Ezudin KURTOVIĆ

NARANDŽA S
TREBEVIĆA
(svjedočenja i sjećanja iz Sarajeva
u vremenu opsade 1992-1996)

Izdavačko-štamparska kuća
PLANJAX KOMERC doo
Tešanj, 2019.
-3-
 GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK
dr. sc. Bajruzin Hajro PLANJAC

IZVRŠNA UREDNICA
Aida KRZIĆ

GRAFIČKA UREDNICA
Murisa BAŠIĆ

RECENZENT
Amir PUŠINA

LEKTOR
Amina UZUNALIĆ

KOREKTURA
Centar za obrazovanje
odraslih •EDUKA BH• Tešanj

Ezudin Kurtović, Narandža s Trebevića (svjedočenja i

sjećanja iz Sarajeva u vremenu opsade 1992-1996)
Prvo izdanje 2018 © Ezudin Kurtović

-2-
Sadržaj

PREDGOVOR 5
SVESKA 1 (5.4.1992 – 8.10.1992) 7
SVESKA 2 (17.10.1992 – 25.3.1993) 51
SVESKA 3 (12.4.1993 – 16.1.1994) 85
SVESKA 4 (25.1.1994 – 30.6.1995) 107
SVESKA 5 (18.8.1995 – 21.3.1996) 127
POGOVOR 144
RECENZIJA 145
ZAHVALA 148

- 150 -
 ***
Esmi i Umihani

-4-
 Tog dana ljudi će odvojeno pridolaziti i
njihova djela će im se prikazivati,
pa ko je i koliko trun dobra uradio, on će ga vidjeti,
a ko je uradio i koliko trun zla, i on će to vidjeti.
(Kur'an 99:6-8)

Predgovor
Knjiga koja se nalazi pred vama sadrži bilješke iz ličnog dnevnika koji sam vodio u
Sarajevu u periodu od 5. aprila 1992. do 21. marta 1996. godine. Sadržaj knjige je
razdijeljen u pet poglavlja – sveski koje obuhvataju određeni vremenski period, a
što se poklapa s etapama života u gradu pod opsadom.
Put ove knjige do čitaoca bio je dosta dug, počevši od dileme da li otvoriti lične
bilješke široj čitalačkoj publici, potom nedoumica da li je i koliko moje iskustvo
značajno i interesantno drugima, posebno u usporedbi s veličinom hrabrosti i
iskušenja koje su svjedočili neki drugi ljudi. Ipak, pozitivne reakcije osoba koje su
imale priliku čitati radnu verziju ove knjige ohrabrile su me na tom putu.
S obzirom na to da sam u vrijeme pisanja dnevnika bio u svojim ranim dvadesetim
godinama, da spominjem određene osobe o kojima čitalac nema ranijih
informacija, te da su moje emocije iz navedenog perioda često uzrokovane
okolnostima koje nisu zabilježene u dnevniku, uzeo sam slobodu da sve dodatne
informacije, kontekst i neposredni povod mojih zapisa navedem u fusnotama u
vidu komentara. Nadam se da će čitaocima biti zanimljiv i taj “dijalog” između
mladog i 25 godina starijeg mene.
Pored toga, na nekoliko mjesta su dodane i kopije naslovnih stranica dnevnog lista
Oslobođenje i drugih tekstova iz navedenog perioda koje sam sačuvao i smatram
relevantnim, što knjizi daje i dokumentarnu dimenziju.
Oni koji jednog dana budu izučavali historiju ovoga grada trebaju znati da iza
statističkih podataka stoje stvarne ljudske sudbine, strahovi, nade, čežnje, molitve,
suze i smijeh, pogledi u vedro nebo i zvjezdane noći. Stoga ovo djelo shvatam i kao
dug prema svojoj generaciji, kolegicama i kolegama s fakulteta, saborcima, svim
sugrađanima i svima onima čiji su snovi nasilno prekinuti i tako ostali nedosanjani.
Dug da se ne dozvoli prašini zaborava da prekrije uspomene na njih.
Sjećanje blijedi, život prolazi, ali ostaje zapisana riječ. I nada da će ona popuniti
bar jedan djelić u poprilično nedovršenom mozaiku historije Sarajeva i Bosne i

2
-5-
Hercegovine. Ukoliko ova knjiga uspije potaknuti čitaoca na razmišljanje o životu i
na jačanje senzibiliteta za razdvajanje dobrog od lošeg, prijatelja od neprijatelja,
istine od laži, virtuelnog od stvarnog, ukoliko osnaži napore za zaštitu drugih od
sebe, ali i sebe od drugih, te doprinese međusobnom razumijevanju i uvažavanju,
smatrat ću da je moj cilj ostvaren.
Zapisah ovo svjestan da tinta, kojom su zapisane ove moje riječi, ipak predstavlja
crni trag na čistom papiru.

U Sarajevu, 19.9.2018. godine

Ezudin Kurtović
(kezudin@gmail.com)

- 36 -
 Sveska 1
(5.4.1992 – 8.10.1992)

-7-
-8-
5. april '92. Ramazanski bajram (1 sat iza ponoći)1
Čekam dnevnik na radiju. Večernja molitva, a i pjesma koja me uvijek oduševi –
razbili su donekle besmisao koji prijeti.
Šture vijesti... Svima je došlo do guše, a kako je tek onima koje “čuvaju i paze”
zlikovci, kao u Bijeljini. Sve više je sumnji da se ovo može riješiti dogovorom. Rat
je svakog dana izvjesniji. Jer mir u kome će čovjek gubiti dostojanstvo i život nema
smisla. Samo da nam dragi Bog pomogne!
Ovo je užasno stanje paraliziranosti i straha. Razmišljao sam da treba raditi nešto
smisleno, ne predavati se. Uraditi nešto lijepo, makar i uoči Smaka svijeta,
smisleno je i vrijedno. Treba se boriti protiv zla. Zato je i učenje engleskog jezika,
čitanje knjiga o odgoju duše, o kompjuterima u svakoj slobodnoj situaciji
neophodno, naročito sada.

5/6 april '92.

Ponovo barikade, protesti, miting pred Skupštinom, snajperisti s Holiday Inn-a i
njihovo hvatanje. Još čuvam dašak nade.
Granatiranje Starog Grada! Svi smo u šoku i nevjerici. Pale su prve žrtve u
Sarajevu!

Četvrtak, 9. april '92.

Rat bjesni u Bosni i Hercegovini, ali onaj ko u datom trenutku nije njegov sudionik
ne zna kako to izgleda!
Terorizam se proteklih dana ispoljavao u svoj svojoj crnoj, zloj, neljudskoj formi.
Poginulo je mnogo ljudi i razrušeno dosta kuća. Maloprije sam učio Ja-Sin. Kada
rafali svih “melodija” odjekuju a meci zvižde u blizini i udaraju u obližnje kuće,
kada trešte granate i razbijaju zgrade i zablude, u svoj toj bespomoćnosti čovjeku
preostaje jedino da moli Svemoćnog za spas.
Sanjah fakultet, snijeg na parkingu ispred njega. Stojim pored ograde na ulazu.
Imadoh neku loptu u rukama, bacih je u visinu, u svježe i prohladno nebesko
plavetnilo, očekujući da će se vratiti, pasti ponovo u moje ruke.
Ali lopta je ostala gore, “dvoumeći se”, lebdeći na visini, na plavom nebu.2
----

1
Iako je bilo drugih važnih događaja prije 5. aprila, npr. barikade 1. marta, ovo pisanje počinjem
upravo na taj datum, jer je ono što se desilo predstavljalo definitivni raspad naše dotadašnje
predstave o svijetu i životu.
2
Potajno sam se plašio da je to znak da do daljnjeg nema ništa od fakulteta i studiranja, sve dok
se “lopta ne vrati ponovo u moje ruke”, što se ustvari i desilo. Bio sam tada na polovini studija
informatike (treća godina Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu), pun gorljivosti za znanjem,
učenjem i primjenom u praksi. Pauza je uz manje izuzetke trajala do aprila '94. godine.

6
-9-
Iako se ništa bitno nije promijenilo od prethodnog “javljanja”, preskačem jedan list.
Nisam očekivao da će do ovoga doći, odnosno nisam očekivao da će biti ovako
blizu.
Vrijeme je promjenjivo, nekoliko ranijih dana bilo je hladno – sa snijegom, a danas
je sunčano. Ulice u pravcu zapada su zlatne i tople, a sada (18:25h) su, nažalost,
već puste.
Danas sam u gradu sreo nekoliko poznanika i poznanica. U prodavnicama su ostali
još samo rijetki artikli iz zaliha, a cijene astronomske. Sve bi se moglo trpjeti da
nije loših događanja oko nas, da nije teških misli u nama samima. Već neko vrijeme
sam ovdje u tetkinoj kući na Alifakovcu3. Na neki način sam dezerter, zabušant, a
ni sam ne znam gdje spadam. Naprosto ne mogu vjerovati da je došlo dotle da svi
moramo uzeti oružje i boriti se. Ne mogu vjerovati da puške trebaju zamijeniti
kompjutere a noževi olovke.4 Živim nekim poremećenim tempom, rastrzan između
nade, molitve, sna i budnosti.
Prisjećam se dana i noći na straži, u vojsci (JNA ‘88/89), zatim i nedavno na Hridu.
Prosto me kontakt s oružjem na kome kao da piše “ubij ili budi ubijen” dovodi do
ludila. Ili sam kukavica, ili zabušant ili pacifista, ne znam ni sam.
A što je najgore, ljudi ginu. Desetak, što se zna, svaki dan!
Tako sam zapao u neku apatiju, anemičnost, melanholiju prožetu strepnjom. Čini
mi se, kada bi me bacili u more, bilo bi mi mrsko plivati, pokušavao bih se održati
na vodi plutajući.
Ipak sam svjestan da sve ima svoju svrhu i smisao. Pa i u ovoj situaciji postoje
određene poruke i pouke, samo da ih prepoznamo i primijenimo u životu.

Ponedjeljak, 27. april '92. (21:35h)

Čekajući YUTEL5, na TV-u gledam Intermeco. Tako obilazim sve one krajeve u
kojima sam bio ili želio biti. Inače, trenutno ovdje ne puca, ali to ne znači da je mir.
Na svim stranama zlo uzima danak.
Danas je proglašena nova “Jugoslavija”. U Lisabonu je nastavljeno “pregovaranje”
između SDA, HDZ i SDS.

3
Tu sam, zajedno s roditeljima, boravio jedno vrijeme na početku rata jer je naša kuća na Hridu
predstavljala dosta slabiju zaštitu od metaka i granata.
4
Pokazala se besmislenost svih onih peticija, koncerata, verbalnih osuda, protesta protiv rata:
protiv zla se mora boriti pravovremeno, adekvatnim sredstvima i načinima. Nažalost, tek kada
smo se gotovo goloruki našli usred agresije, shvatili smo koliki je značaj tih sredstava za
odbranu časti, života i imovine.
5
YUTEL je tada bila jedna interesantna informativna emisija na televiziji s respektabilnim
novinarima iz svih krajeva Jugoslavije.

- 10
7 -
Kako smo bili naivni i vjerovali u mirno rješenje!? Toliko naoružanja bilo bi
besmisleno ako ne bi ničemu služilo. E jesmo ispali ovce!6
Ja još uvijek ne mogu vjerovati da je ovo etnički rat.7 Molim Sveprisutnog,
Apsolutnog Gospodara, Svemilosnog, da nas spasi mržnje i zla u nama i oko nas!

28. april '92.

U meni se mute snovi puni okrutne realnosti, razmišljanja o prošlosti i sadašnjosti, i
straha od budućnosti. Tek ponekad prisutan je i osmijeh, radovanje ovom suncu i
proljeću mirisnom. Eto, ustao sam maloprije u pola jedan, a bilo bi mi sasvim
svejedno i da sam ustao u sedam ili pola deset ili... A sada treba osmisliti i ovo
malo efektivnog vremena.

29. april '92.

Nakon sunčanog, stiješnjenog jutra, nebo se naoblačilo, rascijepilo. Počela je kiša,
pravi proljetni pljusak. Nisam se nikada radovao grmljavini kao danas, jer prvi put
nakon mnogo dana ne grme topovi, već se pokazuje Božija moć. Kiša je prestala a
očekuje se pljusak granata.

Utorak, 5. maj '92.

Prošao je mjesec dana od početka rata. Još uvijek ne mogu vjerovati da nam se ovo
dešava, da se ljudsko zlo na kraju 20. stoljeća u Evropi, svijetu, može razviti i
pokazivati u ovakvom, najcrnjem, obliku.
Događaji se nižu jedan za drugim, prema scenariju koji nije viđen ni u filmovima.
Dim se nadvio nad Sarajevom, još dogorijevaju neke zgrade, varvari ruše i ubijaju,
ali Sarajevo se ne da. Sunce sija i pored dima na vedrom nebu.
Nisam imao priliku ranije zapisati neke impresije, jer je nekoliko dana trajalo
bombardiranje i raketiranje, a danas je, fala8 Bogu, mirno. Tek povremeno se
začuju neželjeni zvuci.
Dnevnici i njihovi izvještači onako ljudski kazuju kako je u ostalim krajevima
Bosne i Hercegovine. Miljenko Karačić se javljao jučer iz Mostara: “Tužno je ovih
dana boraviti u ovom gradu sunca i behara, a ne radovati se tome.”

6
Nismo bili svjesni ili, bolje rečeno, bježali smo od ozbiljnosti situacije i činjenica koje su
ukazivale na to šta nam se sprema! Moram ovdje zapisati da su žene bili senzibilnije i svjesnije
od muškaraca u predosjećanju strašnih događaja, ali se njihov glas nije dovoljno glasno čuo.
7
Naravno, ta konstatacija je samo parcijalno tačna i potrebno ju je posmatrati u širem kontekstu
koji tada nisam mogao sagledati, tj. da se radilo o velikosrpskoj a kasnije i o velikohrvatskoj
agresiji na državu Bosnu i Hercegovinu, uz (zlo)upotrebu dijela Srba i Hrvata iz Bosne za
agresiju na Bošnjake i druge neistomišljenike – susjede s kojima su stoljećima živjeli zajedno.
8
Ovdje i dalje u jednom dijelu teksta koristio sam riječ „fala“ koja nije u skladu s pravopisom,
što odražava unutarnju pobunu protiv striktnog držanja formalnih pravila u situaciji između
života i smrti.

- 11
8 -
Tužno je, tužno. Samo nada i vjera u Svemogućeg nas održavaju.
Noću je Sarajevo u mraku. Tek ponegdje se primijeti slaba svjetlost i, nažalost,
požari koji bjesne pa se primire, a onda ponovo zaprijete da obasjaju ovaj grad i
nebo nad njim. Zvjezdice na nebu se miješaju s tisućama crvenih žižaka koji se
sablasno rađaju i umiru negdje u visinama9.
Mnoštvo ranijih snova o ratu kao da se sada ostvaruje. A ovi sadašnji snovi su
zbunjujući, idu iz krajnosti u krajnost i pokazuju nestabilnost prisutnu i u samoj
realnosti. Samo na dobro da se pokaže!

9. maj '92.
Zelena, žuta i plava, boje proljeća/ljeta, naglo su ušle u naše oči. Sunce se igra s
oblacima i razlijeva na krovovima kuća i sivom asfaltu ulica. Bar su snovi ovih
noći uglavnom lijepi i umirujući: tenisko igralište, more bistro, prekrasno i
porodično druženje na obali.
I tako eto, sanjam, sjedim u kući, ponekad izađem u avliju, nešto čitam. Ljepotu
ovih dana kvare vijesti na TV-u i radiju, naročito odjeci rafala i granata koje
detoniraju bliže ili dalje od nas. Ti odjeci uzrokuju nemir i odvlače pažnju od
zdravih misli na loše. Ali i to je dio darovanog nam života. I to ima svoj duboki
smisao. Molim Boga da nam podari snagu i pomogne, prvenstveno one na prvim
linijama odbrane!
Ovo su dani iskušenja i za onoga ko napada i za onoga ko se brani. Za prvog da se
vidi kakav je u sili, a za drugog kakav je u nevolji. Mnogi su se u posljednjih
godinu-dvije prsili svojom vjerom. Svoje ranije zanemarivanje vjere objašnjavali
su presijom komunističkog sistema i blatili Tita kao njegovog simbola, svugdje i u
svakoj prilici. Govorili su: “Sada konačno možemo slobodno ispovijedati našu
vjeru”, i bili su donekle u pravu. Naime, vjera je bila marginalizirana, nije se
isplatilo biti vjernik, ili bar to javno ispoljavati10. Osnivanjem nacionalnih partija,
tj. padom “komunizma”, stanje se promijenilo: više se nije isplatilo biti
“komunista”, već “vjernik”. Ne kažem da nema onih koji su u tom procesu postali
vjernici bez navodnika, ali mnogo je veći broj onih čija se vjera svodi na
nacionalšovinizam, a u ekstremnom obliku i na fašizam.

9
Naravno, uzrok tome su požari izazvani djelovanjem neprijateljske artiljerije.
10
O tim pitanjima se može dosta raspravljati, ali u vremenu kojem sam ja svjedočio, 70-ih i 80-ih
godina prošlog stoljeća mogu reći da nije sve bilo crno-bijelo. Onaj ko je htio prakticirati vjeru,
mogao je to u svom intimnom prostoru i u vjerskim objektima, nije bilo zabranjeno, ali je bilo
destimulirano kroz obrazovanje, vojsku, posao i sl. Različiti ljudi imaju različita iskustva,
zavisno od perioda komunističke vlasti i ličnih/porodičnih okolnosti, počevši od krajnjih
represija koje su preživljavali pa do prilično pozitivnih uvjeta za rad i život. Definitivno, kroz
prizmu mog iskustva u tom sistemu koji je obuhvatio period odrastanja, osnovnu, srednju školu,
vojsku i početak fakulteta, mogu reći da je bilo negativnih, ali i dosta pozitivnih stvari u
zajedničkoj državi SFRJ.
- 12
9 -
Nažalost, koliko će biti ljudskih žrtava i materijalnog razaranja dok se ponovo ne
uspostavi ravnoteža?!

BOŽE SVEVIŠNJI, MOLIM TE IMENOM KOJE TI JE NAJMILIJE, DA TE ŽRTVE BUDU ŠTO

MANJE, DA PONOVO ZAVLADA MIR DOSTOJAN ŽIVOTA MUSLIMANA I OSTALIH
VJERNIKA. MOLIM TE DA SPASIŠ MENE, MOJE RODITELJE, PORODICU UŽU I ŠIRU,
VJERNIKE, DOBRE LJUDE I SVE ONE KOJI TO ZASLUŽUJU. MOJE SU ŽELJE OGROMNE, A
NADU I ISPUNJENJE SAMO TI DAJEŠ. ZNAM DA SU OVO SAMO RIJEČI UPUĆENE TEBI I DA
OVO VRIJEME ZAHTIJEVA OTPOR I BORBU. REĆI DA OVIH TRENUTAKA NEKO NE GINE
ZA MENE BILA BI SIGURNO ZABLUDA, NO IPAK TE MOLIM DA ZAUSTAVIŠ ZLO KOJE
KVARI LJEPOTU OVIH DANA. MOLIM TE U SVOJ TVOJOJ BLAGOSTI I MILOSTI!

Utorak, 12. maj '92.

Možda je prošlo 50 ili 100 godina otkako je Sarajevo noću izgledalo kao sada: čist,
svjež zrak, zvijezde na nebu. Čuje se šum Miljacke, a grad je u potpunom mraku
osim pojedinih požara ili prigušenog svjetla što prodire kroz zastore na prozorima.
Dani su veoma slični, a opet različiti onoliko koliko moraju biti. Sinoć nisam
mogao odmah zaspati. Toliko je sjećanja koja treba secirati, dijeliti, lomiti,
razbijati, zaboravljati, zapravo brisati.
Prispalo mi se, a i babi. Probudila nas je vijest da su amidža Avdo i rodica Anisa
ranjeni! Babo je poslije podne išao kod nane, gdje je amidža smješten po izlasku iz
bolnice. Srećom, ne radi se o teškim povredama.11
Noć, tajanstvena i nestvarna. Moj svijet u kome nalazim sklad. Tada sam formalno
najusamljeniji, ali istovremeno sam okružen mislima, sjećanjima, željama i
nadama. Noću sam nekako drugačiji, spontan, blag i pažljiv, a ipak dovoljno
koncentriran na sebe. Nema pretvaranja, glume, naglih pokreta i nerviranja.
Nakon dvije, tri ili četiri godine konačno zastadoh da malo razmislim. A razmišljati
noću znači ući u jedan veliki dvorac s hiljadu vrata od kojih svaka vode u čarobni
svijet sjećanja i želja.
Povremena pucnjava ovih dana i noći. Neljudi iznenada gađaju granatama mjesta
gdje ljudi spavaju, hodaju, gdje se djeca igraju. Nisam išao u Čaršiju već 11 dana.
Riskantno je, jer svakog trenutka može pasti granata.

Srijeda, 13. maj '92.

Tužne priče se mogu čuti od poznanika i na RTV Bosne i Hercegovine. YUTEL
već dvije noći ne emitira svoj program. Sve to dovodi do ogorčenosti, ali i
odlučnosti da se čovjek odupre dušmanu.

11
Ne znam tačno šta je bilo s Anisom, njegovom kćerkom, ali mislim da je tada bila lakše ranjena.
Inače sve se desilo na Dobrinji, gdje su imali stan.
- 13
10 -
… On zna što je pred njima i što je za njima, a oni ne obuhvataju od Njegova
znanja ništa osim što On htjedne… (Kur’an 2:255).
Evropa i svijet ostaju nemoćni pred “diktatorčićem”12. Onaj ko ne osjeti na svojoj
koži i ne zna, ili neće da zna. Nije se ni čuditi. Od društva zasnovanog na
pojedincima čije je geslo “To zlo nije moj problem” ne može se očekivati da djeluje
u stilu “Zlo se može i mora odmah spriječiti i obuzdati”. Ne mislim ovdje samo na
Evropu, već i na nas i sve ostale.
Samo da se ovaj rat sretno i što prije završi!13
Petak, 15. maj '92.
Sunce majsko, povjetarac miješa mirise proljeća.
Gledao sam maloprije emisiju o Gazi Murat-begovoj medresi i biblioteci.
Spomenuli su i Bašeskiju, njegov Ljetopis. I kao što on otprilike kaže: “Što se
zapiše ostaje, što se pamti blijedi”, pa da i ja zapišem ponešto.
Sinoć su izgorili Šumarski i Filozofski fakultet. “Šumari” su zapalili mjesto gdje su
nekada radili kao filozofi. Šta li će tek biti s mojim fakultetom u Lukavici? Nadam
se da neće biti poharan ili zapaljen. A opet čovjek kaže “samo” da ostane živ i
zdrav on i njegovi bližnji.
Strašne slike ovih dana gledaju se na ulicama Sarajeva. Pate svi ljudi u ovom
gradu. Česte su porodične tragedije uzrokovane projektilom koji uleti u stan i
eksplodira. Eto tako su na Koševu nastradali otac i kćerkica od 18 mjeseci, a majka
je ostala ranjena. Našli su ih zagrljene. Ostale su lutkice, kompjuter, slike. Jedna od
tih slika pokazuje njihov trenutak radosti, a sada je to samo tužno sjećanje.
Kod Socijalnog se odigrala prava drama jučer poslije podne. Bolje je i da ne
zapisujem.14 Kod Jevrejskog groblja čovjeka je raznijela granata. Oni pucaju, ruše,
ubijaju, kradu.

12
Naravno, riječ je o Slobodanu Miloševiću, tadašnjem srbijanskom vođi, koji je suštinski stajao
iza rata, odnosno srpsko-crnogorske agresije na našu zemlju, a prije toga i na Hrvatsku.
Nažalost, taj 'balkanski kasapin' nije doživio kraj suđenja i izricanje presude za svoje zločine
pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, jer je umro 11.3.2006.
13
Kao i ostali, često sam razmišljao da li se rat mogao izbjeći. I kratak odgovor bi bio: „Ne“.
Naime, vjerovatno se moglo nešto uraditi da posljedice rata (žrtve, razaranja) budu manje, ali
mislim da se rat nije mogao izbjeći, osim da smo se priklonili krnjoj Jugoslaviji („Srboslaviji“).
U tom slučaju bismo onda ratovali za Veliku Srbiju, a protiv Hrvata. Dakle bili bismo
iskorišteni, tj. zloupotrebljeni za tuđe interese, slično kao što bismo bili iskorišteni da smo
pristali biti 'hrvatsko cvijeće'. Ostali smo svoji na svome gdje god je to bilo moguće, nismo se
prodali, i kao narod sačuvali čast i dostojanstvo, nažalost uz ogromne žrtve.
14
Koliko se mogu sjetiti, to je bilo prikazano na TV-u, čovjek kojeg gađaju iz PAM-a
(protivavionskog mitraljeza) i poigravaju se s njim, ne dajući mu priliku da pobjegne, da se
skloni. Zvijeri bez trunke ljudskosti!
- 14
11 -
17. maj '92. (3:30h)
Dok ovo pišem, do mene povremeno dopiru detonacije granata većeg kalibra i
rafali iz mitraljeza i LPA15. Nažalost, na više mjesta u Pofalićima požar još nije
ugašen.
Jučer je tamo u akciji poginuo jedan Mešin16 rođak i svi smo potreseni zbog toga. I
dok ovdje “Jugosloveni” čine zlodjela i nakon toga leže nesahranjeni i napušteni,17
ostavljajući svoje majke, supruge i djecu, u Beogradu se ljudi zabavljaju
raspravama u stilu “Šta je prije postalo – kokoška ili jaje”. U Novom Sadu koncert
za mir?! A zlo gotovo niko u Srbiji ne osuđuje i ne sprečava, barem u sebi ili svojoj
okolini. Možda nas je takav odnos prema zlu i doveo do ovoga.
Htio sam jučer napraviti zabilješke, ali jednostavno nisam imao motivacije. Nestalo
je vode, a struje nema već satima.
Nekada su zore bile tako drugačije. Simbolizirale su ili značile putovanja, izlete,
mir, tišinu koju samo u tom trenutku, dok grad spava i sprema se za buđenje,
čovjek može osjetiti. A sada znače strepnju.
Eldina18 je jučer iz Trpnja zvala telefonom. Ona i tetka stalno plaču a izgleda i
tetak. Brinu i plaše se za nas. Tužno je kakva su vremena došla.
Ljubav, dobrota je kao voda duboka zdenca. Neki zdenac je pun i voda se prelijeva,
tek s vremena na vrijeme zastane. Neki zdenac ima vode, ali se ne smije previše
uzimati jer onda će je manjkati. A neki zdenci su prazni i suhi. Mamina ljubav i
dobrota spadaju u prvu grupu.19

20. maj '92.

I tako provodeći dane uz radio i televiziju, Assimil (udžbenik) za engleski jezik,
molitve, lutam u mislima svugdje gdje sam bio ili gdje bih mogao sada biti. U meni
i oko mene raspoloženje se kreće od teške i duboke depresije pa do šala i blagog
optimizma. Zbunjenost ide dotle da sve više pazim šta govorim, radim i mislim.

15
LPA – laka protivavionska artiljerija, oružje koje je JNA predala u ruke srpskim ekstremistima
da ga koristi za ubijanje stanovnika Sarajeva.
16
Meša je moj zet, muž moje sestre Ezudine.
17
Radilo se o vojnicima bivše JNA koji su poginuli u napadima na Sarajevo. Koliko se sjećam,
konkretan povod u ovom slučaju je bila strašna slika izgorjelog tijela koje je nepomično ležalo
na Skenderiji, a nakon što su branioci zaustavili prodor neprijatelja prema Zgradi Predsjedništva
Bosne i Hercegovine.
18
Moja rodica Eldina, kćerka mamine sestre Fadile, s kojom sam posebno i generacijski vezan jer
je godinu mlađa od mene. Ona je, zajedno s mlađom sestrom Naidom, roditeljima i bratovom
kćerkom, početkom maja 1992. posljednjim vozom napustila Sarajevo. Smjestili su se u svoju
vikendicu u Trpnju, na Pelješcu.
19
Sada, s ove vremenske distance, a nakon što sam i sam postao otac, osjećam potrebu osvrnuti se
i na očevu ljubav koja nije tako očigledna kao majčina, ali je bila stalno prisutna kroz trajnu
brigu, vođenje računa o egzistenciji i dostojanstvu naše porodice. Majčina ljubav je više
emotivna a očeva racionalna, ali su obje temelj u životu čovjeka.
- 15
12 -
Vrijeme je duboke neizvjesnosti za život. S jedne strane vjerujem da nam se ništa
ne može desiti bez Božije volje i određenja, a s druge strane smatram da je ljudski
brinuti za sebe i svoje najbliže.
Prije pet dana je poginuo Sehkin20 otac. Oni koji su ga poznavali kažu da je bio
divan čovjek. Danas mu je bila dženaza. Tražili su ga četiri dana, jer se nije javljao
otkako je sinu otišao u posjetu u bolnicu. A sve to vrijeme je ležao u mrtvačnici kao
NN. Pronašao ga je Keno (njegov unuk). Kada je vidio njegovo tijelo, pao je u
nesvijest. Keno ga je sa svojim ocem spustio u mezar. Eldin21 reče da tako nešto
nikada nije doživio.
Danas je bilo osam dženaza na Kovačima. Ljude ukopavaju i po parkovima (kao na
Dobrinji), u dvorištima džamija i na starom partizanskom groblju „Lav“. Često bez
utvrđenog identiteta, s oznakom NN.
Ljudi umiru i pred kamerama. Mladić, izbjegao s grupom muslimana nakon što su
pretučeni (to je blaga riječ, možda je primjerenija - uništeni) u Bratuncu i na
Palama, ispustio je dušu nakon što su mu dali vode. Kako mi ga je žao! I sve one
nevine djece, mladih i starih. Fotoreportera, ljekara (dr. Silve Rizvanbegović).
Oko sebe, u sebi, na javi i u snu tražim neke znakove dobra.
Jutro je. Mlado sunce se provlači kroz nebo išarano oblacima. Miljacka šumi i
ponovo nas podsjeća da je rijeka, nakon više desetaka godina. Da nije strašnih i
teških događanja, ovo bi bilo samo još jedno divno, umiveno majsko jutro. A
tramvaji na Obali kao da su zauvijek stali.
I tako, dok pjesnici i glumci zaboravljaju stihove, političari se “dogovaraju”.
Najnoviji dogovor je onaj između SDA i HDZ o konfederaciji Bosne i Hercegovine
i Hrvatske. Po mnogima to znači jednu od ove dvije opcije: 1. podjela Bosne i
Hercegovine (iako neformalna) na muslimansko-hrvatski dio i srpski dio i
odgovarajuća pripojenja Hrvatskoj i Srbiji, i 2. cjelovita Bosna i Hercegovina, koja
se može ostvariti jedino ratom na “sve ili ništa”.
Prva opcija za Hrvatsku znači “Srbija preko Drine”, a za Srbiju “većina Srba u
jednoj državi”, što Hrvatskoj ne odgovara, ali joj odgovara kompenzacija
izgubljenih teritorija u ratu sa Srbijom. Za Bosnu to znači podređen položaj. Druga
opcija više odgovara Hrvatskoj, a Srbiji ne odgovara skoro nikako. Za Bosance,
naročito muslimane, to znači nove stotine i hiljade, ne daj Bože, žrtava.
Rat je odavno ušao u fazu odakle povratka na početak nema. Nažalost, sile zla su
uvukle sve ostale u ovo stanje.
Djeca iz Doma „Ljubica Ivezić“ zadržana u autobusu na Ilidži... Kasarne “JNA” još
nisu ispražnjene.

20
Sehka je bila mamina dalja rodica i istovremeno jetrva mamine sestre Fadile.
21
Moj rođak, Eldinin brat.
- 13
16 -
Ponedjeljak, 25. maj '92.
Nekada se na današnji dan obilježavao Dan mladosti. Sada je to jedan od dana u
kojima se strepi za sebe i bližnje, kada se razmišlja i brine.
Na TV-u su vijesti. Mene glava opet pomalo boli, valjda od dima i nervoze. Mirno
je, ali krhak je ovaj mir.
Uskoro će 11. juni, Kurban-bajram. Do prije nekoliko dana nadao sam se da će se
situacija, bar kad je Sarajevo u pitanju, srediti do tog dana. Bojim se da nema ništa
od toga.
Preko glave mi je diskusija s osobama koje se prave u svemu „naj“, koje su
“svakom loncu poklopac”. Uf!
Plašim se da će ovo ludilo još dugo potrajati. Mnogo je onih koji svojim
primjerima pokazuju i trude se da pokažu da više nema zajedničkog života, a malo
onih koji čine suprotno. Nema ideje dovoljno podržane snagom oko koje bi se
okupili oni koji nisu loši, koji ne žele živjeti na račun drugih i sl.
Sunce pojača svoju svjetlost. Bagrem je procvao, pčele skupljaju nektar i cvjetni
prah. Da li one znaju šta se dešava u ovoj zemlji Bosni i Hercegovini!?
28. maj, četvrtak22
Šta se još treba desiti da neko odluči da nam pomogne?! Onaj ko je vidio slike
jučerašnjeg masakra (masakr je blaga riječ) u Ulici Vase Miskina, a može, ali neće
da pomogne ovom napaćenom i nevinom narodu, isti je kao i zlikovci, neljudi i
nitkovi koji su doveli do toga da ulica bude polivena krvlju. Nema tog normalnog
ljudskog stvorenja koje može bez očaja i suza, bola i prkosa, gledati ovakvo što.
Mozak je stao, riječi su nepovezane i nedovoljno jake i glasne da kažu nešto što će
zaustaviti ovo zlo.
Tužno je jučer bilo Sarajevo. Plakao je i kamen koji je bio svjedok tome, na svoj
način. Ne gledam na ove nevine i jadne žrtve kao na naše izbavitelje, povod da neki
kreten u odijelu i s kravatom da svoj potpis za neku intervenciju23. To bi bilo suviše
ružno jer je taj neki činovničić jadniji od bilo koje žrtve, zapravo žrtva u odnosu na
njega izgleda kao natčovjek.

22
Radi se o zapisu povodom masakra u Ulici Vase Miskina, koji se desio za vrijeme dogovorenog
primirja. U redu formiranom pred improviziranom prodavnicom hljeba, koji se naravno u to
doba nije mogao kupiti u slobodnoj prodaji. Srbi su bacili, koliko znam, dvije minobacačke
granate u centralnu ulicu Sarajeva. Kako je to samo bilo podlo i nečovječno. Postoji
videosnimak neposredno nakon eksplozije. Ovo je bio prvi veći masakr u Sarajevu koji je sve
šokirao i dao da vidimo s kim imamo posla - s ljudima koji ne poštuju dogovor, nemaju nikakve
granice, ne ustručavaju se ubijati ljude u redu za hranu i čak na sahrani. U konačnici, takvi ljudi
ne vjeruju u Dan obračuna pred Jednim Jedinim – Bogom, istim za sve narode i nacije.
23
Misli se na međunarodnu vojnu intervenciju kao način da se zaustavi rat.
- 17
14 -
Sarajevo je jučer plakalo, kao i svi pošteni ljudi svijeta. Bosna krvari, Bosna plače,
Bosna se ne da! Čini mi se da više vrijedi jedan dan živjeti časno nego 100 godina
sramotno.
Teške misli, teške riječi. Ipak ostaje nada. I ponovo moljenje upućeno Svevišnjem.
O 27. maju '92. govori i trajanje večernjeg dnevnika: 19:30 – 21:45, tj. 2 sata i 15
minuta!
Napolju proljetni pljusak. Da li će on saprati bar dio smutnje i zla koje se čini ovih
dana u Bosni?

29. maj '92.

Kiša koja pada donekle sputava dim čiji opori miris ulazi u našu kuću. Taj odvratni
miris zgarišta samo je najbezbolnije podsjećanje na minulu noć kada je Ø24 izdao
naredbu da se “sprži” Sarajevo.
Srušena je munara25 džamije Magribije, a i ona sama je oštećena, posebno krov,
kako se moglo vidjeti na slici TV-a. Ostale zgrade, kuće, ulice, koje su gradile
Turska, Austro-Ugarska, Bosna i Hercegovina, koje je gradila gospoda, i dalje ruše
seljaci, čobani, šumnjani, degenerici (neka mi oproste čestiti seljaci i dr. koje ovdje
spomenuh). Spiker na radiju sinoć im lijepo reče da su svoju idealno izabranu 1/3
već srušili i da sada idu kući!
Sinoć smo iskusili najbliži udar granate dosad. Kuća se strašno zatresla a zračni
udar je zapahnuo sve nas.
Saznajemo da je i svijet napokon prodrman.26 Ali, koliko brzo u svom referentnom
sistemu toliko sporo u našem. Sinoć je bio najžešći artiljerijski udar. Da li će biti
još dana i noći gorih i od najgorih dosad, kako će se napokon očistiti ovo Sarajevo i
ova zemlja...?
San kao bijeg od realnosti: Sjedim s društvom u nekoj kafe-slastičarni za lijepim
mermernim stolom i listam najnoviji broj Računara i uživam u slatku.

Subota, 30. maj '92.

Pada sitna kiša, magla se spustila i prekrila okolna brda. Maloprije otvorih prozor
željan svježeg i mirisnog proljetnog vazduha. Ali ponovo me poče progoniti onaj
odvratni, gorki, zagušljivi vazduh što oporim ukusom i mirisom guši i tijelo i

24
Radilo se o srpskom generalu Ratku Mladiću. Nakon njegovog višegodišnjeg bijega i 'junačkog'
skrivanja od pravde, a potom dugog suđenja, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u
Hagu, u novembru 2017. prvostepenom presudom osudio je Ratka Mladića na doživotni zatvor
za genocid, zločine protiv čovječnosti te kršenja zakona i običaja ratovanja koje su počinile
snage Vojske RS tokom oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini.
25
Munare su predstavljale omiljenu metu za gađanje!
26
Kako smo bili naivni kada smo u to vjerovali.
- 15
18 -
dušu.27 Ni snovi koje zapamtih od noćas ne bješe tako fini.
Jutros se rano (u 7 sati) probudih. Poslušah vijesti. Danas bi se trebale izglasati
političke, ekonomske, kulturne i sportske sankcije protiv Srbije i Crne Gore.
Sumnjam da će postići nešto značajno i bar donekle razriješiti stanje u kome se
nalazimo. To je vjerovatno još jedna stepenica do konačne odluke o nekoj
ograničenoj vojnoj intervenciji.28 Nažalost, ne vidim način na koji će se ovo
razriješiti kada je u pitanju cijela Bosna i Hercegovina. Sjeme zla je posijano i
uveliko je uhvatilo korijenje.
---
Tražim nešto lijepo u jutarnjim razmišljanjima. I to ne u prošlosti ili u nadama
vezanim za budućnost, već u sadašnjosti. Sjećanja su podvrgnuta seciranju tako da
još uvijek s nemirom gledam na njih. Možda i s razočarenjem, pa i bijesom
ponekad.29
Riječi, riječi. Brige, strepnje i potajne nade. Možda griješim, a možda sam i u
pravu. Previše sam se uzdao u druge - i moja okolina, pa i cijela država.
Moraš ponajviše sam potegnuti, nastojati, željeti, vjerovati i raditi. Ostale dodaješ
tek kao “začin”.
Čini mi se da i intervenciju Svemogućeg treba ponajviše shvatiti kao sreću,
odnosno kao povoljne uvjete i događaje za nas. A On najbolje zna šta je dobro, a
šta loše za nas. Pradavno uspostavljene fizičke i društvene zakone, svijet i
međusobni odnos suprotnosti dobra i zla, istine i laži, ljubavi i mržnje, zadovoljstva
i nezadovoljstva, tuge i sreće, razočarenja i nade, bogatstva i siromaštva
uspostavljene u cijelom spoznajnom univerzumu, ima li smisla mijenjati i
narušavati radi mene, jedinke, jednog sićušnog zrnceta? Time ne kažem da dova
nema mjesto i ulogu u životu, već samo kažem da treba biti razuman.
Toliko je uspomena, knjiga, filmova, pjesama, ulica koje želim zaboraviti ili
izbjegavati.30
Zar je jedina sreća u životu u usamljenosti? A ona je sigurno bolja od lošeg društva.
Pomalo sam nervozan. Svi čekamo da se nešto razvedri, čekamo, strepimo i
nadamo se.

27
Kako sam to već ranije naveo, radilo se o mirisu zgarišta izgorjelih zgrada, dragulja Sarajeva.
28
... na koju smo, kako će se pokazati, čekali više od tri godine, do kraja augusta 1995. godine.
29
Ovo se posebno odnosi na moje bivše kolege i 'prijatelje' srpske nacionalnosti koji su otišli na
'drugu' stranu.
30
Vidi prethodnu napomenu.
- 19
16 -
- 20 -
- 21 -
1. lipanj '92.
“Primirje” u 18 sati je otpočelo topovskim rafalima.
Mladen31 je danas bio ovdje. Baš smo se isekirali za njega i brata mu. Zvali su
Ermin i Eldar.32
Za sada je 'sve' dobro, a kako će se stvari dalje odvijati, kada će ponovo doći mir i
sloboda, to samo Bog zna.

2. juni '92.
Prilično košmarna noć prelazi u malo ljepši dan. Sve zrači nekom strepnjom. Od
primirja nema ništa sudeći po ružnim zvucima33 koji kvare ljepotu ovog proljeća.

4. juni '92.
Gledajući kroz prozor zapljusnu me ljepota ove šarene bašče i neba s pahuljastim
oblacima. U gradu nisam bio od petka, 1. maja.
Scene užasa i razrušenih zgrada na televiziji.34 A na Obali kod Skenderije izgorjeli
tramvaji i automobili kao da su zauvijek stali i šutnjom govore o zlu proklinjući
one koji su to prouzrokovali.
Mladi mjesec i zvijezde na beskrajnom nebu nijemo posmatraju ovozemaljske
prizore. I ovo će proći jednog dana, jer u usporedbi s vječnosti sve izgleda
beznačajno i kratko.
Neki su ovih dana preskočili djetinjstvo, neki mladost, a neki nažalost i cijeli život.
Prilog na TV-u o pitomcima JNA i njihovim roditeljima, (ne)iseljavanju kasarne
„Maršal Tito“, vojniku Aleksandru koji leži u bivšoj Vojnoj bolnici, koji je prilikom
napada na Skenderiji ranjen u oči, a još ne zna da je slijep.35

5. juni '92.
Smijem li reći da je ovaj dan možda najlakši od početka zla koje uđe u Bosnu i
Hercegovinu?! Danas je konačno iseljena kasarna „Maršal Tito“. Utisci u vezi s tim
još se sređuju.

