VRHOVI SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

GAJ JULIJE CEZAR

MOJI RATOVI
 VRHOVI SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

Izvršni urednik

BOŽIDAR PETRAČ

Uređivački odbor

IVA GRGIĆ, MLADEN MACHIEDO, SEAD MUHAMEDAGIĆ,

DARKO NOVAKOVIĆ, JOSIP UŽAREVIĆ, VIKTOR ŽMEGAČ

Urednik

PETAR BUJAS

S latinskog preveo i napomene napisao

TON SMERDEL
 Redaktura prijevoda

ZVONIMIR MILANOVIĆ
 Naslov izvornika:

Gaius Julius Caesar

Commentarii de bello gallico, Commentarii de bello civili, De bello

alexandrino, De bello africo, De bello hispaniensi

© Naklada Jesenski i Turk d.o.o., Zagreb, 2010.

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati

ili na bilo koji drugi način reproducirati bez nakladnikova pismenog
dopuštenja.
 KAZALO

ZAPISI O GALSKOM RATU

ZAPISI O GRAĐANSKOM RATU

ALEKSANDRIJSKI RAT

AFRIČKI RAT

HISPANSKI RAT

TUMAČ

POGOVOR

BIBLIOGRAFIJA
 ZAPISI O GALSKOM RATU

PRVA KNJIGA

1. Cjelokupna je Galija podijeljena na tri dijela. Jedan naseljavaju

Belgi, drugi Akvitanci, a treći oni što se na svome jeziku nazivaju Kelti,
dok ih mi zovemo Gali. Svi se oni međusobno razlikuju jezikom,
uredbama i zakonima. Rijeka Garumna dijeli Gale od Akvitanaca, a
Matrona i Sekvana od Belga. Od svih njih najhrabriji su Belgi, jer su
najudaljeniji od načina života i obrazovanosti rimske provincije. K njima
trgovci rijetko dolaze, a i ne uvoze onu robu što bi mogla čovjeka uputiti
na lagodan život. Oni su gotovo susjedi Germanima koji stanuju s onu
stranu Rajne, pa s njima vode neprekidne ratove.
Zbog toga i Helvljani svojim junaštvom nadmašuju ostale Gale, jer
se dnevno u bojevima sukobljavaju s Germanima, bilo da ih odbijaju od
svojih granica bilo da sami ratuju u njihovoj zemlji. Jedan dio njihove
zemlje koji, kako je rečeno, nastavaju Gali, započinje kod rijeke Rodana,
omeđuje ga rijeka Garumna, Ocean i zemlja Belga, dok se prema
Sekvancima i Helvećanima dotiče i rijeka Rena, a onda se proteže prema
sjeveru i istoku. Akvitanija se prostire od rijeke Garumne do Pireneja i do
one strane Oceana koja zapljuskuje Hispaniju. Ona leži na sjeverozapadu.

2. Orgetoriks je među Helvećanima bio najugledniji i najbogatiji. Za

vrijeme konzulovanja Marka Mesale i Marka Pizona1 iz želje za
kraljevskom časti udružio se s plemstvom u tajni savez i nagovorio
građane da svi do jednoga napuste zemlju. On im je objašnjavao da im je
vrlo lako zavladati cjelokupnom Galijom, jer su od svih najhrabriji. U to ih
je tim lakše uvjerio jer Helvećane sa svih strana okružuje zgodan prirodni
položaj, i to tako što je s jedne strane veoma široka i duboka rijeka Rajna, a
ona usto dijeli helvećansku zemlju od Germanije. S druge strane proteže se
visoko gorje Jura koje se nalazi između zemlje Sekvanaca i Helvećana. Na
kraju, s treće strane nalazi se Lemansko jezero i rijeka Rodan. Ta dijeli
našu provinciju od same Helvecije. Zbog toga se oni nisu toliko širili, a
nisu ni tako lako mogli povesti rat protiv susjeda. Sve su te okolnosti njih
kao ratnike ozlovoljavale. Držali su da je njihova zemlja, koja se prostirala
u dužinu 240 000 a u širinu 180 000 koraka, prema mnoštvu stanovnika i
njihovoj slavi koju su izborili junaštvom u ratovima za njih pretijesna.

3. Ovi su ih razlozi naveli, a Orgetoriksov ih ugled potaknuo, pa su

odlučili pripremiti sve ono što je prema njihovu mišljenju bilo potrebno za
seobu. Zaključili su da nabave i nakupuju što veći broj tegleće marve i
kola, da posiju što više žita, kako ne bi oskudijevali na putu, a onda da sa
susjednim državama sklope mir i prijateljstvo. Mislili su da bi im za
ostvarenje toga plana bile dovoljne dvije godine. Odlukom su odredili da
treće godine krenu na put. Za vođu su izabrali Orgetoriksa. On je osobno
preuzeo poslanstvo u druge države. Putujući kroz te zemlje, nagovorio je
Sekvanca Kastika, sina Katamantaledova koji je mnogo godina vladao
sekvanskom zemljom i koga je Senat rimskoga naroda bio nazvao svojim
prijateljem, da u svojoj državi preuzme kraljevsku vlast. Tu je nekad imao
njegov otac. Na isti je način nagovorio Heduanca Dumnoriksa a brata
Divicijakova. Dumnoriks je u to doba bio najugledniji u državi i omiljen u
narodu, pa mu je zato rekao da to isto pokuša. Tad mu je dao svoju kćer za
ženu. Ipak im je dokazao da je lako sprovesti tu namjeru, jer će on sam u
svojoj državi zauzeti vlast, a onda da su u čitavoj Galiji najmoćniji
Helvećani. Obećao im je da će im svojom moći i vojskom osigurati vlast.
Nagovoreni ovakvim riječima zadali su vjeru jedan drugome i
prisegnuli. Sad su bili ispunjeni nadom da će onda kad preuzmu vlast u
svojoj zemlji, kao tri najmoćnija naroda, moći jednom zavladati cijelom
Galijom.

4. Helvećani su za to doznali, a i plan im je bio dostavljen. Prema

svome običaju primorali su Orgetoriksa da se brani u okovima. Poslije
osude trebao je biti spaljen. Na dan određen za raspravu Orgetoriks je sa
svih strana sakupio svoje podanike – oko 10 000 ljudi, doveo je još svoje
štićenike i dužnike; tih je bio priličan broj. Oni su djelovali da se
oslobodio, te se nije morao braniti. Kad su državne vlasti zbog toga
njegova držanja bile ogorčene, mislile su svoje pravo braniti oružjem. Dok
su poglavice skupljali po selima mnoštvo ljudi, Orgetoriks je umro.
Sumnja se, a tako misle Helvećani, da je sam sebi zadao smrt.

5. Poslije njegove smrti Helvećani su ipak nastojali izvršiti ono što su

bili odlučili, tj. da se isele iz svoje zemlje. Kad su držali da su za tu seobu
već spremni, zapalili su sve svoje gradove, njih dvanaest na broju, te oko
četiri stotine sela i imanja na osamljenim mjestima, a onda sve zalihe žita
osim onih koje su namjeravali ponijeti. To su učinili zbog toga da bi bili
spremniji izvrgavati se opasnostima, kad ne bude više nade u povratak.
Naredili su da svaki pojedinac ponese od kuće brašna za tri mjeseca.
Nagovorili su svoje susjede Rauračane, Tulinžane i Latovičane da zbog
istog cilja popale gradove i sela, te da onda krenu zajedno s njima. Pleme
Boja, koje je stanovalo s one strane Rajne pa bilo prešlo u Norik, primili su
u svoj krug kao saveznika.

6. Bila su samo dva puta kojima su mogli krenuti iz svoje zemlje.

Jedan je vodio kroz zemlju Sekvanaca, uzak i naporan, jer je prolazio
između gorja Jure i rijeke Rodana, a tim bi putom jedva po jedna kola
mogla voziti; još je nad njim stršila visoka planina, pa je mala četa ljudi
mogla zakrčiti prolaz. Drugi je put vodio kroz našu provinciju. Taj je bio
lakši i bolji, jer duž granice nedavno pokorenih Helvećana i Alobrožana
teče Rodan koji se može na nekoliko mjesta pregaziti. Genava je gotovo na
granici, a taj je grad Alobrožana najbliži helvećanskoj zemlji. Od njega
vodi most u helvećansku zemlju. Helvećani su mislili da će Alobrožane ili
nagovoriti, jer su držali da nisu baš svim srcem odani rimskom narodu, ili
na silu primorati da im dopuste prolaz kroz njihovu zemlju.
Kad su sve pripremili za put, odredili su dan u koji će se svi sastati
na obali Rodana. Taj je dan bio peti prije aprilskih kalenda [28. ožujka], u
vrijeme konzulovanja Lucija Pizona i Aula Gabinija.2

7. Kad je Cezar bio obaviješten da Helvećani misle putovati našom

provincijom, požurio se krenuti iz Rima.3 Što je brže mogao pohitao je u
Onostranu Galiju i tako brzo stigao u Genavu. Od čitave je provincije
tražio što više vojnika, jer je u Onostranoj Galiji bila samo jedna legija.
Onda je zapovjedio da se poruši most koji se nalazio blizu Genave.
Čim su Helvećani saznali za Cezarov dolazak, poslali su k njemu kao
poslanike najuglednije građane. Poslanstvo su predvodili Namej i
Veruklecije. Oni su morali Cezaru izjaviti da namjeravaju putovati
rimskom provincijom bez ikakva nasilja, jer im ne preostaje nijedan drugi
put. Još su poslanicima naglasili da izjave da to Helvećani mole, i da bi
proputovali uz njegov pristanak.
Budući da se Cezar sjećao kako su Helvećani sasjekli konzula Lucija
Kasija i njegovu vojsku razbili i onda nagnali pod jaram,4 pomislio je da to
ne smije ni u kojem slučaju dopustiti. Znao je da se ljudi neprijateljski
raspoloženi prema Rimu neće uzdržati od bezakonja i nasilja, ako im se za
to pruži prilika, kad budu prolazili kroz provinciju. Ipak, da bi dobio na
vremenu dok se sakupe vojnici koje je tražio od provincije, odgovorio je
poslanicima da će o svemu neko vrijeme malo razmisliti. Uostalom, ako
budu nešto htjeli, neka ponovo dođu uoči aprilskih ida [12. travnja].

8. S pomoću vojnika one legije koja je bila uza nj i uz pripomoć

vojnika koje su sakupili po provinciji izgradio je nasip dug 18 000 koraka a
visok 16 stopa i usto jarak od Lemanskog jezera kojim otječe rijeka Rodan5
do gorja Jure koje dijeli zemlju Sekvanaca od Helvecije.
Kad je završio taj posao, porazmjestio je straže, podigao utvrde, da bi
ih lakše mogao odbiti, ako bi htjeli bez njegova pristanka prijeći. Kad je
osvanuo dan koji je bio uglavio s poslanicima, a oni k njemu došli, rekao
im je da prema običnom postupku rimskoga naroda ne može nikome
dopustiti prolaz kroz provinciju. Ukoliko bi to pokušali silom, tad će ih
silom suzbiti.
Helvećani, lišeni svake nade u prolaz kroz provinciju, odlučili su
povezati lađe i napraviti više splavi, te su jedni na leđima po danu, a češće
preko noći, na splavima na prijelazima rodanskim, gdje je dubina rijeke
bila najmanja, pokušali provaliti. Odbijeni zbog dobrih utvrda, onda
navalom vojnika i strijelama, odustali su od te namjere.

9. Tako je preostao samo jedan put i to kroz zemlju Sekvanaca, ali

zbog tjesnaca nisu mogli njime onda proći bez njihova pristanka. Budući
da ih sami nisu mogli nagovoriti, poslali su poslanika Heduancu
Dumnoriksu, ne bi li on nagovorio Sekvance. Dumnoriks je jako mnogo
mogao učiniti najprije zbog njihova ugleda, a onda zbog svoje
darežljivosti; bio je prijatelj Helvećanima, jer se oženio Orgetoriksovom
kćeri. Budući da ga je zanijela čežnja za kraljevskom vlasti, počeo je
pripremati prevrat, a onda je uznastojao što više država zadužiti svojom
naklonošću. Zbog toga je preuzeo tu stvar i izmolio u Sekvanaca da
dopuste Helvećanima da prođu kroz njihovu zemlju. Isposlovao je još da
su jedni drugima predali taoce. Sekvanci su ih predali zato da ne bi
Helvećane ometali na putu, a Helvećani da prođu bez nasilja i bezakonja.
 10. Cezaru su javili da Helvećani namjeravaju putovati kroz zemlju
Sekvanaca i Heduanaca u zemlju Santonaca, a ti se nisu nalazili daleko od
države Tolozaćana. Ti su stanovali u našoj provinciji. Ako se događaji
budu tako odvijali, onda će to biti velika opasnost za samu rimsku
provinciju. Tad će ratoborni urođenici, a ogorčeni neprijatelji rimskoga
naroda, biti susjedi na otvorenim predjelima koji su bili vrlo žitorodni.
Zato je za zapovjednika utvrde koju je bio podigao postavio Tita Labijena.
Sam je što je brže mogao otišao u Italiju, da tamo unovači dvije legije, a da
tri što su zimovale oko Akvileje izvede iz zimovnika.6 Krenuo je najkraćim
putom koji je preko Alpa vodio u Onostranu Galiju s tim legijama; bilo ih
je svega pet. Na tom su putu Ceutronci, Grajoceli i Katurižani zauzeli
uzvisine i pokušali Cezarovoj vojsci zakrčiti prolaz. Cezar ih je u više
okršaja potisnuo, te je sedmoga dana od Ocela, pograničnoga grada u
ovostranoj provinciji, stigao u zemlju Vokonaca. Odavle je poveo vojsku u
zemlju Alobrožana, a iz alobrožanske je zemlje krenuo zatim u zemlju
Seguzijavaca. Seguzijavci su prvi susjedi koji graniče s rimskom
pokrajinom s one strane Rodana.

11. Helvećani su bili već proveli kroz klance i zemlju Sekvanaca

svoje čete, pa su stigli u zemlju Heduanaca i počeli pustošiti njihova polja.
Budući da Heduanci nisu mogli obraniti svoje ljude i posjede, poslali su k
Cezaru poslanike i preko njih zamolili pomoć. Poslanici su rekli da su već
stekli tolike zasluge za rimski narod, te da onda ne bi smjeli trpjeti
nepravde naočigled naše vojske i usto da im se pustoše polja, djeca odvode
u roblje a gradovi uništavaju. U isto su vrijeme Ambari, braća i prijatelji
Heduanaca, obavijestili Cezara da su i njihova polja poharana i da s
velikom mukom odbijaju neprijatelja od svojih gradova. Na isti su način
Cezara zamolili Alobrožani koji su preko Rodana imali svoja sela i imanja.
Oni su izjavili da nemaju više ništa do svoje gole rođene zemlje. Te su
činjenice potaknule Cezara te je počeo pomišljati kako ne smije oklijevati,
da ne bi Helvećani uništili svu imovinu saveznika i na kraju stigli u zemlju
Santonaca.

12. Rijeka Arar teče uzduž heduanske i sekvanske granice u Rodan

nevjerojatno slabim tokom, te se prostim okom ne može razabrati na koju
stranu teče. Preko nje su prelazili Helvećani na splavima i povezanim
čamcima. Kad je Cezar saznao od uhoda da su Helvećani već preveli tri
dijela svojih četa preko rijeke, dok je četvrti zaostao s one strane rijeke
Arar, krenuo je oko treće noćne straže s trima legijama iz tabora i tako
stigao do onih koji još nisu bili prešli rijeku. Na njih je nepripravne navalio
i velik ih dio pobio. Ostali su počeli bježati i skrivati se po obližnjim
šumama. To su bili pripadnici tigurinskog plemena.
Sva je Helvecija podijeljena na četiri plemena. Tigurinsko je pleme
bilo jedino koje je u nedavnoj prošlosti podiglo ustanak i ubilo konzula
Lucija Kasija, a njegovu vojsku natjeralo pod jaram. Tako je ili slučajem ili
voljom besmrtnih bogova onaj dio helvećanske države koji je zadao znatan
poraz rimskoj državi i rimskom narodu najprije bio kažnjen. Na taj se način
nije Cezar osvetio samo za nepravde nanesene državi nego i za svoje, jer su
Tigurinci bili ubili djeda njegovu tastu Luciju Pizonu i to legata Lucija
Pizona u onoj istoj bici u kojoj je poginuo i Kasije.

13. Poslije te bitke Cezar je naredio da se preko rijeke Arar sagradi

most, da bi mogao sustići ostale helvećanske čete. Tako je preko novog
mosta preveo svoju vojsku. Helvećani, uplašeni zbog njegova iznenadnog
dolaska, jer su vidjeli da je Cezar prešao rijeku za jedan dan, a njima je bilo
potrebno uz teške napore da je prijeđu upravo dvadeset dana, pošalju k
njemu svoje poslanike koje je predvodio Divikon. On je bio zapovjednik u
onome boju s Kasijem. On je s Cezarom ovako govorio: – Ako rimski
narod sklopi mir s Helvećanima, oni će krenuti onamo kamo im Cezar
bude odredio i tu će se nastaniti. Ako bi pak i dalje na njih udarao
vojskom, onda neka se sjeti i nekadašnjeg poraza rimskoga naroda i
helvećanskog junaštva. Okolnost što je iznenada napao jedno pleme, dok
oni koji su prelazili rijeku nisu mogli svojima priteći u pomoć, neka ne
ocjenjuje kao svoju osobitu osobnu hrabrost i neka ne prezire neprijatelja.
Mi smo od svojih djedova tako naučili da se radije junački borimo nego da
se uzdamo u prevaru i lukavstvo. Zato bi bilo dobro da Cezar ne tjera mak
na konac, da ne bi kraj gdje su se ustavili Helvećani dobio ime i onda
pronosio njihovu slavu zbog poraza rimskoga naroda.

14. Njima je Cezar ovako odgovorio:

– Ja se ne moram predomišljati, jer pamtim ono što su Helvećani
spomenuli. Žao mi je što se to dogodilo, najmanje krivnjom rimskoga
naroda. Da je narod bio upućen u svoje nepravde, lako bi se mogao čuvati
da ne učini druge, ali ga je u ovom slučaju prevarila činjenica što nije svoje
nepravde držao za prijestupe kojih bi se morao bojati; on nije htio uočiti
uzroke zbog kojih bi se morao bojati. Pa sve kad bih htio zaboraviti staru
sramotu, zar mogu prijeći preko novih uvreda, kad ste protiv moga
dopuštenja pokušali prelaziti rimskom provincijom i što ste pustošili
zemlju Heduanaca, Ambara i Alobrožana? Usto se svojom pobjedom
bestidno dičite. Zapravo se čudite što je vaše nasilje tako dugo ostalo
nekažnjeno. Doista, besmrtni bogovi ljudima, koje žele kazniti za njihova
zločinstva, znaju podariti katkad veću sreću i duže vremena odlagati svoju
kaznu, da bi ih onda to jače, kad se sreća okrene, zaboljelo u srcu. Premda
je to tako, ja ću ipak s vama sklopiti mir, ako mi date taoca, koji će biti
jamstvo da ćete učiniti ono što obećavate. Još morate nadoknaditi štetu
Heduancima kao i njihovim saveznicima, a na isti način i Alobrožanima.
Divikon je ovo odgovorio:
– Helvećani su od svojih predaka naučili da taoce primaju, a ne da ih
drugima daju! Rimski narod može to sam posvjedočiti.
Kad je to izgovorio, udaljio se.

15. Sutradan su Helvećani otišli iz onoga kraja. To je isto učinio i

Cezar. Naprijed je poslao cijelo konjaništvo koje je bio sakupio od
Heduanaca i njihovih saveznika, ukupno 4000 ljudi, da bi vidio na koju će
stranu krenuti neprijatelji. Budući da su se naši vojnici odveć hrabro
približili posljednjoj neprijateljskoj koloni, započeli su s helvećanskim
konjaništvom na nezgodnom mjestu borbu. U njoj je poginulo nekoliko
naših konjanika. Tad su se Helvećani uzoholili, jer su s pet stotina
konjanika rastjerali još veće mnoštvo konjanika, pa su počeli smjelije i
češće zaostajati, dok je njihova stražnja kolona izazivala naše vojnike na
borbu. Cezar je svojima savjetovao da se ne tuku. Bio je zasad zadovoljan
što nije dopustio neprijatelju da plijeni, zatim da nabavlja krmu i da
pustoši.
Na taj su način putovali petnaest dana, a da između posljednje
neprijateljske kolone i naše prednje udaljenost nije bila veća od 6000
koraka.

16. Cezar je za to vrijeme dnevno tražio od Heduanaca žito što su ga

bili obećali u ime svoje države. Zbog studeni žito po njivama nije bilo
zrelo, a ni krme nije bilo u obilju. Slabije je mogao upotrijebiti ono žito što
ga je bio dovezao rijekom Arar, jer su Helvećani bili skrenuli od te rijeke, 7
a od njih se nije htio udaljiti. Heduanci su iz dana u dan otezali s
isporukom. Govorili su:
– Ljudi kupe žito, dovoze ga. Tek što nije prispjelo!
Kad je Cezar osjetio da ga zavaravaju, a da je blizu dan kad je morao
vojnicima dijeliti žito, pozvao je njihove poglavice, među njima Divicijaka
i Liska koji je bio na čelu najvažnijega njihova magistrata koji Heduanci
nazivaju riječju vergrobet8, a taj se bira svake godine i ima vlast nad
životom i smrću; s ogorčenjem im se potužio što ga u tako nezgodno
vrijeme i u takvoj blizini neprijatelja ne pomažu, pogotovo što se žito
nigdje ne može kupiti a ni na poljima uzeti. Izjavio je da je ogorčen stoga
što je upravo na njihovu molbu započeo ovaj rat.

17. Vergrobet Lisk, potaknut Cezarovim govorom, otkrio je ono o

čemu je prije šutio. Rekao je ovo:
– Ima nekoliko onih čiji je ugled u narodu vrlo velik. Ti privatno više
mogu učiniti nego sami poglavice. Oni buntovnim i opakim govorima
odvraćaju narod da donosi žito koje duguje. To obrazlažu tako što vele da
je bolje, kad nemaju prvenstvo u Galiji, da njima vladaju Gali negoli
Rimljani. Oni još vele da ne sumnjaju kako će Rimljani, ako svladaju
Helvećane, i Heduancima oteti slobodu kao i cijeloj ostaloj Galiji. Ti isti
točno izvještavaju neprijatelje o našim namjerama kao i o svemu onome
što se događa u okolici. Ja ih ne mogu obuzdati. Štoviše, ja sam se
izvrgnuo velikoj pogibelji, što sam ovo kazao. Zato sam šutio dok sam
mogao!

18. Cezar je osjetio da Liskove riječi ciljaju na Dumnoriksa, brata

Divicijakova, ali jer nije htio da se o svemu tome govori u prisutnosti
mnogih, ubrzo je zaključio sastanak, dok je vergobreta Liska zadržao. Tad
ga je počeo pobliže ispitivati o onome što mu je rekao za vrijeme sastanka.
Onda je Lisk počeo slobodnije i smjelije govoriti. Poslije se Cezar o svemu
obavijestio kod drugih, pa se uvjerio da je istinito ono što je Lisk kazao.
Glavna ličnost koja je djelovala na držanje Heduanaca bio je zaista
Dumnoriks. Bio je to veoma smion čovjek, vrlo darežljiv i zbog toga
omiljen u narodu, ali i željan prevrata. Već je više godina u svojim rukama
imao za male novce sve zakupe za carine; on je i novac prigrabio od svih
heduanskih dohodaka, jer se nitko, kad on nudi svoju svotu novaca, ne
usuđuje zbog njega ponuditi više. Na taj je način uvećao svoj imetak i
stekao sredstva za podmićivanje. Uza se uvijek ima velik broj konjanika
koje sam hrani i uzdržava. Njegov ugled nije velik samo u našem narodu
nego je značajan i u susjednih naroda. Za volju te moći udao je svoju
majku u zemlji Biturižana za najuglednijega i najmoćnijega poglavicu.
Sam ima ženu iz Helvecije, a sestru po majci i svoje rođakinje poudavao je
po drugim državama. Vrlo je sklon Helvećanima zbog toga srodstva, a
mrzi Cezara i Rimljane i zbog sebe, jer mu je opala moć njihovim
dolaskom, dok se bratu Divicijaku vratio stari ugled i čast. Ukoliko
Rimljani pretrpe kakav poraz, utoliko će u njemu ojačati nada da će se s
pomoću Helvećana dokopati kraljevske vlasti. Ako zavladaju Rimljani, on
gubi ne samo tu spomenutu svoju nadu nego i sav ugled koji ima sad.
Cezar je, ispitujući kako se odvijao posljednji konjanički okršaj koji
su njegovi prije nekoliko dana na nesreću bili zametnuli, došao do
zaključka da su prvi počeli bježati Dumnoriks i njegovi konjanici. On je
bio zapovjednik konjaništva koje su Heduanci bili poslali u pomoć! Zbog
toga njegova bijega zahvatila je panika i ostalo konjaništvo.

19. To je Cezar saznao, a tome su se pridružile i druge činjenice i

sumnje, ali sasvim pouzdane. Dumnoriks je preveo Helvećane kroz
heduansku zemlju, zatim se pobrinuo da su jedni drugima izručili taoce, a
sve je to izvršio bez Cezarova dopuštenja, a i bez dopuštenja svoje države.
Štoviše, nikoga o tome nije bio obavijestio. Onda ga i vergobret optužuje,
prema tome ima dovoljno razloga da ga kazni sam ili da zahtijeva od
države da ga ona sama kazni. Ali, svemu se tome protivila činjenica što je
u njegova brata Divicijaka upoznao veliku privrženost prema rimskom
narodu, odanost prema njemu, neobičnu vjernost, pravednost i umjerenost.
Bojao se da će, ako kazni Dumnoriksa, rastužiti Divicijaka. Zato je prije
konačne odluke naredio da mu pozovu Divicijaka. Kad je otpustio obične
tumače, počeo je s njim razgovarati sam preko tumača Gaja Procila, koji je
bio prvak u provinciji, a u nj se najviše pouzdavao.
Tad je podsjetio Divicijaka o čemu se govorilo u njegovoj prisutnosti
o Dumnoriksu, kad je bila galska skupština, te mu otkrije što je nasamu
svaki o njegovu bratu govorio. Onda ga je stao moliti, ako bi smio a da ga
ne uvrijedi ili sam kazniti Dumnoriksa, kad sve potanko ispita, ili ga
predati državi pa da mu ona sudi.
 20. Zagrlivši Cezara, Divicijak je u suzama preklinjao prijatelja da ne
postupi preoštro s njegovim bratom. Ovo je tad rekao Cezaru:
– Znam da je to istina i nitko se zbog toga ne ljuti više od mene. Moj
je ugled u mojoj državi i u cijeloj Galiji velik, dok je Dumnoriksov zbog
njegove mladosti neznatan, te se on uzdigao mojom pomoću. Ipak je tu
moć i snagu upotrijebio ne zato da umanjuje sebi ugled nego i da ga
upropasti. Ali mene vodi bratska ljubav a i obzir prema javnom mišljenju,
jer, ako ga oštrije kazniš, to će svatko pomisliti, kad sam ti dobar prijatelj,
da si sve učinio prema mojoj volji. Zbog toga će se dogoditi da će me
prezreti svi Gali.
Kad je to s više drugih riječi uplakan molio od Cezara, on ga je
uhvatio za desnicu, utješio i zamolio da ga prestane preklinjati. Zatim ga je
uvjerio da je on u njega u tolikoj milosti da će zbog njegove želje i molbe
oprostiti nepravdu nanesenu državi i zaboraviti na svoje negodovanje.
Onda je pozvao Dumnoriksa i Divicijaka, te mu rekao zašto ga
prekorava, a usto je još iznio što je sam opazio i što država misli.
Opomenuo ga je da se unaprijed čuva svakog djela koje bi moglo izazvati
sumnju u njega. Otvoreno je zatim naglasio da mu zbog brata Divicijaka
oprašta sve stare nepravde.
Poslije je Dumnoriksa okružio svojim povjerljivim ljudima, da bi
znao što radi i s kim razgovara.

21. Cezar je istoga dana od četa prethodnica saznao da su se

neprijatelji zaustavili na podnožju brda udaljenog 8000 koraka od njegova
tabora. Zato je poslao svoje vojnike da razvide kakvo je to brdo i kako bi
se obilaznim putem mogao na nj popeti. Prethodnice su mu dojavile da je
uspon lak. Onda je Cezar naredio legatu Titu Labijenu da o trećoj noćnoj
straži s dvjema legijama i s onim vodičima koji su već prije bili istražili put
krene na najviši vrhunac samoga brda. Labijenu je povjerio što namjerava.
Sam se oko četvrte straže požurio protiv neprijatelja istim putom kojim su
oni bili pošli, ali je ispred sebe poslao cijelo konjaništvo. Naprijed je s
četom prethodnicom poslao Publija Konzidija koga su svi cijenili kao
vješta stratega. On je prije služio u vojsci Lucija Sule, a zatim u vojsci
Marka Krasa.

22. Labijen je u zoru bio već zaposjeo vrhunac brda, dok Cezar od
neprijateljskog tabora nije bio udaljen više od 1500 koraka. Poslije je
doznao od zarobljenika da nitko nije znao ni za njegov ni za Labijenov
dolazak. Tad je k Cezaru iznenada dojahao Konzidije i rekao mu da su
neprijatelji zaposjeli brdo za koje je Cezar odredio da ga osvoji Labijen.
Izjavio je da to zaključuje prema oružju i bojnim znakovima Gala.
Onda je Cezar zamaknuo vojskom na obližnji brežuljak i tu postavio
bojni red. Dotle je Labijen bio zauzeo brdo i čekao na naše vojnike, ali se
nije upuštao u borbu. To je učinio zato što mu je Cezar zapovjedio da ne
započinje bitku prije negoli primijeti njegove čete blizu neprijateljskog
tabora. Razlog je bio taj što je Cezar htio da zajednički udare odjednom sa
svih strana.
Na kraju, kad je sunce zašlo, Cezar je doznao od uhoda da su njegovi
vojnici zaposjeli brdo, a da su Helvećani krenuli dalje te da je Konzidije u
panici javio da je vidio ono što uopće nije mogao vidjeti.
Toga je dana Cezar kretao za neprijateljem u običnoj udaljenosti, a
onda se zaustavio oko 3000 koraka od njihova tabora.9

23. Sutradan je Cezar pomislio kako je vrijeme da se pobrine za

prehranu vojnika, jer su u svemu preostajala samo dva dana kad je trebalo
vojsci dijeliti žito, a do najvećeg i najbogatijeg heduanskoga grada nije bilo
više od 18 000 koraka. Zato je napustio Helvećane i pohitao u Bibrakt. O
tome su neprijatelje obavijestili robovi, i to bjegunci Lucija Emilija, koji je
bio dekurion galskih konjanika. Helvećani, bilo zato što su mislili da su
Rimljani od straha uzmaknuli, a pogotovo zato što su dan prije bili zauzeli
uzvisine a nisu stupili u borbu, a onda i zbog toga što su se nadali da će im
presjeći put do hrane, izmijenili su svoju pređašnju namjeru, okrenuli se
prema našim četama i počeli progoniti i uznemirivati naše posljednje
kolone.

24. Kad je Cezar to opazio, zamaknuo je s pješačkim četama na

obližnji brežuljak, dok je konjaništvo poslao naprijed da suzbija
neprijateljsku navalu. Sam je posred brežuljka uredio trostruki bojni red od
četiri stare legije. Onda je zapovjedio da se na vrhuncu svrstaju dvije legije
koje je bio nedavno unovačio u Ovostranoj Galiji kao i sve pomoćne čete.
Tako su čitavo brdo zauzeli vojnici. Još je zapovjedio da se čitava prtljaga
snese na jedno mjesto, a da to mjesto zaposjednu oni borci koji su se
nalazili u gornjem bojnom redu.
 Helvećani su pošli za Cezarom sa svim svojim kolima i onda sabrali
prtljagu na jedno mjesto. Oni su zbijenim bojnim redom suzbili naše
konjaništvo i u falangi se primakli našoj prvoj vrsti.

25. Cezar je najprije uklonio ispred očiju svojih vojnika svoga konja
a onda sve ostale, da bi opasnost za sve bila jednaka, te da oduzme nadu u
bijeg. Zatim je ohrabrio vojnike i započeo bitku. Vojnici su sa uzvisine
bacili koplja i na taj način probili falangu. Kad su to izveli, navalili su
isukanim mačevima. Gali su se našli u velikoj nezgodi, kad su im koplja
naših vojnika jednim udarcem probila više štitova i onda ih sastavila.
Budući da se željezo svinulo, nisu ga mogli iz štitova istrgnuti, a ni boriti
se spretnije, kad im je lijeva ruka bila kao sapeta. Zato su mnogi vojnici
poslije dugog trzanja više voljeli da bace štit iz ruke i da se onda tuku
nezaštićena tijela.
Kad su ih rane iscrple, počeli su uzmicati, a kako je brdo bilo
udaljeno otprilike tisuću koraka, svi su se uputili prema njemu. Kad su se
domogli brda, a usto i naši vojnici navalili za njima, oborili su se na naše
borce odmah s puta Boji i Tulinžani. Njih otprilike 15 000 vojnika bili su
posljednja neprijateljska četa i ujedno obrana zadnjim kolonama. Kad su
udarili na naše s otvorena boka,10 počeli su ih opkoljavati. Čim su to
opazili Helvećani koji su bili uzmakli na brdo, počeli su ponovo navaljivati
i obnavljati bitku. Rimljani su zaokrenuli u zavoj, te su onda navalili s
dviju strana i to tako da se prva i druga bojna vrsta opirala pobijeđenim i
potisnutim Helvećanima, dok je treća suzbijala one koji su nadolazili.

26. Na ovakav se način vodila borba dugo i ogorčeno na objema

stranama. Budući da neprijatelji nisu mogli duže odolijevati našoj navali,
jedni su se, kao što su bili i počeli, povukli na brdo, dok su drugi krenuli
prema svojoj prtljazi i svojim kolima. Ipak u čitavoj bici, premda su se od
sedmog sata do navečer borili, nitko nije ugledao neprijatelja kako bježi. I
u kasnu noć vodila se borba oko prtljage, jer su neprijatelji umjesto da
izgrade nasip postavili kola i onda s višega mjesta sipali strijele na naše
borce koji su nadolazili. Neki su između kotača i kola bacali koplja i sulice
te na taj način ranjavali naše borce.
Poslije dugog kreševa naši su zauzeli prtljagu i tabor. U njemu su
zarobili Orgetoriksovu kćer i jednoga njegova sina. Nakon bitke preživjelo
je oko 130 000 ljudi; oni su putovali bez prestanka cijele noći. Budući da
nisu ni za trenutak po noći prekidali svoje putovanje, četvrtoga dana
prispjeli su u zemlju Lingonaca, dok su se naše čete zbog ranjenika i ukopa
mrtvih zadržale tri dana, te zato nisu mogle poći za njima. Cezar je poslao
Lingoncima pismenu poruku u kojoj im je preporučio da ne pomažu
Helvećane ni žitom ni ičim drugim što im je potrebno.
Ukoliko bi ih pomagali, držat će ih kao i Helvećane za neprijatelje.
Poslije tri dana i sam je krenuo za njima sa svom svojom vojskom.

27. Velika je oskudica primorala Helvećane pa su poslali poslanike k

Cezaru da pregovaraju o predaji. Cezara su sreli na maršu. Pali su preda nj
ničice i plačući ga počeli moliti i preklinjati da s njima sklopi mir. On im je
zapovjedio da čekaju na mjestu gdje se sada nalaze dok se ne vrati. Oni su
se pokorili toj zapovijedi. Kad je Cezar stigao na spomenuto mjesto,
zatražio je taoce, oružje i robove koji su bili k njima prebjegli. Dok su
tražili robove i skupljali oružje, pala je noć, pa je oko 6000 ljudi iz onoga
kotara koji se zvao Verbigenski umaknulo još navečer iz helvećanskog
tabora i krenulo prema Rajni i germanskoj zemlji. Možda su to učinili zato
što su se prepali da će biti kažnjeni kad predaju svoje oružje, a možda i
zato što su se nadali da će se na taj način spasiti. Vjerovali su da u onom
mnoštvu ljudi koje se predalo nitko neće zamijetiti njihov bijeg ili da će to
same okolnosti prikriti.

28. Čim je Cezar za to saznao, naredio je onima koji su krenuli da ih

vrate, ako se žele pred njima opravdati, i da ih natrag dovedu. Sve je njih
Cezar kad su stigli držao kao neprijatelje, dok je ostale, kad je primio taoce
i oružje, ubrojio u sebi pouzdane ljude. Zatim je Helvećanima,
Tulinžanima i Latovičanima naredio da se vrate u svoje zemlje iz kojih su
bili krenuli. Budući da su izgubili sve zalihe žita, a u svojim domovima
nisu imali ništa čime bi utažili glad, zapovjedio je Alobrožanima da ih
opskrbe hranom. Njima je samima naredio da gradove i sela što su ih
zapalili ponovo sagrade. Sve je to naređivao u namjeri da onaj kraj odakle
su krenuli Helvećani ne ostane pust, jer bi inače zbog njegove plodnosti
mogli Germani koji stanuju s druge strane Rajne iz svoje zemlje prijeći u
helvećansku zemlju, pa bi tako postali susjedi provinciji Galiji i
Alobrožanima.
Kad su ga Heduanci zamolili da dopusti Bojima da se nasele u
njihovoj zemlji, jer su bili na glasu zbog svoje izvanredne hrabrosti, on je
na to pristao. Heduanci su im darovali zemlje, a poslije podijelili pravo i
slobodu koje su i sami uživali.

29. U helvećanskom su taboru pronašli popise ispisane grčkim

pismom, te ponijeli Cezaru. Na njima je poimence bilo izračunato koliki je
broj onih što su mogli nositi oružje krenuo iz svojih domova, a onda isto
tako koliko je krenulo žena, djece i staraca. Svega je bilo: Helvećana 263
000, Tulinžana 36 000, Latovičana 14 000, Rauračana 23 000 i Boja 23
000; među njima je bilo do 92 000 boraca. Svih je ukupno bilo do 368 000.
Međutim, onih koji su se vratili svojim domovima bilo je svega 110 000 na
broju. To se saznalo kad su ih na zapovijed Cezarovu prebrojili.

30. Kad se završio rat protiv Helvećana, gotovo iz cijele Galije

nagrnuli su poslanici i to poglavice država da čestitaju Cezaru. Ovi su
izjavili da u njegovoj pobjedi nad Helvećanima vide ne samo kaznu za
stare uvrede što su Helvećani bili nanijeli rimskom narodu nego i prst
sudbine, jer se dogodilo upravo ono što je od koristi za Galiju kao i za
rimski narod. Još su rekli da su Helvećani, iako im je u domovini dobro
bilo, ipak ostavili svoje domove, da bi zavojštili na cijelu Galiju u želji da
njom zavladaju i da za sebe izaberu među tolikim brojem pokrajina i
zemalja onakav kraj za svoja naselja koji bi za njih bio najzgodniji i
najplodniji u cijeloj Galiji, dok bi im ostale države plaćale danak. Oni su
ga zamolili ako bi mogli zakazati sabor cijele Galije u određeni dan i to
učiniti uz njegov pristanak. Izjavili su još da ima nekih pitanja koja bi htjeli
u zajedničkom dogovoru s njim riješiti. Kad im je Cezar to dopustio,
odredili su dan za spomenuti sabor. Zatim su se prisegom zavjerili da ne bi
netko štogod odao, osim onoga kome će to prema zajedničkoj odluci
naložiti.

31. Kad su se razišli sa sabora, ponovo su isti poglavice došli k

Cezaru i zamolili ga ako bi mogli nasamu s njim razgovarati o svome
dobru kao i dobru cijeloga naroda. Kad su to isposlovali, svi su plačući pali
ničice pred Cezara i u zboru govorili kako oni oko toga osobito nastoje da
ne izađe u javnost ono što će mu reći, jer žele postići ono što im je na srcu.
U slučaju kad bi svi saznali za njihove izjave, svjesni su da bi ih
najgroznije kaznili.
Onda je u njihovo ime Heduanac Divicijak rekao ovo:
 – U Galiji postoje dvije stranke. Jednoj su na čelu Heduanci a drugoj
Arvernjani. Budući da su se jedni i drugi niz godina ogorčeno borili za
prvenstvo, Arvernjani i Sekvanci pozvali su Germane uz nagradu u novcu.
Oko 15 000 Germana prešlo je rijeku Rajnu. I, kad su vidjeli da su galska
polja plodna, a život bogatiji i ugodniji, onda ih je još više prešlo. Sad ih
ima u Galiji oko 120 000. S njima su Heduanci i njihovi štićenici nekoliko
puta vodili borbe, ali su ih Germani pobijedili u svakoj borbi. U tim su
borbama izgubili cijelo svoje plemstvo, senatore i cjelokupno konjaništvo.
Heduanci, satrveni tim bitkama i porazima, morali su, premda su se isticali
junaštvom i bili gostinski prijatelji rimskog naroda, te stoga i najmoćniji u
cijeloj Galiji, Sekvancima dati najodličnije svoje ljude kao taoce i k tomu
prisegom obvezati samu državu da ih nikad neće natrag tražiti a ni utjecati
se rimskom narodu za pomoć, dok budu pod njihovom vlašću i
dominacijom. Ja sam jedini u državi heduanskoj koga nisu mogli
nagovoriti da prisegne na spomenuti način i da dade svoju djecu za taoce.
Zato sam morao pobjeći iz države i doći u Rim pred Senat zatražiti pomoć.
Mene jedinoga nije obvezivala prisega i taoci. Ipak je veće zlo zadesilo
pobjednike Sekvance negoli pobijeđene Heduance zbog toga što se
germanski kralj Ariovist naselio u njihovoj zemlji i zauzeo trećinu
sekvanske zemlje, a ta je u cijeloj Galiji najplodnija. Sad naređuje
Sekvancima da se povuku i s one trećine, jer su prije nekoliko mjeseci k
Ariovistu stigli Harudi, otprilike 24 000 duša. Zapovjedio je da se njima
dade zemljište za njihova naselja. Tako će ih kroz malo godina sve skupa
istjerati iz Galije, te će svi Germani prijeći preko Rajne. Svemu je tome
uzrok što se ni germanska zemlja u pogledu svoje plodnosti ne može
mjeriti s galskom, a onda ni način galskog života ne može se usporediti s
germanskim. Otkad je Ariovist jednom u bici kod Magetobrige pobijedio
galske čete, postao je obijestan i okrutan, počeo je tražiti djecu
najuglednijh građana za taoce. Njih je isto tako kažnjavao svakovrsnim
kaznama i mukama, ako mu ne bi ispunili neku želju čim bi to zaželio. On
je neobrazovan, koleričan i nerazuman. Mi ne možemo duže podnositi
njegovu vladu. Ukoliko nam ne pomogne Cezar i rimski narod, morat će
svi Gali isto ono učiniti što su već uradili Helvećani, tj. napustiti svoje
domove, tražiti drugi kraj za svoje kuće i to daleko od Germana te okušati
sreću, pa dogodilo se što se mora dogoditi. Ako bi za to saznao Ariovist,
on bi sve taoce koji se u njega nalaze kaznio najgroznijim kaznama. Ipak
ga Cezar može svojim ugledom i ugledom svoje vojske ili novom
pobjedom ili imenom naroda rimskoga zastrašiti da ne seli još veći broj
Germana preko Rajne. Cezar može cijelu Galiju braniti od Ariovistova
nasilja.

32. Kad je Divicijak završio govor, svi su prisutni uz suze počeli

naglas moliti Cezara za pomoć. Cezar je opazio da se jedini Sekvanci ne
ponašaju onako kako su se drugi ponašali, nego da žalosni oborenih glava
zure u zemlju. Budući da je bio radoznao, upitao je Sekvance. Oni nisu
ništa odgovorili, već su šuteći ostali u istom raspoloženju.
Budući da ih je više puta pitao za uzrok, a kako nije mogao od njih
izmamiti nijednu riječ, ponovo je isti Divicijak rekao:
– Udes je Sekvanaca to jadniji i teži od udesa drugih naroda u Galiji
što se jedini oni ne smiju ni potajno potužiti ni moliti od nekoga pomoć
protiv Ariovista; štoviše, oni i u njegovoj odsutnosti strepe od njegove
okrutnosti na isti način kao da se upravo on glavom nalazi pred njima.
Drugi mogu bježati, ali oni, jer su ga primili u svoju zemlju i jer se svi
njihovi gradovi nalaze u njegovoj vlasti, moraju sve moguće muke trpjeti.

33. Kad je Cezar o tome bio obaviješten, osokolio je ostale Gale i

obećao im da će se posebno za to pobrinuti. Cezar je rekao da se on osobito
nada da će Ariovist zbog dobročinstva i njegova ugleda prestati s nasiljem.
Kad je to rekao, raspustio je zbor.
Cezara su na to poticali mnogi razlozi, pa je počeo razmišljati o tome
na koji bi način štogod poduzeo, pogotovo kad je uvidio da Heduanci koje
je Senat mnogo puta bio nazvao braćom i svojim rođacima čame u
germanskom ropstvu i vlasti i kad je razmislio o tome kako se njihovi taoci
nalaze u Ariovista i Sekvanaca, a to je sve uz toliku vlast rimskoga naroda
najveća sramota za nj i rimsku državu.
Osim toga, uočio je da je opasno za rimski narod što se Germani
privikavaju prelaziti preko Rajne i što se sele u Galiju u tolikom mnoštvu.
Zatim je zaključivao da se neće ti surovi i divlji ljudi moći suzdržati a da
ne provale u rimsku provinciju, kad zauzmu cijelu Galiju, kao što su to već
prije bili učinili Cimbri i Teutonci, a onda će iz provincije provaliti u
Italiju, pogotovo kad Sekvance od naše provincije odvaja samo rijeka
Rodan. Zato je potrebno što skorije sve to predusresti. Na kraju, sam se
Ariovist toliko uzoholio i tako je postao obijestan da se to više ne može
podnositi.
 34. Zbog tih svih razloga Cezar je mislio da treba poslati Ariovistu
poslanike, da oni od njega zahtijevaju da za dogovor izabere neko mjesto
koje bi bilo u sredini među njima. Po njima je poručio da bi rado s njim
razgovarao o državnim poslovima i o samim prilikama koje je potrebno
upoznati, a važne su za obojicu.
Ariovist je poslanstvu odgovorio ovako:
– Kad bih ja Cezara trebao za nešto, sam bih došao k njemu. Osim
toga, ne usuđujem se bez vojničke pratnje ići u one galske krajeve koje je
Cezar zauzeo, a ni vojska se ne može bez velike prtljage s hranom i bez
nekih neprilika sakupiti na jednom mjestu. Mene zaista čudi kakva posla
ima Cezar ili rimski narod u mojoj Galiji koju sam u ratu svladao!

35. Kad su Cezaru priopćili taj odgovor, ponovo je poslao Ariovistu

poslanika s ovom porukom. Budući da on njemu za onu njegovu pređašnju
naklonost kao i rimskome narodu uzvraća ovakvom ljubavlju, premda je
bio za njegova konzulovanja od Senata nazvan kraljem i prijateljem,11 a i
pozvan se skanjuje doći na odgovor, te misli kako ne mora s Cezarom
razgovarati o zajedničkim stvarima niti ga o tome obavijestiti, to sad Cezar
od Ariovista zahtijeva ovo. Prije svega ne smije više preseljavati svoje
podanike preko rijeke Rajne u Galiju. Zatim neka vrati taoce što su mu ih
predali Heduanci, a Sekvancima neka dopusti da uz njegov pristanak sve
one taoce koje sad imaju povrate Heduancima. Osim toga, da ne smije
zavojštiti na njih i na njihove saveznike. Onda da ih na kraju ne izaziva
svojim nasiljem. Ako tako bude radio, Cezar i rimski narod s njim će
živjeti u ljubavi i prijateljstvu. U slučaju ako Cezar sve to ne postigne,
osvetit će nepravde nanesene Heduancima.
Poznato je da je Senat u vrijeme konzulovanja Marka Mesale i
Marka Pizona bio zaključio da svaki onaj tko bude upravljao provincijom
Galijom brani Heduance i ostale prijatelje rimskog naroda, dok to može
činiti, ali bez ikakve štete za rimsku državu.

36. Na sve ovo odgovorio je Ariovist ovako:

– Prema ratnom pravu pobjednici zapovijedaju pobijeđenima onako
kako oni to žele. Na sličan je način rimski narod navikao zapovijedati
pobijeđenima, ali ne prema tuđem pravu, nego prema svome raspoloženju.
Budući da ja ne naređujem rimskom narodu na koji će način izvršavati
svoje pravo, to onda ni rimski narod ne treba mene ometati u mojim
pravima. Heduanci plaćaju danak, jer su ratom htjeli riješiti naše
međusobne razmirice, ali sam ih ja svladao. Cezar sa svoje strane čini
veliku krivicu kad mi svojim dolaskom smanjuje dohotke. Ja neću
Heduancima vratiti taoce. Ipak se neću bez traženja pravde za sebe s njima
ni s njihovim saveznicima zaratiti ako ustraju pri onome što smo uglavili,
te ako budu svake godine plaćali danak. Ako to ne budu izvršavali, onda će
im od slabe koristi biti pobratimstvo s rimskim narodom. A kad Cezar
poručuje da će osvetiti nepravde nanesene Heduancima, morao bi dobro
zapamtiti da se nitko nije s Ariovistom u borbi ogledao a da nije poražen.
Ukoliko želi, neka stupi u rat; tad će vidjeti što mogu učiniti Germani koji
su uvijek bili jaki i hrabrošću i oružjem, a takvi se borci nisu četrnaest
godina odmorili pod vlastitim krovom.

37. U isto vrijeme kad je Cezar primio spomenute poruke od

Ariovista, došli su poslanici Heduanaca i Treveraca. Prvi su se poslanici
potužili da im Harudi koji su nedavno bili prešli u Galiju pustoše polja;
iako su Ariovistu predali taoce, ipak nisu mogli na taj način od njega
otkupiti mir. Poslanici Treveraca javili su da se stotinu općina Sveba
spustilo na obale Rajne, te da namjeravaju prijeći Rajnu. Njihovi su
zapovjednici braća Nazua i Cimberije. Sve je to veoma uznemirilo Cezara,
pa je zaključio da se mora požuriti, jer će se inače nova horda Sveba
udružiti sa starim Ariovistovim četama, pa će ih onda biti teže suzbiti.
Zbog toga je nakupovao žita i onda što je brže mogao ubrzanim je
marševima krenuo protiv Ariovista.

38. Kad je prevalio put od tri dana, obavijestili su ga da je Ariovist sa

svim četama krenuo da zauzme grad Vezoncij, taj najveći sekvanski grad,
te da je odmakao iz svoje zemlje za tri dana hoda. Cezar je pomislio kako
mora dobro paziti da se to ne dogodi. U Vezonciju je bilo u obilju svega
što je trebalo za rat, a osim toga bio je zaštićen prirodnim položajem i ta je
okolnost pružala dobru priliku da se sam rat zateže. Oko grada teče rijeka
Dubis kao u nekom krugu, dok onaj prostor, a nema ga više od 600 stopa,
gdje ne protječe rijeka zaprema vrlo visoko brdo, te obala rijeke na objema
stranama doseže do podnožja samoga brda. Bedem podignut oko brda čini
ga tvrđavom i spaja s gradom. Ovamo je Cezar krenuo žurnim maršem ne
sustajući ni danju ni noću. Zatim je zaposjeo grad i u njemu postavio svoju
posadu.

39. Dok je Cezar boravio u blizini Vezoncija nekoliko dana da bi se

opskrbio žitom i hranom, naši su se vojnici počeli propitkivati za Germane.
Gali i trgovci pripovijedali su im da su Germani divovskog tijela,
nevjerojatno hrabri i vješti oružju. Gali su priopćili da su se često s njima
sukobili, ali tad nisu mogli izdržati njihov strašan izgled kao ni izraz
njihova lica.
Zbog toga je odjednom naše borce obuzeo toliki strah da je zavladala
panika. Strah je obuzeo najprije vojničke tribune, prefekte, a onda ostale
borce koji su s Cezarom došli kao prijatelji, ali nisu imali velikog iskustva
u strategiji. Zato je svaki pojedini od ovih počeo navoditi jednu ili drugu
izliku da bi krenuo na put i počeo moliti Cezara da bi mogao uz njegov
pristanak otići kući. Neki su, da se ne bi na njih posumnjalo da su
kukavice, postiđeni ostali, ali ipak nisu na svome licu mogli sakriti izraz
straha, a ni suze prekriti. Ti bi se povukli u svoje šatore i tu kukali nad
svojom sudbinom ili bi zajednički sa svojim plačidruzima žalili zbog opće
propasti. U svakom uglu tabora počeli su ovakvi borci sastavljati i pečatiti
oporuke. Njihove riječi kao i njihova panika zbunili su, štoviše, i one koji
su imali veliko vojničko iskustvo, kao što su to bili obični vojnici,
centurioni i konjanički časnici. Onaj koji je želio da se pokaže kao manja
kukavica govorio bi da se ne boji neprijatelja, nego da ga je strah zbog
klanca na putu i velikih šuma, koje se prostiru između naše vojske i
Ariovistove. Neki su navodili da su zabrinuti zbog opskrbe žitom, jer ne
znaju hoće li se ono moći dosta zgodno dovoziti. Čak su neki obavijestili
Cezara da niti vojnici ne misle, kad on izda naredbu za pokret ili navalu,
poslušati zapovijed, jer od straha ne misle krenuti naprijed.

40. Kad je Cezar o svemu razmislio, sazvao je vojno vijeće. U nj je

pozvao centurione svih centurija, pa ih onda oštro prekorio ovim riječima.
Najprije se čudi što oni drže da mogu pitati i suditi o tome kamo će ih on
voditi i zašto ih vodi. Ariovist je za njegova konzulovanja osobito želio
prijateljstvo rimskog naroda, pa zašto bi onda netko pomislio da će se on
nerazborito pokazati kao nezahvalan čovjek? On je, nastavio je, uvjeren da
Ariovist neće, kad se upozna s njegovim uvjetima i zahtjevima kao i kad
shvati njihovu pravednost, odbiti ni njegovu ni rimskoga naroda milost. U
slučaju ako se zarati bez razmišljanja kao obijestan i lud vojskovođa, onda
čega da se boje? Zašto da se ne pouzdavaju u svoju hrabrost ili njegovu
opreznost? I u prošlosti je bila zaprijetila opasnost, kako to pamte naši
djedovi, od toga istoga neprijatelja, kad je Gaj Marije porazio Cimbre i
Teutonce.12 Njegova je vojska zaslužila opravdano istu slavu kao i njen
vojskovođa. I nedavno u vrijeme ustanka robova13 u Italiji zaprijetio nam
je taj narod, ali je u to doba ipak neprijatelj imao više ratnog iskustva i
discipline, a sve je to od nas naučio.
Koliko vrijedi ustrajnost, vidi se u činjenici što su se naši preci neko
vrijeme bez razloga bojali i slabo naoružana neprijatelja, dok su ga poslije i
dobro naoružana i kao pobjednika svladali. Na kraju, to su oni isti Germani
s kojima su se Helvećani često ne samo u svojoj nego i u njihovoj zemlji
borili, a ti Helvećani ipak nisu bili dorasli našoj vojsci. Ako nekoga
smućuje nesretna bitka i bijeg Gala, taj će, ako bude htio razmišljati,
uvidjeti da je Ariovist, kad je ostao mnogo mjeseci u taboru i po
močvarama, a nije se usudio stupiti u otvorenu borbu, samo dugotrajnim
ratom iscrpio Gale, pa onda, kad se više nisu nadali borbi i raštrkali se,
iznenada na njih navalio te ih pobijedio više razboritošću i lukavošću
negoli hrabrošću.
I sam se Ariovist ne nada da će način koji je primijenio protiv
barbara i neiskusnih vojnika biti zgodan da razbije našu vojsku. Oni koji
svoj strah skrivaju tobože zbog žita i klanaca na putu zapravo su drski, jer,
kako se čini, sumnjaju u dužnosti vrhovnog zapovjednika Cezara ili mu,
štoviše, žele naređivati. Dalje je rekao da je to njegova briga, jer nas žitom
opskrbljuju Sekvanci, Leuci i Lingonci, a osim toga već je žito na njivama
sazrelo. O samom putu moći će uskoro sami prosuditi. S druge strane, što
neki govore da se vojnici neće pokoriti njegovim zapovijedima, te da neće
dalje krenuti, to njega nimalo ne zabrinjava. On zna da u onoga kome se
vojnici nisu pokoravali ili nije bilo sreće, ako nije uspio u borbama, ili su
mu dokazali lakomost, ako bi otkrili neko nedjelo. Ali, njegovo se poštenje
zrcali u cijelom njegovu životu, a sreća u ratu s Helvećanima. Zato će on
ono što bi bio za poslije odgodio požuriti i još noćas za vrijeme četvrte
straže krenuti, da bi se uvjerio ima li u njih više stida i osjećaja dužnosti
negoli straha. Ukoliko za njim i ne krene nitko, poći će s njim njegova
Deseta legija, u koju uopće ne sumnja. Ona će mu biti tjelesna straža!
Ta je legija bila prava Cezarova miljenica, a u nju se zbog njena
junaštva i najviše pouzdavao.
 41. Poslije ovakva Cezarova govora svi su se na neki načini
izmijenili. Odjednom su se jako oduševili; sve je obuzela želja za borbom.
Prva mu je Deseta legija preko vojničkih tribuna zahvalila što je o njoj
lijepo govorio; vojnici te legije izjavili su da su spremni za rat. Zatim su se
dogovorili vojnici ostalih legija sa svojim tribunima i centurionima,14 kako
bi se opravdali pred Cezarom. Njihovi su izaslanici ovako pravdali stav
legija, kad su izjavili da one, tj. legije, nisu nikada oklijevale ili se bojale, a
nisu ni pomislile da je na njima da sude o vođenju rata, te da je to posao
samoga vojskovođe.
Cezar je prihvatio opravdanje legije. Onda je uz pomoć Divicijakovu,
jer se u njega od svih Gala najviše pouzdavao, izabrao onaj put kojim bi
mogao voditi vojsku više od 50 000 koraka unaokolo otvorenim
predjelima. Zatim je, kako je izjavio, u vrijeme četvrte straže krenuo.
Budući da nije prekidao put, sedmoga je dana javila prethodnica da
je rimska vojska daleko od Ariovistove 24 000 koraka.

42. Kad je Ariovist saznao za Cezarov dolazak, poslao je k njemu

svoje poslanike. Ovi su kazali: – U pitanju dogovora koji je Cezar tražio,
sad ga ukoliko želi može sam ostvariti, jer je bliže došao. I sam mislim da
to mogu bez straha za sebe učiniti!
Cezar nije odbio ovu ponudu. Držao je da se Ariovist već pomalo
opamećuje, kad na svoju ruku nudi ono što je prije, kad je to od njega
tražio, bio uskratio. Cezar se čvrsto nadao da će se Ariovist, kad se upozna
s njegovim uvjetima i zahtjevima, odreći svoje tvrdoglavosti zbog tolikih
Cezarovih dobročinstava, a osobito onih rimskoga naroda.
Peti dan od spomenutoga dana bio je zakazan dogovor. Kako su
često i jedan i drugi slali poslanike, Ariovist je zahtijevao da Cezar ne
dovodi na sastanak svoje pješaštvo. Rekao je da se boji da ga ne bi Cezar
na prijevaru opkolio. Zato neka jedan i drugi dođu u pratnji konjaništva.
Inače on ne misli doći.
Budući da Cezar nije htio da se zbog bilo čega osujeti sastanak, a
usto nije smio svoju osobnu sigurnost povjeriti galskom konjaništvu,
odlučio je da je najbolje ako Galima oduzme konje i naredi da na njih
uzjašu vojnici Desete legije, a u tu se legiju najviše uzdao. Tako je u
svakom slučaju imao zaštitu i stražu od koje nije bilo odanije.
Kad je to sproveo, netko je vrlo dosjetljivo rekao u krugu vojnika
Desete legije: – Cezar čini više nego što je obećao. Bio je obećao da će
Deseta legija biti njegova tjelesna straža, a gle sad je on uvrštava među
vitezove!

43. Na ravnici, na kojoj se uzdizao prilično velik zemljani brežuljak,

a ta je bila jednako udaljena od Cezara i Ariovistova tabora, sastali su se na
dogovor oba vojskovođe. U istoj su se razdaljini zaustavili Cezarovi i
Ariovistovi konjanici.
Ariovist je zatražio da razgovaraju na konju i da svaki još povede po
deset vojnika. Kad su se sastali na spomenutom mjestu, Cezar je Ariovistu
spomenuo u početku govora svoja i Senatova dobročinstva. Cezar je rekao:
– Senat je tebe imenovao za kralja i nazvao prijateljem, a poslao ti je i
bogate darove. Malo je onih koji su to doživjeli, jer se sve to dariva samo
za osobite zasluge. Ti si sva ta odlikovanja dobio milošću Senata i mojim
zalaganjem, jer drugoga pravoga razloga nije bilo.
Poslije toga je Cezar počeo objašnjavati kako Rimljane povezuju i
drevne i nove zakonite veze s Heduancima, te kako je toliko puta određene
odluke sam Senat za njih donio; one su bile izraz osjećaja časti.
Zatim je napomenuo kako su Heduanci imali prvenstvo u cijeloj
Galiji i prije negoli su s nama sklopili prijateljske veze. Cezar je još dodao
da je takav običaj naroda rimskoga da on nastoji da saveznici i prijatelji ne
samo da ništa svoga ne gube nego da cvatu ugledom, čašću i
dostojanstvom. Onda, tko bi mogao dopustiti da im se oduzme ono što su
sa sobom donijeli u prijateljstvo rimskog naroda? Zatim je od Ariovista
zatražio ono isto što je prije bio poručio poslanicima. To je bilo da Ariovist
ne ratuje protiv Heduanaca i njihovih saveznika i da im povrati taoce. Na
kraju, ukoliko ne može vratiti one Germane koji su se naselili u Galiji, da
bi barem zabranio drugima prelaziti preko rijeke Rajne.

44. Ariovist je vrlo malo odgovorio na Cezarove zahtjeve, ali je zato

posebno istaknuo svoje vrline. Rekao je: – Prešao sam preko Rajne ne od
svoje volje, nego onda kad su me Gali za to zamolili. Nisam napustio svoj
dom bez nade u velike nagrade. Ja sam u Galiji zauzeo onaj kraj koji su mi
sami Gali darovali, a taoce su dragovoljno dali; danak ubirem prema
ratnom pravu, jer ga pobjednici obično nameću pobijeđenima! Ja se nisam
zaratio s Galima nego oni sa mnom. Zatim, sve su galske države ustale
protiv mene, ali sam sve njihove čete porazio. Ukoliko žele ponovo stupiti
u borbu, ja sam spreman da je prihvatim. Ako žele da živimo u miru, onda
nije pravo da mi uskrate danak koji su do sada isplaćivali. Prijateljstvo
rimskoga naroda moralo bi meni biti na čast i zaštitu, a ne na štetu. Zbog
toga sam ga i tražio. Ako Galima s pomoću rimskoga naroda oprostim
danak, te ako im predam taoce, onda ću se isto tako rado odreći
prijateljstva s rimskim narodom kao što sam ga i tražio. Što preseljavam
veliko mnoštvo Germana u Galiju, to činim zbog svoje obrane, a ne zbog
toga da bih ratovao s Galima. Kao dokaz mogu navesti to što sam došao u
tu zemlju na poziv Gala; prema tome, ja nisam napadao, već sam se branio.
Osim toga, ja sam došao u Galiju prije negoli vojska rimskoga naroda.
Rimska vojska nije prije nikad prešla granice provincije Galije. Što ona tu
radi? Zašto je stigla u te zemlje? Ova je Galija moja pokrajina kao što je
ona vaša. Kao što ne treba dopustiti da ja napadam vašu provinciju, tako
ste vi Rimljani nepravedni kad me ometate u mome pravu. A što ti, Cezare,
kažeš da je rimski narod nazvao Heduance svojom braćom, nemoj misliti
da sam ja tako neuk te da ne poznajem povijest a da ne bih znao da su
Heduanci pomagali Rimljanima u vrijeme prošloga rata s Alobrožanima,
kao i u onim borbama što su ih sa mnom i Sekvancima vodili. Ja moram
posumnjati da se Cezar pretvara u svome prijateljstvu kad vojsku drži u
Galiji, a drži je samo zato da bi mene uništio. Ukoliko ti, Cezare, ne
povučeš svoje čete iz Galije, ja te neću držati za prijatelja, nego za
neprijatelja. Ako te ubijem, znam da ću razveseliti mnoge ugledne prvake
rimskoga naroda. Sve sam to od njih saznao preko svojih povjerljivih ljudi.
Prema tome, ako ti nestaneš, ja ću u svih ovih steći zahvalnost i
prijateljstvo. Ako, Cezare, napustiš Galiju, pa je meni predaš, ja ću ti zato
platiti veliku cijenu, štoviše, vodit ću sve ratove a da se ti nećeš izvrgavati
nikakvoj opasnosti ili ama koje zahtijeva sam rat!

45. Cezar je Ariovistu odgovorio u istom smislu, zašto ne može

odustati od svojih planova. Ponajprije, kako je rekao, u tome ga priječi
politika rimskoga naroda koji nikad nije napuštao svoje zaslužne
saveznike, a osim toga Cezar je izjavio da Galija ne pripada više Ariovistu
negoli rimskom narodu. Onda ga je podsjetio da je Kvint Fabije Maksim
porazio u bitkama Arvernjane i Rutence,15 ali ih je rimski narod
pomilovao, te njihove zemlje nije pretvorio u provincije a ni danak im nije
nametnuo. Ukoliko se treba svaki put pozivati na povijest, onda je vlast
rimskoga naroda u Galiji potpuno zakonita. Zatim, ako treba poštovati
senatske odluke, Galija, premda je poražena, mora živjeti prema svojim
uredbama.

46. Dok su Ariovist i Cezar na ovaj način vodili pregovore, Cezarovi

su vojnici javili da se Ariovistovi konjanici približavaju brežuljku i jašu
prema našim konjanicima, a da osim toga bacaju strelice i kamenje na našu
pratnju. Cezar je onda prekinuo razgovor, povukao se prema svojim
vojnicima i zapovjedio im da Germanima uopće ne uzvraćaju strijelama.
Iako je znao da će izabrane legije bez opasnosti moći voditi borbu s
konjaništvom, ipak je držao da to ne smije učiniti, jer bi se poslije, kad bi
razbio neprijatelje, reklo da ih je unatoč vjeri uništio za vrijeme dogovora.
Poslije, kad su svi vojnici saznali kako se Ariovist drsko ponašao za
vrijeme pregovora i kako je zahtijevao da treba sve Rimljane istjerati iz
Galije, a osobito kako su njegovi konjanici navalili na naše i kako se zbog
toga prekinulo pregovaranje, sve je vojnike obuzelo veliko oduševljenje za
rat.

47. Zatim je drugoga dana Ariovist poslao Cezaru poslanike. Oni su

ovo rekli: – Ariovist želi s Cezarom raspravljati o onome o čemu su
nedavno govorili, ali svoje dogovore nisu završili. Zato neka Cezar odredi
dan za dogovor, a ako to ne želi, onda neka nekoga od svojih pouzdanih
ljudi k njemu pošalje.
Cezar nije imao o čemu voditi razgovore, pogotovo što se Germani
dan prije nisu mogli suzdržati da ne odapinju strijele na naše vojnike. Osim
toga, Cezar je znao da je vrlo pogibeljno ako pošalje nekoga od svojih ljudi
jer ga predaje u ralje divljih vukova. Zato je odlučio da je najbolje ako
Ariovistu pošalje Gaja Valerija Procila, sina Gaja Valerija Kabura. Bio je
to mlad čovjek, vrlo hrabar i obrazovan. Njegovu je ocu Gaj Valerije
Flak16 bio darovao rimsko građansko pravo. Cezar ga je poslao zbog
velikoga povjerenja koje je u njega imao kao i zbog njegova znanja
galskog jezika koji je Ariovist iz dnevne prakse vrlo dobro poznavao. Osim
toga, Germani nisu imali razloga da se loše ponašaju prema Procilu. Cezar
je još odredio da s njim krene i Marko Mecije, a taj je bio Ariovistov
milogost.
Oboma je Cezar naložio da saslušaju Ariovista, a onda da mu to jave.
Kad ih je Ariovist ugledao u svome taboru, pred svim je vojnicima
glasno povikao: – Zašto ste došli k meni? Zar želite da me uhodite?
 Kad su htjeli odgovoriti, nije im dopustio, već je odredio da ih okuju
u okove.

48. Istoga je dana Ariovist dalje krenuo i utaborio se pod brdom, na

6000 koraka od Cezarova tabora. Sutradan je poveo svoje čete pokraj
Cezarova tabora i utaborio se 2000 koraka dalje od njega s namjerom da
Cezaru onemogući dovoz žita, koje mu je pristizalo iz zemlje Sekvanaca i
Heduanaca.
Od toga je dana Cezar pet dana redom izvodio vojsku ispred tabora,
da bi Ariovistu pružio priliku da zametne borbu. Ariovist je sve te dane
pješačke čete zadržavao u taboru, ali se svakog dana znao pobiti u
konjaničkom okršaju. To je bila takva vrsta bitke u kojoj su Germani bili
vrlo dobro izvježbani. Bilo je 6000 konjanika, a isto toliko pješaka koji su
bili vrlo snalažljivi u pokretu i vrlo hrabri. Njih su konjanici, svaki po
jednoga, odabirali u cijeloj vojsci kao svoju zaštitu. S njima su odlazili u
borbu. U borbi bi konjanici k njima uzmicali, a oni bi, kad bi nastala
ogorčena borba, navalili. Kad bi netko bio teže ranjen ili pao s konja,
pješaci bi ga okružili. Ako je bilo potrebno nekamo dalje poći ili brže
uzmaknuti, pješaci su bili tako brzi, jer su bili izvježbani, da su uhvativši se
za konjsku grivu trčali usporedo s njim.

49. Kad je Cezar vidio da se Ariovist ne miče iz svoga tabora,

izabrao je zgodno mjesto, da mu Germani ne bi više sprečavali dovoz
hrane, i to otprilike 600 koraka dalje od onoga mjesta gdje su se Germani
bili spustili, pa je tamo stigao u trostrukom bojnom redu.
Zatim je prvoj i drugoj vrsti zapovjedio da ostane pod oružjem, a
dotle da treća gradi tabor. To je mjesto, kao što sam spomenuo, bilo 600
koraka udaljeno od neprijatelja. Ovamo je Ariovist poslao oko 16 000
pješaka s čitavim konjaništvom da bi te čete zastrašivale naše vojnike i da
im ne bi dopustile graditi utvrde.
Uza sve to, Cezar je zapovjedio da dvije bojne vrste odbijaju
neprijatelja, dok treća ne dovrši svoj posao. Kad je tabor bio podignut,
Cezar je u njemu ostavio dvije legije i nešto pomoćnih četa, dok je ostale
četiri legije poveo natrag u veliki tabor.

50. Sutradan je Cezar prema svojim strateškim navikama izveo

vojsku iz oba tabora. Kad je malo odmaknuo od velikoga tabora, uredio je
bojni red i ponovo pružio neprijatelju priliku za borbu. Budući da je i sad
opazio da neprijatelji ne izlaze iz svoga tabora, vratio je svoje čete oko
podneva u tabor. Tek je tad Ariovist poslao jedan dio svojih četa da
zauzme manji tabor.
I jedni i drugi ogorčeno su se borili sve do sumraka. Kad je zašlo
sunce, povratio je Ariovist svoje čete u tabor. S jedne i druge strane
poginulo je i bilo ranjeno mnogo vojnika.
Kad je Cezar ispitivao zarobljenike zašto se Ariovist ne želi odlučiti
za odlučan sukob, saznao je da je tome uzrok što je u Germana običaj da
im žene vračanjem i ždrijebom odlučuju je li korisno zametnuti bitku ili
nije. One uvijek govore da Germanima nije suđeno pobijediti ako stupe u
borbu prije negoli se pojavi mladi mjesec.

51. Drugoga je dana Cezar ostavio u jednom i drugom taboru posadu

takve jačine koliko mu se činilo da je za obranu dovoljno. Sve je pomoćne
čete razmjestio ispred malog tabora naočigled neprijatelju. Te je
upotrijebio samo za tabor, jer je po broju legionara bio slabiji prema broju
neprijateljskih vojnika. Zapovjedio je da se svrsta trostruki bojni red i onda
se primaknuo sve do neprijateljskog tabora. Sad su Germani bili primorani
da izvedu sve svoje čete iz tabora. Razmjestili su ih u jednakom razmaku
po plemenima: Harude, Markomane, Tribočane, Vangionce, Nemećane,
Seduzijce i Svebe. Zatim su sav svoj bojni red zatvorili putničkim i
teretnim kolima, da nitko ne pomisli na bijeg. Na ovo su mjesto smjestili
svoje žene. Te su ih na polasku u boj raskriljenih ruku molile da ih ne
predaju Rimljanima u ropstvo.

52. Cezar je pojedinim legijama odredio za zapovjednike legate i

kvestore, da bi ih svaka imala za svjedoke svoga junaštva. Sam je poveo
borbu na desnom krilu, jer je opazio da je ta strana u neprijateljske vojske
najslabija. Naši su vojnici na dani znak žestoko navalili na neprijatelje, dok
su neprijatelji iznenada istrčali velikom brzinom, tako da naši vojnici nisu
imali vremena izbaciti svoja koplja. Tad su odbacili koplja i borili se iz
blizine mačevima.
Ipak su Germani prema svojim pravilima strategije u navali ubrzo
oblikovali falangu i dočekali udarce mačeva. Bilo je i takvih naših vojnika
koji su uskočili u falangu te rukama trgali štitove i odozgo zadavali
neprijateljima rane. Dok je lijevo krilo neprijateljske vojske bilo razbijeno,
dotle je desno svojom premoću pritješnjavalo naš bojni red. Kad je to
uočio mladi Publije Kras, a nije bio u stisci kao oni koji su se nalazili u
bojnom redu, kako je zapovijedao konjaništvom, poslao je našima u nevolji
treću bojnu vrstu u pomoć.

53. Na taj se način postigla ravnoteža u borbi, pa su neprijatelji

počeli bježati. Nisu prestali bježati dok nisu stigli do rijeke Rajne. Tad je
samo malen broj njih skočio u rijeku i nastojao se spasiti plivajući na drugu
obalu. Neki su se namjerili na čamce, ukrcali se i tako izbjegli smrti. Među
takvima je bio i Ariovist. On se dokopao lađe koja je bila privezana na
obali i na njoj pobjegao. Sve su druge Germane sustigli naši konjanici i
posmicali ih.
Ariovist je imao dvije žene. Jedna je bila rodom Svebica koju je
odveo sa sobom od kuće, druga Noričanka, sestra kralja Vokciona, kojom
se oženio u Galiji. Nju mu je bio poslao njen brat. Obje su zaglavile na
spomenutom bijegu. Ariovist je imao dvije kćeri. Jedna je poginula, dok su
drugu zarobili naši vojnici.
Kad je konjaništvom progonio neprijatelje, Cezar je susreo Gaja
Valerija Procila, dok su ga germanski stražari na bijegu vukli okovana
trostrukim okovima. Taj je susret uvelike razveselio Cezara kao i sama
pobjeda, jer je doživio da se njegov pouzdanik i milogost, a usto
najpoštovaniji čovjek u Galiji, spasio iz vučjih ralja i ponovo živ k njemu
došao. Sudbina nije Cezaru ništa umanjila veselje, jer je Procil bio živ.
Onda je Procil pripovijedao da su za njegovu glavu triput u njegovoj
prisutnosti Germani bacali ždrijeb, bi li ga odmah spalili ili bi ga sačuvali
za drugo vrijeme.
Slučajno su sreća i sudbina bili Procilovi prijatelji.
Poslije su vojnici doveli i Procilova pratioca Marka Mecija, kad su
ga pronašli u Ariovistovu taboru.

54. Kad se raširila vijest o ovoj pobjedi preko rijeke Rajne, počeli su
se Svebi koji su bili došli na obale rijeke Rajne vraćati svojim domovima.
Njih su, kad ih je zahvatila panika, počeli progoniti Ubijci, a ti su stanovali
uz obale Rajne. Mnogo je Sveba poginulo u spomenutoj panici.
Tako je Cezar kroz jedno ljeto završio dva veoma velika rata. Zatim
je nešto ranije negoli je to tražilo godišnje doba odveo vojsku u zemlju
Sekvanaca da tamo prezimi u zimovnicima. Kao zapovjednika zimovnika
postavio je Tita Labijena, dok je sam krenuo u Ovostranu Galiju17 da
obavlja sudske poslove.
 DRUGA KNJIGA

1. Dok se Cezar, kao što smo prije spomenuli, nalazio u Ovostranoj

Galiji, često je dobivao obavještenja da se svi Belgi – a to je prema onome
što je prije rečeno jedna trećina cijele Galije – spremaju na ustanak protiv
rimskoga naroda i da međusobno jedni drugima predaju taoce. Uzrok
njihove zavjere bio je sljedeći. Oni se u prvom redu boje da će onda kad
Cezar pokori cijelu Galiju naša vojska upasti u njihovu zemlju. Zatim, jer
ih na to potiču neki Gali, a onda i oni koje je vrijeđalo što rimska vojska
zimuje i smješta se u Galiji. Kao što nisu trpjeli da u Galiji budu Germani,
tako su i ovo teško podnosili. Bunili su ih oni koji su u svojoj nestalnoj
prirodi nosili lakoumnu težnju da se organizira nova vlast. Bilo je i onih
koji su ih bunili zbog toga što su bili bogati, pa su imali sredstava da
posvuda imaju svoje ljude koji bi upravljali pojedinim zemljama. Takvi su
sve to mogli vrlo teško postići pod našom vlašću.

2. Porukama i pismima ovakve vrste Cezar je bio ponukan da

unovači u Ovostranoj Galiji dvije nove legije.18 Početkom je ljeta poslao
legata Kvinta Pedija da ih odvede u unutrašnju Galiju. Sam je stigao k
vojsci, čim se ona mogla obilno opskrbiti krmom. Senoncima i ostalim
Galima koji su bili susjedi Belga zapovjedio je da uznastoje doznati što se
događa u zemlji Belga, pa da ga onda obavijeste. Svi su isto javili da Belgi
sakupljaju vojsku na jednom mjestu.
Poslije toga Cezar je držao da nema odgađanja nego da mora krenuti.
Kad se opskrbio žitom, krenuo je i otprilike kroz petnaest dana stigao do
zemlje Belga.

3. Kad je u te krajeve stigao iznenada i brže nego je itko mogao

pomisliti, poslali su Remljani, koji su među plemenima Belga bili najbliži
Galiji, poslanike k Cezaru i to Ikcija i Andebroga, prvake u državi, da ti
izjave kako oni sebe i sve svoje predaju na milost i nemilost rimskoga
naroda. Još su kazali kako se oni nisu urotili protiv rimskoga naroda, nego
da su spremni predati taoce, izvršavati sve zapovijedi, a u gradove primiti
Rimljane te ih pomoći žitom i svim onim ostalim što je potrebno. Dalje su
izjavili kako su svi Belgi pod oružjem, a da su se Germani, koji stanuju s
ove strane Rajne, s njima sjedinili, no da su ti ipak toliko ogorčeni jer ni
Svesionjane, svoju braću i rođake koji žive prema istim zakonima i istom
pravu i imaju s njima jednu vladu i jednu vlast, nisu mogli nagovoriti da se
ne slože s ovima.

4. Kad ih je Cezar ispitivao koje su to države i koliko imaju vojnika

pod oružjem i što mogu učiniti te njihove čete, otkrio je sljedeće: većina
Belga potječe iz Germanije, a kako su u davna vremena bili prešli Rajnu
zbog plodnosti kraja, naselili su se u onim predjelima gdje stanuju Gali.
Zatim su otjerali Gale. Oni jedini nisu u vrijeme naših pređa dopustili
Cimbrima i Teutoncima da prodru u njihovu zemlju, premda su bili
opustošili čitavu Galiju. Zbog toga su silno ponosni na svoju vojsku, hvale
se, jer se sjećaju nekadašnje slave. Što se tiče broja njihovih vojnika,
poslanici su rekli da su dobro obaviješteni, jer su to mogli saznati, kad su
udruženi srodstvom i rodbinskim vezama, od onih koji su na zajedničkoj
skupštini govorili koliki će tko broj vojnika dati. Najjači su među njima
Belovačani i to junaštvom i ugledom kao i brojem vojnika. Oni mogu na
oružje pozvati i do 100 000 vojnika. Od toga su broja obećali 60 000, i to
izabranih boraca, ali su u tom ratu tražili za sebe zapovjedništvo.
Svesionjani su njihovi susjedi; oni posjeduju najprostranija i najplodnija
polja. Već za naših dana imali su kralja Divicijaka, a taj je bio najmoćniji u
cijeloj Galiji. Njegova se vlast protezala u velikom dijelu tih krajeva i
osobito u Britaniji. Sad im je kralj Galba. Njemu su zbog njegove
pravednosti i razboritosti za čitav rat povjerili vrhovno zapovjedništvo.
Imaju dvanaest gradova i obećavaju 50 000 vojnika. Isto toliko žele dati
Nervljani; ti su među njima najsuroviji a stanuju u vrlo udaljenim
krajevima. Dalje su Atrebaćani obećali 15 000, Ambljani 10 000,
Morinjani 25 000, Menapljani 7000, Kalećani 10 000, Veliokašani i
Viromanduanci isto toliki broj, a Atuatučani 19 000 vojnika. S druge strane
Kondružani, Eburonci, Cerožani i Pemani, koji se jednim imenom nazivaju
Germani, mogu ponuditi vojsku od 40 000 boraca.

5. Kad je Cezar osokolio Remljane i ugodnim ih riječima otpratio,

zapovjedio je da se čitav njihov senat kod njega sakupi i da djecu prvaka
dovedu kao taoce. Remljani su sve do određenoga dana izvršili. Onda je
osobno Heduanca Divicijaka opomenuo i uputio kako je za državu i za
opći spas od velike koristi ako se rastave neprijateljske čete, jer se onda
neće morati odjednom boriti s tolikim mnoštvom ratnika. A to se može
ostvariti ako Heduanci upadnu svojim četama u zemlju Belovačana i
otpočnu pustošiti njihovu zemlju. Kad mu je to naredio, rekao mu je da se
može udaljiti.
Kad je Cezar opazio da sve čete Belovačana marširaju protiv njegove
vojske, a još kad je preko uhoda koje je bio naprijed poslao preko samih
Remljana saznao da te čete nisu daleko, odmah je žurno preveo vojsku
preko rijeke Aksone koja je na granici Belovačana i tu se onda utaborio.
Taj je prirodni položaj zaštićivao jednu stranu tabora obalama rijeke i činio
njegovo zaleđe sigurno od neprijatelja, pa su Remljani i druge države
mogli bez ikakve zapreke Cezaru dovoziti hranu.
Na toj je rijeci bio most. Tu je smjestio posadu vojnika, dok je na
drugoj strani iste rijeke ostavio Kvinta Titurija Sabina sa šest kohorti.
Zatim je zapovjedio da se utvrdi tabor nasipom u visini od dvanaest stopa i
još jarkom od osamnaest stopa.

6. Od ovoga se Cezarova tabora nalazio Bibrakt, grad Remljana,

udaljen otprilike 8000 koraka. Belgi su već na maršu počeli velikim
snagama na taj grad jurišati. Toga se dana teškom mukom obranio.
Gali i Belgi jurišaju na ovaj način. Najprije mnoštvo vojnika opkoli
sam grad, a čim započnu sa svih strana na grad bacati kamenje, te s
bedema uklone sve braniče, onda načine kornjaču, primaknu se gradskim
vratima i započnu potkopavati zid. To se i sada dogodilo.
Budući da je veliko mnoštvo vojnika izbacilo kamenje i strijele na
bedem, nitko od branitelja nije mogao ustrajati u obrani na bedemu. Noć je
dokrajčila juriš. Tad je Ikcije iz naroda Remljana, veoma ugledan među
svojim zemljacima, a tad zapovjednik u spomenutom gradu i još prije
jedan od poslanika koji su zbog pregovaranja o miru došli k Cezaru,
ponovo njemu poslao glasnike koji su kazali:
– Ako nam Cezar ne pošalje pomoć, mi nećemo moći duže
odolijevati navali neprijatelja!

7. Cezar je odmah poslije ponoći poslao gradu pomoć i to konjanike

Numiđane, strijelce Krećane i praćkare s Baleara. Odredio je da im vodiči
budu oni isti koje je Ikcije bio poslao da traže pomoć. Kad su stigle ove
pomoćne čete, Remljani su se u gradu s većim pouzdanjem, nadom i
hrabrošću počeli boriti, dok su neprijatelji, zahvaćeni panikom, odustali od
opsjedanja. Neprijatelji su se samo malo zadržali pod bedemima Bibrakta,
opustošili polja Remljana, zapalili sva sela i kuće u njima do kojih su
mogli stići, a onda su sa svim četama odmarširali prema Cezarovu taboru i
zatim se utaborili daleko od njegova tabora otprilike 8000 koraka. Taj se
tabor pružao više od 8000 koraka u širinu, kako se to moglo procijeniti
prema dimu i vatri.

8. Cezar je zaključio da se u početku ne upušta u borbu i to zbog

dvaju razloga. Jedan je bio što su neprijatelji bili brojem vojnika
nadmoćniji, dok je drugi bio što je znao da su kao vojnici vrlo hrabri. No
ipak je manjim konjičkim okršajima pokušavao dnevno iskušati koliko je
neprijatelj hrabar, a s druge strane kolika je odvažnost njegovih vlastitih
vojnika. Onda je zaključio da su im naši borci dorasli u borbi.
Pred taborom je bilo mjesto po prirodi zgodno i prikladno da se
svrsta bojni red, jer se onaj brežuljak, gdje se nalazio tabor, ponešto izdizao
nad ravnicu, a naprijed se toliko pružao u širinu koliko je prostora mogao
zapremiti bojni red. Bočne strane brežuljka bile su s obje strane, tj. s lijeve
i desne, strme, dok se s prednje strane malo pomalo spuštao i lagano
prelazio u ravnicu. Na jednoj i drugoj strani brežuljka Cezar je naredio da
se iskopa jarak otprilike dug četiri stotine koraka, a onda da se na kraju
jarka podignu branici i tu porazmjeste hitala, da ne bi neprijatelji, jer su bili
brojčano jači, opkolili njegovu vojsku s bočne strane.
Kad je završio te radove, ostavio je dvije legije što ih je bio unovačio
u taboru da se, ako bude potrebno, dovedu kao pomoćne čete. Ostale je
legije, njih šest na broju, svrstao pred taborom u bojni red. I neprijatelji su
svoje čete izveli iz tabora i svrstali ih.

9. Između naše i neprijateljske vojske pružala se velika močvara.

Neprijatelji su motrili hoće li je naši vojnici prijeći, dok su naši vojnici u
potpunoj spremnosti na oružju pazili da ne bi na njih nezaštićene udarili
neprijatelji, ako im se stanu približavati. Za to je vrijeme u sredini i jedne i
druge vojske konjaništvo vodilo borbu.
Budući da ni jedni ni drugi nisu počeli prelaziti preko močvare,
Cezar je vratio svoje vojnike u tabor. Ipak je naše konjanike u bici koju su
vodili pratila ratna sreća. Neprijatelji su odmah s onoga mjesta krenuli
prema rijeci Aksonu, a ta se nalazila iza našega tabora. Tu su našli
prijelaze. Zatim su htjeli prevesti dio svojih četa s namjerom da zauzmu
utvrdu kojom je zapovijedao Kvint Titurije, pa da je poslije zauzeća
poruše, ako im to ikako pođe za rukom. Ukoliko im se to ne posreći, onda
su namjeravali pustošiti polja Remljana koja su u ratu bila od velike
koristi, a istodobno i sprečavati dovoz Cezarovoj vojsci.

10. Titurije je obavijestio Cezara o toj namjeri neprijatelja. Zato je

preveo preko mosta cijelo konjaništvo, lake čete Numiđana, praćkare i
strijelce. Istom je tada krenuo protiv neprijatelja.
Na spomenutom se mjestu vodila ogorčena borba. Naši su napali u
vodi nezaštićene neprijatelje i pobili velik broj neprijateljskih boraca.
Ostale su neprijatelje koji su smiono pokušavali prijeći preko leševa
rastjerali mnoštvom strijela. Konjaništvo je opkolilo i poubijalo prve
neprijatelje koji su uspjeli prijeći.
Kad su neprijatelji shvatili kako ih je iznevjerila nada da će zauzeti
grad i prijeći rijeku, a još kad su uočili da naši borci ne izlaze na teren
nepovoljan za borbu, te zato što im je počelo nedostajati žita, sazvali su
vojno vijeće i na njemu odlučili kako bi bilo najbolje da se svi vrate u
svoju zemlju, a onda da sa svih strana dođu braniti one kojima će Rimljani
u zemlju najprije provaliti. Tvrdili su da je bolje boriti se u svojoj nego u
tuđoj zemlji i koristiti se domaćom zalihom hrane. Na tu ih je pomisao
navela okolnost što su saznali da Divicijak s Heduancima dolazi prema
granici Belovačana. Njih nije nitko mogao nagovoriti da duže budu
ravnodušni i da svojima ne priteknu u pomoć.

11. Kad su u vijeću uredili ta pitanja, onda su o drugoj noćnoj straži

uz zaglušnu viku i buku provalili iz tabora bez ikakva reda i bez određenih
zapovjednika. Budući da je svatko nastojao da bude prvi na putu i jer se
žurio kući, to je njihov polazak više bio nalik na bijeg.
O svemu tome Cezara su obavijestile uhode. Ali, jer se bojao zasjeda
i jer još nije mogao zaključiti zašto odlaze, zadržao je pješačke jedinice i
konjaništvo u taboru. Rano u zoru, kad su prethodnice potvrdile spomenute
vijesti, poslao je svoju konjicu naprijed da bi zaustavljala posljednje čete.
Konjaništvu je postavio za zapovjednika legate Kvinta Pedlja i Lucija
Aurunkuleja Kotu, dok je legatu Titu Labijenu zapovijedio da stupa s trima
legijama za njima.
Svi su oni navalili na posljednje neprijateljske čete, progonili ih
tisuće i tisuće koraka i posjekli veliko mnoštvo ljudi na bijegu. Dok se
posljednja četa zaustavila i odolijevala nasrtajima naših vojnika, sve su
prednje čete, jer se činilo da im ne prijeti nikakva opasnost, a nitko ih nije
vodio i s njima zapovijedao, tražile spas u bijegu čim su začule viku i
njihovi se redovi poremetili. Na taj su način naši vojnici poubijali veliko
mnoštvo neprijatelja. Ubijali su koliko su mogli sve do sunčeva zalaska. U
suton su prestali s klanjem i onda se povratili u tabor, kako im je bilo
zapovjeđeno.

12. Sutradan je Cezar poveo vojsku u zemlju Svesionjana i to prije

negoli su se neprijatelji snašli u svojoj panici. Ovi su bili susjedi Remljana.
Tako je prevalio velik put do grada Novioduna. Budući da je bio
obaviješten da u njemu nema branitelja, odmah je, dok se još nalazio na
maršu, pokušao jurišom zauzeti grad, ali ga ipak nije mogao zauzeti,
unatoč malom broju branitelja, zbog širokog jarka pred njim i visokog
bedema.
Zato se utaborio pa počeo prema gradu primicati bojne kolibe i
pripremati sve ono što je bilo potrebno za opsadu. Kroz to se vrijeme u
grad zgrnuo sav narod Svesionjana koji se nalazio u bijegu. Cezar je
naredio da se što brže primaknu gradu bojne kolibe, da se nasip naspe i
tornjevi postave.
Ovi značajni opsadni radovi koje Gali nikad do sada nisu vidjeli a ni
za njih čuli, a onda i brzina kojom su Rimljani sve to obavili, ponukali su
ih da pošalju poslanike k Cezaru zbog predaje. Uspjeli su jer su Remljani
molili Cezara da ih pomiluje.
13. Budući da je Cezar dobio kao taoce prvake u državi i dva sina
samoga kralja Galbe, a usto su mu predali i sve oružje u gradu, primio je
Svesionjane kao podanike i onda poveo vojsku u zemlju Belovačana.
Oni su se bili sa svojom imovinom sklonili u grad Bratuspancij. Kad
se Cezar primakao gradu na udaljenost od oko 5000 koraka, izašli su iz
grada stariji i počeli prema Cezaru pružati ruke i tužno zapomagati,
pokazujući na taj način da mu se predaju na milost i nemilost te da se ne
misle oružjem boriti s rimskim narodom. Na isti su način, kad se približio
gradu i ondje počeo graditi tabor, s bedema žene s djecom, prema svome
običaju, raskriljenih ruku počeli moliti Rimljane za mir.

14. U ime njihovo govorio je Divicijak. On je poslije odlaska Belga

bio raspustio heduanske čete i vratio se k Cezaru. Divicijak je ovo kazao: –
Belovačani su uvijek bili pod okriljem i u vjernom prijateljstvu s
heduanskom državom. Njih su u rat natjerale njihove poglavice, pa su se
oni odmetnuli od Heduanaca i započeli borbu s rimskim narodom. Te su
poglavice tvrdile da je Cezar Heduance učinio robovima i da trpe
svakojake poruge i sramotu. Oni su poslije takvih odluka pobjegli u
Britaniju, jer su uvidjeli u kakvu su nesreću uvalili svoju državu. Za mir i
milost mole ne samo Belovačani nego i Heduanci, pa neka prema njima
postupa blago i milosrdno. Ako tako učini, uvećat će Heduancima ugled
kod svih Belga. Usto njihova je snaga i pomoć često održala Heduance ako
je zaprijetio kakav rat.

15. Cezar je odgovorio da će ih iz poštovanja prema Divicijaku i

Heduancima uzeti pod svoje okrilje i poštedjeti. Budući da je ta država bila
vrlo ugledna i među Belgima se isticala brojem stanovnika, Cezar je
zatražio da mu predaju šest stotina talaca. Kad su predali taoce i iznijeli
oružje iz grada, krenuo je u zemlju Ambljana. Ti su se odmah predali sa
svom svojom imovinom. Njihova je zemlja graničila sa zemljom
Nervljana. Kad se Cezar propitivao za karakter i običaje Nervljana, ovo je
saznao. U njihove krajeve nikako ne smiju zalaziti trgovci. Nije dopušteno
uvoziti drugu robu koja bi bila prilika za raskošan život. Drže da sve to
mlitavi duh i umrtvljuje junaštvo. Kao narod su surovi i neobrazovani. Oni
još tvrde da neće poslati k Cezaru poslanike a ni prihvatiti bilo kakve
uvjete za mir.

16. Cezar je tri dana putovao njihovom zemljom i doznao od

zarobljenika da od njegova tabora do rijeke Sabisa nema više od 10 000
koraka. Svi su se Nervljani spustili s one strane rijeke i tu zajedno sa
svojim susjedima Atrebaćanima i Viromanduancima, koje su nagovorili da
s njima pokušaju sreću u ratu, očekuju dolazak rimske vojske. Cezar je još
saznao da oni očekuju čete Atuatučana, a te se već nalaze na putu. Sve su
svoje žene kao i one koji zbog godina nisu sposobni za rat sklonili na ona
mjesta kamo zbog močvara nije moguće da prodre rimska vojska.

17. Kad je Cezar za to doznao, poslao je najprije četu prethodnicu i

centurione da izaberu prikladno mjesto za tabor. Budući da je više
podanika Belga i drugih Gala putovalo zajedno s Cezarom, neki su među
njima, tako se poslije saznalo od zarobljenika, uočivši kroz nekoliko dana
raspored naše vojske na putu, preko noći otišli k Nervljanima i njima
prenijeli da se između pojedinih rimskih legija nalazi veliko mnoštvo
prtljage,19 te da nije teško, kad prva legija uđe u tabor, a dok druge budu
daleko, napasti tu legiju tako teško naoružanu. Ako je budu potjerali i ako
zaplijene prtljagu, tad neće ni ostali ustati protiv njih. Tom je prijedlogu
pogodovala okolnost što su Nervljani – kako nisu nikad imali dovoljan broj
konjaništva kao ni sada, a ukoliko su kao vojnici vrijedili, isticali su se kao
pješaci – bili sasjekli mlado drveće kako bi lakše spriječili napredovanje
konjaništva svojih susjeda ako bi ti upali u njihovu zemlju zbog plijena.
Nervljani su mlado drveće svinuli i ugurali ga među gusto granje što je bilo
naširoko izraslo, a onda još natrpali kupinovo grmlje i trnje. Na taj su način
postigli da je ograda bila branik sličan nekom zidu. Ovamo se nije moglo
prodrijeti; štoviše, ni ljudski pogled nije mogao vidjeti kroz takvu branu.
Budući da je sve to ometalo našu vojsku na putu, Nervljani su mislili da se
ne smije zanemariti spomenuti savjet o napadu na legije.

18. Ovako je izgledala priroda mjesta što su ga naši vojnici odabrali

za tabor: prema rijeci Sabisu koju smo prije spomenuli pružao se
postupnom nizbrdicom brežuljak. Nasuprot njemu, na drugoj strani s obale
rijeke, uzdizao se sličan brežuljak, a taj je bio oko dvjesta koraka odozdo
nepošumljen, dok je odozgo bio šumovit pa se teško moglo okom tu stranu
točno pregledati. U tim su se šumarcima krili neprijatelji. Na čistini ispred
rijeke zapažale su se samo poneke konjaničke straže. Rijeka je bila duboka
oko tri stope.

19. Cezar je poslao konjaništvo naprijed, a onda je krenuo za njim sa

svim četama, ali je red vojske na maršu bio drugačiji negoli su to Belgi
javili Nervljanima. Cezar je, kao što je inače običavao kad se približavao
neprijateljima, vodio šest legija naprijed, ali bez prtljage, dok je iza legija
porazmjestio prtljagu koja je pripadala cjelokupnoj vojsci. Dvije su
nedavno unovačene legije bile posljednje kolone cijele vojske, a istodobno
i njena zaštita. Naši su konjanici zajedno s praćkarima i strijelcima prešli
rijeku te započeli borbu s neprijateljskim konjaništvom. Ono je više puta
uzmicalo u šumu k svojim borcima, a onda ponovo iz šumaraka na naše
navaljivalo, ali se naši borci nisu usuđivali poći za njima u potjeru dok su
uzmicali; jedino su ih tjerali dok su se nalazili na čistini. Za to je vrijeme
šest legija – one koje su prve došle – otpočelo graditi tabor na prostoru što
su ga mjernici bili izmjerili. Kad su oni neprijatelji koji su se prvi bili
povukli i skrili po šumarcima opazili prvu prtljagu naše vojske, a to je bio
njihov dogovor da zametnu borbu, poletjeli su onako kako su se prije bili
svrstali naprijed i iznenada navalili sa svim četama na naše konjaništvo.
Naši su ih borci kao od šale potjerali i porazili, dok su oni onda odjurili
nevjerojatnom brzinom prema rijeci. Gotovo smo u isti mah vidjeli kako se
neprijateljski borci nalaze kod šume, u rijeci i nama na dohvatu. Istom su
brzinom dotrčali uz brdo prema našemu taboru kao i do onih koji su ga
gradili.

20. Cezar je morao za tren o svemu odlučiti. Istaknuo je zastavu, a to

je bio znak kad su legionarski vojnici trebali skočiti i prigrabiti oružje, a
onda je dao znak trubom. Morao je u isto doba brzo povratiti vojnike s rada
kao i one koji su bili pošli tražiti građu za nasip. Zatim je morao smjesta
postaviti bojni red, osokoliti vojnike te konačno dati znak za navalu. Ipak,
kratko vrijeme nije mnogo toga dopuštalo, a neprijatelj je bio na domaku.
U takvoj neprilici od pomoći je Cezaru bilo dvoje. Njegovo znanje
strategije i hrabrost njegovih vojnika. Oni su u prošlim bitkama bili naučili
što treba u takvim trenucima smjesta učiniti. Zato su znali biti svjesni
discipline, štoviše, sami sebi zapovijedati onako isto kao da ih netko drugi
iskusniji vodi. Osim toga, Cezar je bio dobro učinio kad je zabranio
legatima da se udaljuju od posla i svojih legija dok se ne podigne tabor.
Eto, zbog toga vojnici nisu kad su se neprijatelji nalazili u blizini čekali na
zapovijed, nego su sami od sebe činili ono što im se činilo kao najbolje.

21. Cezar je ipak zapovjedio samo ono što je mislio da je prijeko

potrebno, a onda je u brzini kako je dospio počeo sokoliti vojnike. Tako je
stigao i do Desete legije.20 Te je vojnike ohrabrio s malo riječi. Rekao im je
neka se sjete svoga pređašnjeg junaštva i neka se ne uplaše od neprijatelja
nego neka hrabro suzbijaju njihovu navalu. Budući da su neprijatelji bili
samo toliko udaljeni da se moglo na njih izbaciti koplje, dao je znak da se
borba započne.
Kad je pohrlio na drugu stranu vojske, našao ih je kako se već tuku.
Nije imao mnogo vremena, a usto su neprijatelji bili tako raspoloženi za
borbu da naši vojnici nisu imali vremena ni da namjeste bojne znakove;
štoviše, nisu imali vremena da navuku kacige na glavu ni da skinu navlake
sa štitova. Kamo god je koji vojnik slučajno došao i koje je bojne znakove
prve uočio, tamo bi ušao u bojni red a da nije tražio svoje drugove, da na
taj način ne gubi dragocjeno vrijeme za boj.

22. Vojska je bila više razvrstana onako kako je to tražila sama

priroda položaja, zatim obronak i okolnost borbe, a ne prema pravilima
strategije. Budući da su se te legije, udaljene jedna od druge, tj. jedna ovdje
a druga ondje, opirale neprijateljima, dok su bile veoma česte ograde
posred terena gdje se vodila borba, kao što smo prije kazali, one su ometale
pregled zbivanja u borbi, a usto je bilo otežano da se u borbu uvedu
pomoćne čete; ni Cezar se nije mogao pobrinuti za ono što je inače bilo
najpotrebnije, jer jedan čovjek u takvom položaju nije uopće mogao
izdavati zapovijedi. Zato je naše borce u takvim okolnostima pratila
promjenljiva bojna sreća.

23. Kad su vojnici Devete i Desete legije stali u bojni red na lijevom
krilu,21 izbacili su svoja koplja, napali su na Atrebaćane izmorene od
trčanja i iscrpljene od umora, a i izranjene od mnogih rana, te su ih uskoro
s uzvisine otjerali na obale rijeke. A kad su se Atrebaćani osmjelili da
prijeđu rijeku, naši su borci na njih navalili mačem u ruci te ih velik dio u
toj prilici posmicali.
Onda su naši vojnici i sami prešli rijeku, ali kako su bili izašli na
nezgodno mjesto, ponovo su im se neprijatelji suprotstavili, ali su ih oni,
kad su iznova zametnuli boj, natjerali u bijeg. Na sličan su način na drugoj
strani dvije legije udaljene jedna od druge, i to Jedanaesta i Osma, s višega
položaja navalile na Viromanduance na koje su naišle, te tako otpočele
borbu na samoj obali rijeke.
Budući da je cijeli tabor s prednje i s lijeve strane ostao nezaštićen, a
Dvanaesta se legija bila svrstala i do nje u nevelikom razmaku Sedma,
odmah su ovamo strčale čete Nervljana koje je vodio Boduognat; to je bio
vrhovni zapovjednik. Neke su neprijateljske čete počele s boka opkoljavati
legije, dok su druge prodirale na uzvisinu na kojoj se nalazio naš tabor.

24. U isto je vrijeme naše konjanike i lako naoružane pješake – koji

su se sreli te zato zajednički vodili borbu, kao što sam prije kazao, pa ih je
u prvom sukobu razbio neprijatelj – Cezar opazio kako dolaze, jer su se
upravo vraćali u susret neprijateljima. Ovi su počeli bježati na drugu
stranu. Ipak, vozači koji su opazili, nalazeći se kod stražnjih vrata tabora i
na vrhu brežuljka, kako naši pobjednički prelaze rijeku, počeli su plijeniti.
Kad su zatim ponovo opazili da su neprijatelji u našemu taboru, počeli su
bezglavo bježati. Isto su tako bučali i vikali oni vojnici što su dolazili s
prtljagom. Jedni su jurili u jednom a drugi u drugom smjeru. Ta je zbrka i
panika potakla konjanike Treveraca, na glasu dobre konjanike među
Galima zbog izvanredne hrabrosti, da su došli, jer ih je sam njihov narod
bio poslao Cezaru u pomoć, ali su krenuli u svoju zemlju kad su opazili da
se sve više neprijatelja kupi u našem taboru i da su same legije u velikoj
pogibelji jer su opkoljene. Osim toga, zapazili su da praćkari, numidski
vojnici, vozači i konjanici bježe na sve strane.
Treverci su javili svojim zemljacima da su rimske čete razbijene i
svladane, a da su im neprijatelji zarobili prtljagu i zauzeli tabor.

