Professional Documents
Culture Documents
Историја Филозофије 4а Извучено За Испит 1
Историја Филозофије 4а Извучено За Испит 1
Историја Филозофије 4а Извучено За Испит 1
Frege) i Rasela (B. Russel). Rad će se sastojati iz tri dela. (I) deo rada prikazaće
istorijsku pozadinu oba filozofa, kako bi se u tom smislu što bolje precizirao njihov
odnos i međusobni uticaj. Takođe, u ovom delu rada ću izneti i osnovnu skicu
doktrina oba filozofa – prikazaću koji su problemi kojima su se bavili i na koji način
su ih rešavali u sklopu svog filozofskog sistema. Za ovaj deo rada služiću se Stanford
enciklopedijom.1 U (II) delu rada ću izneti sličnosti između njih dvojice, koja je
(III) delu rada izneću glavne razlike koje se mogu uočiti tokom različitih perioda
njihovih stanovišta. Akcenat čitavog ovog rada biće stavljen na razlike između ova
njihov odnos ne možemo posmatrati kao u potpunosti monolitan, jer su obojica uticali
jedan na drugoga. Zbog ovoga, rad neće biti isključivo problemski orijentisan, već će
predstavlja preokret u recimo filozofiji jezika i filozofiji generalno, pre svega misleći
1Zalta, Edward N., "Gottlob Frege", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Summer 2019 Edition),
Edward N. Zalta (ed.), forthcoming URL = https://plato.stanford.edu/archives/sum2019/entries/frege/; Irvine,
Andrew David, "Bertrand Russell", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Summer 2019 Edition),
Edward N. Zalta (ed.), forthcoming URL = <https://plato.stanford.edu/archives/sum2019/entries/russell/>.
na njih dvojicu kao na osnivače analitičke filozofije.
koji predstavlja prvi predikatski račun. U sklopu ovog sistema, Frege razvija analizu
sistem može koristiti tako da matematičke iskaze možemo svesti na proste logičke
pojmove. Ovaj pokušaj se pokazao neuspešnim, ali u sklopu ovog podviga svakako je
matematike i logike. Od značaja je 1884. kada Frege objavljuje svoju drugu knjigu
Osnovi aritmetike. Ova knjiga pored matematičkog, ima i filozofski značaj. U njoj se
ispituju prethodni pokušaji definisanja broja, a zatim se pruža Fregeova analiza koja
pruža neke značajne uvide što se filozofije jezika tiče: a) tu nalazimo da je iskaz o
nekom broju, npr. ,,Postoji osam planeta.'' iskaz višeg reda o pojmu planeta; b)
Takođe, u ovom delu on iznosi svoj poznati stav da je potrebno, da bismo znali
značenje neke reči, prvo znati značenje rečenice u kojoj se ta reč javlja – ovo se u
prema kome sastavni delovi rečenice imaju smisla tek ako cela rečenica ima smisla.
spadaju pod F i objekata koji spadaju pod G.'' Važno je istaći da se u ovom delu Frege
još ne bavi odnosom smisla i značenja, pa je korišćenje ova dva pojma skoro pa
sinonimno.2 Ono što je svakako značajno za njegovu doktrinu u ovom delu, jeste
referenciji ili objektu na koji referira. Po Fregeu, svako ime za koje postoji objekat na
koji se referira tim imenom jeste vlastito ime. Takođe je smatrao da čitave rečenice
imaju svoj nominatum, a to bi bila njihova istinitosna vrednost. Smisao jeste način na
koji se referira na nešto, a što se tiče čitavih rečenica, njihov smisao bi bila misao
koja je tom rečenicom izražena. Ovo su gruba objašnjenja koja ću razjasniti kasnije u
radu, ali za sada ovo smatram elementarnim što se ove knjige tiče, kako bi se
razjasnila Raselova kritika koju nalazimo o teoriji istine i rečenicama kao vlastitim
imenima. Istina i laž se kod Fregea ne shvataju kao osobina rečenice, već kao
princip koji glasi: Ako imamo neko svojstvo F, predikat koji označava pojam, mi
onda lako možemo da pređemo sa ovog F, na klasu svih objekata koji imaju osobinu
F, za koje važi da imaju svojstvo F. Za Fregea su ove klase takođe bili objekti. Tu