31
Mladen Mlinarević, kolega s fakulteta i poznanik iz Trpnja, inače sa stanom na Ilidži.
32
Ermin Arapčić i Eldar Šarančić, moji drugovi iz Druge gimnazije 1984-1988. Ermin je cijeli rat
proveo u Sarajevu i aktivno sudjelovao u odbrani, dok je Eldar sredinom rata otišao u
inostranstvo.
33
Naravno, radi se o zvucima granata i drugog oružja.
34
I danas, nakon više od 20 godina, kada prolazim pored zgrade IRIS-a na Skenderiji, uvijek mi
se javi scena ubijenog čovjeka koji leži u tom ćošku, a prikazana tada na televiziji.
35
Iako je ranjen kao agresorski vojnik, nije ubijen. Iz samilosti naših ljudi koji su u njemu
primarno vidjeli mladića koji je služio vojni rok u JNA transportiran je u bolnicu.
- 19
22 -
Već je dva mjeseca otkako je počeo ovaj rat. U početku smo smatrali da se
primarno radi o stranačkom ratu36, ali svakim danom je jasnije da je to ustvari rat
dobra i zla. Vjerovatno će biti još teških iskušenja. Danas je petak, topao, sunčan
(pro)ljetni dan.
Ali noć koja je slijedila nije bila baš vesela!

Utorak, 9. juni '92.

Jučerašnji dan, 8. juni, sigurno je bio najteži dan u životu mnogih Sarajlija. I
najduži.
Krvav okršaj oko cijelog grada. Na Trebeviću se borila raja koju uglavnom
poznajem. Bilo je poginulih i ranjenih. Bombe, mitraljezi, granate, rakete! Zemlja,
kamenje, barut, drveće i šiblje - sve zajedno u zraku. Ja sam bio ovdje, kod kuće, i
ludio ponajviše. Kao i svi ostali. Molio sam Boga za dobro, brinući za borce, za
raju koju znam, za svoje, za sebe. Neki neobjašnjiv strah koji čovjeku pomućuje
razum pokušava raznijeti pojam o svakom smislenom djelovanju. Strah koji se
pojavio u snu manifestirao se u stvarnosti tokom dana. Samo je molitva upućena
Svevišnjem ostala kao brana bujici besmislenih i nervoznih radnji. Kao tračak
svjetlosti u tamnom tunelu u koji nas je život doveo.
A tek kada sam čuo šta se sve događalo gore (na Trebeviću), pomislio sam da to
prerasta mene. Do sada sam i mislio da bih se mogao uhvatiti ukoštac s tim, ali
sada sumnjam. Možda se varam. Možda sam pod utiscima novog, surovog
događaja proživljenog samo u slikama prenesenim iz prve ruke. A čovjek i ne zna
šta je sve u stanju učiniti i šta se u njemu krije. Možda je u pitanju kukavičluk,
strah, egoizam... Nadam se da neću doći u situaciju da doživljavam takva iskustva.
Jučerašnji dan je uslijedio nakon košmarne noći pune strašnih snova rata. Jutros, tj.
sinoć, snovi su bili mnogo ljepši. Hoće li u skladu s tim i naredni dani biti ljepši?
Granate ili rakete (prije će biti) padaju negdje, tlo se s vremena na vrijeme zatrese.
Malo je zamračeno ovdje u našoj kući. Sat nas svojim taktom podsjeća da vrijeme
teče i da će i ovo jednog dana proći, nadam se da će sve biti uredu.

Noć uoči Kurban-bajrama, 10. juni '92. (23:30h)

Dok ovo pišem pod svjetlošću svijeća i povremenim zvucima granata, razmišljam o
sutrašnjem blagdanu, uz nadu da će biti u sreći i veselju onoliko koliko pored svih
užasa rata i zla može biti... i da će sljedeći praznici biti ljepši.

36
I to je bio dio propagande Karadžićevih Srba s ciljem umrtvljivanja i slabljenja otpora. Naime,
prikazivano je kao da se njihove vojne, policijske i paravojne formacije ne bore protiv
Muslimana (tadašnji naziv za Bošnjake) već protiv 'ekstremista SDA' i da obični svijet ne treba
da brine i strahuje od te vojske. Naravno, radilo se o klasičnoj prevari što je pokazano u bezbroj
situacija, gdje je ubijano i uništavano sve što je imalo ikakve veze s Muslimanima, Bosnom,
zajedništvom i borbom protiv podjela na nacionalnoj osnovi.
- 23
20 -
Noć je i sve je obasjano mjesečinom.37
---
Predvečer je dijete poginulo na Alifakovcu pred maminim očima. Od komšije,
taksiste, sin. Eldin ga je prvi uzeo ranjenog i bezuspješno pokušavao pomoći.
Strašno! Učio sam i zahvaljivao dragom Bogu što je sačuvao mamu. Tužan zbog
djeteta, molio sam Ga da pomogne njegovim roditeljima. Tako mi je teško opisati
sve to. Detonacije ne prestaju.
Trebam li uopće opisivati ovo što se dešava? Nadam se opet da će biti bolje, da će i
ovi teški trenuci uskoro biti prošlost.
Četvrtak, 11. juni '92.
Kurban-bajram
Allahu ekber. Allahu ekber.
La ilāhe illallahu vallahu ekber.
Allahu ekber ve lillahi-l-hamd.38
Bit će bolje, ako Bog da. Bit će bolje, ako Bog da. Bit će bolje, ako Bog da.
Možda nikad tužnije Sarajevo nije dočekalo Kurban-bajram. Ulice puste i prazne,
nigdje nikoga. Čuje se samo cvrkut ptica i pijev pijetlova.
A sve je zazelenjelo, svjež zrak ulazi u sobu svom svojom čistotom. Polahko se
budi dan iz snene, pomalo košmarne, ali sigurno zbunjene noći. U sjećanje naviru
raniji Kurban-bajrami, '88, '89, '90, '91. Bit će još lijepih Bajrama! Molim
Svemilosnog da bude tako, da nam pomogne da prođemo kroz ova iskušenja!

Subota, 13. juni '92.

I dok u Rio de Žaneiru predsjednici 118 zemalja prisustvuju skupu “Planeta
Zemlja”, čiji je cilj “posljednji pokušaj spasa planete Zemlje”, ovdje u Sarajevu i u
skoro cijeloj Bosni i Hercegovini ljudi se bude sa žaljenjem za poginulima
prethodnog dana, strepnjom i pitanjem da li će dan koji predstoji provesti u životu i
zdravlju. Život se tako lahko gubi ovih dana i noći.
Svi ti lideri “svijeta laži” prave se da ne čuju i ne vide ljude kojima je sudbina
namijenila da žive na ovim prostorima, a ne u Americi, Njemačkoj, Brazilu... Pa
valjda treba prvo pomoći ljudima, a onda da svi zajedno pomognemo prirodi i sebi
istovremeno. A oni sada sigurno sjede u najekskluzivnijem hotelu Ria u blještavilu
sunca i kristala i raznobojnog cvijeća i lijepih djevojaka, vodeći isprazne
razgovore.

37
U tom periodu sam često boravio u prizemlju stare kuće na Hridu, gdje je nekada živjela nana
Hiba. Imali smo organizirane lokalne straže.
38
Radi se o uobičajenom veličanju Boga u dane Kurban-bajrama (tekbiri-tešrik), a što nije
izostalo ni u to najteže vrijeme. Koliko se sjećam, s ocem sam išao na bajram-namaz u džamiju
na Hridu, a imam h.hfz Fadil-ef. Fazlić učio je kur'ansku suru Svemilosni (Er-Rahman).
- 21
24 -
Skoro da više ne slušam ni vijesti. Ako su dobre, to je uglavnom 'foluška' koju
čovjek, dok se ne uvjeri sam u istinu, ne treba prihvatati. A ako su vijesti loše,
prijeti opasnost padanja u depresiju i razočarenja.
I o snovima sve manje razmišljam i sve manje se hvatam za neke znake koji
simboliziraju da će biti bolje.
Ali sve to ne znači da sam izgubio nadu. Nisam, samo sam možda razbio iluzije od
krhke istine, laži i ispraznih maštanja. Ovo nije bježanje iz stvarnosti u duhovnost.
Ovo je bježanje od iluzija u realnost.
Strast za životom i strah od smrti i teškog ranjavanja. Strah od bola i uznemirenost
zbog briga. Želja da se od nas otkloni ono što je loše po nas, i nada u dobro.
Sada ću zapisati nekoliko dova koje su mi se svidjele. Prva je dova nakon hadže-
namaza, za ispunjenje neke potrebe i želje:

“... POŠTOVANJE NAŠE PRIPADA SAMO TEBI, O BOŽE, GOSPODARU SVJETOVA. BOŽE
MILOSTIVI, MOLIM OD TEBE MILOST I POMOĆ KOJA ĆE MI DONIJETI OPROST TVOJ,
KORIST I SPAS OD SVAKOG ZLA. NEMOJ MI OSTAVITI GRIJEH, A DA GA NE OPROSTIŠ,
BRIGU A DA MI JE NE OTKLONIŠ, NITI POTREBU NI ŽELJU U KOJOJ JE TVOJE
ZADOVOLJSTVO A DA MI IH NE ISPUNIŠ, BOŽE UZVIŠENI, KOJI SI NAJMILOSTIVIJI!
AMIN! “
Druga dova je za istihara-namaz, namaz radi odluke, želje:

“BOŽE MILOSTIVI, MOLIM TE DA MI POKAŽEŠ SREĆU U OVOM ČINU JER TI TO DOBRO

ZNAŠ, A JA NE ZNAM. TI TO MOŽEŠ, A JA NE MOGU. TI SI POZNAVALAC SKRIVENIH
TAJNI. BOŽE, AKO JE OVA STVAR (ČIN) SRETNA ZA MOJU VJERU I ŽIVOT, ZA MOJU
SADAŠNJOST I BUDUĆNOST, ODREDI MI JE I OLAKŠAJ, PA MI JE UČINI SRETNOM. A AKO
JE OVA STVAR NESRETNA ZA MOJU VJERU I ŽIVOT, ZA MOJU SADAŠNJOST I
BUDUĆNOST, OTKLONI JE OD MENE, ODVRATI ME OD NJE I PODAJ MI SREĆU NA
DRUGOM MJESTU I U DRUGOJ STVARI, PA ME TIME ZADOVOLJI. PRIMI OVU MOJU
MOLBU, UZVIŠENI BOŽE, KOJI SI NAJMILOSTIVIJI! AMIN!“

Upravo sam saznao da je jutros na ahiret preselio Muharem Pavlović Muha39. Na

Bistriku je poginuo komšija Grebo.

14. juni '92.

Obično ne bude onako kako čovjek zamisli: previdio sam činjenicu da se dženaza
klanja na Hridu! A ja sam odmah otišao na Jarčedole. Mezarje gdje su ukopani neki

39
Muha je bio moj drug iz Naline ulice, nekoliko godina stariji od mene, brat moje drugarice
Fatime iz osnovne škole. Krupan, snažan i hrabar mladić, branilac Sarajeva od samog početka.
A sudbina je bila da pogine od sićušnog gelera granate koja je eksplodirala ispred njegove kuće.
U sjećanju mi je ostao njegov zaštitnički odnos i briga da me ne pogodi snajper, dok smo
jednom bili zajedno na samom početku rata.
- 25
22 -
moji preci. Tu je ukopan i Muha – šehid, svjedok Istine.40
Kiša, kiša, kiša; magla i zelenilo šume. Ljudi. Fatiha. Tijelo šehida, mezar.
Blagoslovljeno tijelo i blagoslovljena zemlja... U jednom trenutku pomislih da više
nikada 15. juni (svoj rođendan) neću dočekivati s velikim oduševljenjem, iz
poštovanja prema 14.6. i Muhi.
Jutros sam na direku vidio i da je Samir Nuhić preselio na ahiret kao šehid.
Maloprije čuh i da je Cini41 isto tako okončao svoj život na ovom svijetu. I još
nekoliko mladića. Bože, smiluj im se!
I kao što h.hfz. Fadil-ef. Fazlić reče danas: “Otišao je naš sin, brat i prijatelj. U
tome trebamo uzeti pouku svi mi. Molim Allaha, dž.š., da podari snagu, strpljivost i
razboritost svima nama!”
Izgleda da je poginuo i Agić Hakija, muž Garine kćerke Alme42. I “Bašeskija”,
Nermin Tulić?! (ipak nije, već je teško nastradao, ostao je bez obje noge).

15. juni '92.

Danas je moj rođendan. Sada imam 23 godine. Molim Milostivog da ovaj rođendan
i oni naredni, ukoliko me poživi, budu u svakom dobru i daleko od zla!
Podsjetio sam se na ranije rođendane, na ljude i događaje. Ali to je sada samo
prošlost.
Lijepe želje mojih najbližih.
Intenzivni snovi ovih noći.

Nedjelja, 21. juni '92.

Strašne detonacije ne prestaju. Vani je tako lijepo! A ja samo malo udahnem ljeta i
nakratko upijem sunce, zelenilo i plavetnilo punim očima. Kroz prozor, jer je vani
opasno. Opasno je ustvari svugdje.

40
Riječ „šehid“ je jedna od riječi koje su aktuelizirane u životu Bošnjaka tokom posljednjeg rata i
koriste se veoma često, pri čemu se u govoru najčešće gubi ili zanemaruje njen sakralni smisao.
Ovaj komentar ne pretendira da ponudi relevantno religijsko tumačenje već više promišljanje
osobe koja je i sama bila u prilici da postane šehid i to na dva načina: kao stanovnik opkoljenog
grada koji je konstantno bio pod neprijateljskom vatrom, s mogućnošću da strada kao nevina
žrtva i kao vojnik na straži i u akcijama, u borbi s neprijateljem. Suprotno tumačenjima nastalim
iz zle namjere ili iz neznanja, cilj predanika Bogu (muslimana) nije da fanatično srlja u smrt
(postane šehid) već da živi i čini dobra djela, tj. bude od koristi sebi i drugima. Ali predanik
Bogu nema dileme da li će stati na stranu dobra a protiv zla, boriti se protiv nepravde i nasilja,
za obespravljene i potlačene. I ukoliko u toj borbi, i pored sveg napora i vještina, ne uspije
sačuvati svoj život, tada ima želju da se Bogu vrati kao šehid – svjedok. Čitatelja upućujem da
više o tome pročita u tekstu Enesa Karića „Slovo o šehidu“ objavljenom u listu Život, čija je
kopija data u ovoj knjizi.
41
Samir Karačić, brat mog školskog druga Nurke i Amira, Ezudininog druga iz osnovne škole.
42
Radi se o porodici Mehmedika, našim prijateljima iz Gornjeg Kotorca.
- 23
26 -
Mama stalno nešto radi. Neka je Bog poživi u dobru i zdravlju!
Sanjao sam da je Sarajevo oslobođeno, a mama, babo i ja putujemo u vozilu
GRAS-a pored Skenderije prema Kotorcu. Na Trebeviću, u daljini, još se čuju
detonacije, kao dio završnih borbi.

Ponedjeljak, 22. juni '92.

Blaga, topla ljetna noć stoji na oknima prozora i vrata. Želi se izmiješati s našim
sjećanjima i željama. Ali sve je zaključano. Možda tek kroz neke skrivene procjepe
sadašnjosti uđu zrnca ove ljepote.
Svijeća ispija svjetlost davno zaboravljenu. A ova današnja svjetlost bi da se od
stida i tuge koga je obasjavala (koje sve zločince) sakrije i nestane, a možda i umre.
U Titovoj ulici granatiraju, posebno je stravično kod Narodne banke. I svugdje u
gradu. Sigurno i u drugim mjestima naše Republike. Više je mrtvih, a ni ranjenih
nije mali broj.
A unproforci43 kao da umjesto plavih beretki i šljemova krišom nose kokarde.
Prokleti bili oni koji kvare ljepotu i sklad ovih dana i noći.
Zvijezde, milioni zvijezda na našem nebu. Plašim se i pogledati da ne bih pao radi
ljepote beskraja i veličanstva. Milioni zvijezda i pokoji svitac. Kao simbol pravog
ljeta.
Noć je. Topli vjetar miluje grane naše trešnje i našeg jasena. Koračam svojom
ulicom pazeći da ne probudim kamen koji je legao na nju nekada davno. Ovdje su
naše kuće. I naše nebo i naša ulica i naše drveće. Ovdje je i moja kuća. Još uvijek
čitava, hvala Bogu.
Užasne granate padale su tako blizu.

Nedjelja, 28. juni '92.

BOŽE MILOSNI, TI ZNAŠ JESU LI BLIZU LJEPŠI DANI, DANI MIRA I SLOBODE
BLAGOSLOVLJENE. JA SE NADAM, TOLIKO ŽELIM I MOLIM, OSJEĆAM... A PLAŠIM SE DA
KAŽEM ŠTA. JER SAMO TI ODREĐUJEŠ, A TEBI SE NE ODREĐUJE. O ŽIVI, KOJI SVE
OBDRŽAVAŠ! TAKO TI MILOSTI TVOJE, POMOZI NAM! I OBRADUJ, BOŽE MILOSTIVI!
MOLE TE SVI ONI TRENUCI ISKRENOSTI I PREDANOSTI, ONI SATI NOĆNI NEPROSPAVANI
U MOLJENJU DA SE OTKLONI ZLO A DOĐE DOBRO. MOŽDA JE SVE TO SAMO ZRNCE ILI
KAP ONOG NASTOJANJA ŠTO POSTOJI U MENI, NEDOVOLJNO ANGAŽIRANOG NA DRUGE
NAČINE.

43
Pripadnici UNPROFOR-a, tj. Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija (engl. "United Nations
PROtection FORces").
- 27
24 -
Francuski filozof Levi i predsjednik Miteran u Sarajevu!!! Jučer umjetnici i cvijeće
u Ulici Vase Miskina44 na mjestu gdje se desila strašna tragedija. Stihovi i muzika
tužni i prkosni. Ovo ima samo u Sarajevu!

Ponedjeljak, 29. juni '92.

Bože Milosni, možda su ove minute najznačajnije za budućnost Bosne. Trenutno
zasjedaju ljudi koji samo Tvojom voljom mogu nešto pokrenuti, učiniti da se stane
ukraj ovom zlu.45

SVEVIŠNJI BOŽE, PO HILJADU PUTA TE MOLIM, MOJA JE MOLITVA SAMO JEDNA OD

HILJADA SLIČNIH, A ONE SVE ZAJEDNO NE OBAVEZUJU TVOJE ČASNO I PRAVEDNO
BIĆE NI JEDNU TRUNKU, JER SAMO TI ZNAŠ I SAMO TI ODREĐUJEŠ; MOLIM TE DA NAS
OBRADUJEŠ I OSLOBODIŠ OVE PRIJETNJE I OVOG ZLA, OVE SMUTNJE, NEPRAVDE,
46
LAŽI. MOLIM TE, SVEMILOSNI DA NAM PODARIŠ MIR I SLOBODU, ZDRAVLJE I SVAKO
DOBRO NA PRAVOME PUTU A DALEKO OD SVAKOG ZLA!

----
Imao sam prevelika očekivanja, ali ipak su Srbi napustili Aerodrom a preuzele su
ga snage UN. Danas treba stići i kanadski bataljon za njegovu zaštitu. Očekuje se
uskoro i humanitarna pomoć. Ono najgore je još prisutno - brda puna 'zvijeri'. Kako
će se ona počistiti i kada, ne bih nagađao.

Četvrtak, 2. juli/1. muharrem 1413.

Danas je Nova hidžretska godina. U okolnostima u kakvim dosad ovdje nije bila.
Nažalost, vrlo malo je onih koji zaista zaslužuju da nose imena bića kojima se
meleci moradoše pokloniti po Božijoj naredbi. Vjerovatno ni ja to ne zaslužujem?!
Ali pokušavam i trudim se. Ako bismo u većini bili iskreni, primjerni muslimani i
ljudi, možda ne bi bilo prepreka za ispunjenje naših moljenja, dova za spas.
Danas je bila dženaza Mejri Pilav47, allahrahmetile. Mejra je mene i sestru čuvala
kad niko drugi nije htio. Ponekad je bila i stroga, ali pravedna i nasmijana. Pazila
nas je! (El-Fatiha)

44
Sadašnja Ulica Ferhadija, u ratu poznata i kao „Ulica Prkosa“, što je opjevano u istoimenoj
pjesmi Indexa. Abdulah Sidran je na temu stradanja sarajevske mladosti napisao pjesmu
„Djevojčica iz Ulice Prkosa“.
45
Naravno, moralo se još dugo, dugo čekati na to.
46
Dovoljno je bilo pogledati emisiju kao što je HRT “Slikom na sliku”, kakve su laži, objede i
smutnje dolazile s obje strane, najprije srbijanske, a kasnije i hrvatske. Vođen je beskrupulozni
medijski rat. Mnogi novinari su prodali dušu đavolu i snose veliku odgovornost za ratne
zločine.
47
Mejra je jedna od rijetkih osoba koja je tih dana umrla prirodnom smrću, od srčanog udara.
- 25
28 -
3. juli '92.
BOŽE MILOSNI, HOĆE LI OVO IKAD PROĆI?! PITAM SE, A ZNAM DA HOĆE. MORA, JER
SVE NA OVOM SVIJETU IMA SVOJ VIJEK. A PREVIŠE JE I JEDAN DAN OVOLIKE MRŽNJE I
ZLA OKO ČOVJEKA I NJEGOVOG DOMA. JEDINO ZRNCE NADE, TRAČAK SVJETLOSTI U
OVOJ NESAGLEDIVOJ TAMI JE VJERA I POUZDANJE U TEBE. SVE OSTALO JE
SUMAGLICA.

Zašlo je žarko ali predaleko sunce i na svijetloplavom nebu se ukazao mladi

mjesec. Vezati svoje misli za takav čist i nevin prizor znači bar za tren otići iz ovog
pakla što ga čovjek priredi čovjeku.

Ponedjeljak, 6. juli '92.

Čuju se snažne detonacije sa Zlatišta. Grad se sada manje granatira, ali nekako se
stječe dojam da se sve razvodnjava i produžava.
Bio sam danas u gradu s Eldarom. Drago mi je da je dobro. Ova tri mjeseca od
našeg prošlog susreta brzo su prošla, a svašta se izdešavalo. Iznenađujuće je što je
bilo dosta ljudi u gradu, ali svi su uglavnom oprezni, zbunjeni. Još uvijek nema ni
govora o nekoj slobodi i miru.
Neke kolege, studenti polažu ispite, bolje rečeno, upisuju im ocjene. Mislim da to
nije uredu.
Ranije sam se pitao ima li smisla baviti se fakultetom u situaciji kada je život u
neizvjesnosti? A onda sam rekao sebi: ono što Bog hoće da se desi, to niko ne može
izmijeniti, a ono što On spriječi, to niko ne može učiniti. Jer mogao bih sada biti i
na nekom američkom univerzitetu i šetajući ulicama grada da mi padne saksija na
glavu ili slično tome. Naš život je zaista samo u Božijim rukama. Ali se treba
paziti.
Razmišljam o ponovnom bavljenju naukom, odnosno pripremi ispita na fakultetu.
Ali problem je što se još uvijek nisu stekli uvjeti za iole temeljit i ozbiljan rad.
Osim toga, ne dangubim već čitam knjige i učim engleski. Sretan sam što imam
mogućnost za to.

Utorak, 7. juli '92.

Status quo. Bar za ono što mi znamo.
Opet intenzivni snovi ovih noći.
Malo sam razmišljao o površnosti i temeljitosti. Da bi se postalo stručnjak u bar
jednoj oblasti, mora se temeljito raditi, efikasno razmišljati i reagirati. A za to je
potrebno imati čisto srce, zdrav razum, sigurnost i zdravlje tijela.
Pohlepa, nestrpljivost, nezajažljivost, nezadovoljstvo, neiskrenost, brzopletost,
srditost, netrpeljivost, sve su to osobine koje prekidaju komunikaciju razuma sa
srcem. Nasuprot tim lošim osobinama nalaze se nada, blagost, strpljenje,

- 29
26 -
vjerovanje, ranije lijeganje i rano ustajanje, neprejedanje, šetnje i blage aktivnosti,
opuštanje u ljepoti.
Problem s transcedentalnom meditacijom je bio u tome što je ona tražila potpuno
prazno srce i misli. Pravljenje te praznine zahtijevalo je istiskivanje vjere i veze s
bilo čim, a u trenucima meditacije čak i prekid veze sa Stvoriteljem! To je u meni
izazivalo ogromne unutrašnje razdore, previranja i otpor koji je doveo do
odustajanja. Bar sam upoznao i donekle rasvijetlio kako to izgleda i kuda vodi.48
Molim Milostivog da mi oprosti ono čega sam svjestan i ono čega nisam svjestan,
da me uputi na Pravi put49, da mi podari svijest o vremenu, društvu i trenutku u
kom se nalazim.

Subota, 11. juli '92/10. muharrem – Dan ašure

UZVIŠENI BOŽE, MILOSTIVI GOSPODARU, MOLIM TE DA POMOGNEŠ, DA SPASIŠ
GORAŽDE, SARAJEVO, BOSNU I HERCEGOVINU, SVE ZNANE I NEZNANE LJUDE NAD
KOJIMA SE NEPRAVDA I NASILJE ČINE!

Noći sa 10. na 11.7. bio sam ponovo u školi, na mjestu odrastanja i nevinog
ushićenja, daleko od svijesti o veličini civilizacije.50 Sada je tu štab našeg
bataljona. Razgovarah sa Sadikom, mojim nekadašnjim nastavnikom matematike.
„Ovo je propast civilizacije“, rekoh mu. A on je teški pesimista. Nadam se da se
neće ostvariti njegove crne slutnje.51

xx. juli
Besmisao i praznina koje depresija unosi sa sobom polahko splašnjavaju, kao i onaj
osjećaj napuštenosti od ostatka svijeta. Vjerovatno se već može reći da je naše
stradanje prolog propasti civilizacije. Sve dublje se širi pitanje, tj. konstatacija –
Jesmo li mi Muslimani52 žrtvovani?! Jer (skoro) ništa što je dosad odlučeno nije
sprovedeno u djelo. Prosto je nevjerovatno kako im idu naruku i kao da kažu: Samo
vi (Srbi) navalite, mi ovo samo pričamo. A zlo (šejtan) se cereka i uživa u

48
Radilo se o jednom kratkotrajnom izletu u područje duhovnosti i opuštanja. Nakon što sam
vidio da se iza 'Transcedentalne meditacije' skrivaju vjerska učenja koja za mene nisu
prihvatljiva, odustao sam od toga.
49
Sintagma „Pravi put“, izvorno se spominje u prvoj kur'anskoj suri El-Fatiha kao „Siratu-l-
mustekim“, a može se prevesti i kao „Uspravni put“, tj. put povratka Bogu (izbavljenje), kojim
se čovjek uzdiže iz najniže nizine ka Božijem zadovoljstvu i Njegovoj blizini.
50
Osnovnu školu koja se tada zvala „6. april“, završio sam 1984. godine kao učenik generacije.
Ko je mogao pomisliti da ću se u nju nakon osam godina vratiti na takav način.
51
Učeni i dobri nastavnik Sadik bio je mnogo realniji od mene i mog mladalačkog zanosa.
52
Nacionalno ime „Musliman“ zvanično je zamijenjeno imenom „Bošnjak“ na Drugom
bošnjačkom saboru koji je održan 28.9.1993. u Sarajevu. Historijski i društveni kontekst tog
procesa detaljno je prikazao Mustafa Imamović u knjizi Historija Bošnjaka, Sarajevo,
Bošnjačka zajednica kulture Preporod, 1997.
- 27
30 -
(trenutačnim) pobjedama.53

DOKLE TAKO, BOŽE MILOSTIVI? JA ZNAM DA NE MOGU, NITI IMAM PRAVA DOVODITI U
PITANJE TVOJE ODREĐENJE, JER SI TI SVEMU DAO ODREĐENI SMISAO I MJESTO U
HISTORIJI. ALI BOŽE MILOSNI, UZDAM SE U TVOJU MILOST I POMOĆ, JER SAMO JE TO
JOŠ OSTALO. NA DRUGOJ STRANI SU ZEBNJA, STRAH, NEVJERICA.

Srijeda, 15. juli '92.

Ponovo hodim stazama djetinjstva.54 Udišem neke stare uspomene, svoje i tuđe.
Ostavljam iza sebe ideje, želje, planove, pa i budućnost. Nadam se samo
privremeno i nakratko.
Subota, druga polovina jula
Ljeto. Ali ovo je ljeto bez nas. Što je najvažnije, dobro smo i zdravo. Dosta toga se
nakupilo ovih dana. Da krenem od onoga što čuh jutros: Gornji Kotorac55 je
izgorio!? Kuća, stvari, uspomene, hiljade radnih dana, hiljade subota i nedjelja, sve
je to uništeno. Tako mi je žao babe i mame, jer Kotorac je (bio) dio njih. Mjesto za
rijetke trenutke odmora nakon rada od jutra do večeri.

DA NIJE TEBE, BOŽE SVEPRISUTNI, SVE BI TO BILO DO KRAJA TUŽNO I

BESMISLENO. TVOJA MILOST I SNAGA VEĆE SU OD BILO ČIJE OHOLOSTI,
GRIJEŠENJA I NEZNANJA. JA, SIĆUŠNI KAMENČIĆ U PUSTINJI LJUDSKIH SUDBINA,
MOLIM TE DA KAZNU SPUSTIŠ NA ONE KOJI NAM NASILJE I NEPRAVDU ČINE.
Svi im idu naruku, ali ja znam da će i to jednog dana stati.
Pouzdanje u Božiju pomoć je veće i jače od ispraznih naklapanja o politici i
medijima. Naći će se neko rješenje. Čovjek misli da je nešto za njega dobro a ono
ispadne loše, i obratno, misli da je nešto loše a ispadne dobro.
Sanjah kako stojim ispod modrog neba, pod suncem blaženim, upijajući miris
soli i posmatrajući providno plavo more. Sunce, nebo, so, voda, kamen, vjetar i
ja usred sve te ljepote i ushićenja. Bijaše tu, čini mi se, i mama i babo u blizini.
Inače, san je rijetko vrijeme kada se čovjek smije usuditi da „pogleda“ u zvijezde, u
plavo nebo, u bistro i toplo more.

Subota/nedjelja, 25/26.7. '92.

Već sam se navikao na (isključivo) hridski život.

53
Možda je dovoljno spomenuti embargo na uvoz oružja u SFRJ uveden 25.9.1991. godine
Rezolucijom br. 713 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, a koji je najviše pogodio Bošnjake.
54
To je bio period mojih noćnih straža na Jarčedolima, Popovom Gaju i dr. lokacijama, gdje sam
kao dijete sa školom išao na izlet i igrao se.
55
Gornji Kotorac je jedno lijepo selo u blizini Sarajeva, nedaleko od Lukavice, u kome se nalazila
naša vikendica.
- 31
28 -
I dalje se, nažalost, dešavaju teške i tužne stvari u našoj Bosni i Hercegovini.
Međunarodna vojna akcija kao da se približava, ali sve su to, uglavnom, naše
pretpostavke.
Olimpijada u Barseloni je povod za ponovno razmišljanje o prošlosti i o
budućnosti. Sjećanja na vrijeme prije četiri godine kada sam zanemarivao
Olimpijske igre u Seulu imajući na umu “ljubav” i vojsku (JNA)? A kako će
izgledati, ako budemo živi, 1996. godina, kada će biti naredne Olimpijske igre u
Atlanti?
Pitam se da li se Mirjana56 danas sjetila mene i Sarajeva, jer prije godinu dana bili
smo zajedno na njenom rođendanu. Da li zatvorena u svom svijetu provodi trenutke
s nekim (pro)četnički orijentiranim “zanimljivim” i “neobičnim” tipom?!
Toliko ljepote se nakupilo u Barseloni protekle večeri. Kako su samo nesretne one
“hrabre” destruktivne nakaze koje upališe TV i vidješe boje, svjetlost, ljude
bezbrižno okupljene, osmijehe i toplotu zajedništva raznolikosti cijelog
civiliziranog svijeta. Prvi put bili su tu Zlatni ljiljani.
Ponovo se sjetih tužnog saznanja od danas, a to je da je efendija Ismet Šljivo kao
šehit57 preselio na ahiret. Allahrahmetile! On je kao imam predvodio džumu u našoj
džamiji više mjeseci, ponekad se doimao suviše radikalan i militaristički nastrojen,
ali ispostavilo se da je bio u pravu, da je govorio ono što je mislio i da je radio kako
je preporučivao i drugima. Sada samo mogu reći da je još jedna časna i poštena
osoba nestala iz ove stvarnosti smještene između dobrog i lošeg. Koliko trenutaka
te stvarnosti je nama još preostalo...?

Srijeda, 29. juli '92.

Hvala Svevišnjem Bogu Koji stvori blagu noć ukrašenu svjetlucavim zvijezdama i
topli dan s nebesko čistim plavetnilom, i dade nam mogućnost da osjetimo tu
divotu.

Petak, 31. juli

Šta reći?! Evropa i Svijet i dalje “stidljivo” (čitaj: bezobrazno), usporeno ili
neefikasno vuku poteze. Ono što bar malo olakšava teret duši jesu vijesti iz zemalja
s muslimanskom većinom, koji izgleda nije zaboravio na nas.58 Za to vrijeme
dušmani uništavaju sve ljudsko, sve muslimansko.

56
Kolegica s fakulteta, dio naše „raje“, koju bismo sada okarakterizirali kao multietničku.
57
U narodu je nekada termin šehit bio više odomaćen nego šehid.
58
Potrebno je istaknuti značaj reportera stranih novinskih agencija koji su hrabro prenosili u svijet
istinu o dešavanjima u Sarajevu i drugim mjestima Bosne i Hercegovine, kao i pojedince –
aktiviste koji su protestvovali pokušavajući utjecati na vlade svojih zemalja da poduzmu neku
konkretnu akciju za pomoć i spas Bosne i Bosanaca.
- 29
32 -
 Sanjah tetku Dilu kako nas iznenadi došavši ovdje na Hrid. Čisto sunčano
jutro, a ona nasmijana stoji pred vratima. Na stepenicama kraj ulaznih vrata u
avliji stoji Naidica. Baš sam se obradovao.
A san je ili mjesto za bijeg od stvarnosti, ili mjesto za razmišljanje, ili trenutak za
oplakivanje nad ljudskim tragedijama...
Šta je to sa mnom, pa kad osjetim da moji (Vijesti u 1h: dvije bebe u autobusu koji
je prevozio djecu iz Doma „Ljubica Ivezić“ usmrćene na raskršću kod Nedžarića.
Grehotice!) problemi popuste, tada popusti i moja težnja ka dobru, samilosti,
ljudskosti?! Ili se preforsiram, pa onda taj “pad” dođe kao prirodna posljedica
vraćanja u normalu? Vjerovatno je to stvar srca koje počinje punom toplinom i
snagom kucati i nadahnjivati tek onda kada se razum oslobodi nerazumnosti,
iluzija, zabluda, pretvaranja...

Nedjelja, 2. august '92.

Ovo nije vrijeme svjetlosti i topline, nauke i sklada. Ljeto je, sparno je, a tako se
smračilo i ružni odjeci zla prostiru se kroz sarajevsku kotlinu; ali vjerujem da će
vrijeme jednog dana pregaziti to zlo, slomiti ga i raznijeti u nevidljive djeliće
ništavila. Ako ništa drugo, ostat će bar uspomena na neke ljude koji su željeli
živjeti ljudski, koji nisu znali mrziti. Iluzije su se razbile kao lampioni s
novogodišnje jelke, ali su ti ljudi spoznali istinu.
Vjerovatno po shvatanju savremene civilizacije takvi ljudi ne trebaju živjeti, jer
nemaju snagu održati se u ovom surovom svijetu. A ja smatram obrnuto, da takva
civilizacija ne zaslužuje ovakve ljude.59

59
Navodim ovdje odlomak iz pjesme Abdulaha Sidrana „Zašto tone Venecija“:
...Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su / gospodari namjerili da bošnjačkog naroda –
nema. / Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete / u kolijevci tone. Tonu kontinenti.
Tone ruža u vazni / od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone, / i Društvo mrtvih
pjesnika tone. Zašto ne treba / na svijetu da ima naroda bošnjačkog? Među bojama / – jedna
boja manje? Među mirisima – jedan miris manje?/ Zašto ne treba na svijetu da ima – ova
Venecija? / Među čudima – jedno čudo manje?...
(Abdulah Sidran, Planeta Sarajevo, Stockholm, BiH savez i „Merhamet“ u Švedskoj, 1995).
- 33
30 -
- 34 -
5. august '92.60
Subhanellezi juhji-l-mevta ve huve ala kulli šej'in kadir – Slava Onome koji
oživljava mrtvo i On je Svemoguć.
Samo je Allah Bog, a Muhammed je Njegov poslanik.
Vjerujem u Boga, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i da se svako
dobro ili zlo dešava samo po Njegovom određenju.

UZVIŠENI BOŽE, NEKA TI JE HVALA KOLIKO MOŽE NAPUNITI PROSTOR IZMEĐU ZEMLJE
I NEBESA, I PREKO TOGA. NEKA SU MIR, MILOST I BLAGOSLOVI BOŽIJI NA
MUHAMMEDA, NJEGOVU PORODICU I DRUGOVE.

MOLIM TE, BOŽE, DA NAS SAČUVAŠ I SPASIŠ, DA SE SMILUJEŠ MENI I MOJOJ PORODICI,
MUSLIMANIMA I SVIM DOBRIM LJUDIMA. MOLIM TE DA NAS SAČUVAŠ OD ZLA,
PATNJE, STRADANJA, BOLI, TUGE, NEMOĆI I SLABOSTI, DA PORAZIŠ I UKLONIŠ OD NAS
OVE DUŠMANE, DA NAM ZAMIJENIŠ OVO VRIJEME I MJESTO NEČIM BOLJIM. A HVALA
TI, DRAGI BOŽE, I NA OVOM DOBRU KOJE SADA IMAMO.

SIGURAN JE I SPAŠEN ONAJ KOGA TI POMOGNEŠ, A NIKO NE MOŽE POMOĆI ONOME

KOGA TI PONIZIŠ. TI ODREĐUJEŠ, A TEBI SE NE ODREĐUJE. TI SI STVORITELJ, JA SAM
STVORENI. TI SI BESKRAJNO MILOSTIV I PLEMENIT, TI SI ONAJ KOJI SMIRUJE. TEBI
PRIPADA SVAKA HVALA. UZDAM SE JEDINO U TEBE JER SI TI SVEMOGUĆI. TI SI ONAJ
KOJI SVE ODREĐUJE.

MOLIM TE, MILOSTIVI I BLAGI, DA NAM OPROSTIŠ, PRIMIŠ NAŠE MOLITVE I DOVE, DA
NAS UPUTIŠ NA PRAVI PUT. MOLIM TE DA POMOGNEŠ ONIMA KOJIMA JE POMOĆ TVOJA
NEOPHODNA I JEDINO PREOSTALA, ONIMA KOJIMA DUŠMANI NEPRAVDU ČINE!

UZVIŠENI I SVEMOGUĆI BOŽE, MILOSTIVI, MOLIM TE DA ZAVRŠIŠ OVA ISKUŠENJA I

NEVOLJE ŠTO PRIJE NA NAŠE DOBRO, JER JEDINO TI TO MOŽEŠ. MOLIM TE DA OVAJ
RAT I ZLO NE BUDU KONAC NAŠIH SAZNANJA NA OVOM SVIJETU, MOLIM TE DA SE ŠTO
PRIJE POČNE NORMALNO ŽIVJETI I RADITI I DA NAS NE NAPUSTIŠ NAKON ŠTO SI NAS
UPUTIO I SMILOVAO NAM SE.

MOLIM TE, UZVIŠENI BOŽE, DA NAM DAŠ SIGURNOST, ZDRAVLJE I SREĆU NA OBA
SVIJETA I SAČUVAŠ NAS NEPOKORNOSTI, GRIJEŠENJA I KAZNE, TVOJE SRDŽBE.

Subhane rabbike rabbi-l-izzeti amma jesifun, ve selamun ale-l-murselin, ve-l-

hamdu lillahi rabbi-l-alemin – Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i
daleko od onoga kako Ga predstavljaju oni! – i mir poslanicima i hvaljen neka je
Allah, Gospodar svjetova (Kur'an 37:180-182).
El-Fatiha!

