
gospodin Ingle, ali s njim je kupe dijelio samo
pol sata, kad je, nakon što je vlak protutnjao
kroz Rath, ušao i sjeo kraj bivšeg osuđenika, a
očito je bio dobrodošao, jer Ingle je počeo
razgovarati.
- Jeste li vidjeli moju nećakinju? Zna li za
provalu? Mislim da ste mi rekli, ali bio sam tako
ljut da se ne sjećam. - A kad mu je Elk sve do u
tančine ispričao: - Harlow! Zastoje došao?
Kažete da je Aileen sreo u Dartmooru? -
Namrštio se i odjednom se udario po koljenu. -
Sjećam se tog momka. Izvalio se u automobilu,
kraj ceste, kad smo se taj dan vraćali iz polja.
Dakle, to je bio Harlow! Dobro poznaje Aileen?
- upitao je sumnjičavo.
- Upoznali su se u Dartmooru, to je sve što
znam.
Ingle je, na sebi svojstven način, slegnuo
ramenima. - Pretpostavljam da trči za njom?
Lijepa djevojka. Kod ljudi poput njega novac
nije u pitanju. Dovoljno je odrasla da se brine za
sebe, bez moje pomoći.
I tako je taj optimist prepustio Aileen Rivers
njezinoj sudbini.

7.

Poslao je brzojav u Plvmouth i zamolio je da

ga te večeri posjeti u njegovu stanu, pa je stigla
upravo kad je završavao s obrokom što gaje sam
pripremao.
 - Da, čuo sam za provalu - rekao je,
prekinuvši je usred pitanja. - Hvala Bogu, nisu
odnijeli ništa što bi njima bilo vrijedno makar
novčića! Zašto si pozvala policiju?
Zaprepastio se kad je odgovorila: - A koga
sam mogla pozvati, liječnika?
Sreo ju je prvi put otkako je izašao iz zatvora.
Upute kako da se brine o stanu poslao joj je
krišom, po osuđeniku koji je otpušten iz zatvora,
a za vrijeme kratkih posjeta uglavnom su
razgovarali o poslu.
- Što čovjek obično radi kad otkrije provalu?
- zanimalo ju je. - Pozvala sam policiju, dakako
da jesam!
Bijesno ju je gledao, ali nije ustuknula, nego
je on prvi oborio pogled. - Onda je valjda u redu
- primiro se i dodao: - Poznaš Harlowa, jeli?
- Da, srela sam ga u Dartmooru.
- Prijatelj ti je?
- Ništa više od tebe - odvratila je, pa se po
drugi put zapanjio.
- Ne želim se svađati s tobom, a ne vidim
zašto bi trebala biti bezobrazna - odsječno će on.
- Bila si mi korisna, ali ni ja baš nisam bio škrt.
Harlovv ti je prijatelj...
- Posjetio me je ovdje, u noći provale, kako
bi mi ponudio posao - odgovorila je, ne
pokazujući da se sve više ljuti. - Srela sam ga u
Princetownu, a čini se da smatra da mije, zbog
srodstva s tobom, prilično teško pronaći
zaposlenje.
Tiho je promrmljao nešto nerazumljivo, a
učinilo joj se daje nekako zaplašila tog
grubijana, premda to nije namjeravala.
- Više mi nećeš biti potrebna. - Izvadio je
novčanik, otvorio ga i uzeo novčanicu. - Neka to
bude posebna nagrada - rekao je. - Ne
namjeravam te i dalje plaćati.
Očekivao je da će odbiti i nije se prevario.
- Je li to sve? - upitala je, ne prihvativši
novčanicu.
- To je sve.
Pozdravila je, naklonivši se, okrenula se i
otišla do vrata. - Večeras će doći spremačice da
srede stan - obavijestila gaje. - S jednom od njih
trebao bi se dogovoriti da ostane, ali
pretpostavljam da imaš svoje planove.
Otišla je prije nego stoje dospio odgovoriti.
Čuo je kako su se za njom zalupila vrata a onda
je novac stavio u lisnicu i to bez žaljenja, jer,
ako ćemo pravo, gospodin Arthur Ingle je,
usprkos svojim širokim političkim pogledima,
bio vrlo škrt.
Čekao gaje velik posao, morao je razvrstati i
otvoriti stare kutije, a iz neobičnih skrovišta
izvaditi dokumente i bilješke. Sjedalo velike
sofe, na kojoj je Aileen često čekala da čistačice
završe posao, otvaralo se kao poklopac. Unutra
je pohranio dokumente, a u čeličnoj kutiji
račune, koje policajci možda ne bi našli, čak ni
da su, u vrijeme kad su ga uhvatili, znali za taj
stan i pretražili ga.
Ingle je politički bio vrlo aktivan. Nije bio
poslušnik, čiji bi se pogledi u svemu slagali s
partijskima, nego jedan od onih žestokih,
fanatičnih mislilaca koji nesvjesno čine srž
pokreta. Njegova pobuna protiv cijelog svijeta
bila je iskrena, a i u najjednostavnijim vezama
uzroka i posljedica vidio je nepravdu. Nije bio
lopov zbog svojih gledišta, nego su mu ona
naprosto opravdavala njegov prezir prema
zakonu i društvenim obvezama. Boravak u
zatvoru samo gaje učvrstio u određenim
uvjerenjima, a nije ga učinio ni boljim ni gorim.
Bilo je proturječno što se gnušao svojih
zatvorskih kolega, jer te ljude u njihovim
zlodjelima nisu po- kretale njegove visoke
pobude. Društvo kažnje-nika smatrao je
prljavim. Mrzio je i kapelana, a samo je jedno
biće, na tom strašnom mjestu, u njemu pobudilo
ostatke osjećaja naklonosti. Bio je to stari, slijepi
konj u zatvorskoj štali, a činilo se da mu je vid
oduzela sama Providnost, kako ne bi bio svjedok
poniženja njemu nadređenih bića, koja su gacala
po prostoru za šetnju, ili su se, okovani kao
zvijeri, teško vukli uzbrdo i prolazili kroz vrata.
Ingle je valjda jedini bio zahvalan kad bi se
za njim zatvorila vrata ćelije, a u bravi se
okrenuo ključ. Na sve to, na pokvarenost tih
dugogodišnjih kažnjenika, njihove razgovore,
hvalisanja, grozne stvari o kakvima je mučno i
govoriti - nije se mogao osvrnuti a da ne osjeti
mučninu. Zapravo se ne bi ni potrudio ispružiti
ruku, ako bi mogao otvoriti vrata ćelija i pustiti
društveni talog, premda je tvrdio kako mu je
zadaća da pomaže takvim ljudima.
Završivši posao, zapalio je cigaretu, pažljivo
je stavio u cigar-luk od jantara, namjestio
jastuke, legao na sofu, pušio i razmišljao, sve
dok ga nije prekinula zvonjava telefona, pa je
morao ustati.
Začuo je posve nepoznati glas: - Je li to
gospodin Ingle?
- Da - odgovorio je kratko.
- Hoćete li prinijeti žrtvu svojim principima?
- glasilo je zapanjujuće pitanje, a Ingle se gorko
nasmiješi.
- Da, barem onima koji su još preostali. Što
hoćete? Mogao bi to biti stari prijatelj, kojemu je
trebalo novaca, pa će razgovor biti kratak, jer
Arthur Ingle nije imao budalastih predrasuda o
milosrđu.
 - Možemo li se večeras sastati nasuprot
vježbalištu konjičke straže?
- Hoćete reći, u parku? - upita zapanjeno
Ingle. - Tko ste vi? Prije nego nastavite, reći ću
vam da nisam sklon zapostavljanju svojih
poslova, kako bih se sastajao s neznancima.
Večeras sam prilično umoran.
- Zovem se... - Stanka. - Harlow.
Ingle nije mogao zadržati uzvik. - Stratford
Harlow? -upitao je, s nevjericom.
- Da, tako je.
Nastala je duga stanka, koju je prekinuo
Ingle: - Prilično čudan poziv, ali valjda nije
isprazan. Kako mogu biti siguran da ste Harlow?
- Za deset minuta nazovite me kod kuće -
odgovori glas. - Hoćete li doći?
Ingle je oklijevao. - Da, doći ću - rekao je
naposljetku. - U koliko sati?
- Točno u deset. Neću vas pustiti da ondje
čekate, u hladnoj noći. Možete sjesti u moj
automobil, pa ćemo se nekamo odvesti.
Ingle, u nedoumici, spusti slušalicu. Bio je
oprezan, pa je poslije deset minuta nazvao broj
kojeg je našao u imeniku, a odgovorio mu je isti
glas.
- Jeste li zadovoljni?
- Da, doći ću... u deset.
 Sastanak je ugovoren za dva sata, a čistačice
su se pojavile tek u devet, jer je Aileenim izričito
rekla da dođu kasnije. Stan su pospremale i
ujutro, paje djevojka smatrala da će biti bolje,
ako ih pozove poslije večere. Dao im je upute,
dogovorio se s njima za sutra i otišao u
blagovaonicu, kako bi razmislio o neobičnom
pozivu Stratforda Harlowa. Stoje više
razmišljao, manje mu se išlo na sastanak.
Naposljetku je sjeo za pisaći stol, izvadio papir i
napisao poruku:

Dragi gospodine Harloiv,

Bojim se da ću vas morati razočarati.
Kažnjenik sam na uvjetnoj slobodi, pa sam u
takvom položaju da sebi ne mogu dozvoliti ni
najmanji rizik. Iskreno ću vam priznati da
pomišljam kako sve to može biti podvala koju mi
spremaju moji prijatelji policajci, pa smatram
da bi bilo, najblaže rečeno, glupo, kad bih
poduzimao daljnje korake, dok ne doznam što
točno želite, ili barem dok ne dobijem pismeni
dokaz da ste me upravo vi nazvali. Srdačan
pozdrav, Arthur Ingle.

Stavio je pismo u kuvertu, napisao adresu, a u

kutu je velikim slovima dodao: "Osobno uručiti.
Hitno", Ali ni sad nije bio zadovoljan. Prišao je
telefonu s namjerom da nazove općinskog
raznosača, ali nije podigao slušalicu. Sve to
pobudilo je njegovu znatiželju. Morao je doznati
- i to čim prije - zašto Stratford Harlow poziva
čovjeka koji je upravo izašao iz kaznionice u
Dartmooru. I zašto bi se tajno sastajali? Netko
tako ugledan kao Harlow ne bi se osramotio, čak
ni da ga je pozvao u kuću. Odjenom se odlučio,
bacio je pismo na stol, otišao u spavaću sobu i
presvukao se u tamno odijelo.
Kad je odjenuo kaput, već je došao do
zaključka da dobro postupa. Dvije čistačice
radile su u kuhinji, pa je otvorio vrata kako bi im
dao zadnje upute. Mlađa je klečala, s četkom u
ruci, okrenuvši prema njemu dugo, ispijeno lice,
preko kojeg su padali tanki pramenovi sivocrne
kose.
- Izlazim. Ne morate me čekati. Završite
posao i dođite sutra prije osam ujutro - osorno se
obratio tim beznačajnim pripadnicama
proletarijata, zalupio vrata i sišao niza stubište,
osjećajući dah pustolovine, koji gaje gotovo
pomlađivao.
Sat na zgradi konjičke straže odbijao je
petnaest do deset kad je došao na šetalište
Birdcage i krenuo samotnom stazom, usporedo
širokom vježbalištu. Nije bilo razloga za žurbu,
paje šetao opušteno, ali dovoljno brzo da se
zagrije i da netko ne pomisli da je skitnica, koji
može potpasti pod udar zakona. Kad je kraj
njega prošao policajac, sjetio se da se nije
prijavio u stanicu, paje počeo proklinjati sustav
koji ga je nevidljivim lancem još držao
prikovanog za Dartmoor.
Zaključio je da poziv na sastanak ne može
biti namještaljka. Teško da bi čovjek tako
značajan kao Harlow pristao da posluži kao
mamac, a premda se ogorčeno rugao policiji,
duboko u sebi Ingle zapravo nije vjerovao u
zatvorsku legendu o nevinom čovjeku kojeg
policija hvata u zamku pomoću lukave urote.
Pod uličnom svjetiljkom pogledao je na sat.
Bilo je pet do deset, pa je otšetao putom kojim je
došao i zastao upravo nasuprot vratima u luku
ulaza na vježbalište konjičke straže. U tom se
trenutku iz smjera Westminstera pojavila
limuzina koja je tiho vozila uz pločnik.
Zaustavila se pred njim, a vrata su se otvorila.
- Hoćete li ući, gospodine Ingle? - upitao je
tihi glas, paje bivši osuđenik bez riječi ušao,
zatvorio vrata i utonuo u mekano sjedište, kraj
Stratforda Harlowa, kojeg je odmah prepoznao,
a čije je ime, čak i u Dartmooru, bilo simbol za
basnoslavno bogatstvo.
Automobil je ubrzo zaokrenuo u Mali, prema
Buckingham-skoj palači, a onda je preko
Cornera zašao u Hyde Park. Tu je usporio, a
Stratford Harlow je počeo govoriti.
Cijeli sat su se polako vozili u krugu. Padala
je susnježica, a nedugo poslije njihova ulaska
park je posve opustio. Dok je slušao zapanjujući
prijedlog svog sugovornika, Inglu se činilo da
sanja.
No on je barem mogao slušati udobno se
smjestivši, a inspektor Jim Carlton, koji se
opasno skutrio na stražnjem dijelu velikog
automobila, nije bio te sreće. Susnježica gaje
skroz promočila, bilo mu je hladno, a
prisluškivač što gaje pričvrstio za stražnju stranu
automobila nije mu mogao prenijeti taj izuzetno
važan razgovor, kroz konjsku dlaku i kožu
sjedala.
Arthur Ingle stigao je kući malo poslije
jedanaest. Bilo mu je drago što su čistačice
otišle, jer premda ih je smatrao priglupim,
primitivnim seljankama bez mašte, ipak su
mogle opaziti i nekako protumačiti sjajni pogled
i veliko oduševljenje svog poslodavca.
Skuhao je kavu, sjeo za stol i počeo pisati
bilješke. Jednom je ustao, otišao u spavaću sobu,
upalio svjetlo nad toaletnim stolićem i pet
minuta zurio u svoj lik u ogledalu. Kao da je bio
zadovoljan onim stoje vidio, jer se nasmiješio,
vratio se i ponovno počeo pisati.
 Smiješak mu nije silazio s lica, a jednom se i
glasno nasmijao. Očito se dogodilo nešto što
gaje uvelike razveselilo.

8.

Možete li me, molim vas, posjetiti u vrijeme

ručka? - A.R.
Jim Carlton je u nedoumici gledao slova
"A.R.", a onda je shvatio daje "A" inicial Aileen,
a prije je mislio da se njezino ime piše se "E".
Poruku je u Scotland Yard donio raznosač, pol
sata prije nego stoje Jim stigao. Detektiv je
djevojku doslovno čekao pred vratima, a kad je
izašla, činilo se da joj je posebno drago što ga
vidi.
- Vjerojatno ćete se jako ljutiti što sam vas
pozvala zbog tako beznačajne stvari - rekla je -a
imate mnogo posla...
- Neću vam priznati kako me se dojmio vaš
poziv - prekinuo ju je - jer biste me smatrali
neiskrenim.
- Vidite, jedini ste policajac kojeg poznam i
to ne baš dobro, no mislila sam da vam neću biti
na smetnju. Gospođa Gibbins je nestala, ni
sinoć, a ni preksinoć nije se vratila kući.
- Vrlo zanimljivo - izjavi on. - A njezin muž
se plaši najgoreg?
 - Nema muža, udovica je. Njezina gazdarica
je jutros došla k meni. Vrlo je uznemirena.
- A tko je gospođa Gibbins?
- Sad ćete se jako naljutiti na mene -
odgovorila je, uz slab osmijeh. - Gospođa
Gibbins je jedna od žena koje spremaju stan mog
ujaka. Izgleda razmjerno jadno, a ima i neurednu
kosu. Prilično sam zabrinuta, jer nema prijatelja.
Kad sam jutros nazvala ujaka, odgovarao mije
gotovo ljubazno, a rekao je da se nije pojavila
jučer, a ni danas.
- Možda joj se dogodila kava nesreća - bilo
je prvo stoje pretpostavio.
- Nazvala sam sve veće bolnice, ali nitko nije
čuo za nju. Isto su mi rekli i u ubožnici. Molim
vas, uputite me što da učinim. Stvar je tako
beznačajna da ću skrušeno pretrpjeti svaku
grubu primjedbu koja vam padne na pamet.
Nije ga zanimala gospođa Gibbins, jer slučaj
usamljene žene koja netragom nestane tako je
običan u životu svakog velikog grada, da ga
pomisao o istrazi nije oduševljavala. No Aileen
se jako zabrinula pa bi bilo ružno kad bi olako
primio njezinu molbu. Zato je, kako je imao
slobodan dan, otišao u Stanmore, četvrt
iznajmljenih stanova u Lambethu, siromašnom
predgrađu na obali rijeke i osobno se raspitao.
 Od neuredne gazdarice doznao je da gospođa
Gibbins tu živi već pet godina i daje dobra,
trijezna, poštena žena, koja nikad ne izlazi, nema
prijatelja, živi od funte tjedno, a novac joj, svaka
tri mjeseca, šalje daljnji rođak. Upravo
slijedećeg ponedjeljka trebala je primiti tu svotu.
Glavna vrlina bila joj je daje početkom svakog
tjedna uredno plaćala stanarinu, pa s njom nije
bilo neprilika.
- Nećete se buniti ako pregledam njezinu
sobu? Gazdarica nije imala ništa protiv,
pokazala mu je put, a to što je bila prisutna pri
policijskom pretresu, ulijevalo joj je osjećaj
autoriteta.
Jima je uvela u malu, besprijekorno čistu
sobu otraga, u kojoj je bio krevet, a u kutu neka
vrst ormara grube izrade, pričvršćenog na zid i
prekrivenog jeftinim zastorom. Tu je bila
siromašna garderoba nestale žene - dvije suknje,
laki ljetni kaput, koji je vidio i bolje dane i
vjerojatno njezin najbolji šešir. Detektiv počne
otvarati ladice, no jedna je bila zaključana.
Otvorio ju je ključem iz svog svežnja, stoje
zadivilo gazdaricu. U ladici je bilo cijelo ženino
bogatstvo: obračunska knjižica poštanskog
ureda, s upisanih 27 funti, četiri nove novčanice
od po funtu, te izlizana torbica sa slomljenim
zatvaračem. U njoj je našao nekoliko dirljivih
dokaza vječne ženske taštine - masnu pudrijeru,
dva ili tri komada jeftinog nakita, a u podstavi je
napipao smotani papir, koji tu nije dospio
slučajno, nego je bio pažljivo ušiven, kako se
Jim uvjerio kad je torbicu odnio na svjetlo.
Izvadio je džepni nožić, prerezao šavove i
izvadio ono stoje smatrao presavijenim
komadom papira. Kad ga je otvorio, vidio je da
je riječ o dva lista.
Gazdarica nagne glavu ustranu, kako bi
vidjela što piše, ali detektiv opazi njezin pokret.
- Biste li sišli - upitao je uljudno - i u korpi
za smeće pokušali pronaći...
- U kanti za smeće - ispravila gaje.
- ... U onome što imate, kuvertu kakvog
pisma adresiranog na gospođu Gibbins.
Kad se vratila, ne pronašavši ništa, papiri su
već nestali, a Jim Carlton je sjedio na uskom
rubu prozora i s cigarom među zubima tako
pomno proučavao izlizani sag daje gazdarica
bila uvjerena kako je ponašao krvave mrlje.
- Ha? - trgnuo se iz sanjarenja. - Ne možete
pronaći? Žao mi je. Što sam vas ono zamolio da
donesete? A, da, kuvertu. Hvala, našao sam je u
torbi.
Zaključao je ladicu, još jednom se osvrnuo po
sobi i sišao niz klimave stepenice.
 - Ne mislite valjda da se udavila? - upita
gazdarica drhtavim glasom.
- Ne. Zašto? Je li ikad prijetila da će izvršiti
samoubojstvo?
- Jadnica se već neko vrijeme osjećala vrlo
nesretna. - Žena obriše suzu s obraza, a Jim
začuđeno primijeti daje mjesto koje je protrljala
pregačom vidljivo čišće.
- Ne, mislim da nije počinila samoubojstvo -
odgovorio je. - Mogla bi se pojaviti. Ako dođe,
hoćete li mi poslati brzojav?
Napisao je svoje ime i adresu na komad
papira, što ga je pronašao u džepu i dao joj
novac za brzojav.
- Znam da nešto nije u redu - uvjeravala gaje
gazdarica na rubu plača, - Prljava igra, ili tako
nešto. Donijela je tkaninu da napravi haljinu. U
kuhinji je, stigla je tek preksinoć.
Pokazala mu je neotvoreni paket.
- Moja nećaka je jučer ujutro došla da joj
pokaže kako da iskroji haljinu - nastavila je - ali,
dakako, gospoža Gibbins se nije vratila kući, a
moja nećaka živi u Peckhamu, put je dug i...
- Da, tako je - reče Jim rastreseno.
Pošao je niz bučnu ulicu, ušao u mali
automobil koji ga je čekao na njezinom kraju i
polako vozeći, preko Westminsterskog se mosta
vratio u ured.
 Elk je otišao, a da ga je Jim i našao, nije bio
raspoložen za vijećanje. Na stolu je raširio
papire koje je uzeo iz torbe gospođe Gibbins,
pažljivo ih pročitao i zapisao nekoliko
pojedinosti, a onda je presavio listove i stavio ih
u lisnicu. Slijedeći sat proveo je diktirajući
pisma osobama za koje bi čovjek pomislio da će
ih najmanje zanimati nestanak čistačice.
Aileen nije očekivala da će ga taj dan
ponovno vidjeti pa se iznenadila i to čak ugodno,
kad je ušao u čekaonicu ureda i poslao da ga
najave. Upravo je htjela otići, a pomoćnik,
nestrpljiv da i on odmagli, krivo je protumačio
rumenilo na njezinom licu.
- Zbog vas ću doći na vrlo loš glas,
gospodine Carlton - primijetila je kad je s
detektivom izašla na ulicu.
- Jesam li vam rekao da mi je ime Jim, ili
zapravo James? - upitao je. - Hoćemo li otići na
brzi obrok? Znam jedno mjesto u Sohou...
- Ne, mislim da ću kući...
- Htio sam porazgovarati o našoj gospođi
Gibbins - rekao je šaljivim glasom, premda mu
nije bilo do šale. - A u policiji sam ostavio
poruku da me u tom restaurantu mogu pronaći,
ako me budu trebali.
- Ima li kakvih novosti? - upitala je
pokajnički, pa je pretpostavio da je već posve
zaboravila čistačicu. No barem se nije protivila
kad joj je pomogao da uđe u automobil, a nije
imala primjedbi niti na njegov izbor restauranta,
koji baš nije bio čist.
Upravo su ulazili, kad je Jim začuo da ga
netko zove po imenu. Okrenuo se i ugledao
čovjeka iz centrale.
- Ovo je došlo malo poslije vašeg odlaska,
sir.
Detektiv pročita poruku, a nažvrljala ju je
osoba koja je odgovorila na telefonski poziv.
- Vratit ću se za jedan sat - rekao je i
pridružio se djevojci, koja gaje čekala u
predvorju.
Kad su sjeli, počeo je: - Moram vas pitati je li
gospođa Gibbins bila u stanu one večeri kad je
izvršena provala u sef vašeg ujaka?
Razmislila je. - Ne, nije, ili barem nije trebala
biti. Sjećate se da je došla poslije. Otvorila sam
joj vrata.
- O! - prokomentirao je, a djevojka se
namrštila.
- Što znači to "O"? - a onda je brzo dodala: -
Ne mislite valjda daje ona provalila?
- Ne, ne mislim - odgovorio je vrlo ozbiljnim
glasom, pa se upitala što mu je. - Recite mi
nešto o njoj. Je li bila obrazovana?
 Aileen odmahne glavom. - Ne, bila je
polupismena. Napisala mije dosta poruka i to
jedva čitljivih. Rukopis joj je bio... pa, vrlo
originalan.
- O! - ponovio je, a djevojka pomisli da bi ga
mogla ispljuskati.
- Pa, tako je to! - izjavio je naposljetku. - Ne
vjerujem da će čak ni vaš ujak, usprkos svom
dobro poznatom čovjekoljublju, pustiti koju
suzu. Bila je nitko i ništa... slamka koju je
podigao vjetar i odnio je tko zna kamo! Ustajalo
voće, pod metlom pometača. Strašno, je li?
Pomislite samo! Ubrzo će se napuniti sva kina i
kazališta, a ljudi će se od srca smijati šalama i
lakrdijama komičara. U palači će početi veliki
bal, a noćas će sretni muškarci i žene plesati na
stotinama plesnih podija. Koga briga za gospođu
Gibbins?
Govorio je vrlo ozbiljno, a samo trenutak
prije bio je gotovo veseo.
- Smrt žene bez prijatelja je sitnica. -
Ogorčeno je protrljao nos. - No da vam kažem i
nešto krupno, Aileen! - nastavio je, podigavši
prst i gledajući je. - Zbog gospođe Gibbins
pokrenulo se osamnaest tisuća londonskih
policajaca, a bude li potrebno, u pomoć će im
doći cijeli odred garde. Svi će tražiti kao jedan i
neće mirovati ni danju ni noću, dok ne pronađu
čovjeka koji je toj jadnici zadao udarac i bacio
njezin leš u vodu Regent's Canala!
Napolje ustala, ali joj je pokretom dao znak
da sjedne.
- Pokvario sam večeru i vama i sebi -
ispričao se.
- Mrtva? - prošaptalaje. Potvrdio je glavom.
- Ubijena?
- Da, mislim da jest. Nekoliko minuta prije
nego što sam otišao iz ureda, izvukli su je iz
kanala, a ima znakova koji pokazuju da ju je
netko udario tupim predmetom. Tu vijest primio
sam prije nego što sam ušao. Sto je radila blizu
ceste Edgware, recimo u parku Regenz? Trebalo
joj je možda dva dana da dotle dopluta.
Pojavio se konobar i stao mu sa strane,
čekajući narudžbu. Djevojka odmahne glavom.
- Ne mogu jesti.
- Dva omleta - naruči Jim. - To nije jelo,
nego se naprosto prehranjujete.
Arthur Ingle prošao je kroz neugodno
policijsko ispitivanje, ali o gospođi Gibbins znao
je još manje nego njegova nećaka - zapravo, nije
znao baš ništa.
- Vidio sam je, ali je ne bih mogao
prepoznati.
 Izjava se slagala s onim što su već znali, pa
su dva detektiva, koji su ispitivali Ingla, s njim
popili whisky sa sodom, a onda su otišli.
Gazdarica gospođe Gibbins nije mogla ništa
dodati onome stoje dan prije ispričala nižem
inspektoru Carltonu.
Jim je osobno posjetio dobru ženu i to iz
posebnog razloga. Jutros je, "točno kao sat",
trebala doći kuverta s tromjesečnim džeparcem,
a gazdarica je bila usplahirena, jer pisma nije
bilo.
- Ne, gospodine, nikad nije dolazilo
preporučeno, zbog toga se i osjećam tako
nespretno. - (Riječ "nespretno" u tim je
okolnostima zvučala smiješno.) - Ljudi bi mogli
pomisliti... Ali možete sami pitati poštara,
gospodine.
- Već sam ga pitao - nasmiješi se Jim. -Recite
mi, odakle su stizala pisma? Bit će da ste nekad
vidjeli žig.
Zaklinjala se da ga nije vidjela, jer ne samo
da nije bila ljubopitljiva, nego je smatrala da su
toj mani doprinijele jeftine novina. Nije
objasnila vezu između popularnog tiska i
ljubopit-ljive naravi, jer je očito smatrala da je ta
veza svakome jasna.
 Inspektor mjesne policije iz ormara i ladica
izvadio je sve predmete koje je mogao ponijeti
sobom, uključujući i torbicu.
- Rekla sam im da ste u torbici vidjeli papir,
gospodine, ali nije ga mogao pronaći, iako je sve
pretražio.
- Nije ni mogao naći nikakav papir - lagao je
Jim.
Bio je u vrlo škakljivom položaju. Iz istrage,
koja bi mogla postati vrlo ozbiljna, povukao je
važan dokaz. Sad je mogao učiniti samo jedno,
pa se na to i odlučio. Po povratku u Scotland
Yard zatražio je razgovor sa starješinama,
objasnio im je svoj postupak, iskreno im iznio
svoje sumnje i zatražio da povuku dokaz do
kojeg je došao. Vijećanje je odgođeno, kako bi
mogao biti prisutan i predstavnik ureda javnog
tužioca, ali naposljetku su postupili kako je Jim
predložio, pa je, na kraju sudske istrage o Annie
Maud Gibbins, porota donijela otvorenu
presudu, što znači da su utvrdili samo daje žena
"pronađena mrtva", a nisu izrazili mišljenje o
tome kakva ju je sudbina snašla. Mudra presuda,
jer nijedan član porote, pa čak ni mrtvozornik, a
niti liječnici koji su svjedočili uz brojne ograde,
nisu imali pojma kako se ugasio život gospođe
Gibbins, čistačice.
 9.

Osoba na koju se Aileen Rivers ljutila bila joj

je najbliža - živjele su u istoj sobi i /da
upotrijebimo otrcanu frazu/ pod istom kapom,
jer osoba koja ju je živcirala bila je ona sama, pa
je zbog toga djevojka zapala u vrlo konfuzno
stanje. A na samu sebe se ljutila ne samo zato
što već tjedan dana nije vidjela Jamesa Carl-
tona, nego i zato stoje ta činjenica uopće
uznemiruje. Vrli odvjetnik, gospodin Stebbings,
zašao je u godine kad više nije primjećivao
istančane nijanse ozračja u svom uredu, no čak
je i on uvidio da ponašanje njegove najmilije
namještenice više nije uobičajeno. Upitao ju je
kako se osjeća i predložio joj da uzme tjedan
dana dopusta, kako bi otišla u Margate. Stebbins
je automatski predlagao odlazak u to mjesto, jer
gaje smatrao najboljim lijekom za sve duhovne i
tjelesne boljke i to zato stoje, jednom davno, u
tom očavarajućem gradiću ozdravio od jakog
kašlja. No sad nije bilo doba godine za posjet
Margatu, niti se djevojci putovalo.
- Sjećam se - gosodin Stebbings podigne
nekoliko debelih naslaga brade i zamišljeno
pogleda u strop - da sam prije mnogo godina
predložio gospođici Mercy Harlow da... hm!
 Sjetio se da Aileen ne zna tko je Mercy
Harlow pa joj to ime ništa ne znači, a nije mogao
pojmiti do kakvih se visina podigao još živi član
obitelji Harlow.
- Nekad ste radili za Harlowe, je li tako,
gospodine Stebbings?
- Da - odgovori njezin šef oprezno. - Bila je
to... mmm... velika odgovornost. Nije mi bilo
žao kad je mladi gospodin Strat-ford prešao
drugim odvjetnicima.
Više nije ništa dodao, no i ono što je rekao,
za njega je bilo mnogo, a djevojka je,
zahvaljujući slučajnosti kakve se u životu
svakodnevno događaju, ponovno naišla na trag
obitelji Harlow.
Stebbingje radio na službenoj potvrdi
oporuke, koja je iznijeta na sudu, ali ju je
osporio daljnji rođak preminuloga. Glavno je
pitanje bilo je li, u proljeće 1902. godine,
sastavljač oporuke jednom od brojnih
nasljednika dao određenu svotu novca kako bi je
iznio iz zemlje. Aileen je morala pogledati
račun, jer je novac navodno isplaćen
posredstvom odvjetnika. Upisanu svotu pronašla
je bez velikih poteškoća, a onda je pregledala
cijeli spisak ne bi li našla još koji podatak, kad
joj je prst zastao na riječima:
"Harlow - Mercy Mildred".
 "Harlow - Stratford Selwyn Mortimer."
Posve razumljiva znatiželja navela ju je da
okrene slijedeće stranice, pa je četvrt sata
mozgala nad računima stroge i ekscentrične,
davno umrle žene, gospođice Mercy, a onda je
ugledala zapis: "L. Edvvins, 125 funti." Četiri
mjeseca kasnije upisano je: "L. Edwins 183
funte 17s 4d." Znala je za Edwinsovu i vidjela je
kopiju oporuke gospođice Mercy Harlow, jer je
dokument pronašla poslije susreta u Dartmooru
kad se nakratko zanimala za poslove milijunaša.
Pregledala je i Stratfordov račun koji je bio
vrlo mali. Magnat očito nije isplaćivao putem
odvjetnika. Da je bilo prilike, od svog bi šefa
zatražila daljnje obavijesti, premda je bila
gotovo sigurna da ne bi bila zadovoljna
njegovim odgovorima.
Kako o svemu tome nije mogla doznati ništa
više, Aileen je ponovno obuzeo u to vrijeme
najčešći osjećaj ljutnje i ogorčenosti na samu
sebe što se toliko bavi Jamesom Carltonom.
Znao je njezinu adresu, a izričito mu je
spomenula kućni broj. Istina, rekla mu je da joj
se javi samo ako bude službenih vijesti. Nekim
je čudom nisu pozvali da svjedoči u sudskoj
istrazi, pa je pomislila /a imala je pravo/ da se
upravo on pobrinuo da je ne smetaju pozivom.
No čak ni time nije mogao opravdati što ju je
cijeli tjedan zapostavljao.
"Smiješno", korio ju je pametniji dio nje
same, "jedva ga i poznaš! Samo zato što je bio
ljubazan prema tebi i dvaput te je zvao na večeru
/obadva puta više-manje službeno/, očekuješ da
se ponaša kao da ste zaručeni!"
No ona nestašna Aileen Rivers na to je samo
podigla nos i nije se posramila.
Dakako, mogla bi mu pisati, jer je imala
dosta razloga, pa je i počela pismo, o onda je čak
i onoj drugoj Aileen postalo jasno da se
nepristojno ponaša.
Prošla je subota, a onda i nedjelja. Preko
vikenda je ostala kod kuće, ako bi...
Posjetio ju je u nedjelju navečer. Bilo bi
pretjerano reći daje već izgubila svaku nadu, ali
više nije očekivala da će se Jim pojaviti.
- Bio sam u provinciji - objasnio je.
Razgovarali su u dnevnoj sobi jer je
gazdarica odredila da se tu mogu primati posjete.
- Možete li izaći? Jeste li večerali? Odgovor
na drugo pitanje bio je potvrdan.
- Onda izađimo u šetnju. Noć je lijepa.
Možemo negdje popiti kavu.
Svakako gaje morala upozoriti da mnogo
toga uzima zdravo za gotovo, no nije to učinila.
Otišla je na kat, odjenula kaput, stavila šešir pa
su ubrzo šetali trgom Bloomdburv.
- Prilično sam zabrinut za vas - priznao je.
- Doista? - iskreno se začudila.
- Da, zabrinut sam. Niste li mi jednom rekli
da vam je gospođa Gibbins običavala pričati
svoje nevolje? Ili ste govorili o nekoj drugoj
ženi? - U glasu mu se osjećala strepnja.
- Govorila sam o gospođi Gibbins. Ponekad
mi se povjeravala.
- Je li vam ikad pričala o svojoj prošlosit?
- O, ne - brzo će djevojka. - Najviše o svojoj
majci koja je umrla prije četiri godine.
- Je li vam rekla njezino ime? Mislim,
majčino?
- Louisa - odgovori smjesta Aileen. -
Strahovito ste tajanstveni, gospodine Jamese
Carltone. Kakve to ima veze s jadnom
gospođom Gibbins?
Nikakve, osim što se zvala Annie Maud, a
pisma s novcem, koja su stizala svaka tri
mjeseca, bila su adresiranana "Louisu". Kennet
Road 14, Birmingham, a na pošti su ispravljali
adresu. Jutros j e došlo pismo.
- Jadnica - reče djevojka tiho.
- I jest.
Kad se uzme u obzir da su se tek kratko
vrijeme poznavali, začuđujuće gaje dobro
razumjela. Primjerice, mogla je pogoditi kad Jim
razmišlja o nečem drugom, jer naglo je podigao
glas.
- Nije li to čudno? Sjećate se kako sam vam
govorio o osamnaest tisuća policajaca, odredu
garde i cijelom mnoštvu ljudi? Sad su svi oni
uznemireni jer se majka gospođe Gibbins zvala
Louisa! To otkriće /nisam vas trebao ni pitati, jer
sam znao/ dokazuje dvije stvari: Najprije, da je
gospođa Gibbins prije petnaestak godina
počinila zločin, a onda i to daje sad umrla po
drugi put.
Odjednom se opustio i tiho se nasmiješio. -
Nemojte ni govoriti - rekao je. - Znam koji lik iz
časopisa oponašam! Sve je to vrlo zamršeno.
Jesam li vas pozvao na kavu, ili na večeru?
- Na kavu.
U popularnom restaurantu, kamo su ušli, bilo
je odviše gostiju pa, nakon što su posluženi, nisu
oklijevali da izađu odande.
Šetali su ulicom Coventrv, kad polako prođe
automobil. Vozač je bio u večernjem odijelu, a
vidjeli su blijesak dijamantne dugmadi i crveni
vrh cigare.
- Nitko osim veličanstvenog Harlowa ne bi
mogao tako svjetlucati - primijeti Jim. - Što tu
radi, tako kasno?
 Automobil zaokrene udesno, na trg Leicester
i krene niz ulicu Orange, polako i svečano, kao
da se vozi kralj, ili kao da predvodi
veličanstvenu povorku. I Jim i djevojka pomislili
su isto.
- Zapravo bi se trebao voziti s glazbenicima!
- I meni je to palo na pamet - nasmije se
Aileen. - One noći kad je došao u stan jako sam
se uplašila. Mislim, u trenutku kad sam mu
otvorila. A baš me nije lako prestrašiti. Činio mi
se tako velik, snažan i bezobziran da se nešto u
meni zgrčilo pred njim!
Krenuli su opustjelim Long Acreom. Bilo je
prerano da se skupe prodavači s kolicima pa na
ulici nije bilo nikoga. Odjednom djevojka otkrije
da je Jim Carlton labavo drži za ruku. Jako je
mahao, kao što to rade djeca kad se drže za ruke.
Ona ozbiljna Aileen zatvorila je oči i pravila se
da ne vidi.
- Prema vama osjećam veliko prijateljstvo -
reče Jim promuklo. - Ne znam zašto, ali tako je.
A ako počnete govoriti o "vragolastim
policajcima", nikad vam neću oprostiti.
Odjednom se iz pokrajnje ulice pojavilo troje
ljudi koji su bučno i žestoko razgovrali i polako
koračali prema njima. Jim se osvrne. Na ulici je
vidio još samo jednog prolaznika koji je išao u
suprotnom smjeru, a prije nekog vremena prošao
je mimo njih.
- Mislim daje bolje da prijeđemo cestu - reče
Jim, uzme djevojku pod ruku i, ubrzavši korak,
gotovo je odvede na drugu stranu.
Svadljiva trojka krenula je natrag, a Jim se
zaustavi.
- Hoću da otrčite do drugog kraja Long
Acrea i dovedete policajca - uputio ju je tiho. -
Hoćete li to učiniti? Trčite!
Poslušno se okrenula i otrčala, a kad je
nestala, jedan od trojice prijeteći krene prema
Jimu.
- Sto je to? - rekao je glasno. - Ne možemo li
se svađati a da se vi ne umiješate?
- Ostani gdje si, Donovane - upozori ga
detektiv. - Poznam te i znam što hoćeš.
- Zgrabi ga! - začuo se bijesni glas, a Jim
izvadi dvanaest inča dugu palicu, koju je nosio u
džepu i zamahne na najbližega. Primivši udarac,
napadač se sruši kao pokošen. U tom su se
trenutku na detektiva bacila njegova dva
prijatelja, a Jimu je bilo jasno da se bori, ako već
ne za život, onda barem kako bi se zaštitio od
ozljeda koje bi ga onesposobile na nekoliko
mjeseci.
Palica se ponovno spustila, pa je i drugi
napadač posrnuo. Onda niz Long Acre dojuri
taksi, a na svakoj papučici stajao je po jedan
policajac...
- Ne, ne u ulicu Brow - uputi ih Jim, kad je
sve bilo gotovo. - Vodite ih u Cannon Row.
U taksiju je hrabra Aileen bila na rubu plača.
- Pogodio sam što hoće - reče Jim dok su se
vozili kući. - Ta isplanirana ulična tučnjava
jedan je od najstarijih trikova na svijetu.
- Ali zašto? Zašto su to učinili? Jesu li to
vaši stari neprijatelji? - pitala je, unezvjerena.
- Jedan od njih jest - glasio je odgovor. -
Donovan. - Pažljivo je izbjegao odgovoriti na
druga pitanja.
Harlow se nije slučajno provezao u svom
skupom automobilu. Niz ulicu Orange se tobože
uputio u klub Vira's, ali znao je prečicu kojom
je, kroz St. Martin's Lane, dospio do Long
Acrea, pretekavši dvoje šetača. No detektivu je
bilo jasno da motre na nj ega i dj evojku, a te su
ga večeri slij edili od trenutka kad j e izašao iz
kluba gdje je stanovao, pa sve do mjesta sukoba.
Nije bilo teško prozrijeti razlog napada, čak i
kad se isključi vrlo daleka mogućnost da je u
vezi sa smrću gospođe Gibbins, a tu je
pretpostavku Jim morao odbaciti, ili pak
povjerovati da Harlow ima natprirodne moći.
 Otpratio je djevojku do stana i vratio se u
Scotlan Yard, gdje gaje čekao brzojav
birmingemske policije, a glasio je:
Vaš upit 793 počinje: Gospođa Louisa
Gihbins umrla 18. veljače 1921. Pismo koje je
redovito primala svaka tri mjeseca i na kojem je
adresa izmijenjena na gospođu Gibbins iz
Stanmore Rentsa, Lambeth, uvijek je imalo
poštanski žig Nonvooda. Ta činjenica provjerena
je kod stanara pokojne gospođe Gibbins u ovom
gradu. Pravo ime Annie Maud Gibbins je Smith.
3. ožujka 1910. udala se za Jamesa Smitha,
željezničkog radnika, zaposlenog u željeznici
Midlanda. Muž jojjepoginuo u ratu, 5. srpnja
1915. Hooge. Kraj.
Velik dio poruke Jimu nije govorio ništa
novo, ali podatak o poštanskom žigu Norwooda
bio je dragocjen, jer je u tom predgrađu živio
Ellenburv.
No prije nego što je krenuo po tragu, punu
pozornost Jima Carltona privuklo je neobično
ponašanje Arthura Ingla, koji je odjednom
postao pustinjak, prekinuo svako općenje s
vanjskim svijetom, zaključao se u svoj stan i
posvetio se proučavanju filmova.