2 Zalta, Edward N., "Gottlob Frege", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Summer 2019 Edition), Edward N.
Zalta (ed.), forthcoming URL = https://plato.stanford.edu/archives/sum2019/entries/frege/;
3 Burge, T. ,,Frege on knowing the Third realm'', Mind, Vol. 101. No. 404 (Oct, 1992) str. 633-650
kontradikciju Rasel predstavlja prvo u smislu kontradikcije predikata w, biti predikat
koji ne može biti prediciran samom sebi, a zatim u smislu klase svih klasa koje nisu
Osnovnog zakona V koji sadrži gore navedeni princip čini da se gubi i osnovni temelj
njegovog rada, prikazaću samo hronološki tok njegove misli koja se vezuje za
računa predikata prvog reda.5 Tokom svojih studija, Rasel je bio idealista, što je bila
odbacuje idealizam čija je jedna od teza bila da postoje samo unutrašnje relacije 6 , i
prihvata realizam, što predstavlja njegovu fazu logičkog atomizma. Što se logicizma
formalno, više filozofsko delo koje je sam Rasel pisao, i Principia Mathematica
tih stvari, tj. Te stvari ne bi bile te stvari ukoliko ne bi bile u tom odnosu. U tom smislu, svaka relacija je unutrašnja, što
je u skladu sa Hegelovom idejom holističke istine.
može svesti na dve glavne teze: 1) Sve matematičke istine mogu se prevesti na
podskup rečniku logike. 2) Svi matematički dokazi mogu biti predstavljeni kao
logički dokazi, što bi značilo da sve matematičke teoreme čine odgovarajući podskup
logicističku misiju, nikada nije dovršen. Što se filozofije jezika tiče, značajan je
njegov tekst ,,O denotaciji‘‘ (1905). U ovom članku nalazimo kritiku Fregea na polju
filozofije jezika. Ono što u ovom tekstu vidimo jeste da se gubi Fregeova podela na
kao nepotpune simbole, što ću kasnije objasniti. To takođe znači da Rasel napušta
Fregeov diktum koji nalaže da imena mogu da označavaju objekte ili entitete neke
vrste van konteksta rečenice. Takođe, Rasel kritikuje iskaze o egzistenciji kod Fregea
prazno ime – ne denotira se tim imenom ništa – onda je ovaj iskaz zato što je lažan,
besmislen. Takođe, obrnuto, da bi nešto bilo smisleno, ono mora biti istinito. U ovom
tekstu bih takođe izdvojila i kritiku Majnonga 8, koji razlikuje više vrsta postojanja.
Recimo, zlatna planina de facto ne postoji, ali je moguće napraviti je, dok postojanje
okruglog kvadrata nije moguće. Takođe, ako imamo relaciju jednakosti između dva
uvodi pojam subzistencije, kao vrstu egzistencije na način na koji postoji ova relacija
jednakosti. Ono što je srž kritike ovde jeste da je Majnong posmatrao egzistenciju
kao neko svojstvo koje pripisujemo objektima, tačnije tretiramo egzistenciju kao
7 , Russel B. (1905), ,,On denoting'', Mind, Vol. 14, No. 56, str. 481
8 Ibid. Str. 490
predikat prvog reda, dok je Raselova poenta da ga trebamo tretirati kao predikat
drugog reda.
koja se tiču analize jezika preko koga jedino možemo doći do stvarnosti. Rasel je pre
svega smatrao da logika treba da bude osnov pružanja odgovora na mnoge filozofske
probleme. On je imao ideju da uz pomoć logike pruži logički idealan jezik koji će
izjava o svetu koje zatičemo u svakodnevnom jeziku. Te izjave, kao i simboli u njima
atomski konstituenti stanja stvari. Iako se logički atomizam odvija na nivou logike
otkrivanje metafizičkih istina. Kod Rasela nalazimo još jedno značajno delo koje
menja svoje mišljenje da imenima možemo imenovati samo pojedinačne objekte, tj.