60
Napisano nakon povratka s Čoline kape, kada se desio najveći napad na taj rejon.
- 35
32 -
Subota, 8. august '92.
Rahmetli Sakib Zečević je ukopan u četvrtak na mezarju u Nalinoj ulici. Zagledan
u dubinu ljepote i boli Sarajeva, posljednju noć života na ovom svijetu govorio je
da je ovaj mjesec odlučujući, presudan. Na moje riječi da se plašim da ovo može
trajati i 10 godina, odgovorio je da je takav slučaj bio i s njim, ali je uvjeren da je
ovaj mjesec odlučujući. Suđeno je ipak bilo da Sakib preseli na ahiret 5. augusta.61
A ja molim dragoga Boga da ovaj mjesec bude odlučujući za naše oslobođenje, da
preživimo rat i doživimo mir, slobodu i uspostavu pravde na ovim prostranstvima i
šire!62

61
Poginuo je od tenkovske granate koju je neprijatelj pored bezbrojnih minobacačkih granata
ispalio tog dana na Čolinu kapu i okolinu (pogledaj okvir “Junaci na Čolinoj kapi” u intervjuu
Dragana Vikića za Oslobođenje 10.8.1992). Pri dolasku do Čoline kape bili smo zajedno nas
grupa komšija iz mahale, a on je kao malo stariji počeo zaostajati. Kasno popodne tog dana,
kada smo se u nevjerici da smo uopće preživjeli takvu strahotu vraćali svojim kućama, vidio
sam Sakibovu ženu Muneveru kako čeka na vratima, ali njega nije bilo. Sve dok nekoliko
komšija nije otišlo do mrtvačnice radi identifikacije tijela, i potvrdilo da je jedan od poginulih
tog dana bio i Sakib, moj “ratni drug”, kako me zvao. On je generacijski bio bliži mom ocu, ali
eto, u tih nekoliko mjeseci, bili smo dosta zajedno, počevši od mahalskih i uličnih noćnih
straža, preko Jarčedola, Popova Gaja. U tim kombinacijama nekako smo Sakib i ja bili
standardni dvojac. Mnogo smo razgovarali na tim zajedničkim stražama i znam da mu je želja
bila da provoda svoje unuče, dijete svog sina Ervina. Prije nekoliko godina umrla je i Sakibova
žena, koju je njegova pogibija strašno potresla i od čega se nikada nije oporavila.
62
Sada, nakon više od 22 godine, mogu reći da je taj dan ostavio duboki trag u mom životu. To je
moj drugi rođendan. Vratili smo se iz “mrtvih”, tj. Uzvišeni Bog je dao da još poživimo, osim
onih koje je uzeo Sebi, šehida Sakiba i druge. Noć uoči napada na Čoline kape, Sakib i ja smo
dežurali kod Doma kulture „Hrid“, sada pretvoren u Restoran „Park prinčeva“. Tu noć u daljini
su se javljali bljeskovi gromova, a mi smo sebi umišljali da se radi o bombardiranju četničkih
položaja radi deblokade grada. Rano ujutro sve nas je probudila snažna artiljerijska paljba po
Opservatoriji, koju su naši borci prije izvjesnog vremena zauzeli u jednoj akciji i time ugrozili
putnu komunikaciju Lukavica – Trebević. “Zvijer” je na taj način ranjena i odlučila se na
žestoku odmazdu upravo taj dan. Relativno brzo je razbila našu posadu u objektu Opservatorije,
te odlučila proširiti zaštitni pojas kako bi spriječila slična ugrožavanja važne putne
komunikacije u budućnosti. Pored toga, namjera je bila i osvojiti dominantnu kotu Velike
Čoline kape (VČK), čime bi držala najveći dio Starog Grada pod snajperskom vatrom. Šta bi to
značilo bilo bolje je ne zamišljati, jer je poznato kako su prošla naselja koja su bila u sličnoj
situaciji, npr. Sedrenik – Špicasta stijena. Zbog toga se VČK branila po svaku cijenu, a napad na
nju je počeo minobacačkim granatama po rejonu ispod VČK, a potom pragama i mitraljeskom
vatrom, uz pješadijski napad. Hvala Bogu, nekoliko naših boraca, uglavnom mještana s
Pogledina koji su tokom dana stražarili na tom području, jer prava linija odbrane još uvijek nije
bila uspostavljena, uspjeli su preciznom paljbom odvratiti pješadiju koja se počela spuštati niz
livadu ispod Pandurevića kuća prema Čolinim kapama.
Negdje u vrijeme doručka, po mene i moje komšije s Hrida došao je kurir i rekao da se hitno
javimo u štab. Kada smo došli tamo, dobili smo osnovno naoružanje i kombijima TAM
prebačeni u podnožje Čolinih kapa, gdje smo se pod kišom granata probijali prema vrhu,
očekujući pješadijski napad. Prosto je nevjerovatno da je iko ostao živ. Ja sam samo očekivao
trenutak kada ću poginuti i u izrazitoj uplašenosti u sebi se pitao kako “to” izgleda, odnosno
kako će izgledati. Sve vrijeme sam učio u sebi sve što mi je padalo na um i išao prema vrhu,
znajući da je naša pomoć potrebna ljudima koji se gore nalaze. Ispostavilo se da je zona bliža
- 33
36 -
vrhu sigurnija kada su u pitanju granate, jer su četnici morali prebacivati tu zonu kako ne bi
ugrozili svoje snage. Negdje pri vrhu velike Čoline kape smo u koordinaciji s mještanima
zauzeli položaje i čekali neprijatelja. Čekali smo ležeći na tlu, svako u nekom svom
improviziranom zaklonu. No, oni se nisu pojavili, a nakon izvjesnog vremena i paljba je
utihnula, nakon što je na drugoj strani, koju mi nismo vidjeli, napad odbijen. Ono što pamtim
tog dana je olakšanje kada smo čuli ezan za ikindijski namaz koji se razlijegao negdje iz Čaršije
i koji nam je svima ulijevao snagu i ohrabrenje. Rekao sam tada sebi da više nikada u životu
neću propustiti namaz.
- 37
34 -
- 38 -
10. august '92.
Jedan od sparnih ljetnih augustovskih dana. Sunce “u padu”, poslijepodne je.
Danas je neuobičajeno mirno.
Preksinoć sam sanjao toliku radost da sam se probudio od sreće.
Sanjao sam da se srpska vojska povlači, bolje reći bježi!

BOŽE MILOSNI, KOJI SI ODREDIO VRIJEME TRAJANJA I SMISAO SVEMU, MOLIM TE DA

POBIJEDIŠ NAŠE DUŠMANE, UZDAM SE NAJVIŠE I JEDINO U TEBE, JER TI SI SVEMOĆAN.
TVOJA JE MILOST VEĆA OD NAŠEG NEZNANJA I GRIJEŠENJA, TVOJA JE SNAGA VEĆA OD
ONIH KOJI NEPRAVDU, SMUTNJU I ZLO ČINE.

Srijeda, 12. august '92.

Sinoć sam saznao da je komšija Omeraga poginuo od granate. Otišli smo kod
njegovog sina Ekrema i snahe Hafe u avliju. Tužna i nestvarna noć punog mjeseca.
Fin je čovjek bio Omeraga. Nekako neprimjetan, a prisutan. Ponajviše sa svojim
blagim osmijehom i vedrim licem. Sve u svemu, draga osoba, vjernik. Više puta mi
je kao dječaku dao kapicu za mekteb i džamiju. Čuo sam da je govorio: “Ne bojim
se smrti, samo da se ne napatim.“ Eto, otišao je jučer popodne od kuće u Čaršiju i
više se nije vratio.
Razmišljao sam sinoć o pročišćenju. Koliko su sva ova iskušenja utjecala na
pročišćenje duše, oplemenjivanje srca, prosvjećenje razuma? Može li se očekivati
brz završetak rata i oslobođenje ako su ljudi, pa i društvo u cjelini, ostali isti ili se
nisu dovoljno promijenili nabolje? Sigurno da ne! Primjećujem da je do promjena
došlo. Ne baš svuda i kod svakog, ali došlo je. Istina, još uvijek ima dosta
negativnih primjera i nadati se da će ih biti sve manje.

13. august '92.

Naš život je u Božijim rukama. On nas stvara, daje dušu i tijelo, obdržava nas i
vodi, i na kraju, mi se Njemu vraćamo. Dao nam je razum i slobodu. Koristeći to
dvoje aktivno učestvujemo u životu. Živjeti i raditi na Pravome putu ili se trošiti za
neke druge ciljeve, u nečije drugo ime? - slična je dilema kao i ova: da li dijete
treba više tražiti majku ili neku drugu nepoznatu ženu?
A sve ima svoju vrijednost, vrednovanje i posljedice. Da nije Božijeg zakona, svijet
bi se izgubio u haosu. Mi ustvari trošimo ono što nam je On dao. Otuda proizlazi
ogromna odgovornost i obaveza da ta dobra iskoristimo na putu koji nas približava
Njegovoj milosti, otkrivanju Njegovih znakova. U tom kontekstu treba posmatrati
kur'anski poziv: Uči, u ime svog Gospodara, jer to je preduvjet za postavljanje
apsolutnih, vječnih i uzvišenih ciljeva bez kojih nema istinskog djelovanja.
One namjere i poslove na čijem početku se može iskreno reći: U ime Boga,
Milosnog, Premilosnog, su dobre namjere i dobri poslovi, u suprotnom...

- 39
36 -
U novinama gotovo uvijek nađem osmrtnicu neke poznate osobe. Eto, kao šehit je
na ahiret preselio Derviš Mahmutčehajić. Momak koji je išao sa mnom na fakultet.
Rekoh sebi: moraš cijeniti iskrenog vjernika jer on ne može nikada misliti i raditi
takvo zlo kao što ga smišlja i radi većina onih drugih. To pokazuje ovo vrijeme u
kojem ginu oni “nepristupačni i nekako za druženje odbojni” momci, za slobodu i
ideale, za Božiji put, a oni “fini drugovi” ili su pobjegli u Srbiju da sačekaju da
najgori zlikovci njihova naroda odrade prljavi posao pa da dođu na gotovo kao
pobjednici ili i oni učestvuju u zlu kakvo čovječanstvo nije zapamtilo. Samo
kažem: neka svako odgovara prema onome za šta je “zaslužan”, a u svakom slučaju
neka su što dalje od mene. Ne volim više ni ime njihovo čuti. A Bog Svevišnji je
najbolji sudac.

- 37
40 -
- 41 -
14. august '92. (1 sat poslije ponoći)
Eto, nove rezolucije u Savjetu bezbjednosti UN su usvojene. Otprilike ono što sam
se niz dana i noći nadao. Međutim, osjećam neko razočarenje i nezadovoljstvo
večeras, jer još uvijek nema dovoljne odlučnosti da se konačno slomi ovo zlo.

Petak, 15. august '92.

Toplo sunčano jutro. Morao sam ići po vodu. Tako mrzim ove gužve i besmislene
prepirke. Kažem sebi: neću više. A onda opet... i ponavljam drži usta zatvorena,
promisli dobro, pa ako će biti neke koristi od toga, reci, a ako ne, šuti. Pazi na
jezik!
Tako bi bilo dobro da svako što prije počne raditi svoj posao, da se što prije vratim
u svoju sobu na spratu, da ponovo živim normalno.
A kad se malo naljutim na nekog od svojih najbližih, pomislim: ne daj Bože da im
se šta ružno desi, jer tek tada bi čovjek shvatio šta je izgubio.
Ne možemo svi živjeti kao u Americi ili Španiji. Suviše bi iluzorno bilo očekivati
da svi na ovom svijetu budu sretni. Narodi i pojedinci. Iskušenja stvaraju
pretpostavke za obnavljanje, rađanje nečeg boljeg, jačeg, ljepšeg. A nama je izgleda
suđeno da budemo narod iskušenja u zemlji iskušenja, ljepote i bola, Bosni i
Hercegovini. U tom kontekstu sigurno ne bih smio biti tako nezadovoljan kao sada,
jer iskušenja kroz koja ja prolazim, pa i moja uža okolina, blaga su u odnosu na
nečija druga iskušenja.
Snovi: Mačići su pušteni iz kaveza i nahranjeni ribom.
Da li se završava jedan ciklus dešavanja povezanih sa snivanjima o tome?!
Nadam se da to predstavlja dobar znak.
U ovoj svesci polahko nestaje mjesta za pisanje. Volio bih da se zajedno s krajem
ove sveske desi i kraj jedne ružne i teške (ali katarzične, poučne i korisne) etape u
životu a da nastupi ljepše vrijeme.
--
Anesa63 došla sama kod nas, sada zove mamu na telefon da javi da je došla. Ne
urekla se. Molim dragog Boga da je čuva i uputi na Pravi put!
--
Kako je samo naš razum ograničen!? Naročito onda kada u njemu nije prisutna
misao o Savršenom Tvorcu Koji nam je taj razum i podario. Mi Ga možemo samo
moliti da nam podari dobre okolnosti, preduvjete za stjecanje znanja, da nam
podari znanje i, konačno, da to znanje ispoljimo i primijenimo u praksi na pozitivan
način.
63
Kćerkica moje sestre Ezudine tada je imala tri godine i nekoliko mjeseci. Još je bilo neobično
da sama izlazi iz kuće iako se radilo o kratkom rastojanju. Anesa nam je pričinjavala radost u
ratu, ali i veliku brigu da joj se nešto loše ne desi.
- 39
42 -
Dakle, na jednoj strani je žeđ za znanjem i svijest o Onome u koga je sve znanje, a
na drugoj znanje koje je skriveno za nas i na koje čovjek ne može utjecati ma
koliko se trudio i trošio. Tu pomaže samo djelovanje na Pravome putu i
izbjegavanje činjenja loših djela.
Ni sama svijest o onome što zapisah ovog 15. augustovskog, ratnog, sunčanog,
plavo-zelenog jutra nije dovoljna.

16. august; 9:50h

Ustajem. Jutro je. Pomalo oblačno. Dušu pritišću misli o tome šta će biti. Ali bit će,
ako Bog da, bolje, bit će i ljepših jutara.

Nedjelja, 30. august '92.

Snovi prethodnih noći:
Prvi: o ofanzivi sa zapada Bosne i Hercegovine prema istoku.
Drugi: još jedno ubistvo!64 (masakr), na Čaršiji, Daire.
Treći: noć, plamen. Vijećnica gori.65 Ne čuju se sabahski ezani sa džamija.
Ezan sam učio u “mom kutku svemira”.
Razmišljam o riječima jedne žene: “Ovi koji u Sarajevu prežive i oni što se vrate u
njega nakon rata, najmanje dvije godine neće moći na istom nivou razgovarati!?”
I šta reći sada osim zahvale, molitve Svevišnjem Bogu i Njegovih riječi:
A ako oni glave okrenu, ti reci: „Meni je dovoljan Allah, nema boga osim Njega;
samo se uzdam u Njega, On je Gospodar svemira veličanstvenoga“ (Kur'an 9:129).

4. septembar '92.
Izvod iz hutbe h. hfz. Fadil-ef. Fazlića u hridskoj džamiji:
„Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim
Sve što se dešava, što nastaje i nestaje, što se uzdiže i posrće, nacije i pojedinci, sve
to biva Allahovom voljom i stvaranjem, jer Allah samo kaže budi, i ono bude.
Nema smisla raspravljati i gubiti vrijeme na ono što je izvan naše moći i domašaja.
Nema smisla očajavati, gubiti nadu, vjeru u bolje sutra, jer to su svojstva
nevjernika, a vjernik ne smije biti takav.
Nekoliko savjeta i uputa za ova vremena:
64
Taj masakr sam sanjao prije nego što se desio, što mi je izuzetno teško palo, jer nisam mogao
pomoći, javiti, opomenuti. A u masakru su ubijena tri člana porodice hfz. Ismet-ef. Spahića i još
pet drugih nevinih žrtava.
65
I ovo je istinit san koji sam sanjao prije nego što je Vijećnica zapaljena. Nažalost, tu instituciju i
zgradu od historijskog značaja zapalili su oni koje je ona odškolovala, studenti „sa strane“ koji
su tu učili. Vijećnica je nakon rata dugo obnavljana i ponovo otvorena tek 9. maja 2014.
- 43
40 -
1. Stalno biti pod abdestom. Pravilno i uz abdestne dove ga uzimati, jer voda gasi
vatru a šejtan je stvoren od vatre, a srdžba, nervoza i očajanje su od šejtana. Dakle,
abdest nas čuva od srdžbe, nervoze, od straha i prevelikih uzbuđenja. Uz njega idu
blagost i smirenost.
2. Učiti Kur'an i klanjati što više. Tada meleci prilaze našim kućama, otvaraju se
vrata Allahovog rahmeta. A ona se otvaraju i kada učimo dovu, u borbi, za vrijeme
ezana.
3. Što više učiti La havle ve la kuvvete illa billahi-l-alijji-l-azim – Nema snage i
nema moći osim Allahove moći, On je Visoki i Veliki.
4. Što više učiti Hasbijallahu ve ni’me-l-vekil. Dova Ibrahima, a.s. Kada je bačen u
vatru, ona mu nije mogla nauditi.
5. Što više učiti Ajetu-l-kursiju jer je rečeno da je najveći kur'anski ajet La ilahe illa
huve-l-Hajjul Kajjum, po mogućnosti 170 puta svaki dan, po 34 puta poslije svakog
namaza. Također treba učiti i Kunut-dovu.
6. Treba čuvati imovinu koja nam je ostala. A imovina se čuva zekatom. Ko nije
dao zekat, treba dati. Zna se da trebaju sredstva za ono što nam je sada
najneophodnije. Pa čak bi trebalo unaprijed dati zekat za narednu godinu, jer je
takva praksa postojala u vanrednim okolnostima i za vrijeme Muhammeda, a.s.“

Noć 5/6. septembar '92.

Javlja se malo nestrpljenje. I pitanje da li su “znaci” ponajviše moja opsesija?
Mnogo puta sam se uvjerio u njihovu istinitost. I zato se nadam da će se obistiniti i
ova moja predviđanja.
Noćas sanjah kako šetam Baščaršijom. Noć jesenja, svježa, puni srce i snagu u
vrijeme pred zatvaranje radnji. Pogledah sretan kako Čaršija opet živi. Dođoh
u našu radnju, a mama i babo sjede nasmijani i dočekuju me.66
San drugi: vraćam se odnekud niz Ulicu Đure Đakovića. Na razglasu
obavještavaju da su naši, nakon niza pokušaja i duge opsade, konačno probili
obruč. A sada sprovode veliki broj zarobljenika kroz grad. Ushićenje i radost.

Nedelja, 6. rujan67 '92.

Sunčano, a svježe, kao poslije povratka s mora. Oko nas tragovi mržnje, ali i
osjećaj da će ovo, ako Bog da, uskoro proći i da će biti bolje. Tragovi će sigurno
ostati, ali važan je nauk i promjena nabolje u ljudima.

66
Riječ je o ćevabdžinici koja se nalazila u Ulici Sarači i radila od 1972. godine pa sve do početka
rata.
67
Inače ne koristim tu riječ za mjesec septembar, ali ona je za mene jedan od najljepših naziva
mjeseci i asocira na kraj ljeta, more toplo i oslobođeno gužvi, smiraj.
- 41
44 -
9. septembar '92.
Šetam ulicama svog grada. Ožiljci na asfaltu na sve strane. Malter, staklo i prašina.
Vijećnica, taj dom knjiga, iznutra propala do temelja. Plašim se pogledati oko sebe.
I ono što vidim, ne želim vjerovati da je stvarno.
Ovaj grad još uvijek živi. Djevojke su još uvijek lijepe. Starija gospoda
dostojanstveno hodi ulicama, u čistim odijelima i bijelim košuljama. Neki od njih
nose crnu traku na reveru, kao znak da su izgubili svog bližnjeg.
Još se može s korpom prošetati samoposlugom i upitati “umišljenu” vitku mladu
prodavačicu za cijenu laka za nokte, naprimjer, jer samo su takvi artikli preostali na
policama.
Bio sam s Erminom na kafi u “Rapsodiji”.
Neprijatni snovi me pomalo uplaše i obeshrabre.
I kada osjećam da nije sve baš lijepo, trebam imati na umu da može doći vrijeme
kada ću se s nostalgijom sjećati tih trenutaka.

Faksimil jedne stranice originalnog dnevnika

- 45
42 -
21. septembar '92.
Osjeća se jesen. Dosad je jesen uvijek značila sređivanje utisaka nakon ljeta,
pomalo otrežnjenje od iluzija, pripreme za novi početak, miris prirode i blagost
sunca, putovanje kroz svježu i maglovitu noć, upijanje novih i zanimljivih pejzaža,
duge šetnje s dragim licima.
Premda je rat68 (?!), jesen koja kalendarski započinje ovim danom, osim uspomena
nosi sa sobom i dio onoga što su nosile i ranije jeseni. Hvala Bogu! Molim Ga da
ova jesen bude istinskija, tj. ljepša nego ranije, da sa sobom donese slobodu i mir.

25. septembar '92.

Izvodi iz Kadijine69 hutbe u hridskoj džamiji:
„Ajet koji govori o trgovini koju je Allah, dž.š., darovao vjernicima...
Ovozemaljska trgovina je prolazna i slabašna. Vjera u Allaha, dž.š., rad na
Njegovom putu, slijeđenje Poslanika, a.s., donose dobro.
Borba na Allahovom putu ima dva vida: prvi je stalna borba kroz život sa zlom u
sebi i oko sebe, borba za dobro, a drugi je borba za odbranu islama kada ga
dušmani ugroze. Borba protiv islama ovdje nije od jučer, niti od prije pet mjeseci.
Njeni korijeni se nalaze još od prije 50, 100 godina. Koliko je primjera srušenih
džamija i obespravljivanja muslimana?! Ovaj rat će proći, ostat će ona stalna borba
kroz život.
Molimo Allaha, dž.š., da nam pomogne da se ova iskušenja što prije završe na naše
dobro. Amin!“

Subota, 3. oktobar '92.

Gdje se izgubi ona plahovita dječačka zagriženost, zadubljenost i zaljubljenost u
nove, zanimljive ili fantastične stvari? Kao da s godinama raste čovjekova svijest o
životu, a s tim i nemir i opreznost.

8. oktobar '92.
Prohladan oktobarski dan. Često pada kiša. Lišće neprimjetno opada. Boje jeseni su
tople – crvena, žuta i smeđa. Boja ovih dana je siva.
Protekli period od početka godine mogao bi se opisati kao vrijeme razbijanja
68
Želim ovdje zapisati jedan detalj iz svog ranog djetinjstva. Kao i ostala djeca, odrastao sam u
atmosferi njegovanja kulta „Druga Tita“, koja je ipak bila izbalansirana odgojem u vjerničkoj
porodici i odrastanjem u tradicionalnoj sredini. Jednom prilikom sam upitao svog oca „Šta će
biti kada Tito umre?“, a on mi je kratko odgovorio: „Rat.“ Ne znam kako je to tada izašlo iz
njega, nismo se više doticali te teme, ali vjerovatno je to rezultat tinjajućeg sukoba zbog
neriješenih nacionalnih odnosa. Nažalost, iako svjesni problema, nismo pridavali značaj tim
temama i došli smo do toga da nas je rat zatekao gotovo potpuno nespremne!
69
Kadija, tako smo ga zvali, fini stari pobožni čovjek, živio je sam jedno vrijeme u prizemlju
imamske kuće džamije na Hridu. Mijenjao je redovnog imama kada je on bio odsutan.
- 43
46 -
iluzija, otrežnjenja od zabluda. I ova sveska je jedan mali svjedok tog vremena.
Postoji samo dragi Bog, roditelji i oni najbliži koji misle na tebe, brinu o tebi i žele
ti dobro. Dobro se dobrim mora uzvratiti!
Četvrtak, kasno poslijepodne. Danas smo unijeli peć na drva kod Ezudine.70
Bez obzira na okolnosti, čovjek se mora truditi, jer ako se on sam u sebi preda, tada
neće biti sretan nigdje.
----

70
Najveći dio rata moja sestra Ezudina je sa svojom porodicom boravila u staroj kući preko puta
naše. Zajedno smo dijelili sve dobro i loše, sve radosti, brige i strahove koje je rat nosio sa
sobom.
- 47
44 -
- 48 -
Još neka sjećanja i zapažanja:
Ovo je kraj prve sveske pisane u periodu april – oktobar 1992. Sarajevo je izdržalo
prvi i možda najžešći udar. Svakodnevno pod artiljerijskom i snajperskom vatrom,
ljudi su masovno ginuli. Svaki dan je bilo bar desetak dženaza i sahrana. Prava
rijetkost je bila da neko umre prirodnom smrću, “od starosti”. Ginuli su mladi,
djeca, bebe, sredovječni ljudi, ginuli su svi. Ginuli su Bošnjaci – muslimani, ali su
ginuli i Srbi i Hrvati i drugi koji su ostali u gradu.
Prve bombe, granate, prvi mrtvi, prvi šehidi, vijesti iz Bijeljine, istočne Bosne i
drugih krajeva napadnute Bosne i Hercegovine bile su pravi šok – prelazak u drugu
dimenziju, kao da smo se probudili u nekom drugom životu. Više ništa nije bilo
isto.
Odlasci na stražu u Popov Gaj. Ljeto, mjesečina, miris prirode, samo je nekoliko
ljudi ostalo u svojim kućama.
Na jesen odlasci na noćnu stražu na Čolinu kapu, prve zemunice. Sjećam se jedne
noći kada smo bili na straži na položaju prema Pandurevića njivama. Padala je jaka
jesenja kiša. Bio sam sav mokar, kiša je padala i u lice, ali ja sam stajao stameno i
ponosno na liniji prema neprijatelju. Znao sam da je vrijednost toga ogromna. Znao
sam da je to ibadet, Bogu ugodno djelo. Znao sam da čuvam iza sebe nemoćne,
djecu i starce, nevine.
Posebno ohrabrenje mi je došlo kroz jedan san, kada sam sanjao malu kamenu
džamiju koja se nalazila tik ispred naših položaja prema neprijatelju. Nekako sam
predosjećao da je to znak da neprijatelj neće doći do tog mjesta.
Primjećujem da uopće nisam pisao o hrani tih dana. Nekako je bilo važno samo da
čovjek nije gladan, jer u stalnoj brizi za život svoj i svojih najmilijih, to nije bilo
presudno. A ratni recepti bi bila jedna posebna tema.
Patriotske pjesme: „Bos-no i Hercego-vi-no, na-ša do-mo-vi-no...“, posebno mi je
značila Tifina “Ponesi zastavu, Dragane Vikiću”. Tih dana i mjeseci Sarajevo je
živjelo nekakvim novim svojim kosmopolitskim duhom.
Rijetko je bilo struje. Nestala je 3. maja i tih dana zamrzivači i frižideri su prestali
raditi. Masovno se kuhalo i pržilo meso kako se ne bi pokvarilo i bacilo.
Strašno povećanje cijena, npr. jaje je koštalo pet maraka. Iz tog perioda je ostala
crna šala da je bolje imati kokoš u kući nego inžinjera. Tokom rata je kutija cigareta
u Sarajevu bila osam pa i više maraka, feta sir 24 DM, šećer kg 60 DM, kahva kg
80 DM itd. Za cigarete sam često „kupovao“ knjige.
Svjetlost svijeća, kandilja napravljenih od jestivog ili lož-ulja u tegli, konopca koji
se provuče kroz metalni poklopac (sjećam se izvedbe s teglicom od dječije hapice).
Rijetko je ko imao pravu lampu na špirit.

- 49
46 -
Masakri, džamije i dječija igrališta posebno su bili na udaru. Ezani su bili utihnuli,
gotovo nestali i pravo čudo je bilo čuti zvuk ezana tih dana.
Dženaze i sahrane često su bile meta napada. Dušmani nisu poštovali ni taj sveti
čin. Zbog toga su kasnije obavljani u večernjim i ranim jutarnjim satima.
Kanisteri za vodu, odlasci na česme, redovi.
Humanitarna pomoć. U početku je to djelovalo ponižavajuće a kasnije je bila
uobičajena stvar. Ali su sadržaj i količina bili ispod potreba za normalan život.
Snalaženje za peć, drva, solidarnost ljudi.
Zakletva za Armiju Republike Bosne i Hercegovine, postrojavanje u civilnoj odjeći
u fiskulturnoj sali škole, Jovan Divjak. Samo je manji broj imao neka maskirna
odijela, ili bar dio odjeće, tene (kod mnogih nove YASSA tene). Bilo je vrlo malo
naoružanja, privatno i improvizirano oružje.
Inat, borba!
Treba napomenuti da su posebnu ulogu odigrali prgavi momci koji se nikada nisu
uklapali u sistem i nisu priznavali nametnute autoritete, jer po finim, školovanim,
bespogovornim ljudima, Sarajevo bi se teško odbranilo od prvih napada. Trebalo je
imati petlju i dići se protiv tzv. Jugoslovenske narodne armije, koja je ustvari bila
paravan za srpske vojne formacije.
Koncentriranost na sebe, na trenutak, na sadašnjost. Svi planovi bili su do daljnjeg
odloženi, jer se nije znalo ko će dočekati sutrašnji dan.
Prekinute su bile međugradske i međunarodne telefonske linije.
Radio priključen na akumulator, emisije na Radio Sarajevu, ljudska riječ spikera
Željka Ružičića, Ali-Rizaha Gašija i drugih.

- 47
50 -
 Sveska 2
(17.10.1992 – 25.3.1993)

- 51 -
- 52 -
Vjetrovita noć, 17/18. oktobar '92.
Često čujem: “Ma pusti to... samo da živa glava ostane!” Zar ne postoje neki viši
ciljevi? Zar je život cilj sam sebi? S druge strane, mi smo bića od krvi i mesa, bića
koja imaju dušu i strahove. A moj najveći strah u životu je da ne izgubim i ne
iznevjerim sebe.
Otkloniti brige i postići unutrašnji mir i zadovoljstvo želja je svakog čovjeka.
Vjernik to postiže idući putem koji ga približava Bogu. Vjernik se mora truditi učiti
i primjenjivati Kur'an časni, da mu uzor budu Poslanik, neka su blagoslovi i mir
Božiji na njega, te ljudi koji se odlikuju znanjem i vrlinama pokazanim u
praktičnom životu. Razmišljati i raditi za uzvišeni cilj, pokušati spoznati sebe,
ljude, prirodu, stvorenja, na opću korist.71
„Ako uspiješ prevladati izvjesna vremena koja donose dani i noći, imaćeš miran i
spokojan život.“72

Nedjelja, 18. oktobar '92.

Dok sušim kosu kraj naftarice73 i slušam vijesti na RFI (Radio France
Internationale), sunce se probija kroz oblake.
Ne budi nezadovoljan životom jer uvijek može biti gore i teže nego što je trenutno!
A nadam se i vjerujem da neće. Poslije tamnih i teških oblaka, kiše, oluja i
nevremena, dolaze sunce i ljepota. A preko teškoća dolazi dobro. Vrijeme je rijeka,
a duša koja se okreće ka Stvoritelju kao greben na toj rijeci. Koncentracija na
sićušni djelić vremena znači utapanje u moru vječnosti.

Srijeda
Sanjah more, plažu, hladovinu borova, neki parobrod, susret s dragim licima,
zagrljaj. Suze radosnice.
Zašto čovjek trenutke tuge i teškoća često doživljava i kao trenutke katarze? Možda
zato što u tim trenucima zaboravlja na požudu, prohtjeve, ambicije. Utone u
trenutak, ne razmišljajući o vremenu.

71
Mudri i učeni ljudi mogu pomoći u uspostavi pravednog društva i osiguranju stabilnog mira, te
kroz svoj utjecaj na mase preventivno djelovati kako bi narod/naciju zaštitili od drugih, ali i
druge od njih. I zato je vrijednost takvih ljudi ogromna, a nažalost malo ih je.
72
Ibn Hazm el-Endelusi, Liječenje duša, Sarajevo, 1989, preveo s arapskog Mehmedalija Hadžić.
Zanimljivo je da se radi o djelu nastalom u 11. stoljeću, a pored vjerske, može se svrstati i u
kategoriju 'self-help' knjiga!
73
To je bila prepravljena peć naftarica tako da može grijati na drva. Uvjeti za život bili su vrlo
teški: nije bilo struje, vode vrlo, vrlo rijetko i to samo na pojedinim lokacijama u gradu i morala
se donositi u plastičnim kanisterima.
- 53
49 -
Treba uništiti bezvoljnost. Skupiti hrabrost i odlučno ustati, djelati – raditi. Mlakost
i neodlučnost nisu isto što i tolerancija i blagost. Siva boja nije isto što i
kombinacija crne i bijele. Razbij bezvoljnost na paramparčad.

23. oktobar '92.

Hutba Fadil-ef. Fazlića:
„Ono što vam se desilo nije vas moglo mimoići, a ono što vas je mimoišlo, nije vas
moglo zadesiti! (Hadis)
Život, kako pojedinca tako i nacije, prolazi kroz više faza: rođenje, rast, zrelost.
Vjernika ne iznenađuje ovo što se dešava. On ne proklinje vrijeme. Zna da je
rješenje u bogobojaznosti, jer ako Allah hoće nekog kazniti, niko ga ne može
spasiti pa makar se čitav svijet udružio da mu pomogne, a ako Allah odluči da mu
pomogne, to niko ne može spriječiti!
I pored stotina primjera za to, mnogi se još uvijek ponašaju kao da će sigurno
doživjeti sutrašnji dan. A kada je čovjek svjestan Muhammedovih, a.s., riječi: 'Neka
nije siguran čovjek kada se probudi da će doživjeti noć. Isto tako, kada legne, neka
mu je na umu da nije siguran da će doživjeti jutro', tada on pazi šta radi i trudi se da
troši svoj život na pravi način, na Pravome putu.
Molimo Allaha, dž.š., da nam pomogne i da nam otvori izlaz iz teškoće. Amin!“

24. oktobar '92.

Arka magazin od 28.9.1990, izvod iz članka pod nazivom “Buđenje skrivene
energije”:
Kolin Vilson o metodi Gurđijeva: “Od rođenja do 21. godine rastemo fizički i u
svakom drugom pogledu. Promjene se odigravaju u nama bez naše volje. A onda se
sve te promjene iznenada obustave! Više ne rastemo. A toliko smo navikli da se
promjene događaju 'automatski', da nam bude teško da prestanemo iščekivati
nastavak 'automatskog' rasta. To se ne dešava, pa većina ljudi lagano se počne
okoštavati. A ako hoćeš da se rast nastavi, moraju se učiniti neuobičajeni napori
kako bi se robot podstakao da proizvede 'novinu'. U tome je suština metode
Gurđijeva. Njegov je prvi cilj da nadvlada čovjekovu prirodnu lijenost, njegovu
tendenciju da se opušta i da se isključuje.”
Ovu metodu Gurđijev je otkrio putujući kao mlad čovjek po gudurama Azije.
Posjećivao je gurue, ali se i mučio putovanjem. Otkriće je bilo jednostavno: svaki
neuobičajeni napor, bilo koji novi početak ima takav efekat: protresa svijest i
dovodi je u razbuđeno stanje. Postiže se dodir s realnošću. “Svaka kriza ili
iznenadni dodir ekstaze nagoni me da uložim dvostruko više napora u percepciju!”
A pojačati percepciju, šta je drugo nego sresti se s realnošću. A stvarnost kao
sudbina traži od nas rad u znoju lica svog. Njen zov je neumitan. Samo kad ga
postaneš svjestan.

- 50
54 -
Znameniti američki filozof – psiholog Vilijem Džejmz (William James) smatrao je
da smo svi mi “u izvjesnoj mjeri žrtve neuroze navika”. A prvi je ukazao na to da
su goleme zalihe psiholoških energija zapretene u nama i skrivene iza tri zavjese,
koje bi trebalo znati razgrtati.
--
Ovo uveliko asocira na priču o zdravom razumu i čistom srcu. O oslobađanju duše
i spoznaji.
Kao zaključak bih mogao napisati: S vremena na vrijeme čovjek se treba
preispitati, svesti račune, zbaciti ljušture, razbiti iluzije, razbuditi se i hrabro učiniti
dodatni napor.
Na televiziji fina muzika grupe Leb i sol. Nakratko je došla struja tako da ponovo
mogu koristiti lampu i raditi u kasnijim satima.
--
Ljudi su vukovi, osim rijetkih dobrih pojedinaca koji drugom ne žele ono što sami
ne bi željeli doživjeti. Sjećam se dove Muhammedove, neka su blagoslovi, milost i
mir Božiji na njega, razočaranog i poniženog nakon dolaska u Taif s namjerom da
opominje:

“GOSPODARU, UTJEČEM TI SE RADI SLABOSTI MOJIH SNAGA, OSKUDICE MOJIH

SREDSTAVA I NEZNATNOSTI MOJE OSOBE U OČIMA LJUDI, NAJVIŠE SAMILOSNI OD SVIH
SAMILOSNIH! TI SI GOSPODAR PO PRISILI OSLABLJENIH I TI SI MOJ GOSPODAR. KOME
ME TI POVJERAVAŠ? NEKOM DALEKOM (STRANCU) KOJI ME OKRUTNO DOČEKUJE? ILI
NEKOM NEPRIJATELJU KOJEG TI ČINIŠ DA VLADA NADA MNOM? UKOLIKO SE TI NE
SRDIŠ NA MENE, JA DO TOGA NE DRŽIM. ALI JEDNA ODBRANA TVOJA UVIJEK JE
PRIJATNIJA. MOLIM ZAŠTITU KOD SVJETLOSTI TVOGA LICA KOJOM SE OSVJETLJAVA
TMINA I SREĐUJE STVAR OVDJE DOLJE I TAMO GORE, PROTIV TVOJE SRDŽBE KOJA BI
SE SPUSTILA ILI PROTIV TVOG GNJEVA KOJI BI SE SMJESTIO NA MENE. TI ZASLUŽUJEŠ
POKAJANJE (MOJE) SVE DOK NE BUDEŠ ZADOVOLJAN. NEMA SILE NI MOĆI DO OD
TEBE!”
Kome i koliko praštati? Do koje granice podnositi grubosti i na koji način to
prevazilaziti? I opet se sve svodi na to da treba usavršavati sebe, a raditi i za dobro
okoline. Pobijediti, prevazići samog sebe; osloboditi se depresije jer je ona najčešće
bezrazložno kažnjavanje samog sebe. Udaljavanje od ljudi, približavanje sebi,
traženje smiraja u duhovnosti, priprema za kontakte s ljudima. Djelimičnim
isključivanjem odagnavati beskorisne misli. Boriti se protiv neambicioznosti,
besciljnosti.
Individualizam ne treba shvatati kao egoizam već kao osobinu čovjeka da se za
svako dobro mora lično zauzeti i potruditi.

- 55
51 -
Zajednicu treba shvatati kao obavezu, prostor za naše korisno djelovanje, a ne
samo kao kredit, olakšicu, oslanjanje na druge. Čovjek ne može živjeti odvojeno od
okoline i mora imati lijepe i skladne odnose s drugima.
Bez cilja nema djelatnosti, bez interesa nema cilja. A bez djelatnosti nema života.
Kakav je moj interes i šta je moj cilj? Molim Boga da mi podari dubok razum i
razboritost, dobro djelo, ljepotu i skladnost odnosa s drugim ljudima, znanje koje
dopire do srca i iz njega oplemenjeno izvire.

28. oktobar '92.

Pogledah sinoć u svjetlicama ukrašeno nebo i pomislih kako je tužno što baš sada,
kada se zvjezdani ćilim razatkan i rasprostrt na nepreglednoj nebeskoj tmini
najljepše vidi, ja ne smijem dugo gledati u njega. A onda se zapitam zašto, zbog
čega, radi koga? Ispravan odgovor je teško naći. Radi se ponajviše o malodušnosti,
ona je poslije fizičkog uništenja osnovna karakteristika duhovnog pada a oboje je
cilj neprijatelja.
Zato se treba boriti protiv te malodušnosti. Uostalom, lahko je ići po ravnom, ali
pravo zadovoljstvo i najljepši vidik je sa čiste, opore i svježe planine. A uspinjanje
je i teško i opasno. Treba biti smion i istrajan. Osmišljavanjem protiv
destruktivnosti.
I dokle god stigao na tom usponu, znat ću bar da sam pokušao i makar na tren
dosegao visove sa kojih se naziru plavo-modro more, biserno bijeli sniježni vrhovi,
usamljene litice što streme ka nebu, prostrane nizije izbrazdane poštenim seljačkim
rukama i bogati vinogradi. Odatle se vide tople žuto-crvene boje zrele jeseni,
cvijećem išarano proljeće, sočna trava mjeseca juna. Tu se diše punim plućima,
srce razdragano kuca kao da hoće iskočiti i rasplinuti se na sve strane nestajući i
postajući istovremeno dio te impresije. Na toj visini čovjek postaje svjestan Božije
veličine i smisla datog mu života.
---
BOŽE MILOSTIVI, SAMILOSNI
POMOZI JAJCU, GRADAČCU!
POMOZI BOSNI I HERCEGOVINI!
POMOZI, MILOSTIVI BOŽE, MUSLIMANIMA!
---
Film na TV-u Her Alibi s glavnim glumcem Tomom Selekom – jedna od rijetkih
prilika da se nečemu nasmijem.
---
Zašto nemaš hrabrosti u potpunosti i do kraja uraditi neko djelo?! Kao da se bojiš
suočiti s realnošću, s prekidom, raskidom, rastankom. Ali znaj da se iza svakog

- 52
56 -
kraja krije početak. I ono što je bilo, ne gubi se bespovratno već pročišćeno počinje
novo trajanje. Zato je bitno završiti posao do kraja, bilo da se radi o knjizi ili o
nečem važnijem u životu. Krov kuću krasi!
Televizija, kao i mnoge druge stvari za razonodu, odvlači i okupira čovjekovu
pažnju i misao. Ne dozvoljava mu da se upita ko je, radi čega je ovdje, kuda ide?
Čime ispunjava svoje trajanje na ovom prolaznom svijetu?
Stalno mi je na umu ona rečenica: “Mnogi čitaju zato da ne bi morali razmišljati ili
nešto konkretno uraditi.”
U trenucima kada raspoloženje, tvoje ili nekoga iz okoline, izlazi iz granica
normale, treba posebnu pažnju posvetiti šutnji, smirenosti, uljudnosti, blagosti kako
problem ne bi eskalirao.
Vrijeme, trajanje, prolaznost. Okaniti se kvazibrige za vrijeme. Posvetiti se molitvi.
Sve dok se može normalno obavljati namaz, dobro je! Spas tražiti u strpljenju.
Izvjesnost je u islamu, iskrenoj predanosti Bogu.
30. oktobar '92.
Kadijina hutba u hridskoj džamiji, tema Ajetu-l-kursija:
„Samo Allah, dž.š., i Poslanik, a.s., znaju koje je najodabranije aje iz Kur’ana, a.š.
Posebno mjesto zauzima i Ajetu-l-kursija u suri Bekare (255. ajet). Lijepo ga je
proučiti uvijek kada se izlazi iz kuće, uz dovu Allahu, dž.š., da nas čuva, a također
lijepo je učiti Ajetu-l-kursiju i u kući, ne samo poslije namaza već i u drugim
prilikama.
U Ajetu-l-kursiji se potvrđuje Božija Jednoća, Svemoć i Vlast, Briga o svemu što
postoji. Allah, dž.š., određuje što je bilo i što će biti i niko drugi nema udjela,
utjecaja, ni zauzimanja kod Njega osim onaj kome On dozvoli. Ljudska volja je
jedno, a Allahova, dž.š., volja drugo. Svi smo mi planirali da nešto posijemo ili da
odemo na put, izučimo školu ili uradimo neki drugi pos’o. Ali Allah, dž.š., je
'planirao', odredio nam rat. Isto tako i ovi zlikovci, dvonožna stvorenja koja su gora
od životinja, planirali su da nas unište.
Hvala Bogu, evo još uvijek smo živi i zdravi, polahko dolazimo sebi, polahko se
vraćamo u džamije, pa za nadati se da će nam se Allah, dž.š., smilovati i pomoći
nam. A niko nam ne može pomoći ako nam dragi Allah ne pomogne. Molimo
Allaha, dž.š., da nam pomogne i otvori nam izlaz iz teškoća. Amin ilahi ja Rabbi“!

2. novembar '92.
Prošle su dvije godine od vikenda u Kranju i njegovoj okolici kod druga iz JNA
Roberta Jeraja. Slavljen je Onaj koji je čovjeku podario uspomene i nadu!
Misao o stvarnosti do srži ogoljava ljudsku psihu. Prvi put moram priznati sebi
kako ne vidim rješenje ove situacije (upravo sam primio vijest da je poginuo Dinko

- 57
53 -
ili Elo ili …). Istovremeno vjerujem nekako da nismo u bezizlaznoj situaciji,
uzdajući se u Božiju beskrajnu milost.
---
Ovaj prekrasni prizor prostranog plavog čistog neba bar na tren potiskuje užasnu
istinu da su tragično izgubili život Dinko, Medo i Basara.74 Četvero djece je ostalo
bez očeva! Tužan i zamišljen molim Boga da podari snagu i strpljenje njihovim
najbližim, da se smiluje dušama nastradalih i svima nama pomogne i da izlaz iz
ovih teškoća!
Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un – Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.
---
Koliko je samo pojava struje promijenila čovjekov život!? U pozitivnom smislu
kroz širenje pogleda i saznanja. A u negativnom, koji je po meni veći, udaljavanju
čovjeka od istinske stvarnosti, razmišljanja, tu je i oduzimanje vremena i remećenje
prirodnog, od pradavnih vremena u podsvijest usađenog bioritma.
“Ranije leći i ranije ustati” trebala bi biti deviza svakog čovjeka. Sinoć sam ranije
legao, ali zbog lijenosti tijela nisam tako rano ustao. No dobro, osim ko zna kakvih
„šućmurastih“ snova sanjah i nešto lijepo.
Sanjah kako dođoh u našu radnju u Saračima ispunjenu vedrinom i čistoćom.
U njoj mama, babo i popriličan broj mušterija. Pomislih koliko dugo nisam bio
u radnji, koliko dugo radnja nije radila, a sada je ponovo počela. Dođe mi da
zaplačem od sreće, od radosti. Mili Bože, hoće li i kada će se ovaj san
obistiniti?