10.
 Slijedećih dana Jim Carlton je imao mnogo
posla, a u tjedan dana samo je jednom pronašao
vremena za posjet Aileen, koja mu je ispričala
da upravo proživljava manje neugodnosti. U
zgradu u kojoj je stanovala uselio se novi stanar,
mladić atletske građe, a uzeo je sobu upravo
ispod njezine. Divljenje prema djevojci
izražavao je tako što ju je, na pristojnoj
udaljenosti, svakog jutra slijedio na posao.
- Ne bih marila, ali posebno se trudi da bude
blizu ureda kad izlazim na ručak i kad poslije
posla odlazim kući.
- Je li vam se kad obratio? - zanimalo je
Jima.
- O, nije, vrlo je pristojan, ne govori čak ni
za vrijeme obroka.
- Podnosite ga - pouči je Jim, a oči mu
zaiskriše. - To je jedna od nevolja što ih mora
proći razmjerno privlačna osoba.
Onda je otišao porazgovarati s djevojčinim
novim oboža-vaocem.
- Pomalo ste nespretni u praćenju, Browne -
upozorio je kolegu. - Morali ste pronaći način da
je nadlgedate a da ne budete primijećeni.
- Jako mije žao, gospodine - odgovori
detektiv Brown, pa je od tog trenutka zadatak
praćenja obavljao manje primjetno.
 Bilo je značajno da ni na jednom od svojih
dnevnih obilazaka Jim nije vidio Arhura Ingla.
Detektiv je namjerno odlazio u restaurante i na
druga mjesta što ih je Ingle nekad često
pohađao, a ni sad se ne bi ustručavao da i dalje
dolazi zato jer se sramio, ili nije htio susretati
stare prijatelje i poznanike koji su živjeli u
okviru zakona. Naprotiv, ponosio se svojim
pothvatima, jer je umovao posve izvrnuto, pa je
sebe vidio kao javnog dobročinitelja. No nitko
ga nije sreo, čak ni "drugovi", kojima se inače
rado obraćao u zapuštenim dvoranama Sohoa,
nisu ga imali čast vidjeti, ili čuti njegov govor.
- Gotovo se čini daje prešao u tabor
kapitalista - izjavio je jedan od njih.
- Nisam primijetio da su na Piccadillvju
izvjesili zastave - odgovori Jim.
Jedne je noći prolazio ulicom sa stražnje
strane stambenog bloka Fotheringav, a kad je
pogledao gore, vidio je da iza zelenog zastora
sobe na katu gori jarko svjetko. Stan Arthura
Ingla bilo je lako naći po uskoj izbočini pred
prozorom, a sad osvjetljeno spremište bilo je
četiri prozora udaljeno od stubišta za slučaj
požara.
Pratio gaje Elk, pa mu je Jim iznio što
namjerava, ali njegov kolega nije bio oduševljen.
 - Počet će vrištati kako ga policija proganja -
upozorio je. No Jim nije odustao, nego se popeo
dizalom, premda ga je
službenik koji je vozio dizalo, pokušao
odvratiti riječima: - Mislim da gospodin Ingle
nije kod kuće. - /Pod tim su imenom poznavali
Ingla./ - Prije sat vremena došao je neki
gospodin i dvaput pokucao, ali nije dobio
odgovor.
- Ja ću jače pokucati.
No premda je kucao i zvonio, ni sad se nitko
nije javio. Ipak, dok je na otvoru sandučića za
pisma osluškivao zvoni li u stanu telefon, mogao
se zakleti da je unutra čuo tihe korake. Zašto se
Ingle skriva?
Dakako, postojala je mogućnost da bivši
robijaš priprema nekakav novi pohod, ali iz svog
iskustva s prevarantima Jim je znao da se
prijestupnici te vrste nikad ne skrivaju kad
planiraju pothvat.
Hodnik je bio prazan, pa je inoaM čekati a da
službenik u dizalu ne posumnja. Ponovno se
sagnwi osluhnuo, a sad je začuo zvuk koji ga
zbunio - zujanje kao da se brzo okreće zupčasti
kotač. Negdje je već čuo takav zvuk, ali nije se
mogao sjetiti gdje, ni što je to bilo, a tiho zujanje
kao daje dopiralo kroz zatvorena vrata...
 Vidjevši da dolazi dizalo, prišao je vratima,
no otišlo je na gornji kat, netko je izašao, a onda
se kabina vratila kat niže, gdje je bio Jim.
- Nije vam odgovorio, je li, gospodine? -
upita službenik zadovoljno, kao da se ispunilo
njegovo zloguko proročanstvo. - Ovih dana ne
žeL nikoga primiti. Znate, ne izlazi ni jesti.
- Ima poslugu, je li?
- Samo čistačicu - izjavi njegov sugovornik
potcjenjivački, dok su se polako spuštali. - Imao
je dvije, ali je jedna... - Ispričao je o gospođi
Gibbins. - Druga dolazi svakog jutra, ali ne
ostaje duže od sat. Ide u kupovinu, a onda
odlazi. Mislim da se gospodin Jackson sprema
na nešto neobično - dodao je, otvarajući vrata,
jer su stigli u prizemlje.
- Kako to mislite "nešto neobično"?
Čovjek se počeše po glavi. - Ne znam točno.
Prije otprilike četiri dana netko je došao s
velikom, crnom kutijom, u kakvoj nose
filmove...
Filmovi!
Sad je Jim shvatio. Čuo je upravo to - zujanje
filmskog projektora!
- Odnio ju je gore i ostavio. Pitao sam ga je
li se gospodin Jackson počeo baviti filmom, ali
nije mi odgovorio. Mislim, čovjek koji je donio
kutiju. Naravno, kad bih bio siguran da u stanu
drži celuloid, morao bih ga prijaviti. Takve se
stvari ne smiju unositi u zgradu...
No rastreseni Jim nije ni slušao, jer ga je
otkriće zapanjilo. Svatko ima skrivenu slabost,
ali premda bi Inglu mogao pripisati svakakve
mušice, bivšeg zatvorenika nije smatrao
strastvenim ljubiteljem filma.
Elk ga je čekao vani, s ostatkom cigare među
zubima i s velikim, smotanim kišobranom u ruci.
Jim mu je ukratko ispričao stoje doznao.
- Filmovi! - uzvika^Elk, odmahujući glavom.
- Nikad ne bih pomislio da će na toTpasti!
Čudno kako svi ti lopovi imaju razne slabosti,
ovakve ili onakve. Poznavao sam najbistrijeg
europskog obijača sefova, koji bi riskirao da ga
uhvate samo da bi odigrao partiju ping-ponga! A
drugi tip, po imenu Moses, koji je imao najbolju
lopovsku družinu u Engleskoj...
Jim neuviđavno prekine iznošenje njegovih
uspomena.
- Hajde da obiđemo zgradu i još jednom
pogledamo s druge strane.
Kroz tamnozelene zastore jasno su vidjeli da
i sad gori jarko svjetlo, ali ubrzo se ugasilo.
Zureći u prozor, Jim je ugledao odsjaj drugog
svjetla. Dakle, upravo se u toj prostoriji
gospodin Ingle bavio svojom novom
razbibrigom.
 Jim pogleda stubište za slučaj požara. Morao
bi se verati po zidu, ili bi možda jednim od
svojih ključeva mogao otvoriti dvorišna vrata.
No nije ih ni trebao nasilno otvarati jer nisu bila
zaključana, pa je ušao u popločano dvorište,
odakle su željezne stepenice vodile na krov. U
podnožju je iznad njih bila željezna prečka,
premda nije bilo jasno čemu služi.
- Možda i ona štiti od vatre - prokomentira
Elk - ili je tu, kako bi se spotakli oni koji u
požaru posve ne izgore. Popet ćemo se? Jim
potvrdi glavom, a inspektor Elk krene za njim,
od od-morišta do odmorišta, do kata na kojem je
bio Ingov stan. Jim se bez riječi prebaci preko
ograde i oprezno balansirajući na uskom
kamenom rubu napipa i zgrabi okvir najbližeg
prozora. Osoba s jakim živcima lako je mogla
napredovati od jednog prozora do drugog, a
opasnost je prijetila između njih, jer se tu Jim
morao osloniti na svoj osobiti osjećaj ravnoteže.
Elk je sa strepnjom gledao kako se njegov
kolega, stisnut uza zid, centimetar po centimetar
približava cilju. Tim opasnim putem detektiv je
postrance prišao prozoru iza kojega se čulo
neumorno zujanje projektora.
Istog trenutka kad se dokopao cilja, Jimu je
postalo jasno da se uzalud trudio. Iza zastora na
prozoru vidio je mali, uključeni projektor i
treperavo svjetlo, a i prilika Arthura Ingla jasno
se ocrtavala u odsjaju nevidljivog ekrana.
Upravljao je projektorom i gledao film, a
detektiv je odmah vidio da su Inglu potrebne
usluge brijača, jer mu je lice bilo prekriveno
neurednim bijelim maljama, a siva kosa bila mu
je duga i raščupana.
Ali kakav film je tako pažljivo gledao? Jim
nakrene glavu, ali na lijevoj strani prozora zastor
je bio navučen do samog okvira. Nije mu
preostalo ništa drugo nego da se vrati, pa se
počeo tiho pomicati prema stepenicama.
Već je prešao pol puta, kad je doživio šok.
Osjetio je kako mu kameni oslonac popušta pod
nogama, a onda se rub odlomio i pao u dvorište.
Jim pomisli da bi to mogao biti samo truli
komad, ali je dalje krenuo opreznije. Ako se rub
otkine pod njegovom težinom dok bude prolazio
između prozora, ništa ga neće spasiti od smrti,
no nije smio razmišljati o takvom završetku
pustolovine.
Došavši do prozora koji je bio najbliže
željeznim stepenicama, upravo je oprezno pipao
nogama, kad je, bez upozorenja, pod njim
puknuo uski rub. Jim je uspio zgrabiti drveni
prozorski okvir, a već je slijedećeg trenutka
visio, s nogama u zraku. Čuo je kako Elk
uzrujano šapće i vidio daje kolega prema njemu
gurnuo dršku kišobrana, no bila je predaleko pa
je znao daje neće moći dohvatiti.
Imao je samo još jednu nadu: skinuo je meki,
pusteni šešir, stavio u njega ruku i udario po
staklu prozora. Od udarca je gotovo izgubio
ravnotežu, ali kad je počistio komadiće
razbijenog stakla, čvrsto se uhvatio za okvir
prozora i povukao se prema gore. I drugo staklo
razbio je na isti način, pružio ruku unutra, s
naporom okrenuo zasun, gurnuo okvir prozora
koji se dizao okomito i ubrzo se ubacio u sobu,
gdje je zastao i osluhnuo. Razbijanje stakla očito
nije uznemirilo stanare, pa je to javio uzrujanom
Elku.
- Ne znam čiji je stan - prošaptao je. - Naći
ćemo se ispred zgrade.
Na prstima je prešao sobu, pipajući našao
prekidač i okrenuo ga. Vidio je daje u maloj
spavaćoj sobi, u koju već odavno nije ušla
spremačica, jer je po namještaju i pokrivačima
složenim u podnožju kreveta pao debeli sloj
prašine. Ipak, prostorija je bila lijepo namještena
i to u stilu koji se dobro slagao s uređenjem
drugih dijelova Inglova stana. Bivši robijaš očito
još nije zašao u ovu sobu.
Jim oprezno otvori vrata. Blagavaonica je
bila mračna, a iz spremišta je dopiralo
neprestano zujanje projektora.
 Bi li zadovoljio znatiželju, izloživši se
opasnosti da ga Ingle otkrije? Možda bi se
isplatilo. Dok je razmišljao o tome, u
blagovaonici je prodorno zazvonio telefon pa se
detektiv povuče i za sobom zatvori vrata. Čuo je
škljocaj, kad je Ingle upalio svjetlo.
- Halo! Da, Jackson... O, to ste vi! Nadam se
da me zovete iz govornice? Dobro! Da, sve je u
redu... Da, čuo sam ga, ali samo na radiju. Morat
ću otići na sastanak. Dobar je govornik? IJa! I ja
sam! Na to da očarava slušaoce... mogu se
nasmijati! Menije dvije minute klicalo četiri
tisuće ljudi. Ne brinite... ne, hvala, imam novca
koliko mi je potrebno.
S treskom je spustio slušalicu, ugasio svjetlo i
zatvorio vrata spremišta.
Očarava slušaoce? Koga je to trebala očarati
slatkorječivost gospodina Arthura Ingla?
Detektiv je počekao da projektor ponovno
počne zujati, a onda se na prstima otšuljao preko
prostorije, u predsoblje. Pao je u veliku napast
da proviri i pogleda filmsku projekciju, ali kad
bi to učinio, Ingle bi ga sigurno primijetio, a kao
i svi detektivi, Jim se užasavao optužbe za
"policijsko proganjanje".
Upalio je baterijsku svjetiljku i osvijetlio stol
kako bi mogao pronaći kakav trag. Ugledao je
debelu kuvertu s natpisom kompanije Cunard.
Nije bila otvorena, ali mogao je pogoditi sadržaj.
Gospodin Ingle je razmišljao o posjeti
Sjedinjenim Državama, ili možda Kanadi.
Zujanje projektora je prestalo. Brzo je izašao
u hodnik i za sobom tiho zatvorio vrata. Dok je
silazio stubištem, dizalo se penjalo na kat, pa
Jim nikomu nije morao objašnjavati čudnu
činjenicu da je još tu. Strpljivi Elk je, čekajući
ga, skakutao kako bi se zagrijao ispuhujući
dimove zadnjih nekoliko centimetara cigare.
Srećom, Jimov klub bio je udaljen samo
petnaestak minuta hoda. Dok su išli kroz park,
Elk upita: - Ušao si u stan starog Ingla, je li?
- Valjda, ako ti se tako čini.
- U čijoj glumi uživa, gleda li Mary ili
Douga? Nerado priznajem, ali kino mije
omiljeno mjesto za spavanje. Ilije gledao
obrazovne filmove?
- Što bih dao da doznam! - odgovori Jim i
prenese kolegi telefonski razgovor što gaje
načuo.
- Nikako mi nije jasno je li Arthur "crveni"
jer je divljak, ili je divljak jer je "crveni" -
mozgao je Elk. -On je pomalo dili... kako se
kaže... dilitanta -krivo je izgovorio - eto, to je!
Pravi "crveni" su brojni, ali mnogo je onih koji
su im se prikrpali, u nadi da će netko od
"drugova" razbiti prozor draguljarnice, a oni će
uteći s plijenom. Mnogi nisu ni svijesni da su
"crveni". Uzmi samo^čovjeka koji uzgaja pčele.
Naprosto čeka da dobre, kapitalističke pčele
nagomilaju zalihe meda, a onda im se okomi na
bankovni račun...
Tako je filozofirao cijelim putem kroz park.
- Gotovo mije ponestalo pretpostavki -
požali se Jim.
- A što ti misliš, Elk?
- Mislim na pivo - odgovori inspektor
rastreseno dok su se penjali stubištem kluba.
A putem do bara, kamo su se zaputili da
popiju kavu, primijetio je: - Čini se da se sprema
za neki štos, kako bi brzo došao do novaca. Ali,
Gospode, nemoguće je slijediti razmišljanja ljudi
kao što je Ingle! K tome je i glumac i zato je još
hirovitiji. Najvjerojatnije će držati predavanja na
temu "Mojih pet godina u paklu". Svi oni to
rade.
Jim u nedoumici odmahne glavom.- Ne znam
kako da shvatim tu njegovu strast za filmom.
- Dekadentan je - odgovori Elk jednostavno.
- Kažem ti da sve te ptičice zastrane, ovako ili
onako.
Nad njih se nadnio konobar.
- Pivo - naruči Elk usrdno.
Noć je bila vrlo hladna i unatoč tome što su
brzo hodali, Jim je bio sretan kad se našao u
udobnom klubu. Noćas se nije namjeravao
vratiti u Scotland Yard, pa se opraštao s Elkom
na izlazu na Pali Mali, kad ga je vratar kluba
obavijestio da ima hitan telefonski poziv. Jim je
ušao u kabinu i začuo glas jednog od glavnih
inspektora:
- Cijelu večer vas pokušavam naći. Jedan
čuvar parka smatra daje pronašao mjesto s kojeg
su gospođu Gibbins bacili u kanal.
- Recite mu da ću odmah doći - brzo će Jim, a
onda se vrati Elku i prenese mu poruku.
- Zar ti detektivi-amateri ne mogu nešto
pronaći po svjetlom Božjem danu? - tužio se Elk
gorko. - Pol deset, a hladno k'o vrag! Baš pravo
vrijeme za njuškanje po kanalima!
Ipak, navaljivao je da pođe s prijateljem. -
Tebi bi nešto moglo promaći - gunđao je, dok je
taksi, u kojem je vladao propuh, vozio na sjever.
- Nemaš moje sposobnosti zapažanja i
zaključivanja. Uostalom, kladim se da gubimo
vrijeme. Pokazat će nam neku vodurinu i reći da
su je najvjerojatnije tu bacili.
- Kanal je zaleđen - nasmiješi se Jim. -
Zapravo, zaledio se dan nakon što je pronađen
leš.
Elk nešto tiho promrmlja, ali Jim nije mogao
razabrati buni li se protiv ružnog vremena, ili
lijenih čuvara parkova.
 Ispred ureda zoološkog vrta nije ih čekao
čuvar nego inspektor. Ono što je još
poslijepodne otkrio čuvar je prijavio tek kasno
navečer. Inspektor uđe u taksi kako bi im
pokazao put, pa su se odvezli natrag, do mosta
kojim se, preko kanala, išlo do Avenue Roada.
Tu dio ceste Circla od kanala odvaja petnaestak
metara širok pojas trave i drveća. Taj travnati
obrub ljeti se pretvara u dječje igralište, a djeca
se jako vole spuštati niz strmi obronak do obale,
premda je sam kanal od parka odvojen ogradom
od žicom povezanog kolja, pa se je preko te
prepreke nemoguće popeti. Na igralište se s
ceste ulazi kroz željezna vrata, nasuprot mosta, a
ona se, kako je inspektor objasnio, noću
zaključavaju.
- Ponekad ih netko zaboravi zaključati -
izjavio je - a sjećam se da su me dan poslije
nestanka te žene obavijestili da su vrata ujutro
našli otvorena.
Oprezno ih je poveo niz strminu, prema
ogradi uz obalu kanala. Zaputili su se grubom
stazicom koja je vodila uz obalu, a zemlja je bila
posve smrznuta.
- Jedan je od čuvara danas poslijepodne
pregledao ogradu - nastavi inspektor - pa je
opazio da je otrgnuta od jednog potpornja.
Poslije ju je netko opet ispravio i to tako vješto
da se oštećenje nije primijećivalo.
Došli su do tog mjesta, a kad je jako svjetlo
obasjalo ogradu, vidjeli su daje oštećenje veliko.
Žica i kolac bili su slomljeni, pa se ograda, kad
ju je inspektor samo malo gurnuo, tužno naherila
prema kanalu. Stao je na nju, pa je zaškripjela i
polegla, tako da se lako moglo prići obali.
- Čuvar je pomislio da su ogradu oštetili
dječaci, ali onda je ugledao šešir.
- Kakav šešir? - brzo upita Jim.
- Ostavio sam ga kako ga je čuvar pronašao,
da ga vidite.
- Prešavši snopom svjetla po žbunju, viši
inspektor osvijetli zgužvani smeđi predmet koji
je zapeo između dvije grane grma. Jim skine
žalosni trag nasilja - smeđi, pusteni šešir, koji je
na vrhu bio isprljan i poderan, a činilo se da je
spao u borbi, pa je zbog jesenje boje žbunja
ostao neprimijećen.
- Ima još nešto - reče inspektor. - Vidite li?
Najprije sam upravo to potražio, ali vi ćete,
gospodo, svakako bolje od mene shvatiti važnost
tog otkrića.
Pokazao im je otisak pete u smrznutom
zemljištu, a kraj njega još jedan, čudni, plosnati
otisak stopala, ispresijecan brojnim crtama.
 - Netko je nosio cipele s gumenim džonom -
zaključi Elk, spuštajući se na koljena.- Ovdje je
došlo do borbe. Vidite daje peta iskrenuta
ustranu, a...
73
- Stoje to? - javi se odjenom Jim.
Svjetiljkom je obasjao smrznutu baricu, ali
Elk nije vidio ništa osim sivobijele površine.
Njegov prijatelj iz džepa izvadi nožić i počne
razbijati led, a sad je i Elku bilo jasno daje
Jimovu pozornost privukao komad papira, ili
točnije, kuverta utisnuta u blato. Kad je Jim
podigao smrznutu kuvertu, na njoj su ugledali
otisak potpetice koja ju je sabila u mokru
zemlju. Jim lagano ostruže led i blato, pa pročita
dva reda. Prvi je bio u gornjem lijevom kutu,
debelo potcrtan:
Osobno uručiti. Hitno.
Čitljiv je bio samo jedan red adrese, no jasno
se vidjelo ime "Harlow".
Svoj nalaz odnijeli su u inspektorov ured, pa
su ispred vatre odmrznuli kuvertu. Ubrzo je
papir omekšao a s njega se dizala para. Jim
otvori kuvertu i pažljivo izvadi sadržaj.
Dragi gospodine Harloiv.
Bojim se da ću vas morati razočarati.
Kažnjenih sam na uvjetnoj slobodi, pa sam u
takvom položaju da sebi ne mogu dozvoliti ni
najmanji rizik. Iskreno ću vam priznati
dapomišljam kako sve to može biti podvala koju
mi spremaju moji prijatelji policajci, pa smatram
da bi bilo, najblaže rečeno, glupo, kad bih
poduzimao daljnje korake, dok ne doznam što
točno želite, ili barem dok ne dobijem pismeni
dokaz da ste me upravo vi nazvali. Srdačan
pozdrav, Arthurlngle.
Pogledali su se. - To je vrhunac svega - izjavi
Elk.
- Kakvo je tvoje mišljenje, Carltone?
Jim je, s kuvertom u ruci, stajao leđima
okrenut vatri i mrštio se.
- Ne znam... Da pokušam... Već mi j e
poznato da j e Harlow zakazao sastanak s
Inglom, koji je pristao, a onda se predomislio i
napisao to pismo. No Harlow ga očito nije
otvorio, štoviše, vjerojatno ga prije sastanka nije
ni primio, jer, koliko znam, a prehlada je dokaz
da sam pomno istraživao, ta dva momka sreli su
se ispred vježbališta konjičke straže, a onda su
se skoro cijeli
74
sat vozikali po parku. Ali pretpostavimo da
Harlow ima udjela u smrti te nesretne žene... a
tko zna zašto ju je ubio!... Bi li nosio sobom
neotvoreno pismo i ostavio ga da ga pronađe
prvi policajac koji njuška unaokolo?
 Spustio se na stolicu i stavio glavu među
ruke. - Sinulo mi je! - uzviknuo je ubrzo, a oči
su mu zasjale od uzbuđenja.- Znam barem dio,
ako ne i cijelu priču... Jadna gospođa Gibbins
bila je jako zaljubljena u Williama Smitha,
željezničkog radnika.
Elk je zurio u njega. - Govoriš budalaštine -
prokomentirao je.
75
11.
Aileen Rivers pokušala je posjetiti svog
ujaka. Nazvala gaje i upitala može li doći do
njega.
- Zašto? - glasilo je nepomirljivo pitanje.
Djevojka bi sastanak mogla zatražiti samo iz
nekog vrlo hitnog razloga, pa mu je to smjesta
dala na znanje.
- Poslali su mi veliki račun za preuređenje
tvog stana. Sjećaš se da si htio da se to obavi,
ujače Ingle. Dekorateri smatraju da sam ja
poslodavac...
- Pošalji mi račun, platit ću ga - prekinuo ju
je.
- Nisam sigurna da su sve stavke točne... -
počela je, ali ju je i sad prekinuo: - Nije važno.
Pošalji račun i platit ću ga. Doviđenja.
Uz mali smiješak spustila je slušalicu, jer se
oslobodila dužnosti da zakazuje novi sastanak.
 Aileen Rivers je povremeno osjećala veliku
zahvalnost zbog činjenice da joj u žilama ne teče
ni kap krvi gospodina Ingla. Oženio se
sestričnom njezine majke, a rodbinska veza
postojala je samo na papiru, kao što je to
posebno naglasila Jimu Carltonu kad ju je te
večeri posjetio. A njegovom se dolasku vrlo
obradovala, premda je jasno izjavio da ga nije
dovelo isključivo zadovoljstvo što će je ponovno
vidjeti.
Morao se raspitati o gospođi Gibbins, no
djevojka je smatrala da su njegova pitanja
pomalo nesuvisla. Činilo se da ga posebno
zanimaju obavijesti o naravi preminule, o tome
kako je obavljala svoj posao te je li se rado
prihvaćala zadataka koji obično ne spadaju u
dužnost čistačice. Aileen je na svako pitanje
odgovorila iscrpno i točno, a kad je završio,
rekla je:
- Neću pitati zašto vas sve to zanima, jer
vjerojatno imate vrlo jak razlog. Ali mislila sam
daje istraga okončana.
Odmahnuo je glavom. - Nijedna istraga o
ubojstvu nije okončana dok ne otkriju i ne objese
ubojicu - rekao je jednostavno, a Aileen je
zadrhtala.
- Dakle, riječ je o ubojstvu.
76
 - Mislim da jest, ali Elk se ne slaže. Čak su
se i mišljenja liječnika na sudu razilazila. Postoji
daleka mogućnost daje doživjela nesretan slučaj.
- Onda je blago upitao: - A kako je vaš pažljivi
susjed?
- O, gospodin Brown? - nasmiješila se. - Ne
znam što se dogodilo, ali otkako sam s vama
razgovarala, jedva ga i viđam. Da, još stanuje u
zgradi. Razočarala se što je ostao tako kratko,
premda je to zapravo ne bi trebalo smetati, jer
gosodin Stebbing je pripremao godišnji obračun,
pa je iz ureda donijela toliko materijala da bi
mogla raditi do ponoći. Ipak ju je obuzela tuga
što se tako brzo oprostio. Premda nije bila
raspoložena za rad, za stolom je sjedila do jedan,
a onda je spustila pero, otvorila prozor, nagnula
se van i prije odlaska na počinak, neko vrijeme
udisala svjež zrak. Nebo je bilo vedro, osjećao se
mraz, nije bilo ni traga magle, koju su najavile
večernje novine, a ulica Coram bila je neobično
tiha i djelovala je umirujuće. Bila je to jedna od
mirnih noći u Londonu, a tišinu je narušavala
samo udaljena buka kotača, jer su cestom
Theobald prolazili automobili i taksiji. Pogledala
je uz i niz ulicu, a opustjeli pločnik kao daje
pozivao. Kako je predugo sjedila u istom
položaju, ukočila se i osjećala se skvrčena, pa je
zaključila da bi bilo ne samo poželjno, nego i
nužno da petnaestak minuta prošeće. Navukla je
kaput, stavila šešir i tiho se, da ne uznemiri
druge stanare, spustila niza stepenice.
Na prvom odmorištu doživjela je
iznenađenje. Vrata stana njezinog pažljivog
susjeda zjapila su širom otvorena, a došavši do
njih vidjela je mladića u naslonjaču, glave sneno
spuštene. Među zubima je imao lulu, a ruke je
neprivlačno sklopio na trbuhu. Nije prošla
dovoljno tiho, pa se trgnuo i uspravio se u
naslonjaču.
- Hej! - zagraktaoje, budeći se. - Izlazite li?
Njegova ju je bezobraština zapanjila.
- I ja sam namjeravao prošetati - obavijestio
ju je, nespretno ustajući. - Ne vježbam dovoljno.
- Htjela sam poslati pismo i to je sve -
odgovorila je, osjetivši se poniženom, jer se, dok
ju je pažljivo gledao, morala pretvarati da spušta
nepostojeće pismo u listovnu uložnicu stoje bila
ondje.
Brzo je prošla kraj mladića koji je stajao na
vratima, otpuhujući velike oblake dima iz lule i
gotovo je potrčala stubištem, ljuta stoje dopustila
daje omete takva sitnica.
77
Za vrijeme doručka od njega nije bilo ni
traga, ali dok se penjala stepenicama ureda,
slučajno se osvrnula i razdraženo primijetila da
mladić besposlici na kraju trga, a očito ga
zanima samo arhitekura lijepe stare palače koja
je oblikovala ugao tog bloka, a koja je bila
sagrađena u stilu kraljice Anne.
No kao da je bilo suđeno da taj dan bude
emocionalno vrlo naporan za Aileen Rivers.
Upravo je sređivala stol, spremajući se da ode
kući, kad je pozvonio gospodin Stebbings. Ušla
je s olovkom i bilježnicom.
- Ne, ne pismo. Imam neobičnu molbu - reče
odvjetnik, gledajući nekamo iza nje. - Vrlo
neobičnu, a ipak posve prirodnu. Sekretarica
mog prijašnjeg klijenta... prehladila je grlo, ili
tako nešto. Biste li poslije večere otišli k njemu
da vam izdiktira nekoliko pisama.
- O, naravno, gospodine Stebbings -
odgovorila je, iznenađena što se njezin šef toliko
ispričava.
- Sad nije moj klijent, kao što sam vam,
mislim, rekao - nastavi valjani gospodin
Stebbings, kao da se obraća lusteru.
- A nisam siguran ni da bih ga želio za
klijenta. Samo...
- Gospodin Harlow? - dahnula je, a on ju je
pogledao, spustivši oči.
- Da, gospodin Harlow, Park Lane broj 904.
Smeta vam? Odmahnula je glaovm. - Ne. -
Poslije kratke borbe sa
 sobom, pristala je. - Da, svakako ću otići. U
koliko sati?
- Predložio je u devet. Odgovorio sam da je
to prilično kasno, ali objasnio je da je s nekim
dogovorio da se sastanu na večeri. Jako mu je
stalo - doda Stebbings, ponovno pogledavši u
strop - da sve bude što diskretnije.
- A što to? - upitala je začuđeno.
- Ne znam. - Odvjetnik je ponekad bio
beznadno neodređen. - Nekako mislim daje
tajnovit zbog sadržaja pisma, ili, s druge strane,
ne želi da itko dozna da šalje važno pismo zbog
kojega bi morao zatražiti posebne usluge
stenografkinje. Naravno, rekao sam mu da se
može pouzdati u vašu diskreciju... Hvala, to bi
bilo sve.
U svoj mali ured vratila se s neugodnim
osjećajem da se obvezala da će jedan sat provesti
nasamo s čovjekom koji je, prilikom zadnjeg
susreta, u njoj pobudio strah. Pitala se bi li sve,
ispričala Jimu Carltonu, no onda joj se pomisao
da ga obavještava o svim sitnim događajima,
svim odlascima i dolascima, učinila
78
apsurdnom. Znala je da Jim ne voli Harlowa,
pa čak sumnja da je bogataš umiješan u nedavni
napad na Long Acreu, a djevojka nikako nije
htjela pothranjivati takve predrasude. Ponekad je
vjerolomno pomišljala da Jim pomalo naginje
senzacionalis-tičkim gledištima.
Zato mu nije poslala poruku, a u devet sati
pozvonila je na vratima kuće gospodina
Harlowa.
Magnata nije vidjela još otkako je došao u
stan njezinog ujaka. Jednom se automobilom
provezao mimo nje i Jima, ali samo gaje detektiv
prepoznao.
Znatiželjno se pitala hoće li ponovno steći
dojam moći koja j'e iz Harlowa zračila prilikom
one večernje posjete, hoće li joj srce i sad jače
zakucati pod sličnim naletom straha, ili će se,
kad se ponovno pojavi pred njom, magnat
smanjiti do pravih razmjera, pa će se naprosto
doimati kao ekscentrik.
Nije očekivala da će joj osobno otvoriti. Na
sebi je imao crni frak, a široki, dugi skutovi
pomalo su podsjećali na svećeničku odoru.
Posebno je primijetila kako je odjeven: imao je
veliki, bijeli ovratnik, kravatu od teške, crne
svile koja se doimala uštirkanom i prsluk s dva
reda dugmadi, preko kojega se u polukrugu
protezao debeli zlatni lanac džepnog sata.
Harlow je posjedovao dostojanstvenu osobitost
glavnog sluge nekog vojvode, a kao daje bio na
isti način nesvjestan svoje otmjenosti. Ali kamo
je nestao njezin prijašnji strah?...
 Nije ni primijetila daje polako odmahnula
glavom.
Njegova je osobnost bila vrlo jaka,
dominantna, despotska, držao se dostojanstveno
i samosvijesno, no ipak joj više nije bio nalik na
božanstvo. Gotovo se razočarala. Pa ipak, daje
ugledala onakvog Harlowa kakvog je zamišljala,
možda mu se ne bi usudila ući u kuću.
- Kako ljubazno od vas! - uzviknuo je,
pomažući joj, dok je nespretno skidala teški
kaput. - Ai Stebbings je vrlo ljubazan! Moja
tajnica je oboljela od gripe, a nikako ne volim
unajmljivati ljude iz raznih agencija.
Otvorio je knjižnicu, ušao i počekao, držeći
rub vrata. Zakoraknuvši unutra, poskliznula se
na sjajno uglačanom podu i pala bi da je
domaćin nije uhvatio, neočekivano jakim
stiskom. Nastojeći se pribrati, stala mu je
sučelice, a u njegovim očima ugledala je nešto
nalik na užasnutost, no samo na trenutak, jer se
odbljesak brzo pojavio i nestao.
79
- Pod je grozan - rekao je uznemireno. - Već
su trebali stići ljudi iz "Herransa" da postave sag.
Počela se nesuvislo ispričavati zbog svoje
nespretnosti, ali ju je prekinuo.
- Ne, ne, ako niste naviknuti da posebno
pazite kad hodate po tom podu...
 Ozbiljno se zabrinuo, ali se, na sebi svojstven
način, brzo pribrao. - Moram napisati važno
pismo, izuzetno značajno. A strašno sam loš
pisac! Diktiranje je okrutna navika, jer onaj tko
diktira postaje rob tipkačice!
Držanje mu se moglo opisati kao srdačno i
neusiljeno. Aileen je dobila dojam da se njezin
domaćin uopće ne trudi da zabljesne gošću, no
promakli su joj sladunjavao smijuljenje i spoj
ulagivanja i nadutosti, kojim srednjovječni
poslovni čovjek na- stoji ostaviti dojam na novu,
privlačnu stenografkinju. Istodobno je bio i
osoran, ali i uljudan. Imala je osjećaj daje stavlja
na mjesto - no vrlo precizno - na onu stepenicu
gdje je i pripadala, ni više, a niti niže.
- Imate knjigu? Dobro! Hoćete li sjesti za
moj stol? Jedan sam od onih koji šeću unaokolo
dok diktiraju. Udobno ste se smjestili? A sada...
Pažljivo je, slovo po slovo, naveo ime i
adresu. Pismo je bilo upućeno pukovniku
Harrvju Mavburghu, Wall Street, broj 9003.
Dragi moj Harry, počeo je, a dalje je diktat
tekao glatko. Dikcija mu je bila pomalo spora,
ali jasna. Nijednom mu nije nedostajala riječ,
niti se gubio u prašumi naknadno umetnutih
misli. Pri kraju pisma, izdiktirao je:
... europska situacija ostaje stabilna, a svi su
izgledi da će, u slijedećih nekoliko mjeseci,
trgovina oživjeti. Barem ja nikad neću
povjerovati da će tako nevažna stvar kao stoje
bonska afera prouzročiti i najmanje zadjevice
između nas i Francuza,
Sad se sjetila da je čitala o tom incidentu,
svađi između dočasnika u francuskoj vojsci i
nabusitog britanskog pukovnika, koji je došao u
Bonn.
80
Događaj je bio tako nevažan da su, u Donjem
domu, podrugljivo ismijali ljubopitljivog
poslanika koji je postavio pitanje o tome. Bilo je
čudno stoje čovjek Harlowa ugleda smatrao
vrijednim uopće spomenuti taj incident.
Zastao je, štipajući se za bradu i zamišljeno
zureći u nju. Pogledala je njegove blijede oči i
odjednom primijetila da mu se držanje nekako
neuhvatljivo promijenilo.
Blijede oči kao da su bile dublje usađene,
činilo se da su se uvukle, ostavljajući dva nabora
koja su kvarila besprijekorno glatku put. No
možda se prevarila, jer neometano ga je
proučavala pa je vidjela pojedinosti koje su joj
promakle kad se s njim, zapanjena, susrela u
stambenom bloku Fotheringav.
- Da - rekao je polako, kao da sam sebi
odgovara na pitanje. - Mislim da to mogu reći.
Hoćete li mi pročitati što ste napisali?
 Pročitala je zabilješke, a kad je završila,
nasmiješio se i tiho je pohvalio:
- Sjajno. Zavidim gospodinu Stebbingsu na
tako djelotvornoj mladoj dami.
Otišao je do stolića, podigao pisaći stroj i
odnio ga do stola.
- Papir i indigo naći ćete u najgornjoj ladici,
desno - uputio ju je. - Hoćete li me počekati kad
završite s pisanjem? Neću biti odsutan duže od
dvadeset minuta.
U nekoliko minuta poslije njegova odlaska
prepisala je pismo u dvije kopije. Morala je
razmisliti o nekim stvarima, pa je sjela, sklopivši
ruke u krilu i prešla pogledom po prostoriji.
Bogataški sjaj gospodina Harlowa
neupadljivo se ogledao u uređenju sobe.
Namještaj, pa čak i police za knjige koje su
prekrivale zidove, bili su izrađeni u stilu
Carstva. Sve je prožimao osjećaj bogatstva, a
ipak, ništa se nije moglo nazvati odviše kićenim,
usprkos zlatnim i kristalnim svjećnjacima,
raskošnim, debelim sagovima i svilenom
damastu.
Pogled joj je odlutao do kamina u kojem se
gasila crvena žeravica. Na bijelim ciglama
obloženom ognjištu, pred vatrom je ležao mali
svitak papira, a usljed vrućine, rastvorio se u
zgužvanu loptu. Vidjela je daje nešto nažvrljano
olovkom.
"Marling."
81
Pažljivo je pročitala riječ jer joj se isprva
učinilo da piše "Martin". Njezin slijedeći
postupak ju je i samu šokirao kad se pokrenula,
jer sagnula se, podigla papir, izravnala ga i brzo
pročitala, kao da mora zadovoljiti znatiželju
prije nego što se njezin osjećaj pristojnosti
pobuni i zaustavi je.
Doista moram zatražiti pribor za pisanje.
Molim da mi to ostavite. Kako mogu pripremiti
ljetopis? Marling.
Na vratima se okrenula kvaka, pa djevojka
brzo gurne zgužvani papir u torbicu, koja je
stajala otvorena na stolu i zatvori je trenutak
prije nego stoje u sobu ušla gospoža Edwins,
kamenog lica.
Velike, mršave ruke sklopila je pred sobom i
prišla stolu za kojim je sjedila djevojka, a više je
zračila podcjenjivanjem, nego što gaje glasno
izrazila.
- Dakle, vi ste ta mlada žena - ustvrdila je.
- Ja sam ta mlada žena - nasmiješi se Aileen,
koja je imala obzira prema starosti.
 Domaćica ju je tiho i pažljivo gledala, pa je
djevojci postalo pomalo neugodno. - Vi ste
pisarica?
- Tipkačica, da. Tajnica sam gospodina
Stebbingsa.
- Stebbings! - uzvikne gospođa Edwins
neočikivano oštro i glasno. Odjenom joj se izraz
lica čudno promijenio. Tako se zapanjila daje
otvorila i oči i tanka usta. - Stebbings?
Odvjetnik? On vas je poslao ovamo?
Djevojka je na trenutak bila odviše
preneražena da bi odgovorila, no onda je rekla: -
Da... Gospodin Harlow je zamolio da dođem jer
mu je tajnica oboljela...
- O, dakle, to je! - uzvikne starica s vidljivim
olakšanjem. Djevojka se odjednom sjetila da je
to zacijelo gospođa Ed-
wins, ona L. Edwins koju je pokojna Mercy
Harlow spomenula u oporuci. Možda je
uznemirena žena osjetila što njezina sugovornica
misli, jer se brzo predstavila:
- Ja sam gospođa Lucy Edwins,
kućepaziteljica gospodina Harlowa.
Aileen promrmlja uobičajenu uljudnu frazu,
pitajući se što slijedi. No očito nije slijedilo
ništa, jer se žena brzo osvrnula po sobi, a onda je
dostojanstveno izašla, s rukama još sklopljenim
82
 pred sobom. Djevojka osjeti kajanje, pa sama
sebi uputi prijekor. Njezina je ogorčenost bila
razumljiva jer je pomislila daje znatiželjna
pomoćnica u kuhinji, koja čita pisma svoje
gazdarice i gura nos u tajne zaključanih ladica,
pravi primjer doličnosti, u usporedbi s osobom
koja umišlja daje dama a pretražuje korpu za
otpatke svog privremenog poslodavca. Htjela je
baciti papir u vatru, ali je, dakako, smjesta
pronašla opravdanje za svoj postupak, pa je u
svoju obranu odlučno zaključila da papir mora
predati Jimu Carltonu jer se mutno prisjećala
imena "Marling". Poslije desetak minuta u sobu
polako uđe Harlow. Uz škljo-caj je za sobom
zatvorio vrata i zaustavio se pred njom, na istom
mjestu gdje je stajala i gospođa Edwins kad ju je
hladno proučavala.
- Dolazila je moja domaćica, je li?
- Da. - Pitala se kakav će biti nastavak.
- Moja je domaćica - počeo je polako -
najneurav-noteženija ženska osoba koju sam
ikad upoznao! K tome je i najnepovjerljivija
žena za koju uopće znam, a i najdosadnija koju
ću, vjerojatno, ikad upoznati. - Nije skidao
pogled s njezinog lica. - Zanima me znate li
zašto sam vas pozvao?
Od tog se pitanja malo trgnula.
 - Nemojte odgovoriti da ste došli napisati
pismo! - nasmiješio se. - Zapravo nisam
namjeravao pisati nikakvo pismo! Bio je to samo
izgovor da ovamo dođete sami, na kratak
razgovor. A vrlo mije drago što niste
problijedjeli i niste se vidljivo uzrujali. Da sam
primijetio nešto takvo, otvorio bih vam vrata i
uljudno vam poželio laku noć.
Počekao je da djevojka odgovori.
- Baš ne razumijem što hoćete, gospodine
Harlow.
- Doista? Bojao sam se da ćete... krivo
razumjeti! Koračao je gore-dolje knjižnicom, s
rukama pod skotovima
fraka, a glavu je podigao, pa se činilo da ga
jako zanima vijenac na stropu.
- Želio bih čuti vaše mišljenje, gledište, a ne
mogu ga dobiti od bilo koje obične osobe. Vi
niste obični. Niste ni izuzetno nadareni, oprostite
na iskrenosti. Žena ste i to možda zaljubljena, a
možda i ne, ne znam, ali ste normalno biće. Ne
želite nikome služiti.
Naglo je zastao i pogledao je, pokazujući
prema vratima.
- Zaključana su - obavjestio ju je.
83
 - U kući osim mene i domaćice nema nikoga.
Telefon, vama nadesno, isključenje. Vrlo mi se
sviđate!
Ponovno je zastao i s odobravanjem kimnuo.
- Malo ste pocrvenjeli, a to je znak da ste se
naljutili. Ne tresete se, no to može doći poslije.
Hoćete li biti tako dobri da pozvonite, a zvono
je... da, upravo tu.
Automatski ga je poslušala, a vrata su se
gotovo smjesta otvorila i ušao je visoki sluga.
- Počekajte u blagovaonici za poslugu dok
mlada dama ne ode, Thomase. Imam pismo koje
bi trebalo odnijeti na poštu.
Sluga se pokloni i izađe, a Harlow se
ponovno nasmiješi.
- To pobija moje izjave da su vrata
zaključana i da smo sami u kući. Sad već mislim
da vas poznajem, a prije nisam bio siguran. I
naravno, ne sviđate mi se baš toliko, nego ste mi
simpatični. Ako osjećate želju da nazovete
Carltona, telefon je uključen.
- Hoćete li mi, molim, objasniti što sve to
znači? - zatražila je tiho.
Sad je stajao kraj stola i prstima skoro
nečujno bubnjao po površini. - Znači da vas već
poznajem - glasio je odgovor - pa s vama mogu
posve otvoreno porazgovarati. Biste li se, uz
veliku novčanu naknadu, udali za čovjeka koji
me vrlo zanima?
Odmahnula je glavom, a čini se da
sugovornik čak i njezino odbijanje smatra
povoljnim znakom.
- Sjajno! Niste mi odgovorili da vas
vrijeđam, ili da se ne biste mogli udati radi
novca, nema klišea iz romana i filmova!
Razočarali biste me da ste tako što rekli.
Aileen je odjednom uvidjela nešto zbog čega
je posumnjala u svoj zdrav razum. Taj čovjek joj
se sviđao, vjerovala je da je iskren. Možda se
bavio nepoštenim poslovima, no u to se područje
nije razumjela, a u manje tajanstvenoj oblasti
međuljudskih odnosa bio je posve u redu. S njim
se, začudo, osjećala sigurnom, pa se čak i
pomalo zabrinula, kao osoba koja je prisiljena
promijeniti ukorijenjene nazore jer je uvidjela da
su joj dosadašnji način razmišljanja nametale
predrasude.
Lice mu je bilo čulno, a Jim joj je rekao da
tako plave oči obično imaju veliki generali, ili
poznati ubojice. Njezin se istančani ukus bunio
protiv debelih usnica i mesnatog nosa, pa
84
ipak, čvrsto je stajala na zemlji, među
ljudima, pa nije tražila natčovjeka, niti heroja.
Smatrala je da nitko nije ni posve dobar, a niti
posve loš, osim u neuvjerljivim kazališnim
komadima.
- Pitam se, bih li mogao pogoditi o čemu
razmišljate? Obuzelo ju je nepovjerenje, je joj se
činilo da Harlow, na neki
tajanstveni način, može čitati misli.
- U sebi ste rekli: "Zanima me je li doista
tako veliki nitkov, kako tvrde Carlton i drugi?"
A kako ćete me proniknuti? To je vrlo teško, ne
zato što bih bio veličina, nego je područje na
kojem djelujem ogromno. Gospođice Rivers,
nadao sam se da niste zaljubljeni.
- Mislim da nisam - odgovorila je.
- Što znači da jeste. Htio sam da se udate za
osobu prema kojoj osjećam veliku naklonost, a
ima najugodniju narav na svijetu. To je nešto što
sam stvorio iz pometnje, kaosa, sjajnog svjetla i
tajanstvenih zvukova. Govorim kao božanstvo,
no istina je. Već godinama tražim prikladnu
ženu. - Nagnuo se preko stola i upitao, tiše: -
Da vam nešto povjerim?
Premda to ničim nije pokazala, vidio je daje
zanima.
- Da ste odgovorili potvrdno, moj bi posao
bio završen. Sebično je od mene, ali zadovoljan
sam što niste rekli "da". Da ste to učinili, sve bi
se stropoštalo u prašinu, sav sjaj Veličanstvenog
Harlowa! U prašinu i sjećanje na promašaj!
 Na trenutak je pomislila da je pijan i da joj je
to dosad promaklo. No bio je posve trijezan i
očito vrlo lucidan.
- Čudno, je li? Sviđate mi se. I Carlton mi je
simpatičan. Bezobziran je, ali dobar. Čeka vas
pred kućom, zajedno s vašim susjedom,
gospodinom Brownom, koji vas je slijedio
dovde.
Dahnula je od zaprepaštenja.
- I on je detektiv. Carlton se boji za vas,
sumnja da sam skovao zastrašujuće planove. -
Melodično se nasmijao. - Možda ću jednom biti
u prilici da vam pomognem. Rado bih vam dao
milijun, da vidim što biste učinili s novcem.
Ispružio je ruku, a djevojka je prihvatila bez
oklijevanja. -Niste mi rekli za koga bih se
trebala udati?
- Za čovjeka sa zlatnom bradom! - nasmijao
se. - Oprostite mi na maloj šali!
Unezvjereno je izašla iz kuće, a na stubištu je
naglo zastala i zapanjeno uzviknula. Na pločniku
je stajao Jim Carlton, a s njim je doista bio
djevojčin susjed, gospodin Brown.
85
Harlow je počekao da njegova gošća za
sobom zatvori vrata i upravo je ulazio u dizalo
kad se iz smjera blagovaonice za poslugu
jpojavila domaćica žućkastog lica.
 - Stoje htjela ta djevojka? - zanimalo ju je.
- Slobodu djelovanja - glasio je odgovor.
- Ne razumijem ni pol takvog govora -
požalila se. - Ne bih se začudila daje špijun.
- Tebe ništa ne bi začudilo, draga moja -
primijetio je, s rukom na rešetki dizala.
- A meni se, naprotiv, vrlo sviđa. - Pomirio se
s tim da će morati porazgovarati. - Pitao sam je
hoće li se udati.
- Za tebe? - gotovo je zavrištala.
- Ne. - Trzajem glave pokazao je prema
stropu i prekinuo njezin žučni komentar. - Nisam
lud, nego vrlo oštrouman. Mogu se suočiti s
istinom, a to je najoštroumnije što itko može
učiniti. Idem posjetiti Saula Marlinga.
Njezin prodorni glas dopirao je čak i za
dizalom. - Fantastična besmislica!... Gubitak
vremena!
Za sobom je zatvorio vrata Marlingova stana
i s uzdahom olakšanja utonuo u naslonjač.
Čovjek s bradom se osvrne. Lice mu je bilo
zaklonjeno šiltom, a rukom je podbočio bradu.
- Danas ju je zgrabilo - primijetio je, mudro
kimajući. - Bila je vrlo gruba kad sam se požalio
na ribu.
- Dovraga s njezinom grubošću! - Harlow se
uspravi u naslonjaču kao da će ustati, ali se
predomislio. - Morate dobiti sve što želite, dragi
Saule, inače ću napraviti strku! Što čitate?
Marling okrene knjigu, kako bi se prisjetio
naslova.
- "Tumačenje snova" - odgovrio je.
- Freud! Bacite to u košaru za otpatke! -
prijezirno će Harlow.
- Ne razumijem baš dobro - prizna njegov
sugovornik.
- Čovjek koji može tumačiti snove drugih,
može protumačiti i njihove misli - pouči ga
bogataš. - Sanjao sam o vama, Marling. Sanjao
sam i ženu za vas, ali nije hijela ni čuti za tu
vezu.
- Ženu! - preneraženo će Marling, tako se
uzrujavši da su mu ruke drhtale. - Ne treba mi
žena, to znate!
Harlow zapali cigaru. - Da, a znam i to da ni
ona ne želi muža. Snovi, ha? - Nasmijao se kao
za sebe, a sugorovnik ga je znatiželjno gledao.
86
- Sanjate li ikada? - upitao je gotovo
patetično plaho.
- Ja? Gospode, pa da! Sanjam o šalama.
Marling nije razumio odgovor. Taj je snažni
čovjek i prije govorio o "šalama", a kad ih je do
u tančine razradio, nisu zabavljale nikoga, osim
samog gospodina Harlowa.
 Neobično je obilježje engleskog kriminalca
da neki svoj mračni pothvat (ili pothvate) nikad
ne opisuje razmetljivim riječima. Sve vrste
zločina, a osobito one izvršene protiv neke
osobe, naziva "šalom". Čovjek koji opljačka
blagajnika, "našalio se s njim", varalica se "šali"
sa žrtvom, a krađa u nekom skladištu opisuje se
na isti način.
Stratford Harlow je nekad čuo da netko
upotrebljava taj izraz i nikad ga nije zaboravio.
Ta šatrovačka riječ odgvarala je njegovom
shvaćanju vlastitih pothvata - dobra šala kod
njega bi pobudila isti osjećaj.
Jednom je pisao velikom proizvođaču gume i
ponudio otkup svih zaliha po cijeni koja je
uključivala znatan profit za onoga tko prodaje.
Tvrtka i njezine podružnice namirisale su hitnu
kupnju pa je cijena gume umjetnim putem
narasla. Čekao je tri mjeseca i kupovao svugdje,
ali od ujedinjenih poduzeća, a jedne su noći
njihove zalihe rasvijetlile nebo nad Mersevem.
To je doista bila uspjela šala! Harlow se
danima smijuljio i to ne samo zato stoje zgrnuo
ogromno bogatstvo, nego je morala biti riječ o
šali, ili novac ne bi imao nikakvu vrijednost.
- Ne sviđaju mi se vaše šale - izjavi Marling
ozbiljno.
 - Onda vam ih ne bih trebao pričati - reče
Harlow, suzdržavajući se da ne zjevne - ali pred
vama nemam tajni, Saule. A šale rado ispitujem
u svjetlu vašeg besprijekornog poštenja. Kad
biste se smijali slatko kao ja, strašno bih se
zabrinuo. Dođite da prošetamo po terasi na
krovu, pa ću vam ispričati najbolju šalu. Počinje
s večerom priređenom u ovoj kući, a završava s
nekim tko će zaraditi dvadeset milijuna i
zauvijek sretno živjeti.
87
*#*
Tek poslije uočljivog nećkanja, Aileen je
pokazala papir što ga je pronašla u kaminu
knjižnice gospodina Harlowa. Bila je tužno
svijesna činjenice da ju je taj krupni čovjek
postavio na mjesto kamo je i pripadala, ali ona
nije ondje ostala, nego se spustila u porazne
dubine nepristojnosti. Harlow možda i jest sve
ono što o njemu misli Jim, ali, na svoj način,
posjeduje određenu veličinu.
Kad je to zaključila, osjetila je daje vrijeme
da svom pratiocu preda papir.
- Neću se opravdavati - rekla je. - Učinila
sam nešto grozno, a neću reći ni da sam pritom
mislila na vas. Na to me je navela samo vulgarna
znatiželja.
 Zastali su pod uličnom svjetiljkom, a Jim
raširi papir i pročita poruku. - Marling! -
uzviknuo je. - Gospode!
- Sto vam je? - Zapanjio ju je učinak
našvrljanih riječi na detektiva. Vrlo pažljivo
presavio je papir i stavio ga u džep.
- Marling, Ingle, gospođa Gibbins - nabrojao
je na svoj uobičajeni šaljivi način. - Sastavite mi
djeliće te slagalice i ako ste u stanju, zahtjev tog
gospodina Marlinga da mu ostave pribor za
pisanje, povežite s vašim ozloglašenim ujakom
koji je žarko zavolio film, uklopite djelić koji
predstavlja gospođu Gibbins i njezinog voljenog
Williama Smitha, objasnite određeno pismo,
koje nije nikad otposlano, niti je stiglo na
odredište, a ipak je pronađeno u smrznutoj
barici... skoro sam rekao "slagalici"... pa od
svega toga sastavite razumljivu sliku.
- O čemu to, zaboga, pričate? - upitala je, ne
shvaćajući. Odmahnuo je glavom. - Ne znate?
Ne zna ni Elk. Nisam
siguran daje i meni samom jasno, ali želio bih
da su slijedećih desetak dana već za nama.
88
12.
Aileen je bila ljuta a da ni sama ne bi mogla
objasniti zašto. - Shvaćate li da ste strahovito
tajanstveni? - upitala je, gotovo osorno. - Uvijek
sam smatrala da su tajanstveni detektivi opsjena
koju su stvorili senzacionalistički pisci.
- Sve misterije su opsjena - odgovorio je
razmetljivo. Došli su do ulice Oxford.
- Jeste li kad bili u Donjem domu? - upitao je
odjednom. Zanijekala je glavom. - Nisam.
- Onda dođite. Vidjet ćete prizore zabavnije
od filmskih, ali čut ćete malo toga što nije bolje
rečeno drugdje.
Dom je zasjedao, ali djevojka je samo
površno pratila razvoj događaja, jer je pripadala
većini građana koji se iz godine u godinu sve
više udaljuju od politike i ne mare za njezine
zavrzlame. Za razliku od nje, Jim je bio izuzetno
dobro obaviješten o političkim prilikama, pa joj
je, na tu temu, održao kratko predavanje, rekavši
da prijašnji tvrdi, hitri duh stranke sve više
posustaje, a birači su postali tako promjenljivi da
njima više ne može upravljati nikakva politička
mašinerija. Neočekivani rezultati nedavnih
naknadnih izbora potvrđuju tu, za stranačke
vođe, vrlo neugodnu činjenicu. Aileen je doznala
i to da je sadašnja vlada pri kraju snaga, usprkos
većinskoj pobjedi. U Kabinetu je došlo do
razdora, a buntovničke struje potkopavale su
vladajuću stranku.
Djevojku to nije baš jako zanimalo. Ali ulaz
u Donji dom bio je vrlo dojmljiv. Veličanstvene
zgrade, široko stubište, predvorje puno
užurbanih prilika, čiji su koraci i glasovi
odjekivali, te zagonetna događanja iza
zaključanih vrata najednom kraju - sve to je u
djevojci pobudilo zanimanje kakvo još nije
osjetila.
Jim je nestao i vratio se s ulaznicom. Popeli
su se stubištem i ušli na jednu od galerija.
Aileen se isprva razočarala. Prostorija je bila
mnogo manja nego što je očekivala, a govorio je