Partikularije, već da možemo imenovati i ono što smo do ovog teksta smatrali
kompleksima. Npr. U rečenici ,,Ovo je crveno'', ovo nas može zavesti da pomislimo
crvenost partikularija. Ovo je nešto što nismo nalazili u Filozofiji logičkog atomizma,
probleme poput toga kako saznajem stvari. Odgovor bi ovde bio preko čulnih
pokušaj da logički zasnuje neki vid empirističke filozofije, gde više nemamo neki
pojedinačni supstrat koji drži sva ta svojstva koja mu pripisujemo, već imamo čulni
Dok je prvi deo predstavljao opšti prikaz čime su se sve Rasel i Frege bavili, drugi
deo prikazaće u čemu se sastoje njihove sličnosti. Te sličnosti treba da budu dodatno
razjašnjenje svega što je bilo rečeno u prvom delu. Izdvojila bih 4 glavne sličnosti: 1)
rečenicama;
dele jeste to da se brojevi mogu definisati preko klasa klasa, i da iskazi koji sadrže
su deo rečenice o konceptu koji nam govori koliko puta pojam u rečenici instancira
Mathematica.'', broj dva stoji uz pojam biti autor Principia Mathematica. 0 dakle
jeste broj koji stoji uz pojam pod koji ne potpada nijedan objekat. Frege dakle u
tačku njegovog logicizma, jer je zbog toga Frege bio u mogućnosti da pokaže da je
moguće definisati šta znači 'potpadati pod pojam' striktno logički preko kvantifikatora
i principa identiteta: Dakle, kada kažemo ,,0 objekata potpada pod pojam jednorog.''
'biti jednorog'. On tako brojeve definiše kao predikate drugog reda koji se u
brojeva u rečenicama: broj 1 ce se definisati preko klase svih jediničnih klasa, broj
dva klasom svih klasa sa dva člana, itd. U Principia Mathematica, Vajthed
jedinstven metoda pronalaženja realnih brojeva. Ipak, pošto je IV tom izostao, ostalo
svom kasnom dobu odustao od misije logicizma, nakon neuspelih pokušaja da spasi
svoju doktrinu od Raselovog paradoksa. Takođe, i kod Fregea i kod Rasela nalazimo
na odbacivanje psihologizma.
obojicu navodi da konstruišu logički idealan i precizan jezik. Zašto im je ovo bilo
bitno? Pod 3) sam navela da su verovali u objektivnu stvarnost koja odgovara našim
strukturu rečenica običnog jezika u kojoj će nam svaki deo tih rečenica biti
funkcija, a subjekt kao argument funkcije. Subjekt ulazi kao argument da popuni
funkciju: ,,Venera je Zornjača.'' Z(V)=tačno. Na sličan način ovo tretira i Rasel, ali o
predikata, a predmet je ono što nikada ne može biti čitavo značenje predikata, ali
može biti značenje subjekta.''9 Zbog ovoga što Frege naziva ''predikativna narav''
pojma, ne možemo očekivati pojam na mestu subjekta, već samo predikata, jer
govorilo o funkciji kao odnosu predikata i subjekta – predikat je kao funkcija prazna
na sintaksičkom planu odgovaraju vlastita imena (koja, podsetimo se, u Fregeovoj fil
jezika imaju širok opseg. Dakle, na osnovu podele jezičkih izraza na nezasićene i
202.