Petak/subota, 7. novembar '92.

Eto, sinoć sam ranije legao, ali su mi se neke misli, nevažne kao i obično, počele
motati po glavi, te zato nisam zaspao do 12 sati. Ali zato sam ranije ustao, u šest
sati. Uzeo sam abdest i klanjao sabah. A onda se vrtio u krevetu i na tren me
savladao san, ustao sam oko pola devet.
Vani se miješaju zlatnožute boje zrele jeseni, vedro sunčano nebo i neka izmaglica.
Vrijeme k’o stvoreno da se čovjek zadubi u sebe i onako zadovoljan raspline u
svojim razmišljanjima.

12. novembar '92.

Čovjekova psiha uglavnom negativno reagira na vanjske utjecaje, baš kao što tijelo
reagira putem mehanizama regulacije i imunog sistema. To treba imati na umu kada
učimo sebe ili savjetujemo drugoga.
74
Elmedin - Dinko Lendo i Mehmed - Medo Kumašin bili su nešto stariji, oženjeni, a Muhamed
Basara mladić od oko 18 godina. Prilikom izviđanja u rejonu Lisičnjaka na Trebeviću slučajno
su aktivirali poteznu minu i usljed teškog ranjavanja izgubili život.
- 54
58 -
Jak vjetar miješa kišu s lišćem, smračilo se a tek je podne. Ipak, ohrabruje to što je
situacija znatno izvjesnija nego prije desetak dana.

13. novembar '92.

Danas je petak, vedar dan. Dežurni sam u Komandi bataljona. Sinoć sam upoznao
prvog prijatelja pomoću Assimila. Nijemca dobroćudnog, plavog (a kakav bi
drugačiji bio?!) i to nigdje drugo do u snu.
Uspio sam otići na džumu. Zapisao sam Kadijinu hutbu:
„Niko nije, niti će, vječno ostati na ovom svijetu. Ta, gdje su oni silnici, čija je
silnost i zloba, griješenje, uznemiravalo druge, gdje su oni koji nisu priznavali ni
samog Allaha, dž.š.?! Njihova tijela su rastočili crvi... Allah, dž.š., ne voli nasilje i
silnike, one koji nepravdu čine. A život na ovom svijetu je tako prolazan, a ahiret je
vječan.
Bog je stvorio čovjeka, upotpunio ga i obasuo Svojim blagodatima. I opet čovjek
ne priznaje Stvoritelja...
Od Allaha, dž.š., stiže uputa na Pravi put. Molimo Ga da nam oprosti, da nas uputi i
spasi, jer spas dolazi samo od Njega i nikada čovjek ne smije tražiti milost prvo od
čovjeka, pa onda od Allaha, dž.š., već obratno, u svakom poslu prvo tražiti selamet
od Gospodara, pa onda se pouzdati u čovjeka.
I ovo što se sada događa, a fala Bogu izgleda da se situacija mijenja na bolje, nije
djelo Evrope ili nekog drugog, već isključivo Allahovog rahmeta koji je sigurno
primio dovu nekog od nas.
Allah, dž.š., je neovisan od ljudi i od bilo čega drugog. Njemu ne može naškoditi
naše griješenje niti povećati položaj naše vjerovanje. A Allahov, dž.š., rahmet je
toliki da kada bi se iskupili svi ljudi na Zemlji na jednom mjestu i kada bi Mu
uputili dovu i On im je ispunio, od Njegovog rahmeta bi se umanjilo toliko koliko
bi vode uzeli iz mora prostranog zahvatajući je vrhom igle. Može se reći da je 1%
rahmeta dat ovom svijetu, a ostalih 99% je za ahiret. Pa može li čovjek i zamisliti
koliko je dobro za one kojima je Stvoritelj zadovoljan.
Molimo od Allaha, dž.š., za uputu i spas. Amin ilahi ja Rabbi!“

Nedjelja, 15. novembar '92.

Ulazim u svoju sobu.75 Ona je uvijek nekako drugačija od ostalog dijela kuće.
Danas je moja soba bila tako svježa, čista i puna blagih, prirodnih boja i svjetlosti.
Kao da svi predmeti u njoj trepere od iznenadne ljepote svoje, kao što djevojčurak
očekuje svoj prvi ljubavni sastanak, i moja soba kao da se nada svom prvom
susretu sa slobodom nakon toliko vremena. A sat u sobi ionako kuca neko svoje

75
Soba je bila na spratu naše kuće na Hridu. Iz sigurnosnih razloga, od početka rata sam vrlo
rijetko boravio u njoj.
- 59
55 -
čudno vrijeme, mnogo, mnogo sporije od onog koje mjere ljudi.
Završavam čitanje knjige Liječenje duša. Zapisujem izvode na papir jer planiram
napisati sažetak kako bih je približio i drugima. Nekad se zanesem, a onda shvatim
da sve to ne treba biti cilj, već usputna stanica na putu usvajanja korisnih poruka i
pouka koje ta knjiga sadrži.
Polahko zaroni unutar sebe, daleko od trke s vremenom, briga, nesređenosti i
konfuzije. Bliže istinskoj stvarnosti, bliže Svjetlosti, bliže Svevišnjem, Jedinom.
Smiri se, pokušaj prevladati vrijeme, zlo i netrpeljivost, sve ono što razdvaja
čovjeka od smisla. Zaboravljajući trenutak, pronaći ćeš vječnost.
Od čega se sastoji čovjekov život? Od spavanja i ostalih elementarnih potreba kao
što su higijena, ishrana, te neobaveznih aktivnosti: odmor, šetnja, druženja. A
vrijeme posebne stvarnosti, to je vrijeme koje ima najveći značaj i mjesto.

16. novembar '92.

Danas je dolazio Eldin. Sa sobom je donio i pisma iz Trpnja. Obični listovi papira
išarani mastilom kroz čitanje su se pretvorili u predmete bliskih, voljenih osoba.
Fizički trenutno odvojenih od ovih naših zbivanja. Pisma su dokaz te goleme
daljine, ali i bliskosti duša. A naše suze su se utapale u papiru. Sada treba smoći
snage pa napisati odgovor.

21. novembar '92.

Subotnje popodne, sunce u blagom nestajanju. Iščekivanje telefonskog poziva u
vezi s prekomandom. Nekada se nadah glasu djevojke, a sada… No, moja duša ne
bi ni bila uznemirana nadom da jedno novo saznanje, ponuda da pređem u drugu
vojnu jedinicu/policiju nenadano nije u meni probudila želju za promjenom i
poboljšanjem. A samo Bog zna šta je dobro, a šta loše za mene i samo On određuje!
I dok sunce blago putuje ka horizontu, sjedim kraj peći s mamom, babom, daidžom
Alijom i daidžincom Ramzom, u opuštenosti nakon ručka (grahanlije76),
(ne)slušamo vijesti u 15:00h.

Utorak ujutro, 24. novembar '92.

S rađanjem dana svaki put iznova javlja se nada ali i pitanje: “Do kada će ovo
trajati?”
Kako to da čovjek baš sada kada ima najmanje obaveza ima tako malo vremena da
učini nešto korisno?! Šejtan, odvratitelj, sotona, đavo donosi zle misli u ljudske
misli. Zlo se vrlo lahko realizira i kontaminirana okolina zagađuje i psihu svakog

76
Kuhani grah najčešće bez mesa, a ako je bilo malo začina, to je bio specijalitet. Inače na
jelovniku su uglavnom bile riža, leća, pohovana skuša iz konzerve ('Mackarel'), 'Ikar' konzerva
govedine...
- 56
60 -
od nas. A do nas je hoćemo li se oduprijeti ili prepustiti tome.
Poginula je Nunina77 kćerka Azra, 40 dana nakon pokojne Anđe.78 I ona je stradala
na Mojmilu od granate koju su ispalili srpski agresori!

Četvrtak uvečer
U mladosti čovjek je okrenut ka budućnosti. U starijem dobu ka sjećanju i
prijekoru zbog neiskorištenog vremena. A da li je i kada koncentriran na sadašnji
trenutak, jedinu priliku da nešto pametno i dobro uradi?

Petak, 27. novembar '92.

Jutros smo popravljali krov na našoj radnji, na koji je neki dan pala granata. Dobro
smo prošli!79
Štedi svoje srce, Ezudine, ali nemoj biti površan i neodgovoran. Probaj ostaviti ono
što ti dušu tišti. Obično je to iluzija, kao što je najčešće iluzija i ono što
raspoloženje baca u orbitu. Ne postavljaj pred sebe prevelike zahtjeve. Budi
zadovoljan onim šta uradiš, dobro je i to u ovakvoj situaciji. Ne dozvoli da zlo koje
je prisutno izvan tebe raspiruje i hrani zlo u tebi!

77
Nuna je mamina prva rodica, kćerka njene tetke Hasne Pilav, rođene Hadžić. Njena kćerka Azra
je bila lijepa mlada žena koja je kratko živjela u braku sa svojim mužem, jer je i on, koliko se
sjećam, poginuo u ratu.
78
Anđa Kurtović rođ. Konjicija bila je moja amidžinca, udata za babinog brata Hamu. Teško nam
je pala njena pogibija od četničke granate na Mojmilu. Sjećam se tog oktobarskog dana kada je
amidža Hamo došao na Hrid i kroz dubok plač jedva izgovorio da mu je supruga poginula.
Ostala je uspomena na nju kao dobru osobu i na njen blagi osmijeh.
79
A Čaršija je tih dana proživljavala svoje najteže trenutke. Ljudi su ginuli svakodnevno, radnje i
prodavnice su bile zatvorene, gotovo ništa se nije moglo kupiti u slobodnoj prodaji. Stakla na
izlozima, razbijena od granata i metaka, zamijenile su željezne armature i najlonske folije
UNHCR-a. Begova džamija je bila najveća „poslastica“ za dušmane: hiljade najtežih topovskih
đuladi (tzv. pancirnih granata) ispaljeno je s namjerom da se probije njena kupola i sruši
munara. Slično je bilo i s drugim džamijama, a prvi cilj je bio srušiti munaru da ne stoji
uspravno.
- 61
57 -
- 62 -
- 63 -
Nedjelja, 29. novembar '92.
Nekada je na današnji dan bio Dan republike. Praznik. Zlo je trenutno prevagnulo,
lažima rasturilo „Jugu“, napravilo krvave i plačom nakvašene pregrade među
narodima. Uvjerenje da društvo ne može dugo počivati na tako nezdravim
temeljima daje mi nadu da će doći bolji dani za sve pravednike, za sve dobre ljude
na ovim prostorima.
Pišem pod svijećom, uz zvuke pucnjave.

Srijeda, 2. decembar '92.

Vedro, ali vrlo hladno jutro. Mnogo sanjam ovih noći. Ili mnogo pamtim ono što
sanjam. Na dobro da bude. Imao bih toliko toga napisati, ali to sada vjerovatno
nema neki značaj.

MILOSTIVI BOŽE, OJAČAJ NAS, UČVRSTI, PROSVIJETLI SVOJOM SVJETLOŠĆU, A NAŠE

DUŠMANE OSLABI I PORAZI. POMOZI NAS U BORBI PROTIV NJIH I PODARI NAM MIR I
SLOBODU!

4. decembar '92.
Kadijina hutba:
„Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim.
Kul huvallahu ehad. Allahu-s-Samed. Lem jelid ve lem juled ve lem jekullehu
kufuven ehad – Reci: Allah je jedan. Allah je onaj kome se sve obraća. Nije nikoga
rodio niti je rođen. I niko Mu ravan nije.
Postoji više hadisa u kojima Muhammed, a.s., govori da učenje sure Ihlas vrijedi
po sevabu, po nagradi 1/3 Kur’ana. Radi toga se često i uči tri puta. Pored toga,
fino je učiti i Ajetu-l-kursiju i Amene resulu (iz sure Bekare).
Podsjećam vas na još jedan hadis: 'Spašen je onaj ko se suzdrži od sedam stvari: od
širka, od sihira, od samoubistva, od jedenja kamate, od trošenja jetimovog imetka,
od bježanja iz redova (bojno polje i sl.) i od potvaranja poštene žene.'
Molimo Allaha, dž.š., da nas uputi na Pravi put i da nam bude na pomoći. Amin!“

Subota, 4. decembar '92; noć

Ne vjerujući da je Otes80 izgubljen, trudim se raditi nešto što mi olakšava teret na
duši: engleski, Operativni sistemi itd.

80
Otes je naselje između Stupa i Ilidže, to je „sarajevski Vukovar“, tragična priča o otporu
branilaca i pogibiji sarajevske mladosti. Tu je poginuo i Bakir Alić, naš nekadašnji komšija iz
Šerine ulice.
- 60
64 -
Karadžićevi Srbi navalili, ohrabrili ih nedavni “uspjesi junaka, oslobodilaca Jajca”
i sl. Nadam se, vjerujem, molim Boga Svemoćnog da i njima stane ukraj, da
počnemo živjeti normalno. A šta je to normalno?!

8. decembar '92.
Loše je bilo gore81, ali moglo je biti i mnogo lošije, možda čak i tragično. Sada sam
s jedne strane razočaran, a s druge izgubljen. U suštini, vrlo zabrinut. Moja vizija
života je svjetlosnim godinama udaljena od ove situacije. Svi smo još uvijek u
šoku.
Išao sam danas Ekremu u bolnicu. Ozbiljnije je ranjen, ali ljekarske prognoze
govore da će ipak moći hodati. Nisam mogao ući da ga vidim jer nije bilo vrijeme
za posjete.

9. decembar '92.
Opasan i nažalost tragičan dan za više Sarajlija. Hvala Bogu, mi smo živi i zdravi i
kuće su nam čitave. Bit će, valjda, bolje. A moja duša kao stabljika bez listova,
okorena, samo još iznutra živi i nada se da će doći proljeće.

10. decembar '92.

Već se bolje osjećam.
Spalio sam pisma od Gorana i od Klisa82. Uspomene se mogu potisnuti, ali se ne
mogu izbrisati. Možda je to u onim bezbrižnim vremenima i bilo prijateljstvo.
Možda. Kajanje, ima li smisla? Sada je sve to nestalo u vatri.
Griješio sam jer nisam otpočetka potpuno pokazivao svoje karakterne osobine.
Prelazio sam preko nekih stvari samo zato da se ne bih izdvajao. Nisam težio
dosezanju istine, već nekog iluzornog prijateljstva. A sada, sada je došlo drugo
vrijeme. Valjda ćemo doći pameti, valjda će opet biti bezbrižnih dana i noći, valjda
više neće biti pisama koja će dušu veseliti a poslije je primoravati i mučiti
kajanjem, pisama koja će biti spaljivana.

81
Na Trebeviću, u akciji s ciljem zauzimanja Vidikovca. Ja sam bio u drugom ešalonu. Čekali
smo u jednoj kući ispod Čoline kape da naši prvi redovi naprave proboj i zauzmu neprijateljske
rovove. Inače, noć pred akciju se teško može prepričati. Klanjao sam dugo, molio dragog Boga
da ostanem živ i da se čitav vratim svojim roditeljima i sestri. Duga zimska noć. Mama je od
čaršafa, pod svjetlošću svijeća, šila bijelo maskirno odijelo. Sati, minute se tope do pred polazak
u neizvjesnost. Oprostiš se od života jer ne znaš hoćeš li se vratiti iz akcije. Ali siguran si da je
to neophodno da bi se sačuvala zajednica, grad, ljudi, djeca, starci, nemoćni, žene, djevojke, da
bi se sačuvali životi i čast.
82
Goran Droca i Milan Kliska (zvani Klis), moji drugovi iz gimnazije. Radilo se o pismima koje
smo kao prijatelji razmjenjivali tokom služenja JNA. Nikada nisu našli ljudske snage da me
kontaktiraju tokom opsade Sarajeva, provjere da li sam živ, kako podnosim sve to, iako su znali
da nikada nisam bio nacionalista i mnogo puta sam im pomogao i stao u njihovu zaštitu,
ugrožavajući i svoju sigurnost!
- 65
61 -
Pola godine je otkako je poginuo mali Emir s Alifakovca, a za tri dana će biti i pola
godine Muhi.
Još uvijek nema mira, sve su se nade kao iluzije raspršile osim potajne nade u
Najmilostivijeg, a to je dovoljno da me ipak drži u optimističkom raspoloženju,
iako se strpljenje topi.
Tako mi je žao Samira, Mešinog rođaka. Danas je, u 11 sati, bila dženaza njegovoj
majci Saimi. U isto vrijeme, na drugom mjestu, bila je dženaza Dženani Medar,
kćerki Ismetine83 sestre. Lijepoj djevojci plavih očiju, poginula je u dvadesetoj
godini.

BOŽE, SMILUJ SE DUŠAMA NAŠIH UMRLIH, A NJIHOVOJ RODBINI I POZNANICIMA DARUJ

STRPLJENJE I SNAGU DA IZDRŽE OVA ISKUŠENJA. DAJ MI DA TRAŽIM I NAĐEM SMIRAJ
U DOSEZANJU ISTINE.

Sanjao sam vrt, lijepu kuću, rascvjetalo bijelo cvijeće na drvetu (kao oleander),
zelenu travu, sunčano vrijeme.

83
Ismeta Džemidžić, komšinica iz Šerine ulice.
- 62
66 -
- 67 -
Srijeda, 16. decembar '92.
Danas je u džamiji na Hridu poslije podne-namaza proučen tevhid povodom 40
dana od preseljenja na ahiret naših šehida Dinka - Elmedina Lende, Mehmeda
Kumašina i Muhameda Basare.
Prvi put od ramazana (marta '92) džamija je bila puna. Poslije namaza proučen je
Ja-Sin, ašereta, Fatiha te dova. Nakon dove, prigodnim i upečatljivim vazom
prisutne je nadahnuo i razgalio im dušu hadži hafiz Fadil-ef. Fazlić. Počeo je
konstatacijom kako su muslimani i kao pojedinci i kao narod sigurno u ovom
trenutku najtužniji na cijeloj Zemlji. “Ali muslimani moraju imati na umu da je
Allah, dž.š., odredio da živimo u ovim teškim trenucima prepunim iskušenja. Mi
nikada ne smijemo očajavati i gubiti nadu. Konačnu i definitivnu tragediju doživjet
će nevjernici, to je kur’anska istina. Kao sljedbenici Kur’ana, Allahove Objave, mi
utjehu i uputu nalazimo u Kur’anu. I ovaj rastanak od naših sinova, muževa, braće
je privremen. Okretanjem Kur’anu i slijeđenjem Allahovih uputa moramo naći
snage da pogledamo u budućnost. Istinski, vječni susret će biti, ako Bog da, u
Džennetu...
Sve zablude o prijateljstvu s tim narodom su nestale. Kakav je i kako se zove taj
narod, to se mora od najmanjih nogu usađivati u svijest našoj djeci, da oni i
sljedeća pokoljenja više nikada ne dozvole ovako nešto.
Spominjanjem Allaha, dž.š., sa zahvalnošću i pouzdanjem u Njega i naši će borci,
ako Bog da, doći do pobjede. To će se desiti samo onda kada Allah kaže Kun -
Budi!, kada On odredi taj dan.
Zamolimo Allaha, dž.š., da dā snage i sabura onima koji su izgubili svoje najbliže i
najdraže. Zamolimo Allaha, dž.š., da nam bude na pomoći i da nam otvori izlaz iz
ovih teškoća. Amin, ja erhame-r-Rahimin.“

Nedjelja, 20. decembar '92.

Kako vrijeme protiče, sve manje pratim medije. Svi teže manipulaciji ljudima, kao
s ovcama. Ne slušam više RFI, iako se ponekad tamo mogu čuti vrlo interesantna
zapažanja.
Na radiju je pjesma “Ko bistra rijeka teče, u Bosni je pjesma vječna, ona nikad
umrijet neće…”84 Kako su naše pjesme blage i mile…

21. decembar - još malo (otprilike sat i po) pa dolazi zima - po kalendaru.
Pišem ovo pod svjetlošću svijeće. Svakog trenutka mogu očekivati da me kurir
pozove u štab radi akcije. Nema struje, vode, telefoni ne rade. A mama i babo

84
Ovdje se želim osvrnuti na jedan važan segment odbrane – patriotske pjesme. Također, spomena
su vrijedni dobri ljudi, urednici na radiju koji su svojim toplim i smirujućim glasovima
održavali nadu i vjeru u bolje dane.
- 64
68 -
stalno oko nečega raspravljaju.
Ne znam više ništa. Znam samo da želim, kada se steknu uvjeti za to, čistog srca i
zdravog razuma, s Božijim imenom na usnama, otisnuti se daleko od ovih prostora,
tražeći sklad i opskrbu.85 Molim Milostivog, Samilosnog za svako dobro a
sačuvanost od svega lošeg!
Ali, opet, nije nestala nada da će doći ljepši dani i noći, ne predajem se, učim
engleski jezik, čitam neke knjige za fakultet i dr.

Srijeda, 22. decembar '92.

Snovi… Ako rastumačim snove, a oni imaju loše značenje, to me može pokolebati i
deprimirati. A ako je njihovo značenje dobro, može se desiti da se opustim i
uljuljkam u nadi da će se dobro samo po sebi ostvariti, desiti. Dakle, trebam naći
pravo mjesto i ulogu sna u svom životu.

Petak, 25. decembar '92.

Razbiti iluzije. Djelovati, bolje prije nego kasnije.

Nedjelja, 27. decembar '92.

Ističe eto i '92. godina. Nijedna godina mi nije tako brzo prošla kao ova. O svemu
šta se dešavalo u njoj, možda ću pisati jednom drugom prilikom.
Nahladio sam se. Na sve strane curi tečnost iz mene. I glava me nekako potmulo
boli. Sjećanja me vode u period od prije godinu dana, uoči Nove godine, kada sam
imao planove za doček na Jahorini. Dobro je da nisam otišao, predosjećao sam da
bi to mogla biti velika greška jer društvo nije bilo primjereno. A opet, toliko mnogo
stvari se javi kao potvrda koliko smo naivni i glupi bili.
Sunčan, proziran zimski dan je u Sarajevu. Od maloprije se čuju udaljene
detonacije. S nadom da će biti bolje, ne vezujući se ni za kakve vremenske rokove,
završavam ovo današnje pisanje.

Srijeda, 30. decembar '92. (10:15h uvečer)

Kako brzo zaboravljaš bolove koji su te neku večer toliko izmučili?! A kada te
nešto boli, sve ostalo je nebitno. Samo da je čovjek zdrav, da ga ništa ne boli. Samo
kada znaš šta je bol, možeš saosjećati s onima koji pate.

85
Ta sumorna razmatranja su nastala u jednom teškom periodu kada smo osjećali da smo dotakli
dno. Ipak se nisam „otisnuo daleko od ovih prostora“, osim kratkotrajnih edukativnih,
poslovnih i turističkih putovanja u inostranstvo. Pitanje „otići ili ostati“ je nešto što se provlači
kroz život na ovim prostorima dugo vremena. Smatram da ne treba biti isključiv, jer svaka
varijanta ima prednosti i nedostatke. Najbolje bi bilo da svi nađemo ljepotu života i da se kao
osobe realiziramo u ovoj našoj lijepoj domovini Bosni. S druge strane, od borbe za principe
Bosne koji se ogledaju u bogatstvu i skladu različitosti, čovjek nikada ne bi smio pobjeći, kao
da ga se to ne tiče, bez obzira na to gdje se nalazi.
- 69
65 -
Danas je bio lijep, zanimljiv dan, uprkos tome što je počeo s teškim i napornim
snovima.
Anesa je bila tako sretna jutros. Probudila se, ugledala darove od “Djeda Mraza”.
Divno je vidjeti takvo dječije radovanje. Čak sam i ja sinoć dobio paketić od
Ezudine, Meše i Anese, koji mi je ona uručila. Sutra namjeravamo postiti. Sutra
navečer je Lejletu-l-regaib – Noć želja. A sutra je i novogodišnja večer.

2. januar '93.
Zima je. Imamo novi borbeni položaj.86
Od pregovora u Ženevi nema ništa.
Novost je da sam počeo sijediti!
Sanjam ljepši život, sanjam knjige i osmijehe, ljepotu slobodnog kretanja gradom.
U posljednje vrijeme distanciram se od nekih ljudi jer ne želim gubiti vrijeme s
njima. A u časovima osamljenosti koji me ponekad, vrlo rijetko, obuzmu,
zamišljam da je pored mene ----. Sve ljudske mahane su u tom trenutku potisnute u
drugi plan.
Vijesti na radiju “slušam” još samo iz neke duboke navike.
Noć je, oko 21 sat. Vani je mjesečina, a unutra svjetlost naprava s naftom u
teglici.87 U kući je toplo, iako je vani već duže vremena jak mraz.
Danas sam proveo jedan zanimljiv dan. Išao u grad, hodao, obilazio mjesta gdje se
mogu nabaviti neke knjige i apoteke u kojima sam tražio vitamine, minerale,
propolis i slično. Išao sam Ekremu u bolnicu. Tačno je mjesec dana otkako tamo
leži. Stanje nije mnogo bolje, inače bi mi sigurno rekao. A Ekrem je nekako
potišten. Trudi se biti nasmijan i vedar, ali vidim na njemu da nije dobro i da je
zabrinut. Baš mi ga je žao. Nadam se da će ga ova moja današnja posjeta bar malo
razveseliti i da će mu se stanje popraviti. Kahva mu je prijala a nadam se da će mu
koristiti i minerali i vitamini koje sam dobio u apoteci La Benevolencija, kao i
propolis kapi. Hladno im je u bolnici i to im je veliki problem.
Kupio sam knjige Islamski kalendar i astronomija i Put u Meku. Ali prije toga bih
konačno trebao dovršiti čitanje drugih započetih knjiga. Tu su i udžbenici za
engleski jezik i za fakultet.

86
To je položaj na Trebeviću lijevo od Vakufskog imanja u Jarčedolima. Iz objektivnih razloga
gotovo nigdje nisam spominjao vojne elemente u svom dnevniku, iz predostrožnosti da ne bi
jednog dana došli u ruke neprijatelju.
87
Tzv. kandilj, napravljen tako što se na poklopcu pričvrsti konopac čiji je donji kraj uronjen u
naftu ili ulje. Sve to je davalo kakvu-takvu svjetlost, ali je smrdilo i dimilo. Međutim, jedni od
najljepših trenutaka su bili razgovori, sijela, ili čitanje knjiga uz svjetlost jednog ili više kandilja
u noćima kada nisu padale granate.
- 66
70 -
Vidjeh u gradu da ADRA88 organizira razmjenu pisama. To probudi u meni želju da
napišem pismo Eldini.
O čemu da joj pišem? O gradu koji ne sliči na onaj od prije devet mjeseci? O tome
da je uklonjeno89 drveće koje je smetalo da se jasno vidi sav užas spaljene
Vijećnice?! O ljudima koji kao termiti, u nagonu za samoodržanjem, iskorjenjuju
drvo iz ruševnih obdaništa i škola? O ljudima koji nose dragocjenu tečnost, vodu, s
kraja na kraj grada, zanemarujući da svakog trenutka mogu poginuti?90 Kao da sām
đavo razgrće sve što smeta da bi se vidjela njegova zlodjela!

Petak, 8. januar '93.

Ali ovo je i grad u kome smo svjedoci vraćanja života na najelementarniji nivo,
rađanja civilizacije skoro iz ničega. Ovo je grad koji zahvaljujući Božijoj pomoći
opstaje i živi kao fenomen. Nevjerovatan primjer snage ljudskog života.
Nikako ne mogu prihvatiti rat, plašim se da me potpuno ne usisa u sebe. Od toga
direktno ovisi moj daljnji angažman na fakultetu. Ako rat duže potraje, onda nema
smisla bitnije vezivanje za studij. Ostaje da se nadam u skorije poboljšanje
situacije.
Sadašnja situacija uglavnom ne dozvoljava kontinuiran rad niti koncentraciju.
Trenutno se trebam okrenuti realnom, praktičnom i iskonskom životu i njegovom
uređenju. Zatim tu je i težnja, traganje za smislom, za Istinom. A ništa ne ide
nasilu, obično nas samo pronađe ono za čim tragamo upravo onda kada se
najmanje nadamo.

13. januar '93.

Kada si nervozan, najbolje je da se distanciraš, izoliraš od okoline. Po mogućnosti
da izađeš iz kuće ili pronađeš nešto lijepo što će ti privući pažnju.

Petak, 15. januar '93.

Proziran topao “proljetni” dan. Za 15. januar me veže dosta lijepih sjećanja koja
razotkrivam od zaborava kroz listanje nekih starih svesaka. Danas je i rođendan
moje mame. A ovog 15. januara sam ponajviše zadubljen u sebe. Previše me
uozbiljilo…
Prisjetih se januara '89. iz JNA i dolaska kući na produženi vikend. Januara prošle
godine sam oblijetao oko jedne crne male sve dok nisam došao sebi i urazumio se.
Snovi tog januara tako jako aludiraju na događaje od ovog januara. Ne marim za
88
Humanitarna organizacija ADRA je bila jedna od rijetkih organizacija koje su osiguravale
dopremanje paketa i pisama građanima opkoljenog Sarajeva. Glavna lokacija na kojoj su se
nalazila obavještenja o pristigloj pošiljci bila je u Titovoj ulici, preko puta Centralne banke
Bosne i Hercegovine, gdje se sada nalazi Unicredit banka.
89
Posječeno radi ogrjeva.
90
Koliko je samo ljudi poginulo u redovima za vodu ili idući ili vraćajući se s kanisterima vode!?
- 71
67 -
samoću jer ljepše je biti sam sa svojim mislima, knjigama i nadama nego “uživati”
u lošem društvu.
Sve u svemu, ne treba se siliti na neki određeni pravac za dalje. Nadam se da će se
ovaj rat završiti tokom prve tri četvrtine tekuće godine.
Upravo na vijestima u 15:00h javljaju o novim masakrima u Sarajevu. Granata kod
Pivare, gdje nevin narod toči vodu. Osam je mrtvih, a 15 povrijeđenih. U Centru,
kod raskršća D. Ozme i Đ. Đakovića dvoje mrtvih. Bože sačuvaj i zakloni!

16. januar '93.

Ne mogu se koncentrirati na ovaj dnevnik, rasplinut sam između sadašnjosti,
budućnosti (koja je neizvjesna, a ipak se nadam da će biti lijepa) i (potisnute)
prošlosti. Osjećaj usamljenosti pomalo ublažavaju ove lijepe knjige, posebno me
ispunjava knjiga Put u Meku.
Od odnosa s ljudima naročito je naglašena moja emotivna povezanost s mamom, a
racionalna s babom. Prvoj nedostaje drugo i obrnuto. To znači da trenutno nema
osobe s kojom bih se vezao u ljudskoj potpunosti kao što se naprimjer Muhamed
Asad vezao za Elzu.
Danas sam vidio svoju nanu, nakon devet i po mjeseci, što je duže nego ikad ranije.
Moram priznati da razlozi tome ne leže isključivo u opasnosti posjeta.91 A onaj
uobičajeni ritual posjećivanja sada nije jednostavno prakticirati.
Čitajući knjigu Put u Meku ne mogu odbaciti misao da i ja moram otkrivati islam
kao što je to radio i sam autor Muhamed Asad. Toliko sam pod utjecajem
sekularnog načina života koji prezirem a tek sada otkrivam u ogledalu ove knjige i
obrise moje malenkosti.
Ko zna šta će se sve dešavati na Balkanu i šire. Moja predviđanja idu čak dotle da
će nakon silnih konflikata na pukotini otvorenoj nakon raspada Varšavskog pakta
morati doći do samouništenja onih država koje su pravile smutnju i nepravdu,
povezanih s krahom zapadne Evrope osim Njemačke, koja sama zaokružena uz
Ameriku i Japan postaje svjetska sila. Obnova i jačanje zemalja s muslimanskom
većinom može se očekivati paralelno s tim procesima.
Skoro će jedan sat poslije pola noći. Već je nedjelja. Iako to za mene ima samo
formalno značenje, budući da se dani uopće ne razlikuju. Nisam odavno bio budan
ovako kasno. Završit ću ovo svoje večerašnje pisanje u pritajenoj svjetlosti ova dva
kandilja, sa sviješću o promjenjivosti i prolaznosti života, ali i o vječnosti čistih,
nepatvorenih principa.

91 Nana Hiba je stanovala na Ciglanama.

- 68
72 -
17. januar '93. (1:30h)
Poželio sam udahnuti miris prirode punim plućima. Grudi su stegnute i ostali su još
samo tragovi koje nosim negdje u dubini svog sjećanja.
Hladno mi je, soba se već ishladila.
Primjećujem da je ovoj svesci već tri mjeseca. Ovo je sveska koja bilježi
splašnjavanje. Velike riječi traže velika djela. A velika djela traže štošta. Zato zasad
izbjegavam mnogo pričati, ili bolje reći pisati.
Još samo nešto o djevojkama: shvatanje o tom pitanju poprilično se ustalilo. Odgoj,
kulturni i vjerski, emocionalna zrelost, čednost i vrline, razboritost i
(samo)poštovanje, bogatstvo duše, blagost, unutarnja veselost u ozbiljnoj glavici…
ljubav. Kako, kada pronaći to? A svijet ljubavi, dozvoljene, u ovom trenutku bi me
umnogome izmijenio i uzburkao moje misli i osjećanja. Sve to zaogrnuto u plašt
razuma kao dara pomoću kojeg jedino možemo prolazne trenutke ushićenja i
uzbuđenja nadomjestiti istinskom srećom.

17. januar '93.

Eto, tetak Fahro je zamijenio kuću u Trpnju za Kakanj!? To još ne možemo pojmiti.
Pretpostavljam da se radi o “kulturnom” etničkom “čišćenju” od strane Hrvata.92
Trpanj nosimo u krvi, ono zelenilo njegovih bašta, žarko sunce, more koje maestral
u popodneva ustalasa i veličanstveno rasprši na toplom kamenu, miris soli
izmiješan s mirisom čempresa i borova. Prekrasni zalasci sunca, stepenice što vode
ka kapeli na uzvišenju s kojeg se vidi daleko, daleko, mehki pijesak Češke plaže.
Još uvijek sve tako nedirnuto, kao da postoji samo blago more, sunce u zalasku, put
ka mjestu gdje se spaja beskrajno plavo nebo i užarena lopta. I ja stopljen u taj
bezvremeni prizor. Pitam se hoću li ikada više biti dio tog prizora?!
----
Danas me je zvala Ljilja. Što više upoznajem sebe na putu ka smirenju u spoznaji,
sve lakše mi je pri takvim kontaktima, odnosno sve me manje opterećuju. Ljilja je
moja stara drugarica. Znam da ne želim ići dalje od toga, na dobro uzvraćati
dobrim, pomoći ako joj šta zatreba i sve vrijeme biti na distanci i oprezu, ne
insistirajući na čestim druženjima ali i ne izbjegavajući je. Mogu postepeno
otkrivati osobenosti svojih shvatanja ne opterećujući se suviše time.
Premda se još uvijek ne nazire trajno rješenje koje je prihvatljivo za nas, nego samo
privremene “obloge” na užarenim prostorima Bosne i Hercegovine, ne gubim nadu
da će biti bolje.
Žao mi je nekih ljudi u svojoj blizini. Kao tragični likovi iz drama, u suštini ne loši,

92
Nažalost, u tom periodu došlo je do zaokreta u odnosu Hrvatske spram izbjeglica (Bošnjaka) iz
Bosne i Hercegovine, tako da ni porodica mog tetka više nije bila dobrodošla, iako se nalazila u
svojoj vlastitoj kući u Trpnju.
- 73
69 -
na trenutke i predobri, rastrgnuti su između prevelikih želja i stvarnosti koja nije
ispunila njihova očekivanja. I nikako da shvate realnost i postanu njen aktivni dio.
Nastavljaju lutati i gristi sebe, odbijajući ljude oko sebe.

18. januar '93.

Prošla je godina dana otkako sam poslao ono pismo Robertu u kome se nazirao
raspad zajedničke države.
Jedan bitan “novi” detalj uvukao se u svakodnevnicu Bosne i Hercegovine, to je rat
s Hrvatima (HVO) u i oko Gornjeg Vakufa. Mješavina komunjara i ustaša, tj.
vukova željnih vlasti (i krvi). Ljudi koji mi se toliko gade, hoće da uzmu miraz i
prije mladinog dolaska u kuću. Svojom dvoličnom i ogavnom politikom Tuđman i
ini (a ko zna ko stoji i iza njih) pokazuju pravo lice i žele zadati udarac u leđa
muslimanima, dobrim Bošnjanima, ali naivnim i nesretnim!
Sada, nakon pokazivanja stvarnih osobenosti svakog, ostaje da se vidi da li će ovo
biti trijumf nacionalizma u najsurovijem i najružnijem obliku. Samim tim i
nestanak Bosne (a i muslimana kao nacije), ne daj Bože, ili će se desiti neki
preokret koji će dovesti do pobjede dobra nad zlom i stabilnosti na ovim
prostranstvima. Očigledno da kršćanska Evropa ide za prvom solucijom, od njih se
nikakav bitan zaokret ne može očekivati.
Jedini preokret se može očekivati od zemalja s muslimanskom većinom i njihove
povezanosti s Amerikom, te nas samih. Jesmo li dostojni te milosti Božije?! A opet
nismo valjda ni zaslužili da budemo ostavljeni.
I još nešto što ne pišem drage volje već više kao dokument. U kući gdje smo držali
stražu danas je ranjen Mirsad, Midetov brat. Dobro je da tu nije bilo više boraca,
jer bi tada i broj nastradalih vjerovatno bio veći. Mirsina ozljeda, koliko sam uspio
saznati, nije lahka. Naprotiv, teže je ranjen. Sve to me duboko potreslo, žao mi je,
ali sada se ništa ne može izmijeniti, samo mogu moliti Boga da pomogne i njemu i
svima nama.

Skoro će pola jedan iza ponoći, 19. januar

Tako kasno liježem ovih noći. Zabrinut sam za Dilu, Eldinu i ostale zbog ovog
dušmanluka što se ispoljava u “Herceg-Bosni”. Zabrinut zbog svega toga, ove
situacije kojoj se ne vidi lijepo i brzo rješenje. Zabrinut, ali ipak smiren u nekoj
potajnoj, dubokoj nadi da će biti dobro.
Večeras je Lejletu-l-miradž. Noć uznesenja Božijeg poslanika Muhammeda, neka
su blagoslovi i mir Božiji na njega. Dar nakon dugotrajnih teških trenutaka
iskušenja, nakon “godine tuge”. Možda će Svevišnji i nas obradovati kao što je
obradovao svog Miljenika.
Moja mama. Ponekad imam uvjerenje da je ona jedina osoba na svijetu koja me
voli bez ikakvog računa. Ali sitni problemi iz praktičnog života dovode do

- 70
74 -
nerazumijevanja. Zato treba izbjegavati bilo kakve konflikte koji mogu preći u
prepirku.

Srijeda, 20. januar '93.

Koliko san, odnosno ono što zapamtim od njega, utječe na raspoloženje tog dana.
Uvijek bih želio da kroz san primam neke znakove svoje posebnosti, odabranosti,
jer se uz pomoć toga lakše postavljam prema stvarnosti. Gdje leži uzrok toga? Kao
običan pojedinac u moru jedinki nikada nisam nalazio ljepotu i radost, osim možda
kratkotrajnu, slučajnu, prolaznu. Samo kao pojedinac ispunjen pozitivnim
osjećanjima, ja sam istinski sretan.
Sinoć sam završio čitanje knjige Put u Meku Muhameda Asada, poslije koje više
ništa nije kao prije.
Možda se moja vizija sreće među sebi sličnim ljudima, bez gluposti,
nerazumijevanja, sitnih duša i gorčine, besmislenih prepirki, daleko od svega toga,
bliže sebi i zvijezdama, bliže Uzvišenom... možda se ona i neće ostvariti, ali ja je
želim.

Petak, 22. januar '93.

Jučer sam išao Mirsi u bolnicu. Ostao je bez oka. Bože mili i dragi, spasi nas i
sačuvaj! Išao sam i kod Ekrema. Stekao sam utisak da se polahko oporavlja.
Kasnije sam se vidio s Eldarom. Šetali smo gradom. Na ulicama su djevojke, magla
kroz koju sunčevi zraci polahko prolaze, užurbanost i zabrinutost.
Je li ova saosjećajnost koja me ponekad obuzima prema onima koji pate rezultat
iskrenih i časnih osjećanja ili rezultat uspomena iz djetinjstva koje izviru iz
podsvijesti?! U svakom slučaju pomislim da je moje mjesto u budućnosti kraj ovih
ljudi kojima je potrebna pomoć. To nisu isključivi stavovi. Naime, ako bih mogao
više učiniti za njih i iz dalekog svijeta – još bolje, jer fizička blizina nije
neophodna. Ovo govorim samo zato jer manje-više kod svih nas mladih prevladava
uvjerenje da, ako živi i zdravi dočekamo slobodne dane, idemo u bijeli svijet, ne
razmišljajući ni o čemu drugom. Raditi na svom obrazovanju, otvoriti se istini i
ljepoti i nadati se uspjehu.
Trenutno mi je potrebno iskreno razumijevanje i pažnja. Potreban mi je 'moj' svijet.
A sve to je sada udaljeno svjetlosnim godinama.
Lagao bih kada bih rekao da nisam zabrinut. Ili da se ne plašim. Ne mogu prihvatiti
ni poetska sagledavanja realnosti. Ne mogu prihvatiti ni nametnuta tumačenja ili
ona nastala pod dejstvom predrasuda. Ne mogu.
U ovom trenutku želim biti kao da sam tek stvoren, s bistrim umom i čistim srcem.
Svaki tren života prenijet na papir izgubi 99% riječi koje ga opisuju. Svaki tren je
kao stijena koju treba isklesati.

- 75
71 -
Trudimo se da naši odnosi s ljudima budu idilični. Trošimo život na to. Umjesto da
ga trošimo otkrivajući Istinu. Šta sada? Čini mi se još dublje povlačenje u svoj
nedovršeni ili neistraženi svijet. Kretati se, otvoriti prema onome što razum i srce
privlači. Nema razloga tolikom razočarenju.
Dobio sam pismo od Eldine i tetke Dile iz Trpnja. Osjećam da su istinite njihove
riječi o sreći uzrokovanoj našim pismima. Drago mi je da su i oni malo razgalili
dušu.
Hrvatska je napala Srbe na područjima koja su oni silom zauzeli a zatim doveli
“plave šljemove”. Hoće li ovo biti samo kratkotrajni akt pritiska na političke
pregovore ili odlučan udarac toj nemani? Dosad nisam baš bio dobar prognozer,
naprotiv. Podsjećajući se na neke snove opisane u mom dnevniku od ljeta '92.
godine, predosjećam da bi se nešto moglo desiti.