neki blijedi, ćelavi čovjek, koji se polako njihao
i jednoličnim, otužnim glasom razglabao o tome
daje vlada propustila učiniti ovo i ono za Kanal
Basingstoke. U
89
Domu je bilo samo nekoliko zastupnika, a
uglavnom su razgovarali, ili slušali jedni druge,
očito ni ne primjećujući govornika. Na prednjoj
klupi sjedila su tri postarija gospodina i vijećali,
primaknuvši glave. Činilo se da samo
predsjedavajući, na stolici s baldahinom,
pažljivo sluša zastupničko izlaganje.
No dok je gledala, prostorija se počela
popunjavati. Slijevala se beskrajna povorka
ljudi, koji su zauzimali mjesta na klupama, a u
prolazu su se saginjali kako bi izmijenili
nekoliko riječi s već pristiglima. Govornik je još
naklapao, a onda Jim djevojci stisne ruku i
kimne.
Iza stolice predsjedavajućeg pojavio se
čovjek kojega je smjesta prepoznala. Bio je to sir
Joseph Lavton, ministar vanjskih poslova,
odjeven u večernje odijelo, a umjesto običnog
smokinga, nosio je sako od crnog baršuna.
Spustio se na prednju klupu, na sebi svojstven
način dotaknuo uski bijeli brk, a govornik je
sjeo. Netko iz prednjih klupa ustao je i postavio
pitanje koje je djevojci promaklo. Sir Joseph
skoči, držeći se za revere sakoa od baršuna, a
glavu je nakrenuo kao ljubopitljivi vrabac.
Premda je Aileen slušala njegov odgovor, malo
je što čula. Glas mu je bio promukao, a
karakterističan način govora i gestikulacije
privukli su djevojčinu pozornost. Jim je
dotaknuo svoju pratilju.
- Sići ću i porazgovarati s njim. Hoćete li me
počekati u predvorju? - prošaptao je, a ona se
složila, kimnuvši.
Poslije desetak minuta ministar vanjskih
poslova izašao je, mahanjem pozdravio detektiva
i rukovao se s njim.
- Pa, kakve su novosti? - upitao je kad su ušli
u njegov ured. - Ponovno Harlow, ha? Nešto se
mračno i zloslutno događa u diplomatskim
krugovima na kontinentu?
 Nasmijao se svojoj šali, sjeo za veliki stol i
napunio lulu duhanom iz limenke koja je tu
stajala.
- Harlow! Harlow! - rekao je dobroćudno, ali
i nestrplivo. - Svi mi govore o njemu.
Porazgovarat ću s tim momkom. U utorak
priređuje večeru, pa sam obećao da ću svratiti na
putu u Dom.
- Koji je povod naveo za svečanu večeru? -
zanimalo je Jima.
Ministar se nasmije. - On vam je, može se
reći, tajni diplomat. Sredio je malu, ali vrlo
neugodnu svađu, koja je mogla eskalirati na
Balkanu... a sve se zapravo svodilo na prepirku
dvaju krvožednih razbojnika... pa za ambasadore
tih dviju dr-
žava priređuje večeru, s palminom grančicom
pomirenja. Neću moći prisustvovati večeri, ali
poslije ću doći na prijem. Pa - upitao je
odjednom - kakve vijesti nosite?
- Došao sam čuti, a ne donijeti vijesti, sir
Joseph - glasio je odgovor. - Onaj poznati oblak
se širi?
- Pah! - uzvikne ministar nestrplivo. - Oblak!
- Bonski incident - podsjeti ga Jim, a sir
Joseph plane.
- Nije bilo nikakvog incidenta! Riječ je
outakmici u prostačkom vrijeđanju između
starog, uobraženog štapskog pukovnika i
bezobraznog šteneta, francuskog dočasnika!
Francuzi su kaznili mladića, a pukovnika je
smijenilo ministarstvo obrane. I to je kraj
takozvanog incidenta.
Ubrzo se Jim pridružio djevojci i doznao da
Parlament nije ostavio veliki dojam na nju.
Možda je bilo krivo njezino raspoloženje, ali
ovaj put Jim je bio pomalo dosadan, jer je
preostalo vrijeme što su ga proveli zajedno
uglavnom govorila ona, a pratilac joj je
odgovarao jednosložnim riječima, ili je šutio.
Dovoljno ga je dobro upoznala, pa je posumnjala
da se dogodilo nešto neoubičajeno i nije
pokušala zadirkivanjem prekinuti njegovu
šutnju.
Na vratima zgrade u kojoj je stanovala,
upitao je: - Nećete se buniti ako Brown ostane
na zadatku?
- Namjeravala sam porazgovarati o njemu -
odgovorila je. - Zašto sam pod prismotrom... to
je pravi izraz, je li?
- Smeta vam?
- Ne - odmahnula je glavom. -^ Prilično je
zabavno.
- Smisao za humor je vrlo važna stvar -
primijetio je, opraštajući se.
 Elk nije bio u Scotland Yardu. Jim ode do
ceste Great East-ren, gdje je njegov kolega
stanovao, a prilično se začudio što Elk već sve
zna o večeri koju priređuje Harlow.
- No doznao sam tek poslijepodne - izjavi
Elk. - Da si bio u Yardu, rekao bih ti... sve je tek
jučer pripremljeno. Ni mi ne bismo ništa čuli da
Harlow nije zatražio da dva policajca stražare
pred kućom. Brzo radi, taj Harlow. - Na Jima je
upravio ozbiljni pogled malih očiju. - Reći ću ti
još nešto, sinko. Rata je kupila novu poslovnu
zgradu u ulici Moorgate. Zaboravio sam kako se
zove prijašnji vlasnik... Židov s irskim
prezimenom. Bilo kako bilo, Ellenburv je jučer
preuzeo i angažirao dvaput više osoblja. Možda
bi s tim momkom trebao porazgovarati.
90
91
- S tim momkom i namjeravam
porazgovarati - odvrati Jim. - Stoje sad...
odvjetnik, ili financijski činovnik?
- Odvjetnik. Ali financije poznaje isto tako
dobro kao i zakon. Imam dojam da je lopov.
Nikad nismo primili pritužbu, premda se jednom
prilikom šaputalo o njegovom financijskom
položaju. Nekad je zastupao vrlo čudne ljude, a
mislim da je izgubio novac na burzi.
- Živi u Norvvoodu?
 Elk kimne i naglasi: - U Norwoodu, odakle
su stizala pisma za gospođu Gibbins. Čudio sam
se da već nisi porazgovarao s njim... Ili ne,
zapravo nisam - dodao je. - Niti htio da Harlow
dozna da se baviš tajnom oko te Gibbinsove. -
Zamišljeno je pogladio nos. - Aha, to je! Ne
pozna te. Možeš ga posjetiti pod nekim
izgovorom, ali morat ćeš postupati oprezno.
- Kako iz Norwooda dolazi u središte grada?
Elk odmahne glavom. - Nije tip kakvog
možeš presresti u vlaku. Vozi iznajmljeni
automobil, za koji plaća Rata. Adresa mu je
Rovalton House, stara kutija blizu Kristalne
palače. Ondje živi sa ženom... invalid je. Koliko
znam, nema poroka, ako to nije već sama
činjenica da prijateljuje s Harlowom. A ne
možemo mu prišiti ni nešto drugo. Ne radi u
Norvvoodu, ali ima mali ured na Theobald
Roadu, a ako nazoveš, njegov će ti pomoćnik
reći da mu je vrlo žao, ali gospodin Ellenburv ne
može zakazati sastanak s tobom do jeseni. No
Ellenburv bi mogao nešto reći, ako uspiješ doći
do njega.
- Siguran si da Harlow i on zajedno rade?
- Zajedno rade? - Elk prijezirno, ali
nepogrešivo pljune u vatru. - Rekao bih da je to
sigurno. Kao braća su... do određene mjere.
Sjećaš li se policijske stanice koju je stari
Harlow darovao zahvalnoj naciji? Ellenburv je
kupio zemljište i davao naloge graditeljima. Dok
zgrada nije završena, nitko nije znao da će to biti
policijska stanica. Nakon što su iskopali temelje
i podigli zid do visine grudi, došlo je do štrajka,
jer su upošljavali strane radnike, pa su ih sve
morali poslati natrag, u Italiju, Njemačku, ili
odakle su već došli. Tu smo uočili vezu s
Ellenburvjem, ali tek poslije godinu dana
doznali smo da radi za Harlowa.
Jim odluči da će smjelo krenuti u akciju, ali
odvjetnik se pripremio za takav posjet.
92
13.
Gospodin Ellenburv je stanovao u velikoj,
mračnoj kući između Norvvooda i Anerleva,
koja je ružno djelovala još u doba kad su
četverokutna zdanja, nalik na kutije, svjedočila o
čudnom umovanju viktorijanskih arhitekata, a
sadru su smatrali ne samo djelotvornim, nego i
umjetničkim postupkom, koji prikriva
nedostatke u zidanju. Imala je oblik kocke, a
malo ispod središta, na strani okrenutoj prema
cesti, završavalo je dugo kameno stubište,
ograđeno balustradom. Na tri strane su, u
pravilnim razmacima, ugrađeni dugi prozori, a
osobit izgled zgrade upotpunjavali su drveni
prozorski kapci.
 Rovalton House dizala se na sredini zemljišta
veličine dva jutra, a imala je ružičnjak, livadu za
kroket, povrtnjak, sjenicu u seoskom stilu i
vodoskok iz kojega je polako curilo. Unaokolo
je bez reda stajalo nekoliko neukusnih kipova
poznatih mitskih likova, a prije mnogo godina
mogli su se kupiti na mjesnoj izložbi, jer su se
izlagači htjeli riješiti kipova koji su anatomski
bili tako vjerno isklesani da su predstavljali
"sablazan za mlade oči".
Kad su mu njegove brojne aktivnosti
dozvolile da se na trenutak opusti, gospodin
Ellenburv je najradije boravio u prostoriji sa
sumornim tapetama, koju su njegova žena i
posluga nazivali "radnom" ili "gazdinom"
sobom. Bila je to visoka, neprikladnim
namještajem pretrpana prostorija, zimi vrlo
hladna i turobna. Okrugli i teški pisaći stolovi i
sofa od konjske dlake, do koje se moglo doći
samo ako se pomakne teški kartaški stol,
ostavljali su upravo toliko mjesta da Ellenburv
sjedne, ali go-tovose nije mogao kretati.
Te je večeri u prosincu sjedio za pisaćim
stolom s rebrastim poklopcem i zamišljeno
grizao nokte, s izrazom duboke zabrinutosti na
naboranom licu. Prerano je ostario, jer cijeli se
život borio da sredstva uskladi sa svojim
težnjama. Volio je konje, ali ne tuđe, kakvi se
povremeno viđaju na trkalištu, nego one koje
čovjek uzgaja u vlastitoj štali i koji na zvuk
poznatog glasa pogledaju preko vratašca, konje
kojima se može navući sjajna oprema, pa
seoskom cestom rame uz rame vuku otmjenu
kočiju.
93
Svatko ima svoj san, a već dvadeset godina
glavni san gospodina Ellenburvja bio je da ga u
arenu izložbe konja dovezu dva brza riđana, koji
kimaju glavama i kaskaju visoko podižući noge,
a na odlasku ih prati klicanje gledališta, jer s
uzda njegove zaprege vijore se pobjedničke
trake. Uostalom, mnogi sanjaju i o beznačajnijim
stvarima.
No nije imao sreće ni s konjima, a niti s
obitelji. Gospođa Ellenburv je bila invalid,
premda nijedan doktor nije mogao otkriti o
kakvoj je bolesti riječ. Pregledao ju je specijalist
iz West Enda, no samo je savjetovao da pozovu
drugoga, a taj je predložio da čuju mišljenje
trećega, koji je, čim se pojavio, počeo postavljati
pitanja. Jesu li njezin otac ili majka imali
priviđenja? Jesu li bili histerični? Smatra li
gospođa Ellenburv da bi, ako se potrudi, svaki
dan mogla ustati iz kreveta, recimo, na pol sata?
Zapravo je gospođa Ellenburv u životu prošla
ono što prolazi većina žena: radila je i šetala,
davala upute posluzi, priređivala manje zabave,
išla u posjete i na kazališne predstave, igrala
kroket i tenis, a prije dvadesetak godina
zaključila je da ništa nije ugodnije od
izležavanja u krevetu pa je postala invalid,
učlanila se u tri knjižnice i potanko se upoznala
sa pokvarenošću u društvu, kakvo opisuju
književnici koji su, k tome, pravi stručnjaci za
probleme neshvaćenih žena.
Na određeni način, gospođin Ellenburv je bio
posve zadovoljan s takvim stanjem stvari. Kad
se uvjerio da njegova žena, za koju je pokazivao
toplo, prijateljsko zanimanje, nema nikakvih
bolova, zadovoljno se vratio životu neženje.
Svako jutro, a i uvečer /kući se nije vraćao
pretjerano kasno/, došao je u njezinu sobu i
pitao:
- Kako smo danas?
- Otprilike isto... ali nimalo gore.
- Odlično! Treba li ti što?
- Ne, hvala, imam sve.
Replike su se iz dana u dan malo mijenjale,
ali razgovor se uvijek odvijao na isti način.
Ellenburv se vratio kući poslije napornog
dana u Rati. Obično je Sindikatom Rata
upravljao iz svog ureda, štoviše, nikad prije nije
se uočljivo angažirao u bilo kakvom pothvatu
tvrtke, ali novi potez Harlowa imao je tako
ogromne razmjere, da se Ellen-bruy morao
pojaviti na danjem svjetlu, pa premda je i prije
svaka ugledna tvrtka u gradu sumnjala daje
povezan s Ratom, sad će
94
to postati općepoznata i za Ellenburvja vrlo
bolna činjenica. Potajno je potkradao svoje
klijente i sustavno vršio pronevjere, pa bi bez
posredovanja i pomoći gospodina Harlovva već
čamio u Dartmooru, a sad ga je sramotno
obilježila otvorena veza s tvrtkom koju su bez
ustručavanja nazivali lopovskom.
No Harlow gaje stvorio, pa je Ellenburv bio
njegov rob. Ta bolna rana na njegovom
samopoštovanju nikad nije zacijelila. U
trenucima opuštenosti razmišljao je o svom
sramotnom položaju. Harlowa je zdušno i
zlobno mrzio, premda zbog Ellenburvjeva
blagog, ispijenog lica nitko ne bi pomislio da
može gajiti takve osjećaje.
Stratforda Harlovva je smatrao utjelovljenim
zlom, đavolom koji je došao na zemlju i
mjedenim mu lancima okovao dušu. U zadnje
vrijeme snovi su mu zadobili drugi tijek.
Točnije, san je imao samo središnji dio, bez
početka i kraja, a u njemu se uvijek pojavljivao
Harlow, kojeg su, uproštenog na samom vrhuncu
uspjeha, okovanog vukli kroz strašna
Trijumfalna vrata. Ellenburv je ondje uvijek
zamišljao samog sebe, kako se ruga, smije i
prstom podsmješljivo pokazuje čovjeka kojega
je uništio, ili pak u ponoć bježi preko La
Mancha, a kovčeg mu je nabijen basnoslovnom
svotom novca što gaje zdipio svom gazdi.
Odvjetnik je grizao nokte.
Ubrzo će se u Ratu početi slijevati novac, pa
će Ellenburv provoditi dane u potvrđivanju
čekova, raščišćavanju mjenica... mjenica...
Taj dokument možete uložiti u banku, gdje
postane niz bro-java u bankovnoj uložnoj
knjižici. Ili ga pak možete pružiti preko pulta i u
zamjenu primiti pravi novac. Ponekad je
gospodin Har-low više volio tako postupiti -
dolare je pretvorio u funte ster-linga, a njih u
švicarske franke, pa u florine, sve dok se posve
zagubio trag prvobitne uplate.
Mjenice... ?
U sobi na katu ležala je njegova žena, posve
zaokupljena razotkrivajućim ispovjedima
izmišljene grofice. Gospođa Ellenburv je imala
nešto svog novca. Kuća je bila njezina. Ženine
prihode mogao je povećati mudrim novčanim
pošiljkama.
Mjenice...
Svijetloljubičaste, plave i crvene. "Isplativo
po nalogu...", toliko tisuća dolara, rupija, ili jena.
 95
Harlow se nikad nije miješao u posao. Davao
je točne upute kako treba postupiti s novcem, na
koje račune treba uplatiti - i to je bilo sve. Na
kraju transakcije dobacio je svom pomoćniku
tisuću ili dvije, kao što se psu baca kost.
Ellenburv nikad prije nije bio tako bogat. S
upraviteljem banke mogao se susresti a da od
tjeskobe nije dobio grčeve u želucu, a kad bi
vidio da stazom do kuće korača neznanac, više
ga nije obuzimao zloslutan osjećaj, premda je
nekoć u svim nepoznatim osobama vidio
službenike zakona.
Na blagostanje se tako privikao da ga je
smatrao prirodnim, pa se, oslobođen drugih
briga, mogao posvetiti mržnji prema čovjeku
koji mu je to bogatstvo omogućio.
Bio je rob - ili u najbolju ruku, kmet. Kad ga
je Harlow pozvao prstom, morao je dotrčati, a
kad mu je gazda otišao na put automobilom i u
brzojavu koji je počinjao: "Srest ćemo se u..."
naveo kakvo vrlo udaljeno mjesto, odvjetnik je
morao ostaviti posao i smjesta doći. I to on,
Franklin Ellenburv, osjećajan i vrlo nadaren
čovjek, službenik Visokog suda u palači pravde,
koji je diplomirao na glasovitom sveučilištu!
Nije čudo stoje gospodin Ellenburv grizao
nokte i mozgao o mjenicama, sunčanim
barovima na otvorenom i likovnim galerijama
koje je već dugo namjeravao posjetiti, kad se
zasiti putovanja, mogao bi kupiti vilu blizu
Firenze, s narančastim ukrasnim grmljem i
bujnom tropskom vegetacijom, koja grozdasto
cvjeta između bijelih zidova i tamnozelenih
žaluzina.
- Neki gospodin želi s vama razgovarati, sir.
Neugodno se naglo trgnuo iz sanjarenja. -
Razgovarati sa
mnom? - Sat na stolu pokazivao je jedanaest i
petnaest. Svi su ukućani spavali, osim umorne
sobarice. - U ovo doba? Tko je? Što hoće?
- Vani je, u velikom automobilu. Smještaje
skočio i istrčao iz sobe. Harlow!
Kako je nalik na tu svinju da se nije
udostojao ući, nego se ponaša kao gospodar koji
roba poziva do svojih kočija!
- Jeste li to vi, Ellenburv?
Odvjetnik je prepoznao glas iz mračnog
automobila. - Da, gospodine Harlow.
96
- Ispitivat će vas o Gibbinsovoj i to
vjerojatno već sutra. Zacijelo će vas posjetiti
Carlton, jer je otkrio da su pisma dolazila iz
Nonvooda. Zašto ih niste slali iz grada?
- Mislio sam... mmm... pa, nisam to htio
povezati s uredom.
 - Ipak ste mogli koristiti poštu u gradu. Ne
pokušavajte zanijekati da ste slali pisma. Recite
daje gospođa Gibbins dugo bila služavka u vašoj
obitelji. Jednom ste mi rekli da je za vas radila
žena sa sličnim imenom...
- Umrla je... - počne Ellenburv.
- To će vam olakšati da lažete - glasio je
odgovor. - Teče li sve glatko u Rati?
- Sve, gospodine Harlow.
- Dobro.
Odvjetnik je stajao na dnu stubišta i gledao za
automobilom, sve dok crvena stražnja svjetla
nisu nestala niz cestu.
Da, bio je to Harlow! Ništa nije tražio - samo
je zapovijedao. Rekao bi: "Neka to bude
učinjeno" i uopće nije sumnjao da će zapovijed
biti izvršena.
Odvjetnik se polako vrati u radnu sobu i
obavijesti sobaricu da može na spavanje, a onda
je do sitnih sati proučavao red vožnje na
kontinentu: Madrid, Mtinchen, Cordoba,
Bukurešt - sama očaravajuća mjesta.
Prolazeći kraj ženine spavaće sobe, čuo je da
ga zove, pa je ušao.
- Noćas mi nije dobro - dodijavala je. - Ne
mogu spavati. Odgovorio je s nekoliko utješnih
riječi, a znao je daje sinoć
 u deset sati pojela večeru od kakve bi se
prejeo i ratar koji je cijeli dan radio na polju.
97
14.
Harlow je odvjetnika upozorio u pravi
trenutak. Baš kao neki general, nadareno je
predviđao poteze svojih neprijatelja. Slijedećeg
jutra Jim je posjetio Ellenburvja u uredu na
Theobald Roadu, a kad ga je pomoćnik hladno
odbio najaviti, detektiv je pokazao posjetnicu.
- Odnesite to gospodinu Ellenburvju - rekao
je. - Mislim da će pristati na razgovor.
Pomoćnik se ubrzo vratio i uveo ga u ured
nalik na ormar, jer nije mogao biti veći od dva i
pol četvorna metra. Ellenbruv uzrujano ustane
iza majušnog stolića i pruži detektivu mlitavu,
vlažnu ruku.
- Dobro jutro, inspektore - pozdravio je. -
Nemamo mnogo posjetilaca iz Scotland Yarda.
Mogu li upitati za razlog posjete?
- Raspitujem se o smrti žene po imenu
Gibbins. Odvjetnik se nije trgnuo, nego je
polako sagnuo glavu. - Tu
ženu su prije nekoliko dana izvukli iz kanala
Regent's - rekao je. - Sjećam se sudske istrage.
- Njezina je majka, Louise Gibbins, primala
mirovinu od trinaest funti, a koliko sam razumio,
vi ste joj slali novac?
 Jim je blefirao, kako bi se njegov sugovornik
smeo i rekao nešto čime bi se odao, no začudio
se kad je Ellenburv ponovno sagnuo glavu i
odgovorio:
- Da, posve točno. Poznavao sam njezinu
majku, vrlo sposobnu staricu, koja je neko
vrijeme radila za mene. Bila je vrlo dobra prema
mojoj dragoj ženi, koja je invalid, pa sam joj
dodijelio novčanu potporu za niz godina. Nisam
znao daje mrtva, dok na sudu nije održana
istraga o utapljanju čistačice, pa sam se i sam
raspitao.
- Novčana potpora je obustavljena još prije
nego što se doznalo o utapljanju - reče Carlton,
kao da provjerava sugovornika, no ponovno je
doživo poraz jer se odvjetnik i s tim složio.
- Došlo je do zakašnjenja, a ne obustave, -
rekao je, a novac slučajno nije došao u
uobičajeno vrijeme, jer, srećom ili nesrećom,
obolio sam kad ga je trebalo poslati. Istog dana
kad
98
sam ozdravio i poslao tu svotu, doznao sam
za smrt gospođe Gibbins. Jasno je da je ta žena,
umjesto da me obavijesti da joj je majka umrla,
zatajila tu činjenicu kako bi sebi pribavila
novčanu korist. Daje poživjela i da sam doznao
za to, svakako bih je tužio zbog pronevjere.
 Detektiv je bio svjestan da je Ellenburv
očekivao njegovu posjetu, pa je unaprijed
pažljivo pripremio odgovore. Ako bi Jim i dalje
navaljivao s pitanjima, Harlow ne bi samo
sumnjao, nego bio siguran o čemu je riječ.
Morao je uvjerljivo zaokružiti ispitivanje, pa je
to i učinio.
- Vjerujem daje to zadnje pitanje - izjavio je,
s osmijehom. - Žao mije što sam vas uznemirio,
gospodine Ellenburv. Nikad niste sreli gospođu
Annie Gibbins?
- Nikad - odgovori odvjetnik tako odlučno
daje bilo očito da govori istinu. - Uvjeravam vas
da nisam znao ni da postoji.
Poslije jednog odvjetnika, detektiv je,
naravno, posjetio drugoga, tim prije što je ured
gospodina Stebbingsa bio u blizini, a Jima je
privlačila činjenica da će možda vidjeti Aileen.
Začudila se kad je ušao u ured. - Gospodina
Stebbingsa...? Zašto, zaboga... - ali onda je
nastavila pokajnički: Žao mi je. Nisam tako
ljubopitljiva kao što se čini!
Gospodina Stebbingsa, pak, ništa nije moglo
začuditi, pa je odmah primio detektiva i šutke
saslušao razlog njegova dolaska.
- Marlinga sam vidio samo jednom -
odgovorio je.
 - Bio je divlja, prilično nesređena osoba, a
koliko znam, otišao je u Argentinu i nije se
vratio.
- Sigurni ste daje otišao u inozemstvo? -
upita Jim. Kao odvjetnik, gospodin Stebbings
bio je odviše oprezan, a
da bi bilo što sa sigurnošću ustvrdio.
- Kupio je kartu i po svoj prilici isplovio, jer
mu je ime bilo na popisu putnika. Gospođica
Alice Harlow se raspitala. Mislim da se zdušno
trudila da se Marlingovo druženje s Harlowom
prekine jednom zauvijek. Bojim se daje to sve
što vam mogu reći.
- Kakav je čovjek bio Marling? Da, znam da
je bio divlji i pomalo smušen, ali je li osoba
kakvom bi Harlow mogao vladati?
Preko debelog odvjetnikova lica preleti jedan
od rijetkih osmijeha. - Postoji li na svijetu osoba
kojom Harlow ne bi moga vladati? - upitao je
ironično. - Slabo pratim događaje koji su
99
izvan moje profesije, ali po onome što sam
uspio doznati, zaključio sam daje Harlow
priličan tiranin. Tu riječ upotrebljavam u
izvornom, povijesnom značenju - požurio se
dodati.
Jim je taktično nastojao doznati više o
bogatašu i prijašnjem razdoblju njegova života.
Posebno ga je zanimala oporuka, jer kopiju je
vidio u Somerset Houseu, ali odvjetnik je ostao
nepokolebljiv. Nagovijestio je da policija mora
pribaviti sudski nalog, ili primijeniti neki drugi
zamršeni pravni postupak, pa Steb-bingsu neće
preostati ništa drugo nego da otkrije sve što zna
o svom bivšem klijentu, ali u protivnom...
Aileen nije bila u sobi kad je Jim ušao, pa se
neko vrijeme zadržao, u nadi da će se djevojka
vratiti, no imala je nekog posla s mlađim
ortakom tvrtke /što je, mora se priznati, i njoj
samoj išlo na živce/, pa je detektiv iz
Bloomsburvja otišao s osjećajem da iz tih
razgovora nije izvukao sve što je mogao.
Na uglu Bedford Placea uz pločnik je stajala
sjajna limuzina, no Jim bi, duboko zamišljen,
prošao mimo, da čovjek za volanom nije izvadio
cigaru između bijelih zuba i pozvao ga po
imenu. Detektiv se iznenađeno osvrne. Nikako
nije očekivao da će naići na Harlowa, tako rano
ujutro i to u prozaičnom okružju ceste Theobald.
- Učinilo mi se da ste vi - vedro će bogataš,
koji je zračio srdačnošću. - Sreća da sam vas
sreo.
- Za koga od nas je sreća? - nasmiješi se Jim,
nasloni lakat na otvoreni prozor i pogleda
Harlowa u lice.
 - Nadam se za obojicu. Uđite, odbacit ću vas
kamo god ste krenuli. Moram vam uputiti poziv
i iznijeti prijedlog.
Jim otvori vrata i uđe. Harlow je bio vješt
vozač. Provlačeći se između brojnih vozila
dospio je na trg Bedford, a onda je upitao:
- Je li vam po volji da se odvezemo k meni?
Možda mi možete posvetiti malo vremena?
Detektiv kimne, pitajući se o kakvom je
prijedlogu riječ, ali za cijelo vrijeme vožnje
Harlow je razgovor održavao na nivou
beznačajnog čavrljanja i nije rekao ništa
zanimljivo, sve dok posjetioca nije uveo u
krasnu knjižnicu. Bacio je teški kaput i kapu na
jednu od crvenih sofa, zavrtio stolicu kao čigru i
postavio je blizu Jima.
100
- Netko vas je slijedio dovde - počeo je. -
Vidio sam krajičkom oka. Čovjek iz Scotland
Yarda! Dragi moj, zakon vas smatra vrlo
dragocjenim. - Nasmijao se. - Ali nisam ljut na
vas što mi ne vjerujete! Po mojoj teoriji, mnogo
je bolje da policija prati tuce nevinih, nego da
krivac izbjegne da bude otkriven. Ali ponekad
malo živcira kad znate da paze na vas. Dakako,
mogao bih to smjesta prekinuti. Prodaju list
Courier, pa bih ga mogao kupiti i jako vam
zagorčati život. Mogao bih, isto tako, pokrenuti
tuce ljudi da u Parlamentu postave pitanje što
dovraga hoćete s tim. Zapravo, dragi moj
Carltone, ima toliko načina da slomim i vas i
vašeg neposrednog pretpostavljenog da se sad
svih ne mogu ni sjetiti.
Jim je imao neugodan osjećaj da to nije samo
puko hvaljenje.
- Zapravo i ne marim - nastavi Harlow. -
Malo me ljuti, ali me još više zabavlja. Gotovo
sam iznad zakona! Kako to glupo zvuči! -
Pljesnuo se po koljenu, a njegov je duboki
smijeh odjeknuo u prostoriji. - Ali naravno da
sam iznad zakona i vi to znate! Ako ne učinim
nešto vrlo glupo i tako ništavno da čak i policija
shvati da kršim zakon, ne možete mi baš ništa!
Zastao je i počekao komentar, ali Jim je
pustio svog domaćina da govori. U tom trenutku
ušao je sluga, gurajući mali, pleteni stolić na
kotačima, a iznenađeni Jim vidje da su na njemu
srebrni servis za čaj, boca whiskyja, sifon i čaše.
- Nikad ne pijem - objasni Harlow - premda
bi možda bilo bolje da umjesto "nikad" kažem
"rijetko". Pijenje čaja je vrlo škodljiva navika
koju sam stekao u ranoj mladosti. - Podigao je
bocu. - Za vas...
- I ja ću čaj - odgovori detektiv, a Harlow
nakrene glavu.
 - Pretpostavljao sam da ćete to reći - izjavio
je, a kad je sluga otišao, odnio je šalicu s čajem
do pisaćeg stola i sjeo.
- Vrlo ste bistar mladi čovjek - počeo je
naglo, a Jim razvuče usta u skeptični osmijeh. -
Nekako bih želio da i priznate svoju veliku
nadarenost. Mrzim oblik skromnosti koji se
izražava nipodaštavanjem sebe. Oštroumni ste.
Pratio sam vašu karijeru, a zainteresirao sam se i
za njezine početke. Da ste obični policijski
službenik ne bih se bavio vama, ali vi ste nešto
drugo.
Ponovno je zastao kao da očekuje da će mu
sugovornik proturječiti, ali Jim je šutio i
nijednim se pokretom nije složio s
domaćinovom ocjenom, niti ju je odbio.
101
- Što se mene tiče, bogat sam - nastavi
Harlow - pa ipak mije potrebna pomoć, a vi mi
je možete pružiti. Niste baš imućni, gospodine
Carlton? Mislim da vam prihodi, osim plaće,
iznose oko dvjesto godišnje, ili blizu te svote, a
to je vrlo malo za osobu koja će, prije ili poslije,
osjetiti potrebu za domom, ženom, obitelji... -
Ponovno je napravio značajnu stanku, a ovaj put
se javio Jim:
- Pa što predlažete, kako da ispravim takvo
stanje? - upitao je.
 Bogataš se nasmiješi. - Sarkastični ste, u
vašem glasu osjećam porugu. Smatrate da ste
iznad razmišljanja o novcu pa si možete priuštiti
da se na to nasmijete. Ali, prijatelju, novac je
vrlo ozbiljna stvar. Nudim vam pet tisuća funti
godišnje.
Ustao je, a Jim pomisli da tim pokretom želi
naglasiti ponudu.
- Kakve bi mi bile dužnosti? - upitao je tiho.
Harlow slegne širokim ramenima, a teški
skutovi fraka poletjeli su unatrag, kad je ruke
gurno u džepove hlača.
- Da pazite na moje interese - odgovorio je
gotovo grubo.
- Da svoju oštru pamet upotrijebite kako
biste poduprli moje ciljeve i da me zaštitite kad
se pođem... šaliti! Volim šale, pa i neslane.
Prizor određenih osoba, koje se nemoćno
previjaju, tjera me na smijeh. Pet tisuća godišnje
i plaćanje svih troškova do bilo koje granice.
Volite li ići u kazalište? Pokazat ću vam takvu
dramu da ćete se valjati od smijeha. Što kažete?
- Ne - odgovori Jim jednostavno. - Baš ne
volim šale.
- Ne volite? - Njegov sugovornik napravi
malu grimasu.
 - Kakva šteta! Mogli biste zaraditi i milijun.
Ne želim vas navesti da učinite nešto protiv
svojih principa, ali šteta je.
Jim je imao osjetljivo uho, pa mu se učinilo
da Harlow zbilja žali, ali bogataš je žurno
nastavio: - Cijenim vaše gledište. Nemate želju
ući u moju službu. Ja sam vam, da tako kažemo,
antipatičan?
- Više volim posao obavljati na svoj način -
izjavi Jim. Harlow se široko dobroćudno
nasmiješi. - Onda preostaje
još samo poziv: Hoću da dođete na večeru i
prijem, što ih priređujem za makedonske
delegate. Smatrajte to palminom grančicom.
102
I detektiv se nasmiješio. - Rado ću prihvatiti
vaš poziv, gospodine Harlow - odgovorio je, a
onda gotovo bez stanke upitao: - Gdje mogu
pronaći Marlinga?
Tek što je to izgovorio, počeo je proklinjati
svoju glupost. Uopće nije namjeravao postaviti
tako blesavo pitanje, pa bi se mogao ispljuskati
zbog glupe brzopletosti, kojom je, u djeliću
sekunde, izazvao kratki spoj u osjetljivom
mehanizmu istrage.
Na licu Stratforda Harlowa nije se pomaknuo
nijedan mišić. - Marling? - ponovio je. Crne su
mu se obrve skupile kad se namrštio, a blijede su
oči bezizražajno gledale detektiva. - Marling? -
upitao je po drugi put. - Gdje li sam čuo to ime?
Ne mislite valjda momka koji mi je bio tutor?
Gospode, kakvo pitanje! Nisam čuo za njega
otkako je otišao u Južnu Ameriku, ili nekamo.
- U Argentinu? - podsjeti ga Jim.
- Je li u Argentinu? Nisam siguran. Da,
jesam... Pernam-buco... kolera... ondje je umro!
Napućio je donju usnicu i spremio se da
prijeđe u napad.
- Zapravo, Marling i ja nismo baš bili dobri
prijatelji. Sa mnom je više-manje postupao kao s
djetetom, pa ga se ne mogu sjetiti bez
negodovanja. Marling! To ime priziva vrlo
neugodna sjećanja! Niz nesretnih kućica s
kićenim, urednim vrtovima, s Marlingovim
groznim grčkim i latinskim stihovima...
diferencijalnim računom i cijelim jezivim redom
šiba takozvanog obrazovanja, kroz koje plahi
mladić mora trčati, a na kraju ostane isprebijan.
Zašto pitate o Marlingu?
Jim je već pripremio odgovor. Možda neće
moći ispraviti ono što je pokvario, ali će se
barem utvrditi i više se neće morati povlačiti.
- Primio sam upit od njegovog bivšeg
kolege. - Rekao je ime, a tu je bio na sigurnom,
jer je spomenuo Marlingova vršnjaka koji je
pohađao isti koledž. Jimu nije bilo teško da tako
što izmisli, jer je jutro proveo pregledavajući
stare popise studenata. No Harlowu ime očito
nije ništa značilo.
- Čini mi se da se sjećam daje Marling
govorio o njemu - primijetio je. - Ali dvadeset i
nešto godina je dugo vrijeme za takvo sjećanje.
A vrlo je vjerojatno da sam podsvjesni lažov!
Koliko znam, - odmahnuo je glavom - Marling
je mrtav. Nemam apsolutni dokaz, ali ako želite
raspitat ću se. Argentinska vlada učinit će
gotovo sve što zatražim.
103
- Sretni ste - nasmije se Jim i ispruži ruku.
- Pitam se je li tako? - Harlow gaje netremice
gledao. - Pitam se! A zanima me i jeste li vi
srećković, gospodine Carlton
- dodao je polako. - Ili ćete postati?
Detektiv na to nije imao odgovor.
Upravo je zakoračio preko praga, kad ga je
bogataš pozvao.
- Dugujem vam ispriku - rekao je.
Jim pretpostavi daje riječ o prijedlogu, što mu
gaje domaćin maločas iznio, ali prevario se.
- Bio je to sirov i ponižavajući postupak,
gospodine Carlton, ali strastveno volim pokuse.
Takvi postupci bili su djelotvorni u doba naših
predaka, a uvjeravao sam sebe da se ljudska
narav nije jako promijenila.
 Detektiv je zbunjeno slušao. - Ne mogu vas
slijediti u razmišljanju...
Harlow razvuče usta u osmijeh, a blijede su
mu oči na trenutak raspoloženo zaiskrile: - Nije
riječ o tome da vi slijedite mene, nego da sam ja
pratio vas. Sirov postupak. Jako se sramim!
Jim je već bio na pol puta do Scotland Yarda
kad mu je sinulo rješenje za tu tajanstvenu
ispriku. Stratford Harlow je izrazio žaljenje za
napad što su ga njegovi ljudi izvršili na Long
Acreu.
Detektiv zastane, počeše se po glavi i glasno
reče: - Taj čovjek me zabrinjava!
104
15.
Vijest da gospodin Stratford Harlow, u svojoj
kući u Park Laneu, priređuje prijem za balkanske
izaslanike, nije bila od tako bitnog značaja da bi
zasluživala veliku pažnju londonskog tiska.
Odlomak od tri retka, pri dnu stupca, potvrdio je
datum i vrijeme održavanja. Pokazalo se da Jimu
takav podsjetnik nije potreban jer je slijedećeg
dana kasnom poštom dobio pismo s pozivom da
svojim prisustvom obogati prijem.
- Mogli su te pozvati na večeru - dobaci Elk.
- Pogotovo jer je besplatna. Kladio bih se da ta
ptičica ima kvalitetne cigare.
 - Piši mu i zamoli kutiju, dobit ćeš je - pouči
ga Jim, a njegov kolega šmrcne.
- To se protivi strogim pravilima službe -
prokomentirao je kreposne - Misliš li da bih
dobio ako spomenem tvoje ime?
- Dobio bi cijeli havanski urod duhana -
glasio je odgovor. - Mogu birati. Uostalom, bit
će dosta cigara za tebe, na prijemu.
- Za mene? - Elk se vidljivo oraspoloži. -
Nije mi poslao pozivnicu.
- Ipak ćeš ići - izjavi Jim odlučno. - Živo me
zanima kakav je to prijem. Mislim daje divno što
smo te divljake odvratili od međusobne
pucnjave, ali ne vidim razloga za otmjenu
londonsku zabavu.
- Možda je našao djevojku, pa je želi pokazati
- pretpostavi Elk usrdno.
- Imaš pokvarenu maštu - prokomentira
njegov prijatelj. Kao i mnogi u Londonu, Jim je
tog tjedna naporno radio.
Svake noći je prošetao s Elkom, a zaustavili
bi se nasuprot nove zgrade Rate, u ulici
Moorgate. Sve su prostorije bile jarko
osvijetljene, raznosači brzojava dolazili su i
odlazili, a od službenika kojeg je ubacio u
zgradu Jim je doznao da čak i Ellenburv, premda
se inače klonio pogleda javnosti, svakodnevno
radi do tri ujutro.
 Scotland Yard po cijelom svijetu ima mnoge
ogranke, pa se, njihovom zaslugom, počeo
mutno ocrtavati sav doseg djelovanja Rate.
105
- Još nisu ništa prodali, ali će to učiniti -
izvijestio je Jim svog šefa u Yardu - a bit će to
najveća burzovna spekulacija na pad cijena što
će je vidjeti naša generacija.
Dakako, njegov šef nikako nije volio
bombastične izjave mladih ljudi.
- Kad bi obaranje cijena bio prijestup, uopće
ne bih imao susjeda - primijetio je hladno. - U
tome se okušao gotovo svaki burzovni mešetar
kojeg poznam. Obavijestili su me daje tržište
zdravo i stabilno. Ako iza tog poteza stoji
Harlovv, vjerojatno će izgubiti novac. Zašto ga
ne posjetite i otvoreno ne upitate u čemu je
veliki štos?
Jim napravi blagu grimasu. - Večeras ću ga
vidjeti na prijemu, ali jako sumnjam da ću imati
prilike izvesti nešto čime bih zadobio njegovo
povjerenje.
Elk nije bio pogodan pratilac u visoko
društvo. Na njegovu veliku žalost, u cijeloj
hijerarhiji snaga Metropolitan policije nije bilo
slabije obrazovanog čovjeka. Godinu za
godinom, s bolnom je neizbježnošću padao na
ispitima koji su donosili unapređenje u čin
inspektora, a glave mu je došla povijest. Datumi
stupanja na prijestolje kraljeva i kraljica te
lukavih ubojstava, bacali su ga u očaj.
Naposljetku su mu zasluge na terenu osigurale
čin kojeg mu ne bi moglo pribaviti njegovo
knjiško znanje.
- Kako izgledam?
Došao je u Jimovu sobu, ulickan za prijem i
svečano se okrenuo na petama kako bi pokazao
svu veličanstvenost svog večernjeg odijela.
Skutovi fraka bili su izgužvani, hlačama se
pozabavio čistač amater, jer su zaudarale na
petrolej, a košulja je omekšala i požutjela od
starosti.
- Najviše me zabrinjava bijeli prsluk - požalio
se. - Moja mlada služavka kaže da se bijeli
prsluk nosi samo na vjenčanju. Ali siguran sam
da će to biti vesela zabava. I ti ćeš obući bijeli
prsluk?
- Možda i hoću - utješno će Jim. - Sjajno
izgledaš, Elk!
- Mislit će da sam konobar, ali navikao sam
se na to. Kad sam zadnji put bio na prijemu,
natjerali su me da poslužujem piće. Velika
količina nije ni stigla do naručilaca!
- Hoću da stalno budeš na mjestu gdje te
mogu naći - upozori ga prijatelj, nespretno
navlačeći sako. - To bi moglo biti izuzetno
važno.
106
- Kod bara - odgovori Elk lakonski. - Ako ga
i tamo zovu buf- fit, bit ću kod buf-fita!
Pred vratima bogataševe kuće skupila se
manja gomila ljudi. U cvijećem ukrašeno
predvorje gosti su dolazili kroz natkriti prolaz od
prugastog šatorskog krila. Jim je milijunaševu
poslugu prvi put vidio u punom sjaju paradnih
uniformi, s napudranom kosom, svilenim
dokoljenicama i lijepim kapama. Otmjeno
odjeveni poslužitelj uzeo je njegovu pozivnicu i
nije pitao tko je Elk, a inspektor je ležerno
prošao kraj njega.
- Bijeli prsluci! - prošaptao je. - Znao sam da
je vesela zabava!
Široka vrata knjižnice bila su otvorena i tu je
gospodin Har-low primao goste. Večera je
završila, pa su povlašteni u polukrugu stajali oko
njega, a u grupi se najviše isticao tamnoputi
Bugarin, s velikim crnim brkovima.
- Bijeli prsluk, - promrmlja Elk - a bar je u
kutu prostorije!
Harlow ih je već ugledao, pa premda je Elk
bio nepozvani gost, domaćin gaje toplo
pozdravio, a njegovom kolegije srdačno pružio
ruku.
 - Jeste li vidjeli sir Josepha? - upitao je.
Jim se toga poslijepodneva sastao s
ministrom vanjskih poslova i pitao ima li novih
planova, ali doznao je da sir Joseph, kao i prije,
namjerava doći samo na prijem. Upravo je o
tome obavještavao Harlowa, kad je na ulazu
nastalo komešanje, pa je detektiv, osvrnuvši se,
vidio da ministar ulazi u prostoriju, zas-tajući na
vratima da bi se rukovao s prijateljem. Nosio je
kaputić od crnog baršuna, a duga, crna kravata
neuredno mu je, kao kod umjetnika, padala
preko bijele košulje. Sir Josepha su podsmješ-.
ljivo opisivali kao najgore odjevenog čovjeka u
Londonu, ali usprkos neurednoj odjeći, imao je
izrazito držanje otmjenog džentlmena.
Namjestio je cviker s rožnatim okvirom, a
dok je prilazio domaćinu dobacio je Jimu
prijateljski osmijeh.
- Bojao sam se da neću moći doći - rekao je
svojim hrapavim glasom. - Zapravo, neki glupi
list pridao je veliku važnost smiješnoj priči koja
je prije nekoliko tjedana kružila unaokolo, pa
sam morao biti na dužnosti kako bih odgovorio
na pitanje.
107
- Prilično je kasno za pitanja, sir Joseph -
nasmiješi se Harlow. - Uvijek sam smatrao da se
na njih odgovara prije početka pravog rada
Parlamenta.
Ministar naglo kimne, na sebi svojstven
način. - Da, da - odgovorio je pomalo razdraženo
- ali kad je riječ o politici, a član me neslužbeno
obavijesti da namjerava postaviti takvo pitanje,
može to učiniti u svako vrijeme.
Pokretom ruke odagnao je i Parlament i
neugodna pitanja.
Jim je gledao kako Harlow i ministar
zadubljeno i ozbiljno razgovaraju, a iz pokreta
koje je pravio sir Joseph, Jim zaključi da
ministra jako pogađa tema rasprave. Ubrzo su,
kroz prepunu knjižnicu, otišli u predvorje, a
poslije nekog vremena Jim ode za njima. Dao je
znak svom kolegi za barom, pa Elk žurno obriše
brk i pridruži mu se kod vrata.
Gosti su još stizali, predvorje je bilo puno pa
su se pridošlice sporo kretali. U tom trenutku
otvorila su se pokrajnja vrata hodnika, a preko
glava gostiju Jim vidje da sir Joseph i Harlow
izlaze na ulicu. Onda se bogataš okrene i priđe
detektivima.
- Kratak posjet - rekao je. - Ali vrijedilo je!
Jim je izašao na stubište upravo kad je
ministrov automobil skrenuo u Park Lane, pa
detektiv na trenutak opazi kako sir Joseph
maše...
 - Ostao je dovoljno dugo da bi potvrdio
odlomak u jutarnjim novinama - začuo je glas
gospodina Harlowa - a zlonamjerni će pomisliti
da sam samo to i htio. Valjda još nećete otići?
- Zao mi je, ali i ja imam sastanak u
Parlamentu - reče Jim raspoloženo, a Harlow se
nasmije.
- Razumijem. Ovdje ste bili na dužnosti, ha?
Pa, to je vrlo mudra mjera opreza. Sad uviđam
da niste samo sretnik, nego ste i kratkovidni.
- Zašto? - upita Jim tako oštro da se njegov
domaćin ponovo nasmijao.
- Reći ću vam za nekoliko dana - odgovorio
je.
Dva detektiva su počekala da im pozovu
taksi, a u dvorište Parlamenta dovezli su se
upravo kad je automobil sir Josepha ulazio na
parkiralište.
- Ne razumijem zašto si me odvukao s te
zabave, Carltone - gunđao je Elk. - Sjeti se onog
prizora, a pogledaj ovo! Usporedi veseli Park
Lane i prljavi, stari Westminster! - A kad nije
primio odgovor, zabrinuto je upitao: - Nešto nije
u redu?
108
- Ne znam, ali nekako osjećam da ćemo
doživjeti potres i to je sve - reče Jim značajno,
dok su ulazili u predvorje.
 Službenik je izjavio daje sir Joseph u sobi, ali
da ga ne može smetati. Jim potpiše dozvole za
ulaz, pa su detektivi ušli u salu i sjeli ispod
galerije.
Parlament je bio prilično popunjen, no u
vladinim klupama je sjedio samo pomoćnik
ministra koji se posve udubio u sadržaj svoje
aktovke. Malo prije nego što su Jim i Elk ušli, u
Parlamentu su očito iznijeli prijedlog, pa su
upravo objavljivali rezultat, jer je službenik čitao
stavke beskrajnog amandmana na zakonski nacrt
o elektroprivredi, kad se sir Joseph, odlučno
koračajući, pojavi iza stolice predsjedavajućeg,
teško se spusti na klupu, popravi cviker s
rožnatim okvirom i počne čitati svežanj bilješki
što ih je donio.
U tom trenutku netko je ustao iz prednjih
klupa opozicije.
- Gospodine predsjedniče, javio sam se da
bih visokopoš-tovanom gospodinu postavio
pitanje o kojem sam ga službeno obavijestio.
Pitam je li visokopoštovani gospodin vidio
izjavu objavljenu u Daily Megaphonu, o tome da
su odnosi vlade njezinog veličanstva i francuske
vlade zategnuti, što je posljedica bonskog
incidenta? I hoće li reći Parlamentu je li takva
izjava, kao što je u novinskom članku
nagoviješteno, objavljena sa znanjem i uz
odobrenje ministarstva vanjskih poslova?
Sir Joseph polako ustane, skine cviker,
ponovno ga stavi, uznemireno zgrabi revere
kaputića, nagne se preko aktovke i počne:
- Visokopoštovani gospodin je ispravno
obaviješten - izjavio je, a u sali nastade muk.
Članovi su se pogledavali zaprepašteno i
unezvjereno.
- Između britanske i francuske vlade doista
postoji napetost koju mogu opisati samo kao
ozbiljnu, zapravo tako ozbiljnu da smatram
potrebnim obavijestiti premijera da se sva
božićna odsustva u vojsci i mornarici ukidaju, da
će se ponovno uvesti zakon o obrani i da će se
sve rezerve mornarice smjesta mobilizirati.
Nastupio je trenutak mrtve tišine, a onda se
prolomilo negodovanje. Prema klupama vlade
zapuhao je uragan ogorčenih pitanja.
Naposljetku je predsjednik uspio smiriti
zastupnike, a sir Joseph je nastavio ozbiljnim,
hrapavim glasom:
109
- Večeras nisam spreman odgovarati na
daljnja pitanja pa moram zamoliti
visokopoštovane članove da se uzdrže od suda
do ponedjeljka, kad se nadam da ću moći dati
izjavu u ime vlade Njezinog Veličanstva.
 S tim riječima se okrenuo i izgubio iza stolice
predsjedavajućeg, ne osvrćući se na pozive.
- Dobri Bože! - Jimu su problijedjele čak i
usnice.
- To znači rat!
Elk, koji je bio zadrijemao, naglo se probudio
i vidio da njegov prijatelj žurno odlazi iz sale.
Krenuo je za njim niz hodnik, do ureda sir
Josepha, a Jim pokuca na vrata. Nije bilo
odgovora, pa je okrenuo kvaku i ušao.
Soba je bila mračna i prazna. Žurno je izašao
u hodnik i obratio se službeniku.
- Ne, gospodine, nisam vidio sir Josepha.
Prije nekoliko minuta ušao je u Parlament.
Kad se Jim vratio u hodnik, ondje se već
skupilo mnogo uzrujanih zastupnika. Premijer je
bio na zapadu Engleske, ministri mornarice i rata
tog su poslijepodneva otišli održati govor na
nizu raznih skupova na sjeveru, a telefonske su
linije bile zauzete, jer mnogi su nazivali ostale
članove ministarskog vijeća. Jim nije pronašao
nikoga tko je sreo sir Josepha nakon što je izašao
iz Parlamenta, ali je naišao na policajca kojemu
se činilo daje ministra vanjskih poslova vidio u
dvorištu. Jim se spusti u dvorište, gdje su
potvrdili tu obavijest. Sir Joseph je, prije
nekoliko minuta, sišao i pozvao taksi, premda ga
je čekao njegov automobil. Detektivi su gotovo
otrčali do Whitehall Gardensa, no ondje ih je
čekao još jedan šok. Ministar nije došao kući.
- Jeste li sigurni? - upita Jim, s nevjericom,
pomislivši da je sluga dobio upute da ne pušta
nikakve posjetioce.
- Posve sam siguran, gospodine. Zašto, je li
se nešto dogodilo - upita batler prestrašeno.
Jim nije gubio ni trenutka na odgovor. U
Whitehallu su pronašli taksi i nedozvoljenom se
brzinom odvezli u Park Lane, jer su postojali
izgledi, premda mali, da se ministar vratio Har-
lowu. Kad su došli do kuće Greenhart, do njih su
doprli zvuči jazz orkestra. U knjižnici, a i u
prostranoj sobi za primanje koja je gledala na
Park Lane, uvelike se plesalo. Poslije duže
potrage našli su Harlowa koji se očito
zaprepastio još više od drugih.
110
- Naravo da se nije vratio ovamo. Rekao mi
je da ide u Parlament, a onda kući, na počinak.
Što se dogodilo?
- Vidjet ćete sutra u novinama - reče Jim
osorno, a kad se odvezao do Parlamenta, vidio je
da zastupnici upravo izlaze iz zgrade jer je
zasjedanje bilo prekinuto.
Dok je razgovarao sa zastupnikom kojeg je
poznavao, ondje se zaustavio automobil, pa su
svi počeli pozdravljati čovjeka koji je izašao.
Bio je to ministar financija, pognut, širokih
ramena, najistaknutiji član ministarskog vijeća.
- Da, čuo sam sve o tome - rekao je tihim,
hrapavim glasom. - Gdje je sir Joseph?
Mahnuo je Jimu, kojeg je poznavao, a onda
se progurao kroz skupinu zastupnika i s
detektivom se zaputio niz hodnik, do svog ureda.
- Jeste li bili prisutni kad je sir Joseph
govorio? - upitao
je-
- Da, gospodine - odgovori Jim.
- Recite mi što se dogodilo.
Ukratko, ali gotovo riječ po riječ, Jim Carlton
ponovi za-prapašćujući govor.
- Bit će da je poludio - prokomentira
ministar ogorčeno. - U cijeloj toj priči nema ni
riječi istine, osim... pa, nešto se moglo dogoditi
otkad sam ga zadnji put vidio.
- Možete li objaviti demant?
Gospodin Kirknoll se ugrize za usnicu. -
Mislim da bih morao, jer je premijer odsutan, ali
ne mogu to učiniti dok ne vidim sir Josepha.
Jimu je nešto palo na pamet. - Za njega se ne
bi moglo reći daje neurotičan, je li?
- Za nikoga manje nego za njega - ustvrdi
ministar odlučno. - Duševno je najzdravija osoba
koju sam sreo. Je li tu njegov tajnik?
 Pozvonio je i poslao službenika u potragu, a
onda je pokušao dobiti telefonsku vezu s
odsutnim ministrima.
U Downing Streetu su se očito bacili u sličnu
potragu, ali do jedan ujutro nitko nije uspio
stupiti u vezu sa šefom vlade.
- Pretpostavljam da ne možemo spriječiti da
vijest dospije u novine?
111
- Već je u novinama - odgovori ministar
financija lakonski. - Upravo sam dobio
primjerke prvih izdanja. Samo nebo zna zastoje
to učinio! Sigurno je daje nanio strašan udarac
vladi. Ne usuđujem se ni pomisliti na druge
posljedice.
- Što mislite, kakav će biti prvi učinak
govora sir Josepha? Ministar raširi ruke. -
Tržište će, dakako, otići k vragu, ali
više nas zanimaju reagiranja u Francuskoj.
Na nesreću, francuski ambasador je u kratkoj
posjeti Parizu.
Jim je otišao dok je ministar, preko telefona,
živo brbljao s Parizom, a u tri sata ujutro,
detektiv je čitao podrobni izvještaj o
jedinstvenom zastranjenju sir Josepha Lavtona.
Kasnija izdanja novina donijela su članak od
nekoliko redaka, tiskan masnim slovima:
 "Ministar financija obavijestio nas je da se
bonski incident nikad prije nije našao na raspravi
ministarskog vijeća, a smatra se da nema ni
najmanju važnost. Ministar financija obavijestio
nas je da ne može objasniti neobičnu izjavu sir
Josepha Lavtona u Donjem domu."
Jim je cijelu noć doslovno sjedio pred
Whitehall Gardensom, čekajući, ali bez velike
nade, da se sir Joseph vrati.-Doznao je da će
premijer posebnim vlakom doći sa zapada
zemlje te daje već demantirao govor ministra
vanjskih poslova.
Tog je jutra otvaranje burze prouzročilo
prizore kakvi se nisu vidjeli od izbijanja prvoga
svjetskog rata. Došlo je do ogromnog pada
dionica, a čak su i bake reagirale na paniku.
Tako rano nije se moglo doznati što se dogodilo
u New Yorku, jer u Engleskoj je bilo pet sati
više od istočnoameričkog vremena, pa je
situacija u Wall Streetu postala jasna tek u četiri
poslijepodne. Došlo je do velike rasprodaje, pala
je vrijednost svih značajnih dionica, a propast
velike posredničke tvrtke i nekoliko
samoubojstava bile su prve posljedice o kojima
se moglo doznati iz tiska. U Francuskoj je burza
zatvorena u jedan, ali velika se rasprodaja
nastavila na ulici, a glasovite južnoafričke
dionice, koje su smatrali pokazateljem stanja na
burzi, pale su na najnižu razinu.
To poslijepodne, u pet sati, objavljena je
izjava za tisak, a potpisali su je britanski i
francuski premijeri:

112
"U tvrdnji da između naše dvije zemlje
postoji napetost nema nimalo istine. Bonski smo
incident, od početka do kraja, smatrali
beznačajnim, a britanski ministar vanjskih
poslova takav je govor mogao održati samo u
trenutku duševne poremećenosti, koja je za
žaljenje."
Tog dana, Jima nisu zanimali burza ni pad
dionica, a niti bogatstvo za koje je znao da ga
Harlow i njegovi ljudi skupljaju iz minute u
minutu. Posvetio se isključivo nestanku sir
Josepha Lavtona.
Prijemu što gaje Harlow priredio
prisustvovao je velik broj uglednih ljudi, a
mnogi su bili prijatelji nestalog ministra.
Odlučno su izjavili da se nije vratio u Park Lane,
a bili su isto tako sigurni da Harlow, poslije
odlaska sir Josepha, nije izlazio iz kuće. K tome,
pred vratima su stražarila dva policajca, a i oni
su bili sigurni da se sir Joseph nije vratio. Netko
je pretpostavio da se ministar povukao u
ljetnikovac u Cheshireu. Pokrenuta je istraga, ali
doznalo se da je kuću i lovište unajmio bogati
Amerikanac.
Kad se premijer vratio iz Pariza, kamo je, po
povratku u London, smjesta odletio avionom,
Jim ga je posjetio i ustanovio daje šef države
jako zabrinut i vrlo umoran.
- Moramo pronaći sir Josepha Lavtona! -
izjavio je, uda-rivši šakom po stolu. - Kažem
vam, Carltone, kao što sam rekao i vašim
pretpostavljenima, daje nemoguće da se sir
Joseph, ako nije poludio, javi za riječ u Donjem
domu i svijesno iznese potpunu neistinu, nad
kakvom bi se i sam zgražao. Jeste li vidjeli tog
Harlowa?
- Jesam, gospodine - odgovori detektiv.
- Je li vam, kojim slučajem, rekao o čemu su
razgovarali? Možda o takozvanom bonskom
incidentu?
- Harlow tvrdi da su, u nekoliko minuta
koliko je ministar vanjskih poslova proveo na
prijemu, razgovarali samo o Makedoniji i o
ničemu drugom. Doista, gospodine, ne vidim
kako bi mogli o bilo čemu dugo raspravljati jer
zajedno nisu proveli više od nekoliko minuta.
Čini se daje sir Joseph otišao u sobicu koja
Harlowu služi za povj erljive razgovore i ondj e j
e popio čašu vina. Razgovarali su o prijemu, a
sir Joseph je domaćinu čestitao stoje na večeru
doveo posvađene strane. Harlow je izjavio da je
razgovor bio potpuno nezanimljiv.
113
Premijer je dugim koracima hodao po sobi,
tako sagnuvši glavu da mu je brada gotovo
dodirivala prsa.
- Ne mogu to razumjeti, ne razumijem! -
mrmljao je, a onda je naglo zapovijedio: - Nađite
sir Johna Lavtona!
Time je razgovor bio završen.
Jim je bio potresen i to jako, a u nedoumici se
sjetio samo jednog sredstva za smirenje. Nazvao
je Aileen Rivers u ured i zamolio je da s njim
izađe u Automobilski klub, na čaj.
Djevojka je odmah uvidjela da se Jim izravno
bavi tajnom koja je zbunjivala ne samo
Englesku, nego i cijeli civilizirani svijet. No
shvatila je i zašto ju je pozvao, pa mu je bila
zahvalna što se upravo njoj obratio za potporu.
Čim su se sreli, počeo je raspredati priču o
svojim neprilikama.
- Dakako, možda su ga oteli, čak bih rekao
da je to vrlo vjerojatno, premda je put od
dvorišta Parlamenta do Whitehall Gardensa vrlo
kratak, a Whitehall je tako pun policije, da je to
gotovo nemoguće. Dali smo oglas da tražimo
taksi vozača koji ga je odvezao iz Parlamenta,
ali dosad nema odgovora.
- Možda su oteli i vozača? - pretpostavila je.
.
- Možda - odgovorio je pomalo tužno. -
Volio bih da se ministri vanjskih poslova ne drže
kao božanstva koja se moraju voziti sama! Da je
počekao samo par minuta, bio bih mu se
pridružio. - Onda je dodao, osmjehnuvši se. -
Svoj teret prebacujem na vaša leđa, a vidim da
prilično posrćete pod njim.
- Nije točno - odlučno mu je proturječila.
Malo je razmišljala, a onda je upitala: - Bih li
vam mogla pomoći?
Zurio je u nju začuđeno, ali i kao da ga ta
pomisao zabavlja. - Kako bi mi, zaboga, mogli
pomoći? Znam da zvuči grubo, ali baš ne
vidim...
Njegova ju je nevjerica više ljutila nego
vrijeđala.
- Možda je vrlo uobraženo nuditi pomoć
policiji, - rekla je s prizvukom sarkazma - ali
nekako mislim da ste zbunjeni jer tržište... kako
se kaže... nov kut gledanja?
- Zacijelo bi mi dobro došlo čak nekoliko
kuteva gledanja -priznao je tužno.
- Onda ću početi tako što ću vam pružiti
barem jedan. Jeste li posjetili mog ujaka?
 Otvorio je usta. Posve je zaboravio na
Arthura Ingla i nijednom ga nije povezao s
ministrovim nestankom.