25. Kad je Cezar podigao moral Desete legije, prešao je na desno

krilo. Tad je opazio da stradaju njegovi vojnici; bojne su znakove bili
sakupili na jedno mjesto, dok su se borci Dvanaeste legije od panike stisli i
sami sebi postali zapreka u boju. U četvrtoj su kohorti neprijatelji sasjekli
sve centurione, orlonošu su ubili, a bojni znak oteli. U ostalim su
kohortama svi centurioni pali ili bili ranjeni. Među njima nalazio se junak,
prvi centurion Publije Sekstije Bakul, iznemogao od mnogih i teških rana.
Više nije mogao stajati. Ostali su iscrpljeni bili smalaksali, dok su neki
borci iz posljednje vrste zbog iznemoglosti napuštali borbu i povlačili se
izvan dosega strijela. Dotle su s prednje strane hrabro i neustrašivo
nadolazili neprijatelji i navaljivali s oba boka.
Čim je Cezar opazio da je u škripcu, a i da nema ni otkuda pomoći
koju bi mu netko mogao poslati, uzeo je štit, jer je ovamo bio došao bez
njega, od nekoga vojnika u zadnjem redu, onda je stupio u prvu vrstu, te po
imenu počeo zvati centurione, sokoliti vojnike i zapovijedati da navale i da
razmaknu manipule kako bi se lakše borili mačevima.
Cezarov iznenadni dolazak ohrabrio je vojnike, vratila im se nada u
hrabrost. Budući da je svaki pojedini vojnik htio i u toj najvećoj pogibelji
da se junački drži ispred svoga zapovjednika, uskoro su zaustavili navalu
neprijatelja.

26. Videći da i Sedma legija koja se blizu nalazila strada na isti

način, Cezar je upozorio vojničke tribune da se legije postupno udruže, a
onda poslije okreta5 da složno udare na neprijatelja. Na taj su način jedni
drugima bili u pomoći, a jer se nisu bojali da će ih s leđa opkoliti
neprijateljske čete, počeli su se srčanije boriti i braniti. Međutim, vojnici
od one dvije legije koje su kao posljednje na putu bile zaštita prtljage
odjednom su došli trčećim korakom kad su ih obavijestili o bici. Te su
ugledali neprijatelji na vrhuncu brežuljka.
I Tit Labijen kad je bio osvojio neprijateljski tabor i s uzvisina
opazio što se događa u našem taboru poslao je Desetu legiju našim borcima
u pomoć. Kad su oni prema bijegu vozača i konjanika opazili kako se i u
kakvoj opasnosti nalazi tabor a i same legije pa i vrhovni zapovjednik,
poletjeli su u pomoć što su brže mogli.

27. Njihovim je dolaskom nastala tolika promjena u borbi da su se

naši vojnici, koji su ležali na zemlji iscrpljeni od rana, oduprli o štit i
ponovo se počeli boriti. Sad su vozači vidjeli da su neprijatelji u panici, pa
su i bez oružja na njih navalili, dok su se konjanici, da bi hrabrošću oprali
sa sebe sramotu zbog pređašnjeg bijega, borili na svim stranama, ne bi li na
taj način pokazali da su bolji od pješaka.
Ipak, neprijatelji su, premda su se vrlo malo nadali u spas, pokazali
da su junaci. Kad su pali njihovi vojnici u prvim redovima, onda su se
najbliži, stupivši na njihove leševe, ponovo borili. Kad su i ovi pali i trupla
se na trupla gomilala, tad su i oni što su još bili živi s humaka na naše
vojnike odapinjali strijele, lovili koplja što su ih bacali naši borci i vraćali
ih natrag.
Prema ovakvom načinu borbe lako se može shvatiti zašto su se takvi
junaci osmjelili prijeći onako široku rijeku, zatim se popeti na vrlo visoku
obalu i doći na vrlo nezgodno mjesto za samu borbu. Ono što je bilo teško i
čak preteško olakšala im je njihova uzorita hrabrost.

28. Kad se ova bitka završila, gotovo je zatrto bilo pleme i ime
hrabrih Nervljana. Onda su starci, koji su se prije borbe, kao što smo
spomenuli, bili smjestili zajedno s djecom i ženama u kraj prepun bara i
močvara, prema općoj želji poslali k Cezaru poslanike, kad su ih izvijestili
o porazu i kad su zaključili da su pobjednici tako moćni da nitko ne može
obraniti pobijeđene.
 Čim su se predali, pred Cezarom su izjavili da se nalaze u velikoj
bijedi, jer je u životu od šest stotina senatora ostalo samo troje, a od 60 000
vojnika sada ih ima samo pet stotina. Da bi pokazao kako zna biti
milosrdan prema nevoljnima, Cezar ih je sve pomilovao i brinući se za njih
zapovjedio da nadalje ostanu u svojoj zemlji i u svojim gradovima.
Njihovim je susjedima naredio da se okane svakog nasilja i nepravde.

29. Dok su Atuatučani, koje smo maloprije spomenuli, dolazili u

pomoć Nervljanma sa svim svojim četama, saznali su za ishod bitke, pa su
se još na putu vratili u svoj kraj. Onda su napustili sve svoje gradove i
utvrde, dok su svu svoju imovinu prenijeli u jedan od prirode dobro
utvrđen grad. Ispod grada na svim stranama spuštale su se strme hridi i
visoke klisure. Tek je s jedne strane ostao pristup od jedva dvije stotine
stopa u širinu, ali se postupno dizao uzbrdo. To su mjesto utvrdili
dvostrukim i jako visokim bedemom. Na bedem su postavili kamenje
velike težine i još zašiljene grede.
Sami Atuatučani potječu od Cimbra i Teutonaca, a ti su u ono doba,
kad su provalili u našu Provinciju i u samu Italiju, napustili svoju prtljagu,
jer je nisu mogli sobom voziti i nositi s one strane Rajne, i tad su još
ostavili oko 6000 svojih vojnika da je čuvaju i brane. Budući da spomenuti
vojnici godine i godine nisu živjeli mirnim životom, jer su ih napadala
druga plemena ili bi se morali braniti, sklopili su mir, pa su uz pristanak
svih njih odabrali ovo mjesto za svoju novu domovinu.

30. Kad su stigli naši vojnici, oni su često provaljivali iz grada i u

manjim se okršajima borili s našim borcima. Ali, kad su bili opasani
unaokolo nasipom dugim 15 000 koraka i redom gustih utvrda, tad su se
zadržavali u svome gradu. Kad je Cezar naredio da se primaknu bojne
kolibe, a nasip bio nasut, i kad su vidjeli da se u daljini podiže bojni toranj,
ponajprije su sve to ismijavali i rugali se našim vojnicima što u daljini
podižu tako visok toranj. Među sobom su govorili: – Kakve su snage, ruke
i odvažnost tih ljudi mala rasta koji misle pomaknuti tako težak toranj?
(Gali su s prezirom promatrali naše vojnike, jer su bili krupnijeg rasta.)
Ipak, kad su opazili da se spomenuti toranj doista miče i pomalo
primiče bedemu, prestrašio ih je taj novi i neobični prizor, pa su odmah
poslali k Cezaru poslanike da mole za mir. Ovi su izaslanici ovako pred
Cezarom izjavili: – Mislimo da Rimljani zaista ratuju s pomoću bogova,
kad mogu tako visoke naprave tolikom brzinom pomicati. Zato sebe i sve
svoje predajemo, Cezare, u tvoje ruke. Jedino molimo najponiznije, jer
smo od drugih čuli za tvoje milosrđe i blagost, da narediš da treba
Atuatučane poštedjeti, ali da im ne oduzimaš oružje. To molimo zato što su
im neprijatelji gotovo svi susjedni narodi, pa im zavide zbog njihova
junaštva. Zato se ne mogu nipošto obraniti ako ne zadrže oružje. Ako u
tome ne uspiju, onda je bolje da ih snađu sve nesreće sa strane rimskoga
naroda nego da ih oni kojima sad vladaju muče do smrti.

31. Cezar im je odgovorio da će ih radije pomilovati, jer mu je takva

narav, ali ne zbog njihovih zasluga. Izjavio je da je njegov uvjet da se
predaju prije negoli bojna sprava "ovan" započne potkopavati bedem. Ipak,
što se tiče oružja, o tome ne želi pregovarati. Oružje će mu izručiti. U
drugom slučaju zadesit će ih sudbina Nervljana. Pristaje da njihovim
susjedima zapovjedi da podanicima rimskoga naroda ne nanose nikakve
nepravde.
Kad su izaslanici javili poruku svojim poglavicama, oni su rekli da
će učiniti ono što Cezar od njih traži. Zatim su pobacali oružje s bedema u
jarak koji se nalazio pred gradom, tako da je velika gomila toga oružja
dopirala do ruba samog bedema i nasipa. Tako su, kako se poslije otkrilo,
trećinu svoga oružja posakrivali u gradu. Onda su otvorili gradska vrata i
taj dan bili mirni.

32. Podvečer je Cezar zapovjedio da se zatvore gradska vrata, a da

vojnici izađu iz grada, da ne bi preko noći počinili kakvo nasilje nad
građanima. Budući da su poraženi pomislili da će naši zapovjednici poslije
njihove predaje napustiti sve straže ili na straži barem biti nehajniji,
zgrabili su prema već unaprijed utvrđenom planu oružje, kao što se poslije
saznalo, koje su bili zadržali i posakrivali, zatim su načinili štitove od kore
i pletena pruća, a onda su ih na brzu ruku, jer je tako to tražila prilika,
presvukli kožom. Oko treće noćne straže provalili su iznenada na onom
mjestu gdje im se činilo da će se najlakše popeti na naše opkope.
Cezar je već prije bio zapovjedio da se u slučaju opasnosti dade znak
vatrom, pa su naši vojnici priskočili iz obližnjih utvrda. Neprijatelji su se
ogorčeno borili kao što se bore oni koji u svome junaštvu vide jedini spas,
dok ih protivnik na za njih nepovoljnom mjestu obasipa strijelama sa
svojih tornjeva i s nasipa. Sva je njihova nada bila u njihovoj hrabrosti.
 Od mača je poginulo oko 4000 neprijatelja, dok su ostale naši borci
satjerali u grad. Sutradan, kad više nitko nije pružao otpor, naši su vojnici
razvalili gradska vrata i onda ušli u grad.
Cezar je sve što je zaplijenio u tom gradu rasprodao. Kupci su
obavijestili Cezara da je u roblje prodano 53 000 ljudi.

33. U isto je vrijeme Cezar saznao od Publija Krasa, koga je bio

poslao protiv Veneta, Venelaca, Ozizmljana, Koriozolićana, Esuvljana,
Aulerčana i Redonaca, a sve su to plemena koja su nastavala primorje uz
Ocean, da su se sve te države podvrgle pod vlast i gospodstvo rimskoga
naroda.

34. Kad se poslije ovih događaja umirila sva Galija, vijesti o

spomenutom ratu tako su djelovale na ostale barbare da su oni koji su
nastavali preko Rajne poslali k Cezaru poslanike preko kojih su obećali da
će mu predati taoce i izvršiti sve njegove zapovijedi.
Ovim je poslanstvima Cezar naredio, jer se žurio u Ilirik i u Italiju,
da k njemu dođu početkom drugoga ljeta. Sam je odveo vojnike u
zimovnik u zemlju Karnućana, Anda i Turonaca, a to su bile države
nadomak onih krajeva gdje se vodi rat. Zatim je otputovao u Italiju.
Prema Cezarovu pismenom izvještaju, za ta je njegova djela i uspjeh
u Rimu određeno da se slavi zahvalnica kroz petnaest dana,22 a to nitko
dotada nije bio doživio.
 TREĆA KNJIGA

1. Kad je Cezar polazio u Italiju, poslao je Servija Galbu s

Dvanaestom legijom i jednim dijelom konjaništva u zemlje Nantuaćana,
Veragrâ i Sedunaca, koje se prostiru od države Alobrožana, Lemanskog
jezera i rijeke Rodana do alpskih uzvisina. Razlog ovoga Cezarova
postupka bio je u tome što je htio osigurati put preko Alpa kojim su trgovci
obično prolazili, ali uz velike opasnosti i visoke carine. Dopustio je Galbi
da u ovim krajevima smjesti legiju u zimovnik, ako to bude držao za
potrebno.
Čim je Galba poslije nekoliko sretnih okršaja zauzeo više utvrda,
odasvud su mu poslali poslanike i predali taoce, pa je onda sklopio mir s
plemenima s kojima se bio sukobio. Onda je odredio da se dvije kohorte
smjeste u zemlju Nantuaćana,23 dok je sam s ostalim kohortama spomenute
legije prezimio u selu plemena Veragra koje se zvalo Oktodur. To selo,
koje leži u dolini, a blizu njega prostire se mala ravnica, odasvud zatvaraju
visoke planine. Budući da ga rijeka dijeli nadvoje, jedan je dio toga sela
prepustio Galima, dok je drugi, ispražnjeni, dodijelio svojim kohortama.
Ovo je mjesto poslije utvrdio nasipom i jarkom.

2. Pošto je više dana proveo u zimovniku i pošto je zapovjedio da se

u nj dovozi žito, iznenada je bio obaviješten od čete uhodnice da su Gali iz
onoga dijela okruga što im ga je bio prepustio svi noću otišli i da je još
veliko mnoštvo Seduanaca i Veragrâ zaposjelo planine koje su se uzdizale
nad okrugom.
Da su Gali odlučili napustiti dio svoga sela, obnoviti rat i uništiti
legiju, dogodilo se zbog nekoliko razloga. Najprije zato što su
omalovažavali legiju u kojoj je bio malen broj boraca, jer je bila nepotpuna
zbog odvojenih kohorti, dok je veći broj vojnika bio otišao u potragu za
hranom. Još je jedan razlog. Mislili su da će borci s planina navaliti u
dolinu i odapinjati strijele te da zbog nezgodnog položaja neće biti u
mogućnosti da im se odupru. Bili su ogorčeni što su im Rimljani odveli
djecu kao taoce, a usto su bili uvjereni da naši namjeravaju zauzeti alpske
vrhunce, i to ne samo zbog putova nego i zato da ih zauvijek osvoje, pa da
i ove krajeve udruže sa svojom Provincijom.
 3. Budući da je Galba u tom smjeru bio obaviješten, odmah je sazvao
vojno vijeće i upitao članove vijeća za njihovo mišljenje. Sve je to učinio
jer još nije bila gotova gradnja zimovnika kao ni utvrda, a osim toga nije se
bio u dovoljnoj mjeri pobrinuo za žito i drugu hranu, jer je držao da se
nimalo ne mora plašiti od rata otkad su mu neprijatelji bili predali taoce i
svoju zemlju pod njegovu vlast.
Ipak, nitko nije očekivao veliku pogibelj koja je iznenada nastala kad
su vidjeli da su neprijateljske oružane snage zauzele gotovo sve uzvisine,
te da ne može stizati pomoć a ni dolaziti hrana, jer su putovi zakrčeni. Neki
su u vijeću, sumnjajući u svoj spas, zastupali mišljenje da se napusti
prtljaga pa da provale istim putem kojim su stigli. Mislili su da je to jedini
spas. Većina je pak odlučila da se taj prijedlog primi u krajnjoj nevolji, a
dotle da pričekaju i da vide kako će se sve to svršiti, ali da se najprije
moraju pobrinuti za obranu tabora.

4. Međutim, u tako kratko vrijeme naši vojnici nisu imali kad

ostvariti ono što su bili zaključili. Zato su neprijatelji iznenada sletjeli na
dani znak i počeli na nasip bacati kamenje i koplja. Naši su se borci počeli
hrabro braniti. Ni jednu strijelu s uzvisine nisu odapeli uzalud. Radili su to
tako da su onda kad bi vidjeli da se neki dio tabora nalazi u pogibelji
upravo pritrčali u pomoć. Ipak su naši bili slabiji zbog toga što su
iscrpljene neprijateljske vojnike nadomještali odmorni i čili borci. Naši
vojnici nisu mogli tako postupati jer ih je bilo malo. Iznemogli tad nisu
mogli napustiti poprište borbe, štoviše, ni ranjenik nije mogao napustiti
ono borbeno mjesto gdje se nalazio. Nikome nije bilo moguće taktički
uzmaknuti.

5. Budući da se borba vodila više od pet sati, te je našim borcima

ponestalo ne samo snage nego i strijela, dok su protivnici ogorčeno
navaljivali, a naši vojnici bili potpuno iscrpljeni, neprijatelj je počeo kidati
nasip i puniti jarke, i kad je gotovo sve bilo u rasulu, dotrčao je Galbi
centurion prve centurije i to Publije Sekstije Bakul, za koga smo spomenuli
da je u borbi s Nervljanima bio teško ranjen, a s njim i vojnički tribun Gaj
Voluzen, veoma hrabar i razborit ratnik. Oni su Galbi kazali da je jedini
spas za sve ako provale i pokušaju to krajnje sredstvo.
Zbog toga je Galba sazvao sve centurione i odmah zatim brzo
obavijestio vojnike da načas prekinu borbu i samo dočekaju izmetnute
strijele, a onda da se malo odmore od napora, a da poslije na dani znak svi
provale iz tabora i svu nadu u spas povjere vlastitoj hrabrosti.

6. Vojnici su izvršili ono što im je bilo naređeno. Budući da su

iznenada provalili iz tabora, nisu dopustili da se neprijatelji snađu i da
osjete što se zbiva, a još manje da se okupe.
Kad se ratna sreća okrenula u našu korist, naši su sa svih strana
počeli opkoljavati one koji su se uvelike nadali da će zauzeti naš tabor. U
toj su provali naši borci poubijali oko 30 000 vojnika. Zna se da je toliki
broj barbara stigao do našeg tabora. Prema tome, poubijali su više od
trećine. Ostale su natjerali u paničan bijeg. Nisu im dopustili da se zaustave
na uzvisinama. Na taj su način raspršili sve neprijateljske čete, oteli im
oružje, pa se zatim vratili u svoj tabor i u svoje utvrde.
Budući da Galba nije htio više puta iskušavati ratnu sreću, jer je znao
zašto je stigao u zimovnik i jer se namjerio na druge neprilike, sutradan
poslije opisane bitke zapalio je sve kuće u onom selu, jer ga je na to najviše
ponukala oskudica u hrani. Zatim se počeo vraćati u Provinciju. Budući da
ga nijedno neprijateljsko pleme nije priječilo ni zaustavljalo na putu, doveo
je legiju bez gubitaka u zemlju Nantuaćana, a odatle u kraj Alobrožana. Tu
je prezimio sa svojom legijom.

7. Poslije tih događaja Cezar je, prosuđujući prilike, zaključio da se

Galija umirila. Zato se početkom zime zaputio u Ilirik, jer je htio otići u te
zemlje i upoznati njihove narode. Tad je iznenada buknuo rat u Galiji. Evo
uzroka tome ratu. Mladi Publije Kras zimovao je sa Sedmom legijom u
zemlji Andâ, a ta je bila vrlo blizu Oceana. Budući da je u onom kraju bila
vrlo velika nestašica žita, Kras je poslao više prefekata i vojnih tribuna po
žito u susjedne države. Među njima bio je Tit Terazidije koji je krenuo u
zemlju Esuvljana, a Marko Trebije Gal u kraj Koriozolićana, dok je Tit
Silije bio poslan u zemlju Veneta.

8. Ugled države Venetâ u onim krajevima uzduž cijeloga primorja na

Oceanu bio je najznačajniji, jer su imali veliku mornaricu, a na svojim su
brodovima znali ploviti i u Britaniju. Osim toga, znanjem i vještinom u
pomorstvu sve druge natkriljuju, te im gotovo svi brodovi koji plove
njihovim morem plaćaju carinu, jer lađe zbog uzburkanog mora ne mogu
ostati na pučini, dok luka kojima vladaju Veneti ima zaista malo.
Oni su prvi zadržali Silija i Velanija, jer su mislili da će im ovi vratiti
taoce što su ih predali Krasu. Njihovim su ugledom bile zavedene druge
susjedne države – a to je bio pravi primjer kako Gali na brzu ruku i
bezglavo stvaraju svoje odluke – pa su zadržale Trebija i Terazidija. Onda
su njihove poglavice međusobno izmijenile poslanike koji su u njihovo ime
izjavili da će sve raditi prema zajedničkoj odluci i da neće sustati, pa
morali dijeliti dobro ili zlo. Venete su poticale poglavice drugih država da
ustraju u svojoj borbi za slobodu koju su od svojih djedova naslijedili, te
neka se radije za nju do smrti bore nego da padnu u rimsko ropstvo.
Gotovo su sva plemena u primorju uz Ocean pristala uz prijedlog
Venetâ. Zatim su poslali zajedničko poslanstvo Krasu sa zahtijevom da im
vrati taoce ako želi da mu oni vrate njegove vojnike.

9. Kad je Cezar to saznao od Krasa, a sam je bio vrlo udaljen od

njega, zapovjedio je da se u međuvremenu gradi ratno brodovlje na rijeci
Ligeru koja se izlijeva u Ocean, a onda da se za brodovlje pripreme domaći
veslači i na brodove ukrcaju mornari i kormilari.
Sve se to brzo posvršavalo. Sam je Cezar, kad mu je dopustilo
godišnje doba, žurno krenuo k svojoj vojsci. Kad su Veneti kao i druge
države bili obaviješteni o Cezarovu dolasku, te ujedno uvidjeli kakvu su
nesmotrenost učinili što su poslanike koji su u svih naroda nepovredivi i
čiji je položaj bio gotovo svet zadržali, bacili u tamnicu i okovali,
predosjećajući veliku opasnost počeli su se spremati za rat i brinuti se za
sve ono što se odnosi na mornaricu. To su sve radili s velikom nadom
pouzdavajući se u prirodni položaj svoje zemlje.
Veneti su znali da su putovi na kopnu ispresijecani baruštinama,
zatim da je sama plovidba bila za naše vojnike teška, jer nisu poznavali
kraj i jer ima malo luka. Osim toga su se nadali da se naši vojnici neće
moći dulje zadržati u njihovim krajevima jer im nedostaje žita. Uostalom,
ako i ne uspiju u svojoj namjeri, tako su držali, ipak će zbog svoje snažne
mornarice prkositi Rimljanima koji nisu imali mornaricu, a onda i nisu bili
upućeni u prirodu primorskog kraja, gdje su bile mnoge pličine, a nisu ni
znali za luke i otoke, pa kako bi onda mogli voditi uspješno neki rat?
Razumije se da je plovidba po zatvorenom moru24 potpuno drugačija
od one na neizmjernom i sasvim otvorenom Oceanu. I Veneti kao i njihovi
saveznici tako su zaključili, pa su utvrdili svoje gradove, dovezli s polja
žito, opremili brodove što su bolje mogli, osobito u svojoj zemlji Veneta,
jer su znali da će Cezar najprije u toj zemlji ratovati. Za saveznike u tom
ratu primili su Ozizmljane, Leksovljane, Namnećane, Ambibarijce,
Morinjane, Dijablićane i Menapljane, dok su iz Britanije zatražili pomoćne
čete, jer se ta zemlja nalazila nasuprot njihovim krajevima.

10. Ovo što smo maloprije naveli predstavljalo je poteškoću u

ratovanju, ali je ipak mnogo toga poticalo Cezara da stupi u taj rat. Najprije
nepravde tih naroda što su zadržali rimske vitezove, zatim što su se
pobunili poslije predaje, kad su već bili predali taoce, i na kraju zavjera
tolikih država, a pogotovo razlog da bi i drugi u Galiji pomislili da to isto
mogu učiniti ako Cezar ove ne bi kaznio.
Zatim, Cezar je bio upućen da svi Gali spremaju prevrat, i da se lako
spremaju za nj kao i za rat, a kako svi ljudi po svojoj prirodi čeznu za
slobodom i mrze ropstvo, zaključio je da, prije negoli se više država
udruži, podijeli vojsku i da je porazmjesti.

11. Zato je poslao Tita Labijena s konjaništvom u zemlju Treveraca,

a ti su bili najbliži rijeci Rajni. Osim toga, njemu je naredio da s vojskom
krene i u zemlju Remljana i Belga i da ih zadrži u pokornosti, kao i da
suzbije Germane koje su Belgi, kako se govorkalo, pozvali u pomoć, ako
pokušaju na silu lađama prijeći rijeku Rajnu. Onda je Publiju Krasu
zapovjedio da krene s dvanaest legionarskih kohorti i s brojnim
konjaništvom u Akvitaniju, da ne bi plemena iz tog dijela Galije poslala
pomoć u Galiju i da se ne bi udružili toliki narodi i tolika plemena. Legata
Kvinta Titurija Sabina uputio je s trima legijama u zemlju Venelaca,
Koriozolićana i Leksovljana, u namjeri da po svaku cijenu uznastoji
njihove čete odvojiti.
Za zapovjednika rimskog i galskog brodovlja imenovao je mladoga
Decima Bruta. Galske su lađe stigle iz zemlje Piktonaca i Santonaca kao i
iz drugih pokorenih krajeva. Osim toga naredio je Brutu da što prije
otplovi u zemlju Venetâ, dok je sam pohitao u taj kraj sa svojim pješačkim
četama.

12. Evo kako izgledaju po svom prirodnom položaju spomenuti

primorski gradovi. Sagrađeni su na rtovima ili na glavicama, pa je težak
pristup k njima po kopnu kad naiđe plima, a to se događa dva puta za svaka
dvadeset i četiri sata, a nije lak ni na lađama, jer se one nasuču na pličine
za vrijeme oseke. Na taj je način opsjedanje gradova bilo otežano jednim i
drugim razlogom. Štoviše, i onda kad bismo ih svladali svojom tehnikom
opsjedanja i našim bojnim spravama, te ako bi more potisnuli našim
nasipom koji bi dostigao vrh bedema tih gradova i ako bi u tom trenu
neprijatelji počeli očajavati zbog svoga spasa – oni bi tad doveli veliko
mnoštvo lađa, a zaista su ih imali velik broj, pa bi na njih ukrcali svu svoju
imovinu i onda uzmaknuli u svoje obližnje gradove. Tu bi se ponovo uz
iste zgodne prilike nastavili boriti.
Ova im je strategija uvelike pomagala usred ljeta, jer su naše lađe
ustavljale oluje i za nas je bilo vrlo teško ploviti po uzburkanom i
otvorenom Oceanu, kad je plima jaka, a luke gotovo nikakve.

13. Lađe su ovako gradili i opremali. Dno je njihovih lađa nešto

ravnije nego u naših, da bi lakše svladale pličine i oseku. Pramac je vrlo
visok, a tako je i krma građena, da bi odoljela visokim valovima i olujama.
Sva je lađa građena od hrastovine, da bi mogla odoljeti bilo kakvoj
prirodnoj snazi i strahoti. Priječnice su na palubi od balvana debelih jednu
stopu, a pričvršćene su palac debelim čavlima. Sidra su na lađama vezana
željeznim lancima umjesto užem: za jedra im služe sirove i tanko strojene
kože; možda zato što nisu imali dovoljno lana ili ga nisu znali priređivati, a
možda i zato – a to je svakako istinitije – što su držali da platno ne bi
moglo odoljeti onako jakim oceanskim olujama i silnim udarcima vjetra;
na kraju, da bi se lađe tolike nosivosti mogle dosta lako kretati.
U sukobu s takvim lađama naše ih je brodovlje natkrililo jedino
brzinom i veslanjem, dok je sve ostalo na njima prema prirodi toga kraja i
prema žestini oluja bilo zgodnije i prikladnije. Nisu im naši brodovi mogli
naškoditi svojim kljunovima, jer su njihove lađe bile čvrsto građene, a
onda i pramac im je bio visok. Zbog istoga razloga naši ih mornari nisu
mogli zahvatiti posebnim kukama. Usto su se i onda kad bi vjetar počeo
bjesnjeti predavale njegovoj žestini, lakše su podnosile nevrijeme i
sigurnije se zaustavljale na pličinama; nisu se bojale hridina ni litica kad bi
ih napustila plima. Sve su te okolnosti bile opasne za naše brodove.

14. Cezar je zauzeo više gradova, ali kad je vidio da se uzalud toliko
muči dok zauzima koji grad i dok pokušava neprijatelje spriječiti u bijegu,
te da im ni u kakvom pogledu ne može znatnije naškoditi, odlučio je
pričekati svoju mornaricu.
Kad je brodovlje prispjelo i kad su ga neprijatelji ugledali, krenulo je
oko dvije stotine i dvadeset neprijateljskih lađa spremnih za borbu i
opremljenih u svakom pogledu iz luke i svrstalo se protiv našega
brodovlja. Štoviše, ni zapovjednik Brut pa ni vojni tribuni kao ni centurioni
zapravo nisu znali što bi radili ni kako bi započeli borbu. Svi su naši
zapovjednici znali da se neprijateljskim lađama ne može naškoditi kljunom
u navali. Onda, premda su na lađama bili podigli tornjeve, ipak su ih krme
protivničkih lađa nadvisivale, pa naši vojnici s nižega mjesta nisu mogli
spretno odapinjati strijele, dok su Gali mogli strijele iskoristiti koliko je
najviše moguće.
Naši su priredili vrlo korisno oružje. Bili su to oštri srpovi nasađeni i
pričvršćeni na motke; bili su slični onim srpovima što su ih upotrebljavali
kad su se kidali neprijateljski bedemi. Naši su njima kidali užeta koja su
vezivala jedra uz jarbole tako da bi ih najprije srpovima zahvatili a onda
pritegnuli te potjeravši veslima brod naprijed uspijevali u svome pothvatu.

Budući da je sva nada galskih lađa bila u jedrima i u posebnoj

opremi, kad je odjednom toga nestalo, iščezla je svaka korist od takvih
lađa. Daljnji se tok borbe osnivao na hrabrosti, a njom su se naši vojnici
toliko isticali te nadjačali neprijatelje, to više što se borba vodila pred
samim Cezarom i naočigled cijele vojske, pa nijedno junačko djelo nije
ostalo nezapaženo, jer je sve uzvisine uz more i glavice bila ispunila
vojska, a odatle je pucao vidik na pučinu.

15. Kad su naši vojnici upotrijebivši srpove raskidali križake koji su

povezivali užetima jedra uz jarbole, pa kad su dvije-tri lađe opkolile jednu,
naši su borci iz petnih žila nastojali prijeći na neprijateljsku lađu. Kad su to
barbari uočili, a dotle im je bilo dosta lađa oteto, nastojali su, kako nije bilo
drugog izlaza, potražiti spas u bijegu.
Kad su već bili okrenuli lađe na onu stranu prema kojoj je puhao
vjetar, odjednom se vjetar utišao, nastala je tolika tišina i mir na moru da se
brodovi nisu mogli pokrenuti s mjesta. Za naše je to bila sjajna prilika da
obave svoj naum. Oni su sustigli lađe, zarobili ih jednu po jednu; malo je
neprijateljskih lađa od onolikog broja stiglo do kraja jer se bila spustila
noć. Bitka se vodila od četvrtoga sata gotovo do sunčeva zalaza.
 16. Ovom se bitkom završio rat s Venetima i plemenima u čitavom
primorju uz Ocean. Kao što su na kopnu sakupili svu mladost pa i starije
po godinama koji su uživali neki ugled i važili kao pametni, tako su u
primorju sakupili sve lađe koje su imali. Kad su njih izgubili, preživjeli
nisu znali ni kamo bi uzmaknuli ni kako bi branili svoje gradove. Zato su
sebe i sve svoje predali Cezaru.
Cezar je odlučio da ih što strože kazni, da bi svi barbari ubuduće
bolje poštovali nepovredivo pravo poslanika. Zato je zapovjedio da se
smakne čitav njihov sabor, dok je ostale prodao u roblje.

17. Dok se to događalo u zemlji Venetâ, stigao je Kvint Titurije

Sabin s onim četama koje je dobio od Cezara u krajeve Venelaca. Njihov je
poglavica bio Viridoviks, a on je ujedno bio i vrhovni zapovjednik nad
svim onim državama koje su se bile odmetnule. Među njima je bio sakupio
vojsku i tako organizirao jake snage. U nekoliko dana pripadnici plemena
Eburovičana i Leksovljana pobili su članove svoga senata jer ovi nisu htjeli
pristati na rat. Onda su zatvorili vrata svojih gradova i udružili se s
Viridoviksom. Osim toga ovamo je nagrnulo veliko mnoštvo propalica i
razbojnika odasvud iz svih krajeva Galije. Nada u plijen i želja za ratom
primamila ih i odvukla od poljskih radova i svakidašnjeg posla.
Sabin se nalazio u svome dobro utvrđenom taboru, dok se Viridoviks
utaborio nedaleko od njega, na otprilike 2000 koraka. Taj je svakoga dana
svrstavao svoje čete za borbu i očito pružao Sabinu prilike da se ogleda u
okršaju, ali on se nije odazivao, pa su ga prezirali i neprijatelji kao i naši
vojnici; ovi su ga posljednji počeli čak javno napadati. Tako je Sabin pred
neprijateljima bio plašljivac; oni su, štoviše, dolazili do ograda nasipa
našega tabora. Ipak, Sabinovo je držanje bilo takvo jer se kao legat, kako je
držao, nije smio upustiti u borbu s tako premoćnim neprijateljem kad je
odsutan onaj koji ima vrhovno zapovjedništvo; zašto da se upušta u borbu
na nezgodnom terenu; to bi on, što je i mislio, učinio tek onda ako bi mu se
pružila neka zgodna prilika za sukob.

18. Kad je Sabin bio uvjeren da je strah zavladao među njegovim

vojnicima, izabrao je nekog snalažljiva i lukava čovjeka među onim
Galima koji su služili kao pomoćni vojnici. Zatim ga je poslao, nagovorivši
ga obećanjima i darovima, da prijeđe na stranu neprijatelja, pa da im
priopći što njegov zapovjednik želi. Kad je taj Gal kao prebjeg stigao k
neprijateljima, počeo im je opisivati kako se Rimljani jako boje svojih
protivnika, a ujedno ih je obavijestio u kakav su škripac i Veneti bili
natjerali samoga Cezara. Tad im je povjerljivo kazao da će najkasnije
noćas njegov zapovjednik Sabin potajno izvesti sve svoje čete iz tabora, da
bi se pridružio Cezaru i da bi mu pružio pomoć!
Kad su saslušali njegovo priopćenje, svi su uz zaglušnu viku
zahtijevali da ne valja gubiti vrijeme niti propustiti zgodnu priliku, jer je
sad vrijeme da se navali na rimski tabor.
Više je razloga Gale potaklo na takvu odluku. Ponajprije oklijevanje
zapovjednika Sabina da se upusti u otvorenu borbu, zatim uvjerljiv
prebjegov izvještaj, pa oskudica hrane, jer su se protivnici slabo za to
brinuli, te nada u venetsku pobjedu i na kraju što su ljudi takvi da radije
vjeruju u ono što u svome srcu priželjkuju.
Zaneseni ovakvim zaključivanjem, nisu dopustili Viridoviksu kao ni
drugim poglavicama da napuste skupštinu prije nego što im je bilo
dopušteno da zgrabe oružje i da navale na rimski tabor. Kad su im to
napokon dopustili, neprijatelji su, radosni kao da je pobjeda sigurna,
nabrali suharaka i pruća kojim su htjeli zatrpati rimske jarke, a onda su
pojurili na tabor.

19. Mjesto gdje je bio rimski tabor bilo je povisoko; od dna se oko
tisuću koraka postupno dizalo i prelazilo u uzbrdicu. Ovamo su neprijatelji
dotrčali u brzom trku, da bi Rimljanima ostalo što manje vremena za
okupljanje i naoružavanje. Tako su stigli kao bez duše. Tad je Sabin
osokolio svoje vojnike i, da bi im ispunio želju, dao im znak za borbu.
Zapovjedio je da iznenada provale kroz dvoja vrata tabora na neprijatelje
koji su stenjali pod teretom oružja i prtljage.
Prikladno mjesto, neznanje protivnika i njihova iscrpljenost, a onda
hrabrost naših boraca učinili su da nisu odoljeli ni prvoj navali naših
vojnika, nego su odmah počeli bježati. Naši krepki i čili vojnici gonili su
neprijatelje, sustigli ih i velik broj njih posjekli. Za ostalim su
neprijateljskim vojnicima odjahali konjanici u potjeru; malo su ih
poštedjeli, a to su bili samo oni kojima je pošlo za rukom da sretno
pobjegnu.
Na taj je način u isto vrijeme Sabin doznao za Cezarovu pomorsku
bitku, a Cezar za Sabinovu pobjedu. Zato su se sve države predale Kvintu
Tituriju.
To se dogodilo zbog toga što, premda su Gali kadri brzo i
oduševljeno prihvatiti se borbe i rata, isto im je tako duh neotporan kad
treba trpjeti različite nevolje poraza.

20. Gotovo u isto doba stigao je Publije Kras u Akvitaniju, a tu

zemlju, kao što smo rekli, zbog njene veličine i napučenosti možemo držati
za jednu trećinu Galije. Budući da je znao da mora ratovati u ovim
krajevima u kojima su urođenici prije nekoliko godina porazili vojsku
legata Lucija Valerija Prekonina i njega samoga usmrtili, a iz te je bitke
prokonzul Lucije Malije25 bio pobjegao kad je izgubio svu prtljagu, počeo
je Kras razmišljati o svim potrebnim mjerama opreza. Zato se pobrinuo za
žito, a onda je prikupio pomoćne čete i konjaništvo. Usto je mnoge moćne
ratnike iz Toloze, Karkazona i Narbona, gradova koji se nalaze u
susjedstvu provincije Galije, pojedince pozvao iz ovih krajeva, pa je
umarširao u zemlju Socijaćana.
Kad su ovi saznali za njegov dolazak, sakupili su velik broj svojih
četa i konjaničkih odreda, a to je bila glavna snaga njihove vojske, pa su
napali našu vojsku na maršu. Naši borci porazili su njihovo konjaništvo i
počeli ih goniti. Onda se pojavilo njihovo pješaštvo koje su u kotlini
ostavili u zasjedi. Tako su napali naše raspršene borce i ponovo obnovili
bitku.

21. Dugo i dugo vodila se ogorčena borba, jer su Socijaćani, uzdajući

se u svoje negdašnje pobjede, mislili da od njihove hrabrosti ovisi spas
cijele Akvitanije. Naši su borci sa svoje strane željeli da se opazi što mogu
učiniti borci i bez zapovjednika, bez ostalih legija, premda im je
zapovjednik mlad.
Na kraju, iscrpljeni od rana, neprijatelji su počeli bježati. Krasovi su
vojnici potukli velik broj neprijateljskih boraca. Zatim je Kras naredio da
se smjesta započne s opsjedanjem samoga grada Socijaćana. Budući da su
se Socijaćani junački odupirali, Kras je zapovjedio da se primaknu bojne
kolibe i tornjeve. Neprijatelji su pokušavali provaliti iz grada, a kad im to
nije uspjelo, počeli su kopati lagume blizu našega nasipa i naših bojnih
koliba. U tom su Akvitanci bili vrlo vješti, jer u njihovoj zemlji ima mnogo
rudokopa i kamenoloma. Kad su opazili da su naši vojnici njihovu namjeru
uočili, poslali su poslanike i zamolili neka bi ih primio kao svoje podanike.
 Kad im je Kras uslišao molbu, predali su prema njegovoj zapovijedi
sve oružje.

22. Dok su naši borci bili zauzeti ovim događajem, dotle je s druge
strane Adijatuan pokušao kao vrhovni zapovjednik provaliti sa šest stotina
najodanijih boraca koje su nazivali soldurijima. Zadatak je ovih izabranih
boraca bio u tome što su morali sve u životu dijeliti s onima s kojima su
bili pobratimi. Ukoliko bi ih zadesila neka nevolja od neke više sile, morali
su to zajednički pretrpjeti ili sebi zadati smrt. I do naših vremena nije se
našao nijedan takav borac koji bi izbjegao smrt ako bi poginuo onaj koji je
bio njegov pobratim; takvi su to bili vojnici s kojima je Adijatuan provalio.
Ipak, kad je na utvrdama nastala vika i vojnici potrčali na oružje, počela je
ogorčena bitka, ali su naši borci satjerali Adijatuanove u grad. Na kraju je
Adijatuanu uspjelo da u Krasa izmoli da se preda kao što su se predali i
vojnici koje smo maloprije spomenuli, i uz iste uvjete.

23. Kad je Kras primio oružje i taoce, krenuo je u zemlju Vokaćana i

Taruzaćana. Među barbarima nastala je panika jer su vidjeli da je za malo
dana, otkad je neprijatelj došao, pao grad koji je bio dobro utvrđen po
prirodnom položaju i izgrađenim utvrdama.
Zbog toga su počeli na sve strane slati poslanike, stvarati zavjere,
jedni drugima predavati taoce i organizirati vojsku. Poslali su poslanike i u
one države koje su u Ovostranoj Galiji bile najbliže Akvitaniji. Odatle su
pozvali u pomoć i pomoćne čete. Kad su i te stigle, počeli su se uz veliko
sudjelovanje samoga naroda i uz veliko mnoštvo boraca pripremati za rat.
Za poglavice i zapovjednike izabrali su one koji su mnogo godina služili
vojsku s Kvintom Sertorijem. Za njih su mislili da su u vojničkim
pitanjima vrlo vješti. Oni su prema strategiji rimskoga naroda započeli
zauzimati gradove, onda ih utvrđivati, graditi tabore i našim vojnicima
onemogućavati dovoz hrane.
Kad je Kras uočio da bi se njegove čete mogle rascjepkati zbog
malog broja vojnika, a da se neprijatelj širi, da zaposjeda putove, ali da još
uvijek ima dosta posada u njegovu taboru kao i da se broj neprijatelja sve
više umnožava iz dana u dan, zaključio je da više ne može oklijevati, već
da mora stupiti u borbu.
 24. Kad je svoju namjeru iznio pred ratno vijeće i kad je vidio da se
svi s njim slažu, odredio je da sutradan bude bitka.
Rano u zoru izveo je vojsku, svrstao je u dvije vrste tako da je
pomoćne čete smjestio u sredinu bojnoga reda. Onda je čekao da vidi što
će neprijatelji učiniti.
Iako su neprijatelji držali da će se zbog drevne svoje slave i malog
broja naših vojnika boriti bez opasnosti, ipak su mislili da je sigurnije ako
zauzmu ceste, spriječe dovoz hrane, te bez gubitaka pobijede. Ukoliko
Rimljani zbog oskudice u hrani počnu uzmicati, držali su da će ih – to im
je bila glavna namjera – napasti na maršu nepripravne i opterećene
prtljagom.
Takav su plan odobrili poglavice. Zato se nisu micali iz tabora,
premda su Rimljani bili svrstali svoje čete.
Kad je Kras to uočio, a naši se borci time što su se neprijatelji
ustezali i pričinjali plašljivima još više osmjelili za borbu, svi su zahtijevali
da se više ne čeka s navalom na tabor. Onda je osokolio svoje vojnike i
prema želji svojih boraca krenuo na tabor.

25. Dok su jedni borci ovdje zasipavali jarke, drugi su odapeli velik
broj strijela, počeli tjerati s nasipa i utvrda braniče. Vojnici koji su
pripadali pomoćnim četama, a u te se Kras nije osobito pouzdavao, cijelo
vrijeme su dodavali kamenje i strijele i donosili do nasipa busenje, te se
moglo pomisliti da se zaista bore. Dotle su se neprijatelji ustrajno i
neustrašivo dalje borili, pa njihove strijele, odapete s uzvisina, nisu uzalud
dolijetale. Krasu su javili konjanici što su bili obišli neprijateljski tabor da
on oko stražnjih vrata nije osobito jako utvrđen i da mu se može lako prići.

26. Kras je uputio konjaničke zapovjednike da svojim odredima

obećaju velike nagrade i druge darove i ujedno im je otkrio kakva je
njegova namjera. Zapovjednici su po zapovijedi izveli one kohorte koje su
bile ostale u taboru za njegovu obranu, a kako nisu sudjelovale u borbi,
bile su čile, pa su ih poveli obilaznim putem, da ih ne bi opazili neprijatelji
iz svoga tabora.
Svi su sada mislili samo na borbu i pogled im je bio upravljen prema
spomenutom taboru. Tako su brzo stigli do utvrda o kojima smo prije
govorili. Kad su ih srušili, ušli su u neprijateljski tabor prije negoli su
protivnici zapravo mogli vidjeti što se događa. Kad se s ove strane začula
vika, naši su borci iz petnih žila nastojali da se svim snagama još hrabrije
bore, jer se to obično onda događa kad vojnička srca prožme nada u
pobjedu.
Neprijatelji su bili sa svih strana opkoljeni, te su počeli u panici i
očaju skakati preko utvrda i u bijegu spasavati glavu. Za njima je pojurilo
po poljima naše konjaništvo. Od 50 000 vojnika koji su se bili okupili iz
Akvitanije i Kantabrije, ostala je na životu jedva četvrtina. Ti su se kasno u
noć vratili u tabor.

27. Kad se saznalo za tu bitku, veći se dio Akvitanije predao Krasu;

poslali su i taoce. Među njima su bili pripadnici naroda Tarbelaca,
Bigerionaca, Ptijanijaca, Vokaćana, Taruzaćana, Eleuzaćana, Gatâ,
Auščana, Garumnjana, Sibuzaćana i Kokozaćana. Tako nije postupio
malen broj najudaljenijih naroda26 jer je zima bila na domaku, pa su se
pouzdavali da će ih godišnje doba sačuvati od rimske provale.

28. Gotovo je u isto doba Cezar, premda je ljeto bilo na izmaku, a

cijelu je Galiju bio pokorio osim zemlje Morinjana i Menapljana, koji su
još uvijek držali vojsku spremnu za borbu i nisu bili poslali poslanike da
traže mir, mislio da će rat brzo završiti; zato je u smjeru tih zemalja poveo
vojsku. Ali su ti narodi drugačije ratovali od ostalih Gala. Budući da su
znali da su i kudikamo snažniji narodi koji su se s Cezarom borili doživjeli
poraz i onda potpali pod njegovu vlast, i budući da su posjedovali
nepregledne šume i močvare, odlučili su da im one budu sigurno sklonište.
Tamo su prenijeli sve svoje pokretno imanje.
Kad je Cezar s vojskom stigao do spomenutih šuma i započeo graditi
tabor, nije u to vrijeme mogao vidjeti ni jednoga neprijateljskog vojnika.
Ipak, kad su se naši borci zbog prirode posla raštrkali ovamo i onamo,
odjednom su neprijatelji istrčali iz šuma i na njih navalili. Ovi su odmah
prihvatili oružje, odbili ih, potjerali natrag u njihove šume, dok su mnoge
poubijali. Palo je i nekoliko naših vojnika, jer su u potjeri bili otišli i suviše
daleko u neprohodne predjele.

29. Od toga je dana Cezar zapovjedio da se danomice siječe šuma,

još je zapovjedio da vojnici sve posječeno drveće snesu ispred
neprijateljskih rovova; osim toga, vojnici su nagomilali mnoga debla
umjesto da izgrade nasip, da ih ne bi nenaoružane i nepripravne iznenadile
neprijateljske navale, posebno s boka.
Zatim je Cezar u malo dana posjekao velike šumske prostore, ali kad
su naši vojnici zarobili skriveno blago i prtljagu neprijatelja koja je bila iza
njihovih četa, a oni počeli uzmicati u gušće šume, tad je nastalo takvo
nevrijeme da su vojnici bili primorani da napuste svoj posao. Štoviše, zbog
jakih kiša nisu mogli dalje izdržati pod šatorima. Zato je Cezar zapovjedio
da vojnici opustoše sva neprijateljska polja i da zapale sela i kuće.
Poslije toga odveo je vojsku iz te zemlje i smjestio je u zimovnik u
zemlji Aulerčana i Leksovljana, kao i po nekim drugim zemljama koje su
se nedavno bile zaratile.
 ČETVRTA KNJIGA

1. Naredne zime, a to je bila godina za vrijeme konzulovanja Gneja

Pompeja i Marka Krasa, prešli su germanski narodi Uzipećani i Tenkteri u
velikom mnoštvu preko rijeke Rajne nedaleko od mora u koje se ulijeva ta
rijeka. Uzrok je prijelaza bio što su ih Svebi više godina uznemirivali,
zatim ih ratom plašili, a dotle nisu mogli obrađivati svoja polja. Pleme
Sveba najratobornije je i najbrojnije germansko pleme. Pripovijeda se da
imaju oko sto općina, te svake godine izvedu oko tisuću naoružanih boraca
preko svojih granica zbog ratnih pohoda. Ostali ostaju u svojim domovima,
pa prehranjuju sebe i ratnike. Na taj način ne zanemaruju obrađivanje
njiva, a ni ratnu vještinu, i uvijek su spremni za borbu. Ipak, nema u njih
privatnog vlasništva, štoviše, nije dopušteno boraviti više od godine dana
na jednom istom mjestu. Uglavnom se hrane mlijekom i mesom, a manje
žitom. Dobri su lovci, a kako često love, to im služi kao vježba za jačanje
tijela, pa su uzrastom pravi divovi. Prema tome, način prehrane i
svakidašnje vježbanje u lovu kao i slobodan život, na što se privikavaju
već od djetinjstva, jer nisu podvrgnuti nikakvoj stezi ili sustavnom radu,
čini da su postali samosvjesni, pa izvršavaju samo ono što im se dopada.
Toliko su otporni prema zimi zbog načina svoga života da i u najstudenijim
krajevima na sebi nose umjesto odijela samo komadić krzna, a jer je taj
kratak, prekriva im vrlo mali dio tijela. Osim toga, kupaju se u svojim
rijekama.

2. U njihove krajeve trgovci smiju samo zato dolaziti da bi Svebi

mogli prodati ono što su prigodom svojih ratnih pohoda zarobili ili
zaplijenili. Ne dopuštaju da se bilo kakva roba uvozi. Germani čak ne vole
ni konje iz stranih zemalja, a kojima se posebno raduju Gali, pa ih kupuju
za skupe novce. Vole samo domaću pasminu, koja je niska rasta i
neugledna; ipak, jer ih dnevno uvježbavaju, osposobe ih i za najveće
napore.
Svebi u konjaničkim okršajima često skaču sa svojih konja, pa se
bore kao pješaci. Svoje su konje priučili da ih čekaju ondje gdje ih ostave,
da bi mogli, kad se u borbi nađu u nevolji, ponovo uzjahati i brzo
uzmaknuti. Drže da je najsramotnije i vrlo nedostojno za dobra borca ako
upotrebljava sedlo. Zato hrabro navaljuju i na bilo koje mnoštvo konjanika
ako jašu na sedlanim konjima. Ne dopuštaju da se vino uvozi u njihovu
zemlju jer drže da ono slabi tjelesne snage, a napori se ne mogu podnositi
ako je čovjek oslabio i ako se raznježi.

3. Drže da je najveća slava za njihovu državu ako je opustošeno što

više predjela oko njenih granica, jer se na taj način očito dokazuje kako
mnoge države ne mogu odoljeti njihovoj vojničkoj udarnoj snazi. Zato vele
da su zemlje od granice države Sveba puste oko 100 000 koraka.
Na drugoj su strani Ubijci čija je država bila velika i po germanskom
shvaćanju u svakom pogledu napredna. Od svojih suplemenika oni su
doista najuglađeniji, jer im granice dodiruju rijeku Rajnu, a k njima zalaze
trgovci. Zbog susjedstva s Galima poprimili su mnoge njihove običaje.
Premda ih Svebi u mnogim ratovima nisu mogli svladati i s njihove grude
potisnuti zbog veličine i snage njihove države, ipak su im nametnuli danak
i učinili da im je značaj i ugled u germanskom svijetu postao neznatniji i
slabiji.
4. Isti je slučaj s Uzipećanima i Tenkterima koje smo maloprije
spomenuli. Više su se godina suprotstavljali prodoru i sili Sveba, ali su ih
ovi ipak istjerali iz njihove vlastite zemlje, pa su se morali poput nomada
skitati po raznim krajevima Germanije, da bi najzad stigli na obale rijeke
Rajne. U tom su kraju stanovali Menapljani i imali svoja polja na jednoj i
drugoj obali rijeke, zatim kuće i sela. Menapljani, prestrašeni provalom
tako moćna plemena, iselili su se iz svojih naselja koja su imali s one
strane Rajne te započeli i drugim Germanima sprečavati prijelaz. Ovi su
sve moguće pokušali, ali kako se zbog nedostatka lađa nisu mogli
suprotstaviti a ni potajno prijeći rijeku zbog menapljanskih straža,
pretvarali su se kao da žele otići u svoj kraj. Onda su se poslije tri dana
hoda vratili; njihovo je konjaništvo taj put prevalilo za jednu noć! Zatim su
iznenada napali Menapljane, kad oni nisu to ni slutili, a još se manje
nadali. Čim su, naime, saznali od svojih uhoda za odlazak Germana,
Menapljani su se odmah bez oklijevanja preselili u svoja sela. Neprijatelji
su ih poubijali a lađe im zarobili; zatim su prešli rijeku prije nego što su to
saznali oni Menapljani koji su stanovali s ove strane Rajne. Onda su
zauzeli sve menapljanske kuće i cijelu se zimu hranili njihovim zalihama.

5. Cezara su o tome obavijestili. Osim toga, bojao se zbog

kolebljivosti, jer su Gali na brzinu stvarali odluke a usto su bili skloni
prevratu, te je zaključio da se u njih uopće ne smije pouzdavati.
 Značajka je Gala da putnike namjernike vole zaustavljati i
zapitkivati, ako tko od tih slučajnih namjernika što zna ili je štogod saznao.
Tako i trgovce obično okruži znatiželjan narod kad stignu u gradove, pa ih
čak primoravaju da im kažu iz kojega su kraja stigli i što su na svome
putovanju čuli i saznali. A Gali prema onome što su čuli, bilo to točno ili
pusto naklapanje, obično znaju stvarati značajne odluke čak i o
najzamašnijim stvarima, zbog čega često gorko ispaštaju svoju
lakovjernost, jer većina Gala postupa onako kako im se to pričinja u
njihovoj mašti.
6. Budući da je Cezar znao za tu galsku značajku, krenuo je prije
nego što je inače običavao k svojoj vojsci, da ga ne bi iznenadio strašniji
rat.27 Kad je stigao u ove krajeve, vidio je da se dogodilo upravo ono što je
naslućivao. Već su neke države poslale poslanstva Germanima i tako ih
pozvale da krenu s obala rijeke Rajne, uz obećanje da će im one pripremiti
što god zatraže. Nadajući se u uspjeh, počeli su se Germani zalijetati u
razne krajeve, pa su čak dospjeli u zemlju Eburonaca i Kondružana; ta su
plemena bila štićenici Treveraca.
Kad je Cezar sazvao galske poglavice, držao je da im ne smije odati
ono što je znao, nego ih je tobože tješio i sokolio. Onda je od njih tražio
odrede konjaništva i otvoreno kazao da namjerava ratovati s Germanima.

7. Kad se Cezar opskrbio žitom i okupio konjanike, otišao je u one

krajeve za koje je čuo da se u njima nalaze Germani. Budući da je od njih
bio udaljen samo nekoliko dana hoda, stigli su njihovi poslanici. Oni su
otprilike ovo izjavili: – Germani prvi ne započinju rat s narodom rimskim,
ali se ne ustručavamo oružjem braniti ako nas netko izazove, jer je
germanski običaj, naslijeđen od predaka, da se onome tko na njih udari
odupru, a ne da ga mole. Ipak, mi smo došli iz svoga kraja, istjerani iz
vlastitih kuća. Ukoliko Rimljani žele prijateljstvo i odanost, Germani bi im
mogli biti korisni prijatelji. Zato bi bilo potrebno da im poklone zemlju ili
da dopuste da zadrže onu koju su već oružjem osvojili. Nama su jedino
autoritet Svebi, a njima ni besmrtni bogovi ne mogu biti ravni, jer nema
toga naroda na svijetu koji oni ne bi mogli pokoriti.

8. Cezar je odgovorio poslanicima ono što mu se tad učinilo

najzgodnijim. Svoj je govor završio ovako: – Ja ne mogu biti vaš prijatelj
ako i dalje ostanete u Galiji. Nije pravedno da tuđu zemlju prisvoje oni koji
nisu vrijedni da brane svoju. Osim toga, nema pustih i nenaseljenih krajeva
u Galiji, a da bih ih mogao bez kršenja tuđih prava predati tolikom
mnoštvu vašega plemena. Ukoliko ipak želite, vi se možete naseliti u
zemlji Ubijaca, jer su se nedavno njihovi poslanici potužili na nasilja
Sveba te zamolili pomoć. Ja ću uostalom Ubijcima to zapovjediti!

9. Poslanici su Cezaru izjavili da će sve to javiti svojima, a da će

onda, nakon tri dana, kad o svemu razmisle, ponovo doći. Usto su zamolili
da ne dolazi bliže k njima sa svojom vojskom. Cezar je rekao da im tu
molbu ne može uslišiti. To je, rekao je, zbog toga što je već bio saznao da
su prije nekoliko dana odaslali velik dio svoga konjaništva da plijeni i da
dobavlja žito, i to u zemlju Ambivarićana preko rijeke Mose.
Oni čekaju te konjanike, slutio je Cezar, te stoga i otežu s
odgovorom.

10. Moza izvire iz planine Vozega koja se nalazi u zemlji Lingonaca,

a onda uvire u rukavac Rajne što se naziva Vakal, te tako stvara otok
batavski i izlijeva se 80 000 koraka niže u Ocean. Rijeka Rajna izvire u
zemlji Leponta koji nastavaju Alpe, protječe brzim tokom kroz tolike
zemlje kao što je zemlja Nantuaćana, Helvećana, Sekvanaca,
Mediomatričana, Tribočana i Treveraca. Što je bliže Oceanu, razlijeva se u
više rukava, stvara mnoge otoke na kojima stanuju neuljuđeni i barbarski
narodi, među kojima ima i onih za koje se misli da žive hraneći se ribama i
ptičjim jajima. Zatim Rajna na mnoga ušća utječe u Ocean.

11. Kad je Cezar bio udaljen od neprijatelja ne više od 12 000

koraka, opet su k njemu stigli poslanici, kako su bili obećali. Presreli su ga
na maršu i počeli preklinjati da ne nastavlja put prema njima. Budući da to
nisu izmolili, počeli su moliti da bi poslao svoje vojnike za onim
konjanicima koji su bili pošli pred vojskom i da ih odvrate od boja. Za sebe
su molili da im dopusti Ubijcima poslati poslanike.
Tad su izjavili da će prihvatiti onaj prijedlog koji je Cezar iznio ako
im Ubijci, tj. njihove poglavice, pod prisegom obećaju. Da bi to mogli
obaviti, zamolili su rok od tri dana.
Cezar je dobro znao da i ovaj novi njihov prijedlog govori o tome
kako namjeravaju dobiti tri dana za odlaganje, da bi se vratili njihovi
konjanici koji su se nalazili u tuđim krajevima.
Ipak im je Cezar rekao da će toga dana poći naprijed samo 4000
koraka, jer se mora opskrbiti vodom. Predložio im je da sutradan dođu u
što većem broju, da bi mogao odlučiti o njihovim zahtjevima. Kroz to je
vrijeme svoje ljude poslao zapovjednicima koji su bili krenuli naprijed s
čitavim konjaništvom da im narede da ne izazivaju neprijatelje na borbu.
Ukoliko ih neprijatelji izazovu, neka se svladaju dok on sam s vojskom ne
stigne bliže.

12. Kad su neprijatelji opazili naše konjanike kojih je bilo 5000, dok
su neprijatelji imali nešto više od osam stotina, jer se još nisu bili povratili
oni koji su preko rijeke Mose otišli po žito, odmah su navalili na naše,
omeli im redove, jer se naši nisu nadali tome iznenadnom zlu, kad su
upravo maloprije njihovi poslanici bili otišli od Cezara i za taj dan tražili
primirje.
Ipak, kad su se naši konjanici ponovo sredili i pribrali, neprijateljski
su konjanici prema svojoj navici poskakali s konja, proboli su naše konje
kad su se podvukli ispod njih i na taj način oborili mnoge rimske
konjanike. Ostale su natjerali u bijeg i onda ih prestrašene tjerali dalje.
Naši nisu u paničnom strahu prestali bježati dok nisu stigli naočigled
svoje vojske. U toj su bici pala sedamdeset i četiri naša konjanika. Među
palima nalazio se vrlo hrabar vojnik Akvitanac Pizon iz vrlo ugledne
porodice. Njegov je djed nekad bio kralj u svojoj državi, dok ga je naš
Senat nazvao prijateljem rimskog naroda.
Pizonu je brat, kad su ga neprijatelji rastavili od naših konjanika,
pokušao priteći u pomoć, da bi ga izbavio iz smrtne pogibelji, ali kako su i
njega neprijatelji zbacili s ranjena konja, branio se junački dokle god je
mogao. Napokon je opkoljen i izranjen mnogim ranama pao, a čim je to
izdaleka opazio njegov brat koji se bio udaljio s poprišta borbe, odmah je
podbo konja, zaletio se među neprijatelje i sam zaglavio.

13. Poslije ove bitke Cezar je zaključio da ne mora više ni saslušati

poslanike. Zatim da ne mora prihvatiti njihove ponude, jer su lukavstvom i
prevarom tražili mir, a onda se prvi zaratili. Da čeka dok se povećaju
neprijateljske čete i vrati njihovo konjaništvo, mislio je Cezar, to bi bila
najveća ludost. Budući da mu je bila poznata galska nepostojanost, opazio
je da su neprijatelji već tom jednom bitkom stekli priličan ugled. Zato je
odlučio da ne smije ni časa oklijevati, da im ne smije dati ni malo vremena
da bi stvorili nove odluke i planove.
Kad je Cezar o svemu promislio i svoje namjere saopćio legatima i
kvestoru, dogodila se zgodna okolnost koja je odlučila da se borba ne
odgađa ni za jedan dan. Sutradan su u Cezarov tabor u velikom broju došli
Germani, ali u duši s jednakom nevjerom i lukavstvom. Sa sobom su
doveli sve prvake i starije ljude da se, tako se govorilo, opravdaju pred
Cezarom što su dan prije i mimo onoga što se uglavilo i što su u njega
molili zaratili – a da sada, ako budu mogli, na prevaru isposluju i primirje.
Cezar se obradovao što su mu dopali šaka, pa naredi da ih zadrže.
Sam je izveo sve čete iz tabora i onda zapovjedio konjaništvu da jaše iza
vojske, jer je držao da je još prestravljeno zbog jučerašnje bitke.

14. Cezar je svrstao vojsku u trostruki bojni red, prevalio put od 8000
koraka i stigao do neprijateljskoga tabora prije nego što su to neprijatelji
mogli zamijetiti. Budući da su se zbog svega toga, a osobito zbog našega
iznenadnog dolaska kao i zbog dugog izbivanja svojih ljudi, osobito
prestrašili i jer nisu imali vremena da održe bojno vijeće, pa čak ni da
pograbe oružje, obuzela ih je panika, te su bili neodlučni da li da povedu
vojsku na Rimljane ili da se brane, ili, štoviše, da u bijegu traže spas.
Dok su buka i strka odavale njihov strah, naši su vojnici provalili u
njihov tabor, ogorčeni zbog jučerašnje njihove nevjere. Oni vojnici među
neprijateljima koji su u tom trenutku mogli pograbiti oružje nešto su se
opirali našim borcima i prihvatili borbu između kola i prtljage. Preostalo je
mnoštvo žena i djece, jer su uvijek sa svima svojima polazili od domova i
tako prelazili rijeku Rajnu, a to je počelo bježati na sve strane. Za njima je
Cezar poslao konjaništvo da ih progoni.

15. Kad su Germani iza svojih leđa čuli viku i vidjeli da pogibaju
njihovi najbliži, bacili su oružje, ostavili bojne znakove i nagrnuli u bijeg
iz svoga tabora. Kad su stigli do mjesta gdje se Moza ulijeva u Rajnu,
počeli su gubiti nadu u spas. Budući da ih je poginulo veliko mnoštvo,
ostali su se očajni bacali u rijeku i tu su od panike, iscrpljenosti i jakih
virova zaglavili.
Naši su se borci, usprkos strahu od tolikoga rata, jer je neprijatelja
bilo 430 000, svi do jednoga sretno vratili u svoj tabor; vrlo je malo bilo
ranjenika. Tada je Cezar dopustio onim Germanima koje je bio zadržao u
taboru da mogu otići svojim domovima. Ali su oni, u strahu da će im se
Gali osvetiti jer su im bili opustošili polja i da će ih mučiti, izjavili da žele
ostati kod Cezara. Cezar im je to odobrio.

16. Čim je Cezar završio rat s Germanima, odlučio je prijeći rijeku

Rajnu. To je učinio zbog mnogo razloga. Glavni je bio taj što je uočio da
se Germani vrlo lako odlučuju da provale u Galiju. Zato je želio da oni
budu u strahu i za vlastitu sigurnost kad budu uvidjeli da vojska naroda
rimskoga može i smije prelaziti rijeku Rajnu. Usto je onaj dio konjaničkih
odreda Uzipećana i Tenktera, o kome sam prije govorio da je zbog nabave
žita bio prešao rijeku Mozu i da nije sudjelovao u opisanoj bici, poslije
bijega svojih ljudi bio uzmaknuo preko Rajne u zemlju Sugambrâ i s njima
se povezao.
Kad je Cezar k njima poslao svoje poslanike da traže predaju onih
koji su se s njim i s Galijom zaratili, Sugambri su odgovorili: – Svi vele da
je Rajna granica vlasti rimskoga naroda. Zar Cezar misli da nije opravdano
što Germani protiv njegove volje prelaze Rajnu i ulaze u Galiju? Onda
zašto misli da može išta pripadati njegovoj vlasti i moći s one strane
Rajne?
Ubi, koji su jedini od germanskih plemena stanovali s one strane
Rajne, poslali su k Cezaru poslanike, sklopili s njim prijateljstvo i predali
taoce. Tad su zamolili da im priskoči u pomoć, jer ih Svebi nemilosrdno
muče. Ukoliko mu to ne bi dopustili državni poslovi, onda da barem
preveze vojsku preko Rajne. To će im biti, kako su govorili, jedina pomoć i
nada u mir za budućnost. Još su dodali da to čine jer su tolika slava i glas o
njegovoj vojsci doprli i do najudaljenijih germanskih plemena poslije
Ariovistova poraza, a osobito poslije ove posljednje bitke. Nas može,
naglašavali su, spasiti i braniti jedino slava i prijateljstvo rimskoga naroda.
Osim toga su mu obećali priličan broj lađa za prijevoz vojnika.

17. Zbog ovih je razloga koje sam iznio Cezar namjeravao prijeći
Rajnu. Ali da vojsku prevozi lađama, to je po njegovu mišljenju bilo dosta
nesigurno, a usto kao da ne priliči ni njemu ni narodu rimskom. Zbog toga,
premda je mislio da je teško, gotovo nemoguće graditi most preko Rajne28
zbog njene širine, zatim brzine vode i dubine, ipak je zaključio da samo na
taj način prevede svoju vojsku.
Most je podigao na ovaj način. Spajao je dva balvana debela stopu i
po, a ti su odozdo bili zašiljeni i prema dubini rijeke izmjereni. Bili su
udaljeni jedan od drugoga dvije stope. Kad bi ih strojevima spustio u
rijeku, onda bi ih zabio batom, ali ne okomito kao stupove, nego koso
poput krova, da polegnu niz vodu. Onda bi nasuprot ovima postavio dva
balvana, spojena na isti način, ali niže u razmaku od četrdeset stopa. Oni su
bili okrenuti prema jakoj struji rijeke. Balvane su odozgo rastavljale
umetnute prečnice široke dvije stope, toliko je iznosila spona balvana; one
su s obje strane imale na kraju po dvije spojnice. Budući da su balvani na
taj način bili rastavljeni, bolje razmaknuti i na protivnu stranu učvršćeni,
gradnja je bila tako čvrsta, a i cijelo djelo tako podešeno, da se jedno uz
drugo to tješnje sljubljivalo što je bila jača sila vode. To se onda gredama
koje su postavili po dužini vezalo i još motkama i pleterom pokrivalo.
Osim toga stupovi su na donjoj strani rijeke bili ukoso pozabijani, da bi
podmetnuti kao "ovan" s cijelom građom još bili povezani te tako lomili
riječnu struju. Drugi su se stupovi nalazili pred mostom u nevelikoj daljini
da bi, ako neprijatelji budu pustili panjeve ili lađe da razvale most, branili i
spriječili a i umanjili udarac sličnih predmeta, pa da ako udare ništa ne
naškode samome mostu.

18. Poslije deset dana otkako se počela dovoziti građa dovršili su

graditelji svoj posao, te je vojska mogla prijeći preko mosta. Cezar je na
jednoj i drugoj strani mosta postavio jake posade, a onda je krenuo u
zemlju Sugambra. Za to su vrijeme k njemu došli poslanici iz više država.
Budući da su molili za mir i prijateljstvo, Cezar je svima prijazno
odgovorio i naredio im da mu predaju taoce.
Sugambri su se dotle, dok je Cezar gradio most po nagovoru
Uzipećana i Tenktera koji su se kod njih nalazili, počeli spremati za bijeg.
Zatim su krenuli iz svoje zemlje, sve svoje sa sobom ponijeli pa se onda
zavukli u zabit i šume.

19. Cezar je za vrijeme kratkog boravka u njihovoj zemlji popalio

sva njihova sela i kuće; zatim je naredio da se požanje njihovo žito. Onda
se vratio u zemlju Ubijaca. Dok je s Ubijcima pregovarao o svojoj pomoći,
ako ih Svebi počnu mučiti, od njih je saznao sljedeće.
Kad su Svebi preko svojih uhoda saznali da Cezar počinje graditi
most, održali su prema svome običaju skupštinu i na sve strane razaslali
poruke da se narod seli iz gradova. Zatim neka sve žene i djecu i sve svoje
sklone u šumu, a onda neka se svi koji su sposobni nositi oružje sakupe na
jednom mjestu. U tu su svrhu odabrali gotovo središte onih krajeva koje
naseljavaju Svebi. Na tom su mjestu odlučili sačekati rimsku vojsku i tu
zametnuti bitku.
Kad je Cezar to saznao, a izvršio sve ono za što je bio odlučio
prevesti vojsku preko Rajne, tj. da bi u strah natjerao Germane,
Sugambrima se osvetio, a Ubijce oslobodio stradanja, vratio se u Galiju i
porušio most, pošto je bio proveo svega osamdeset dana s one strane
Rajne, jer je držao da je dovoljno učinio za slavu i korist.

20. Budući da je još bilo preostalo malo ljeta, u tim krajevima

počinje rano zima jer je sva Galija okrenuta prema sjeveru, ipak je Cezar
nastojao prijeći u Britaniju, jer je znao da gotovo u svim galskim ratovima
Galima odanle pristiže sva pomoć. Osim toga, držao je, ako i ne bude
prilike za ratovanje, opet će mu biti od velike koristi ako prijeđe na taj
otok, te ako sazna kakav je to narod i ako upozna mjesta i luke.
Obavijesti nije mogao dobiti od Gala, jer je gotovo sve ono što je on
htio upoznati njima bilo nepoznato. Nitko od Gala osim trgovaca nije
dolazio u Britaniju. A oni i ne poznaju ništa drugo osim primorske obale i
predjela koji su najbliži Galiji.
Zbog toga je Cezar k sebi pozvao sve trgovce iz svih krajeva, ali ipak
od njih nije mogao saznati ni kakav je to otok, ni koliko je velik, ni kakvi
narodi na njemu stanuju, ni koliko je njihovo brojčano stanje. Na kraju,
trgovci nisu mogli reći koje su luke prikladne za veći broj lađa.

21. Budući da je Cezar držao da je Gaj Voluzen upravo stvoren da bi

razvidio kako stoje stvari u Britaniji, poslao ga je s jednim ratnim brodom
prije negoli bi sam išta pokušao poduzeti. Naredio mu je da sve razvidi, a
kad se za sve bude propitao, onda neka se što prije vrati. Sam je krenuo sa
svojim legijama u zemlju Morinjana, jer je odatle bio najbliži prijelaz u
Britaniju.
Zatim je zapovjedio da se upravo tu sakupe brodovi sa svih susjednih
strana kao i da tamo doplovi brodovlje koje je prošloga ljeta bio izgradio za
rat s Venetima. Kad su i drugi saznali za njegovu namjeru, a trgovci sve to
dojavili Britancima, došli su iz više krajeva k njemu poslanici s otoka
obećavajući da će mu predati taoce i rado se pokoriti vlasti rimskoga
naroda.
Kad ih je Cezar saslušao i srdačno im obećao ono što traže, ipak ih je
opomenuo da ustraju u svojoj odluci, a onda ih je otpustio njihovim
domovima. S njima je poslao Komija. Njega je Cezar bio postavio za
kralja, pošto je svladao Atrebaćane, jer je osobito cijenio njegovu
razboritost i hrabrost, a usto je držao da mu je vjeran. Njemu je Cezar
naredio da obiđe sve države koje bude mogao, a onda da ih potakne da se
predaju pod okrilje rimskoga naroda. Još mu je zapovjedio da im javi kako
će i on uskoro tamo doći.
Voluzen je sve, koliko je mogao, razvidio. On uopće nije silazio s
lađe, nije se usuđivao zaći među barbare. Zato se petog dana vratio k
Cezaru i izvijestio ga o onome što je mogao saznati.

22. Dok je Cezar boravio u tom kraju da bi prikupio lađe, stigli su iz

velikog dijela zemlje Morinjana poslanici da bi se opravdali što su se
onako ponašali u pređašnje vrijeme, kad nisu poznavali kao barbari običaje
rimskoga naroda i s njim se zaratili. Usto su obećali da će sve ono što im
on bude naredio rado izvršiti.
Cezar je mislio da mu ova njihova ponuda dolazi u pravo vrijeme.
Nije htio da mu iza leđa budu neprijatelji. K tome, nije mogao voditi rat
zbog godišnjeg doba, a pogotovo je mislio da tako neznatne stvari nisu
preče od Britanije. Zbog toga je od Morinjana zatražio velik broj talaca.
Kad su ih oni doveli, primio je narod pod svoje okrilje. Onda kad je
prikupio i dobio oko osamdeset lađa, a držao da je taj brodski prostor
dovoljan za prijevoz dviju legija, podijelio je ostale ratne brodove koje je
imao kvestoru, legatima i zapovjednicima pomoćnih četa. Osim toga,
preostajalo je još 18 teretnih lađa koje je oluja zaustavljala, pa nisu mogle
u istu luku uploviti; njih je podijelio konjaničkim odredima. Ostalu je
vojsku povjerio zapovjednicima legatima Kvintu Tituriju Sabinu i Luciju
Aurunkuleju Koti, da je odvedu u zemlju Menapljana kao i u one kotareve
Morinjana, odakle mu nisu bili došli poslanici na poklon. Zapovjedio je
legatu Publiju Sulpiciju Rafu da zaposjedne luku s onolikom posadom za
koju misli da je dovoljna za obranu.

23. Kad je Cezar odredio i iskoristio zgodno vrijeme za plovidbu,

isplovio je oko treće noćne straže, dok je konjanicima zapovjedio da odjašu
u udaljeniju luku, pa da se ukrcaju, a onda da plove za njegovim lađama.29
Budući da su oni nešto sporije organizirali sve ono što je Cezar bio
zapovjedio, sam je oko četvrtog sata po danu pristao s prvim brodovima na
britansku obalu.30 Odmah je opazio da su se uzduž obala smjestile
neprijateljske naoružane čete. Priroda je tih krajeva bila takva da su se
strme klisure spuštale do mora, pa su neprijatelji mogli s uzvisina lako na
rimske vojnike odapinjati svoje strijele.
Cezar je zaključio da to mjesto nije nimalo prikladno za iskrcavanje.
Zato je usidren čekao dok ne doplove druge lađe sve do devetog sata.
Međutim, za to je vrijeme sazvao legate i vojničke tribune pa im rekao što
je bio saznao od Voluzena, a onda izrazio svoje buduće namjere. Osim
toga, opomenuo ih je da smjesta učine sve ono što im bude naredio, i to
prema vojničkim propisima, osobito u prilikama na moru koje čine da su
pothvati i kretanje trupa nestalni.
Kad je bilo završeno vijeće, otpustio je svoje više časnike, a onda je,
kad mu se bio pružio povoljan vjetar i kad je saznao da je struja također
povoljna, naredio da se digne sidro. Udaljio se od onoga mjesta oko 7000
koraka i onda se zaustavio s brodovima uz otvorenu i ravnu obalu. 31

24. Ali kad su barbari uočili namjeru Rimljana, poslali su najprije

konjaništvo i vojnike na bojnim kolima. Takvu su vrstu kola najviše
upotrebljavali u bitkama. Poslije su i sami krenuli za kolima s ostalim
četama, pa nisu našima dopustili da se iskrcaju. Sad je iskrsla velika
neprilika, jer su naši brodovi zbog svoje veličine mogli stajati samo na
otvorenom moru. Usto su borci morali pod velikim i teškim teretom oružja
ponajprije s brodova skakati na nepoznatim mjestima i u valovima ostajati,
boriti se s neprijateljima, dok su s druge strane protivnici ili s kopna ili
samo malo zagazivši u vodu, dok su im ostali dijelovi tijela bili slobodni a
mjesto borbe dobro poznato, mogli smjelo odapinjati strijele te nagoniti na
naše vojnike svoje za takvu borbu priučene konje. Naše je obuzela panika,
jer nisu bili navikli na taj način borbe. Nisu bili onako oduševljeni i
spremni kao što su znali biti za vrijeme borbe na kopnu.

25. Čim je to Cezar opazio, zapovjedio je da se ratni brodovi kojih je

oblik za barbare bio neobičniji, a kretanje za potrebe prikladnije, malo
odmaknu od teretnih lađa, pa da se veslima dotjeraju i postave neprijatelju
uz njegov otvoren bok. Još je zapovjedio da se tek tada mecima iz praćaka,
hitalima i strelicama suzbiju i otjeraju s toga mjesta.
Ova je zapovijed našim vojnicima bila vrlo korisna, jer su oblik
32
lađa kao i samo veslanje te neobična vrsta hitala potpuno smeli
barbare,tako da su se zaustavili i pomalo uzmaknuli. Dok su se naši borci
sustezali u borbi zbog dubine mora, onaj koji je nosio "orla" Desete legije
zazvao je bogove da bi budući pothvat legiji bio sretan. Uskliknuo je: –
Vojnici, skočite u borbu, ako ne želite predati "orla" neprijatelju. Ja ću sa
svoje strane zacijelo ispuniti svoju dužnost prema državi i zapovjedniku!
Kad je to uskliknuo, skočio je s broda u more i onda navalio s
"orlom" na neprijatelja. Sad su se i drugi vojnici ohrabrili, a da ne bi bili
kukavice, počeli su i sami skakati s brodova. Kad su drugi vojnici s
najbližih brodova opazili ove, nagrnuli su za njima i primakli se
neprijateljima.

26. Na jednoj i drugoj strani vodila se ogorčena borba. Naši borci

nisu zadržali red svojih bojnih vrsta, a nisu se mogli postojano kretati za
bojnim znakovima, te su se vojnici s raznih brodova znali namjeriti na bilo
koje bojne znakove, pa bi se njima i pridružili. Neprijatelji su poznavali
sve pličine, te bi odmah, čim bi kojega vojnika s obale ugledali kako sam
silazi s broda, podboli konje i navalili na iscrpljena borca. Tako je veći broj
neprijatelja napadao nekolicinu naših vojnika. Drugi su neprijatelji s
otvorena boka odapinjali strijele na sve naše borce.
Kad je Cezar to opazio, zapovjedio je da se na čamce i na lađe
uhodnice koje su pripadale ratnim brodovima ukrcaju vojnici. Osim toga,
slao je pomoć onima koji su se nalazili u nevolji.
Kad su rimski borci napokon stupili na kopno te kad su im se i drugi
naši borci pridružili, nasrnuli su na neprijatelje i nagnali ih u bijeg. Ipak ih
nisu mogli daleko goniti, jer se konjanici nisu mogli držati svoga smjera i
stići na otok. Jedino je to nedostajalo dosadašnjoj Cezarovoj sreći.

27. Kad su se neprijatelji snašli poslije bijega, odmah su poslali

poslanike k Cezaru da mole u njega mir i da mu obećaju da će dati taoce i
učiniti sve ono što on bude naredio.
S tim je poslanicima stigao i Atrebaćanin Komije o kome smo prije
spomenuli da ga je Cezar poslao kao vrst izvidnice u Britaniju. Njega su
Britanci, kad se iskrcao iz lađe i počeo kao Cezarov izaslanik iznositi
njegove naloge, zgrabili i u okove okovali. Tek su ga poslije bitke
oslobodili.
Moleći za mir, poslanici su svu krivnju prebacili na puk. Zamolili su
da bi im oprostio ovaj nerazuman postupak. Cezar im je sa svoje strane
predbacio što su, iako su k njemu na kopno poslali poslanike i zatražili mir,
bez ikakva razloga zaratili. Ipak je izjavio da im oprašta nerazboritost, ali
je zatražio da mu predaju taoce.
Britanci su odmah predali jedan dio talaca, a za ostali su broj rekli da
će ih predati čim stignu i to za nekoliko dana, jer ti žive u udaljenijim
krajevima. U to su vrijeme poglavice naredile da se preostali narod vrati u
svoj zavičaj. Dotle su iz svih krajeva Britanije dolazili poglavice da bi sami
sebe i svoje podanike preporučili Cezaru.

28. Kad je Cezar na taj način osigurao mir, četvrtoga je dana od

onoga kad je stigao u Britaniju odjedrilo iz gornje luke uz tihi vjetar onih
osamnaest lađa koje smo prije spomenuli, a na njima su bili ukrcani
konjanici. Dok su se te lađe primicale Britaniji i naši ih borci već bili
ugledali iz svoga tabora, odjednom je nastala tako velika oluja da nijedna
nije mogla ploviti u određenom smjeru. Jedne je vjetar odnio natrag u
onom smjeru odakle su bile došle, dok je druge bacio na donji dio otoka
izlažući ih velikim pogiblima. Taj je dio otoka bio više prema zapadu. Ipak
su spustili sidra,33 ali su valovi počeli zapljuskivati lađe i unositi vodu, pa
su ponovo morali dignuti sidro, otploviti na otvoreno more i ploviti prema
kopnu.

29. Te je noći bio uštap;34 tako se to dogodilo. A tad je plima najjača

na Oceanu. No naši zapovjednici nisu za to znali. Na taj je način s jedne
strane plima preplavila ratne brodove na kojima je Cezar preveo vojsku, a
onda ih izvukao na kopno. S druge strane, spomenute je teretne brodove
progonila oluja kad su se usidrili. Naši nikako nisu mogli vršiti svoje
dužnosti i svojim drugovima stići u pomoć. Tad je nastradalo više lađa,
dok su druge izgubile užad, sidra i drugu opremu, te više nisu bile
sposobne za borbu.
Moralo se dogoditi da je zbog svega nastala velika pometnja i panika
među našim borcima. Znali su da nemaju drugih lađa na kojima bi se mogli
natrag vratiti, a ni pri ruci nisu imali ništa čime bi popravili one koje su
bile oštećene. Budući da su se svi zapovjednici u tome složili da će
zimovati u Galiji, nisu se bili opskrbili žitom za ovu zimu.

30. Kad su o tome bili obaviješteni britanski prvaci koji su došli k

Cezaru poslije one bitke, dogovorili su se za buduće svoje akcije. Budući
da su vidjeli da Rimljani nemaju konjanika, a niti lađa ni žita, a usto su
prema obliku maloga rimskoga tabora koji je bio skromniji negoli inače
shvatili da Cezar nema mnogo vojnika, zaključili su da je najbolje ako
dignu ustanak i našim vojnicima ne dopuste nabavu žita i ostale hrane.
Tako bi mogli rat zategnuti do u samu zimu. Ako ih pobijede i spriječe im
povratak, tako su se nadali, nitko poslije neće više provaliti u Britaniju.
Zbog toga su se ponovo međusobno zavjerili i jedan po jedan gotovo
neopazice počeli napuštati Cezarov tabor. S druge strane krišom su sav
narod odvodili s njiva.

31. Iako Cezar još nije bio saznao za namjere Britanaca, ipak je zbog
nezgode svojih lađa, a i zbog toga što su Britanci propustili da predaju
taoce, naslućivao da će se dogoditi ono što se poslije doista dogodilo. Zato
se za svaki slučaj počeo osiguravati. Naredio je da se svakoga dana dovozi
žito s njiva u tabor, dok je za popravak oštećenih lađa upotrijebio drvenu
građu i mjed s onih koje su bile neupotrebljive. Osim toga, zapovjedio je
da se s kopna dovede ono što je bilo potrebno. Zbog toga što su vojnici
vrlo marljivo sve njegove zapovijedi za popravak lađa izvršili, mogao je na
njima ploviti dovoljno udobno, premda je bio izgubio dvanaest lađa.

32. Dok se to događalo, Sedmu legiju bili su poslali po žito. Još nitko
dotada nije sumnjao da će biti rata, jer su neki iz plemena ostali na poljima,
dok su neki drugi dolazili čak do tabora. Jednog su dana straže, koje su bile
pred vratima tabora, javile Cezaru da se na onoj strani kamo je krenula
Sedma legija vide oblaci prašine, ali da se čini kako to nije od vjetra. 35
Cezar je naslutio da su barbari došli na neku drugu zamisao, pa je stoga
zapovjedio da kohorte koje su bile na straži s njim krenu u onom smjeru
odakle se vidjela prašina. Od ostalih kohorti trebalo je da dvije ostanu na
straži, dok su se druge morale naoružati te zajedno s njim krenuti. One su
se odmah naoružale i brzo ga sustigle.
Kad je Cezar sa svojim kohortama bio malo odmaknuo, opazio je da
neprijatelji navaljuju na naše borce te da oni jedva odolijevaju navali.
Legija je zbila svoje redove jer su na nju sa svih strana odapinjali strijele.
Budući da je inače na svim drugim njivama žito bilo požnjeveno,
neprijatelji su naslutili da će naši borci doći na onu stranu gdje je još bilo
klasja. Zato su se noću posakrivali po šumama. Kad su se legionari bili
razišli po njivama da žanju žito, odloživši prije toga oružje, neprijatelji su
iznenada navalili, ubili nekoliko vojnika, dok su ostale vojnike zastrašili jer
nisu bili u svojim borbenim redovima, i opkolili ih svojim konjaništvom i
bojnim kolima.

33. Neprijatelji su se ovako borili na bojnim kolima. Najprije se na

kolima voze na sve strane, da bi samim rzanjem konja i bukom kotača na
kolima izazvali paniku. Onda, kad bi zašli među konjanike, poskakali bi s
kola i borili se pješice. Dotle bi vozači kola malo pomalo odlazili iz boja i
na taj način smještali kola, da borci, ako ih potisnu protivnici svojim
mnoštvom, mogu vrlo lako uzmaknuti. Ovom taktikom oni pokazuju da su
za vrijeme bitke i dobri konjanici i postojani pješaci. Svakidašnjim
vježbanjem i trudom postižu toliko da znaju na strmu ili prestrmu mjestu
zaustaviti konje i začas ih obuzdati i okrenuti u drugom smjeru. Osim toga,
uvježbani su da znaju pretrčati preko rude kola, stati na jaram i na taj se
način brzo vratiti u borbu.

34. Cezar je našim borcima, koji su bili smeteni zbog ovako neobične
borbe, upravo u dobar čas stigao u pomoć jer su neprijatelji kad je on
stigao, zaustavili navalu, a dotle su se naši vojnici pribrali. Budući da je
držao kako je nezgodno vrijeme da zametne bitku i da napadne protivnike,
zaustavio se na zaštićenom mjestu i onda je ubrzo poveo svoje legije u
tabor.
Dok su se tako odvijali događaji, a svi naši bili zaokupljeni,
razbježao se preostali narod koji se nalazio po njivama. Budući da su
sljedećih dana bješnjele oluje, naši su borci ostali u taboru, a ni neprijatelji
nisu mogli stupiti u akciju. Za to su vrijeme barbari na sve strane razaslali
poslanike i objavili da je broj naših vojnika neznatan. Preko poslanika su
svojim sunarodnjacima predočili kako im se upravo sada pruža prilika da
se domognu plijena i da se za vječna vremena oslobode ako budu istjerali
Rimljane iz njihova tabora.
 35. Premda je Cezar naslućivao da će se dogoditi isto što i pređašnjih
dana, a to znači da će neprijatelji ako budu razbijeni vješto uzmaknuti
zahvaljujući svojoj brzini, ipak je postavio legije u bojni red pred taborom
jer je bio namakao oko trideset konjanika. Te je sobom preveo Atrebaćanin
Komije o kome sam maloprije govorio.
Kad se zametnula bitka, neprijatelji nisu bili kadri da odole našim
borcima, već su počeli bježati. Naši su ih tako dugo progonili dok su im
snage dopuštale. Pobili su mnogo neprijateljskih vojnika, popalili su
mnoštvo zgrada, a onda su se vratili u tabor.

36. Istoga su dana stigli k Cezaru poslanici koje su neprijatelji bili

poslali zbog pregovora za mir. Od njih je Cezar zatražio dvostruko više
talaca negoli prvi put. Zapovjedio im je da taoce dovedu na kopno. Budući
da se približavalo vrijeme kad su dan i noć jednako dugi, a lađe bile slabe,
držao je da se na plovidbi ne smije izvrgnuti olujama. Onda je sam, kad je
uočio zgodno vrijeme, isplovio s lađama nešto poslije ponoći. Sve su lađe
stigle neoštećene na kopno. Samo dvije teretne lađe nisu mogle uploviti u
iste luke kao što su to mogle ostale, jer su ih morske struje zanijele nešto
južnije.

37. Kad se oko tri stotine vojnika iskrcalo i marširalo u tabor,

Morinjani, koje je Cezar bio ostavio prije svoga odlaska u Britanju kao
vjerne podanike, odjednom su se predomislili i zaslijepljeni nadom u plijen
opkolili su naše borce iako ih nije bilo mnogo i naredili im da polože
oružje ako žele spasiti glavu. Kad su naši oblikovali krug i počeli se
braniti, domalo se zbog vike sakupilo još 6000 boraca. Kad su to javili
Cezaru, on je iz tabora poslao u pomoć svojim borcima čitavo konjaništvo.
Međutim, naši su vojnici odoljeli navali neprijatelja i junački se borili više
od četiri sata. Iako su bili ranjeni mnogi naši vojnici, ipak su pobili mnogo
neprijatelja.
Kad je stiglo konjaništvo što ga je Cezar bio poslao u pomoć i kad su
ga ugledali neprijatelji, odmah su bacili oružje i počeli panično bježati.

38. Sutradan je Cezar poslao Tita Labijena s onim legijama što ih je

bio doveo iz Britanije protiv plemena Morinjana koje se bilo pobunilo.
Budući da se Morinjani zbog presahlih močvara nisu imali kamo zakloniti
kao lanjske godine kad im je to bilo zaklonište i utočište – Labijen ih je
gotovo sve zarobio.
Legati Kvint Titurije Sabin i Lucije Kota koji su bili odveli svoje
legije u zemlju Menapljana poharali su, doduše, sva njihova polja, pa onda
požnjeli žito i domove im popalili, ali su se ipak povratili k Cezaru, jer su
se svi Menapljani bili povukli u svoje guste šume.
Cezar je zatim odredio da sve legije zimuju u Belgiji. U ovaj su kraj
poslije toga samo dvije države iz Britanije poslale obećane taoce, dok su
ostale propustile to učiniti.
Senat je za ove podvige, o kojima ga je Cezar pismeno obavijestio,
odredio u Rimu slavu zahvalnicu od dvadeset dana.
 PETA KNJIGA

1. U vrijeme konzulovanja Lucija Domicija i Apija Klaudija36 Cezar

je na polasku iz zimovnika u Italiju, kamo je obično svake godine išao,
zapovjedio legatima, koje je bio odredio kao zapovjednike legijama, da u
toku zime izgrade što više lađa, a da oštećene i stare poprave. Odredio je
veličinu i oblik tih lađa. Da bi lađe mogli što brže tovariti i izvući ih na
suho, zapovjedio je da se grade nešto niže od onih koje obično
upotrebljavamo na našem moru. To je učinio i zbog toga što je opazio da
poradi čestih promjena plime i oseke ondje ne nastaju tako veliki valovi. S
druge strane, odredio je da teretne lađe zbog množine tereta i tegleće marve
budu nešto šire od onih što ih inače upotrebljavamo na drugim morima. Još
je zapovjedio da sve budu tip brzih lađa, a tome mnogo pomaže uskoća
svakog pojedinog broda. Sve ono što je bilo potrebno za opremu lađa
zapovjedio je da se dopremi iz Hispanije.
Kad je obavio sudske poslove u Ovostranoj Galiji, krenuo je u
Ilirik,37 jer je bio doznao da Pirusti provalama pustoše najbliže krajeve
rimske provincije. Kad je stigao u te krajeve, zatražio je od gradova da mu
sakupe vojnike i to na određenom mjestu. Kad se o tome saznalo, Pirusti su
poslali poslanike k Cezaru da bi mu javili kako se nijedna provala zbog
kojih ih optužuju nije dogodila prema zaključku narodnih vlasti. Još su im
naredili da izjave kako su oni spremni za sve nepravde dati zadovoljštinu.
Kad je Cezar saslušao njihove izjave, zatražio je da mu predaju taoce i usto
zapovjedio da se svi oni dovedu do određenoga dana. Ako ne budu tako
postupili, u tom će slučaju s vojskom ući u njihovu zemlju. Kad su
predstavnici Pirustâ doveli taoce u određeni dan, kako je Cezar zapovjedio,
imenovao je gradovima suce da procijene nanesenu štetu i odrede
nadoknadu.

2. Poslije toga Cezar je održao sudske rasprave i onda se vratio u

Ovostranu Galiju, a odatle zatim krenuo u mjesta gdje se nalazila njegova
vojska. Kad je stigao u zimovnike, saznao je da je izvanrednim trudom
vojnika, premda su u svemu oskudijevali, opremljeno čak šest stotina lađa,
građenih onako kako je Cezar bio odredio, a o tome smo maloprije
govorili, te dvadeset šest ratnih lađa, te da će ih nakon nekih manjih radova
graditelji uskoro moći porinuti u more. Kad je pohvalio vojnike i nadzorne
graditelje, rekao im je što namjerava. Zatim je zapovjedio da se sve lađe
okupe u luci Itij,38 jer je provjerio da je prijelaz iz te luke u Britaniju
najzgodniji; ona je udaljena od britanskoga kopna otprilike 30 000 koraka.
Zato je ostavio onoliko vojnika koliko mu se činilo da je dovoljno. 39 Sam
je krenuo s četiri legije u zemlju Treveraca, jer oni nisu dolazili na
skupštine, a nisu se ni Cezarovim zapovijedima pokoravali.40 Oni su bunili
i Germane koji su stanovali s one strane Rajne.

3. Treverci su u cijeloj Galiji imali najbolje konjaništvo i po broju i

po spremnosti. Imali su brojne pješačke čete, a graniče, kao što smo prije
spomenuli, rijekom Rajnom. U toj su se državi dvojica otimali o vlast. Bili
su to Indutiomar i Cingetoriks. Jedan je od njih, čim se doznalo za Cezarov
dolazak i broj njegovih legija, došao k Cezaru i uvjerio ga da će se on i svi
njegovi podanici njemu pokoravati i da neće iznevjeriti prijateljstvo naroda
rimskoga. Usto je odao što se sve događa u zemlji Treveraca.
No, Indutiomar je počeo sakupljati konjaništvo i pješačke čete. Kad
je one koji nisu mogli sudjelovati u borbi zbog godina dobro sklonio u
Arduensku šumu, a ta se većim dijelom pruža posred zemlje Remljana,
počeo se pripremati za rat.
Budući da su neki prvaci iz te države, potaknuti prijateljskim vezama
s Cingetoriksom i prestrašeni dolaskom naše vojske, došli k Cezaru i počeli
pojedinačno moliti za sebe, jer nikako nisu mogli pomoći državi,
Indutiomar je, bojeći se da će ga svi napustiti, poslao k Cezaru poslanike
koji su u njegovo ime izjavili kako on nije zbog toga htio od svojih poći i
doći k njemu, da bi na taj način cijelu državu držao u pokornosti i da ne bi
puk kad odu svi plemići učinio nešto nerazumno. Još su rekli da
Indutiomar drži kako je cijela vlast u njegovoj ruci te da će on, ako Cezar
dopusti, doći k njemu u njegov tabor i pod njegovo okrilje predati svoju i
državnu sudbinu.

4. Cezar, premda je naslućivao zašto tako govore poslanici, a ujedno

je znao što ga odvraća od vlastitih namjera i zamisli, ipak je, da ne bi bio
prisiljen boraviti u zemlji Treveraca kad je sve bilo spremljeno za rat u
Britaniji, zapovjedio Indutiomaru da k njemu dođe s dvjesta talaca. Kad su
pred Cezara doveli taoce, a među njima se nalazio Indutiomarov sin i svi
njegovi bliži rođaci koje je Cezar bio poimenično pozvao, utješio je
Indutiomara i osokolio ga u namjeri da bude pokoran.
Uza sve to Cezar je pozvao k sebi i druge prvake iz zemlje Treveraca
te ih je sve, jednoga po jednoga, pridobio za Cingetoriksa. To je učinio
zbog toga što je bio uvjeren kako on to zaslužuje, a osim toga je mislio da
će tako u njegovoj zemlji još uvećati ugled čovjeka čiju je odanost uvelike
cijenio. Sve je to ožalostilo Indutiomara kad je opazio da se njegov ugled
krnji, a kako je i prije bio naš neprijatelj, još više ga je ogorčila ta uvreda.

5. Kad je Cezar uredio ta politička pitanja u zemlji Treveraca, krenuo

je s legijama i stigao u luku Itij. Tu je saznao da je šezdeset lađa koje su
bile sagrađene u zemlji Meldâ zbog velike oluje usporilo plovidbu i moralo
se vratiti jer nisu mogle održati smjer plovidbe u one krajeve odakle su
isplovile. Ostale su lađe bile spremne za plovidbu i čekale Cezara. U istoj
je luci Cezar prikupio konjaništvo iz cijele Galije. Ukupno je bilo 4000
konjanika. Tu su se našle i poglavice iz svih država. Od svih ovih odlučio
je ostaviti u Galiji samo nekolicinu u čiju se odanost uvjerio, a ostale je
mislio povesti kao taoce, jer se pribojavao da ne bi za vrijeme njegove
odsutnosti buknula buna u Galiji.

6. Među drugim poglavicama tu se nalazio i Heduanac Dumnoriks. O

njemu smo nedavno pisali. Upravo je njega Cezar htio sa sobom povesti,
jer je bio uvjeren da je on buntovan, zatim da je željan vlasti i častohlepan,
ali i ugledan među Galima. Osim toga, Dumnoriks je jednom u skupštini
bio rekao da mu Cezar nudi kraljevsku vlast u državi. Ova je izjava
povrijedila Heduance, ali se nisu usudili zbog toga poslati k Cezaru
poslanike i zbog toga mu prigovoriti ili ga umoliti da to ne učini.
Sve je to Cezar saznao od svojih gostinskih prijatelja.
Dumnoriks je na sve načine nastojao da ga Cezar ostavi u Galiji. Kao
razloge navodio je da nije naviknut ploviti i da se boji mora, a zatim da ga
u tome priječi i njegovo vjersko uvjerenje. Budući da je vidio da mu to
Cezar uporno odbija, izgubivši svaku nadu da će u tome uspjeti, započeo je
buniti galske poglavice i zastrašivati ih. Pozivao ih je nasamo i
pojedinačno opominjao da ne prelaze u Britaniju. Govorio im je da Cezar
ne odvodi bez razloga gotovo cijelo galsko plemstvo. Uvjeravao ih je da je
Cezarova namjera prevesti u Britaniju sve poglavice koje se ne usuđuje
pogubiti u Galiji, te da će ih tamo pogubiti. Zatim se pred drugima počeo
zaklinjati i vjeru od njih tražiti uz prisegu da će učiniti sve ono što je
korisno za Galiju prema zajedničkom planu.
 7. Kad je Cezar to saznao, namjeravao je zastrašiti i obuzdati
Dumnoriksa koliko bude više mogao, jer je osobito cijenio Heduance i
njihovu državu, da njemu i državi ne nanese neku nezgodu, posebno kad je
uočio da Dumnoriksova smjelost ide i suviše daleko. Zbog toga je Cezar
dok je boravio u luci Itiju, jer mu sjeverozapadni vjetar nije dopuštao
otploviti, a taj često puše u tim krajevima, nastojao na svaki način
obuzdavati Dumnoriksa, jer je za to vrijeme saznao za sve njegove
planove.
Kad je napokon vrijeme bilo povoljno, zapovjedio je da se ukrcaju
pješaci i konjanici na pripremljene lađe. I onda dok su svi bili zabavljeni
pripremom za odlazak, počeo je Dumnoriks bez Cezarova znanja odlaziti
kući s heduanskim konjanicima. Kad je sve to bilo javljeno Cezaru,
odustao je od prijelaza s brodovima i prekinuo sve pripreme, pa je u
potjeru za Dumnoriksom poslao velik dio konjaništva i ujedno naredio da
ga dovedu. Ukoliko se bude odupirao, Cezar je zapovjedio da ga ubiju.
Cezar je zaključivao da čovjek koji je pogazio njegove zapovijedi u
njegovoj prisutnosti neće ni u njegovu odsustvu postupiti kao razuman
čovjek.
Kad su konjanici izrazili ono što je Cezar želio, Dumnoriks se počeo
odupirati, oružjem braniti, svoje poticati na borbu i sokoliti da ustraju u
položenoj prisezi. Osobito je glasno i jasno izjavljivao da je on slobodan i
sin slobodne države.
Konjanici su ga, a tako im je Cezar zapovjedio, opkolili i u borbi
smaknuli.
Heduanski su se konjanici svi do jednoga vratili u Cezarov tabor.

8. Poslije toga Cezar je ostavio Tita Labijena s trima legijama i

dvjema tisućama konjanika da brani luke i da se brine oko prehrane. Osim
toga, Labijen je morao nadzirati što se radi u Galiji, a onda prema
prilikama i odluke donositi.
Cezar je s pet legija i s istim brojem konjanika koliko ih je bio
ostavio na kopnu o zalazu sunca krenuo prema Britaniji, ukrcavši već prije
spomenute legije i konjaništvo na lađe. Kad je već bio poodmakao, puhao
je blagi jugozapadnjak a onda oko ponoći prestao, tako da se u plovidbi
nije držao nekoga određenoga smjera, nego je prepustio da ga dalje nose
struje.41 Kad se razdanilo, vidio je da se Britanija nalazi nalijevo. Sad kad
se struja bila promijenila, zaplovio je niz nju, naredivši da veslači iz petnih
žila nastoje da se lađe domognu druge strane otoka gdje se nalazilo, a to je
prošle godine opazio, najbolje pristanište.
U ovom manevriranju vojnici su se toliko istakli da su zaslužili svaku
pohvalu, jer su veslajući naporno i bez prestanka dostizali brzinu ratnih
brodova.
Oko podneva brodovlje je pristalo uz obalu Britanije. Neprijatelja
nije bilo na vidiku. Kad je poslije Cezar zarobio neke neprijatelje, saznao
je da su se na otoku doduše okupile jake čete, ali, jer su se prepale velikog
broja lađa, udaljile su se s obale i sakrile se po brdima. Zajedno s lanjskim
lađama koje su neki niži zapovjednici za svoju potrebu popravili, u jedan
mah pojavilo se pred britanskom obalom preko osam stotina Cezarovih
lađa.

9. Zatim je Cezar iskrcao svoje čete i nastojao izabrati prikladno

mjesto za tabor. Čim je od zarobljenika saznao gdje su se utaborile
neprijateljske čete, ostavio je deset kohorti i tri stotine konjanika na
morskoj obali da bi zaštićivali lađe, a onda se o trećoj noćnoj straži požurio
navaliti na neprijatelja. Nimalo se nije bojao za lađe, jer ih je bio ostavio
usidrene uz nisku i otvorenu obalu. Posadu je i lađe predao Kvintu Atriju.
Sam je noću prevalio na maršu oko 12 000 koraka i tek onda zapazio
neprijateljske čete.
Neprijatelji su s konjaništvom i bojnim kolima doprli do obale rijeke.
Onda su započeli s uzvisina zaustavljati naše borce i zametati boj. Kad ih
je potjeralo naše konjaništvo, povukli su se u šume pa zaposjeli mjesto
koje je priroda i ljudska ruka bila osobito vješto utvrdila. Oni su upravo to
mjesto već prije bili uredili za domaći rat, jer su svi ulazi bili zakrčeni
gustim i posječenim drvećem. Oni su na sve strane počeli odapinjati strijele
na naše vojnike, te im nisu dopuštali pristup u utvrde.
Ipak su vojnici Sedme legije načinili kornjaču, snijeli su dosta zemlje
prema utvrdama, zauzeli utvrđeno mjesto i uz neznatne gubitke istjerali su
neprijatelja iz šume. Cezar je zabranio da naši idu dalje u potjeru za
neprijateljima na bijegu, ponajprije jer nije poznavao okolinu, a onda, kako
je dan bio odmakao, htio je svakako sagraditi tabor.

10. Sutradan ujutro Cezar je poslao pješake i konjanike podijeljene u

tri vrste da progone one koji su se još nalazili u bijegu. Kad su bili prevalili
jedan dio puta i samo posljednje kolone bile na vidiku, poslao je Kvint
Atrije k Cezaru konjanike, da mu jave kako je prošle noći odjednom
nastala velika oluja koja je uništila gotovo sve lađe i bacila ih na obalu. Ni
sidra ni užad nisu izdržali, a ni kormilari se nisu mogli oduprijeti žestokoj
navali oluje. Tako su lađe zbog nevremena pretrpjele veliku štetu.