BOŽE NAJMILOSTIVIJI! TI NAJBOLJE ZNAŠ KOLIKO NAM JE STALO DA SE OVO STANJE

POPRAVI. MOLIM TE DA NAM OLAKŠAŠ, A NE OTEŽAŠ, DA NAS OSLOBODIŠ BRIGA, DA
PORAZIŠ OVE NAKAZE I OTJERAŠ IH DALEKO OD NAS, DA NAMA PODARIŠ MIR I
SLOBODU. KOGA TI NE POMOGNEŠ, NIKO MU NE MOŽE POMOĆI. KOGA TI POMOGNEŠ,
NIKO MU NE MOŽE NAUDITI.

Nedjelja je. Nastupilo je akšamsko vrijeme. Mladi mjesec na zapadnom vedrom

nebu. Prelijepi kolorit narandžastih, ljubičastih, sivih i modrih boja polahko se gubi
u tami. 17:45h. Mjesec je šaban, prethodnik ramazana.

MOLIM TE, MILOSTIVI BOŽE, ZA ZDRAVLJE, SIGURNOST I SVAKO DOBRO U OVOM I

NAREDNIM MJESECIMA I ZAŠTITU OD SVAKOG ZLA.

Nekada davno, kao malo dijete, umirenje je uvijek slijedilo nakon obilnog jela.
Nekada davno sam pažnju isključivo dobivao kada sam bio bolestan, kada sam
patio. U ove dvije činjenice vjerovatno leži objašnjenje za neke sadašnje trenutke.
Ne baš očaravajući snovi ovih noći. Ali ko zna, možda baš zapamtim onaj lošiji
dio.

30. januar '93.

Preksinoćnja noć i jučerašnji dan uveliko navode na razmišljanje.93 Razmišljanje o
smislu ovog zapisivanja na papir i o smislu toliko drugih stvari koje nisu
neophodne. Jer, kada osjećaš da se približavaš ogromnoj opasnosti, sve osim
dragog Boga i ljubavi prema najbližima ostaje daleko, predaleko. A od čovjekovog
razuma i osjećanja ostaje samo skelet, srž.
Ovo su neka dešavanja proteklih dana:
• U ponedjeljak rano ujutro, u granatiranju naših položaja na Trebeviću,
poginuo je Izudin Hadžić, a više boraca je teže i lakše ranjeno.

93
Bilo je to pred akciju zauzimanja položaja na Kosmatici, ispod Vidikovca na Trebeviću.
- 72
76 -
 • U utorak na dženazi na mezarju u Nalinoj ulici - masakr! Samo Božije čudo
je učinilo da osim divnog čovjeka Izeta niko drugi ne izgubi život.
Nažalost, Alija Osmanković, Mahirov otac, teško je ranjen. Ostao je bez
noge ispod koljena. A čak 20-ak drugih je teže ili lakše ranjeno.94
• Utorak od 16:00h do srijede u 7:00h na položaju na Trebeviću.
• Srijeda poslijepodne - “evakuišemo” stvari iz radnje zbog opasnosti da
ponovo bude obijena. Razvaljena vrata, tj. Božije davanje da tako bude,
zadržali su babu da ne dođe na dženazu na kojoj se desila tragedija.
Čovjek je društveno biće. Ali ljepota je samo u primjerenom društvu. Moja
“nacija” su iskreni vjernici95. Samo se tu želim svrstati i isključivo takvim ljudima
želim biti okružen. Inače, rodbina je vrlo važna čovjeku, također i komšiluk. Eto,
jutros dođe do nas rođak Avdo - Avdić, a mi popodne odosmo kod daidže Alije i
ostalih na Hošinom Brijegu. Treba se uzajamno paziti i biti u dobrim odnosima.
Danas sam bio na džumi. Naš efendija tako zna razgaliti dušu i razbistriti um. Na
hutbi je govorio o Lejletu-l-beratu,96 trećoj mubarek-noći u ovoj godini: “To je noć
u kojoj Allah, dž.š., diktira melecima sudbinu za sve živo i neživo za sljedeću
godinu dana. Ko će se roditi i gdje, ko će umrijeti i gdje, gdje i koliko će se kiše
spustiti, gdje će koja travka izrasti… Dan uoči ove mubarek-noći, subotu, treba
postiti, a samu noć provesti u ibadetu.
Allah, dž.š., kaže (otprilike ovako): O vjernici! Borite se protiv nevjernika u vašoj
blizini… Zaista je Allah na strani čestitih. Mi imamo otvorene neprijatelje na
Istoku i prikrivene na Zapadu. Evropa, posebno zapadna, još jednom pokazuje
koliki je 'prijatelj' muslimanima. Ali ljudske želje su jedno, a Allahova volja i
odredba drugo.
A gdje leži snaga muslimana lijepo je opisano u spisu u kojem iranski šah, poklonik
vatre, videći opasnost od muslimanske vojske traži pomoć čak i od kineskog
vladara. Kineski vladar u dijalogu sa šahovim izaslanikom saznaje koje odlike čine
muslimane tog doba i zaključuje da ne postoji ništa što bi se moglo suprotstaviti toj
vojsci.

94
I ja sam bio na toj dženazi, na koju su četnici pucali iz protivavionskog topa s Trebevića. Ljudi
su padali kao pokošeno klasje.
95
Povod za navedeni iskaz vjerovatno je bio iz revolta i ogorčenosti na nacionalizme, koji ne
biraju sredstva u ostvarivanju svojih ciljeva. Iz toga slijedi da nacija odnosno nacionalni
program postaje 'Bog', kojeg narod obožava, a sve što vodi ka tom cilju smatra 'bogougodnim'
djelom, pa makar se radilo i o zločinima protiv drugih i drugačijih. Nasuprot tome stoje
kur'anske poruke svim ljudima da su oni stvoreni s različitostima i da se trebaju upoznavati, a
da je kod Boga (koji je Jedan Jedini, isti za sve sljedbenike Objave – jevreje, kršćane i
muslimane) najdostojniji onaj ko Ga je najsvjesniji, ko Ga najviše poštuje, ko se čuva od grijeha
težeći Njegovom zadovoljstvu.
96
Prenosi se da je u toj noći lijepo učiti dovu: “Uzvišeni Bože, ako si me upisao u knjigu
nesretnika, izbriše me, a ako si me upisao u knjigu sretnika, ostavi me!”
- 77
73 -
A muslimani su opisani kao istinski vjernici, koji čine dobra djela a bježe od loših,
kojima je bogobojaznost najljepša odjeća, a razum najbolje oružje.”
Ovaj historijski fakat, kao i oni ranije spomenuti, kazuju nam da naša snaga
isključivo leži u nama samima, istinskoj vjeri, maksimalnoj otvorenosti i akciji.
Ovo je vrlo buran period. U hodu se moraju rješavati i saznavati mnoge stvari i
sigurno je da sve nije moglo, ne može i neće moći ići jednostavno i lahko. Ipak,
važno je nastojanje i namjera.
Nažalost, ogroman je procjep između onoga što jesmo i onoga što bismo trebali
biti. Period od 45 godina “komunističkog sistema vrijednosti” (ni raniji periodi
možda nikada nisu bili periodi veće prosvijećenosti naroda), predug je i ostavio je
veliki ožiljak na neukom i naivnom biću muslimanskog naroda.
Kako rodica Fedhija reče: “Narod se promijenio, više vjeruje...”, a meni se čini da
uglavnom oni koji su stvarno vjerovali - još više vjeruju, a oni koji nisu - još
manje. Tužno, a možda i krajnje opasno za sve nas.

Subota, 7. februar '93 – 14/15 šaban 1413.

Ovo je treća mubarek-noć ove hidžretske godine, Lejletu-l-berat. Danas smo
mama, babo i ja postili, klanjali. A onda smo imali lijep iftar u 17:10h. E Bože
Milostivi, Tvoja odredba je da smo u ovim vremenima toliko udaljeni od
normalnog života na koji smo navikli.
Danas me je zvao Dražen.97 Još uvijek je osoba s kojom se može pričati.
A s teškoćom ide i olakšanje (Kur’an).

SVEVIŠNJI BOŽE, PODARI NAM SVAKO DOBRO OVOG I BUDUĆEG SVIJETA ZA KOJE
ZNAMO I ZA KOJE NE ZNAMO, SVE ONO ŠTO PRIBLIŽAVA DŽENNETU. MILOSTIVI,
SAČUVAJ NAS I ZAŠTITI OD SVAKOG ZLA OVOG I BUDUĆEG SVIJETA ZA KOJE ZNAMO I
ZA KOJE NE ZNAMO, SVE ONO ŠTO VODI KA DŽEHENNEMU. BOŽE, PODARI NAM SVE
ONO ŠTO JE OD TEBE TRAŽIO MUHAMMED, NEKA JE TVOJA MILOST NA NJEGA, A
ZAŠTITI I SPASI OD SVEGA ONOG ZA ŠTO JE ON KOD TEBE ČUVANJE I ZAŠTITU TRAŽIO.
BOŽE OLAKŠAJ, A NE OTEŽAJ. GOSPODARU, DAJ DA NAM SVAKI POSAO BUDE S
TVOJOM MILOŠĆU. AMIN!
Volio bih se baviti meteorologijom, astronomijom i pčelarstvom (uz primjenu
računara, svakako).
Struje naravno nema. Dnevnik na TV-u priključenom na akumulator gledali smo
kod Meše i Ezudine. Anesa je bila vrlo nemirna. Postoji tanka nada u nama (ima li
osnove za to?) da bi se moglo nešto riješiti nabolje u narednih 10-15 dana.
Ujutro idem na Trebević na stražu. Samo da bude sve uredu.
Vani je vedro, pun je mjesec, a nije ni mnogo hladno.
97
Dražen Obrdalj, razredni kolega iz Druge gimnazije.
- 74
78 -
Prošlo je devet godina od Olimpijade. Vrijeme od devet godina brzo je prošlo, ali je
ogromni procjep između onog i sadašnjeg vremena.
Danas sam s babom sjedio u bašči. Sjetismo se kako nam je bilo lijepo prošle
godine, na istom tom mjestu i otprilike u isto doba godine.
Proučio sam Ja-Sin za dušu rahmetli Sakiba povodom pola godine otkako je
poginuo.

Utorak, vedar, magličast februarski dan

Vijesti u 15:00h govore o daljem stradanju bosanskog naroda, naročito iz istočne
Bosne.
Svijest o potrebi i obavezi da se uradi sve što je u ljudskoj moći.
Nešto sam namjeravao zabilježiti, ali se ne mogu sjetiti šta. Aa, da! Sjetio sam se:
što je odijelo bjelje, to se lakše isprlja, teže ga je održati čistim. Možda je i to
poruka sna iz kojeg pobjegoh buđenjem?!

Četvrtak, 11. februar '93.

Vedro je ovih dana, ali se osjeti da je zima. Jučer sam bio na Trebeviću od zore do
sumraka.
Nužni kontakti s ljudima ovih dana učvrstili su moje uvjerenje da je najbolje
političko rješenje ovog nametnutog užasa rata. Da nam je postići makar minimalno
pravedno rješenje i sretan mir!
U suštini, naš narod nije loš, ali ima dosta onih koji su poprilično glupi a smatraju
se pametnima. Mnogima je osnovni cilj i smisao života “akšamluk”. U ovom
trenutku i nakon više od 300 dana rata, još nismo adekvatno osposobljeni za
efikasnu borbu. Zanemarimo materijalno-tehničke faktore, ali ljudski su
razočaravajući. Ima li opravdanja to što smo ubačeni u vrtlog rata kao mladunče u
hladnu vodu? Uvjeren sam da nije sve u tome. Od samog temelja ugrađene su
nezdrave, bolesne tvari itd.
Islam je srž muslimanske nacije. Zanemarujući islam, postaju bezlično i
besadržajno tijelo.
Rijetki su vjernici koji su (bili) spremni i odlučni za odvažnu borbu. Rijetki su
borci koji svojim riječima i djelima iskazuju predanost Bogu. Dakle, koheziona sila
koja ide od pojedinca ka zajednici i od zajednice ka pojedincu u obogaćenoj formi
gotovo da ne postoji. Možda se to treba gajiti i njegovati dugi niz godina.
Zato bi najbolje bilo političko rješenje za pravedni mir i slobodu. Rješenje kojim će
se sačuvati ovi ljudi što su preživjeli kao osnova za oporavak i razvitak u
budućnosti.

- 79
75 -
Iako se ovaj tempo postepeno ustaljuje, još uvijek sam u brigama koje blizina
neprijatelja donosi sa sobom. Još uvijek se ne mogu baviti “intelektualnom
nadgradnjom”.

Petak
Teret ovog rata najviše je podnijela i ponijela generacija koja je vjerovatno
najmanje kriva za njega, odnosno najmanje kriva za nespremnost za rat: generacija
tek stasalih mladića, dvadesetogodišnjaka. S druge strane, to je i generacija koja bi
trebala ponijeti najveći teret izgradnje na svojim plećima, jednog dana kada dođe
mir. A koliko smo samo opterećeni, koliko ozbiljnosti u dječačkim očima?!
Džuma-namaz, hutba h.hfz. Fadil-ef. Fazlića: “Riječi koje je Božiji poslanik
Muhammed, a.s., spominjao i ujutro i uvečer, i danju i noću, i u radosti i u
teškoćama: 'Hvala Ti, Bože, na svakoj situaciji osim na nevjerstvu i na zabludi'. Iz
ovog proizlazi da je najveća šteta, tj. tragedija biti na krivom putu, daleko od puta
Božije Objave. Treba se boriti da se među Muslimanima nađe što veći broj
muslimana. Mora se prvo krenuti od sebe, dobiti bitku sa samim sobom.”
Babo mi je napravio šljem i zavario ga u Pošti na Baščaršiji.98
Kosmatica, od zore do akšama. Nije bilo bezveze.
Jedna pjesma Prijatelja i Okteta Collegium Artisticum podsjeti me na koncert,
večer s Kemalom Montenom. Čisti bijeli snijeg je svjetlucao pod narandžastom
svjetlošću kraj drvoreda u Ulici Đure Đakovića do Austrijske kuće. Dobro je u
životu posvetiti jedan dio lijepim stvarima. Možda sam premalo izlazio, ali sada
sebi ne prebacujem zbog toga. Uvijek kada sam trebao izaći navečer u grad, pitao
sam se šta želim i tražio smisao. Ali sad je sve to daleko i nevažno. Vrijeme
razbijanja iluzija i dubokog razočaravanja u dojučerašnje prijateljice i prijatelje
srpske nacionalnosti prošlo je vjerovatno s posljednjim danima ljeta ‘92. godine.
U meni se sve više učvršćuje uvjerenje da je najbitniji lični, unutrašnji angažman, a
da se odnosi sa ljudima ne smiju zanemariti, da moraju počivati na iskrenim,
zdravim osnovama. Trenutno ne razmišljam o djevojkama, možda i zbog toga što
nema nijedne zanimljive u mojoj blizini. Ova ogoljena, ali i očišćena (nadam se)
98
Još uvijek čuvam taj šljem. Bio je težak i nezgrapan za nošenje, ali je uz moju doradu od
maskirnog materijala dobro izgledao. Ako ništa drugo, bar je psihološki djelovao pozitivno na
mene. Na početku rata posuđivao sam šljem od komšije Almira s Hrida, i mnogo sam mu
zahvalan na tome. Nosio sam i zaštitnu masku, a bilo je onih koji su se podsmjehivali toj
vojničkoj disciplini (koju sam stekao u JNA u Nišu), sve dok nisu shvatili njenu važnost!
Sjećam se negodovanja protiv naredbe Sejde Gagule da kopamo rovove i tranšeje kako bismo
utvrdili liniju na Trebeviću. Tek smo shvatili svoju nerazumnost nakon što smo izvršili taj
zadatak i ponosili se urađenim.
Ovdje moram spomenuti i babino majstorstvo u obradi metala. Uz moje ideje, dobar materijal i
njegove ruke svašta smo mogli napraviti. Sjećam se da je komšiji Enesu kao svadbeni dar
napravio limenu peć.

- 76
80 -
duša ne treba bliskost duše koja joj nije slična.
Kako dani brzo lete u ovom burnom vremenu! Moje želje, nade, molitve neka
ostanu ovaj put u meni.
Pucnjava na Trebeviću i šire. Mjesec (⅜ otprilike) na vedrom zvjezdanom noćnom
nebu. Srpski zločinci upravo bacaju granate na predio kod hotela Evropa, Ateks i
na Begovu džamiju!

Srijeda, 17. februar '93.

I ranije, a naročito u ovo ratno doba svoj život vezujem za snove, osjećaj srca, neki
unutrašnji mig. Ukratko, uvijek nastojim da osluhnem dublje i uskladim se sa
sudbinom. Možda ponekad očekujem da mi se previše otkrije, možda bih trebao
više koristiti pamet i razum, ali jednostavno sada je tako i ni na koju stranu sebe ne
prisiljavam. Iako ponekad pomislim da sam gubitnik u smislu udobnosti i olakšica,
nadam se da će rezultat doći, a to je ono istinski vrijedno.

Četvrtak, 18. februar '93.

Na ahiret je preselio Nihad Mujan Nino! Divan momak, duša koja nije poznavala
niskost. Išao je s mojom sestrom Ezudinom u osnovnu školu. Kada sam bio na
noćnoj straži na Čolinoj kapi, prepoznao me je i malo smo pričali o meni i o
Ezudini. Imam osjećaj da nas je posebno cijenio. A tek neku večer, kada smo bili
iznad Imanja na straži, donio nam je čaj i sendviče. Posebno me dirnulo to što nas
obilazi i blago savjetuje da se pazimo, da budemo budni, da nam se neko ne bi
privukao. Reče da mu je iskreno žao rahmetli Iska (Izudina Hadžića), da nije stigao
na dženazu. A onda reče i da se isekirao jer je pomislio da se radilo o meni.
A eto, sada i njega nema među živim ljudima, tužan sam zbog toga. Oslanjam se na
Boga Svemoćnog i molim da dragom Nihadu podari lijepi Džennet, a njegovim
najbližim snagu i strpljenje i da im nadoknadi taj gubitak.99
----
Već je godina dana otkako se ništa posebno nije uradilo na 'fakultetskom planu'. To
je Božija odredba i ja je prihvatam. Ali bilo bi mi žao kada bi ovako ili gore stanje
potrajalo i kada bi moje nade u vezi s naukom bile izgubljene. Ipak, mnoge stvari u
životu su mi se razbistrile ili otkrile. Možda je to vrednije od 10 godina klasičnog
bavljenja naukom.
Sarajevo odbija primiti humanitarnu pomoć sve dok je ne primi istočna Bosna.

99
Prema informacijama koje sam dobio od nekih saboraca, Nihad je odigrao jednu od ključnih
uloga u odbrani Čolinih kapa 5.8.1992. Poginuo je od snajpera koji je 'harao' na jednoj krivini
ispod Čoline kape, a koja je vidljiva s neprijateljskih položaja. I dan danas mi je žao te fine
osobe, koja se kao i mnoge druge tihe i nenametljive osobe istakla u ratu, za razliku od mnogih
“junačina” i “frajera” koji su pobjegli!
- 81
77 -
Razočarani smo svjetskom diplomatijom, razočarani u ljude koji bi mogli pomoći,
a oklijevaju ili neće.
Dani lete kao ludi. Za četiri dana je ramazan, mubarek-mjesec. Nerealno je
očekivati neke bitnije promjene do tada. Kako li će izgledati ramazan u ovakvim
okolnostima?
Samo nekoliko kur’anskih ajeta i već je duši lakše.100
Jučer sam išao s babom u Čaršiju. Subota. Gužva na ulicama i pijacama. Ali ratne
strahote se oslikavaju na licima ljudi i zgrada. Išli smo do Ciglana. U povratku, za
tri dolara kupio sam tri knjige: Takvim (1993), Kur’an - pokušaj savremenog
razumijevanja, Islamizacija Bosne i Hercegovine.
Zapisao sam sinoć neke pjesmice što ih je babo zapamtio iz svog djetinjstva. Dugo
sam zapitkivao i slušao o životu Smaje Ćano, babinog dede, i Zibe, babine nane,
koju je zvao baba101. Vrijeme tako brzo prolazi, nove generacije dolaze, samo nam
smisao života na Uspravnom putu pomaže da prevladamo tužno osjećanje kratkoće
ovozemaljskog života.
Ponovo je prava zima, s pahuljama, čistim bijelim snijegom što se spušta s neba i
prekriva tlo. Dječija graja se čuje na ulicama. Tako je lijepo, tiho i sve zaokruženo
u mirnoći i skladu, ljepoti. Igrao sam se malo s Anesom, neka je Milostivi čuva i
pazi.
Nedjelja, 21. februar, 19 je sati. Slušamo TV-dnevnik na talasima Studija 99.

Utorak, 1. ramazan 1413/23. februar '93.

Teške informacije na TV-dnevniku. Vijesti o iznenadnom granatiranju na Baščaršiji
gdje je poginula djevojčica od dvije i po godine. Maloprije se moglo vidjeti koliko
su ogrezli u zlu ovi četnici: najprije su zapalili zgradu kraj Careva mosta a onda
zasuli PAM-om po vatrogascima.
Vašington odlučio (?!) da pokuša avionima dostaviti hranu muslimanima u istočnoj
Bosni. Hoće li zaista pomoć doći tako brzo? Prilog CNN-a o osnivanju Suda za
ratne zločine te o logoru Omarska.
Stigao je mubarek-ramazan. Prava zima, snijeg je prekrio prirodu i kuće. Postili
smo danas, iftarili, a onda smo bili u džamiji na teraviji. Mama, babo i ja. U
džamiji je bilo dosta svijeta. Bilo je fino, samo da bude sigurno.
100
Ako bi me neko pitao za najkraći odgovor šta se to u ratu dešavalo kod nas, mogao bih reći:
„Kur'an uživo!“ Otpor prema zlu i nasilju tehnički nadmoćnijeg neprijatelja, svjedočenje tanke
niti između života i smrti, iskušenja straha i uskraćenosti, očitovanje o ljudima koji protjeruju i
ubijaju nevine, ruše Božije hramove, vjera da će takvi doživjeti poniženje na ovom i kaznu na
budućem svijetu… i još mnogo, mnogo toga za šta ljudi misle da je daleko i da se to dešavalo
samo narodima drevnim, a onda najednom uvide da su i sami u centru tih kazivanja i pouka.
101
To nisu bili njegovi pravi dedo i nana. Naime, dedo Ćano je usvojio babinog oca Ibrahima i
njegovu braću jer su oni rano ostali bez svojih roditelja.
- 78
82 -
Ponovo uzeh svoj prvi Kur’an (Mushaf), kao i onda kad sam ga od babe dobio
jednog zimskog dana prije desetak godina. Mukabela je u našoj džamiji prije
ikindije. Ove godine nema kandilja i ezani se ne razliježu sarajevskom kotlinom.
Ali za razliku od prošle godine, sada je mnogo manje zabluda i lutanja. Više smo
spoznali vjeru, život vanjski i unutrašnji. Samo je Božije čudo dalo da se održimo
odupirući se onolikoj sili kakva je bila JNA. Iako je teško, opasno, bar znamo ko
smo, šta smo, šta želimo.
Radostan sam zbog ramazana sa svojima, u svom gradu, u svojoj džamiji. Iscrpljen
sam čestim stražama na Trebeviću. Ukratko bi se tako moglo opisati stanje ovih
dana.102
Između ostalog, rano jutros sanjah kako uđoh u neku veličanstvenu džamiju,
utapajući se u beskraju blažene sreće i uzbuđenja.
Proučih Ja-Sin za dušu moje nane i mamine mame Fatime - Fate (Hadžić) Čolpa.
Prije 12 godina na ahiret je preselila naša draga nana. Bio sam tada mali pa nisam
baš dobro zapamtio i u srcu zadržao neke detalje. Ali nana Fata je bila draga meni i
mojima, kao što je i sada draga uspomena na nju.
Vani sipi snijeg, tek je sada prava zima nakon one formalne. Isto kao i za
Olimpijske igre prije devet godina. Dječija radost! Da dragi Bog zaštiti sve nas!

Četvrtak, 25. februar103

Samo u dubini sna moja duša, rasterećena od oklopa, iskazuje istinitu pažnju i
ljubav prema najbližima.

Ponedjeljak, 1. mart '93.

Godina je dana otkako se budimo sa zebnjom. Referendum o nezavisnosti Bosne i
Hercegovine održan je 1. marta 1992. (i prethodni dan). Bila je nedjelja. Tog dana
sam imao ispit iz Mikroelektronike. Dovezao sam se do Skenderije a onda sam
udovoljio želji svog srca da prošetam svojim gradom u sunčano poslijepodne.
Slutio sam, ali nisam očekivao da će to biti vjerovatno posljednja opuštena i
ushićena šetnja, za dugo vremena. Ipak, nadam se da će opet biti lijepih šetnji i
radosnih sastanaka.

Petak, 26. februar '93.

Hutba Fadil-ef. Fazlića: „Pravi vjernici su oni koji tevbu čine i oprost traže od
Allaha. Tevba je prvi čin od čovjekovog postanka na Zemlji, jer u prvu zoru kada je
Adem, a.s., spušten na Zemlju, on je učinio pokajanje i uputio molitvu Allahu koja

102
Sjećam se prizora jedne tamne noći. Gledao sam s padina Trebevića Sarajevo. Cijeli grad je bio
u mraku osim baze UNPROFOR-a na Bistriku.
103
U lijepom sjećanju su mi ostali iftari na liniji, u zemunici, tzv. bajti. Bez obzira na skromnost,
iftari tog ramazana bili su ispunjeni radošću.
- 83
79 -
mu je bila primljena. U znak zahvalnosti je klanjao dva rekata i to je bilo u vrijeme
sabaha.
Pravi vjernici su zahvalni Allahu. Allah, dž.š., kaže: Ne proklinjite sudbinu, sudbina
sam Ja! Ne proklinjite vrijeme, vrijeme sam Ja! Nema crnog vremena, crni su ljudi.
Pravi vjernici poste. Post je put ka Allahu, dž.š. Ime ramazan ima korijen kao
ispucala zemlja, žedna vode. Srce vjernika je kao ta zemlja koju kiša – Allahova
milost učini plodnom i obaspe darovima.
Pravi vjernici obavljaju namaz.“
Zora nakon Lejletu-l-kadra.

Nedjelja (4:30h)
BOŽE MILOSTIVI, OPROSTI NAM I OTVORI VRATA SVOJE MILOSTI!
Šta sam radio ovih dana? Puška, knjiga, džamija, iftari, sehuri, rano lijeganje,
donošenje vode, mukabele, odlazak do nane Hibe i nane Safetaginice, do Eldina i
Sabire, ispit na fakultetu iz Engleskog II nakon više od godinu dana pauze, rijetko
slušanje vijesti. Odlazak ljekaru zbog upale uha, razmišljanje, nadanje da će ipak
biti bolje, razočarenje ili svijest o aktuelnoj stvarnosti nas i naših dušmana, rascjep
između boraca i onih koji su se negdje 'uvalili', “snalažljivi”.
Prošao je ramazan 1413. god. po H. Sve u svemu, bio je to lijep ramazan i
vjerovatno dosad najprimjerenije propraćen u našoj porodici. Vjerovatno smo
proteklu godinu bili više zajedno nego sve vrijeme prije toga. Možda su zato i
bilješke u ovoj svesci sve rjeđe. One čuvaju trenutke života, nekad vesele, a nekada
tužne, ali uvijek iskreno i istinski iz srca zapisane.
Jučer je dolazio amidža Hamo. Bez pokojne Anđe.
Dila je zvala i Eldin je ujutro dolazio. A i ja sam išao u neke posjete. Sve u svemu,
bio je to jedan divan Ramazanski bajram, bajram čije skromne hurmašice nose
miris slobode za razliku od ukusa neizvjesnosti i šoka ranijih bajramskih baklava.

Četvrtak, 25. mart '93.

Oblačan, maglovit i svjež nakon niza vedrih, gotovo ljetnih dana.
Ko zna, možda su sve ove teškoće nužne stepenice da bi se stiglo u ljepše
vrijeme?!104

104
Ovaj period, kada smo od hrvatske strane dobili „nož u leđa“, s vojnog aspekta je bio najteži.
Rezultat je to pogubne politike Franje Tuđmana i njegovog HDZ-a. Ispostaviće se da je takva
politika tragična i po hrvatski narod u Bosni i Hercegovini jer je Bosanska Posavina žrtvovana
za teritorije zaokružene tzv. Herceg Bosnom.
- 80
84 -
 Sveska 3
(12.4.1993 – 16.1.1994)

- 85 -
- 86 -
 12. april '93.
- “Moramo saditi cvijeće u našu pustinju, sijati zvijezde u našu noć, ne
pitajući neprestano šta će iz toga biti.”105
- „Jednostavni, dobri ljudi, uplašeni i zabrinuti, rođeni da vole, da žive u
sigurnosti i da budu sigurnost drugima.“
- „Kriza (prosudba, odluka, sud) – znak, poziv... Dva izlaza iz krize, ili
katastrofa ili promjena u ljudima.“
- „Potrebni su nam ljudi koji teže miru a ne nasilju.“
- “Ima zvijezda... Kad se pogase ljudska svjetla i zamukne svjetska buka,
ugledamo zvijezde i ponovno čujemo tišinu. Ima noću zvijezda koje još
nikad nismo vidjeli. One zasvijetle kad se još više smrači. Nada je tu, izlaz,
jer vidiš dalje. Ponovno gledaš gore.”
- “Živiš samo jedan dan: danas! Da bi istinski živio, moraš živjeti danas.
Život je kratak i prolazi brzo. Ako danas ne živiš, izgubio si dan. Ne
zamračuj si dušu strahom i brigama sutrašnjice. Ne opterećuj srce
jučerašnjom bijedom. Živi danas! Misli spokojno na ono dobro od jučer.
Sanjaj i lijepe stvari koje bi moglo donijeti sutra. Ali nemoj se gubiti u
onome jučer ili u sutra. Živi danas!”
- “Sretan čovjek ne zaljubljuje se u svoje probleme.”
U ime Boga, Milosnog, Premilosnog
O vjernici, ako vi pomognete Boga i On će vas pomoći i učvrstit će vaše noge
(Kur’an 47:7).
Nije učen onaj ko nije bogobojazan. Bogatstvo je u skromnosti i umjerenosti.
Pravednost je željeti drugome ono što se želi sebi. Najbolji čovjek je onaj ko je na
usluzi ljudima, ili im bar ne odmaže. Najpotpunije vjerovanje ima onaj ko se stalno
sjeća Boga.106

SREBRENICA!!! POMOZI BOŽE, POMOZI!

Hvala Bogu, pomoć je stigla!107

105
Ovaj i naredni citati su iz knjige Phila Bosmansa Živjeti je radost, koju mi je preporučio Mario
iz Komande, pobožni katolik i dobar drug.
106
Inspirirano jednim hadisom poslanika Muhammeda, neka su mir i blagoslovi Božiji na njega.
107
Nažalost, kako će se kasnije ispostaviti, bila je to samo privremena pomoć i odlaganje konačnog
pada Srebrenice u neprijateljske ruke u julu 1995. godine.
- 87
84 -
- 88 -
- 89 -
12. juni '93.
Praveći retrospektivu uspješno/neuspješno proživljenih trenutaka, ako pod
uspjehom smatram ono što vrijedi i trajno ostaje kao kvalitet, onda mogu reći da se
ne osjećam naročito uspješan. Analizirajući zašto je tako, dolazim do zaključka da
to nije toliko rezultat objektivnog stanja oko mene koliko je rezultat stanja u meni.
Stvarajući vještačke pregrade, rastežući misli između subjektivnog doživljaja
realnosti i realnosti oslobođene laži (iluzija, obmana) i raslojavajući se radi briga,
strahova i želja za uspjehom, vrijeme kao kosa otkida dio po dio dragocjenog
života, trajanja na ovom svijetu, svijetu učenja i razlučivanja istine od neistine.
Kako procijeniti šta je zbilja, a šta rezultat mojih beskorisnih i bremenitih misli?
Kako prevazići nezadovoljstvo i dostići onu sliku sebe koju bih želio imati i za
koju smatram da je zaslužujem? Kako što bolje iskoristiti vrijeme, ne lutajući i ne
odlazeći van granica vjere? Kako ostvariti toliko željeni sklad sa samim sobom, a
to uključuje i sklad s Bogom i njegovim stvorenjima. Može li se to naučiti? Gdje je
skrivena ta tajna? Ili je to sami smisao života, ogromni zadatak koga vrlo, vrlo
malo ljudi riješi.
Znanje se dobiva od Stvoritelja i Opskrbitelja svega. Putem razmišljanja i spoznaja
o ljudima, događajima, prirodi. Da bi se o nečemu moglo (ne)svjesno razmišljati,
izvesti sud i neke iskustvene činjenice, potrebno je to nositi u sebi, pamtiti. Tu se
javlja problem, pitanje motiviranosti, jer na suprotnoj strani stoji bezvoljnost,
stihija, negativna i loša, beskorisna osjećanja. Dakle, potrebno je naći način da se ta
loša osjećanja što sputavaju volju za saznanjima minimiziraju. Molim Gospodara
svemira i svih svjetova da mi da znanje i umješnost, moć savladavanja negativnih,
sputavajućih i ugrožavajućih misli, ljudi i događaja. Da mi da motiviranost, želju i
mogućnost za saznanjima, te najbolje načine i upute za njihovo stjecanje. Da mi
podari znanje pomoću kojeg ću dosegnuti sreću ovog i budućeg svijeta!

Utorak, 15. juni '93.

Čitam nešto o bogumilstvu i islamizaciji Bosne. Potrebno je to poznavati kako te
neki ljudi ne bi obmanjivali svojim „dokazima“.108

108
Ovdje je potreban jedan duži komentar: apsolutno je neprihvatljivo da naša (bošnjačka) povijest
počinje od 1463. godine i osmanlijskog osvajanja Bosne. Iako je jedan od glavnih identiteta
Bošnjaka vjera islam s kojom smo u doticaj došli posredstvom muslimana Osmanlija, to je
samo jedan od naših brojnih identiteta: ilirskog, južnoslavenskog, mediteranskog, evropskog,
potomaka sljedbenika srednjevjekovne Crkve bosanske i dr. Neprijatelji Bošnjaka žele da ih
prikažu kao strani element, narod bez korijena koji je tu došao s Turcima i analogno tome, koji
je trebao i otići iz Bosne zajedno s njima, po prestanku osmanske uprave. S druge strane,
namećući im krivicu da su iz interesa prešli s pravoslavlja (katoličanstva) na islam, Bošnjaci se
žele predstaviti kao najgori i najnečasniji ljudi koji su iz interesa prodali čak i svoju vjeru. A
onda iz toga slijedi da je pozitivno ubijati i protjerivati takve. Te ideologije koje dolaze s Istoka
i Zapada dobro su poznate i služe za opravdanje zločina i pranje savjesti zločinaca. U pitanju su
predrasude koje se sistematski usađuju u kolektivnu svijest i odgoj naših susjeda, a protiv
predrasuda argumenti i razum teško dopiru. Nažalost, ni umniji ljudi od mene nisu do sada
- 87
90 -
Petak, 25. juni '93.
Danas sam bio u gradu. Išao sam i zubaru. Šetajući gradom sreo sam svoje rodice
Senku i Anisu. Drago mi je što smo dugo sjedili i pričali, jer mi je danas baš trebao
neko blizak i drag. A i malo promjene nije naodmet.

Petak, 2. juli '93.

Eto, ovog petka sam na liniji. Trenutno nisam na straži i prelistavam stranice ovog
dnevnika. Vijesti govore da realnost nije ružičasta, ali ja sam ipak u dobrom
raspoloženju. Očekujem novosti oko mog najnovijeg angažmana. Nadam se
promjeni.
Uskoro će 13 sati, pretoplo sunce grije ovdje, na obroncima Trebevića.

Srijeda, 7. juli '93.

Moje Dijete109 je oslabljeno neispunjenim očekivanjima u vezi sa prelaskom u
“PVO”, a navodni razlog je teška situacija u našoj zemlji na humanitarnom i
vojnom planu. Jučer je bilo pretoplo, kao u kotlu, a danas svježe kao u decembru.
Babo čita putopise, nisam znao da će ga ta knjiga toliko oduševiti, a mama se malo
odmara. Napet i površan, a ipak ne mlitav, takav sam ja. Bar sam pitao.
Sjetih se trenutaka u zvjezdanoj noći na Trebeviću, pred akciju u zoru. Trenutaka u
tamnoj, najtamnijoj zemunici, gdje je jedina svjetlost nada u Božiju milost.
Misli kao tanki film ulja na površini mora, danas.

uspjeli mnogo učiniti na razbijanju navedenih predrasuda i 'spinova', ali ja bih ovdje samo
ponudio jedan logičan argument. Po istom principu po kome smo mi 'izdali pradedovsku veru', i
Srbi i Hrvati su izdali neku pra-prad(j)edovsku v(j)eru svojim prihvatanjem pravoslavlja
(katoličanstva). Dakle, apsurdno. A zločinac će uvijek naći načina da pravda svoj zločin.
Ono što Bošnjaci mogu i moraju učiniti je da što bolje poznaju historiju, imaju razuman odnos i
prema Osmanskom carstvu koje je isključivo vodilo računa o svojim interesima jer smo mi
Bošnjaci, kao i svi drugi, bili tu primarno u njihovoj službi. Ono što nije uredu je da naši susjedi
sve što je bilo dobro u tom periodu negiraju ili minimiziraju (i sami opstanak multikulturne i
multireligiozne bosanske zajednice je ogroman uspjeh, s obzirom na to da takvo nešto nije
svojstveno na drugim područjima, npr. Like, Imotske krajine, Beograda, Užica, Čačka…), a za
sve što je bilo loše račun ispostavljaju Bošnjacima, koji su i sami podnijeli velike žrtve bivajući
upotrijebljeni za interese velikog carstva. Pored toga, sami Bošnjaci institucionalno i kroz
udruženja, klubove i dr. organizacije trebaju obnavljati veze s našim srednjevjekovnim
bosanskim naslijeđem, ali i bosanskom kulturom i naučnom misli tokom osmanske vlasti. Za
dodatno razmatranje o ovoj temi preporučujem knjigu Rusmira Mahmutćehajića O
antibosanstvu: Muke života u tuđim predstavama, Sarajevo, Connectum, 2018.
109
Termin iz transakcione analize, prema kojoj se ličnost sastoji od tri dijela: Roditelja, Odraslog i
Djeteta. Pojednostavljeno, Dijete predstavlja emotivni i najugroženiji dio čovjekove ličnosti
oformljen u dobu odrastanja, Odrasli predstavlja zdravo i racionalno prosuđivanje, a Roditelj
skup usađenih pravila, običaja i prenešene tradicije koja se po pravilu ne preispituje. Više o
tome u poznatoj knjizi Thomasa A. Harrisa Ja sam O.K., ti si O.K.
- 91
88 -
9. juli '93.
Hutba Fadil-ef. Fazlića110: „Dužnost je dijeliti dio onoga čime nas je Allah, dž.š.,
obdario. Ne radi se samo o novcu, tj. o materijalnim davanjima. Sadaka se daje na
mladost time što ćemo pomoći starije, na zdravlje tako što ćemo pomoći bolesne,
na snagu time što pomažemo nemoćne, i na bezbroj drugih blagodati kojima nas je
Allah, dž.š., obasuo. Dakle, sadaku može dati svako i u svakoj prilici, pa i time što
ćemo skloniti kamen s puta. Razmislite o ovome i bar jednom sedmično dajte
sadaku pa makar to bio blag osmijeh ili topla riječ.“

Petak, 16. juli '93.

Poslanik Muhammed, neka su mir, milost i blagoslovi Božiji na njega, rekao je:
“Sudbinu ne može promijeniti ništa osim dove, a život produžiti ništa osim
dobročinstva.”

Petak, 30. juli '93.

Najprije da se Fatihom sjetim rahmetli Kenana111, Zajke i Šehovića112. Svaki od
njih je zauzeo jedan kutak u mom srcu.
Mi smo ono čime ispunimo svoje misli. Ispuni misli bilo čime, samo ne ružnim,
dekadentnim, poražavajućim mislima.
Sve više uviđam raskorak između religije, islama i ljudi koji slijede, tj. pokazuju se
kao religiozni. I to me boli, to je ružno.

110
Hadži hafiz dr. Fadil-ef. Fazlić je bio dugogodišnji imam džamije na Hridu, moj prvi
vjeroučitelj (muallim), veoma učevan i dobar čovjek. Nažalost, rano je preselio na ahiret, 2012,
u 61. godini života. Sjećanje na njega vežem za troje: knjigu, osmijeh i cigaretu (bio je strastven
pušač i to je naškodilo njegovom zdravlju).
111
Ne mogu sa sigurnošću reći o kojem Kenanu se radi, ali mislim da je riječ o jednom finom
momčiću iz komšiluka, sinu Ismete i Eše Đemidžić. To je bila jedna od ratnih tragedija koju
smo osjetili svi u komšiluku.
112
Sjećam se Zajke i Šehovića kada su ne tako davno prije pogibije dolazili u posjetu našoj liniji
na Kosmatici, na Trebeviću. Toliko povjerenja, pouzdanja i hrabrosti su nam ulijevali ti heroji
našeg naroda. Njihova pogibija je bila težak udarac za sve patriote.
- 89
92 -
 Faksimil jednog porodičnog pisma upućenog iz Kaknja u Sarajevo posredstvom
Međunarodnog komiteta Crvenog krsta

Bakir113 je neuobičajen tip, u suštini dobar, ali se ne slažemo kod nekih religioznih
tema. Bez obzira na to, on je jedan od rijetkih sagovornika za intelektualne i
ljudske teme ovih dana.