- Kakav sam glupan! - uzviknuo je.

Nije skidala pogled s njegova lica, pa se
činilo da razmišlja bi li se složila s tim uzvikom,
no na pameti joj je bilo nešto sasvim drugo.
- Spomenula sam ujaka jer me je jutros
posjetio - rekla je.
- Zapravo, čekao me je kad sam izlazila na
ručak. Vidjela sam ga prvi put otkako je došao iz
Devonshirea.
- Zbog čega je htio s vama razgovarati?
Tiho se nasmijala. - Došao je s vrlo
neobičnom ponudom... da mu vodim kućanstvo.
Doista, ponudio mije daleko veću plaću od one
koju primam kod gospodina Stebbingsa, a rekao
je da se neće buniti ako radim samo danju.
- Dakako, odbili ste?
- Dakako, odbila sam - ponovila je - ali se
uopće nije zbunio. Nikad ga nisam vidjela tako
prijaznog.
- Kako izgleda? - upita detektiv, prisjetivši se
neobrijanog lica, koje je vidio kroz prozor.
- Vrlo otmjeno - glasio je začuđujući
odgovor. - Rekao mi je da se zabavlja gledajući
velike filmove koji su se pojavili otkako je
otišao u zatvor. Iznajmio ih je i kupio mali
projektor. Vidite, znam da je jako volio film, ali
čini se čudno da se danima zatvorio u stan da
gleda filmove. Pitao je i za vas - kimnula je.
- Pitat ćete zašto se zanima za vas, a to je i
meni palo na pamet. Očito uzima zdravo za
gotovo da smo vi i ja vrlo bliski prijatelji. Pitao
me je tko nas je upoznao, pa sam odgovorila sa
smo se sreli na obali Temze i to zahvaljujući
vašem nesretnom malom automobilu.
- O mrtvima samo najbolje - reče Jim
ozbiljno. - "Lizzie" je puknuo cilindar.
- A sad se pripremite na veliki šok - upozorila
gaje.
- Pripremio sam se.
- Pitao je - nastavi djevojka, a oči su joj
zasjale - smatram li da biste imali što protiv
sastanka s njim. Mislim da ste mu odjednom
postali simpatični.
- Nikad nisam duže razgovarao s tim
gospodinom, - reče detektiv - ali taj ćemo
propust bez odlaganja ispraviti. Otići ćemo k
njemu zajedno. Prirodno, izvući će preuranjeni
zaključak da smo vjereni, ali ako možete
podnijeti takvu mrlju na svom dobrom ukusu...
- Bit ću hrabra - izjavi Aileen.
114
115
 Gospodin Arthur Ingle se samo na trenutak
smeo, kad je ugledao svoju nećakinju i čovjeka o
kojem je cijelo poslijepodne razmišljao. Jim gaje
prije toga sreo samo jednom, nakratko, kad se
raspitivao o gospođi Gibbins. Sad je bivši robijaš
bio gotovo veseo.
- Gdje je prijatelj Elk? - upitao je s
osmijehom. - Koliko sam razumio, nikad se ne
krećete jedan bez drugog, u ovim opasnim
vremenima, kad unaokolo lutaju poludjeli
ministri, a nitko ne zna dan ni sat kad će ga
mobilizirati! Dakle, vi ste gospodin James
Carlton!
Otvorio je srebrnu kutiju s cigarama i gurnuo
je prema Jimu, koji je pažljivo izabrao.
- Pretpostavljam da vam je Aileen rekla da
sam vas htio vidjeti? Pa, istina je. Pomalo sam
teoretičar, gospodine Carltone, i nekako mislim
da je moja teorija ispravna. Pitam se bi li vas
zanimalo daje čujete?
Napadno je zanemario djevojku, osim što joj
je primaknuo stolicu. - Raspitivao sam se -
počne taj nesvakidašnji bivši robijaš - i otkrio
sam da je sir Joseph upao u razne novčane
poteškoće. To ne zna ni premijer, a niti
ministrov najbolji prijatelj, ali ima znakova da
mu je jako potreban gotov novac i daje njegovo
imanje u Cheshireu pod hipotekom. Recite,
gospodine Carltone, smatrate li vjerojatnim daje
cilj govora u Parlamentu bio izazivanje
gospodarske krize te da su sir Josephu debelo
platili da odigra tu ulogu?
Dok je govorio, ispred sebe je sklopio ruke s
isprepletenim prstima, a svaku je točku
naglašavao malim trzajem sklopljenih ruku, pa
se, dok gaje gledao, pred očima Jima Carltona
podigla magla i smjesta je riješio tajnu privatnih
kino predstava zbog kojih je gospodin Ingle
tjedan dana proveo zaključan u stanu. A kad je
to riješio, mogao je raspetljati i sve druge tajne,
osim sadašnjeg boravišta sir Josepha Lavtona.
Šutke je slušao kako Ingle nastavlja
obrazlagati i proširivati svoju teoriju, a po
završetku, detektiv odgovori uobičajenom
frazom:
- Prenijet ću vaša nagađanja
pretpostavljenima.
Gospodin Ingle očito nije očekivao takav
odgovor. Na trenutak se doimao kao da mu je
neugodno, a onda se nasmijao. - Mislim da se
čudite što sam na strani zakona i reda... a i
vladajuće klase! Kad sam izašao iz zatvora, bio
sam pomalo ogorčen. Elk
vam je vjerojatno ispričao kakvu sam scenu
napravio u vlaku. Ali razmišljao sam o nekim
stvarima, Carltone, pa sam zaključio da mi
ekstremna gledišta ne koriste ni džepu, a niti
duhu.
- Dakle - nasmiješi se Jim - preobratit ćete se
i postati član dobre, stare konzervativne stranke?
- Ne znam hoću li otići tako daleko, -
odgovori Ingle otegnuto, kao da se zabavlja - ali
odlučio sam se smiriti. Nisam baš siromašan, a
za sve što imam, platio sam... u Dartmooru.
Samo na trenutak u njegovu se glasu mogao
osjetiti prizvuk prijašnje ogorčenosti. Glavom je
pokazao Aileen Rivers. - Uvjerit ćete tu djevojku
da bi mi trebala pružiti priliku, gospodine
Carltone? Shvaćam njezino oklijevanje da vodi
kućanstvo čovjeku kojeg bi svakog trenutka
mogli pomesti u hladovinu, a bojim se da posve
ne vjeruje da sam se popravio.
Dobrostivo se nasmiješio djevoci, a onda je
pogledao Jima. - Ne biste lije mogli uvjeriti?
- Ako bih je mogao u bilo što uvjeriti -
odgovori detektiv polako - to ne bi bilo ono što
predlažete.
- Zašto? - htio je znati njegov sugovornik.
- Jer imate posve krivo - objasni Jim - kad
kažete da više nema opasnosti da vas pometu u
hladovinu. Naprotiv, opasnost nikad nije bila
izraženija.
 Ingle je šutio. Usnice su mu se pomaknule,
kao da će nešto upitati, ali onda se nasmijao,
otišao je do stola i iz kutije uzeo cigaru.
- Neću vas zadržavati - rekao je - ali
griješite, Carltone. Policija me zbog ničega ne
može optužiti. Mogu mi nešto pod-menuti, kako
bi me uhvatili, ali čak i za tako što, morat ćete
biti oštroumni.
Na izlasku iz zgrade, Jim se gorko obrati
djevojci: - Čini se da provodim dane
upozoravajući ljude koje bi najmanje trebalo
upozoravati. Aileen, možete li mi u slobodno
vrijeme isplesti brnjicu? To bi mi jako pomoglo!
S djevojčinog je gledišta ta govorancija bila
osobito značajna, jer ju je prvi put nazvao po
imenu. Poslije, kad su se približili zgradi gdje je
stanovala, upitala je: - Mislite li da ćete naći sir
Josepha?
Odmahnuo je glavom i ozbiljno izjavio: -
Jako sumnjam da je živ.
116
117
No njegove će se sumnje raspršiti i to na
najneočekivaniji način. Te je noći pijani
komedijaš pocrnjelog lica, bendžom udario po
glavi policajca, a taj vulgarni događaj imao je
zapanjujući nastavak.
118
 16.
Postoji posebna vrst zabavljača, koja svoju
nadarenost koristi za razonodu posjetilaca koji u
redu čekaju na sporednim ulazima londonskih
kazališta, gdje su ulaznice jeftinije. Tu često
možete vidjeti čovjeka koji kidanjem papira
stvara fantastične oblike, ili pak izvođače balada,
svirače na kostima i neizbježnog, u crnca
prerušenog pjevača.
Bilo je jedanaest sati navečer i lagano je
sniježilo kad je policajac vidio da, na kraju ulice
Evory, neka prilika tetura nasred ceste, izlažući
se velikoj opasnosti od automobila kojima su se
posjetioci vraćali iz kazališta, pa je, u to doba
noći, promet pri-ilično gust u četvrti Mavfair.
Čovjek je očito popio više nego stoje bilo dobro
za njega, jer je iz petnih žila tulio trenutno
najpopularniju pjesmu i nespretno se pokušavao
pratiti na bendžu, što ga je nosio oko vrata.
Londonski policajci su strpljivi i postojani, a
daje posrčuća prilika bila manje bučna, možda bi
samo prošao i ne bi se miješao, jer, po zakonu,
pijanstvo nije prijestup, a da biste postali
prekršitelj, morate biti nesposobni da se držite na
nogama, izazivati metež, ili sprečavati policiju u
obavljanju dužnosti. Pozornik nije imao namjeru
privesti bučnog šetača, nego se na sredinu ceste
zaputio da ga upozori i utiša, a onda je vidio daje
bukač zapravo komedijaš crno obojanog lica, s
neobičnim, bijelim usnicama, smiješnim,
širokim, tvrdim ovratnikom i u dugom kaputu.
Na glavi je imao kapu studenta koledža, pa mu
je to upotpunjavalo opremu, zajedno s bendžom,
na kojemu je proizvodio zastrašujuće zvukove.
- Hej, hej! - reče policajac blago.- Malo
manje vike, momče!
Takva bi opomena najčešće bila dovoljna i
ponoćnu bi pticu pjevicu navela da se ispriča, ali
skitnica je raširio noge, prkosno stao nasred
ceste i poslao policajca u određeno mjesto, no
čak se ni s tim nije zadovoljio, nego je
zamahnuo bendžom i čuvara zakona raspalio po
šljemu.
119
- Sam si tražio! - plane policajac i zgrabi
prijestupnika u željezni stisak.
Jim Carlton se slučajno našao u policijskoj
stanici u ulici Evory kad je pozornik uveo
skitnicu, koji je pjesmom dokazivao da nije baš
posve lišen sluha, a bio je tako očito pijan, da
gaje Jim jedva pogledao. Razgovor s
inspektorom na dužnosti nije prekinuo ni da bi
bacio pogled na optužbu protiv pridošlice.
Skitnicu su žurno pretraživali, premda se
žestoko opirao, a kad su naposljetku iz njega
izvukli ime (odbio je reći adresu) policajci i
ključar otpremili su ga niz dugi hodnik, odakle
se ulazilo u ćelije.
Vrata ćelije broj sedam bila su otvorena, pa
su unutra gurnuli skitnicu, a on se do posljednjeg
trenutka borio da zadrži bendžo.
- Od rječnika te ptičice, problijedio bi i
vojnik! - prokomentirao je ključar, kad se,
brišući oznojeno čelo, vratio u prostoriju za
detektive.
Jim je došao kako bi sredio da mjesni
policajci nadgledaju kuću Greenhart i zatražio
određenu pomoć u provedbi plana što ga je
smislio, a kad su uveli čovjeka prerušenog u
Crnca, već bi završio posao u stanici, da
inspektor s kojim je želio porazgovarati nije bio
odsutan. Jim se neko vrijeme motao onuda,
razgovarajući o policijskom poslu, a onda je
posljednji put otišao do kuće sir Josepha, gdje
gaje čekao neizbježni odgovor: U Whitehall
Gar-densu nisu primili nikakve vijesti o ministru
vanjskih poslova.
Inspektor s kojim je htio porazgovarati u ulici
Evory, mora se, u ulozi tužitelja, pojaviti na
redarstvenom sudu, pa se Jim slijedećeg jutra
otšetao onamo i ušao kratko vrijeme nakon stoje
sudac zauzeo svoje mjesto. Jim ugleda kolegu iz
ulice Evory, ali prije nego stoje dospio iznijeti
razlog dolaska, inspektor ga upita:
 - Jeste li bili u stanici kad su sinoć priveli
tipa s crnim licem?
- Da, sjećam se tog glasnog gospodina -
odgovori Jim. - Zašto?
Inspektor zbunjeno odmahne glavom. - Ne
znam odakle mu to. Narednik ga je pažljivo
pretražio, ali bit će da je negdje sakrio.
- Što nije u redu? - upita Jim, samo napol
zainteresirano.
- Droga - glasio je odgovor. -
Kadjeključarjutrosušaoi pozvao ga, jedva ga je
probudio. Zapravo, namjeravao sam pozvati
službenog liječnika jer nikad nisam vidio
bolesnijeg čovjeka!
120
Iz njega nisam mogao izvući ni riječi! Samo
je sjedio na krevetu, s glavom u rukama i
stenjao. Morali smo ga tresti da bismo ga doveli
do tamničkog automobila.
Prva dva suđenja su brzo okončana, policajac
je pozvao: -John Smiht! - a u sudnicu je
doteturao komedijaš crnog lica, jadne pojave i
tako slab na nogama da su ga morali voditi uza
stepenice, do optuženičke klupe s čeličnom
ogradom. Sinoćnje veselosti je posve nestalo, pa
Jim osjeti kako ga obuzima veliko sažaljenje
prema nesretniku u apsurdnoj odjeći i s crnim,
sjajnim licem.
 Sudac pogleda preko naočala. - Zašto tom
čovjeku nisu omogućili da se umije, prije nego
što dođe pred mene? - upitao je.
- Nismo ga mogli nagovoriti da bilo što
učini, sir - odgovori ključar - a nemamo krema
za skidanje takve šminke.
Sudac je nešto progunđao, a onda do klupe za
svjedoke dođe napadnuti policajac i zakune se
da će govoriti istinu i samo istinu. Bilo je to
uobičajeno svjedočenje, a sudac ponovno
pogleda pognutu priliku na optuženičkoj klupi.
- Što imate reći, Smith? - upitao je. Optuženi
nije ni podignuo glavu.
- Znate li nešto o njemu? Vidim da na
formularu optužnice nema adrese.
- Nije nam htio reći adresu, časni sude -
odgovori inspektor.
- Vratite ga u zatvor radi istrage.
Ključar dodirne ruku optuženog, koji ga
odjednom pogleda i unezvjereno se osvrne po
sudnici. - Mogu li pitati što ovdje radim? - rekao
je promuklim glasom, a Jimu se gotovo
zamaglilo pred očima.
Jer čovjek crnog lica bio je sir Joseph
Lavton!
121
17.
 Čak se i sudac zapanjeno trgnuo, premda nije
prepoznao glas. Upravo je htio zapovijediti da
odvedu optuženog kad se Jim progurao do
njegovog stola i prošaptao nekoliko riječi.
- Tko? - uzvikne sudac. - Nemoguće!
- Smijem li pitati - oglasi se ponovno
zatvorenik - očemu je ovdje riječ...? Doista ne
razumijem.
Onda se zanjihao i pao bi da ga ključar nije
uhvatio.
Sudac je ustao. - Odvedite ga u moj ured.
Suđenje se prekida na deset minuta - objavio je i
otišao iza zastora, u ured.
Nekoliko trenutaka kasnije uveli su mlitavog
zatvorenika i polegli ga na sofu.
- Jeste li sigurni? Zacijelo griješite,
gospodine Carltone!
- Posve sam siguran daje on, premda su mu
obrijali brk - potvrdi Jim, zureći u lice
onesviještenog. - To je sir Joseph Lavton,
ministar vanjskih poslova. Ne bih mogao
pogriješiti, predobro ga poznajem.
Sudac pobliže pogleda. - Gotovo sam uvjeren
da imate pravo - priznao je - ali kako, zaboga...
Nije dovršio rečenicu, a ubrzo se vratio u
sudnicu, gdje gaje čekalo još posla. Jim je poslao
policajca u obližnju apoteku, po kremu, a kad je
stigao sudski liječnik, skinuli su šminku, pa su se
raspršile sve sumnje oko identiteta lažnog Crnca.
Bijela mu je kosa bila obojena, brk obrijan, a
koliko su mogli vidjeti, na odjeći nije bilo
nikakvog traga koji bi mogao poslužiti za
identifikaciju.
Liječnik je zatvoreniku zavrnuo rukav i
pregledao mu podlakticu. - Jako je drogiran -
zaključio je, pokazujući više tragova uboda. - Ne
znam točno kakvu su drogu upotrijebili, ali
zakleo bih se da ima hvoscina.
Prepustivši sir Josepha liječnikovoj brizi, Jim
požuri do telefona i ubrzo je razgovarao s
premijerom.
- Stižem za nekoliko minuta - reče
preneraženi šef države. - Pazite da ništa od toga
ne dospije u novine. Hoćete li, molim vas, reći
sucu da bi mi učinio veliku uslugu kad to ne bi
spomenuo na sudu.
122
Srećom, u zgradi je bio samo jedan novinar
koji nije primijetio ništa sumnjivo, a lako su
izmislili odgovor na njegovo pitanje zašto su
zatvorenika odnijeli u sučev ured.
Sir Joseph se još nije osvijestio kad je stigao
premijer. Bolnička kola, što su ih bili pozvali,
već su stajala u malom dvorištu pa su, poslije
uzaludnih pokušaja da ga navedu da nešto kaže,
ministra, umotanog u pokrivač, prokrijumčarili u
dvorište i otpremili u bolnicu.
- Priznajem da nemam riječi - izjavi premijer
očajnim glasom. - Crni pjevač... napada policiju!
Nevjerojatno! Kažete da ste bili u policijskoj
stanici kad su ga doveli? Niste li ga onda
prepoznali?
- Ne, gospodine - prizna Jim. - Nije me baš
zanimao. Učinilo mi se da je obični pijanac. Ali
o nečemu bih se mogao zakleti: Kad su ga doveli
u stanicu, nije bio drogiran. Inspektor je
primijetio da zaudara na whisky, no sir Joseph je
bez ikakvih teškoća izražavao negodovanje.
Premijer beznadnim pokretom raširi ruke. -
Sve to nadilazi moje shvaćanje. Nikako ne
razumijem što se dogodilo. Cijela je stvar
čudovišna i nevjerojatna! Osjećam se kao da
sanjam.
Čim je premijer otišao, Jim se odveze u
bolnicu, kamo su prebacili nesretnog ministra.
Inspektor iz ulice Evory otpratio je sir Josepha u
bolničkim kolima, a sad je javio zapanjujući
podatak.
- Što mislite da smo mu našli u džepu? -
upitao je.
- Više me ništa ne može začuditi - odgovori
Jim rezignirano. - Što ste našli?... Versajski
ugovor?
 Inspektor otvori notes i izvadi malu
posjetnicu koja je bila prazna, osim što su na
njoj izgrebene črčkanje, no netko je pokušao
ispisati previše na tako maloj površini, jer kad je
pažljivo pregledao posjetnicu, Jim se uvjerio
daje doista riječ o pokušaju pisanja. Mogle su se
razabrati samo dvije riječi: "Marling" i "Har-
low", napisane velikim slovima. Detektiv uzme
olovku i vrhom počne strugati po posjetnici, sve
dok sitnim prahom nije prekrio ogrebotine, pa su
postale izraženije. No črčkanje su još bile
nečitljive, čak i uz pomoć praha olovke, a
poruka je očito napisana iglom, koja je na dva
mjesta probušila posjetnicu.
- Prve riječi su "Tko god" - reče Jim
iznenada. - "Tko god"... dalje slijedi "molim", a
čini se daje ta riječ potcrtana...
123
Dugo je pregledavao ogrebotine, a onda je
odmahnuo glavom. - Jasno se može pročitati
"Harlow" i "Marling". Što mislite o tome,
inspektore?
Njegov kolega uzme posjetnicu i zbunjeno je
prouči. - Ne znam što je napisano, ni kakvo je
značenje - odgovorio je. - Upravo pokušavam
dokučiti kako mu je ta posjetnica dospjela u
džep... Narednik se kune da je nije bilo sinoć,
kad je pretražio zatvorenika.
 124
18.
U jutarnjem izdanju novina pojavio se kratak
odlomak: "Sir Joseph Lavton, ministar vanjskih
poslova, ozbiljno je bolestan i prebačen je u
bolnicu."
No bilo je potrebno više od tog jednostavnog
odlomka da se na svjetskom tržištu ponovno
uspostavi stanje kakvo je vladalo prije nego što
gaje zastrašujuća prijetnja ratom srušila kao kuća
od karata. Glavna tema svih vijesti i dalje je bila
panika koju je u svijetu izazvao ministrov govor.
Veliki je ekonomist izračunao da pad
vrijednosnih papira iznosi preko 100,000.000
funti sterlinga i premda se, barem kod nekih
dionica, tendencija pada usporava, bit će
potrebno najmanje mjesec dana da se većina
vrati na razinu prije izbijanja panike. Neke su
novine objavile razgovor s Harlo-wom, jer
novinari nisu znali da je, u određenim
krugovima, na bogataša pala sjenka sumnje.
- Mislim - izjavio je gospodin Stratford
Harlow - da je učinak naglog pada cijena jako
pretjerano opisan. Na mnogo načina, takva
panika na kraju ima blagotvorne posljedice, jer
pronalazi sve meke točke u financijskom
ustrojstvu, slama slabe karike, pa je, na kraju,
sustav jači i zdraviji nego prije pada vrijednosti.
 - Je li moguće da je pad vrijednosti namjerno
izazvala skupina špekulanata?
Gospodin Harlow je s omalovažavanjem
odbacio tu pomisao. - Kako bi ga mogli
namjerno izazvati, bez pristanka i pomoći
ministra vanjskih poslova, jer je isključivo on,
svojim govorom, prouzročio takvu situaciju?
Svakako je riječ o šokantnoj izjavi odgovornog
ministra. Sir Johseph je očito već bio teško
bolestan kad se obratio Donjem domu.
Nagoviješteno je da se umorio od pretjeranog
rada, ali što god bio razlog, samo je ministar
izazvao gospodarsku krizu.
- Poznavali ste sir Josepha? Harlow je
odgovorio potvrdno.
125
- Bio je u mojoj kući i to upravo u ovoj sobi,
manje od četvrt sata prije nego što je održao
govor, a mogu reći samo to da se doimao posve
normalnim. Ako je bio bolestan, to se ni po
čemu nije vidjelo.
Vrativši se problemu pada vrijednosti dionica
širom svijeta, gospodin Harlow je rekao..."
Pročitavši intervju, Jim se kiselo nasmiješi.
Harlow je rekao mnogo toga, ali još je više
propustio iznijeti. Nije govorio o grozničavom
djelovanju Rata, gdje su, svake noći tijekom
Ijedna, svi prozori bili jarko osvijetljeni, niti je
jednom riječi spomenuo da i sam ima ogromne
koristi od tog nesretnog, čak tragičnog govora u
Parlamentu.
Taj je čovjek zbunjivao detektiva. Ako je,
kao što je Jim vjerovao, iza panike stajao
Harlow, ako je njegov oštar um smislio i na
tajanstveni način izazvao paniku u novčarskim
krugovima - kakav mu je bio cilj? Već je bio
jedan od troje najbogatijih ljudi u Engleskoj.
Nije imao veliku industriju, pa mu njezina korist
nije mogla poslužiti kao izgovor. Isto tako, nije
imao nikakav veličanstveni nacrt, kojeg bi
trebalo ostvariti. Da je sanjao o novim carstvima
podignutim na divljim, nenastanjenim afričkim
savanama, ili da je bio veliki filantrop, koji je
namjeravao izvesti sjajni pothvat za dobrobit
čovječanstva, ta bi strastvena želja za zlatom bila
razumljiva, premda se ne bi mogla opravdati.
No Harlow nije imao drugi cilj nego zgrtanje
novca. Pokazao je nesebično zanimanje za opće
dobro kad je darovao svoju uzornu policijsku
stanicu, a svakako se velikodušno odazivao na
molbe bolnica za sredstvima, ali nijedan od tih
darova nije se, zapravo, mogao ubrojiti u
sustavno dobrotvorno djelovanje, niti u izrazitu
brigu za opće blagostanje. Bio je to čovjek bez
društvenih osjećaja, nije ga radovalo
zadovoljstvo bližnjih, niti je njihova patnja u
njemu izazivala sućut. Ako je nešto darivao,
činio je to hladno, ali bez razmetanja.
Istina, ponudio je da će na najvišem vrhu
Chiltern Hillsa sagraditi vjernu kopiju
Partenona, a bit će to nacionalni ratni spomenik,
no ponuda je odbačena zbog nepristupačnosti
tog mjesta. Kroz bogataševe zamisli protezala se
određena nakaznost, a Jim je sumnjao da su ti
planovi posve lišeni sebičnosti. Harlow gaje
zbunjivao, jer detektiv nikako nije mogao
pronaći nit koja bi ga odvela do unutrašnjosti i
uma iza hladnih, plavih očiju.
126
Te noći je punih šest sati prosjedio kraj
kreveta onesvi-ještenog ministra vanjskih
poslova, pitajući se kakvu bi neobičnu priču sir
Joseph mogao ispričati. Kako je došlo do toga da
tumara ulicama, prerušen u pijanog skitnicu, a
lutanje je završilo prostačkom tučnjavom s
policajcem i boravkom u sumornoj zatvorskoj
ćeliji? Je li imao kakvu tajnu slabost, a Harlow
je doznao za nju i iskorištavao ga? Je li ministar
živio dvostrukim životom, pitao se detektiv, no
odbacio je takvu pomisao. Život sir Josepha bio
je manje-više otvorena knjiga, a njegovo se
kretanje u zadnjih nekoliko godina moglo pratiti
iz dana u dan, prema zapisima u dnevniku što ga
je pribavila njegova tajnica, ili po pričama
kolega.
Dok je bdio, Jim je ponovno pokušavao
odgonetnuti što piše na posjetnici, ali ni ovaj put
nije imao uspjeha. U stražarenju kraj kreveta
izmjenjivao se s inspektorom Wiltonom, iz
policijske stanice u ulici Evory. Liječnik ih je
upozorio da bi ministar svakog trenutka mogao
doći k svijesti, pa premda je smatrao da bi
krajnje posljedice drogiranja mogle biti vrlo
ozbiljne, nije isključio ni mogućnost da se
pacijent potpuno oporavi. Bolesnik se nemirno
prevrtao s jedne na drugu stranu, mrmljajući
nepovezane riječi, koje su se detektivu činile
besmislenim, ali u tri i petnaest ujutro okrenuo
se na leđa, otvorio oči i žmirkajući prešao
pogledom po polumračnoj sobi. Jim, koji je
upravo proučavao posjetnicu, u svjetlu lampe sa
zaslonom, stavio je komadić kartona u džep i
prišao krevetu.
Sir Joseph je začuđeno zurio u njega i
skupivši guste obrve, s naporom se pokušavao
svega prisjetiti.
- Halo - rekao je slabim glasom. - Što se
dogodilo? Jesam li razbio automobil?
- Nije se dogodilo ništa ozbijno, sir Joseph -
odgovori Jim blago.
 Bolesnik ponovno prijeđe začuđenim
pogledom po praznim zidovima sobe, a onda mu
se oči spustiše na bolesnički karton, koji je
pokazivao visinu temperature. - Toje bolnica,
jeli?
- Tako je - potvrdi detektiv.
Nastala je duga šutnja, a onda se ministar
požali: - Paklenski me boli glava. Možete li mi
dati da nešto popijem, ili je zabranjeno?
127
Jim natoči čašu vode i prinese je
bolesnikovim ustima, pridržavajući ga oko
ramena. Sir Joseph je žedno ispio čašu i s
uzdahom olakšanja klonuo na jastuk.
- Malo mi se vrti u glavi, ali zakleo bih se da
se prezivate Carlton - rekao je.
- Da, tako se zovem, sir - potvrdi Jim, a
ministar je još malo razmišljao.
- Jesam li što slomio? - zanimalo ga je. -
Automobilska nesreća, pretpostavljam? Rekao
sam tom glupom šoferu da bude oprezan. Cesta
je bila nalik na staklo.
Pažljivo je pokrenuo najprije jednu, pa drugu
nogu, a onda i ruke.
- Baš ništa nije slomljeno, sir Joseph - utješi
ga detektiv.- Doživjeli ste mali šok.
Već je pozvonio liječniku, koji je spavao u
sobi ispod njih.
 - Šok, ha?... Ne sjećam se... Ah, Harlow! -
Ponovno je skupio obrve. - Pristojan momak, ali
malo previše ulickan. Sinoć sam otišao do njega,
je li?... Oni s Balkana? Da, da, sjećam se! Prije
koliko vremena je to bilo?
Jim mu nije htio reći da je Harlow priredio
zabavu prije nekoliko dana.
- Da, da, sad se sjećam. Kamo sam otišao
poslije toga... U Parlament, pretpostavljeni?
Mozak mije kao vunena lopta, koja se brzo
okreće.
Ušao je liječnik, u kućnom ogrtaču što gaje
prebacio preko pidžame, a ministru se glava već
prilično razbistrila, pa je smjesta pogodio tko je
pridošlica.
- Sasvim sam pri sebi, doktore. Stoje to
bilo... kap?
- Ne, sir Joseph - odgovori liječnik. Izmjerio
je pacijentu bilo i činilo se daje zadovoljan.
- Sir Joseph misli da je doživio sudar -
primijeti Jim, značajno pogledavši liječnika.
Bolesnik je bio vrlo slab, ali rasuđivanje mu
se nije pomračilo. - Stoje sa mnom? - upitao je
razdraženo, dok mu je liječnik stetoskopom
osluškivao srce.
- Pitam se jeste li ikad uzimali droge?
- Droge! - otpuhne ministar. - Gospode!
Kakvo pitanje! Ne uzimam čak ni lijekove. Kad
osjetim da mi nije dobro, posjetim osteopata, pa
me on izliječi.
128
Liječnik se naceri, kao što to čini većina
njegovih diplomiranih kolega, kad se spomene
osteopat, jer liječnička profesija spada u
najkonzervativnije i najsumnjičavije.
- Onda vam neću dati takve lijekove - vješto
je zataškao svoje nespretno pitanje. - Srce vam
je jako, a puls pravilan. Sad vam treba malo sna i
to je sve.
- I malo hrane - progunđa sir Joseph. -
Gladan sam kao vuk zimi!
Donijeli su mu porciju vruće, jake pileće
juhe, a za pol sata mirno je zaspao. Liječnik
mahne Jimu da izađe iz sobe.
- Mislim da više nije opasno, pa ne morate
biti s njim - rekao je. - Oporavlja se bolje nego
što sam mislio daje moguće. Vjerojatno nije
rekao ništa o svojim pustolovinama?
- Ništa - odgovori Jim, a njegov sugovornik
shvati da mu detektiv ne bi otkrio o čemu je
riječ, čak i da je sir Joseph opisao čudne
okolnosti pod kojima je otet i kako se pojavio na
redarstvenom sudu.
Rano slijedećeg jutra, Jim je otišao u ulicu
Downing, premijeru u posjetu.
 - Smatra daje, po odlasku iz Park Lanea,
doživio prometnu nezgodu. Uopće se ne sjeća
govora u Parlamentu, a liječnici ne dozvoljavaju
da ga posjetimo dok ne ojača. Imam vrlo
ozbiljne sumnje glede jedne stvari, sir, pa bih to
želio raščistiti. A možda ću pri razrješavanju
morati izaći izvan okvira zakona.
- Nije me jako briga kamo ćete izaći, -
odgovori premijer - ali moramo doznati istinu!
Dok sve činjenice ne budu poznate, oblak ne
stoji samo nad sir Josephom, nego i nad cijelim
ministarskim vijećem. Izdat ću upute da vam
ostave potpuno slobodne ruke i podržat ću vas u
svemu što budete učinili.
Poslije te ohrabrujuće podrške, Jim je otišao
u Scotland Yard kako bi dokazao istinitost
teorije koju je polako razradio tijekom gluhih
noćnih sati, a bila je tako fantastična daje isprva
ni sam nije posve ozbiljno shvaćao.
129
19.
Tijekom samo jednog jutra poslano je četristo
petnaest ka-blograma, a svi su bili sastavljeni na
isti način:
"Po primitku ove upute, kroz poslovnicu
banke Lombard, u ulici Carr, hitno pošaljite
cjelokupni dobitak u Ratinoj transakciji 17.
Potvrdite prijem. Rata."
 Poruka je stigla u tri sata ujutro.
Upravitelj inozemnog odjela banke Lombard
bio je stari prijatelj gospodina Ellenburvja i već
je prije s njim surađivao. Sutradan poslijepodne
odvjetnik se odvezao u banku i posjetio
upravitelja.
- Očekujem vrlo velike i hitne novčane
pošiljke kroz banku Lombard, - rekao je - a
trebat će mi gotovina.
Upravitelj je uvijek imao kiseli izraz lica, a
sad se još više smrknuo. - Rata, pretpostavljam?
Čudi me što imate veze s tim ljudima, gospodine
Ellenburv. Mislim da nemate pojma što se
govori u Londonu...
Govorio je otvoreno, kao stari prijatelj, a
odvjetnik je krotko saslušao.
- Čovjek ne može uvijek pažljivo birati -
odgovorio je. - Rat me je uvelike pogodio, pa od
nečega moram živjeti.
Rat je neoborivi argument, koji objašnjava
promijenjene okolnosti i služi kao dobro
opravdanje za nestalnost moralnih nazora.
Upravitelj je suzdržljivo prihvatio gledište svog
sugovornika.
- Koliko je Harlow zaradio na toj prijevari? -
upitao je, ponovno se posluživši povlasticom
prijatelja.
 - Jednog dana ću vam reći - odgovori
odvjetnik zagonetno. - Stvar je u tome da
očekujem vrlo velike svote.
- U funtama sterlinga, ili u nekoj drugoj
valuti?
- U svakoj koja je stabilna -izjavi Ellenburv.
Te je večeri stigla prva obavijest da su poslali
novac - i to iz Johannesburga. Svota je bila
znatna, premda ne i ogromna. U noći su stigle
uputnice iz New Orleansa, Chicaga, New Yorka,
130
Toronta i Sidneva, pa su ih predali
Ellenburvju. Telegrami su stalno dolazili, ali
odvjetnik se tek drugi dan potrudio preuzeti
novac koji se gomilao u banci Lombard.
Ujutro tog dana, prije nego što se zaputio u
grad, prošetao je svojim oronulim posjedom.
Uvidio je da je vezan za Rovalton House, pa je
gotovo poželio daje može ponijeti sobom,
premda je zgrada bila ružna, sumorna i izazivala
je utučenost, čak se činilo daje i povrtnjak napol
istrunuo. Blijede sjene kupusa pogurile su se kao
starci u koroti, među ostacima ubranog povrća.
Preko te pustoši približavao se vrtlar, a preko
ramena je prebacio vreću, kako bi se zaštitio od
kiše koja je sipila.
- Tu je hrpa kojom ću zatrpati jamu - rekao
je. - Jučer je stigla.
 Jama je već trideset godina vrijeđala oči. Bila
je to duboka udubina na rubu povrtnjaka, a
gospodin Ellenburv je često sanjao kako daje
iskoristi. Namjeravao je napraviti ribnjak,
okružen rododendronima, ili bazen od bijelih
pločica, s mramornim klupama, kako bi kupač
mogao sjediti i uživati na suncu, zaklonjen od
znatiželjnih očiju ružama koje bi se penjale po
drvenoj rešetki. A sad je snovima došao kraj - jer
će jamu zatrpati. Stajao je na rubu ružne rupe u
zemlji. Dno je prekrivala voda, iz koje je virio
rub petrolejske kante.
Sa strane se dizala hrpa smeća: stare cigle,
polovice cigala i šljunak - krš za zatrpavanje
rupe.
- Ja ću je zatrpati... obećao sam sebi tu
vježbu - reče Ellenburv, na trenutak
zaboravljajući da će od sutra u to doba biti posve
dokon, pa će imati i previše vremena za vježbe.
Nije mogao odvojiti pogled od sluzave jame.
Dobro bi je popunio da u nju baci Harlowa i
gleda kako iz blata viri bo-gataševo debelo,
blijedo lice.
Kad je osjetio da su mu se obrazi i vrat
zacrvenjeli te da mu trnu udovi, nevoljko se
okrenuo i pošao prema kući. Čekao gaje
automobil, kojeg mu je iznajmila Rata, a vozač
mu je uljudno poželio dobro jutro i primijetio
daje vrijeme lošije nego ikada.
Ne odgovorivši, Ellenburv uđe na doručak.
Pogled na automobil nadahnjivao gaje.
131
Znao je za garažu u kojoj se vozilo moglo
iznajmiti, a da itko nije postavljao neugodna
pitanja. Jasnije rečeno, u Londonu se mnogi
bave neobičnim poslovima, a troškovima ne
pridaju veliko značenje. Istina, ne mogu kupiti
odanost, ali spremni su platiti za diskreciju.
Cijenik garaže "Nova" bio je znatno viši nego
drugdje, ali svotu koju je mušterija preplatila,
mogla je smatrati dobro uloženom, jer kad bi
"Novu" posjetila policija da se raspita tko je bio
gospodin koji se doimao kao stranac, a od
draguljara u West Endu odvezao se s
dijamantnim prstenom što gaje kupio pa su tek
naknadno primijetili da je s njim nestala i
biserna ogrlica, u "Novi" su na takva pitanja
odgovarali začuđenim pogledima, kao da ništa
ne razumiju. Isto tako, ne bi mogli prepoznati
gospođu koja se s bogatim trgovcem iz
Bradforda odvezla u Marlow, gdje gaje,
drogiranog i bez prebijene pare, ostavila na
livadi, u visokoj travi.
Poslije podne je došao automobil. Vozač je
bio zdepast čovjek s crnim brkovima, koji je po
ustima premetao žvakaću gumu i nije se
zanimao za ničije poslove osim svojih.
Gospodin Ellenburv se, s dva kovčega,
odvezao u banku, otišao u upravitelj ev ured i
raspitao se o uputnicama.
- Svota je ogromna! - obavijestio gaje
upravitelj svečanim glasom. A još će i narasti,
pretpostavljam? Novaca je toliko da gotovo briše
sva načela.
- Načela? - Ellenburvju nije bilo jasno o
čemu to upravitelj govori.
- Načela o ispravnom i neispravnom... To je
kao da običnim ravnalom hoćete izmjeriti
katedralu svetog Pavla.
Odvjetnik je naginjao dijalektici, pa se nije
mogao suzdržati a da ne filozofira: - Moralno
ponašanje nije stvar aritmetike. Ne možete ga
izmjeriti ravnalom, nego kutomjerom. Deset
stupnjeva odstupanja od okomice, isto je tako
velika greška pri podizanju stupa dvorišnih
vrata, kao i kod kosog tornja u Pizi...
Pretpostavljam daje iz Amerike stiglo sto
dvanaest tisuća.
- Sto deset - ispravi ga sugovornik. - Tečaj
nam ne ide na ruku.
Ellenburv je novčanice skupio u pet
svežnjeva i složio ih u kovčeg.
132
 - A sad ćemo pogledati uputnice iz Južne
Amerike - reče upravitelj, otužno i strpljivo.
Činilo se da svaku rečenicu popraća uzdahom i
da izražava negodovanje svaki put kad bi
mahnuo olovkom. - Valjda imate pravo, ali čini
mi se da je, u očima društva, nečija krivica
obrnuto proporcionalna količini novca što ga
prigrabi.
- Prigrabi! - promrmlja gospodine Ellenburv,
u znak prosvjeda.
- Dobro, recimo: "stavi u džep". Dosegnuvši
granicu od milijun, prešli ste točku kad porota
može objektivno ocijeniti vaše postupke.
Pogledaju okrivljenika, pa njegov novac i
automatski odluče: "Nije kriv". O imovini bi
trebalo donijeti nov paket zakona - početi s
kaznama za okretanje milijuna, a završiti s
optužbom protiv vlade jer dozvoljava rasipanje
svote od devet znamenki. A porotu bi trebalo
sastaviti od knjigovođa i romanopisaca, koji
nikad nisu vidjeli pravi novac, a sanjaju o
milijunima... Mislim daje tu osamdeset sedam
tisuća devetsto.
Ellenburv brzo izračuna na malom računalu,
kakvog službenici u banci upotrebljavaju za
provjeru vrijednosti tečaja.
 - Točno! - potvrdio je. - Nazori su vam
čudno izopačeni, prijatelju. Ukrao čovjek deset
centi, ili pet milijuna dolara...
- Banka Yokahame - upravitelj je sređivao
papire.- Tečaj jena je jedan i osam pet
šesnaestina, a čini mi se da je još jučer bio
dvadeset četiri. Čudno! Duboko u utrobi zemlje
sklizne rub stijene ili eksplodira prezagrijani
parni stroj i to ima katastrofalni učinak na
tržište! Harlbvv je u stanju izazvati mnoge
potrese, gotovo gaje moguće staviti u kategoriju
više sile... Za ovo ću vam dati dolare, američke.
- Posve u redu - složi se Ellenburv,
provjeravajući svež-njeve, koje mu je
sugovornik dodavao.
Spuštao se mrak kad je iznio kovčege i stavio
ih u automobil. Bili su vrlo teški Čudno kako
papirnati novac može biti težak - i nespretan!
Odvezao se u svoj ured na Theobald Roadu, a
sad mu je bilo drago da je, kad su mu ponudili
izbor između malog stana u prizemlju i većeg na
prvom katu, uzeo manji.
Pomoćnika je rano poslao kući. Bio je petak,
a pomoćniku je dao dva tjedna dopusta i plaću
unaprijed. Otključao je vanjska vrata i odvukao
kovčege u svoju privatnu prostoriju. Tu su ga
čekali putovnica i potpuno novi, veliki kovčeg.
Prije nekoliko
 133
tjedana Harlow mu je zapovijedio da nabavi
pasoš za "gospodina Jacksona",koji se inače
zvao Ingle. Odvjetniku se nisu sviđale male,
svakodnevne prijevare, ali, kao i obično
poslušao je i čak udvostručio prijestup, jer
zatražio je još jedan pasoš na ime koje je
zvučalo sasvim drukčije od njegovog, a poslao je
svoju fotografiju snimljenu prije dvadeset
godina.