11. Čim je to Cezar saznao, zapovjedio je da se legije i konjaništvo

pozovu natrag i da se pri uzmicanju brane. Sam se vratio k lađama. Sve
ono što je bio doznao prema porukama i prema onome o čemu su ga bili
obavijestili u pismima sad je ugledao svojim očima. Izgubio je otprilike
četrdeset lađa; za ostale je naslućivao da će se teško moći popraviti. Zbog
toga je u legijama izabrao zanatlije i naredio im da i druge s kopna pozovu.
Labijenu je pismeno naredio da s ostalim legijama koje je imao pod svojim
zapovjedništvom sagradi što više lađa.
Uza sve to Cezar je držao da je najprikladnije, premda je to bio vrlo
težak i mučan posao, ako sve lađe izvuče na kopno a onda ih jednim
nasipom sjedini sa svojim taborom. Da bi sve to obavio, Cezaru je bilo
potrebno oko deset dana. Vojnici nisu ni noću prekidali posao. Kad su
vojnici izvukli lađe na suho i kad su na izvrstan način obavili ono što im je
bilo zapovjeđeno, a drugi dobro utvrdili tabor, Cezar je krenuo onamo
odakle je bio došao. Stigavši tamo, već su na to mjesto bile nagrnule
britanske čete. Vrhovni im je zapovjednik prema općem raspoloženju bio
Kasivelaun. Njegovu je zemlju od primorskih krajeva i država dijelila
rijeka Tamez; bila je udaljena od mora oko 80 000 koraka. On je u
pređašnje doba neprestano ratovao s ostalim državama, ali je naš dolazak
primorao i sklonio Britance da mu predaju vrhovno zapovjedništvo u
cijelom ratu.

12. Po unutrašnjim dijelovima otoka stanovali su, kako to pripovijeda

usmena predaja, samo starosjedioci. U primorskim su krajevima stanovali
oni koji su zbog plijena i rata onamo došli iz Belgije; svi se oni nazivaju
imenima onih država iz kojih su potekli a onda onamo došli.42 Poslije
ratova ondje su ostali i počeli obrađivati svoja polja.
Veliko je mnoštvo naroda. Kuće što ih grade, gotovo jednu do druge,
potpuno su slične onima u Galiji, a i stoke ima u velikom broju.
Upotrebljavaju zlatan novac ili mjesto novca željezne šipke određene
težine. U središtu otoka ima kositra, a po primorju željeza, ali malo, dok
mjed uvoze. Šuma ima kao u Galiji; u njima raste drvo raznih vrsta, osim
bukve i jele. Drže da nije pravo jesti zeca, kokoš i gusku, ali ipak hrane te
životinje zbog zabave i veselja. Podneblje je blaže negoli u Galiji, jer
studen nije tako jaka.

13. Cijeli je otok Britanije sličan trokutu kome je jedna strana

okrenuta prema Galiji. Na tom kraju jedan je kut okrenut prema istoku, a
taj se nalazi blizu Kancija, gdje pristaju gotovo sve lađe iz Galije, dok je
drugi kut okrenut prema jugu. Ta se strana otoka pruža oko 500 000 koraka
daleko.
Druga je strana okrenuta prema Hispaniji i prema zapadu. Tu se
nalazi Hibernija; ona je za pola manja, kako se misli, od Britanije, ali je
prijelaz do Britanije jednako širok kao i onaj od Galije. Na pola puta je
otok što se zove Mona. Misli se da tamo ima više otoka; na tim otocima,
kako pišu neki geografi, noć zimi traje bez prekida trideset dana. Iako smo
se za to propitivali, ništa nismo saznali. Jedino smo prema stalnoj mjeri na
klepsidri vidjeli da su noći kraće negoli na kopnu. Kako neki misle, dužina
te strane iznosi 700 000 koraka.
Treća je strana okrenuta prema sjeveru. Pred njom se ne nalazi
nijedna zemlja, dok se njen kut pruža najviše onamo prema Germaniji.
Drži se da zaprema dužinu od 800 000 koraka. Na taj način cijeli otok ima
unaokolo 2 000 000 koraka.

14. Najuglađeniji su od svih Britanaca oni koji stanuju u Kanciju, a

sav je taj kraj u primorju. U svome se načinu života ne razlikuju mnogo od
Gala. Većina stanovnika koji stanuju u unutrašnjosti otoka ne siju žito,
nego se hrane samo mlijekom i mesom, a odijevaju se u kožna odijela. Svi
se Britanci mažu saćem koje licu daje modru boju, pa zato izrazom lica u
ratu izazivaju strah. Nose dugu kosu, dok briju dlaku na cijelom tijelu osim
na glavi i gornjoj usni. Po deset ili dvanaest njih, osobito braća s braćom pa
očevi sa sinovima, imaju zajedničke žene; ako se iz tih veza rodi neko
dijete, onda drže da je dijete onoga kome su djevojku najprije doveli.

15. Neprijateljski konjanici i borci na kolima žestoko su se sukobili s

našim konjanicima za vrijeme njihova puta, ali uza sve to naši su vojnici
bili nadmoćniji, te ih otjerali u šume i na brežuljke. Pri tome su pobili
mnogo neprijateljskih vojnika. Budući da su ih naši ogorčeno progonili,
izgubili su nekoliko svojih drugova.
Ipak su neprijatelji, zato sto su naši bili manje pažljivi, a nisu ni
slutili jer su bili zauzeti gradnjom tabora, odjednom provalili iz šuma,
nasrnuli na one koje su našli pred taborom na straži i s njima stupili u
ogorčenu borbu. A kad je Cezar poslao dvije kohorte i to prve od dvije
legije u pomoć, pa se one razvrstale u vrlo malom razmaku jedna od druge,
neprijatelji su veoma smjelo navalili; dok su se naši vojnici zbog neobična
načina navale silno prestrašili. Uzmakli su bez gubitka. Onoga je dana
poginuo Kvint Laberije Dur. No, kad je stiglo još više kohorti, neprijatelji
su bili poraženi.
16. Zapazilo se u tom cijelom načinu bitke, jer se borba vodila pred
očima svih vojnika, da naši nisu bili sposobni zbog svoga teškog
naoružanja boriti se s neprijateljem koji je bio drugačije naoružan. Nisu ga
mogli progoniti kad je uzmicao, a nisu se usuđivali udaljiti od svojih
bojnih znakova. Naši su se konjanici borili uz velike opasnosti, jer
neprijatelji upravo hotimice uzmiču, a onda kad naše primame da se udalje
od legije, poskaču sa svojih kola da bi se borili kao pješaci u nejednakom
boju. Sukob našeg konjaništva s neprijateljskim pokazao je da se naše
jednako izvrgava opasnosti u bijegu kao i kad tjera neprijatelja. Osim toga,
neprijatelji se nisu znali boriti u skupinama, nego u rijetkim i u velikim
razmacima, a usto su imali porazmještene straže. K tome, znali su jedni
druge po redu zamjenjivati, jer su krepki i odmorni nadomještavali
iscrpljene.

17. Sutradan su se neprijatelji po brežuljcima daleko od našega

tabora počeli ovdje ili ondje pojavljivati, te na mirniji način nego dan prije
mamiti u borbu naše konjanike. Ipak oko podne, kad je Cezar bio poslao
po krmu tri legije i cijelo konjaništvo pod zapovjedništvom Gaja
Trebonija, neprijatelji su odjednom navalili sa svih strana na dobavljače
krme, kad su bili odmakli od bojnih znakova i samih legija.
Naši su borci odlučno udarili na neprijatelje, natjerali ih u bijeg, a
nisu ih prestali progoniti dok god konjanici, uzdajući se u pomoć, jer su
vidjeli iza sebe legije, nisu nastavili neprijatelja prisiljavati da se u
paničnom strahu povuče. Tako su pobili velik broj neprijatelja. Nisu im
dopustili ni omogućili da se prestroje, a još manje da se zaustave i poskaču
sa svojih kola. Sve su se pomoćne čete poslije ovoga bijega razišle, pa se
neprijatelji nikad više nisu sa svim svojim četama sukobili s našim
borcima.

18. Cezar shvativši njihovu namjeru43 odvede vojsku na obale rijeke

Tameza u zemlju Kasivelaunovu. Tu rijeku putnici mogu teškom mukom
samo na jednom mjestu pregaziti. Kad je Cezar stigao u taj kraj, opazio je
da na drugoj obali rijeke stoje razvrstane jake čete neprijatelja.
Riječna je obala bila učvršćena oštrim kopljem zabodenim u zemlju,
a takvo je isto koplje bilo zabijeno u vodi, ali nije se vidjelo jer ga je
skrivala mutna rijeka. Sve je to Cezar saznao od zarobljenika i prebjega.
Zato je poslao konjaništvo naprijed i zapovjedio legijama da ga brzo
slijede. Vojnici su preko vode išli tako brzo i neodoljivo, pritom im je iz
vode virila samo glava, te neprijatelji nisu mogli odoljeti njihovoj navali,
ni legija ni konjanika, već su napustili obalu i počeli bježati.

19. Kasivelaun je, kao što smo maloprije spomenuli, potpuno zapao u
očaj, te se okanio svake nade na uspješnu borbu. Raspustio je veće
jedinice, a zadržao 4000 boraca na kolima i stao vrebati kojim će putem
krenuti Cezar.
Svoju je taktiku ovako izvodio. Pomalo bi zamicao s puta, krio se po
mjestima koja su bila nepristupačna i šumovita, a iz onih krajeva za koje je
znao da ćemo ih morati proći tjerao blago i ljude s polja u šume. Ukoliko
bi naše konjaništvo odrješitije nastupilo i provalilo na njive da ih plijeni i
hara, on bi to dopustio, ali je po svim stazama i šumskim putovima
postavljao borce na kolima; tad bi se znao pobiti s našim konjanicima;
često ih je dovodio u veliku opasnost. Na taj ih je način ipak zastrašivao da
se ne izlažu suviše velikoj pogibelji. Ništa drugo nije preostajalo nego da
Cezar zabrani konjanicima da se udaljavaju suviše daleko od legija, a da se
pustošenjem polja i paljenjem kuća samo onoliko nanosi neprijatelju štete
koliko to može dopustiti otpornost konjanika i samih legija.

20. Međutim su Trinovanćani poslali k Cezaru poslanike. Oni su bili

stanovnici najjače države u onim krajevima odakle je bio i mlađi
Mandubracije koji se Cezaru bio predao pod zaštitu i k njemu došao na
kopno u Galiju. Njegov je otac kraljevao u toj državi. Kad ga je Kasivelaun
ubio, sam je Mandubracije jedva spasio glavu.
 Spomenuti su poslanici obećali da će mu predati državu i izvršiti sve
zapovijedi. Zamolili su ga da brani Mandubracija od Kasivelaunova
nasilja. Još su tražili da im uputi toga mladog Mandubracija, da bi im bio
kralj i zapovjednik njihove vojske. Cezar je od njih zatražio četrdeset
talaca i žita za vojsku. Onda im je poslao Mandubracija. Trinovanćani su
brzo izvršili ono što im je Cezar zapovjedio. Poslali su sve taoce i žito.

21. Cezar je zaštitio Trinovanćane te ih obranio od svakoga

vojničkog nasilja. Zatim su Cenimagnjani, Segonćani, Ankalićani,
Bibročani i Kasi poslali poslanstva koja su u njihovo ime izrazila želju da
se predaju Cezaru. Od njih je saznao da se Kasivelaunov grad ne nalazi
daleko, ali da ga brane šume i močvare. Tu je on sakupio velik broj četa i
tegleće marve. Britanci nazivaju gradom ono mjesto koje je utvrđeno
neprohodnom šumom, nasipom i jamama. Tu se sklanjaju kad na njih
navale neprijatelji.
Zato je Cezar krenuo sa svojom vojskom prema tome kraju. Otkrio je
kraj koji su priroda i ljudske ruke veoma dobro utvrdile, ali je ipak odlučio
na nj jurišati s dvije strane. Njegovu su navalu neprijatelji ponešto zadržali,
ali nisu odoljeli navali naših boraca, nego su na drugoj strani izletjeli iz
svoga grada. Cezar je tu zarobio velik broj tegleće marve. Mnogi su
neprijateljski vojnici na bijegu bili opkoljeni i onda ubijeni.

22. Dok se tako završila borba u ovom kraju, Kasivelaun je poslao u

Kancij, za koji smo spomenuli da se nalazi blizu mora, poslanike da narede
kraljevima da sakupe sve i da iznenada napadnu jurišem naš pomorski
tabor. Kraljevi kojima je poslao poruke zvali su se Cingetoriks, Karvilije,
Taksimagul i Segovaks, a vladali su u onim krajevima.
Kad su se ovi približili taboru, naši su borci provalili i u okršaju su
mnoge pobili. Zarobili su uglednog vojskovođu Lugotoriksa, a onda su se
bez gubitka vratili u tabor.
Čim je Kasivelaun saznao za kraj te bitke, poslao je preko
Atrebaćanina Komija poslanika k Cezaru zbog predaje. Što je mogao
učiniti, kad je pretrpio tolike poraze, a zemlja mu bila opustošena; ipak,
najviše ga je na taj korak prisililo odmetništvo nekih država.
Budući da je Cezar namjeravao zbog iznenadnih buna u Galiji
prezimiti na kontinentu, a ljeto se bližilo kraju, i on je nekako naslućivao
da i to vrijeme može izgubiti nizašto, zatražio je taoce i onda odredio koliki
će danak Britanija od godine u godinu plaćati rimskome narodu. Usto je
strogo naredio Kasivelaunu da se ne usudi učiniti nešto nažao
Mandubraciju i Trinovanćanima.

23. Kad je Cezar primio taoce, odveo je svoje čete na morsku obalu i
tu našao sve lađe popravljene.44 Onda je naredio da ih otisnu u more.
Budući da je bio zarobio mnogo neprijateljskih vojnika a neke su lađe bile
propale zbog oluje, odlučio je da se vojska preveze u dva maha.
Sve su njegove zapovijedi vojnici izvršili tako da se od onako
velikog broja lađa ni lani ni ove godine nije izgubila nijedna lađa koja je
prevozila vojsku. Ipak, od onih koje su se poslije prvog prijevoza vojnika k
njemu prazne vraćale, vrlo malo ih je doplovilo do određenog mjesta, dok
je sve druge zanijela struja. Budući da ih je Cezar neko vrijeme uzalud
očekivao, ukrcao je na lađe više vojnika jer se bojao da mu ne bi godišnje
doba omelo plovidbu, jer je uskoro morao biti ekvinocij.
Kad se more potpuno utišalo, Cezar je oko treće noćne straže naredio
da lađe isplove. Stigao je na drugu obalu u zoru, a sve su lađe čitave
doplovile.

24. Kad su mornari izvukli lađe na suho, Cezar je održao skupštinu u

galskom gradu Samarobrivi. Budući da je te godine u Galiji zbog suše žito
slabije rodilo, morao je na drugačiji način razmjestiti svoju vojsku u
zimovnike i legije podijeliti po raznim državama. Gaju Fabiju zapovjedio
je da jednu legiju povede u zemlju Morinjana, Kvintu Ciceronu naredio je
da drugu odvede u zemlju Nervljana, dok je Lucije Roscije treću poveo u
zemlju Esuvljana. Četvrtoj je zapovjedio da zimuje pod zapovjedništvom
Tita Labijena u zemlji Remljana, a na granici Treveraca. Tri je legije
smjestio kod Belovačana postavivši im za zapovjednika kvestora Marka
Krasa te legate Lucija Planka i Gaja Trebonija. Jednu je legiju koju je
nedavno bio unovačio s one strane Pada s pet kohorti poslao u zemlju
Eburonaca. Taj narod većim dijelom stanuje između Mose i Rajne. Njime
su vladali Ambioriks i Katuvolk. Za zapovjednike spomenutih četa
postavio je legate Kvinta Titurija Sabina i Lucija Aurunkuleja Kotu. Kad je
na ovaj način razmjestio i podijelio legije, nadao se da će se lakše opskrbiti
žitom. Zimovnici legija, osim one jedne legije, ipak nisu bili mnogo
udaljeni jedan od drugoga, najviše 100 000 koraka. Udaljenom je legijom
zapovijedao Lucije, a tu je on odveo u najmirniji i najpokorniji kraj. Zatim
je Cezar odlučio ostati u Galiji dok ne sazna da su sve legije smještene a
zimovnici utvrđeni.

25. U zemlji Karnućana vladao je Tazgecije, rođen u uglednoj

porodici, čiji su preci u davnini vladali tom zemljom. Njemu je Cezar zbog
hrabrosti i odanosti vratio kraljevsku čast njegovih predaka, jer se u svim
ratnim pothvatima obilno koristio njegovim znanjem i trudom. Tazgecija
su u trećoj godini njegova vladanja ubili neprijatelji, dok su ih na to
poticali i mnogi iz građanskog staleža. Sve je to bilo javljeno Cezaru.
Bojeći se da se ne bi njihovim poticajem država odmetnula od naroda
rimskoga, jer ih je više bilo umiješano u ubojstvo Tazgecija, on zapovjedi
Luciju Planku da što brže sa svojom legijom krene iz Belgije u zemlju
Karnućana i da tamo prezimi. Zatim mu je još naredio da pohvata one koji
su ubili svoga kralja i da ih k njemu pod stražom uputi.
Upravo u to vrijeme obavijestili su ga svi legati kao i kvestor da su
legije koje im je povjerio doveli u zimovnike i njih utvrdili.

26. Petnaest dana nakon što su naši borci stigli u svoje zimovnike
Ambioriks i Katuvolk podigli su svoja plemena na ustanak i nagovorili ih
da se odmetnu od rimskog naroda i Cezara. Kad su izašli na granicu svoga
kraljevstva pred Sabina i Kotu, pošto su dopremili u zimovnik žito,
potaknuti izvještajima iz zemlje Treveraca i njihovim vođom
Indutiomarom, pobunili su svoje zemljake te se iznenada oborili na vojnike
koji su išli u nabavu drva, a onda s jačim odredima započeli jurišati na
tabor.
Naši su pak vojnici brzo pograbili oružje, popeli se na nasip, dok su
konjanici iz Hispanije izletjeli na jednu stranu tabora i u konjaničkom
okršaju nadvladali neprijatelje. Zbog toga su neprijatelji bili očajni, te su se
odmah povukli i prestali jurišati. Onda su počeli prema svojim običajima
glasno dozivati naše vojnike da prenesu svojim zapovjednicima da netko
dođe k njima na dogovor. Dovikivali su da bi oni rado nešto govorili o
zajedničkim pitanjima, jer se tako, kako se oni nadaju, mogu izgladiti sve
razmirice.

27. K njima je Cezar zbog dogovora poslao rimskoga viteza Gaja

Arpineja, koji je bio prijatelj Kvinta Titurija, te još Kvinta Junija iz
Hispanije; taj je i prije odlazio u ime Cezara pregovarati s Ambioriksom.
Pred tim je izaslanicima ovako progovorio Ambioriks:
– Priznajem da me je Cezar svojim dobročinstvima veoma zadužio.
Njegovim sam se nastojanjem oslobodio svih poreza koje sam obično
morao slati svojim susjedima Atuatučanima. Cezar mi je povratio sina
jedinca kao i sinovca koje sam morao predati Atuatučanima kao taoce. Oni
su prema njima postupali kao prema zarobljenicima i još su ih držali
okovane u lancima. Juriš na tabor nije se dogodio po mojoj zapovijedi a ni
prema mome raspoloženju. Na to su me primorali poglavice u državnoj
upravi, a nad vladom i upravom puk ima isto toliko vlasti koliko i one nad
pukom. Osim toga kao uzrok rata može se navesti i to što država nije
mogla nikako izbjeći iznenadnu urotu Gala. Sve to može dokazati i moja
moć, jer nisam tako ograničen državnik pa da ne bih uočio da mi je
nemoguće vlastitim snagama uništiti rimski narod. Ipak, Gali su stvorili
jedinstven plan, a taj se sastoji u ovome. Zaključili su da upravo danas
navale na sve Cezarove zimovnike, da ne bi pojedine legije mogle jedna
drugoj priteći u pomoć. Mi kao Gali nismo mogli Galima odbiti njihove
zahtjeve tako lako, pogotovo kad se činilo da se za sve jednako kani
izvojštiti sloboda. Budući da sam im udovoljio onoliko koliko to zahtijeva
ljubav prema domovini, sad se moram sjetiti svih onih dobročinstava koje
mi je učinio Cezar. Ja opominjem i zaklinjem Titurija da mi ukaže
gostoprimstvo, pa da se pobrine za svoj spas i spas svojih vojnika, jer je
jaka četa Germana najamnika već prešla Rajnu. Ona će za dva dana biti
ovdje. Na vama je da izvedete svoje vojnike iz zimovnika, a da to ne opaze
susjedi, pa da ih odvedete Ciceronu ili Labijenu od kojih je jedan od vas
daleko otprilike 50 000 koraka a drugi nešto više. Ja vam obećavam i
svojom prisegom potvrđujem da će im prolaz kroz moju zemlju biti
siguran. Dok to radim, ja se brinem za svoju državu, jer ću se na taj način
riješiti zimovnika i ujedno ću uzvratiti Cezaru za sve njegove usluge.
Kad je Ambioriks izrekao ovaj govor, udaljio se i krenuo u svoj
tabor.

28. Arpinej i Junije obavijestili su legate o onome što su čuli iz

Ambioriksovih usta. Sve ih je smeo taj iznenadni događaj. U sebi su mislili
da, premda su to riječi neprijatelja, ipak o njima treba voditi računa.
Pogotovo ih je iznenadila činjenica da bi se neugledna i slaba država
Eburonaca, što se jedva moglo i pomisliti, od svoje volje usudila voditi rat
s rimskim narodom.
Zato su cijelu stvar iznijeli pred ratno vijeće. Za vrijeme rasprave
među zapovjednicima je iskrsla velika svađa. Lucije Aurunkulej i mnogi
vojnički tribuni i centurioni prvoga reda držali su da ništa ne valja poduzeti
na brzu ruku, a još manje odlaziti bez Cezarova znanja iz zimovnika. Svoje
su mišljenje obrazlagali time što su govorili da se u dobro utvrđenom
zimovniku mogu suzbiti koliko mu drago jake čete, pa bile i germanske. Za
njih je glavni dokaz što su već odbili prvu neprijateljsku navalu i što su ih
čak porazili. Sad imamo, govorili su, dovoljno hrane, a usto će nam stići
pomoć iz najbližih zimovnika kao i od samoga Cezara. Kao posljednji i
najjasniji dokaz iznosili su da nema ničega sramotnijega a ni lakoumnijeg
nego stvarati odluke prema savjetu neprijatelja u tako ozbiljnoj situaciji!

29. Nasuprot ovim razlaganjima Titurije je glasno isticao da će im

biti prekasno ako se neprijatelji sjedine s Germanima i ako nagrnu veće
čete ili ako najveći zimovnik pogodi velika nesreća. Mi nemamo vremena
za vijećanje, govorio je Titurije. Izrazio je mišljenje da je Cezar vjerojatno
krenuo u Italiju, jer inače ne bi neki Karnućani bili ubili svoga kralja
Tazgecija, a ni Eburonci ne bi, da je on ovdje, nas toliko prezirali da bi
navalili na tabor. Titurije je još rekao da se ne obazire na savjet
neprijatelja, nego na same događaje. Objašnjavao je svoje mišljenje ovako:
– Na dohvatu je Rajna, a Germani su još uvijek ogorčeni zbog Ariovistove
smrti kao i zbog naših pobjeda. U Galiji sve vrije, jer je doživjela toliko
sramote i jer je podvrgnuta pod vlast rimskoga naroda, dok joj je drevna
slava potpuno potamnjela. Ipak, tko bi mogao povjerovati da je Ambioriks
bez nekog uvjerljiva razloga stvorio upravo onakav plan? Njegov prijedlog
u svakom pogledu pruža sigurnost. Ukoliko nema neke opasnosti, mi ćemo
stići bez ikakve pogibelji do najbliže legije, a ako se sad ujedinjuje cijela
Galija i Germanija, onda je jedini spas brzina. Ne znam kakvim će
svršetkom uroditi savjeti Kote i onih koji se ne slažu s onim što je iznio
Ambioriks. Ukoliko zasad i ne postoji opasnost, ipak se moramo bojati
gladi ako bi se opsjedanje zimovnika oteglo.

30. Kad se o svemu na razne načine raspravljalo i kad su se

centurioni prvoga reda žestoko prepirali s Kotom, zaviknuo je Sabin tako
jakim glasom da su to mogli čuti vrlo mnogi vojnici:
 – Neka vam se dogodi ono što želite! Ne spadam u red onih među
vama koji najviše strepi pred smrću. Oni će, tj. vojnici, znati. Ako ih snađe
kakva zla kob, ti ćeš jedini odgovarati pred njima, jer kad bi ti dopustio,
oni bi već prekosutra otišli u najbliži zimovnik i zajedno s drugima
podnosili ratnu sudbinu, a ne bi odvojeni od ostalih pogibali ni od mača ni
od gladi!

31. Tad su članovi vijeća potreseni slutnjom i neizvjesnošću ustali,

zgrabili jednoga i drugoga za desnicu te ih počeli preklinjati da svojom
tvrdoglavošću i neslogom ne strovale i sve druge u propast. Njihovi su
prijatelji govorili da je lako ako se svi slažu i ako samo jedno odobravaju, a
naprotiv, ako budu nesložni, tad će zacijelo propasti. Na kraju je Kota
popustio, te su svi prihvatili Sabinov prijedlog. Objavili su vojnicima da će
u zoru krenuti. Te su noći svi bili budni jer je svaki vojnik gledao što bi od
oružja i oruđa mogao sa sobom ponijeti, a što ostaviti u zimovniku. Budući
da se raspravljanje bilo oteglo do ponoći, krenuli su u osvit u dugoj koloni
iz tabora s vrlo velikom prtljagom,45 kao da ih nije na to nagovorio
neprijatelj, već najbolji prijatelj.

32. Ali, budući da su neprijatelji zbog buke po noći uočili da će

rimski vojnici krenuti, a na to ih je još upozorila budnost samih vojnika,
postavili su nedaleko u šumi 2000 koraka udaljenu zasjedu na prikladnom i
zaštićenom mjestu i tu su očekivali dolazak Rimljana.
Zatim, kad se većina naše vojske spustila u neku kotlinu, odjednom
su se pojavili sa svih strana neprijatelji iz zasjede i to na jednom i drugom
kraju doline i počeli napadati naše posljednje kolone, dok prednjima nisu
dopustili da se uspinju; tako su zametnuli bitku na mjestu koje je za naše
borce bilo vrlo nezgodno.

33. Istom je tada Titurije, koji se baš ni za što nije bio pobrinuo,
počeo trčati ovamo i onamo, te razmještati kohorte i to tako bezglavo da su
svi zaključili da je zapao u pravi panični strah. To se obično događa svima
onima koji tek onda stvaraju plan kad je događaj u toku. Ipak, Kota je o
svemu vodio računa i naslućivao da bi se to moglo dogoditi, pa zbog toga i
nije bio za odlazak iz zimovnika; taj se za sve pobrinuo. On je zaista
obavljao svoju dužnost kao pravi zapovjednik; pozivao je vojnike u borbu,
sokolio ih, a za vrijeme neprijateljske navale borio se kao i svaki drugi
vojnik. Ali kako je kolona vojske bila vrlo duga, pa sami nisu mogli sve
odrede obići niti su se mogli pobrinuti za sve ono što je trebalo učiniti,
zapovjedili su na kraju da se svim vojnicima objavi da napuste prtljagu i da
se formiraju u krug. Iako se ne smije ovoj naredbi prigovarati upravo u
ovakvom slučaju, ipak je ona bila neumjesna. Ona je otela svaku nadu
našim vojnicima, a neprijatelje učinila borbenijima, jer se činilo da je
postupak naših zapovjednika proizašao iz krajnjeg straha i očaja. Osim
toga, dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Vojnici su se razbježali na
sve strane napuštajući bojne znakove i odlazili do prtljage uzimajući ono
što je kome bilo najdraže. Pritom su se žurili da to zgrabe; na svim je
stranama nastala vika i jauk.

34. Barbari su znali što žele. Njihovi su zapovjednici objavili da se

nitko ne miče iz svoga reda. Vojnicima je rečeno da njima pripada plijen i
da se za njih čuva sve ono što Rimljani budu napustili. Još su im
zapovjednici poručili da sve ovisi o pobjedi.
I naši su se vojnici jednako kao i neprijatelji hrabro i ogorčeno borili.
Iako ih je vođa bio napustio kao i ratna sreća, ipak su sve nade polagali
samo u svoju hrabrost. Zato je palo mnogo neprijatelja upravo na onoj
strani na kojoj su naši navaljivali. Kad je Ambioriks to opazio, zapovjedio
je da se izdaleka odapinju strijele, a da njegovi borci ne prilaze bliže
neprijatelju. Još im je naredio da uzmiču odanle kamo Rimljani budu
navalili, jer im ne mogu svojim lakim oružjem naškoditi i jer su naviknuti
na takvu borbu u kojoj će poslije uzmaka ponovo progoniti neprijatelje,
kad se ovi budu vraćali svojim legionarskim bojnim znakovima.
35. Neprijatelji su se veoma strogo pridržavali zapovijedi svoga
zapovjednika. Kad god bi koja rimska kohorta izašla iz kruga i počela
navaljivati, oni bi veoma brzo pobjegli. Ali tad je ta strana ostajala
nezaštićena i s otvorena boka bila izvrgnuta napadu strijelaca. Zatim, kad
bi se počeli vraćati na ono mjesto s kojega su krenuli, napali bi ih oni koji
su se onamo povlačili, a zatim oni koji su bili najbliže. Ukoliko su ustrajali
na jednom mjestu, nisu mogli u borbi pokazati svoje junaštvo, a nisu se
mogli ukloniti napadima strijela jer su imali zbijene redove. Premda su
mnogi od njih bili ranjeni i premda su trpjeli u svakom pogledu ratne
nedaće, ipak su se odupirali. Već je dobar dio dana bio minuo, jer se borba
vodila od zore do osmog sata, ali oni nisu ništa učinili što bi bilo nečasno
za njih. U toj je borbi neprijateljsko koplje probilo oba stegna vrlo hrabrom
i uglednom Titu Balvenciju koji je prošle godine vodio prvu centuriju. Pao
je u borbi i Kvint Lukanije koji je bio istoga čina kao Balvencije, kad je
pristizao u pomoć ranjenomu sinu. Legata Lucija Kotu ranio je hitac iz
praćke usred lica dok je sokolio redom sve kohorte i bojne redove.

36. Sve je to uzbudilo i ogorčilo Kvinta Titurija, pa je onda kad je

izdaleka opazio Ambioriksa kako sokoli svoje vojnike poslao svoga
tumača Gneja Pompeja da bi ga zamolio da poštedi njega i njegove
vojnike. Ambioriks, umoljen, ovako je odgovorio preko tumača:
– Ukoliko Titurije želi sa mnom razgovarati, ja ću ga rado saslušati.
Nadam se da će mi poći za rukom da u svoga naroda isposlujem sve ono
što je moguće za spas vojnika, dok se Tituriju – dajem mu svoju riječ –
neće ništa zla dogoditi.
Sabin se posavjetovao s ranjenim Kotom čini li se njemu prikladnim
napustiti borbu i zajednički se dogovoriti s Ambioriksom. Izjavio je da se
on nada kako će u Ambioriksa moći isposlovati spas za sebe i svoje
vojnike. Kota je odgovorio da mu nije ni na kraj pameti sastati se s
naoružanim neprijateljem. I ostao je kod svoje odluke.
37. Sabin je zapovjedio svojim vojničkim tribunima i centurionima
prvoga reda koji su se tada nalazili u njegovoj blizini da krenu zajedno s
njim. Kad se približio Ambioriksu, pozvan da skine oružje, pokorio se
zapovijedi i svojima je naložio da to isto učine. Za vrijeme dok su
međusobno razgovarali, Ambioriks je namjerno odugovlačio razgovor, a
dotle su njegovi vojnici postupno opkolili Sabina i iznenada ga smaknuli.
Tad su neprijatelji prema svom ratnom običaju počeli klicati: – Pobjeda!
Pobjeda! – Onda su još jače počeli urlikati, a zatim su navalili na naše
vojnike i potpuno ih smeli. U tom je metežu poginuo Lucije Kota s
većinom vojnika. Ostali su uzmaknuli u tabor iz kojega su bili izašli. Tad
je i orlonoša Lucije Petrozidije bacio svoga orla preko nasipa kad ga je
opkolilo veliko mnoštvo neprijatelja, dok je sam pao u junačkom boju
ispred tabora. Oni koji su se nalazili u taboru teškom su mukom do noći
odolijevali navali neprijatelja. Preko noći, izgubivši sasvim nadu u spas,
svi su do jednoga izvršili samoubojstvo. Samo je nekolicina vojnika
izmakla iz borbe, pa je nepoznatim putovima kroz šume stigla k legatu Titu
Labijenu u zimovnik i obavijestila ga o nesretnom događaju.

38. Ambioriksa je ova pobjeda uzoholila, pa je odmah sa svojim

konjaništvom krenuo u zemlju Atuatučana koji su bili susjedi njegova
kraljevstva. Nije prestao marširati ni po danu ni po noći, dok je pješačkim
četama naredio da ga slijede. Kad je Atuatučanima ispripovjedio što je
učinio i kako je pobijedio, oduševio ih je za ustanak. Onda je otišao
drugoga dana u zemlju Nervljana i opomenuo ih da ne odustanu od borbe
te da ne propuste priliku da se zauvijek oslobode i da se osvete Rimljanima
za sve one nepravde koje su od njih prepatili. Navodio im je da su ubijena
dva legata, a da je velik dio rimske vojske propao. Još ih je uvjeravao da
nije teško napasti legiju koja zimuje pod zapovjedništvom Cicerona i onda
je svu sasjeći. Obećao im je da će im pri tom pothvatu biti od pomoći.
Ovim je riječima vrlo lako oduševio Nervljane.
39. Zato su oni odmah razaslali poslanike Ceutroncima, Grudijcima,
Levačanima, Pleumokšanima i Gejdumnjanima, jer su svi oni bili pod
njihovom vlašću, s naredbom da sakupe što više vojske te da onda
iznenada domarširaju do Ciceronova tabora,46 dok još nije obaviješten o
Titurijevoj smrti.
Ali i njemu se dogodilo ono što se moralo dogoditi. Konjanici koji su
se iznenada pojavili ulovili su nekolicinu vojnika koji su se bili razišli po
šumama da nabave drva i građu za utvrde. Kad su ih pohvatali, počeli su
Eburonci, Nervljani, Atuatučani i svi njihovi saveznici i štićenici s jakim
odredima navaljivati na legiju.
Tad su naši borci vrlo brzo skočili na oružje i popeli se na nasip.
Održali su se jedva onoga dana, jer su neprijatelji svu svoju nadu polagali u
brzinu. Budući da su već jednom pobijedili, tvrdo su vjerovali da će
neprestano pobjeđivati.

40. Ciceron je odmah poslao Cezaru pismo, dok je vojnicima obećao

veliku nagradu ako mu ga predaju. Budući da su svi putovi bili
zaposjednuti, neprijatelji su uhvatili izaslanike. Noću su od građe što su je
bili dovezli za utvrde nevjerojatnom brzinom podigli najmanje sto i
dvadeset tornjeva i ujedno dovršili ono što im se činilo da još treba
dovršiti. Sutradan su neprijatelji okupili još više četa, pa su počeli jurišati
na tabor i puniti jarak. Naši su se odupirali isto onako kao i prvoga dana.
Ista se taktika primjenjivala i ponavljala iz dana u dan. Naši nisu ni načas
noću prekidali posao; štoviše, ni ranjenima ni bolesnima nisu dopuštali da
se odmaraju. Sve ono što je trebalo za drugi dan dovršavali bi noću. Tako
su pripremili mnogo nagorjelih kolaca, pa zatim svu silu zidnih kopalja,
dok su u tornjevima zabili podove, a od pruća ispleli krunu i ogradu. Sam
Ciceron, premda je bio slaba zdravlja, nije se odmarao ni po noći, te su
sami vojnici dolazili k njemu i molili ga da se čuva i da pazi na svoje
zdravlje.

41. Tad su vođe i poglavice Nervljana, koji su se osmjelili stupiti

pred Cicerona na razgovor i to zbog prijateljskih veza, rekli da bi živo
željeli s njim razgovarati. Kad im je Ciceron dopustio, kazali su mu što je
Ambioriks razgovarao s Titurijem. Izjavili su da je buknuo ustanak u
cijeloj Galiji i da su Germani prešli preko Rajne. Još su rekli da Cezarov
zimovnik kao i druge zimovnike opsjedaju neprijateljske čete. Spomenuli
su mu i Sabinovu smrt i upozorili na Ambioriksa zbog potvrde u istinitost
svojih riječi. Varaju se oni koji se nadaju u pomoć ljudi koji se sami ne
pouzdavaju u svoju snagu. Ipak su rekli da su oni skloni Ciceronu i
rimskom narodu te da ni zbog čega drugoga ne prigovaraju osim što se
njihov zimovnik nalazi u njihovoj zemlji. Odrješito su rekli da ne žele da
se ta navika ukorijeni u njihovoj zemlji:
– Što se tiče nas, vi možete otići iz zimovnika i uputiti se u bilo koji
kraj prema svojoj želji a da ne budete u strahu pred nekim nasiljem.
Ciceron im je ovako odgovorio: – Rimski narod ne običava
prihvaćati uvjete koje mu nameće naoružani neprijatelj. Ako želite položiti
oružje, vi me izaberite za pomagača, a ja ću vas odvesti k Cezaru kad vi
pošaljete poslanike. Nadam se da će im on zbog svoje pravednosti
udovoljiti u svemu što od njega budu tražili.

42. Kad je Nervljane nada u uspjeh iznevjerila, počeli su opasivati

zimovnik jarkom visokim devet a širokim petnaest stopa. Taj su način
opsjedanja naučili prijašnjih godina dok su s nama bili u prijateljskim
vezama, a isto tako od onih koje su zarobili, a prije su pripadali našim
četama. Ipak, nedostajalo im je željezno oruđe koje je za takvu vrst posla
bilo prikladno, te su teškom mukom morali busenje sjeći mačem, a onda
rukama i u kabanicama prenositi zemlju.47
Nije prošlo ni tri sata otkako su započeli raditi, a već su završili
utvrdu u dužini od tri koraka; prema tome se moglo zaključiti koliko ih je
mnoštvo moralo biti. Zatim su iz dana u dan počeli pripremati građu i
graditi tornjeve prema visini nasipa, onda "srpove" i bojne krovove. I tu su
vrstu građenja naučili kao naši zarobljenici.
 43. Sedmoga dana opsade nastao je žestok vjetar. Tad su neprijatelji
počeli praćkama bacati ražareno zrnje od meke gline kao i goruće strijele48
na daščare koje su bile pokrivene na galski način. Te su se brzo upalile, a
silan vjetar odmah raznio plamen po cijelom taboru. Onda su neprijatelji
započeli uz silnu viku, kao da su već sigurni u pobjedu, primicati tornjeve i
bojne krovove i ljestvama se penjati na nasip. Ipak, vojnici su bili toliko
hrabri i toliko svjesni da nijedan od njih nije napuštao nasip; štoviše, nitko
se gotovo nije na ovo obazirao, nego su se ogorčenije borili ukoliko ih je
više plamen sa svih strana opkoljavao i neprijatelji na njih odapinjali veći
broj strijela, a usto su opazili da im je sva prtljaga izgorjela. Taj je dan bio
najteži za naše borce. Ipak se on tako završio da je pao velik broj
neprijatelja, da su mnogi bili ranjeni, jer su se protivnički borci bili u
skupinama nagruvali pod samim nasipom, a onda zbog toga nisu mogli
propustiti one prve u bojnom redu ako je trebalo uzmaknuti.
Kad je silina vatre malo popustila a primaknuti toranj na jednom
mjestu počeo dodirivati nasip, uzmaknuli su centurioni treće kohorte s
onog mjesta na kome su stajali; onda su za sobom povukli i druge, pa su
počeli pokretima ruku i riječima pozivati neprijatelje da uđu ako imaju
smjelosti. Tad su sa svih strana nabacali na njih kamenje i toranj zapalili.

44. U toj su se legiji nalazili vrlo hrabri junaci centurioni Tit Pulion i
Lucije Voren; jedan i drugi bili su skori kandidati za veće počasti. Ipak su
se često međusobno prepirali tko je od njih bolji junak i kroz dugi niz
godina natjecali se za prve počasti.
Tad je u vrijeme najogorčenije borbe kod utvrda rekao Pulion: – Što
oklijevaš, Vorene? Zar još čekaš drugu zgodu da bi pokazao svoje
junaštvo? Ovaj će dan presuditi naše razmirice! – Kad je to rekao, izašao je
iz opkopa i nasrnuo na neprijatelje i to upravo u one njihove redove koji su
bili najgušći.
Ali ni Voren nije ostao iza nasipa, nego je pošao za Pulionom jer se
bojao da će ostali vojnici misliti da se nije usudio i sam učiniti ono što je
učinio Pulion. On je iz velike daljine bacio koplje na neprijatelja, te je
probio jednog borca što je izletio iz mnoštva. Toga su teško ranjena i
uskoro mrtva neprijatelji zaštitili štitovima, a onda su svi do jednoga sasuli
strijele na Puliona; tako mu nisu dopustili da uzmakne. Probili su
strijelama Pulionov štit, a njihova se sulica zabola u remen. Na taj mu je
način sulica odmaknula korice i kad je htio isukati mač, nije mogao micati
desnom rukom. Onda su na njega bez zaštite i obrane napali neprijatelji.
Tad mu je priskočio u pomoć takmac Voren. Pomogao mu je u nevolji.
Kad su to vidjeli neprijatelji, odmakli su se od Puliona, jer su držali da ga
je strijela ubila. Voren je izbliza sjekao mačem; jednog je neprijateljskog
vojnika ubio, a onda su ostali uzmakli. Ipak, dok je s ogorčenjem napadao,
izmaknula mu se noga i pao je u jamu. Sad su i njega opkolili neprijatelji,
ali je Pulion priskočio u pomoć. Poslije su se obojica, kad su posmicali
mnoge neprijateljske vojnike, uz veliko oduševljenje svojih drugova vratili
u opkope.
Na taj se način sreća u natjecanju i borbi poigrala s obojicom, pa je
osobni neprijatelj bio svom osobnom neprijatelju od pomoći. Sad se nije
moglo prosuditi koga treba držati za boljega junaka.

45. Ukoliko je jurišanje neprijatelja iz dana u dan bivalo sve strašnije

– pogotovo kad je velik broj vojnika bio iscrpljen zbog rana, te se broj
braniča smanjio – utoliko su češće zapovjednici slali pisma i glasnike
Cezaru. Neke su neprijatelji zarobili i posmicali pred očima naših vojnika.
U taboru je bio jedan plemić iz naroda Nervljana po imenu Vertik.
Taj je odmah u početku opsjedanja zimovnika bio prebjegao k Ciceronu i
pokazao najveću odanost. On je nagovorio jednoga roba, obećavajući mu
slobodu i velike nagrade, da odnese pismo Cezaru. Rob je pismo omotao
oko koplja i onda krenuo. Budući da je bio Gal, prešao je, a da nitko nije u
njega sumnjao, među druge Gale i onda stigao k Cezaru.
Od njega je Cezar doznao za pogibelj koja prijeti Ciceronu i njegovoj
legiji.

46. Kad je Cezar primio pismo oko jedanaestog sata po danu, odmah
je uputio glasnika kvestoru Marku Krasu koji se nalazio u zemlji
Belovačana; njegov je zimovnik bio udaljen od Cezarova oko 35 000
koraka. Zapovjedi da legija oko ponoći krene i da domaršira k njemu. Kad
je Kras primio poruku, odmah je krenuo na put. Drugoga je glasnika Cezar
poslao Gaju Fabiju. Preko njega mu je zapovjedio da svoju legiju povede u
zemlju Atrebaćana; tim je putem Cezar morao uskoro proći. Zatim je pisao
Labijenu da sa svojom legijom stigne u zemlju Nervljana, ako mu je to
moguće učiniti za dobro države. Ostali dio vojske, koji se nešto dalje
nalazio, kako je mislio, nije htio više čekati. Iz najbližih zimovnika
prikupio je oko četiri stotine konjanika.
 47. Oko treće noćne straže Cezar je saznao od četa prethodnica49 da
je Kras stigao i onoga dana prevalio 20 000 koraka. Krasu je povjerio
zapovjedništvo u gradu Samarobrivi i ujedno mu dodijelio legiju, jer je u
tom gradu bio ostavio svu prtljagu, taoce iz država, državna pisma i sve
žito što ga je prije bio dopremio za zimu.
Ni Fabije se nije dugo zadržao na putu, jer mu je tako bilo
zapovjeđeno, pa je na maršu susreo Cezara. Labijen je bio saznao za
propast Sabinovu i uništenje kohort i, kako su na nj bile navalile sve čete
Nervljana, pobojavao se da ga ne bi onda kad krene na put napali
neprijatelji, a on im ne bi mogao odoljeti, te bi oni s pravom držali da bježi,
jer ih je zanijela slava zbog nedavne pobjede. Zbog toga je pismeno
odgovorio Cezaru kolika bi bila pogibelj ako bi htio izvesti svoju legiju iz
zimovnika. Zatim mu je opisao događaje u zemlji Eburonaca i ujedno ga
obavijestio da su se sve čete Treveraca, tj. konjanici i pješaci, spustile s
uzvisina i da se nalaze oko 3000 koraka daleko od njegova tabora.

48. Cezar je odobrio Labijenovu odluku. Iako ga je nada iznevjerila,

te je od tri legije bio spao na dvije, ipak je znao da je jedina pomoć i spas u
brzini.
Zato je brzim marševima stigao u zemlju Nervljana. Tu je doznao od
zarobljenika što se događa u Ciceronovu zimovniku, a i u kakvoj je on
opasnosti. Tad je Cezar obećao veliku nagradu nekom galskom konjaniku
ako Ciceronu odnese njegovo pismo. Taj je list Cezar napisao na grčkom
jeziku, da neprijatelji ne bi bili upućeni u naše planove ako bi zarobili
teklića s pismom. Opomenuo ga je, ako mu ne bude moguće ući u
zimovnik, da onda pismo priveže na vrh koplja, pa da ga kopljem prebaci u
zimovnik.
U pismu je Cezar javljao da uskoro dolazi u pomoć sa svim legijama.
Usto je podsjetio Cicerona na njegovo staro junaštvo.
Kad je Gal stigao pred zimovnik, u strahu od smrti bacio je koplje
onako kako mu je Cezar naložio. Ono je zapelo za zidove tornja, pa ga naši
nisu mogli dva dana uočiti. Trećeg je dana neki vojnik opazio koplje,
skinuo ga i ponio Ciceronu. On je pročitao pismo pred sakupljenim
vojnicima i u njima razbuktao radost.
Izdaleka su uskoro vojnici ugledali dim od požara. To je bio očit
znak da legije dolaze.

49. Kad su Gali od svojih prethodnica saznali za Cezarovo

približavanje s vojskom, odmah su napustili opsjedanje i sa svim četama
krenuli na Cezara. Neprijateljska je vojska brojala otprilike 60 000 ljudi
pod oružjem. Tom je prilikom Ciceron zamolio onoga istoga Vertika što
sam ga prije bio spomenuo, Gala koji je nosio pismo privezano oko koplja,
da bi ponovo odnio drugo pismo Cezaru. Ciceron ga je opomenuo da bude
mudar i oprezan. U pismu je javljao da su neprijatelji napustili opsjedanje
njegova zimovnika, ali da sad kreću protiv njega.
Cezar je dobio pismo oko ponoći. Odmah je o tome obavijestio svoje
vojnike i osokolio ih za borbu. Sutradan u zoru krenuo je dalje na put. Kad
je vojska bila odmakla oko 4000 koraka, ugledali su borci s one strane
doline i potoka mnoštvo neprijatelja. Bila je velika opasnost zametnuti
borbu na nezgodnom mjestu s tako malim brojem vojnika. Zato je Cezar,
jer je znao da se Ciceron oslobodio opsjedanja, držao da može mirne duše
polaganije marširati. Stoga je podigao tabor na najboljem mjestu koje je tu
mogao izabrati. Iako je tabor po sebi bio malen, u njemu je bilo oko 7000
vojnika, a usto su bili bez prtljage, ali ipak ga je još više stegnuo, suzivši
prolazne staze u taboru što je više mogao, u namjeri da bi na sve navalio
najveći prezir neprijatelja. Međutim, na sve je strane razaslao velik broj
uhoda, da istraže kojim bi se putem moglo najlakše prijeći dolinom.

50. Onaj dan vodili su se mali okršaji konjaničkih odreda na obali

potoka. Obje su strane ostale na zgodnom prirodnom položaju, Gali zbog
toga što su se nadali da će stići jače čete, a Cezar zato što je htio voditi
borbu s ovu stranu doline ispred svoga tabora, ako mu slučajno ne pođe za
rukom da svojim tobožnjim strahom domami neprijatelje do mjesta koje je
bilo za nj zgodno. Zatim, ako to ne bude mogao postići, da bi istražio
putove i s manjom opasnošću prešao potok i dolinu.
U zoru se neprijateljsko konjaništvo približilo taboru i započelo
borbu s našim konjanicima. Cezar je namjerno zapovjedio konjanicima da
uzmaknu i da se vrate u tabor; ujedno je zapovjedio da se svuda u taboru
načini viši nasip i zazidaju taborska vrata. Osim toga, naredio je da pri tom
poslu bude što više vike, žurbe i trke kao da ih je tobože obuzela panika.
 51. Sve je to domamilo neprijatelje, te su oni preveli svoje čete i
svrstali bojni red na nezgodnom mjestu. Kad su naši čak nestali s nasipa,
oni su se još više približili i sasuli svu silu strijela u opkope te poslali na
sve strane tekliće, naredivši im da objavljuju želi li itko, bio on Gal ili
Rimljanin, prijeći na njihovu stranu; to im je moguće učiniti do trećeg sata,
jer poslije ta blagodat ne vrijedi.
Budući da su toliko bili prezreli naše borce, počeli su jedni rukama
kidati nasip, dok su drugi punili jarke, jer su sva vrata tabora bila zazidana
jednim redom busenja. Sad je Cezar provalio na sva vrata, poveo je vojnike
na neprijateljsko konjaništvo i brzo ih nagnao u bijeg. Nitko se od
neprijatelja nije zaustavio da bi pružio otpor. Naši su posmicali velik broj
neprijatelja, dok su druge primorali da bace oružje.

52. Cezar se bojao dalje goniti neprijatelja jer su između njih bile
šume i močvare, a ujedno je vidio da se na taj način ne može ništa
naškoditi neprijatelju. Istoga je dana stigao s čitavom vojskom bez
gubitaka u Ciceronov zimovnik. Začudili su ga podignuti tornjevi, bojni
krovovi i neprijateljski opkopi. Izveo je legiju na smotru; tad je opazio da
je svaki deseti vojnik bio ranjenik. Po tomu je zaključio s kolikom su se
hrabrošću borili Ciceronovi vojnici i uz kakve opasnosti. Pohvalio je
Cirerona i legiju za njihove zasluge. Zatim je istakao hrabrost centuriona i
vojničkih tribuna, jer je od zapovjednika Cicerona saznao da su se divno
borili; ove je usto poimenice pohvalio. Za tragediju Sabina i Kote
podrobnije je doznao od samih zarobljenika.
Drugog je dana okupio svoje vojnike i ispripovjedio im događaj.
Utješio ih je i osokolio. Rekao je da se gubitak koji ih je zadesio zbog
legatove nepromišljenosti mora to spokojnije podnijeti što su milošću
besmrtnih bogova osvetili poraz, ali ni neprijatelji se neće dulje radovati, a
ni naše borce neće dugo izjedati žalost.

53. Međutim, Labijena su o Cezarovoj pobjedi vrlo brzo obavijestili

Remljani, pa je oko vrata tabora nastala vika još prije ponoći, premda je on
bio udaljen od Ciceronova tabora-zimovnika oko 60 000 koraka. Cezar je
onamo stigao poslije devetog dnevnog sata. Svojom su vikom Remljani
dojavili Labijenu pobjedu i čestitali mu. Kad su za to saznali Treverci,
preko noći je pobjegao Indutiomar koji je namjeravao sutradan navaliti na
Labijenov zimovnik. On je svu vojsku bio poveo u zemlju Treveraca.
Cezar je poslao Fabija s legijom natrag u zimovnik. Budući da su u Galiji
nastali nemiri većih razmjera, odlučio je ove zime ostati kod svoje vojske.
Kad se vijest o Sabinovoj tragediji raširila, sve su galske zemlje
počele vijećati o ratu, zatim slati poslanike na sve strane, te se još
raspitivati što drugi namjeravaju i u kojem će predjelu zemlje buknuti rat.
Noću su na osamljenim mjestima držali skupštine.
Cezar je cijelu zimu proveo u teškim brigama jer je neprestano
dobivao izvještaje o namjerama i kretanju galskih plemena. Tako je od
Lucija Roscija koga je bio postavio za zapovjednika Trinestoj legiji dobio
izvješće da su se iz onih država što pripadaju pojasu područja koje se
naziva Aremoričko okupile jake galske čete da napadnu njegovu vojsku, a
u istom je izvještaju stajalo da te neprijateljske snage nisu udaljene od
njegova zimovnika više od 8000 koraka. Ipak su se, kad su saznali za
Cezarovu pobjedu, brzo povukli. Njihovo je povlačenje bilo slično bijegu.

54. No Cezar je iz svake države pozvao na sastanak poglavice, te ih

je počeo najprije zastrašivati otkrivajući im njihove vlastite planove, a onda
i diplomatski nagovarati. Na taj je način velik dio Galije zadržao u slijepoj
pokornosti. Ipak su Senonci, koji su bili osobito jaki i ugledni među
ostalim Galima, zbog svoje države naumili da obore i ubiju Kavarina koga
im je Cezar postavio za kralja. Njegov je brat Moritasgus prije Cezarova
dolaska u Galiju imao vlast u zemlji, dok su prije toga tu istu vlast imali
njegovi preci.
Kad je Kavarin naslutio što mu se priprema, pobjegao je, ali su ga
urotnici progonili do granice i tako ga primorali da bude prognanik. Ipak,
kad su uputili Cezaru poslanike da bi se opravdali zbog svoga čina, on je
naredio da se kod njega sastane njihov senat, ali oni nisu htjeli ni čuti za to.
Nisu se pokorili.
Iz toga je jasno koliko je u tih barbara vrijedilo uvjerenje što se ipak
našlo ljudi koji su bili za to da se vodi rat. Borbeno je raspoloženje obuzelo
duhove svih Gala, pa je i preokrenulo njihovo dotadašnje raspoloženje
prema Cezaru, te su mu bili gotovo sumnjivi svi osim Heduanaca i
Remljana50 koje je on uvijek poštovao. Prve zbog drevne i postojane
vjernosti prema rimskom narodu, a druge zbog nedavnih usluga u ratu
protiv nekih galskih plemena. Ne znam moramo li se tome osobito čuditi, a
i to zbog mnogih razloga. Jedan je i taj što je one koji su se među svim
Galima odlikovali svojim junaštvom žestoko peklo što su od one slave
toliko izgubili pa su morali podnositi gospodstvo rimskoga naroda.

55. Treverci i Indutiomar tijekom cijele zime nisu mirovali. Slali su

preko Rajne poslanike, širili pobunu po državama, obećavali novac i
govorili da je velik dio rimske vojske izginuo, dok je samo malo odreda
ostalo u životu. Ipak im nije pošlo za rukom nagovoriti ni jednu germansku
državu da prijeđe s vojskom rijeku Rajnu. Germani su svoj stav
objašnjavali time što su im dokazivali da su dvaput bili prešli Rajnu, prvi
put pod vođom Ariovistom, a drugi put za vrijeme prijelaza germanskog
plemena Tenktera, pa se zato zbog pređašnjih neuspjeha ne usuđuju po
treći put igrati svojom sudbinom.
Premda je Indutiomar izgubio nadu u podršku Germana, ipak je
nastavio okupljati čete, uvježbavati ih, kupovati konje od susjeda, a onda
okupljati kažnjenike i prognanike iz cijele Galije i primamljivati ih velikim
darovima. Na taj je način u čitavoj Galiji bio stekao tako velik ugled da su
sa svih strana k njemu dolazila poslanstva, te u ime svojih država tražila
njegovu naklonost i prijateljstvo.

56. Kad je Indutiomar opazio da države same od sebe k njemu šalju

poslanike, a da Senonce i Karnućane peče savjest zbog zločina,51 dok se
Nervljani i Atuatučani spremaju za rat protiv Rimljana, te još vjerovao da
će sakupiti i dobrovoljaca ako bude s oružjem krenuo iz svoga kraja,
zakazao je skupštinu. Uostalom, to je prema galskim običajima bio znak za
početak rata.
Prema običajima, u takvu skupštinu dolaze svi sposobni za borbu pod
oružjem. Takav je opći zakon. Tko stigne posljednji, njega pred svima
stave na muke a onda ga usmrte. U toj je skupštini Indutiomar proglasio
Cingetoriksa neprijateljem domovine. To je bio njegov zet i vođa
protivničke stanke. Za njega smo prije spomenuli da je pristao uz Cezara i
ostao mu vjeran; zato mu je Indutiomar zaplijenio sva imanja. Kad je to
obavio, izjavio je u skupštini da su ga pozvali Senonci, Karnućani i
poglavice iz više drugih galskih država. Rekao je da će krenuti u njihove
zemlje preko područja Remljana i pritom da će pustošiti njihova polja.
Ipak, prije nego to bude učinio, svečano je izjavio da će napasti Labijenov
zimovnik i jurišem ga zauzeti.
Zatim je zapovjedio da se sve učini što je htio.
 57. Budući da je Labijenov tabor bio utvrđen prirodnim položajem i
ljudskim rukama, on se nije bojao bilo koje opasnosti koja bi mogla
zaprijetiti njemu ili njegovoj legiji, ali je pazio da ne propusti ni jednu
dobru priliku. Zato, čim je od Cingetoriksa i njegovih rođaka čuo za
Indutiomarov govor u narodnoj skupštini, poslao je glasnike u susjedne
države i od svih je zatražio konjanike. Usto je odredio dan kad bi se morali
na određenom mjestu sastati.
Međutim, Indutiomar se gotovo cijeloga dana znao demonstrativno
pokazivati pred Labijenovim taborom. To je radio najprije da bi vidio
smještaj tabora, zatim da razgovara ili zastrašuje. Tad bi gotovo svi njegovi
konjanici bacali strijele preko nasipa. Labijen je naredio svojim borcima da
ostanu u opkopima, a usto je posebno nastojao da svim mogućim razlozima
prikaže da je u strahu.

58. Budući da je Indutiomar postajao iz dana u dan sve bezobrazniji i

sve se više približavao Labijenovu taboru, ovaj je jedne noći pustio u tabor
konjanike koje je dobio iz raznih država, dok je s pomoću straža zadržao
sve svoje borce, ali tako oprezno da to nitko nije mogao dojaviti
Trevercima.
U to je vrijeme prema svojoj dnevnoj navici Indutiomar prišao taboru
i tu izgubio mnogo vremena, gotovo čitav dan. Njegovi su konjanici bacili
koplja i dodali svu silu pogrdnih riječi pozivajući naše u borbu. Naši su bili
mirni, nisu se na to obazirali. Podvečer su neprijatelji, kad im je sve
dodijalo, napustili ovaj predio i raspršili se jedni ovamo a drugi onamo.
Tad je iznenada Labijen kroz dvoja vrata tabora pustio konjaništvo.
Naredio im je da svi udare samo na Indutiomara, kad neprijatelje natjeraju
u bijeg, jer je znao da će se dogoditi onako kao što se i dogodilo, a usto da
ne ranjavaju svoje protivnike dok Indutiomar ne bude ubijen. Labijen je
dobro smislio jer nije htio da gube vrijeme i prilike dok budu udarali na
borce, a da dotle ovaj pobjegne kad mu se pruži najbolja zgoda. Obećao je
velike nagrade onima koji ga budu smakli. Zatim je poslao kohorte u
pomoć svojim konjanicima.
Uspjeh je potvrdio njegovu namjeru. Budući da su svi navalili na
pratnju Indutiomarovu i na njega, zatekli su ga upravo na prijelazu preko
rijeke. Tad su ga ubili a glavu mu donijeli u tabor. Na povratku su
konjanici sasjekli sve neprijatelje koje su mogli stići.
 Kad se za Labijenov uspjeh pročulo, razišle su se sve čete Eburonaca
i Nervljana koje su se bile sakupile. Poslije toga događaja Cezar je
upravljao nešto mirnijom Galijom.
 ŠESTA KNJIGA

1. Budući da je Cezar zbog više razloga očekivao da će se ustanak u

Galiji još više razbuktati, počeo je novačiti s pomoću legata Marka Silvana,
Gaja Antistija Regina i Tita Sekstija. Ujedno je pismeno zamolio
prokonzula Gneja Pompeja koji je zbog političkih prilika u Republici
morao s vojskom, iako je imao zapovjedničku vlast, ostati izvan grada
Rima,52 da zapovjedi neka se oni odredi koje je kao konzul s ove strane
Alpa stavio pod prisegu53 okupe pod bojne znakove i dođu k njemu.
Mnogo mu je bilo stalo do toga da Gali i ubuduće misle kako je snaga
Italije tolika da može, ako je i doživjela poraz, opet ne samo nadoknaditi
taj gubitak nego i još veću vojsku sakupiti.
Kad je Pompej iz ljubavi prema Cezaru kao prijatelju i zbog same
države udovoljio njegovoj želji, Cezar je preko svojih pouzdanika vrlo brzo
obavio novačenje. Prije svršetka zime bile su formirane tri legije i onda su
stigle k Cezaru. Podvostručio se broj onih kohorti koje je Titurije bio
izgubio. Na taj je način Cezar brojem vojnika i svojom taktičkom brzinom
dokazao što zna učiniti moć i disciplina rimskoga naroda.

2. Kad je Indutiomar poginuo, o čemu smo već govorili, Treverci su

predali vlast njegovim rođacima. Ti su neprestano poticali susjede
Germane na pobunu, a usto su im i novac obećavali. Budući da za svoj
plan nisu mogli oduševiti susjede, počeli su agitirati među Germanima koji
su boravili u udaljenijim krajevima. Kako su za svoje namjere pridobili
neke germanske države, zadali su jedni drugima vjeru a taocima su
zajamčili obećani novac.
Čim je Cezar za to saznao i naslutio da se sada na sve strane sprema
rat, te da su Nervljani, Atuatučani i Menapljani zajedno sa svim
Germanima s ove strane Rajne ustali na oružje, te da Senonci nisu
poslušali njegove zapovjedi, već da zajednički vijećaju s Karnućanima i
poglavicama susjednih država kao i da Treverci uznemiruju Germane
učestalim poslanstvima, držao je da se mora nešto prije nego je mislio
spremati za rat.

3. Zato je okupio četiri najbliže legije i iznenada krenuo u zemlju

Nervljana, premda još nije bila prošla zima. Tako je pohvatao veliko
mnoštvo boraca i stoke prije nego što su se oni mogli snaći ili sabrati.
Plijen je prepustio vojnicima, a onda je opustošio polja i primorao
neprijatelje da se predaju i da izruče taoce.
Obavivši taj posao vrlo brzo, povratio je legije u zimovnik.
Početkom proljeća prema svome običaju zakazao je skupštinu svih Gala.
Budući da su svi osim Senonaca, Karnućana i Treveraca stigli, pomislio je
da je to početak rata i odmetništva. Skupštini je odredio drugo mjesto i to
parizijski grad Luteciju, da se ne bi činilo da on za sve drugo manje mari.
Parizijci su bili susjedi Senonaca pa su se zato s njima ujedinili u jednu
državu, kako to pamte naši očevi. Ipak su za njih svi držali da nisu bili
upleteni u tu pobunu. Sve je Cezar objavio s govornice u taboru i istoga se
dana uputio s legijama u zemlju Senonaca. Tamo je brzo prispio jer je
vodio čete koje su marširale što su brže mogle.

4. Kad se saznalo za Cezarov dolazak, Akon koji je bio vođa pobune

zapovjedio je narodu da se okupi u gradovima. Svi su na to pristali i
krenuli na put, ali kad su zapovijed htjeli izvesti, bili su obaviješteni da se
Rimljani tamo već nalaze. Zbog te neprilike napustili su svoj plan. Zatim
su poslali k Cezaru poslanike da mole u njega oproštenje. Heduanci su ih
pred njega doveli, jer je u davnini njihova država bila pod heduanskom
zaštitom. Budući da su za njih molili Heduanci, Cezar im je oprostio i
shvatio njihovo opravdanje, jer je mislio da je ljetno doba za ratovanje, a
ne za vođenje istrage. Zatražio je od njih sto talaca i ove predao
Heduancima da ih čuvaju.
I Karnućani su k Cezaru poslali poslanike i taoce, a za njih su
intervenirali Remljani, jer su bili pod njihovim okriljem. I tima je Cezar
isto kao i prvima odgovorio. Onda je održao skupštinu i zatražio odrede
konjanika kod pojedinih država.

5. Kad se smirio taj dio Galije, Cezar je sve svoje duhovne i tjelesne
snage upotrijebio za rat s Trevercima i Ambioriksom. Zapovjedio je
Kavarinu da sa senonskim konjaništvom krene za njim, da ne bi buknula
buna u državi bilo zato što je sam Kavarin bio ogorčen bilo zbog toga što
je isti Kavarin svojim držanjem bio navukao mržnju protiv sebe.54
Čim je Cezar to naredio, počeo je razmišljati o planovima koje je
Ambioriks mogao ostvariti, jer je bio uvjeren da ovaj neće prihvatiti borbu.
Menapljani su bili nadomak zemlje Eburonaca; njih su štitile nepregledne
močvare i šume, a isto tako jedini u čitavoj Galiji nikad nisu slali poslanike
da pregovaraju o miru. Cezar je dobro znao da Ambioriks s ovima živi u
dobrim prijateljskim odnosima; isto je tako doznao da se Ambioriks s
pomoću Treveraca sprijateljio s Germanima. Zbog toga je Cezar nastojao
da mu tu pomoć na neki način oduzme prije nego ga izazove u borbu, da ne
bi, ako izgubi nadu u spas, umakao u zemlju Menapljana ili se u nevolji
udružio s Germanima s onu stranu Rajne. Kad je stvorio takav plan, poslao
je prtljagu čitave vojske k Labijenu u zemlju Treveraca. Usto je zapovjedio
da tamo krenu još dvije legije, dok je sam s pet legija bez prtljage krenuo
na Menapljane.
Ovi nisu okupili vojsku nego su, uzdajući se u zaštitu svoga zavičaja,
pobjegli u predjele gdje je bilo mnogo močvara i šuma. Na ta su mjesta
prenijeli i svoju imovinu.

6. Cezar je podijelio svoje čete s legatom Gajem Fabijem i

kvestorom Markom Krasom. Onda je brzo podigao mostove i navalio s
trima odjelima. Popalio je sve kuće i sela, zarobio mnoštvo ljudi i
zaplijenio veliko blago. Ova je nužda primorala Menapljane da k Cezaru
pošalju poslanike da bi pregovarali i molili za mir.
Kad je primio taoce, Cezar im je dao riječ da će ih držati za
neprijatelje ako budu primili u svoju zemlju bilo Ambioriksa ili njegove
poslanike. Kad je to uglavio, ostavio je Atrebaćanina Komija s
konjaništvom za stražu nad Menapljanima. Sam je krenuo s vojskom protiv
Treveraca.

7. Dok je Cezar svršavao ove poslove, Treverci su sakupili velike

konjaničke i pješačke čete. Onda su se počeli pripremati da navale na
Labijena. On je zapovijedao samo jednom legijom koja je zimovala u
zemlji Treveraca. Kad su bili udaljeni jedva dva dana hoda od mjesta gdje
se nalazio Labijen, saznali su da su prispjele dvije legije koje je poslao
Cezar. Onda su se utaborili 15 000 koraka od Labijena i tu namjeravali
čekati pomoć Germana. Čim je Labijen uočio namjeru neprijatelja,
ponadao se da će mu njihova neopreznost pružiti priliku za otvorenu borbu.
Zato je ostavio kao stražu za prtljagu pet kohorti, a s dvadeset i pet ostalih i
s jakim konjaništvom krenuo je protiv neprijatelja, pa je u udaljenosti od
njihova tabora podigao svoj, otprilike tisuću koraka daleko.
Između Labijenova tabora i onoga neprijateljskoga bila je rijeka. Bila
je duboka i njene su obale bile strme. Sam nije namjeravao prijeći rijeku, a
vjerovao je da je ni neprijatelji neće prelaziti. Oni su se iz dana u dan sve
više nadali u obećanu pomoć Germana.
Labijen je javno pred vojnicima u skupštini rekao da se ne želi
poigrati svojom srećom niti srećom vojske, nego da će sutra u zoru krenuti,
jer da se govorka kako se Germani približavaju. Sve su to neprijatelji ubrzo
doznali, jer je među tolikim brojem galskih konjanika ipak nekoga od njih
ljubav prema domovini primorala da bude sklon Galima.
Po noći je Labijen sazvao vojničke tribune i centurione prvoga reda i
onda im je rekao što namjerava učiniti. Naredio je da krenu s većom vikom
i bukom nego je to običaj u rimske vojske, da bi na neki način neprijatelji
pomislili da se on boji. Zbog toga mu je polazak bio sličan bijegu, a jer je
tabor bio blizu neprijateljskoga, to im je javila njihova prethodnica.

8. Tek što je posljednja kolona izašla iz opkopa, podsjetili su Gali

jedni druge da ne dopuste da im izmakne iz ruke plijen kome su se nadali.
Navodili su da bi predugo morali čekati germansku pomoć, kad je
Rimljane zahvatila panika. S druge strane ne dopušta im njihova čast da s
tolikim mnoštvom vojnika udare na onu šačicu vojnika koja bježi i to s
prtljagom.
Zato su bez oklijevanja prešli rijeku i zametnuli borbu na nezgodnom
mjestu. Labijen je to naslućivao. Da bi ih sve do jednoga namamio da
prijeđu rijeku, pričinjao se da se povlači, ali je malo pomalo odmicao.
Onda je naredio da prtljaga krene nešto naprijed, a sam se popeo na
uzvišeni humak i održao kratak govor: – Vojnici, sad vam se pruža prilika
koju ste tražili! Vaš se neprijatelj nalazi na nezgodnom i lošem prirodnom
položaju. Sad pokažite meni, svome vojskovođi, kakvo je vaše junaštvo.
Pomislite da je tu pred vama sam Cezar i da vas promatra!
Zatim je zapovjedio da se svi odredi okrenu prema neprijatelju i da
se svrstaju u bojne redove. Poslao je nekoliko konjaničkih odreda da
čuvaju prtljagu, dok je ostale konjanike razmjestio na krilima bojnih
redova. Tad su naši borci počeli vikati i bacati koplja na neprijatelje. Kad
su neprijatelji preko svakog očekivanja opazili da oni za koje su mislili da
se nalaze u panici navaljuju spremni s bojnim znakovima, nisu se usudili
uzvratiti borbu, nego su u prvom okršaju počeli bježati u najbliže šume.
Ipak ih je Labijen dostigao s pomoću konjaništva. Konjanici su ih mnoge
pobili, a isto tako velik broj zarobili. Tako je za nekoliko dana Labijen
ponovo uspostavio svoju vlast u toj državi, jer su se Germani koji su
dolazili u pomoć vratili svojim domovima kad su saznali za bijeg vojske
Treveraca. Njih su pratili Indutiomarovi rođaci, a ti su bili duša čitave
pobune; s Germanima su napustili tlo svoje zemlje jer su ga morali predati
Cingetoriksu, za koga smo bili kazali da je već od početka bio vjeran i
pouzdan; za to mu je Cezar predao gospodstvo i cijelu vlast.

9. Kad je Cezar iz zemlje Menapljana stigao u krajeve Treveraca,

odlučio je zbog dvaju razloga prijeći na onu stranu Rajne. Najprije zbog
toga što su Germani bili poslali pomoć Trevercima, a onda i stoga što je
Ambioriks u germanskoj zemlji našao sklonište.
Kad je o svemu dobro promislio, odlučio je da nešto više od onoga
mjesta gdje je prvi put bio preveo vojsku sagradi most.55 Most je bio
sagrađen na poznat i uobičajen način za nekoliko dana, ali zahvaljujući
velikom zalaganju vojnika. Cezar je u zemlji Treveraca ostavio u blizini
mosta jaku posadu, da ne bi među Trevercima nastala pobuna, dok je preko
mosta preveo ostale čete, konjaničke i pješačke.
Tad su Ubijci, koji su se već davno prije bili predali i dali taoce,
poslali poslanike k Cezaru da se opravdaju. Poslanici su izjavili da oni nisu
iz svoje države slali Trevercima vojsku i da nisu prekršili zadanu riječ.
Zamolili su ga također i preklinjali da ih poštedi, da ne bi zbog opće
mržnje na Germane pretrpjeli kaznu nekrivi za krive. Obećali su mu, ako
želi da mu predaju više talaca, da će ih dati. Poslije je Cezar provjerio da su
pomoć bili poslali Svebi, pa je zato prihvatio pravdanje Ubijaca, ali se
usput propitao za putove i staze koje vode u zemlju Sveba.

10. Tad su ga Ubijci obavijestili da Svebi kupe čete na određenom

mjestu i da naređuju onim narodima koji se nalaze pod njihovom vlašću da
im pošalju pomoćne čete, i to pješačke i konjičke. Čim je za to saznao,
pobrinuo se za hranu i onda je izabrao prikladno mjesto za tabor. Ubijcima
je zapovjedio da tegleću marvu i sve svoje blago iz polja dopreme u
gradove, jer se nadao da će barbare kao nevješte ljude oskudicom hrane
zavesti da se bore uz nepovoljne prilike. Osim toga, zapovjedio im je da
često šalju k Svebima uhode ne bi li doznali što se tamo sprema.
Oni su uskoro izvršili sve njegove zapovijedi i za nekoliko se dana
natrag vratili. Javili su usmeno da su svi Svebi, otkad su stigli pouzdaniji
glasovi o rimskoj vojsci, sa svojim i savezničkim četama koje su bili
okupili uzmakli u daleke krajeve svoje zemlje. U tom je kraju beskonačna
šuma koja se zove Bacenska. Ona se prostire daleko u unutrašnjost njihove
zemlje, pa strši kao prirodni zid te je obrana od nasilja i provala. Ona još
brani i zaštićuje Heruščane od Sveba a ove od Heruščana. Svebi su
planirali na početku ove šume dočekati Rimljane.

11. Kad smo u svome razlaganju došli do ove točke, neće biti, kako
se čini, nezgodno ako nešto izložimo o običajima i galskim i germanskim,
a onda koliko se ti narodi između sebe razlikuju.
U Galiji postoje stranke ne samo u svim državama i kotarevima nego
gotovo u svim privatnim kućama. Poglavice su tih stranaka upravo oni koji
prema njihovoj ocjeni imaju naviše ugleda. Zato od njihova suda i njihove
volje ovisi posljednja odluka u skupštini kao i u provođenju njenih
zaključaka. To je određeno već od davnih vremena zato da ne bi tko u
narodu bio nezaštićen pred onim koji je moćniji. To je i zato što nitko od
vođa stranaka ne dopušta da se njegovi pristaše tlače i varaju. Ukoliko bi
on drugačije postupao, tad uopće ne bi uživao nikakav ugled među svojim
zemljacima.
Takvo je uređenje uglavnom u cijeloj Galiji, jer su sve države
podijeljene na stranke.

12. Kad je Cezar došao u Galiju, vođe jedne stranke bili su Heduanci
a druge Sekvanci. Ovi su posljednji bili slabiji jer su od starine Heduanci
uživali najveći ugled i imali svu silu štićenika, pa su se zato udružili s
Germanima i Ariovistom. Doveli su ih u svoju zemlju primamivši ih
velikim ustupcima i obećanjima. Kad su Sekvanci poslije više sretnih
bitaka poubijali njihovo plemstvo, toliko su bili nadjačali ugledom
Heduance da su im preoteli velik broj štićenika, pa od njih primili kao
taoce sinove poglavica, a usto su ih primorali da se javno obvežu kako
ubuduće ništa neće poduzimati protiv Sekvanaca. Zatim su zaposjeli onaj
dio zemlje koji je bio u njihovoj blizini, a i to su nasiljem postigli. Na taj su
način preuzeli vodstvo i prvenstvo u cijeloj Galiji.
Ove su jadne prilike potakle Divicijaka da krene u Rim i od Senata
zatraži pomoć. Vratio se a da nije ni u čemu uspio. Cezarovim dolaskom
prilike su se izmijenile. Sekvanci su morali Heduancima vratiti taoce,
zatim se uspostavila stara klijentela, dok im je Cezar omogućio da pribave
novu. To se dogodilo zbog toga što su oni koji su pristali uz Heduance
uvidjeli da im heduansko prijateljstvo donosi bolji položaj i pravedniju
vlast. Kad su se na taj način Heduanci osilili i svojim ugledom nadmašili
Sekvance, oni su im predali prvenstvo. Mjesto Sekvanaca preuzeli su
Remljani. Budući da se znalo da su Remljani svojim ugledom u Cezara
ravni Heduancima, predali su se pod zaštitu Remljanima, jer se zbog
drevna neprijateljstva nisu nikako mogli slagati s Heduancima. Remljani su
ih pažljivo štitili. Na taj su način oni pažljivo čuvali novostečeni ugled,
postignut odjednom. Takve su u ono doba bile prilike da su svi Heduance
držali za prve u Galiji, dok su odmah za njima drugo mjesto po
dostojanstvu imali Remljani.

13. U čitavoj su Galiji dvije vrste ljudi koji se cijene i imaju časti.
Puk drže gotovo za roblje, jer on sam nema nikakve inicijative, a ne
sudjeluje ni u državnim skupštinama. Većina, jer ih tište bilo dugovi ili
veliki porezi kao i nepravda moćnika, predaje se u ropstvo plemićima koji
onda imaju nad njima sva ona prava što ih imaju gospodari nad svojim
robovima. Od spomenute dvije vrste ljudi u Galiji jedni su druidi a drugi
vitezovi.
Druidi se bave bogoslužjem, obavljaju državne i privatne žrtve i
poučavaju u vjeri. K druidima dolazi veliko mnoštvo mladića na
školovanje, pa su zato u Galiji u velikoj časti. Druidi isto tako odlučuju u
svim državnim razmiricama. Ako se dogodi zločin ili ubojstvo, ili ako se
mora voditi parnica za baštinu ili o granicama imanja, onda samo druidi
određuju kaznu i nadoknadu štete. Ukoliko se netko ne pokori njihovim
naredbama, pa bio to pojedinac ili pleme, oni ga izopće iz svoje zajednice i
zabrane mu sudjelovati u bogoslužju. Za Gale je to najveća kazna; za one
koji su izopćeni drže da su mrski bogu i još da su opaki. Svatko ih
izbjegava, nitko se s njima ne želi sastajati ni razgovarati, da ne bi u dodiru
s njima njihovo zlo prešlo na druge. Oni su bespravni, pa ako i traže
pravdu, ne sudjeluju s drugima ni u jednoj počasti. Svima je druidima
jedan na čelu i taj ima najveći ugled. Kad on umre, naslijedi ga onaj koji se
među drugima odlikuje najvećim dostojanstvom; a ako ima više takmaca,
onda u izboru odlučuje glasanje; ali se katkad za prvenstvo bore i s
oružjem u ruci. Druidi u određeno doba godine drže sastanke u zemlji
Karnućana, jer se taj kraj drži za središte cijele Galije. Ovdje se okupljaju
sa svih strana svi oni koji se parniče, da bi se pokorili presudi druidskog
suda.
 Drži se da je učenje koje poučavaju druidi nastalo u Britaniji, a onda
odatle prešo u Galiju. Zato i sad oni koji se žele bolje naobraziti ponajviše
odlaze na studij u Britaniju.

14. Druidi obično ne stupaju u vojsku i ne plaćaju kao drugi Gali

porez: ne sudjeluju u ratu, a još su oslobođeni i od drugih dužnosti. Zbog
svih tih prednosti mnogi od svoje volje polaze na nauk, dok mnoge šalju
rođaci i roditelji. U takvim školama učenici uče velik broj stihova napamet.
Zato neki ostaju na studiju i do dvadeset godina. Drže da se ono što uče ne
smije prenijeti u pisane knjige, iako u drugim stvarima, tj. u državnim i
privatnim, odlično upotrebljavaju grčko pismo. To su pismo iz dva razloga
uveli. Prvi je što ne žele da znanje bude pristupačna širim narodnim
slojevima, a drugi da se oni koji uče ne oslanjaju na knjige i da zbog toga
slabije uvježbavaju svoje pamćenje. Često se događa da se većina oslanja
na napisano u knjigama pa onda popušta u marljivosti kod učenja i
pamćenje im slabi.
Prvo što druidi žele dokazati svojim učenicima jest to da duše ne
umiru, nego se poslije smrti sele od jednoga bića u drugo; drže da se na taj
način ljudi mogu potaknuti da više cijene hrabrost, kad preziru strah od
smrti. Raspravljaju i o drugim pitanjima, a mladim učenicima predaju o
zvijezdama i o njihovu gibanju, o veličini svijeta i zemalja, o prirodi, o sili
i o moći besmrtnih bogova.

15. Drugi je stalež u Galiji onaj koji sačinjavaju vitezovi. Ovi kad se
ukaže potreba ili kad zaprijeti kakav rat, a to se događalo više puta prije
Cezarova dolaska u Galiju, kad su ili sami napadali ili se branili, svi skaču
na oružje. Tad se vidjelo da što je netko od njih bio rodom ili imenom
ugledniji to je imao uza se više slugu i štićenika. To je jedini ugled i jedina
moć koju oni poznaju.

16. Čitav je galski narod vrlo pobožan. Zato oni koji teže obole ili
koji se nađu u bitkama i opasnostima prinose ljude kao žrtve ili se
zavjetuju da će ih žrtvovati. Pri takvim im žrtvama pomažu druidi, jer
misle da se božanstvo ne može umilostiviti ako se za ljudski život ne
prinese isto tako ljudsko biće. Te se žrtve žrtvuju javno. Neki imaju vrlo
velike kipove, što su spleteni od pruća, pa onda u njih stavljaju žive ljude.
Zatim kipove potpale, dok ljudi izdišu obavijeni plamenom. Još misle da
su smaknuća onih koje su zatekli u krađi ili kad su počinili razbojstvo
zaista draga besmrtnim bogovima. Ipak, ako nema takvih, onda usmrćuju i
nevine ljude.

17. Od bogova najviše štuju Merkura. Njegovih je kipova u Galiji

najviše jer je, kako vele, izumitelj svih vještina. On je vodič na svim
putovima i putovanjima. Najzad, on je glavni pomagač u stjecanju novca
kao i u trgovini. Poslije njega obožavaju Apolona, Marsa, Jupitera i
Minervu. O njima misle ono isto što i drugi narodi. Drže da Apolon odgoni
bolesti, da Minerva uči zanatima i umjetničkim vještinama, zatim da
Jupiter ima vlast nad drugim nebeskim bogovima, a Mars da vodi ratove. 56
Kad stvore odluku da krenu u rat, onda zavjetuju Marsu sve ono što
će možda zarobiti u borbi. Kad pobijede, žrtvuju zarobljene životinje, dok
ostale predmete donesu na jedno mjesto. U mnogim se državama na
posvećenim mjestima susreću humci podignuti od takvih predmeta. Ipak se
ne događa često da bi netko pogazio zadanu vjeru ili se osmjelio da plijen
kod sebe sakrije ili ukrade zavjetni dar. Za te je prijestupe određena najteža
kazna s mučenjem.

18. Gali se hvale da su svi podrijetlom potekli od Disa57; navode da

to pripovijedaju druidi. Zato određuju vrijeme ne prema broju dana, nego
noći, dok rođendane i početke mjeseci i godine broje na taj način što na
noć ide dan. U ostalim se uređenjima svoga načina života razlikuju od
drugih time što njihova djeca ne mogu pred njih izaći na javnom mjestu,
nego tek onda kad poodrastu te budu sposobna za vojničku službu. Drže da
nije dolično ako se sin kao dječak javno ocu pojavi pred očima.

19. Kad se žene, onda muž po procjeni donosi isto toliko novca
koliko ga je žena donijela u miraz. O svemu se novcu vodi zajednički
račun, a kamate se štede. Tko koga preživi, taj dobiva oba dijela s
dobitkom otprije. Muž ima svu vlast nad ženom i djecom, i to vlast nad
životom i smrću. Tako kad glava obitelji umre, onda se sastanu rođaci i
ako se posumnja u uzrok smrti, tad vode istragu protiv žena onako kako se
to vodi protiv robova. Ukoliko se dokaže krivnja, onda ih izmuče
svakojakim mukama i na kraju smaknu.
Ukopi su prema galskim običajima sjajni i skupi. Sve što misle da je
bilo milo živima za života bacaju u vatru, štoviše, i životinje. Prije naših
vremena spaljivali su na taj način što su, kad su obavili sprovod prema
svima pravilima, zajedno s lešom gospodara spaljivali štićenike i robove za
koje su znali da su mu bili dragi.

20. U onim državama za koje se misli da im je državni život bolje

uređen zakonom je određeno da ako netko dozna od susjeda prema
naklapanju i kazivanju nešto što bi bilo opasno za državu, to odmah dojavi
vlasti, a da nikome drugome o tome ne kaže ni riječi. Drže da je uobičajeno
da se nevješti i nepromišljeni ljudi često prepadnu zbog lažnih glasina i da
onda počine zlodjelo, a da katkad odlučuju o najznatnijim pitanjima.
Poglavice i vlasti taje ono što su odlučili, a pred narod iznose samo ono što
misle da je od koristi. O državnoj se upravi može raspravljati samo u
narodnoj skupštini.

21. Germani se mnogo razlikuju od spomenutog načina života u

Galiji. Oni nemaju druida koji bi upravljali vjerskim obredima, a usto i ne
prinose žrtve. Kao bogove poštuju samo one koji ih očevidno pomažu. To
su: Sunce, Vulkan i Mjesec; za druge bogove ne znaju ni prema kazivanju
drugih. Sav im je život ispunjen lovom i vojničkim zanimanjem. Od malih
nogu privikavaju se na napor i žele očvrsnuti. Oni koji najduže ostanu
neženje uživaju najveći ugled i hvalu, jer Germani drže da se takvim
načinom života jača snaga i čuva svježina tijela. Upoznati ženu prije
dvadesete godine drže da je najveća sramota, ali im se ženska ljepota ne
može oku oteti, jer se svi zajedno goli kupaju, a usto odijevaju u kože i
krznene haljine, dok im je jednima i drugima veći dio tijela nag.

22. Nemaju smisla za zemljoradnju, a najveći se dio njihove ishrane

sastoji od mlijeka, sira i mesa. Nitko ne posjeduje određeni kompleks
zemljišta, jer poglavice i prvaci podijele obiteljima i rodbini, koja živi u
zadruzi, od godine u godinu onoliko zemljišta koliko žele i gdje im se
svidi. Druge ih godine primoravaju da prijeđu u neki drugi kraj.
Za takav način života navode mnoge razloge. Prvi je taj da ih ne bi
neprestani boravak na istom imanju toliko zanio da bi onda rat zamijenili
ratarstvom. Zatim da ne bi počeli stjecati veće posjede, te bi jači mogao
otjerati s imanja slabijega. Onda da ne grade kuće koje bi ih bolje branile
od studeni i žege. Osim toga, da se u njima ne bi porodila kakva želja za
novcem, koji je otac razmirica i strančarskog načina društvenog života.
Ima još jedan razlog, a taj je da bi narod održalo u disciplini, zadovoljstvo,
kad svaki pojedinac vidi da je i sam posjednik kao što su i oni najmoćniji.

23. Najveći je ponos za države ako poharaju pogranične predjele i

ako je što veća pustoš uz granice. Drže da je to izraz hrabrosti kad se
protjerani susjedi moraju seliti, a dotle se nitko ne usuđuje naseliti u
njihovoj blizini. Zatim misle da će sigurnije živjeti ako ne budu u strahu
zbog nenadane neprijateljske provale.
Ako je neka država u ratu ili ako se brani ili napada, tad biraju vođe
koji će u tim okolnostima zapovijedati. Izabrani imaju vlast nad životom i
smrću. Za vrijeme mira nemaju zajedničku upravu, umjesto toga poglavice
pojedinih pokrajina i kotareva sude svojima i presuđuju kad nastanu
sporovi.
Ne misle da su izvršena razbojstva koja se čine izvan domaćih
granica sramotna, jer vele da su ona potrebna kako bi se mladež izvježbala
za rat i da se ne bi privikla na besposlicu. Isto tako, ako netko među
poglavicama u narodnoj skupštini izjavi da želi biti vođa za ratni pohod,
ustanu svi oni kojima se dopada njegova namjera, a i sam čovjek koji je
predložen, pa krenu za njim. Tad mu obećavaju svoju pomoć, dok ih čitav
narod slavi. Ako netko među njima ne krene za vođom, njega drže za
kukavicu i odmetnika, te mu i poslije ništa ne vjeruju. Misle da nitko nema
pravo vrijeđati gosta. Zato svakoga tko im dođe iz bilo kojeg razloga brane
od nepravde i drže ga za nepovredivo biće. Njemu su otvorene sve kuće i s
njim dijele svoju hranu.

24. U davna vremena Gali su nadmašivali junaštvom Germane; na

njih su sami navaljivali s vojskom, pa su zbog prenapučenosti i nedostatka
zemlje osnivali naseobine preko rijeke Rajne. Zato su one predjele koji su
najplodniji u Germaniji i to poglavito oko Hercinijske šume – a ta je, kao
što znamo iz čitanja, bila poznata geografu Eratostenu58 i nekim drugim
Helenima, jer je oni nazivaju Orcinija – zaposjela plemena Volkanaca i tu
se stalno nastanila. Oni i danas borave na svojim posjedima, a usto su na
glasu zbog pravednosti i ratničke slave.
Germani još uvijek žive oskudnim životom, u siromaštvu i
strpljivosti kao što su i prije živjeli, jer se uvijek na isti način hrane i
odijevaju, dok su Gale blizina naših provincija i poznavanja prekomorske
robe u mnogočemu uputili prema blagostanju i užicima. Malo pomalo Gali
su postali prema Germanima neotporni, a onda kad su ih Germani
pobijedili u više bitaka, nisu se mogli s njima u junaštvu natjecati.

25. Hercinijska šuma, koju sam maloprije spomenuo, ima u širini

devet dana hoda za lake pješake. Drugačije se ta mjera i ne može odrediti
jer Germani ne poznaju mjera za putove. Šuma počinje u zemlji Helvećana,
Nemećana i Rauračana, te u ravnom smjeru s rijekom Dunavom seže do
zemlje Dačana i Anarćana. Zatim skreće ulijevo u sasvim drugim
smjerovima nego što teče rijeka. Budući da je velika, dodiruje zemlje
mnogih naroda. Nema čovjeka u Germaniji koji bi mogao reći da je do
kraja prokrstario tu šumu, pa da je i prevalio put od šezdeset dana; također
nema nikoga koji je čuo za njen kraj. Poznato je da u njoj živi mnogo
zvjeradi koja se ne viđa na drugim mjestima. Životinje koje se najviše
razlikuju od drugih te koje je vrijedno spomenuti ove su.

26. Tu živi bivol sličan jelenu, a taj ima posred čela između ušiju
jedan rog koji je viši i više uvis strši nego rogovi životinja koje su nam
poznate. Na vršku se spomenutog roga granaju ogranci nalik na dlanove.
Ista je priroda žene i mužjaka, te oblik i veličina.

27. Ima životinja koje nazivaju alci. Oblikom i različitom bojom

kože nalik su na koze, dok ih svojom veličinom znatno premašuju. Šušate
su, dok su im noge bez koljena i gležanja. One ne liježu na počinak, a ne
mogu se uspraviti ni pridići ako po nesreći padnu ili ako se sruše. Drveće
im služi umjesto ležaja; na nj se naslone, te na taj način priklonjene uz
deblo počivaju. Kad lovci prema tragu opaze gdje se zaklanjaju, onda ili
potkopaju na onom mjestu sve drveće uz korijen ili ga podsijeku tako da se
čini kao da je drvo uspravno. Zato, kad se životinje prema svojoj navici
prislone uz deblo takvog drveća svom svojom težinom, obore ga jer su teže
od debla, te zajedno s deblom i same padaju.

28. Treća je vrsta životinja koja se zove tur. Oni su veličinom nešto
manji od slonova, dok su rastom i bojom i oblikom bikovi. U njih je velika
snaga i usto brzina. Ne štede ni čovjeka ni zvijeri kad ih ugledaju. Turove
znalački hvataju u jamama i onda ih ubijaju. Lovom na njih mladići
postaju čvršći i u takvom se lovu vježbaju, jer one koji ih najviše pobiju
osobito slave kad donesu pred narod rogove kao potvrdu svojih pothvata.
Turovi se mogu priviknuti da žive s ljudima, mogu se pripitomiti ako ih
uhvate kao vrlo male. Veličina, rast, vrsta i oblik rogova razlikuje se
mnogo od rogova naših goveda. Njihove rogove pažljivo sakupljaju, zatim
ih okivaju srebrom, te ih upotrebljavaju na gozbama umjesto drugih
pehara.

29. Kad je Cezar od uhoda Ubijaca doznao da su se Svebi zavukli u

šume, počeo je strahovati da mu ne nestane žita jer Germani, kao što smo
prije spomenuli, nimalo ne mare za obrađivanje njiva. Zato je odlučio
krenuti naprijed. Ipak, da barbare ne bi potpuno minuo strah od njegova
povratka i da bi istovremeno zaustavio njihove pomoćne čete, odveo je
svoju vojsku natrag i porušio krajnji dio mosta koji je dodirivao obalu
Ubijaca u dužini od dvije stotine stopa. Na kraju mosta postavio je toranj
na četiri kata i u njega smjestio posadu od dvanaest kohorti da čuva most.
Inače je samo mjesto utvrdio jakim utvrdama. To je mjesto i posadu predao
mladom Gaju Volkaciju Tulu u ruke. Dotle je sam, kad je žito počelo
sazrijevati, krenuo s vojskom protiv Ambioriksa kroz Arduensku šumu
koja je najprostranija u čitavoj Galiji. Ona dopire do obale Rajne i od
zemlje Treveraca do one u kojoj žive Nervljani, te se prostire više od 500
000 koraka u dužinu.
Naprijed je s cijelim konjaništvom poslao Lucija Minucija Basila, ne
bi li se štogod mogao okoristiti žurbama na maršu ili nekom sretnom
zgodom. Još ga je opomenuo da ne dopusti loženje vatri u taboru, da
neprijatelji ne bi primijetili njegov dolazak. Usto mu je rekao da će sam
uskoro doći.

30. Basil je učinio ono što mu je bilo zapovjeđeno. Brzo je i preko

svakoga očekivanja prevalio put i zatekao na polju mnoge ljude koji se
nisu nadali njegovu dolasku. Prema njihovim obavještenjima požurio se
prema onom predjelu gdje se, kako se govorkalo, nalazio Ambioriks s
malim odredom konjanika. Na sličan način kao u svemu tako može i u ratu
mnogo pomoći sreća. Tako se zbog neobična slučaja dogodilo da je Basil
naletio na Ambioriksa koji je bio nepripravan i bezbrižan, jer su drugi ljudi
prije vidjeli da on dolazi negoli je Ambioriksu o tome stigao glas ili poruka
– tako je bila velika sreća za Ambioriksa kad je izbjegao smrti, premda su
mu naši borci oteli sve bojne sprave, zarobili kola i konje.
Sve se to dogodilo zbog toga što je oko Ambioriksove kuće bila
šuma, jer je običaj u Gala da rado traže blizinu šume i rijeka da bi se
zaštitili od žege – i jer su njegova pratnja i najbliži borci suzbili navalu
naših konjanika. Dok su se Ambioriksovi vojnici tukli s našim
konjanicima, netko ga je od njegovih vojnika podigao na konja, pa su ga u
bijegu zaštitile šume. Tako je sreća mnogo pridonijela da je čovjek najprije
zapao u pogibelj, a onda se isto tako iz nje izbavio.
31. Nije poznato je li Ambioriks namjerno propustio sakupiti vojsku
jer je držao da ne smije stupiti u otvorenu borbu ili mu to nije dopustilo
samo vrijeme i nenadani dolazak naših konjanika, pogotovo što je mogao
slutiti da za njima dolazi ostala Cezarova vojska. Ipak se to sigurno zna da
je po svojoj zemlji razaslao poslanike-glasnike i zapovjedio im da razglase
da se svatko u zemlji pobrine sam za sebe. Jedni su pobjegli u Arduensku
šumu a drugi u nepregledne močvare. Oni koji su stanovali blizu Oceana
posakrivali su se po otocima koje obično stvaraju plime; s druge strane
mnogi su napustili svoju zemlju pa su sa svim svojim imetkom potražili
zaštitu kod tuđih ljudi.
Katuvolk, kralj jedne polovine u zemlji Eburonaca, koji je zajedno s
Ambioriksom stvorio plan, shrvan godinama nije mogao podnositi tegobe
rata i bijega, pa je zbog toga prokleo svim mogućim kletvama Ambioriksa,
jer je upravo on bio duša urota i planova. Zatim je Katuvolk oduzeo sebi
život otrovom od tise,59 a toga otrova ima u izobilju u Galiji i u Germaniji.

32. Segnjani i Kondružani iz roda i mnoštva onih Germana koji

nastavaju krajeve između zemlje Eburonaca i Treveraca poslali su k
Cezaru poslanike kako bi ga umolili da ih ne drži za neprijatelje, a i da ne
misli da su svi Germani koji stanuju s ove strane Rajne jednako krivi.
Izjavili su da oni nisu planirali nikakav rat i da nisu slali pomoć
Ambioriksu.
Cezar je sve to pažljivo istražio kad je ispitao zarobljenike, pa im je
naredio da dovedu Eburonce ako slučajno budu neki k njima došli. Ukoliko
tako postupe, izjavio je da neće pustošiti njihovu zemlju. Zatim je
razdijelio vojsku na tri dijela i u Atuatuku dopremio prtljagu svih legija.
Atuatuka je naziv tvrđave, a nalazi se gotovo posred eburonske zemlje. Tu
su boravili u zimovniku Titurije i Aurunkulej. Cezar je mislio da je to
mjesto zgodno iz više razloga, a osobito što je na taj način olakšao
vojnicima posao, jer su utvrde već od lanjske godine bile čitave. Četrnaestu
je legiju ostavio kao obranu za prtljagu, a to je bila jedna od onih triju koje
su nedavno bile unovačene. Te je legije bio doveo iz Italije. Spomenutu je
legiju kao i tabor povjerio Kvintu Tuliju Ciceronu dodijelivši mu još dvije
stotine konjanika.

33. Kad je Cezar razdijelio svoju vojsku, zapovjedio je Titu Labijenu

da s trima legijama krene prema Oceanu u one krajeve koji graniče s
plemenom Menapljana. Onda je Gaja Trebonija poslao s isto toliko legija
da bi pustošio po onom kraju koji graniči sa zemljom Atuatučana. Sam je
mislio otići s trima ostalim legijama do rijeke Sabirna koja se izlijeva u
Mosu, te u krajnje predjele Arduenske šume, kamo se bio zaputio
Ambioriks s malim odredom konjanika. Tako je barem bio čuo.
Na polasku je obećao da će se vratiti za sedam dana, jer je dobro
znao da se toga dana mora dijeliti žito onoj legiji koju je bio ostavio kao
posadu u tvrđavi. Opomenuo je Labijena i Trebonija da se određenoga
dana, ako to mogu učiniti za korist države, vrate, da bi ponovo, kad se
posavjetuju i kad zajedno preispitaju planove neprijatelja, mogli
drugačijom taktikom započeti rat.

34. Nije bilo nijedne čete, kako smo prije spomenuli, ni grada, ni
posade koja bi se oružjem branila, jer se čitav narod bio raspršio na sve
strane. Sklanjali su se u zabitne doline ili u nepristupačne močvare ili
šumovite krajeve, prema tome kako je tko mislio da će se najbolje skriti i
tako spasiti glavu. Ta su mjesta susjedi poznavali, te je bila potrebna velika
opreznost, ne toliko za sigurnost vojske, jer nijedna opasnost nije mogla
zaprijetiti od prestrašena i raspršena neprijatelja, nego zbog životne
sigurnosti pojedinih vojnika. To se zasigurno odnosilo i na dobrobit cijele
vojske. Vojnike je mamila želja za plijenom, pa su se žurili naprijed, a s
druge strane zbog gustih šuma nisu mogli marširati sigurnim i već utrtim
putovima.
Da je Cezar htio završiti rat i potpuno zatrti sjeme zlotvorima, morao
bi bio poslati više četa i tako razdijeliti vojnike. Zatim, da je htio zadržati
odrede kod bojnih znakova, kako su to zahtijevali strateški propisi u
rimskoj vojsci, uvjerio bi se da je sam prirodni položaj toga kraja branič
neprijateljima. Ipak su pojedinci bili hrabra srca, pa su iz zasjede vrebali i
napadali raštrkane neprijatelje. Istina, u takvim su prilikama vojnici pazili
koliko su mogli, te premda je u srcima svih plamtjela osveta, radije su u
više navrata pregorjeli svoju osvetoljubivu namjeru da naškode
protivnicima nego da im se nanese neka šteta uz opasnost i gubitak naših
vojnika.
Cezar je poslao glasnike u susjedne države i pozvao njihove
poglavice koje je vukla želja za plijenom da opljačkaju zemlju Eburonaca,
i to zbog toga da bi radije po šumama izginuli galski vojnici nego da se
legionarski vojnik izloži takvim opasnostima. Usto je držao da će na taj
način, kad odasvud navale brojna plemena, istrijebiti pleme i zatrti ime
Eburoncima za onaj zločin.

35. U svim dijelovima zemlje Eburonaca događalo se ono što smo

maloprije spomenuli. Već se približavao sedmi dan kad se Cezar
namjeravao vratiti na ono mjesto gdje su bile prtljaga i legija.
Tad se moglo vidjeti koliko u ratu vrijedi sreća i kakve ona
slučajnosti donosi. Rekli smo da su se neprijatelji bili raspršili i bili obuzeti
panikom, iako nije bilo nikakve čete koja bi im zadavala strah. Preko Rajne
dopirali su glasovi Germanima da neka plemena plijene zemlju Eburonaca
i, štoviše, da Cezar sve poziva na pljačku. Sugambri su sakupili 2000
konjanika. Oni su stanovali najbliže rijeci Rajni, a bili su primili Tenktere i
Uzipećane u svoju zemlju kad su ti bježali.
Sugambri su na splavima prešli rijeku i to 30 000 koraka niže od
onoga mjesta gdje je Cezar bio podigao most, a tu je bio ostavio i posadu.
Oni su najprije provalili u zemlju Eburonaca. Onda su pohvatali mnoge
Eburonce na bijegu, jer su se bili raštrkali. Oteli su zatim mnogo glava
blaga, jer su bili veoma pohlepni na tegleću marvu. Budući da ih je želja za
plijenom namamila, pošli su dalje, jer njima koji su se rodili u ratu i
razbojstvu ništa ne smetaju šume i močvare. Tad su ispitivali zarobljenike
gdje se sad nalazi Cezar. Saznali su da se zaputio dalje, pa su prema tome
razabrali da je čitava njegova vojska s njim otišla. Jedan od zarobljenika
rekao im je:
– Zašto plijenite ovo jadno blago i ljude, kad vam je sreća podarila
da sad budete najsretniji vojnici? Vi možete za tri sata stići u Atuatuku, a
ondje je rimska vojska snijela sve svoje blago. Usto, tamo je tako slaba
posada da nije dovoljna ni da se obrane goli zidovi tvrđave. Osim toga,
nitko se od Rimljana neće usuditi izaći iz nje!
Poslije ovih riječi Germani su se ponadali da će se onda kad sakriju
već nagrabljeni plijen domoći boljega. Zbog toga su žurno krenuli prema
Atuatuci, dok su za vodiča uzeli onoga istoga zarobljenika od koga su
saznali za blago u toj tvrđavi.

36. Ciceron je sve te dane s najvećom pažnjom zadržavao svoje

vojnike u taboru, a nijednom vozaču nije dopustio da izlazi iz opkopa. Ipak
su sedmoga dana počeli sumnjati hoće li Cezar što se tiče broja dana
održati zadanu riječ. Ciceron je bio čuo da je on krenuo dalje, a kroz to
vrijeme nije dobio nikakve obavijesti o njegovu povratku. On se isto tako
uznemirio zbog negodovanja onih koji su njegovo mirovanje u taboru
nazivali gotovo opsadom, kad im je zabranjeno izlaziti iz tabora. Budući da
je pred njima devet legija i veoma jaki odredi konjaništva, a neprijatelji su
bili rastjerani i gotovo uništeni, nije vjerovao da bi na udaljenosti od 3000
koraka mogao stradati. Zato je poslao pet kohorti da donesu žito s najbližih
njiva. Po sredini između usjeva i tabora bio je brežuljak. Više je bolesnih
vojnika iz legije bilo zaostalo.60 Ipak su uskoro ozdravili, njih tri stotine na
broju, a onda su ih sve poslali u redovnu službu njihovim bojnim
znakovima. Osim toga, za njima je otišao velik broj vozača i sva sila konja
koji su bili zaostali u taboru.