113
Bakir Lamadžema, moj komšija, zanimljiv lik koji mi je izvjesno vrijeme bio ratni drug. Ostao
mi je u lijepom sjećanju. Umro je nakon rata od teške bolesti, karcinoma. Bio je širokog
interesiranja, volio je čitati, humanista na prvom mjestu, a muzika mu je bila ljubav. Izvana je
bio poznat po tome što je čak i zimi vani izlazio s raskopčanom košuljom. Stalno je pješačio,
znam da je u Saburinoj ulici imao majku i nepokretnu sestru koje je često obilazio. Prije rata je
radio u Njemačkoj, a 80-ih godina se vratio s porodicom, suprugom, dvije kćerke i sinom
kupivši kuću u Mujezinovoj ulici na Hridu. Simpatično mi je bilo to što za razliku od ostalih
gastarbajtera nije htio raditi mnogo prekovremenih sati, što je Nijemcima bilo veoma čudno. A
on je htio da odvoji dio vremena za sebe i porodicu. Bio sam generacija njegove djece, a eto u
ratu smo se družili i dijelili teške i lijepe trenutke, jer je bio sam, poslao je porodicu ponovo u
Njemačku. Jedan detalj posebno pamtim, urezao se duboko u mom sjećanju: tog ljeta ‘93. na
liniji smo za ručak dobili i po jednu narandžu (!?), a on je svoju podijelio sa mnom i rekao da
onu koju sam ja dobio ponesem kući i podijelim sa svojom porodicom. Ta polovica narandže
simbolizira i podsjeća me na ono najljepše što smo u ratu doživjeli, a to je nesebičnost i
saosjećajnost običnih ljudi. Bio si dobar čovjek, Bakire, nematerijalista, neka ti Bog oprosti
grijehe i nagradi za dobra djela!
- 93
90 -
Po meni, spoznaja dolazi kada se vraćamo na početak, krenuvši od poništenja
svoga 'ja'.
Zaključak prema transakcionoj analizi – Vjera je trenutno najčešće kao ritual
usađena u Roditelja koji sa sobom nosi sigurnost i zaštitu. Roditelj je OK ma kakav
bio i zato svako preispitivanje Roditelja donosi velika iskušenja i iziskuje veliku
snagu. Neki, nažalost, odbace cjelokupnog Roditelja i predaju se Djetetu i
Odraslom, odnosno njihovom preklapanju, zamućenju. Istinska religija je aktivnost
koja postepeno u određenim trenucima prelazi u bliskost. Ritual ne ispunjava naše
misli i osjećanja kao aktivnost i bliskost. Vjera se uglavnom konzumira kao
unutrašnje milovanje Djeteta od strane Roditelja. Zato se primjećuje toliko
“preobraženje” u kriznim i teškim vremenima. Traži se utočište u nečemu sigurnom
(u Roditelju, koji sadrži “vjeru”). A kada teškoće prođu, tada ni sigurnost (Roditelj)
ni milovanje (Roditelj–Dijete) nije tako potrebno i ono se napušta, a s tim se
napušta i “vjera” usađena u Roditelja.
Ne treba nikome zabranjivati da utočište traži u vjeri. To je sasvim ljudski. Ali na
vrijeme, postepeno treba uvoditi realnost. Tako će, nadati se, ostati nešto od prave
vjere i nakon teškoća.
S druge strane, mislim da je neljudski, pa čak i šejtanska odlika ne potražiti utočište
kod Gospodara čak i u tegobnim i tmurnim trenucima! Jer ko je taj ko bi nam osim
Njega utočište i zaštitu pružiti mogao?!

1. august '93.
Sinoć oko 2 sata na liniji je bila žestoka pucnjava, izgledalo je kao da smo
napadnuti. Jedino utočište u tmini noći s dosta mjesečine, jedino prevladavanje
iskušenja golemih, nađoh predajući se vezi sa Stvoriteljem.

- 91
94 -
- 95 -
Ponedjeljak, 2. august '93.
Uzalud vanjski mir ako ne ostvarimo naš pojedinačni i zajednički mir.
Izgleda da je dio Bjelašnice dospio u zločinačke ruke. To nije dobro. Postoji neka
nada u rješenje kroz pregovore, ali ja svoja očekivanja i nadu najprije i isključivo
vežem za Svemogućeg.
Videoprojekcija i razgovori u Kamernom teatru, u ambijentu novosarajevskog
žilavog duha. Filmovi o ratu u Sarajevu. Zanimljivo, ali tužno i strašno. Tako mi je
teško bilo gledati snimke ljudi s amputiranim rukama, nogama. Čovjek je stvoren u
savršenom obliku, a nakaze ga osakaćuju! Slično se prikazuje i u mnogim
svjetskim gradovima. Nešto se dešava. Nekad loše, nekad dobro, s mogućnošću da
bude bolje. I sve je to dio naše sudbine koju trebamo što kvalitetnije proživjeti jer
ovo što se dešava nije besmisleno.
Sjećam se događaja od prije tri godine, tada je iračka vojska ušla u Kuvajt. Bio sam
na moru u Trpnju. Sve to sada izgleda daleko, ali daleko su i oni prvi ratni dani
prepuni izgubljenosti. Ovaj rat je učinio da zastanem pred ogromnom dubinom i
ozbiljnošću života. Ovaj rat još uvijek traje. Teško je, ali nadam se...
Ovo je sveska koja, bar za sada, svjedoči o blagom izdizanju iz očajanja i
rezignacije radi neostvarenih nadanja, ali i o povratku ka pročišćenoj svijesti i
istinskoj vjeri.
7. august '93.
Najprije dva tužna, sjetna događaja:
Nakon nesretnog samoranjavanja sinoć je na ahiret preselio Hajrudin Karović Rika,
momak s kojim sam jedno vrijeme stražario na liniji. Zamišljen i simpatičan,
šaljivdžija i ozbiljni bosanski čovo u jednom liku. Žao mi ga je, otac malog djeteta
i suprug. Neka se Bog smiluje i njemu, a i onima koje ostavlja iza sebe. Sjećam ga
se kada je čitao „Slovo o šehidu“ u listu Život, koji sam jednom donosio na položaj.
Tevhid za dušu rahmetli Sakiba Zečevića. Kao zahuktala lokomotiva već je prošla
jedna godina otkako je od nas otišao, s ovog prolaznog svijeta u vječni, dragi
Sakib. Zvao me je “moj drug iz borbe”, uvijek nasmijan i neuvredljiv, šaljivdžija i
darežljiv. Žrtvovao se za svoju porodicu. S njim nije bilo mjesta pesimizmu!
Sada jedna radosna vijest: Fikret114 mi reče da sutra trebam u Komandu. Pomislih
šta li je sada, neki problem? A ustvari, odobrena mi je prekomanda u PVO. Ja kao
ošamućen, ne mogu da vjerujem od sreće.
I tako, akšam se već uveliko pripremio da stavi tačku na ovaj topli, čudni, tužnim
događajem i sretnom viješću prožeti, a zikrullahom zaokruženi dan.

114
Fikret Mrzić, tadašnji komandant hridskog bataljona.
- 93
96 -
Četvrtak u suton, 19. august '93.
“Malo” čudna atmosfera ovih dana. Dobro mi je, ali to nije to, mislim na novo
zaduženje. Jednostavno srce mi nije zadovoljno, ono teži za nečim gdje će se
iskazati, pokazati. Što se raje tiče, ima i (vrlo) finih i onih (malo) lošijih. A sve
zavisi i od moje uloge u toj mikrozajednici.
Ne komuniciram mnogo, volim dobre ljude, dobre vjernike, one koji se ne ohole i
ne umišljaju da sve mogu i sve znaju. Unutrašnji mir je nešto što trenutno ne
posjedujem. Možda je to bezrazložno, možda previše tražim od sebe. Važno je
čestito obavljati svoj posao, učiti, truditi se. A osim stručnosti, važan je i odnos s
drugim ljudima. Ohrabri se, vjeruj da će biti dobro.

31. august '93.

Mevludi ovih dana. Jučer predvečer je bio u džamiji Pod takišom.
Tetka Dila se javila porukom preko CK (Crvenog krsta). Eldina je poslala po 200
DM mami i daidži Ćamilu, a Eldinu 300 DM.
Navikavam se, dosta je neobično. Manje puca, rijetko idem na vatreni položaj, rano
ustajem. Bilo je toplo a sada je poprilično hladno. Manje kontaktiram s ljudima a
više vremena provodim za računarom kad ima struje.

12. septembar '93. (kod kuće s mamom i babom, pred jaciju, uz svjetlost žiška)
Počinjem ovo svoje škrabanje uz nadu da ću se malo rasteretiti ako ne zadržim sve
ove besmislice u sebi. Još uvijek sam na istom mjestu, u kasarni. Mjesto je odlično,
samo što ponekad to pomute neke stvari. Npr., trenutno je obim mojih poslova tako
mali da se ponekad upitam šta ću ja uopće ovdje i ubjeđujem sebe da sam od
potrebe i koristi. Svaki dan sam obavezan biti u kasarni, s tim što se nekako
jednostavnije slažem s Bakirom M. nego sa Erminom. Dakle, moram stupati u
kontakt htio ne htio, bio raspoložen za to ili ne. Osjećam ogromnu obavezu da što
više iskoristim ovu mogućnost. Tada hitim, srkletim, pa me onda grize savjest ako
ništa ne završim.
Ovih dana sam mnogo i korisno radio, a danas nisam znao odakle i šta da počnem
ili završim. Trebao bih napraviti neki plan za naredni period, ali razmišljam kako je
i to pod znakom pitanja, jer ovisi od globalne situacije u Bosni i Hercegovini, u i
oko Sarajeva, kao i od situacije u PVO. Od situacije u i oko mene.
Poželim svoj mir u osami i ispunjenje snagom, znanjem i vedrinom za izlazak u
izvanjski svijet. Ali molim dragog Boga da mi ne podari usamljenost praćenu
iskušenjima, tugom, strahom i sličnim zlom. Molim Ga da nam otvori izlaz iz ovog
rata i riješi me neugodnih obaveza. Da mi podari vrijeme i društvo u kojem ću
ispoljiti ljepotu duše, a ne šutjeti i biti usamljen u sredini punoj ljudi, jer nalazim da
je to ljepše nego biti dio njih.
Toliko sam se nekako učahurio u svojim plitkim mislima da čak ni dragim osobama

- 97
94 -
ne mogu poslati pismo. Postoji nešto što me sprečava da pišem i ovaj svoj
“dnevnik”. Prisjećam se kako je bilo lijepo kada sam išao na fakultet.
Zavidnost nosi sa sobom dva zla: nezahvalnost na Božijim blagodatima i
optuživanje nevinog.
Osjećam da se postepeno uklapam u ovaj život prožet raznoraznim osjećanjima,
karakterima, raspoloženjima, obavezama, težnjama i dosegnućima.
Danas sam malo hodao ulicama Sarajeva. Ponovo su pune ljudi, šetača. Ponovo se
radnje otvaraju. I ponovo je tragično i pretužno mjesto kraj tržnice Markale
pretvoreno u okupljalište raznoraznih “trgovaca”.
Izgleda da je Velida115 preselila na ahiret. Ako je to zaista tačno, molim Boga da
podari milost i spas njenoj duši, jer ona je bila osoba na koju sam mogao računati
ako mi nešto zatreba!
O mnogim sam stvarima tokom ovog rata prestao da razmišljam, pa tako i o
“polovini” ove sveske, dnevnika. I letimičnim čitanjem moglo bi se vidjeti koliko
sam napora morao ulagati da bih prelomio nešto neobjašnjivo u sebi što koči ruku i
ledi misao. Ponekad čak ne znam da li se trebam protiv toga boriti. A ipak, polahko
ustajem iz te homogenizirajuće mase ni sam ne znam kako, ipak ide nabolje.
Danas sam malo razmišljao o “vremenu dunja“ koje svake godine početkom jeseni
ulazi u naše domove i naše misli.
Šta se desi u Jugoslaviji, na Balkanu?! Govorim to jer gledam HTV (došla je
struja). Mržnja Srba prema Hrvatima i obratno a združena mržnja prema
Muslimanima. Većinu tih neljudi više ne želim vidjeti ni na TV-u.
Nema smisla grčevito grabiti. Ma koliko grčevito stezao ono što imaš ili sumahnuto
tragao za nečim što bi želio imati, ne znači da ćeš to i dobiti, jer lični napor nije
uvijek dovoljan. Potrebno je Božije dopuštenje, odredba, pomoć i zaštita. Sve to
treba ukalkulisati u svoj život. Prije rata, a i sada otkako sam prešao u kasarnu,
potisnuo sam mnoge stvari u želji da uspijem na informatičkom planu. Međutim,
poznato je šta se desilo, morao sam se posvetiti drugim stvarima skoro godinu i po.
Jučer i sinoć me dugo, dugo bolio zub. Nikako mi nije dao mira. Sada sam u
kasarni. Pada kiša. Oktobar je, treći.
Ponovo me muči zubobolja. Razmišljao sam sinoć o sebi i o ljudima koji su trebali,
a nisu mi pružili dovoljno ljubavi. Možda je problem i u meni, jer prikrivam
osjećanja i svoje misli. Trebao bih se češće vraćati sebi. Životni ritam, ambicije i
nade izazivaju brige zbog osjećanja neispunjenosti. Može se reći da su naše želje
zapravo naši gospodari. A bol je situacija koja zahtijeva od čovjeka da zaviri u
sebe.
115
Moja kolegica s fakulteta, Velida Muftić, draga, vedra i nasmijana djevojka. Poginula je zajedno
sa još šestero djece u masakru u Ulici Bakarevića na Bistriku 26. juna 1993. od granate
ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske.
- 95
98 -
Petak, 8. oktobar '93.
Nakon duže pauze pokušat ću nešto zapisati. Sjećam se jedne hutbe u Ferhadiji
džamiji početkom mjeseca augusta. Dozvoljeno je u moljenju spomenuti neko
dobro djelo koje je čovjek učinio samo zarad Božijeg zadovoljstva. Možda je ovo
poboljšanje stanja upravo rezultat nečije primljene dove.

Srijeda, 3. novembar '93. (21:40h)

Predugo nisam ništa napisao u ovaj dnevnik. Možda zato jer sam neke stvari pisao
u svoj editor teksta na računaru, a i u druge sveske. Ono što karakterizira ovaj
protekli period je:
- Intenziviranje granatiranja grada od neprijateljske strane, što je bilo uvod u
opći napad na linije odbrane 1. i 10. brdske brigade 16.10. i ponovo
22.10.1993. Ipak, do nogu su potučeni i odbačeni u suludoj nakani.
- Obračun policije i armije, tj. zvanične politike s Cacom, Ćelom i sličnima.
Žalosno i tragično je što je došlo do tačke kada se problem morao riješiti na
takav način.
- Od 1. i 10. brdske brigade formirana je 15. motorizovana brigada. Obaveze
su uvećane, ali mislim da je to dobar potez sa stanovišta odbrane.
Inače, ustaljujem se na svojoj novoj poziciji u Komandi. Pišem novoj, a skoro će tri
mjeseca otkako sam u PVO-u.

- 99
96 -
- 100 -
- 101 -
- 102 -
Počela su predavanja na fakultetu. Dosad sam bio dva puta na Građevini116. Što se
računara tiče, malo stagniram. A ovih dana ni u Komandi nema struje.
Studen je, vrijeme usamljenih šetnji, razmišljanja i traženja topline. Nadam se, ali
malo je prijatelja, malo. Prevladavaju oni koji na dobro lošim uzvraćaju. Kuda to
vodi, oni će vidjeti i osjetiti. Ja se trudim biti strpljiv, ne nagliti, sve dođe na svoje.
Ne znam jesam li to već negdje zapisao: amidža Fudo se oženio a Eldin je bio u
Kaknju!
Struje nikako nema već duže vremena. Babo je napravio peć, mini tiš-šporet, super
je.

MOLIM TE, DRAGI BOŽE, DA DAŠ DA ŠTO PRIJE UĐEMO U MIR SVI ŽIVI I ZDRAVI,
POKORNI I PREDANI TEBI, I DA POSLIJE RATA NE ZABORAVIMO ŠTA NAM SE DEŠAVALO,
ŠTA SMO OSJEĆALI I KAKO RAZMIŠLJALI KADA SI NAS JEDINI TI, MILOSTIVI, ŠTITIO,
DAVAO UTOČIŠTE I SIGURNOST, KADA NIKOG DRUGOG NIJE BILO.

Iz prošlosti sam odstranio mnogo toga, osim malog broja detalja.

Malo je onih koji se izdižu iznad životinjskog života, vode računa o duši i strahuju
od Boga. Ne uzdižem sebe, možda bih i ja bio takav da sam pritisnut teškim
iskušenjima. Ali postoje principi kojih se trebamo pridržavati.

7. decembar '93.
Život u Sarajevu je tako opasan. Stalno učim dove za spas i izbavljenje iz ovih
opasnosti i za uputu.
Prošla je godina dana od bitke za Trebević.

Utorak, 14. decembar '93.

Još jedan krvav dan u Sarajevu. Strašne eksplozije granata tu u blizini nas odnose
živote i sreću mnogih ljudi. Kada i na koji način će se raspetljati ovaj vjerovatno
najzamršeniji čvor života?
Vrijeme prolazi. Kratki predasi, dolazak struje, humanitarne pomoći i sl. uljuljkuju
nas u opsjeni da nije sve tako tragično. A ustvari samo trenuci Božije milosti nas
dijele od tragedije. Šta preduzeti? Svaki dan stradava više nevinih stvorenja i ta
činjenica prosto blokira razum!

116
U tom periodu ETF se privremeno nalazio na Građevinskom fakultetu na Koševu.
- 103
100 -
Sarajevo, 8/9. januar '94.
Imamo struje noćas, prioritet117. I plina ima, kao rijetko kada. A ovih dana je i
neuobičajeno toplo.
Kako vrijeme odmiče, sve je jače uvjerenje da se trebamo uzdati isključivo u Boga
ali i u našu armiju i sebe.
Dosta je događaja bilo od 14. decembra kada sam posljednji put pisao. Jedan
pripadnik naše jedinice, Emir Mušmulja, preselio je na ahiret. Allahrahmetile.118
Sarajevo je tako intenzivno granatirano da je izuzetno opasno uopće se kretati
gradom, a ljudi nisu sigurni ni u svojim stanovima i kućama. Tako su neki dan
dvije kompletne porodice otišle sa ovog svijeta za vrijeme ručka u svom stanu!119

117
Pošto je Sarajevo bilo u opsadi, nije se mogao osigurati redovni dotok struje preko dalekovoda
koji su često rušeni od strane agresora, tako da nije bilo struje za široku potrošnju. Međutim,
manje količine struje povremeno su bile osigurane za pojedine strateške objekte kao što su
bolnice, pošte i sl. Tokom 1993. godine takva alternativna mreže se razgranala, često prelazeći
žicama preko krovova. Neki građani, koji su imali sreću da im te žice prolaze u neposrednoj
blizini, uspjeli su se priključiti na njih, a potom omogućiti isto i svojim komšijama. Takav
priključak koristio bi se samo za televiziju i jednu lampu, a nazivao se "mala struja", "lažna
struja" ili "kriva struja" i predstavljao bi prozor u svijet iz gotovo potpune blokade.
118
Sjećanje na njegovu pogibiju mi i danas predstavlja veliki teret. Bio je veoma mlad, imao je 19
godina. Mladost još nesvjesna života i smrti. Bio je teško ranjen na našem položaju na Debelom
Brdu, imao je operaciju na CUM-u Kliničkog centra Koševo, ali nije preživio. A ja sam
njegovoj majci javio da je ranjen, to je bila vrlo teška zadaća. Mislio sam da ona treba znati za
to, možda baš njena dova bude primljena. Zajedno smo taksijem otišli do bolnice Koševo, on je
već bio na operaciji. Čekali smo dugo. Ali nadanja su bila uzaludna. Znam samo da uvijek
nakon toga, kada se sretnu moj i pogled njegove mame, babe, brata ili snahe, odmah se sjetimo
tog tragičnog događaja. I neprijatno se osjećam jer znam da kada vide mene, to ih podsjeti na
gubitak sina koji je takoreći bio na početku života. Zato i ne volim da se sretnemo, ne radi sebe,
već radi njih. Ali postoji jedna lijepa stvar, a to je da su njegov brat i snaha dobili kćerku i dali
joj ime Emira.
119
Radi se o porodicama Tatarević i Dragnić. U podsjećanju objavljenom na web-stranici
http://www.nap.ba/new/vijest.php?id=20045 [pristupano 19.9.2018.] stoji: “Na današnji dan,
1994. godine, od granate ispaljene s agresorskih položaja, ubijeno je šest članova porodica
Tatarević i Dragnić, među kojima i dvoje djece. Tog tragičnog dana život su izgubili Asja i
Nadan Tatarević, njihova majka Dženana, otac Adnan, te Nadžija i Veseljko Dragnić, dok je
teško ranjen Mensur Dragnić.” Ukopani su na groblju LAV, u jednom nizu, i to je veoma tužno
mjesto koje bi trebao obići svaki stanovnik i posjetilac Sarajeva. A odmah prekoputa, nalazi se i
veliko mezarje na pomoćnom stadionu Koševo. Nekadašnje mjesto igre i sportskog nadmetanja
postalo je mjesto ukopa građana Sarajeva u ratu. Obavezno posjetiti, odati počast nevinim
žrtvama i dobro se zamisliti!
- 101
104 -
16. januar '94.
Uzburkane misli ovih dana i noći. Ne mogu se opustiti, mnogo razmišljam i
preispitujem se. Težim ka besprijekornosti, a u stvarnosti pravim propuste i greške.
Ljude upoznaješ tek kada im „staneš na rep“. Zato treba biti oprezan i pripravan. U
suštini se nisam mnogo promijenio, ali su neke okolnosti i ljudi utjecali da sam se
morao prilagoditi da bih se održao na površini. Osjećam da prvi put aktivno
učestvujem u životu jedne zajednice, što mijenja moj dosadašnji ratni put i otvara
neke nove mogućnosti. Ali i predstavlja iskušenje i obavezu.
Ispravi se i udahni čvrsto. Zamisli se i čvrsto pouzdaj u Stvoritelja. Malodušnost i
nedostatak uvjerenja ne smije biti odlika čestitih. Božiji meleci bdiju nad svim.
Moraš se izdići iznad situacije i ne smiješ se utapati u siva razmišljanja. Moraš
vjerovati da su ovo samo privremene teškoće i da će uskoro sve biti dobro.
Strah od Boga i samo od Njega. Čvrsta vjera u Njegovu bezgraničnu milost.
Između te dvije granice moram naći svoj sadašnji život i projekciju budućeg.
Smiriti se, skoncentrirati, spustiti pogled i misli i biti zahvalan. Nije me moj
Gospodar napustio.
Ne treba suviše razmišljati o nekim visokim pitanjima, ipak treba biti svjestan da si
čovjek, insan stvoren od zemlje s udahnutom dušom. Razmišljati o malim stvarima,
marljivo raditi i živjeti u iskrenoj pobožnosti i predanosti Stvoritelju, moliti Ga da
ti razjasni neke stvari i obaspe milošću. Izučavati i slijediti provjereni put
izvršavajući ono što je naređeno a kloneći se onog što je zabranjeno. Baviti se
ljudskim stvarima. Jednog dana će se sva otvorena pitanja i nejasnoće riješiti. Do
tada ne treba mučiti sebe.

- 105 -

102
- 106 -
 Sveska 4
(25.1.1994 – 30.6.1995)

- 107 -
- 108 -
Utorak, 25/26. januar '94.
Eto, konačno počinjem ovo svoje kazivanje u novu svesku (prekinu me nestanak
struje na par minuta). Mnoge okolnosti su se promijenile. Ponovo se, nakon šoka,
vraćam sebi. Teško je, ali ipak ide nabolje. Srce mi steže misao i saosjećanje s
patnjom naših ljudi, roditelja za djecom, djece za roditeljima. Teško je pojmiti sve
to, da granata “samelje” ljudsko tijelo, raznese dječije nevino i krhko tjelešce. I ovo
osjećanje straha ipak utječe na misli i raspoloženja. Opet s druge strane, srce mi
ispunjava svijest i osjećanje da postajemo svoji na svome, da slobodno možemo
reći ono što je dio nas. Osjećanje da jačamo i vraćamo se u život nakon što smo bili
otpisani. Nepravilno bi bilo reći da prezirem ono što je bilo prije rata. To što je bilo
ranije skoro da se nije ni desilo. Zauzetost, ponekad ni sam ne znam čime, ne da mi
slobode, vremena, koncentracije da dublje analiziram neke stvari. Vrlo rijetko, ili
gotovo nikako sam sam. Nedostaje mi opuštanja, ljubavi, nježnosti. A moram biti u
posebnom raspoloženju i osjećanju da bih prihvatio ljubav i nježnost.

7. februar '94.
Danas je dan kada Sarajevo sahranjuje svoje mrtve. Više od 80 nevinih,
najpriličnijih Božijih stvorenja, je uništeno. Razneseno, takoreći isfaširano.
Nepojmljivo je za normalnog čovjeka da shvati da se tako uništavaju nevini ljudi.
Slike koje su snimljene na pijaci Markale nevjerovatne su i toliko strašne da se
jedino može reći da je ovo “smrt civilizacije”. Deset godina poslije Olimpijade ovaj
svjetski grad, nekada obasjan svjetlom, pokriven pahuljama snijega, danas je grad
koji je zapanjen, grad koji plače za svojim građanima.

MILOSTIVI, NAJMILOSTIVIJI, U TEBE SE UZDAMO, OD TEBE TRAŽIMO ZAŠTITU I

UTOČIŠTE, SPAS I MIR OD SVAKOG ZLA. 5. FEBRUAR '94. JE VJEROVATNO NAJCRNJI
DAN U HISTORIJI OVOG GRADA U KOJEM SAM ROĐEN, U KOJEM ŽIVIM OVAJ ŽIVOT KOJI
SI MI TI DAO I U KOJEM NASTOJIM BITI PREDAN TEBI. MOLIM TE, UZVIŠENI I
SAMILOSNI, DA NAS IZBAVIŠ IZ OVOG STRADANJA I DA DAŠ DA TE VJEČNO SLAVIMO I
HVALIMO. AMIN!

17. februar '94.

Ramazan je. Bijeli, nježni snijeg prekriva ulice. Mirno je. Ali u duši još nema
opuštanja, jer sve je uglavnom u fazi predviđanja. Iftari u Komandi... A večeras
sam za iftar bio kod kuće. Teravije. Dobro je, ali sam nekako bio duševno smireniji
prije godinu dana. Međutim, sve ima smisao pa i ovaj period prevelike i prisilne
okruženosti. Nemam prava na lične emocije, zanemario sam privatni život. Upravo
slušam kasetu koja se vrtjela u kasetofonu zime 1992, pred rat. Ne sjećam se, ne
rasipam se u željama, ne umirujem u sadašnjosti.
Mnogo mi nedostaju prijatelji. Iskreni, stvarni. A ni ja nisam za prijateljstva.
Nekako sam samotnjak. Volim pomagati drugima, ali mi treba i mogućnost da
razmislim o nekim stvarima. Treba mi pohvala, potvrda, priznanja koje će potisnuti
strah. Prezauzetost razbija zainteresiranost i volju. Nema onog žara u meni kakvog

- 109
106 -
sam imao nekada. Koliko je to uvjetovano nedostatkom prave osobe, tj.
neuspjesima i odsutnošću na planu momak – djevojka?!

Petak, 18. februar '94.

Danas smo ponovo radili u radnji: mlijeko i jogurt koje smo prodavali jednostavno
je razgrabljeno.120 Ponovo u radnji nakon dvije godine, ovaj put s drugačijom
slikom o svemu tome, mnogo smo se izmijenili. Jesu li se zaista stekli uvjeti da se
koliko-toliko normalno radi?! Šta nam predstoji u narednim danima i mjesecima?

HVALA TI, MILOSTIVI, NA MIRU OVIH DANA, MIRU KOJI NIJE ONAJ MIR NA KOJI SMO
NAVIKLI, A KOJI VJEROVATNO I NEĆE NIKADA DOĆI JER I NE TREBA DA DOĐE. NAIME,
MI SMO SE PROMIJENILI, A SAMIM TIM I NAŠE POIMANJE MIRA I ŽELJE U VEZI S TIM.
MOLIM TE, BOŽE, ZA MIR KOJI ĆE OMOGUĆITI UVJETE ZA NESMETANO I TRAJNO
DJELOVANJE NA TVOM PUTU. UPUĆUJEM DOVU DA VIŠE NIKADA NE BUDEMO
ZAGLUPLJENI, ZASLIJEPLJENI, NEMARNI JER NAS JE TO I DOVELO DO OVE STRAŠNE
OPOMENE.

Petak, 25. februar '94.

Istovremeno s mirom koji ulazi u ovaj grad, na površinu isplivavaju konflikti. Ne
mogu prihvatiti da se (gotovo) vraćamo na isto, da se neki ljudi i pored svega što se
desilo u ove dvije godine nisu suštinski izmijenili nabolje.

BOŽE, SAČUVAJ NAS OD NEŽELJENIH I BESKORISNIH KONFLIKATA, SAČUVAJ NAS OD

ZABLUDA I OD NEVJERSTVA JER JE ZA TO DVOJE I POSLANIK, NEKA JE TVOJA MILOST I
MIR NA NJEGA, TRAŽIO ZAŠTITU. MOLIM TE, MILOSTIVI, DA OVI DANI PRED NAMA
BUDU POTVRDA NAŠIH NADA PREMA STABILIZACIJI ŽIVOTA: RADA, UČENJA,
PLEMENITOG I KORISNOG ISPUNJAVANJA VREMENA.

Rat u Sarajevu će biti završen kada bude završen u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Jedan dio naše jedinice izlazi iz Sarajeva. Nije svejedno, naročito sada kada se svi
nadaju i žele ponovo raditi ono što se radi u normalnim vremenima.
Utorak, 1. mart '94.
Večeras su neki naši drugovi iz jedinice otišli na teren. Brinem zajedno s njima, jer
uvijek ostaje ono neizgovoreno pitanje da li će se svi vratiti nazad, svojim kućama i
porodicama.
Postepeno ovi dani mira postaju svakodnevna pojava. To se doima nestvarnim.
Jučer su avioni NATO-a oborili četiri neprijateljska aviona!
Pomalo radim s mišem. Danas sam nešto eksperimentirao s COREL-om. Odlična
stvar. Kako li tek izgleda sve to s novom generacijom softvera?!121

120
Sve to je bilo skromno i trajalo kratko, samo nekoliko dana. Razlog je jednostavan, mljekara je
isporučivala robu drugim trgovcima koji su imali jače 'veze'.

- 107
110 -
Sinoć sam klanjao teraviju u svojoj sobi. Toplo je ovih ramazanskih dana.

MOLIM TE, UZVIŠENI, DA MI DADNEŠ MIR U ZAOKRUŽENOSTI U MOM RELIGIJSKO-

DUHOVNOM SVIJETU, U MOM RADNO-NAUČNOM SVIJETU, TE U MOM SVAKODNEVNOM
ŽIVOTU.

Važnije je imati sve to izbalansirano, pa makar i u skromnom obimu, nego biti

uskraćen za prvo, drugo ili treće.
13. mart '94.
Ramazanski bajram 1414.
Mir. Ne potpuni, ali ipak mir. Mir koji čak unosi nemir u misli. Ne mogu pojmiti
sve ovo. Trebalo bi najmanje nekoliko mjeseci da mi se misli slegnu.
Ramazan je protekao bolje nego što smo mogli i zamisliti. Smatram da je ovo jedna
vrsta naše pobjede. Predah je stigao, samo da plamen istine i pravde zasvijetli još
jače, da se ne ugasi.
Ovo vrijeme proljeća i mira uzrokuje pitanja. Vrijeme prosto govori: opusti se,
razveseli, radi korisno za fakultet, izađi, upoznaj finu simpatičnu djevojku.
Međutim, tu je vojska i obaveze.
Nemam oko sebe osoba kojima bih mogao otvoriti dušu, sve je ponajviše
diplomatija. Volio bih da sam hrabriji u borbi za dobro i sprečavanju onog što je
loše.
Kadija je preselio na ahiret. Nisam ni znao to do prije neki dan kada sam ga želio
posjetiti. Umrla je i Podžina122 nana.
Jutro je. Udišem miris slobode. Sretan sam i zahvalan zbog toga.

17. mart '94.

Hadis poslanika Muhammeda, neka su mir, milost i blagoslovi Božiji na njega:
„Znanje je prijatelj vjerniku, razum mu je vodič, dobra djela su mu skrbnik, blagost
pomoćnik, strpljenje vojni zapovjednik, nježnost roditelj, a ljubaznost njegov brat.“
Eto, s ovim hadisom počinjem i ovo lijepo jutro tražeći zaštitu od svake

121
Miš, kao sredstvo interakcije čovjeka s računarom, tada se tek počeo koristiti i to samo u okviru
pojedinih softverskih aplikacija koje su imale grafički interfejs, kao naprimjer CorelDRAW.
Personalni računari su tipično koristili operativni sistem MS-DOS, a tek 1995. godine, pojavom
Microsoft Windows 95, došlo je masovne primjene grafičkog interfejsa u formi kakvu danas
poznajemo.
Zanimljivo je navesti tipičnu konfiguraciju računara iz tog perioda: procesor Intel 80286
25MHz, RAM 2 MB, tvrdi disk 40 MB, DOS 3.3, 1.2 MB floppy disk, CRT monitor 14''
jednobojni – žuti ili zeleni. Cijena je iznosila oko 2.000 tadašnjih DM za nov računar, odnosno
oko 650 DM za polovan.
122
Elvedin Podžo, moj drug iz osnovne škole. Roditelji su mu radili u Njemačkoj, a i on im se
nakon završene škole pridružio. Nisam ga od tada vidio.
- 111
108 -
neugodnosti i zla u ovome danu, te ljepotu i blagoslov u njemu.
Prošla je godina dana otkako sam posljednji put polagao ispit. Sada je situacija
mnogo bolja, vjerovatno je vrijeme da se aktivnije angažiram na pripremi ostalih
ispita na trećoj godini fakulteta.
Hvala Ti, Bože, što si mi dao da se ne trebam ničega stidjeti vezano za ovaj rat, da
sam sačuvao čist obraz, kao jedinka i kao pripadnik naroda.123

MOLIM TE, MILOSTIVI BOŽE, DA MI DADNEŠ ŽIVOT U KOME ĆU STALNO I ISTINSKI BITI
NA PUTU ISTINE I SKLADNOG ZAKONA KOJI SI TI PROPISAO NAMA LJUDIMA, DA NE
SKRENEM, NE ZALUTAM, PA DA SE NE MORAM STIDJETI SVOJIH DJELA!

Fakultetsko znanje nije dovoljno za život.

Četvrtak, 24. mart '94.
Iako još nije sve (raz)riješeno, sada je stanje u Sarajevu pa i u mnogim drugim
mjestima u našoj Bosni i Hercegovini relativno mirno. Neriješeno je s onima koji
su se priključili putu zločina, prepustili se najcrnjem đavolu da ih vodi. Ostaje da se
riješi situacija u istočnoj Bosni.
Učim Relacione baze podataka, ovdje u svojoj sobi pod svjetlošću lampe na struju.
Programiram na računaru u Komandi. Tramvaji su proradili, most za Grbavicu, a
putevi Sarajevo – Hrasnica (Dobrinja – Butmir) i Visoko – Sarajevo, preko
Vogošće, djelimično otvoreni.
Ponovo se razliježu ezani sa sarajevskih džamija.
Na TV-u prenos Skupštine Republike Bosne i Hercegovine na kojoj učestvuju i
bosanski Hrvati.
Sjećam se snova od prije dvije godine. Razum ne može sve ovo pojmiti. I ne treba.
Ali mora biti svjestan zamki lutanja, svjetlosti na Ispravnom putu iako smo još
daleko od onoga kakvi bismo trebali biti.
Nažalost, sinoć na Igmanu dogodila se nesreća s našim ljudima koji su išli za Vareš.
Trojica su poginula a više njih teže i lakše je povrijeđeno nakon što se prevrnuo
kamion.
---
Možda je besmisleno, ali ponekad se pitam da li je uopće moguće dijeliti život s
nekim. Vjerovatno kada je čovjek zadovoljan, manje primjećuje probleme i

123
Nažalost, postoje slučajevi u kojima su neki pripadnici Armije RBiH počinili zločin i to ne ide u
prilog časnoj viteškoj borbi jedne armije koja je ponikla iz ničega, a uspjela se suprotstaviti
transformiranoj JNA, profesionalno vođenoj i potpuno opremljenoj armiji, jednoj od
najmoćnijih u ovom dijelu svijeta. Žao mi je svih nevinih žrtava, i za njihove porodice je
nebitno jesu li one pojedinačne ili masovne, ali je bitno naglasiti da ti zločini nisu bili sistemski
i metodički planirani i izvođeni, tj. nisu bili dio naše ratne strategije, već izolirani i pojedinačni
slučajevi.
- 109
112 -
konflikte, a kada je nezadovoljan, nervozan je i svašta mu smeta.
U vezi sa surom Kadr (Noć Kadr vrednija je od 1000 mjeseci...), možda je poruka u
sljedećem: prihvatiti, usvojiti kur’anske principe makar u djeliću svog života
vrednije je nego proživjeti dugovječan život bez ikakvog poimanja Božije
prisutnosti. Kur’an nas uči kako živjeti po Božijem zakonu ne remeteći savršeni
sklad koji je On uspostavio. Jedino čovjek sa svojom zlobnom mišlju ima
mogućnost da smisli nered.
Pitam se, Bože Milosni, zašto si stvorio ljude ovakve kakvi su, u većini zli i
iskvareni. Oprosti mi Bože, Ti najbolje znaš!

5. april '94, poslijepodne

Na današnji dan, prije dvije godine, za nas je počeo rat. Ni slutiti nismo mogli da će
dvije godine ovako strašno protutnjati kroz naše živote. Hvala dragome Bogu pa
nas je sačuvao u životu, zdravlju tjelesnom i duševnom, podario vjeru i uspravio
nas, zaštitio i nahranio, obveselio kada je to bilo najteže! Mnogo, mnogo šehida i
poginulih branilaca ostalo je na zemlji bosanskoj, zemlji koju nismo osjećali ni
dovoljno cijenili.124 Koliko je ova zemlja samo natopljena krvlju i suzama!? Dijelili
smo sudbinu s njom, onda kada je vladala tolika neizvjesnost i strah da je
beznadežnost bila jedino razumno 'rješenje'.
Spremio sam se oko 70-80%, pa je možda vrijeme da skupim hrabrosti i prijavim
ispit iz SBP (Struktura i baza podataka). Ima li smisla dodatno prolongirati taj ispit
težeći perfekciji?! Mislim da nema. A ovako mi se pruža šansa da se rasteretim i
nađem vremena za nešto drugo, isto tako korisno.
Vrijeme je da konačno shvatim da se razlikujem od drugih. Ne kažem apriori da
sam bolji ili lošiji od njih, već jednostavno – drugačiji. A mnogo je još iskušenja
pred svima nama.

124
Bilo bi netačno i nepravedno reći da su Bosnu branili samo Bošnjaci. Naprotiv, Bosnu su branili
i oni pripadnici srpskog i hrvatskog, kao i drugih naroda koji je doživljavaju kao svoju
domovinu. Teško je ući u pojedinačne motive svakog čovjeka, ali nebrojeno je primjera časnih i
čestitih ljudi koji su stali u odbranu istine i pravde, u odbranu zajedničke domovine. Nažalost,
kako je vrijeme odmicalo, Armija Republike Bosne i Hercegovine je od višenacionalne armije
ili bolje rečeno patriotskog fronta sve više postajala primarno bošnjačka armija. 'Zaslugu' za to,
s jedne strane, ima međunarodna zajednica (posebno Velika Britanija i Francuska) pritiscima da
se Boban i Karadžić pojave kao legitimni partneri u pregovorima s Izetbegovićem, čime je
karakter rata formalno promijenjen kao da se radi o unutrašnjem sukobu 'tri strane', a s druge
strane bošnjački politički establišment, koji je popustio takvim pritiscima previđajući trajne
negativne posljedice takvog pristupa. Da se vratim na početak ovog komentara: iskazujem
duboko poštovanje i prema svim nebošnjačkim patriotama, posebno onima koji su svoj život
dali u časnoj odbrani Bosne i Hercegovine. A veliko poštovanje i saosjećanje zavređuju i
njihove porodice koje se često mogu upitati za koje ciljeve je poginuo njihov najbliži? Za
ovakvu državu se sigurno nisu borili, ali jesu za svoju domovinu. I zato njihove žrtve nisu
besmislene!
- 113
110 -
Velika je umjetnost u životu znati se izdići iznad sebe, nadvladati svoj ego.
Prošlo je dvije godine otkako sam prestao razmišljati o vezama, eventualnoj
djevojci. Možda sam otišao i u drugu krajnost, ali sam siguran da je vrijeme „samo
radi zabave“ iza mene. Jednostavno ne mogu istovremeno biti i blizu i daleko od
vjere. Jer duša se u potpunosti ispoljava u svojoj veličanstvenoj vrijednosti jedino
ukoliko je u zadovoljstvu svog Stvoritelja.
A u vezi sa djevojkama, bez duhovne, svaka druga veza je nedovoljna. Trebam biti
onakav kakav sam, ne glumiti i ne pretvarati se jer je to put u neuspjeh.

MOLIM TE, BOŽE, DA ME SAČUVAŠ OD ISKUŠENJA KOJIMA SE NE MOGU ODUPRIJETI,

DA ME OSNAŽIŠ, OJAČAŠ I POMOGNEŠ, DA MI PODARIŠ UDOBNOST ŽIVOTA U KOJOJ
NEĆU ZABORAVITI NA TEBE. DA NAS ŠTO VIŠE PRIBLIŽIŠ STVARNOM MIRU I SLOBODI,
PROPASTI AGRESORA I DA NAS SAČUVAŠ DA NE ZALUTAMO NAKON ŠTO SI NAS
UPUTIO, DA UZMEMO POUKE IZ OVOGA ŠTO NAM SE DEŠAVALO.

11/12. april '94.

- Goražde u dramatičnoj situaciji. Avioni NATO-a povremeno granatiraju
srpske ciljeve s namjerom da ih odvrate od daljnjih napada.
- Dvojica momaka sinoć su došli preko Pala u Sarajevo kod nas u Komandu.
To je samo jedan dio grupe koju su četnici pokušali likvidirati na Grepku,
na putu ka Goraždu. Brinem za Zeku (Safeta Zeca).
- Još nisam polagao SBP, nadam se da ću i to uskoro završiti.
- Na emotivnom planu nema promjena.

GORAŽDE SE TOPI, TONE. MUSLIMANSKI NAROD KRVARI. BOŽE, SAČUVAJ NAS, SMILUJ
NAM SE, POMOZI GORAŽDU I BOSNI I HERCEGOVINI!

Ne smiješ klonuti, ne smiješ se prepustiti bezličnim, beznadežnim osjećanjima.