Sjeo je, držeći pred sobom dva prepuna
kovčega. Osjećao je sve veću nelagodu, ali ne
zato što bi ga pekla savijest. Nijednom nije
pomislio na gospođu Ellenburv, osuđenu na
boravak u krevetu, a ako mu je palo na pamet da
svom poslodavcu čini nepravdu, ta ga pomisao
nije uznemiravala, nego veselila.
Težina i nezgrapnost tolike svote papirnata
novca...
Na carini u Calaisu ili Havreu pretražit će mu
prtljagu, pa će novac privući pozornost. Mogao
bi ga staviti na dno velikog kovčega i poslati ga
preporučeno, poštom. Ali francuske željeznice
su na zlu glasu zbog čestih krađa prtljage.
Mogao bi, dakako, otputovati Simplon
ekspresom, ili Plavim vlakom - ručnu prtljagu u
vlaku površno pregledavaju, a ako bi imao kartu
za Monte Carlo, carinici bi bogatstvo u kovčegu
smatrali ludošću, ali ne bi se mnogo bavili
njime.
No u ovo doba godine karte za Simplon i
Rivijeru ekspres rasprodane su, kupe ne bi
mogao zakupiti ni uz pomoć utjecajnih prijatelja.
Preostala je još samo jedna mogućnost:
Polovicu novca ponijet će u kovčegu, što veći
dio rasporedit će po džepovima, a ostatak će
poštom poslati u razne hotele širom Francuske i
Španjolske, gdje će odsjedati. Bit će to dug i
dosadan posao. Otišao je u ured i donio svežanj
velikih kuverti. Ne smije ih slati preporučeno,
jer službenici poštanskih ureda u tim latinskim
zemljama posve se smetu kad imaju posla s
hrpom preporučenih pisama.
134
20.
Sve što mu je bilo potrebno postavio je na
dohvat ruke i počeo raditi. Ponestalo mu je
kuverti pa je potražio još jedan svežanj, ali
veličina nije odgovarala. Ugasio je svjetlo,
otišao u dućan u susjedstvu, obnovio zalihe i
vratio se. Već je potrošio pol novog svežnja, pa
je na pisaćem stolu stajala hrpa debelih kuverata,
a upravo je ispisivao:
Hotel Riena Christina
Algeciras
 kad je umalo povikao od straha, jer je netko
pokucao na vrata, iznuta obložena zelenim
flanelom.
Kroz jajoliko staklo posjetilac je mogao
pogledati u ured, a Ellenburvja su motrila dva
ozbiljna oka. Stisnuo je zube, skočio i s
grimasom straha otvorio vrata.
Pred njim je stajala djevojka u dugom,
plavom kaputu. Na ramenima i pustenom
šeširiću sjale su joj kapljice kiše. Odvjetnik nije
ni primijetio da pada kiša.
Zurila je u svežnjeve novca u otvorenim
kovčezima i u hrpu kuverata. Aileen Rivers
nikad prije nije vidjela toliko novaca.
- No? - hrapavo zakriješti Ellenburv.
- Pokušala sam pronaći vašeg pomoćnika -
rekla je. - Vrata su bila otvorena...
Otvorena? Tako se žurio da nastavi posao s
kuvertama da nije zatvorio vanjska vrata, pa čak
ni ona u uredu.
Prepoznao ju je. - Vi ste Stebbingsova
namještenica. Što hoćete?
Iz torbe je izvadila presavijenu kuvertu.
Ugovori o zakupu, koji su pripadali gospođi
Alici Harlow, istekli su, a gospodin Stebbings je
otkrio da omaškom nisu uključeni u ostavštinu.
Ellenburv je pokušavao pročitati pismo i ne
misliti na nepredviđeni, možda pogubni razvoj
događaja... Dva oka virila su kroz jajoliko
staklo... Vidjela je svežnjeve novca u kovčezima
u kuvertama...
- O! - uzviknuo je zbunjeno. - Razumijem...
Nešto u ugovorima o zakupu. Sutra ću to srediti.
135
- Gospodin Harlow zna - rekla je. - Nazvali
smo ga rano poslijepodne, pa me je zamolio da
vas obavijestim i da večeras dožem k njemu i
iznesem pojedinosti.
Naglo je podigao glavu. - Sad... idete do
Harlowa? - promucao je.
Prilično je neobična, čak vrlo neobična
činjenica da se cijelo poslijepodne radovala
posjeti. Čovjeku koji ju je volio, djevojčina želja
da vidi bogataša mogla bi se učiniti nevjerojatna,
a to je i bila, no kad je gospodin Stebbings
zamolio pomoćnicu, po običaju ne završavajući
rečenice:- Pitam se bi li vam bilo teško... -
smjesta je rekla: - Ne bi - i pomislila kako je
odviše brzo odgovorila.
Objektivno gledano, primamljivost Stratforda
Harlowa doimala se čudnovato i nedostojno, no
ista vrst očaranosti odvodi bojažljive ljude na
rub vulkana, gdje drhte i zadivljeno zure u
rastopljenu lavu, koja šišti i u mjehurićima se
diže ispod njih. Ipak, bilo je tu i nešto više od
toga, jer, za djevojku, Harlow nije bio samo
izuzetno intenzivna osoba, nego je djelovao i
potpuno ljudski.
- Da, idem u Park Lane - potvrdila je.
Ellenburvju se činilo da mu je mozak posve
otupio, izgubio svaku pokretnost i zaustavio se,
pa odvjetnik više nije mogao jasno misliti.
- Sad idete k njemu...
Harlow se posebno potrudio da se s tom
djevojkom sretne u Princetovvrm, raspitivao se
gdje živi i radi, a kao razlog naveo je da se
zanima za njezinog ujaka. No Ellenburv je iz
iskustva znao da postoji još jedan razlog. Takva
se prijateljstva vrlo brzo razvijaju. Ljudi koji su
u ponedjeljak neznanci, u subotu već planiraju
zajedničku budućnost. Vrlo lijepa djevojka...
Kotačići u odvjetnikovoj glavi pokrenuli su se i
začas su se okretali punom brzinom.
Harlowu će odmah ispričati stoje vidjela!
- Jeste li našli gospodina Ellenburvja? - pitat
će bogataš.
- Da, u dva kovčega na stolu imao je
ogromnu količinu novca...
Mogao je zamisliti kako će brzo Harlow
izvući zaključke!
136
- Žena mi je jako bolesna - kotačići su malo
zaškripali - jako bolesna. Već dvadeset^ godina
nije ustala iz kreveta. - Patetično je opustio usta.-
Čudno je... da ste se upravo pojavili. Jutros je
pitala za vas.
- Za mene? - Aileen nije mogla vjerovati
ušima. - Ali ne poznajem je!
- Ona pozna vas... još otkad ste bili dijete...
Poznavala je vašu majku, ili oca, ne sjećam se. -
Tu je bio na sigurnom zemljištu, premda se u to
nije mogao pouzdati. - Neobično... Namjeravao
sam otići do Stebbingsa, da vas zamolim... Vratit
ćete se automobilom.
- Da večeras posjetim gospođu Ellenbruv? -
upitala je s nevjericom, a odvjetnik potvrdi
glavom.
- Ali... obećala sam da ću otići do gospodina
Harlowa.
- Ima vremena... To je molba starca i
svijestan sam daje nerazumna.
Doista se doima star, oronuo i nesretan.
- Je li daleko?
Rekao joj je gdje je kuća i opisao najbliži put
do nje. Još nije znao što će se ondje dogoditi, no
imat će dosta vremena za razmišljanje. Učinit će
nešto strašno! Najbitije je da djevojku spriječi da
ode Harlowu, koji joj je možda ljubavnik.
Ellenburv je već kupio kartu i rezervirao kabinu,
a ujutro će ranim vlakom otići iz Londona. A
zašto ne bi putovao preko Ostenda? Nije se
mogao odlučiti i to ga je zbunjivalo.
 - Mogu li nazvati gospodina Stebbingsa?
- Ja ću to učiniti. - Zvučao je gotovo veselo. -
Ali možete mi pomoći, mlada damo, da
spakiram ta dva kovčega. Mnogo novaca, je li?
Sve pripada Harlowu, sve Harlowu! Bistar
čovjek!
Kimnula je i počela slagati svežnjeve
novčanica. - Da, vrlo bistar.
- Dobar momak?
Šutjela je u nedoumici, a Ellenbruv je bio
uvjeren da djevojka prikriva ljubavnu vezu.
Harlow joj je očito bio drag, inače bi izrazila
gnušanje prema njemu, jer se znalo da je
prijateljica Jima Carltona. Odvjetnik pomisli da
je izbjegao stvarnu opasnost.
Zaboravila je daje Ellenburv obećao da će
nazvati njezinog poslodavca, pa se toga sjetila
tek kad je automobil, koji je cijelo vrijeme čekao
na pljusku, već jurio niz Kingsway.
137
- Imam telefon kod kuće - rekao je.
Doista je imao privatnu vezu s knjižnicom
gospodina Har-lowa, ali nikako nije namjeravao
nazvati.
Poguren u kutu, dok su ga kovčezi što ih je
smjestio do nogu, udarali po koljenima kada bi
automobil usporio ili ubrzao, govorio je o svojoj
ženi, no mislio je samo na djevojku kraj sebe.
Zaključio je da je ona jedina osoba na svijetu
koja bi ga mogla odati, jer samo je ona znala da
Ellenbruv ima dva velika kovčega puna novca.
Odvjetnik je svakako htio zaboraviti upravitelje
banaka, Harlovva i određene pripadnike osoblja
Rate, a između njega i divne budućnosti
ispriječila se samo ta krhka djevojka. Zamišljao
je likovne galerije, sunčano svjetlo na prugastom
šatorskom krilu i mnogo cvijeća koje se šareni
pod plavim nebom, dok bi ovaj prljaiv grad
često zamračili oblaci, kiša i magla, a žitko je
blato prskalo prozore iznajmljenog automobila.
Približavali su se kući, pa je spustio prozor i
nagnuo se van, na vozačevoj strani. - Četvrta
kuća u slijedećoj pokrajnjoj ulici. Stanite pred
dvorišnim vratima, nemojte zaci na prilaz i
nekoliko minuta počekajte prije nego što odete.
Gurnuo je tri novčanice u ruku vozaču, koji
ih je pogledao u svjetlu upravljačke ploče, a
činilo se daje zadovoljan.
- Nemate ništa protiv da stanemo pred
dvorišnim vratima? - upita Ellenburv djevojku. -
Odatle put nije dug, a žena mije živčana i trza se
na svaki zvuk...
Aileen se nije protivila. Kad su izašli na
blatnu cestu, ponudila se da ponese jedan
kovčeg, a odvjetnik se složio. Teret je bio teži
nego stoje očekivala.
 - Pripada Harlowu, Harlowu! - promrmljao
je Ellenburv, prolazeći kroz ružna dvorišna
vrata, a glavu je sagnuo zbog jake kiše. - Jedna
od njegovih "šala!.
- Kako to mislite "šala"? - upitala je.
- Njegove... šale... teško... objasniti. - Vjetar
je prigušio pojedine riječi.
Ugledala je četvrtastu i beživotnu kuću.
- Nalijevo... ući ćemo sa stražnje strane.
Staza posuta troskom vijugala je kao zmija
između opustjelih bokora. Aileen pred sobom
ugleda nekakvu onisku zgradu, a odvjetnik
objasni daje to ložionica konzervatorija.
- Pazite, dvije stepenice!
Zašto, zaboga, u ovo doba noći ulaze u
ložionu? Odgovorio je na pitanje, premda ga nije
izrekla:
- Sigurnije... zaključati... kovčege! - povikao
je.
Vjetar je prešao u buru. Trgnula se kad je
zasvjetlucala munja. Nikad prije nije vidjela
munju u prosincu. Ellenburv spusti kovčege i
počne petljati oko zarđale brave, pa su se vrata
ubrzo otvorila, uz škripu nalik na jauk.
- Evo - rekao je, a djevojka uđe za njim.
Kresnuo je šibicu i zapalio svijeću od
nekoliko centimetara, u prljavom, malom,
zaštitnom fenjeru, pa je mogla razgledati
unutrašnjost zgrade. Bila je to rupa od cigala,
bez prozora. Pod je bio prekriven troskom i
razbijenim loncima za cvijeće. Na drvenoj klupi
stajala je hrpa sipke zemlje iz koje su nicali
zeleni izdanci korova. Rđava vrata peći zjapila
su otvorena, a i kraj njih je bilo troske, pepela i
smeća iz vrta.
- Pričekajte, donijet ću kovčege.
Srce mu je tako tuklo da je jedva disao, ali,
srećom, djevojka mu nije mogla vidjeti lice, jer
bi se jako uznemirila.
Teturajući je izašao, zalupio vrata, objesio
zarđalu lampu na stožer, popipao oko nogu,
našao lokot i pričvrstio ga, a onda se posrčući
popeo uz dvije stepenice i potrčao prema kući.
Morao je dugo sjediti na stubištu, dok se nije
toliko smirio da je mogao ući. Osluhnuo je na
vratima prije nego što ih je otvorio, ušuljao se na
predvorje, tiho zatvorio vrata i na prstima otišao
u radnu sobu. Bio je skroz mokar i drhtao je.
Kovčezi su se presijavali kao da su od lakirane
kože. Skinuo je mokri kaput i pozvonio.
Sobarica, koja se ubrzo pojavila, začudila se što
ga vidi.
- Mislila sam, gospodine... - počela je, ali ju
je prekinuo.
 - Idi u moju sobu... ali vrlo tiho... i donesi mi
svu odjeću da se presvučem. Gazdarici možeš
reći da još neko vrijeme neću doći na kat.
Potaknuo je slabu vatru, a kad se razbuktala,
zagrijao je ruke. Sobarica se vratila s hrpom
odjeće, ponudila da mu skuha čaj, a onda je
diskretno izašla.
Počeo se presvlačiti kad mu je nešto palo na
pamet. Možda će se ponovno morati presvući.
Hlače mu nisu bile jako mokre, a oko jame u
dvorištu bilo je mnogo blata. Te se jame sjetio u
automobilu. Okolnosti su mu išle na ruku.
138
139
Odjenuo je kućni ogrtač i s police uzeo dvije
knjige s naslovom "Kronika zločina", koje je
često čitao, a sadržavale su izvještaje o prljavim
zlodjelima, ispričane bombastičnim stilom, jer je
sakupljač živio u rano viktorijansko doba. Svaki
svezak bio je "ukrašen s pedeset dva Phizova
crteža".
Nasumice je otvorio knjigu.
"... kad je žrtva tlačenja mlada, lijepa i
nedužna žena, svaki će imalo osjećajan čovjek
riskirati život kako bi je izbavio očaja i bijede..."
Pogled mu je pao upravo na tu poučnu
rečenicu. Ne uvidjevši ironiju, okrenuo je
stranicu.
 Maria Marten - ustrijeljena u hambaru! Druga
žena ubijena je mačem. Nestrpljivo je okretao
stranice, a u tom je trenutku požalio što tako
slabo poznaje metode zločinaca. Sjetio se da ima
veliku sjekiru... ali gdje? Vani, pred kuhinjskim
vratima! Dok je silazio stubištem u kuhinju,
mimoišao se sa sobaricom. Pred kuhinjskim
vratima doista je našao sjekiru, jer ju je tu jutros
vidio. Gurnuo ju je pod kućni ogrtač i odnio
gore.
- Možeš otići na spavanje - rekao je sobarici,
a kad je popio čaj, preko ramena je prebacio
mokri kaput i izašao u oluju.
Krajnje neugodno!... Zašto ga nisu mogli
pustiti da na miru ode... njega, sijedog starca,
kojemu je preostalo samo još nekoliko godina
života? Kad je pomislio na takvu nepravdu, niz
obraze su mu potekle suze. Kriv je Harlow!
Prokleti Harlovv! Ta jadna djevojka nikome nije
učinila zlo - divno stvorenje, a mora umrijeti
zbog Harlowa!
Nadlanicom je ljutito obrisao suze, maknuo
lokot i otvorio vrata.
Svijeća je dogorjela pa je još samo
svjetlucala, ali i u tom slabom svjetlu, prije nego
što je stijenj plavičasto zaplamsao i ugasio se,
ugledao je blijedo lice djevojke, koja je stajala
sleđena od užasa. Zajecavši, Ellenburv zamahne
sjekirom.
140
21.
Kad je Elk to poslijepodne ušao u ured svog
prijatelja, zatekao je Jima kako usredotčeno
proučava veliki plan grada, kojeg je raširio na
stolu, a za tu ga je priliku očito nacrtao, ili
precrtrao, jer kad je dodirnuo papir, na rukavu
mu je ostala mrlja zelene tinte.
- Kupuješ nekretnine? - upita ga kolega. Jim
pažljivo smota papir i stavi ga u ladicu.
- Posao s nekretninama - nastavi Elk -
najlakši je način zarade za koji znam. Zbog toga
te ne mogu šćepati, a kad obaviš posao, ne
moraš mu se vraćati. Moj prijatelj je kupio
zemljište u Finchlevu i na njemu sagradio
odmah useljive vile, a danas vozi svoj ford.
Poznajem i drugoga...
- Hoćeš li mi noćas pomoći u maloj provali?
- prekine ga Jim.
- Stručnjak sam za provale - glasio je
odgovor.
- Sjećam se da sam jednom...
- Nekad sam se mogao penjati kao mačka -
zamišljeno će Jim - premda nikad nisam vidio da
se mačka penje uza zid kuće i nikad mi nije bilo
posve jasno zašto provalnike zovu "mačkama".
 - Bolje da ih nazovu "gusjenice" - predloži
Elk.
- One se mogu penjati po staklu, jer na
velikim nogama imaju prianjalke, kao i muhe.
To ti je prirodopis. Gdje ćemo udariti?
- Upravo u Park Laneu - odgovori Jim. -
Namjeravam istražiti otmjenu englesku kuću,
pradjedovski dvorac baruna Harlowa.
- Nisu ga valjda imenovali Vitezom? - upita
Elk, koji je imao samo mutnu predodžbu o
visokom plemstvu. - Premda ne vidim zašto ne
bi. Da je ... - spomenuo je glasovitu osobu iz
svijeta politike - na položaju, Harlovv bi dosad
već postao vojvoda, grof, ili nešto slično.
141
Jim je kroz prozor gledao gust promet na
obali Temze, jer bilo je vrijeme najveće gužve,
kad se ljudi vraćaju s posla. Plju-štala je kiša i
puhao je jak vjetar. Nije bilo ni traga magli koju
je prognozirao meteorološki zavod.
- Metereolozi su me razočarali - požalio se
detektiv. - Ako ne bude magle, operaciju ćemo
morati odgoditi za sutrašnju noć.
Elk je imao svoje mišljenje o meteorološkom
zavodu pa gaje opširno iznio, no rekao je i nešto
ohrabrujuće:
- Magla provalniku koristi koliko i povez
preko oka, a kišu smatra darom s neba, jer
policajci se sklanjaju u kućne veže i nitko ne
njuška unaokolo.
Mlazevi kiše šibali su obalu Temze kad je
policijski automobil, s Jimom za upravljačem,
izašao kroz nadsvođeni ulaz, a na uglu Birdcage
Walka jak nalet vjetra skoro ih je prevrnuo.
Vjetar ih je više otpuhao, nego što su se odvezli
do Hyde Park Cornera.
Kuća na broju 704, u Park Laneu, bila je
jedna od rijetkih koje su ne samo izdvojene,
nego i ograđene zidom. Vlasnik se mogao
pohvaliti i malim vrtom s dobro uznapredovalom
trešnjom, iza naknadno sazidanog dijela kuće,
gdje je bila knjižnica. Iz mraka je izronio
policijski narednik, specijalno dodijeljen na
zadatak i preuzeo automobil. Za dvije minute
Jim i Elk prebacili su se preko zida, a za sobom
su vukli ljestve s kukom, koje su to poslijepodne
posudili iz vatrogasne centrale.
Staklena kupola na stropu knjižnice nije bila
osvijetljena, pa su se bez poteškoća popeli na
krov. Tu je Jim ostavio kolegu na straži. Bio je
svijestan da neće imati nimalo lak zadatak. Svi
gornji prozori bili su zatvoreni zasunom, ili su
imali kapke, ali to poslijepodne poslao je
zrakoplov da nisko preleti preko parka i snimi
fotografije, pa je na krovu vidio malu građevinu
od cigle, koja je vjerojatno skrivala stubište, a
kroz vrata se moglo sići na donje katove.
Jim se dohvatio prvog prozora, a rešetke su
mu unekoliko olakšavale penjanje. Maknuo je
kuku ljestava, ispružio ruku i zgrabio rešetke na
prozoru iznad sebe. Srećom, taje strana kuće bila
u zavjetrini, pa mu vjetar koji je fijukao oko
uglova nije jako smetao.
142
Za deset minuta našao se na ravnom krovu, a
imao je cipele s pustenim džonovima. Izložen
buri - pa mu je bilo drago da barem ograda pruža
zaklon - uputio se prema četvrtastoj građevini od
cigle, a zbog vjetra je hodao s naporom.
Kao što je i očekivao, u suši od cigle bila su
vrata, s patentnom bravom, vjerojatno zatvorena
još i zasunom. Osluhnuo je, ali čuo je samo
fijukanje vjetra, pa je nastavio pretraživati krov,
prelazeći snopom svjetla jake baterijske
svjetiljke malo iznad tla. Nije pronašao ništa, pa
se vratio do stubišta. Iz džepa je izvadio kožnatu
kutiju s alatom, pričvrstio malo svrdlo u držač i
gurnuo ga u drvo vrata. Svrdlo nije prodrlo
duboko, kad je udarilo u nešto tvrdo. Vrata su
bila pojačana čelikom! Stavio je svrdlo u kutiju i
popeo se na krov suše, no ondje se morao
uhvatiti za rub da ga vjetar ne bi bacio.
 Bio je to čvrst betonski krov, a da ga probije,
trebao bi mu težak kovački malj i neograničeno
mnogo vremena.
Možda na jednom prozoru nije bilo rešetki,
no Jim se nije sjećao da je tako što vidio.
Nagnuo se preko ograde i pogledao dolje, u
pokrajnju ulicu, koja je Park Lane povezivala s
prometnicom, gdje je ostavio automobil.
Nagnuvši se, vidio je kako neki čovjek žustro
prilazi vratima, otvara ih i ulazi. Detektiv je čuo
kako su se vrata zalupila. Očito je to bio
Harlovv, jer nitko drugi u hodu nije tako
pokretao ramena. Ali stoje bogataš radio vani, u
takvoj noći? Onda Jimu padne na pamet daje
Harlow došao iz smjera garaže.
Čuo je kako sat odbija jedanaest. Što da
učini? Kao da mu nije preostalo ništa drugo nego
da se vrati Elku koji gaje čekao i prizna poraz,
pa je odlučio da će upravo to učiniti, kad je
škljocaj brave nadjačao fijuk vjetra, a onda Jim
začuje bogatašev glas. Harlovv je dolazio na
krov, pa se detektiv skutri u sjeni suše.
- ... Da, pada kiša, naravno da pada, dragi
moj. U Londonu uvijek pada. Ali ja sam izašao
po kiši, a vi niste. Jao, kako je padala!
Premda su riječi zvučale svadljivo, Harlovv
je govorio dobroćudnim glasom, kao da
razgovara s djetetom.
 - Imate li šal? Eto, tako. Zakopčajte kaput.
Nemate ni rukavice. Kakva ste vi šeprtlja!
- Doista mi ne trebaju rukavice - izjavi drugi
glas. - Nije mi ni najmanje hladno. I, Harlovv,
mogu li vas ponovno zamoliti...
143
Riječi su postale nerazgovjetne jer su se
udaljavali od detektiva, pa je pretpostavio da
šeću kraj ograde. Ako Harlow nije imao
svjetiljku, neće vidjeti ljestve. Jim se otšulja oko
suše i proviri iza ugla. Ubrzo je razabrao dvije
prilike, koje su polako šetale prema njemu,
sagnuvši glavu zbog vjetra. Brzo se povukao u
zaklon.
- ... Ne možete to dobiti. Previše čitate i neću
da mozak opterećujete još i pisanjem! Budite
razumni, dragi moj Marling...
Marling! Jimu zastane dah. Prišli su mu tako
blizu da bi, ako korakne i ispruži ruku, mogao
dodirnuti bližeg od njih dvojice.
Prilike su se ocrtavale iznad ograde, u odsjaju
uličnih svjetiljki, pa je detektiv vidio da je
pratilac visok gotovo kao Harlow, ali je poguren.
Letimično je vidio i bradu, koju je vjetar nosio
na sve strane. Vraćali su se, pa su do Jima
ponovno doprli glasovi, a odjednom se začulo
struganje.
- Stoje to, dovraga? - uzvikne bogataš.
 Daleko ispod njih nešto je prigušeno
zaštropotalo, a Jima zazebe oko srca. Bit će da je
Harlow u prolazu gurnuo ljestve i srušio ih s
ograde.
- Nešto ste srušili - primijeti glas neznanca.
- Kao nekakva kuka - odgovoriHarlow, a Jim
gaje mogao zamisliti kako zuri preko ograde.-
Što je to bilo? - upitao je ponovno.
Jimu se ukazala dobra prilika. Mogao bi se
otšuljati uz rub zgrade, kliznuti kroz vrata - jer je
pretpostavljao da su otvorena - i pobjeći. Počeo
se tiho prikradati, a onda je vidio da kroz
otvorena vrata prodire svjetlo, u kojem bi ga
svakako opazili, ako ne odabere trenutak kad su
okrenuti leđima. Ali kao da se nisu namjeravali
pokrenuti, nego su neko vrijeme stajali i
nagađali što je to Harlow srušio s kamene
ograde.
- Vrlo čudno - govorio je magnat - ne sjećam
se da je jutros, kad smo došli, tu nešto stajalo.
Hajde da siđemo.
Prilika je izgubljena! Jim je stajao
osluškujući kako koraci dvojice ljudi silaze
stubištem, a čuo je i da su se vrata zalupila.
Ostao je na krovu, bez mogućnosti da se dokopa
ulice.
Elku se nije mogao javiti a da ne riskira da ga
otkriju. Iz džepa je izvadio notes, žurno napisao
poruku, istrgnuo papir i u njega zamotao bakreni
novčić. Bacio gaje, trudeći se da što bolje pogodi
gdje bi mogao biti njegov kolega i čuo je kako je
novčić zazveketao kad je pao na zemlju. Čekao
je petnaestak minuta, ali odozdo nije bilo
nikakvog znaka daje Elk dobio poruku. Ponovno
144
je pokušao otvoriti vrata, premda se nije
nadao da su otključana. Na njegovo
zaprepaštenje, otvorila su se čim je okrenuo
kvaku. Je li ih Harlovv, u žurbi, zaboravio
zaključati? To nije bilo nalik na njega.
Jim još više otvori vrata i pogleda na stubište.
Iz donje sobe dopiralo je blijedo svjetlo, a vidio
je kut pisaćeg stola i dio crvenog saga. Tiho je
sišao čvrstim stepenicama, koje nisu zaškripale
pod njegovom težinom, a na dnu je, preko
ograde, provirio u sobu.
Očito je bila prazna. Blizu zastrtog prozora
stajao je veliki stol, malo dalje detektiv ugleda
lakirani krevet, a vrata su bila napol otvorena.
Prostoriju je osvjetljavala samo svjetiljka na
stolu, pa Jim uđe, pritisne prekidač i utrne je.
Sad je ispod vrata vidio svjetlo na odmorištu.
Provirio je, ali ništa se nije kretalo. Stubište pred
njim spuštalo se na donje katove. Predosjećaj mu
je govorio da znaju daje u kući. Nalijevo od
odmorišta bila su još jedna vrata, a odmah je
primijetio daje u bravi ključ. Osoba koja je
otključala prostoriju i ušla,učinila je to tako
žurno da nije izvukla ključ. Jim ugrabi priliku,
munjevito se nagne, zgrabi ključ, okrene ga i
zaključa vrata, a iznutra je začuo prigušeni
uzvik. Detektiv se naceri i na prstima siđe niza
stepenice.
Donje odmorište je bilo mračno, pa je
napredovao uz pomoć baterijske svjetiljke,
pažljivo pipajući nogom, prije nego što bi
zakoračio, sve dok nije dospio u slabo
osvijetljeno predvorje u kojem su se, prije samo
nekoliko dana, okupili brojni ugledni, svima
poznati uzvanici. Ništa nije čuo pa je brzo otišao
do vrata i zgrabio kvaku. U slijedećem trenutku
nešto gaje odbacilo, kao da gaje udarila jaka,
nevidljiva sila.
Šok gaje paralizirao, pa je detektiv bez daha
ležao na podu. Čuo je kako se na katu otvaraju
vrata i kako netko šapće. Bilo bi pogibeljno da
opet dodirne kvaku, nabijenu strujom. Ako bi se
provalnik uspio uvući u magnatovu kuću, vrata
su se pretvarala u smrtonosnu klopku. No struja
je zacijelo dolazila iz nekakvog priključka. U
zidu je ugledao dva bijela dugmeta, a u
predsoblju je gorjelo svjetlo. Jim pritisne
najgornje dugme, no svjetlo se nije ugasilo. Bit
će da je našao priključak! Vrhom prsta oprezno
je dodirnuo kvaku. Struja je doista bila
isključena. Začas se našao na ulici, a svoj je
bijeg objavio tako stoje svom snagom tresnuo
vratima.
145
Požurio je do automobila i vidio da Elk jaši
na zidu i živo razgovara s policijskim
narednikom.
- Upravo sam se uputio iza kuće da vidim što
je s tobom - reče Elk i skoči na pločnik.
- Jesi li dobio moju poruku?
- Kakvu? Čuo sam daje nešto palo, ali
pomisio sam da si ispustio ljestve. Nisam ih
mogao naći.
Odavno je prošla ponoć kad je vozač zakočio
pred ulazom u Scotland Yard. Jima je zazeblo
oko srca, jer je, ušavši u predvorje, najprije
ugledao Browna.
- Nešto nije u redu? - upita detektiv.
- Gospođica Rivers nije se vratila kući -
odgovori Brown. - Telefonirao sam Stebbingsu.
Rekao je daje mlada dama izašla u šest sati, da
preda dva pisma, jedno Ellenburvju, a drugo
Har-lowu. Nazvao sam i Ellenburvja pa mije
rekao da mu je gospođica Rivers, oko šest sati,
predala pismo, a poslije je nije vidio.
Jim brzo razmisli.
 - Malo poslije jedanaest! - uzvikne Elk. - Joj!
To sam zaboravio!
- Što?
- U to je vrijeme prošao mimo nas i ušao u
garažu. S prozora knjižnice vidio sam automobil.
Nije bio njegov pa sam Harlowa prepoznao tek
kad je ulazio kroz vrata na kraju dvorišta. A
dugo je bio u garaži. Kladim se...
Taj slabi trag smještaje potaknuo Jima na
akciju. U dva sata ujutro, upravo dok je
gospodin Harlow završavao posljednju cigaru,
posjetili su ga Jim Carlton i Elk i to uz službenu
potporu, u obliku naloga za pretres.
- Kako zabavno! - prokomentira bogataš
turobno, ustane od stola i pruži papir Jimu. -
Hoćete li mi, tijekom slijedećih dana, dostaviti
kopiju tog zanimljivog dokumenta? Volio bih ga
uključiti u svoju autobiografiju.
- Štedite dah, Harlow! - odvrati detektiv
grubo. - Naš vam dolazak može pričiniti samo
manje neugodnosti. Neću vas privesti zbog
skandala sa sir Johnom Lavtonom, a niti zbog
uboj-sta gospođe Gibbins!
- Niste samo jaki, nego ste i milostivi! -
promrmlja Har-low. -Ubojstvo je ružna riječ.
Malo je problijedio, a kao da su mu se,
otkako ga je Jim posljednji put vidio, na licu
urezale nove brazde i bore.
 146
- Tko to govori o ubojstvu?
Začuvši oštar glas, inspektor se okrene. Na
vratima je stajala gospođa Edvvins, s kamenim
izražajem lica. Premda ju je prvi put vidio,
detektiv ju je smjesta prepoznao, po opisu što
mu gaje dala Aileen. Domaćica je čekala,
uspravna i ukočena, sklopivši ruke pred sobom,
a grube crne oči zlobno su sjale. Doimala se
gotovo zloslutnije i od samog Harlowa.
- Tko to govori o ubojstvu? Htjela bih znati
tko je ubijen - zahtijevala je.
Ali Harlow ispruži ruku i uljudno odgovori: -
Riječ "ubojstvo" nije tvoj šlagvort, Lucy
Edwins. Upropastit će te osjećaj za dramatično.
Na trenutak se činilo da žena neće poslušati
taj kraljevski pokret ruke. Žmirkajući, gledala ga
je prezirno i gotovo s mržnjom, no onda se
okrenula, ukočena kao štap i nestala.
- A sada, gospodine Carltone, smirimo se
kao što nam i dolikuje. Što očekujete da ćete
naći u ovoj kući? Pretpostavljam, nešto vrlo
važno.
- Pretpostavljate! - uzvikne Jim mrko. -
Harlow, stavit ću karte na stol i reći ću vam što
želim pronaći Ponajprije, Aileen Rivers, koja je
večeras došla ovamo s pismom svog poslodavca,
a poslije je nitko nije vidio.
 - Doista? - upita Harlow ozbiljno. - Mislim
da hoćete reći daje vi niste vidjeli...
- Čekajte, nisam završio. U pola šest vidjeli
su da se od ureda gospodina Ellenburvja
odvezao automobil. U njemu je bila gospođica
Rivers. Gdje je ona sada?
Harlow gaje netremice gledao. - Neću reći da
ne znam, jer nepotrebne laži su glupe.
Polako je otvorio ladicu stola, izvadi svežanj
ključeva i spusti ih na upijač. - Možete pretražiti
svaku prostoriju u kući - dozvolio je. - A onda
mi recite jeste li pametni kao ja!
U samoj knjižnici nije trebalo dugo tražiti. S
Elkom za petama, Jim se stubištem popeo na
najgornji kat, a kad se naposljetku dokopao
zadnjeg odmorišta, ondje gaje, kraj vrata malog
dizala, već čekao Harlow.
- Soba moje domaćice - pokazao je. -
Svakako prepoznajete vrata koja ste, prije
nekoliko sati, zaključali.
- A ovo? - zanimalo je Jima.
147
Harlow okrene kvaku i otvori druga vrata.
Bila je to soba koju je detektiv već vidio, a u njoj
ni sad nije bilo nikoga.
- Počet ćemo od krova - reče Jim, popne se
uskim stubištem i izađe na ravni krov. Ovaj put
je ponio jaku svjetiljku, ali ni tu nije ništa otkrio.
Hodajući uz ogradu, obišao je terasu i vratio se
do Harlowa, koji je čekao na otvorenim vratima.
- Jeste li pronašli tajno stubište? - Bogataš je
glumio utjelovljenu nedužnost. - Česta su u Park
Laneu, ali još su novina u Pimlicu. Dotaknete
oprugu, začujete: "škljoc", a usko, zavojito
stubište vodi u još tajanstveniju prostoriju!
Ne odgovorivši na tu sarkastičnu primjedbu,
Jim se zaputi niza stepenice. Išao je iz jedne
sobe u drugu, ali nije bilo ni traga od djevojke, a
niti od bradatog čovjeka, pa detektiv naposljetku
siđe u prizemlje.
- Imate li podrum? Htio bih vidjeti.
Harlovv otvori mala vrata u oplati predvorja.
Našli su se u visokom, popločanom hodniku, a
na kraju su bili kuhinja i blagovaonica za
poslugu. U jednom zidu bio je otvoreni,
nadsvođeni prolaz. Kameno stubište vodilo je u
podzemni kat, koji se sastojao od tri podruma, a
dva su služila kao skladište za vino.
- Nismo prošli cijeli prostor podruma -
primijeti Jim sumnjičavo, kad je završio s
pretragom.
- Nema više prostorija - odgovori njegov
pratilac, umorno uzdahnuvši. - Dobri čovječe,
kako ste sumnjičavi! Hoćete li pogledati garažu?
 Detektiv pođe za njim uz stepenice, pa kroz
predvorje. Bio je svjestan da se Harlow poigrava
s njim, ali to ga, začudo, nije uznemiravalo.
- Harlow, gdje je gospožica Rivers?
Nagovijestili ste da
znate.
Njegov domaćin dobroćudno nakrene glavu. -
Ako mi dozvolite da vas povezem na vrlo kratak
put, mogu vam obećati da ću raspršiti sve vaše
sadašnje sumnje.
Stajali su sučelice jedan drugom a Harlow se
okrenuo prema jakom svjetlu koje ih je
obasjavalo iz garaže.
- Tvrdim da blefirate - izjavi Jim
naposljetku. Bogataševo lice polako ozari
osmijeh. - To su već mnogi
rekli - odgovorio je - a ipak, evo me, kao
uvijek u ruci držim fleš rojal. A^gdje su žetoni
onih koji su tvrdili da blefiram?
148
Otvorio je vrata limuzine, pa Jim, poslije
kratkog oklijevanja, uđe, a Elk gaje slijedio.
Magnat zatvori vrata i izjavi:
- O policajcima imam visoko mišljenje i
shvaćam da ste zbog mene ispali prilično glupi.
Žao mije! Priča o pretposljednjoj šali Harlowa
ostat će među nama.
 Prišao je haubi automobila i sagnuo se kao da
će upaliti motor, a onda je bez žurbe otišao do
zida, podignuo ruku i u garaži je zavladao mrak.
Jim je vidio što bogataš namjerava, pa je
pokušao otvoriti vrata automobila, ali bila su
zaključana. Dok je prtljao oko prozora,
pokušavajući ga spustiti, začuo je brujanje
nekakvog stroja, a automobil se počeo polako
spuštati kroz pod. Spuštao se sve niže na svojoj
platformi, a kad je krov bio malo iznad razine
poda, platforma se nagnula naprijed, tako daje
automobil blago kliznuo na nevidljivu
kolotečinu, muklo udario o gumene odbojnike i
zaustavo se.
Jim je spustio prozor i napol se provukao,
kad su se hidraulični nosači pod platformom
naglo podigli i uz tup udarac zatvorili otvor nad
njim. U slijedećem trenutku Elk se oslobodio.
Jim trzajem otvori vrata na vozačevoj strani,
upali jaka prednja svjetla i obasja malu
prostoriju, kamo su se spustili.
Tu su stajala još dva automobila, a jedan je
posebno privukao pozornost detektiva - staro,
iznajmljeno vozilo, sivo od još mokrog blata.
Očito su se našli u posve običnoj podzemnoj
garaži, premda Jim u privatnoj garaži još nikad
nije vidio skupe uređaje, ka ošto je hidraulično
dizalo. Zidovi su bili od klesanog kamena.
Najednom kraju ugledao je niska, željezna vrata
i to, koliko je mogao vidjeti, nezaključana,
pričvršćena s dva čelična zasuna. Pomislio je da
je to vjerojatno spremište za benzin, a to je
potvrđivao i položaj ispod dvorišta, pred
garažom.
Pogledao je kolegu. - I ti se osjećaš tako
glupo? - upitao je ogorčeno.
Elk odmahne glavom. - Ništ' me ne može
navesti da se glupo osjećam, - glasio je vedri
odgovor - ali nikako nisam očekivao da će tako
brzo doći kraj.
-Kraj?
Elkkimne. - Ali ni meni ni tebi... nego
Harlowu! Gotov je... Znači li pretposljednja ono
što mislim?
149
Kolega mu je objasnio, a Elk se razvedri. -
Mora završiti još jednu veliku igru? Kladim se
daje riječ o najvećoj šali na koju su policajci
ikad ostali smrtno ozbiljni. I kažem ti...
Zašutio je. Obojica su se okrenuli prema
malim željeznim vratima, jer začuli su slabo
kucanje, a Jimu je gotovo zastalo srce.
- Netko je iza onih vrata - primijeti Elk. -
Nikad ne bih pomislio da stari Harlow upravlja
zatvorom.
 Jim otrči do željeznih vrata i otvori ih,
povukavši zasune - a na svjetlo dotetura
unezvjerena, neuredna pojava nekog starca.
Detektiv ga na trenutak nije prepoznao.
Zatvoreik nije imao kaput, zgužvani mu je
ovratnik bio raskopčan, a vidjevši izraz starčeva
lica, policajci su se skamenili.
- Ellenburv! - dahne Jim.
Da, bio je to odvjetnik, ali doživio je
nevjerojatnu promjenu otkako gaje Jim zadnji
put vidio. Zurio je širom otvorenih očiju u
jednog pa drugog policajca, a onda je drhtavu
ruku podigao do usta.
- Gdje je? - prošaptao je divlje. - Stoje učinio
s njom? Jima presječe u prsima. - Tko?
Gospođica Rivers? Ellenburv je zurio u njega
kao da se sjeća glasa, ali ne prepoznaje osobu
pred sobom.
- Stebbingsova namještenica! - zagraktao je.-
Uzeo je sjekiru... Harlow! - Napravio je pokret
kao da udara sjekirom.
-Uh!... Ubio ju je!
Jim se morao pridržati za zid. Jako je
problijedio i nije mogao govoriti, pa Elk nastavi
ispitivati sablasnu pojavu.
- Ubio ju je? Ellenburv kimne.
- Gdje...?
 - Na kraju povrtnjaka... je rupa u zemlji.
Možete nekog zakopati a da nitko ne primijeti.
Znao je za tu jamu. Nisam primijetio daje
vozač... Prerušio se, imao je mali crni brk i cijeli
dan me je vozikao.
Elk blago položi ruku na rame sugovornika,
no odvjetnik ustukne, zajecavši.
- Čujte, gospodine Ellenburv, morate nam
reći sve što znate i pokušati se smiriti. Nitko vas
neće ozlijediti. Je li ubio gospođicu Rivers?
150
Odvjetnik potvrdi žestokim kimanjem. -
Sjekirom... i to mojom... Vidio sam kako leži na
podu ložionice. Bila je jako lijepa i bijela, a
vidio sam da ju je ubio, pa sam se vratio u kuću,
jer nisam htio... nisam htio... - stresao se i
prekrio lice rukama - ... gledati je u onoj rupi s
vodom... zelenom vodom!... Uh!... Uh!
Nastojao je odagnati taj prizor, a dugim je
prstima pravio pokrete kao da svira klavir.
- Vidjeli ste je ponovno? - upita Jim
promuklo. Starac potvrdi.
- Gdje?
- Pozadi, u automobilu... gdje su bili i
kovčezi... Skvrčena na podu, a preko nje
pokrivač. Sjedio sam kraj tog vraga, a on je
govorio! Tiho i mirno! Bože! Pomislili biste da
nikad nikoga nije ubio! Rekao je da će me
povesti na odmor... gdje ću ozdraviti. Ali znao
sam da laže... znao sam da taj vrag laže i da kuje
nove karike u mom lancu. Tu me je zatvorio! -
gotovo je zavrištao i drhtavim prstom pokazao
otvorena vrata zatvora.
- Ellenburv, zaboga, pokušajte razmisliti! Je
li Aileen Rivers živa?
Jim se skoro srušio kad je starac zanijekao
glavom.
- Mrtva! - Odvjetnik je počeo kimati,
potcrtavajući riječ koju je ponavljao. - Mrtva,
mrtva, mrtva! Moja sjekira... bila je pred