37. Slučajno su se u to vrijeme pojavili germanski konjanici. Oni su

mislili odmah onako kako su dojahali navaliti na stražnja vrata tabora, ali
jer je na onoj strani bila šuma, naši ih borci sve dotle nisu opazili dok se
nisu pojavili pred samim taborom. Trgovci koji su se nalazili pred taborom
nisu imali vremena za bijeg.61 Isto su se tako smeli naši vojnici jer se nisu
nadali tom iznenadnom napadu, te je naša kohorta koja je bila na straži
jedva odbila prvi napadaj. Onda su neprijatelji nagrnuli sa svih strana ne bi
li pronašli kakav pristup u tabor. Naši su teškom mukom očuvali taborska
vrata, dok je na drugim mjestima sama priroda s utvrdama sprečavala
pristup neprijateljskim jedinicama. Tad je među našim vojnicima u cijelom
taboru nastala velika panika. Svi su pitali za uzrok buke. Nisu se brinuli
kamo je koji morao navaliti ili gdje bi se koji trebao naći spreman za
borbu. Jedni su govorili da su Germani već zauzeli tabor, dok su drugi
navodili da su barbari stigli kao pobjednici, a da je vojska zajedno s
vojskovođom uništena. Većinu je vojnika zbog položaja u kome su se
nalazili obuzela čudna praznovjerica i neobične misli, jer su već zamišljali
da ih očekuje sudbina Kote i Titurija koji su poginuli u istoj utvrdi.
 Budući da ih je sve obuzela strašna panika, barbari su se uvjerili da u
utvrdi zaista nema posade kao što su od zarobljenika bili čuli. Zato su svim
snagama nastojali prodrijeti u tabor. Sami su sebe hrabrili da ne propuste
ovako sretnu priliku.

38. S posadom se u taboru nalazio bolesni Publije Sekstije Bakul; taj

je bio prvi Cezarov centurion, a spomenuli smo ga u pređašnjim bitkama.
Već pet dana nije ništa okusio. On je sumnjao u svoj spas kao i u spas
svojih drugova. Zato je izašao iz tabora nenaoružan. Tad je vidio kako
svima prijeti velika opasnost. Onda je zgrabio oružje iz ruku najbližeg
vojnika i stao na vrata. Za njim su to isto učinili centurioni one kohorte
koja je bila na straži. Za neko su vrijeme suzbili neprijateljsku navalu, ali
se Sekstije onesvijestio zbog teških rana. Vojnici su ga jedan drugome
predavali iz ruke u ruku. Tako su ga teškom mukom spasili. Ovaj je
primjer toliko ohrabrio ostale borce da su se osmjelili popeti na opkope i
barem tim postupkom pokazati neprijateljima da se žele boriti, a i da su
spremni da ih junački brane.

39. Za to su vrijeme naši vojnici požnjeli žito i začuli zaglušnu viku.

Konjanici su odjahali naprijed i tad opazili kakva opasnost prijeti našim
borcima. Ali tu nije bilo nikakve utvrde koja bi mogla zaštititi prestrašene
borce. Nedavno unovačeni vojnici, neiskusni u borbi, obazirali su se što će
učiniti centurioni i vojnički tribuni; čekali su da oni započnu akciju. Nitko
nije bio toliko hrabro priseban a da ga nije ovaj iznenadni događaj smeo.
Čim su barbari izdaleka opazili bojne znakove, prestali su s jurišem. U prvi
su mah pomislili da su se vratile legije koje su, kako su saznali od
zarobljenika, bile odmarširale negdje daleko. Ipak, kad su opazili da su to
mali odredi vojnika, ponovo su sa svih strana navalili.

40. Vozači su otrčali na obližnji brežuljak. A kad su ih neprijatelji

odavle uskoro potjerali, sklonili su se među bojne znakove i manipule. Na
taj su način stvorili još veću paniku među vojnicima. Sad su neki predložili
da se svrstaju u obliku klina i da na taj način brže prodru, jer je tabor bio
blizu. Ukoliko i pogine nekolicina opkoljenih, to se ipak mogu nadati da će
se ostali spasiti. Drugi su predlagali da se svrstaju na brdu i da tako svi
zajedno dožive ono što im je suđeno. Ovaj prijedlog nisu prihvatili stari
vojnici, a ti su, kako smo spomenuli, svi zajedno krenuli u borbu pod istim
bojnim znakom.
Oni su počeli jedan drugoga sokoliti, pa su sa svojim zapovjednikom,
rimskim vitezom Gajem Trebonijem, provalili usred neprijateljskih četa i
svi nepovrijeđeni stigli u tabor. Za njima su išli vozači i konjanici, ali s
istom onom žestinom. Svi su se spasili zbog primjera koji je pješaštvo
pokazalo svojom hrabrošću. Ipak, oni koji su se bili sklonili na brdo, a još
nisu nimalo bili iskusni u borbi, nisu mogli ustrajati u namjeri koju su bili
prihvatili, tj. da se brane s visine, a ipak nisu mogli oponašati brzinu i
žestinu svojih drugova koje su im pomogle kao što smo vidjeli. Zato, kad
su pokušali domoći se tabora, našli su se na vrlo nezgodnom mjestu.
Centurioni, koji su zbog svoje hrabrosti bili unaprijeđeni u viši čin u ovoj
legiji, pali su boreći se hrabro, da ne bi izgubili stečenu ratnu slavu koju su
već bili stekli. Budući da je njihovo junaštvo suzbilo neprijateljsku navalu,
jedan se dio vojnika i preko očekivanja spasio i stigao u tabor
nepovrijeđen, dok su druge barbari opkolili i smaknuli.

41. Germani su već bili izgubili nadu da će osvojiti tabor, pogotovo

kad su uočili da su naši borci već bili zauzeli opkope. Zato su pobjegli s
plijenom koji su skrili u šumama preko rijeke Rajne.
Ipak je poslije odlaska neprijatelja i dalje vladala tolika panika da je
Gaj Voluzen, kad je one noći bio poslan s konjaništvom naprijed, stigao u
tabor te nije mogao vojnike uvjeriti da je Cezar stigao živ i zdrav s
vojskom. Tako im je strah bio ispunio dušu i srce, te su gotovo bezumno
govorili da se konjaništvo vratilo kao bez glave kad su sve ostale čete bile
poražene. Još su tvrdili da zacijelo Germani ne bi navaljivali na tabor da je
kojim slučajem Cezarova vojska čitava.
Panike je nestalo kad se Cezar vratio u tabor.

42. Kad se Cezar smjestio u tabor, prekorio je zapovjednike jedino

zbog toga što su kohorte pustili da se udalje sa svoga mjesta i iz posade.
On je dobro poznavao ratne zgode i nezgode, ali je govorio da nije trebalo
dati povoda ni najmanjoj nesreći. Uvidio je da je kod one neprijateljske
navale mnogo pomogla Sreća, a još više i zato što je ta božica otjerala
barbare sa samih vrata tabora i s nasipa. Još mu je bilo čudnovatije što su
Germani prešli Rajnu u namjeri da pustoše Ambioriksovu zemlju, a kad
tamo njemu su učinili najveću uslugu.
 43. Cezar je ponovo krenuo da uznemiruje neprijatelje. Zato je
okupio velik broj konjanika iz susjednih država i onda ih razaslao na sve
strane. Vojnici su palili sela i sve kuće koje je tko ugledao. Sa svih strana
gonili su plijen, a žitna polja nisu stradala samo od mnoštva konja i boraca
nego je usto žito bilo poleglo zbog nevremena i kiše. A ukoliko su se neki
za tren i sakrili, ipak su morali umrijeti zbog nestašice bilo kakve hrane
kad je ovamo pristigla vojska.
Budući da je naše konjaništvo bilo razdijeljeno na sve strane, često se
događalo da su zarobljenici izjavljivali da su nedavno vidjeli Ambioriksa
na bijegu, pa su se onda za njim ogledali gdje je i čak potvrdili da im još
nije mogao iz vidika nestati. Zato su se oni koji su u Cezara mislili steći
najveću naklonost ponadali da će dostići Ambioriksa, pa su uložili sve
svoje sile da to izvrše, gotovo su se nadljudski naprezali, te se uvijek činilo
da im još samo malo treba pa da stignu do vrhunca svoje sreće. Ali se
Ambioriks vješto skrivao po gajevima i pećinama, dok bi noću kradomice
krenuo u druge krajeve. Njegova su tjelesna straža bila četiri konjanika.
Jedino je njima smio povjeriti svoju glavu.

44. Kad je Cezar na spomenuti način opustošio zemlju, a zbog toga

je bio izgubio dvije kohorte, poveo je vojsku u grad Durokortor koji se
nalazio u zemlji galskog plemena Remljana. Odredio je dan i zakazao
galsku skupštinu, a ujedno počeo voditi istragu o uroti Senonaca i
Karnućana. Akona koji je bio glava ove urote osudio je na tešku kaznu;
naredio je da ga smaknu prema običaju predaka.62 Neki su pobjegli bojeći
se osude. Cezar ih je kaznio kaznom progonstva. Zatim je dvije legije
smjestio u zimovnik na granici Treveraca, druge dvije u zemlji Lingonaca,
dok je ostalih šest smjestio u Agedinku u zemlji Senonaca. Zatim se
pobrinuo za opskrbu vojske hranom i zaputio kako je namjeravao u Italiju
da predsjedava konventima.
 SEDMA KNJIGA

1. Kad se Galija umirila, Cezar je krenuo kao što je bio namjeravao u

Italiju da održi sudbene skupštine. Tamo je doznao za Klodijevo
umorstvo,63 a onda kad je dobio izvještaj o senatskoj odluci64 da svi
mladi65 u Italiji prisegnu počeo je novačiti u cijeloj provinciji.
Ta se vijest proširila po cijeloj Prekoalpskoj Galiji. Ovim su
vijestima sami Gali dodavali svoje, da Cezara, a to se činilo da prilike
zahtijevaju, zadržavaju nemiri u Rimu, pa da zbog tolikih razdora neće
moći doći k svojoj vojsci. Tako su Gali, potaknuti tom okolnošću, jer ih je
odavno boljelo što su podvrgnuti rimskoj vlasti, počeli slobodnije i hrabrije
planirati rat.
Prvaci Galije zakazali su sastanke u šumovitim i zabitnim mjestima i
ujedno su iskazivali svoje ogorčenje zbog Akonove smrti. Govorili su da
ista sudbina može lako i njih zadesiti. Osim toga, žalili su se zbog sudbine
čitave Galije. Onda su počeli svakovrsnim nagradama i obećanjima tražiti
ljude koji bi započeli rat i uz vlastitu opasnost izvojevali Galiji slobodu.
Navodili su kako je najprije potrebno po svaku cijenu Cezara rastaviti od
njegove vojske, ali prije nego što se sazna za njihove tajne dogovore.
Govorili su da je to lako izvesti jer se legije ne mogu usuditi izaći iz
zimovnika bez zapovjednika koji je odsutan, a on ne može prispjeti
legijama bez njihove zaštite. Osim toga, izjavili su da je bolje poginuti u
boju nego živjeti kad ne mogu ponovo ostvariti staru slavu i slobodu koju
su im pređi bili dali u baštinu.

2. Kad su o svemu raspravili, Karnućani su otvoreno priznali da se ne

ustručavaju za opći spas izvrgnuti bilo kojoj opasnosti; obećali su da će
prvi započeti rat. Budući da se sada ne mogu međusobno taocima osigurati,
te da stvar ne bi dospjela na javu, zatražili su da svi prisegom i vjerom
uglave pred bojnim znakovima na okupu, što je prema galskim običajima
bio najsvetiji obred, da ih onda kad započne rat neće ostali ostaviti. Onda,
kad su pohvalili izjave Karnućana, svi su prisutni prisegnuli, odredili rok, a
potom se rastali.

3. Kad je osvanuo taj dan, Karnućani su pod vodstvom dvaju

očajnika, Kotuata i Konkonetodumna, provalili u Cenab, poubijali rimske
građane koji su se tu bili nastanili iz trgovačkih razloga, a među njima i
Fufija Gitu, uglednoga rimskoga viteza koji je prema Cezarovoj zapovijedi
vodio brigu o žitu. Sav su njegov imetak razgrabili. Brzo se pronijela vijest
o tom događaju po svim galskim državama. Uvijek kad se dogodi neki
značajan i veći događaj onda Gali vikom dojavljuju po poljima i drugim
krajevima, da to opet prihvate drugi i predaju najbližima. Tako se i vijest o
tom događaju raširila po Galiji. Tako ono što se u Cenabu dogodilo o
izlasku sunca to su u zemlji Arvernjana saznali prije nego što se
promijenila prva straža, a to je udaljenost otprilike od 160 000 koraka.

4. Na sličan način Vercingetoriks, sin Celtilov, rodom iz naroda

Arvernjana, mladić veoma velika ugleda čiji je otac u čitavoj Galiji
zauzimao prvo mjesto, a bio ubijen jer je težio za kraljevskom vlašću,
sazvao je svoje štićenike te ih govorom raspalio za ustanak. Kad su svi
doznali za njegovu namjeru, odreda su zgrabili oružje. Njegov stric
Gobanition i ostali poglavice htjeli su ga spriječiti u njegovu naumu, jer su
mislili da ne treba izazivati sreću. Zato su ga istjerali iz grada Gergovije.
Ipak Vercingetoriks nije odustao od svojih namjera, nego je počeo novačiti
po selima, štoviše, i siromahe i propale ljude.
Kad je sakupio ovakvu četu ljudi, primio je i sve one koji su mu se
pridružili u njegovoj državi. Poticao ih je da se dignu na oružje zbog opće
stvari i u ime slobode. Kad je okupio veće čete, otjerao je iz države svoje
protivnike koji su nedavno bili njega istjerali. Njegovi su ga pristaše
proglasili kraljem. Onda je poslao u sve krajeve poslanstva i počeo
preklinjati svoje zemljake da budu postojani u svojoj vjeri. Ubrzo je za
sebe predobio Senonce, Parizijce, Piktonce, Kadurčane, Turonce,
Aulerčane, Lemovičane i Ande kao i ona plemena koja graniče s Oceanom.
Svi su pristali da se na njega prenese vrhovno zapovjedništvo. Kad su mu
predali tu vlast, zatražio je od svih država taoce i onda im je naredio da mu
dovedu određen broj vojnika, a osim toga je zapovjedio koliko oružja mora
svaka država kod kuće prirediti i do kojega vremena ono mora biti gotovo.
Osobito se pobrinuo za konjaništvo. Uz najpažljivije pripremanje odredio
je da u svemu vlada najveća strogost u disciplini. Ipak je teškom mukom
prisilio one koji su bili kolebljivi. Disciplina je bila tako stroga, te bi
svakoga onoga koji bi počinio veći zločin ili prekršaj kaznio tako da bi ga
dao na muke a onda spalio, dok bi za manje prekršaje krivcu odsjekao uši
ili bi mu iskopao jedno oko, pa bi ga onda otjerao u njegov zavičaj, da
bude ostalima živa opomena, a i da veličinom kazne prestraši druge.
 5. Držeći se ovako okrutne discipline i teških kazni i sakupivši
vojsku, poslao je Lukterija Kadurčanina, inače vojnika veoma velike
smjelosti, s jednim dijelom četa u zemlju Rutenaca, dok je sam krenuo u
zemlju Biturižana.
Nakon njegova dolaska Biturižani su poslali Heduancima poslanike,
jer su bili pod njihovom zaštitom, i preko njih molili pomoć da bi lakše
mogli odoljeti neprijateljskim četama. Heduanci su prema Cezarovu
savjetu poslali Biturižanima u pomoć konjaničke i pješačke čete. Kad su
ovi stigli do rijeke Ligera, koja dijeli zemlju Biturižana i Heduanaca, tu su
se zadržali nekoliko dana te, nemajući smjelosti da prijeđu rijeku, vratili su
se svojim domovima, a onda su javili našim legatima kako su se vratili u
svoju zemlju jer su se bojali izdajstva Biturižana kad su saznali da je
njihova namjera da ih, ako prijeđu rijeku, s jedne strane napadnu oni sami a
s druge opkole Arvernjani. Jesu li tako postupili zbog razloga koji su
naveli legatima ili su to učinili lukavo i iz nevjerstva, čini se da se ništa
zastalno ne može reći jer nemamo dokaza ni za jedno ni za drugo.
Biturižani su se odmah nakon njihova odlaska udružili s
Arvernjanima.

6. Kad je o svemu tome bio obaviješten Cezar, koji se nalazio u

Italiji, te pošto je uočio da su se prilike u Rimu energičnim postupkom
Gneja Pompeja već sredile, krenuo je u Prekoalpsku Galiju. Kad je tamo
stigao, bio je u velikoj neprilici na koji bi način najlakše mogao stići do
svoje vojske. Razmišljao je ovako. Ako bi legije pozvao u Provinciju,
držao je da će se zbog njegove neprisutnosti pobiti, a ako bude pohitao k
vojsci, uviđao je da upravo u ovakvo vrijeme ne može povjeriti svoju
osobnu sigurnost onima koji su se pričinjali da su mirni i da su mu skloni.

7. Međutim, Lukterije Kadurčanin, koji je bio poslan u zemlju

Rutenaca, uspio je tu državu pridobiti za plan Arvernjana. Kad je krenuo u
zemlju Nitobroga i Gabalaca, primio je od njih taoce, a kad je okupio veći
broj vojnika, provalio je u Provinciju u namjeri da provali u grad Narbon.
Kad je o tomu doznao Cezar, držao je da prije svega mora krenuti u
Narbon. Kad je stigao u taj grad, ohrabrio je sve one koji su se bili
prestrašili, dok je svoje posade smjestio u zemlju Rutenaca, koji su
stanovali u Provinciji, pa i u kraj Volkanaca Arekomičana, Tolozaćana te
oko Narbona u krajeve što su graničili s neprijateljskim zemljama. Onda je
zapovjedio da se jedan dio četa iz Provincije sakupi zajedno s rezervnima
koje je bio doveo iz Italije u zemlju Helvljana, a ta graniči s državom
Arvernjana.

8. Budući da su same te pripreme potisnule i zaustavile Lukterija, jer

je bio svjestan da je bilo opasno zaći među utvrde, krenuo je u zemlju
Helvljana. Iako je planina Cevena koja je dijelila zemlju Arvernjana od
Helvljana u najgore doba godine sprečavala put zbog velikih snježnih
nanosa, ipak, kad se probio kroz šest stopa debeo snijeg i na taj način
prokrčio staze, stigao je uz silan napor vojnika do zemlje Arvernjana.
Ove je iznenadnim dolaskom pokorio, jer su držali da ih snježni
nanosi i planina Cevena vrlo sigurno zaštićuju, kad se ni pojedinac u
zimsko doba godine nije usudio probiti; zatim je naredio konjanicima da se
što je moguće dalje rasprše i da tako unesu u neprijateljske redove što veću
paniku.
Vercingetoriksa su brzo obavijestili na onaj način koji smo
spomenuli, kao i preko glasnika. Tad su ga Arvernjani u paničnom strahu
počeli moliti i preklinjati da se pobrine za njihov imetak i da ne dopusti da
ih neprijatelji opljačkaju, pogotovo kad sad uviđa da je cijelo težište rata
preneseno na njihovu zemlju.
Vercingetoriks, ganut njihovim molbama, krenuo je iz zemlje
Biturižana prema granicama zemlje Arvernjana.

9. Ipak, Cezar je ostao u tome kraju dva dana, jer je unaprijed znao
kako će se stvar s Vercingetoriksom završiti, a onda se udaljio od svojih
četa pod izgovorom da dopunjuje i sakuplja konjaništvo. Ovim je četama
postavio za zapovjednika mladoga Bruta. Njega je opomenuo da nastoji da
se konjanici što mogu dalje raštrkaju na sve strane, dok će sam sa svoje
strane nastojati da ne bude dulje od tri dana odsutan iz tabora. Kad je to
uredio, stigao je preko očekivanja svojih vojnika što je bržim maršem
mogao u Vijenu. Tamo je zatekao čitavo konjaništvo u potpunom broju,
onakvo isto kakvo je neki dan bio naprijed poslao, zatim je, ne
zaustavljajući se na maršu ni danju ni noću, prošao žurno kroz zemlju
Heduanaca i stigao u zemlju Lingonaca, gdje su zimovale dvije legije, da
bi brzinom svojih četa preduhitrio ako bi Heduanci i njemu spremali
štogod najgorega.
Kad je ovamo stigao, poslao je obavijest ostalim legijama, te ih je
sve okupio na jednom mjestu prije nego što je itko mogao dojaviti
Arvernjanima vijest o njegovu dolasku. Kad je Vercingetoriks to saznao,
poveo je natrag vojsku u zemlju Biturižana, a onda je krenuo u namjeri da
opsjeda Gorgobinu, grad Bojâ koji je Cezar u ratu s Helvećanima bio
porazio i tu ih naselio, a onda ih podredio Heduancima.

10. Ova je okolnost stvarala Cezaru kod donošenja odluke velike

poteškoće. Bojao se da se ne bi, u slučaju ako preostali dio zime zadrži
legije na jednom mjestu, odjednom digla čitava Galija na ustanak, kad
podanici Heduanaca budu uništeni, jer će se tad svi uvjeriti da prijatelji ne
mogu od njega očekivati nikakve pomoći. Ukoliko bi izveo prije vremena
legije iz zimovnika, strahovao je da će zbog otežanog dovoza hrane imati
velikih neprilika. Mislio je da je bolje ako podnese bilo kakvu poteškoću
nego da doživi toliku sramotu i odbije od sebe sve svoje.
Kad je podsjetio Heduance da dovezu hranu, poslao je naprijed svoje
povjerljive ljude k Bojima da ih obavijeste o njegovu dolasku, a isto tako
da ih osokole da ustraju u svojoj vjernosti prema Cezaru i da hrabro odbiju
neprijateljsku navalu. Ostavivši u Agedinku dvije legije i prtljagu čitave
vojske, krenuo je u zemlju Bojâ.

11. Drugoga dana, kad je stigao do grada Velaunoduna, nije htio za

sobom ostaviti nikakve neprijateljske čete, a da bi što lakše sproveo
opskrbu žitom, počeo je opsjedati grad. Za dva dana opasao ga je nasipom,
ali je trećega dana, kad su iz grada poslali poslanike zbog pregovora o
predaji, zapovjedio da sve svoje oružje snesu na jedno mjesto, da izvedu
tegleću marvu i da predaju šest stotina talaca. A da bi sam mogao što prije
krenuti, ostavio je legata Gaja Trebonija da nadgleda izvršenje njegove
zapovijedi. Cezar je otišao u Cenab, grad Karnućana.
Budući da je tek tada stigla vijest o opsjedanju Velaunoduna,
vjerujući da će se dulje otegnuti samo opsjedanje, oni su se počeli
pripremati da pošalju pomoć Cenabu. Cezar je pred grad stigao za dva
dana. Kad se utaborio pred njim, sprečavalo ga je u opsjedanju kasno doba
dana, pa je odlučio započeti sutradan, dok je vojnicima zapovjedio da
pripreme što je za opsadu potrebno. Budući da je blizu Cenaba bio most na
rijeci Ligeru, bojeći se da neprijatelji po noći ne pobjegnu iz grada,
zapovjedio je da dvije legije pod oružjem provedu noć pod vedrim nebom.
Stanovnici i vojnici Cenaba nešto prije ponoći u potpunoj tišini
počnu izlaziti iz grada i zatim prelaziti preko rijeke. Kad su uhode o tome
obavijestile Cezara, zapovjedio je da dvije legije koje su morale biti
pripravne zapale gradska vrata i da uđu u grad. Tako je osvojio grad, a da
je umaklo samo malo protivnika. Gotovo su sve zarobili naši borci, jer je
tijesan prolaz na mostu i prilazima do njega potpuno zapriječio bijeg.
Zatim je naredio da se grad oplijeni i zapali; plijen je darovao vojnicima, a
onda je vojsku preveo preko Ligera i tako stigao u zemlju Biturižana.

12. Vercingetoriks je čim je saznao za Cezarov dolazak odustao od

opsjedanja i odmah pošao Cezaru u susret. Cezar je usput počeo opsjedati
grad Biturižana Noviodun, a taj se nalazio na cesti kojom je prolazio. Kad
su iz toga grada stigli k njemu poslanici i molili da im bude milostiv i da ih
poštedi, a on da bi brzinom kojom je sve postigao i ostalo izveo,
zapovjedio je da sve oružje snesu na jedno mjesto, zatim da izvedu konje i
da predaju taoce. Kad su već bili predali jedan dio talaca i počeli i ostalo
izvršavati, te kad su centurioni s jednim dijelom vojnika bili pušteni u sam
grad da bi sakupili marvu i oružje, izdaleka su naše izvidnice ugledale
neprijateljsko konjaništvo; ono je jahalo ispred Vercingetoriksove vojske.
A kad su i građani to opazili, u njima se odjednom rodila nada u spas, pa su
uz zaglušnu viku počeli grabiti skupljeno oružje, zatvarati gradska vrata i
zauzimati sam bedem. Kad su centurioni prema vladanju Gala opazili da
oni nešto čudno spremaju, isukanim su mačevima zaposjeli vrata i tako su
sve svoje vojnike nepovrijeđene doveli natrag.

13. Cezar je zapovjedio da se iz tabora izvede konjaništvo i da

započne borba. Budući da su se njegovi borci nalazili u neprilici i nevolji,
poslao im je u pomoć četiri stotine konjanika sve redom Germana, koje je
od početka prema svome običaju imao uza se. Gali nisu mogli odoljeti
njihovoj navali. Ovi su ih natjerali u bijeg i pritom su Gali izgubili mnogo
svojih vojnika. Na kraju su uzmaknuli prema svojoj vojsci.
Kad su germanski konjanici potukli galske konjanike, onda su
građani Cenaba, prestrašeni zbog poraza, pohvatali one za koje su mislili
da su pobunili narod, te ih odveli k Cezaru i njemu ih predali.
Kad je ovu akciju dovršio, Cezar je krenuo prema građu Avariku.
Bio je to najveći i najbolje utvrđen grad u zemlji Biturižana, a ležao je u
kraju s vrlo plodnim poljima. On se nadao da će onda, ako osvoji ovaj
grad, podvrći pod svoju vlast državu Biturižana.

14. Vercingetoriks je poslije tolikih neuspjeha, a svi su se u kratko

vrijeme redom dogodili kod Velaunoduna, pa Cenaba i konačno
Novioduna, sazvao narodnu skupštinu. Javno je izjavio da se mora sasvim
drugačije voditi rat nego što ga je on do sada vodio, te da je najprije
potrebno uporno nastojati da se Rimljanima spriječi dovoz žita i krme, a da
je to lako izvesti jer imaju dovoljan broj konjanika, a usto, naglasio je,
pomaže i godišnje doba. Krma se može sakupljati, te neprijatelji moraju iz
nevolje odlaziti iz grada i posvuda je po poljima tražiti. Takve naši
konjanici mogu svakodnevno lako uništiti. Osim toga, potrebno je da
pojedinci za opći spas žrtvuju svoj imetak. Vercingetoriks je preporučio da
se zapale sela i zgrade, a i sva ona mjesta za koja se pretpostavlja da bi
tamo mogli doći Rimljani zbog nabave hrane. Rekao je još da njima ništa
neće nedostajati, jer će ih obilno opskrbljivati oni koji su imućniji i u čijoj
zemlji vođe rat. Rimljani vjerojatno neće, rekao je dalje Vercingetoriks,
moći podnijeti oskudicu, a da bi je prebrodili, morat će uz veliku opasnost
izlaziti daleko izvan svoga tabora, zatim da je svejedno ako ih budu ubijali
pojedinačno ili im zarobili prtljagu, jer se tada i bespomoćni neće moći
boriti. Još je naglasio da treba sve one gradove koji nisu utvrđeni i sigurni
od opasnosti prirodnim položajem ili utvrdama spaliti, da ne bi postali
domaćima zaklon gdje će se ukloniti ratnoj službi, a onda da ne budu kao
neka vrsta ponude samim Rimljanima, odakle će se opskrbiti hranom i
svakovrsnim plijenom. Ukoliko se njima to čini teško i gorko, rekao je da
je njemu kudikamo teže to što bi im Rimljani žene i djecu odveli u ropstvo,
a njih sve pobili.

15. Budući da su svi jednoglasno odobrili taj prijedlog, samo su u

jednom danu zapalili više od dvadeset biturižanskih gradova. Slično se
dogodilo i u ostalim državama; odasvud se nebo žarilo od požara. Iako su
svi to podnosili s velikom boli i gorčinom, ipak su se tješili time što su se
uzdali da im je pobjeda gotovo sigurna i da će sve ono što su izgubili brzo
nadoknaditi. I o samom gradu Avariku, gdje se održavala skupština,
raspravljalo se hoće li ga spaliti ili braniti. Biturižani su klečali pred
drugim Galima i počeli moliti da ih ne prisiljavaju da vlastitim rukama pale
gotovo najljepši grad u čitavoj Galiji. Izjavljivali su da će ga sami zbog
njegova prirodnog položaja lako braniti, jer ga opkoljavaju gotovo sa svih
strana rijeke i močvare, a postoji samo jedan i to jako uzan prolaz koji
omogućuje pristup gradu. Njihovoj su molbi udovoljili, iako se
Vercingetoriks u početku jako protivio, a onda je popustio potaknut
molbama samih Biturižana i samilošću prema narodu. Zbog toga su
izabrali najbolje braniče za grad.
16. Vercingetoriks je usporenim maršem krenuo za Cezarom te onda
izabrao za tabor mjesto zaštićeno ritovima i šumama, udaljeno od grada
Avarika 16 000 koraka. Tu je preko svojih uhoda svakog sata bio
obaviješten što se događa oko Avarika, a onda bi naređivao što se mora
raditi i što on osobno želi. Strogo je vodio računa o našem opskrbljivanju
krmom i žitom. Zato je na naše raspršene borce koji su odlazili u opskrbu i
podalje odmakli navaljivao i izvrgavao ih teškim nevoljama, premda su
naši opskrbljivači, koliko se moglo unaprijed predvidjeti i proračunati, sve
neprijateljske prepade presretali na taj način što su u nabavu žita i krme išli
u neodređeno vrijeme i raznim putovima.

17. Budući da je Cezar utvrdio tabor na onoj strani grada koja nije
bila rijekom i ritovima opkoljena te je, kako smo maloprije spomenuli,
imala uzan pristup, počeo je pripremati nasip, primicati bojne kolibe i
podizati dva tornja. Prirodni položaj grada nije dopuštao da se grad opkoli
bedemom.
Što se tiče nabave žita, neprestano je opominjao Boje i Heduance.
Prvi su ga slabo pomagali, jer se na njegove opomene nisu obazirali, dok
su drugi zbog malih posjeda potrošili sve svoje zalihe jer im je država bila
mala i neugledna.
Premda je Cezarovu vojsku zbog nemara i siromaštva Boja te nehaja
Heduanaca i požara kuća pritisnula vrlo velika oskudica hrane tako da su
vojnici po više dana bili bez žita i onda jedvice utišavali svoju glad blagom
što su ga bili dotjerali iz okolnih sela, ipak oni nisu mrmljali i prigovarali
riječima koje bi bile nedostojne ugleda rimskoga naroda i prijašnjih
pobjeda. Štoviše, kad je Cezar pred pojedinim zaposlenim legijama
kazivao da će napustiti opsjedanje ako im je teško podnositi oskudicu, svi
su ga vojnici redom molili da to nikako ne učini. Izjavljivali su da su oni
više godina služili pod njegovim zapovjedništvom, da nisu nikad bili
osramoćeni, niti su ikad napustili neko mjesto ili položaj ne obavivši ništa.
Još su rekli da će napuštanje opsade držati za nečasno djelo počinjeno s
njihove strane i da je bolje trpjeti sve gorke nevolje nego ne osvetiti smrt
rimskih građana koji su poginuli u Cenabu zbog galske nevjere.
Na taj su način vojnici govorili centurionima i vojničkim tribunima i
željeli da sve njihove riječi dojave samom Cezaru.

18. Kad su vojnici bili primakli tornjeve, Cezar je doznao od

zarobljenika da je Vercingetoriks potrošio krmu i da je krenuo bliže gradu
Avariku, ali je sam s konjaništvom i lakim pješacima, koji su bili naviknuti
da vode borbu s konjanicima, pošao u zasjedu na ona mjesta kamo je držao
da bi sutradan mogli naši borci doći da se opskrbe krmom. Kad je Cezar to
saznao, krenuo je oko ponoći u najvećoj tišini i rano ujutro prispio u
blizinu neprijateljskog tabora. Neprijatelji su preko četa uhodnica saznali
za Cezarov dolazak, pa su zaštitili prtljagu i kola, sklonivši ih u gušće
šume, dok su cijelu vojsku svrstali na uzvisini i na nezaštićenu mjestu.
Čim je o tome bio obaviješten Cezar, zapovjedio je da se što brže
prtljaga donese na jedno mjesto i da se pripremi sve što je potrebno za
bitku.

19. Jedan brežuljak uzdizao se strmo od podnožja postupno prema

vrhu. Sa svih strana opkoljavala ga je močvara široka oko pedeset stopa:
nju je bilo teško i mučno pregaziti. Na tom su se brežuljku zadržavali Gali,
kad su porušili mostove jer su se pouzdavali u prirodni položaj samoga
mjesta. Tu su se svrstali razdijeljeni po plemenima i još zauzeli sve prolaze
spomenute močvare da bi bili pripravni napasti Rimljane ako se oni
osmjele pregaziti močvaru, i to s višega mjesta, ali onda kad dublje zagaze
u močvaru. Onaj koji je izbliza promatrao to mjesto mogao je pomisliti da
su neprijatelji pripravni da prime borbu, ali tko je uočio sve prednosti
našega položaja, taj je mogao razabrati da se Gali hvališu pustim
pretvaranjem.
Naši su borci bili neraspoloženi što su neprijatelji kod tolike blizine
mogli izdržati te biti ravnodušni, pa su zato tražili da se dade znak za boj,
ali ih je Cezar upućivao uz kolike bi se gubitke hrabrih vojnika morala
platiti pobjeda. Ipak je izjavljivao da bi morao sama sebe optužiti zbog
nepravedne ocjene njihova vojničkog morala kad mu ne bi bio draži njihov
život i njihovo dobro videći kako se za slavu žele izložiti bilo kakvoj
opasnosti.
 Tako je Cezar smirio vojnike i istog ih je dana poveo natrag u tabor.
Onda je počeo pripremati sve ostalo što je bilo potrebno za opsjedanje
grada.

20. Kad se Vercingetoriks vratio među svoje borce i ostale

zapovjednike, optužili su ga zbog veleizdaje, jer se tobože bio suviše
približio Rimljanima. Kao razlog su navodili što je bio krenuo s cijelim
konjaništvom i ostavio toliku vojsku bez zapovjednika i što su poslije
njegova odlaska prispjeli Rimljani u zgodan čas i onako brzo. Navodili su
da se sve to nije moglo onako slučajno dogoditi i bez njegova plana. Još su
govorili da on više voli biti kralj u Galiji s Cezarovim dopuštenjem nego
uz njihov pristanak.
Vercingetoriks, optužen na taj način, odgovorio je ovako: – Razlog
zašto sam krenuo naprijed bio je nedostatak hrane, a i vi ste me sami na to
poticali. Što velite da sam se približio Rimljanima, na to me potaklo
zgodno mjesto koje se može bez osobitih utvrda braniti. Što se tiče naših
konjanika, oni se nisu mogli nadati našoj pomoći u močvarnom kraju, ali
su ti isti konjanici bili od koristi dok su se tamo nalazili. Vrhovno
zapovjedništvo namjerno nisam prenio ni na jednog drugog zapovjednika
da ne bi, zaveden ludom željom naroda, zametnuo borbu, a zatim, kako
vidim svi čeznu zbog svoje mekoputnosti, jer nisu naviknuti podnositi
napore. Ako su Rimljani slučajno iznenada došli, ili ako ih je domamila
neka izdaja, onda treba zahvaliti sreći što su s uzvisine ugledali njihov
malen broj i prezreli njihovu hrabrost; ali oni se nisu osmjelili zametnuti
borbu, nego su se sramno povukli u svoj tabor. Izdajom ja ne tražim
nikakvu vlast od Cezara, kad je mogu imati stečenu pobjedom, a ta je meni
i svima Galima osigurana. Štoviše – rekao je – ja vam tu vlast vraćam, ako
mislite da mi time iskazujete neku počast. Ipak, da biste se uvjerili da
govorim istinu, poslušajte sad rimske vojnike!
Tad je izveo robove koje je prije nekoliko dana zarobio pri nabavi
hrane pa ih okovane izmučio glađu. Oni su, unaprijed poučeni što će na
postavljena pitanja odgovoriti, izjavili da su legionarski vojnici i da su ih
glad i bijeda natjerali da tajno napuste tabor da bi nakupili žita ili krme,
ako slučajno naiđu na to, da slična bijeda mori cijelu Cezarovu vojsku, te
nitko više nema snage podnositi napor u vojničkoj službi. Zato je
zapovjednik odredio da za tri dana odvede vojsku ako ne uspije kod
opsjedanja samoga grada.
 Zatim je Vercingetoriks nastavio: – Eto, te blagodati vi imate od
mene koga optužujete zbog veleizdaje. Mojim je trudom, a bez vaše krvi,
uništena glađu tolika pobjedonosna vojska. Još sam se pobrinuo da je
nijedna država, kad bude sramotno na bijegu uzmicala, ne pusti u svoju
zemlju!

21. Poslije tih riječi, čitav je narod prema svome običaju počeo
klicati i zveketati oružjem. Gali to čine onda kad odobravaju nečije riječi.
Govorili su da je Vercingetoriks najveći vojskovođa pa da se onda ne može
sumnjati u njegovo poštenje, a s druge strane da nitko ne može razboritije
voditi rat. Onda su odredili da se u grad pošalje 10 000 izabranih vojnika
od svih četa i usto su izjavili da se opći spas ne smije samo Biturižanima
povjeriti, jer su uvjereni da pobjeda ovisi gotovo samo o tome hoće li
zadržati taj grad.

22. Budući da je galski narod vrlo sposoban i vrlo spretan u

oponašanju onoga čemu ga drugi uče, ispriječile su se kojekakve njihove
strateške naprave vrsnoći naših vojnika. U borbi su znali privezati srpove
uz duge konopce, pa bi ih vukli vitlima u grad, dok su nasip rušili to
vještije što su imali rudnike željeza, pa im je bila poznata i najmanja vrsta
rovova. Oni bi sav zid pokrili tornjevima, a te prekrili kožama. Zatim bi za
vrijeme čestih provala bacali vatru po noći i po danu na nasip66 ili bi
napadali na naše vojnike koji su bili zaposleni nekim radom. Znali su
dostići visinu naših tornjeva, ukoliko bismo ih svakidašnjim radom na
nasipu podigli, na taj način što su na svojim tornjevima nadograđivali
stupove i otvorene lagume i zakrčivali ih zaoštrenim gredama, zatim
vrućom smolom i veoma teškim kamenjem; na taj način nisu dopuštali
neprijateljima da se primaknu bedemima njihovih gradova.67

23. Svi su galski zidovi otprilike ovakva oblika. Grede se polože

usporedno po dužini zida i to jedna do druge na tlo u jednakim razmacima
da su po dvije stope udaljene jedna od druge. Ove onda spajaju iznutra i
naspu s mnogo zemlje. Oni razmaci koje smo maloprije spomenuli zatrpaju
se sprijeda velikim kamenjem. Kad odozgo stave te grede, dodaju drugi
red, ali tako da se zadrži onaj isti razmak, dok grede ne leže jedna na
drugoj, nego ih u jednakim razmacima tijesno povezuju, tako da postave
kamen između pojedinih greda. Na taj se način redom izgrađuje sva
građevina dok se ne dostigne njena prava visina. Ova građevina nije po
svom vanjskom izgledu i raznolikosti ružna, jer se izmjenjuju grede s
kamenjem, što se izdižu ravnim smjerom uvis, pa je zbog koristi i uspjeha
u obrani gradova vrlo prikladna, jer kamen brani od požara a grede od
"ovna", kad ih iznutra vežu priječnice sve jedna do druge, duge najviše
četrdeset stopa; cijela se ta gradnja ne može probiti a ni razrušiti.

24. Uza sve to što je toliko toga smetalo opsjedanje, naši su vojnici,
premda ih je cijelo vrijeme njihova posla često prekidala studen i stalna
kiša, ipak sve obavljali i svladavali neumornim trudom. Oni su za dvadeset
i pet dana nasuli nasip dug oko tri stotine i trideset stopa a visok osamdeset
stopa. Kad se nasip gotovo dodirivao neprijateljskog zida, a Cezar prema
svome običaju nadgledao posao i tad sokolio svoje vojnike, da se ne bi rad
ni na časak prekidao, opazilo se malo prije treće straže da se nasip puši, jer
su ga neprijatelji lagumom potpalili. U isto su vrijeme neprijatelji počeli
zaglušno vikati na zidu i navaljivati s obje strane tornja. Drugi su izdaleka
sa zida na nasip bacali i suho drvlje, zatim prolijevali smolu i druge stvari
kojima se potpaljuje vatra, te su se naši mogli pribrati kamo će najprije
potrčati i kome će pomoći.
Ipak, jer su prema Cezarovu običaju uvijek dvije legije čuvale stražu
pred taborom, dok je drugih bilo više naizmjenično na poslu, brzo su se
jedni oduprli navali, dok su se drugi odmakli od tornjeva i porušili nasip, te
je mnoštvo boraca uz njih potrčalo iz tabora gasiti vatru.

25. Budući da se na svim stranama vodila borba, a preostali dio noći

već minuo i u srcima se neprijatelja jednakim žarom iznova budila nada u
pobjedu, pogotovo kad su vidjeli da su izgorjeli prsobrani na tornjevima i
shvatili da ne mogu naši nezaštićeni pritjecati u pomoć, dok su neprijatelji
neprestano zamjenjivali umorne i držali da je upravo to odlučan trenutak za
spas Galije, dogodilo se naočigled naših nešto što nam se činilo vrijedno
spomena, te smo mislili da se ne smije mimoići.
Neki je Gal pred gradskim vratima prema našem tornju bacao u vatru
grude od loja i smole, koje su mu drugi vojnici iz ruke u ruku dodavali.
Tad ga je u desni bok pogodio "škorpion" i on se srušio mrtav. Na njegovu
je lešinu stupio drugi najbliži borac i nastavio isti posao. Kad je i on
poginuo na isti način, zamijenio ga je treći borac, a trećega četvrti.
Branitelji nisu prije napustili borbeno mjesto dok se nisu utrnule vatre na
nasipu, a neprijatelji odasvud bili potisnuti i borba završena.

26. Gali su pokušali sve moguće, ali im ništa nije polazilo za rukom,
pa su smislili da sutradan pobjegnu iz grada. Na to ih je poticao, a čak im
naložio, i sam Vercingetoriks. Nadali su se da će to moći obaviti bez
velikoga gubitka svojih ljudi ako pokušaju izaći oko ponoći, jer
Vercingetoriksov tabor nije bio daleko od grada i jer je močvara što se bez
prekida prostirala sprečavala Rimljane da ih tjeraju.
Po noći su se već spremili da to učine, kad su iznenada žene istrčale
na ulicu pa su u plaču pale ničice pred noge boraca i stale ih moliti i
preklinjati da njih i svoju rođenu djecu ne predaju neprijateljima, jer će ih
oni mučiti, a osobito kad im tjelesne snage i dječja nemoć ne dopuštaju da
bježe. Kad su žene uvidjele da borci ustraju pri svojoj odluci, jer obično u
krajnjoj opasnosti strah ne poznaje milosrđe, počele su zaglušno vikati i
Rimljanima odavati svoj bijeg. Gali, prestrašeni tim strahom i panikom
žena, a onda bojeći se da im ne bi Rimljani svojim konjaništvom zauzeli
putove, odustali su od svoje prvobitne namjere.

27. Sutradan je Cezar zapovjedio da se toranj pomakne naprijed, a

kad je dovršio sve potrebno za opsjedanje, spustio se pljusak, pa je zato
pomislio da je upravo sad zgodan trenutak da se prihvati posla, jer je bio
opazio da su straže po gradskom zidu bile razmještene nešto nemarnije.
Onda je zapovjedio svojim vojnicima da sve pripreme obavljaju mlitavije
navodeći im svoje želje. Budući da su legije bile u potaji spremne između
tabora i bojnih koliba, ohrabrio ih je da sad za tolike svoje žrtve i trud
nastoje pobjedom sebi pribaviti zadovoljštinu. Onima koji se budu prvi
popeli na zid obećao je nagradu. Zatim dade vojnicima znak za napad. Svi
su vojnici odjednom navalili sa svih strana i ubrzo su zauzeli položaj na
gradskom zidu.

28. Neprijatelje je ovaj novi događaj zaprepastio. Kad su bili

potjerani sa zida i iz tornjeva, svrstali su se na trgu i po prostranim
mjestima u klin u namjeri da u bojnom redu vode odlučnu borbu ako im
Rimljani s bilo koje strane dođu u susret. Kad su opazili da nitko ne silazi
na ravna mjesta, nego da su uzduž cijelog zida opkoljeni, oni su u panici da
ne izgube svaku nadu u spas odbacili oružje i počeli kao bez duše bježati
prema krajnjem dijelu grada. Tu su naši borci jedan dio neprijateljskih
vojnika smaknuli, jer je prolaz kroz gradska vrata bio pretijesan, a oni su
navaljivali u zbijenoj gomili; jedne su pobili naši pješaci, dok su one koji
su već bili izašli poubijali konjanici. Nitko nije za plijen mario. Naši
vojnici, ogorčeni zbog krvoprolića u Cenabu, nisu poštedjeli ni starce, ni
žene, ni nejaku djecu. Od čitava broja stanovnika i vojnika, a bilo ih je
otprilike 40 000, jedva da se spasilo i prešlo Vercingetoriksu osam stotina
ljudi.
Vercingetoriks, bojeći se da onda kad prebjezi stignu i kad ih drugi
počnu žaliti ne nastane buna, primio ih je s velikim oprezom i u tišini, jer
je bila kasna noć, ali ne u taboru, nego na bijegu, kad je s pomoću svojih
pouzdanika i poglavica država koje je bio unaprijed razmjestio na cesti
odvojio bjegunce i odveo ih njihovim plemenskim skupinama, tj. svakoga
na onu stranu tabora koja je pripadala tom određenom plemenu.

29. Sutradan je Vercingetoriks sazvao narodno vijeće. Tad ih je

utješio i osokolio da ne očajavaju odviše i neka nastoje biti jaki da im
nesreća ne ispuni srce crnim očajem. Izjavio im je da Rimljani nisu
pobijedili hrabrošću na bojnom polju, nego lukavstvom i vještinom
opsjedanja, a Gali su bili neuki u toj vrsti strategije. Svatko tko se u ratu
nada sreći obično se vara. Još je rekao da su mu oni svjedoci da nije nikad
namjeravao braniti Avarik. Naglasio je da ih je ta nesreća zadesila zbog
nerazboritosti Biturižana kao i zbog velike popustljivosti ostalih. Utješio ih
je rekavši da će taj gubitak on znati nadoknaditi većim dobicima, a to misli
postići na taj način što će za zajedničku stvar borbe i slobode pridobiti one
države koje se ne slažu s ostalim Galima; na taj će se način cijela Galija
ujediniti. Tako složnoj Galiji cijeli svijet neće moći odoljeti. Nekako je
htio podcrtati da je to već postigao. Međutim, pravo bi bilo da oni prionu
uz posao zbog općeg spasa i da započnu utvrđivati tabor, kako bi na taj
način lakše mogli suzbiti sve neprijateljske navale.

30. Vercingetoriksove su riječi bile melem na srcu ogorčenih Gala,

osobito zato što ni sam nije očajavao zbog velikoga gubitka, pa nije
pobjegao i još je imao smjelosti da stupi otvoreno pred svoj narod. Svi su
držali da on bolje predviđa događaje, jer je prije tragedije s gradom bio
predložio da spale Avarik, a tek je poslije odredio da se napusti.
Tako je iz dana u dan raslo poštovanje prema Vercingetoriksu poslije
poraza, premda to u drugim prilikama obično vojskovođama potpuno uništi
ugled. Ujedno su se Gali ponovo nadali vjerujući u Vercingetoriksovo
uvjeravanje da će im se pridružiti i ostale galske države.
Sad su Gali po prvi put počeli utvrđivati tabor, ali ih je napor silno
iscrpio, jer su bili nenaviknuti na teži posao, a ipak su nastojali sve napore
stoički izvršavati i sve naredbe izvršiti.

31. Vercingetoriks je, prema svome obećanju pred narodom, nastojao

pridobiti i druge galske države za svoj plan. Mamio ih je darovima i
obećanjima. U tu je svrhu odabirao zgodne ljude i to prema tome kako je
koga mogao najlakše pridobiti, bilo lukavim riječima bilo na prijateljski
način. Borce, koji su poslije zauzimanja Avarika prebjegli, naoružao je i
odjenuo. Da bi nadoknadio gubitak u broju vojnika, odredio je koliko želi
da se novih vojnika dovede i do kojega vremena; osim toga, zapovjedio je
da se svi strijelci, a tih je u Galiji bio velik broj, sakupe i onda pošalju k
njemu u tabor. Na taj je način brzo nadoknađen broj vojnika koje su
Vercingetoriksove čete bile izgubile porazom kod Avarika.
Upravo je tada k njemu stigao Teutomat, sin Olovikonov a kralj
Nitiobrožana, čijeg je oca naš Senat bio prozvao prijateljem naroda
rimskoga, s velikim brojem konjanika; jedni su bili njegovi podanici, dok
je ostale pokupio kod drugih unajmljujući ih u Akvitaniji.

32. Cezar se više dana zadržao u Avariku. Budući da je u gradu

otkrio velike zalihe žita i druge hrane, zapovjedio je vojsci da se odmara i
da se dobrom ishranom oporavi od napora i izglađivanja.
Kad je zima bila gotovo već na izmaku, a novo doba godine pozivalo
u rat, i on sam već bio odlučio navaliti na neprijatelja, ako mu pođe za
rukom da ga izmami u borbu iz močvara i šuma, došli su k Cezaru
heduanski poglavice da ga kao poslanici zamole da pomogne njihovoj
državi u velikoj nevolji.
Poslanici su izjavili da imaju dva poglavara od kojih svaki za sebe
kaže da je prema zakonu izabran, premda je od davnine običaj da se bira
samo jedan poglavar i da takav ima godinu dana kraljevsku vlast. Naveli su
da je jedan po imenu Konviktolitav, ugledan i odličan mladić, a drugi
imenom Kot, podrijetlom iz vrlo drevne porodice, a sam je ugledan i ima
velik broj rodbine. Njegov je brat Valecijak prošle godine imao istu čast.
Zatim su poslanici rekli da je čitava država na oružju, a da se narodno
vijeće podvojilo u mišljenju kao i sam narod. Svaka od stranaka ima svoje
štićenike. Ukoliko i dalje potraju ovakve razmirice, onda će te dvije stranke
međusobno zametnuti borbu, nastat će građanski rat. Do Cezara je i
njegova ugleda da se ta tragedija ne dogodi.

33. Premda je Cezar držao da je opasno ako napusti bojno polje, ipak
je znao kakve sve neprilike i zla nastaju iz običnih razmirica. Zbog toga je
odlučio to spriječiti, da se ne bi tolika i rimskome narodu tako odana
država, koju je i sam uvijek pomagao i u svemu isticao, prihvatila oružja i
sile, te da ne bi ona stranka koja je slabija pozvala Vercingetoriksa u
pomoć. Budući da oni koji obnašaju vrhovnu vlast ne smiju prema
heduanskim zakonima izlaziti izvan granica države, odlučio je da sam pođe
k Heduancima, da im se ne bi pričinjalo da je okrnjio njihovo pravo i
zakone. Onda je pozvao cijelo vijeće kao i one koji su se svađali k sebi u
Dececiju.
Kad su se gotovo svi tu sakupili, počelo se raspravljati na koji je
način u slabo posjećenoj skupštini brat brata na drugom mjestu i u drugo
doba nego što je to moralo biti, proglasio za vladara, premda zakon ne
samo da zabranjuje da se iz iste porodice dvojica biraju za glavara dok su
još oba na životu nego, štoviše, ne dopušta niti da se nalaze u samom
vijeću. Zato je primorao Kota da se odrekne vlasti, te naredio da nju
preuzme Konviktolitav koga su prema državnom ustavu, jer u to vrijeme
nije bilo određene vlasti, bili izabrali svećenici.68

34. Kad je Cezar riješio ovaj problem, opomenuo je Heduance da

zaborave na razmirice i neslogu, te da se osvijeste i pomognu u ovom ratu,
jer onda s pravom mogu od njega, kad bude svladao Galiju, očekivati onu
nagradu koju su zaslužili. Zamolio ih je da mu pošalju sve konjaništvo i još
10 000 pješaka koje će on porazmjestiti po utvrdama da osiguravaju dovoz
hrane.
Onda je cijelu vojsku podijelio nadvoje. Četiri je legije predao
Labijenu da ih odvede u zemlju Senonaca i Parizijaca, dok je šest legija
sam poveo niz rijeku Elaver u zemlju Arvernjana prema gradu Gergoviji.
Jedan je dio konjaništva dodijelio Labijenu, dok je drugi zadržao za sebe.
Kad je o svemu tome bio obaviješten Vercingetoriks, porušio je
mostove na rijeci i onda je s druge strane rijeke poveo svoje čete.
 35. Kad su obje vojske bile jedna prema drugoj i podigle tabor prema
taboru, Vercingetoriks je porazmjestio straže uhodnice, da ne bi Rimljani
gdjegdje počeli graditi most i preko njega preveli vojsku. Cezar se nalazio
u velikoj neprilici da ga ne bi kroz veći dio ljeta ometala rijeka, jer se prije
jeseni Elaver ne može pregaziti. Da se to ne bi dogodilo, zaustavio se u
šumovitu kraju i tu podigao tabor nasuprot jednom mostu koji je
Vercingetoriks bio porušio. Sutradan je s dvjema legijama ostao u
skrivenim položajima, dok je sve ostale čete poslao naprijed sa svom
prtljagom, što je i prije običavao, razmaknuvši neke kohorte na taj način, te
se moglo činiti da je broj legija popunjen. Ovima je zapovjedio da se udalje
što više budu mogli. A onda, kad je držao da su već u to doba dana stigli u
tabor, počeo je na istim stupovima kojima je donji dio bio čitav iznova
graditi most.
Cezar je brzo završio radove, a onda je preveo legije, odabrao
zgodno mjesto za tabor i naredio ostalim četama da se vrate natrag. Kad je
Vercingetoriks saznao za to, krenuo je žurnim marševima naprijed, da ne bi
bio primoran upustiti se u borbu kad ne bude htio.

36. Cezar je sa spomenutoga mjesta, gdje se bio utaborio,69 poslije

pet dana stigao do grada Gergovije.70 Toga se dana upustio u lak okršaj s
konjanicima, ali kad je razmotrio položaj grada, koji se nalazio na vrlo
visokom brdu, pa je svaki pristup bio otežan, potpuno se razočarao što je
vjerovao da bi mogao grad na juriš zauzeti. Zbog toga je odlučio da se ne
sprema za opsjedanje dok se ne opskrbi hranom. Ali je Vercingetoriks
utvrdio tabor blizu grada na brežuljku, svrstao čete pojedinih država i to
svaku za sebe u nevelikom razmaku od svojih četa, zatim je zaposjeo sve
uzvisine onoga gorskog bila odakle je bio otvoren vidik, što je omogućilo
da vojska pruži zastrašujući prizor. Onim poglavicama koje je bio odabrao
za svoje vojno vijeće naložio je da svakoga dana u zoru dođu k njemu, ako
bi bilo potrebno štogod izvršiti ili priopćiti. Ipak, ni jednoga dana nije
propustio a da ne ubaci strijelce u konjaničku bitku, te bi se još nastojao
uvjeriti kakvo je borbeno raspoloženje u pojedinim četama.
Sučelice gradu dizao se pod planinom brežuljak neobično dobro
prirodno utvrđen, a sa svake strane strm. Činilo se da bi, ako bi ga naši
vojnici zauzeli, neprijateljima mogli zakrčiti dovoz vode, a i spriječiti
slobodno nabavljanje hrane. Zato su, valjda, to mjesto bili zaposjeli
neprijatelji prilično jakom posadom.
Ipak je Cezar u gluho doba noći izašao iz tabora, te prije nego što su
iz grada mogli stići u pomoć, otjerao je posadu. Kad se domogao toga
mjesta, postavio je ondje dvije legije i zapovjedio da se iskopa dvostruki
jarak, svaki od dvanaest stopa, i to od velikoga tabora do maloga, da bi
pojedinci mogli prolaziti i biti sigurni od nenadanog neprijateljskog juriša.
37. Dok su se tako razvijale prilike oko grada Gergovije, Arvernjani
su podmitili Heduanca Konviktolitava kome je Cezar, kako smo
spomenuli, nedavno bio dodijelio vrhovnu vlast u njegovoj državi, pa se on
dogovorio s nekim mladim ljudima, među kojima se isticao Litavik sa
svojom braćom, sve mladići iz uglednih obitelji. Konviktolitav je sa
spomenutim mladim ljudima podijelio novac i usput im rekao da se sjete
kako su se rodili kao slobodni ljudi određeni da upravljaju državom. Još je
rekao da je država Heduanaca jedina koja sprečava da se ostvari sigurna
galska pobjeda; njen ugled vezuje druge. Ako se ona pridruži ustanku, tad
više neće biti Rimljanima opstanka u Galiji. – Cezar mi je – rekao je –
iskazao stanovitu uslugu, ali na taj način što sam od njega dobio svoje
rođeno pravo, dok ja više cijenim opću slobodu. Zatim, zašto bi Heduanci
radije dolazili k Cezaru da im presuđuje u pravu i zakonima negoli
Rimljani Heduancima?
Vladar je vrlo lako riječima i darovima zaveo mladiće, a onda, kad su
oni izjavili da će preuzeti vodstvo u tome pothvatu, počeli su smišljati plan
kako će ga ostvariti, jer se nisu nadali da će se državni vrhovi na slijep
način dati zavesti da se zametne rat. Zato je bilo odlučeno da Litavik
preuzme vodstvo onih 10 000 što će ih uskoro poslati Cezaru za vođenje
rata, a ujedno da on preuzme dužnost okupljanja tih boraca. Kroz to
vrijeme neka se njegova braća požure naprijed k Cezaru. Osim toga,
potanko su odredili što se još ima učiniti.

38. Litavik je preuzeo zapovjedništvo, a kad se nalazio s vojskom

otprilike 30 000 koraka daleko od Gergovije, okupio je vojnike i roneći
suze održao ovakav govor:
– Vojnici, pitam vas kamo idemo? Sve je naše konjaništvo izginulo,
smaknuti su gotovo svi plemići, dok su najuglednije ljude u državi,
Eporedoriksa i Viridomira, oklevetali Rimljani i optužili zbog izdajstva, a
onda ih pogubili bez suđenja. To sad čujete iz usta onih koji su jedva
umakli od krvoprolića, jer meni bol ne dopušta da ispripovjedim što se
dogodilo kad su mi braću i sve rođake poubijali.
Onda su pred vojnike izveli tobožnje svjedoke, koje je uputio što
moraju izjaviti. Ti su pred narodom rekli isto ono što je izjavio Litavik i to
da su Rimljani posjekli heduanske konjanike, jer se za njih govorilo da su
se s Arvernjanima dogovarali, dok su se oni izgubili u mnoštvu vojnika i
tako spasili glave od pokolja.
Heduanci su počeli vikom izražavati svoje ogorčenje, a povicima su
tražili da im savjetuje što moraju raditi. Tad je Litavik rekao:
– Nije sad riječ o savjetima. Mi moramo pohitati u Gergoviju i
udružiti se s Arvernjanima! Zar možemo sumnjati da poslije okrutnoga
nedjela nad našima Rimljani neće ponovo doći da i nas pogube? Zbog
toga, ako u nama ima junačke časti, osvetimo smrt onih što su tako
tragično poginuli, te smaknimo ove razbojnike!
U tom je trenutku pokazao na neke rimske građane koji su uzdajući
se u zaštitu s njima zajedno išli. Litavik je naredio da im se oduzme velika
količina žita i hrane, dok su ih poslije toga vojnici izmrcvarili i smaknuli.
Zatim je po cijeloj državi heduanskoj razaslao glasnike i uzbunio je
istom onom laži o ubojstvu heduanskih konjanika i prvaka. Opomenuo ih
je da na isti način kao i on osvete sve učinjene nepravde.

39. Heduanac Eporedoriks, mladić rođen kao plemić i veoma

ugledan u svojoj okolini, a zajedno s njim Viridomar istih godina i ugleda,
ali nejednaka roda, kojega je Cezaru bio preporučio Divicijak, a on ga je
onda od niska roda uzvisio do najvećeg dostojanstva, došli su s
konjanicima, jer ih je Cezar bio poimence k sebi pozvao. Obojica su se
međusobno borili za vlast, te se u ono doba razmirica oko prava vladara
jedan svim svojim ugledom borio za Konviktolitava a drugi za Kotu.
Čim je Eporedoriks saznao za Litavikovu namjeru, odmah je oko
ponoći to javio Cezaru i zamolio ga da ne dopusti da se država zbog lošeg
plana mladićâ iznevjeri prijateljstvu rimskog naroda. To će se zaista
dogoditi ako se s neprijateljima udruži toliko tisuća ljudi za čiji je spas tako
zabrinuta njihova rodbina, a i sama država.

40. Kad je Cezar za to saznao, uvelike se zabrinuo, jer mu je uvijek

na srcu bila heduanska država. Zbog toga je bez velikog razmišljanja izveo
četiri legije bez prtljage i sve konjaništvo iz tabora. Legata Gaja Fabija
ostavio je s dvjema legijama u taboru da ga brane. Kad je Cezar zapovjedio
da pohvataju Litavikovu braću, obavijestili su ga da su maloprije prebjegli
neprijatelju.
Zatim je osokolio vojnike da im u teškim okolnostima ne bi na maršu
dodijao napor. Sve je vojnike vodila želja za borbom, te je krenuo 25 000
koraka naprijed i tad ugledao heduansku vojsku. Kad je na njih uputio
konjaništvo, zadržao ih je i zaustavio na njihovu maršu, ali je zapovjedio
da nikoga ne ubiju. Onda je naredio Eporedoriksu i Viridomiru, koje su
držali za mrtve, neka budu među svojim konjanicima i tad neka pozovu
svoje. Kad su ih Heduanci prepoznali, prozreli su Litavikovu prijevaru, pa
su počeli pružati ruke u znak predaje, a onda su odbacili oružje i stali
preklinjati Cezara da ih ne pogubi.
Litavik je prebjegao u Gergoviju sa svojim štićenicima, jer je
nečasno prema galskim običajima napustiti svoje štićenike kad se oni
nalaze u velikoj opasnosti.

41. Cezar je poslao glasnike u heduansku državu da jave

poglavicama kako su njegovom milošću iznijeli živu glavu, jer ih je mogao
prema ratnom pravu sve poubijati. Zatim, kad se njegova vojska odmarala
oko tri sata, zapovjedio je da se krene na Gergoviju. Na pola puta stigli su
konjanici koje je bio poslao Fabije i javili kolika opasnost prijeti. Oni su
Cezara obavijestili da neprijatelji svim snagama udaraju na tabor i da čili
vojnici izmjenjuju iscrpljene borbom, ali da naši jedva odolijevaju zbog
velikog napora, jer zbog veličine tabora moraju uvijek isti stajati na nasipu.
Ima mnogo ranjenika zbog velikog mnoštva strelica i kopalja koje su
izbacili neprijatelji. Što su do sada odoljeli, moraju zahvaliti hitalima.
Istina, Fabije je nakon odlaska neprijatelja ostavio samo dvoja vrata, dok je
druga bio zagradio. Na nasipu je gradio zaslone te se tako pripremio za
sutrašnju borbu.
Kad je to Cezar čuo, stigao je uz izuzetan napor vojnika na maršu u
svoj tabor prije sunčeva izlaska.

42. Dok su se ovi događaji odvijali oko Gergovije, Heduanci su

odmah, čim su dobili prve vijesti od Lutavika, odlučili da ni časka ne
čekaju provjeravajući ih. Jedne je na to natjerala lakomost, druge gnjev i
lakoumnost, a ta je ovoj vrsti ljudi najviše urođena, jer obično naklapanje
drže za golu istinu. Zato su počeli grabiti imetak rimskih građana, ubijati i
voditi mnoge građane u ropstvo. Konviktolitav je pospješio nesreću i
potaknuo narod na zločine, da bi ga na taj način doveo u položaj da se stidi
ako je razborit.
Heduanci su vojničkom tribunu Marku Aristiju, dok je putovao k
legiji, naredili da se udalji iz grada Kabilona obećavši mu uz zadanu vjeru
osobnu sigurnost. Na isti su način prisilili i one koji su se u gradu nalazili
iz trgovačkih razloga. Njih su malo zatim napali na putu i onda im oteli svu
prtljagu, ali kako su se ovi počeli opirati, dan i noć su ih uznemirivali.
Budući da je na jednoj i drugoj strani bilo mnogo mrtvih, Heduanci su
pozvali veći broj naoružanih vojnika iz naroda.

43. Međutim, kad je stigao glas da su svi njihovi vojnici u Cezarovoj

vlasti, odreda su svi dolazili k Aristiju i izjavljivali da ništa nije učinjeno
prema zaključku naroda. Zatim su naredili da se izvrši istraga o pljačkanju
rimskih dobara; zaplijenili su sav imetak Lutovikov i njegove braće, a onda
su poslali k Cezaru poslanike da bi ih oni pred njim opravdali. Sve su
učinili da bi mogli povratiti svoje ljude. Ipak su, jer su ruke okaljali
zločinom, a istovremeno bili zaslijepljeni dobitkom od pljačke dobara i jer
su to mnogi učinili, počeli iz straha od kazne tajno snovati o ratu i s
pomoću svojih izaslanika buniti ostale države.
Premda je Cezar sve to shvaćao, ipak je uza svu ogorčenost blago
odgovorio poslanicima:
– Zbog nerazboritosti i lakomosti prostoga puka ja ne osuđujem
državu. Mislim da ipak moja odanost prema Heduancima nije zbog svega
što se dogodilo postala manja.
Budući da je očekivao opsežniju pobunu u Galiji, počeo je razmišljati
o novom planu, da ga ne bi opkolile sve države, a usto i na koji bi se način
udaljio od Gergovije, te onda svu svoju vojsku sjedinio, a da se njegov
odlazak, kome je uzrok bio strah od odmetništva, ne bi neprijateljima
učinio kao bijeg.

44. Dok je o svemu tome razmišljao, učinilo mu se da postoji zgodna

okolnost i prilika za vođenje rata. Kad je došao u mali tabor da bi
pregledao učinjene radove, uočio je da je bez posade brežuljak koji su
neprijatelji bili zaposjeli, dok je prošlih dana na njemu bila sva sila
vojnika. Tome se začudio, pa je za uzrok ispitivao prebjege, koji su dnevno
u velikom broju dolazili. Njihove su se izjave slagale s onim što je Cezar
doznao od svojih uhoda, to jest da je bilo one planine ravno, ali šumovito i
usko, te da se ovom stranom može prići drugoj gradskoj strani. Oni se silno
boje za to mjesto, a sad i ne sumnjaju više da će, kad su Rimljani već
zauzeli jedan brežuljak, izgubiti i drugi, a onda će biti gotovo opasani
neprijateljima, te će svaka opskrba hranom biti onemogućena, a osim toga i
izlaz. Još su naglasili da je Vercingetoriks pozvao svoje vojnike da utvrde
to bilo.

45. Netom je to Cezar saznao, poslao je u smjeru brežuljka više

konjaničkih odreda, i to o ponoći. Usto im je zapovjedio da se uz jaču buku
raštrkaju po tom predjelu. U zoru je naredio da se iz tabora izvede što više
tovarnih konja i mazgi, ali da s njih skinu samar. Zatim da mazgari sa
šljemom na glavi jašu po brežuljku kao da su konjanici. Ipak im je
dodijelio malen broj konjanika koji bi se imali prividno naokolo razići.
Zapovjedio im je isto tako da svi iz daljine obilaze brežuljak, a onda da se
upute prema istom cilju.
Budući da je iz Gergovije bio otvoren vidik na Cezarov tabor, sve se
to opazilo iz grada, ali se zbog velike daljine ipak nije moglo točno
razabrati što se zapravo događa. Jednu je legiju poslao u smjeru istoga bila;
ali kad je bila malo poodmakla, svrstao ju je u dolini i sakrio je u šumi.
Sve je to uvećalo u Gala sumnju, pa su prema utvrdama preveli sve
svoje čete. Kad je Cezar opazio da je neprijateljski tabor prazan, postupno
je preveo sve svoje vojnike iz velikog tabora u mali; oni su bili zastrli urese
na oružju i skrili bojne znakove, da ih ne bi neprijatelji iz grada uočili.
Legatima pojedinih legija koje je odredio za zapovjednike priopćio je što
želi i kako se mora odvijati njegov plan.71 Ponajprije ih je opomenuo da ne
drže vojnike na okupu, da ne bi iz želje za borbom i u nadi za plijen
odmakli previše daleko. Posebno im je naglasio koliko neugodnosti zadaje
nezgodan prirodni položaj. Još je istaknuo da se sve to može jedino
brzinom izmijeniti, jer je sve u ruci brze odluke, a ne u samoj bici.
Kad je na ovaj način obrazložio svoj plan, dao je znak za borbu i u
isto doba poslao je Heduance s desne strane drugim uzlazom.

46. Od ravnice i početka uspona protezao se gradski zid u ravnom

smjeru, a da nije bilo nikakvog krivudanja, 1200 koraka; ali, ako je netko
preko toga morao obilaziti da bi se lakše popeo, za toliko bi mu se dužina
puta otegla. Otprilike od sredine brežuljka uzduž, koliko je dopuštala
priroda brda, podigli su Gali šest stopa visok zid da bi sprečavao provalu,
te su na taj način sav niži prostor ostavili prazan i onda gornji kraj brijega
do gradskoga zida gusto prekrili utvrdama.
Vojnici su na dani znak vrlo brzo stigli do utvrda, prešli ih te osvojili
tri utvrde. Na taj su način toliko brzo osvojili utvrde da je Teutomat, kralj
Nitiobrožana, zatečen iznenada u šatoru jer je o podne bio legao na
počinak, gotovo gola gornjeg tijela na ranjenom konju jedva jedvice utekao
da ga vojnici ne uhvate dok su plijenili.

47. Kad je Cezar postigao ono što je želio, zapovjedio je da trubač

zatrubi za uzmak da bi se zaustavili odredi Desete legije u kojoj se on
nalazio. No vojnici ostalih legija nisu čuli trubačev znak, jer se po sredini
pružala vrlo velika draga, ali su ih ipak zaustavljali, kako je Cezar naredio,
vojnički tribuni i legati. Njih je ipak zanijela nada da će uskoro pobijediti,
da će neprijatelji ubrzo udariti u panični bijeg te da će sretno svladati u
svim bitkama svoje protivnike. Zato su mislili da za njih ništa nije tako
teško što ne bi mogli postići svojim junaštvom. Zbog toga nisu prestali
progoniti neprijatelje dokle god se nisu približili gradskom zidu i gradskim
vratima.
Kad je po gradu nastala zaglušna vika, a oni što su bili udaljeniji
prestrašili se zbog iznenadne galame, izletjeli su iz grada jer su mislili da je
neprijatelj u gradu. Tad su žene bacale s bedema haljine i srebro, pa golih
grudi pružale ruke Rimljanima i preklinjale ih da im se smiluju i da ne
učine ono što su učinili u Avariku, kad su poubijali žene i nejaku djecu.
Neke su se rukama spustile niz bedem i onda se predale vojnicima.
Centurion Osme legije Lucije Fabije, za koga se znalo da je onoga
dana pred svojim vojnicima rekao da ga na junaštvo potiče nagrada kod
grada Avarika i da neće dopustiti da se itko drugi prije njega popne na zid,
odabrao je tri svoja vojnika iz manipula. Oni su ga pridigli i on se tako
popeo na bedem. Onda je ove vojnike jednoga po jednoga, primivši ih za
ruke, pridigao na zid.

48. Međutim, drugi vojnici, koji su se zbog utvrđivanja bili sakupili

na drugoj strani grada, čuvši najprije viku, a zatim uzbuđeni čestim
glasinama da su Rimljani zauzeli grad, poslali su naprijed konjanike a onda
i sami u žurnom trku pohitali tamo. Zato, kako je tko od njih prispio pod
zid, uvećao bi broj boraca. Kad se sakupio velik broj galskih boraca, počele
su žene, koje su maloprije pružale ruke prema Rimljanima, zaklinjati svoje
vojnike pokazujući im prema galskom običaju raspletenu kosu i donoseći
im pred oči djecu.
Borba nije bila u jednakom omjeru za Rimljane ni što se tiče mjesta
ni . Osim toga, bili su umorni od trke i dugotrajne borbe, pa zato nisu lako
mogli odolijevati čilim i jačim protivnicima.

49. Kad je Cezar uvidio da se borba vodi na prirodno neprikladnom

mjestu, a i da je svakog trenutka sve veći broj neprijatelja, pobojao se za
svoje borce, pa je legatu Titu Sekstiju, kojega je bio imenovao za
zapovjednika obrane u malom taboru, poslao glasnika da što brže izvede
kohorte iz tabora i da ih svrsta zdesna neprijatelju u podnožju brežuljka, da
ga zastraši ako bude opazio da su naši borci potisnuti i da ga ne progone
onako slobodno kako bi željeli. Sam se povukao sa svojom legijom s
onoga mjesta gdje se nalazio čekajući svršetak bitke.

50. Kad je nastala ogorčena borba prsa o prsa, a neprijatelji se

pouzdavali u prirodni položaj i mnoštvo svojih vojnika, dok su se naši
pouzdavali u svoju hrabrost, odjednom su naši ugledali borci Heduance s
otvorena boka72 koje je Cezar bio desno drugim putem uzbrdo poslao da bi
razdvojili neprijateljske čete. Ti su zbog sličnosti oružja jako prestrašili
naše vojnike te, premda su naši vidjeli da im je desno rame razgaljeno, a to
je obično bio znak prijatelja, ipak su naši mislili da su to neprijatelji učinili
da bi ih prevarili.
U tom su trenutku centuriona Fabija i one vojnike što su se za njim
bili popeli na zid neprijatelji opkolili i pobili, a onda ih s bedema bacili.
Centuriona Marka Petronija kad je pokušao probiti gradska vrata također je
pritisnulo mnoštvo naroda, te je on teško ranjen svojim vojnicima iz istoga
manipula rekao ovo:
– Kad se zajedno s vama ne mogu spasiti, onda ću se zaista boriti za
vaš život, jer sam vas iz želje za slavom doveo u opasnost. Vi sad
iskoristite priliku i pobrinite se za svoje glave! – Zatim je pohrlio među
neprijatelje. Dvojicu je sasjekao, dok je ostale potisnuo malo dalje od
vrata. Kad su mu njegovi vojnici htjeli pomoći, povikao je: – Uzalud
pokušavate spasiti moju glavu, kad u mome tijelu nema više ni krvi ni
snage! Zato se udaljite dok vam se pruža prilika i vratite se svojoj legiji!
 Poslije tih riječi nastavio se boriti, ali je uskoro pao; ipak je njegova
žrtva bila na spas njegovim drugovima.

51. Neprijatelji su naše vojnike sa svih strana pritisnuli i otjerali s

njihovih položaja. Izgubili smo četrdeset i šest centuriona. Ipak je Gale koji
su i suviše borbeno zašli u potjeru zaustavila Deseta legija koja se kao neka
vrsta rezerve nalazila na nešto ravnijem zemljištu. Nju su zamijenile
kohorte Trinaeste legije, a te je legat Tit Sekstije bio izveo iz maloga
tabora; one su zatim zauzele uzvišenije mjesto. Čim su se legije dočepale
ravnice, okrenule su se svrstane u bojnom redu protiv neprijatelja. Tad je
Vercingetoriks poveo svoje čete natrag ispod brijega u utvrde. Toga dana
palo je nešto manje od sedam stotina naših vojnika.

52. Sutradan je Cezar pozvao vojnike u skupštinu i tad ih prekorio

zbog nerazboritosti i žestine što su sami na svoju ruku odlučili kamo treba
krenuti i što se mora učiniti, a onda što se nisu zaustavili kad im je dao
znak trubom za uzmak, a i zato što tad nisu poslušali legate i vojničke
tribune. Pokušavao im je obrazložiti koliko mjesto nezgodno po prirodi
može spriječiti razvoj borbe, a to je i sam opazio kod Avarika kad je
zatekao neprijatelje bez zapovjednika i bez konjaništva pa je ipak propustio
pobjedu, da ne bi u boju zbog položaja nezgodna po prirodi pretrpio makar
i manji gubitak u ljudstvu. Koliko god se, rekao je Cezar, sad divim
njihovu junaštvu koje se nije moglo zaustaviti ni pred utvrdama tabora ni
pred visinom brda, a ni pred gradskim zidom, sad moram prekoriti njihovu
slobodu i drskost, jer su držali da se bolje od zapovjednika razumiju u
pobjedu i uspjeh. Izjavio je još da od vojnika traži poslušnost i
suzdržljivost kao što traži hrabrost i junaštvo.

53. Kad je na taj način održao govor vojnicima, na kraju ih je

osokolio da zbog toga ne moraju klonuti duhom i da ne računaju da su
neprijatelji junaci, već da im je to omogućilo samo prirodno zgodno
mjesto. Zatim je izveo iz tabora legije i svrstao bojni red na prikladnom
mjestu, ali je o polasku sudio isto što i prije.
Budući da Vercingetoriks ipak nije htio sići na ravno mjesto, Cezar
se sukobio u lakom okršaju s konjaništvom, i to sretno, pa se zatim vratio u
tabor. To je isto učinio sutradan misleći da je tako dovoljno ponizio galsko
razmetanje. Onda je krenuo u zemlju Heduanaca. No kako ni sad
neprijatelji nisu pošli za njim, popravio je trećega dana most na rijeci
Elaveru i preko njega je preveo vojsku.

54. Tu su ga pozdravili Heduanci i Eporedoriks; od njih je doznao da

je Litavik s cijelim konjaništvom krenuo u namjeri da pobuni Heduance.
Sami su izjavili kako moraju ići naprijed da bi narod uvjerili u protivno, tj.
da ostane vjeran. Premda je Cezar u mnogočemu prozreo nevjeru
Heduanaca i držao da će njihov odlazak pospješiti ustanak u cijeloj
heduanskoj državi, ipak ih nije htio zadržati ne želeći da im na taj način
nanese uvredu ili da ne bi u njihovu srcu pobudio sumnje o svojoj bojazni.
Prilikom njihova odlaska ukratko je prikazao svoje zasluge
Heduancima i istaknuo kakve ih je i na koji način ponižene našao kad su ih
njihovi neprijatelji bili otjerali u gradove te im za kaznu oduzeli njive,
preuzeli čitavu vojsku, nametnuli poreze, a još ih na kraju primorali da uz
najveće pogrde predaju taoce. Podsjeti ih kakvu im je sreću on donio, do
koje ih je veličine doveo, te se nisu vratili na svoje stare povlastice, nego
su, kako se čini, stekli veće dostojanstvo i veći ugled od onoga koji su prije
imali. Kad im je to izrekao, oprostio se s njima.

55. Noviodun je bio heduanski grad na prirodno zgodnom položaju

blizu obale rijeke Ligera. Ovamo je Cezar uputio sve galske taoce, žito,
državni novac i veliki dio prtljage kako svoje osobne tako i one koja je
pripadala vojsci. Na isto je mjesto uputio veliko mnoštvo konja koje je bio
za taj rat nakupovao po Italiji i Hispaniji. Kad su Eporedoriks i Viridomar
ovamo stigli i saznali za prilike u državi, kao i to da su Heduanci primili
Litavika u grad Bibrakt, a to je bio vrlo poznat grad, te da je k njima došao
glavar Konviktolitav i veliki dio vijeća, zatim da su u ime države poslali k
Vercingetoriksu poslanika da bi uglavili mir i prijateljstvo, obojica su
pomislili kako nije pametno propustiti takvu zgodu. Zato su poubijali
stražu u Noviodunu, a smaknuli su i one koji su tamo bili došli zbog
trgovine, te onda između sebe podijelili novac, konje, a taoce koje su dale
razne države odveli su glavaru u Bibrakt. Budući da su držali da neće moći
održati sam grad, zapalili su ga da ne bi bio od neke koristi Rimljanima.
Sve žito koliko su tad mogli prevezli su na lađama, dok su ostalo bacili u
rijeku i u vatru.
Poslije toga sami su počeli okupljati čete iz najbližih krajeva i
razmještati posade i straže na obalama rijeke Ligera, dok su se posvuda
pojavljivali s konjaništvom samo da bi izazvali veći strah i da bi
Rimljanima mogli presjeći put za nabavu hrane pa ih zatim glađu primorati
da se povuku u unutrašnjost Provincije. Mnogo ih je činjenica na to
poticalo; ponajprije to što je Liger zbog topljenja snijega bio nabujao, te se
činilo da se uopće ne može pregaziti.

56. Kad je Cezar za sve to čuo, odmah je zaključio da se mora

požuriti, da bi se sukobio s neprijateljima prije nego oni ondje okupe jače
snage, ako se već mora zbog gradnje mostova izvrgnuti opasnosti. A zatim,
da ne bi izmijenivši plan krenuo u Provinciju, kako je svatko držao u to
vrijeme da je najzgodnije i najpotrebnije, jer ga je u tome sprečavala
moguća sramota i povreda vojničke časti te planina Cevena koja se pred
njim ispriječila kao i neprohodni putovi, a usto je bio u velikom strahu za
Labijena i odvojene legije koje je bio za njim poslao, odlučio je da brzim
marševima prevali veoma dug put putujući danju i noću. Tako je iznenada
stigao na obale rijeke Ligera.
Njegovi su konjanici pritiješnjeni nuždom pronašli dobar prijelaz, ali
ipak tako da su im ponad vode virila ramena i ruke da bi u njima držali
oružje. Cezar je tako razmjestio konjaništvo da bi ono na neki način slabilo
struje riječne vode. Budući da su se neprijatelji na prvi pogled zbunili,
sretno je preveo vojsku i našao u polju velike količine žita i mnoštvo
tegleće marve. Kad je svu vojsku dobro opskrbio, odlučio je da krene u
zemlju Senonaca.

57. Dok su se tako razvijale prilike u Cezarovoj vojsci, Labijen je

ostavio onu rezervu koja je bila nedavno stigla iz Italije u gradu Agedinku
da bi štitila prtljagu, dok se sam s četirima legijama uputio u Luteciju. Taj
je grad pripadao Parizijcima, a leži na otoku rijeke Sekvane.
Čim su neprijatelji saznali za Cezarov dolazak, okupile su se jake
vojničke snage iz svih susjednih krajeva. Vrhovno su zapovjedništvo
predali Kamulogenu Aulerčaninu, pa premda je on bio iznemogao zbog
starosti, ipak su ga zbog njegova izvanrednog znanja strategije postavili za
svoga vrhovnog zapovjednika.
Budući da je uočio kako su močvara koja utječe u Sekvanu kao i
čitav onaj kraj gotovo nepristupačni i da se prostiru nadaleko i naširoko,
zaustavio je na onom mjestu svoje čete i tako započeo našim vojnicima
priječiti prijelaz.
 58. Labijen je u početku htio primaknuti bojne kolibe, a onda
močvaru šibljem i sipinom zasuti, pa tako izgraditi kakav-takav prijelaz.
Budući da je opazio da je to pretežak i gotovo nemoguć posao, krenuo je o
trećoj noćnoj straži iz tabora i stigao u Metiosed onim istim putom kojim je
bio došao. To je senonski grad, a nalazi se, kao što smo prije kazali za
Luteciju, na otoku rijeke Sekvane. Zaplijenio je pedesetak lađa; onda ih je
međusobno povezao i na njih ukrcao vojnike. Građani, od kojih je većina
bila pozvana u rat, prepali su se zbog toga iznenadnog događaja, te je
Labijen mogao grad zauzeti bez borbe.
Zatim je popravio most što su ga neprijatelji bili porušili prošlih
dana; onda je preve svoje čete i krenuo niz rijeku približavajući se Luteciji.
Kad su neprijatelji za to saznali, osobito od onih koji su bili pobjegli iz
Metioseda, zapalili su Luteciju i porušili sve mostove oko grada. Zatim su
se zaputili od močvare uz obale rijeke Sekvene i zaustavili se točno pred
Labijenovim taborom.

59. U to se doba bilo već pročulo da se Cezar udaljio od Gergovije.

Također su već svi znali za heduansku izdaju i za uspjeh galske pobune,
dok su Gali tvrdili da je Cezaru onemogućen prijelaz preko rijeke Ligera,
pa da je zbog oskudice u žitu krenuo u Provinciju. Kad su još i Belovačani
saznali za heduanski ustanak, a i prije su bili uvijek nesigurni u svojoj
odanosti prema Cezaru, počeli su sakupljati vojsku i sve što je potrebno za
rat.
Zbog tolike promjene prilika Labijen je zaključio da mora mijenjati
svoj smišljeni plan; više se nije zanosio osvajanjem ponekog dijela galske
zemlje ili uopće ratovanjem, nego da na neki način izvede svoju vojsku iz
neprilike i dovede je bez gubitka u Agedink. Budući da su ga s jedne strane
ugrožavali Belovačani, a to su bili najhrabriji vojnici u čitavoj Galiji, dok
je s druge strane sa spremnom i u svakom pogledu izvježbanom vojskom
prijetio Kamulogen, a onda i zato što je legije, odvojene od posade i
prtljage, rastavljala nabujala rijeka, uvidio je da je zbog svih tih neprilika
jedina nada u odvažnoj srčanosti.

60. Podvečer je sazvao ratno vijeće i opomenuo sve prisutne da

pomno i zdušno izvršavaju njegove zapovijedi. Onda je neke lađe koje je
bio doveo iz Metioseda podijelio rimskim konjanicima i zapovjedio im da
poslije četvrte noćne straže u što većoj tišini odmaknu 4000 koraka niz
rijeku i da ga tamo čekaju. Zatim je pet kohorti za koje je držao da su
preslabe za borbu ostavio u taboru da ga brane, dok je zapovjednicima
ostalih pet kohorti iz iste legije naredio da o ponoći uz zaglušnu viku sa
svom prtljagom krenu uz obale rijeke. Pokupio je i čamce. Ti su jurili niz
rijeku uz jako pljuštanje vesala. I ove je otposlao u istom smjeru.
Malo poslije i sam je tiho napustio tabor s trima legijama i zaputio se
prema onome mjestu koje je bio odredio za pristanište lađa koje su
otplovile već prije.

61. Kad su tamo stigli naši, napali su neprijateljske straže

prethodnice koje su bile porazmještene uzduž riječnih obala, a to je našima
bilo moguće jer je nastala velika oluja. Zato su se vojska i konjaništvo brzo
prevezli, jer je glavni dio posla obavilo rimsko konjaništvo kojem je bio
povjeren taj zadatak. U isto su vrijeme uhode obavijestile neprijatelja da se
više nego obično čuje zaglušna vika u rimskom taboru kao i to da veliki
odredi idu uz rijeku, da se na istoj strani rijeke čuje pljuskanje vesala, a
malo niže da se prevoze vojnici. Kad su za to saznali, neprijatelji su
podijelili svoje odrede na tri dijela, jer su držali da naše legije prelaze na
trima točkama rijeku kao i to da se svi u panici zbog heduanskog ustanka
pripremaju na bijeg. Ostavili su posadu nasuprot taboru a onda su uputili
mali odred u smjeru Metioseda i naložili mu da se kreće samo toliko koliko
je potrebno da lađe budu na oku, dok su ostale čete poveli protiv Labijena.

62. Kad je svanula zora, naši su već bili preveli sve odrede, pa su
ugledali neprijateljski bojni red. Labijen je vojnike sokolio da se sjete
nekadašnjeg junaštva i vrlo sretnih bitaka, a usto da drže da je tu prisutan
sam Cezar pod čijim su zapovjedništvom toliko puta porazili neprijatelje.
Onda je dao znak za bitku.
U prvom sukobu na desnom krilu, gdje se nalazila Sedma legija,
neprijatelji su pretrpjeli poraz i napokon bili u bijeg natjerani, dok su na
lijevom, gdje je bila svrstana Dvanaesta legija, premda je uništila prve
redove neprijatelja i to bacanjem kopalja, ipak vrlo mnogi neprijatelji
pokazivali hrabar otpor; nije se moglo zapaziti da netko želi bježati. Sam je
vojskovođa Kamulogen bio uz svoje i sokolio ih na borbu. Pobjeda još ni
sada nije bila stalna, ali kad su dojavili tribunima Sedme legije što se
događa na lijevom krilu, oni su krenuli s legijom neprijatelju iza leđa i
onda na nj navalili. Ni sad neprijatelji nisu sustali u borbi, svi su ostali na
svome mjestu, premda su bili opkoljeni i u borbi sasječeni. Istu je tragediju
doživio Kamulogen.
Kad su oni koji su ostali kao straža nasuprot Labijenovu taboru čuli
da je bitka počela, pohitali su u pomoć svojima pa su zauzeli brežuljak, ali
ipak nisu mogli suzbiti navalu naših pobjedonosnih vojnika. Na taj su se
način izmiješali sa svojima u bijegu. Koga nije zakrilila šuma i planina,
njega su posjekli naši konjanici.
Poslije te akcije Labijen se vratio u Agedink, gdje se nalazila prtljaga
čitave vojske. Odatle je zatim stigao sa svim četama k Cezaru.

63. Kad su ostali Gali doznali za heduansku izdaju, još se više

raspirio ratni duh kod svih plemena i naroda galskih. Heduanci su poslali
izaslanstva na sve strane. Nastojali su pobuniti sve države svojom moći,
novcem i ugledom. Kad su oslobodili taoce koje je Cezar kod njih ostavio,
počeli su one koji su se kolebali zastrašivati smrću.
Zatim su Heduanci zamolili Vercingetoriksa da svrati u njihovu
zemlju i da se s njima posavjetuje kako će se voditi rat. Kad su ga
nagovorili, zatražili su da se njima povjeri vrhovno zapovjedništvo. Budući
da je zbog toga pitanja nastala prepirka, zakazana je skupština svih Gala u
Bibraktu. Ondje su se okupili Gali u velikom broju. Pitanje o vrhovnom
zapovjedništvu izneseno je pred narod da on glasovanjem odluči. Svi su do
jednoga glasovanjem priznali Vercingetoriksa za vrhovnog zapovjednika.
Na toj narodnoj skupštini nisu sudjelovali Remljani, Lingonci ni
Treverci. Prvih i drugih nije bilo zbog toga što su bili prihvatili rimsko
prijateljstvo, dok Treverci nisu sudjelovali jer su se nalazili odviše daleko
od središta Galije, a usto su ih na granicama pritiskivali Germani. I to je
bio jedan od razloga zašto nisu sudjelovali u borbama za vrijeme trajanja
rata, te nisu ni jednima ni drugima slali pomoć. Heduanci su bili ogorčeni
što nisu dobili prvenstvo. Onda su se počeli žaliti na preokret sreće i
ponovo čeznuli za blagim Cezarovim srcem, ali se nisu usudili odvojiti od
drugih kad su stupili u otvorenu borbu protiv samoga Cezara. Preko volje
Vercingetoriksu su se pokorili mladići Eporedoriks i Viridomar.

64. Vercingetoriks je zatražio od ostalih država taoce i odredio za to

rok od šesnaest dana. Onda je zapovjedio da se svi konjanici, njih 15 000
na broju, što prije sakupe. Izjavio je da ga zadovoljava broj pješaka koje je
prije bio sakupio, ali da se ne misli ogledati na bojnom polju i na taj način
iskušavati sreću, nego da će, kako ima napretek konjanika, najprije
nastojati spriječiti Rimljanima dovoz žita i krme. Zato im je savjetovao da
mirne duše mogu uništiti svoje žito i kuće zapaliti, jer takvim žrtvovanjem
vlastita imetka mogu dokazati da čeznu za potpunom vlašću i slobodom u
svojoj zemlji. Tako je drugima zapovjedio, a naredio je da to isto učine
Heduanci i Seguzijavci, a to su susjedi Provincije, te im još naredio da
predaju 10 000 pješaka i 800 konjanika. Njima je ostavio za zapovjednika
Eporedoriksova brata i naredio mu da povede rat s Alobrožanima. Osim
toga poslao je Gabalce i Arvernjane iz najbližih kotareva u zemlju
Helvljana, a Rutence i Kadurčane da opustoše zemlju Volkanaca
Arekomičana. Zatim je tajnim porukama i poslanstvima počeo buniti
Alobrožane, jer se nadao da se još nisu primirili poslije prošloga rata.
Njihovim je poglavicama obećao novac, a državi vlast nad cijelom
rimskom provincijom.

65. Za sve te slučajeve bile su u pripremi dvadeset i dvije kohorte

koje je legat Lucije Cezar73 bio sakupio u samoj Provinciji i na sve strane
porazmjestio protiv neprijatelja. Helvljani su prema svojoj inicijativi
započeli borbu sa susjedima, ali su ih oni porazili i otjerali među gradske
zidine. Tad je poginuo poglavar države Gaj Valerije Domnotaur, Kaburov
sin, i mnogi drugi. Alobrožani su gusto porazmjestili straže na obalama
Rodana, pa su započeli osobitom brigom i strpljenjem braniti svoje
granice.
Budući da je Cezar uočio da su neprijatelji u konjaništvu jači, a nije
mu mogla stići nikakva pomoć iz Italije, jer su svi putovi bili zatvoreni,
poslao je preko Rajne u Germaniju i u one države koje je prošlih godina
pokorio poslanike da pozovu te narode da mu pošalju konjanike i lako
naoružane pješake koji su naviknuti boriti se među konjanicima.
Kad su stigli ti novi odredi, Cezar je oduzeo konje vojničkim
tribunima,74 ostalim rimskim vitezovima i dragovoljcima, jer konji tih
odreda nisu bili dobre pasmine, pa ih je onda porazdijelio među Germane.

66. Dok se to događalo, neprijatelji su okupili svoje čete iz zemlje

Arvernjana kao i konjanike koje su bili zatražili iz cijele Galije. Kad se
sakupio velik broj, a Cezar dotle prolazio uz granicu Lingonaca u zemlju
Sekvanaca da bi na taj način lakše mogao priteći u pomoć Provinciji,
zaustavio se Vercingetoriks oko 10 000 koraka daleko od Rimljana i
utaborio u trima taborima, a onda je sazvao na okup konjaničke
vojskovođe i rekao im da se približava trenutak pobjede. Još im je rekao da
Rimljani panično bježe u Provinciju i da napuštaju Galiju. To nam je,
rekao je, zasad za očuvanje naše slobode dovoljno, ali to nije dosta za
budući spokojni mir jer će se Rimljani, kad sakupe veće čete, ponovo
vratiti, a mi nećemo onda nikad završiti ratovanje, te reče da je potrebno da
ih na samom maršu napadnu dok su ovi u punoj ratnoj spremi. Ako pješaci
budu priskočili svojima u pomoć i na taj se način zadržali, tad se neće moći
kretati naprijed, a ako napuste prtljagu, čemu se on više nada, i pobrinu se
za živu glavu, tad će izgubiti ugled i sve što im treba. Neprijateljski se
konjanici neće osmjeliti da se pojave, a u to ne treba sumnjati; štoviše, oni
se neće usuditi napustiti svoje odjele. Ipak, da bi sve to što odlučnije
izvršili, izjavio je da će pred taborom držati svrstano čitavo pješaštvo i tako
zastrašivati neprijatelje.
Poslije toga konjanici su povikali da svi moraju prisegnuti
najsvetijom prisegom, koja bi trebala ovako glasiti: Onoga od konjanika
koji ne projaše dva puta pred neprijateljskom vojskom više nitko ne smije
primiti pod svoj krov; taj se ne smije pojaviti pred rođenom djecom, ni
pred roditeljima, ni pred svojom suprugom!

67. Prijedlog je bio prihvaćen i svi su morali prisegnuti. Sutradan je

čitavo konjaništvo bilo podijeljeno na tri dijela. Tako su se dva odjela
pojavila s boka, dok je jedan stao sprijeda sprečavati prolaz našoj vojsci.
Kad su to Cezaru dojavili, i on je podijelio svoje konjaništvo na tri dijela i
zapovjedio svim odjelima da krenu na neprijatelja. Tako je otpočela borba
na svim stranama. Kolone su se zaustavile, dok su legije preuzele prtljagu
u sredinu. Ukoliko je Cezar opazio da se ponegdje vojnici nalaze u teškom
položaju, odmah bi zapovjedio da tamo krenu u pomoć pješaci i da se
svrstaju u bojne redove. Ta je taktika zaustavljala neprijatelje u gonjenju
naših boraca, dok su s druge strane naši vojnici bili odlučniji zbog nade u
pomoć. Napokon su se germanski konjanici dočepali s desne strane
vrhunca brežuljka i onda neprijatelja otjerali s tih položaja.
Gonili su ga sve do rijeke, gdje se Vercingetoriks nalazio sa svojim
pješačkim četama; za vrijeme bijega poginulo je mnogo protivnika. Kad su
to i njihovi uočili, pobojali su se da ih germanski konjanici ne opkole, te su
počeli panično bježati. Na svim se stranama ginulo.
U tim su akcijama naši zarobili tri odlična Heduanca i doveli ih pred
Cezara. Bio je to Kot, zapovjednik konjaništva, a taj se za vrijeme
posljednjega izbora bio posvađao s Konviktolitavom, zatim Kavaril, koji je
poslije Litavikove izdaje bio preuzeo zapovjedništvo pješaštva, i
Eporedoriks, pod čijim su se zapovjedništvom Heduanci prije Cezarova
dolaska borili sa Sekvancima.
68. Kad je cijelo konjaništvo počelo bježati, Vercingetoriks je vratio
svoje čete u onakvom rasporedu kako ih je bio razvrstao pred taborom, a
onda je otišao u grad Aleziju koji je pripadao Mandubljanima. Zapovjedio
je da se što brže iz tabora iznese sva prtljaga te da se onda krene za njim.
Cezar je odvezao prtljagu na obližnji brežuljak, dok je dvije legije ostavio
za obranu, te je krenuo koliko mu je dopuštao dan da progoni neprijatelja.
Naši su borci sasjekli oko 3000 neprijatelja iz zadnjeg dijela vojske, a onda
se Cezar drugoga dana utaborio pred Alezijom. Tad je počeo ogledati
položaj samoga grada, a jer su se neprijatelji nalazili u paničnom strahu što
su izgubili konjaništvo u koje su se posebno pouzdavali, Cezar je osokolio
svoje vojnike da se prihvate posla i da započnu nasipom opkoljavati grad.

69. Grad Alezija nalazio se na vrhu brijega prilične visine, te se

činilo da se jedino opsjedanjem može zauzeti. Podno brijega tekle su dvije
rječice na dvije strane. Pred gradom se rasprostirala ravnica oko 3000
koraka u dužinu, dok su je sa svih strana u nevelikoj daljini okruživali
brežuljci gotovo jednake visine i uspona. Ispod zida, gdje je brijeg bio
okrenut prema istoku, cijeli su prostor bile pokrile galske čete te još
povukle jarak i gradinu od šest stopa. Opkopi koje su Rimljani gradili
obuhvaćali su naokolo 11 000 koraka. Osam su tabora75 smjestili na
prikladnom mjestu i ujedno su podigli dvadeset i tri tvrđavice. U njima su
se preko dana nalazile straže, da ne bi neprijatelj iznenada navalio, dok su
ih noću čuvali stražari i jaka posada.

70. Kad su Rimljani započeli svoje radove, dogodilo se da se jednoga

dana zametnuo konjanički okršaj u onoj ravnici za koju smo maloprije rekli
da se prostire između brežuljaka oko 3000 koraka u dužinu. Naši i
neprijatelji borili su se ogorčeno. Budući da su se naši borci našli u
nezgodnom položaju, Cezar im je poslao germanske konjanike u pomoć, a
pred taborom je postavio legije, da ne bi s koje strane iznenada navalili
neprijateljski pješaci. Ova je zaštita sa strane legija uvelike osokolila naše
borce, pa su natjerali u bijeg neprijatelje koji su se zbog silna mnoštva tako
smeli da nisu mogli u redu uzmaknuti. Budući da su vrata bila pretijesna,
svi su nagrnuli odjednom, čvrsto zbijeni. Zbog toga je nastao velik pokolj;
neki su sjahali s konja da bi tako lakše pregazili jarak i onda se popeli
preko stijene. Tad je Cezar zapovjedio legijama koje je bio svrstao pred
nasipom da se malo naprijed pomaknu. Na taj su način izginuli i oni Gali
koji su se nalazili iza utvrda, jer su držali da upravo tad na njih idu legije,
pa su vikom pozivali jedni druge na oružje. Zato je Vercingetoriks naredio
da se zabrtve taborska vrata, jer bi tabor mogao ostati bez braniča. Germani
su poubijali mnoge galske vojnike, pohvatali mnoštvo konja i onda se
vratili u tabor.

71. Vercingetoriks je namjeravao noću poslati dalje čitavo

konjaništvo prije nego što Rimljani posvršavaju gradnju svih utvrda. Na
odlasku je naredio zapovjednicima konjaništva da svaki od njih krene u
svoju zemlju, pa onda sve one koji su sposobni za oružje pozovu i da dignu
ustanak. Pritom im je navodio svoje zasluge koje je za njih učinio i zatim
ih počeo preklinjati da misle i na njegov spas i da ga kao čovjeka koji je
vrlo zaslužan za slobodu svih Gala ne predaju neprijateljima. Ukoliko se ne
budu na nj obazirali, izjavio je Vercingetoriks, svi će izginuti, a s njima
zajedno i 80 000 izabranih vojnika. Priznao je da prema njegovu računu
ima žita za još svega mjesec dana, ali da ipak ako se bude štedjelo može
potrajati i dulje. Kad je sve to odlučno izjavio, otpustio je oko druge noćne
straže konjaništvo da se tiho udalji iz tabora na onom mjestu gdje još nije
bio izgrađen opkop.
Zatim je zapovjedio da se sve zalihe žita snesu u njegov tabor, a da
se onaj tko se ne bude pokorio smakne. Čitavo ono blago koje su bili
dotjerali Mandubljani razdijelio je među borce, dok je škrto i u malim
količinama dijelio žito. Onda je sve čete koje je bio razvrstao pred gradom
povukao u grad. Na taj se način osigurao u svojim pripremama i čekao da
mu stigne pomoć iz cijele Galije, da bi što uspješnije vodio rat.

72. Kad je za te Vercingetoriksove pripreme saznao Cezar od

zarobljenika i prebjega, počeo je izgrađivati ovakve opkope. Naredio je da
se iskopa jarak širok dvadeset stopa i to okomitih strana, te je dno jarka
toliko bilo široko koliko su gornji dijelovi bili udaljeni jedan od drugoga.
Sve je ostale utvrde podigao četiri stotine stopa iza ovoga jarka i to s
namjerom da ne bi mnoštvo neprijatelja iznenada provalilo ili noću
dospjelo do opkopa ili danju bacalo strijele na naše borce koji su bili
zaposleni na stanovitim gradnjama, pogotovo što je morao toliki prostor
obuhvatiti, a vojnicima nije bilo baš lako da zapreme tako veliku površinu.
Kad je ostavio ovoliki prostor pa iskopao dva jarka široka po
petnaest stopa, a oba jednako duboka, onda je unutrašnji jarak na ravnim i
niskim mjestima ispunio vodom koju je doveo iz rijeke. Iza njih je odredio
da se podigne nasip i bedem od dvanaest stopa.76 Zatim je nadogradio
grudobran i krunu, a ondje gdje su zasloni zahvatali u bedem postavio je
goleme rašlje koje su stršile uvis da bi neprijatelju onemogućile penjanje.
Zatim je naokolo uzduž cijele gradnje podigao tornjeve, a ti su jedan od
drugog bili udaljeni osamdeset stopa.