nepotpune simbole u ,,O denotaciji‘‘, gde su to neke deskripcije koje ne mogu stajati
deskripcije, tj. predikatske izraze poput sadašnji kralj Francuske, autor Vejverlija
itd10. Ono što je ključno ovde jeste da kontekst upotrebe ove deskripcije doprinosi
deskripcije kao predikatski izrazi uvek u sebi podrazumevaju formu iskaza. Kad god
Ono što bih ovde ipak istakla, a što ću razratiti u III) delu jeste da je shvatanje imena
kod Rasela različito od Fregeovog, iako obojica imena shvataju kao zasićene/potpune
Sličnosti koje sam prikazala u II) su centralne za misao oba filozofa. Međutim,
značaja za dalji tok analitičke filozofije. Rasel poriče fundamentalnu razliku između
smisla i denotacije koju nalazimo kod Fregea, što možemo dovesti u vezu sa
Takođe, ovde je bitno naglasiti da kod Rasela možemo naći dva stanovišta po ovom
pitanju: Pre teksta ,,O denotaciji'' Rasel pruža teoriju koju Hylton naziva teorija
10 Navedeni primeri su primarno uzeti iz Russel B. (1905), ,,On denoting'', Mind, Vol. 14, No. 56 str. 479-493
denotaciji'' pružio teoriju deskripcija. Takođe, što se Fregea tiče, njegova analiza
videlo kao Rasel definiše funkcije. Na kraju ću prikazati metafizičke razlike koje
unutar te propozicije nalazimo i neke druge, fizičke entitete o kojima govorimo, dok
kod Fregea misao nije dalje deljiva na entitete. Rasel smatra da je istina svojstvo
sledeće objašnjenje: ,,Ljudi misle da, ukoliko A postoji, A je činjenica; dok je zapravo
činjenica sledeće: A-ovo postojanje, ili to da A postoji. Entitete ove vrste poput to da
506.See p. 492) U ovom smislu Rasel shvata da su fizički entiteti konstituenti ovih
nefizičkih entiteta, te da samo preko tih nefizičkih entiteta možemo da imamo znanje
postoje neki entiteti koji su u direktnoj relaciji sa iskazom, a odgovor na pitanje koji
su to entiteti kod Rasela zavisi od perioda u kome piše. (159) Njegov direktni
,,Svaki prirodni broj je ili neparan ili paran.'', s obzirom da bi onda ovo značilo da
unutar propozicije imamo neki objekat koji je beskonačno složen. (161) U prvoj fazi,
od 1901. do 1905., Rasel ovo rešava preko teorije denotirajućih pojmova. Ovi
Analogno smislu bi bilo nešto što Rasel zove denotirani pojam, a analogno
veka, primer neodređenih bilo koji prirodni broj). U rečenicama u kojima imamo
objekti postoje. U tekstu ,,O denotaciji'' Rasel dolazi do nove teorije, teorije
objekti sa kojima nismo upoznati. Frege će za problem praznih imena reći da prazna
imena imaju smisao, a nemaju denotaciju. To bi onda značilo da, pošto deo rečenice
Fregeu, može denotirati istinu ili laž, to bi onda značilo da rečenica sa praznim
imenom ne može biti ni istinita ni lažna. Rasel ovo smatra neprihvatljivim. On pre
svega kritikuje Fregeovu upotrebu pojma imena, i za razliku od njega pravi oštriju
podelu na vlastita imena, i određene i neodređene deskripcije, koje, kao što sam već
rekla, nemaju značenje van rečenice u kojoj se javljaju. Vlastita imena dakle ne mogu
biti prazna, jer ja dajem imena upravo tako što sam upoznata sa objektom koji
imenujem, tako da objekt na koji se odnosi vlastito ime uvek mora postojati. Takođe,
Rasel razmatra i iskaze identiteta, poput rečenice ,,Skot je autor Vejverlija.'' Ova
rečenica ima formu a=b, i Frege smatra da su ovakvi iskazi identiteta informativni, za
razliku od a=a forme. Ovo Frege objašnjava upravo preko distinkcije između smisla i
nominatuma, jer a i b, ili Skot i autor Vejverlija su dva smisla posredstvom kojih
referiramo na isti objekat. Ovaj iskaz identiteta onda mora biti nužno istinit, pošto se
tvrdi da je objekat identičan samom sebi. Međutim, Rasel želi da pruži takvu analizu
koja će pokazati da ovo nije nužan iskaz, pošto, zaista, Skot nije nužno mogao da
bude autor Vejverlija. To je mogao da bude neko drugi, ili je Skot mogao da se bavi
nečim drugim. Takođe, ako bi ovo autor Vejverlija bilo ime koje ne označava Skota,
onda bi ona bila nužno lažna. Ovo navodi Rasela da uvidi da ovakve deskripcije ne
shvatanju imena. Kod Fregea ime uvek posredno označava nešto, preko smisla, dok
kod Rasela imena predstavljaju prosto etikete kojima označavamo predmete, i svo
njihovo značenje crpi se u tom označavanju. Rasel uviđa da se izrazi poput autor
reći da su imena. Sve ostalo, poput recimo vlastitog imena neke istorijske ličnosti
poput Sokrata, koliko god neintuitivno zvučalo, ne možemo posmatrati kao imena.