kuhinjskim vratima... Vidio sam kako ondje leži
i bilo je krvi...
- Čuj, Carltone - reče Elk oštro. - Ne
vjerujem u to! Taj tip je lud!
- Lud? Jesam li lud? - Ellenburv se udari u
slaba prsa. - Ona je gore... vidio sam kako je
nosi... A žena sa žutim licem i čovjek s
bradom... prisilili su me da pođem s njima. Dugo
su me ostavili tu, u mraku, a onda su me prisilili
da pođem s njima... Pogledajte!
Odvukao je Elka u mali zatvor. U prostoriji
su detektivi ugledali krevet i ormar, a pod je bio
prekriven sagom. U dubini podruma uređena je
prava mala soba za stanovanje!
 Pipajući po zidu, Ellenburv pronađe prekidač,
pa prostoriju obasja ružičasto svjetlo, skriveno u
kamenim zidnim ukrasima.
- Gledajte!... Gledajte!
Otvorio je vrata ormara, a na dnu su ugledali
hrpu muške odjeće: zgužvanu svečanu košulju,
kaputić od baršuna...
- Odjeća sir Josepha! - zapanjeno će Elk.
151
22.
- Tu su ga zatočili - prošapće Ellenburv, kao
da se boji i
zvuka svog glasa.
Na drugoj strani sobe Jim ugleda još jedna
čelična vrata. Nisu imala zasuna, nego samo
malu ključaonicu. Ali onda mu je nešto odvratilo
pozornost.
- Gledajte!
Uprijevši svom snagom, sitni je odvjetnik
povukao ormar, koji se mogao izvući, kao vrata
na škarama. Iza ormara bila su duguljasta vrata.
- Tu... Tim putem sam došao. Dizalo...
Elk osluhne i začuje udaljeno zujanje dizala
koje se kretalo.
- U koju sobu ju je odveo? - upita Jim napeto.
- Sve smo
pregledali!
 - U sobu gospođe Edwins. Ondje je ormar za
odjeću, ali stražnja strana je lažna. Iza ormara je
sobica... Zašto je nisu stavili u jamu i sakrili je?
Bilo bi bolje...
- Moramo izaći odavde i to brzo - zaključi
Elk i osvrne se ne bi li ugledao izlaz. - Toj se
pretposljednjoj šali još nitko nije nasmijao, a čini
se da bi moje rođake mogla zaviti u crno!
Pokušao se popeti uz masni hidraulični
potporanj, ali premda je, uz Jimovu pomoć,
uspio dotaknuti platformu, od toga nije bilo
nikakve koristi, jer platforma je bila od čelika i
betona, a ni jedan ni drugi nisu poznavali
mehanizam hidrauličnog dizala. Upravljač je bio
izvan dohvata, pod zaključanom čeličnom
rešetkom.
Mogli su izaći samo kroz vrata iza ormara.
Elk je pretražio automobil i škrinju s alatom
ispod njega.
- Za neko vrijeme smo sigurni. Neće se
usuditi pustiti plin, jer bi moglo doći do
eksplozije, a tako brzo nam ne može pripraviti
nikakvu drugu pogibelj. Carltone, jesi li nešto
primijetio u kući?
- Mnogo toga, ali na što misliš?
- Sjeti se da uopće nismo vidjeli gospuđu
Edwins, ili Ed-wards, ili kako se već zove,
nakon što ju je stari otjerao.
 152
Jimu to nije palo na pamet. Premda su kuću
pretražili od krova do podruma, više nije vidio
smrknutu domaćicu.
- Gdje je ona, mogao bi biti i onaj drugi tip...
kako se zove... Marling? - pretpostavi Elk. - A
mislim da mi je prilično jasno gdje su bili... u
malom dizalu!
Istina! Jim je vidio dizalo kad je Harlow, na
najgornjem katu, dočekao detektiva, ali poslije
toga je naprava nestala. Drugi su stanari kuće
vrlo lako mogli kliznuti s kata na kat, skrivajući
se pred potragom.
Vrata nisu mogli ni pomaknuti. Jim nije
mogao učvrstiti polugu, a da mu je to i uspjelo,
vrata zacijelo ne bi popustila.
Moraju se pozabaviti ciglama, prekrivenim
betonom! Samo taj dio zida nije bio od kamena.
Imali su sreću, jer su u svim automobilima
pronašli kutije s alatom. Štoviše, u jednom su
ugledali poveću dizalicu, pa su s nje skinuli
čelični dio i upotrijebili ga kao polugu.
Na napete živce Jima Carltona rad je
djelovao kao melem, ali detektiv se još više
uznemiri svaki put kad bi mu pogled pao na
blijedo Ellenburvjevo lice.
Odvjetnik se skutrio kraj kreveta, gledao ih i
cijelo vrijeme mrmljao sebi u bradu. - Ne možeš
izmjeriti principe ravnalom. Tako lijepa
djevojka! I vrlo mlada! - a onda je počeo tiho
plakati.
- Pravi se da ga ne primjećuješ - zareži Elk. -
Nastavimo s poslom.
Morali su mukotrpno i teško raditi kako bi
odstranili nekoliko centimetara betona, a
postojala je opasnost da će vlasnik kuće čuti
lupanje. No za jedan sat očistili su tridesetak
centimetara tvrde žbuke i došli do cigala ispod
nje. Služeći se odvijačem kao dlijetom, uspjeli
su olabaviti prvu ciglu i napraviti rupu. S
drugom ciglom je išlo lakše, a onda ih je nešto
na dramatičan način upozorilo da moraju biti
vrlo oprezni.
Jim je upravo stavljao oštećeni vrh odvijača u
malu rupu na žbuki, kad netko prigušeno reče,
kao da govori tik uz detektiva: - Pusti ih, neka
čekaju do sutra.
Jim se trgnuo da je gotovo poskočio, jer je
prepoznao bo-gatašev glas.
Pa ipak, objašnjenje je bilo jednostavno. Glas
je dopirao niz otvor dizala, koji je poslužio kao
megafon. Čuli su kako se zatvaraju vrata, pa do
njih ponovno dopre zujanje mehanizma.
153
Dizalo se zaustavi malo ispod njih, vrata se
otvoriše, a zahvaljujući dobroj akustičnosti, Jim
začuje kako muški koraci tapkaju po
popločanom podu predvorja.
Pomisao da imaju vremena do jutra bila je
utješna. Naizmjenično radeći i osluškujući,
olabavili su unutrašnju ciglu, izvukli je, a za
njom još jednu, pa su za pol sata napravili
nepravilnu rupu kroz koju se mogla provući
vitka osoba, kao, primjerice, Jim. Ušao je u
masni prostor za dizalo, a kako mrak nije
probijao ni tračak svjetlosti odozgo, detektiv se
spoticao o grede i užad. Ispružio je ruku u sobu,
uzeo svjetiljku i pogledao je. Dno dizala bilo je
najmanje četiri metra iznad njega, a odozgo su
visjela dva debela električna kabla, koja su
pokretala napravu. Ispruživši ruku detektiv jedva
dotakne kraj najnižeg užeta. Javio je Elku što je
otkrio, pa mu je kolega kroz rupu počeo
dodavati sva sjedala automobila što ih je mogao
skupiti, a Jim je slagao jedno na drugo.
Balansirajući na hrpi, čvrsto je zgrabio kabel
i svom težinom ga povukao. Uže je izdržalo.
Počeo se penjati i dokopao se čelične prečke,
povezane s kočnicom, a onda je počeo gurati
pod dizala, u nadi da će u njemu pronaći
vratašca. No dizalo je očito bilo premalo za
takav uređaj. Pod nije popustio, a detektiv se već
dvoumio bi li skočio na sjedala, kad je u
predvorju začuo brze korake. Netko je teško
dotapkao u dizalo i zatvorio vrata, a slijedećeg
trenutka Jim je brzo klizio prema gore. Na
zadnjem katu dizalo se uz trzaj zaustavilo, pa je
detektiv umalo ispustio prečku, premda je noge
obavio oko kablova koji su visjeli pod njim.
Gornji katovi nisu bili jednako visoki kao dva
niža. Dok je Jim visio, koljeno mu je bilo na
razini vrha ulaza u dizalo na katu. Tu je bio prag,
a ako bi ga detektiv uspio dohvatiti, lako bi se
popeo preko malih, rešetkastih vrata. Vrijedilo je
pokušati. Polako se spustio niz kabel dok,
mašući nogama, nije dodirnuo uski dio poda
između ponora i ulaza. Onda je, prikupivši svu
snagu, skočio i zgrabio vrata visoka do prsiju,
izgubivši oslonac pod nogama. U trenutku je
povratio ravnotežu i prebacio se.
Dok se tiho šuljao uza stepenice, umalo ga je
primijetila visoka žena, jer je stajala na
odmorištu, prislonivši uho na zatvorena vrata
sobe u kojoj je Jim pretpostavljao da su zatočili
Aileen. Sa svog mjesta, skriven iza zavoja
stubišta čuo je kako se Harlow povišenim
glasom žali:
154
- Bilo je to tako vulgarno i teatralno! Ne
ljutim se, nego sam uvrijeđen! Pisati poruke na
posjetnici je glupo... I to pribadačom! Da sam
samo znao...
 Čulo se kako netko usplahireno mrmlja u
znak odgovora, a onda se Harlow odjednom
nasmije.
- Dobro, dobro, budalasto ste momče, to je
sve što mogu reći. Tako što više nikad ne smijete
učiniti. Sreća što policajci nisu uspjeli pročitati
rukopis.
Jim je gotovo zaboravio bradonju. Začuvši
kako se otvaraju vrata, brzo je sišao u predvorje.
Kazaljke malog srebrnog sata nad mramornim
okvirom kamina pokazivale su pet.
Dizalo se ponovno spuštalo, a Jim je,
pogurivši se u udu-bljenju, vidio kako krupna
prilika ulazi u knjižnicu i za sobom zatvara
vrata.
Detektiv je začas ušao u dizalo i pritisnuo
najgornje dugme.
Ako je Aileen ovdje, naći će je - jer nije se
usuđivao ni pomisliti da mali odvjetnik, kojeg je
ostavio u garaži, možda nije lud.
No je li djevojka tu... ali mrtva?
Zatvorio je oči da odagna jezivu sliku, koju je
naslikao Ellen-bury... Sjekira... rupa u zemlji!...
Upravo kad je stigao na zadnji kat, nešto se
dogodilo.
Jim nekoliko trenutaka nyo mogao shvatiti o
čemu je riječ. Dva svjetla na stropu dizala
ugasila su se, a dolje je nešto plavičasto zasjalo -
detektiv vidje munjeviti bljesak.
Gurnuo je rešetkasta vratašca koja su samo
tu, na najgor-njem katu, dosezala od poda do
stropa. Nisu se ni pomakla. Udario ih je nogom,
ali bila su od čelika.
Po drugi put u razmaku od tri sata našao se u
zamci! Tiho je opsovao kroza zube. Čuo je kako
se dolje otvaraju ulična vrata, a onda je nastala
tišina.
-Elk!
Kolega mu je, iz dubine, muklo odgovorio.
- Iskopčao je struju! Možeš li se popeti u
predvorje?
- Pokušat ću!
Nemoćan, kao u kavezu, Jim je zurio u vrata
sobe gospođe Edwins jer su mu bila sučelice.
Vidio je da se kvaka polako okreće... polako
Gospođa Edwins? Dakle, ostala je u kući...
155
Vrata su se otškrinula... malo se otvorila... a
iz sobe je izašla
Aileen Rivers.
- Aileen! - povikao je, hrapavim glasom.
Gledala ga je, uhvativši se za rešetkasta vrata,
a Jim je na njih prislonio iscrpljeno lice.
 - Vragolasti policijac - pozdravila ga je
neslomljivo nestašno, a onda je dodala: - Molim
vas... odvedite me kući.
- Tko vas je doveo ovamo? - upitao je, jedva
vjerujući
očima.
- Došla sam dobrovoljno... Oh, Jime, to je
drag čovjek!
- Bože! - uzdahne zatočenik dizala. - A ja to
nikad nisam primijetio!
156
23.
Gotovo dvanaest sati prije tog dirljivog
susreta, vozač, koji je po ustima premetao gumu
za žvakanje, našao se u neugodnom položaju.
- Luđak i onesviještena žena! - zamišljeno će
on. - Vrlo neugodno!
Sagnuo se, podignuo djevojku i prebacio je
preko ramena, tako da je mlitavo visjela, a
slobodnom rukom uspravio je oša-mućenog,
starog odvjetnika.
- Udarili ste me! - cvilio je Ellenburv.
- Živ si - odgovori vozač uobraženo - a to je
dokaz da te nisam udario.
- Gušili ste me!
Vozač nestrpljivo uzvikne, a onda reče: -
Hajde, Modro-bradi!
 Djevojka teška šezdesetak kilograma očito
nije odviše opteretila vozača, jer je tiho
zviždukao dok je koračao iza uplakanog
odvjetnika, držeći ga jednom rukom za ovratnik.
Popeli su se kamenim stepenicama i ušli u
predvorje. Stara sobarica provirila je iza ugla i
od zaprepaštenja se gotovo stro-poštala niz
kuhinjske stepenice, jer se nešto neobično
odigravalo u kući Royalton, gdje se inače nikad
ništa nije dogodilo.
Vozač spusti djevojku u mali naslonjač. Oči
su joj bile otvorene, a osjećala se jako bolesnom.
- Ništa na svijetu ne osvježava kao šalica
čaja - pouči je vozač i tako dostojanstveno
pozove sobaricu da nije ni pogeldala pravog
gazdu. Činilo se da se odvjetnik sav skupio. U
ruci je još držao mokru sjekiru i doimao se
patetično.
- Mislim daje bolje da spustiš sjekiru -
ponuka ga vozač blago.
Aileen je tek u tom trenutku postala svjesna
njegova prisustva. Imao je čudne crne brkove,
kao morž, a dok je govorio, micali su se gore -
dolje. Došlo joj je da se nasmije, ali znala je da
bi, ako to učini, već napol postala histerična.
Pogled joj je odlutao do sjekire, oružja opasnog
izgleda. Drška je bila mokra i skliska.
157
 Zadrhtala je i ponovno se usredotočila na
vozača koji je držao govoranciju, pa ju je to na
nekoga podsjetilo. Postalo joj je neugodno jer ju
je on gledao.
- Morate mi pomoći, mlada damo - obratio
joj se ozbiljno. Kimnula je. Vrlo rado bi mu
pomagla, jer je shvatila da samo
njemu može zahvaliti što u tom trenutku još
diše. Vozač zakoluta očima i pogleda
Ellenburvja.
- O, kako mračnu mrežu pletemo ustvari, kad
prvi put se učimo prijevari! - citirao je
prijekorno i uz bolnu grimasu str-gnuo s lica
crne brkove.
- Hvala Bogu da ih više nema! -
prokomentirao je i privukao stolicu vatri. -
Nekad sam učinio veliku uslugu "Novi", pa je ta
tvrtka platila dug i izgubila mušteriju. Zašto ne
skineš kaput? S njega se diže para.
Pogledao je sjekiru koja je stajala mokrom
drškom prislonjena na kamin, a onda je ispuržio
ruku, uzeo je na koljena i opipao oštricu.
- Nije jako oštra, alije strahovito djelotvorna -
prokomentirao je i položio veliku ruku na
odvjetnikovo rame, koji kao da se sve više
skupljao. - Ellenburv, dragi prijatelju, sanjao si!
Odvjetnik je šutio.
 - Gadni snovi, ha? Moja greška. Držao sam
te u napetosti, a morao sam popustiti još prije
nekoliko mjeseci.
- Vi ste Harlow? - javi se Ellenburv šapatom.
- Da, ja sam Harlow. - Jedva se i osvrnuo na
dva kovčega, samo je bacio pogled na njih, a
onda ih više nije primjećivao. - Veličanstveni
Harlow. Barun pljačkaš iz Park Lanea. Evo ti
dobrog naslova, ako ikad napišeš onu moju
biografiju!
Okrenuo se djevojci i prijateljski se, toplo
nasmiješio. Ellenburv se nije branio kad mu je
bogataš skinuo mokri kaput i pokretom mu
ponudio kućni ogrgač.
- Skini cipele.
Starac je poslušao, kao stoje uvijek slušao
Harlowa.
- Kad odlaziš?
- Sutra. - Činilo se da mu je sugovornik
izmamio priznanje jer se odvjetnik više nije
imao snage braniti.
- Jedan kovčeg pun novaca dovoljan je
svakom čovjeku - reče Harlow. - Riskirat ću i
dozvoliti da ti prvi izabereš.
- Novac je vaš! - gotovo poviče Ellenburv.
158
- Ne, svačiji je. Novac pripada onome tko ga
ima. To je moj nauk, premda mi šteti. Otići ćeš u
Švicarsku i popeti se na najvišu planinu. St.
Moritz je dobro mjesto. Vrlo je vjerojatno da si
lud. Mislim da jesi. Ali ludilo se ne može
izliječiti svako- dnevnim druženjem s drugim
luđacima. Bilo bi glupo da te sakrijem u
duševnoj bolnici, glupo i zlobno. A više nećeš
pomišljati da ubijaš
, ljude. Ne-smiješ -misliti-na-ubijanje!
- Neću! - Starac je plakao, s tupim izrazom
lica.
- Naš prijatelj Ingle sutra odlazi na kontinent.
Pridruži mu i se! Ako počne govoriti o politici,
povuci kočnicu za opasnost i daj ] ga uhititi.
Ne znam kamo se zaputio. Mislim da bi mogao
poći bilo 1 kamo, osim u Rusiju...
i Cijelo vrijeme dok je govorio,
djevojka je osjećala da je za-
brinut. U tom trenutku sobarica je unijela čaj,
pa se Harlow opustio.
l - Popijte dok je vruće - zapovijedio je,
a kad je služavka
1 otišla, približio se Aileen i snizio glas.
- Ne odgovara. Primijetili ste? Siguran sam
da nema refleksa. Ne usuđujem se pokušavati,
jer bi pomislio da ga napadam. Pogriješio sam.
Držao sam ga u prevelikoj napetosti, u grču. Da
sam malo popustio... hm! - Odmahnuo je
glavom, napućio i opustio usta, a onda je
nastavio:
- Morat ću vas oboje odvesti...vi biste mi
mogli biti od velike pomoći. Ako svakako
namjeravate otići Carltonu i ispričati mu o...
tome - glavom je pokazao obamrlog odvjetnika
kraj vatre - neću vas zaustavljati. Ionako samo u
završnici.
- Čega? - upitala je.
- Harlowa Lakrdijaša - glasio je odgovor. -
Ne shvaćate li? Ovdje je čovjek koji vas je
pokušao ubiti, luđak. Zašto? Jer je mislio da ste
otkrili da hoće odmagliti. A tu je i Harlow, koji
se maskira kao detektiv iz Časopisa, sa
smiješnim brkovima! Zašto? Zamislite da
policija postavi sva ta pitanja. Ellenburv bi im,
dakako, rekao mnogo toga, ponešto budalasto,
ali ponešto i razumno. Policajci su prilično
oštroumni, ne baš jako, ali prilično. Namirisali
bi... svakovrsne šale. Želio bih, ako mogu, steći
jedan dan prednosti. Biste li, na jedan dan, došli
u Park Lane?
- Rado - odgovorila je, a on se oduševio.
159
- To je kompliment vrijedan milijun funti -
izjavio je. - Morat ćete sjediti na podu
automobila, prekriveni pokrivačem, jer vas nitko
ne smije vidjeti. Kako stvari stoje, ako primijete
da ste nestali, vaš će brzopleti obožavatelj...
Rekli ste nešto?
- Nisam - naglasila je.
- Ako dozna da ste nestali, imat ću mnogo
manje vremena od dvadeset četiri sata.
Pogledala je Ellenburvja i upitala: - Što ćete...
s njim?
- Sjedit će do mene. Ne usuđujem ga se
ostaviti ovdje. Podignuo je kovčeg i odvagnuo
ga u ruci. - Biste li htjeli pol
milijuna? - upitao je uljudno.
Odmahnula je glavom. - Mislim da u tom
novcu nema mnogo sreće - odgovorila je, a on se
nasmijao.
- Oprostite! Upravo smišljam malu šalu.
Možda ću vam je objasniti.
160
24.
Sve je ispričala Jimu dok ju je vozio kući,
nakon što ga je iz dizala oslobodio policajac
kojeg je djevojka pozvala.
- Prilično je drag - ponovila je svoj sud o
Harlowu, a kad se detektiv namrštio, stisnula mu
je ruku i nasmijala se. - Nekako ne vjerujem da
ćete ga privesti. Ako to učinite, dobro pazite na
njega.
Sjetila se šale gospodina Harlowa.
 Kad su se, sat kasnije, brojni detektivi sjatili
na broju 704, u Park Laneu, našli su samo
gospođu Edwins, uspravnu i neukrotivu kao
uvijek.
- Gospodin Harlow je jutros otputovao iz
zemlje -obavijestila ih je, a kad su pretražili
kuću, nisu našli ni veličanstvenog Harlowa, a
niti bradonju po imenu Mailing.
- Uhitite mene! - rekla je domaćica
prijezirno. - Za privođenje starice zacijelo je
potreban vrlo oštrouman policajac. Ali Lemuela
nećete uhvatiti.
- Lemuela?
Odala se. - Zvala sam ga Lemuel dok je bio
dijete, pa ga i sad tako zovem - objasnila je
prkosno. - Sve će vas pobijediti, zapamtite što
sam rekla!
Još je mrmljala prijetnje, kad su joj dva
detektiva pružili kaput i šešir i odveli je u
policijsku stanicu.
Nekretnine gospodina Harlovva nisu se
ograničavale na pied -a-terre u Park Laneu. Imao
je veliko imanje u Hamp-shireu, no rijetko gaje
posjećivao, premda je za održavanje upošljavao
brojnu poslugu. Bilo je poznato da je vlasnik
raskošnog stana u Brightonu, a mnogi su
smatrali da negdje u Londonu ima još stanova.
161
 Stratford Harlow bio je dalekovidan mislilac,
pa je planirao ne samo sutrašnji dan, nego i
slijedeći. Više od dvadeset godina živio je sa
spoznajom da je "lakrdijaš" dostojan prijekora i
da uvijek postoji mogućnost, ako ne i
vjerojatnost, da će njegova najveća šala biti
razotkrivena.
Zavisio je od milosti mnogih, jer samo sitni
lopov može raditi sam, pa je bogataš nužno
zapošljavao ljude kojima se, u određenoj mjeri,
morao povjeriti. Ali samo je jedna osoba znala
cijelu istinu.
Njegov vozač znao je dio, ali nije ni sanjao
kako je u cijelosti. Ellenburvje magnata smatrao
pokvarenim špekulantom, aingle neprijateljem
društva, koji zaslužuje divljenje. A stoje sam
Har-low mislio o sebi? Uporno je izvodio "šale",
tom se riječi mogao opisati svaki njegov
postupak. No kad je Jima zatočio u dizalu, bio je
svjestan da "šala" ide na njegov račun.
Mehanizam zakona se pokrenuo, pa ne bi
koristilo da se bogataš prikriva, bježeći s jednog
mjesta na drugo. Morao je izvesti veliki bijeg, ili
bi propao!
Otišao je do stubišta, zazviždao i ubrzo se
pojavila gospođa Edwins, s visokim bradonjom.
- Marling, malo ćemo se provozati - reče
Harlow ljubazno.
 - Istodobno ste mi problem i zadnja slamka
spasa. Gotovo ste mi slomili vrat, a sad ste
jedino što mije preostalo. - Tiho se nasmijao. -
Složena situacija, je li?
- Kamo ćeš? - Zanimalo je gospođu Edwins.
Bogataš ju je gledao svojim hladnim očima. -
Vrlo si lju-bopitljiva i vrlo glupa - odgovorio je.
- A što je još gore, nedostaje ti samosvladavanje
i to me je gotovo upropastilo. Ali ne krivim te. -
Pokretom bijele ruke razriješio ju je
odgovornosti.
- Nazovi Reissa i reci da doveze automobil.
Možda će ti odgovoriti da to ne može učiniti.
Čak bi mogla začuti i autoritativni
glas policajca.
Donja vilica joj se opustila. - Valjda ne
misliš...? - upitala
je brzo.
- Molim te, nazovi.
Držao se vrlo strpljivo i vedro. Nij e j e
gledao, nego su mu oči, u kojima je iskrio
smisao za humor, počivale na čovjeku pred njim,
kojemu je očito bilo neugodno.
- Nadam se da nisam učinio ništa... - počne
Marling.
162
- Ništa, baš ništa! - odgovori Harlow,
izuzetno srdačno. - Već sam vam rekao i
ponovno vam kažem da se, s moje strane,
nemate čega bojati. Žrtva ste okolnosti i niste
stanju učiniti ništa loše. Prije bih umro nego
dozvolio da pretrpite i najmanju ozli-jedu!
Nepravda mi nanosi bol. A ona vrst pravde koju
obično nazivaju "pjesničkom", ulijeva mi
duboko i trajno duhovno zadovoljstvo. No? -
grubo je upitao ženu na vratima.
- Što da radim s onom djevojkom?-
odgovorila je pitanjem.
- Ostavi je na miru - razdraženo će bogataš -
i vrati je njezinim prijateljima čim se ukaže
prilika. Pomozi gospodinu Marlingu da odjene
kaput, jer je noć hladna. A daj mu i šal, da zaštiti
grlo... Dobro je!
Provirio je kroz prozor od mutnog stakla. -
Reiss je dovezao
automobil. Pouzdan momak - rekao je i
domahnuo bradonji pa
, su zajedno izašli iz kuće i brzo se odvezli.
Gospođa Edwins je,
sklopljenih čvorastih ruku, još gotovo četvrt
sata stajala u pus-
i tom predvorju i zurila u vrata kroz koja su
izašli, a još se držala
vrlo uspravno i doimala se strogo.
Automobil se provezao kroz Mavfair,
zaokrenuo u pokrajnju ulicu i zaustavio se. Bila
je to zgradu na uglu, a u prizemlju se smjestila
banka. Zgrada je imala i pokrajnji ulaz, pa
Harlow otvori vrata i uljudno stane na stranu
kako bi propustio pratioca. Dugim subištem
popeli su se do još jednih vrata, koja je Harlow 1
otključao.
j - Evo nas, dragi moj - rekao je, tiho
zatvarajući vrata. -
To zovu stanom u kojem štedite na posluzi, a
takve su suvremene nastambe skupi arhitekti
namijenili bogatim stanarima, koji su tako
prokleto sitničavi da posluzi važu hranu! Ovdje
ćemo razmjerno mirno provesti tjedan ili dva.
- Što se dogodilo? - upita Marling.
Magnat slegne ramenima. - Ne znam.
Umišljam sebi da znam prepoznati neizbježnost,
ali nisam baš siguran. Vaša soba je ondje otraga.
Imate li što protiv?
Marling je vidio da je stan raskošniji od
onoga iz kojeg je otišao, a primijetio je i mnogo
knjiga. Učinilo mu se da je jedini nedostatak što
su prozori prekriveni tankim nanosom bijele
boje, pa su neprozirni.
163
- To sam mjesto pripremio za vas prije dvije,
ne, prije tri godine - reče Harlow. - Bojim se da
ćemo, tjedan ili dva, dok ne sredimo stvari,
morati sami voditi kućanstvo.
 Potapšao je pratioca po ramenu.- Dobar ste
momak. Ponekad poželim zamijeniti se s vama.
Vivit post funera virtus! Nažalost, ja nemam
vrlina, nego samo izjedajuću želju da
prouzročim da se kotači okreću.
Napućio je debele usnice, a onda je rekao,
bez povoda: - Ona je doista vrlo lijepa djevojka!
Svakako... A ima i smisla za humor. Vrlo rijetka
osobina kod žena!
- O kome to govorite? - upita bradonja,
pomalo unezvje-reno.
- O onome stoje moglo biti - glasio je
nemarni odgovor.
- Čak ni negativci ne mogu biti lišeni snova.
Biste li ocijenili da sam pretjerano osjećajan,
Marling?
Bradonja odmahne glavom, a Harlow se
dobroćudno nasmije. - Vi ste čudnovato pošten
čovjek - priznao je, zadivljeno
- a mislim da ste jedino ljudsko biće na
svijetu prema kojemu osjećam iskrenu
naklonost.
Pratilac je zurio u njega širom otvorenih
očiju, a Harlow je postojano izdržao taj pogled.
Govorio je istinu. Njegova jedina noćna mora u
proteklih dvadeset godina bila je da će se taj
jednostavni čovjek razboljeti, jer, da je došlo do
takve katastrofe, Stratford Harlow riskirao bi
propast i sve neugodnosti da mu vrati zdravlje.
Marling je bio jedina šala u njegovu životu koju
je shvaćao ozbiljno.
Svakog jutra tijekom tri godine, raznosač je
pod vrata bogataševa stana gurnuo po dvoje
novine, a onda bi ih bacala unajmljena čistačica,
koja je održavala stan. Isto tako, svakog jutra je
na prostiraču pred vratima osvanula boca
mlijeka, a i nju je odnijela čistačica, koja odsad
više neće dolaziti, jer onog jutra kad su stigli
Harlow i njegov pratilac, primila je pismo s
porukom da njezine usluge više neće biti
potrebne. Pismo nije bilo potpisano "Stratford
Harlow", nego imenom pod kojim je poznavala
svog poslodavca.
164
Prvi dan u stanu bio je dosadan. Harlow nije
imao što raditi, a neaktivnost gaje ljutila. Rano
slijedećeg jutra sišao je da uzme novine i
mlijeko, a onda je, opušten, sjedio s uskom
cigarom među zubima i dok se kraj njega hladila
kava, čitao o svom nestanku. Nadzirali su luke,
detektivi su pazili na sve aerodrome, a specijalna
jedinica pročešljavala je London. Ta mu je fraza
bila poznata. Specijalne jedinice iz policijske
centrale provodile su cijeli svoj vijek
pročešljavajući London, a grad se nije doimao
nimalo čišći.
 Na tri stupca donijeli su prikaz o magnatu,
pod naslovom "Veličanstveni Harlow", no samo
su nagovijestili kakve će optužbe biti podignute
protiv njega. Pročitavši da su priveli gospođu
Edwins, nije se uznemirio ni rastužio, jer je
protiv nje cijeli život imao zamjerke, kao i ona
protiv njega. Uopće nije mogla shvatiti njegovo
gledanje na život. Pitala se zašto Harlow ne živi
u inozemstvu, u najraskošnijem, egzotičnom
ozračju. Premda bi opravdavala svaku
nepodovštinu, nije mu mogla oprostiti što je
marljiv i suzdržan.
U novinama je pisalo da nije dala nikakvu
izjavu, a Harlow je pretpostavljao da su se
policajci naslušali grdnji. U jednom su odlomku
spomenuli i Marlinga:
"Policajci posebno nastoje stupili u dodir s
čovjekom koji je kuću u Park Lancu napustio u
isto vrijeme kad i Harlow. Opisuju ga kao
visoku osobu, prilično blijedog lica, s dugom,
žutom bradom. Nitko od posluge nije ga nikad
vidio. Moramo objasniti da je gospodin Harlovv
na čudan način organizirao vođenje kućanstva.
Cjelokupna posluga spavala je u zasebnoj
zgradi, koju je Harlow unajmio..."
Okrenuo je stranicu i pogledao sportski strip,
jer humor Toma Webstera uvijek bi ga
oraspoložio. Onda je pregledao novosti s burze.
Tržište se brzo oporavljalo. Na rubu stranice
izračunao je dobitak i gotovo počeo presti od
zadovoljstva.
Oko srca je osjećao ugodnu toplinu, premda
je bježao pred zakonom, pa su ga vrebale
svakovrsne, izuzetno opasne zamke i činilo se da
će neizostavno krenuti sumornim putom:
najprije zatvor u Brixtonu, pa Pentonville,
Wormwood Scrubbs, Dart-moor... ili nešto još
gore, još mnogo gore!
Iz usta je izvadio cigaru i zadovoljno je
pogledao. Gospođa Gibbins umrla je prirodnom
smrću, premda će to biti teško dokazati. Bila je
to zapanjujuće jednostavna nesreća. U prljavim
165
čizmama, poskliznula se na uglačanom podu
knjižnice, a kad ju je podigao, vidio je daje
mrtva. Bilaje to čista istina. A i gospođica Mercy
Harlow umrla je prirodnom smrću, jer mala
zelena bočica koju je Marling vidio nije
sadržavala ništa opasno, nego samo lijek kojeg
je doktor dao Harlowu. Gospođica Mercy imala
je srčane napade, pa je na kraju podlegla.
Ustao je, protegnuo se, s kiselim izrazom
popio hladnu kavu i u papučama se ležerno
otšetao da obiđe Marlinga. Pokucao je na vrata,
ali nije bilo odgovora. Okrenuo je kvaku i ušao.
 Soba je bila prazna, a ni u kupaonici nije bilo
nikoga.
Izašavši u hodnik, vidio je da su vrata stana
otvorena, a isto tako i ulična.
Neko vrijeme je, s rukama u džepovima i
ugašenom cigarom u ustima, stajao na vrhu
stubišta. Onda je sišao, zatvorio vrata, otišao u
dnevnu sobu, bacio cigaru u kamin, zapalio
drugu i sjeo da porazmisli, a čelo mu se jako
naboralo. Glasno je izgovorio pomisao koja mu
se nametala:
- Nadam se da će jadnik pažljivo prelaziti
ulice. Nije naviknut na promet!
No posvuda ima prometnika, koji će plahom
bradonji pomoći da prijeđe cestu, a tako rano još
nije vladala velika gužva.
Ta ga je pomisao utješila. Uzeo je novine i
počeo usredotočeno čitati o brakorazvodnoj
parnici Welburyjevih, kojoj su novinari posvetili
gotovo cijelu stranicu.
166
25.
Aileen Rivers imala je dobar izgovor da ne
ode u ured, ali užasavala ju je pomisao da će
njezin nedolazak izazvati zbrku, pa je, kad se u
podne probudila, sama sebe uvjerila da se osjeća
izvanredno.
 Gospodin Stebbings ju je pozdravio kao da se
samo vratila s ručka, ali i kao da je, u njezinom
odsustvu, posao jako trpio. Odvjetnik se držao
tako uobičajeno da nitko ne bi pomislio da su ga,
prije nego što se djevojka pojavila u uredu,
tijekom dvanaest sati uznemiravali telefonski
pozivi i posjete policajaca.
Sve do kasno poslijepodne, kad mu je
donijela pisma na potpis, nije ni spomenuo
njezinu pustolovinu. Pažljivo je potpisao svaki
list, a onda je podigao glavu.
- James Carlton je iz vrlo cijenjene obitelji,
prilično sam mu dobro poznavao oca.
Čuvši to, naglo je pocrvenjela i na trenutak se
tako smela da se nije sjetila upitati poslodavca
kakve veze ima obitelj Jamesa Carltona s
prozaičnim i zamršenim pismom na temu
zakupnine.
- Prirodno, jako se zabrinuo za vas - brbljao
je gospodin Stebbings neobavezno. - Bio sam u
krevetu kad me je nazvao, a nikad nisam čuo
tako zabrinuti glas. Čudno, ali čovjek obično ne
povezuje pripadnike policijskih snaga s ljudskim
osjećajima koji su nam svima zajednički, pa
priznajem da sam se uvelike iznenadio, no, na
određen način, bilo je to ugodno iznenađenje!
Jednom prilikom sam ga vidio, zgodan mladić,
pa premda njegovo zvanje ne donosi veliku
zaradu, učinilo mi se da bi mogao usrećiti svaku
ženu. - Zastao je. - Akoje uopće moguće usrećiti
žene - dodao je, jer je u njemu na površinu
ponovno izronio ženomrzac.
- Doista ne razumijem što hoćete reći,
gospodine Stebbings - odgovorila je, ramena i
pomalo rastresena, premda sebi nije htjela
priznati da se jako uznemirila.
167
- Hoćete li prepisati ovo pismo? - zamoli je
poslodavac, već zaboravivši zabrinute detektive i
porumenjele djevojke, pa se Aileen smjesta
usredotočila na nejasno starateljstvo što ga je
Stebbingsova tvrtka upravo osporavala.
Smirila se, no to ju je otkriće pogodilo, pa ju
je i dalje držalo u napetosti. Djevojku koja
otkrije daje zaljubljena, isprva obuzme neobičan
osjećaj utučenosti i usamljenosti, a čini joj se da
ga ne može ni s kim podijeliti. Što je više mislila
na Jima Carltona, u njoj se učvršćivalo uvjerenje
da je naklonost jednostrana, da gubi vrijeme
razmišljajući o čovjeku koji za nju ne mari više
nego za druge djevojke što ih susreće, te da je
ljubav bolest koja se najbolje liječi
neobaziranjem i samosvladavanjem.
Mozgala je o tim, inače uobičajenim
problemima, kad je začula tiho kucanje na
vratima. - Uđite! - pozvala je, kvaka se okrenula,
a u ured je ušao uznemireni čovjek - visok, bez
šešira i ovratnika i neprimjereno odjeven.
Nekoliko brojeva preveliki kaput zakopčao je do
grla, imao je cipele, ali ne i čarape, a ispod
kaputa vidjele su se nogavice tamnoplave
pidžame. Živčano je pogladio dugu bradu i u
nedoumici pogledao djevojku.
- Oprostite, gospođo - počeo je. - Je li tu
ured tvrtke "Stebbings i Stebbings"?
Zapanjeno je ustala. - Da. Želite li posjetiti
gospodina Steb-bingsa?
Potvrdio je glavom, uznemireno pogledao
vrata i zatvorio ih.- Ako mogu - odgovorio je.
- Koga da najavim?
Duboko je uzdahnuo. - Hoćete li mu reći da s
njim želi razgovarati gospodin Stratford
Harlow?
Od zaprepaštenja je otvorila usta. - Stratford
Harlow? Je li ovdje?
Ponovno jekimnuo. - Ja sam Stratford
Harlow - glasio je jednostavni odgovor.
Čovjek koji se, tijekom dvadeset tri godine
predstavljao kao Stratford Harlow, pijuckao je
šalicu kineskog čaja, kad je netko pozvonio na
vratima. Ispio je čaj, zagrizao kolačić i svilenom
168
maramicom obrisao usta. Zvono se ponovno
prodorno oglasilo. Gospodin Harlow ustane,
nasmiješi se, obriše mrvice s kaputića, izađe, u
hodniku zastane kako bi s vješalice uzeo kaput i
šešir, a onda se spusti niza stepenice i otvori
vrata.
Na pločniku je stajao Jim Carlton, u pratnji
trojice ljudi, koji su očito bili detektivi.
- Vas tražim, Harlow - reče Jim.
- Očekivao sam da biste me mogli potražiti -
odgovori bogataš ljubazno. - Je li to vaš
automobil? - Potapšao se po džepovima. -
Mislim da sam ponio sve što je potrebno
zatvoreniku. Ako hoćete, možete mi staviti
lisice, ali više bih volio da to ne učinite. Ne
nosim oružje. Svakoga tko se oružjem opire
uhićenju, smatram kukavičkim divljakom! Jer
policajci vrše svoju dužnost, koja je ponekad
bolna, a ponekad ugodna. Nisam posve siguran
kakva će biti vaša.
Elk otvori vrat automobila, a Harlow uđe,
udobno se smjesti u kut i upita: - Mogu li pušiti?
Iz džepa kaputa izvadio je cigaru, a Elk mu
pripali, dok su se vozili prema ulici Evory.
- Nešto bih vas htio pitati, Carltone - javi se
magnat, napol okrenuvši glavu prema čovjeku
koji gaje uhvatio, a sad je sjedio kraj njega. - U
novinama sam pročito da paze na luke i da su
poduzete najrazličitije mjere predostroznosti
kako ne bih otišao iz zemlje. Pretpostavljam da
će toj gospodi stražarima smjesta dojaviti vijest
da sam uhvaćen? Vrlo bi me smetala pomisao da
tapkaju gore-dolje hladnim, vjetrovitim
pristaništem i traže čovjeka koji je već priveden.
To bi mi pokvarilo san.
- Obavijestit ću ih - reče Jim, kuko bi mu
ugodio.
- Dakako, našli ste Marlinga? Nije ozlijeđen?
To je pravo olakšanje. Teško je zamisliti do
kakve pometnje može doći u glavi čovjeka koji
se povukao iz svijeta još u doba konjskog
tramvaja i kočija, a kad ponovno izađe vidi da
ulicama vrve pogibeljni automobili, koji obično
jure nedozvoljenom brzinom.
- Da, gospodin Harlow je u dobrim rukama.
- Zovite ga Mailing - zamoli njegov
sugovornik. - To ime mora zadržati dok moja
dvostruka ličnost ne bude dokazana izvan svake
sumnje. Olakšat ću vam posao i priznati da je on
Stratford Selwyn Mortimer Harlow.
169
Onda se, po svom običaju, naglo udaljio od
teme: - Već odavno sam trebao otići i izazvati
vas da mi dokažete bilo kakvo krivično djelo.
Ali sam vrlo znatiželjna osoba i kad bi se moja
najveća želja ostvarila, bestjelesno bih lebdio u
stanju čiste svijesti i pratio razvoj svijeta tijekom
slijedećih dvjesto tisuća godina! Rado bih vidio
kakve će se nove nacije podići, kakva će se nova
moć proširiti Zemljom, kontinente koji će
izroniti iz mora, dok će stari potonuti. Dvjesto
tisuća godina! Nastat će novi Rim, Britanija će
ponovno postati barbarska, a američki kontinent
nastanjivat će još nezamisliva bića. Balzamirat
će nove Ptolomeje i faraone, koji neće ni sanjati
da će njihove veličanstvene grobnice prekriti
pijesak, pa će biti zaboravljeni dok ih ne
otkopaju kako bi u njih zurili turisti, a plaćat će
dva pijastera da bi zavirili.
Uzdahnuo je i otresao pepeo cigare na pod
automobila. - Pa, zasad sam došao do kraja. Sve
sam vidio i znam u koju je pregradu pala brza
loptica sudbine. Izuzetno zanimljivo.
Čim su stigli, odveli su ga u prostoriju za
detektive. Kad su ga zatvorili u čelični kavez,
sjajnim očima se osvrnuo unaokolo i tihim se
glasom obratio Jimu:
- Možete li ikako spriječiti novinare da
opisuju, kako će se izraziti, "ironiju" mog
boravka u policijskoj stanici koju sam darovao
naciji? Gotovo padam u napast da poklonim
milijun funti časopisu koji se uzdrži od tako
otrcanog komentara!
Šutke je slušao kako Elk čita optužnicu i
samo gaje jednom prekinuo:
 - Sumnja se da je izazvao smrt gospođe
Gibbins? Potpuno apsurdno! Ipak, neka
odvjetnici raščiste tu optužbu.
Tamničar mu položi ruku na rame i odvede
ga u ćeliju.
- Eto tako! - reče Jim, iskreno i glasno
odahnuvši.
- Gdje je pravi Harlow! - zanimalo je Elka.
- U kući u Pari Laneu. Sve ću vam ispričati.
Sredio sam da policijski stenograf dođe večeras
u devet.
U zakazano vrijeme, bradonja je sjedio u
knjižnici gospodina Harlowa i oklijevajući
počeo svoju nevjerojatnu priču.