Saosjećati da, ali ima li smisla očajavati, ima li iko koristi od toga?
Ambicija je jedna vrsta čovjekovog gospodara. Ovih dana sam preokupiran
predmetima na fakultetu: Računarska grafika i Mreže računara.
Umrla je Alma125 od Čovčića. Allahrahmetile. Eto, nakon svog muža i ona je
preselila na ahiret.
I pored svega mora se ostati uspravan. Nemar, razlivenost misli i osjećanja,
anemičnost i prepuštanje ne rješavaju probleme. Trebao bih biti više “budan” i
aktivan. Užasavam se od robotiziranog načina života. Posao, učenje, obaveze,

125
Alma je kao dijete ostala bez oka, prema pričanju mojih roditelja neko ju je pogodio grudvom
snijega u kojoj je bio kamen. Uvijek su o njoj pričali s nježnošću i tugom što se to desilo našim
prvim komšijama. Oni su kasnije prešli u drugu kuću na Hridu. Nakon dugo godina udala se
isto tako za slabovidnog čovjeka i nekako su našli svoju sreću. Oboje su umrli mladi, prvo on a
nedugo poslije njega i Alma.
- 114
111 -
spavanje, žurba, srklet, jelo, posao, učenje, nastojanje da ništa ne promakne. A u
svemu tome, pored čovjeka nezapaženo prolaze lijepi trenuci i i zapažanja behara,
sunca, vjetra, rijeke što veselo teče, zelenila prirode i modrine neba.
Čovjeku se samo spava, jede i bježi. Bježi od samog sebe. A da li se može pobjeći
svojoj sjeni? Plašim se započeti a isto tako i završiti neke stvari. Započeti jer prije
toga trebam završiti nešto drugo, a završiti se plašim jer nisam siguran da to radim
na najbolji način.
Ponekad mislim da preozbiljno prilazim nekim stvarima u životu, ali se plašim i
neozbiljnosti jer ona dovodi do toga da čovjek životari bez nekog dubljeg osjećaja
života.
Kako da se smirim, da se ne opterećujem prevelikim očekivanjima od sebe? Mnogo
sam strožiji prema sebi nego prema drugima.
Treba biti svjestan da ništa ne ide tako naglo. Sve treba postepeno graditi, zidati,
ulagati, žrtvovati se i biti ustrajan.
---
Tako mi je teško jer je poginuo naš drug iz jedinice Sadik Delić,126 a Nermin
Čerkez je ranjen. To je Božija odredba, ali tužan sam danas i žao mi je. Sadikov
babo i sestra najvjerovatnije još ne znaju za tu strašnu vijest!?
Neobjašnjivo lijep miris dok sam gledao lične stvari127 i prisjećao se rahmetli
Sadika. Čudno, blago rečeno, a ustvari sam uvjeren da je Sadik šehid, i da je taj
miris dolazio od njegove duše.
Bili smo Nedžad Kečo i ja u posjeti porodici rahmetli Sadika. Bol ostaje kod njih,
mi se samo možemo ljudski ponekad sjetiti Sadika. Vratili smo im neke njegove
stvar i novac, odnijeli nešto kahve i šećera.

OPROSTI NAM, BOŽE, I SMILUJ NAM SE, PODARI UTJEHU UNESREĆENIMA!

---
Moraš više poštivati i cijeniti sebe, jer ako sam sebe ne cijeniš i ne propagiraš svoje
ideje i misli, to neće ni drugi raditi. Moraš naučiti jednostavno i tečno pričati.
Što je čovjek manje u vjeri, to više misli da je on(a) centar svijeta. Što je više u
vjeri, to manje misli da je on centar svijeta, ali je svjestan svoje važnosti baš kao
što je važna svaka kap u moru, svaka ćelija organizma, svaki djelić kosmosa.

126
Sadik Delić je u našu PVO jedinicu došao nakon spajanja s Cacinom brigadom. Ostao mi je u
sjećanju kao tih i povučen mladić iz pristojne porodice. Živio je s babom, sestrom i njenom
porodicom u ulici Berkuša. I danas osjećam tugu i teret zbog njegove pogibije na terenu kod
Vareša. Neka se Bog smiluje dobrom Sadiku!
127
Po dužnosti sam pregledao njegove stvari koje su vraćene u Komandu, da vidim ima li nešto što
se treba predati porodici. Taj miris, taj događaj me duboko dojmio, rastužio ali i obveselio radi
nade o visokoj vrijednosti svjedoka istine, šehida inšallah, Sadika.
- 115
112 -
22. maj '94. nedjelja navečer, drugi dan Kurban-bajrama
Nebesko plavetnilo postepeno prelazi u išarani tamnoljubičasti tepih sa sjajnim
tačkicama. Kandilji svijetle na munarama sarajevskih džamija. Razliježe se zvuk
učenja Kur’ana s Bistrika prema padinama Trebevića. U ustima je još ostao ukus
voća i bajramskog slatka. Neka Svevišnji blagoslovi ovaj grad i nas u njemu!
Jedino vrijedni trenuci ovog prolaznog života su oni koji ostaju za vječnost. To su
trenuci istine, u ljubavi, u radosti, u svemu što je naše sudjelovanje u Božijem
zakonu. Da li je moguće živjeti s mislima, osjećanjima obuzetim, utopljenim u
milost? Život se dijeli s većim brojem ljudi koji su ponajviše preokupirani
poslovima ovog svijeta. Zato molim Boga da što manje budem ovisan o takvim
ljudima, da imam što više prijatelja koji teže Istini, a pogotovo da mi podari jednu
vjernicu128 kao ljubav i međusobnu samilost!
Trebam što više raditi na usavršavanju svoje profesije i ličnosti. Radi svega toga
važno je komunicirati s ljudima, ne izolirati se, ne zatvarati se u tvrđavu od svojih
misli, jer tada je sve teže i teže boraviti u normalnom svijetu. Iskreno prijateljstvo
je predivna stvar. Saradnja je potrebna i u njoj je blagoslov. Sukob je nužan samo
radi pravde. Treba duboko i istinski vjerovati, strpljivo, smireno i snažno djelovati!
Sve u prirodi ima svoje faze uspona i padova pa tako i ovo moje raspoloženje. Eto,
neki dan sam se osjećao blaženo smiren, a ovih dana sam uznemiren, istrošenih
rezervoara nakon tolikih ispoljenih i izmamljenih emocija. Spavam dugo, a ipak
sam nenaspavan. Od silnih razmišljanja me zaboljela glava.
Važno je i ne zapuštati tijelo i dušu, ne predavati se, vjerovati da su problemi
minornog značaja i prolazni. Ustajati na vrijeme. Vjerovati da nas nikakvo dobro
ne može mimoići niti zlo pogoditi bez Božije odredbe i da ništa ne mogu postići
prije određenog roka.
U odnosima s ljudima nema savršenosti. Moraš biti spreman na svašta, ali ne
smiješ se gubiti iz blažene smirenosti, snage, vedrine.
Osjećam da vjera sve više, iako dosta sporo, ulazi u srca i živote ljudi.
Plašim se izaći iz zone svoje sigurnosti. Plašim se, a ljudi žele da znaju o čemu
razmišljam, kakav sam to ja. Niko ne želi imati veliki upitnik pred sobom.
Pokloniti malo pažnje i vremena, ne radi interesa, već radi istinskog
oplemenjivanja odnosa, sebe i drugih.

Noć uoči petka

Sanjah ogromne jabuke na grani, zrele i kako jedem jednu manju, normalnu
jabuku.

128
Hvala Milostivom Bogu koji mi je to podario u ženi Hatidži i našoj djeci Esmi i Umihani.

- 116
113 -
U vezama s osobama suprotnog spola moraš biti jak i pronicljiv, ne smiješ dozvoliti
da budeš uvučen u negativnu igru.
Ponekad pretjerujem u analiziranju samog sebe, da li sam dovoljno kvalitetan.
Potrebno mi je više samopouzdanja.
Hrabrost se treba temeljiti na dobroj pripremljenosti i pouzdanju u Boga.

31. maj '94.

Danas su na zasjedanju Ustavotvorne skupštine Federacije BiH izabrani
predsjednik i potpredsjednik Federacije, Ganić i Zubak. Neke stvari se ipak kreću
naprijed.

8. juni '94.
Dvije godine od slavnih pobjeda Sarajlija.
Bio sam kod kolege s fakulteta, Anesa. Zainteresirao me je za jednu oblast
matematike i informatike. Žudim da se okupiram nečim korisnim i pametnim. Ne
mogu znati šta će biti sutra i prekosutra, sputavati se pretpostavkama, već moram
dići pogled iznad toga, hrabro i pametno raditi. Družiti se s ljudima, da se ne bi
zapleo u vlastita razmišljanja i teoretiziranja.

Utorak, 14. juni '94.

Kišni mjesec juni ‘94. Jučer smo od Eldine dobili paket.

16. juni '94.

Mama je u Kaknju već nekoliko dana.
“... Dopušteno je da se brinemo, ali za sadašnjost, i to ne nekom tjeskobnom
brigom nego redovitim radom. Uz razumnu i mudru brigu treba ići vedra
opuštenost i povjerenje u Boga. Treba se usredsrediti na zadatke današnjeg dana i
časa.”129

24. juli '94.

Izgubio sam istinsko povjerenje u mnogo osoba, pa i prema sebi samom.
Vjerovatno su zato ova moja zapisivanja rijetka. Može li se to nazvati
razočaranošću, rezignacijom? Je li to uzrok ili posljedica ovakvog života i mogu li
to prevazići? Ponekad mi na um dođe nešto za šta mislim da je uzrok takvom
stanju, a to je strah da će čovjek biti u ovom opkoljenom gradu cijeli svoj život,
gdje je radijus kretanja nekoliko kilometara i gdje osjeća veliku prezasićenost, sve
mu je poznato, nema više šta otkrivati tu.
Duga je ova priča koju nosim u sebi i koju nikom ne otkrivam, jer nema tu osobe
koja bi sve to shvatila. I tako, iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u
129
Citat iz nepoznatog izvora.
- 117
114 -
mjesec, godina mladosti sve je manje, dolazi srednje doba. Ipak, sretan sam što
koračam putem za koji smatram da ne predstavlja gubljenje vremena. Tražim dobro
i ovog i budućeg svijeta. Ovaj život nije razonoda. Moja šutnja mnogo govori
onima koji misle suprotno. Ovaj život je i jedna velika šala, ali ne smijemo
neozbiljno shvatati to i samo se šaliti, jer tada se može desiti da izgubimo tu “šalu”.
Nažalost, na aktuelnu stvarnost ne nailazim čak ni u džamiji, na džumi, osim vrlo
rijetko. Sve je nekako suviše izdignuto od srca, onog što srećem u sadašnjosti,
daleko od suštine današnjice. A suština današnjice jeste izgubljenost ljudi
pritisnutih siromaštvom materijalnog i duhovnog. U nedostatku viših ciljeva oni
traže utočište kroz bijeg u mahmurluk, nakon toga u dobijanju oproštaja od sebe i
od drugih, a potom se, nakon kratkotrajnog zadovoljstva, iznova vraćaju na staro.

27. juli '94.

Sedin130 je poginuo. Danas je pogođen iz snajpera na svojoj Dobrinji. Još jedan
djelić duše, još jedan dio mene otkinut je od ovozemaljskog bivstovanja i prebačen
u vječnost.

29. juli '94.

Jučer sam bio na dženazi. Sedin je ukopan na Kovačima, na šehidskom mezarju.
Sunčani, posljednji petak u mjesecu julu 1994. Tek povremeno vjetar razbije
podnevnu žegu, modro nebo, ruže u rukama djevojaka koje su došle na dženazu.
Sjećanja se prizivaju, miješaju s realnošću, postavljaju pitanja.
A kur’anski ajet: Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un – Mi smo Allahovi i Njemu se
vraćamo! nas vraća u realnost, u Bosnu, u ovaj kutak gdje se još lije nevina krv i
gdje još suze natapaju zemlju.131

Subota je uvečer, 30. juli '94.

Svakodnevnicu iluzije normalnosti i mira pomeli su “Karadžićevi Srbi”. Rade šta
hoće, ukratko bi se moglo reći. Samo se moramo uzdati u našu armiju (bez obzira
što još nije na željenom nivou), a “pranada” je nada u Boga, Milosnog,
Premilosnog.

130
Sedin Herenda, moj drug iz djetinjstva. Sa mamom Fahrom i bratom Saudom živio je u Šerinoj
ulici, kod daidže Ismeta Kruhe. Kao djeca smo se igrali, bili smo ista generacija u školi. Kasnije
su oni odselili na Dobrinju, nakon što je njihova mama tamo dobila stan. Tragično je to što su
mnogi ljudi koji su se radovali novom stanu na Dobrinji, ustvari išli u susret smrti, a da to nisu
mogli ni pomisliti, jer je to naselje bilo izloženo strahovitim neprijateljskim dejstvima. Ovdje
moram zabilježiti da je na Kovačima ukopano dosta sarajevske mladosti, od kojih sam
poznavao nemali broj tih mladića, što prije rata, što u ratu. Jedan od takvih mladića koji su se
posebno izdvajali jeste i Fadil Tarčin, brat mog kolege iz jedinice, Adila.
131
Događaj koji mi se urezao u sjećanje i imam potrebu da ga ovdje zapišem. Jedno jutro, na putu
ka Komandi, prolazio sam kroz mezarje Alifakovac i svjedočio dubokom i snažnom plaču jedne
mlađe pokrivene žene kraj svježeg mezara. Pretpostavljam da je plakala na mezaru svog muža, i
da je to za nju sve što je u tom trenutku imala.
- 118
115 -
Čuvaj se zaborava! Ne smiješ nikada zaboraviti gdje si bio. Čuvaj se prevelikog
sanjarenja! Ne smiješ ne biti svjestan gdje si sada. Čuvaj se briga, prevelike
ozbiljnosti. Moraš biti svjestan da nema koristi od toga, moraš znati gdje ideš i šta
želiš, čemu se nadaš.

Subota, 13. august '94.

Sinoć, oko 10:30h preselila je na ahiret dobra duša Nezira Beće, Mešinog oca.
Neposredno prije toga bili smo kod njih i tek što smo došli kući, Meša javlja
Ezudini da je “stari” umro. A bio je mnogo, mnogo bolestan, i molio sam Boga za
život ukoliko je on bolji, a smrt kada je ona spas i mir od patnje i onoga što čovjek
ne bi mogao podnijeti!132
-- --
Ne zanemaruj ovaj materijalni život, to ti se može vratiti kao bumerang, ugroziti i
drugi svijet. Ali pogotovo ne zanemaruj budući svijet, duhovni život, jer onaj koji
zaboravlja na Boga, taj je sigurno propao.
Ovaj život je samo jedan tren koji treba ispuniti istinom. Istina, to je potpuna
svijest i pokoravanje, prihvatanje dobra a preziranje zla, to je islam, selam. Istina je
život bez kajanja i straha za proteklim trenucima, u trenutku kada čovjek napušta
ovaj svijet.
Zato ne dozvoli, Ezudine, da te mizerije ovog svijeta uvuku u sebe i preokupiraju.
Ne dozvoli ni da letiš u nepoznatim i dalekim predjelima duhovnosti. Budi
zadovoljan srednjim putem.
Većina ljudi živi samo za danas, za noćas, za sastanak s djevojkom, za noćni
izlazak, za “biti bogat, lijep, poželjan”. Neki žive za ambiciju, fakultet, “biti prvi”.
Oni slabi, melanholični, razočarani, oni koji su van društva, zatvoreni u sebe i u
svoje kuće i bašče, oni su tako demoralizirani da ne smiju ni razmišljati o tome
zašto žive. Puštaju samo da se život kotrlja kroz vrijeme. Ljudi žive za ovaj svijet,
samo mali broj misli na budući.
--
Trenuci “svjesnosti”, te blažene koncentracije na stvarnost, apsolutnu i relativnu,
daju mi smirenje iz kojeg crpim snagu. Trenuci kada znam ko sam i šta trebam biti,
šta želim a šta ne smijem dozvoliti sebi. Raduj se blaženo, nasmij se, ne dozvoli da
ti u glavi budu teške misli. Vjeruj i ne plaši se.
Budi zadovoljan onim što imaš. Ne možeš biti ni stalno zadovoljan, onda nema
evolucije. Ali ne smije te nezadovoljstvo utopiti, jer nezadovoljstvo se ne rješava
rezignacijom, potištenošću, pasiviziranjem i razmišljanjem o lošem.

132
Nezir Beća je ukopan na starom sarajevskom mezarju Alifakovac koje je, nakon više stotina
godina, ponovo aktivirano u ratu.
- 119
116 -
- 120 -
Danas su naši borci ušli u Veliku Kladušu. Inače, ovih dana se nižu vojni uspjesi u
cijeloj Bosni. Bože Milosni, Tvoja je darežljivost nemjerljiva.
Treba biti strpljiv:
a) da bismo pravilno i potpuno izvršili vjerske obaveze kao što su namaz, post,
zekat, hadž;
b) prilikom čuvanja od zabranjenih djela kao što su opijanje, blud, krađa i sl.;
c) kada nas pritisnu razne životne nevolje i iskušenja, depresije,
nezadovoljstva, nemir u duši i sl.;
d) prilikom “građenja” korisnog djela, rada, učenja, podučavanja...
Strpljiv čovjek može biti discipliniran, naći snage da radi ono što valja, a
izbjegavati ono što ne valja, makar to i ne volio.
Misao o prolaznosti, o tome kao da sam u nekom vagonu koji užurbano krstari kroz
vrijeme, previše me opterećuje. Tješenje s vječnošću nije jednostavno, čovjeka
plaši ta dubina beskonačnosti. Vjera mi pomaže da se nosim s tim, koliko mogu.
Bilo bi dobro da se bar ponekad mogu izvući iz tog zahuktalog voza, opustiti se i
umiriti, ali kako?
--
Zahlađenje, 27. august ‘94. Najava jeseni.

5. septembar '94.133
Danas sam morao donijeti mnogo vode kući. Ponovo dušmani misle da će nas
uništiti ako zavrnu sve što ide preko njih (voda, struja, plin).

Petak, 9. septembar '94. (vjetrovito, toplo, prijatno poslijepodne u Sarajevu)

Bože dragi, osjećam se nekako zatvoreno, sputano u ovom gradu, u Bosni. Ali
Tvoja je volja da sve ovo proživljavamo, Ti si svemu dao smisao.
Ponovo, nakon 20 mjeseci pauze, pripremam ispit iz predmeta PORIOS
(Programske osnove računarskih i operativnih sistema).
Teško je predvidjeti kako i kada će ovaj rat biti završen. Rijetki su oni koji govore
da će to biti brzo. Uglavnom svi očekuju njegovo dugo trajanje. Najvažnije je da
preživimo, s vjerom i dostojanstvom i da pobijedimo svoje slabosti, negativnosti, a
onda će i Božija pomoć stići.

133
Želim zabilježiti neka sjećanja iz ovog perioda, npr. situacije kada sam bio sam, potpuno sam na
Baščaršiji. Išao sam da obiđem jedan krug kroz Sarače pa natrag u Komandu na Bistriku.
Popodne, nijedna radnja ne radi, na izlozima željezne armature i najloni UNHCR-a. Nigdje
nikoga. Tada sam se pitao, Bože dragi, da li će Čaršija ikada ponovo oživjeti?!
- 121
118 -
Suviše sam zaokupljen stvarnošću, možda i previše. Ipak nisam nezadovoljan
svojim stanjem, jer je ono bolje od onog s čim se mnogi susreću.

Četvrtak na petak, noć bez struje.

Odavno Sarajevo nije bilo potpuno bez struje.
Pomalo se navikavam na novog načelnika Asima.134 To je drastična promjena u
odnosu na Gegića, što se tiče religije i sl. I Adnan je, osim nekih detalja, bio dobar.

Petak navečer, 23. septembar '94.

Novi načelnik Asim je osoba koja me nagoni na razmišljanje. On je tipičan mirni,
povučeni, skromni vjernik. Neupućene navodi na pristup “lahko ćemo s njim”, ali
mislim da se varaju. Svojom odmjerenošću dobar vjernik pokazuje okolini da nije
bezveznjaković.
San, na dobro da se pokaže: uzburkani morski kanal preko kojeg treba
preplivati.
Visoki valovi, ali preplivao sam i došao na drugu obalu, gdje je bio mir a
radnje opskrbljene robom.
Dan je, pun mjesec na nebeskom plavetnilu.

Ponedjeljak, 10. oktobar '94.

Pokušavam analizirati zašto sam tako nervozan ovih dana i noći. Možda usljed
zebnji koje u meni stvaraju vijesti s Moševačkog brda. Druga stvar, to je možda
strah da starim a još nemam osobu s kojom bih dijelio život.

Četvrtak, 20. oktobar '94.

Danas je bila dženaza četverici naših boraca, šehida koji su dali svoj život braneći
našu zemlju i narod na jednom brdu kraj Srednjeg za koje se sigurno nikada ne bi
ni čulo da nije ovog rata, Moševačko brdo.
Među njima je bio i Ismir Adilović Ime, momak koga sam malo poznavao, ali ga se
sjećam po tome što je uvijek bio fin i nasmijan. Djelovao je starije od 20 godina,
koliko je stvarno imao.
Jučer je bila dženaza Elmiru Šljivi, poginuo je 3. oktobra na Moševačkom brdu.
Ukupno su 22 pripadnika naše brigade poginula od 3. oktobra, a tijela nekih od njih
ni do danas nisu razmijenjena.
Ovi su dani puni događaja koji čovjeka tjeraju da se zamisli, pogne pogled, ublaži
stremljenja.

134
Asim Hodžić, jedna od izuzetno hrabrih i produhovljenih osoba, koja je svojim prisustvom
ulijevala snagu i nadu u uspjeh naše borbe.
- 122
119 -
Izgleda da je srpsko-četničkoj vojsci krenulo nizbrdo! U z/o 5. korpusa (Bihać), u
z/o 1. korpusa (prema Trnovu) i z/o 7. korpusa (Kupres), gdje su aktivni i vojnici
HVO.

Petak, 18. novembar '94.

Ponovo se na Sarajevo i na Sarajlije puca, granatira kao ranije.

Petak, 25. novembar '94.

BOŽE MILOSNI, PA JE LI TO ISTINA ŠTA SE DEŠAVA BIHAĆU?! ČETNICI, DUŠMANI,
UGROZILI SU ŽIVOTE 250.000 LJUDI. MOLIM TE DA SAČUVAŠ NAŠE LJUDE I DA NAM
DAŠ SPAS, JER SAMO TI DAJEŠ SPAS I IZBAVLJENJE KADA SE IZLAZI NE VIDE! PLAŠIM
SE, STRAHUJEM, IPAK NADAM SE DA ĆE BITI NEKO RJEŠENJE.

28. novembar '94.

Bihać se, hvala Bogu, brani.
Odlazak u Hrasnicu kroz tunel.135

21. januar '95.

MOLIM TE, BOŽE, DA ME SAČUVAŠ OD ZABORAVA, DA NE ZABORAVIM VRIJEME KADA
SAM BIO SLAB I NEMOĆAN, KADA JE JEDINI OSLONAC BILA VJERA, ISLAM.

5. mart '95.
Prođe i Ramazanski bajram. Postio sam svaki dan, klanjao teraviju obično u
džamiji na Hridu, nekoliko puta u Komandi, jednom u Carevoj i jednom u Begovoj
džamiji. I roditelji, naročito babo, postili su i klanjali. I Meša i Ezudina su postili
jedan dan!
Sljedeći detalji su me posebno dojmili: iftar u Restoranu „Hercegovina“136 koji je
donirala nepoznata osoba, posjeta i iftar u Komandi s predsjednikom
Izetbegovićem137 i akšam-namaz za njim (učio je sure Ve-l-asr i Iza džae). Zatim
iftar u Restoranu „Bentbaša“, predivni mevlud polaznica mekteba i muallime za
Noć određenja (Lejletu-l-kadr) u džamiji na Hridu, na kraju dova na bosanskom
jeziku.

135
To je bio prvi i jedini put tokom rata da sam izašao iz Sarajeva.
136
U Ulici Ferhadija, sada je tu smještena poslovnica BBI banke.
137
To je za nas bio veliki događaj. Nažalost, već tada sam vidio ulizičarstvo nekih ljudi. Npr. bili
su postavili predsjednikovu veliku sliku, portret u hodniku Komande. Takvi su već do tada, a
poslije još više dobro unovčili svoj 'patriotizam'. Mislim da to predsjednik Izetbegović nije
volio, ali nažalost nije imao dovoljno snage i odlučnosti da to spriječi i destimulira, što je imalo
dugoročne negativne posljedice!
- 123
120 -
Petak, 17.mart '95.
Danas sam sa babom prisustvovao tevhidu rahmetli Nusretu Saraču.138 Tevhid i
zikr je vodio hfz. Šećerović. U toku zikra sam doživio nešto za što je hafiz rekao:
„Samo radi ovog Lā ilāhe illallah i salavata na Poslanika, a.s., vrijedilo se roditi.“

3. april '95.
Anisa je poginula od eksplozije plina! Imala je 22 godine. Strašno. Toliko tuge u
njihovoj porodici.
Milostivi Bože, podari snagu amidži Avdi, Mirzi i Hasibi da izdrže ovaj udarac, i
strpljenja im podaj, i obraduj ih nakon nesreće koja ih je zadesila.
I tako, ove noći, 3. aprila, sunčanog, toplog dana nakon dosta kišnih i snježnih,
zamišljen i sa izvjesnom dozom kajanja pišem ove riječi, ni sam ne znajući koliko
tuge se skupilo u porodici Kurtović jer jedne bucmaste i nasmijane ljepotice koja
me zvala „rođo“ više nema. Otišla je u vječni svijet. Nadam se i molim Boga da to
bude svijet lišen patnje, tuge, brige i bola.

5. april '95.
Jučer je na Turbetu ukopana Anisa, moja dvadestdvogodišnja rodica. I premda se
nismo mnogo družili i posjećivali u ovih nekoliko godina, ona je bila jedna od onih
rijetkih osoba s kojima sam se mogao ispričati. A sada mi je žao što se nismo više
družili i pazili.139

16. april '95. (svjež, vlažan dan)

Bože dragi, dok u svojoj sobi, u mraku, kraj otvorenog prozora slušam ezane što se
razliježu sarajevskom kotlinom, gledajući na stotine upaljenih svjetala, pitam se
kakva još iskušenja očekuju ovaj grad i nas u njemu.
Završavam rad iz CIM-a (Computer Integrated Manufacturing), imam još pet ispita
i diplomski rad. Nadam se da će se i ova situacija razriješiti, da će biti dobro.

138
Nusret je bio naš komšija s Baščaršije, imao je radnju u Saračima. Bio je veoma galantan prije
rata kao mušterija. Umro je od posljedica ranjavanja od granate. Sjećam se da sam mu išao u
bolnicu dok je bio na intenzivnoj njezi, zamotan u zavoje, s ranama od gelera po cijelom tijelu.
139
To je jedna teška bol koja je ostala iz ratnih dana u našoj porodici. Djevojka u cvijetu mladosti,
nasmijana, pozitivna, nastradala je u stanu od eksplozije plina. To je psihički dotuklo amidžincu
Hasibu i pokosilo amidžu Avdu, a sigurno je predstavljalo životni gubitak i za njenog brata
Mirzu. Amidža i amidžinca su fizički živjeli još nekoliko godina, a onda je najprije umrla ona, a
2016. godine i amidža Avdo. Sigurno je nikada nisu prežalili. Kad god se sjetim Anise,
nedostaje mi njen osmijeh i vedrina, njeno prijateljstvo. Neka se Bog smiluje njenoj mladoj
duši!
- 121
124 -
21. april '95.
Danas je na ahiret preselio moj najdraži daidža, Alija. Imao je srčani udar. Mami, i
svima nama, to je veliki gubitak!

3. maj '95.
Došao je i dan rastanka s kolegama iz jedinice PVO. Sjeta, djelimično i tuga,
miješaju se sa zahvalnošću za svako dobro koje sam tu doživio. Velika je stvar što
nosim lijepe uspomene na ljude s kojima sam dijelio zajedničke trenutke skoro
dvije godine. Pitam se hoće li mi u novoj sredini biti bar približno lijepo kao kod
Bakira. Do jučer nisam imao nikakvu ozbiljniju predstavu o mogućoj promjeni, a
sada... Operativni centar (OC). Pomalo me hvata strah kada pomislim šta me tamo
očekuje, ali nadam se da će biti uredu.

9. maj '95. (Dan Arefata, uoči Kurban-bajrama)

Ovih nekoliko dana od intenzivne zauzetosti na novoj poziciji nemam vremena ni
snage da razmislim, da sagledam stanje, svoj život.

11. maj '95.

Spusti loptu na zemlju, ohladi glavu. Imaj pouzdanje da će sve biti dobro. Ne budi
malodušan, ne gubi vjeru i snagu.

16. maj '95.

Žestok dan danas u Sarajevu. Intenzivna pucnjava iz artiljerijskog i pješadijskog
naoružanja u cijeloj zoni odgovornosti, posebno na desnoj strani.

17. maj '95.

UZVIŠENI BOŽE, KOJI SI KUR’AN POSLAO I OBJAVIO, KOJI OBLAKE POKREĆEŠ I KOJI
NEPRIJATELJSKE VOJSKE POBJEĐUJEŠ, TI PORAZI NAŠE NEPRIJATELJE I POMOZI NAM U
BORBI PROTIV NJIH!

Subota, 27. maj '95.

Potrebna je dodatna ozbiljnost u pristupu životu, u shvatanju ovog svijeta i
sopstvenog mjesta i uloge u njemu. A potrebno je i opuštanje tamo gdje tako treba,
gdje je razmišljanje suvišno. Nije primarno unutrašnje zadovoljstvo, iznad svega je
da u svakoj situaciji moramo biti muslimani, predani Bogu.

15. juni '95.

Osjećam potrebu da na ovaj dan zapišem par rečenica. U pomalo sjetnom
raspoloženju razmišljam o rođendanu. Napunio sam 26 godina. Moje misli ne
smiju otići predaleko od ovih dešavanja u zgradi Komande na Bistriku, okruženoj
stoljetnim kestenima što odišu svježinom, od situacije u Sarajevu i u cijeloj našoj

- 125
122 -
Bosni i Hercegovini. Često na karti gledam primorje, otoke, poluotoke. A malo
pričam o tome. Ovaj junski dan je sunčan, blag i prilično miran. Naše molitve su
okrenute ka danima koji predstoje.140

16. juni '95.

Ovog petka sam u Komandi, na Bistriku. Zbog borbenih dejstava nisam mogao
otići na džumu.
Nismo uspjeli u onome što smo planirali.141

Ezo, nisi sam, a tvoji problemi nisu centar svijeta, kao ni njihovo rješavanje.
Bezbrižnost nije zagarantirana, nisi stvoren da razmišljaš o tome već da svjedočiš i
radiš na Putu dobra. Moraš vjerovati u uspješan ishod. Ne smiješ se plašiti ljudi, ali
trebaš biti oprezan i spreman da ih odvratiš u lošim nakanama!

29. juni '95.

Dugo nisam pisao i ta činjenica vjerovatno govori o raspoloženju, odnosno situaciji
ovih dana.
Jučer, kada me kolega iz OC Samir Š. upitao, videći me neraspoloženog, je li me
neko nasekirao, kao u šali i ironiji mu rekoh: “Niko mene ne može toliko nasekirati
koliko ja sam sebe!” To prosto izletje iz mene, a onda shvatismo svu dubinu takve
misli i nasmijasmo se.

Petak, 30. juni '95.

Predivan, sunčan i prozračan, posljednji junski dan. S babom sam išao na džumu u
Hadžijsku džamiju. Tema hutbe: Ko su nam prijatelji, a ko neprijatelji? Predavač je
bio odličan.
Cvjetaju zambaci, visoki, bijeli, s narandžastim tučkom, a ruže već polahko prolaze
kao što je prošla i ova polovina ‘95. godine. Šta nas očekuje u njenoj drugoj
polovini?!

140
Koliko se sjećam, to je bio period kada se intenzivno pripremala velika vojna akcija s ciljem
deblokade Sarajeva. S obzirom na to da sam bio u OC, imao sam informacije o tim planovima
koji su nažalost predviđali i velike ljudske gubitke.
141
Vidi prethodnu napomenu.
- 123
126 -
 Sveska 5
(18.8.1995 – 21.3.1996)

- 127 -
- 128 -
Petak, 18. august '95.
U ime Boga, Milosnog, Premilosnog
Hvala Bogu Gospodara svjetova,
Milosnom, Premilosnom,
Vladaru Dana sudnjeg.
Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!
Uputi nas na Pravi put,
na put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne na put onih koji su protiv sebe
srdžbu izazvali,
niti onih koji su zalutali!
(Kur’an 1:1-7)

O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju molitve! Bog je zaista na

strani strpljivih. (Kur’an 2:153)
Što prije napravi prvu verziju svog rada, a poslije je dorađuj.
Moje riječi nisu toliko čvrste ni jake – kad ih izreknem, ja sam u vlasti njihovoj.

22. august '95.

Dan je bio izuzetno težak. Ovaj utorak je bio posljednji dan života za šest Sarajlija.
Opasna i teška granatiranja od strane monstruma!
Loša duša nešto ne smije iz straha za sebe i svoj položaj, a dobra iz poštovanja.
Loša duša često dobar postupak tumači kao znak slabosti, što ne znači da ne treba
biti dobar, već treba ponekad pokazati nadmoć.
Pokušati otkriti dobre, poštene i čestite ljude i steći njihovu naklonost i
prijateljstvo.
Mnogi nastupaju agresivno zato što se nečega boje, što ih nešto uznemiri i potakne
djetinju ugroženost. Tada je pametno mirno ih saslušati i umiriti, pokazati rješenje i
ubijediti ih da će sve biti uredu, čak pohvaliti neki njihov kvalitet. A ako ni to ne
pomaže, ne udarati frontalno, nego argumentirano otkriti neke njihove propuste i
ubijediti ih da je bolje da šute.

Ponedjeljak, 28. august '95.

Strašan masakr u Sarajevu, ponovo kod Tržnice, u Ulici Mula Mustafe Bašeskije.
Na TV BiH slike kakve se teško mogu gledati: “isfaširana” ljudska tijela, asfalt
zacrnio, izmiješao se s krvlju i komadima ljudskih tijela, predmetima, robom,
biciklima.
- 129
125 -
A noć prije toga probudio sam se u 3:10h, pred zoru. Sanjao sam 'hladan' san, da
sam se okupao ledenom vodom. Strašan šok je doživjelo moje srce. Smiraj sam
našao u molitvi. Zvjezdano nebo se „raspuklo“ sazviježđima i treperi. Jutro
izuzetno lijepo do 11 sati. A onda... masakr.

SAČUVAJ NAS, MILOSTIVI BOŽE, I SPASI. OJAČAJ NAS, OSNAŽI NAŠU VJERU,
PROSVIJETLI RAZUM, BLAGOSLOVI DUŠU I TIJELO, I SPUSTI SVOJU TEŠKU KAZNU NA
ONE KOJI UBIŠE 33 LJUDSKA BIĆA, TVOJA STVORENJA ZA TRI MIKROSEKUNDE!

30. august '95.

Osjećam se u najmanju ruku čudno. Gotovo cijelu noć, jutro i dan, s povremenim
pauzama, čuju se detonacije. Avioni NATO-a bombardiraju srpske ciljeve. Mi
radimo uobičajene poslove. Da li je sve ovo moguće!? Kakvi će biti stvarni efekti?
Da li se bliži kraj patnji i stradanju ovog naroda?142

UZVIŠENI GOSPODARU, U TEBE SE UZDAMO, KOD TEBE JE SVAKA POMOĆ I ZAŠTITA,

USPJEH. MOLIM TE DA NADE KOJE VIŠE OD TRI GODINE POSTOJE DUBOKO U NAMA
BUDU OSTVARENE, DA BOLJI I LJEPŠI DANI SVANU, DA UVIJEK BUDEMO ISTINSKI
PREDANI TEBI, DA NIKADA NE ZABORAVIMO ONO ŠTO NAS JE DOVELO DO RUBA
AMBISA!

Petak, 1. septembar '95.

Eldini je danas rođendan. Želim joj sreću i lijep život. Čuo sam se danas s njom
telefonom, u Kaknju je već neko vrijeme, potajno se nadam da ćemo se i vidjeti
prije njenog povratka u Njemačku. Međutim, kao što sam i predosjećao, naši
mentalni sklopovi su udaljeni. Onaj ko je bio u Sarajevu ovih godina punih
iskušenja, i onaj ko je bio vani, neće se moći razumjeti ni za dvije godine.
Položio sam i Projektovanje informacionih sistema s devetkom. S obzirom na to u
kakvim danima i u kakvom kratkom roku sam spremao taj ispit, mogu i moram biti
zadovoljan. Do završetka fakulteta su mi ostala još dva ispita i diplomski rad,
nadam se u mirnom Sarajevu.
Ne smiješ suviše popuštati, oklijevati da reagiraš, jer će oni koji vide da si im
jednom popustio, računati na to i ugrožavati te sve više, i na kraju toliko da će te
dovesti pred izbor da te u potpunosti uklone, ili da se moraš boriti za sve ili ništa.
Trebaš 'pokazati zube' onima koji su pokušali ili imaju namjeru da ti naškode.
Dobar primjer za to je Sejdo, i čini mi se da bi se mnoge stvari mogle od njega
naučiti. Imati ih u šaci argumentima o nepravilnostima za koje oni moraju biti
odgovorni, znati više od njih.
Ne opterećuj se suvišnim balastima. Ne iskrivljuj i ne zamućuj svijest
bespotrebnim emocijama, strahovima, očekivanjima, nadanjima u ljude.

142
To je zaista bio početak kraja rata.
- 126
130 -
Jučer je bio dan kada se trebalo radovat. Otišao sam u Carevu džamiju na podne i
prisustvovao svečanosti povodom hifza časnog Kur’ana Elvedina Karamana.

DRAGI BOŽE, SAČUVAJ ME MUĆKAROŠA, PODLACA, ZLOBNIKA, ZAVIDNIKA,

NEZNALICA, NEVJERNIKA, SILNIKA, DRZNIKA!

Možda su teškoće i nepravde na koje nailaziš iskušenja. I ja sam vjerovatno, makar

nesvjesno, nanosio nepravde drugima. Ali i ovo će proći i bit će bolje. Trebam se
strpiti i vjerovati u to.

---
BOŽE MILOSTIVI, OLAKŠAJ MI I PODARI BOLJE STANJE OD OVOG KOJE IMAM.
Pojavile su se neke vijesti o prekidu služenja u OS za apsolvente. Još uvijek ne
mogu vjerovati u to, a potajno se nadam.
Ovaj svijet uvlači i rastapa čovjeka u sebi, naročito u danima mira, bezbrižnosti,
raskoši.
Roditelji, najvažnije im je dati lijepu riječ i pokazati širokogrudnost prema njima.
Ne skrivaj svoja osjećanja pred ljudima kojima vjeruješ, to je dar, znak pažnje i
povjerenja.

Četvrtak
Kao da se ostvaruju oni “znaci” od prije tri godine. Danas u 10 sati imamo sastanak
kod profesora Oručevića u UNIS-u. Radi se o mogućnosti boravka u Ljubljani.
Detalji mi još nisu poznati, ali treba biti razuman, odvagati prednosti i nedostatke.
Čovjek sam po sebi samo je gotovo neprimjetno zrnce, makar za sebe umislio da je
centar svemira. A koliko je tek Božije čudo, kada je uredio da ne postoje dva ista
lica, dva ista čovjeka! Kakav je to dar i pažnja čovjeku! Zrnce koje spominje i
veliča Boga postaje ogromno i doseže velike počasti.
Mihrab u džamiji simbolizira vrata na ulazu u neku drugu dimenziju. Ne moram se
svaki put u molitvi osjećati ushićeno, ali obaveza je i dug prema Stvoritelju da se
Njegove riječi u namazu izgovaraju tačno, razgovijetno, smireno, ozbiljno, s
koncentracijom i razumijevanjem.
Danas smo mama i ja bili kod Nadije, Azre i Rasima.143 Svaki susret s Rasimom,
tim dobrim, Bogu predanim i učenim čovjekom, jeste odlazak na vrelo saznavanja
gdje se žedni napije i umiri.
Znanje je dar i treba ga čuvati, njegovati, cijeniti i dijeliti. Treba biti uporan u

143
Azra Gačanović je bila mamina daljnja rodica, sestra Sehke Pekmezović. Nakon što su Sehka i
njen muž umrli, njihova kćerka Nadija je prešla živjeti kod Rasima i Azre, koji su je prihvatili i
pazili kao svoje dijete.
- 131
127 -
traganju za izvorom i kopanju vrela, jer tako nećeš ostati žedan kao oni koji
ćeprkaju po baricama, a viškom vode ćeš napojiti i druge ljude.
Ne daj se navući na tanak led. Ne daj da te obuzme euforija niti tuga, dobro
organiziraj misli i sroči rečenicu, pa se onda upuštaj u polemiku.
Imaj jasan i zaokružen cilj dokle ideš, i onda podijeli poslove na manje cjeline,
napadaj jedan po jedan i prati realizaciju.
Moraš znati šta hoćeš i moraš pokazati odlučnost i oštrinu pri tome.

23. septembar '95.

Danas sam u knjižari Šahinpašić kupio knjigu C++ Teach Yourself, platio sam je 71
DEM.
Jedna želja, jedan cilj. “Kad je čovjek bolestan ima samo jednu želju – da ozdravi,
a kada ozdravi – onda se javi stotinu želja i ponekad bude nesretniji nego kad je bio
u krevetu.”
Tetka Dila je u Sarajevu. Stigla je u srijedu navečer i tako nas iznenada obradovala.
Jesen kuca na vrata. Osjeća se zahlađenje. Dugog toplog ljeta ove godine za nas
nije ni bilo. Dunje žute, sočne jabuke još dozrijevaju na granama. Ovo je lijepo
vrijeme za odmor, razmišljanje, duge šetnje.
Opterećujem se zbog čekanja demobilizacije, kraja rata, vjernice, diplomskog,
Ljubljane. Ponekad sam rastrzan, vjerovatno zbog toga.
Treba imati zdrave planove i vjerovati da ćeš ih ostvariti. Jer u suprotnom, ako sebi
unaprijed odrediš da ćeš teško ili nikako ostvariti svoje zadatke, onda ćeš teško i
doći do uspjeha.
Isplaniraj svoje vrijeme cijeneći ga. Nemoj ga trošiti bagatelno. Okreni se malo i
sebi. Otkloni neke ljude i događaje od sebe i smirujući se 'utoni u more'. Strpljivo
podnosi sve ovo nadajući se da će uskoro doći i tvoje vrijeme. Prepreke se mogu
zaobići, preskočiti, proći ispod ili u krajnjem slučaju slomiti.
Bolje ikakav plan nego nikakav. Primjenjivati iskustva prilikom pravljenja novog
plana. Ne treba dozvoliti opuštanje ako ide suviše dobro, niti prepuštanje, pad ako
ide loše sa realizacijom. Ako ne možeš ispuniti plan, onda si ili preambiciozan ili
lijen. U rokovniku prati svoje obaveze prema drugima i obaveze drugih prema tebi.
Problemi. Otklanjati ih od sebe. Da li sam ja odgovoran za problem? Da li ga
trebam rješavati? Jesam li “plaćen” za to? Je li to problem za koji je zadužen neko
drugi? Onda prebaciti tome da ga riješi.
U tvrdim, krutim organizacijama, gdje ne dolazi do izražaja težnja za efikasnošću,
već stvaranjem slike da se “izgara” od posla, bolje se posveti sebi i svojim
stvarima, jer nećeš moći mnogo suštinski promijeniti.