73. U isto je vrijeme trebalo nabavljati građu i hranu i graditi utvrde.

Zato su se naše čete koje su se udaljavale daleko od tabora morale u svojim
redovima prorijediti. Gali su više puta pokušavali udariti na naše
građevine, pa su svom žestinom provaljivali kroz nekoliko gradskih vrata.
Zbog toga je Cezar držao da tim gradnjama treba nadodati nove, da bi se na
taj način sa što manjim brojem vojnika mogle braniti utvrde. Zato je
naredio da se posijeku stabla s jako debelim granama, a onda da se njihovi
završeci okrešu i naoštre. Poslije toga su vojnici počeli kopati jarke u
neprekidnom nizu i to duboke pet stopa. Ovamo je spustio sasječena debla
i odozdo ih pričvrstio da ih nitko ne bi mogao iščupati, dok je njihovo
granje virilo. Onda je spustio i međusobno isprepleo svuda po pet redova.
U slučaju da bi netko ovamo zalutao, tad bi se spleo o veoma oštro kolje.
Tako ugrađeno kolje nazivali su palisadama. Pred njima su u kosim
redovima vojnici iskopali jame po tri stope duboke, a te su prema dnu bile
sve uže. U njih su zabijali kolce debele kao stegno koji su odozgo bili
zašiljeni i opaljeni, ali tako da nisu virili iz zemlje više od četiri palca. Isto
tako, da bi ih učvrstili i utvrdili, nabijali su dolje na dnu zemlju u visinu
pola stope, dok su ostali dio jame pokrivali prućem i grmljem da bi sakrili
postavljenu stupicu. Načinili su osam ovakvih redova; svi su bili udaljeni
jedan od drugoga po tri stope. Budući da je ova gradnja bila slična cvijetu,
prozvali su je ljiljanom. Pred tim bi kolčiće duge jednu stopu na kojima su
bile nasađene željezne kuke potpuno zakopali u zemlju i tako ih poredali u
malim razmacima na sve strane. Njih su nazivali badljem.
 74. Kad je sve to dovršio, Cezar je odabrao kraj koji je tu bio prema
njegovu mišljenju najravniji, a onda, obazirući se na prirodni položaj,
obuhvatio je 13 000 koraka i zapovjedio da se izgrade jednake utvrde na
suprotnoj strani protiv neprijatelja izvana, da ne bi veliko mnoštvo
neprijatelja moglo opkoliti posade u utvrdama. Da ne bi morali izlaziti iz
tabora i izlagati se opasnosti, zapovjedio je svima vojnicima da se opskrbe
hranom, tj. krmom i žitom za mjesec dana.

75. Dok se sve to pripremalo oko Alezije, Gali su sazvali skupštinu

poglavica i na njoj odredili da se ne pozovu svi što su bili sposobni za
borbu, kao što je to bio naredio Vercingetoriks, nego da se od svake države
zatraži određen broj vojnika da bi se moglo, kad navali i kad se zgrne
toliko mnoštvo, svojim četama upravljati i razlikovati ih, te ih usto dobro
opskrbljivati hranom. Zato su zatražili u Heduanaca i u njihovih štićenika
Seguzijavaca, Ambivarečana, Aulerčana Brandovika 35 000 vojnika; isto
su toliko zatražili od Arvernjana, Eleutećana, Kadurčana, Gabalaca i
Velavljana, koji su uglavnom bili pod vlašću Arvernjana. 12 000 tražili su
od Sekvanaca, Biturižana, Santonaca, Rutenaca i Karnućana, od
Belovačana 10 000 i isto toliko od Lemovičana. Od Piktonaca, Turonaca,
Parizijaca i Helvećana po 8000; po 6000 od Anda, Ambljana,
Mediomatričana, Petrokorana, Nervljana, Morinjana i Nitiobrožana; po
5000 od Aulerčana Cenomana, a isto toliko od Atrebaćana, dok su 4000
zatražili od Veliokašana, a od Esuvljana i Aulerčana Eburovičana po 3000;
Rauračani i Boji trebali su dati po 2000, dok su odredili da države koje se
zovu Aremoričke, smještene uz obalu Oceana, dadu sve zajedno 30 000.
Taj je broj obuhvatio Koriozolićane, Redonce, Ambibarijce, Kalećane,
Ozizmljane, Venete, Leksovljane i Venelce.
Od svih tih država jedino Belovačani nisu poslali puni broj, jer su
izjavljivali da će na svoju ruku i prema svome nahođenju ratovati s
Rimljanima, a da se ne žele pokoravati ičijoj zapovjedi. Ipak, kad ih je
Komije zamolio da mu kao prijatelju učine uslugu, oni su poslali 2000
boraca.

76. Pouzdane i dobre je zasluge toga Komija Cezar upoznao, kako

smo to prije spomenuli, kad je pređašnjih godina bio u Britaniji. Zbog tih
je zasluga Cezar odredio da Komijeva država bude pošteđena od poreza;
usto joj je vratio sva prava i zakone, dok je njemu samome dodijelio
Morinjane. Ipak je sloga cijele Galije da se izvojšti sloboda i ponovo
stekne djedovska ratna slava bila tako jaka da Gale nisu više mogla ganuti
ni dobročinstva ni uspomena na Cezarovo prijateljstvo, nego su svi srcem i
dušom pristali da ratuju. Sakupili su 8000 konjanika i oko 250 000 pješaka;
zatim su ih pregledali, izbrojili i postavili im zapovjednike u zemlji
Heduanaca. Vrhovno su zapovjedništvo dodijelili Atrebaćaninu Komiju,
Heduancima Viridomaru i Eporedoriksu kao i Verkasivelaunu iz plemena
Arvernjana, a to je bio bratić Vercingetoriksov. Ovima su isto tako
dodijelili izabrane i ugledne ljude iz raznih država koji bi imali prema
svom najboljem znanju voditi rat.
Tako su svi oduševljeni i puni pouzdanja u pobjedu krenuli prema
Aleziji. Nitko među njima nije ni na čas posumnjao da bi netko mogao
odoljeti tolikom organiziranom mnoštvu, osobito u dvostrukoj bici, kad
provale njihovi iz grada, a oni se budu pojavili s tolikim konjaničkim i
pješačkim četama.

77. Ali oni koji su bili pod opsadom u gradu Aleziji s nestrpljenjem
su očekivali pomoć od svojih, te kad su vidjeli da je minuo ugovoreni dan i
kad su potrošili sve zalihe žita, ne znajući što se događa u zemlji
Heduanaca, sazvali su vijeće u kome su počeli raspravljati o svojoj budućoj
sudbini. Pojavila su se razna mišljenja. Jedni su predlagali predaju, dok su
drugi tražili da se stupi u otvorenu borbu i da se bore dok budu mogli. Čini
se da ne smijemo mimoići govor Kritognatov zbog njegove neobične i
neljudske okrutnosti.
On je bio iz plemena Arvernjana, rođen u vrlo uglednoj obitelji, a
uživao je neobično značajan ugled. Taj je u vijeću rekao:
– Ni riječi neću kazati o mišljenju onih koji najsramotnije ropstvo
nazivaju imenom predaje, a ne mislim da ih treba držati za građane i
pozivati u naše vijeće. Želim govoriti o onima koji su zato da provalimo s
vojskom iz grada. U njihovu je savjetu, kao što i sami morate priznati,
pravi spomen na našu nekadašnju slavu. Zato, onaj koji ne može za kratko
vrijeme odoljeti bijedi taj je doista slab, a ne hrabar čovjek. Lakše je
pronaći one koji žele svojevoljno otići u zagrljaj smrti nego one što žele
podnositi patnju.
I ja bih odobrio ovakvo mišljenje (toliko pazim na ponos) kad bih
znao da se ništa drugo ne žrtvuje osim našega života. Ipak, kad već
stvaramo odluke, obazrimo se na čitavu Galiju koju smo pozvali u pomoć.
Kako bi, ako razmislite, bilo pri duši našim bližnjima i rođacima kad bi 80
000 ljudi izginulo na jednom mjestu, a oni sami bili primorani da se dalje
bore na njihovim leševima? Nemojte im uskraćivati svoju pomoć, jer su
oni zbog općeg i vašeg spasa zaboravili kakvoj se opasnosti izvrgavaju.
Nemojte svojom ludošću i nerazboritošću ili slabošću uvaliti čitavu Galiju
u vječno ropstvo. Zar ćete zbog toga što nisu u određeni dan stigli
posumnjati u njihovu vjernost i postojanost? Što da još navedem? Zar se
Rimljani u utvrdama s one strane muče i to iz dana u dan zbog zabave?
Ako vas ne mogu utješiti njihovi glasnici, da je svaki prolaz do nas
zakrčen, onda neka vam neprijatelji budu svjedoci da će oni uskoro stići.
Rimljani su iz straha prionuli i danju i noću uz takav posao. Koja je onda
moja osnova? Moramo učiniti ono što su već u davnini učinili naši djedovi
u nejednakoj borbi s Cimbrima i Teutoncima! Oni su se onda kad su ih
prilike otjerale u gradove i kad su se nalazili u sličnoj opasnosti kao i mi
prehranjivali mesom onih koji su bili nesposobni za rat; tako su izdržali i
nisu se predali neprijateljima. Uostalom, da u našoj povijesti i ne postoji
takav primjer, ipak bismo ga trebali ostvariti iz ljubavi prema slobodi i
onda predati svojim potomcima! Zar je išta ikad bilo nalik onome ratu?
Istina, Cimbri i Teutonci bili su poharali Galiju, nanijeli joj tolike patnje,
pa su ipak na kraju otišli i krenuli u druge zemlje, ali su ostala naša
djedovska prava, zakoni, polja i sloboda. Što drugo žele Rimljani ili što
drugo traže nego da se iz puste zavisti ugnijezde u zemljama i državama
onih koje su upoznali kao ljude slavne i u ratu hrabre, a onda da im
nametnu vječno ropstvo? I nisu nikada vodili ratove zbog drugih razloga.
Uostalom, ako vam je nepoznato što se događa kod drugih naroda,
pogledajte malo na susjednu Galiju koju su oni pretvorili u svoju
provinciju, a onda su izmijenili pravo i zakone, sve podvrgli pod svoju
vlast, te ona sada stenje u lancima vječnog ropstva!

78. Kad su se svi izredali u izlaganju svoga mišljenja, zaključili su da

napuste grad svi oni koji zbog zdravlja ili dobi nisu sposobni za rat, a da
sami pokušaju sve prije nego što prihvate Kritognatov prijedlog. Ukoliko
ih nevolja bude prisilila a pomoć zakasnila, onda tek treba radije prihvatiti
njegove prijedloge nego se predati ili prihvatiti mir.
Mandubljani su sve koje su prije bili primili u grad prisilli da ga s
djecom i ženama napuste. I kad su se oni približili rimskim utvrdama,
počeli su na razne načine plačući preklinjati rimske vojnike da ih zarobe
kao roblje i da ih nahrane. Cezar je po nasipu razmjestio straže i nije
dopustio da ih prime.

79. Upravo su tad pred samu Aleziju stigli Komije i drugi

vojskovođe kojima je bilo povjereno vrhovno zapovjedništvo nad svim
četama. Odmah su zaposjeli jedan brežuljak i utaborili se oko tisuću koraka
daleko od naših utvrda. Sutradan su izveli iz tabora svoje konjaništvo; ono
je ispunilo cijelu onu ravnicu za koju smo spomenuli da se prostire 3000
koraka u daljinu. Pješačke su čete razvrstali nešto podalje po uzvisinama.
Sa samoga grada Alezije širio se pogled na široko polje. Svi su se
okupili na rubovima tvrđave kad su ugledali da je stigla pomoć. Tad su
počeli jedan drugome čestitati, svima je duša bila prepuna zanosa i veselja.
Zato su izveli čete i svrstali se pred gradom, onda su najbliži jarak prekrili
pleterom i zatim zatrpali zemljom. U jednu riječ, sve su pripremili za
provalu iz grada a da nisu propustili ni drugo za svaki slučaj.

80. Cezar je razvrstao vojsku na objema stranama opkopa da bi svaki

borac, ako dođe do borbe, znao gdje mu je mjesto, a onda je izveo
konjaništvo iz tabora i zapovjedio da se zametne borba. Iz svih se tabora,
jer su bili smješteni na planinskim glavicama, širio pogled naokolo, pa su
svi vojnici mogli pratiti bitku i čekati svršetak. Gali su sa svoje strane
među konjaničke odrede uvrštavali strijelce i lako naoružane borce, da bi
na taj način mogli priteći u pomoć svojima i istovremeno suzbiti navalu
naših konjanika. Zbog toga su strijelci ranili više naših boraca, te su morali
napustiti svoje borbeno mjesto. Budući da su Gali vjerovali da su njihovi
vojnici u borbi jači i vidjeli da svojim mnoštvom pritiskuju naše odrede,
počeli su odasvud, kako oni koji su bili okruženi opkopima tako i oni koji
su pristizali u pomoć, zaglušnom vikom i povicima sokoliti svoje drugove.
Osim toga, kako se borba odvijala pred očima svih vojnika te se lako
moglo uočiti junaštvo i kukavištvo boraca, to su želja za slavom i strah
poticali jedne i druge da budu hrabriji.
Borba se vodila od podne gotovo do zalaska sunca, ali je još uvijek
pobjeda bila neodlučna. U tom su trenutku Germani navalili na neprijatelje
i sasjekli ih. Kad su protivnici počeli bježati, isti su borci opkolili strijelce i
sasjekli ih. Na sličan su način i drugi naši odredi progonili neprijatelja na
uzmaku sve do tabora; pritom nisu dopustili da na bilo koji način uspostave
red u svojim bojnim jedinicama. Zato su se oni vojnici koji su bili izašli iz
Alezije žalosni vratili u grad; u panici i očaju sumnjali su u pobjedu.

81. Prošao je jedan dan, a za to su kratko vrijeme Gali pripremili

veliku količinu pletera, ljestava i kuka, pa su tiho oko ponoći izašli iz
svoga tabora i došuljali se utvrdama u ravnici. Odjednom su počeli vikati
da bi oni koji su se nalazili u gradu i bili opsjednuti prema tom znaku
saznali za njihovu navalu. Onda su počeli bacati pleter i hicima iz praćaka
pa strelicama i kamenjem goniti naše borce s nasipa, te usto spremati sve
ono što je bilo potrebno za juriš. U isto je vrijeme kad se zaorila vika
Vercingetoriks zapovjedio da se trubom dade znak ostalim njegovim
borcima i zatim ih je izveo iz grada.
Naši su borci zauzeli određena mjesta na opkopima kako im je
prošlih dana bilo zapovjeđeno. Onda su kamenjem teškim pola kilograma i
kolcima, što je sve bilo porazmješteno po utvrdama, kao i olovnim zrnima
zastrašili Gale. Budući da im je mrak sprečavao točniju orijentaciju, mnogi
su među njima bili ranjeni; zbog istoga razloga nisu bolje prošli ni rimski
vojnici. Tad su hitala izbacila više strijela, pa je i to bilo uzrokom
spomenute nezgode. Zato su legati Marko Antonije i Gaj Trebonije kojima
je bila povjerena obrana te strane iz najudaljenijih branika slali pomoć kad
su uočili da se naši nalaze u nevolji.
82. Dok su se Gali nalazili dalje od opkopa, bolje su uspijevali u
izbacivanju velike količine svojih strijela, ali kad su se više približili, tad
su ondje gdje nisu ni slutili zapinjali o badlje ili padali u jame ili bi se
naboli. Osim toga, u tom bi ih trenutku s nasipa naši zasipali kopljima te bi
teško ranjeni ginuli od koplja. U svim svojim pokušajima, premda su
žrtvovali tolike svoje borce, nisu uspjeli prodrijeti u bilo koju utvrdu. Kad
je počelo svitati, obuzeo ih je strah da ne bi Rimljani i iz svojih gornjih
tabora iznenada navalili te ih tako napali s nezaštićene strane; zbog toga su
odredili da se povuku prema svojim četama.
Dotle su oni koji su iz grada iznosili sve ono što je Vercingetoriks
bio priredio za provalu i punili prve jarke saznali prije nego što su se
utvrdama približili da su se njihovi borci povukli jer su se bili suviše dugo
zadržali u poslu.

83. Naši su dva puta odbili Gale koji su pri tome bili izgubili vrlo
mnogo svojih boraca, pa su zato počeli vijećati kako se dalje mora nastaviti
borba. Zato su sazvali one koji su poznavali prirodni položaj okolice, pa ih
počeli ispitivati za prirodu položaja kao i za utvrde gornjih tabora. Na
sjevernoj se strani nalazio brežuljak koji naši vojnici zbog njegova velikog
obujma nisu mogli opkopom obuhvatiti, te su prisiljeni nuždom podigli
tabor na nezgodnom mjestu, tj. na ponešto strmu obronku. Na tom su se
položaju s dvjema legijama nalazili legati Gaj Antistije Regin i Gaj
Kaninije Rebil.
Kad su galski zapovjednici uz pomoć straža izvidnica istražili
prirodni položaj okolice, odabrali su od sveukupnog broja 60 000 vojnika
među onim državama čiji su borci bili na glasu zbog svoje hrabrosti. Onda
su potajno odlučili što treba učiniti. Zaključili su da se oko podne navali.
Ovim su četama postavili za zapovjednika Verkasivelauna iz plemena
Arvernjana, jednoga od četvorice vrhovnih zapovjednika; on je bio
Vercingetoriksov rođak.
Taj je u vrijeme prve noćne straže izašao s vojnicima iz tabora i
pošto su pješačili do zore skrio se sa svojim odredima iza planine, dok je
vojnicima dopustio da se odmore od noćnog napora. Kad je bilo skoro
podne, krenuo je prema onom taboru koji smo prije spomenuli. U isto se
vrijeme i konjaništvo počelo primicati utvrdama u ravnici, dok su se ostale
čete približavale našem taboru.

84. Kad je Vercingetoriks s tvrđave u Aleziji ugledao svoje vojnike,

zapovjedio je da iznesu pleter, proštace rovke i zidne srpove kao i drugo
oružje koje je bio pripremio za provalu. Odjednom je nastala borba na svim
stranama. U toj borbi svi su upotrijebili razna taktička sredstva, a gdje im
se činilo da je protivnik najslabiji, tamo su odmah navaljivali. Zaista je
rimska snaga zbog mnogih utvrda bila pocijepana, pa se naši odredi nisu
mogli odupirati neprijatelju na svim stranama. Naše je borce osobito
preplašila vika koju su začuli iza svojih leđa; uviđali su da će se spasiti od
opasnosti ako se hrabro održe njihovi drugovi, jer daleka nesigurnost
obično više zna smutiti ljudsko srce.

85. Cezar je odabrao zgodno mjesto i odatle je mogao imati pregled

svega onoga što se događa. Zato je mogao svim onim odredima koji su bili
u opasnosti poslati pomoć. Tako su jedni i drugi uvidjeli da je sad trenutak
kad moraju pokazati sve svoje vojničke odlike, ali su zato galski borci
posumnjali u pobjedu kad su opazili da ne mogu osvojiti utvrde. Rimski su
vojnici bili hrabri zbog toga što su znali da će se jedino na taj način spasiti
ako se održe na svojim položajima. Najteža i najogorčenija borba bila je na
gornjim opkopima, u onom smjeru kamo je bio otišao Verkasivelaun. Tu
se pokazalo što znači nezgodan i strm obronak. Jedni su izbacili strijele,
dok su drugi napravili "kornjaču" i tako se počeli primicati. Iznemogle su
postupno zamjenjivali čili borci. Zemlja koju su svi odreda bacali na utvrde
prokrčila je prolaz Galima, a zatrpala je ono što su Rimljani bili skrili pod
zemljom. Uskoro je našim borcima nedostajalo i oružja i snage.

86. Kad je to Cezar uočio, poslao je našim vojnicima u pomoć

Labijena sa šest kohorti. Osim toga mu je zapovjedio da, ukoliko se ne
bude mogao održati, odvede s nasipa u drugom smjeru kohorte i da zatim
provali, ali pod uvjetom da to učini ako se bude našao u velikoj opasnosti.
Dotle je osobno obišao svoje borce i sokolio ih da ne klonu duhom,
posebno im je naglašavao da plod svih pređašnjih bojeva na neki način
ovisi o ovom danu i ovom trenutku.
I oni u gradu posumnjali su da će moći osvojiti utvrde u nizini, jer su
bile dobro građene; zato su se pokušali popeti na strma mjesta. I ovamo su
donijeli sve ono što su bili pripremili. Zatim su bezbrojnim strijelama
otjerali braniče s tornjeva. Poslije toga su počeli sipinom i pleterom
zasipavati jarke, a "srpovima" kidati bedem i ogradu.

87. Cezar je najprije poslao mladog Bruta sa šest kohorti, a onda

legata Gaja Fabija s još sedam. Na kraju, dok je bitka bila u najvećem jeku,
doveo je sam čile odrede u pomoć. Kad su naši preuzeli akciju u svoje ruke
i kad su suzbili neprijatelje, Cezar je pohitao onamo kamo je bio poslao
Labijena. Usto je s najbližih branika poveo četiri kohorte i naredio da
manji odred konjanika pođe s njim, a drugi da dotle obiđu izvanjske
opkope te da onda napadnu neprijatelje iza leđa. Budući da je Labijen vidio
da ni nasipi ni jarci ne mogu suzdržati neprijateljsku snagu, sakupio je na
okup četrdeset kohorti koje je bio za svaki slučaj doveo iz najbližih
branika. Onda je preko glasnika obavijestio Cezara što namjerava učiniti.
Zato je Cezar što je brže mogao krenuo u tom smjeru da bi sudjelovao u
bici.

88. Neprijatelji su započeli bitku kad su prema boji odjeće77

prepoznali Cezara, a tu je obično nosio kao svoje obilježje. Istovremeno su
znali da on dolazi jer se s uzvisine moglo razabrati sve što se događa na
obronku i u dolini, gdje su se nalazile konjaničke čete i kohorte kojima je
on bio naredio da ga slijede.
Tad je nastala zaglušna vika na jednoj i drugoj strani, a ovoj se
pridružila ona što je odjekivala s nasipa i svih ostalih utvrda. Naši su borci
odustali od borbe kopljima, pa su isukali mačeve i njima se počeli boriti.
Odjednom se otraga pojavilo konjaništvo, a njemu su se istodobno
približile kohorte. Tad su neprijatelji počeli bježati, a njima su se u susret
ispriječili naši konjanici. Zato je nastao velik pokolj. Poginuo je Sedulije,
vođa i poglavica Lemovičana, dok su naši borci uhvatili živa na bijegu
Verkasivelauna iz plemena Arvernjana. Usto su donijeli Cezaru
sedamdeset i četiri bojna znaka. Malo se živih neprijatelja od onolikog
mnoštva vratilo u svoj tabor.
Budući da su ostali izdaleka uočili poraz i bijeg svojih sunarodnjaka,
obuzela ih je panika; u jednu riječ, bili su očajni i više nisu vjerovali u svoj
spas; zato su preostale svoje čete povukli od opkopa. A kad su svi za to
saznali, počeli su galski vojnici bježati iz tabora. Da naši vojnici nisu bili
već iscrpljeni od čestoga pritjecanja u pomoć i zbog dnevnog napora,
mogli su potpuno uništiti sve neprijateljske čete. Oko ponoći je poslano
konjaništvo sustiglo posljednju neprijateljsku četu. Tad su zarobili i pobili
svu silu protivnika, dok su preostali u paničnom bijegu pobjegli u svoje
zemlje.

89. Sutradan je Vercingetoriks sazvao ratno vijeće u kome je izjavio

da on nije poduzeo rat zbog neke osobne koristi, nego zbog opće slobode,
ali kako se mora slijepo pokoriti suđenoj sreći, to im sad predlaže dvoje od
čega oni mogu izabrati jedno, tj. ili da njegovom smrću izraze
zadovoljštinu Rimljanima ili ga mogu živa izručiti.
Zbog toga su poslali k Cezaru poslanike. On je tad zapovjedio da
predaju oružje i da mu predvedu svoje vođe. Zato su izručili
Vercingetoriksa i ujedno predali oružje. Onda je Cezar zadržao Heduance i
Arvernjane ne bi li preko njih uspio pridobiti i njihove države. Od ostalih
je zarobljenika svakom pojedinom vojniku predao kao ratni plijen po
jednoga Gala.

90. Kad je Cezar obavio sve ove poslove, krenuo je protiv

Heduanaca i pokorio njihovu državu. U ovaj su kraj Arvernjani poslali
Cezaru poslanike koji su obećali izvršiti sve ono što bude od njih tražio.
Tad je Cezar zatražio velik broj talaca. Onda je legije uputio u zimovnike,
a ujedno je oko 20 000 zarobljenika vratio Heduancima i Arvernjanima.
Zatim je zapovjedio Titu Labijenu da s dvjema legijama i s
konjaništvom ode u zemlju Sekvanaca. Njemu je dodijelio kao pomoćnika
Marka Sempronija Rutila. Legata Gaja Fabija i Lucija Minucija Basila
smjestio je s dvjema legijama u zemlju Remljana, da ne bi ove zadesila
kakva nevolja sa strane njihovih susjeda Belovačana. Gaja Antistija Regina
poslao je u zemlju Ambivarećana, a Tita Sekstija u kraj Biturižana, dok je
Gaja Kaninija Rebila poslao među Rutence. Svi su oni krenuli svaki sa po
jednom legijom. Kvinta Tulija Cicerona i Publija Sulpicija smjestio je zbog
nabavke žita u gradu Kabilonu i Matiskonu u heduanskoj zemlji blizu
rijeke Arara. Sam je odlučio prezimiti u Bibraktu.
Kad se za sve to saznalo u Rimu iz pismena Cezarova izvještaja,
slavila se dvadeset dana svečanost zahvalnosti zbog pobjede nad Galima.
 OSMA KNJIGA

Predgovor Aula Hircija78

Moj Balbo,79 tvoje me je uporno nagovaranje primoralo da

preuzmem težak zadatak, zato neka se ovo moje svakidašnje nećkanje ne
shvati kao opravdanje zbog teškoće, ili kao neko odbijanje zbog lijenosti.
Popunio sam Zapise našega Cezara o podvizima što ih je izvršio u Galiji,
jer njegova starija povijesna djela nisu u organskoj vezi s posljednjim
djelima.80 Tako sam njegovo posljednje povijesno djelo dopunio od
Aleksandrijskog rata do njegova svršetka, ali opet ne do svršetka
građanskih borbi kojima ne vidimo ni kraja ni konca – nego do kraja
Cezarova života.
O, kad bi čitatelji znali kako sam nerado pristupio pisanju, ja bih tad
lakše izbjegao prijekor zbog svoje lakoumnosti i drskosti što sam se usudio
da se na neki način uvučem u sredinu Cezarovih povijesnih djela.
Svi su složni da ljepota njegovih spomenutih zapisa nadmašuju i
najdotjeranija djela drugih pisaca. Zapisi su objavljeni zato da bi se
budući povjesničari upoznali s toliko znamenitim djelima, a jer ih svi
cijene, to se onda čini da su piscima preoteli, a ne da su im pružili gradivo.
Mi se tome ipak više od drugih divimo, jer drugi znaju kako ih je lijepo i
skladno napisao, dok mi znamo kako ih je lako i brzo sastavio. Cezar je
imao osebujan dar i vještinu pisanja kao i točno znanje za prikazivanje
svojih nacrta. Nisam imao prilike sudjelovati ni u Aleksandrijskom ni u
Afričkom ratu.81 Nama su ti ratovi ponešto poznati prema razgovorima s
Cezarom.82 Zatim, mi drugačije slušamo ono što nas svojom novošću i
neobičnošću zanosi, a drugačije ono što smo naumili vjerno ispripovjediti.
Ja se zaista, dok nabrajam razloge za svoje opravdanje, da me ne bi drugi
usporedili s Cezarom, izlažem prijekoru zbog drskosti što mislim da će me
netko prema vlastitoj ocjeni usporediti s Cezarom! Ostaj mi zdravo!

1. Cezar je neprestano ratovao od početka prošlog ljeta i kroz to je

vrijeme pokorio cijelu Galiju. Zato je htio da se vojnici u zimovniku
odmore od mnogobrojnih napora. U to su se vrijeme pronijele vijesti da
više galskih država ponovo sprema rat i održava tajne dogovore. Kao
najvjerojatniji razlog navodilo se to što su se Gali uvjerili da se nikako ne
mogu obraniti od Rimljana, ako i sakupe koliko mu drago vojnika, nego
ako bude više država u raznim predjelima ratovalo, tad vojska rimskoga
naroda neće imati ni potpore, ni vremena, a ni četa da stigne na svako
mjesto. Usto se navodilo da se svaka država mora pokoriti suđenoj sudbini,
ako druge mogu jednom postati slobodne.

2. Da Gali ne bi svjesno prihvatili tu zamisao, Cezar je u zimovniku

zapovjedništvo povjerio kvestoru Marku Antoniju, a sam je s konjaničkom
pratnjom uoči januarijskih kalenda [29. prosinca] krenuo iz grada Bibrakta
u tabor Trinaeste legije. Tu je legiju bio smjestio nedaleko od heduanske
granice u zemlji Biturižana, a onda ju je ujedinio s Jedanaestom legijom
koja je bila najbliže stacionirana. Ostavio je po dvije kohorte da čuvaju
prtljagu, dok je preostali dio vojske poveo u najbogatije biturižanske
krajeve. Budući da su Biturižani nastavali prostrane predjele i imali više
gradova, to ih jedna jedina legija u zimovniku nije mogla spriječiti da se ne
spremaju za rat i da se tajno ne dogovaraju.

3. Cezar je iznenada došao, pa se zbilo, a to im se, kako su bili

nepripravni i raštrkani, i moralo dogoditi, da je rimsko konjaništvo na njih
navalilo dok su bez bojazni obrađivali njive; konjaništvo je navalilo brže
nego što je njima uspjelo skloniti se u gradove. Štoviše, nije ih na to
upozorio ni onaj uobičajeni znak neprijateljske provale koji se redovito
vidi zbog požara kuća, jer je Cezar bio zabranio palež, da mu ne bi zbog
toga ponestalo hrane za tegleću marvu i žita, ako bude htio da krene
naprijed, a onda i zbog toga da palež ne bi prepao neprijatelje pa da potom
ne bi pobjegli. Tom je zgodom bilo zarobljeno na tisuće ljudi, te je
Biturižane obuzeo strah, pa su oni kojima je to pošlo za rukom pobjegli u
susjedne države pred prvom rimskom navalom. Pouzdavali su se ili u
gostoljublje pojedinaca ili u svoje zajedničke planove. Ipak, sve je bilo
uzalud! Cezar ih je krećući se brzim marševima posvuda predusretao, te
nije dopustio nijednoj državi da misli na tuđi, nego samo na vlastiti spas.
Takvom je akcijom i brzinom Cezar s jedne strane zadržao na okupu vjerne
prijatelje, dok je, s druge strane sve one koji su bili zbog straha kolebljivi
primorao da sklope mir. U takvim su prilikama Biturižani uvidjeli da se
mogu zaštititi Cezarovim prijateljstvom, jer je on bio blag, a usto su
susjedne države bez ikakve kazne predale taoce i on ih je prigrlio pod svoju
zaštitu. To su isto učinili i Biturižani.

4. Cezar je obećao vojnicima zbog onako velikog truda i ustrajnosti,

jer su kroz zimske dane na napornom maršu i jakoj studeni s
oduševljenjem ustrajali u naporima, da će im od plijena u novcu darovati
po 200 sestercija, a centurionima po 2000. Zatim je legije uputio u
zimovnik, a sam se poslije četrdeset dana vratio u Bibrakt.
Dok je u tome gradu obavljao sudske poslove, Biturižani su poslali
svoje poslanike da zatraže pomoć protiv Karnućana. Optuživali su ih što su
na njih udarili s vojskom. Kad je Cezar za to doznao, premda je bio u
zimovniku tek osamnaest dana, odveo je Četrnaestu i Šestu legiju iz
zimovnika s obala rijeke Arara. Te je legije, kako je spomenuto u
pređašnjem komentaru, bio smjestio onamo da bi olakšale dovoz hrane. Na
taj je način s dvjema legijama krenuo protiv Karnućana.

5. Kad su neprijatelji saznali o pokretu vojske, tad je i nevolja drugih

primorala Karnućane da napuste sela i naselja gdje su, kad su nedavno kao
pobijeđeni bili napustili više gradova, stanovali u kolibicama koje su na
brzinu sagradili da bi se zaštitili od zime. Zatim su se raspršili i pobjegli.
Budući da Cezar nije htio da njegovi vojnici trpe zbog nevremena koje
obično bjesni u to doba godine, umarširao je u karnućanski grad Cenab. U
njemu je porazmjestio dio vojnika po gradskim kućama, dok je druge
smjestio pod šatore koje su vojnici podigli i prekrili slamom sakupljenom
na brzu ruku. Ipak je poslao konjanike i pješake što su pripadali
pomoćnom dijelu vojske na sve strane, kamo su, prema izvještajima, bili
upali neprijatelji. To nije bilo uzaludno, jer su se naši vojnici vratili s
bogatim plijenom. Jaka je zima pritisnula Karnućane, a usto i strah zbog
opasnosti.
Budući da se, istjerani iz svojih kolibica, nisu mogli nigdje dulje
zadržavati, a ni same ih šume nisu mogle zakloniti od strašna vremena,
raštrkali su se izgubivši velik broj svojih vojnika i potom se u neredu
sklonili u susjedne države.

6. Cezar je u ovo doba godine bio zadovoljan ako rastjera čete koje
su se okupljale, da ne bi nastao rat. Sudeći prema okolnostima, držao je
kao sigurno da u ljetno doba ne može buknuti veliki rat. Zbog toga je
odredio da se Gaj Trebonije utabori s dvjema legijama koje su bile pod
njegovim zapovjedništvom u zimovniku u gradu Cenabu, dok je sam
krenuo protiv Belovačana. U to je doba Cezara više izaslanstava sa strane
Remljana obavještavalo da su se Belovačani, a ti su među Galima i
Belgima bili najslavniji vojnici, a tako isto i susjedne države – pod
vodstvom Belovačanina Koreja i Komija iz naroda Atrebaćana – digli na
ustanak i da okupljaju vojsku na jednom mjestu, da bi zatim svi zajedno
provalili u zemlju Svesionjana, koji su bili pod vlašću Remljana. Cezar je
držao kako ne samo čast nego i njegova vlastita korist traži da se ne bi
kakva nesreća dogodila saveznicima vrlo zaslužnim za rimsku državu. Zato
je zapovjedio da iz zimovnika krene Jedanaesta legija, a onda je poslao
pismo Gaju Fabiju da povede svoje dvije legije u zemlju Svesionjana. Tim
je legijama pridružio jednu pod zapovjedništvom Labijena. Na taj je način i
sam bio neprestano uposlen, dok je od legija tražio, kako je to već
zahtijevao teren oko tabora i usto ostale vojne okolnosti, da naizmjence
preuzimaju teret operativnog plana.

7. Kad je Cezar okupio čete, krenuo je protiv Belovačana. Utaborio

se u njihovoj zemlji, a onda je na sve strane poslao konjaničke čete da
zarobe neke od Belovačana od kojih bi se moglo saznati za namjeru
neprijatelja. Konjanici su izvršili nalog i javili da se mali broj Belovačana
nalazi u domovima, a ti nisu bili zaostali da bi obrađivali njive, jer su se svi
iz ovih krajeva vrlo oprezno bili iselili, nego su ih njihove poglavice
poslale natrag kao uhode. Kad je Cezar pitao zarobljenike gdje se sada
nalaze ostali, kao i što sad namjeravaju, odgovorili su da su se svi za borbu
sposobni Belovačani okupili na jednom mjestu, a ujedno su s njima još
pripadnici plemena Ambljana, Aulerčana, Kalećana, Veliokašana i
Atrebaćana. Zatim su još izjavili da im se tabor nalazi na visokom
proplanku u šumi oko koje je razlivena močvara, dok su svoju prtljagu
otpremili u udaljenije šume. Osim toga su naveli da je više poglavica
pokrenulo rat, ali da narod najviše sluša Koreja, jer je uvjeren da on iz
dubine duše mrzi i samo ime rimskoga naroda. Naveli su da je prije
nekoliko dana Komije iz plemena Atrebaćana krenuo iz spomenutog
zajedničkog tabora da bi doveo i Germane u pomoć. Ti su u neposrednom
susjedstvu, a ima ih vrlo mnogo. Osim toga Belovačani su prema dogovoru
svih poglavica a i prema živoj želji naroda odlučili otpočeti borbu ako
Cezar, kao što se pronose glasovi, stigne u njihovu zemlju, da ne bi bili
primorani da se poslije bore u jadnijim i težim prilikama s cijelom
njegovom vojskom. Ako bi Cezar okupio više vojske, oni namjeravaju
ostati na onom mjestu koje su izabrali, da bi iz zasjede dočekali i
sprečavali Rimljane u njihovoj akciji, osobito u njihovu opskrbljivanju
krmom, a ove sada zbog okolnosti i godišnjeg doba ima malo, pogotovo
kad krma nije na jednom mjestu; još su odlučili da Rimljanima potpuno
onemoguće dopremu žita i ostale hrane.

8. Kad je za sve to doznao, pogotovo kad se više zarobljenika slagalo

u izjavama, Cezar je mislio da su svi ti planovi o kojima se govori zaista
razboriti te da istovremeno ne otkrivaju neku barbarsku nepromišljenost.
Zato je smatrao kako treba uznastojati da neprijatelji podcijene brojčano
stanje njegove vojske i da zbog toga što prije stupe u otvorenu borbu. Pod
njegovim su se zapovjedništvom nalazile u bojevima prokušane i hrabre
legije i to Sedma, Osma i Deveta, te mladi i nadobudni vojnici Jedanaeste
legije. Već su osam godina vojnici te legije bili u službi, ali ipak, ako bi se
ona usporedila s drugim legijama, još nije bila proslavljena zbog svoga
borbenog iskustva i hrabrosti. Zato je Cezar sazvao vojničko vijeće. Njemu
je priopćio sve što je doznao i na taj način ohrabrio vojnike. Potom je
odredio da se vojska tako kreće na maršu kako bi trima legijama namamio
neprijatelja u borbu, a da Sedma i Deveta kreću ispred cjelokupne prtljage
koja nije bila velika, kao što se to obično događa u vojnim ekspedicijama.
Osim toga je naredio da uz bok prtljage maršira Jedanaesta, da ne bi
neprijatelji zapazili da su brojčano jači više nego što su i sami željeli. Zbog
toga je vojsku i svrstao u četverokut i onda se pojavio pred neprijateljima
brže nego što su se oni nadali.

9. Kad su Gali, o čijim je smjelim planovima saznao Cezar,

odjednom uvidjeli da se legije svrstane za borbu primiču čvrstim korakom,
tad su i oni svrstali svoje čete ispred tabora. Ipak, nisu sišli s uzvisine, bilo
zbog opasnosti od juriša bilo zbog iznenadnog dolaska, a možda i zato što
su čekali što će učiniti naši vojnici.
Premda je Cezar želio sukob, ipak ga je začudio toliki broj
neprijatelja, pa je zbog toga sagradio svoj tabor sučelice neprijateljskom
taboru. Po sredini se protezala dolina koja je bila više zasječena u dubinu
nego u širinu. Cezar je svoj tabor utvrdio nasipom visokim dvanaest stopa,
a prema visini nasipa dogradio je ogradu. Naredio je da se iskopa dvostruki
jarak visok dvanaest stopa s okomitim stijenama. Zatim je odredio da se
podignu tornjevi na tri kata i da se onda spoje mostovima. Mostove je
prebacio od jednog tornja na drugi, zatim je zapovjedio da se prekriju, dok
su vojnici prednju stranu mostova zagradili ogradama od pruća. Na taj je
način dvostruki jarak i dvostruki red braniča branio od neprijatelja njegov
tabor. Tako je jedan red braniča s mostova odapinjao strijele dalje i
odvažnije, jer su borci zbog visine bili sigurniji. Drugi braniči koji su se
nalazili na samom nasipu, a više nadomak neprijatelju, bili su mostom
zaštićeni od strijela koje su na njih padale. Na samim je izlazima postavio
vrata i tornjeve.

10. Svrha tih utvrda bila je dvostruka. Cezar se s jedne strane nadao
da će veličina samih gradnji i tobožnja njegova strašljivost ojunačiti
barbare, a s druge strane zapazio je da će kod onako malog broja boraca –
jer se moralo daleko odlaziti za nabavu krme i žita – sama utvrda braniti
tabor. Poneki bi vojnici često istrčavali na objema stranama i onda jurili
oko močvare i to sredinom između oba tabora. Ipak su po koji put naše
pomoćne čete, galske i germanske, prelazile i odvažno počele progoniti
neprijatelja. Na sličan su način neprijatelji provaljivali i jako potiskivali
naše. Događalo se prilikom svakidašnjeg opskrbljivanja hranom, a to se
moralo događati jer su vojnici sakupljali hranu po rijetkim i raštrkanim
kućama, da su na neprohodnim mjestima znali opkoliti raštrkane
dobavljače hrane. Premda su tom prilikom naši gubili mnogo konja i
robova, ipak je ta činjenica u dušama barbara stvarala nerazborite
zaključke, a osobito što je Komije, a za nj smo spomenuli da je bio otišao u
Germaniju za pomoć, bio stigao s konjanicima. Iako ih po broju nije bilo
više od pet stotina, ipak su se barbari mnogo oslanjali na okolnost što je
pomoć stigla.

11. Budući da je Cezar opazio da se već više dana neprijatelj ne miče

iz tabora, koji je zaklanjala močvara i sam prirodni položaj, te da usto ne
može bez riskantne borbe jurišati na njihov tabor, a na opkopima zatvoriti
to mjesto ako ne bude imao više vojske, poslao je Treboniju pismo da što
brže pozove Trinaestu legiju koja je pod zapovjedništvom Tita Sekstija
zimovala u zemlji Biturižana. U pismu je Cezar napisao da što bržim
marševima dođe k njemu. Sam je naizmjence slao remljanske i lingonske
konjanike te konjanike iz ostalih krajeva, a bio ih je pozvao u velikom
broju, s dobavljačima hrane, da bi im bili zaštita i da bi odbili nenadane
neprijateljske napade.

12. Budući da se to svakodnevno događalo, zbog navike je nestalo

opreznosti; tako se uvijek događa kad nešto duže potraje. Belovačani su
onda kad su utvrdili gdje se nalaze dnevne postaje naših konjanika poslali
izabranu pješačku četu u zasjedu na šumovitom mjestu. Sutradan su ovamo
poslali konjanike da najprije namame naše vojnike, a onda da ih iznenada
napadnu. Nesreća je zadesila Remljane koji su toga dana obavljali
spomenutu službu. Kad su oni iznenada ugledali neprijateljske konjanike te
kad su, brojčano jači, podcijenili manji broj neprijatelja, započeli su ih
žestoko progoniti, ali su ih tada sa svih strana opkolili pješaci. Zbog toga
su odjednom izgubili prisutnost duha, brže nego što se to događa u okršaju
s konjanicima. Izgubili su svoga državnog poglavicu Vertiska koji je bio
zapovjednik konjaništva. On se zbog starosti teškom mukom držao na
konju, ali se prema galskim običajima nije zahvalio na časti zapovjednika,
a nije ni htio da se borba vodi bez njega.
Neprijatelji su se zbog sretne i uspjele borbe osmjelili i postali
ratoborniji kad je zaglavio poglavica i zapovjednik Remljana. Ovaj je
gubitak bio dobra opomena našim vojnicima da ubuduće opreznije istraže
okolinu i da pametnije navaljuju na neprijatelja koji uzmiče.

13. Međutim, dnevni okršaji nisu prestajali u blizini jednog i drugog

tabora. Borbe su se vodile na plitkim močvarnim mjestima i na prijelazima
preko močvare. U takvim su borbama svi Germani koje je Cezar bio doveo
kao pomoć s one strane Rajne da bi se borili među konjanicima prelazili
močvaru, pa bi poneke neprijatelje koji su pružali otpor posjekli, a zatim bi
ne prekidajući napad udarali na ostale. Neprijatelji su se u takvim
situacijama u panici povlačili i nečasno bježali i to ne samo oni koje su
Germani izbliza ubijali ili ih iz daljine ranjavali nego i oni koji su obično
podalje bili svrstani kao rezerva. Zbog toga su malo-pomalo napustili
jednu visoravan za drugom i nisu prestali bježati dok se nisu sklonili u
vlastiti tabor. Neki su kao kukavice pobjegli i dalje. Sve su njihove čete
bile pod dojmom, gotovo osupnute, zbog te pogibelji. Jedva se moglo
prosuditi jesu li objesnije kad bi im se osmjehnula i najmanja sreća u
uspješnoj borbi ili su malodušnije kad ih zadesi i neznatna nezgoda.
 14. Kad su neprijatelji proveli više dana u taboru i kad su saznali da
nisu daleko legije i legat Gaj Trebonije, onda su zapovjednici Belovačana,
iz straha od slične opsade kao što je bila ona kod Alezije, otpustili noću
one vojnike koji su zbog godina ili nemoći bili preslabi ili bez oružja; isto
su tako zajedno s njima otpremili prtljagu. Dok su zapovjednici uređivali tu
neurednu i uskomešanu povorku, jer u Gala veliko mnoštvo kola prati i
lako naoružane čete, svanulo je. Tek su tada pred svojim taborom svrstali
svoje naoružane čete, da ih ne bi Rimljani progonili dok se ne udalji
povorka s prtljagom. Ipak je Cezar držao da ne smije na njih navaliti dok se
nalaze na okupu na jednom mjestu, a isto tako da ih ne smije zbog strmine
brežuljaka uznemirivati, nego im mora tako s legijama prići da onda neće
moći bez opasnosti krenuti s onoga mjesta kad opaze da im se približavaju
naši vojnici.
Ipak, kad je Cezar uvidio da tabor od tabora dijeli neprohodna
močvara te da težak prijelaz može osujetiti brzu potjeru za neprijateljem, i
kad je još uočio da je kosina što se protezala s one strane močvare gotovo
dopirala do neprijateljskog tabora, sagradio je most preko močvare,
prebacio legije i ubrzo stigao na vrh kose na proplanak koji je s dviju
strana branio strm obronak. Na tom je mjestu svrstao legije, zatim je stigao
do kraja kosine i tu postavio bojni red odakle su strijele s hitala mogle
dohvatiti raspoređene neprijateljske čete.

15. Barbari, pouzdavajući se u prirodni položaj mjesta na kome su se

nalazili, bili su spremni da se bore ako se Rimljani samo pokušaju približiti
brežuljku. Budući da nisu mogli postupno raspustiti četu za četom, ostali
su u bojnom redu da se ne bi raštrkali i izgubili prisutnost duha. Kad je
Cezar shvatio njihovu upornost, ostavio je u bojnom redu dvadeset kohorti,
zatim je izmjerio na onom mjestu prostor za tabor i onda naredio da se tu
podigne. Kad su radovi oko tabora bili dovršeni, svrstao je legije pred
nasipom, dok je konjanike na zauzdanim konjima83 razmjestio za stražu.
Budući da su Belovačani vidjeli da su Rimljani spremni za potjeru,
nisu mogli ni prenoćiti ni dulje ostati na istom mjestu, pa su odlučili
uzmaknuti na ovaj način. Počeli su jedan drugome dodavati prema svome
običaju svežnjeve šiblja i slame; toga su obilno imali u taboru. Zatim su
sve to postavili pred bojni red, a onda na ugovoreni znak prije sumraka
zapalili. Tako je odjednom plamen do plamena onemogućio Rimljanima da
promatraju neprijateljske čete. Kad su to obavili, barbari su počeli bježati
što su brže mogli.

16. Iako Cezar zbog plamena nije mogao opaziti odlazak neprijatelja,
ipak je naslutio da su to izvršili zbog bijega. Zato je krenuo s legijama, dok
je konjaničke čete poslao u potjeru. Naprijed se kretao laganije jer se bojao
zasjeda; osim toga nije pouzdano znao da neprijatelj nije ostao na istom
mjestu, te možda želi domamiti naše vojnike na nezgodno mjesto za borbu.
S druge strane, konjanici su se bojali da ne ulete u dim i vrlo gust plamen.
Ako je koji i bio uletio, jedva je pred sobom vidio konja. Zbog toga su naši
iz straha od zasjede dopustili da Belovačani bježe kamo sami žele.
Na taj su način neprijatelji bez ikakvih gubitaka na svom jadnom ali
lukavo smišljenom bijegu prevalili 10 000 koraka, a onda su se utaborili na
sigurnom tlu. Budući da su iz ovoga mjesta često postavljali konjaničke i
pješačke zasjede, nanosili su Rimljanima velike gubitke kad god su se ovi
htjeli opskrbiti hranom.

17. Kako se to često događalo, Cezar je doznao od nekog

zarobljenika da je Korej, zapovjednik Belovačana, izabrao 6000
najhrabrijih pješaka a od čitava konjaništva tisuću konjanika da ih
upotrijebi za zasjedu na onom mjestu za koje je slutio da će tu Rimljani
zbog obilja žita i krme poslati svoje ljude. Kad je Cezar čuo za tu namjeru,
izveo je više legija nego obično, dok je konjaništvo uputio, kao što ga je i
prije znao slati, kao obranu dobavljačima hrane. Među te konjanike uvrstio
je lako naoružane čete koje su pripadale pomoćnoj vojsci. Sam je,
međutim, krenuo za njima i pratio ih iz blizine koliko je više mogao.

18. Neprijatelji su pripremili zasjedu. Za svoju su namjeru izabrali

proplanak koji je zauzimao prostor od tisuću koraka u širinu, dok je sa svih
strana bio zatvoren šumama ili dubokom rijekom.84 Neprijatelji su
zaposjeli taj prostor kao da žele prirediti hajku. Naši su vojnici bili upućeni
u namjere neprijatelja. Budući da su ih naše legije slijedile u stopu, oni,
ratoborno raspoloženi i pouzdavajući se u svoje oružje, nisu izbjegavali
borbu, već je čitava četa za četom sišla na ono spomenuto mjesto.
Kad su naši tamo stigli i kad je Korej držao da je pravi čas za napad,
ponajprije se pojavio s malim brojem vojnika, a onda je udario na najbliže
čete. Naši su se oduprli napadaju iz zasjede, ali se nisu u većem broju
okupili na jednom mjestu, jer ako bi to zbog straha učinili u konjaničkoj
borbi, onda bi bili poraženi, kad ih je mnogo na jednom mjestu.

19. Budući da su se razmještene čete nalazile sad na ovom a sad na

drugom mjestu, te nisu dopustile da im drugovi budu napadnuti s boka,
ostali su provalili iz šuma, dok se sam Korej borio. Borba se vodila u više
smjerova. Neprijatelji su bili uporni. No, kad su se duže vremena s
jednakim uspjehom borili, svrstano mnoštvo pješaka počelo je provaljivati
iz šuma. Oni su primorali naše konjanike na uzmak. Njima su priskočili u
pomoć lako naoružani pješaci koji su se nalazili ispred legija i počeli se
hrabro boriti usred četa naših konjanika. Borba se neko vrijeme vodila
jednakom žestinom, a onda je i sam način bitke uvjetovao da su prevladali
oni koji su odoljeli prvim navalama iz zasjede i to zato što, iako su bili
neoprezni, nisu pretrpjeli nikakve gubitke od napadača iz zasjede.
Za to su se vrijeme ostale legije primakle. U isto su vrijeme naši i
neprijatelji bili obaviješteni da je stigao zapovjednik s vojskom svrstanom
u bojnom redu. Kad se to pročulo, naši su borci navalili svom žestinom
uzdajući se u pomoć kohorti, da ne bi slavu u pobjedi morali podijeliti s
legijama ako bi se sporije borili. U neprijatelja se sleglo oduševljenje, pa su
počeli na svaki način tražiti izlaz u bijegu. No, to je bilo uzalud! Sam je
položaj terena s pomoću kojega su htjeli uništiti Rimljane uništio njih
same. Na kraju su bili pobijeđeni i uništeni. Izgubili su većinu svojih
vojnika, a u strahu su počeli bježati, i to neki u šume, a drugi prema rijeci.
Naši su ih vojnici na tom paničnom bijegu sjekli jer su ih bez predaha
progonili. Ipak, neuspjeh nije primorao Koreja da se povuče iz borbe i da
pobjegne u šume, a ni da se preda na naš poziv. On se i dalje junački borio,
mnoge je ranio i tako gnjevom prisilio pobjednike da na njega saspu svoje
strijele.

20. Kad se sve to tako završilo, Cezar je pregledao trofeje skorašnje

pobjede i o tome ovako zaključio: kad neprijatelji saznaju da su tako
poraženi, oni će zacijelo napustiti tabor. Taj nije bio udaljen više od 8000
koraka, kako su neki navodili, od samog bojišta. Iako je uviđao da je teško
prijeći rijeku, ipak je preveo vojsku i krenuo naprijed.
Kad se nekolicina vojnika zahvaljujući skloništu u šumama spasila
od propasti, pa se iznenada ranjeni vratili s bijega i javili o porazu,
Belovačani su zaključili kao i ostali njihovi saveznici da se Rimljani
približavaju. Zato su zapovjedili, jer ih je nesreća sa svih strana pratila i jer
je bio poginuo Korej, a uništeno konjaništvo i još su izginuli najbolji
pješaci, da trubači zatrube i pozovu u skupštinu.
Na skupštini su svi odreda vikom tražili da se Cezaru pošalju
poslanici, te još taoci.

21. Svi su pristali na taj prijedlog. U to je doba Atrebaćanin Komije

pobjegao k onim germanskim plemenima kod kojih je za ovaj rat bio
unajmio pomoćne čete. Ostali su odmah poslali k Cezaru poslanike da bi
ga umolili da se za sada zadovolji ovom kaznom, jer se on uz svoju blagost
i čovječnost nikad ne bi bio tako osvetio neprijateljima da mu je bilo
moguće da ih kazni bez borbe, dok su još bili ponosni na svoje vojne
snage. Poslanici su izjavili da je slomljena snaga Belovačana u konjaničkoj
borbi. Poginulo je usto još tisuće i tisuće izabranih pješaka, a samo ih je
vrlo mali broj pobjegao da bi svoje zemljake obavijestio o porazu.
Ipak su se Belovačani, koliko se to moglo u takvoj nesreći, mnogo
okoristili borbom jer je bio poginuo Korej, vođa u ratu i huškač u narodu.
Nikad prije za njegova života vijeće nije imalo onoliku vlast koliku je imao
neupućeni narod.

22. Cezar im je ovako odgovorio: – Lanjske su godine u isto vrijeme

Belovačani i druge galske države podigli vojnički ustanak, ali su ipak
upravo oni najtvrdokornije ustrajali u svojoj namjeri. Štoviše, nije ih
opametila ni predaja drugih država. Poznato mi je i vidim da se vrlo lako
krivica i zabluda pripisuje mrtvima, ali nitko nije tako moćan da bi protiv
volje vijeća te prkoseći svim čestitim građanima poveo rat i onda ga vodio.
Ipak, ja sam zadovoljan tim vašim nesretnim iskustvom i nesrećom u koju
ste sami sebe uvalili!

23. Te su iste noći poslanici prenijeli svojim sugrađanima Cezarov

odgovor, a ujedno su se pobrinuli za taoce. Poslije toga su počeli stizati još
poslanici iz drugih država koje su slutile da ih možda očekuje sudbina
Belovačana. I ti su izručili taoce i izvršili ono što im je Cezar zapovjedio.
Jedini Komije nije to učinio. Nepovjerljivost i strah nisu mu dopuštali da
se povjeri bilo čijoj zaštiti. Evo pravog razloga: lanjske godine, dok je
Cezar obavljao sudske poslove u Ovostranoj Galiji, mislio je Tit Labijen,
jer je znao da Komije buni države protiv Cezara i radi oko urote, da ga
zbog nevjere može uništiti a da se ne ogriješi o svoju vojničku čast. Budući
da je držao da Komije neće doći na njegov poziv u tabor, a ujedno se bojao
da ga ta okolnost ne bi učinila opreznijim, poslao je Gaja Voluzena
Kvadrata da bi ga smaknuo pod izlikom da dolazi na dogovor. Za taj je
atentat izabrao povjerljive centurione i njemu ih predao. Kad su se prema
dogovoru sastali, Voluzen je zgrabio Komija za ruku, ali ga u tom trenu
centurion nije mogao pogubiti, bilo zato što se nije snašao zbog neobična
slučaja bilo što su ga u tom trenutku spriječili Komijevi pratioci. Ipak ga je
centurion jednim udarcem mača teško ranio u glavu. Tad su i ostali trgnuli
mačeve, ali ni jedni ni drugi da se međusobno bore, nego da mogu lakše
pobjeći. Naši su htjeli pobjeći jer su mislili da je Komije teško ranjen, dok
su se drugi, kad su doživjeli prevaru, pobojali većeg zla od onoga u kome
su se našli.
Poslije ovoga događaja Komije se zakleo da se neće više nikad licem
u lice sastati ni s jednim Rimljaninom.
24. Kad je Cezar pokorio najratobornija galska plemena i narode, te
kad je mislio da više ne postoji nijedna samostalna država koja bi se
oružanom snagom mogla njemu oduprijeti – a znao je da se usto neka
plemena sele iz gradova, bježe s polja, kako bi barem za neko vrijeme bila
slobodna – odlučio je da na više strana pošalje svoje legije. Zbog toga je
kvestora Marka Antonija s Dvanaestom legijom udružio sa svojim
legijama, dok je legata Fabija s dvadeset i pet kohorti uputio u
najudaljenije krajeve Galije, jer je bio obaviješten da se u tim predjelima
neke države spremaju na oružani ustanak. A i zato što je mislio da one
dvije legije pod zapovjedništvom legata Kaninija Rebila, koji se tad nalazio
u tim krajevima, nisu dovoljno jake da se odupru navali neprijatelja. Zatim
je pozvao k sebi Tita Labijena, dok je Petnaestu legiju, koja se nalazila s
njim u zimovniku, uputio u gornju Italiju da bi štitila naselja rimskih
građana i da im se ne bi zbog provale barbara dogodila neka nesreća slična
onoj koja je lanjske godine zadesila Tergestine čiji je teritorij nemilice
uništila provala spomenutih barbara. Sam je krenuo sa svojim legijama da
hara i pustoši Ambioriksovu zemlju. Budući da je sumnjao da bi mogao
zarobiti toga plahoga bjegunca, zaključio je kako njegovoj vojničkoj časti
najviše dolikuje ako u Ambioriksovoj zemlji pobije stanovnike, uništi kuće
i tegleću marvu. Na taj način nitko neće Ambioriksu, ako slučajno ostane
živ, dopustiti da se vrati u svoju državu.
 25. Cezar je na sve strane po Ambioriksovoj zemlji poslao ili legije
ili pomoćne čete. Te su koljući, paleći i grabeći pokorile cijelu zemlju.
Cezarove su čete pogubile ili zarobile mnoštvo ljudi. Poslije je poslao Tita
Labijena s dvjema legijama protiv Treveraca. Oni su bili naviknuti na
svakidašnje borbe jer su graničili s Germanima. Usto se nisu životom i
divljim običajima mnogo razlikovali od Germana. Treverci nisu nikad
izvršavali zapovijedi, osim ako ih na to nije primorala oružana sila.

26. U to vrijeme, kad je legat Gaj Kaninije saznao iz pisama i poruka

Duracijevih – koji je ostao uporan i vjeran prijatelj Rimljana, premda se
jedan dio njegove države bio odmetnuo – da se veliko mnoštvo neprijatelja
sakupilo u zemlji Piktonaca, žurno je krenuo prema gradu Lemonu.
Dok se približavao samom gradu, saznao je od zarobljenika da je
Dumnak, vođa Andâ, s više tisuća vojnika opkolio Duracija kao i da
opsjeda sam grad Lemon. Budući da nije htio svoje slabe legije izložiti
navali neprijatelja, podigao je tabor na prirodno utvrđenom mjestu.
Čim je Dumnak čuo da dolazi Kaninije, krenuo je sa svim svojim
snagama na legije napadajući rimski tabor. Izgubivši više dana u jurišu na
tabor, i ne mogavši niti uz velike gubitke ni na jednom mjestu probiti
opkop, ponovo se povukao i počeo opsjedati grad Lemon.

27. U isto je doba legat Gaj Fabije više država primio pod svoju
zaštitu, ali se isto tako osigurao s taocima. Tad ga je Gaj Kaninije pismeno
obavijestio što se događa u zemlji Piktonaca. Čim je Dumnak saznao za
Fabijev dolazak, počeo je očajavati što će biti ako bude primoran da
istovremeno suzbija neprijatelja izvana i da vodi računa o građanima i da
strepi zbog njih. Zato je odjednom s vojskom nestao iz toga kraja.
Zaključio je da neće biti potpuno siguran ako svoju vojsku ne prevede
preko rijeke Ligera. Rijeka je bila duboka, pa je za prijelaz trebalo
iskoristiti most.
Sam Fabije, premda nije bio u dodiru s neprijateljem i premda se nije
bio sjedinio s Kaninijem, ali obaviješten od onih koji su poznavali okolicu,
bio je uvjeren da će preplašeni neprijatelji krenuti onamo kamo su
namjeravali. Zato je s vojskom u brzom maršu krenuo prema mostu, dok je
konjaništvu zapovjedio da jaši toliko ispred legija koliko bi mogli prevaliti
da se mogu natrag vratiti u isti tabor i da ne izmore konje.
 Naši su vojnici, kako im je bilo zapovjeđeno, sustigli Dumnakovu
vojsku i onda na nju navalili. Budući da su ih napali putem na bijegu
prestrašene i s velikim tovarom, mnoge su posjekli i zarobili bogat plijen.
Poslije sretno završena boja vratili su se u tabor.

28. Te je noći Fabije poslao naprijed konjanike koji su bili spremni

da se pobiju i da zadržavaju čitavu vojsku dok on sam ne stigne. Da bi se
to izvelo prema Fabijevoj zapovijedi, konjanički je zapovjednik Kvint
Acije Var, neobično hrabar i razborit, ohrabrio svoje vojnike. Kad su stigli
neprijateljsku vojsku, postavio je čete na zgodnim mjestima i s malim
brojem konjanika započeo borbu.
Neprijateljsko se konjaništvo odvažno sukobilo jer su ih pomagali
pješaci koji su se zaustavljali da bi im priskočili u pomoć protiv naših
snaga. Nastao je ogorčen okršaj.
Budući da su naši borci podcijenili neprijatelje koje su bili svladali
dan prije i imali na umu da ih slijede njihove legije, počeli su se hrabro
boriti s pješacima zbog stida da ne uzmaknu kao i zbog želje da sami
završe bitku. S druge strane, neprijatelji su držali da neće stići druge
rimske čete, a to su već jučer opazili, te su mislili da im se pružila zgodna
prilika da unište naše konjaništvo.

29. Budući da se neko vrijeme vodila ogorčena borba, Dumnak je

svrstao pješake u bojni red, da bi naizmjence pomagali konjanicima.
Upravo su tad neprijatelji ugledali zbijene redove legija. Čim su ih
ugledali, obuzela ih je panika, i to sve konjaničke neprijateljske odrede;
zavladalo je opće zaprepaštenje. Tad se poremetio red kod prtljage, dok su
se ostali uz viku i galamu raštrkali i pobjegli na sve strane. Naši konjanici,
koji su se maloprije bili odvažno sukobili s neprijateljem, opijeni radošću
zbog pobjede, započeli su vikati i ujedno opkoljavati protivnike. Sasjekli
su toliko neprijatelja koliko su ih mogli sustići i koliko su desnice
konjanika mogle sasjeći. Toliko su neprijatelja pobili. Na taj je način
poginulo preko 12 000 boraca ili onih vojnika koji su kukavički bili
odbacili svoje oružje. Naši su zarobili također i veliku prtljagu.

30. Bilo je svima poznato da je Drapet iz plemena Senonaca već u

ono vrijeme kad je u Galiji buknuo ustanak sa svih strana okupio očajnike i
ujedno potaknuo robove na borbu za slobodu. On je primamio prognanike
iz svih plemena, prigrlio odmetnike. Njihovom je pomoću sprečavao
pravilan dovoz naše prtljage i hrane. Sad je još okupio 5000 bjegunaca i
krenuo prema rimskoj provinciji. Zajedno s njim takav je plan smislio
Lukterije iz plemena Kadurčana. Njega Cezar spominje u prijašnjoj knjizi
(VII, 5. i 7) Galskog rata. Tu je rečeno kako je već onda kad se Galija
digla na ustanak zaželio provaliti u našu provinciju. Zato se legat Kaninije
požurio s dvjema legijama za njim u potjeru, da ne bi razbojstva
spomenutih bjegunaca svojim nedjelima i zastrašivanjem osramotila našu
provinciju.

31. Gaj Fabije krenuo je s ostalom vojskom u karnućansku pokrajinu

i među druga plemena za koja je znao da su njihove vojske stradale u onom
sukobu s Dumnakom. Nimalo nije sumnjao da će odmah poslije poraza biti
krotkiji, ali ako im bude pružio zgodu, isti će ih Dumnak potaknuti te će
oni podići ustanak. U to je doba Fabiju sve išlo od ruke, te je vrlo brzo
pridobio plemena za sebe. I Karnućani su, premda su i sami bili često u
lošem položaju, a nikad nisu spominjali mir, izručili taoce i konačno se
predali. I ostala je plemena u najudaljenijim galskim krajevima sve do
Oceana, tzv. Aremorička, potaknuo ugled Karnućana, pa su bez oklijevanja
izvršili sve što im je bilo naređeno čim je Fabije s legijama stigao u
njihovu zemlju.
Dumnak, protjeran iz vlastite zemlje, lutao je i krio se; zbog toga je
bio prisiljen da sam bježi u krajnje predjele Galije.

32. Kad su Drapet i Lukterije (udruženi zadržali su se u zemlji

Kadurčana) saznali da su stigle legije i Kaninije, bili su uvjereni da ne
mogu, kad ih vojska prati u stopu, bez sigurne vlastite propasti prijeći
granice rimske provincije. Osim toga, znali su da je odzvonilo njihovu
skitalačkom načinu života i njihovim razbojničkim podvizima. Zatim je
Lukterije – koji je u sretnijim danima svoga života bio vrlo moćan među
svojim podanicima te kao kolovođa svih ustaničkih pokreta uživao velik
ugled u barbara – počeo svojom i Drapetovom vojskom opsjedati grad
Ukselodun, a taj je bio vrlo dobro zaštićen i svojim prirodnim položajem
izvanredno utvrđen. Lukterije je svojim ugledom pridobio za sebe građane
toga grada.
 33. Pred ovaj je grad žurno stigao Gaj Kaninije. Tad je opazio da je
grad sa svih strana opkoljen strmim klisurama na koje se vrlo teško mogao
popeti teško naoružan vojnik, te da grad nitko ne brani. No, saznavši da se
u samom gradu nalazi dobro opskrbljeno vojničko skladište, a isto tako i
bogata građanska prtljaga koju su građani nastojali tajno na bijegu izvesti,
on je razdijelio kohorte u tri reda i sagradio tri tabora na vrlo visoku mjestu
da ovi ne bi uspjeli pobjeći konjanicima niti pješacima. Onda je počeo
postupno, koliko je mogao, s pomoću četa podizati nasip oko grada.

34. Kad su građani primijetili Kaninijeve pripreme, sjetili su se vrlo

tužne sudbine grada Alezije. Strahovali su zbog sličnog udesa ako dođe do
opsjedanja grada. Zato je Lukterije više nego ostali opominjao, jer je
spomenute nedaće iskusio, da misle o nabavi žita. Zapovjedio je da jake
čete ostanu u gradu, a to su svi prihvatili, dok će ostali lako naoružani
vojnici poći da nabave žito. Kad su građani prihvatili ovakav prijedlog,
Drapet i Lukterije još su iste noći, ostavivši 20 000 naoružanih vojnika u
gradu, sve preostale izveli. Nisu se vraćali nekoliko dana. Nabavili su
velike količine žita u zemlji Kaduručana. Jedni su im dragovoljno
pomagali u opskrbi žitom, dok su ga drugi nudili jer su bili svjesni kako su
nemoćni da im se odupru. Pokatkad su noću navaljivali na naše šančeve.
Zbog toga se Gaj Kaninije nije žurio opkopati nasip oko cijeloga grada, jer
ne bi bio u stanju braniti dovršene utvrde, ili bi na vrlo mnogim mjestima
morao postaviti tek slabe tornjeve.
35. Kad su se Drapet i Lukterije dobro opskrbili žitom, zaustavili su
se oko 10 000 koraka pred gradom. Odatle su namjeravali malo-pomalo
otpremati žito u grad. Zato su podijelili dužnosti. Drapet je ostao u gradu s
nekoliko četa za obranu, dok je Lukterije odveo kolonu natovarenih
životinja prema gradu. Tu je razmjestio straže te je oko desetog noćnog
sata85 počeo po uskim šumskim stazama prenositi žito u grad.
Stražari su u taboru čuli žamor, dok je naprijed poslana uhodnica
dojavila što se događa, pa je Kaninije brzim pokretima svojih četa rano u
zoru navalio s naoružanim kohortama s najbližih šančeva na goniče koji su
dopremali žito. Ti su se zbog iznenadne neprilike preplašili i onda
razbježali k svojim stražama. Kad su naši borci to vidjeli, nasrnuli su
borbenije na naoružane. Nisu dopustili da ikoga zarobe živa. Odatle je
pobjegao Lukterije s malim brojem vojnika i onda se vratio u tabor.
 36. Kaninije je poslije sretnog okršaja saznao od zarobljenika da su
neke čete s Drapetom u taboru udaljenom samo 12 000 koraka. Budući da
je to saznao od nekoliko njih, zaključio je da može lako, kad jedan vođa
pobjegne, ostale strahom uništiti. Držao je da je velika sreća što nitko nije
iz onoga pokolja pobjegao u tabor i obavijestio Drapeta o porazu. Budući
da u tome pokušaju nije vidio nikakve opasnosti, poslao je naprijed prema
neprijateljskom taboru cijelo konjaništvo i pješake Germane; ti su bili vrlo
hitri. Sam je podijelio jednu legiju u tri tabora, dok je drugu bez prtljage
poveo sa sobom. Kad je gotovo bio stigao neprijatelje, obavijestile su ga
izvidnice koje je bio naprijed poslao da su neprijatelji prema svome običaju
napustili vis pa su u nizini blizu obale rijeke podigli tabor. Osim toga,
izjavili su da su svi pješaci Germani i svi konjanici upravo na onim
mjestima gdje to nitko nije slutio iznenada provalili i zametnuli bitku. Kad
je to čuo, krenuo je naprijed sa spremnom i za borbu razvrstanom legijom.
Tako su borci na dani znak odjednom zauzeli visove. Čim se to dogodilo,
počeli su se Germani i konjanici, ugledavši legionarske ratne znakove,
žestoko boriti. Odmah su odasvud nagrnule kohorte; neke su poubijali, dok
su druge zarobili. U ruke im je pao i bogat plijen. U tom su sukobu zarobili
i samoga Drapeta.

37. Poslije sretno završene bitke, u kojoj nije bio ranjen gotovo
nijedan vojnik, Kaninije se vratio da ponovo opsjeda grad. Vanjskoga je
neprijatelja uništio, ali mu bojazan pred njim nije dopustila da razmakne
posade i da građane zatvori utvrdama. Zatim je odredio da se sa svih strana
iskopaju šančevi. Do ovoga je mjesta sutradan stigao Gaj Fabije sa svojim
četama i počeo opsjedati jedan dio grada.

38. Cezar je za to vrijeme ostavio kvestora Marka Antonija s petnaest

kohorti u zemlji Belovačana, da se Belgima ne pruži prilika za ustanak.
Sam je posjetio ostala plemena. Zatražio je više talaca, dok je narod tješio i
svojim uvjeravanjem smirio. Kad je stigao u zemlju Karnućana, a u toj je
bilo leglo rata, kao što je Cezar opisao u prethodnom zapisu, 86 zatražio je
od njih Gutruata, začetnika nedjela i dušu ustanka, da bi ga kaznio i da bi
što prije državu riješio straha. Opazio je da se osobito boje oni koji su bili
svjesni svojih prijestupa. Gutruat se zaista nije pouzdavao u svoje građane,
ali, kako su ga temeljito tražili na svim stranama, brzo su ga predveli
Cezaru u tabor. Vojnici su odlučno i protiv Cezarove volje, spominjući sve
opasnosti i gubitke u ratu, zahtijevali da ga najstrože kazni. Gutruata su
najprije do smrti išibali, a onda su mu odsjekli glavu.

39. U istom su kraju česta Kaninijeva pisma obavijestila Cezara što

se dogodilo s Drapetom i Lukterijem, a i to što misle o svemu sami
građani. Iako je Cezar prezreo upornost ove dvojice, ipak je držao da je
potrebno strogom kaznom kazniti njihovu drskost, da ne bi svi u Galiji
pomislili da za obranu od Rimljana nemaju postojanosti, a ne snaga, te da
ne bi ocjenjujući prirodni položaj prema ovom događaju izborili sebi
slobodu.
Cezar je znao da je svim Galima poznato da mu vlast nad pokrajinom
traje još jednu godinu, te ako im sada uspije da mu se odupru, onda se
ubuduće ne moraju bojati nikakve opasnosti. Zato je s legijama ostavio
legata Kvinta Kalena da ga slijedi uobičajenim maršem, dok je sam pohitao
što je brže mogao s cijelim konjaništvom u pomoć Kaniniju.

40. Kad je Cezar neočekivano stigao pod bedeme grada Ukseloduna,

vidio je da je grad zatvoren šančevima, te da se nikako ne može odustati od
opsjedanja. Zatim, kad je saznao od prebjega da su se građani dobro
opskrbili žitom, počeo je smišljati kako bi neprijatelje lišio vode.
U blizini grada tekla je rijeka dubokom dolinom i optakala gotovo
cijelo brdo; ono je imalo strme stijene na kojima se uzdizao grad
Ukselodun. Da promijeni korito rijeke, to mu nije dopuštao prirodni
položaj jer je rijeka tekla duboko podno brda. Zato je nije mogao uputiti
drugim tokom. Građanima je bilo naporno da dnevno silaze na riječne
obale, osobito kad bi im naši borci onemogućili prilaz. Tad ne bi mogli bez
rana i opasnosti prilaziti rijeci, a ni vraćati se strmom stazom. Kad je Cezar
uočio te neprilike za neprijatelja, porazmjestio je strijelce i praćkare
nasuprot najlakšim prilazima, zatim je postavio hitala na nekim mjestima;
na taj je način onemogućio građanima da se opskrbljuju vodom.

41. Zbog toga su svi išli po vodu na jedno mjesto pod bedemom
grada. Ondje gdje otprilike tri stotine stopa nije zahvaćao riječni zavojni
tok izviralo je veliko vrelo. Dok su drugi samo željeli da se građanima
onemogući prilaz k vrelu, jedino je Cezar uvidio da se to može postići.
Zbog toga je počeo sučelice vrelu prema brdu primicati bojne kolibe i
podizati nasip uz velike poteškoće i neprestane borbe, jer su građani silazili
s visova i izdaleka te bez opasnosti vodili borbu. Najodvažnije su izranili,
ali se naši nisu zbog toga prestrašili, nego su počeli primicati kolibe te
naporom i radom svladavati prirodne poteškoće. Istovremeno su započeli
od bojnih koliba kopati skrivene rovove prema vrelu. Ovaj su posao mogli
raditi bez opasnosti, jer neprijatelji to nisu ni naslutili. Naši su nasuli nasip
šezdeset stopa visok, a onda postavili na nj toranj od deset katova, ali ipak
ne toliko visok da bi dosegao do vrha bedema, jer se to nije moglo postići
nikakvom gradnjom, nego samo toliko da premaši visinu spomenutog
vrela. Kad su naši borci odavle hitalima sipali strijele na stazu koja je
vodila prema izvoru, građani nisu mogli bez opasnosti ići po vodu.
Postupno su počeli ginuti od žeđe ne samo ljudi nego i stoka i konji.

42. Ova je neprilika prestrašila građane pa su zapaljene posudice

napunjene lojem, smolom i daščicama bacali na naše gradnje, dok su se
istodobno hrabro i odvažno borili, ne bi li opasnošću i borbom odvratili
Rimljane da ne gase vatru. Što god bi neprijatelji skotrljali niz strminu, to
bi zapelo o kolibe i nasip te zapalilo ono što je bilo na putu. Naprotiv, naši
su vojnici, premda ih je pritisnuo opasan način borbe i to na nezgodnom
mjestu, ipak junački svemu odolijevali. Ta se borba vodila na uzvisini pred
očima naše vojske. Na jednoj i drugoj strani borci su strašno vikali. Svaki
se hrabriji vojnik što je više mogao izvrgavao neprijateljskim strelicama i
plamenu, da bi na taj način što bolje i uvjerljivije potvrdio svoje junaštvo.

43. Kad je Cezar opazio da su mnogi njegovi borci ranjeni,

zapovjedio je kohortama da se približe gradu na taj način što će se popeti
sa svih strana na brdo i što će odasvud podići viku kao da namjeravaju na
juriš zauzeti bedeme, jer neprijatelji zapravo nisu znali što se na drugoj
strani događa. Zato su protivnici opozvali vojnike koji su napadali na
opsadne sprave i onda ih razmjestili po bedemima. Tad su naši vojnici, čim
nije bilo borbe i otpora od neprijatelja, na brzu ruku dijelom pogasili vatru
koja je bila zahvatila opsadne sprave, a dijelom su ih uništili. Građani su se
žilavo branili i ustrajali u obrani, premda je velik dio stanovništva umro od
žeđi.
Na kraju, naši su vojnici pomoću rovova dokraja presjekli dovod
vode s vrela i tekućicu skrenuli drugim smjerom. Zato je odjednom
presahnuo izvor. Građani su izbezumljeni od očaja pomislili da to nije
učinio ljudski um, već volja bogova. Ova ih je nevolja primorala da se
predaju.

44. Cezar je držao da je potrebno primjerom teške kazne ostale

zastrašiti. Znao je da je svima bila poznata njegova blagost, ali se nije
bojao da će svi pomisliti da je zanesen okrutnošću strože postupio. S druge
strane, vidio je da neće ostvariti svoje planove ako bude više njih na
raznim mjestima tako postupalo. Zato su svima onima koji su nosili oružje
odsjekli ruke, dok im je Cezar poklonio život, da bi kazna zlotvora bila što
očevidnija. Drapet, koga je zarobio, kako smo spomenuli nije nekoliko
dana okusio hranu, bilo zato što se okovan osjećao duboko uvrijeđen bilo
zato što se bojao teže kazne; zato je iscrpljen glađu umro.
U isto je vrijeme Lukterija zarobio Epasnakt iz plemena Arvernjana.
Kad je napustio borbu, a to nam je već poznato, Lukterije se kao pribjegar
sklanjao u mnogih plemena; često je mijenjao mjesto boravka jer je držao
da ne može bez opasnosti bilo gdje boraviti. Usto je bio svjestan kakav mu
je neprijatelj Cezar!
Kad je Epasnakt zarobio Lukterija, on ga je, kao osobiti prijatelj
naroda rimskoga, bez ikakva razmišljanja vezana doveo pred Cezara.

45. Za to se vrijeme Labijen s uspjehom borio u zemlji Treveraca. U

konjaničkoj je bici pobio više njihovih vojnika, a i Germana koji su
svakome pomagali u borbi protiv Rimljana. Labijen je zarobio živa njihova
poglavicu, a među zarobljenicima nalazio se i Heduanac Sura. Bio je to
vrlo ugledan čovjek i po junaštvu i po rodu, a jedini je među Heduancima
još do onoga vremena bio spreman za borbu.
46. Cezar je za to saznao, a jer je uočio da se u cijeloj Galiji uspješno
ratuje, mislio je da će ovoga ljeta biti svladana i pokorena cijela Galija.
Budući da još nijednom nije upadao u Akvitaniju koju je djelomice bio
pokorio Publije Kras, krenuo je u smjeru te zemlje s dvjema legijama da bi
u toj zemlji proveo posljednje dane ljeta. Sve je svoje poslove obavio
sretno jer su plemena Akvitanaca poslala Cezaru poslanike i predala taoce.
Zatim je sam u pratnji konjanika krenuo u Narbon, dok je ostalu vojsku
predao legatima da je odvedu u zimovnik.
Cezar je četiri legije pod zapovjedništvom Marka Antonija i legata
Gaja Trebonija i Publija Vatinija smjestio u Belgiji, a dvije je legije uputio
u zemlju Heduanaca, jer je za njih znao da uživaju najveći ugled u cijeloj
Galiji. Zatim je dvije legije poslao u zemlju Turonaca prema granici
Karnućana, da bi cijeli predjel do Oceana držale u slijepoj pokornosti.
Ostale je dvije legije poslao u pokrajinu Lemovičana; ta je pokrajina bila
nedaleko od zemlje Arvernjana, a sve zato da ne bi koji dio Galije bio bez
rimske vojske.
Zatim se Cezar nekoliko dana zadržao u rimskoj provinciji; na brzinu
je pohodio sudske ustanove, pregledao državne riznice a zaslužne je
nagradio, jer je imao prilike vidjeti kako su se pojedinci držali za vrijeme
ustanka u cijeloj Galiji, koji je on ugušio uz vjernost i pomoć Provincije.
Kad je i te poslove posvršavao, krenuo je k legijama u Belgiju i prezimio u
Nemetoceni.

47. U tom je gradu Cezar saznao da se Atrebaćanin Komije u bici

sukobio s njegovim konjaništvom. Kad je Antonije stigao u zimovnik,
Atrebaćani su bili mirni, ali je Komije poslije onoga atentata, o kome sam
govorio, kad je bio teško ranjen, uvijek bio od pomoći svojim građanima, a
onda, da bi one što organiziraju pobunu imao tko zvati na oružje i voditi,
prehranjivao je sebe i svoje konjanike na hajdučki način, jer je pleme bilo
pokorno Rimljanima. Zbog toga su putovi u toj zemlji bili nesigurni. On je
više puta zarobio hranu koju su dovozili u rimski zimovnik.
48. Gaj Voluzen bio je dodijeljen za konjaničkog zapovjednika. On
je zajedno s njim zimovao. Jednoga ga je dana Antonije poslao u potjeru za
neprijateljskim konjaništvom. Voluzen, osim što je bio neobično hrabar, iz
dna duše mrzio je Komija. To radije htio je izvršiti ono što mu je njegov
zapovjednik zapovjedio. Zbog toga je rasporedio vojnike za zasjedu. Tako
je češće s uspjehom napadao neprijateljske konjanike.
Posljednji put, kad se borba s neprijateljem ogorčeno i dugo vodila,
Voluzen je u želji da zarobi Komija, ali previše zanesen borbom, s malim
odredom počeo Komija progoniti. Taj je u divljem bijegu daleko odveo
Voluzena. Komije se obratio svojim vojnicima i počeo ih preklinjati da ne
ostave neosvećenu ranu koju je nedavno prevaren na vjeru zadobio. Zatim
je okrenuo konja i odvažnije nego drugi navalio na Voluzena. To su isto
učinili i drugi konjanici, pa su natjerali u bijeg mali broj naših konjanika i
počeli ih progoniti. Tad je jače podbo konja, približio se Kvadratovu konju
i vrlo snažnim udarcem probio kopljem Voluzenovo stegno. Kad su naši
opazili da im je zapovjednik ranjen, zaustavili su se na uzmaku, okrenuli
konje i odjednom svi započeli progoniti neprijatelja. Čim se to dogodilo,
hrabra je navala naših konjanika oborila mnoge neprijateljske konjanike,
neke su pregazili na bijegu, dok su druge zarobili. Komije se na brzom
konju spasio od opasnosti.
Poslije sretno završene borbe borci su Voluzena prenijeli u tabor. Bio
je teško ranjen i svi su mislili da će umrijeti.
Zatim je Komije, bilo zato što je utažio žeđ za osvetom, a možda i
zato što je bio izgubio većinu svojih boraca, poslao Antoniju poslanike i
taocima mu zajamčio da će doći na ono mjesto koje mu on bude odredio, a
da će isto tako učiniti sve što mu bude zapovjedio. Ujedno ga je zamolio da
mu dopusti, zbog straha kojim je ispunjeno njegovo srce koje pamti
nedavni atentat, da ne mora doći nijednom Rimljaninu na oči. Budući da je
Antonije držao da je taj njegov zahtjev posljedica opravdana straha,
udovoljio mu je molbi i primio taoce.
Znam da je Cezar napisao za svaku pojedinu godinu po jednu knjigu
Zapisa, ali ne mislim da i ja to moram učiniti, jer se druge godine za
vrijeme konzulovanja Lucija Paula i Gaja Marcela87 ništa znamenito nije
dogodilo u Galiji. Ipak, da bi čitatelj znao gdje su se nalazili u to doba
Cezar i njegova vojska, namjeravam to opisati i dodati uz ovu knjigu mojih
sjećanja.

49. Cezar je za vrijeme svoga zimovanja u Belgiji nastojao da mu

jedini zadatak bude da sačuva prijateljstvo s državama, a da nijednoj ne
pruži nadu niti povod za rat. Najmanje je želio da bi mu se upravo uoči
odlaska nametnula neka potreba za ratovanjem. Budući da je namjeravao
odvesti vojsku, a u slučaju da bukne rat, tad bi ga cijela Galija oduševljeno
prihvatila a da se ne bi izvrgla nikakvoj opasnosti, to je s poštovanjem
govorio s izaslanicima država; poglavicama je darivao dragocjene darove,
a usto nije nametao nikakve poreze. Na taj je način Cezar vrlo uspješno
održao Galiju mirnu i pokornu; ona je bila slaba zbog tolikih bitaka. Zato
joj je on sa svoje strane olakšao breme okupacije.

50. Poslije zime Cezar se protiv običaja vrlo žurno uputio u Italiju88
da bi održao zborove u gradovima i municipijima. Njima je bio preporučio
svoga kvestora Marka Antonija koji se natjecao za svećenički položaj.
Cezar se s jedne strane od srca zalagao za svoga prisnoga prijatelja; njega
je nedavno bio poslao da se natječe za tu čast. S druge strane neumorno je
radio protiv stranke i moći nekolicine koji su kad je Cezar polazio iz Galije
nastojali okrnjiti njegov ugled i to na taj način što bi Antonije propao na
izborima.
Premda je Cezar na putu prije nego što je bio prešao granicu Italije
čuo da su Antonija izabrali za augura, ipak je mislio da je razborito da
pohodi gradove i municipije, da bi im zahvalio što su na izbore izašli u
tako velikom broju i Antoniju iskazali svoju privrženost. Svoj je pohod
gradovima i municipijima htio iskoristiti da i sama sebe na neki način
preporuči za drugu godinu,89 jer su se njegovi politički neprijatelji ponosili
time što su za konzule bili izabrani Lucije Lentul i Gaj Marcel. Protivnici
su držali da će oni svakako preoteti Cezaru čast i dostojanstvo. Osim toga,
i Serviju Galbi,90 premda je bio ugledan i brojem glasova jači, uskraćena je
konzulska čast jer je bio Cezarov prijatelj u privatnom životu i vojnički
legat u vojsci.

51. Svi su gradovi i svi municipiji Cezara dočekali s nevjerojatnim

počastima i oduševljenjem. Dolazio je prvi put otkad je čitava Galija bila
podigla ustanak. Pri Cezarovu dolasku građani ništa nisu propustili da bi
što ljepše ukrasili gradska vrata, putove i sva ona mjesta kojima je on
morao proći. Narod je s djecom izlazio Cezaru u susret. Svugdje su se
prinosile žrtve bogovima, a na trgovima i po hramovima bili su uređeni
stolovi za gozbe, te je svatko unaprijed naslućivao radosno raspoloženje,
neke vrste trijumf. Bogati su građani bili zaista rasipni, a narod je zbog
toga bio oduševljen!

52. Kad je Cezar u žurbi proputovao kroz sve krajeve Građanske

Galije,91 tj. rimske provincije, vratio se što je brže mogao k svojim
legijama u grad Nemetocenu. Pozvao je legije iz svih zimovnika koji su se
nalazili na granici zemlje Treveraca da bi tu obavio smotru cijele vojske.
Onda je Titu Labijenu predao upravu građanske Galije, da bi je potpuno
pridobio za sebe kad se bude natjecao za konzulsku čast. S druge strane,
sam je s vojskom putovao toliko koliko je držao da je dovoljno da se
mijenja mjesto boravišta iz zdravstvenih razloga.
Premda je Cezar i do tada često čuo da njegovi politički neprijatelji
salijeću Labijena, te premda je doznao da mu nekolicina među njima
namjerava oduzeti nešto vojske prema senatskoj odluci, ipak nije vjerovao
u ogovaranja protiv Labijena; isto tako nije se mogao odlučiti da učini išta
protiv senatske odluke. Razmišljajući zaključivao je da će njegov stav lako
pobijediti ako senatori budu glasali po svojoj volji, jer je pučki tribun Gaj
Kurion, otkad je ustao na obranu prava i časti Cezarove, više puta
predlagao u Senatu ovo: – Ako se tko boji Cezarove vojske, neka onda i
Pompej, kad njegova vlast i vojska zadaje Rimu malo straha,92 zajedno s
njim položi oružje i raspusti vojsku, pa će država biti slobodna i
samostalna. – Tribun nije samo ovako govorio nego je i sam na svoju ruku
počeo u tom smislu agitirati.93 Ipak je konzulima i Pompejevim
prijateljima pošlo za rukom da se tribunov prijedlog nikad nije ostvario.
Tako su politički Cezarovi protivnici sprečavajući spomenuti prijedlog
osujetili Cezarove namjere.

53. I ta je okolnost bila dokazom kakvo je mišljenje cijeloga Senata;

to se podudaralo s njegovim pređašnjim postupcima. Prošle je godine
Marcel govorima nastojao umanjiti Cezarov ugled, pa je unatoč Pompejevu
i Krasovu zakonu94 prije vremena iznio u Senatu prijedlog o Cezarovim
provincijama. Kad su senatori izrazili svoje mišljenje, Marcel je iz mržnje
prema Cezaru tražio za sebe sve počasti i predložio da se o tome glasa, ali
je velika većina u Senatu bila protivna njegovu prijedlogu.95 Ipak, Cezarovi
politički protivnici nisu sustali; obrnuto, sve su ih činjenice opominjale da
steknu što čvršće veze kako bi mogli prisiliti Senat da prihvati njihovo
mišljenje.

54. Poslije je Senat donio odluku da Gnej Pompej pošalje u rat protiv
Parta jednu legiju, a Gaj Cezar drugu.96 Na taj je način Senat jednome
oduzeo dvije legije, jer je Pompej Prvu legiju, koju je bio poslao Cezaru a
unovačio je u Cezarovoj provinciji, dao kao jednu od svojih. Usprkos
svemu tome Cezar je, premda je bilo očevidno što namjeravaju njegovi
protivnici, vratio legiju Pompeju i prema senatskoj odluci naredio da se u
njegovo ime izruči Petnaesta legija koja je bila stacionirana u Ovostranoj
Galiji. Umjesto nje poslao je u Italiju Trinaestu legiju da preuzme mjesto
koje je napuštala Petnaesta legija.
Onda je za cijelu vojsku odredio zimovnike. Gaja Trebonija s
četirima legijama smjestio je u Belgiju, Gaja Fabija s isto toliko u zemlju
Heduanaca. Držao je da će na ovaj način Galija biti pokornija i mirnija, ako
vojska s jedne strane prisili na pokornost Belge koji su među svima Galima
bili najhrabriji, a s druge strane Heduance, čiji je ugled bio najjači. Kad je
sve to posvršavao, otputovao je sam u Italiju.

55. Kad je stigao u Italiju, saznao je da je one dvije legije koje je

Cezar bio dao, a koje su morale prema senatskoj odluci krenuti u rat protiv
Parta, konzul Gaj Marcel predao Gneju Pompeju i zadržao ih u Italiji.
Poslije toga, premda nitko nije sumnjao da se nešto ozbiljno sprema protiv
Cezara, ipak je on osobno bio odlučio da sve podnese dok postoji bilo
kakva nada da bi se s Pompejem mogao nagoditi radije na miran način
negoli ratom.
Zato se Cezar požurio...
 ZAPISI O GRAĐANSKOM RATU

PRVA KNJIGA

1. Konzulima su uručili Cezarovo pismo.97 Pučki tribuni jedva

jedvice su uspjeli postići da se pismo pročita u Senatu. Ipak im nije pošlo
za rukom da se o njemu dade izvještaj pred Senatom. Konzuli su u općim
crtama izvijestili o prilikama u državi. Konzul Lucije Lentul obećao je da
će braniti Senat i državu ako senatori pristanu da smjelo i hrabro izraze
svoje mišljenje. Ali je izjavio da će se sam, ako se budu obazirali na
Cezara te ako budu kao i prije nastojali da mu se umilostive, brinuti za
svoje odluke i da se neće pokoriti ugledu Senata. Još je izjavio da može
ponovo pridobiti Cezarovu sklonost i prijateljstvo. Na sličan je način
govorio i Scipion kad je rekao da Pompeju nije ni na kraj pameti da
zanemari državu ako uza nj pristane Senat. U slučaju da Senat bude
neodlučan i spor u svojim akcijama, tad će ga poslije, kad se ukaže
potreba, zaista uzalud zvati u pomoć.

2. Budući da je senatska sjednica bila u Rimu, činilo se da Scipion

izriče te misli u ime Pompeja, koji je bio odsutan.98 Poneki je govornik
skromnije izrekao svoje mišljenje. U takvom je stilu osobito govorio
Marko Marcel. On je rekao da ništa nije potrebno predložiti Senatu dok se
ne završi novačenje u cijeloj Italiji i dok se vojska ne sakupi, kako bi Senat
imao smjelosti da upravo tako zaštićen sigurno i slobodno odluči što želi. S
druge je strane Marko Kalidije predlagao da bi bilo dobro da Pompej krene
u svoje provincije, da ne bi iskrsnuo neki uzrok za rat. Iznio je da se Cezar,
sad kad su mu oduzeli dvije legije, boji da ih Pompej ne bi zadržao u
pripremi pred Rimom i to na njegovu propast. Slično je i Marko Ruf uz
neke male izmjene gotovo pristao uz Kalidijevo mišljenje. Sve je njih oštro
izgrdio konzul Lucije Lentul. Rekao je da neće iznijeti na glasanje
Kalidijev prijedlog, a onda je Marcel, preplašen zbog prijekora, odustao od
svoga prijedloga. Tako je većina zbog konzulâ, zatim zbog terora prisutne
vojske i protiv svoje volje bila primorana pristati uz Scipionov prijedlog
koji je glasio: potrebno je da Cezar do određenog datuma raspusti vojsku.
Ako to ne učini, držat ćemo da sprema državni prevrat, tj. da je neprijatelj
države.
Protiv toga prijedloga prosvjedovali su pučki tribuni Marko Antonije
i Kvint Kasije. Odmah se počelo raspravljati o prosvjedu tribuna. Mnogi su
govornici pritom izrekli i teže riječi. Ukoliko je koji žešće i bezobraznije
govorio, utoliko su se više hvalili Cezarovi neprijatelji.

3. Kad je navečer završila senatska sjednica,99 Pompej je k sebi

pozvao senatore. On ih je pohvalio i osokolio za njihovo buduće držanje,
dok je prekorio mlitavce, ali ih je nastojao i oduševiti. Tad su se bili
okupili mnogi koji su nekad služili u Pompejevoj vojsci i koje je primamila
nada u nagrade i počasti. Pompej je pozvao mnogo onih koji su služili u
onim dvjema legijama što ih je Cezar predao. Rim je bio prepun vojnika,
vojničkih tribuna, centuriona i veterana dragovoljaca. U Senat su hrpimice
došli svi prijatelji konzula, Pompejevi rođaci, kao i oni koji su odavno bili
Cezarovi neprijatelji, osobni ili politički. Njihova je strka i vika preplašila
slabiće, dok je neodlučne sokolila. U takvoj atmosferi vrlo mnogi nisu
mogli zaista iskazati svoje slobodno mišljenje. Cenzor Lucije Pizon kao i
pretor Lucije Roscije obećali su da će otići k Cezaru da ga o svemu
obavijeste. Za to su zatražili rok od šest dana. Neki su predlagali da se k
Cezaru pošalju poslanici koji bi mu izložili zahtjev Senata.

4. Svi su ovi prijedlozi naišli na otpor; suprotstavljali su im se govori

konzula Scipiona i Katona.100 Ovoga je posljednjega na to potaklo staro
osobno neprijateljstvo prema Cezaru kao i ogorčenje što je bio propao na
izborima, dok su Lentula na to potakli veliki dugovi i nada da će dobiti
vojsku ili provincije na upravu, te na kraju bogati darovi za vladarske
naslove. Štoviše, počeo se među pristašama hvaliti da će on postati drugi
Sula u čije će ruke prijeći sveukupna vlast. I Scipiona je zavela nada da će
dobiti na upravu provincije i vojsku, a te će on, kako je mislio, kao rođak
podijeliti s Pompejem. Isto tako obmanuo ga je strah od suda i laskanje
pristaša, zatim strast da ističe sama sebe kao i prijateljstvo moćnih koji su
tada bili vrlo utjecajni u državnoj upravi i na sudu.
Štoviše, i Pompej se bio potpuno udaljio od Cezarova prijateljstva jer
su ga na to potakli Cezarovi neprijatelji i jer nije htio da mu ijedan
protivnik bude ravan u dostojanstvu. Usto se bio pomirio s njegovim i
svojim političkim neprijateljima, a te je sam bio uzbunio protiv Cezara dok
su još bili u rodbinskim vezama.101 Pompej je bio izgubio dobar glas u
drugih zbog onih dviju legija koje je vratio s njihova puta u Malu Aziju i
Siriju te ih iskoristio za osobnu vlast i gospodstvo, a zatim je živo želio da
dođe do rata.

5. Zbog ovih razloga sve se radilo na brzu ruku i bezglavo.

Cezarovim se rođacima nije pružila prilika da ga obavijeste o prilikama,
dok pučkim tribunima nije bilo dopušteno da otklone od sebe opasnost, a
ni da prosvjedom sačuvaju svoje najsvetije pravo što im ga je bio ostavio
Lucije Sula. Oni su bili prisiljeni da već sedmog dana misle kako će spasiti
vlastitu glavu, dok su se u pređašnja vremena pučki tribuni, kao
nepomirljivi borci za svoja prava, zbog toga bojali kad je vrijeme njihove
službe bilo na izmaku. Zatekla ih je krajnja i najveća senatska odluka,102 a
ta nikad prije nije bila tako smjela osim ako nije prijetila propast samome
Rimu ili ako su svi izgubili nadu u spas svih. Odluka je glasila: neka
konzuli, pretori i pučki tribuni pripaze da država ne pretrpi kakvu štetu.
Ova je senatska odluka bila datirana na osam dana prije januarijskih ida [6.
siječnja]. Za prvih pet dana, ako se ne broje dva zborna dana otkad je
Lentul stupio u konzulsku službu, kad je Senat mogao držati svoje
sjednice, veoma se ozbiljno i ogorčeno raspravljalo o Cezarovoj vlasti i o
pučkim tribunima, tim najuglednijim ličnostima.
Poslije toga pučki su tribuni odmah pobjegli iz Rima i sklonili se kod
Cezara. On se tad nalazio u Raveni i očekivao odgovor na svoje vrlo
umjerene zahtjeve, ne bi li se sve to moglo mirno izravnati u granicama
ljudske pravde.

6. Uskoro se držala senatska sjednica izvan Rima. Pompej je

zastupao isto mišljenje koje je neizravno bio iskazao preko Scipiona.
Pohvalio je hrabrost i postojanost Senata. Izložio je snagu svojih trupa i
rekao da ima deset legija u pripravnosti. Osim toga, rekao je da zna i da je
uvjeren da vojnici u duši nisu odani Cezaru, te da ih se ne može uvjeriti da
ga brane ili slijede. Poslije toga odmah su u Senatu bili izneseni i drugi
prijedlozi, kao taj da se po cijeloj Italiji novače vojnici, zatim da se Faust
Sula103 pošalje u Mauretaniju, a da se Pompeju doznači novac iz državne
blagajne.104 Također se predložilo da se kralj Juba proglasi saveznikom i
prijateljem. Marcel je tad izjavio da to zasad neće dopustiti. Pučki tribun
Filip spriječio je prijedlog o Faustu Suli. O ostalim su predmetima bile
napisane senatske odluke. Odredilo se da se dvije provincije određene za
konzule, a ostale za pretore, dodijele privatnim osobama, tj. onima koji
nisu bili u službi. Scipion je dobio Siriju, a Lucije Domicije Galiju. Prema
odluci pompejanske stranke mimoišli su Filipa i Kotu, čak im nisu stavili
kocke za glasanje u žaru. U ostale su provincije poslali bivše pretore. Oni
nisu čekali, a to je bio običaj pređašnjih godina da se o njihovoj novoj
vlasti obavijesti narod, već su otputovali ogrnuvši se zapovjedničkim
plaštem i prisegnuvši.105 Konzuli su napustili Rim, što se dosad nikad nije
dogodilo, dok su se uglednici u Rimu, pa čak na Kapitoliju, pojavljivali
okruženi liktorima, a za sve to uopće nema primjera u starini. Onda su se
po čitavoj Italiji novačili i naoružavali vojnici. Municipije su primoravali
da osiguraju novac; taj su štoviše plijenili po hramovima. Na kraju,
izgubila se svaka granica između božanskog i ljudskog prava.

7. Kad je Cezar saznao za te okolnosti, iznio ih je pred vojničku

skupštinu. Tad je spomenuo sve nepravde koje su prije učinili njegovi
politički neprijatelji. Potužio se što su oni zaveli i pokvarili Pompeja koga
je zanijela zavist i želja da umanji Cezarovu slavu, iako je on sam uvijek
bio sklon da mu pomogne u časti i dostojanstvu. Izjavio je da je ogorčen
što je u državnom životu nastala neobična pojava da se intercesije pučkih
tribuna oružjem sprečavaju i dokidaju. Premda je Sula bio potpuno
ograničio tribunske ovlasti, ipak je tribunima ostavio kao neprikosnovenu
slobodu intercesije, prosvjeda. U početku se činilo da Pompej ponovo
osnažuje ono što je bilo ukinuto, ali je on ipak tribunima ukinuo i ona
prava koja su prije imali. Zatim, koliko god se puta zaključilo da magistrati
pripaze da ne bi država pretrpjela kakvu štetu – a ta je senatska odluka
pozivala rimski narod na oružje – to se uvijek događalo kad bi se donosili
pogibeljni zakoni, kad su tribuni bili nasilni, zatim za vrijeme ustanka ili
kad je narod zauzeo hramove i uzvišena mjesta u Rimu. Ipak znamo da su
za te primjere iz prošlosti tragično ispaštali Saturnin i braća Grakho. Ništa
od ovoga što se sada zbilo nije se dogodilo u ono vrijeme, štoviše, nije se
ni mislilo na to, kad nije bio proglašen nijedan zakon, nije se vodila
rasprava s narodom, a nije bilo ni narodne seobe.
Čim je poslije tih riječi Cezar osokolio vojnike da brane čast i glas
zapovjednika pod čijim su zapovjedništvom devet godina veoma sretno
služili državi te tako izvojevali vrlo mnoge uspješne ratove i podjarmili
cijelu Galiju i Germaniju, vojnici Trinaeste legije koja je bila prisutna, a
koju je u početku nemira pozvao jer druge nisu bile još prispjele,
jednodušno su glasno odobravali i objavljivali da su spremni braniti od
nepravde svoga zapovjednika i pučke tribune.

8. Kad je Cezar vidio raspoloženje vojnika, krenuo je s tom legijom u

Rimini i tu se sastao s pučkim tribunima koji su k njemu prebjegli. Ostale
je legije pozvao iz zimovnika i zapovjedio im da krenu za njim. Ovamo je
bio stigao i mladi Lucije Cezar čiji je otac bio Cezarov legat. Kad je taj
završio dio razgovora zbog kojeg je bio došao, izjavio je da za Gaja Cezara
ima poruke koje su privatnog značaja. Pompej poručuje Cezaru da bi želio
biti opravdan pred njim, da Cezar ne bi pomislio kako je ono što je Pompej
učinio zbog države učinjeno da se njega uvrijedi, jer je uvijek više cijenio
korist države nego privatnu i rodbinsku. Zatim je iznio, opet Pompejevo
mišljenje, da bi se Cezar morao zbog svoga dostojanstva i za volju države
odreći pristranosti i gnjeva i ne biti tako jako srdit na svoje političke
neprijatelje, jer bi mogao naškoditi državi dok bude vjerovao da škodi
upravo njima. Još je ponešto slično dodao što je bilo u vezi s opravdanjem
Pompejeva stava. I pretor Roscije gotovo je istim riječima razgovarao s
Cezarom i izjavio da mu je to Pompej spomenuo.

9. Iako se činilo da sve neće ublažiti nepravde, ipak je Cezar, kad se

već sreo sa zgodnim ličnostima koje će sve ono što bude želio prenijeti
Pompeju, umolio jednoga i drugoga, da im ne bude teško, kad su mu
iznijeli Pompejeve poruke, da obrazlože i njegove zahtjeve ako se mogu s
malo napora ukloniti velike razmirice i na taj način cijelu Italiju osloboditi
straha. Izjavio je da je njemu samo dostojanstvo države bilo prvo i preče od
života. Ražalostilo ga je što su mu politički neprijatelji oteli naklonost
rimskoga naroda, zatim što su mu od zapovjedničke časti oduzeli pola
godine i zadržali ga u Rimu, premda je narod bio zaključio da se mora kod
sljedećih izbora i o njemu odsutnom voditi računa. Ipak je gubitak svoje
časti mirne duše podnosio za državu, jer je Senatu poslao pismo u kome je
tražio da jedan i drugi raspuste vojsku, ali se, nažalost, to nije moglo
ostvariti. Eto, sad se po cijeloj Italiji novači, a zadržavaju se dvije legije što
su mu ih pod izgovorom Partskog rata bili oduzeli, dok se po cijeloj državi
naoružavaju građani. Zar sve to nije usmjereno na njegovu propast? Ipak je
kazao da je spreman na sve pristati i sve podnijeti zbog koristi za državu.
Zbog toga neka Pompej otputuje u svoje provincije, a obojica neka
raspuste vojsku i neka zatim svi u Italiji polože oružje, pa da na taj način
nestane straha u Rimu, a onda da izbori budu slobodni te da na kraju cijelu
vlast u državi preuzmu rimski narod i Senat! Da bi se to što lakše i pod
određenim uvjetima provelo i prisegom učvrstilo, neka sam Pompej nastoji
da što više izađe njemu u susret ili neka omogući da se s njim sastane.
Najvjerojatnije bi se onda još sve razmirice izgladile u međusobnom
dogovoru.