neke opštosti poput crvenosti. Što se deskripcija tiče, njihovo značenje nikada ne
možemo dobiti unutar njih samih, već uvek moramo da ih analiziramo u sklopu
rečenice. Analiza gore navedene rečenice glasila bi: Jedan i samo jedan objekat je bio
autor Vejverlija i taj objekat je identičan Skotu. (488) Ovo je posmatramo kao deo
između smisla i denotacije jeste razlika u analizi rečenica. Već sam objasnila da Frege
funkciju čija je vrednost istinitosna vrednost, a na mesto argumenta ulazi objekat koji
se tim pojmom denotira. Za Fregea ovo predstavlja fundamentalnu analizu sveta, ali
na potpun način prikazalo kako izraz koji je na mestu funkcije denotira objekat koji je
shvatanjem sveta, koje sam već delimično objasnila u 1). Ovde ću se pre svega
osvrnuti na raniju fazu logičkog atomizma koju nalazimo kod Rasela. Svet se sastoji
već bilo reči – objekti su njeni konstituenti, dok je propozija celina koja se sastoji od
tih stvari i njihovih relacija. Tako bismo mogli da kažemo da Rasel uvek kada priča o
periodu između 1906 – 1909 Rasel usvaja novu teoriju, u kojoj osnova nisu
istine od Fregea, tj. u zastupanje teorije referencije kao teorije istine. Sve do ovog
perioda, mogli bismo reći da su se Frege i Rasel slagali u shvatanju istine kao nekog
Frege svet posmatra kao funkcije i objekte. U prvom periodu, Rasel je svet video kao
problem kako onda ti konstituenti mogu da konstituišu takvu jednu celinu. S druge
strane, kod Fregea nemamo taj problem objašnjenja kako objekti i pojmovi mogu da
Još specifičnija razlika jeste u tome što Rasel za osnovu sveta uzima
objekte koji egzistiraju, dok Frege uzima fundamentalne ideje poput istine i laži. Za
Rasela je pitanje da li predmet postoji ili ne osnovno i nezavisno od sveta ideja, dok
kod Fregea tek analizom naših sudova i referencijom na ove apstraktne objekte
nekim objektima, i vremenom će menjati mišljenje oko toga koji su to objekti, ali u
da taj predmet saznajemo i donosimo sudove o njemu. Kod Fregea zapravo uopšte ne
koja bi preko logike uključila čitavo saznanje. (178) Kod Fregea ne možemo naći
nikakvu vrstu skepticizma, dok kod Rasela možemo, jer on za svoj filozofski zadatak
pitanje.
imamo funkcije, i pojmove kao jednu vrstu funkcija, dok kod Rasela imamo
određeni objekat, pa tako dva predikata kojima odgovara jedan te isti objekat,
možemo ih tretirati kao dva imena jednog te istog objekta. Kod Rasela
identične kada imaju istu istinitosnu vrednost, što je slučaj kod Fregea.
'Saturated' and 'Unsaturated': Frege and the Nyāya
J. L. Shaw
Synthese
Vol. 80, No. 3 (Sep., 1989), pp. 373-394