- 128
132 -
Ljudi su ustvari zainteresirani samo za sebe, kako da što lakše i manje rade a da
dobiju što više. Ako se ne zna hijerarhija posla, dužnosti, prava, dobiti, „glava“
koja će urediti odnose, ispaštat će pošteni i oni koji dobro rade.
Budi zadovoljan malim stvarima a teži većim. Budi tolerantan u kontaktima,
ophođenju s ljudima, ali i strog kada osjetiš opasnost. Ne razmišljaj o problemima
već o tome kako ih riješiti. Budi jak i strpljiv pri nailasku na teškoće, vjeruj da si
putnik koji ide ka sunčanom, vedrom, čistom, toplom danu.
Ne smiješ sebi dozvoliti luksuz ponavljanja nekog posla jednom ili više puta. Da bi
to postigao, moraš raditi ispravno. Najvažnije je okrenuti kormilo ka ispravnom
cilju, držati kurs i koristiti povoljan vjetar.
I prava informacija može u pogrešno vrijeme biti dezinformacija, a isto tako i
ispravna odluka može biti pogrešna ako tlo nije pogodno za nju, ako nisu sazreli
uvjeti.

UZVIŠENI BOŽE, PODARI MI EFIKASNOST U ORGANIZIRANJU I KORIŠTENJU VREMENA,

DA ME NE PRITIŠĆE MISAO O PROLAZNOSTI I TRAĆENJU VREMENA. SAMO TI SPUŠTAŠ
BLAGOSLOV I DAJEŠ USPJEH! UTAPAJUĆI SE U MORU SVOJIH MISLI I OSJEĆANJA,
OBRAĆAM SE I TRAŽIM OSLONAC U TEBI, EL-EVVEL I EL-AHIR (PRVI I POSLJEDNJI). TI
SI EN-NUR (SVJETLO), EL-BAKI (VJEČNO).

Preduvjet za uspjeh i sreću je da se nešto radi s ispravnom namjerom i na pravi

način. Kada se tako radi, zaboravlja se na sve brige i probleme.
Utječem se Bogu od robovanja bilo čemu i kome osim Njemu.
Moraš periodično postavljati i preispitivati svoje prioritete. Čovjek hoće da za što
kraće vrijeme i sa što manje truda dođe do krupnog cilja, a to je nemoguće. Zato
radi strpljivo i nemoj potpasti pod utjecaj pohlepe jer ona vodi u nesreću.
Učenje Kur’ana je lijek za dušu.
Moram biti jak i strpljiv, uporan, ne predavati se i vjerovati da ću kroz ove
maglovite noći doploviti na željeno ostrvo.
Upravo se jedan dio boraca iz naše brigade sprema za odlazak na Treskavicu. Bože,
blagoslovi im staze, podari uspjeh i pobjedu nad neprijateljem!

Lijepo, sunčano, čisto popodne srijede, 4. oktobra.

Sjedim kraj prozora u kancelariji u Komandi, upijam sunčeve zrake i udišem
ugodni zrak.
Sve više sam uvjeren da je naš život (pamćenje, temeljitost, shvatanje, strpljivost)
odraz našeg odnosa prema časnom Kur’anu i namazu – molitvi.
Maloprije sam razgovarao telefonom s amidžom Avdom. Prošlo je pola godine
kako je na ahiret preselila Anisa.

- 133
129 -
Put do čovjeka vodi preko srca. A ono je vezano za najdublje čovjekove želje. Ako
uspiješ otkriti kamo je srce okrenuto i poduprijeti ga ka tome (ako je to ispravna,
dozvoljena želja), steći ćeš naklonost te osobe.
Graditi poštovanje i cijeniti posao koji radiš.
Odlučnost, šarmantna i topla, a ne odbojna i napadna.
Upornost. Kada vidiš svjetlo u tami, odlučno ga čekaj i uporno tragaj za njim na
tom mjestu.
Svemir se širi. Isto tako, moraš i ti stalno učiti i proširivati znanje. A da ne bi ostao
usamljen, moraš upoznavati nove ljude i nove oblasti.
Teško da možeš s niske pozicije skočiti na visoku stijenu. Moraš krenuti od najniže,
prve na koju se možeš popeti a ostati čitav, zatim birati pozicije za dalje penjanje.
Vremenom ćeš biti sve vještiji, samo je važno krenuti i ostati na ispravnom putu.
Ako budeš razuman, pošten, uporan, izdržljiv i jak, s Božijem pomoći stići ćeš gdje
si naumio.
Budi skoncentriran, konkretan, spreman, znaj šta hoćeš, šta ti je cilj i ne daj se
zavaravati i opuštati kada imaš dovoljno vremena.
Jedna očiglednost vrijedi više od hiljadu riječi.
Velika je sreća kada govor slijedi misli, a misli osjećanja. A još ako i djela slijede
sve to...
Nikada nećeš imati dovoljno vremena ako budeš radio neorganizirano, nepravilno,
neplanski. Najgore je preokupirati se razmišljanjima o kompliciranosti, teškoćama,
nemogućnosti, preprekama.
O onome šta treba, šta nemaš, šta želiš, razmišljaj samo uz planiranje, u suprotnom
budi zadovoljan i ispuni srce onim što imaš.
Nema ljudi koji ne griješe. Ali ljude treba cijeniti, osim po tome šta su dosad
uradili, i po tome koliko se trude ispraviti svoje pogreške, i da ih više ne
ponavljaju.
Moraš razviti sposobnost pronalaska kod sagovornika tema koje ga zanimaju, za
šta je zainteresiran. Na taj način ćeš ga upoznati i dati mu priliku da se ispolji.
Pohvali lijepa svojstva i namjere, a na fin način upozori na loša svojstva.
“Šejtan navraća ljude da se brinu o onome što je u Allahovoj nadležnosti (nafaka,
tj. opskrba) i oni tako čine širk, a odvraća ih od brige o imanu i islamu, o Šerijatu,
etici i obredima.”
U čovjekovoj biti je da podržava onoga ko bi mu mogao pomoći da ostvari svoje
želje.
Kada od sebe odvojiš varljive i lažne stvari ovog svijeta, odstraniš neke ljude koji
to zaslužuju, okreneš se ka dobroti roditelja i pažnji bliskih ljudi, osjetiš mir i
- 130
134 -
lahkoću, ljubav i sreću.
Odlazak na namaz. Svevišnji Bog prima te u goste.
Jučer sam položio ispit iz Projektovanja sistemskog softvera. Dobio sam
maksimalnu ocjenu 10, mada cijenim da je moje stvarno znanje između 7 i 8.
Međutim, imam potrebu osvrnuti se i na svoju prezentaciju, kojom nisam
zadovoljan. To trebam dodatno vježbati, kao što glumac vježba svoju ulogu.
Čovjek se pokazuje – razotkriva u svađi. Život je dar i ne smije se trošiti na
nekorisne stvari.
Bog je obasuo blagodatima ljude koji imaju znanje i znaju ga prenositi. To je čast,
ali i obaveza. Tih ljudi je malo.
Mjera ljubavi između dvije osobe je vezana za spremnost tih osoba za uzajamnu
žrtvu. Ako toga nema...

Zajednička fotografija nakon jednog sastanka u Komandi 115. brdske brigade

Armije Republike Bosne i Hercegovine na Bistriku, 10.10.1995.
(Ezudin Kurtović stoji u zadnjem redu, prvi s lijeva; fotografirao Alija Akšamija)

Petak, 27. oktobar '95

Život u gradu se postepeno stabilizira. Dani su ispunjeni najviše radom i izuzetno
brzo prolaze. Sinoć sam bio kod Asima. Volio bih da se razgali, jer u brigama je i
jednoj vrsti tuge, pa mi ga je žao.
- 135
131 -
Uzmi priliku koja ti se nudi, jer možda već sutra nećeš to moći. Druga stvar je da
ako se sam ne probiješ, ne pokažeš, ne uzmeš, teško da će se neko drugi sam sjetiti
i dati ti to.
Ovaj svijet je nesiguran i neizvjestan. Uvijek vreba mogućnost neke vrste
sunovrata. Tako nas malo dijeli od toga!

Petak, 3. novembar '95.

Poziv na sastanak u Institutu UNIS. Povremena nervoza, pomalo se plašim kako će
to sve izgledati.

5. novembar '95.
Mama je jučer otišla u Kakanj. Trebala bi se vratiti ovamo za nekoliko dana.
Dobro i nadahnuto predavanje profesora Adnana Silajdžića na temu “Muslimani i
savremeni svijet”.
Vrijeme je odraz i karakteristika ovog svijeta. Zato se pri stupanju u namaz
moramo osloboditi vremena kao tereta, okova, mislima se predati Stvoritelju i
veličati Ga.
Mislimo da će čovjek isključivo zaraditi nafaku sa svojih 10 prstiju i zato se
grčevito vežemo za vrijeme kao “prostor” gdje ćemo to realizirati.

Četvrtak, 9. novembar '95.

Hladan dan. Proslava Dana 115. brdske brigade.144
Čekam na demobilizaciju i polaganje pismenog ispita iz Vještačke inteligencije.
Onda diplomski i nadam se Hermes Softlab.

BOŽE MILOSTIVI, SAČUVAJ ME OD ZNANJA OD KOG KORISTI NEMA, OD SRCA KOJE NIJE
SKRUŠENO, OD DOVE I MOLBE KOJA SE NE USLIŠAVA, OD NEZASITE DUŠE I OD SVE OVE
ČETIRI STVARI. BLAGOSLOVI MI MOJE ŽELJE, UČINI DA UPOTPUNIM OVAJ SVOJ ŽIVOT
DOBRIMA OVOG A I BUDUĆEG SVIJETA, PODARI STALNU ZAŠTITU MENI I MOJOJ
PORODICI I VJERNICIMA.

Budi zadovoljan i razmišljaj o ostrvu rahmeta što ti ga je podario Svemilosni, ne

udaljavaj se suviše daleko, da se ne bi utopio.
Nije toliko važna količina slobodnog vremena koliko njegovo ispravno korištenje.
Čak i kad ga imaš vrlo malo, ako ga pravilno isplaniraš, efikasno i korisno
upotrijebiš, to je izuzetno veliko.

Subota, 18. novembar '95.

Večeras vidjeh potpisano i opečaćeno rješenje o demobilizaciji. Daj Bože da sve

144
Početkom 1995. godine, 15. motorizovana brigada je preformirana u 115. brdsku brigadu.
- 132
136 -
bude uredu, da iskoristim slobodno vrijeme, završim fakultet i diplomiram, i da
imam uspješan poslovni i privatni, porodični život.

Nedjelja, 19. novembar '95.

Evo me ponovo kod kuće. Ovaj put kao običan momak, kao osoba bez posebnih
obaveza. Danas sam razdužio uniformu, obukao civilnu odjeću. Toliko sam sretan,
mnogo je događaja koje ću tek kasnije moći analizirati i shvatiti.

25. novembar '95.

Formalno sam demobiliziran, ali imam još nekih obaveza u Komandi. Nadam se da
će uskoro sve biti uredu.
Jučer sam se vidio i s profesorom Oručevićem. Ponovo stara priča u vezi sa
odlaskom u Ljubljanu, ganjanje i sl. A problem je jasan i svodi se na radnu obavezu
ili službeni put, ili neku urgenciju preko Ministarstva obrazovanja.

27. novembar '95.

Položio sam i Vještačku inteligenciju. Sada mi ostaje još samo diplomski.

Nedjelja, 3. decembar '95.

Nakon tri i po godine, nakon hladnih noći, snijega, kiše i zime u tamnim noćima,
blijedih, prozračnih i vedrih dana, nakon mnogo progutanih riječi i skrivenih misli,
potajnih dubokih nada i vjere, pouzdanja u Milostivog, izuzetne zauzetosti, rada i
žrtvovanja, straha, iskušenja, ali i bliskosti sa Stvoriteljem kakvu ne bih vjerovatno
doživio da nije bilo ovoga rata, danas sam se pozdravio s kolegama iz kasarne i
pojedinim starješinama. Imao sam podsticajne osobe i okruženje. Nadam se da će
tako biti i ubuduće, i da ću iskoristiti ovo vrijedno iskustvo.145
Trebao bih se bolje upoznati sa M. Ona kao i sve druge nije idealna, ali ulazi u uži
izbor i zbog toga je bolje vidjeti da li bismo se mogli slagati nego čekati da se
pojavi idealna. Za sada ću je posmatrati kao drugaricu uz mogućnost za nešto više.
Pokušat ću s njom pričati o svojim željama, zabludama, razočarenjima, porazima, o
onome što volim.
Sinoć, u subotu, izašao sam s njom. Prelomio sam svoja razmišljanja i nazvao je
telefonom. Bilo nam je fino. Mislim da je izlazak iskorišten na pravi način, za
upoznavanje. Utisak je da smo dragi jedno drugom, ali se pitam da li smo baš jedno
za drugo?! Jer ja sam „ronilac“, a ona je dosta ovisna o ljudima koji žive
svakodnevnicu. Ona je fina, dobra, mada temperamentna, otvorena, pomalo
razmažena, ali sve u svemu, pozitivna. Ipak, pitam se da li bi bilo pametno i dobro
145
U Armiji Republike Bosne i Hercegovine stekao sam mnoga vrijedna poznanstva i prijateljstva
od kojih neka održavam i danas. Ponosan sam što sam, zajedno s hiljadama drugih, običnih,
mladih i starih ljudi, sudjelovao u odbrani Bosne, Sarajeva i Starog Grada, u vremenu kad je
pisana historija.
- 137
133 -
upuštati se u vezu. Molim Boga da me uputi na ono što je najbolje za mene, moju
vjeru, sadašnjost i budućnost, za nas.
Sinoć sam ponovo razmišljao o njoj. Volio bih da se više približi vjeri, islamu,
Stvoritelju. Samo bi to moglo prouzročiti dublju i snažniju promjenu. A onda bi se i
naša bliskost vjerovatno povećala. Pitam se da li postoji način da ja bar malo
budem uzrok tome?

13.decembar
GOSPODARU MOJ, OPROSTI MENI I MOJIM RODITELJIMA, PODARI ISPRAVAN PUT I
BLAGOSLOV U VJERI. MILOSTIVI BOŽE, MOLIM TE DA MI PODARIŠ DOBRU I ČESTITU
ŽENU, KOJA ĆE UNIJETI BERIĆET I SELAM SA SOBOM I POROD KOJI ĆE BITI ISKRENI
VJERNICI!

Subota, 23. decembar '95.

Sinoć je objavljena vijest da je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine
ukinulo ratno stanje!

UZVIŠENI BOŽE, HVALA TI NA VEDRINI I SVJETLOSTI OVE SARAJEVSKE KOTLINE KOJA

ODRAŽAVA U POTPUNOSTI ATMOSFERU MIRNIH VREMENA.

Teško je shvatiti sve to, čak se pomalo i plašim. Neprilagođen sam, treba mi
vremena, dosta se stvari promijenilo nakon što smo doživjeli težak “zemljotres”.
Donekle brinem kako ću se zaposliti, da li ću biti adekvatno plaćen i sl. A ne valja
to, ne valja, trebam se snažno pouzdati u dragog Boga i raditi ispravno. Nastojat ću
presjeći takva razmišljanja.

Srijeda, 3. januar '96.

Nisam odavno pisao.
Naida je u Sarajevu.
Bila je Nova godina. Noć malo svečanija, ustvari više povod da se u društvu sjedne
i pojede više nego obično, gleda TV, razmjenjuju utisci. Mide je s porodicom bio
kod nas – babe, mame i mene. Gotovo cijeli dan me boljela glava. Razlog za to je
događaj koji se desio ujutro 31.12. kada je dvoje djece naših komšija vraćeno
gotovo iz mrtvih. Otrovali su se ugljenmonoksidom od plina koji je sagorijevao u
sobi. Tako sam se uplašio, ali sada su dobro.146

146
Tada se, srećom, sve dobro završilo, za razliku od dosta drugih slučajeva sa žrtvama
uzrokovanim curenjem plina i plinskim eksplozijama. Posljedica je to neprofesionalno
razvedene plinske instalacije, odnosno korištenja improviziranih peći za grijanje na plin. A za
tim ne bi bilo potrebe da nije bilo rata, odnosno da nije bilo bezočne i nehumane višegodišnje
opsade Sarajeva. A indirektnih žrtava bilo je i zbog nedostatka lijekova, nemogućnosti
odgovarajućeg liječenja, kao i zbog transfuzije krvi zaražene virusom hepatitisa C ili B.
- 134
138 -
Eldina je zvala za Novu godinu. Plašim se pomalo za nju, život u stranoj zemlji
daje prednosti, ali i nedostatke. Međutim, izgleda da svako ko ode odavde i proživi
određeno vrijeme vani, misli da će mu se nešto strašno dogoditi ako se vrati. Ne
znam.
Diplomski sam doveo blizu prve verzije. Otprilike za sedam dana bi trebala izaći i
druga, nadam se završna, koju pregleda profesor, a onda slijedi odbrana. Pomalo se
plašim, takoreći sumnjam u sebe u pogledu izlaganja.

BOŽE SVEVIŠNJI, OČUVAJ ME I OSNAŽI NA USPRAVNOM PUTU, POGOTOVO SADA KADA

NAKON ZAVRŠENIH (?!) RATNIH STRAHOTA SVE VIŠE DOLAZI DO RAZUZDANOSTI I
ZABORAVA. MOLIM TE DA ME ZADOVOLJIŠ DOPUŠTENIM I SAČUVAŠ OD
ZABRANJENOG, DA MI POMOGNEŠ DA URAVNOTEŽIM OVAJ I BUDUĆI SVIJET, DA
UMIRIM PROŠLOST, SADAŠNJOST I BUDUĆNOST, SVOJE STRAHOVE, ŽELJE, PLANOVE.

HVALA TI, GOSPODARU, NA BESKRAJNOJ MILOSTI KOJOM SI OBASUO MENE I MOJE,

ŠTO SI ME OKRUŽIO VJEROVANJEM. MOLIM TE DA ME SAČUVAŠ OD SMUTNJI, SPLETKI,
ZLA SVIH TVOJIH STVORENJA I ISKUŠENJA I KAZNE. SPASI NAS, SMILUJ NAM SE, UPUTI
NAS NA PRAVI PUT. MOLIM TE DA MI DAŠ DA USKLADIM OSMIJEH NA LICU SA
OZBILJNOŠĆU, LJEPOTU SA ČEDNOŠĆU, ZAUZETOST I SLOBODNO VRIJEME,
SAMOSTALNOST I PRIPADNOST PORODICI.

11. januar '96.

Protekla sedmica je prošla u znatnoj zabrinutosti za mamino zdravlje. Tekla joj je
krv iz nosa u više navrata. Sada je bolje.

MOLIM TE, UZVIŠENI BOŽE, DA MI PODARIŠ UVJETE ZA BRAK, PORODICU, DA IMAM

SVOJ DOM I DA PAZIM SVOJE RODITELJE I PORODICU, DA IM SE BAR MALO ODUŽIM ZA
ONO ŠTO SU ONI UČINILI ZA MENE. DA IMADNEM UVJETE I ZA SAMOĆU U ISLAMU, ZA
RAD I UČENJE KOJE JE BLAGOSLOVLJENO, ZA DJECU I NJIHOV PRAVILAN ODGOJ.

U vezi s diplomskim, potrebno mi je više hrabrosti, samopouzdanja, vjere u sebe i

svoje sposobnosti.

HVALA BOGU KOJI NAM JE PODARIO NEIZMJERNA DOBRA, KOJI NAS JE SAČUVAO OD
TEŠKIH ISKUŠENJA I IZVUKAO NA SIGURNO NAKON ŠTO SMO BILI U TMINAMA
OKRUŽENJA DUŠMANA.

Rat je mnogo utjecao na mene, na neki način se uvukao pod kožu. Ne znam hoće li
ikada i prestati u meni.
A sada treba razmišljati “mirnodopski”. Ljude više ne interesira ko je šta učinio u
ratu. Jasno mi je i onog dana kada sam prvi put uzeo pušku, a i danas, da je nagrada
samo u Boga, Svevišnjeg.
I tako, približavajući završetku ovu svesku, želim se osloboditi nepotrebnih
konflikata u sebi koji me sputavaju, stavljaju okove, želim imati jasne koncepte,
efikasno djelovanje, brzo učenje i shvatanje. Osnaži se, Ezo! Udahni snažno, vjeruj

- 139
135 -
u uspjeh i radi toga jer znaš više i bolje od većine tvojih kolega. Zato odradi taj
diplomski maherski, odštampaj rad, predaj profesoru, spremaj se za izlaganje.
--
Počeo je mjesec ramazan koji sa sobom nosi dobro i blagoslov. Nikada se nisam
osjećao stariji nego ovih dana.
Budi vrijedan, marljiv, smion i oprezan. Pametno radi, budi tolerantan kada su u
pitanju manje važne stvari, ali odlučan i strog u onome što bi moglo biti zlo i
grijeh.

MOLIM TE, BOŽE, ZA SNAGU, LJEPOTU I BLAŽENSTVO VJERE, DOBROČINSTVO,

ČVRSTINU DUHA, SAŽALJIVOST, OSMIJEH LICA, LJEPOTU (ISKRENOST) RIJEČI, DRUŠTVO
ISKRENIH I DOBRIH VJERNIKA, ISPRAVNOST NAMJERE, PAMET I MUDROST, LIJEP,
ISPRAVAN ODNOS PREMA SVEMU, ZDRAVLJE, SIGURNOST, ZADOVOLJSTVO.

Čovjek je i društveno biće. Potrebno mu je da ispolji sebe, jer i sunce postaje

suncem tek kada osvijetli nečije lice. A istovremeno čovjek treba zadržati svoju
individualnost, zaštititi se od drugih utjecaja.
Izuzetno je važno postaviti prave ljude na prava mjesta. Poznavati ljude, njihove
naravi, ambicije, želje, strahove. Ljudi u skupini se mogu svrstati u četiri grupe:
1. pozitivni stalno i u bilo kojoj sredini,
2. pozitivni u zdravoj sredini,
3. umjereni, ali negativni u negativnoj sredini,
4. negativci koji se time ponose.
Treba paziti da se negativci ne grupiraju i time ne ojača njihov utjecaj, jer će time i
oni umjereni u lošoj sredini potpasti pod njihov utjecaj.
Duše su različite i teže različitim ciljevima, zato se nužno i suprotstavljaju. Dijalog
blagotvorno djeluje i kao kontrolirano pražnjenje je dobro organizirati sastanke i
kao upućivanje duša zajedničkoj zvijezdi vodilji.

10. ramazan
Sinoć (nakon sehura, u zoru) sanjah kako nađoh izlaz iz zamršene situacije i
briga u učenju Kur’ana. Učio sam glasno i lijepo Kur’an, tako da je sve
odjekivalo, a umilni tonovi su upijani na sve strane.

- 136
140 -
2. februar '96.
Na neki način sve sam manje zagrijan za putovanje u Ljubljanu. Paja (prof.
Oručević) je osoba koja voli prenapuhivati stvari.147 I osim toga ima nekih čudnih
poteza. To me na neki način plaši. Nadam se da ću uspjeti naći neko lijepo mjesto
za sebe.
Diplomski je ušao u fazu tehničke finalizacije. Već se trebam pripremati za javnu
prezentaciju.

15. februar/26. ramazan 1416. noć uoči Lejletu-l-kadra

HVALA BOGU GOSPODARU SVJETOVA.
NEKA SU MIR, MILOST I BLAGOSLOVI BOŽIJI NA MUHAMMEDA,
NJEGOVU PORODICU I DRUGOVE.

Danas sam diplomirao. Bilo je lijepo, nekako nestvarno.

3. mart '96.
Iz male borbe u veliku borbu! Sada počinje borba za koju čovjek mora biti snažniji
i hrabriji nego što je bio tokom rata s neprijateljem. Borba sa samim sobom i
ljudima koji često nemaju milosti.148

147
Želim na ovom mjestu naglasiti i visoku vrijednost angažmana prof. Oručevića kao i nekih
drugih profesora na Elektrotehničkom fakultetu koji su tokom rata bili u Sarajevu i omogućili
rad Odsjeka za računarstvo i informatiku: dr.sc. Ahmed Mandžić, dr.sc. Mesud Baručija, dr.sc.
Melita Ahić-Đokić i ostali.
148
Neprijatelji s obje strane nas, hvala Bogu, nisu uspjeli uništiti niti slomiti, ali kolektivna borba
za naše mjesto pod suncem u zemlji Bosni, zajedno sa svim dobrim ljudima koji je doživljavaju
kao svoju domovinu, nije završena! Ne smijemo uzmicati, plašiti se niti bježati od realnosti, već
se mudro i odvažno suočavati s njom i svim izazovima koji je prate. Ne uzdati se u milost
zločinaca, jer nasilnik bi da ostane nasilnik dok god može. Naša zadaća je da, uprkos 'patriota'
koji zarad svojih uskih ličnih interesa i sami doprinose razaranju domovine, gradimo
međusobno povjerenje, povezanost, zajedništvo koje proistječe iz osjećaja identiteta i
pripadanja istom narodu. Branili smo se zajedno, pomagali i oslobađali, spašavali jedni druge u
ratu u Bosanskoj krajini, istočnoj i centralnoj Bosni, Hercegovini i drugdje. Naše zajedništvo na
principima pravde i čestitosti predstavlja zalog naše sigurnosti i zaštite od krvožednih vukova sa
svih strana. Naša ruka treba biti otvorena za saradnju sa svima, ali mi moramo najprije zaštititi
sebe. Ne smijemo prijateljevati s onima koji bi nas sutra protjerali, ponižavali ili ubijali bez
grižnje savjesti. Ne smijemo dozvoliti da budemo nečiji pijuni, da nas vanjski utjecaji gurnu u
neke strane ideologije. Moramo se potpuno razbuditi i čvrsto držati duhovne vertikale islama i
historijske vertikale našeg bosanskog naslijeđa. Moramo imati mehanizme zaštite naših života,
časti i imetka. Ne smijemo dozvoliti da nas savladaju frustracije zbog laži i nepravdi koje
trpimo, niti da nas drugi gurnu u očaj i beznađe iz kog se rađa ekstremizam i nerazumnost.
Možemo i trebamo biti ponosni na svoj bošnjački identitet koji je u potpunosti utemeljen u
bosanskom identitetu, zajedničkim sa svim ostalima koji ga prihvataju. Još kad bi nas
predvodili oni najbolji među nama… (za dodatno razmatranje o ovoj temi preporučujem knjigu
Jusufa Kardeša Psihologija Bošnjaka, Mostar, IC štamparija d.o.o. Mostar, 2009. i knjigu Esada
Durakovića Žudnja za tekstom: duhovna autobiografija, Sarajevo, Tugra, 2013).
- 141
137 -
Idući u susret neprijatelju, morao sam se snažno pouzdati u Boga, zaboraviti na sve
što bi moglo ugroziti sigurnost i koncentraciju, odagnati loše misli i utapanja u
razmišljanjima, provjeriti opremu, pripremiti i podmazati oružje, opustiti se i
pažljivo registrirati bitne zvuke i pokrete, pouzdati se u sebe i vjerovati u uspjeh.
Znao sam da ću najviše učiniti za svoje najbliže ako privremeno zaboravim na njih
i posvetim se tome da što bolje i pažljivije obavljam svoje vojničke dužnosti,
vodeći računa o sebi i svojim drugovima.
Sada treba isto toliko, a možda i više, pažnje, urednosti, racionalnosti. Oružje je
sada znanje, mora biti savremeno, pouzdano i efikasno. Mora se stalno
„podmazivati“.
Riječi i djela koja proizlaze iz iskrene namjere. Boriti se protiv neznanja i loših
postupaka. Srcem, riječima i djelom.
Možda je smisao ove trenutno umanjene opskrbe da bismo razmislili o onima
pored sebe koji u takvim uvjetima žive dugo vremena, a ne primjećujemo ih.
Sutra Anesa polazi u školu, 2. polugodište 1. razreda.

21. mart '96.

Uspomene vezane za protekli ramazan
Postili smo svaki dan babo, mama i ja. Mama je izostala nekoliko dana zbog
zdravstvenih teškoća. Na teraviju sam najčešće išao u našu hridsku džamiju, a bio
sam i u Čaršijskoj, Carevoj, Hadžijskoj. Na iftaru sam jednom bio u Dairama,
pozvao me prijatelj Edhem Bakšić, a bili smo i kod daidžince Ramze. Učio sam
Kur’an (prijevod) i ovog ramazana, bio na nekoliko mukabela i pratio učenje na
TV-u.
I ovog ramazana uz nas je bio turski TV-program TGRT. Mukabele i ilahije pratile
su naše iftare i sehure. A kakvo je iznenađenje i oduševljenje bilo kada su došla u
Sarajevo lica s kojima smo povremeno 'drugovali' ovih ratnih ramazana. Ismail
Bicer i drugi. A onda smo se iznenada sreli jedne noći u Carevoj džamiji. Učenje
Kur’ana i melodije ilahija prodirali su u sve naše pore. Bilo je to kao vraćanje
majke koja je davno napustila svoje dijete, možda zbog svog grijeha ili
nemogućnosti opstanka, ali sada smo ipak zajedno i niko nas više, ako Bog da,
neće razdvojiti.149
Bajram je protekao izuzetno lijepo. Išli smo u hridsku džamiju babo i ja. Posjetili
smo nanu, a nama su dolazili Eldin, Hamo i njegova nova žena Rabija, zatim Asim.

149
Ovo je bilo napisano u stanju prilične ushićenosti u okolnostima tek završenog rata i skidanje
četverogodišnje blokade i odnosilo se primarno na vezanost za zajedničku duhovnu vertikalu.
Ne sporeći prijateljske, kulturne, privredne i druge veze s Republikom Turskom, kao i s
mnogim drugim državama, mi moramo snažiti i zaokruživati vlastiti i zajednički
bosanskohercegovački (bosanski) identitet i kao takvi stupati u interakciju i sa Istokom i sa
Zapadom. Postoje mnogi prijatelji, ali ipak smo jedino ovdje svoji na svome.
- 138
142 -
Bilo je to dvostruko veselje, zbog Bajrama i zbog diplomiranja. Hvala dragom
Bogu. Molim Ga da nam podari još lijepih ramazana!
Uspomena na prvo putovanje nakon deblokade Sarajeva
Toliko dugo željeno, sanjano putovanje autom, cestom iz Sarajeva ka matici Bosni,
čije je tijelo bilo rastrgano protekle četiri godine, desilo se u subotu 16. marta.
Putovali smo u Kakanj. Prošli kroz Vogošću, Ilijaš, Visoko. Mama, babo i ja u Yugo
Floridi.
Bili smo kod tetke Dile u njihovoj kući. Onda kod tetke Ćamile. Navečer sam
izašao s Naidom. Baš nam je bilo lijepo. Noćili smo u stanu kod našeg rođaka
Sudana Mujagića i njegove žene. Imaju lijepu djecu, dvije curice i momčića Amela
kakvog odavno nisam sreo, mašallah.
Šta znači izaći iz okruženja u kojem smo bili?! Dragi Bog nam je podario izlaz iz
tmina „ogromne ribe“ koja nas je držala u svojoj utrobi. Podario je dva izlaza iz
Sarajeva (dvije glavne ceste). Daj Bože da uzmemo pouku iz tih dana i noći. Toliko
čežnje, nadanja, straha, najdubljih iskušenja, ali Milostivi Bog nam je podario
snagu da izdržimo i istrajemo, i dao nam je izlaz iz najdubljih tmina ovog svijeta.
-----
I eto, nalazim se na kraju još jedne sveske u kojoj se nalazi trag jednog izuzetno
burnog perioda, čiji sam sudionik i sam bio. S ove vremenske udaljenosti mogu
reći da sam sretan i zahvalan dragom Bogu. Hvaljen je Onaj Koji je čuo naše
moljenje La ilahe illa ente subhaneke inni kuntu minezzalimin150 za izbavljenje iz
tmine u kojoj se nalazilo Sarajevo i Bosna i Hercegovina. Dno dna je dostignuto
tragedijom uzrokovanom genocidom na području Srebrenice i Žepe i masakrom
kod tržnice Markale. A onda je Bog Svemoćni poslao „ptice“151, tj. avione NATO-a
pa su neprijatelji postali kao „lišće crvotočno“152.
Iako naporan, boravak u kasarni je imao dosta dobrih strana. Samostalnost, učenje,
razmišljanje, namazi u mesdžidu i u obližnjim džamijama, kratki izlasci u grad,
druženja. Iskustvo i izrastanje u ljudskom i profesionalnom pravcu. Poučni detalji o
korištenju vremena, ljudima i njihovim dobrim i lošim stranama, upravljanju,
roditeljima, braku itd.
A onda sam se 3. decembra razriješio vojnih dužnosti i u miru doma posvetio se
završetku diplomskog i porodici. Sve se završilo kako treba. Dan radovanja je bio
uoči 27. noći ramazana. Nakon toga, lijepi bajramski dani, kratki predah i
razmišljanja o poslu. Srce nije bilo mirno sa Softlab-om, MUP i Bakir Začiragić

150
Moljenje poslanika Junusa, mir Božiji neka je na njega, za izbavljenje iz utrobe ogromne ribe
koja ga je progutala nakon što je bačen u more: „Nema boga osim Tebe, slavljen neka Si, ja sam
se prema sebi ogriješio.“
151
Aluzija na kur'anski stavak 105:3.
152
Vidi Kur'an 105:5.
- 143
139 -
nisu djelovali kao odredište. A onda je i „Bosnalijek“ iznenada postao aktuelan, ali
upravo tada me nazvao Rasim Gačanović i ponudio da počnem raditi u
Ministarstvu prometa i komunikacija i ja sam pristao.
Sada je vrijeme borbe sa samim sobom i iskušenjima. Molim dragog Boga za
pomoć u tome!

- 140
144 -
Pogovor

Prošlo je više od 20 godina od završetka rata. I neki se još vraćaju na te stare priče i
djelovanja, ne dopuštajući da mir i prosperitet dođu na svjetlo dana i učvrste
korijenje. Nažalost, neke stvari nisu riješene i prijete da se iz njih ponovo razvije,
ne daj Bože, plamen sukoba. Vjerujem da to plaši svakog dobronamjernog čovjeka.
Napetost, nedostatak blaženstva, raširena klima nasilja, grubosti, naglosti, razbija
nadu u mir i ljudski napredak.
Izlaz vidim u vrlini, udaljavanju od lošeg, radu za dobro. Ima mnogo ljudi koji tako
i rade, ali ne mogu doći do izražaja iz ovih ili onih razloga.
Bosna je natopljena krvlju i suzama, to treba cijeniti i poštovati uprkos
neodgovornosti nekih koji se predstavljaju zaštitnicima svojih naroda.
Boriti se protiv zaborava. Učiti, čitati, slušati, razmišljati, prisjećati se da bi se
spasilo od pustoši koju zaborav donosi. Nalaziti vremena za to. I biti maksimalno
spreman i pripravan, ne uljuljkivati se i ne predavati odgovornost nekome drugom
izvana da te čuva.
Nadam se i molim Svemogućeg Boga da vas, koji preuzimate emanet života,
sačuva od iskušenja kakva smo mi imali, da vam podari čisto vjerovanje, iskrenu
predanost i svjesnost, da vi i naredne generacije živite sretno i u trajnom miru na
ovim prostorima. Uslišaj, Bože!

- 145
141 -
Recenzija
Prof. dr. Amir Pušina
Filozofski fakultet
Univerzitet u Sarajevu

RECENZIJA ZA KNJIGU

Narandža s Trebevića
(svjedočenja i sjećanja iz Sarajeva u vremenu opsade 1992-1996)

Autor: Ezudin Kurtović

1. Prikaz rukopisa

Knjiga „Narandža s Trebevića“ Ezudina Kurtovića opsega je 150 stranica koja uz

predgovor i pogovor sadržajem obuhvata pet poglavlja:

1. SVESKA 1 (5.4.1992 – 8.10.1992)

2. SVESKA 2 (17.10.1992 – 25.3.1993)
3. SVESKA 3 (12.4.1993 – 16.1.1994)
4. SVESKA 4 (25.1.1994 – 30.6.1995)
5. SVESKA 5 (18.8.1995 – 21.3.1996)
Svako od pet poglavlja odnosi se na dnevničke zabilješke/promišljanja autora o
ratnim strahotama 1992-1996 u BiH, osobito u Sarajevu i ratnim jedinicama
kojima je kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine pripadao. Knjiga je
ilustrirana i upotpunjena pažljivo odabranim novinskim člancima, slikama i
faksimilima.

2. Recenzentsko mišljenje

Djelo „Narandža s Trebevića“ Ezudina Kurtovića, diplomiranog inženjera

elektrotehnike i magistra tehničkih znanosti u oblasti računarstva, fascinantan je
dokument, poruka i pouka svakome onome ko želi prodrijeti dublje u pitanja smisla
etosa i kosmosa, osobito ljudske egzistencije, patnje, boli, čežnje, ljubavi, straha,
sreće, vjere i nade. U svakome od pet poglavlja jednim „talasastim“, preplićućim,
racionalno-emocionalnim, religijsko-mističnim diskursom, autor se obraća sebi,
svijetu, ponajprije Stvoritelju - velikim brojem dova skrušeno moleći i nadajući se
- 142
146 -
boljem. Ne samo za sebe nego i druge. Zaista je impresivna sposobnost i zrelost
autora da čitaocu prenese vlastita zapažanja, osjećaje, dileme i snove na jedan,
skoro introspektivan ali dokumentaran način, pišući „slikajući“, i metaforično i
katarzično i s nadom: „Nakon sunčanog, stiješnjenog jutra, nebo se naoblačilo,
rascijepilo. Počela je kiša, pravi proljetni pljusak. Nisam se nikada radovao
grmljavini kao danas, jer prvi put nakon mnogo dana ne grme topovi, već se
pokazuje Božija moć. Kiša je prestala a očekuje se pljusak granata.“(str.8) Kao
vrstan psiholog, autor precizno opisuje vlastiti strah ali i emocije svojih najdražih
u izuzetno stresnim situacijama „Prosto je nevjerovatno da je iko ostao živ. Ja sam
samo očekivao trenutak kada ću poginuti i u izrazitoj uplašenosti u sebi se pitao
kako “to” izgleda, odnosno kako će izgledati. Sve vrijeme sam učio u sebi sve što
mi je padalo na um i išao prema vrhu, znajući da je naša pomoć potrebna ljudima
koji se gore nalaze.(...) Ono što pamtim tog dana je olakšanje kada smo čuli ezan za
ikindijski namaz koji se razlijegao negdje iz Čaršije i koji nam je svima ulijevao
snagu i ohrabrenje. Rekao sam tada sebi da više nikada u životu neću propustiti
namaz.“(str. 36) „Inače, noć pred akciju se teško može prepričati. Klanjao sam
dugo, molio dragog Boga da ostanem živ i da se čitav vratim svojim roditeljima i
sestri. Duga zimska noć. Mama je od čaršafa, pod svjetlošću svijeća, šila bijelo
maskirno odijelo. Sati, minute se tope do pred polazak u neizvjesnost. Oprostiš se
od života jer ne znaš hoćeš li se vratiti iz akcije. Ali siguran si da je to neophodno
da bi se sačuvala zajednica, grad, ljudi, djeca, starci, nemoćni, žene, djevojke, da bi
se sačuvali životi i čast.“ (str.64) „Ljubav, dobrota je kao voda duboka zdenca.
Neki zdenac je pun i voda se prelijeva, tek s vremena na vrijeme zastane. Neki
zdenac ima vode, ali se ne smije previše uzimati jer onda će je manjkati. A neki
zdenci su prazni i suhi. Mamina ljubav i dobrota spadaju u prvu grupu. (str.13) Ili
lucidno zapažanje o emocijama/emocionalnoj inteligenciji majke i oca: „Majčina
ljubav je više emotivna a očeva racionalna, ali su obje temelj u životu čovjeka.“
(isto).
Sličnim stilom i formom koja daleko nadmašuje hladnu dnevničku
faktografiju, nižu se i slikaju likovi i događaji i svaki od njih živo poziva na
promišljanje i upućuje na Dobrotu. Jedan od takvih je i Bakir Lamadžema, a
događaj koji autor opisuje upućuje zbog čega ovo vrijedno djelo i nosi naslov
„Narandža s Trebevića“: „Bakir je neuobičajen tip, u suštini dobar, ali se ne
slažemo kod nekih religioznih tema. Bez obzira na to, on je jedan od rijetkih
sagovornika za intelektualne i ljudske teme ovih dana (...) Jedan detalj posebno
pamtim, urezao se duboko u mom sjećanju: tog ljeta ‘93. na liniji smo za ručak
dobili i po jednu narandžu (!?), a on je svoju podijelio sa mnom i rekao da onu koju
sam ja dobio ponesem kući i podijelim sa svojom porodicom. Ta polovica narandže
simbolizira i podsjeća me na ono najljepše što smo u ratu doživjeli, a to je
nesebičnost i saosjećajnost običnih ljudi (...). (str. 94-95)
Ima li ljepše poruke i pouke i nakon svega što su Sarajevo i Bosna i
Hercegovina pretrpjeli tokom ratnih godina i još žešće, samo drugim sredstvima,
trpe i danas?
- 147
143 -
 3. Zaključak i ocjena

Knjiga „Narandža s Trebevića“ Ezudina Kurtovića vrijedno je, nesvakidašnje

književno, ali i filozofsko i pedagoško-psihološko djelo izuzetno kreativnog
saglasja skoro eidetske dokumentarne potke i neuobičajenog, upitno-
problematizirajućeg i (samo)savjetodavnog stila pisanja – o Dobroti. U potpunosti
smo sigurni kako niti jednoga čitaoca, bez obzira na „svijet“ iz kojega dolazi, neće
ostaviti ravnodušnim. Stoga nam je izuzetna čast i zadovoljstvo preporučiti rukopis
za štampanje.

Recenzent:
Sarajevo, 01.12.2018. _________________
Prof. dr. Amir Pušina

- 144
148 -
Zahvala
Zahvaljujem se Esmi, Anesi, Naidi i drugim članovima moje uže i šire porodice
koji su me svojim komentarima na radnu verziju knjige ohrabrili u odluci da
krenem u njeno objavljivanje.
Posebnu zahvalnost upućujem Aidi Krzić, Rasimu Gačanoviću, Mirzi Nikšiću,
Samiru Begleroviću i Amiru Pušini na vrijednim uputama, savjetima i pomoći u
pripremi ove knjige za izdavanje.
Finansijsku podršku za štampanje knjige pružilo je Ministarstvo za boračka pitanja
Kantona Sarajevo po Ugovoru broj 06-14-11464/18 od 20.03.2018. godine, u
okviru Projekta „Pisana riječ u funkciji da se ne zaboravi 1992 – 1995“.

Autor

- 149
145 -