10. Kad su Roscije i Lucije Cezar saslušali poruke, otputovali su u

Kapuu. Tu su se sreli s konzulima i Pompejem. Tad su iznijeli Cezarove
prijedloge. Kad su se posavjetovali, odgovorili su Cezaru pismenim
porukama koje su poslali preko istih spomenutih pregovarača. Sadržaj je
pismenih prijedloga bio ovaj. Neka se Cezar vrati u Galiju, neka napusti
Arimin i vojsku raspusti. Ako on to bude učinio, Pompej će otputovati u
Hispaniju. Za to vrijeme, dokle god ne bude sigurno da će Cezar učiniti
ono što obećava, Pompej i konzuli neće prestati s novačenjem.

11. Bio je nepravedan zahtjev tražiti da Cezar napusti Arimin i da se

vrati u provinciju, a da Pompej zadrži provincije i tuđe legije. Pompej traži
da Cezar raspusti vojsku, a sam da novači; osim toga, on obećava da će
krenuti u provinciju, a ne određuje točan datum odlaska. Prema tome,
Pompej se, kako se čini, ne bi nimalo bio ogriješio o svoje obveze ako ne
bi krenuo poslije isteka roka Cezarova konzulata. Onda nije odredio
vrijeme za razgovore, a nije niti obećao da će doći. Sve je to, dakle,
stvorilo očajno raspoloženje za mir. Zato je Cezar iz Arimina poslao Marka
Antonija s pet kohorti u Arecij, dok je sam s dvjema legijama ostao u
Ariminu i odlučio tu novačiti vojnike. Gradove Pizaur, Fan i Ankonu
zauzeo je sa po jednom kohortom.

12. U to je vrijeme stigla vijest da pretor Termo s pet kohorti drži

Iguvij, zatim da utvrđuje grad, ali da su svi stanovnici Iguvija vrlo skloni
Cezaru. Onda je tamo poslao Kuriona s trima kohortama koje je imao u
Pizauru i Ariminu. Kad je Termo saznao za njegov dolazak, kako se nije
pouzdavao u odanost građana, povukao je kohorte i pobjegao. Na maršu su
ga vojnici napustili i vratili se svojim kućama. Kurion je uz najveće
oduševljenje građana zauzeo Iguvij. Čim je za to saznao Cezar, povjerovao
je u naklonost municipija te odveo kohorte Trinaeste legije iz posada u
Auksim. Tim gradom zapovijedao je Atije kad je Cezar uveo u nj svoje
kohorte, dok je po cijelom Picenu novačio, razaslavši naokolo senatore.
 13. Doznavši za Cezarov dolazak, dekurioni106 iz Auksima došli su k
Atiju Varu u velikom broju. Objašnjavali su da nisu u stanju i mogućnosti
prosuditi situaciju, ali da ni oni kao ni ostali municipiji ne mogu dopustiti
da se Gaju Cezaru, zaslužnom zapovjedniku za državu koji je učinio tolika
slavna djela, spriječi pristup k utvrdama grada i bedemima. Zato bi bilo
dobro da razmisli o budućnosti grada i o vlastitoj opasnosti. Var je,
potaknut njihovim razlaganjima, izveo posadu koju je bio uveo u utvrđeni
grad i pobjegao.
Na bijegu ga je sustiglo nekoliko vojnika iz Cezarove prve centurije i
primoralo da se zaustavi. Kad je nastala borba, Vara su napustili njegovi
vojnici. Poneki su se razišli svojim kućama, dok su ostali otišli k Cezaru.
Među njima bio je zarobljen Lucije Pupije i priveden pred Cezara. Prije je
bio u vojsci Gneja Pompeja i po časti prvi centurion.
Cezar je pohvalio Atijeve vojnike, a Pupija oslobodio, dok je
građanima Auksima zahvalio i obećao da će se sjećati njihova postupka.

14. Kad su o tim događajima stigli glasovi u Rim, sve je iznenada

obuzeo toliki strah da je konzul Lentul, kad je došao u državnu riznicu
prema odluci Senata uzeti novac za Pompeja, ostavio vrata blagajne
otvorena i zatim pobjegao iz Rima. Lažno se razglasilo da će Cezar stići te
da su zato pred Rimom njegovi konjanici. Poslije Lentula pobjegao je
njegov drug u konzulatu Marcel, a za njima su otišli mnogi članovi
magistrata. Dan prije otputovao je iz Rima Gnej Pompej i krenuo k
legijama koje je bio preuzeo od Cezara i porazmjestio po zimovnicima u
Apuliji. U okolici Rima prestalo je novačenje vojnika, ali su ipak svi držali
da u stranama poviše grada Kapue nema uopće sigurnosti. U Kapui su se
građani snašli i okupili unovačene kolone, koje su prije prema Julijevu
zakonu bili odveli u Kapuu. Lentul je izveo na javni trg gladijatore što ih je
Cezar tu pripremao za igre i osokolio ih nadom da će ih osloboditi. Predao
im je konje i onda zapovjedio da ga slijede. Kad su ga zbog toga prekorili
njegovi pristaše, on je odmah rasporedio gladijatore po obiteljima u
naseljima u Kampaniji da na njih paze.

15. Cezar je na putu iz Auksima prokrstario kroz cijelu ravnicu

Picena. Svi su ga municipiji u tim predjelima primili s oduševljenjem, dok
su njegovu vojsku pomogli u svemu što joj je bilo potrebno. Iz utvrđenoga
grada Cingula, koji je Labijen bio utemeljio i na svoj trošak podigao, došli
su k Cezaru poslanici i obećali da će vrlo rado učiniti što im bude naložio.
On je zatražio vojnike i oni su ih poslali. U to je vrijeme stigla Dvanaesta
legija. S onim dvjema Cezar je krenuo u Askul u Picenu. Taj je utvrđeni
grad držao Lentul Spinter s deset kohorti. Kad je i on saznao za Cezarov
dolazak, pobjegao je iz grada, ali dok je pokušavao povesti kohorte,
napustio ga je veći dio vojnika. Napušten od boraca, na maršu se sreo s
Vibulijem Rufom koga je Pompej bio poslao u picenski kraj da pridobije
njegovo stanovništvo. On je Vibulija bio obavijestio što se događa, te je
ovaj preuzeo njegove vojnike, a njega otpustio. Na isti je način koliko je
mogao organizirao kohorte iz susjednih krajeva koje su novačili
Pompejeve pristaše. Među ovima primio je Lucija Hiru koji je bježao iz
Kamerina sa šest legija koje su tu bile stacionirane. Kad je i ove sakupio,
imao ih je trinaest. S ovima je u žurnom maršu stigao k Domiciju
Ahenobarbu u Korfinij i javio da se Cezar približava s dvjema legijama.
Domicije je za sebe bio sakupio otprilike dvadeset kohorti u Albi među
plemenima Maržana i Pelignjana te po susjednim krajevima.

16. Kad je zauzeo Firm, a Lentul bio potjeran iz Askula, Cezar je

zapovjedio da se sakupe svi vojnici koji su bili napustili Lentula, a onda je
još naredio da se novači. Tu se zadržao jedan dan zbog nabavke žita, a
onda je pohitao u Korfinij. Kad je tamo stigao, pet je kohorti, koje je
Domicije bio naprijed poslao iz grada, rušilo most na rijeci; most je bio
udaljen od grada otprilike tri stotine koraka.
Čim se zametnula bitka s Cezarovim prednjim četama, ubrzo su
Domicijevi vojnici bili rastjerani, a onda su se povukli u utvrđeni grad.
Kad je Cezar preveo preko mosta svoje legije, zaustavio se pred gradom i
utvrdio tabor uz gradske bedeme.

17. Kad je to doznao Domicije, obećao je onima koji su poznavali te

predjele veliku nagradu,107 jer ih je uputio s pismima k Pompeju da od
njega zatraže i zamole pomoć. Javljao je da je Cezara lako opkoliti dvjema
vojskama i to u klancima te mu onemogućiti opskrbu hranom. Ako tako ne
bude učinio, tad će se on i više od trideset kohorti kao i veliki broj rimskih
vitezova i senatora naći u velikoj opasnosti. Zatim je osokolio svoje
vojnike i na bedeme postavio hitala odredivši točno svakome njegove
borbeno mjesto za obranu grada. Na skupštini je vojnicima obećao zemlju
od svojih posjeda i to svakome vojniku po četiri jutra, a onda isto toliko
centurionima i dobrovoljcima.

18. Kroz to su vrijeme Cezara obavijestili da stanovnici Sulmona,

grada koji je bio od Korfinija udaljen 7000 koraka, žele učiniti ono što on
želi, ali da ih u tome priječi senator Kvint Lukrecije i Atije Peligno. Oni su
taj grad držali s posadom od sedam kohorti. Cezar je tamo poslao Marka
Antonija s pet kohorti od Trinaeste legije. Kad su stanovnici grada
Sulmona ugledali naše bojne znakove, rastvorili su gradska vrata, te su svi
odreda, građani i vojnici, izašli sa srdačnim oduševljenjem Antoniju u
susret. Onda su Lukrecije i Atije skočili s bedema. Izveden pred Antonija,
Atije je zamolio da ga odvedu k Cezaru. Antonije se s kohortama i Atijem
istoga dana u koji je bio krenuo vratio natrag. Cezar je spomenute kohorte
ujedinio sa svojima, a Atija otpustio živa i zdrava.
U početku je Cezar odlučio da jakim utvrdama započne utvrđivati
tabor i dopremati žito iz obližnjih gradova te istovremeno očekivati druge
čete. Za tri dana stigla je Osma legija, zatim dvadeset i dvije kohorte od
novih novačenja iz Galije, a od kralja iz Norika oko tri stotine konjanika.
Kad su stigle te trupe, Cezar je za njih sagradio drugi dio tabora uz drugu
stranu grada. Kuriona je imenovao za zapovjednika ovoga tabora. Zatim je
odlučio da sljedećih dana opkoli grad nasipima i utvrdama. Gotovo u isto
vrijeme, kad je veći dio posla bio gotov, vratili su se poslanici od Pompeja.

19. Kad je Domicije pročitao pismo, zatajio je istinu i u ratnom

vijeću rekao da će Pompej uskoro doći u pomoć. Još ih je osokolio da ne
klonu duhom, nego da pripreme sve što je potrebno za obranu samoga
grada. Sam se s nekolicinom svojih povjerljivih prijatelja dogovorio i
otvoreno im rekao da namjerava pobjeći. Budući da se izraz Domicijeva
lica nije slagao s njegovim riječima, već je sve radio pokazujući da je jako
zaplašen, dok taj strah nije pokazivao prijašnjih dana, te budući da se preko
običaja sa svojima potajno sve više dogovarao, a onda izbjegavao da se s
drugima sastaje i druži, razumljivo je da se stvarne činjenice više nisu
mogle ni skrivati ni tajiti.
U pismu mu je Pompej bio javio da ne misli sve izvrgavati krajnjoj
opasnosti, a da se ni Domicije nije s njegovim pristankom i željom bio
sklonio u grad Korfinij. Zbog toga, ako se pruži prilika, neka dođe k njemu
s četama. Ovo se nije moglo izvršiti jer je grad bio pod opsadom i opasan
opkopima.

20. Kad se saznalo za Domicijevu namjeru, sastali su se za vrijeme

prve noćne straže108 vojnici koji su se nalazili u Korfiniju i počeli se preko
svojih vojničkih tribuna i centuriona kao i preko onih iz najbliže okoline
dogovarati otprilike ovako. Nas opsjeda Cezar, a gotovo je završio sve što
je potrebno za opsjedanje i utvrđivanje, dok nas je vojskovođa Domicije u
kojega smo se pouzdali i ostali mu vjerni prezreo te sad misli samo o
bjegu. Zato i mi moramo misliti o svome spasu. S njima se u prvi mah nisu
bili složili Maržani, nego su zaposjeli onaj dio grada koji im se činio da je
najbolje utvrđen. Zbog toga je među vojnicima nastao velik razdor, te su
bili spremni međusobno se obračunati šakama i oružjem. Malo poslije, kad
su poslali poslanike na sve strane, Maržani su saznali za Domicijev bijeg.
Zbog toga su jednoglasno zaključili da Domicija izvedu pred javni sud,
opkolili su ga i postavili straže, a zatim su među sobom izabrali poslanike i
poslali ih k Cezaru. Oni su mu izjavili da su pripravni otvoriti gradska
vrata i izvršiti sve ono što bude zapovjedio i još živa Domicija predati u
njegove ruke.

21. Kad je Cezar bio upoznat s tim činjenicama, premda je mislio da

mu je posebno stalo do toga da što prije zauzme grad i da kohorte dovede u
tabor, da ne bi nastupila neka promjena u njihovu raspoloženju bilo zbog
darova, nečijeg nagovaranja ili lažnih vijesti, jer često u ratu nastupe
značajni događaji zbog neznatnih prilika, ipak je bio u strahu da vojnici ne
bi kad ih oslobodi iskoristivši mrak opljačkali grad, te je zato pohvalio one
koji su stigli i uputio ih u grad, ali im je zapovjedio da čuvaju vrata i
bedeme. Sam je rasporedio vojnike na opsadnim poslovima koje je bio
odlučio posvršavati, ali ne u razmacima kao što je prošlih dana učinio,
nego je raspodjelio stražu do straže, odjel do odjela, da bi jedni s drugima
bili u dodiru i tako zaposjeli cijelu utvrdu. Slao je vojničke tribune i
konjaničke zapovjednike da ih obilaze i opominju, da izbjegavaju ne samo
provale iz utvrda nego da također pripaze na potajno udaljavanje
pojedinaca. Doista, nijedan vojnik te noći nije bio tako umoran ili nehajan
da je mogao usnuti. Tako su svi bili nestrpljivi u iščekivanju kako će se sve
to završiti, te dok je jedan o tome razmišljao, dotle je drugi vojnik u duši
procjenjivao što će se dogoditi s građanima Korfinija, što će biti s
Domicijem a što s Lentulom, i na kraju što će sve drugi doživjeti. U jednu
riječ, svi su bili zamišljeni i pitali se kakva je sudbina dosuđena
pojedincima.

22. Oko četvrte noćne straže počeo je Lentul Spinter s bedema

razgovarati s našim stražama i čuvarima. Tad je rekao da bi htio, ako mu
bude dopušteno, razgovarati s Cezarom. Kad su mu dopustili, udaljio se iz
grada. Domicijevi ga vojnici sve dotle nisu napustili dok nije bio
predveden pred Cezara. Tad je počeo s njim razgovarati o svome spasu i
ujedno ga preklinjati da ga poštedi sjetivši se njihova starog prijateljstva i
dobročinstva koja mu je nekad učinio. Ta su bila zaista značajna, jer je
Cezarovom pomoći bio izabran u zbor pontifika, a onda je odmah nakon
pretorske službe dobio na upravu provinciju Hispaniju. Cezar ga je još
pomogao kad se natjecao za konzulat. Tad je Cezar prekinuo njegovo
izlaganje na ovaj način: – Ja nisam napustio provinciju da bih činio zlo,
nego da se obranim od pogrda svojih političkih neprijatelja i da pučkim
tribunima koji su nedavno otjerani iz Rima vratim njihovo dostojanstvo te
da izborim slobodu sebi i rimskom narodu koji je potlačila stranka
nekolicine.
Ove su izjave ohrabrile Lentula te je zatražio da mu dopusti vratiti se
u Korfinij. Još je rekao:
– Ono što sam postigao za svoj spas to će drugima biti utjeha u
njihovoj nadi. Poneki su toliko preplašeni da su prisiljeni izvršiti
samoubojstvo!
Kad mu je Cezar dopustio, Lentul se udaljio.

23. Čim se razdanilo, Cezar je zapovjedio da preda nj izvedu sve

senatore, senatorsku djecu, vojničke tribune i rimske vitezove. Bilo ih je
svega pedesetak. Senatorskom staležu pripadali su Lucije Domicije,
Publije Lentul Spinter, Lucije Cecilije Ruf, kvestor Sekst Kvintilije Var i
Lucije Rubrije. Među njima je bio i Domicijev sin i više drugih mladića te
velik broj rimskih vitezova dekuriona koje je Domicije bio pozvao iz
municipija.
Cezar je sve izvedene zaštitio od pogrda i psovki vojnika. Ukratko
im je rekao kako mu za njegovo vrlo veliko dobročinstvo nisu ničim
zahvalili. Ipak ih je otpustio nepovrijeđene. Starješine Korfinija predale su
mu 6 000 000 sestercija. Tu je svotu sa sobom bio donio Domicije i
pohranio je u državnoj blagajni. Cezar je novac vratio Domiciju, da ne bi
izgledalo kako on više cijeni državni novac negoli ljudske živote, premda
su svi znali da je ta svota pripadala državi i da ju je Pompej bio dao za
vojničke plaće.
Zatim je zapovjedio Domicijevim vojnicima da pred njim polože
prisegu. Zadržavši se pod Korfinijem sedam dana, krenuo je onoga istoga
dana i prevalio put u običnom maršu. Onda je marširajući kroz zemlju
Marucinâ, Frentanaca i Larinaćana stigao u Apuliju.

24. Kad se Pompej upoznao s ovim događajima u Korfiniju,

otputovao je iz Lucerije u Kanuzij pa zatim u Brundizij. Naredio je da se
sve čete koje su bile tek unovačene sakupe u njegovoj blizini. Naoružao je
robove i pastire te im podijelio konje. Tako je imao otprilike tri stotine
konjanika. Pretor Lucije Manlije pobjegao je iz Albe sa šest kohorti, dok je
pretor Rutilije Lupo iz Taracine nestao s trima. Ali, čim su one izdaleka
opazile Cezarovo konjaništvo koje je predvodio Vibije Kurije, napustiše
pretora, krenuše s bojnim znakovima prema Kuriju i prijeđoše na njegovu
stranu. Na sličan su način i na drugim cestama neke kohorte susrele
Cezarovo pješaštvo, dok su druge naišle na konjaništvo. Na maršu su
zarobili Numerija Magija iz Kremone, a taj je bio prefekt tehničara Gneja
Pompeja. Njega je Cezar natrag vratio Pompeju s porukom: "Budući da do
sada nije bilo prilike za dogovor, a kako i sam namjeravam doći u
Brundizij, bilo bi korisno za državu i za opće dobro da s tobom
porazgovoram. Ne može se isto postići zbog velike udaljenosti kad se
preko drugih osoba iznose uvjeti kao kad bismo sami u četiri oka raspravili
o svim uvjetima."

25. Kad je to poručio, stigne sa šest legija u Brundizij.109 Od tih su tri

bile otprije, dok je ostale nedavno unovačio i na maršu popunio.
Domicijeve je kohorte odmah još iz Korfinija poslao na Siciliju. Usput je
doznao da su konzuli s većim dijelom svoje vojske krenuli u Dirahij, dok
se Pompej s dvadeset kohorti nalazio u Brundiziju. Ipak Cezar nije mogao
točno saznati je li tu ostao zadržati Brundizij, da bi na taj način imao u
svojoj vlasti cijelo Jadransko more od krajnjih dijelova Italije i predjela u
Grčkoj, te tako mogao na objema stranama ratovati. Možda je ostao u
Brundiziju jer nije imao dovoljno lađa. Možda Pompej iz straha ne smije
napustiti Italiju. Zato je Cezar namjeravao zatvoriti izlaz iz brundizijske
luke i zapriječiti svaki promet. Nacrt je za te akcije bio ovakav. Ondje gdje
je otvor luke bio najuži na obje je strane s obale nasuo mnoštvo kamenja i
zemlje, jer je na tim mjestima more bilo plitko. Kad je produžio te radove i
kad se nasip zbog duboke vode nije održao, počeo je namještati ravno od
nasipa dvostruke splavi kojima je dužina i cijela širina iznosila po trideset
stopa. Ove su držale po četiri sidra na četiri kuta, da ih ne bi valovi
pomicali. Kad je to dovršio i porazmjestio, uz njih je zavezao po redu
druge splavi jednake veličine. Te je prekrivao zemljom i drugom građom
da bi se bez zapreke moglo do njih doći i u slučaju obrane odmah biti na
licu mjesta. Sprijeda i s obiju strana ogradio ih je pleterom i šibljem. Na
svakoj je četvrtoj splavi podigao tornjeve na dva kata kako bi mogao što
uspješnije braniti splavi od navale lađa i vatre.

26. Pompej je sa svoje strane pripremao velike teretne lađe koje je

bio zatekao u brundizijskoj luci. Na njima je podizao tornjeve od tri kata,
opremio ih s mnogo hitala i svim mogućim vrstama oružja, pa ih onda
uputio protiv Cezarovih pripremnih radova, tj. da bi probio splavi i porušio
ono što je već izgradio. Tako se iz daljine vodila borba iz dana u dan
praćkama i strelicama. Sve je to ipak Cezar tako obavljao da je unatoč
svemu mislio kako ne treba prekinuti pregovore o miru. Premda mu je bilo
čudno što se Magije, koga je bio poslao k Pompeju s porukom, ne vraća, te
premda mu je ta okolnost koju je više puta iskusio zaustavljala brzi rad i
planove, ipak je držao da mora biti uporan koliko najviše može. Zato je
Kaninija Rebila,110 prijatelja i rođaka Skribonija Libona, poslao k njemu na
dogovor. Naredio je da ga nastoji potaknuti na mir. Posebno je zahtijevao
da sam može s Pompejem razgovarati. To je ovako obrazlagao: osobito se
nadam, ako se prilika bude pružila, da će jedan i drugi uz pravedne uvjete
odustati od oružana sukoba. Zato bi Libon postao slavan i priznat ako bi se
njih dvojica okanili oružja njegovim savjetom i nastojanjem. Budući da se
Libon poslije dogovora rastao s Kaninijem, krenuo je k Pompeju. Malo
poslije javio je da se ne može o miru raspravljati kad nema konzula. Cezar
je uzalud istu stvar češće pokušavao. Na kraju je odlučio da mu valja
prijeći preko toga i spremiti se za rat.

27. Kad je Cezar gotovo polovinu svojih ratnih priprema izvršio i za

to utrošio devet dana, uplovile su u Brundizij lađe koje su natrag iz
Dirahija poslali konzuli, pošto su tamo bile prevele prvi dio vojske. Dotle
se Pompej, bilo zbog toga što su ga na to natjerale Cezarove pripreme bilo
zato što je već na početku bio naumio napustiti Italiju, poslije dolaska lađa
počeo spremati na put. Da bi što lakše zaustavio Cezarovu navalu i da ne bi
već na početku vojnici provalili u grad, zazidao je gradska vrata i zakrčio
ceste i ulice. Preko putova iskopao je jame i u njih pozabadao zaoštrene
kolčiće i kolce. Odozgo je sve prekrio tankim pleterom i zemljom pa
izravnao s površinom ceste. Dotle je zatvorio prilaz i dva puta koji su izvan
bedema vodili do luke, pozabijavši vrlo velike i zaoštrene grede. Kad je to
dovršio, zapovjedio je vojnicima da se u potpunoj tišini ukrcaju na lađe. Za
to je vrijeme lako naoružane vojnike, dragovoljce, strijelce i praćkare
porazmjestio amo-tamo po bedemu i po tornjevima. Odredio je da će ih
pozvati ugovorenim znakom kad se budu svi vojnici ukrcali. Na zgodnom
mjestu u luci ostavio im je neke brze lađe.

28. Nasilje Pompejevih vojnika kao i poniženja s njegove strane

natjerali su stanovnike Brudizija da pristanu uz Cezarove planove. Zato
kad su saznali za Pompejev polazak a vojnici počeli trčati na okup i kad su
samo o tome mislili, počeli su sa svih krovova davati znakove. Kad je
Cezar prema tome doznao što se događa, zapovjedio je da se pripreme
ljestve i naoružaju vojnici, da se ne bi propustila dobra prilika.
Pompej je otplovio kad je pao mrak. Oni vojnici koje je razmjestio
po bedemu kao stražare bili su odazvani ugovorenim znakom, pa su
pohrlili k lađama poznatim putovima. Dotle su vojnici namjestili ljestve uz
bedem i popeli se na nj. Građani Brundizija opomenuli su ih da se čuvaju
prekrivenih kolaca i jama, pa su malo zastali. Zato su ih građani poveli
drugim putem naokolo, te su tako prispjeli u luku i na lađicama i čamcima
zaustavili dvije lađe s vojnicima kad su se nasukale na Cezarovu nasipu.
Kad su ih zaustavili, preuzeli su nad njima zapovjedništvo.

29. Cezar je pak mislio da ako želi izvršiti svoj plan mora okupiti
lađe, prijeći preko mora i početi progoniti Pompeja, prije negoli bi on bio s
one strane mora jači zbog pomoćnih četa. Ipak, bojao se da će ga te
pripreme mnogo zadržati jer je sve lađe bio okupio Pompej te mu
onemogućio da ga progoni. Ništa mu drugo nije preostalo nego pričekati
lađe iz udaljenih krajeva Galije, iz Picena i iz sicilskog kanala. Sve je to,
kako je držao, za ovo godišnje doba bilo predugo i teško. Ipak nije želio da
za vrijeme njegove odsutnosti stara Pompejeva vojska i dvije provincije
Hispanije,111 od kojih je jednu Pompej zadužio nekim svojim
dobročinstvima, ostanu upravo Pompeju vjerni, a onda da mu pođe za
rukom okupiti pomoćne čete i konjaništvo i na kraju da se Galija i Italija
nađu u nezgodnom političkom položaju.

30. Zato je Cezar za sada napustio zamisao da progoni Pompeja i

odlučio sam otputovati u Hispaniju. Po svim slobodnim gradovima
zapovjedio je da okupljaju lađe i da ih pošalju u Brundizij. Na Sardiniju je
poslao legata Valerija s jednom legijom, a na Siciliju propretora Kuriona s
dvjema legijama. Njemu je naredio da zauzme Siciliju, a da onda odmah
preveze vojsku u Afriku. Sardinijom je zapovijedao Marko Kota, Sicilijom
Marko Katon. Afrika je morala ždrijebom pripasti Tuberonu. Karaljani,
čim su saznali da k njima dolazi Valerije, na svoju su ruku još prije negoli
je Valerije krenuo iz Italije istjerali iz grada Kotu. On je prestrašen, jer je
vidio da je sva provincija složna, pobjegao sa Sardinije u Afriku. Katon je
na Siciliji popravljao stare ratne brodove, dok je nove tražio od gradova.
Sve je to radio vrlo pomno i marljivo. U Lukaniji i Brutiju novačio je
rimske građane, tražio određen broj konjanika i pješaka od sicilskih
gradova. Kad je sav taj posao bio gotovo završio i kad je čuo za dolazak
Kurionov, žalio se u vojničkoj skupštini da ga je iznevjerio i izdao Gnej
Pompej te da je bez ikakve pripreme otpočeo suvišan rat. Međutim, kad ga
je on uz druge pitao za to u Senatu, tad je izjavio da je za rat sve pripremio
i priredio. Tako se izjadao pred vojnicima i onda pobjegao iz provincije.

31. Budući da se Valerije uvjerio da je Sardinija bez civilne i

vojničke uprave, a slično je Kurion doživio na Siciliji, obojica su krenuli u
Afriku. Kad je Tuberon stigao u Afriku, našao je u provinciji namjesnika
Atija Vara, a taj je, kao što sam nedavno zapisao, kod Auksima bio izgubio
kohorte i odmah pobjegao u Afriku. Budući da u Africi nije bilo nikakve
državne uprave,112 on je na svoju ruku preuzeo upravu, započeo s
novačenjem i tako sastavio dvije legije. Sve je to mogao jer je prije
nekoliko godina, nakon završene pretorske službe, postao upravitelj te
provincije, te je poznavao ljude i zemlju a istovremeno je dobro proučio
prilike u samoj provinciji. Zato je mogao na lak način svoje namjere
provesti u djelo. On nije dopustio Tuberonu, kad je lađama doplovio pred
Utiku, ni da uplovi u luku a ni da uđe u sam grad. Nije čak dopustio da
Tuberon iskrca teško bolesna sina na kopno, nego ga je primorao da izvuče
sidra i da odatle otplovi.

32. Kad je završio pripreme, Cezar je odveo vojnike u najbliže

municipije da se za preostalo vrijeme odmaraju od napora. Sam je
otputovao u Rim. Kad je sazvao Senat,113 naveo je pred senatorima
nepravde svojih političkih protivnika. Dokazivao je da osobno nije nikad
čeznuo za nekom izvanrednom počasti, nego je čekao onoliko vremena
koliko zakon traži za konzulat, a usto je bio zadovoljan s onim što je bilo
slobodno svakom drugom građaninu. Deset pučkih tribuna predložilo je da
se na njega, iako je odsutan, treba obazrijeti kod samih izbora, ali su se
politički protivnici tome protivili. Najogorčenije se protivio Katon, jer je
prema svojoj staroj navici odlagao da otvorenije nastupi i uglavnom gubio
vrijeme. Takav je bio i konzul Pompej. Ako njemu nije bilo po volji, zašto
onda nije dopustio da Cezar uživa blagodati naroda. Cezar je još istaknuo
koliko je bio strpljiv kad je sam zatražio da se vojske raspuste. Takvim bi
postupkom zapravo on sam bio izgubio čast i dostojanstvo. Htio je točno
prikazati bijes svojih političkih neprijatelja koji se ustežu činiti ono što
traže da učine drugi. Štoviše, oni više vole da sve propadne nego da iz
svojih ruku ispuste vlast i vojsku. Naglasio je nepravdu koja se očitovala u
činjenici što su mu bili preoteli legije, a zatim okrutnost i preuzetnost kad
su ograničili prava pučkih tribuna. Još je spomenuo kako je slao ponude i
molio za sastanak. Preko svega se toga prešlo. Zbog toga ih je opomenuo i
zamolio da s njim zajedno preuzmu brigu o državi te da njom upravljaju.
Ako su zbog straha neodlučni, tad im ne bi htio dodijavati, nego će sam
upravljati državom. Ipak, treba k Pompeju poslati poslanike za pregovore i
ne obazirati se na ono što je on u Senatu izrekao da se onome kome se šalju
poslanici zapravo priznaje pravo, a da se boji onaj koji ih šalje. Cezar misli
da tako može govoriti samo nerazborit i slabić. Izrazio je još da on želi
pravednošću i pravdom na jednak način nadvisiti druge kao što je nastojao
ratnom snagom.

33. Senat je odobrio da se pošalju poslanici, ali nitko nije htio

preuzeti tu dužnost. Svatko je sa svoje strane od straha odbijao poslaničku
službu jer je Pompej odlazeći iz Rima rekao u Senatu da će one koji ostanu
u Rimu jednako cijeniti kao one u Cezarovu taboru. Prošla su tri dana u
raspravljanju i obrazlaganju. Protivnici su Cezarovi nagovorili također
pučkoga tribuna Lucija Metela da to spriječi i da omete sve ono što bi
Cezar pokušao izvršiti.114 Kad je Cezar prozreo njegovu namjeru i još
uzalud izgubio nekoliko dana, otišao je iz Rima a da nije učinio ono što je
bio naumio, samo da ne gubi i dalje dragocjeno vrijeme. Tako je stigao u
Onostranu Galiju.

34. Kad je tamo stigao, saznao je da je Pompej u Hispaniju poslao

Vibulija Rufa, onoga istoga koga je prije nekoliko dana bio zarobio kod
Korfinija pa ga zatim oslobodio. Isto je tako saznao da je otplovio
Domicije sa sedam brzih lađa da bi zauzeo Masiliju. Te je lađe na otoku
Igiliju i u kosanskom primorju bio sakupio od privatnih osoba, a onda na
njih ukrcao robove, slobodnjake i svoje kolone. Štoviše, Pompej je mladiće
plemićkog roda kao poslanike iz Masilije poslao njihovu domu, te ih je kad
je polazio iz grada opomenuo kako nove Cezarove usluge ne bi smjele
učiniti da zaborave na stara dobročinstva koja im je bio iskazao. Kad su
Masiljani saznali za tu preporuku, zatvorili su gradska vrata Cezaru.
Pozvali su zatim k sebi primitivne gorštake Albike koji su stanovali po
planinama ponad Masilije, a od starine su bili pod njihovom zaštitom.
Zatim su dovezli žito u grad iz najbližih krajeva i iz svih utvrda. Podigli su
još kovačnice za oružje u gradu, pa su počeli popravljati bedeme, gradska
vrata i samo brodovlje.

35. Cezar je pozvao k sebi petnaest prvaka iz Masilije.115 Njima je

preporučio da sami građani Masilije prvi ne započinju rat. Ugled cijele
Italije morao bi im kao primjer poslužiti radije negoli da se pokore
samovolji jednoga čovjeka. Spomenuo im je i druge okolnosti koje su ih
mogle osvijestiti. Poslanici su poslije povratka izvijestili što im je Cezar
kazao. Kad su bili ovlašteni od vrhovnog upravnog tijela, ovo su javili
Cezaru:
– Mi vidimo da je narod rimski podijeljen na dvije stranke, ali ni
prema svome znanju kao ni prema svojim snagama ne možemo procijeniti
koja stranka ima više prava. Vođe su tih stranaka zapravo zaštitnici grada:
Gnej Pompej i Gaj Cezar. Jedan im je javno predao posjede Volkanaca
Arekomičana i Helvljana, dok je drugi predao pod njihovu vlast u ratu
svladane Salije i na taj način uvećao njihove prihode. Zbog toga su dužni
da za jednake blagodati uzvraćaju jednaku odanost, te zato ne smiju
pomagati jednoga protiv drugoga kao ni primiti ih u grad ili u luku.
 36. Dok su se oni tako međusobno dogovarali, doplovio je Domicije
s lađama u Masiliju. Građani su ga primili i postavili na čelo grada. Još su
mu predali vrhovnu vlast u ratu. Prema njegovoj zapovijedi uputili su
brodovlje na sve strane. Hvatali su teretne lađe gdje god su mogli i onda ih
dovodili u luku. One lađe koje su bile dotrajale ili im je oprema ili pak
građa bila istrošena upotrijebili su za opremu i popravak drugih lađa. Sve
žito, koliko ga je bilo, sakupili su na jedno javno mjesto, dok su ostale
namirnice i zalihe sačuvali za slučaj opsade. Ovaj je uvredljiviji postupak
ogorčio Cezara, pa zato on pred Masiliju dovede tri legije. Počeo je
primicati oko grada tornjeve i bojne kolibe da bi napao grad, dok je u
Arelatu gradio ratne brodove, dvanaest njih na broju. U trideset dana
dogotovio ih je i opremio, i to od dana kad je građa bila sasječena u šumi.
Naredio je da lađe doplove pred Masiliju i odredio da im zapovjednik bude
Decim Brut. Legata Gaja Trebonija ostavio je da opsjeda Masiliju.

37. Dok je to pripravljao i određivao raspored, poslao je naprijed u

Hispaniju legata Gaja Fabija s trima legijama koje je bio smjestio u
Narbonu i u obližnja mjesta da prezime. Njemu je zapovjedio da što brže
zauzmu pirenejske klance koje je u to vrijeme svojim četama bio zauzeo
legat Lucije Afranije. I ostalim je legijama koje su zimovale u
zimovalištima zapovjedio da krenu za njim. Fabije se požurio i, kao što mu
je bilo zapovjeđeno, otjerao je s visoravni zaštitne čete, a onda je ubrzanim
marševima krenuo na Afranijevu vojsku.

38. Kad je Lucije Vibulije Ruf stigao u Hispaniju, a za njega sam

prije rekao da ga je Pompej bio tamo poslao, podijelili su vlast Pompejevi
legati Afranije, Petrej i Var. Prvi je s trima legijama zapovijedao
Ovostranom Hispanijom, a drugi s dvjema Onostranom od Kastulonske
gore do Ane, dok je treći od Ane držao u vlasti oblast Vetonaca i
Luzitaniju s jednakim brojem legija. Podjela je dužnosti bila ovakva: Petrej
je morao iz Luzitanije sa svim četama poći kroz zemlju Vetonaca k
Afraniju, dok je Var legijama koje je imao trebao braniti cijelu Onostranu
Hispaniju. Kad su to odredili, zatražio je Petrej konjanike i pomoćne čete
od cijele Luzitanije, a Afranije od Keltiberije, Kantabra i svih urođeničkih
plemena koja nastavaju predjele do Oceana. Kad su se svi okupili, Petrej je
brzim maršem prošao kroz zemlju Vetonaca i stigao k Afraniju. Tad su se
međusobno posavjetovali i odlučili da zbog zgodnijega položaja zametnu
boj kod Ilerde.

39. Kao što je prije rečeno, Afranije je imao tri legije, a Petrej dvije.
Osim toga, bilo je oko osamdeset kohorti naoružanih teškim štitovima iz
Onostrane Hispanije i lakim štitovima iz Ovostrane Hispanije; zatim je bilo
oko 5000 konjanika iz jedne i druge provincije. Cezar je uputio šest legija
naprijed u Hispaniju i to 6000 pješaka od pomoćne vojske te 3000
konjanika koji su s njim sudjelovali u svim prijašnjim ratovima; isto je
toliko vojnika uputio iz Galije koju je sam bio pokorio. Iz svih država
pozvao je pojedinačno sve najuglednije, zatim one iz plemićkih porodica u
Akvitaniji i u planinskim predjelima, a ti su bili susjedi same Galije.
U to je vrijeme dočuo da Pompej s legijama kreće preko Mauretanije
u Hispaniju i da će uskoro stići novac od vojničkih tribuna i centuriona.
Novac je razdijelio vojnicima. Na taj je način postigao dvije stvari.
Zalogom je uza se privezao centurione, dok je darovima pridobio odanost
vojnika.

40. Fabije je nastojao preko pisama i osobitih poruka pridobiti

susjedne države. Na rijeci Sikoru sagradio je dva mosta koji su bili udaljeni
jedan od drugoga 4000 koraka. Preko tih je mostova slao po krmu, jer je
sve ono što je bilo s ove strane rijeke bio potrošio. Zbog istoga su razloga
to isto činili vođe Pompejeve vojske. Zato je često dolazilo do konjaničkih
okršaja. Kad su jednom u ove krajeve došli prema svakodnevnom običaju
dobavljači krme, a dvije Fabijeve legije njima za obranu prešle bližim
mostom dok ih je pratila prtljaga i veliki broj konjaništva, odjednom se
srušio most zbog vrlo jakog vjetra i naleta vode te se tako odvojio ostali
dio konjaništva. Čim su to Petrej i Afranije uočili prema pleteru i drvlju
koje je rijeka nosila, odmah je Afranije svojim mostom koji je spajao grad i
tabor preveo cijelo konjaništvo i tri legije pa udario na dvije Fabijeve. Kad
se saznalo za njegov dolazak, Lucije Plank koji je zapovijedao legijama,
prisiljen teškim položajem, zauzeo je uzvisinu i sučelice poredao po dva
reda u dva smjera, da ih konjaništvo ne bi opkolilo.116 Tako su se brojem
slabiji sukobili i odoljeli jakim navalama legija i konjaništva. Kad su
konjanici zametnuli bitku, jedni i drugi iz daljine su ugledali bojne znakove
dviju legija koje je Gaj Fabije poslao u pomoć našima preko onog
udaljenog mosta, jer je naslućivao da će se dogoditi ono što se dogodilo, tj.
da će se vođe protivnika okoristiti zgodom i dobrom srećom da bi na svaki
način uništili našu vojsku. Poslije njihova dolaska borba je prestala, te je
svaki poveo svoje legije u tabor.

41. Poslije dva dana stigne Cezar u tabor s devetsto konjanika što ih
je bio ostavio za osobnu zaštitu. Most što ga je nevrijeme bilo razrušilo bio
je gotovo popravljen. Cezar je zapovjedio da se most noću osposobi za
upotrebu. Osobno je pregledao prirodni položaj toga kraja, pa je ostavio
svu prtljagu i šest kohorti da budu kao obrana za most i tabor. Sutradan,
poredavši vojnike u trostruki bojni red, krenuo je sa svim četama prema
Ilerdi. Zaustavio se pred Afranijevim taborom. Tu je neko vrijeme čekao
pod oružjem i ponudio neprijatelju bitku u ravnici. Poslije toga Afranije je
izveo čete i postavio ih nasred brežuljka ispod tabora. Čim je Cezar uočio
da je Afranije taj koji odlučuje hoće li se borba zametnuti, odlučio je 400
koraka daleko od podnožja brda podignuti tabor. Da se ne bi vojnici za
vrijeme svoga posla zbog nenadana neprijateljskog napada prestrašili i rad
im oko tabora zapeo, nije dopustio da ga utvrde nasipom, jer bi taj stršio te
bi ga bilo vrlo lako ugledati izdaleka. Zato je zapovjedio da se s prednje
strane prema neprijatelju iskopa jarak u širinu od petnaest stopa. Prva i
druga vrsta vojnika ostala je, kao što je bilo već u početku određeno, pod
oružjem, dok je iza njih treća vrsta kradom obavljala svoj posao. Tako je
sve bilo gotovo prije negoli je Afranije opazio da se utvrđuje tabor.
Predvečer je odveo legije iza nasipa i tu su te noći svi otpočinuli pod
oružjem.
42. Sutradan je Cezar zadržao svu vojsku iza nasipa. Budući da je
morao svu građu za nasip izdaleka dovoziti, nastavio je graditi tabor onako
kako je jučer bio otpočeo. Za svaku stranu tabora odredio je po jednu
legiju, zatim je naredio da se iskopaju jarci kao i jučer, ali iste veličine.
Ostale je legije ostavio u pripremnom stanju, ali bez prtljage odmah
sučelice neprijatelju. Afranije i Petrej izveli su svoje čete na podnožje brda
da bi zastrašivale neprijatelja i da bi ga ometale u radu; osim toga, počeli
su ga izazivati na borbu. Cezar ipak nije prestao s radovima jer se
pouzdavao u stražu od tri legije, u utvrdu i sam jarak. Neprijatelji se nisu
dugo zadržali, a nisu ni odmakli dalje od podnožja brda. Zatim su svoje
čete vratili u tabor. Trećeg je dana Cezar utvrdio svoj tabor nasipom, dok je
ostale kohorte, koje je bio ostavio u starom taboru kao i prtljagu, doveo u
novi.
 43. Između grada Ilerde i najbližeg brežuljka gdje su Petrej i Afranije
imali svoj tabor prostirala se ravnica od tri stotine koraka, a upravo na
sredini bio je brežuljak. Cezar se nadao ako ga zauzme i utvrdi da će
protivnike odvojiti od grada, mosta i dovoza hrane koju su uvozili u grad.
U toj je nadi izveo tri legije iz tabora i svrstao bojni red na zgodnim
mjestima. Zatim je zapovjedio najboljim vojnicima da jurišem zauzmu
brežuljak. Kad su neprijatelji to opazili, odmah su poslali Afranijeve
kohorte koje su bile pred taborom na straži da bi najkraćim putem zauzele
ono mjesto. Nastala je borba. Budući da su Afranijevi vojnici prije stigli na
brežuljak, potisnuli su naše borce. I kad je stigla druga pomoć, naši,
našavši se u nevolji, počnu bježati i povuku se prema bojnim znakovima
naših legija.

44. Neprijateljski su se borci borili na ovaj način. Najprije su velikim

naletom potrčali, hrabro zauzeli mjesto, ali nisu zadržali bojni red, nego su
se tukli pojedinačno i raštrkano. Kad su se našli u opasnosti, nisu držali da
je nečasno ako počnu uzmicati i ostavljati mjesto borbe. Od Luzitanaca su
naučili, kao i od vojnika drugih naroda, da se bore na barbarski način.
Često se događa da borbene navike nekoga kraja djeluju na onoga vojnika
koji duže tu boravi, pa se privikne na običaje. Taj je način borbe smeo naše
vojnike jer nisu bili navikli da se tako bore. Nadali su se da će ih, jer su se
pojedinačno borili, opkoliti s boka, dok su sami mislili da moraju ostati u
bojnom redu, ne udaljavati se od bojnih znakova i ne micati se bez
osobitog razloga s onoga mjesta koje su bili zauzeli. Zbog toga, kad su se
odabrani vojnici smeli, nije se zaustavila na svom mjestu ni legija koja se
nalazila na onom krilu, nego se povukla na obližnji brežuljak.

45. Kad se gotovo cijeli bojni red prestrašio, a to se izvan svakoga

očekivanja i običaja dogodilo, Cezar je osokolio svoje vojnike i poveo u
pomoć Devetu legiju. Onda je potisnuo neprijatelja koji je bijesno i hrabro
gonio naše vojnike i primorao ga da okrene leđa i da uzmakne prema gradu
Ilerdi te da se zaustavi pred bedemom. Vojnike Devete legije zanijela je
žestina, te dok su nastojali sa sebe sprati sramotu, nerazumno su jurili
previše daleko za neprijateljem u bijegu. Tako su se našli na nezgodnom
mjestu i dospjeli pod brdo na kome je bio grad Ilerda. Kad su htjeli da se
odatle povuku, počeli su neprijatelji napadati naše s uzvisina. Mjesto je
bilo prestrmo; s obje strane strmo kao hidrina, a toliko široko da su taj
prostor mogle ispuniti samo tri kohorte, pa se sa strane nije mogla poslati
pomoć, a nisu im u nevolji ni konjanici mogli pomoći. Od grada se
obronak lagano spuštao nizbrdice 400 koraka u dužinu. Ovim su putem
naši morali uzmaknuti kad su u velikom borbenom oduševljenju neoprezno
ovamo dospjeli. Na tom je mjestu otpočela borba. U jednu je ruku to bilo
nezgodno zbog tijesna prostora, a s druge strane jer su se svrstali podno
brda te ih nijedna strijela nije promašila. Ipak su se junački i ustrajno borili
i odolijevali svim udarcima. Broj se neprijateljskih vojnika umnožavao jer
su se često iz tabora kroz grad slale kohorte da bi čili zamijenili iznemogle.
To je isto morao uraditi i Cezar, pa je na isto borbeno mjesto poslao
kohorte da bi zamijenile one premorene.
46. Tako se bez prestanka pet sati vodila borba. Neprijatelji su naše
jako potisnuli. Kad su izbacili sva koplja, mašili su se za mačeve, jurišali
na brdo protiv kohorti, oborili su nekolicinu, dok su ostale primorali na
bijeg. Kad su kohorte potisnuli pod zid, a neke prestrašene potjerali u grad,
onda im je bilo lako uzmaknuti. Naše konjaništvo, premda se nalazilo u
nizini doline, ipak je uspjelo hrabro se uspeti na vrh s obje strane, pa je
jašući između dvaju bojnih redova učinilo da je našima bilo lakše i
sigurnije uzmicanje. Zbog toga se bitka odvijala promjenljivom bojnom
srećom. U prvom je sukobu palo oko 70 naših vojnika, a među njima i
centurion u prvom hastatskom manipulu Četrnaeste legije Kvint Fulginije.
Taj je od nižega čina zbog izvanredne hrabrosti postigao čin centuriona.
Bilo je ranjeno preko 600 vojnika. Od Afranijevih vojnika poginuo je Tit
Cecilije, prvi legionarski centurion. Osim njega palo je još preko 200
vojnika i četiri centuriona.

47. Ocjena je o borbi toga dana bila takva da su jedni i drugi držali
da su jači. Afranijevi vojnici zbog toga što su se, iako nisu bili tako vješti,
izbliza održali i odoljeli našoj navali; zatim jer su zauzeli mjesto, tj. ono
brdašce koje je bilo povod za borbu, te su u prvom sukobu primorali naše
vojnike da uzmaknu. Naši su mislili da su se borili na nezgodnom mjestu, a
ipak su pet sati ustrajali u borbi. Usto su golim mačevima uspjeli popeti se
na brdo i protivnike primorali da uzmaknu s uzvisine i da se u bijegu
povuku, a onda su ih otjerali u grad. Oni su utvrdili brdo za koje su se
borili jakim utvrdama i tamo postavili posadu.

48. Dva dana nakon toga događaja dogodila se iznenada velika

nesreća. Strašno nevrijeme, koje se ne pamti u tim krajevima, oborilo se s
velikom kišom koja je poplavila cijeli kraj. Voda je sa svih strana otplavila
snijeg i razlila se preko visokih obala rijeka. Bujica je istoga dana porušila
oba mosta što ih je bio sagradio Gaj Fabije. To je zadalo Cezarovoj vojsci
velikih nevolja jer je tabor, kao što smo prije naveli, bio između dvije
rijeke i to Slikora i Cinge, a nalazio se na prostoru od 30 000 koraka. Preko
nijedne rijeke nije se moglo prijeći, te su svi vojnici morali ostati na uskom
prostoru. Ni države koje su bile s Cezarom sklopile prijateljstvo nisu mogle
isporučiti žito, a nisu se mogli vratiti ni oni koji su zbog krme daleko otišli.
Rijeke su ih u tome spriječile. U tabor nije moglo stizati obilje namirnica
koje su uvozili iz Galije i Italije. Položaj je bio vrlo težak jer žita nije bilo u
zimovnicima, dok je novo bilo još nezrelo, a države su se iscrple jer je
Afranije gotovo sve žito prije Cezarova dolaska bio otpremio u Ilerdu.
Ukoliko ga je još bilo, to je njegova vojska potrošila prošlih dana. Stoku,
koja je u toj nevolji mogla biti od pomoći, satjerale su okolne države zbog
rata u udaljenije krajeve. S druge strane, one koji su bili krenuli po krmu i
žito počeli su progoniti lako naoružani Luzitanci s vojnicima s lakim
štitovima iz Ovostrane Hispanije, a njima su ti predjeli poznati. Oni su vrlo
lako mogli preplivati rijeku jer je u njih bio običaj da ne odlaze u vojsku
ako nemaju uza se mješine.

49. Dotle je Afranijeva vojska plivala u izobilju. Opskrbili su se

žitom i dovukli ga već prije, dopremivši ga mnogo iz cijele provincije.
Imali su krme na pretek. Sve su to mogli nabaviti preko ilerdskog mosta i
zato što je okolica s one strane rijeke u koju Cezar uopće nije mogao stići
bila pošteđena od grabeži.

50. Voda se razlila i zadržala više dana. Cezar je pokušao iznova

podići mostove, ali mu to nije dopustila silina vode, a usto su ga ometale
kohorte koje su bile razmještene po obalama rijeke. Kohorte su to lako
mogle spriječiti, bilo zbog samog prirodnog položaja rijeke bilo zbog
poplave, a onda i zbog toga što su mogle zbog tijesna prostora kroz koji je
prolazila rijeka baciti strijele. Bilo je doista teško u isto vrijeme graditi
most i čuvati se strijela.

51. Afraniju su javili da je stiglo mnoštvo kola s hranom za Cezara i

da su se zaustavila kod rijeke. To su bili stigli strijelci poslani od Rutenaca,
zatim konjanici iz Galije s mnoštvom kola i velikom prtljagom, kako je to
bio galski običaj. Stiglo je otprilike i 6000 ljudi svake vrste s robovima i
slobodnjacima. Ipak, sve je to bilo bez neke organizacije i bez nekog
određenog vodstva. Svatko je radio kako je mislio da je najbolje, a svi su
putovali bez straha, kao da putuju po prijateljskoj zemlji. Bilo je u toj
gomili ljudi dosta uglednih mladića, sinova senatora i vitezova. Bilo je
među njima i poslanika iz država, a bilo je i Cezarovih izaslanika. Njihovo
je putovanje zaustavila voda. Preko noći Afranije ih je htio napasti sa svim
konjaništvom i trima legijama da bi ih uništio. Zato je naprijed poslao
konjanike koji su na njih iznenada navalili. Ipak su galski konjanici odmah
organizirali otpor i započeli borbu. Oni su, iako malobrojni, odoljeli
velikom broju neprijatelja dokle god je konjanik s konjanikom vodio
borbu. Ipak, čim su se počeli primicati bojni znakovi legija, umakli su s
malo gubitaka u brda. Ta je okolnost bila od velikog značaja za spas naših.
Imali su vremena da se povuku na uzvisine. Onoga je dana nestalo oko 200
strijelaca, palo je nekoliko konjanika i izgubljen je dio prtljage.

52. Zbog svega je toga cijena žitu skočila.117 Skupoća obično ne

nastupa zbog oskudice u sadašnjosti, nego također zbog straha pred
budućnošću. Tako je cijena žitu bila poskočila po mjerici do 50 denara, a
vojnici su bili jako oslabili zbog nestašice žita. Sve je veća bijeda bivala iz
dana u dan. U malo dana izmijenile su se prilike i sreća je ostavila naše, pa
su trpjeli veliku oskudicu, dok su protivnici imali svega i svačega u
izobilju. Zato su i mislili da su jači. Cezar je tražio tegleću marvu u onih
država s kojima je bio sklopio prijateljstvo jer nisu imali dovoljno žita.
Vozače je slao u udaljenije države, dok je teške prilike rješavao onako
kako je znao i mogao.

53. O svim su tim okolnostima Petrej, Afranije i njihovi prijatelji

pisali u Rim, ali su u svemu pretjerivali. S druge strane, drugi su zlobni
jezici mnogo toga dodavali, pa se stvorilo neko mišljenje kao da je rat
dovršen. Kad su Afranijeva pisma i druge poruke stigle u Rim, svi su
nagrnuli u njegov dom i počeli čestitati. Mnogi su iz Italije odlazili
Pompeju. Jedni su to činili zato da bi ga prvi obavijestili, dok su drugi tako
postupali da se ne bi činilo kako su čekali kraj rata i da su posljednji došli
iskazati svoje oduševljenje.
 54. Kad je voda došla do grla, drugim riječima, kad su sve putove
zaposjeli Afranijevi pješaci i konjanici, a mostovi se nisu mogli dovršiti,
Cezar je zapovjedio da se grade lađe onako kako ih je prošlih godina
iskustvo naučilo u Britaniji. Dno su lađa i prva rebra napravili od lake
građe, dok bi ostalu trupinu lađe spleli od pruća i prevukli je kožom. Kad
je to bilo gotovo, udruživši više kola, noću je odvozio lađe 22 000 koraka
daleko od tabora. Na tim su lađama prevezli vojnike preko rijeke, a onda je
iznenada zauzeo brežuljak koji je bio uz obalu. Utvrdio ga je prije negoli
su to protivnici uočili. Ovamo je zatim preveo jednu legiju te je započeo s
obje strane graditi most. Sagradio ga je za dva dana. Tako je bez opasnosti
osigurao dovoz iz Galije a i prijevoz onih koji su bili krenuli po žito.
Istovremeno je započeo krčiti prolaze za dovoz hrane.

55. Istoga je dana preveo preko rijeke velik dio konjanika. Oni su
iznenada navalili na dobavljače krme, a ti su se u strahu razbježali na sve
strane te su im ugrabili vrlo velik broj tovarne marve i zarobili mnoštvo
ljudi. Kad su došle u pomoć kohorte naoružane lakim štitovima, vrlo su se
vješto podijelile nadvoje. Jedni su vojnici branili plijen, dok su se drugi
odupirali onima koji su nadolazili. Na taj su ih način potukli. Jednu su
kohortu, koja je ludo navalila iz bojnog reda ispred drugih, odvojili od
drugih, opkolili je i posjekli. Tako su se s velikim plijenom bez gubitka
vratili preko istoga mosta u tabor.

56. Dok se to događalo kod Ilerde, Masiljani su prema savjetu Lucija

Domicija opremili sedamnaest ratnih brodova, od kojih je jedanaest bilo
natkriveno. Ovima su pridružili velik broj manjih lađa da bi se naše
brodovlje preplašilo zbog mnoštva njihovih brodova. Na brodove su
ukrcali velik broj strijelaca i gorštaka Albičana o kojima sam maloprije
govorio, te ih oduševili za borbu obećanjima i nagradama. Domicije je u
lađe ukrcao zakupnike i pastire koje je bio sa sobom poveo. Kad je
brodovlje bilo potpuno opremljeno za borbu, doplovilo je pred naše
brodove kojima je zapovijedao Decim Brut. Ovo se zaustavilo pred
otokom koji je bio nasuprot Masilije.

57. Brutovo je brodovlje bilo zaista slabije, ali je Cezar njemu

dodijelio najbolje vojnike iz svih legija, prednjake i centurione, a ti su sami
tražili takvu službu. Ti su pripremili željezne kuke i čaklje, opskrbili se
velikim mnoštvom kopalja, kuka i drugih vrsta strijela. Zato, kad su saznali
da je neprijatelj stigao, izveli su lađe izvan luke, a onda započeli bitku s
Masiljanima. Jedni i drugi hrabro su se i odvažno borili. Gorštaci Albici,
vješti oružju, u junaštvu nisu nimalo zaostajali za našim vojnicima. Borili
su se zato što su dobro zapamtili obećanje Masiljanima, a tek su stupili u
borbu. Domicijeve je pastire želja za slobodom tjerala da se bore, pa su
nastojali da pred licem svoga gospodara pokažu hrabro držanje.

58. Masiljani su se zbog preuzetnog pouzdanja u brzinu svojih lađa i

vještinu kormilara igrali s našima, te nisu dočekivali njihov napad. I dokle
god su mogli da plove na širokom prostoru, svoje su bojne redove rastezali
u dužinu, nastojeći pritom da naše opkole ili da više lađa napadne jednu
našu, a onda da u brzom plovu polome vesla s naših lađa. Ipak, kad su
doplovili u blizinu naših lađa, odustali su od vještina kormilara i svojih
igara te su sve prepustili junaštvu planinskih plemena. Na našim su lađama
bili slabije uvježbani veslači i manje vješti kormilari jer su iznenada bili
prebačeni s tovarnih lađa, pa čak nisu još mogli dobro upoznati ni nazive
svih oprema na brodovima. Usto ih je smetala sporost i težina lađa. Te su
lađe bile građene od mekana drva, pa nije bilo nikakve koristi od njihove
brzine. Zato, kad im se pružila prilika da se bore iz blizine, hrabro su
napadali jednom lađom na dvije. Tad bi bacili kuku i zakvačili obje lađe.
Onda bi se borili na dvjema stranama prelazeći na neprijateljske lađe. Na
taj su način poubijali velik broj Albičana i pastira, dok su neke lađe
potopili. Neke su lađe zarobili s cijelom posadom, dok su druge natjerali da
se povuku u luku. Toga su dana Masiljani izgubili devet lađa zajedno s
onima koje su bile zarobljene.

59. Sve je to bilo javljeno Cezaru koji se nalazio pred Ilerdom.

Nekako je sreća postala sklona otkako je most bio sagrađen. Protivnici,
prestrašeni junaštvom konjanika, nisu više tako slobodno i drsko napadali.
Po koji bi put išli po hranu u obližnja mjesta, a nikad se ne bi udaljavali od
tabora, samo da bi mogli brzo uzmaknuti. Potom bi daleko obilazili, klonili
se straža i konjaničkih odreda. Ako bi pretrpjeli koju nezgodu ili ako bi
izdaleka spazili konjaništvo, odmah bi odbacili svoje tovare i pobjegli.
Onda su još po nekoliko dana propuštali da odlaze po krmu ili bi mimo
svakog običaja po nju odlazili noću.
 60. Kroz to su vrijeme Oščani i Kalagurci, koji su bili dodijeljeni
Oscensima, poslali k Cezaru poslanike i obećali da će izvršiti sve njegove
zapovijedi. Za ovima su se poveli Tarakonci, Jacetanci i Auzetanci, a
poslije nekoliko dana Ilurgavonci. Ti su nastavali kraj uz rijeku Hibar.
Cezar je od svih njih tražio da ga pomognu žitom. Oni su mu to obećali te
su sa svih strana pokupili tegleću marvu i doveli žito u tabor. Kad je
ilurgavonska kohorta čula za odluku svoje države, prešla je k Cezaru sa
svojim bojnim znakovima. Brzo je nastala velika promjena u prilikama.
Cezar je sagradio most, pridobio je pet jakih država za prijatelje, omogućio
je dovoz hrane, a usto su zamukli glasovi o pomoći legija koje tobože
dolaze s Pompejem preko Mauretanije. Zato su se mnoge udaljenije države
odmetnule od Afranija i prihvatile Cezarovo prijateljstvo.
61. Zbog ovih okolnosti protivnici su se jako prestrašili, a Cezar, da
ne bi neprestano morao velikim zaobilaženjem slati konjaništvo preko
mosta, pronašao je zgodno mjesto te započeo kopati više jaraka u širinu od
trideset stopa, da bi kroz njih proveo dio vode iz Sikora i na taj način u toj
rijeci stvorio pličinu. Kad su radovi bili gotovo pri kraju, Afranije i Petrej
uvelike su se prestrašili da im ne bi Cezar potpuno onemogućio dovoz
hrane i žita, jer je bio nadmoćan konjaništvom. Zbog toga su smislili da
napuste te krajeve i da rat prenesu u Keltiberiju. Ta je odluka bila dobra i
zbog toga što su se dvije protivne stranke u onoj državi, a nekad su u ratu
bile uz Sertorija, poslije njegova poraza bojale imena i vlasti Pompejeve, te
su ga, štoviše, i odsutna obožavale, ostale mu vjerne i primile od njega
mnoga dobročinstva. Cezarovo je ime među tim hrabrima bilo gotovo
nepoznato. Jedan i drugi Cezarov protivnik polagao je velike nade da će
okupiti brojno konjaništvo u onoj zemlji i mnogo veću pomoćnu vojsku.
Osim toga, namjeravali su da u zgodnom kraju otegnu rat sve do u zimu.
Kad su konačno stvorili zaključak, pokupili su lađe po cijeloj rijeci Hibru i
doveli ih u Oktogezu. Taj se grad nalazio na rijeci Hibru, udaljen 30 000
koraka od tabora. Ovdje su na rijeci povezali lađe i sagradili most. Dvije su
legije preveli preko Sikora, a tabor utvrdili nasipom, visokim 12 stopa.

62. Kad je Cezar za to saznao preko izvidnica, nastavio je započeti

posao uz veliki napor vojnika preko dana i noći da bi skrenuo korito rijeke.
Toliko je uspio da su konjanici teškom mukom ipak i mogli i smjeli
prelaziti preko rijeke. Pješacima su pri prijelazu izvirivala ramena i prsa, pa
im s jedne strane dubina a s druge brza voda nije dopuštala da prelaze.
Kroz to je vrijeme stigla vijest da je most na Hibru sagrađen, a u isto
vrijeme pronašao se zgodan prijelaz preko Sikora.

63. Zato su protivnici držali da se moraju požuriti. Zbog toga su

ostavili dvije kohorte od pomoćne vojske u Ilerdi kao posadu, zatim su sa
svim četama prešli Sikor i utaborili se zajedno s onim dvjema legijama
koje su bili preveli prošlih dana. Cezaru nije ništa drugo preostalo nego da
konjicom uznemiruje protivničku vojsku i da joj smanjuje broj. Budući da
je put preko mosta vodio daleko u tabor, protivnici su mogli kudikamo
kraćim putem stići do Hibra. Cezar je naprijed poslao konjanike i oni
prijeđoše rijeku. Kad su oko treće straže krenuli Petrej i Afranije,
odjednom su se obreli u blizini stražnje čete te su je počeli opkoljavati
velikim snagama i sprečavati joj put.

64. U zoru se sa uzvisina koje su stršile ponad Cezarova tabora

vidjelo kako naše konjaništvo hrabro potiskuje u borbi stražnju četu i kako
joj prekida redove. Zatim su opet navaljivale sve kohorte, pa su zbog
njihove navale naši počeli bježati. Ali, čim bi se oni okrenuli, opet bi ih
počeli goniti. U cijelom su taboru u skupinama stajali vojnici i tužili se što
im neprijatelj izmiče i što se rat mora otegnuti. Zato su počeli moliti i
preklinjati centurione i vojničke tribune da kažu Cezaru da se on ne obazire
na njihov trud i opasnost. Štoviše, rekli su da su spremni, a to mogu i
usuđuju se, prijeći rijeku onim gazom kojim je prešlo konjaništvo. Njihova
je težnja uz molbe sklonila Cezara. Iako se bojao vojsku prepustiti
nabujaloj rijeci, ipak je držao da je potrebno i to pokušati. Zato je po svim
centurijama izabrao slabije vojnike koji ne bi bili mogli, kako se činilo,
hrabrošću ili tjelesnom snagom to podnijeti. Te je postavio s jednom
legijom u taboru za obranu. Druge je legije izveo bez prtljage, dok je
odozgo i odozdo u rijeku postavio velik broj tegleće marve i na taj način
preveo vojsku. Neke je od tih vojnika odnijela jaka riječna struja, ali su ih
konjanici hvatali i dizali na sedlo; tako nitko nije zaglavio. Kad je Cezar
bez gubitaka prebacio vojsku, svrstao je čete i naprijed krenuo u
trostrukom bojnom redu. Svi su vojnici neobično nastojali da sustignu po
danu oko devetog sata one koji su već bili krenuli u vrijeme treće noćne
straže. Ipak su 6000 koraka naokolo obilazili i mnogo su se vremena
zadržavali kod samog prijelaza rijeke.
65. Kad je njih opazio Afranije zajedno s Petrejem, iznenada se
prestrašio, zaustavio se na uzvisinama i postrojio bojni red. Cezar je
odredio da se vojska odmori na livadama, da je ne bi onako umornu
uvukao u borbu. Protivnici su se pokušali požuriti naprijed, ali ih je Cezar
u stopu slijedio i zaustavljao. Zato su se utaborili prije nego što su bili
odlučili. Pred njima su bile planine, a 5000 koraka odanle započinjali su
strmi i gotovo neprohodni putovi. Oni su nastojali skrenuti u te planine da
bi izmakli Cezarovu konjaništvu, pa da onda u klancima smjeste posade i
vojsci zakrče prolaz, dok bi sami bez opasnosti i straha preveli svoje čete
preko Hibra. To su morali po svaku cijenu pokušati i učiniti. Budući da su
zbog borbe kroz cijeli dan i zbog napora na putu bili sustali, sve su
odgodili za sutradan. I Cezar je postavio tabor na najbližem brežuljku.

66. Otprilike o ponoći konjanici su pohvatali one koji su daleko od

tabora bili pošli po vodu. Od njih je Cezar doznao da protivnički
vojskovođe u tišini izvode čete iz tabora. Kad je to doznao, zapovjedio je
da se da znak i prema vojničkom običaju pozovu svi na polazak.118 Kad su
protivnici čuli viku, bili su u strahu da ne bi morali noću pod teretom
zametnuti borbu ili da bi ih Cezarovo konjaništvo moglo zaustaviti u
klancu, te su odustali od puta i zadržali vojsku u taboru. Sutradan je Petrej
pošao potajno s nekoliko konjanika pregledati okolicu. To isto učinili su
vojnici iz Cezarova tabora. Cezar je poslao Lucija Saksu s malim brojem
vojnika da se upozna s prirodnim položajem toga kraja. Obojica su javili
svojim nadređenima isto, tj. da po sredini ima 5000 koraka puta livadom, a
onda se izdiže krševit i gorovit kraj. Onaj tko bude prvi zauzeo te klance
tome će biti lako nadvladati neprijatelja.

67. Petrej i Afranije započeše u ratnom vijeću raspravljati kada će

krenuti. Većina je predlagala da marširaju po noći, jer se u klanac može
stići prije nego što to uoči neprijatelj. Drugi su iznosili da je prošle noći u
Cezarovu taboru bila uzbuna na polazak, pa im je to poslužilo kao dokaz
da se potajno po noći ne može krenuti, a usto po noći Cezarovo
konjaništvo zaposjeda sva mjesta i putove. Osim toga treba se čuvati
noćnih okršaja, jer prestrašena vojnika u građanskom ratu više vodi strah
negoli prisega vjernosti. Po danu u svakoga se probudi stid jer svačije oko
sve vidi, a tu je i prisutnost centuriona i vojničkih tribuna. Sve to
primorava vojnika da se drži stege. Zato je potrebno voditi borbu po danu.
Ako se i pretrpi kakav gubitak, ipak će se glavnina vojske spasiti i zauzeti
predio koji žele. Ovo je posljednje mišljenje prevladalo u vijeću. Zato
odlučiše da sutra u zoru krenu.

68. Kad je Cezar pregledao zemljopisni položaj, a zora nebom

zabijeljela, izveo je sve čete iz tabora i uputio se s vojskom obilaznim
putovima jer nije bilo prave ceste. To je učinio zato što su putovi koji su
vodili do Hibra i Oktogeze bili zaposjednuti. Tu se nalazio neprijateljski
tabor. Zato je morao proći kroz duboke i gotovo neprohodne doline. Na
mnogim su mjestima na maršu smetale strme hridine te se oružje moralo iz
ruke u ruku dodavati. Zato su vojnici veći dio puta prevalili bez oružja, jer
su jedan drugome bili u pomoći pri hodanju. Ali nitko nije izbjegavao taj
napor. Vodila ih je misao da će sve muke iščeznuti ako im uspije
neprijatelja odvojiti od rijeke Hibra i tako mu ne dopustiti da se opskrbi
žitom. Tek će tad sve muke završiti.

69. U početku su Afranijevi vojnici razdragano istrčavali iz svoga

tabora da ih naši vide i pritom svoje smijanje popratili pogrdnim riječima:
– Nemaju što jesti pa moraju bježati i vratiti se u Ilerdu! – Put ih je vodio
upravo suprotnim smjerom, drugačije nego što su namjeravali, pa se činilo
da idu na suprotnu stranu. Njihovi su se vojskovođe razmetali svojom
odlukom da ostanu u taboru. To je njihovo mišljenje potkrepljivalo i to što
su opazili da su na put krenuli bez tegleće marve i prtljage. Zato su mislili
da oni ne mogu više izdržati oskudicu. Ali, čim su opazili da vojska
pomalo skreće udesno i shvatili da su prve čete obišle tabor, nitko nije bio
toliko spor i lijen a da ne bi pomislio da mora odmah izaći iz tabora i
poteći im u susret. Kad je dan znak da se pograbi oružje, sve su čete, osim
nekih kohorti što su ostale za zaštitu, požurile ravno prema rijeci Hibru.

70. Sva je borba uglavnom zavisila od brzine tko će prije zauzeti

klance i planine. Dok su Cezarovu vojsku zadržavali neprohodni putovi,
Afranijeve je vojnike zaustavljala potjera Cezarova konjaništva. Ipak su se
Afranijevi momci našli u neugodnu položaju, jer ako prvi stignu na
planine, a tamo su hitali, oni će doista izbjeći opasnost, ali neće sačuvati
prtljagu cijele vojske kao ni onih kohorti što su ostale u taboru. Njih je
Cezarova vojska opkolila. Nitko im nije mogao priteći u pomoć. Cezar je
prvi prevalio put i s vrletnih uzvisina stigao u ravnicu i tu svrstao čete u
bojne redove. Afranije je, kad je konjaništvo napadalo stražnje redove i on
zbog toga vidio pred sobom neprijatelja, pronašao neki brežuljak i tu
zastao. Odavle je poslao četiri kohorte s lakim štitovima u planinu. Ta je
bila od svih drugih prema izgledu najviša. Tad je zapovjedio da je u brzom
jurišu zauzmu i to zato da bi tamo pohitao sa svim svojim četama i da
promijenivši smjer puta stigne u Oktogezu. Kad su se vojnici, naoružani
lakim štitovima, htjeli požuriti onamo stranputicom, ugledali su ih
Cezarovi konjanici te se odmah oborili na kohorte. Ove ni za trenutak nisu
mogli odbiti konjaničku snagu. Bile su opkoljene i pred očima jedne i
druge vojske sasječene.

71. Bila je prilika da se potez strateški dobro izvede. Cezar je dobro

uočio da se vojska, koja je bila prestrašena zbog tolikog poraza koji je
sama doživjela, pa onda još opkoljena sa svih strana od konjaništva, ne
može održati kad bi se borila na ravnici i to otvorenoj. Vojnici su sa svih
strana tražili da se bore. K njemu su došli legati, centurioni i vojnički
tribuni. Svi su mu predlagali da bez ustezanja otpočne borbu jer su vojnici
psihički za to spremni. Naprotiv, Afranijevi su vojnici na više načina
pokazivali da se boje. Ponajprije nisu odmah priskočili svojima u pomoć,
osim toga nisu silazili s brežuljka i jedva da su mogli odoljeti navali
konjaništva. Okupili su se na jednom mjestu i zbili svoje bojne redove.
Ipak nisu održali strogi bojni red, a nisu pazili ni na bojne znakove. Ako se
Afranije, držao je Cezar, boji zbog nezgodnog prirodnog položaja, on će
ipak jednom morati sići s uzvisina i tad će se pružiti prilika za borbu, jer ne
može njegova vojska živjeti bez opskrbe vodom.

72. Cezar se nadao da će bez borbe i bez krvavih rana svojih vojnika
učiniti ono što je namjeravao, jer je već neprijatelju prekinuo dovoz hrane.
Onda čemu bi nekoga od svojih vojnika, pa i za bitku koja bi sretno
završila, morao izgubiti? Zašto da svoje hrabre vojnike izloži ranjavanju? I
na kraju, zašto da iskušava sreću? Pogotovo kad vojskovođi dolikuje da
pobijedi prije razboritošću nego mačem? Bilo mu je žao građana koji su
morali ginuti. Želio je da ih održi žive i zdrave i na taj način ostvari svoj
naum.
Neki nisu odobravali ovakve Cezarove odluke. Štoviše, vojnici su
javno među sobom govorili da se oni neće ni onda boriti kad to Cezar bude
zaželio ako im sada ne dopusti započeti okršaj. On je ipak ustrajao kod
svoje odluke, pa se malo udaljio od onoga mjesta da bi se neprijatelji
manje pribojavali. Petrej i Afranije jer im se pružila prilika povukoše se u
tabor. Cezar je po planinama razmjestio posade i zatvorio sve prilaze
Hibru, a onda se utaborio što je bliže mogao neprijateljskom taboru.

73. Sutradan su vojskovođe protivnika bili vrlo zabrinuti jer su

izgubili svaku nadu da će se opskrbiti hranom i stići do rijeke Hibra. Zatim
su vijećali o ostalim pitanjima. Jedan je put za njih bio ako se žele vratiti u
Ilerdu, a drugi ako krenu u Tarakon. Dok su o tome vijećali, bilo im je
javljeno da naše konjaništvo napada njihove vodonoše. Kad su za to
saznali, razmjestili su česte straže konjanika i pomoćnih četa. Između njih
su postavili legionarske kohorte, a onda su započeli graditi nasip od tabora
do vode, da bi im bilo omogućeno takvom zaštitom bez bojazni i straže
dobavljati vodu. Taj su posao između sebe podijelili Petrej i Afranije. Da
bi se taj rad obavio, otišli su sami dosta daleko.

74. Kad su se oni udaljili, vojnicima se pružila zgodna prilika za

dogovaranje, te su se udaljili iz tabora bez dopuštenja. Ako je poneki od
njih imao u našemu taboru nekoga znanca ili sugrađanina, propitao se za nj
i pozvao ga je na razgovor. Svaki je svome znancu zahvaljivao što ga je
jučer kad se nalazio u onom strahu poštedio. Njima i njihovoj milosti
moraju zahvaliti što su živi. Zatim su se propitkivali može li se
zapovjedniku vjerovati na riječ i smiju li se u njega pouzdati. Požalili su
što to nisu odmah učinili, nego su oružjem navalili na prijatelje i krvne
rođake. U svome razgovoru išli su još dalje, jer su zamolili Cezara da im
zada riječ za Petrejev i Afranijev život, da se ne bi činilo da su težak zločin
učinili što su svoje izdali. Kad su to obavili, izjavili su da će odmah prijeći
s bojnim znakovima. Zato su poslali centurione prvoga bojnog reda Cezaru
da s njim razgovaraju o miru. Za to su vrijeme jedni doveli svoje znance u
tabor da bi ih pogostili, dok su druge odveli njihovi poznanici, pa se već
činilo da su dva tabora postali jedan. K Cezaru je došlo više vojničkih
tribuna i centuriona da mu se preporuče. Slično su učinili i hispanski
poglavice, koje su Petrej i Afranije bili pozvali i kao taoce zadržali u
svome taboru. Svaki je pojedini od njih tražio svoga prijatelja i znanca da
bi njegovom preporukom mogao doći pred Cezara. Čak se i mladi
Afranijev sin počeo dogovarati preko legata Sulpicija s Cezarom o svome i
očevu spasu. Na sve je strane nastalo veselje i čestitanje. Jedni su na taj
način izražavali svoju radost što su se spasili od opasnosti, dok su drugi bili
oduševljeni jer su bez gubitaka izvršili tolike vojničke zadatke. Svi su
odreda priznavali da je Cezar ubrao velik plod zbog svoje jučerašnje
blagosti, te su svi hvalili njegovu zamisao.

75. Kad je za sve to čuo Afranije, napustio je započeti posao i vratio

se u tabor pripreman, tako se barem činilo, da sve mirno i ravnodušno
podnese, pa dogodilo se što mu drago. Petrej nije izgubio prisutnost duha.
Naoružao je robove, te je s njima i sa svojom tjelesnom stražom
naoružanom lakim štitovima, s nekolicinom barbarskih konjanika, svojih
štićenika, koje je uvijek imao uza se kao stražare, iznenada pohitao na
nasip, ušutkao vojnike, dok je naše rastjerao od svoga tabora. Onoga koga
je uhvatio ubio je. Ipak su se ostali okupili u skupine, a preplašeni zbog
iznenadne opasnosti, zaogrnuli su ljevicu kabanicom i trgnuli mačeve.
Tako im je pošlo za rukom da se brane od vojnika s lakim štitovima kao i
od konjanika te da uzmaknu prema taboru. Tu su ih obranile kohorte što su
se nalazile na straži pred vratima tabora.

76. Kad se to završilo, Petrej je plačući počeo obilaziti manipule i

govoriti vojnicima i preklinjati ih da ne izruče osveti protivnika ni njega ni
njegova zapovjednika Pompeja. Brzo su se svi strčali u zapovjednikov
šator. Tad je zatražio da se svi zakunu da neće napustiti ni izdati vojsku i
vojskovođu te da neće sami na vlastitu ruku išta poduzimati za vlastitu
korist. Prvi je on prisegnuo na te riječi, a onda je prisilio i Afranija da
položi prisegu. Zatim su redom prisegnuli vojnički tribuni i centurioni, a
onda su doveli vojnike svrstane po centurijama da i oni prisegnu. Zatim su
zapovjedili ako se u kojega nalazi koji Cezarov vojnik da ga predaju. Sve
su predvedene vojnike smaknuli javno u pretoriju. Ipak su većinu
posakrivali oni što su ih pogostili pa ih noću odveli do nasipa da odu u svoj
tabor. Na taj su način vojskovođe zastrašili vojnike. Ono okrutno
smaknuće nevinih vojnika uz obnovljenu prisegu raspršilo je sve njihove
tlapnje o predaji. Vojnici su se osvijestili i ratni je nemir obuzeo njihov
duh.

77. Cezar se posebno pobrinuo da se vojnici protivnika pronađu i

natrag vrate i to oni koji su došli u tabor na dogovor. Neki su vojnički
tribuni i centurioni dragovoljno ostali kod njega. Te je Cezar poslije
osobito poštovao. Centurione je unaprijedio u viši čin, dok je rimskim
vitezovima dao tribunski čin.
 78. Afranijevi su vojnici stradavali prilikom nabavljanja hrane, a i
vodu su teško nabavljali. Legionarski su vojnici imali malu zalihu žita. To
su žito po zapovijedi bili ponijeli iz Ilerde za 22 dana, dok vojnici lako
naoružani štitovima kao i pomoćne čete nisu ponijeli ništa, jer u prvom
redu nisu imali novaca, a onda nisu ni bili naviknuti da nose bilo kakav
teret. Zato je veliki broj ovakvih vojnika dnevno prelazio k Cezaru. Tako
su se odigrali ti događaji. Ipak, od one dvije zamisli činilo se da je zgodnija
ona da se vrate u Ilerdu, jer su tamo imali neznatnu zalihu žita. Nadali su se
da će tu nekako smisliti neki drugi plan. Taraken je bio udaljeniji, a zbog te
udaljenosti mogu tko zna što doživjeti na svome putu. Zato su prihvatili
prvu zamisao i krenuli iz tabora. Cezar je naprijed poslao konjaništvo da
napada i zaustavlja posljednji odred, dok ih je sam u stopu slijedio. Tako
su se svakog trenutka protivnički bojni redovi sukobljavali s našim
konjaništvom.

79. Ovakav je bio način borbe. Lako naoružane čete bile su svrstane
u posljednjem odjelu, a usto se više njih obično zaustavljalo na
proplancima. Ako su se morali popeti na brdo, tad ih je sama priroda
zaštićivala, jer su s uzvisina zaklanjali svoje upravo oni koji su bili
odmakli naprijed. Ako je pred njima iskrsnula neka dolina ili obronak, a
oni koji su otišli naprijed nisu bili kadri priskočiti u pomoć četama u
pozadini, tad su konjanici s visova odapinjali strijele. Tada je zapravo
prijetila velika pogibao. Što im je drugo preostalo nego da zapovjede
legijama, kad su se približili takvim mjestima, da se zaustave u maršu i da
odvažno navale na konjaništvo. Kad bi konjaništvo uzmaklo, onda su se
svi morali naglo spustiti u dolinu da je prijeđu te da se ponovo sklone na
uzvisine. Njihovi im konjanici nisu mogli mnogo pomoći. Imali su ih
dovoljno, ali ti su bili zbog prijašnjih okršaja toliko prestrašeni da su ih
morali svrstati u sredinu kolone, a onda još i braniti. Nitko se nije usuđivao
skrenuti s puta, da ga ne bi zarobilo Cezarovo konjaništvo.

80. Dok se ovako vodila borba, oni su mogli odmicati sporo i lagano,
a često su se morali zaustavljati da bi svojima u nevolji pomogli. To se i
tada dogodilo. Kad su već bili prevalili 4000 koraka, a konjaništvo ih
započelo jače potiskivati, zauzeli su visoko brdo i tu se utaborili, ali samo
onim dijelom tabora koji je bio sučelice protivniku. Marvu nisu rasteretili.
Kad su opazili da se Cezar utaborio i razapeo šatore a konjanike razaslao
po krmu, odmah su još istoga dana oko šestoga sata krenuli na put. Nadali
su se da će se naši vojnici zadržati, jer su konjanici bili prije krenuli. Kad je
to Cezar razabrao, ostavio je prtljagu i krenuo za njima. Kao zaštitu ostavio
je nekoliko kohorti, a onda zapovjedio da oko desetog sata dođu za njim
nabavljači krme i da se konjanici pozovu natrag. Konjaništvo se brzo
vratilo da bi ponovo obavljalo svoju svakidašnju dužnost na putu. Žešća se
borba vodila kod posljednje kolone; ova je gotovo počela bježati, dok je
poginulo više vojnika i nekoliko centuriona. Cezarova je vojska stupala u
stopu za protivničkom i sva je bila u njenoj neposrednoj blizini.

81. Premda sad nisu imali vremena potražiti zgodno mjesto za tabor,
a nisu ni naprijed mogli krenuti, ipak su bili prisiljeni zaustaviti se i
utaboriti se blizu vode, ali na mjestu koje je bilo vrlo neprikladno. Cezar
nije izazivao borbu zbog razloga što sam ih već bio spomenuo. Onoga dana
nije dopustio da se razapnu šatori da bi svi njegovi bili spremniji za potjeru
ako protivnici odluče putovati bilo po danu bilo po noći. Kad su uočili
nedostatke svoga tabora, cijelu su noć naprijed pomicali šančeve i
zamjenjivali jednu vrst tabora s drugim taborima. Isto su to učinili sutradan
od rane zore; cijeli su dan utrošili za takav posao. Ukoliko su s pomoću
opkopa išli naprijed, utoliko su bili udaljeniji od vode. Ovu su nepriliku
mogli ukloniti samo drugim nevoljama. Prve noći nitko nije otišao po
vodu, a ni po namirnice nisu nikoga poslali. Cezar je želio da ih takve
neprilike počnu gušiti, te da se na silu predaju, a ne da on zametne odlučnu
bitku. Ipak ih je pokušao nasipom i šancem opkoliti, da na taj način spriječi
njihove iznenadne provale. Poslije toga, mislio je, morat će se predati. Oni
su svu tegleću marvu pobili, ponajprije zato što su oskudijevali u hrani, a
drugo zato što im je ona bila smetnja za provale.

82. U tim su poslovima i vijećanjima prošla dva dana. Trećeg je dana

rad bio dobro napredovao. Protivnici su, da bi omeli Cezarov plan
opkoljavanja, oko desetog sata dali znak, izveli legije i postavili ih u bojne
redove ispred tabora. Cezar je s posla pozvao legije, a onda je zapovjedio
da se okupi cijelo konjaništvo. Zatim je svrstao bojni red. Mislio je da bi
mu ugled bio umanjen ako bi vojnici opazili da se on, koga svi poštuju i
slave, boji izaći u otvorenu borbu. Ipak su ga oni poznati razlozi potaknuli,
pa nije nikako htio prihvatiti borbu, jer bi mu to, kad bi i natjerao
protivnike u bijeg, slabo koristilo za potpunu pobjedu kod one male
daljine. Kad je od tabora do tabora bilo otprilike 2000 koraka. Dvije trećine
toga prostora zauzela su dva bojna reda, dok je jedna preostala za provalu i
juriš vojnika. Da je bitka započela, tad bi se zbog blizine jednog i drugog
tabora pobijeđeni mogli skloniti. Zbog toga je odlučio da se opire ako budu
navaljivali, ali nikako da sam otpočinje bitku.

83. Afranijev je bojni red bio svrstan u dvostrukom redu od pet

legija, dok su na trećem mjestu bile svrstane kohorte pomoćne vojske.
Cezarov je bojni red bio trostruk. U prvoj su vrsti bile četiri kohorte od pet
legija, a za njima su stajale u rezervi po tri od svake legije. Za ovima je
bilo isto toliko drugih, ali svaka sa svojom legijom. Strijelci i praćkari bili
su usred bojnoga reda, dok je konjaništvo zaštićivalo njihova krila. Kad su
tako svrstali svoje bojne redove, onda su se jedan i drugi, kako se čini,
držali svojih odluka. Cezar je bio odlučio da neće započinjati bitku ako na
to ne bude prisiljen, a Afranije da će ometati Cezara u njegovu poslu. Sad
su jedan i drugi čekali. Bojni su redovi ostali na okupu do sunčeva zalaska.
Zatim su se i naši i protivnici povukli u svoje tabore. Sutradan je Cezar
htio dovršiti započeto utvrđivanje, a Afranije potražiti prijelaz preko rijeke
Sikora, ne bi li na svaki način pokušao neki mogući prijelaz. Čim je to
opazio Cezar, poslao je lako naoružane germanske vojnike i nešto
konjaništva prijeko, dok je straže smjestio zbijenije duž obale.

84. Zato su protivnici, potpuno pritisnuti svim mogućim neprilikama,

kad im već četiri dana konji nisu imali krme, a sami su trpjeli zbog
oskudice vode i nestašice drva i žita, zatražili sastanak i to po mogućnosti
što dalje od očiju vojnika.
Ali kad Cezar nije pristao na to, već kad je rekao da će pristati ako
žele sastati se javno, predali su kao taoca Afranijeva sina. Zatim su došli na
ono mjesto koje je Cezar bio odredio.
U prisutnosti jedne i druge vojske Afranije je rekao ovo:
– Nitko nema prava da se ljuti ni na vojskovođe ni na vojnike što
nisu htjeli prekršiti prisegu koju su dali zapovjedniku Gneju Pompeju.119
Ipak smo svi udovoljili svojim dužnostima i mnogo smo nevolja pretrpjeli.
Kakvu bijedu nismo okusili? Sad smo kao divlje zvijeri opkoljeni. Ostali
smo bez vode, a protivnici nam ne dopuštaju da se ni za korak maknemo s
mjesta. Naše tijelo ne može više podnositi muke, a ni duša svu tu sramotu.
Zato i priznajemo da smo pobijeđeni. Molimo Cezara i preklinjemo, ako
još ima za nas milosrđa, da nas ne prisiljava da pribjegnemo krajnjem
sredstvu.
Afranije je to izrekao što je mogao poniznije i smjernije.

85. Cezar je ovako odgovorio:

– Nikome nije dolikovalo da se ovako potuži i žali. Svi su ostali
ispunili svoju dužnost. Ja sa svoje strane na taj način što se nisam u
zgodnom trenutku i na prikladnom mjestu htio pobiti, samo da bi bilo sve u
najboljem redu za mir. A moja vojska zbog toga što je poštedjela i zaštitila
one koje je imala u svojim rukama, premda su nam nanijete mnoge
nepravde i pobijeni mnogi drugovi. S druge strane, vaši su vojnici sami
dragovoljno nastojali oko mira, dok su pritom mislili da se moraju brinuti
za živote svih nas. Zbog toga su svi redovi vojske pokazali lijep stupanj
milosrđa, ali su jedino vojskovođe zazirali od mira. Oni su pogazili pravo
dogovora i primirja, pa su poubijali neupućene i dogovorom zanesene
vojnike. Njima se eto dogodilo ono što ponajviše doživljavaju previše
tvrdoglavi i naprasiti ljudi kad se zapravo vrate na to što su nedavno
prezirno odbacivali, a onda to požele žarko. Ali, kad su se ti vojskovođe
preda mnom unizili, ja ne želim tim povodom ojačati svoju vlast, nego
hoću da raspuste upravo onu vojsku koju su već toliko godina protiv mene
vodili. Zar je zbog nekog drugog razloga u Hispaniju bilo poslano šest
legija dok je sedma ovdje bila unovačena, a onda, zar je toliko veliko
brodovlje bilo opremljeno a na njima iskusni vojskovođe i vojnici, zar zato
da se pokore obje provincije u Hispaniji, kad te zbog dugotrajna mira nisu
trebale nikakvu pomoć? Zar nije jasno da se sve to opremilo odavna protiv
mene? Protiv mene se uvodi nova vrsta vlasti u Rimu, dok isti onaj čovjek
gospodari pred vratima grada Rima svim njegovim institucijama, a pričinja
se da odsutan toliko godina vlada dvjema najratobornijim provincijama.
Protiv mene se izvrću prava magistrata, pa se ne šalju u provinciju kao do
sada oni koji su odslužili konzulsku ili pretorsku službu, nego oni koje je
samo nekolicina zavoljela i odabrala. Protiv mene je i to, a ne vrijedi
nikakav izgovor zbog mojih godina, da bih jedino na poziv morao preuzeti
vojsku, a ne zato što sam prokušan u prošlim ratovima. Za mene jedinoga
ne vrijedi ono što se uvijek dopuštalo svim zapovjednicima, tj. da se poslije
sretno završena rata vrate u svoj dom počašćeni nekom čašću ili barem bez
sramote, a onda da raspuste vojsku. Ja sam sve strpljivo podnosio i dalje ću
podnositi! I u ovom trenutku ne želim vam preoteti vojsku i zadržati je za
sebe, premda mi to ne bi bilo teško, nego želim da nemate četa koje biste
protiv mene poveli. Zbog toga, kako rekoh, vi ćete otići iz pokrajina, a
vojsku ćete raspustiti. Ako to učinite, ja nikome neću ništa nažao učiniti.
To je jedini i posljednji uvjet za mir!

86. Ove su Cezarove riječi osobito bile mile i ugodne vojnicima, što
se prema svemu moglo razabrati, jer su opravdano ti koji su strepili da ih
ne zadesi neko zlo doživjeli da su nagrađeni otpustom iz vojske.120 Svi su
vojnici odreda, kad se počelo raspravljati gdje će se i kada će se vojska
raspustiti, povicima i mahanjem ruku otvoreno pokazivali i zahtijevali da
ih se pusti odmah, jer ne vjeruju da će se to uistinu uza svu zadanu riječ
ostvariti ako se bude odgađalo na dulje vrijeme. Pošto se na jednoj i na
drugoj strani malo razgovaralo, stvorio se zaključak da se oni koji imaju
dom ili posjed u Hispaniji odmah puste, a ostali kad stignu do rijeke Vara.
Cezar je osobno zajamčio da im neće ništa nažao učiniti te da ih nitko neće
prisiliti da njemu polože prisegu protiv svoje volje.

87. Cezar je obećao otpuštenim vojnicima da će im dijeliti žito sve

dok ne stignu na obale rijeke Vara. Dodao je da će sve ono što je netko
izgubio u borbi, a to se nalazi u posjedu njegovih vojnika, biti vraćeno
onome koji je izgubio. Sve je izgubljeno pravedno procijenio i za to
vojnicima isplatio naknadu u novcu. Kad god su vojnici htjeli da im se u
međusobnim razmiricama pravedno presudi, polazili su k Cezaru da im on
bude sudac. Kad su legije od Petreja i Afranija tražile plaću, a oni se
izgovarali da još nije rok za isplatu, i kad zamalo nije buknula buna,
zamolili su i oni Cezara da u tom pitanju bude pravičan sudac. Cezarovom
presudom bili su jedni i drugi zadovoljni. U dva dana razišla se otprilike
trećina vojske. Još je Cezar zapovjedio da dvije njegove legije marširaju
naprijed, a da ih ostale prate u stopu, te da ne podižu tabor daleko jedne od
drugih. Taj je posao povjerio Kvintu Fufiju Kalenu. Prema toj odredbi
putovalo se iz Hispanije do rijeke Vara, a onda se razišao ostali dio vojske.
 DRUGA KNJIGA

1. Dok se to događalo u Hispaniji, Cezarov legat Gaj Trebonije

započeo je opsjedati Masiliju na taj način što je s dvije strane podigao
nasip i počeo primicati bojne tornjeve, zaštitne krovove i kolibe samom
gradu. Prva je strana bila sasvim blizu luke i brodogradilišta, dok je druga
bila ondje gdje je prilaz iz Galije i Hispanije i to na onoj primorskoj obali
koja je bliže ušću Rodana. More oplakuje Masiliju gotovo s triju strana,
dok se u četvrti dio grada dolazi s kopna. Štoviše, i na toj strani prirodni
položaj i visok nasip okružuju prostor što dopire pod toranj. Zato ga je
teško opsjedati. Da bi sve poslove obavio, Gaj Trebonije naručio je veliko
mnoštvo tegleće marve i radnika iz cijele provincije. Još je zapovjedio da
se doprema pruće i građa. Kad je sve to nakupio, nasuo je nasip visok 80
stopa.

2. U Masiliji je pak već odavna za rat bilo toliko svakovrsna

materijala i bojnih sprava da se nikakve bojne kolibe pokrivene šibljem
nisu mogle tome oduprijeti. Kolci dugi 12 stopa sa željeznim vrhom, a
bačeni velikim hitalima, zaboli bi se kroz četverostruki pleter čvrsto u tlo.
Zato su naši vojnici počeli praviti hodnike spojivši međusobno debele
grede.121 Kroz ovakve su hodnike vojnici rukama nosili građu i
napredovali u gradnji nasipa. Naprijed je išla rovka široka 60 stopa, a nju
su načinili zato da bi izravnali tlo. Ona je bila građena od čvrsta drva i
pokrivena svakovrsnim materijalom koji ju je mogao braniti od vatre i
kamenja. Ipak je veličina utvrda, visina bedema i tornjeva kao i mnoštvo
balista sprečavalo napredovanje u poslu. Usto su i Albičani češće
provaljivali iz grada i sipali vatru na naš nasip i tornjeve. Sve su to naši
vojnici umjeli lako svladati; štoviše, pošlo im je za rukom da neprijateljima
nanesu veliku štetu i da otjeraju u grad one koji bi se usudili jurišati.

3. U to je vrijeme Lucije Nazidije, iako o tome Kurion nije vodio

brigu niti je to očekivao, brodovljem prošao kroz Sicilski tjesnac i uplovio
u Mesanu. Nazidija je Gnej Pompej poslao s brodovljem od 16 lađa među
kojima su neke bile okovane da priskoči u pomoć Luciju Demiciju i
Masiljanima. Nazidije je u luci Mesane iz brodogradilišta odveo jednu lađu
jer su Senat i gradski prvaci bili pobjegli zbog iznenadna straha. Tu je lađu
uključio među svoje i tako doplovio do Masilije. Potajno je naprijed poslao
lađicu da bi mornari obavijestili Domicija i Masiljane o njegovu dolasku.
Preko izaslanika ih je nagovarao da bi se njegovom pomoći upustili u
borbu s Brutovim brodovljem.

4. Masiljani su poslije prvoga poraza porinuli u more onoliko starih

brodova iz brodogradilišta koliko im je bilo potrebno da dopune pređašnji
broj u svome brodovlju. Lađe su vrlo pažljivo popravili, a imali su velik
broj veslača i kormilara. Ovim su lađama pridružili ribarske lađe koje su
natkrili da bi veslači bili osigurani od udaraca strijela. Zatim su na lađe
ukrcali strijelce i baliste. Kad su ovako naoružani opremili i brodovlje,
ukrcali su se, dok su ih svi starci, majke i djevojke preklinjanjem u plaču
molili da pomognu u krajnjoj pogibelji svome gradu upravo onako hrabro i
smjelo kao što su se iskazali u nedavnoj borbi. Poznato je da ljudska narav
obično griješi kad je nenadani i neznatni događaji previše osokole ili vrlo
uplaše. Tako se i tada dogodilo. Dolazak Lucija Nazidija jako je oduševio
građane i ispunio ih posebnom nadom. Kad se digao povoljan vjetar,
isplovili su iz luke i krenuli u smjeru Tauroenta, a to je bila masilijska
tvrđava gdje se nalazio ukotvljen Nazidije i tu rasporedio svoje brodovlje.
Ponovo su jedni druge osokolili za borbu i onda se međusobno
posavjetovali. Desno je krilo bilo dodijeljeno Masiljanima, a lijevo
Nazidiju.

5. Ovamo je otplovio Brut kad se uvećao broj njegovih lađa, jer uz

one što su prema Cezarovoj naredbi bile sagrađene u Arelatu, pridošlo je
još šest zarobljenih masilijskih lađa. Ove je nedavno popravio i iznova
opremio. Zato je Brut osokolio svoje vojnike i rekao im da poslije poraza
prezru one koje su unatoč svih njihovih snaga svladali. Tako je pun nade i
raspoloženja krenuo protiv njih. Iz tabora Gaja Trebonija lijepo se moglo
vidjeti s uzvišice kako u gradu sva mladost što je ostala kao i svi stariji po
godinama udruženi s djecom i ženama u molitvi pružaju ruke k nebu ili
polaze u hramove besmrtnih bogova te ničice pred njihovim kipovima
mole od njih pobjedu. Nikoga zapravo nije bilo koji ne bi mislio da je
njihova sudbina povezana sa srećom toga dana. Doista, na lađe su se
ukrcali odlični mladići i vrlo ugledni odličnici raznog uzrasta i to na izričit
poziv i molbu, pa su svi znali, ako ih zadesi kakva nesreća, da ništa drugo
više neće moći poduzimati, ali ako pobijede, tome su se nadali, da će ili
svojim vlastitim snagama ili tuđom pomoći spasiti grad.
 6. Kad se bitka zametnula, nije ih napustilo hrabro raspoloženje jer
su imali na pameti one opomene što su ih maloprije čuli od svojih, pa su se
tako hrabro borili kao da takav isti zanos neće nikad više moći pokazati.
Ako izginu u borbi, onda ih ta sva sudbina neće zadesiti mnogo prije negoli
ostale građane, koji će poslije pada grada pretrpjeti isti ratni udes.
Kad su se naše lađe malo razmakle, protivnici su se mogli koristiti
vještinom svojih kormilara i brzinom samih lađa. Ako bi slučajno naši
mornari u zgodnoj prilici bacili željezne kuke i zakvačili koju lađu, oni bi
odmah svojima priskočili u pomoć. Ujedinjeni s Albičanima, bili su dorasli
za borbu izbliza, a ni u jednaštvu nisu mnogo zaostajali za našima. Tako bi
oni s manjih lađa iznenada odapeli mnoštvo strijela na naše vojnike koji se
tome nisu nadali. Na taj su način mnoge izranili. S dviju lađa troveslarski
opazili su brod Decima Bruta. Lako su ga prepoznali prema ratnoj
zastavi.122 Zato se u zaletu upute na njegovu lađu. Brut je opazio pogibelj,
pa je brzinom lađe postigao toliko da je nešto dalje od njih u pravi trenutak
odmakao. One su se u zaletu međusobno sudarile, te su jedna i druga
stradale zbog sraza. Jednoj se skršio kljun, te je cijela bila onesposobljena
za plovidbu. Kad su to opazili zapovjednici s lađa koje su bile najbliže
Brutovu brodu, navalili su na njih u toj nesreći i brzo ih obje potopili.

7. Šesnaest Nazidijevih lađa nije bilo sposobno za manevriranje, te

su uskoro morale napustiti borbu. Zaista, njih nije ni pogled na dom kao ni
preklinjanje rođaka moglo oduševiti za krajnje izvrgavanje pogibelji. Zato
nije nijedna od njegovih lađa propala. Bilo je potopljeno pet masilijskih
lađa, dok su četiri bile zarobljene, a jedna je pobjegla k Nazidijevu
brodovlju.
Kad se jedna, koju su poslali naprijed da izvijesti Masiliju o bici, već
bila primakla gradu, sav je narod izašao na ulice. Kad su saznali kako je
borba završila, počeli su kukati i jaukati, kao da je sam grad propao. Ipak
su se Masiljani ponovo počeli pripremati za buduću obranu grada.

8. Legionarski su vojnici, koji su gradili desnu stranu utvrda, prema

učestalim neprijateljskim provalama uočili da će im uvelike biti od pomoći
ako pod bedemom kao branik sagrade toranj od opeka. Isprva je bila niska
i neugledna, građena za iznenadne napadaje. U nju bi se sklanjali, iz nje su
se branili ako bi na njih navalio koji jači odred. Iz nje su se zalijetali da
tjeraju i progone neprijatelja. Njene su strane bile široke po 30 stopa, dok
je debljina zida bila od pet stopa. Budući da je iskustvo uz vještinu učitelj
svemu, uvidjeli su poslije da će im biti od veće koristi ako je izgrade u
visinu. To su ovako učinili.

9. Kad je toranj svojom visinom dosegao prvi kat, zazidali su taj dio
da ne vire grede koje bi neprijateljska vatra mogla upaliti. Njih je s vanjske
strane pokrivao zid od tesana kamena. Ponad toga kata nadogradili su opet
iz opeka toliko koliko su ih zaklanjali zaslon i bojne kolibe. Odozgo su do
ruba stijena poprijeko postavili dva balvana, da pridržavaju stupove koji će
biti krov tornju.123 Na te su balvane u ravnom kutu položili poprečne grede,
dok su na grede pribili daske. Grede su bile nešto dulje, pa su provirivale iz
zida. To su učinili zato da bi mogli za nešto pričvrstiti zastirače koji će ih
braniti i odbijati udarce dok sami budu zidali pod ovim gredama. Krov su
zatim prekrili odozgo opekom i ilovačom da im neprijateljska vatra ne
nanese neku štetu. Povrh toga nagomilali su krpetine da strijele s balista ne
bi probile krov i da kamenje s katapulta ne slupa opeke. Zatim su od
sidrene užadi spleli tri zastirača124 koji su bili dugi koliko i zid tornja; bili
su četiri stope široki. Njih su objesili na trima stranama okrenutim prema
neprijateljima oko tornja. Pričvrstili su ih na grede što su provirivale. Već
su prije bili iskusili da ih jedino takva vrsta zaklona može obraniti od
strijela i teških hitaca, jer oni ne mogu probiti njihovu površinu. Kad je
dovršeni dio tornja bio čvrst i siguran od svakog neprijateljskog udarca,
onda su odvukli zaslone k drugim utvrdama. Zato su počeli krov tornja
podvalcima s prvoga kata pomicati i dizati. Kad su ga toliko nadigli koliko
su se spuštali zastirači, skriveni i sigurni pod tim zaklonom započinjali su
zidati zidove od opeke. Onda bi ga ponovo po drugi put pridigli i tako
pripremili mjesto za gradnju. Kad je došlo vrijeme za gradnju drugoga
kata, uzidali su na isti način grede što su izvana pokrivale opeke. Tad bi s
ovoga kata ponovo podizali krov i zastirače. Na taj su način zaklonjeni i
bez rana sagradili šest katova. Ondje gdje im se činilo da je potrebno
ostavili su kod zidanja otvore za hitala.
10. Kad su se uvjerili da ovakvi tornjevi mogu braniti sve utvrde
unaokolo, počeli su graditi rovku dugu 60 stopa od dvije stope debelih
greda, da bi se protezala od tornja što su ga izgradili od opeke do tornja na
neprijateljskom bedemu. Oblik je rovke bio ovaj. Najprije su na tlo položili
dva jednako duga balvana udaljena jedan od drugoga četiri stope. U njih su
usadili stupove visoke pet stopa. Tad su ih međusobno spojili, ali ne jako
strmo, rožnicima na koje su imali postaviti grede da natkriju rovku.
Odozgo su na rožnike postavili grede debele dvije stope. Pričvrstili su ih
sponama i čavlima. Dolje na kraju rovkina krova i na donjem rubu svake
grede pribili su četverokutne letve debele četiri palca, da bi držali opeku
kojom će to pokriti. Zatim su prekrili grede, koje su strmo i redom jedna do
druge bile pričvršćene i na rožnicima počivale, opekom i ilovačom, da bi
rovka bila osigurana od vatre koju su obično bacali s bedema. Onda su
opeke prevukli kožom da se ne razmoče ako bi neprijatelji žljebovima
pustili vodu. Da kožu ne bi uništila vatra ili kamenje, prekrili su je
platnom. Cijelo su to djelo koje su štitile bojne kolibe završili kod samog
tornja. Potom su pod rovku podmetnuli valjke kao pod lađu i odjednom je
izvan očekivanja neprijatelja primakli neprijateljskom tornju, te se rovka
dodirnula bedema.