170
26.
- Zovem se Stratford Selwyn Mortimer
Harlow, a kao što znate, u djetinjstvu sam živio s
tetkom, gospođicom Mercy Har-low, vrlo
bogatom i ekscentričnom damom, koja je u
potpunosti preuzela brigu o meni i oko toga se
posvađala s mojim drugim tetkama.
Ranog razdoblja svog života ne sjećam se baš
jasno. Imam dojam, a Maiiing je to potvrdio, da
sam bio zaostalo dijete, to jest mentalno zaostao,
a gospođica Mercy je jako strepila zbog mog
stanja i živjela je u velikom strahu da ću postati
slabouman, a njezine će sestre za to nekako
okriviti nju. Taj strah ju je opsjedao, pa su me
uklanjali svaki put kad bi dolazili posjetioci.
Nisam viđao gotovo nikoga, osim gospođice
Mercy, njezine služavke gospođe Edvvins i
služavkinog sina Lemuela, kojeg su, kako
smatram, dvaput predstavili pod mojim imenom,
jer je bio vrlo zdravo dijete.
Ništa ne znam o okolnostiin.-i njegova
rođenja, ali činjenica je da ga nitko nije zvao
prezimenom Kdvvins, osim gospođice Mercy, a
ona je to činila i nakon ;!o je došlo vrijeme da
dječak pođe u školu pa su morali pokazati krsni
list, u kojem je stajalo ime njegova oca,
Marlingu.
Bio mi je jedini prijatelj u igri. Mislim daje
preme meni osjećao iskrenu naklonost i daje
žalio ; ;t .<>, kako je smatrao, umno ne
napredujem. Gospđa Edvvins je, ileđe sina, bila
beskrajno ambiciozna, štedjelaje svaki novčić,
jer žarko gaje željela poslati u internat, a kad je
narastao (sam mi je to ispričao), uspjela je
nagovoriti gospođicu Mercy da joj da novac
kako bi ga poslala u koledž.
Ovdje moram naglasiti da me je o svemu
tome obavještavao uglavnom sam Marling...
Čudno je da ga nazivam imenom koje sam tako
dugo nosio! U to vrijeme um mi je svakako bio
pomućen. Marling me je opisao kao sjetnog,
bojažljivog dječaka, koji je dan za danom
provodio zamišljen i u tišini, a rekao bih daje taj
opis posve točan.
171
Gospođicu Mercy je stalno proganjala
pomisao da će njezini rođaci otkriti što je sa
mnom. Zatvorila je kuću i otišla živjeti u manji
ljetnikovac u provinciji, a kad bi njezine sestre
samo nagovijestile da je žele posjetiti, preselila
bi se u neko udaljeno mjesto. Tijekom tri godine,
vrlo sam rijetko viđao Marlinga, a onda mije,
jednog dana, gospođica Mercy rekla da će mi
unajmiti odgajatelja. Zamisao mi se nije svidjela,
ali kad je dodala da je riječ o Marlingu, bio sam
izvan sebe od radosti. Kad nas je došao posjetiti
u Bournemouth, nisam ga prepoznao, jer je
pustio dugu bradu zlatne boje, na koju je bio vrlo
ponosan. Dugo smo razgovarali, pa mi je
ispričao neke svoje pustolovine i povjerio mi da
je upao u neprilike.
Samo se meni povjeravao, pa znam cijelu
priču o gospođi Gibbins, kako su je zvali. Sreo
ju je dok je bila lijepa sobarica u službi višeg
proktora. Udvaranje je teko vrlo burno, a jednog
se dana u Oxfordu pojavila djevojčina majka i
zaprijetila da će sve reći proktoru, ako Marling
ne oženi njezinu kćer. Ostvarenje te prijetnje
uništilo bi Marlinga, jer bi inače gospođica
Mercy obustavila pokroviteljstvo, a srušile bi se
i sve nade njegove majke, pa nije čudno da je
izabran najlakši put. Tajno su se vjenčali u
Cheltenhamu, a živjeli su u seocetu nedaleko
Oxforda.
Dakako, brale je pogubno djelovao na
Marlinga. Nije volio djevojku, a ona gaje zdušno
mrzila, kako samo neuka osoba može mrziti
čovjeka koji svojom profinjenošću stalno
naglašava njezinu neotesanost. Posljedica toga
bila je da ju je ostavio, a poslije tri godine
njezina majka javila mu je da mu je žena umrla.
Zapravo, to nije bila istina. Marlingova žena ušla
je u bigamni brak s čovjekom po imenu Smith,
koji je poslije poginuo u ratu. Rekli ste mi,
gospodine Carltone, da u njezinoj torbici niste
našli vjenčani list.
U to vrijeme, zahvaljujući okolnostima koje
ću objasniti, Marling se dokopao velikog
bogatstva. Bio je vrlo velikodušan, ali
djevojčinoj majci davao je funtu tjedno i to,
mislim, u znak zahvalnosti za slobodu. Svakih
nekoliko mjeseci redovito je primala novac i
premda je sumnjala tko je pošiljalac, nije imala
dokaza, pa se zadovoljila time da ubire prihod,
koji je, poslije, prijevarom prešao na njezinu
kćer, a ona je, poslije majčine smrti, ponovno
uzela djevojačko prezime.
172
Marling je postao moj odgajatelj, a iskreno
smatram da mi se, zahvaljujući njegovoj brizi...
gotovo bih mogao reći srdačnom vodstvu....
zdravlje poboljšalo, premda nikako nisam posve
ozdravio. A onda je gospođica Mercy dobila
napad. Sjećam se da sam, izvan sebe od očaja,
Marlinga optužio da ju je ubio, jer sam vidio
kako je sadržaj zelene bočice ulio u čašu, koju je
onda prinio blijedim ustima gospođice Mercy.
Uvjeren sam da sam mu učinio veliku nepravdu,
a nikad me nije prestao podsjećati na tu zelenu
bočicu. Mislim da mije tu zabludu pred oči
stavljao kao postupak pri liječenju, sve dok ne
uvidim da sam pogriješio.
Poslije smrti gospođice Mercy tako sam
obolio da su me morali zaključati u sobu i
mislim da je u to vrijeme gospođa Edwins
predložila zamisao koju su kasnije ostvarili, a to
je da me Marling zamijeni. Začudit ćete se i
nećete vjerovati kad vam kažem da Marling toj
ženi nije nikad oprostio što ga je na to navela.
Jednom mi je rekao da ga je bacila u veće
ropstvo od onoga u kojem su mene držali, a
vjerujem da je, sa svog stanovišta, govorio
iskreno. Žurno su me otpravili u kuću u Berk-
shireu, pa sam za zamjenu doznao tek poslije
nekoliko mjeseci, kad su me doveli u Park Lane.
Ondje mi je rekao daje moje ime Marling, a
njegovo Harlovv. Običavao je to ponavljati
gotovo kao lekciju, dok se nisam navikao na
promjenu.
Mislim da mi nije bilo jako stalo. Sve više su
me zanimale knjige, a on je bio neumoran u
pokušajimu du pobudi moje zanimanje. Tvrdio
je, posve točno, da me je spasio od
slaboumnosti, makar sam bio u zatočeništvu.
Spokojstvo i bezbrižan život, udobnost i
duhovno zadovoljstvo koje mi je omogućavao,
bili su najbolja vrst liječenja što sam ga mogao
dobiti. Upoznao me s patološkom stranom moje
osobe, a čitajući mi iz knjiga, objašnjavao je da
živim kako je najbolje moguće. Mogu ponoviti
da je bio iskren.
Činilo se da se oblak u mojoj glavi postupno
rasplinjuje. Bio sam u stanju razmišljati logično i
dosljedno, a razumio sam i što čitam. Sve sam
jasnije shvaćao da mi je učinio veliku nepravdu.
Da kažem istinu, tu činjenicu nije nikad ni
prikrivao. Uopće, ništa nije skrivao, nego mi se
potpuno povjeravao. Znao sam pojedinosti
svakog pothvata što gaje izveo.
173
 Jedne noći vratio se kući strahovito uzrujan i
rekao mi da je čuo glas svoje žene! Otišao je u
stan čovjeka po imenu Ingle, a dok je bio ondje,
pojavile su se dvije čistačice. Prepoznao je glas
jedne od njih, pa mu je pozlilo.
U to je vrijeme zajedno s Inglom smišljao
zapanjujuću prijevaru. Naumio je ništa manje
nego da Ingle, koji je bio sjajan glumac, odigra
ulogu ministra vanjskih poslova. Smislili su da
ministra dovedu u Park Lane, gdje bi ga
drogirali, a na njegovo mjesto došao bi Ingle,
koji je, kako bi usavršio ulogu, cijeli tjedan
proučavao filmove sa sir Josephom Lavtonom,
pa je usvojio mi-nistrovo držanje, a kako bi mu
bolje proučio glas, krišom je došao na javni skup
na kojem je sir Joseph održao govor. Zamisao je
uspjela. Ministar je s Marlingom otišao u sobu,
popio čašu vina i smjesta ostao grogi... mislim
da se tako kaže. Pred vratima je čekao već
prerušeni Ingle, a Marling mi je rekao da je
glumac izrazito sličan ministru. Ingle je izašao iz
kuće, odvezao se u Donji dom i održao govor o
ratu, poslije kojega se srušilo tržište.
No prije nego što se to dogodilo, na broju
704, u Park Laneu došlo je do tragedije. Očito,
kad se Marling obratio Inglu, glumac-robijaš
pomalo se dvoumio bi li se odazvao. Isprva je
posumnjao daje riječ o zamci i napisao je pismo
u kojemu je otkazao sastanak. Poslije se
predomislio, ali je pismo ostavio na stolu, pa je
čistačica, vidjevši da na kuverti piše: "Hitno" i
"Osobno uručiti", zaključila daje njezin
poslodavac izašao i zaboravio pismo, a kako je
htjela biti korisna, sama ga je odnijela u Park
Lane. Marling joj je otvorio i doživio najveći
šok u životu, jer ju je smjesta prepoznao. Pozvao
ju je u knjižnicu i tu se poskliznula na parketu i
pala, udarivši glavom u rub stola. Mogu
posvjedočiti da su učinili sve da je osvijeste. Čak
su i mene pozvali dolje da joj pomognem, ali
bila je mrtva, pa se postavilo pitanje kako da se
riješe lesa.
Marling nikad nije prestao kriviti sam sebe
što smjesta nije pozvao policiju i rekao istinu, ali
bojao se svoje ime dovesti u vezu s čovjekom
koji je nedavno pušten iz zatvora. Naposljetku
je, s gospođom Edwins, odnio leš u Hyde Park,
gdje su ga bacili u vodu. Rekli ste mi da je bilo
tragova borbe, ali nije tako. Otisci pripadaju
gospođi Edvvins, a ne preminuloj.
Marling nikad nije vidio pismo što gaje žena
donijela, a bit će da joj je ispalo iz džepa dok su
je, niz strminu, nosili do kanala. Poslije mije sve
ispričao, a znam daje govorio istinu.
174
 (Tu je gosodin Harlow prekinuo svoju priču,
jer je pokazivao znakove umora, pa se dva sata
odmarao. Nešto prije ponoći, sam je navaljivao
da nastavi).
- Marling je svoja zlodjela smatrao šalama i
uvijek ih je tako opisivao. Mislim daje taj izraz
uobičajen među zločincima, a jako mu se svidio.
Glede sir Josepha, velika šala sastojala se u
naumu da ga vrate prijateljima. Vjerujem daje
zamisao djelomično In-glova. Nabavili su dva
potpuno ista odijela, kakva nose pjevači
prerušeni u Crnce, pa su sredili da Ingle, u
određeni sat, dospije u zatvor i bude smješten u
ćeliju o kojoj je Marling uvijek govorio kao o
"čamcu za spašavanje"...
- "Čamac za spašavanje"? - prekine ga Jim
brzo. - Zašto ju je tako zvao?
- Reći ću vam - nastavi gospodin Harlovv. -
Sjećate se da je darovao policijsku stanicu, a
sagradio ju je samo pedesetak metara od ove
kuće. Poklonio ju je samo iz jednog razloga:
Ako ga ikad uhvate, dospjet će u tu stanicu!
- Sir Joseph je, drogiran, ležao u sobi kraj
podzemne garaže, do trenutka kad su ga svukli,
obrijali mu brkove i namazali mu lice crnilom
kakvo upotrebljavaju ulični pjevači. Onda su ga
odnijeli kroz mala vrata... kažete da ste ih
vidjeli... pa niz hodnik do stubišta ispod ćelije.
Zamjenu su lako izveli. Ako znate za tu tajnu, u
svakoj ćeliji možete podići krevet kao poklopac
na kutiji, a pod krevetima su stepenice do
prolaza koji vodi u garažu...
Jim odjuri u policijsku stanicu u ulici Evory.
- Hoću vidjeti Harlovva, brzo! - zutražioje,
zadihan.
- Dobro je. Spavuo je kad sam ga zadnji put
obišao - obavijesti ga inspektor na dužnosti.
- Odvedite me k njemu! navaljivao je Jim
nestrpljivo i pošao za ključarom niz hodnik, do
ćelije broj 0, pred kojom su se zasutavili.
Provirivši kroz mali otvor na vratima, ključar
odjednom uzvikne i otključa bravu. Oelija je bila
prazna!
Kad su ušli u garažu, vidjeli su da nema
tamnoplavog automobila, pa premda su ga
poslije našli napuštenog na cesti Har-wich,
Veličanstveni Harlovv je nestao kao da ga je
zemlja progutala i nitko ga više nikad nije vidio,
no ponekad su s kontinenta dolazile vijesti o
operacijama ogromnih razmjera, kojima, kroz
španjolske banke, upravlja nepoznati bogataš.
175
Veličanstveni Harlow je najveći dio svog
novca pohranio u Španjolskoj, no kad je Jim
posjetio tu zemlju, nije se raspitivao.
 Parovi na medenom mjesecu imaju vrlo malo
vremena za istrage o zločincima.
- Da sam samo znao za tu vražju policijsku
stanicu! - rekao je jednom prilikom, dok su
tumarali kroz Puerta del Sol.
Aileen je smjesta promijenila temu jer je
znala da su ležaji u zatvoru zapravo vrata u
slobodu.
Harlow je šalu smatrao odviše uspjelom da
bije zadržao za sebe, a povjerivši se djevojci nije
se izložio velikom riziku, jer je izuzetno dobro
poznavao ljudsku narav.
Edgar Wallace LAKRDIJAŠ
Urednik Miroslav Kutanjac
Likovna oprema Srečo Dragan
Tehnički urednik Željko Kozarić
Slog Purple Point
Izdavač
Mladinska knjiga Zagreb, Zagreb, 1991.
Za izdavača Josip Fruk
Tisak Grafički zavod Hrvatske
176
I
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna
i sveučilišna biblioteka, Zagreb
820-31 = 862
WALLACE, Edgar
 Lakrdijaš / Edgar Wallace ; [s engleskoga
preveo Mladen Jurčić]. -Zagreb : Mladinska
knjiga Zagreb, 1991. - 176 str. ; 20 cm
Prijevod djela: The joker. ISBN 86-457-
0166-9 911112123
8 7 -10-