11. Građani, prestravljeni zbog ove iznenadne nevolje, počeli su

dovoziti polugama kamenje u što većoj količini, pa ga onda počeli bacati s
bedema i obarati. Čvrsta je građevina odoljela udarcima, jer što god je
kamenja palo na nju, okliznulo se niz strminu rovke. Kad su to opazili,
predomislili su se, pa su počeli posude pune zapaljene luči i smole kotrljati
s bedema na rovku. I to, kako se dokotrljalo, tako se i okliznulo. Budući da
su posude padale sa strane, naši su ih uklanjali dugim prutovima i vilama.
Tad su naši vojnici počeli pod rovkom polugama kidati donje kamenje u
zidovima bedema, a to je bio temelj tornja. Rovku su naši branili s tornja
od opeke lakim i vješto odapetim strijelama. Neprijatelji su se morali
skloniti s bedema i tornjeva. Nije im bilo dopušteno da prema želji brane
bedem. Kad su naši vojnici iz onog tornja što im je bio nadohvat izvadili
više kamenja, odjednom se srušio dio tornja, a ostalo se nakrivilo kao da će
pasti. Tad su se neprijatelji prepali da će im naši grad opljačkati, pa su
goloruki s bijelim vrpcama125 oko čela svi provalili kroz gradska vrata
napolje i počeli kao u molitvi pružati ruke prema legatima i našim
vojnicima.

12. Zbog ovoga događaja zapeo je cijeli ratni plan, jer su se vojnici
prestali boriti; primamila ih je želja da čuju i vide što se događa. Čim su
neprijatelji stigli k legatima i vojnicima, popadali su ničice i počeli
preklinjati da pričekaju dok ne dođe Cezar. Govorili su da im je jasno da je
grad pao, jer su utvrde razrušene, a bedemi potkopani. Zato i žele odustati
od obrane. Boje se da ih nitko od grabeža neće zaštititi kad on stigne, ako
to sam ne bude osobno zapovjedio. Ako toranj bude porušen, onda nitko
neće moći spriječiti vojnike da u nadi za plijenom ne prodru u grad i
cijeloga ga ne razruše. To su i tomu slično govorili kao upućeni ljudi,
izazivajući milosrđe i ganuće.

13. Njihovo je preklinjanje ganulo legate, te su uklonili s utvrde

vojnike i odustali od juriša, ali su kod utvrda ostavili straže. Tako su na
neki način sklopili primirje i čekali dok Cezar ne dođe. Nitko nije više
odapeo strelicu s bedema, a ni naši nisu odapeli. Svi su postali bezbrižni i
nemarni kao da je borba završena.
Već prije je Cezar u pismu bio strogo naredio Treboniju da ne
dopusti da se grad na juriš zauzme, jer bi vojnici prezirući odmetništvo i
prkos Masiljana, a i ogorčeni zbog svojih dugotrajnih muka, sasjekli sve
odraslije. Štoviše, oni su i prijetili da će to učiniti. Zato ih je u tim
trenucima Trebonije jedva zadržao da ne bi u grad provalili. Vojnici su bili
gnjevni jer im je izgledalo da je Trebonije uzrok što nisu zauzeli grad.

14. Naprotiv, neprijatelji su na nepošten način tražili trenutak i

priliku za prijevaru i lukavstvo. Poslije nekoliko dana, odjednom u podne,
dok su se neki naši vojnici zbog velikog umora udaljili a drugi počivali na
samim utvrdama i dok je oružje bilo sa strane, neprijatelji su provalili na
vrata i, kako je puhao povoljan vjetar, potpalili utvrde. Vjetar je raznio
vatru, te je odjednom planuo nasip, zasloni, rovka, baliste i toranj. Sve je to
izgorjelo prije nego što si se mogao zapitati što se dogodilo.
U toj su iznenadnoj nesreći naši pograbili oružje na koje su se
namjerili, dok su drugi naglo jurnuli iz tabora. Navalili su na neprijatelje,
ali ih nisu mogli progoniti na njihovu bijegu zbog toga što su drugi sipali
strelice i kamenje s bedema. Uzmaknuli su pod zid i tu zapalili rovku i
toranj od opeke. Tako je u jednom trenutku propala muka od nekoliko
mjeseci zbog neprijateljske nevjere i žestoke bure. Sličan su napad
pokušali izvršiti Masiljani. Pomoglo im je isto nevrijeme, pa su provalili iz
grada i počeli se boriti s većim pouzdanjem kod drugog tornja i nasipa.
Bacili su veliku količinu vatre. Budući da su naši bili popustili u svojoj
pažnji, jučerašnja im je nesreća bila opomena, te su sve za obranu
pripremili. Onda su mnoge protivnike poubijali, druge satjerali u grad, a da
ovi nisu ništa obavili.

15. Trebonije je sve ono što je izgubio počeo još većom marljivošću
vojnika raditi i popravljati. Čim su vojnici opazili da im je propala tolika
muka i spremanje zbog nesreće, a posebno ih je zaboljelo što će njihovo
junaštvo izaći na ruglo, jer su im protivnici prekršili zadanu riječ, počeli su,
premda nisu više znali odakle će nabaviti građu, kad je u cijelom
masilijskom kraju bilo posječeno drveće i za drugu svrhu već dovezeno –
to se nikad prije nije čulo – graditi nasip novog oblika s dva po šest stopa
debela zida od opeke s krovom odozgo. Nasip je bio iste visine kao onaj
drveni. Ondje gdje je bio potreban razmak ili je to tražilo slabo drvo
postavljali su stupove i priječnice da služe kao potporanj. Sve ono što su
prekrili pokrili su pleterom, a njega premazali ilovačom. Tako su vojnici
pod zaštitnim krovom, i to s desne strane zidom a sprijeda zaslonom
zaklonjeni, mogli raditi bez pogibelji što god im je trebalo za utvrdu. Posao
je brzo napredovao. Na taj su način vještina i odlučnost vojnika u kratko
vrijeme nadoknadili gubitak i dugotrajni trud. Samo su ostavili vrata u zidu
gdje im se činilo da su potrebna za provalu.

16. Napokon su neprijatelji vidjeli da je sve ono što su se nadali da se

dugo vremena neće moći popraviti za nekoliko dana trudom i naporom
tako popravljeno da je bila isključena svaka prilika za podvalu ili
neprijateljsku provalu, a uopće se nije moglo ni pomisliti da bi strijele
mogle naškoditi vojnicima ili vatra utvrdama. Naši su se osim toga uvjerili
da se na ovakav način može cijeli grad opkoliti zidom i tornjevima, osobito
na onim mjestima gdje mu se može po suhu prići. Zato protivnici neće
moći ostati na utvrdama, jer je vojska, tako se činilo, upravo prizidala
bedem uz gradski zid, te su rukom mogli ubaciti strijelu. Neprijatelji su se
uvjerili da im hitala nisu ni od kakve koristi, a u njih su se mnogo
pouzdavali, i to zbog blizine, te da se s našim vojnicima kad se razvije
borba sa zida i tornjeva ne mogu mjeriti u junaštvu. Zbog toga su se
Masiljani željeli predati pod prvobitnim uvjetima.

17. Marko Varon, koji se nalazio u Onostranoj Hispaniji, u početku

je vrlo srdačno govorio o Cezaru kad je saznao za događaje koji su se
dogodili u Italiji. To je radio zbog toga što se nije pouzdavao u Pompejev
uspjeh. Ovako je obrazlagao svoj stav: – Pompej mi je predao legatsku čast
i mene obvezuje prisega, ali s druge strane nije nimalo slabija veza koja me
veže s Cezarom. Znam koja je dužnost legata koji s odanošću obavlja
povjereni posao, ali isto tako znam kolika je njegova snaga, a kolika je
odanost cijele provincije prema Cezaru! – Ovako je otprilike s mnogima
razgovarao a da se pritom nije uopće opredjeljivao ni za jednoga ni za
drugoga.
Poslije, kad je bio obaviješten da je Cezar zauzet kod Masilije i da su
se Petrejeve čete udružile s Afranijevom vojskom, kao i to da su se okupile
jake pomoćne čete, dok se još drugima nadaju i očekuju ih iz provincija
koje su pristale uz Pompeja; zatim, još kad je čuo što se poslije dogodilo,
pogotovo ono s nestašicom hrane kod grada Ilerde i kad mu je o tome
Afranije pisao opširno ali i preuveličano, onda se i on stao okretati na onu
stranu na kojoj je bila sreća.

18. On je novačio vojnike po cijeloj provinciji, popunio je svoje dvije

legije i njima pridodao oko 30 kohorti pomoćnih četa. Opskrbio se velikom
količinom žita, da bi ga poslao Masiljanima a isto tako Afraniju i Petreju.
Gađanima je zapovjedio da sagrade deset novih ratnih brodova, dok je više
njih naručio u Hispalu. Sav je novac i sve dragocjenosti iz Herkulova
hrama prenio u grad Gad. Tamo je poslao šest kohorti za njegovu obranu,
dok je grad predao na upravu Gaju Galoniju, rimskom vitezu a Domicijevu
prijatelju. Taj je ovamo stigao jer ga je bio uputio Domicije da bi se u
njegovo ime brinuo oko nekog nasljedstva. Onda je sve oružje koje su
narod i država posjedovali prenio u Galonijev dom. Inače je sam na
narodnim skupštinama ogorčeno napadao Cezara. Često je s govornice
objavljivao da je Cezar za svoju nesreću otpočeo borbu, zatim da je velik
broj njegovih vojnika prešao na Afranijevu stranu. Tvrdio je da je o tome
pouzdano obaviješten i to od povjerljivih znanaca. Zato su se rimski
građani u onoj provinciji prepali; on ih je čak prisilio da mu obećaju za
obranu države 18 000 000 sestercija i 20 000 funti srebra, a 120 000
mjerica pšenice. Onim gradovima za koje je držao da su odani Cezaru
određivao bi teže terete; tamo bi odvodio posade i na sud izvodio nevine
ljude. Ako bi se netko usudio samo pisnuti protiv vlade, odmah bi mu
imanje zaplijenio. Najzad, svu je provinciju prisilio da se njemu i Pompeju
obveže svečanom prisegom.
Kad je saznao što se dogodilo u Ovostranoj Hispaniji, počeo se
spremati za rat. Ovako ga je mislio organizirati. Namjeravao je s dvjema
legijama krenuti u Gad i tu da budu na okupu brodovi i žito. Ali je upravo
tu saznao da je sva provincija uz Cezara. Ipak je mislio da rat neće biti
teško voditi na otoku ako se opskrbi žitom i lađama.
Dotle je Cezar, premda su ga hitni poslovi zvali u Italiju, odlučio da
rat dokrajči, jer je znao da je Pompej mnoga dobročinstva učinio u
ovostranoj provinciji i da se u njoj nalaze mnogobrojni njegovi štićenici.

19. Zbog toga je u Onostranu Hispaniju uputio dvije legije na čelu s

pučkim tribunom Kvintom Kasijom, a sam je pošao u brzom maršu sa 600
konjanika naprijed i pismeno zapovjedio do kada želi da se poglavice i
prvaci svih država sastanu s njim u Kordubi. Kad su glasnici njegovu
zapovijed pronijeli cijelom provincijom, nije bilo nijednoga grada koji nije
poslao dio svojih vijećnika u Kordubu; nije izostao ni jedan imalo ugledniji
rimski građanin. Istovremeno je rimski konvent u Kordubi svojom
inicijativom zatvorio Varonu gradska vrata, onda je zapovjedio da se po
tornjevima i bedemu razmjeste čuvari, te je zadržao dvije kohorte, zvane
naseljeničke126 jer su onamo slučajno došle, da brane grad. Tih su istih
dana Karmoni istjerali sami od sebe iz svoga grada, koji je bio najjači u
cijeloj provinciji, tri kohorte koje je bio doveo Varon za posadu u gradsku
tvrđavu. Ujedno su zatvorili gradska vrata.

20. Varon se posebno žurio da što prije stigne u Gad kako mu

protivnici ne bi spriječili prolaze i putove. Toliko je bila velika odanost
provincije prema Cezaru. Kad je bio ponešto odmakao na putu, dobio je
pismo iz Gada u kome su ga prijatelji obavještavali da su se gradski oci,
čim su saznali za Cezarovu zapovijed, s tribunima kohorti koje su ondje
stacionirale dogovorili da će potjerati iz grada Galonija, a grad i otok
sačuvati za Cezara. Kad su stvorili takav zaključak, pisalo je u pismu, oni
su obavijestili Galonija neka dragovoljno, dok može, bez pogibelji napusti
Gad, jer ako to ne učini, oni će to silom sprovesti. Tako je strah nagovorio
Galonija da ode iz Gada.
Čim se to razglasilo, odmah je jedna od dviju legija, koja se zvala
Urođenička,127 pred očima Varona digla bojne znakove iz tabora i pobjegla
u Hispal. U tom se gradu slobodno utaborila pod trijemovima a da nije
izvršila nikakvo nasilje. Postupak ove legije toliko se svidio rimskim
građanima onoga konventa da ih je svatko kao goste primao u svoj dom.
Zbog svih ovih događaja Varon se jako prestrašio. Kad je skrenuo s
puta i javio da će doći u Italiku, obavijestili su ga njegovi pristaše da su mu
gradska vrata zatvorena. Sad, kad nije bilo izlaza, obavijestio je Cezara da
je spreman predati legiju onome koga on označi. Cezar je k njemu poslao
Seksta Cezara128 s naređenjem da je njemu preda.
Varon je predao legiju, a onda je došao k Cezaru u Kordubu. Pred
njim je čestito položio račune o svojoj upravi. Predao mu je sav novac koji
se zatekao u njega, a usto mu je kazao gdje i koliko ima žita i brodova.

21. Cezar je u Kordubi održao skupštinu na kojoj je svima prema

rodu i staležu zahvalio, i to rimskim građanima što su se trudili da grad
zadrže u svojoj vlasti, Hispancima što su istjerali posade, a stanovnicima
Gada što su skršili pokušaje protivnika i sami se oslobodili. Zahvalio je
vojničkim tribunima i centurionima koji su onamo bili došli kao
zapovjednici posada i na kraju što su svojom hrabrošću potpomogli držanje
građana. Onda ih je oslobodio obveza da daju novac što su ga bili obećali
Varonu za javne svrhe. Vratio je zaplijenjena dobra onima za koje je
doznao da su ih izgubili jer su suviše slobodno govorili. Neke je nagradio u
ime države i svoje, dok je ostale osokolio lijepim nadama za budućnost.
Dva je dana proboravio u Kordubi, a onda je krenuo u Gad. Naredio je da
se sav novac i zavjetni darovi koje su bili prenijeli iz Herkulova hrama u
privatni dom ponovo vrate u hram.
Na čelo pokrajine postavio je Kvinta Kasija i dodijelio mu četiri
legije. Sam je za nekoliko dana doplovio u Tarakon s Varonovim i onim
lađama koje su morali stanovnici Gada sagraditi za Varona. U Tarakonu su
ga očekivala poslanstva gotovo iz cijele ovostrane provincije. I tu je nekim
gradovima iskazao počasti u ime svoje i u ime države, pa napustio zemlju i
kopnenim putem stigao u Narbon, a odatle u Masiliju. Tu je saznao da je u
Rimu predložen zakonski prijedlog o diktaturi, a da ga je pretor Marko
Lepid imenovao za diktatora.

22. Na Masiljane je pala svaka nevolja. Potpuno su oskudijevali u

hrani, a dvaput su pretrpjeli poraz na moru. Često su provaljivali iz grada,
ali su uvijek bili potučeni. Osim toga, napala ih je kuga, ponajprije, jer su
dugo vremena bili opsjednuti, a onda i zbog promjene hrane. Hranili su se
starim prosom i pokvarenim ječmom, što su ih za svaki slučaj bili odavna
spremili u magazine. Zatim se srušio obrambeni toranj, a velik se dio
bedema rasklimao. Izjalovila se njihova nada da će im provincije i vojska
priteći u pomoć jer su saznali da su sada u Cezarovoj vlasti. Zbog toga su
odlučili da se predaju bez ikakve krajnje primisli.
Kad je Lucije Domicije saznao za namjeru Masiljana, spremio je
nekoliko dana prije tri lađe od kojih je dvije predao svojim prijateljima, a
na jednu se sam ukrcao. Sačekao je dok se smirilo burno vrijeme, a onda je
otputovao. Njegovu su lađu prepoznale lađe što su prema Brutovoj
zapovijedi i svakidašnjem običaju stražarile u blizine luke, pa su zato digle
sidra i počele ga progoniti. Jedna je lađa izmicala i nije šuštala na bijegu,
bila je to upravo Domicijeva – nevrijeme je učinilo da se izgubila iz vida
svojih progonitelja. Zapovjednici drugih dviju od straha su okrenuli smjer i
lađe su uplovile u luku.
Masiljani su izvan grada iznijeli oružje i hitala kao što im je bilo
zapovjeđeno. Onda su morali izvesti lađe iz brodogradilišta i iz luke, te
najzad izručiti novac iz državne blagajne.
Kad su to učinili, Cezar ih poštedi više zbog slave i starine grada
nego zbog njihovih zasluga. Tu je ostavio dvije legije kao posadu, dok je
ostale poslao u Italiju, a sam je krenuo u Rim.

23. U isto je vrijeme Gaj Kurion krenuo sa Sicilije u Afriku. Budući

da je načelno prezirao vojsku Publija Atija Vara, od četiri legije koje mu je
povjerio Cezar preveo je prijeko samo dvije i 500 konjanika. Poslije
plovidbe od dva dana i tri noći pristao je uz obalu na onom mjestu koje se
naziva Ankvilarija. Mjesto je udaljeno 22 000 koraka od Klupeje, a ljeti je
to bila zgodna luka jer je zatvaraju dva produljena rta. Na njegov je
dolazak kod Klupeje čekao mladi Lucije Cezar s deset ratnih brodova. Ove
je brodove nasukane na kopno poslije gusarskoga rata Publije Atije
zapravo popravio u Utici za taj rat, ali kad je ugledao velik broj lađa,
odmah je pobjegao. Pristao je uz najbližu obalu svojom troveslarkom,
ostavio ju je uz žalo i onda kopnom pobjegao u Hadrumet. Ovaj je grad
čuvao s posadom od jedne legije Gaj Konzidije Longo. Kad je Cezar
pobjegao, ostale su lađe uzmakle u Hadrumet. Za Cezarom je pošao u
potjeru kvestor Marcije Ruf s dvanaest lađa što ih je Kurion bio doveo iz
sicilskih luka da bi pratile teretne lađe. Kad je ugledao uz žalo napuštenu
lađu, privezao ju je uz svoju i odvukao. Onda se s ostalim brodovljem
vratio Kurionu.

24. Kurion je poslao Marcija s lađama naprijed u Utiku. Sam je

krenuo s vojskom onamo i nakon dva dana marša došao je do rijeke
Bagrada. Tu je s legijama ostavio legata Gaja Kaninija Rebila. Sam je
odjahao naprijed s konjaništvom da razgleda Kornelijev tabor,129 jer se
općenito mislilo da je to mjesto za tabor vrlo pogodno. To je bila gorska
kosa što se ravno pružala prema moru, s obje strane strma i stjenovita, ali
se ipak nešto laganije spuštala nizbrdo niz onu stranu koja je bila okrenuta
prema Utici. Odavle do Utike ima prečicom nešto više od 1000 koraka. Na
tom je putu vrelo u koje more duboko dopire, pa je onaj kraj naširoko pod
vodom. Ako ga netko želi mimoići, mora 6000 koraka obilaziti naokolo
dok ne stigne u grad.

25. Kad je pregledao to mjesto, opazio je da je Varov tabor kod vrata

koja su se zvala ratna podignut uz bedem i grad, pa ga prirodni položaj, tj.
s jedne strane sam grad Utika a s druge kazalište koje se nalazilo pred
gradom, dobro zaklanja svojim debelim zidinama. Put je do tabora inače
bio gotovo neprohodan i uzak. Istovremeno je uočio da na svim cestama
vrvi od velikog mnoštva koje je odasvud dovodilo i odnosilo robu za koju
se držalo iz straha od nenadana rata da je treba dopremiti iz sela i njiva u
grad. Tamo je poslao konjaništvo da sve što se prevozi razgrabi i zaplijeni
kao ratni plijen. U isto je vrijeme Var poslao iz grada u pomoć 600
konjanika Numiđana i 400 pješaka koje je kralj Juba prije nekoliko dana
bio uputio gradu Utici kao pomoć. Taj je bio Pompejev prijatelj, 130 jer je
on bio gostinski prijan njegova oca. Mrzio je Kuriona jer je kao pučki
tribun predložio da se Jubino kraljevstvo pridruži rimskoj državi.
Oba su se konjaništva sukobila, ali Numiđani nisu bili toliko jaki da
odole prvoj navali naših konjanika. Zato ih je poginulo otprilike 120, dok
su drugi pobjegli u tabor pod gradom.
Međutim, kad su stigli ratni brodovi, naredio je Kurion da se javi
teretnim lađama koje su bile ukotvljene kod Utike, a bilo ih je oko 200 na
broju, da će ih držati za neprijateljske ako smjesta ne otplove prema
Kornelijevu taboru. Kad su bili upoznati s tom naredbom, odmah su digli
sidra, isplovili iz područja Utike i otplovili u onom smjeru kamo im je bilo
zapovjeđeno. Ova je okolnost učinila da je u vojsci bilo svega u izobilju.

26. Potom se Kurion vratio u tabor na Bagradu. Tu ga je cijela vojska

pozdravila klicanjem kao imperatora. Sutradan je poveo vojsku pod Utiku i
onda se utaborio blizu grada. Još nije tabor bio dovršen kad su konjanici iz
stražarske postaje javili da u Utiku dolazi jako pomoćno konjaništvo i s
njima pješaštvo, a sve ih šalje kralj. U isto su vrijeme svi ugledali velik
oblak prašine nad cestom. Ubrzo su vidjeli i prve čete.
Kurion, iznenađen ovom novošću, poslao je naprijed konjanike da
suzbiju prvu navalu i da ih u napredovanju zaustave. Sam je pozvao legije
koje su bile zauzete drugim poslovima i ubrzo ih je svrstao u bojne redove.
Konjanici su otpočeli bitku te prije negoli su se legije mogle u cijelosti
razviti i stupiti u borbu, natjerali su u bijeg sve pomoćne kraljevske čete
koje su bježale u neredu i bez glave. One su čak tako isto i marširale, bez
ikakva reda i discipline. Pobili su isto tako velik broj pješaka, dok se
gotovo cijelo konjaništvo spasilo jer je obalom brzo odmaklo u grad.

27. Sljedeće su noći dva centuriona Maržana prebjegla iz tabora

Kurionova u tabor Atija Vara sa svoja 22 vojnika. Oni su obavijestili Vara
– bilo zato što je istinito bilo njihovo uvjerenje ili zato da mu ugode, jer
obično rado vjerujemo u ono što želimo, a što sami mislimo, nadamo se da
i drugi misle – da je cijela vojska protiv Kuriona, te da bi bilo dobro kad bi
se Var pokazao s vojskom i pružio priliku za dogovor.
Njihovo je mišljenje nagovorilo Vara, i on je sutradan rano ujutro
izveo legije iz tabora. Isto je to učinio Kurion. Jedan i drugi svrstali su čete
u prilično uskoj dolini.

28. U Varovoj je vojsci služio Sekst Kvintilije Var. Za njega smo

rekli da je bio u Korfiniju. Kad ga je Cezar oslobodio, doputovao je u
Afriku, dok je Kurion tamo prevezao one legije što ih je Cezar bio primio u
Korfiniju i to na taj način što su uz neke male promjene među centurionima
ostali netaknuti isti časnici i manipuli. To je bio razlog za Kvintilija da
govori pred vojnicima. Počeo je obilaziti bojne redove Kurionove i
preklinjali vojnike da nipošto ne zaborave prisegu koju su položili pred
Domicijem i pred njim kao kvestorom, a osim toga da oružjem ne idu na
one koji su s njima dijelili istu sudbinu i pretrpjeli iste patnje za vrijeme
opsade. Nagovarao ih je da se ne bore za one koji ih podrugljivo nazivaju
prebjezima. Uz ovo je dodao još neke laskave riječi da bi se vojnici
ponadali darovima ako budu pristali uza nj i uz Atija.
Kad je održao ovaj govor, Kurionova je vojska ostala razvrstana na
mjestu. Zato su jedan i drugi povukli u tabor svoje čete.
 29. Ipak je u Kurionovu taboru sve obuzeo velik strah. On se uskoro
još više pojačao raznim nagađanjima. Svatko je izmišljao svoje
pretpostavke i ponešto od straha dodavao onomu što je od drugoga čuo.
Kad je takvo nagađanje prešlo od jednoga čovjeka i za njega saznali drugi,
dodajući u pripovijedanju opet svoje, onda se činilo da je to raspoloženje i
mišljenje većine.
Vodio se građanski rat. Ljudi su po svojoj naravi takvi da misle da
mogu po svojoj volji raditi i pristajati uz ono što žele. Tako su i one legije
što su se nedavno borile na strani protivnika već bile zaboravile na
mnogobrojne znakove Cezarove dobrote. I municipiji su se ujedinili s
protivničkom strankom, a nitko od plemena Maržana ili Pelignjana osim
onih sinoćnjih nije došao. Štoviše, ono što su vojnici pod šatorima napadali
i zašto su se tužili to se shvaćalo kao vrlo ozbiljno. Ponešto su izmišljali i
oni koji su se pretvarali da su oprezniji.

30. Zbog toga je sazvao ratno vijeće i počeo o cjelokupnom položaju

raspravljati. Neki su iznosili mišljenje da je potrebno na svaki način
pokušati udariti na Varov tabor. Navodili su da je oklijevanje vrlo
pogibeljno kad vojnici započnu ovo ili ono misliti, a onda da je bolje
hrabro iskušati vojničku sreću u borbi nego da nas baš naši opkole i uhvate
i onda nam se ljuto osvete. Bilo je i onih koji su predlagali da se oko treće
noćne straže povrate u Kornelijev tabor, kako bi se vojnici mogli nakon
dužeg vremena odmoriti i pribrati, a onda, ako bi ih i zadesila neka
nesreća, da se mogu na mnogobrojnim lađama sigurnije i lakše vratiti na
Siciliju.
31. Kurionu se nije svidio nijedan prijedlog. Izjavljivao je da u nekim
prijedlozima ima premalo hrabre odlučnosti, a u drugima previše. Jedni
misle na sramotan bijeg, dok drugi drže da je potrebno zametnuti bitku na
nezgodnom mjestu. Zato je rekao:
– Kako se možemo nadati da ćemo zauzeti tabor koji je utvrdila
priroda i ljudska ruka? Kakva je korist za nas ako nas zadesi poraz, pa
odustanemo od opsjedanja? Kao da uspjeh zapovjednicima ne pribavlja
odanost vojnika, a nesreća mržnju? Ako na drugo mjesto premjestimo
tabor, što bi to drugo bilo nego sramotno pobjeći, potpuno izgubiti nadu i
napustiti vojsku na milost i nemilost? Mi ne smijemo dopustiti da čestiti
posumnjaju da im malo vjerujemo, a isto tako nepošteni ne moraju biti
uvjereni da ih se bojimo. Naš bi strah povećao slobodno držanje ovih, dok
bi drugima olabavio volju! Zatim, kad bismo bili uvjereni da se vojska
odmetnula, kao što se govorka, dok ja vjerujem da je to obična laž ili
barem u njoj ne vlada takvo raspoloženje, koliko bi onda bolje bilo da se to
prekriva, a ne da mi sami sve to potvrđujemo! Zar nije dobro ako
prekrijemo neprilike u našoj vojsci kao rane na tijelu, pa da tako ne
ojačamo nade našim protivnicima? Neki dodaju da bismo krenuli o ponoći
da bi oni, kao što mislim, imali zgodniju priliku za svoje zle namjere, jer
ono što stid ili strah prigušuju to se noću olako izvršava. Ja osobno nisam
toliko hrabar da vam predložim udariti na tabor, a nisam ni tako plašljiv da
bih klonuo. Držim da sve ostalo moramo prije pokušati, jer se nadam da će
mi poći za rukom da o svemu tome stvorimo zajednički sud!

32. Tad je raspustio ratno vijeće i pozvao u skupštinu vojnike.

Napomenuo im je kako je Cezaru kod grada Korfinija bila dobrodošla
njihova odanost. On je velik dio Italije za sebe pridobio dobrotom i
njihovim ugledom. Zatim je ovako nastavio:
– Za vama i vašim djelima poveli su se redom svi municipiji. Nije
bez razloga Cezar o vama mislio vrlo lijepo, dok su drugi to shvatili vrlo
ozbiljno. Pompeja je ganuo vaš čin i primjer za druge, jer on još nije ni u
jednoj bici izgubio, a onda je otišao iz Italije. Cezar je mene kao
najmilijega prijatelja, zatim provincije Siciliju i Afriku bez kojih se ne
može braniti grad Rim, povjerio vašoj vjernosti. Ima onih koji vas
nagovaraju da se od nas odmetnete. Što bi njima bilo milije nego da opkole
istovremeno nas te da vas nečasnim postupkom privežu uza se? U svome
gnjevu oni ne mogu ništa sramotnije pomisliti nego da ćete izdati one koji
drže da sve vama duguju i da ćete se predati na milost i nemilost onima
koji su uvjereni da su zbog vas propali! Zar niste čuli što je Cezar učinio u
Hispaniji? Tamo je potukao dvije vojske, svladao dvojicu vojskovođa i
podvrgao pod svoju vlast dvije provincije. Sve je to Cezar obavio u
četrdeset dana otkad su ga neprijatelji ugledali. Zar se mogu oduprijeti
takvi ljudi, sada slomljeni, ako se nisu mogli snaći kad su bili u najjačoj
snazi? Zar želite sada pristati uz pobijeđenog upravo vi koji ste pristali uz
Cezara dok je pobjeda bila nesigurna, kad je sad uistinu jasno na čijoj je
strani ratna sreća, sada kad valja da uberete plod svoje vjernosti?
Pripovijedaju da ste ih vi napustili i izdali spominjući pritom vašu prisegu.
Nego, zar ste vi napustili Lucija Domicija ili je upravo on vas napustio?
Nije li se on odrekao vas koji ste bili spremni pretrpjeti sve nevolje? Zar
nije on potajno tražio spas u bijegu? Nije li vas on izdao, a Cezar milostivo
poštedio? Kako da vas obvezuje prisegom ako je sam prezrevši svoj čin
napustio mjesto zapovjednika, a onda, kao običan čovjek i zarobljenik, pao
u tuđe ruke? Vas očekuje nova dužnost i to da poništite prijašnju prisegu
koja vas obvezuje, a da se obazirete samo na ono što je ustvari postalo
ništavno onda kad se vojskovođa predao i izgubio sva građanska prava!
Naprotiv, mene ne držite za prijatelja, dok volite Cezara. Ne želim da se
pred vama razmećem svojim djelima za vas, jer sve to još uvijek zaostaje
za mojom željom i vašim nadama, ali su ipak vojnici uvijek za svoj napor
tražili nagradu poslije rata! Kako će se on završiti, u to vi ne sumnjate!
Zašto bih onda propustio da ne govorim o svom nastojanju? Zašto da ne
spomenem svoje uspjehe i sreću? Zar niste zadovoljni što sam čitavu
vojsku preveo bez ikakvih gubitaka u ljudstvu i lađama? Zar niste
zadovoljni što sam protivničko brodovlje odmah pri dolasku u prvoj navali
razbio? A zar ste zaboravili da sam dva puta u dva dana pobijedio u
konjaničkoj bici? Sjetite se da sam iz protivničkih luka i zaljeva odveo
dvije stotine nakrcanih lađa, pa ih na taj način primorao da ne mogu ni po
kopnu a ni morskim putem sebe opskrbiti hranom! I sad vi takve uspjehe i
takve vojskovođe tjerate od sebe, da biste slijedili sramotu kod grada
Korfinija, bijeg iz Italije, predaju u Hispaniji, što su sve bila zloguka
znamenja za Afrički rat! Ja sam htio da me nazivaju Cezarovim vojnikom,
ali ste me vi nazvali imperatorom! Ako sada žalite, vraćam vam vaše
odlikovanje,131 ali vratite čast mome imenu da ne bi drugi mislili da ste mi
počast iz rugla dali!

33. Ove su riječi ganule vojnike. Često su ga prekidali da bi se

vidjelo kako ih boli što sumnja u njihovu vjernost. Na završetku skupštine
svi su ga bodrili da bude hrabar i da se ne ustručava zametnuti bitku i tako
iskušati njihovo junaštvo i povjerenje. Poslije toga svi su drugačije mislili,
pa je Kurion odlučio uz potpuno njihovo odobravanje zametnuti bitku čim
mu se za to pruži prilika. Sutradan je izveo vojnike i razvrstao ih u bojni
red upravo na onom mjestu gdje se prošli put bio zaustavio. Ni Atije Var
nije se ustručavao da izvede vojsku, samo zato da ne bi propustio priliku
bilo da pokoleba vojnike bilo da se bori na zgodnom mjestu.

34. Između oba bojna reda pružala se dolina, kao što je prije rečeno,
koja nije bila velika, ali se iz nje izlazilo neprohodnim i strmim putom.
Jedan i drugi čekao je da njome prođu protivničke čete da bi na zgodnijem
mjestu zametnuo bitku. Onda se s lijevoga krila u dolinu počelo spuštati
cijelo Atijevo konjaništvo, a s njim i lako naoružani vojnici. Kad ih je
Kurion ugledao, poslao je protiv njih konjaništvo i dvije kohorte Marucina.
Neprijateljski konjanici nisu odoljeli njihovu prvom naletu, nego su u
jakom galopu pobjegli k svojim četama. Lako naoružani vojnici koji su ih
pratili odmah su ih napustili, dok su ih naši vojnici počeli opkoljavati i
ubijati. Bojni red Varov koji je bio okrenut na ovu stranu vidio je kako
njihovi vojnici bježe i ginu. Tad je Cezarov legat Rebil, koga je Kurion bio
poveo sa sobom sa Sicilije poznavajući ga kao iskusna vojnika, povikao:
– Kurione! Pogledaj kako su se neprijatelji prestrašili! Zašto
oklijevaš i ne iskoristiš ovu zgodnu priliku? – Kurion je samo ovo
odgovorio:
– Neka se vojnici sjećaju onoga što su mi dan ranije obećali!
A onda zapovjedi vojnicima da krenu za njim. Sam je drugima
prednjačio.
Dolina je bila toliko strma da se prvi vojnici ne bi bili lako popeli da
im nisu drugi pomagali. Strah, bijeg i krvoproliće vrlo su zastrašili Atijeve
vojnike, pa im nije bilo ni na kraj pameti da se odupru. Držali su da ih
konjaništvo sa svih strana opkoljava. Zbog toga je cijeli bojni red prije
nego su se naši primakli počeo bježati i uzmicati u svoj tabor.

35. U tom je bijegu neki Pelignjanin Fabije, jedan od posljednjih

centuriona u Kurionovoj vojsci, dostigao prvu četu bjegunaca i iz svega
glasa počeo po imenu zvati Vara, a onda ga tražiti kao da je njegov vojnik i
kao da ga želi nešto opomenuti i kazati mu. Kad je Var, zato što ga je
vojnik više puta zvao po imenu, ugledao centuriona i stao te ga upitao što
želi, onaj je zamahnuo mačem prema Varovu nezaštićenu ramenu i umalo
ga nije smaknuo. Var je za tren podigao štit i tako se spasio od smrtne
opasnosti. Na Fabija su navalili obližnji vojnici i sasjekli ga.
Zbog velikog mnoštva bjegunaca koji su u neredu nagrnuli bio je
zakrčen ulaz u tabor, te je na tom mjestu poginulo više vojnika negoli u
bici. Gotovo su ih htjeli istjerati iz tabora. Poneki su odmah u trku otrčali u
grad. Budući da je prirodni položaj i utvrđenje tabora branilo da mu se
priđe, a usto su Kurionovi vojnici krenuli u borbu a da nisu imali oružje
potrebno za osvajanje tabora na juriš, Kurion je vojsku poveo natrag u svoj
tabor. Svi su se zdravi vratili osim nesretnog Fabija.
 Među protivnicima poginulo je oko 600 vojnika, dok ih je tisuću bilo
ranjeno. Svi su ovi ranjenici, a među njima i drugi, uzmakli tobože kao
ranjeni, a ustvari su od straha pobjegli u grad.
Kad je sve to ugledao Var i vidio da strah vlada dušom njegovih
vojnika, ostavio je u taboru trubača i nekoliko šatora kao da su u njima
vojnici, a onda je oko treće noćne straže potajno u tišini poveo vojsku u
grad.

36. Drugoga je dana Kurion započeo opsjedati grad Utiku i opasivati

je nasipom. Stanovništvo grada bilo se odviklo od rata jer je dugo vladao
mir. Oni su bili veliki Cezarovi prijatelji zbog nekih njegovih
dobročinstava. Ipak je utički konvent, sastavljen od ljudi različita značaja,
bio u velikom strahu poslije nedavnih bitaka. Zbog toga su svi javno počeli
govoriti o predaji, a istovremeno navaljivati na Atija da ne bi svojom
tvrdoglavošću unesrećio druge.
Dok se o tomu privatno i službeno govorilo, stigli su glasnici koje je
bio poslao kralj Juba. On je preko njih poručio da će uskoro sam doći s
velikom vojskom i ujedno je opominjao stanovnike da čuvaju i brane grad.
Ova im je poruka utješila zastrašeno srce.

37. Sve je to bilo javljeno Kurionu, ali on nije htio u početku u to

vjerovati jer se odviše pouzdavao u svoju sretnu zvijezdu. Za to su vrijeme
stizale vijesti i pisma o Cezarovu uspjehu u Hispaniji. Sve ga je to zavelo,
te je mislio da se kralj neće usuditi da išta protiv njega poduzme. Ipak, kad
je saznao da kraljeve čete nisu ni 25 000 koraka daleko od Utike, napustio
je utvrde i povukao se u Kornelijev tabor. Zatim je ovamo počeo dovoziti
žito, utvrđivati sam tabor i dopremati drva. Odmah je još javio na Siciliju
da mu pošalju dvije legije i ostalo konjaništvo. Ovaj je tabor bio zgodan za
dulje ratovanje zbog prirodnog položaja i blizine mora kao i zbog obilja
vode i soli koju su bili nakupili iz obližnjih solana. Drva nije moglo
ponestati zbog velikih šuma, a ni žita, jer su polja bila obilno rodila. Tu se
Kurion ustavio uz pristanak svih svojih da tu očekuju čete i da rat otežu.

38. Kad je sve ovo bilo odlučeno i ratni plan prihvaćen, saznao je od
nekih građana prebjega da je Juba odustao od rata sa susjedima i da je zbog
razmirica s Lepćanima ostao u svome kraljevstvu, dok je vojvodu Saburu
poslao s manjim četama u namjeri da se približi Utici.
Kurion je bez provjeravanja povjerovao tim glasinama, izmijenio je
plan i odlučio upusti se u borbu. Što je tako odlučio, tome je mnogo
pridonijela njegova mladost, hrabro srce, prijašnji uspjeh i pouzdanje u
vlastitu sretnu zvijezdu. Sve ga je to potaklo da je cijelo konjaništvo prije
mraka poslao prema neprijateljskom taboru na rijeku Bagradu. U taboru je
zapovijedao Sabura, o kome sam maloprije govorio, a kralj je išao za njim
sa svim četama i zaustavio se 6000 koraka daleko od Sabure.
Po noći su poslani legati prevalili put i napali neprijatelje koji to nisu
slutili ni tome se nadali. Numiđani su prema nekom barbarskom običaju
bez ikakva reda ovdje i ondje napravili zasjede. Na njih su raštrkane i
svladane snom navalili naši vojnici i poubijali velik broj, dok su mnogi od
straha pobjegli. Onda su se konjanici vratili Kurionu i priveli mu
zarobljenike.

39. O četvrtoj noćnoj straži Kurion je izašao sa svojim četama; pet je

kohorti ostavio u taboru kao obranu. Kad je bio udaljen od tabora 6000
koraka, sreo je konjanike i saznao što se dogodilo. Kad je upitao neke
zarobljenike tko je zapovjednik tabora na rijeci Bagradu, oni su mu
odgovorili jednoglasno: – Sabura!
Želeći da završi svoje putovanje, propustio je pitati za drugo, a kad je
vidio da se približavaju, rekao je: – Vojnici, zar ne vidite kako se riječi
zarobljenika slažu s izjavama prebjega? Nema kralju ni traga ni glasa.
Poslane su slabe čete koje u borbi nisu dorasle ni četi konjanika. Zato se
spremite za plijen, za slavu, da bismo otpočeli jednom misliti na vašu
nagradu i na pohvalu koju zaslužujete!
Značajno je bilo ono djelo što su ga učinili konjanici, osobito kad
usporedimo njihov mali broj s tolikim mnoštvom Numiđana. Ipak, oni su
se i suviše time razmetali, kao što se vojnici rado ponose svojom slavom.
Usto su pred sobom gonili bogat plijen i vodili zarobljene pješake i
konjanike. Kao da se činilo da se zbog svakog izgubljenog trenutka oteže s
pobjedom. Na taj se način nada Kurionova ujedinila sa željama vojnika.
Zatim je zapovjedio vojnicima da ga slijede, a onda je ubrzao pokret, da
navali na neprijatelje uvelike prestrašene zbog bijega. Vojnici, premoreni
od marša cijele noći, nisu ga mogli sustizati; tako su jedni ovdje a drugi
ondje zaostajali. Ali ni ta okolnost nije razočarala Kurionovu nadu.
 40. Sabura je obavijestio Jubu o noćnoj bici. Zato mu je on poslao u
pomoć 2000 konjanika Hispanaca i Gala što ih je imao uza se kao osobnu
gardu, a zatim i pješake u koje je imao najviše povjerenja. Dotle je sam
krenuo polaganim maršem za njima s ostalim četama i sa 60 slonova.
Sabura je naslutio da će Kurion, kad je poslao naprijed konjanike, i sam
naići. Zato je razvrstao konjaničke i pješačke čete i preporučio im da
polako tobože od straha uzmiču, a da će im on kad bude zgodno dati znak
za bitku i zapovjediti kako će se boriti.
Kuriona je tada uz prijašnju nadu obmanula kriva misao. Mislio je da
neprijatelji bježe, te je zato poveo čete s uzvisina u ravnicu.

41. Kad je Kurion po ravnici odmakao, a vojska mu bila od napora

premorena, zaustavio se poslije marša od 16 000 koraka. Tad je Sabura dao
svojima znak, razvrstao bojni red i počeo obilaziti i sokoliti svoje vojnike.
Ipak je pješaštvo samo prividno upotrijebio izdaleka, dok je konjanike
uputio na bojište. Ali i Kurion je počeo sokoliti svoje borce preporučujući
im da se pouzdaju samo u svoju hrabrost. U njegovih pješaka, premda su
bili premoreni, kao ni u konjanika kojih je bilo malo nije ponestalo
raspoloženja i hrabrosti za borbu. Ipak, konjanika je bilo samo 200 na
broju, dok su drugi bili zaostali. I ti, kad god su i gdje su navalili, primorali
su neprijatelja da uzmakne. Nisu ih mogli na bijegu daleko progoniti, a ni
svoje premorene konje jače potjerali. Neprijateljsko je konjaništvo
otpočelo s oba krila obilaziti naš bojni red i s leđa napadati. Kad god bi
kohorte istrčale iz bojnoga reda, čili bi numidski konjanici svojom brzinom
izmakli našoj navali. Zatim bi naše vojnike, kad bi se oni vraćali, obilazili i
rastavljali ih od bojnoga reda. Zato nije bilo strateški sigurno ni ustrajati na
jednom mjestu, ni ostati u bojnom redu, ni istrčavati se i tako se izvrgavati
pogibelji.
Čete koje je poslao kralj često su pojačavale vojnike. U naših je
nedostajalo snage jer su bili umorni, a usto ranjenici nisu mogli ni
napuštati bojni red, a ni drugi ih nisu mogli prenijeti na sigurnije mjesto jer
je cijeli bojni red opkoljavalo neprijateljsko konjaništvo. Naši su vojnici
počeli gubiti nadu u svoj spas te su, kao što obično rade ljudi u krajnjem
trenutku svoga života, ili kukali zbog svoje smrti ili drugovima
preporučivali svoje roditelje, ako se itko od njih spasi u toj općoj pogibelji.
Sve je obuzeo strah i tuga.
 42. Vidjevši da su se svi vojnici prepali i da nitko ne sluša njegove
molbe i poticaje, Kurion je pomislio da ipak postoji neka nada u spas, iako
je sve tragično. Zato je zapovjedio da svi vojnici zaposjednu obližnje
brežuljke i da se onamo smjeste. I ove je presrelo Saburino konjaništvo.
Sad su naši upali u krajnji očaj. Tako je neke poubijalo neprijateljsko
konjaništvo, dok su drugi umrli i bez rana.
Tad je zapovjednik konjaništva Gnej Domicije, okružen malim
brojem, počeo predlagati Kurionu da se bijegom spasi i da se požuri u
tabor. Još mu je obećao da ga neće napustiti. Kurion je sve to odbio i
izjavio da on to ne može učiniti kad je izgubio vojsku koju mu je Cezar
predao na povjerenje, a zatim kako ne misli da se ikad pred njim pojavi.
Poslije toga pao je u borbi.
Iz bitke vratio se vrlo mali broj konjanika. Oni za koje sam kazao da
su otraga za vojskom zaostajali da bi im se konji odmorili vratili su se u
tabor čim su izdaleka opazili bijeg cijele vojske. Pješaci su izginuli svi do
jednoga.

43. Kad je za to saznao kvestor Marcije Ruf koga je Kurion bio

ostavio u taboru, nagovorio je svoje vojnike da ne klonu duhom. Tad su ga
oni počeli moliti i preklinjati da ih na lađama vrati na Siciliju. To im je
obećao i onda zapovjedio kormilarima brodova da predvečer pristanu sa
svim čamcima uz obalu. U ovim prilikama toliko su svi bili zastrašeni da
su jedni govorili kako su stigle čete kralja Jube, dok su drugi izjavljivali da
Var navaljuje s legijama; štoviše, i to da se vidi prašina nad cestom kojom
marširaju. Ništa se od toga nije dogodilo. Isto su tako neki naslućivali da
će uskoro doploviti neprijateljsko brodovlje.
Iz straha svatko se brinuo samo za sebe. Oni koji su bili na lađama
žurili su se da što prije krenu. Njihov je bezglavi bijeg prisiljavao
kormilare prijevoznih lađa da budu pažljivi. S druge strane, malo se lađa
okupilo za službu i na danu zapovijed. Obale su bile prepune vojnika, dok
je navala tko će se prvi od tolikog mnoštva ukrcati bila tolika da su neke
prekrcane od tereta potonule, a onda su zapovjednici drugih lađa, od
bojazni da isto ne dožive, oklijevali da se približe obali.

44. Na taj je način malen broj vojnika i otaca obitelji koji su bili u
milosti mornara ili su ih ganuli mogao doplivati do barki, ukrcati se i
krenuti na Siciliju. Ostale su čete preko noći poslale Varu centurione kao
poslanike da izraze želju za predajom.
Sutradan je kralj Juba opazio vojnike tih kohorti pred gradom.
Izjavivši da su to njegovi zarobljenici, zapovjedio je da se većina njih
smakne. Neke je probrao i poslao u svoju kraljevinu.

Var se žalio da je kralj prekršio prisegu koju mu je bio dao, ali nije
imao smjelosti da se usprotivi kraljevim naredbama. Zatim je kralj Juba
dojahao na konju u grad, praćen velikim brojem senatora. Među njima se
nalazio Servije Sulpicije i Licinije Damasip. Onda je Juba za nekoliko dana
zapovjedio sve ono što je želio da se učini u Utici, te se uskoro zatim vratio
k svojim četama u kraljevstvo.
 TREĆA KNJIGA

1. Cezar je kao diktator održavao izbore. Za konzule su bili izabrani

Julije Cezar i Publije Servilije. To je bila godina kad je Cezar prema
zakonima mogao postati konzul. Kad je to završio, kako je u čitavoj Italiji
bilo teško dobiti novac u zajam te kako se pozajmljeni novac nije vraćao,
odredio je da se izaberu posrednici. Oni su trebali procijeniti zemlje i
imetak, tj. koliko je što vrijedilo prije rata, a onda poslije procjene to
predati vjerovnicima. Mislio je kako je to najzgodnije da bi se uklonila
bojazan pred novim zadužnim knjigama, jer se ta obično javlja poslije
ratova i građanskih nemira; usto je držao da će to potpomoći povjerenju u
dužnike. Na isti je način pred narodom ukinuo, uz prijedlog pučkih tribuna,
osude nekih građana koji su prema Pompejevu zakonu bili osuđeni zbog
mita u ono vrijeme kad je Pompej imao kao zaštitu pomoć legije. Tad je
sud presude donosio u jednom danu. Dok su naime jedni suci preslušavali
svjedoke, drugi su poslije toga donosili presude. Ti su se ljudi ponudili
Cezaru navodeći kao svoju želju da se, ako hoće, može poslužiti njihovim
uslugama. Zbog toga je on ocijenio njihov slobodni pristanak kao iskazanu
pomoć. Ipak je zaključivao da im radije treba vratiti sva prava prema
narodnoj odluci nego da drugi misle da su se njegovom naklonošću
oslobodili. Još bi se moglo pomisliti da je ili nezahvalan kad uzvraća
ljubav za ljubav ili drzak kad narodu otimlje pravo pomilovanja.

2. Zato je za Latinske blagdane132 i za sve komicije upotrijebio

jedanaest dana. Onda se zahvalio na diktaturi i krenuo iz Rima u Brundizij.
Već je prije bio zapovjedio da se tamo sakupi 12 legija i cjelokupno
konjaništvo. Međutim, u luci je vidio samo toliko lađa da je mogao
prevesti tek 15 000 legionarskih vojnika i 600 konjanika. Ova je okolnost
jedino ometala Cezara da brzo završi rat. Štoviše, ni ove se čete nisu
ukrcale u potpunom sastavu jer su mnogi vojnici u tolikim galskim
ratovima postali teški invalidi, pa je još i dalek put do Brundizija prorijedio
njihove redove. Osim toga, zdravlje je svih vojnika teško podnosilo
nepodnošljivu jesen u okolini Brundizija i u Apuliji, jer su stigli iz vrlo
zdravih predjela Galije i Hispanije.

3. Pompej je imao godinu dana vremena da sakuplja vojsku jer je

dangubio miran od neprijatelja. Okupio je veliku mornaricu iz Azije i s
Kikladskih otoka, iz Korkire, Atene, Ponta, Bitinije, Sirije, Kilikije,
Fenikije i Egipta. Usto se pobrinuo da izgradi velik broj novih lađa po svim
brodogradilištima. Zapovjedio je da mu isplate velike svote novca kraljevi
i knezovi iz Azije i Sirije, pa tetrarsi i slobodni narodi Aheje. Mnoge su mu
svote morale isplatiti i zakupničke zadruge po onim provincijama koje su
bile pod njegovom upravom.133

4. Organizirao je devet legija od rimskih građana: pet u Italiji, a te je

već bio preveo, zatim jednu iz Kilikije, sastavljenu od isluženih vojnika, a
kako je bila sastavljena od dviju legija, nazvao ju je "Blizanka", onda jednu
iz Krete i iz Makedonije u kojima su bili stari vojnici, a te su bili otpustili
prijašnji vojskovođe, pa su se vojnici nastanili u tim krajevima. Zatim još
dvije iz Azije koje je bio unovačio konzul Lentul. Potom je okupio veliko
mnoštvo ljudi iz Tesalije, Beotije, Aheje i Epira, te ih je kao dopunu
razdijelio među dvije legije; ovima je pridružio Antonijeve vojnike.134 Uz
ovaj broj ljudstva očekivao je iz Sirije dvije legije pod vodstvom Scipiona.
Imao je još 3000 strijelaca s otoka Krete, iz Lakedemona, s Ponta, iz Sirije
i iz ostalih država. Bile su dvije kohorte praćkara, a svaka je brojila po 600
vojnika. Konjanika je bilo 7000. Dejotar mu je doveo 600 galskih
konjanika, a 500 Ariobarzan iz Kapadokije; isto je toliko dao Kotis iz
Trakije i poslao s njima sina Sadalu. Iz Makedonije ih je bilo 200. Njihov
je zapovjednik bio Rascipol, istaknuti borac. Bilo je 500 Gabinijevih
vojnika iz Aleksandrije; sve su to bili Gali i Germani koje je Aulo Gabinije
ostavio kralju Ptolemeju za gardu,135 a njih je bio doveo na brodovima
Pompejev sin. Sakupio je 800 robova i pastira od svojih pristaša, tri stotine
su dali Tarkondarije Kastor i Domnilaj iz Galogrecije. Jedan ih je osobno
doveo, dok je drugi poslao svoga sina. Komagenac Antioh poslao je iz
Sirije 200; njega je Pompej već prije nagradio velikim nagradama, a
njegovi su konjanici većinom bili strijelci. Ovima je pribrojio Dardance i
Bese, koje je dobio djelomice kao plaćenike, neke iz odanosti a neke po
zapovijedi. Još je pridodao Makedonce, Tesalce i vojnike iz raznih naroda i
država. Na taj je način postigao broj vojnika o kome smo maloprije
govorili.

5. Kupio je vrlo velike količine žita u Tesaliji, Aziji, Egiptu, na Kreti,

u Kireni i po drugim krajevima. Bio je odredio da zimuje u Dirahiju,
Apoloniji i u svim većim primorskim gradovima da bi Cezaru omeo
prijelaz preko mora. U tu je svrhu porazmjestio brodovlje uz cijelu morsku
obalu. Pompej Mlađi bio je zapovjednik egipatskih lađa, azijske je
predvodio Decim Lelije i Gaj Trijarije, dok je sirijske vodio Gaj Kasije, a
rodske Gaj Marcel s Gajom Koponijem; liburnske i ahejske predvodili su
Skribonije Libon i Marko Oktavije. Ipak, cijelom je službom na moru i
mornaricom zapovijedao Marko Bibul i sve vodio. On je bio vrhovni
zapovjednik.

6. Kad je Cezar došao u Brundizij, održao je vojničku skupštinu na

kojoj je ovo kazao: – Kad ste gotovo prispjeli do kraja muka i pogibelji,
ostavite mirne duše roblje i prtljagu u Italiji, a sami se bez tovara ukrcajte
na lađe da bi se što veći broj vojnika mogao ukrcati. Nadajte se pobjedi i
vjerujte mojoj darežljivosti. – Poslije tih riječi svi su vikali: – Zapovjedi
nam što želiš! Što god budeš zapovjedio, mi ćemo dragovoljno izvršiti! –
Uoči januarijskih nona [4. siječnja] lađe su otplovile. Na njima je bilo
ukrcano sedam legija, kao što je maloprije spomenuto. Sutradan je Cezar
pristao uz kopno. Među Keraunijskim stijenama i drugim opasnim
mjestima pronašao je zgodnu i mirnu luku, a jer se bojao da su sve luke
zauzeli protivnici, iskrcao je na mjestu koje se zove Palestra sve vojnike, a
i lađe su sve do jedne stigle neoštećene.

7. U Oriku su se nalazili Lukrecije Vespilon i Minucije Ruf s 18

azijskih lađa; oni su bili njihovi zapovjednici prema naredbi Decima Lelija.
Još se na Korkiri nalazio Marko Bibul sa 100 lađa. Oni se nisu usuđivali
isploviti iz luke, premda je Cezar imao samo 12 ratnih lađa. Među ovima
bile su četiri natkrite. Štoviše, ni Bibul nije imao hrabrosti da napusti luku
jer mu brodovi nisu bili za to pripravni, a veslači su se bili razišli, pa zato
nije mogao dovoljno dugo izaći u susret. Zaista, Cezara su prije ugledali
blizu kopna negoli je glas o njegovu dolasku stigao u one krajeve.

8. Cezar je iskrcao vojnike te je još iste noći poslao lađe natrag u

Brundizij da bi prevele ostale legije i konjaništvo. Taj je zadatak povjerio
Fufiju Kalenu s preporukom da ubrza prijevoz legija. Budući da su lađe
odveć kasno isplovile, nisu se okoristile noćnim vjetrom i pri povratku su
stradale. Kad je Bibul saznao za Cezarov dolazak, u nadi da bi mogao neke
prijevozne lađe zateći, naletio je na njih prazne. Zarobio je oko trideset
lađa i na njima je iskalio svoj gnjev i neraspoloženje zbog svoje
neopreznosti. Zapalio je sve lađe; u toj su vatri izgorjeli mornari i
zapovjednici lađa. Nadao se da će strašna kazna druge opametiti. Poslije
toga zauzeo je brodovima sva pristaništa i obale na svim stranama od otoka
Sazona do Kurika, a usto je pažljivije porazmjestio straže. Dotle je sam za
vrijeme najstrašnije oluje na lađama stražario, pa nije izbjegavao ni jedan
posao i trud, samo da ne bi odnekud Cezaru prispjela neka pomoć koju je
on sam očekivao...

9. Poslije odlaska liburnskih lađa iz Ilirika u Salonu je stigao Marko

Oktavije s onim lađama što ih je imao. Ondje je pobunio Dalmate i ostale
barbare, dok je Isu odvratio od Cezarova prijateljstva. Kad konvent u
Saloni nije mogao nagovoriti ni obećanjima ni predočivanjem pogibelji,
počeo je opsjedati grad. Taj je grad bio utvrđen po prirodnom položaju,
dok ga je još branio brežuljak. Ipak su rimski građani brzo napravili drvene
tornjeve da se njima brane. Budući da su zbog malog broja boraca bili slabi
da se odupru, a usto ih je mnogo bilo ranjeno, upotrijebili su krajnje
sredstvo kao pomoć te su oslobodili sve odrasle robove, odrezali svim
ženama kosu i od nje načinili užad za hitala.
Kad je Oktavije naslutio što namjeravaju, opkolio je grad s pet
tabora, a onda ih započeo u isto vrijeme tjelesno i duševno iscrpljivati
opsadom i jurišima. Budući da su oni bili spremni podnijeti sve, stradali su
ponajviše zbog nestašice žita. Zbog toga su poslali k Cezaru poslanike da
ga zamole za pomoć. Oni su još rekli da će se ostalim nevoljama oduprijeti
kako budu znali i mogli. Kad je prošlo već mnogo vremena i kad su
Oktavijevi vojnici zbog dugotrajnog opsjedanja postali nemarni, stanovnici
Salone uvrebali su priliku oko podne, kad su se protivnici udaljili, pa su
razmjestivši po bedemu dječake i žene, da bi se činilo da je sve kao obično,
okupili u čete one koje su bili nedavno oslobodili te su navalili na najbliži
Oktavijev tabor. Kad su ga zauzeli, navale na drugi, zatim na treći i četvrti
i onda na sve ono što im je bilo na putu. Tako su Oktavijeve vojnike
istjerali iz svih tabora, velik su broj poubijali, dok su preostale i samoga
Oktavija prisilili da bježe na lađe.
Takav je bio završetak opsjedanja.

Već se približavala zima, a Oktavije je, jer je pretrpio tolike poraze,

potpuno izgubio nadu da će zauzeti Salonu, pa je zato otplovio k Pompeju
u Dirahij.
 10. Naveli smo kako je konjanički zapovjednik Lucije Vibulije Ruf
dvaput bio u Cezarovu zarobljeništvu, ali da ga je on oslobodio. Jedanput
se to dogodilo pod Korfinijem, a drugi put u Hispaniji. Cezar je zbog
dobročinstava koje mu je učinio upravo njega držao zgodnim da ga s
porukom pošalje ka Gneju Pompeju, a uviđao je da on ima utjecaja na
njega. Sadržaj je poruke bio ovaj: "Jedan i drugi moramo dokrajčiti našu
tvrdoglavost, zatim da se ne obračunavamo oružjem i da ne izazivamo
sudbinu. I jedan i drugi pretrpjeli smo mnoge nevolje. One bi nam mogle
biti poukom i opomenom da budemo u bojazni pred novim nesrećama. Ti
si istjeran iz Italije, izgubio si Siciliju i obje provincije u Hispaniji; isto
tako izgubio si u Italiji i Hispaniji 130 kohorti rimskih građana. Ja opet
tugujem zbog Kurionove smrti i zbog gubitka tolikog broja vojnika u
Africi kao i zbog predaje vojnika kod Kurikte. Zbog toga moramo
poštedjeti sebe i državu. Zar mi ne dokazujemo našim vlastitim nesrećama
koliko sreća može u ratu? Ovo je sad trenutak za pregovore o miru, dok se
obojica pouzdajemo u vlastite snage i dok nam se čini da smo jednaki. Ali,
ako sreća jednome daruje nešto više, tad se više neće onaj koji će misliti da
je jači obazirati na ponude mira, a usto neće biti jednakim dijelom
zadovoljan jer se u sebi nada da će dobiti sve. Budući da se prije nismo
nagodili, moramo uvjete mira tražiti u Rimu od Senata i naroda rimskoga.
To je korisno za državu, a i njima će se morati svidjeti ako obojica budemo
u skupštini prisegnuli da ćemo tri dana od dana pristanka raspustiti svoje
vojske i pomoćne čete u koje se obojica pouzdajemo. Tako ćemo nužno po
odluci rimskoga naroda i Senata biti jedan i drugi zadovoljni. Ja ću sa svoje
strane da bi ti, o Pompeju, to mogao odobriti odmah raspustiti sve svoje
kopnene čete..."

11. Kad je Vibulije prenio takvu poruku Pompeju (u Korkiri), držao

je vrlo potrebnim obavijestiti ga o nenadanom Cezarovu dolasku, da bi
prema tome mogao stvoriti odluku prije negoli se započne pregovarati o
ponudama. Zbog toga je neprekidno putovao danju i noću. Mijenjao je
konje u svim gradovima da bi požurio svoj put i da bi što prije stigao k
Pompeju i javio mu da je Cezar već tu. Pompej se u to doba nalazio u
planinskom kraju Kandaviji na putu iz Makedonije u zimovnik u grad
Apoloniju i Dirahij. Iznenađen zbog te vijesti, Pompej je brzim marševima
pohitao u Apoloniju da ne bi Cezar zauzeo gradove u primorju. No Cezar
se još istoga dana, kad je iskrcao vojnike, uputio u Orik. Kad je Cezar
stigao pred grad, Lucije Torkvat, koga je Pompej postavio za zapovjednika
u tom gradu i nad posadom sastavljenom od Partina, zatvorio je gradska
vrata i pokušao se braniti.
Ipak, kad je zapovjedio Grcima da se popnu na bedeme i da pograbe
oružje, oni su izjavili da se neće boriti protiv države naroda rimskoga, a
kad su stanovnici grada sa svoje strane pomislili da dobrovoljno pokušaju
primiti Cezara, taj je zapovjednik, očajan i ne vjerujući u bilo kakvu
pomoć, otvorio gradska vrata i predao sebe i grad Cezaru. Cezar ga je
pomilovao.

12. Kad je Cezar zauzeo Orik, tad je bez oklijevanja krenuo u

Apoloniju. Kad je Lucije Staberije koji je bio zapovjednik toga grada to
čuo, počeo je dopremati vodu u tvrđavu i utvrđivati je, a od stanovnika
tražio taoce. Oni su rekli da ih neće dati i da neće ni vrata zatvoriti pred
konzulom jer ne žele drugačije procjenjivati prilike nego što su to učinili
narod rimski i cijela Italija. Kad je Staberije shvatio njihovo raspoloženje,
kradom je pobjegao iz Apolonije. Zatim su građani poslali k Cezaru
poslanike i dopustili mu da uđe u grad. Njihov su primjer slijedili Buliđani,
Amantini kao i ostalie obližnje zajednice i sav Epir. Svi su uputili k Cezaru
poslanike i preko njih obećali da će učiniti ono što on bude zahtijevao.

13. Kad je Pompej saznao za događaje u Oriku i Apoloniji, bojeći se

za Dirahij, požurio se tamo putujući dan i noć. Dotle se govorilo da se
Cezar približava. Budući da je Pompej u žurbi putovao danju i noću i nije
prekidao put, toliki je strah prožeo srca njegovih vojnika da su gotovo svi
iz Epira i bližih krajeva napustili ratne znakove, dok su mnogi bacili
oružje. Marširanje ove vojske bilo je slično bijegu. Ipak, kad je Pompej
došao u blizinu Dirahija i zapovjedio da se izmjeri mjesto za tabor, prvi je
preda nj stupio Labijen, jer je još uvijek vojska bila u strahu, pa je prisegao
Pompeju da ga neće napustiti, nego da će s njim dijeliti sve ono što im
sreća udijeli. Poslije njega su došli vojnički tribuni i centurioni, a onda je
prisegla i čitava vojska.
Cezar je ipak pretekao Pompeja na njegovu brzom putu prema
Dirahiju. Tako ga je oslobodio od žurbe. Cezar se zaustavio na rijeci Apsu
u kraju Apolonijaca da bi branitelji i straže čuvali zaslužne gradove.
Odlučio je da tu pričeka dok ne stignu iz Italije ostale legije, a isto tako da
pod šatorima prezimi. To je isto učinio Pompej; utaborio se s druge strane
rijeke Apsa kad je ovdje okupio sve čete i pomoćnu vojsku.

14. Kad je Kalen ukrcao legije i konjaništvo u Brundiziju na onoliko

lađa koliko ih je imao na raspoloženju prema Cezarovoj naredbi, isplovio
je i uskoro je otišao iz luke. Tad je dobio od Cezara pismo u kome mu je
javljao da je sve luke i obale okupiralo protivničko brodovlje. Kad je to
saznao, ponovo se vratio u luku, a isto tako pozvao natrag sve lađe. Jedna
od lađa koja je bila otplovila dalje i nije se pokorila Kalenovoj zapovijedi
jer u njoj nije bilo vojnika, a zapovjednik joj je bio civil koji je njome
upravljao prema svojoj volji, u plovidbi je otišla do Orika, gdje ju je Bibul
zarobio. On je kaznio sve robove i slobodne, pa i one što su bili nezreli
dječaci; smaknuo ih je sve do jednoga. Tako je spas cijele vojske zavisio o
kratkoći vremena i iznenadnom slučaju.

15. Bibul se nalazio, kako je prije rečeno, s brodovljem blizu Orika.

Kao što on nije Cezaru dopuštao na more i u luke, tako i njega Cezar nije
nigdje u onim krajevima puštao na kopno. Cezar je bio razmjestio straže i
imao u svojoj vlasti sve obale. Bibulovi vojnici nisu mogli nabavljati drva
ni vodu, a ni lađama pristati uz obalu. Zato su bili u velikoj neprilici, te su
trpjeli od oskudice u svakom pogledu jer su morali i hranu kao drva i vodu
prevoziti na teretnim lađama iz Korkire. Jednom se dogodilo da su
iskoristili teške neprilike, pa su kožama kojima su bile natkrite lađe morali
hvatati noćnu rosu. Ipak su sve te nevolje strpljivo i ravnodušno podnosili.
Držali su da ne smiju napustiti luke i obale.
Ali, dok su bili u onoj nevolji koju sam prije spomenuo, a Libon se
sjedinio s Bibulom, obojica su započeli pregovarati sa svojih lađa s
legatima Manijem Acilijem i Statijem Murkom; jedan je od njih
zapovijedao na gradskim zidinama, dok je drugi bio zapovjednik vojske na
obali. Izložili su njima da bi bili voljni razgovarati s Cezarom o vrlo
važnim pitanjima, ako bi im se za to ukazala prilika. Usto su još ponešto
dodali da bi pojačali samo svoje potraživanje i da bi se činilo kao da žele
pregovarati o miru. Međutim, ipak su zatražili da se sprovede primirje. U
tomu su uspjeli. Činilo se da je ono što su oni iznosili značajno, znali su da
to Cezar osobito želi, te su svi mislili da je Vibulijeva poruka donekle
uspjela.

16. Za to je vrijeme Cezar krenuo s jednom legijom da se opskrbi

hranom kojom je oskudijevao i da pridobije ostale gradove. Upravo se
nalazio pred gradom Butrotom koji leži nasuprot Korkiri. Ovdje su ga
Acilije i Murko pismeno obavijestili o Libonovim i Bibulovim zahtjevima,
pa je zato on ostavio legiju i sam se vratio u Orik. Kad je tamo stigao,
pozvao ih je na dogovor. Došao je Libon i opravdao Bibulovu odsutnost,
jer je Bibul bio naprasit čovjek i usto osobni Cezarov neprijatelj već od
doba edilske i pretorske službe. Acilije je pred Cezarom rekao da zbog toga
nije dopustio da Bibul dođe na dogovor da ne bi njegova žestoka ćud
pokvarila dogovor u koji polaže najveće nade i od koga priželjkuje osobitu
korist. Izjavio je da je njegova, tj. Libonova, živa želja uvijek bila da se
nagode i da sporove ne rješavaju oružjem, ali da o svemu tome on ne može
odlučivati jer, prema odluci vijeća, najveću vlast u ratu i u svemu ima
Pompej. Ipak, da će oni kad saslušaju Cezarove zahtjeve poslati Pompeju
poslanike, dok će on sve ostalo sam obaviti. Za to vrijeme neka bude
primirje, dok se ne povrate poslanici, i neka jedan drugome ne nanose
štetu. Ovome je dodao ponešto o svojim prilikama, četama i pomoćnoj
vojsci.

17. Cezar je tad mislio da mu na to ne treba odgovoriti. Ne držimo da

je bilo dovoljno razloga da se to zapamti. Cezar je tražio da mu bude
slobodno da bez pogibelji može poslati poslanike k Pompeju, te da mu ili
oni sami to zajamče ili da ih oni prime i odvedu k Pompeju. Što se tiče
primirja, rat je bio podijeljen, jer oni zaustavljaju njegove lađe i pomoćne
čete, dok on njima ne dopušta opskrbu vodom i izlazak s brodova na
kopno. Ako žele da im to dopusti, onda neka povuku straže s morskih
obala. Ako oni budu sve ovo izvršili, te će i on sa svoje strane održati svoje
obveze. Zato se ipak može nastojati oko izmirenja, ako se to i ne izvrši, jer
ovo nije nikakva zapreka.
Ipak, Libon nije primio Cezarove poslanike i nije zajamčio za
njihovu glavu, nego je sve prebacivao na Pompeja. Jedno je jedino tražio:
primirje, i svim silama radio na tome. Kad je Cezar shvatio da je Libon
uredio sav svoj govor zato da bi izmaknuo sadašnjoj pogibelji i svim
nevoljama, kao i da nema nikakve nade za mir, počeo je razmišljati o ratu.

18. Bibul nije mogao mnogo dana stupiti na kopno, a od studeni i

rada teško je obolio. Budući da se nije mogao liječiti, a nije htio napustiti
preuzetu dužnost, nije bolest prebolio. Poslije njegove smrti
zapovjedništvo nad brodovljem nije prešlo na jednoga, nego je svaki sam
za sebe prema svojoj volji zapovijedao svojim brodovljem.
Kad je Vibulije utišao metež koji je bio nastao zbog Cezarova
nenadanog dolaska, i čim je vidio da je zgodno, pozvao je Libona, Lucija
Lukceja i Teofana. S ovima se obično Pompej savjetovao o najznačajnijim
pitanjima. Tad je počeo govoriti o Cezarovim porukama. Istom kad je bio
započeo govoriti, prekinuo ga je Pompej i nije mu dopustio dalje govoriti.
Tad je rekao:
– Što će meni život ili građansko pravo što bih ga uživao, kako se
čini, po Cezarovoj milosti? Nitko neće moći promijeniti opće mišljenje kad
se bude mislilo da sam se vratio u Italiju iz koje sam otišao Cezarovom
milošću!
Za ovo je Cezar saznao poslije završena rata od onih koji su bili
prisutni prilikom toga razgovora. Ipak je Cezar na drugi način nastojao oko
mira.

19. Između Cezarova i Pompejeva tabora tekla je rijeka Aps. Vojnici

su često međusobno razgovarali. Zato su oni koji su razgovarali šutke
pristali da jedan na drugoga ne odapinju strijele. Cezar je poslao legata
Publija Vatinija na samu obalu rijeke da govori samo o onome što se
odnosi na mir, te neka više puta ponovi gromkim glasom: – Smiju li rimski
građani slati poslanike, kad su to smjeli i bjegunci s pirenejskih planina i
gusari, pogotovo kad nastoje da se građani s građanima ne biju oružjem?
Izrekao je i mnogo toga u blažem tonu, kako je to dolikovalo spasu
njegovu i svih drugih. S druge su mu strane odgovorili da Aulo Varon
poručuje da će sutra doći na dogovor i da će nastojati da poslanici mogu
bez pogibelji doći i kazati ono što žele. Za to su uglavili određeno vrijeme.
Kad su sutradan onamo došli poslanici, s jedne i druge strane okupilo
se mnogo vojnika. Mnogi su dosta očekivali od toga sastanka, dok je
svačije srce zabrinuto čeznulo za mirom. Iz toga mnoštva ljudi istupi Tit
Labijen te započne mirno govoriti o miru i rječkati se s Vatinijem. Njih su
posred govora prekinule strijele koje su strijelci odapeli sa svih strana.
Vatinije se spasio tako što su ga vojnici zaštitili svojim štitovima. Ipak je
više vojnika bilo ranjeno, a među njima i Kornelije Balbo, Lucije
Tiburcije, još neki centurioni i vojnici. Tad je rekao Labijen: – Prestanite
govoriti o miru. Nema među nama mira dok nam ne donesete Cezarovu
glavu!
 20. U to se isto vrijeme Marko Celije Ruf zauzeo za dužnike i na
početku svoga magistrata smjestio je svoje sjedište blizu sudišta glavnoga
gradskog pretora Gaja Trebonija. Obećavao je da će svakome pomoći ako
se tko prizove protiv procjene i isplate što su suci obavljali, kako je bio
odredio Cezar za vrijeme svoga boravka u Rimu.
No dogodilo se, iako je Cezarova naredba bila pravedna, a Trebonije
držao da u ovakvim prilikama treba biti blag i milostiv u presudama, da se
nije našao nitko tko bi se prvi prizvao protiv odluke. Odlika je i osrednje
imućna čovjeka da se ispričava siromaštvom i da se jada na svoju nesreću
ili na zla vremena, pa da onda obrazlaže kako je teško pronaći kupca. Ali
priznati svoj dug, a usto sačuvati vlastiti imetak, tko to može i kakva je to
besramnost! Zato se nitko nije našao tko bi spomenuto tražio. Iz istoga se
razloga Celije pokazao prema vjerovnicima okrutniji nego oni koji su iz
toga izvukli korist. Budući da je tako započeo postupati s drugima, podnio
je prijedlog, da ne bi netko pomislio da se uzalud prihvatio nečasna posla,
da se u roku od šest godina isplati dužni novac bez kamata.

21. Budući da su se njegovu prijedlogu protivili konzul Servilije i

ostali magistrati i on gubio na svome ugledu više nego što je mislio,
odbacio je prvi prijedlog, a onda predložio druga dva, ne bi li na neki način
izazvao ogorčenje u narodu. Jednim je predložio da se zakupcima za
godinu dana opraštaju isplate stanova, a drugim da se stvore nove knjige
zadužnice. Zbog toga je masa navalila na Gaja Trebonija i potjerala ga sa
sudišta. Pritom je bilo i nekoliko ranjenih.
Kad je o tome Servilije izvijestio u Senatu, Senat je odredio da se
Celije ukloni iz državne službe. Prema ovom senatskom dekretu konzul ga
je isključio iz Senata, a kad je želio da pred masom govori, odveo ga je s
govornice. Celije, ogorčen zbog sramote i uvrede, javno se izražavao
pretvarajući se da kani otići k Cezaru, ali je potajno poslao poslanike k
Milonu, a taj je ubio Klodija i zbog toga bio osuđen. Preko njih ga je
pozvao da dođe u Italiju, jer je Milon, koji je nekad priređivao javne igre,
imao još neke ostatke gladijatorske družine. Onda se udružio s njim i
poslao ga naprijed u Turin da pobuni pastire. Kad je sam Cezar stigao u
Kasilin, u Kapui su u isto doba bili zarobljeni njegovi ratni znakovi, oružje
i družina koju su bili poslali iz Neapola da pripremi predaju grada. Budući
da su se saznale njegove namjere, nisu ga pustili u Kapuu, a on je iz straha
za vlastitu glavu, kad je rimska kolonija zgrabila oružje i donijela odluku
da ga treba držati za neprijatelja, odustao od svoje namjere i otišao na
drugu stranu.

22. Međutim, Milon je razaslao naokolo svim municipijima pisma u

kojima je objašnjavao da sve ono što on radi uglavnom radi prema nalogu i
zapovijedi Pompejevoj. Izjavljivao je da mu je takvu poruku isporučio
Vibulije. Na taj je način hitio pobuniti one za koje je mislio da ih tište
dugovi. Kad je osjetio da kod njih nema za njegovo mišljenje pristaša,
otvorio je nekoliko tamnica u kojima su bili zatvoreni robovi i onda s
pomoću njih započeo opsjedati Kosu u ravnici turinskoj. Ovamo je stigao
pretor Kvint Pedije s jednom legijom. Tad je Milona netko pogodio
kamenom s bedema i usmrtio ga. Dotle je Celije, koji je razglasio da je
krenuo k Cezaru, došao u Turin. Za vrijeme svoje buntovne agitacije među
građanima i među Cezarovim konjanicima koji su bili Gali i Hispanci, a tu
se nalazili kao posada, obećao je novac, ali su ga oni ipak ubili.
Na taj su način ti veliki planovi, koji su zbog briga magistrata i
samoga vremena uznemirivali Italiju, bijedno i brzo završili u samom
začetku.

23. Libon je iz Orika krenuo brodovljem kome je bio na čelu, a ono

je bilo sastavljeno od 50 lađa, u Brundizij i zauzeo otok koji se nalazio
pred brundizijskom lukom. Mislio je da je strateški bolje ako postavi stražu
na jednom mjestu gdje naši moraju izlaziti nego ako to isto učini na svim
obalama i lukama. Budući da je iznenada ovamo došao, zarobio je neke
teretne lađe i zapalio ih, dok je jednu natovarenu žitom odveo i tako
uvelike zastrašio naše vojnike. Noću je na obalu iskrcao vojnike i strijelce i
otjerao konjaničku stražu, što mu je olakšao zgodan prirodni položaj, a
onda je Pompeju poslao pismo. U pismu je izložio, ako on želi, neka
zapovjedi da se ostali brodovi izvuku na kopno i onda poprave, dok će on
svojim brodovljem suzbijati pomoćne čete Cezarove.

24. U to se vrijeme Antonije nalazio u Brundiziju. On je,

pouzdavajući se u hrabrost vojnika, ogradio pleterom i zaslonima otprilike
60 čamaca od ratnih brodova, onda je na njih ukrcao izabrane vojnike i
zatim razmjestio čamce, svakoga posebno na više mjesta uz obalu. Zatim je
dvjema troveslarkama koje je bio sagradio u Brundiziju zapovjedio da
isplove do izlaza same luke, kao da žele tobože vježbati veslače. Kad je
Libon opazio da su one dosta isplovile, nadajući se da će ih moći zarobiti,
poslao je protiv njih pet četveroveslarki. Čim su se one približile našim
lađama, naši su veterani pobjegli u luku. Njih je zavela želja da nerazborito
pođu u potjeru. U tom su trenutku odjednom sa svih strana navalili čamci
na neprijatelje. U prvom su jurišu zarobili jednu četveroveslarku s
veslačima i braniteljima, dok su ostale natjerali da sramotno bježe. Osim
spomenutoga gubitka zadesila ih je druga nevolja jer nisu mogli ići po
vodu kad je Antonije po morskoj obali bio porazmjestio konjanike.
Ove su nevolje i sramota primorale Libona da otplovi iz područja
Brundizija i napusti opsjedanje.

25. Bilo je prošlo mnogo mjeseci, a zima je bila na izmaku, ali iz

Brundizija nisu stizale lađe ni legije. Cezar je mislio da je bila zgoda za to,
ali su je njegovi propustili, jer su često puhali vjetrovi kojima su mogli
povjeriti svoja jedra. Ukoliko je više vremena prošlo, utoliko su revnije
stražarili oni koji su zapovijedali brodovljem i još se uvjerljivije nadali da
će odbiti neprijatelja.
Pompej je često u pismima prekoravao svoje da barem spriječe ostalu
Cezarovu vojsku kad ga nisu suzbili u ono vrijeme kad je dolazio. Iz dana
u dan bilo je nepovoljnije vrijeme jer su popuštali vjetrovi. Ta je okolnost
natjerala Cezara da je svojima napisao oštro pismo u Brundizij. U njemu je
nalagao ovo: "Kad uhvatite zgodan vjetar, ne propustite priliku za
plovidbu, pa morali krenuti prema ušću rijeke Apsa ili smjerom na obalu
Apolonijaca i tu privezati lađe." Na tim je mjestima bilo najmanje straže
jer se vojnici nisu usuđivali udaljiti daleko od luke.

26. Oni su sačekali dok se nije digao južni vjetar, a onda su smjelo i
odvažno otplovili i drugog dana prispjeli u Apoloniju. Cijelom su akcijom
upravljali Marko Antonije i Fulije Kalen. Na to su ih svojim oduševljenjem
poticali i vojnici koji nisu pokazivali ni najmanje straha pred bilo kakvom
pogibelji. Kad su ih na suprotnoj obali uočili, Koponije je kao zapovjednik
rodskog brodovlja u Dirahiju izveo lađe iz luke. A kad su se primakli
našim brodovima, vjetar je već bio oslabio, da bi zatim ponovo počeo
puhati kao prije; tako je opet pomogao našima. Ipak Koponije nije odustao
od svoga plana jer se nadao da će uz napor i ustrajnost svojih mornara ipak
moći svladati žestinu nevremena. On je naše jednako progonio i onda kad
su mimoišli Dirahij gonjeni jakim vjetrom. Naše je poslužila sreća, ali su
se ipak bojali navale brodovlja ako bi slučajno vjetar popustio. Pristali su u
luku koja se zvala Nimfej, udaljenu 3000 koraka od Lisa. Kad su uveli lađe
u spomenutu luku zaštićenu od jugozapadnjaka, ali ne i od južnog vjetra,
mislili su da je manja opasnost od nevremena negoli od brodovlja. Ali kad
su pristali, dvodnevni se jugo izmijeni u jugozapadnjak. Kakve li
nevjerojatne sreće!

27. U ovom se slučaju mogla opaziti nagla promjena sreće. Mornare i

vojnike koji su se maloprije bojali za svoj život dočekala je mirna i sigurna
luka, dok su oni od kojih je našima prijetila opasnost morali misliti na svoj
goli život. Vrijeme se izmijenilo, a nevrijeme je zaštitilo naše lađe, dok se
sručilo na protivničke, rodske lađe. Sve su se one, a bilo ih je šesnaest
natkrivenih, razbile o hrid te u brodolomu propale. Veliki je broj veslača i
posade izbacilo more na klisure, gdje su ili izdahnuli ili su ih naši spasili.
Sve ih je Cezar pomilovao i poslao njihovim kućama.

28. Noć je zatekla dvije naše lađe jer su sporije plovile. Budući da
zapovjednici nisu znali gdje su ostali brodovi, usidrili su svoje pred Lisom.
Na njih je Otacilije Kras, zapovjednik Lisa, poslao čamce i više manjih
lađa da bi ih zarobili. Onda je sa zapovjednicima naših lađa počeo
pregovarati, obećavajući da će ih poštedjeti ako se budu predali. Jedna je
od spomenutih lađa prevozila 220 vojnika od nove legije. Ipak, u ovom se
slučaju moglo vidjeti koliko ljudima pomaže neustrašivo srce. Novaci, koje
je prepalo mnoštvo lađa, a izmoreni nemirnim morem i morskom bolešću,
predali su se Otaciliju kad im je zadao vjeru da im protivnici neće ništa
nažao učiniti. Ipak su ih sve, kad su ih preda nj doveli, u njegovoj
prisutnosti okrutno pobili, iako im je bila zajamčena sloboda. No,
vojnicima stare legije, premda ih je nevrijeme bilo iznurilo, nije palo na
pamet da se odreknu starog junaštva, već su počeli pregovarati pretvarajući
se kao da će se predati. Na taj su način proveli prvi dio noći te prisilili
kormilara da pristane uz obalu. Onda su se iskrcali, odabrali prikladno
mjesto i proveli ostali dio noći. U zoru je na njih Otacilije poslao oko 405
konjanika koji su bili kao straža na toj obali; njih je pratio još odred
naoružanih vojnika iz posade. Naši su se obranili, pobili su nekoliko
protivnika, a onda se zdravi vratili k našoj vojsci.
 29. Poslije toga je konvent rimskih građana koji je vladao u Lisu
primio Antonija i pomogao mu svim i svačim. Lis je već prije bio Cezar
njima dodijelio i pobrinuo se da ga utvrde. Otacilije je bojeći se za vlastitu
glavu pobjegao iz grada i otišao k Pompeju.
Kad je Antonije iskrcao sve čete, a u svemu su bile tri stare legije,
jedna nova i 800 konjanika, većinu je lađa poslao natrag u Italiju, da bi
prevele druge vojnike i konjanike. Pontone, tu vrstu galskih lađa, ostavio je
u Lisu s namjerom da bi Cezar mogao progoniti Pompeja ako bi on
slučajno, misleći da u Italiji nema vojske, tamo preveo vojsku. Takve su
kružile glasine. Onda je brzo poručio Cezaru u kome je kraju iskrcao
vojsku i koliko je vojnika preveo.

30. Sve su to u isto vrijeme saznali Cezar i Pompej. Obojica su

vidjeli lađe koje su plovile mimo Apolonije i Dirahija. Zato su oni krenuli
kopnom za njima, iako prvih dana nisu mogli saznati kamo su dospjele.
Kad su i to saznali, svaki je od njih skovao svoj nacrt. Cezar se kanio što
prije sjediniti s Antonijem, a Pompej im je mislio omesti put, ali na taj
način da ih napadne iz zasjede.
Obojica su istoga dana izveli svoje vojske iz stalnih tabora na obali
rijeke Apso. Pompej je to učinio potajno noću, Cezar javno po danu. Cezar
je morao mnogo naokolo obilaziti i daleko i uz rijeku da bi našao mjesto za
prijelaz. S druge strane, Pompej je brzim maršem krenuo protiv Antonija,
jer mu je put bio prohodan a nije morao prelaziti rijeku. Kad je saznao da
Antonije dolazi, izabrao je zgodno mjesto i tu smjestio čete, a nijednoga od
svojih vojnika nije pustio iz tabora. Nije još dopustio da se pali vatra, da
još bolje prikrije svoj dolazak. Ipak su Grci sve to odmah dojavili
Antoniju; ovaj je o tome obavijestio Cezara. Osim toga jedan dan nije
izašao iz tabora. Drugoga je dana k njemu stigao Cezar. Pompej, čim je
doznao da je stigao Cezar, uklonio se s onoga mjesta da ga ne bi opkolile
dvije vojske. Vojsku je poveo u Asparagij koji se nalazio u kraju
Dirahijaca; tu je na zgodnom mjestu utvrdio tabor.

31. U to se vrijeme Scipion poslije nekih gubitaka oko planine

Amana proglasio imperatorom. Zatim je od gradova i vladara zatražio
velike svote novca, a isto je tako od zakupnika svoje provincije utjerao dug
od dvije godine te još unaprijed uzeo novac od zakupa za drugu godinu.
Cijela mu je provincija morala nabaviti konjanike. Kad su se ovi okupili i
kad je napustio neprijatelje i susjede Parte koji su nedavno bili ubili Marka
Krasa,136 a Marka Bibula opsjedali, odveo je legije i konjanike iz Sirije.
Tek je sad u cijeloj provinciji nastala bojazan i zabrinutost od partskog
rata. Ipak, kad su vojnici počeli govoriti da će oni dragovoljno krenuti u
borbu ako ih bude vodio protiv neprijatelja, ali da neće dići oružje onda
ako ih povede na građanina i konzula, poveo ih je u Pergam i u najbogatije
gradove kao u zimovnike. Zatim je obdario legije velikim darovima, a da
bi ih još više za se pridobio, dopustio im je plijeniti gradove.

32. Kroz to se vrijeme nemilosrdno utjerivao novac što ga je zatražio

po cijeloj provinciji. Iz lakomosti se mnogo toga izmišljalo za razne ljude i
dobra. Izvlačio se porez i za robove i za slobodne ljude. Štoviše,
naplaćivali su porez za stupove i vrata, dok su tražili vojnike, oružje,
veslače, hitala i kola. Trebalo je samo pronaći izliku za porez, pa se moglo
svakoga guliti do mile volje. Nisu se samo po gradovima već i po selima i
u manjim utvrdama imenovali posebni ljudi s izuzetnim ovlastima. Koliko
je koji od njih groznije i okrutnije postupao, toliko su ga držali za
valjanijeg čovjeka i građanina. Provincija je bila prepuna liktora i posebno
ovlaštenih činovnika, puna nadstojnika i pobirača poreza. Ti su
hladnokrvno ubirali porez i pritom radili i za vlastitu korist. A da bi prekrili
svoje sramotno ponašanje sjenkom poštenja, govorili su da su istjerani iz
domovine i da ih more sve nevolje. Uz ovo su se plaćale velike kamate; to
se obično događa u vrijeme rata, kad se od svih traži novac. U takvim su
prilikama izjavljivali da je produženje platežnog roka za svakoga osobiti
dar. Zbog toga je u one dvije godine narastao dug same provincije.
Također zbog lakomosti tražili su stalnu svotu novca od rimskih građana u
onoj provinciji, ali ne po glavi, već po naseljima i gradovima. Tad bi
govorili da prema senatskoj odluci novac traže u zajam. Zakupnici su kao i
u Siriji morali zakup platiti unaprijed za drugu godinu.

33. Osim toga, Scipion je zapovjedio da se iz Dijanina svetišta u

Efezu uzme novac koji se od starine ondje prikupio. Kada je u određeni
dan došao u hram, dok ga je pratilo više odličnika senatorskog staleža koje
je bio sam pozvao, primio je od Pompeja pismo u kome mu je javljao da je
Cezar preko mora prešao s legijama, pa zato neka se požuri s vojskom
njemu u pomoć, a sve drugo neka zasad napusti. Kad je pročitao pismo,
otpustio je one koji je bio pozvao, dok se sam počeo spremati za put u
Makedoniju. Za nekoliko dana otputovao je u tom smjeru.
Ta je okolnost spasila riznicu efeškog hrama.

34. Kad se Cezar ujedinio s Antonijevom vojskom, odveo je iz Orika

legiju koju je bio tamo smjestio da zaštićuje morsku obalu. Mislio je da se
mora povući u unutrašnje krajeve i odmaknuti što dalje. Zato, kad su k
njemu došli poslanici iz Tesalije i Etolije da mu izjave svoju lojalnost, a da
će gradovi naroda spomenutih pokrajina sve ono što zatraži ispuniti ako im
pošalje svoje čete, poslao je Lucija Krasa Longina s legijom novaka koja se
zvala Dvadeset sedma i s dvjesta konjanika u Tesaliju, a Gaja Kalvizija
Sabina s pet kohorti i manjim brojem konjanika u Etoliju. Osobito im je
preporučio, jer su ti krajevi bili blizu, da se pobrinu za prehranu. Zatim je
Gneju Kalvinu naredio da s dvjema legijama, Jedanaestom i Dvanaestom, i
s petsto konjanika krene u Makedoniju. Iz ove je pokrajine, i to iz onoga
njenog dijela koji su nazivali slobodnim, došao poslanik Menedem,
najugledniji čovjek u tim krajevima, da izrazi svoju osobitu privrženost
kao i privrženost svih svojih zemljaka.

35. Svi su Etolci s najvećim oduševljenjem primili Kalvizija odmah

pri dolasku. Kad su protivničke posade napustile Kalidon i Naupakt, on je
zauzeo cijelu Etoliju. Poslije je sa svojom legijom stigao u Tesaliju. U toj
su pokrajini bile dvije stranke. Zato mu svi gradovi u provinciji nisu bili
jednako skloni. Tako je Hegezaret, nekadašnji bogataš, pristajao uz
Pompeja, dok je Petrej, mlad i ugledan plemić, svojim imetkom kao i onim
uglednih pristaša od srca pomagao Cezara.

36. U to je vrijeme Domicije došao u Makedoniju. Kad su k njemu

počela stizati mnogobrojna poslanstva iz gradova, saznao je da je stigao
Scipion s legijama. Svi su sad očekivali velike događaje. Svi su o tome
govorili, jer je obična pojava da u novostima glasine nadmašuju istinu.
Nije se zaustavio nigdje u Makedoniji, nego je sa svom vojskom krenuo na
Domicija, ali kad je od njega bio udaljen otprilike 20 000 koraka,
odjednom se uputio protiv Kasija Longina koji se nalazio u Tesaliji. Ovaj
je njegov strateški potez pokazao takvu brzinu da je istodobno stigao glas
da dolazi i da je tu. Da bi mu marširanje bilo lakše, ostavio je Marka
Favonija na obali rijeke Alijakmona, koja dijeli Makedoniju od Tesalije, s
osam kohorti da bi čuvao prtljagu legija. Zatim je zapovjedio da ondje
podignu utvrdu. U isto je vrijeme iznenada stiglo konjaništvo kralja Kotisa
do Kasijeva tabora. On se obično nalazi na putu po Tesaliji. Tad je Kasije,
prestrašen jer je saznao za Scipionov dolazak i jer je ugledao konjanike za
koje je mislio da su Scipionovi, krenuo u planine koje okružuju Tesaliju.
Odatle je putovao prema Ambrakiji. A tad, kad se Scipion požurio da ga
progoni, dobio je pismo od Marka Favonija da je Domicije stigao s
legijama te da on nije u stanju obraniti ona mjesta koja sada drži. Scipion
je odmah poslije primitka pisma krenuo u pomoć Favoniju. Marširajući
dan i noć, stigao je k njemu u pravo vrijeme, jer kad su naišle Scipionove
prethodnice, već se vidjela prašina nad Domicijevom vojskom. Na taj je
način Domicijeva snalažljivost spasila Kasija, a Favonija Scipionova
brzina.

37. Scipion je proboravio dva dana u stalnom taboru na rijeci

Alijakmonu koja je protjecala između njegova i Domicijeva tabora. Trećeg
dana u zoru preveo je vojsku kroz plićake, a kad je postavio tabor, izveo je
svoje čete pred njega svrstavši ih u bojni red. Tad je i Domicije mislio
kako nije vrijeme za oklijevanje, nego da je potrebno izvesti legije i
ogledati se u bici. Budući da je između obaju tabora bila livada duga
otprilike 6000 koraka, Domicije je s vojskom krenuo sve do pod sam
Scipionov tabor. Scipion nije prešao nasip. Domicije je teškom mukom
zadržao vojnike da ne krenu u borbu. Ipak, boja nije bilo jer je potok sa
strmim obalama ispod Scipionova tabora sprečavao naše da napreduju.
Kad je Scipion shvatio želje Domicijevih vojnika i njihovo
oduševljenje za boj, uvidio je da je potrebno da sutradan, i to što ranije,
stupi u borbu, jer mu ništa drugo ne preostaje nego da i preko volje krene u
boj ili da ostane u taboru na svoju sramotu, a ovamo je došao s velikom
nadom u pobjedu! Tako se sve to sramotno završilo jer je nerazborito
otišao naprijed. Zatim je noću, a da nije trubom dao znak, krenuo te
prešavši rijeku vratio se u onaj kraj odakle je došao. Tu je na uzvisini u
blizini rijeke uvrdio svoj tabor.
Poslije nekoliko dana odredio je da se postavi konjanička zasjeda
našima koji su prošlih dana odlazili po krmu. Kad je prema svakidašnjem
običaju stigao zapovjednik Domicijevih konjanika Kvint Var, navalili su
svi oni iz zasjede. Ipak, naši su se hrabro oduprli; svatko se vratio na svoje
mjesto i, štoviše, svi su zajedno udarili na neprijatelje. Pobili su oko 80
protivnika, dok su ostale natjerali u bijeg, a onda su se vratili u svoj tabor.
Naši su izgubili samo dva vojnika.

38. Poslije toga se Domicije, nadajući se da će moći namamiti

Scipiona u bitku, pričinjao kao da ga je snašla velika oskudica hrane, te da
zbog toga mora krenuti dalje. Zato je po vojničkom običaju trubom pozvao
vojnike na polazak, a onda, kad se udaljio oko 30 000 koraka, svrstao je
svu pješadiju i konjaništvo na zgodnom i skrivenom mjestu. Scipion,
odlučivši se na potjeru, poslao je veliki odred konjaništva naprijed da bi
pripazio i točno saznao za Domicijevo kretanje. Kad su zamakli, a prve im
čete ušle u zasjedu, rzanje je konja u njih izazvalo sumnju, pa su počeli
uzmicati. Oni koji su marširali za njima zaustavili su se čim su opazili kako
oni brzo uzmiču. Kad su neprijatelji otkrili zasjedu, naši su, da ne bi uzalud
čekali na druge, udarili na dvije čete koje su bile pred njima. Vrlo malo
njih spasilo se bijegom k svojim vojnicima. Među njima je bio konjanički
zapovjednik Marko Opimije. Ostale su vojnike onih dviju četa naši sasjekli
ili su neke zarobili i onda priveli pred Domicija.

39. Cezar je, kako smo maloprije spomenuli, odveo posade iz

primorja. Tri je kohorte ostavio za obranu grada Orika;137 njima je predao i
stražu nad ratnim brodovima koje je bio preveo iz Italije. Za to je sve bio
zadužen legat Manije Acilije. On je naše brodove poveo u unutrašnji dio
luka iza grada i tu ih privezao uz obalu. Na izlazu iz luke potopio je jednu
teretnu lađu, a do nje postavio drugu. Na izlazu je podigao toranj i smjestio
ga uz sam ulaz. U toranj je smjestio vojnike. Zapovjedio im je da ga brane
od bilo kakva iznenadna napadaja.

40. Kad je za to saznao mladi Gnej Pompej koji je bio zapovjednik

egipatskog brodovlja, došao je blizu Orika te uz pomoć tegljača i užeta
teškom mukom izvukao potopljenu lađu. Na drugu je lađu, što ju je Acilije
bio postavio da stražari, navalilo više brodova na kojima je već prije
sagradio tornjeve jednake visine. Borbu je započeo s veće visine, dok je
umorne borce zamjenjivao čilim snagama. I na drugim je mjestima udarao
na gradske bedeme, i to s kopna ljestvama a s mora brodovljem, sve zato
da bi rastavio protivničku vojsku. Zbog toga su naši vojnici klonuli od
napora i zato što su na njih bile odapete mnoge strijele. Pompej je rastjerao
braniče, svi su poskakali u čamce i pobjegli, a onda je on onu lađu zarobio,
dok je istodobno na drugoj strani zauzeo od prirode napravljen nasip koji
se pružao prema naprijed i od grada stvorio poluotok. Pod četiri
dvoveslarke podmetnuo je valjke, zatim je naredio da se polugama porinu i
uvedu ponovo u luku. Na taj je način s obje strane navalio na ratne brodove
koji su bili privezani uz kopno, ali su trenutno bili bez posade. Četiri je
broda odvukao, dok je druge zapalio. Poslije toga ostavio je tu Decima
Lelija koga je bio preuzeo k sebi iz kruga azijskog brodovlja. Taj nije
dopustio da se u grad dovozi hrana iz Bulida i Amantije. Sam je krenuo u
Lis i u luci je napao na 30 lađa, za prijevoz koje je bio ostavio Marko
Antonije. Sve je te brodove spalio. Zatim je pokušao osvojiti Lis, ali kako
su ga branili rimski građani koji su pripadali toj koloniji i vojnici koje je
Cezar poslao za obranu, morao se tu zadržati tri dana. Za vrijeme jednog
juriša izgubio je nekoliko boraca. Zatim se udaljio, a da ništa nije učinio.

41. Budući da je Cezar saznao da je Pompej kod Asparagija, krenuo

je s vojskom onamo i usput je zauzeo partinski grad u kome je bila
Pompejeva posada. Trećeg je dana stigao u blizinu Pompejeve vojske i na
tom se mjestu utaborio. Sutradan je izveo sve svoje čete, svrstao ih u bojni
red i na taj način pružio Pompeju priliku da se s njim ogleda u borbi. Čim
je Cezar uočio da se Pompej ne miče iz tabora, povukao je natrag svoje
čete i odlučio da mora smisliti drugi plan.
Drugog se dana zaputio prema Dirahiju obilazeći gotovo
neprohodnim i nepristupačnim putovima u nadi da će Pompeja ili satjerati
u Dirahij ili ga odvojiti od grada, jer je tu bio zgrnuo svu hranu i ratnu
opremu za dugotrajni rat. To se i dogodilo, jer u početku Pompej nije
shvatio Cezarovu namisao, znajući da je krenuo prema Dirahiju sasvim
drugim smjerom. Pompej je bio uvjeren da je Cezar krenuo zbog oskudice
u hrani. Kad su ga poslije obavijestile čete izvidnice, krenuo je drugoga
dana u nadi da bi ga mogao na putu preteći. Cezar je naslutio taj njegov
plan, pa je na maršu sokolio vojnike da strpljivo podnose napore. Samo je
na trenutak prekidao marš i to po noći, pa je rano ujutro stigao pod Dirahij.
To je upravo bilo u trenu kad se izdaleka pojavila Pompejeva vojska. Cezar
je pred gradom postavio tabor.
42. Budući da je Pompej bio odvojen od Dirahija, nije mogao
ostvariti svoj plan, pa je zato smislio drugu stratešku zamisao. Podigao je
tabor na uzvisini koja se naziva Petra, a usto je imala i dosta dobro
pristanište za lađe da ih zaklanja od jakih vjetrova. Zatim je zapovjedio da
se tu sakupi nekoliko ratnih brodova, a da se žito i ostala hrana dopreme iz
Azije i iz svih onih krajeva koji su bili pod njegovom vlašću.
Cezar je posumnjao da bi se rat mogao otegnuti, a usto je još
sumnjao i u dovoz hrane iz Italije, jer su pompejevci budno čuvali sve
obale, a njemu još nije stizalo brodovlje koje je već prošle zime bio naručio
u brodogradilištima na Siciliji, u Galiji i Italiji. Zbog toga je poslao svoje
legate Kvinta Tilija i Lucija Kanuleja u Epir po hranu. Budući da su ti
krajevi bili i suviše udaljeni, podigao je na određenim mjestima ambare i
onda naredio susjednim državama da tamo dovoze žito. Također je
zapovjedio da se pokupi sva količina žita koja se mogla naći južnije od
grada Lisa, zatim u partinskoj zemlji i po utvrdama. Ipak je žita bilo vrlo
malo jer je prirodni položaj zemlje koja je krševita i planinska određivao
da se stanovnici uglavnom prehranjuju uvoznim žitom. Žita još nije bilo i
zato što se Pompej prvi bio za nj pobrinuo, kad je sve zalihe prošlih dana
zaplijenio u partinskom kraju.
Dok je oduzimao žito, Pompej je naređivao vojnicima da pljačkaju
po kućama prekopavajući svako moguće skrovište ne bi li u njemu pronašli
žito. Onda je nakupljene količine žita natovario na konje i dopremio u
svoja skladišta.

43. Cezar je za sve to saznao, a onda je prema prirodnom položaju

kraja stvorio odluku. Oko Pompejeva tabora stršilo je nekoliko visokih i
krševitih brežuljaka. Naredio je da ih vojnici zaposjednu i da tamo podignu
neke utvrde. Onda je, ukoliko je priroda dopuštala, povezao utvrde od
jednoga mjesta do drugoga i na taj način šancem zatvarao Pompejevu
vojsku. Na taj je način mislio da će s manjom pogibelji dobavljati svojoj
vojsci hranu kao i žito, jer je u svemu oskudijevao, a usto je Pompejevo
konjaništvo bilo brojčano jače; s druge strane, mislio je da će tom taktikom
spriječiti Pompeja u dobavljanju krme i zbog spomenutih utvrda učiniti
beskorisnim njegovo konjaništvo. Cezar je još nastojao kod drugih naroda
umanjiti Pompejev ugled, u koji se ovaj osobito pouzdavao, kad vanjski
svijet začuje da ga Cezarova vojska opsjeda i da je on kao vojskovođa
nemoćan da se upusti u otvorenu borbu.

44. Pompej se nije htio udaljavati ni od mora ni od grada Dirahija,

pogotovo što je u njemu bio uskladištio svu ratnu opremu, strijele, oružje,
hitala, a u njegovu je luku lađama dovozio žito. Ipak nije mogao spriječiti
Cezara da gradi utvrde. Jedini je put bio da se ogleda u otvorenoj bici. No
to nije mogao zasad učiniti. Preostalo je da se prihvati krajnjeg načina
ratovanja, tj. da svojim posadama zaposjedne što više brežuljaka, da bi
držao veći dio okolice i na taj način uspješno rascjepkao Cezarove čete. U
tu je svrhu podigao 24 branika i njima obuhvatio promjer od 15 000
koraka. Na tom je prostoru dobavljao krmu. Po tom je predjelu velika
površina bila zasijana travom, a ta je trava bila prikladna da se prehrane
konji. Kao što su naši vojnici gradili nepregledne opkope koji su se
protezali od branika do branika, da ne bi na kojoj strani probili Pompejevi
borci i napali naše vojnike s leđa, tako su oni unutar spomenutog prostora
podizali opkope u suvislom redu, da ne bi isto tako naši u njih prodrli i
otraga ih opkolili. Ipak su Pompejevi borci bolje napredovali, jer ih je
brojem bilo više, a kako su bili na unutarnjem prostoru, imali su manji
opseg. Premda Pompej nije ni kanio Cezara potisnuti cijelom vojskom niti
zametnuti borbu, ipak je uvijek kad se pričinjalo da će Cezar zauzeti neko
mjesto slao na zgodna mjesta strijelce i praćkare, a tih je imao veliko
mnoštvo – te su oni mnoge naše vojnike ranili. Usto su se naši počeli jako
bojati strelica, a da bi se obranili, gotovo su svi napravili košulje od pusta
ili od debelih krpetina ili od kože, da bi se očuvali od strijela.

45. Jedan i drugi su pokazali žilavu stratešku otpornost dok su

zauzimali planinske uzvisine. Cezar je nastojao da što jače u obruč stegne
Pompeja, a ovaj sa svoje strane da zauzme što više brežuljaka i da Cezara
obuhvati u što širem krugu. Zbog toga je dolazilo do čestih okršaja. Kad je
tako jednom Cezarova Deveta legija zauzela neki vis pa ga onda počela
utvrđivati, Pompej je nasuprot tom položaju zauzeo brežuljak i tako
otpočeo naše vojnike ometati u njihovu radu. Budući da se s jedne strane
moglo prići ravnicom, najprije je počeo naše napadati strelicama i
praćkarima, a zatim je poslao veliko mnoštvo lako naoružanih vojnika i
naredio da se iznesu hitala. Na ovaj ih je način sprečavao u poslu, jer se
nisu mogli istodobno braniti i utvrđivati nove položaje.
Kad je Cezar opazio da se njegovi vojnici ne mogu sa svih strana
obraniti od napadaja, zapovjedio im je da uzmaknu i da se povuku s onoga
mjesta. Put se spuštao strminom. Zato su protivnici oštrije napadali na
naše; štoviše, nisu im dopuštali uzmak jer su pretpostavljali da od straha
napuštaju borbene položaje.
Pripovijedaju da se u tim trenucima Pompej hvalio pred svojim
vojnicima:
 – Možete me nazvati vrlo nesposobnim zapovjednikom ako
Cezarove legije uzmaknu bez poraza odanle kamo su zbog nerazborite
taktike upale!

46. Cezar je bio zabrinut zbog uzmaka svojih vojnika; zato je

zapovjedio da se posve na kraj brežuljka iznese pleter i postavi sprijeda.
Onda neka se iza njega zaklone vojnici, pa neka još iskopaju jarak srednje
širine, tako da bi samo mjesto bilo nepristupačno sa svih strana. Osobno je
rasporedio praćkare na zgodnim mjestima, da bi bili zaštita našim
vojnicima na uzmaku. Kad je to završeno, zapovjedio je da se legija vrati.
Tad su Pompejevi vojnici počeli silovito i odvažno napadati naše,
čak su ih u stopu progonili. Oborili su zato i pleter što je stajao pred
utvrdama, da bi prodrli preko jaraka. Cezar je zamijetio taj potez
Pompejevih vojnika te je odmah, bojeći se da ne bi izgledalo da su njegovi
vojnici otjerani, a ne odvedeni, kao i to da bi mogao doživjeti gori gubitak,
gotovo na pola puta ohrabrio vojnike preko Antonija koji je bio
zapovjednik te legije, a tek onda zapovjedio da trubači zatrube znak za
juriš. Onda su vojnici Devete legije složno bacili koplja pa trkom jurnuli
od padina brežuljka uzbrdo. Odmah su rastjerali pompejevce; ovi su bježali
bezglavo. Ipak su im sada na bijegu smetali uz razapeti pleter iskopani jarci
i unaokolo zabijeno kolje. Naši su vojnici izmakli bez gubitaka, ali su ipak
pobili više protivnika. S naše strane poginulo je svega petoro. U
posljednjem dijelu povlačenja bili su potpuno mirni. Onda su zauzeli druge
obližnje brežuljke i dovršili gradnju utvrda.

47. Ovo je bila nova i neobična vrsta strategije i to ponajprije zbog

velikog broja radnika, a onda zbog prostora i tolikih utvrda kao i zbog
cijelog načina opsade. Bilo je i drugih razloga, jer tko je pokušao drugoga
opsjedati, taj je, ukoliko je bio brojem konjanika i pješaka jači, udarao na
prestravljena i oslabljena protivnika da ga opkoli kad je u bici bio ili
potučen ili je na neki drugi način stradao i onemoćao. Sve su te okolnosti
uobičajeni znakovi i uzroci opsjedanja da bi se protivniku spriječio dovoz
žita. U tom je slučaju Cezar svježe i borbeno raspoložene čete opkoljavao s
manje svojih vojnika, jer su ove imale veliku zalihu žita. Cezar je znao da
svakoga dana odasvud stiže velik broj lađa s tovarom hrane. Štoviše,
nijedan vjetar nije mogao omesti spomenuto brodovlje a da ne doplovi u
luku sretno.
 Cezar je sve zalihe žita bio potrošio. Sad se nalazio u stisci i
oskudici. Ipak su vojnici sve to vrlo hrabro podnosili. Sjećali su se da su
slično prošle godine bili prepatili u Hispaniji, pa su ipak trudom i
upornošću završili rat. Još su se sjećali kako su pod Alezijom u Galiji
trpjeli oskudicu, a još veću kod Avarika; sjećali su se kako su napokon
pošli s bojnog polja kao pobjednici vrlo moćnih naroda. Zato nisu odbijali
obroke ječma, čak ni graha, dok su stočne hrane zbog blizine Epira imali u
izobilju.
48. Oni vojnici koji nisu sudjelovali u radu našli su neku vrstu
korijenja koje se zvalo "hara". Miješali su ga s mlijekom, pa im je u
oskudici dobro dolazilo. Od korijenja su pravili kruh. Od njega su mijesili
hljebove i to u velikim količinama. Takve su hljebove često bacali
Pompejevim vojnicima kad su im oni dobacivali prezirno riječ glad.

49. Već je žito počelo dozrijevati, pa je i sama nada u obilnu žetvu

pomagala da se lakše snosi oskudica. Često su se mogli čuti i ovakvi
razgovori među vojnicima: – Mi ćemo radije jesti koru s drveća nego
dopustiti da nam izmakne Pompej!
Prebjezi su javljali da je prehrana ljudi, a osobito konja, vrlo loša,
dok je ostali dio tegleće marve izginuo. I higijenske prilike nisu bile dobre
zbog tijesna prostora i gadnoga smrada velikog broja lešina, a usto je
svakidašnji posao zamorio vojnike jer nisu bili na nj naviknuti. Sve je to
povećavala velika oskudica vode, jer je Cezar sve rijeke i potoke koji su
tekli u smjeru mora ili odveo u drugi tok ili ih je nasipima bio zagradio.
Budući da je predio bio planinski, a tijesne doline slične pećinama, zasuo
ih je tako što je naprijed pozabijao u zemlju stupove, onda nasuo zemlju da
ona ispija vodu. Zato su pompejevci morali u oskudici vode tražiti duboka
i močvarna mjesta i još kopati zdence. Takve su bile muke pompejevaca uz
sve druge nevolje. Voda koju su na spomenuti način dobivali bila je vrlo
udaljena od nekih branika, a i iskopani zdenci zbog žege su brzo presušili.
S druge strane, Cezarova je vojska zdravstveno bila dobro, a u obilju je
bilo svake vrste hrane i žita. Ta žito su svojim očima vidjeli kako buja i
zrije zrno. U tom sazrijevanju vidjeli su svoju najbolju nadu.

50. Budući da je vrsta strategije bila nova, jedni su i drugi izmišljali

nove načine ratovanja. Kad bi protivnici opazili prema zapaljenim vatrama
da su naše kohorte noću na straži, svi bi tiho navalili, sasuli mnoštvo
strelica i odjednom se povukli. Naše je to dozvalo k pameti, pa su na
drugom mjestu i na drugi način palili vatre.

51. Za to je saznao Publije Sula, komu je Cezar na odlasku bio

predao zapovjedništvo u taboru, i on se uputio s dvjema legijama u pomoć
kohorti. Čim je stigao, bez napora je rastjerao Pompejeve borce. Nisu
odoljeli navali naših vojnika, jer kad su prve natjerali u bijeg, odmah su i
drugi za njima odmaglili. Ipak je Sula naše pozvao natrag, da ne bi u
gonjenju protivnika previše daleko otišli. Većina misli ovako: samo da je
Sula htio hrabrije goniti protivnike, on je mogao rat završiti. Ipak, ne
možemo ga prekoravati zbog njegova plana, jer jedno je legat, a drugo je
zapovjednik. Dok jedan sve radi po zapovjedi, dotle drugi može prema
svojoj volji stvarati odluke prema cjelokupnoj potrebi određenog slučaja.
Sula, kao zapovjednik kome je Cezar bio povjerio tabor, oslobodio je svoje
vojnike. On je tim uspjehom bio zadovoljan, pa nije htio stupiti u otvorenu
bitku, jer se mogla završiti porazom, a i zato što bi njegovu samostalnu
odluku svatko ocijenio tako kao da je prisvojio ovlasti zapovjednika.
Pompejevi su vojnici teško uzmicali jer su bili krenuli od
neprohodnog mjesta i zaustavili se na uzvisini. Mislili su, ako počnu
uzmicati nizbrdo, a toga su se pogotovo bojali, da će ih naši vojnici odozgo
progoniti. Uskoro je i sunce trebalo zapasti! Nadajući se da će sretno
završiti borbu, tukli su se do mrkle noći. Zbog toga je Pompej prema
prilikama smislio ovaj plan. Zaposjeo je neko brdašce koje je bilo toliko
daleko od našega branika da ga ni lak ni težak hitac nije mogao dohvatiti.
Na tom se mjestu zaustavio i tu je isto tako zadržao svoje čete.

52. U isto se vrijeme još na dvama mjestima ratovalo jer je Pompej,

da bi rascjepkao čete i da im s obližnjih branika ne bi mogli doći u pomoć,
odjednom navalio na više branika. Na jednom je mjestu Volkacije Tul
potisnuo trima kohortama navalu legije i odanle je potjerao. Na drugom su
Germani prodrli preko naših utvrda, pobili dosta vojnika, a onda se
neozlijeđeni vratili k svojima.

53. Tako se u jednom danu odigralo šest bitaka. Tri su bile kod
Dirahija i tri kod utvrda. Kad se poslije ocjenjivao gubitak boraca, nekako
smo otprilike proračunali da je poginulo oko 2000 Pompejevih vojnika,
među njima više dobrovoljaca i centuriona. U tom je broju bio Valerije, sin
Lucija Flaka, koji je kao pretor upravljao Azijom. Naši su vojnici zarobili
šest ratnih znakova. Od naših je poginulo najviše oko dvadeset. Ipak, u
branicima nije bilo vojnika koji nije bio ranjen; tako su u jednoj kohorti
četvorica centuriona izgubila oči. Kako su ti vojnici htjeli Cezaru dokazati
kakve su jade i nevolje pretrpjeli, javili su mu da je otprilike 30 000
strelica palo u branik, a usto su donijeli i štit centuriona Sceve na kome su
izbrojili 130 rupa. Budući da je Sceva bio zaslužan za Cezara i za državu,
Cezar mu je darovao 200 000 sestercija i pred svima proglasio da je
promaknut iz osme kohorte u prvu centuriju legije, jer se znalo da je
njegova izdržljiva hrabrost održala branik. I kohortu je obilno nagradio
dvostrukom plaćom, žitom, odijelom pa drugim darovima i vojničkim
odličjima.

54. Pompej je noću sagradio velike opkope, dok je narednih dana

podigao tornjeve. Kad su gradnje bile 15 stopa visoke, zaštitio je tu stranu
tabora bojnim kolibama. Proteklo je pet dana, te je on napokon dočekao
drugu oblačnu noć. Zagradio je sva vrata tabora da bi spriječila neprijatelja
ako bi pokušao prodrijeti. Onda je početkom treće noćne straže u najvećoj
tišini izveo vojsku i ponovo se vratio u stare opkope.

55. Svih tih dana Cezar je izvodio u ravnicu vojsku spremnu za boj
jer je htio na taj način izazvati Pompeja. Štoviše, došao je do pred sam
Pompejev tabor. Prva je vrsta bila toliko daleko od Pompejeva tabora da je
nijedan borac nije mogao ni lakim ni teškim oružjem dohvatiti. Pompej, da
bi sačuvao poštovanje i dobar glas vojskovođe kod svojih boraca, uvijek je
tako pred taborom razvrstavao vojsku da je treća vrsta stajala uz sam nasip
i da su svu razvrstanu vojsku mogle braniti strijele s nasipa.

56. Prije smo bili rekli da su Kasije Longin i Kalvizije Sabin zauzeli
Etoliju, Akarnaniju i Amfilohiju. Zato je Cezar htio da se domogne Aheje i
da onda još malo proširi svoju vlast. Stoga je onamo poslao Fufija Kalena
kome je dodao Sabina i Kasija s njihovim kohortama.
Kad je Rutilije Lup, koji je po zapovijedi Pompejevoj bio zauzeo
Aheju, saznao za njihov dolazak, počeo je zagrađivati Istam, da ne bi
Fufije provalio u Aheju. Kalen je mirnim putem pridobio Delfe, Tebu i
Orhomen. Neke je gradove zauzeo silom, dok je u ostale državice poslao
legate, da ih oni na lijep način privole da pristanu uz Cezara. To je bio
Fufijev zadatak.

57. Dok su se tako odvijali događaji u Aheji i oko Dirahija, a svi su

znali da je Scipion stigao u Makedoniju, Cezar nije napustio svoj bivši
plan. K njemu je poslao Klodija, svoga i njegova prijatelja. Klodija je k
Cezaru bio doveo sam Scipion i on ga je bez obzira što ga je preporučio
odmah poslije prvih susreta prigrlio kao pouzdana prijatelja. Cezar mu je
predao pismo s preporukom za Scipiona. Ovo je bio sadržaj pisma:
"Sve sam pokušao da dođe do mira. Što se do sada nije ništa u tom
pogledu postiglo, mislim da su oni koje sam bio poslao kao izaslanike za to
krivi, jer su se ustručavali da tobože u nezgodno vrijeme iznesu moje
poruke Pompeju. Budući da Scipion uživa tako velik ugled u Pompejevim
očima, može slobodno reći što misli da je dobro. Osim toga ti, Scipione,
možeš njega nagovoriti i odvratiti s kriva puta. Usto, ti si samostalan
zapovjednik, pa uz ugled imaš i snage da ga na to primoraš. Ako to učiniš,
svi će te kao jedinoga hvaliti za postignuti mir u Italiji, za red u
provincijama kao i za spas države."
Takvu je poruku donio Klodije. Scipion ga je prvih dana rado slušao,
ali ga poslije nije više pustio k sebi na razgovor, jer ga je Favonije, kao što
sam poslije završetka rata saznao, zbog toga prekorio.
Tako se Klodije vratio k Cezaru a da nije ništa obavio.

58. Cezar, da bi lakše zadržao Pompejevo konjaništvo kod Dirahija i

da mu ne bi dopustio nabavljanje krme, zagradio je dva prolaza, za koje
sam rekao da su uski, velikim nasipima i onda tu podigao branike. Kad je
Pompej uvidio da nema nikakve koristi od konjaništva, ponovo ga je
poslije nekoliko dana povukao na lađama u svoje opkope.
Kad je potpuno nestalo krme, vojnici su trgali lišće s drveća, tukli su
tanko korijenje od trske i mrvili ga i time hranili konje. Bili su već davno
potrošili žito koje su posijali unutar samoga opkopa. Morali su s Korkire i
iz Akarnanije poslije duge plovidbe nabavljati krmu. Budući da je bilo
malo, uzimali su ječam i na taj način uzdržavali konjaništvo. Kad je nestalo
ječma, krme i trave pa još i lišća s drveća a konji smalaksali od
iscrpljenosti, tek tada je Pompej pomislio da na svaki način mora pokušati
da se probije.
 59. Među Cezarovim konjanicima bila su dva brata iz plemena
Alobrožana po imenu Roucil i Eg, sinovi Adbucila koji je mnogo godina
bio na čelu svoje države. Oba su brata bili izvanrednih sposobnosti. Cezaru
su u svim ratovima u Galiji pomagali svojom hrabrošću i prijateljstvom.
Zato im je u njihovoj domovini Cezar povjerio najviše službe i onda ih
preko reda birao u vijeće. U Galiji im je dodijelio otete neprijateljske
zemlje, zatim im je poklonio velike svote novca i na taj su način oni od
siromaha postali bogataši. Zbog svojih odlika nije ih cijenio samo Cezar
nego su bili dragi rimskoj vojsci. Ipak, uzdajući se u Cezarovo prijateljstvo
i zaslijepljeni obijesnom barbarskom preuzetnošću, počeli su svoje
konjanike prezirati i uskraćivati im od plaće, a usto i sav plijen slati u svoju
zemlju. Ovi su njihovi postupci razljutili sve. Zato su neki pošli k Cezaru i
otvoreno mu se potužili na njihove nepravde, a onda su dodali da braća
navode lažan broj konjanika u namjeri da za sebe uzmu primljeni novac.

60. Cezar je pomislio da sad nije vrijeme da ih kažnjava. Oprostio im

je sve zbog njihove hrabrosti, te je tako cijeli slučaj odgodio za poslije.
Ipak ih je u četiri oka prekorio što se bogate na račun konjanika.
Opomenuo ih je da od njegova prijateljstva mogu sve očekivati te neka
budu uvjereni da će se on i ubuduće zbog već iskazane ljubavi pokazati još
većim prijateljem. No njihov je slučaj kod svih izazvao mržnju i prezir. Da
su se tako razvijali događaji, dokazali su ne samo prigovori drugih nego i
sama njihova pamet i savjest. Ovi su se postidjeli jer su mislili da im Cezar
nije oprostio, nego je sve odložio za drugu priliku. Zato su smislili da
Cezara napuste i da na drugom mjestu okušaju sreću i nove prijateljske
veze. Tad su počeli razgovarati s nekim svojim štićenicima kojima su
otvoreno povjerili svoje namjere. Štoviše, bili su smislili da ubiju
konjaničkog zapovjednika Gaja Voluzena, da bi im taj čin poslužio kao
preporuka za prijelaz k Pompeju. To se poslije rata saznalo. Ipak, to nije
bilo lako izvesti, a vjerojatno nisu imali ni prilike da to izvedu, pa su
posudili što su mogli veće svote novaca, kao da žele isplatiti svoje a usto i
vratiti pronevjereni novac. Posuđenim su novcem nakupovali mnogo konja
i onda su s istomišljenicima prešli na Pompejevu stranu.

61. Pompej ih je poveo po svim branicima i pokazao ih jer su bili

odlična roda i prema svome držanju plemići, a onda i zbog toga što su
stigli s velikom pratnjom i s mnogo konja. I zato što su ih cijenili kao
junake i još zato što ih je i sam Cezar cijenio. Osim toga, za sve je to bila
neobična novost i događaj, jer do toga događaja nitko nije bježao od
Cezara k Pompeju, nego obrnuto, gotovo je svakog dana netko prešao na
Cezarovu stranu, pogotovo vojnici koji su bili unovačeni u Etoliji i Epiru i
po svim onim krajevima koje je sada Cezar bio zaposjeo. Budući da su
znali što je od utvrda ostalo nedovršeno ili se ponekom vojničkom vještaku
činilo da nije dovoljno dobro građeno, zatim jer su znali što se u koje doba
radi, kako je koji položaj udaljen i kako su pojedine straže budne, svatko je
javljao ono što je prema naravi svoga posla znao ili za što se morao brinuti.
Sve su to odali Pompeju.

62. Kad je Pompej saznao sve pojedinosti, zapovjedio je svojim

vojnicima – jer je već prije bio naumio da se probije – da spletu vijence od
vrbova lišća i da ih onda oviju oko kaciga, zatim da nanesu građu za
zatrpavanje. Kad je sve to pripremio, po noći je ukrcao u čamce i brze lađe
velik broj lako naoružane momčadi i strijelaca a i svu građu. Oko ponoći
izveo je 60 kohorti iz najvećega tabora s uzvisine, da bi ih zatim poveo na
onu stranu utvrda koje su dopirale do morske obale i bile udaljene od
Cezarova glavnog tabora. U tom je smjeru uputio lađe za koje smo
spomenuli da ih je nakrcao građom i lako naoružanim vojnicima, a onda
još i ratne brodove koje je imao blizu Dirahija. Onda je izjavio pojedincima
što bi želio da za njega učine.
Kod spomenutih utvrda Cezar je bio postavio kvestora Lentula
Marcelina s Devetom legijom. Kako ovaj nije bio osobito zdrav, poslao mu
je za pomoćnika Fulvija Postuma.

63. Na tom se mjestu nalazio jarak širok 15 stopa i nasip prema

neprijatelju visok 10 stopa; toliko se isto nasip protezao u širinu. Od njega
se u razmaku od 600 stopa protezao drugi nešto niži nasip, ali je bio
okrenut u suprotnom smjeru. Cezar se bojao da ne bi brodovlje napadalo
naše vojnike, pa je na tom mjestu izgradio dvostruki nasip, da bi se mogla
uspješno razviti obrana ako bi neprijatelj navalio s obje strane. Obujam
posla i neprekidne brige iz dana u dan nisu dopustile da se to završi. Ipak je
radovima bio obuhvatio unaokolo prostor od 17 000 koraka. Zato nije bio
dovršio poprečni nasip uz morsku obalu koji je trebao da spoji ta dva
opkopa. Pompej je to znao jer su mu prebjezi, ona dva brata iz roda
Alobrožana, sve izdali. To je našima nanijelo veliku štetu.
 U zoru, kad su naše kohorte iz Devete legije blizu morske obale
preuzele stražu, odjednom su se primakli Pompejevi vojnici. Istovremeno
su vojnici, obišavši predio na lađama, počeli bacati strijele na donji dio
nasipa, a jarke puniti građom. Pompejevi su legionarski vojnici primakli
ljestve pa su hitalima svake vrste i strijelama zastrašivali branitelje
gornjega opkopa. Sa svih su strana navalili strijelci. Njih je od udaraca
kamenja zaštićivao vrbov vijenac oko kacige. Našima je kamenje bilo
jedino oružje za borbu izdaleka. Zato, dok su naši stradavali i teško se
branili, neprijatelji su opazili onaj nedostatak na utvrdi koji sam maloprije
spomenuo te su se iskrcali sa svojih brodova, pa su se onim prolazom
između oba nasipa, gdje još nije bilo sve izgrađeno, provukli našima iza
leđa i to s morske obale, potjerali ih s opkopa i prisilili da bježe.

64. Čim je Marcelin saznao za taj iznenadni napad, poslao je u

pomoć našim vojnicima koji su bili u nevolji kohorte iz tabora. Vojnici tih
kohorti opazili su da naši bježe. Na taj način nisu mogli svojim dolaskom
naše ohrabriti, a usto ni sami nisu odoljeli neprijateljskoj navali. Zato,
koliko god ih je dolazilo u pomoć, sve je zahvatila panika koju su izazvali
bjegunci. Zajednički su još više uvećali stravu i pogibelj. Uzmak je zbog
velikog mnoštva ljudi bio gotovo nemoguć. Kad je u toj bici orlonoša bio
teško ranjen, on je gubeći svijest pogledao naše konjanike i onda rekao:
– Svoga sam orla toliko godina vjerno branio, a sad ga umirući s
istom vjernošću vraćam Cezaru! Ne dopustite, preklinjem vas, jer se to
nikad prije nije dogodilo u Cezarovoj vojsci, da se osramotite! Odnesite
mu orla čitava! – Tako su vojnici spasili orla. Svi su centurioni iz prve
kohorte izginuli osim prvoga u manipulu prvaka.

65. Već su se Pompejeve čete sijekući naše vojnike u velikom broju

gotovo primicale Marcelinovu taboru zadavajući nemali strah ostalim
kohortama, kad se Marko Antonije, koji se nalazio u najbližoj posadi,
saznavši za to, pojavio silazeći s uzvisina s dvanaest kohorti. Njegov je
dolazak zaustavio Pompejeve vojnike, a naše osokolio, te su se oslobodili
panike. Uskoro je tamo stigao Cezar s nekim kohortama što ih je bio odveo
iz posada, kad se o situaciji javilo dimom od branika do branika, kako je to
bilo uobičajeno u prijašnje vrijeme.
Kad je Cezar vidio gubitak i uočio da je Pompej prodro preko utvrda
na morskoj obali te na taj način mogao slobodno nabavljati krmu i kao
prije dolaziti k lađama, izmijenio je svoj strateški plan jer ga nije mogao
ostvariti, te je zapovjedio da se u Pompejevoj blizini podigne tabor.

66. Kad su opkopi bili izgrađeni, Cezarove uhode opazile su da se

neke kohorte, po broju se činilo da ih je legija, nalaze blizu šume i da
odlaze u stari tabor. Položaj je tabora bio ovakav. Prošlih je dana Cezarova
Deveta legija, kad je odbijala navalu Pompejevih četa, kao što smo
spomenuli, gradila oko njih utvrde i na onom mjestu podigla tabor. Taj se
prostirao do neke šume i bio od morske obale udaljen oko 300 koraka.
Poslije je Cezar izmijenio plan zbog nekih razloga i onda ga premjestio
malo dalje od onoga mjesta. Za nekoliko dana u taj je tabor ušla
Pompejeva vojska. Budući da je namjeravao na tom mjestu držati na okupu
više legija, podigao je veće opkope, ali je ostavio prijašnji unutarnji nasip.
Tu je manji tabor, opkoljen velikim, bio svojevrstan branik i tvrđava. Usto
je podigao od tabora, tj. od lijevoga kuta, utvrdu do riječne obale otprilike
400 koraka daleko da bi vojnici što sigurnije mogli nabavljati vodu. Ipak, i
on je izmijenio plan zbog nekih razloga koje ne moramo spominjati, te se
udaljio od onoga mjesta. Takav je tabor bio više dana, dok su sve utvrde
bile čitave.

67. Kad je ovamo krenula legija, uhode su to javile Cezaru. Još su

promatrači iz viših branika to isto potvrdili. Mjesto je bilo udaljeno od
Pompejeva tabora otprilike 500 koraka. Cezar, nadajući se da tu legiju
može uništiti, a onda želeći nadoknaditi poraz pređašnjega dana, ostavio je
na radu dvije kohorte da bi se činilo kao da grade utvrde. Sam je drugim
putem što je mogao tajnije poveo ostale kohorte u dvostrukom bojnom
redu. Bilo ih je 33. Među njima se nalazila Deveta legija, a ta je bila
izgubila mnogo centuriona, pa joj se broj vojnika smanjio. Tim je četama
udario na Pompejevu legiju i na mali tabor. Prvi potez nije bio pogrešan.
Stigao je prije negoli je to Pompej mogao zapaziti. Premda su utvrde oko
tabora bile velike, on je lijevim krilom, gdje se sam nalazio, naglim
jurišem otjerao Pompejeve vojnike s nasipa. Pred vratima se ispružila
bojna sprava "ježina". Na tom su se mjestu neko vrijeme borili kad su naši
vojnici pokušali provaliti, a Pompejevi su branili tabor. U tom slučaju
najhrabrije se borio Tit Pulion, a taj je, kao što smo već kazali, bio krivac
što se vojska Gaja Antonija bila predala. Ipak, naši su vojnici bili hrabriji
jer su rasjekli bojnu spravu "ježinu". Najprije su provalili u velik tabor,
zatim u branik koji se nalazio unutar velikog tabora. Budući da je tamo bila
uzmakla razbijena legija, pobili su na tom mjestu neke koji su pružali
otpor.

68. Ali sreća, koja je ipak najmoćnija u svemu, a pogotovo u ratu, za

tren je izmijenila prilike. Tako se i sad dogodilo. Uz utvrdu, za koju smo
spomenuli da se prostire od tabora do rijeke, pošle su Cezarove kohorte s
desnoga krila dok su tražile vrata i držale da je to taborski opkop. Kad su
uočili da ide do rijeke, razvalili su utvrde, jer ih nitko nije branio, i onda su
slobodno prešli. Cijelo je naše konjaništvo pošlo za tim kohortama.

69. U to je vrijeme Pompej, jer se sve oteglo dosta dugo, a o tome su

ga obavještavali, odveo pet legija s rada i poveo ih u pomoć. Njegovo se
konjaništvo počelo primicati našim konjanicima. Najednom su naši
ugledali uređen bojni red. Odjednom se sve promijenilo. Pompejevu je
legiju ohrabrila nada u skoru pomoć, pa se zato pokušala braniti na
stražnjim vratima. Štoviše, ona je jurišala na naše vojnike. Cezarovo je
konjaništvo, koje se uskim putem uspinjalo po strmim nasipima, bilo u
strahu hoće li će moći uzmaknuti. Zato su počeli bježati. I tako, čim je
desno krilo, koje je bilo odvojeno od lijevoga, opazilo paniku među
konjanicima, počeli su, da ne bi stradali unutar opkopa, uzmicati onim
putom gdje su bili probušili utvrdu. Ipak se većina, da ne bi dospjela u
tjesnac, bacala s opkopa visokog deset stopa u jarak. Budući da su prvi
nastradali, drugi su preko njihovih lešina našli spas i izlaz u nevolji. Kad su
vojnici na lijevom krilu vidjeli da je Pompej stigao i da njihovi bježe,
obuzeo ih je strah da ih ne bi u tijesnom prostoru zatvorili, a neprijatelj se
nalazio unutra i izvana, te su se počeli probijati onim putom po kojem su
ovamo stigli.
Na svim je stranama nastala strava, panika i opće bježanje. Jedni su,
premda im je na bijegu Cezar rukom hvatao bojne znakove i zapovijedao
da se zaustave, ipak trčali dalje, dok su drugi zaplašeni ostavili čak i bojne
znakove. Nitko nije poslušao svoga zapovjednika.

70. Što nije u takvoj pogibelji izginula sva vojska, zahvaljujemo

samo tome što se Pompej bojao zasjede. Mislio je da ne može ništa
očekivati jer je maloprije vidio svoje vojnike kako bježe iz tabora. Neko
vrijeme nije imao odvažnosti da se približi opkopima, dok je njegove
konjanike u potjeri zaustavljao tijesan put, jer su ga već prije bili zaposjeli
Cezarovi vojnici. Na taj su način naoko neznatne stvari bile od velikog
značaja. Utvrde, podignute od tabora do rijeke, priječile su Cezaru, kad je
već Pompejev tabor bio zauzet, sigurnu i potpunu pobjedu. Ista je okolnost
zaustavila neprijatelje progonitelje i našim vojnicima donijela spas.

71. U ovim je dvjema bitkama Cezar u jednom danu izgubio 960

vojnika, zatim neke vojničke tribune, odlične rimske vitezove i to:
senatorskog sina Tutikana Gala,138 vitezove: Gaja Fleginata iz Placencije,
Aula Granija iz Puteola, Marka Sakrativira iz Kapue i još 32 centuriona.
Ipak, svi su oni, a da nisu bili ranjeni, zaglavili po jarcima i utvrdama i na
obalama rijeke kad su ih njihovi vojnici zbog panike na bijegu oborili.
Cezar je izgubio 32 bojna znaka. Poslije ove bitke Pompeja su prozvali
imperatorom. Primio je taj počasni naslov i dopuštao da ga i poslije na taj
način oslovljavaju. Ipak se u pismima nije nikad običavao tako potpisivati.
U svojim fascima nije nosio upleten znak pobjede, tj. lovor. Labijen je
zamolio Pompeja da naredi da se njemu izruče zarobljeni vojnici. Sve ih je
do jednoga izveo i pred svima smaknuo, samo da bi na taj način, kako su
svi mislili, pokazao svoju odanost te da bi se prebjezima što više vjerovalo.
Pritom ih je nazivao bojnim drugovima i uz grozne pogrde pitao običavaju
li stari vojnici bježati?

72. Zato su se Pompejevi vojnici toliko uzoholili i razmetali te nisu

ni pomišljali kako će dalje ratovati. Mislili su da su već pobijedili. Nisu
razmišljali o tome da je uzrok pobjede bio malen broj naših vojnika, zatim
tijesno i nezgodno mjesto u taboru koji su oni sami prije bili utvrdili. Nisu
pomišljali da je tome uzrok panika na dvjema stranama, tj. unutar i izvan
opkopa, kao i to što nisu jedni drugima mogli pružiti pomoć. Nije im
padalo na pamet da uopće nije bilo nekog sukoba ni boja. Nisu mislili o
tome da su mnoštvom vojnika i sami sebi zadali udarac, jači nego što je bio
onaj što su ga pretrpjeli od neprijatelja. Na kraju, nisu pomišljali na opći
ratni udes, u kojem su često neznatni razlozi, neka neopravdana slutnja ili
nekakva panika ili strah od bogova proizveli veliko zlo. Nisu mislili o tome
koliko je puta neka vojska stradala zbog krivnje vojskovođe ili zbog
tribunova nemara. Oni su pismenim porukama upućenim svima po rimskoj
državi slavili pobjedu, kao da su toga dana tobože hrabro pobijedili te da
poslije toga nema više nikakve promjene.
 73. Kad Cezar nije uspio prijašnjim strateškim planovima, odlučio je
da mora iz temelja izmijeniti svu svoju strategiju. Zato je istodobno
opozvao sve posade i odustao od opsjedanja. Onda je okupio sve vojnike
na jednom mjestu i tada im održao govor. U svome govoru opomenuo ih je
da se ne žaloste odviše zbog onoga što su nedavno proživjeli. Preporučio
im je da zbog toga ne budu malodušni, već da jednu nesretnu bitku
usporede sa značajem tolikih sretnih bitaka. Rekao je da treba pohvale
izreći Fortuni što su bez gubitaka zauzeli Italiju. Zatim je naglasio razlog
za pouzdanje, što su pokorili obje Hispanije i vrlo ratoboran narod koji su
predvodili iskusni i vješti vojskovođe; onda što su u njihovoj vlasti okolni
žitorodni krajevi. Naposljetku, treba da se sjete kako su se brodovljem svi
sretno i zdravo prevezli, premda je protivnik bio zaposjeo ne samo luke
nego i morske obale. Uostalom, rekao je, ako nam sve nije pošlo za rukom,
mi moramo radom pomoći našoj sreći! Za sve nesreće nije kriv Cezar,
treba ih pripisati u grijeh radije svakome drugome, a ne njemu. Naveo je
kako je bio izabrao zgodno mjesto, onda zauzeo tabor, pa istjerao i svladao
njegove branitelje. Ipak, ako je već stečenu i očiglednu pobjedu spriječila
neka njihova zbunjenost ili neka strateška pogreška, pa možda i loša sreća,
svi moraju uznastojati junaštvom izliječiti zadobivene rane. Ako tako
učine, onda će se zlo pretvoriti u dobro, kao što se onda dogodilo u Galiji
kod Gergovije, pa će oni koji su se ustručavali stupiti u bitku sami od sebe
jurnuti u boj.

74. Poslije tih riječi izgrdio je neke znakonoše i degradirao ih. Poraz
je tako djelovao na cijelu vojsku da je vojnike obuzela neka žalost, ali i
želja da što prije izbrišu sramotu. Zato nijedan vojnik nije čekao ni
tribunove ni centurionove zapovijedi, nego je svaki pojedinac sam sebi
određivao za kaznu teže poslove. U jednu riječ, svima je srce gorjelo od
želje za bojem. Štoviše, neki su viši časnici139 držali kako je potrebno ostati
na tom mjestu, pa se onda ogledati u boju. Suprotno tome, Cezar se nije
dovoljno pouzdao u vojsku koja je proživjela paniku. Zato je mislio da je
potrebno pričekati još neko vrijeme, dok svi vojnici do jednoga ne dođu k
sebi. Otkad je napustio utvrde, osobito se bojao za prehranu vojske.
75. Odmah je bez oklijevanja, obazirući se samo na ranjene i bolesne,
već prije ponoći poslao u najvećoj tišini svu prtljagu iz tabora naprijed u
Apoloniju. Zabranio je počinak prije nego što stignu u odredište. Za zaštitu
im je odredio jednu legiju. Poslije toga zadržao je u taboru dvije legije, dok
je ostale izveo za vrijeme četvrte noćne straže kroz nekoliko vrata i onda ih
uputio da istim putom odu naprijed. Poslije malo vremena, da bi sačuvao
vojničku disciplinu i da bi se što kasnije saznalo za njegov odlazak,
odredio je uzbunu pa je onda i sam krenuo. Sustigao je posljednje čete i
onda vrlo brzo nestao iz vidika.
I Pompej, kad je doznao i shvatio Cezarov plan, nije ni trena
oklijevao, nego je krenuo u potjeru. Čak je i on namjeravao otići u
Apoloniju, da bi ih na putu zastrašene mogao zateći pod bremenom. Onda
je izveo konjaništvo iz tabora i poslao ga naprijed da zadržava posljednje
Cezarove čete, ali ipak nije mogao dostići Cezara jer je već bio po dobroj
cesti daleko odmakao. No, kad su stigli do rijeke Genuza, kojoj su obale
bile visoke, konjaništvo je dostiglo posljednje čete i počelo ih borbom
zaustavljati. Protiv njih je Cezar poslao konjanike i ovima još dodijelio 400
izabranih boraca, ali bez prtljage. Ovi su zametnuli konjaničku bitku.
Toliko su postigli da su protivnike otjerali, više njih sasjekli, dok su se
sami svi nepovrijeđeni vratili k svojoj vojsci.

76. Kad je Cezar prema određenom planu prevalio uobičajen dio puta
i preveo vojsku preko rijeke Genuza, zaustavio se u svome starom taboru
koji se nalazio nasuprot Asparagija. Sve je vojnike zadržao unutar nasipa
koji je pripadao taboru. Konjaništvu je dopustio izaći na njive, tobože kao
da ide po krmu, a onda je odmah zapovjedio da se povrati u tabor kroz
stražnja vrata.
I Pompej je na isti način prevalio put onoga dana i zaustavio se u
taboru kod Asparagija. Njegovi vojnici nisu imali posla jer su utvrde bile
čitave, pa su odlazili po krmu i drva, dok je druge vojnike, jer su iznenada
krenuli na put i ostavili velik dio teške i lake prtljage, namamila blizina
prijašnjega tabora, te su počeli odlagati oružje u šatore i izlaziti iz opkopa
da idu po isto. Zato Pompej nije mogao ići u potjeru.
Budući da je Cezar unaprijed uočio da će to tako biti, oko podneva
dao je znak za odlazak. Izveo je svu vojsku te je već onoga dana prevalio
drugi put 8000 koraka. Pompej tako nije mogao marširati jer su mu se
vojnici bili razišli.

77. Cezar je sutradan pred noć poslao naprijed prtljagu, dok je sam
za vrijeme četvrte noćne straže izašao, da se ne bi s vojskom bez prtljage
izvrgnuo nekoj nenadanoj nevolji ako bi se na nekom mjestu morao boriti.
Tako je isto postupao narednih dana. Na taj ga način nije zadesila nijedna
nesreća, iako je prelazio vrlo duboke rijeke i marširao gotovo neprohodnim
putovima.
Budući da se Pompej prvog dana zadržao, dok se drugih dana uzalud
trudio jer je bio prevalio velik put i želio stići protivnike koji su bili
odmakli, odustao je četvrtoga dana od potjere i odlučio skovati novi plan.

78. Cezar je morao otići u Apoloniju da bi tamo sklonio ranjenike i

isplatio vojsku. Zatim je još htio osokoliti saveznike i po gradovima
postaviti posade. Za to je utrošio toliko vremena koliko mora onaj kome se
žuri. Bojeći se za Domicija, pohitao je k njemu najbržim maršem, u strahu
da ga ne bi Pompej preduhitrio.
Ovako je Cezar planirao. Ako bi Pompej krenuo u Makedoniju, onda
će ga prisiliti da se odvojen od mora i od onih zaliha koje je bio nakupio u
Dirahiju, odrezan od žita i hrane, pobije s njim uz jednake ratne uvjete.
Ako bi prešao u Italiju, tad će se morati sjediniti s Domicijem i krenuti
kroz Ilirik u pomoć Italiji. U slučaju ako bi pokušao udariti na Apoloniju i
Orik i tako rastaviti Cezara od cijelog primorja, onda će početi opsjedati
Scipiona, i kad ga dovede u škripac, prisiliti da svojima priskoči u pomoć.
Zbog toga je naprijed poslao glasnike Domiciju, a u pismu mu je
javljao što želi. U Apoloniji je kao posadu ostavio četiri kohorte, u Lisu
jednu, a u Oriku tri. Smjestio je ranjenike i bolesne, a onda je krenuo na
put kroz Epir i Atamaniju. Budući da je Pompej slutio kakve su Cezarove
namjere, odlučio je da se mora sjediniti sa Scipionom. Krene li tamo Cezar,
onda će i on poći Scipionu u pomoć. Ukoliko ne misli napustiti primorje i
otići od Orika, jer očekuje legije i konjaništvo iz Italije, onda će on sam
napasti Domicija sa svim raspoloživim snagama.

79. Zbog ovih razloga žurili su se i jedan i drugi. Ponajprije da

pomognu svojima, a onda da im ne izmakne zgodna prilika da unište
protivnike. Cezar je zbog Apolonije odustao od prijekoga puta, dok je
Pompej kroz Kandaviju imao lako putovanje u Makedoniju. Usto se
pojavila još jedna neprilika. Domicije, koji je više dana imao tabor blizu
Scipionova, otišao je zbog hrane odatle u Herakliju. Taj je grad bio
nadomak Kandaviji. Činilo se da ga sama nesreća tjera u Pompejevo
ždrijelo. Sve dotad Cezar to nije znao.
 Pompej je poslije bitke kod Dirahija po svim pokrajinama i
gradovima razdijelio letke u obliku pisama, pa se glas o tom porazu
razglasio kudikamo pretjeranije nego što je ustvari bilo. Na lecima je bilo
napisano da Cezar bježi i da je izgubio gotovo svu svoju vojsku. Ti su leci-
pisma učinili put opasnim, dok su mnoge gradove odvratili od Cezarova
prijateljstva. Zato se dogodilo da mnogi poslanici koje je Cezar uputio
Domiciju, a on njemu, nisu obavili svoje zadatke. Ipak su Alobrožani,
prijatelji Roucilovi i Egovi, za koje smo spomenuli da su bili prebjegli
Pompeju, čim su spazili Domicijevu prethodnicu, sve ispripovijedali što i
kako se dogodilo, bilo zbog ranijeg poznanstva, jer su u Galiji zajedno
ratovali, a možda i zato što im je slava bila zamutila um. Oni su ih
obavijestili o Cezarovu odlasku i Pompejevu dolasku. Zatim je to javljeno
Domiciju koji je išao naprijed; bio je udaljen tek četiri sata od Pompeja.
Tako je Domicije dobrotom neprijatelja izmakao opasnosti. Stigao je
do Eginija, grada na granici Tesalije, gdje se sreo s Cezarom.

80. Kad je Cezar udružio sve jedinice u svojoj vojsci, stigao je u

Gomf, a to je prvi grad u Tesaliji kad se u nju dođe iz Epira. Odavle je
Cezar prije nekoliko mjeseci primio poslanike koji su mu izjavili kako svi
dobrovoljno pristaju da se on koristi njihovim bogatstvom. Samo su tražili
od njega vojničku pomoć. I ovdje su doznali za sve ono što se dogodilo
kod Dirahija, ali i iz onih letaka-pisama uz koje se i štošta drugo još
nadodavalo. Zato je Androsten, vojvoda u Tesaliji, jer je više volio s
Pompejem dijeliti pobjedu nego da bude prijatelj Cezaru u nevolji, sakupio
sav narod, robove i slobodne s polja u grad, a onda je zatvorio gradska
vrata i poslao glasnike Scipionu i Pompeju da im dođu u pomoć. Mi se
uzdajemo u gradske utvrde, javljali su glasnici, ako nam uskoro stigne
pomoć; ali nećemo moći odoljeti ako se opsjedanje otegne.
Scipion se s legijama približio Larisi kad je saznao da su vojske
otišle od Dirahija. Pompej se još nije bio približio Tesaliji. Cezar je
podigao tabor i naredio da se načine ljestve i rovci, a isto tako je odredio da
se priredi dosta pletera. Kad se sve to posvršavalo, Cezar je ohrabrio
vojnike upućujući ih od koliko je koristi za svladavanje svih potreba ako se
dokopaju grada u kome ima svega i svačega. Isto je tako naveo da će
osvajanje takva grada zastrašiti druge gradove, ali se to mora učiniti brzo,
prije negoli stigne pomoć.
Zato je već istoga dana uz hrabro držanje svojih vojnika poslije
devetog sata počeo navaljivati na grad kojem su bedemi bili visoki, ali ga
je ipak zauzeo prije zalaza sunca. Dopustio je vojnicima da ga plijene.
Onda je, što je prije mogao, krenuo iz grada i stigao pod Metropol, ali prije
nego što je stigla vijest o zauzeću spomenutoga grada.

81. Stanovnici Metropola u početku su mislili isto kao i građani

Gomfa. I njih su glasovi o Pompejevoj pobjedi ponukali da zatvore gradska
vrata i po bedemima postave jake odrede vojnika. Ipak su poslije, kad su
čuli od zarobljenika koje je Cezar doveo pod njihove bedeme za poraz
stanovnika grada Gomfa, otvorili Cezaru vrata. On ih je vrlo pažljivo
poštedio. Tako se dogodilo da nije bilo nijednoga grada u Tesaliji osim
Larise koji se ne bi bio Cezaru predao i njegove naredbe izvršavao, kad su
stanovnici tih gradova počeli uspoređivati sudbinu građana Metropola s
nesrećom stanovnika grada Gomfa.
Cezar je na zgodnom mjestu u ravnici, gdje su se nalazila polja
prepuna sazrela žita, smjestio svoje čete u namjeri da tu sačeka Pompejev
dolazak i da u ove predjele premjesti vođenje cijelog rata.

82. Pompej je za nekoliko dana stigao u Tesaliju. Tad je pred

čitavom vojskom održao govor. U njemu je svojim vojnicima zahvalio,
dok je Scipinove opomenuo da s njima zajedno dijele plijen i nagrade, jer
je pobjeda već stečena. Tad je sve legije smjestio u jedan tabor, a
zapovjedničku je čast podijelio sa Scipionom. Zato je zapovjedio da trubači
budu i kod njega i da se za nj razapne drugi zapovjednički šator.
Budući da su se Pompejeve čete umnožile kad su se dvije velike
vojske sjedinile, svi su postali nestrpljivi zbog prijašnje nade u pobjedu, jer
im se činilo da je ukoliko se više oklijeva, utoliko dalje dan povratka u
Italiju. Ako je katkada Pompej nešto sporije i obazrivije radio, govorili bi
da je to posao od jednoga dana i onda navodili da je njemu draga vlast, te
da ljude koji su bili konzuli i pretori drži za obične robove. Drugi su se već
javno prepirali oko nagrada i svećeničkih službi i još za nekoliko godina
unaprijed određivali konzulat. Bilo je i onih koji su sebi prisvajali kuće i
imetak onih koji su se nalazili u Cezarovu taboru. Osim toga, nastala je
žestoka prepirka čak i u ratnom vijeću je li potrebno osvrtati se na Lucija
Hira koji je bio odsutan, jer ga je Pompej bio poslao protiv Parta, kao na
budućeg kandidata kod izbora za pretora. Njegovi su rođaci preklinjali
Pompeja da održi riječ i da dade Hiru ono što je na polasku u rat bio
obećao. U drugom slučaju činilo bi se da ga je pouzdanje u Pompejev
ugled prevarilo. Ipak, ostali nisu dopuštali da se na račun muka i patnji
svih samo jedan posebno istakne.

83. Domicije, Scipion i Lentul Spinter prepirali su se iz dana u dan

tko će od njih preuzeti Cezarovu svećeničku čast. Štoviše, javno su
napadali jedan drugoga jer se Lentul razmetao svojom starošću, a Domicije
se hvalio moći i ugledom koji je imao u Rimu. S druge strane Scipion se
pouzdavao u rodbinske veze s Pompejem. Čak je Akucije Ruf tužio
Pompeju Lucija Afranija za izdajstvo. Navodio je da se to dogodilo u
Hispaniji. Lucije Domicije rekao je u vijeću da je njegov prijedlog da se
onima koji pripadaju senatorskom staležu, a bili su zajedno s njima u
vojsci, poslije završena rata daruju po tri pločice za sudsko glasanje, a osim
toga, neka za svakoga koji je ostao u Rimu ili je boravio u okolici koju je
bio zauzeo Pompej, a nije bio u vojničkoj službi, obave posebno
glasovanje. Jedna će pločica označavati oprost od svake kazne, dok će
drugom suditi na smrt, a trećom će se moći određivati visina diobe. Na
kraju, svi su raspravljali o budućim častima ili o nagradama u novcu ili
najzad na koji će se način osvetiti svojim političkim neprijateljima. Tako
nitko od njih nije mislio na koji će način svladati protivnike, nego kako će
se najbolje okoristiti pobjedom.

84. Za to je vrijeme Cezar vojsku opskrbio hranom i na taj način

osokolio svoje vojnike. Budući da je već dosta vremena bilo proteklo od
sukoba kod Dirahija, a usto je bio uvjeren da je dovoljno prozreo borbeni
duh svojih vojnika, pomislio je da mora iskušati što namjerava Pompej i u
kolikoj je mjeri spreman za borbu. Zbog toga je izveo vojsku iz tabora i
svrstao je u bojni red i to na zgodnom mjestu, nedaleko od Pompejeva
tabora. Sljedećih je dana izveo ovu taktiku. Toliko bi s vojskom odmakao
od svoga tabora, da se što više približi Pompeju koji se nalazio pod
brežuljcima. Ta je taktika dizala borbeni moral u njegovoj vojsci. Za
konjanike je vrijedila prijašnja zapovijed. O njoj smo već govorili. Budući
da je brojem konjanika Cezar bio slabiji, naredio je da se mladi vojnici i
izabrani borci bez prtljage, ali naoružani biranim oružjem, na brzinu bore
među konjanicima i da se tako svakidašnjim navikavanjem izvježbaju za tu
vrstu borbe. Tom je vježbom postigao da se tisuću njegovih konjanika
osmjelilo kad je to zatrebalo napasti 7000 Pompejevih; štoviše, Cezarove
konjanike nije mnogo zastrašilo mnoštvo Pompejevih konjanika.
Jednog dana s uspjehom je Cezarovo konjaništvo nadvladalo
Pompejevo i tom zgodom poginuo je jedan od Alobrožana za koje smo
prije rekli da su prebjegli k Pompeju. Pali su u borbi i još neki drugi.

85. Pompej, čiji je tabor bio na brežuljku, razvrstao bi svakog dana

bojni red sasvim na podnožju brda. Činilo se kao da je iščekivao neće li mu
Cezar pasti u klopku ako izađe na nezgodno mjesto.
Kad je Cezar zaključio da Pompeja ne može uopće navesti na borbu,
odlučio je da će ubuduće biti najzgodniji način borbe ako krene odatle i
ako bude neprestano na maršu. Na taj je način namjeravao da se prolazeći
kroz razne predjele što lakše opskrbi hranom, a ujedno da mu se na maršu
pruži prilika sukobiti se s Pompejovom vojskom koja nije bila naviknuta
na napor, te da je tako maršem iz dana u dan potpuno iscrpi. Tako je
odlučio. Ali, kad je već bio dao znak za polazak i kad su vojnici bili već
pospremili šatore, opazio je da je maloprije Pompejeva vojska mimo svoje
svakidašnje navike odmakla dalje od nasipa. Cezaru se činilo da se borba
može otpočeti upravo na zgodnom mjestu. Kad su se vojnici već nalazili na
taborskim vratima, Cezar ovako reče:
– Zasad moramo odgoditi naš put! Moramo misliti na bitku, jer smo
uvijek za njom čeznuli. Budimo u svom srcu spremni za borbu! Takvu
zgodu nećemo nikad poslije imati!
Poslije tih riječi odmah je izveo čete spremne za bitku.

86. I Pompej je bio odlučio da se ogleda u bici, kao što se poslije

saznalo, ali po nagovoru svojih zapovjednika. Zna se da je prošlih dana
ovo rekao u ratnom vijeću:
– Mi ćemo razbiti Cezarovu vojsku prije nego se sukobe naši bojni
redovi! Kad je opazio iznenađenje svojih zapovjednika u ratnom vijeću,
rekao je ovo: – Znam da obećavam ono što je gotovo nevjerojatno, ali
poslušajte kakva je moja namjera! Tad ćete hrabrije otići u borbu. Ja sam
nagovorio naše konjanike, i oni su mi prisegnuli da će to učiniti, da onda
kad se primaknu bliže navale na desno Cezarovo krilo i to s otvorena boka.
Zatim da još nasrnu na bojni red iza leđa i potjeraju smetenu vojsku prije
nego što mi odapnemo strijele na neprijatelja. Na taj ćemo način bez
opasnosti za naše legije i bez ljudskih gubitaka završiti rat. To nam nije
teško kad imamo toliko konjanika!
Zatim im je preporučio da budu unaprijed spremni, a kad im se sada
pruža prilika za boj, o čemu su često mislili, onda neka svojom borbom ne
iznevjere nade onih koji u njih vjeruju.

87. Poslije njega govorio je Labijen. On je s prezirom govorio o

Cezarovim četama, a posebno se laskavo izrazio o Pompejevu planu.
Rekao je:
– Nemoj, Pompeju, misliti da je to ona Cezarova vojska što se nekad
borila i svladala Galiju i Germaniju. Sudjelovao sam u svim bitkama, pa ne
govorim napamet nešto u što nisam upućen. Malen je broj one stare vojske.
Velik je dio, što se i moralo dogoditi, izginuo u tolikim bitkama, dok je
mnoge ubila nezdrava jesenska klima u Italiji; mnogi su otišli svojim
domovima, a mnogi su ostali na kopnu. Zar niste čuli da su upravo od onih
što su tobože zbog bolesti zaostali u Brundiziju ustrojene cijele kohorte?
Ta se vojska u ove dvije godine popunila novačenjem u Ovostranoj Galiji,
dok je većina iz kolonija s one strane rijeke Pada. Ipak, glavnina je dobre
vojske izginula kod Dirahija!
Kad je održao ovakav govor, prisegnuo je da se neće vratiti u tabor
drugačije nego kao pobjednik. I druge je opomenuo da to isto učine.
Njihov je odaziv pohvalio Pompej te nije bilo nikoga tko bi se ustezao
prisegnuti. Kad su to završili u ratnom vijeću, svi su se rastali puni radosti i
velike nade. Već su unaprijed u duhu uživali u svojoj pobjedi, jer su svi bili
uvjereni da u tako važnom pitanju toliko vješt vojskovođa ne obećava ništa
što bi bilo bezumno.

88. Kad se Cezar približio Pompejevu taboru, uočio je da je njegov

bojni red ovako razvrstan. Na lijevom su krilu bile dvije legije koje mu je
Cezar već na početku njihova razilaženja bio predao prema senatskoj
odluci. Jedna se zvala Prva, a druga Treća. Tu se nalazio sam Pompej.
Sredinu je bojnoga reda zauzimao Scipion sa sirijskim legijama. Kilička
legija udružena s hispanskim kohortama stajala je na desnom krilu. Za njih
smo spomenuli da ih je Afranije bio doveo. Pompej je te čete držao za
svoje najbrojnije odrede. Ostale je kohorte bio poredao između sredine
bojnog reda i krila, te je tako imao na broju 110 kohorti. Svega je bilo 45
000 vojnika, a usto oko 2000 dragovoljaca koji su se, odlikovani u
nekadašnjim vojskama samoga Pompeja, bili okupili oko njega. Njih je
svrstao uzduž cijeloga bojnoga reda. Ostalih je sedam kohorti porazdijelio
za stražu po taboru i bližim branicima. Desno je njegovo krilo zaštićivao
potok visokih obala. Zbog toga je cijelo konjaništvo, strijelce i praćkare
razvrstao na lijevom krilu.

89. Cezar je prema svome starom običaju svrstao Desetu legiju na

desnom, a Devetu na lijevom krilu, premda je ona zbog bitaka kod Dirahija
izgubila veliki dio ljudstva. Do nje je postavio Osmu i to tako da je od
dvije legije stvorio jednu. Odredio je da jedna drugoj budu zaštita. U
njegovu je bojnom redu stajalo 80 kohorti; u svemu je bilo 22 000 vojnika.
Zatim je dvije kohorte ostavio kao zaštitu u taboru. Odredio je da lijevom
krilu bude zapovjednik Antonije, desnom Publije Sula, a u sredini Gnej
Domicije. Sam je sa svojim odredima stao protiv Pompeja.
Kad je opazio ono što smo maloprije spomenuli, bojao se da mu
mnoštvo konjaništva ne opkoli desno krilo, pa je zato od svake legije
oduzeo od treće bojne vrste po jednu kohortu, da bi na taj način svrstao
četvrtu vrstu. Tu je postavio protiv konjaništva, dok je zapovjednicima
rekao što zapravo želi. Te je kohorte opomenuo da do njihova junaštva
stoji pobjeda ovoga dana. Ujedno je zapovjedio trećoj bojnoj vrsti kao i
cijeloj vojsci da ne ulazi u borbu bez njegove zapovjedi. Kad bude za to
vrijeme, izričito je naredio da će dati znak zastavom.

90. Kad je prema vojničkom običaju sokolio vojsku na borbu i

ujedno isticao svoju svagdašnju brigu za nju, ovo je posebno napomenuo: –
Vi, vojnici, možete biti jedini svjedoci s kolikom sam željom tražio mir. Vi
znate što sam preko Vatinija na dogovoru govorio, a što sa Scipionom
preko Aula Klodija. Vi ste bili svjedoci kad sam se kod Orika natezao s
Libonom da bi se Pompeju poslali poslanici. Ja nikad nisam htio uludo
prolijevati krv svojih vojnika, a ni Republici ugrabiti ma koju od dvije
vojske!
Kad je izrekao te riječi, vojnici su goreći od borbenih želja tražili da
se počne bitka.
Zato je Cezar crvenom zastavom dao znak za početak bitke, a trubač
je zatrubio.

91. U Cezarovoj vojsci nalazio se dragovoljac Krastin, a taj je lanjske

godine vodio prvu centuriju u Desetoj legiji. Bio je vrlo hrabar vojnik. On
je na dani znak rekao: – Pođite za mnom svi koji ste bili moji drugovi i
borite se za svoga zapovjednika kao što ste se i prije borili! Još nam ostaje
samo ova bitka! Poslije nje on će postići svoju čast, a mi ćemo postati
slobodni! – Tad je pogledao na Cezara i kazao: – Zapovjedniče, danas ću
se tako boriti da bi mi mogao živu ili mrtvu zahvaliti! – Kad je to rekao,
prvi je među vojnicima s desnoga krila potrčao, a onda drugi za njim.
Pošlo je oko 120 najboljih vojnika dragovoljaca iz iste centurije.

92. Između jednoga i drugoga bojnoga reda bio je toliki prostor da je

bilo dovoljno mjesta za juriš jedne i druge vojske. Pompej je bio
zapovjedio svojim vojnicima da sačekaju Cezarovu navalu i da se ne miču
s mjesta, nego da nastoje da se njegov bojni red rastavi. Govorio je da je to
učinio na nagovor Gaja Trijarija, kako bi se prva navala i snaga vojnika
razbila a bojni red ispretrgao, te da onda njegovi u redu navale na raspršene
Cezarove vojnike. Mislio je ako zadrži vojnike na jednom mjestu da će na
njih neprijateljska koplja udarati slabije nego kad bi sami bacali koplja i
onda navalili na njih. Nadao se da će Cezarovim vojnicima zbog trka u
dvostrukom redu nestati duha i da će klonuti od umora. Čini nam se da je
to sve Pompej razborito učinio, jer je svima od prirode usađeno neko
nadahnuće i oduševljenje što ga razbuktava želja za borbom. To ni u
kakvom slučaju vojskovođe ne smiju prigušivati, naprotiv, moraju taj
zanos raspaljivati. Zar su uzalud već stari stratezi zapovijedali da se prije
opće navale mora zatrubiti u sve trublje i da svi vojnici dignu zaglušnu
viku. Mislili su da se na taj način neprijatelji zastrašuju, dok u njihovih
vojnika jača oduševljenje.

93. Kad su naši vojnici na dani znak uperenih kopalja potrčali i

opazili da Pompejevi vojnici ne trče, poučeni iskustvom i uvježbani u
prijašnjim bitkama, sami su od sebe stali gotovo na pola, da se ne bi
premoreni primakli protivniku. Tako su nekoliko trenutaka pričekali, a
onda su ponovo potrčali, izbacili koplja i naglo, kako im je Cezar
zapovjedio, trgli su mačeve. Ali i Pompejeva je vojska bila spremna na
takav način borbe. Dočekali su napadaj kopalja, odoljeli su jurišu legija i
tako sačuvali bojne redove. Onda su bacili koplja i izvadili mačeve iz
korica. U isto su vrijeme, kao što je bilo zapovjeđeno, nasrnuli s lijeva krila
svekoliki konjanici, iza njih su navrvjeli mnogobrojni strijelci. Naše
konjaništvo nije moglo odoljeti njihovoj navali; odmah je bilo sa svoga
mjesta potisnuto i moralo postupno uzmicati. Zbog toga su Pompejevi
konjanici počeli jače napadati, dok se četa po četa sve više širila u svom
napadnom nizu da bi zaokružila s otvorena boka naš bojni red. Čim je to
Cezar opazio, dao je znak četvrtoj vrsti koju je bio sastavio od šest kohorti.
Ti su vojnici brzo poletjeli i spremno su pod bojnim znakovima udarili s
tolikom silom na Pompejeve konjanike da nitko od njih nije mogao
ustrajati na mjestu, pa su odmah počeli bježati, a ne samo s mjesta
uzmicati, da bi se u brzom bijegu spasili u krilu visokih planina. Kad su ih
naši vojnici rastjerali, počeli su ubijati strijelce i praćkare, jer su bili
ostavljeni na milost i nemilost naših vojnika. U toj su istoj navali kohorte,
iako su se Pompejevi vojnici tad još uvijek borili i opirali u bojnom redu,
zaobišle lijevo krilo i na njih iza leđa udarile.

94. U isto je vrijeme Cezar zapovjedio trećoj vrsti da navali naprijed;

ona je dotada bila pasivna i neprestano na svome mjestu. Na taj način, kad
su svježi i čili vojnici zamijenili iznemogle i dok su drugi iza leđa napadali,
nisu se Pompejevi vojnici mogli oduprijeti. Počeli su svi bježati.
Cezar se nije bio prevario kad je kazao da će početak pobjede stvoriti
one kohorte, kako je bio kazao sokoleći vojnike, koje je bio svrstao u
četvrtu bojnu vrstu protiv konjaništva. One su doista najprije razbile
konjaništvo, one su pobile strijelce i praćkare, one su još s lijevog boka
zaobišle Pompejev bojni red i tako bile uzrokom početka protivnikova
bijega.
Kad je Pompej vidio da je konjaništvo razbijeno i uočio da se
prestrašio onaj dio njegove vojske u koji se najviše pouzdavao, više nije
mogao vjerovati ni drugima. Zato je napustio bojište i odmah odjahao u
tabor. Kad je bio blizu prednjih vrata tabora, gromkim glasom doviknuo je
onim centurionima koje je bio ostavio da stražare da bi vojnici mogli čuti:
– Čuvajte tabor i branite ga hrabro ako navali kakva nesreća! Ja ću poći
sada prema drugim vratima, a onda ću nastojati osokoliti svu posadu u
taboru!
Kad je to rekao, odjahao je u smjeru vojvodskog šatora. U tom se
sudbonosnom trenutku nije nadao nikakvu dobru, ali je ipak sačekao
svršetak.

95. Kad su Cezarovi vojnici natjerali Pompejevu vojsku u bijegu iza

nasipa, Cezar je odmah pomislio da im onako zastrašenima ne smije dati ni
časak vremena za razmišljanje. Onda je osokolio svoje vojnike i rekao im
da se okoriste svojom dobrom srećom da odmah navale na tabor. Premda
je pripeklo sunce, jer se borba otegla do podne, njegovi su se vojnici,
spremni na svaku žrtvu, pokorili njegovoj zapovijedi. Kohorte koje su
ostale za obranu tabora hrabro su ga branile. Još su se hrabrije borili
Tračani i druge pomoćne barbarske čete. Oni vojnici koji su u bijegu stigli
s ratišta nisu mogli od straha i umora primiti borbu; bili su klonuli, te je
većina njih bacila oružje i bojne znakove. Više su mislili o daljnjem bijegu
negoli o obrani samoga tabora. Oni koji su se bili ispeli na nasip nisu mogli
duže izdržati zbog množine strijela; iznemogli od rana, napuštali su svoja
mjesta i bježali u planine koje su se izdizale oko tabora. U tome su im
prethodili vojnički tribuni.

96. U Pompejevu taboru moglo se vidjeti mnogo podignutih sjenica,

zatim sva sila razbacana srebra, koliba pokrivenih svježim busenjem, a i
bršljanom obavijene šatore Lucija i Lentula i još nekih drugih. Uz ovo je
promatrač mogao zapaziti mnogo toga što je rječito govorilo o prevelikoj
raspuštenosti i pouzdanju u pobjedu. Moglo se zaključiti da se pompejevci
nisu nimalo bojali da neće pobijediti kad su im gotovo samo nepotrebne
stvari bile na pameti. Štoviše, oni su siromašnijoj i napaćenoj Cezarovoj
vojsci prigovarali za raskoš, a ona često nije imala ni ono što je bilo
najpotrebnije!
Kad su naši vojnici bili prešli nasip, Pompej je dotrčao do konja,
skinuo je znakove zapovjedničke časti i onda izletio na stražnja vrata iz
tabora. Odmah je zatim odjahao u Larisu. Nije se ni tu zaustavio, nego je u
jednakoj žurbi stigao s pratnjom od trideset konjanika na morsku obalu i
ukrcao se na lađu koja je prevozila žito. Na bijegu je susreo neke svoje
istomišljenike, ali ipak nije ni po noći prekidao put.
Pripovijedalo se da se često na tom putu tužio što se prevario u
svome planu te je izjavljivao da su ga izdali upravo oni ljudi u koje se
najviše pouzdavao.

97. Cezar je zauzeo tabor, a vojnicima je naredio da ne pljačkaju jer

bi ih to moglo odvratiti od ostalih poslova. Kad su ga poslušali, otpočeo je
goru zatvarati opkopom. Dotle su pompejevci napustili tu planinu jer na
njoj nije bilo vode i svi odreda počeli planinskim bilom uzmicati prema
Larisi. Čim je to opazio Cezar, raspodijelio je svoje čete tako što je jednom
dijelu legija zapovjedio da ostane u Pompejevu taboru, dok je druge poslao
u svoj tabor. Četiri je legije poveo sa sobom i onda lakšim putem
pompejevcima u susret. Kad je prevalio oko 6000 koraka, svrstao je bojni
red. Kad su to pompejevci opazili, zaustavili su se na nekom brdu. Pod
brdom je tekla rijeka.
Cezar je osokolio vojnike. Premda su vojnici bili premoreni zbog
napora tijekom cijeloga dana, a noć se spuštala, ipak su opkopom odvojili
rijeku od brda, da pompejevci ne bi mogli noću dolaziti po vodu. Kad je
sve to bilo gotovo, pompejevci su poslali poslanike zbog predaje i počeli
pregovarati. Neki su među njima, jer su pripadali senatorskom staležu, ipak
noću potražili spas u bijegu.

98. U zoru je Cezar zapovjedio svima onima što su stajali na brdu da

siđu s uzvisina u ravnicu i da polože oružje. Kad su to bez oklijevanja
učinili, a onda pružili ruke, pali ničice na zemlju i plačući molili za milost,
Cezar ih je utješio i zapovjedio im da ustanu. Rekao im je nekoliko riječi o
svojoj blagosti da bi se što manje bojali. Sve ih je pomilovao, a svojim je
vojnicima rekao da ni jednom protivniku ne učine ništa nažao i da mu ništa
ne otmu. Tako se Cezar pobrinuo za predane vojnike. Zatim je zapovjedio
da iz tabora dođu druge legije, a da one koje je bio sa sobom poveo na
izmjenu počivaju i da se vrate u tabor. Istoga je dana stigao u Larisu.

99. U toj je bici Cezar izgubio samo 200 vojnika, ali je zato izgubio
oko trideset najboljih centuriona. Pao je i Krastin o kome smo maloprije
govorili, boreći se junački. Protivnik mu je mačem isjekao lice. Prema
tome, nije bila laž ono što je na početku bitke kazao. I Cezar je znao da se
Krastin neobično hrabro istakao u boju, pa je zaključio da je on za njega
mnogo učinio.
Od Pompejeve je vojske poginuo otprilike 15 000, dok se predalo
više od 24 000 vojnika. Štoviše, Suli su se predale kohorte koje su bile kao
straže na branicima. Osim toga, mnogo je vojnika pobjeglo u susjedne
gradove. Cezaru su poslije bitke predali 180 bojnih znakova i devet orlova.
Konjanici su ubili Lucija Domicija kad je bježao u planine, a na bijegu mu
od umora ponestalo snage.
 100. U isto je vrijeme doplovio pred Brundizij Decim Lelije s
brodovljem te je na isti način kao i Libon, što smo maloprije naveli, zauzeo
otok koji se nalazi pred brundizijskom lukom. Upravo onako kao što je
učinio Antonije i Vatinije, koji je bio zapovjednik u Brundiziju, namamio
je natkritim i posebno opremljenim čamcima Lelijeve lađe, pa je u tjesnacu
luke zarobio jednu peteroveslarku koja se bila previše udaljila i još dvije
manje. Isto je tako s pomoću raspoređenih konjanika sprečavao da mornari
dolaze po vodu. Ipak, kako je Lelije imao povoljnije doba godine za
plovidbu, dovozio je svojim borcima vodu na teretnim lađama iz Korkire i
iz Dirahija. Strah nije mogao spriječiti njegov plan, a tad se još nije znalo
za rezultat bitke u Tesaliji; štoviše, nije ga ni sramota što je izgubio lađe
mogla otjerati iz luke i s otoka, kao ni nestanak svega onoga zbog čega je
oskudijevao.

101. Gotovo u isto doba stigao je Kasije sa sirijskim i kriličkim

brodovljem na Siciliju. Cezarovo je brodovlje bilo podijeljeno nadvoje,
jednom je polovinom zapovijedao pretor Publije Sulpicije u Vibonu na
Sicilskom tjesnacu, dok je drugom upravljao Marko Pomponije kod
Mesane.
Kasije je iznenada doplovio pred Mesanu prije nego što je Pomponije
saznao za njegov dolazak. Budući da ga je zatekao u panici bez straža i
nekog vojničkog reda, uputio je uz jak i povoljan vjetar teretne lađe pune
smole, luči i kučina uz neke druge upaljive tvari na Pomponijevo
brodovlje. Tako je zapalio svih 35 lađa, od kojih je 20 bilo natkritih.
U gradu je zavladala tolika panika da se jedva obranio, premda je u
Mesani bila posada od jedne legije. Zatim, da nisu u ono doba
porazmješteni vojnici dojavili vijest o Cezarovoj pobjedi, većina je držala
da bi i sam grad bio pao. Ipak, u dobar čas stigle su povoljne vijesti, te se
grad othrvao svemu.
Poslije je odavle otplovio u Vibon protiv Sulpicijeve mornarice. Kad
su naši zbog istog kukavištva dotjerali lađe na kopno, poslao je iskoristivši
zgodan vjetar oko 40 teretnih lađa koje je bio pripremio za palež; plamen je
odmah zahvatio lađe na obama njihovim krilima. Izgorjelo je pet lađa.
Budući da se vatra uz jak vjetar i dalje širila, vojnici koji su kao bolesnici
iz starih legija bili ostali na lađama za obranu razljućeni su se svojevoljno
ukrcali na lađe, odriješili konope i navalili na Kasijevo brodovlje. Pritom
su zarobili dvije lađe. Na jednoj se nalazio Kasije, ali je on vidjevši
pogibelj skočio u čamac i umakao. Osim toga ti su isti vojnici potopili
dvije troveslarke.
Uskoro se saznalo za bitku u Tesaliji; štoviše, i sami su pompejevci u
to povjerovali. Do toga su trena držali da je vijest o pobjedi izmišljotina
legata i Cezarovih prijatelja. Kad je Kasije saznao za tu vijest, otplovio je s
brodovljem iz toga kraja.

102. Cezar je trenutno napustio sve druge planove, a mislio je samo o

tome kako mora krenuti u potjeru za Pompejem, pa makar on u bijegu
odmakao u bilo koju zemlju. U protivnom, Pompej bi ponovo mogao
prikupiti vojsku i nanovo započeti rat. Zato je koliko je god mogao više
prevaljivao put s konjaništvom, dok je jednoj legiji zapovjedio da ide za
njim usporenim maršem.
Neki su Pompejevi pristaše u Amfipolu u njegovo ime bili izdali
zapovijed da se okupe svi mladići u onoj pokrajini i to Heleni i rimski
građani, a onda da prisegnu. Ipak, nije se moglo prosuditi je li ta zapovijed
bila izdana kako bi Pompej što dulje skrivao svoj plan za daleki bijeg.
Možda je namjeravao s novim četama zauzeti Makedoniju ako ga nitko ne
bude gonio. Zatim se usidrio i jednu noć proveo pred Amfipolom. Onda je
pozvao iz grada prijatelje i od njih izmolio novac za potrebne troškove. No,
kad je saznao za Cezarov dolazak, krenuo je odatle i za nekoliko dana
stigao u Mitilenu. Tu ga je na dva dana zaustavilo nevrijeme. Onda je uzeo
još druge brzoplovne lađe i doplovio u Kilikiju, a odatle zatim na Cipar. Tu
je saznao da su svi Antiohijci i rimski građani koji su ondje trgovali zauzeli
tvrđavu, da se ne bi on u nju uvukao, a još se govorkalo da su svuda
naokolo razaslali poslanike onima koji su se na bijegu sklonili u obližnje
gradove, da ne dolaze u Antiohiju, jer ukoliko stignu, tad će se izvrgnuti
smrtnoj pogibelji. To se isto dogodilo Luciju Lentulu koji je lanjske godine
bio konzul i konzularcu Publiju Lentulu kao i nekima drugima na Rodu.
Kad su, naime, oni na bijegu pošli za Pompejem i stigli na otok, nisu ih
građani pustili u grad ni u luku, nego su im poručili da smjesta odu. Tako
su protiv svoje volje otplovili na pučinu. U gradove je već stizao glas da
dolazi sam Cezar.

103. Kad je Pompej razmislio o svim tim pitanjima, zaključio je da

ne otplovi u Siriju. Posudio je novac od društva zakupnika, a i u nekih
uglednih ljudi. Ukrcao je na lađe velike svote novca za vojne potrebe, te
usto naoružao 2000 vojnika. Njih je izabrao djelomice među robovima
zakupničkih društava, a dijelom sakupio od trgovaca, kako je tko koga
držao za to zgodnim. Zatim je doplovio u Pelusij.
Tu se slučajno nalazio kralj Ptolemej, po godinama još dječak. Taj je
s velikom vojskom bio ustao protiv svoje sestre Kleopatre. Nju je prije
nekoliko mjeseci otjerao iz kraljevstva s pomoću svojih rođaka i prijatelja.
Kleopatrin tabor nije bio daleko od njegova. Njemu je Pompej poručio da
ga u Aleksandriju primi kao očeva gosta i prijatelja te da ga zaštiti u
njegovoj nevolji.
No Pompejevi poslanici počeli su kad su završili poslaničke
formalnosti slobodnije razgovarati s kraljevim vojnicima i čak ih
nagovarati neka učine Pompeju uslugu i neka ne zaziru od njegove nesreće.
Među ovima je bilo više vojnika koje je Gabinije bio primio u Siriji od
Pompejeve vojske pa ih onda odveo u Aleksandriju i poslije rata ostavio na
dvoru Ptolemeja, dječakova oca.

104. Kad su kraljevi prijatelji koji su zbog njegove maloljetnosti

upravljali kraljevstvom saznali za Pompejevu poruku, onda su ili zbog
straha, tako su poslije opravdali svoj čin – da ne bi Pompej pobunio
kraljevsku vojsku i zauzeo Egipat i Aleksandriju – ili zato što su bili
cinični prema Pompejevoj nesreći, jer se često u nevolji prijatelji preobraze
u neprijatelje, javno, doduše prijazno, odgovorili poslanicima da pozovu
Pompeja i da dođe kralju. Potajno su skovali plan i poslali ga kraljevskom
namjesniku Ahili, koji je bio vrlo odvažan, a s njim i vojnog tribuna Lucija
Septimija, da ga smaknu.
Kad su stigli pred Pompeja, srdačno su ga pozdravili. Pompej se
prevario u svome znancu Septimiju koji je pod njegovim zapovjedništvom
vodio četu u gusarskom ratu, pa je ušao u lađicu s malom prtljagom. U
lađici su ga Ahila i Septimije pogubili. Na isti je način kralj uhvatio Lucija
Lentula i naredio da ga u tamnici usmrte.

105. Kad je Cezar stigao u Malu Aziju, saznao je da je Tit Ampije

odlučio uzeti novac iz Dijanina hrama u Efezu, pa je u tu svrhu pozvao sve
senatore iz one pokrajine da mu budu svjedoci koliko je novca uzeo. To je
spriječio Cezarov dolazak, te je Ampije pobjegao. Prema tome, Cezar je
dvaput spasio efešku blagajnu...
 Isto je tako bilo svima poznato da se u Elidi, u hramu Minervinu,
onog dana kad je Cezar sretno izvojevao pobjedu kip božice Pobjede, koji
se nalazio pred samom Minervom i dotada bio okrenut prema Minervinu
kipu, čudno okrenuo prema vratima i pragu hrama. Kad su računali unatrag
dane, ustanovili su da je to bilo na dan Cezarove pobjede.
Zatim se pripovijedalo da se istoga dana u Antiohiji čula zaglušna
vika vojske i jeka truba, pa je čitavo građanstvo pohrlilo zbog toga na
gradske bedeme. Kažu da se isto dogodilo u Ptolemaidi. U Pergamu se
govorilo da su u tajnom i skrivenom dijelu hrama, kamo nitko osim
svećenika ne smije ući, a taj prostor Heleni nazivaju ádyta, odjednom
zaječali talambasi. Slično su u Tralu u hramu božice Pobjede, u kome su
bili posvetili Cezarov kip, pokazivali palmu koja je u dane Cezarove
pobjede izrasla iz pločnika gdje se sastajao kamen s kamenom.

106. Cezar je nekoliko dana ostao u Maloj Aziji. Kad je čuo da su

Pompeja vidjeli na Cipru, dosjetio se da on namjerava krenuti u Egipat, jer
je tamo imao mnoge prijateljske veze, a sam je kraj bio vrlo prikladan.
Zato je krenuo u Aleksandriju s jednom legijom kojoj je već naredio da ga
slijedi iz Tesalije i s drugom koju je pozvao iz Aheje, a bila je pod
zapovjedništvom legata Kvinta Fufija. Osim toga, u njegovoj je pratnji bilo
još 800 konjanika te deset rodskih i nekoliko azijskih ratnih brodova. U
spomenutim je legijama bilo 3200 boraca, jer su ostale vojnike iscrple rane
u bitkama, onda napor i dugo putovanje, pa nikako nisu mogli poći zajedno
s njim.
Ipak, pouzdavajući se u svima poznatu slavu svojih pothvata, Cezar
nije oklijevao da krene na put. Držao je da će svugdje biti jednako siguran.
U Aleksandriji je saznao za Pompejevu smrt.140 Čim se iskrcao na kopno,
začuo je viku vojnika koje je kralj bio ostavio u gradu za posadu. Zatim ih
je ugledao kako k njemu trče jer su pred njim liktori nosili svežnjeve pruća
kao znakove njegove vlasti. Mnoštvo je vikalo da se na taj način krnji
kraljevsko dostojanstvo. Ipak je utišao gomilu, ali je i sljedećih dana bilo
čestih nemira zbog strke naroda u gradu, u kome je zbog toga zaglavilo
više vojnika.

107. Vidjevši kakve su okolnosti, Cezar je pozvao k sebi druge legije

iz Male Azije koje je bio sastavio od Pompejevih vojnika. Sam nije mogao
isploviti iz Aleksandrije jer su ga zaustavljali pasatski vjetrovi, a kad oni
pušu, onda nikako nije moguće sigurno putovati. Ipak, kad je duže
razmišljao, uočio je da razmirice između egipatskog kralja i kraljice mora
rješavati rimski narod i on sam, jer je za prvoga njegova konzulata bio
ugovoren savez prema narodnoj i senatskoj odluci. Tako se problem
pogotovo našao u području njegove mjerodavnosti. Onda je izjavio da bi
najviše volio kad bi kralj Ptolemej i kraljica Kleopatra, njegova sestra,
raspustili vojsku koju su okupili, pa da zatim urede međusobne razmirice
radije prema pravu negoli oružjem.

108. Budući da je kralj bio maloljetan, kraljevstvo je vodio njegov

eunuh po imenu Potin. U početku se on počeo jadati i tužiti među svojim
znancima što kralja zovu na neko suđenje. Zato je za svoj plan okupio
nekoliko pomoćnika između kraljevih prijatelja, a onda tajno pozvao
vojsku iz Palusija u Aleksandriju. Njoj je postavio za vrhovnoga
zapovjednika istoga Ahilu o kome smo maloprije govorili. Potin ga je
potaknuo svojim i kraljevim obećanjima, a osim toga pismenim ga je
porukama uputio što od njega želi.
Prema oporuci oca Ptolemejeva za baštinike su bili određeni stariji
od dvojice sinova i ona od dviju kćeri koja se prva rodila. Da bi se sve to
obavilo kako treba, Ptolemej je u istoj oporuci preklinjao rimski narod
svim bogovima i sklopljenim savezom u Rimu. Jednu su kopiju njegove
oporuke poslanici donijeli u Rim da je pohrane u državnoj blagajni. Budući
da se zbog građanskih nemira nije ondje mogla deponirati, Pompej ju je
stavio u svoj privatni arhiv, dok je druga ostala u Aleksandriji. Tu su za
vrijeme razgovora s Cezarom donijeli zapečaćenu.

109. Dok se o tome pred Cezarom raspravljalo i dok je od srca kao

zajednički prijatelj i sudac nastojao izravnati razmirice između kralja i
kraljice, iznenada je stigla vijest u Aleksandriju da dolazi kraljevska vojska
i cjelokupno konjaništvo. Cezarove čete nisu brojčano bile tolike da bi se
potpuno mogao na njih osloniti ako se bude morao boriti izvan grada. Ništa
mu drugo nije ostalo nego da ostane ondje gdje se nalazio, a onda da
pažljivo ispita što namjerava Ahila. Ipak je naredio svojim vojnicima da
neprestano budu pripravni, a kralja je nagovorio da uputi k Ahili one svoje
rođake koje najviše cijeni kao poslanike. Oni su trebali protumačiti
Cezarovu volju. Kralj je poslao Dioskorida i Serapiona. Obojica su kao
poslanici bili u Rimu i uživali velik ugled u njegova oca Ptolemeja.
 Kad su došli k Ahili, ovaj je naredio da ih uhvate i smaknu i to prije
nego ih je saslušao ili zapitao zašto su k njemu poslani. Jednoga, čim su ga
ranili Ahilini ljudi, njegovi pratioci odniješe kao da je mrtav, dok je drugi
zaglavio. Poslije toga Cezar je nastojao zadržati kralja u svojoj vlasti, jer je
držao da ime samoga kralja mnogo znači u narodu. Osim toga, Cezar je
htio da se radije misli kako je rat planiralo i započelo nekoliko običnih
razbojnika.

110. Ahila je imao takvu vojsku o kojoj je svaki strateg trebao voditi
računa. Bila je jaka brojem vojnika, njihovom borbenom spremom i
iskustvom. Imao je vojsku od 20 000 vojnika. To su bili Gabinijevi vojnici,
ali su se već uvelike bili privikli na lagodan život u Aleksandriji. Kao da su
bili zaboravili stegu i ugled rimskoga naroda, jer su se oženili
Egipćankama, a većina je imala djecu. U tu je vojsku stupilo mnogo gusara
i hajduka iz Sirije i Kilikije i iz susjednih zemalja. Tu su svi naši robovi
bjegunci našli sigurnu zaštitu i utočište uz opskrbu kad su se prijavili i
stupili u vojsku. Tako na primjer ako bi nekoga roba napao njegov
gospodar, vojnici bi ga složno obranili. Tako su svoje branili od nasilja kao
da njima samima prijeti opasnost, jer su i sami imali mnogo toga na duši.
Isti su ti vojnici prema nekom drevnom zakonu aleksandrijske vojske
obično tražili smrtnu kaznu za kraljeve prijatelje, znali su grabiti imetak
bogataša, opsjedati kraljevski dvor kad su htjeli da im kralj povisi plaće, a
onda još i istjerati kralja te druge pozvati na prijestolje.
Uz ove vojnike bilo je još oko 2000 konjanika. Svi su se ti bojovnici
ugnijezdili u Aleksandriji zbog neprestanih ratova. Oni su na prijestolje
doveli staroga Ptolemeja, ubili dva Bibulova sina141 i ratovali s
Egipćanima. Takav je to bio život.
111. Ahila se pouzdavao u takve čete, a usto je, prezirući mali broj
Cezarovih vojnika, započeo zauzimati Aleksandriju, ostavivši Cezaru samo
onaj dio koji je on već bio zaposjeo. Ahila je već prvom navalom pokušao
provaliti u Cezarovu kuću, ali je Cezar razmjestivši po ulicama kohorte
lako suzbio spomenutu navalu. Nekako usporedno su se njihove čete
sukobile blizu luke; tu su okršaji bili kudikamo jači. Budući da su se čete
bile odvojile, borba se vodila u više ulica, pa su neprijatelji svojim velikim
mnoštvom pokušali zarobiti ratne brodove, od kojih je pedeset bilo poslano
u pomoć Pompeju, ali su se vratili poslije bitke u Tesaliji. To su bile sve
same troveslarke i peteroveslarke, a gotove i spremne za plovidbu. Osim
toga bile su tamo i dvadeset i dvije natkrite lađe, koje su redovno boravile
u Aleksandriji kao obrambena zaštita. Da su neprijatelji zarobili te lađe,
Cezar bi bio ostao bez mornarice; u jednu riječ, oni bi imali u svojim
rukama luku i cijelo more. Osim toga, onemogućili bi Cezaru svaki dovoz
hrane i pomoćnih četa.
Zato su se borbe vodile žestinom potrebnom zbog samog stanja
stvari. Za Ahilu je pobjeda ovisila o ishodu borbe, a za Cezara je o ishodu
borbe ovisio spas. Ipak, Cezar je pobijedio kad je sve spomenute lađe kao i
druge koje su se nalazile u arsenalu spalio jer ih nije mogao s malim
brojem vojnika obraniti. Odmah je zatim iskrcao vojnike s lađa kod Fara.

112. Far je bio visoki toranj na otoku, divno građen, a ime je dobio
po samom otoku. On se pruža ispred Aleksandrije i čini luku. Ipak ga uzak
put i most spaja s gradom jer su graditelji od gornjega gradskog dijela 900
koraka u dužinu nabacali gromade kamenja u more. Na tom se otoku
nalaze egipatske kuće i naselje gotovo veliko kao grad. Zato bi svaku lađu
koja bi na otok zalutala bilo zbog neupućenosti ili zbog oluje opljačkali
kao pravi gusari, jer bez njihova pristanka kao gospodara otoka Fara ne
može nijedna lađa zbog tjesnaca uploviti u luku.
Cezar je za to znao, te se stoga pribojavao, ali je ipak, dok su
neprijatelji bili uposleni u borbi, iskrcao vojnike, zauzeo Far i tu smjestio
svoju posadu. Poslije toga mogao je bez pogibelji lađama dovoziti žito i
pomoćne čete. Već je prije razaslao poruke u sve obližnje pokrajine i
zamolio za pomoć u ljudstvu. Dotle se u ostalim dijelovima grada vodila
borba, ali su jedni i drugi bili zasad jednako jaki; sve se završilo
neodlučno. Tome je pridonio tijesan teren na kome se borba vodila; osim
toga, poginulo je malo vojnika na jednoj i drugoj strani.
Zatim je tijekom noći Cezar zauzeo potrebne strateške položaje i
utvrdio ih. U tom se kraju nalazio dio kraljevskoga dvora, gdje je u
početku bio njegov stan. Do palače je bilo kazalište slično tvrđavi, ali se
odatle moglo prići u toranj i u ostala pristaništa. Sljedećih je dana Cezar
pojačao utvrde, da se ne bi morao braniti vojničkom snagom nego
bedemima.
Za to je vrijeme mlada kći kralja Ptolemeja, misleći da je kraljevski
prijesto upražnjen, pobjegla iz dvora k Ahili te zajedno s njim otpočela
voditi ratne operacije. Ubrzo je među njima nastala svađa zbog prvenstva.
Ta je okolnost učinila da su vojnici dobili veće darove jer se jedno i drugo
otimalo da na taj način domami vojnike k sebi.
Dok se ovo odvijalo kod neprijatelja, Cezar je smaknuo Potina koji je
bio dječakov zaštitnik i zamjenik zbog njegove maloljetnosti; stanovao je u
istom dijelu grada gdje i Cezar. Potin je slao poslanike Ahili i sokolio ga
da ne odustane od svoga plana i da ne klone duhom. Cezarovi su uhode
prokazali te posrednike, a onda ih je on uhvatio. Eto, takav je bio početak
Aleksandrijskog rata.
 ALEKSANDRIJSKI RAT

1. Kad je buknuo Aleksandrijski rat, Cezar je zapovjedio da se okupi

brodovlje iz luka Roda, Sirije, Kilikije, dok je pozvao strijelce s Krete, a
konjanike mu je dao nabatejski kralj Malho. Zapovjedio je da se odasvud
sakupljaju bojne naprave i da mu se šalje žito; isto je tako zapovjedio da
mu se pošalju pomoćne čete. Za to se vrijeme iz dana u dan pojačavalo
utvrđivanje grada, pa su se svi njegovi dijelovi za koje se mislilo da su
slabije utvrđeni utvrđivali "kornjačama" i "pomičnim zaklonima".
Iz otvora jednih zgrada također su prodirali u druge zgrade
zidoderima "ovnovima", pa koliko su mogli bolje raskrčiti ruševine, toliko
su više dobivali slobodna prostora za utvrđivanje. Što se tiče požara,
Aleksandrija je bila sigurna jer su zgrade bile bez drvne konstrukcije, sve
je bilo sagrađeno od kamena, od krovova do podova.
Cezar je osobito nastojao zaštitnim krovovima odvojiti od grada onaj
dio koji je s južne strane jako sužavalo jezero, obazirući se u prvom redu
da se gradom koji se dijelio na dva dijela upravlja po jednom planu i
zapovijedi. Osim toga, želio je da se može doći u pomoć onima koji budu u
nevolji, te s druge strane grada poslati pojačanje. Posebno i zato da vojnici
budu dobro opskrbljeni vodom i hranom. Zasada su i jednim i drugim bili
slabo opskrbljeni, a katkada gotovo nikako. Jezero je moglo obilno pružiti i
jedno i drugo.

2. Ni građanima Aleksandrije nije se moglo predbaciti ni oklijevanje

a ni odgađanje. Oni su na sve strane, dokle dopiru granice egipatskog
kraljevstva, razaslali poslanike i ljude vješte u novačenju. Zatim su dovezli
u grad mnogo oružja, ratnih sprava i bezbroj naoružanih vojnika. Na isti
način u gradu su sagradili radionice oružja s velikim pogonom. Zatim su
naoružali punoljetne robove, koje su bogatiji plaćali i uzdržavali. Kad su
rasporedili ovo mnoštvo, oni su na taj način zaštitili i rubne dijelove grada.
Kohorte iskušanih ratnika, oslobođene od druge službe, smjestili su u gusto
naseljenim dijelovima grada, da bi mogle, pa borilo se u bilo kojem
gradskom predjelu, biti odmah spremne da s više snage priskoče u pomoć.
Onda su sve ulice i raskrižja zatvorili trostrukim opkopom koji su izgradili
od tesanog četverokutnog kamena, dok je njegova visina bila gotovo 40
stopa. One dijelove grada u kojima su bedemi bili niži utvrdili su vrlo
visokim tornjevima na deset katova. Osim toga podigli su i druge pokretne
tornjeve s isto toliko katova. Njih su po ravnim ulicama vukli konopima,
podmetnuvši im kola, i pokretali prema onom mjestu gdje je bila potrebna
zaštita.

3. Grad je bio vrlo bogat i u njemu je bilo u obilju svega da se obave

pripreme za obranu. S druge strane, njegovi su stanovnici bili vrlo
domišljati i oštroumni, pa su sve ono što su zapazili da naši rade velikom
vještinom znali primijeniti, i to tako da se činilo da naši njihove radove
oponašaju. Sami su od sebe mnogo toga otkrivali. Štoviše, u isto su
vrijeme napadali naše utvrde i branili svoje. Njihovi su prvaci u vijeću i
narodnim skupštinama ovako agitirali:
– Rimski narod namjerava se bezobzirno ugnijezditi i osvojiti naše
kraljevstvo. Prije nekoliko godina s istim je ciljem Gabinije bio u Egiptu, a
i Pompej se bio k nama u bijegu sklonio. Cezar je stigao s vojskom, a njega
neće ni Pompejeva smrt urazumiti da ne zauzima Egipat. Ako ga ne
budemo istjerali, umjesto kraljevstva bit ćemo rimska provincija. To treba
u pravo vrijeme izvršiti, pogotovo sada kad ga nevrijeme prisiljava da
ostane na jednom mjestu, a i godišnje doba ne dopušta da mu se pošalju
pomoćne čete preko mora.

4. U to je vrijeme, kao što je prije rečeno, nastao razdor između

Ahile, koji je bio na čelu vojske veterana, i Arsinoje, mlađe kćeri kralja
Ptolemeja. Budući da su oboje jedno drugome radili o glavi i željeli da
preuzmu kraljevsku vlast, Arsinoja je pretekla Ahilu kad je naložila eunuhu
Ganimedu, svome učitelju, da ga usmrti.
Njegovom smrću ona je jedina bez suvladara i zaštitnika preuzela
vrhovnu vlast. A Ganimed je preuzeo vrhovno zapovjedništvo u vojsci.
Kad je preuzeo svoju dužnost, povećao je darovima naklonost vojnika, dok
je sve ostale poslove jednako vješto vodio kao i njegov prethodnik.

5. Cijela je Aleksandrija potkopana i pod njom su kanali koji odvode

vodu u Nil. Kroz ove dolazi voda u privatne kuće, pa se malo-pomalo
pročišćava i bistri. Na ovakvu su se vodu privikli vlasnici zgrada i njihove
obitelji, jer je voda koja otječe ravno iz Nila toliko muljevita i mutna da
prouzrokuje razne bolesti. Ipak se široki slojevi naroda iz nužde njome
zadovoljavaju budući da u gradu nema ni jednog živog vrela. Takva je
rijeka bila u onom dijelu grada koji su zaposjeli Aleksandrijci. Ganimedu
je palo na um da bi se mogla našima onemogućiti opskrba vodom, a kako
su bili raspoređeni po privatnim kućama zbog zaštite utvrđivanja, služili su
se vodom iz kanala i zdenaca u privatnim zgradama.

6. Kad je njegov nacrt bio odobren, počeli su ga ostvarivati teškim i

napornim radom. Ganimed je predložio da se zazidaju kanali, a kad se
prekinuo dovod vode u svim dijelovima grada, barem u onima koje je on
nadzirao, naredio je da se velika količina vode crpi iz mora pomoću crpki
na kolo i strojeva. Onda je tu množinu vode neprestano odvodio iz gornjih
dijelova grada u onaj dio koji je držao Cezar. Zbog toga su nešto slaniju
vodu negoli običnu crpli stanovnici iz bližih zgrada, pa su se naši vojnici
jako čudili zašto se to dogodilo. Ni sami sebi nisu mogli vjerovati kad su
im stanovnici iz nižih dijelova grada priopćili da oni piju vodu prijašnjeg
ukusa, ali prije nego su se na novu privikli. O tome su međusobno
razgovarali i tek kušanjem osjetili koliko se te vode razlikuju. Domalo se
zaista ona bliža neprijateljima uopće teško mogla piti, dok je ona u donjim
predjelima grada postala slanija i kvarljivija.

7. Zbog te okolnosti iščezla je svaka sumnja, a naše je obuzeo takav

strah da im se činilo da su u krajnjoj pogibelji. Neki su govorili da Cezar
oklijeva zapovjediti ukrcavanje na lađu, dok su drugi, zbog straha, prilike
prikazivali težima, jer se nikako nisu mogle sakriti pripreme za bijeg, kad
su Aleksandrijci bili tako blizu njih. Ako bi protivnici spriječili bijeg i još
na njih napali, tad bi povlačenje na lađe bilo potpuno isključeno. Velik je
dio gradskih stanovnika stanovao u onom dijelu grada koji je Cezar bio
zaposjeo. Nije ih udaljio iz njihovih domova, jer su se ti stanovnici
pretvarali pred našim vojnicima da su im odani te da nipošto ne mare za
svoje sunarodnjake.
Kad bih morao braniti Aleksandrijce, rekao bih da oni nisu ni lažljivi
ni plašljivi, a o tome bih morao nadugo uzalud govoriti. Kad se zaista
istovremeno upozna taj narod i njegov karakter, onda nitko ne može
posumnjati da su kao ljudi vrlo skloni izdaji.

8. Cezar je uznemirenost i bojazan u svojih vojnika umanjivao

sokoljenjem i razboritim nastupom. Tvrdio je da se može otkriti slatka
voda ako se budu iskopali zdenci, jer da je prirodna pojava da sve
primorske obale kriju žilu slatke vode. Ako je drugačiji prirodni sastav
egipatske obale negoli svih drugih, ipak nas oni, jer smo gospodari na
moru, dok neprijatelji nemaju brodovlje, neće spriječiti da se dnevno i
pomoću lađa opskrbljavamo vodom, bilo s lijeve obale Paretonija ili s
desne strane otoka Fara. Plovidbu u različitom smjeru nikad u isto doba ne
ometaju suprotni vjetrovi. Ne postoji nikakav razlog za bijeg, ne samo za
one koji imaju najviše činove nego i za one koji se brinu jedino za goli
život. Navala se neprijatelja može uspješno suzbiti ako se borimo s utvrda.
Ali kad bismo njih napustili, onda im ne bismo bili ravni ni strateškim
položajem ni brojem boraca. Potrebno je dobro razmisliti, kad postoji
osobita poteškoća, ako se želimo čamcima ukrcati na lađe. S druge strane,
Aleksandrijci su vrlo brzi, a usto poznaju položaje i smještaj zgrada. Ako
oni pobjede, tad će u jurišima biti smioniji u namjeri da zauzmu uzvišenije
položaje i zgrade. Na taj će način našim vojnicima spriječiti bijeg na
lađama. Zbog toga neka zaborave na takav plan i neka misle samo o tome
kako treba pobijediti.

9. Kad je Cezar završio ovakav govor svojim vojnicima, oni su bili

oduševljeni, dok je centurionima zapovjedio da napustivši svaki drugi
posao obrate pažnju na kopanje zdenaca te da ne prekidaju rad ni noću.
Kad se pristupilo tom poslu, i jer su svi vrlo oduševljeno sudjelovali u
radu, otkrili su za jednu noć jaku žilu slatke vode.
Na taj se način ubrzo radom spriječilo uspješno djelovanje
aleksandrijskih strojeva i onemogućene su neprijateljeve namjere. Dva
dana poslije toga pristale su uz obale Afrike, gotovo posred Aleksandrije,
lađe pod zapovjedništvom Domicija Kalvina s Trideset sedmom legijom
koju su sačinjavali vojnici što su otpali od Pompeja. Lađe su bile krcate
žitom, oružjem za obranu i napad te ratnim spravama. Zbog jakog istočnog
vjetra lađe nisu mogle uploviti u luku. Ipak, okolna su mjesta bila u
cijelom onom kraju izvrsna za sidrišta. Budući da ih je nevrijeme dugo
zadržalo usidrene, a usto im je ponestalo vode, obavijestili su Cezara
brzom lađom.

10. Budući da je Cezar htio stvoriti samostalnu odluku, ukrcao se na

lađu i zapovjedio da svi brodovi za njim plove, ali na lađe nije ukrcao
vojnike jer se trebalo nešto više udaljiti, pa nije htio da utvrđenja ostanu
bez zaštite. Kad je doplovio do onog mjesta koje se zvalo Hersones i kad je
iskrcao veslače da se opskrbe vodom, neprijateljsko je konjaništvo zarobilo
neke od njih kad su se udaljili od lađa u namjeri da plijene. Protivnici su od
njih saznali da je Cezar stigao s brodovljem, ali da na lađama uopće nema
vojnika. Kad su za to saznali, vjerovali su da im je sudbina pružila osobitu
zgodu da uspješno izvedu svoj nacrt. Zbog toga su na sve lađe koje su bile
spremne za plovidbu ukrcali vojnike i onda kad se Cezar vraćao izašli mu u
susret. On se iz dva razloga nije želio toga dana boriti. Ponajprije, jer nije
bilo vojnika na njegovim lađama, a onda zbog okolnosti što je već bio
minuo deseti sat dana. Činilo mu se da će noć uliti veće pouzdanje onima
koji su se oslanjali na svoje poznavanje terena, dok on sam nema
mogućnosti svoje osokoliti izgledom na pomoć, jer nije na mjestu ono
sokoljenje koje ne može istaknuti ni hrabrost ni ukazati na kukavištvo.
Uvidjevši te razloge, Cezar je naredio da se sve lađe koje se mogu izvući
izvuku na kopno. Nije mislio da će ga protivnici progoniti do toga mjesta.

11. Na desnom Cezarovu krilu jedna se lađa s Roda nalazila daleko

od drugih. Kad su je neprijatelji ugledali, nisu oklijevali, već s četiri
natkrivene lađe i više drugih nezaštićenih na nju odlučno navalile. Cezar je
bio prisiljen krenuti joj u pomoć, da ne bi na njegove oči pretrpjela sraman
poraz, iako je mislio, ako joj se nešto teže dogodi, da će joj se to opravdano
dogoditi.
Otpočela je borba uz veliki otpor mornara s rodske lađe. Budući da
su se ovi u svim okršajima isticali strateškim znanjem i hrabrošću, ipak u
tom položaju nisu mogli primiti na sebe svu težinu borbe, da se ne bi činilo
kako su poraženi svojom krivnjom. Zbog toga su pobijedili. Zarobili su
jednu neprijateljsku četveroveslarku, dok je druga bila oštećena, a na
dvjema su pobili sve veslače. Na ostalim je lađama poginuo velik broj
protivnika. Da nije noć prekinula borbu, Cezar bi se bio domogao cijelog
neprijateljskog brodovlja.
Ovaj je poraz zastrašio neprijatelje. Premda je puhao slab suprotan
vjetar, Cezar je svoje teretne lađe s pomoću tegljača zajedno sa svojim
pobjedničkim lađama uveo u Aleksandriju.
12. Taj je gubitak jako pokolebao borbenost Aleksandrijaca jer su
doživjeli da ih nije pobijedila hrabrost boraca, nego mornarska vještina.
Zatim su odlučili da se brane s uzvišenijih mjesta, te su izgradili opkope
sredstvima koje su imali pri ruci, jer su se bojali i na kopnu napada našega
brodovlja.
Kad je Ganimed u vijeću obećao da će on nadoknaditi one lađe koje
su bile izgubljene i povećati broj brodovlja, Aleksandrijci su s velikom
nadom i pouzdanjem odlučili popraviti stare lađe, a usto su pažljivije
prionuli na posao.
Premda su u luci i na brodogradilištu izgubili više od sto i deset lađa,
ipak nisu odustali od namjere da je potrebno obnoviti mornaricu.
Uviđali su da Cezaru ne mogu stići pomoćne čete i namirnice ako oni
budu imali jaku mornaricu.
Po prirodnom nagonu i zbog općeg dobra željeli su imati dobru
mornaricu, jer su bili iznad svega pomorci, a k tome već od djetinjstva
naviknuti na more kao stanovnici primorskoga grada i kraja. Znali su dobro
koliko su koristi imali od malih lađa. Zbog toga su svim žarom prionuli uz
pripremanje mornarice.

13. Na svim mjestima na ušću Nila bile su smještene stražarnice da

ubiru prevozninu. Stari su se brodovi nalazili u skrivenim kraljevskim
brodarnicama te već više godina nisu plovili. Ove su popravljali, dok su
one druge dovezli u Aleksandriju. Vladala je nestašica u veslima. Zato su
skidali drvene grede u trijemovima, javnim vježbalištima i privatnim
zgradama, pa su grede i letve preradili za vesla. Jedno im je pružila
domišljatost, a drugo obilje spomenute građe. Na kraju, nisu se spremali za
neku dužu plovidbu. Htjeli su doskočiti trenutnoj potrebi. Znali su da se ne
moraju boriti u samoj luci.
Tako su za kratko vrijeme, izvan svakog očekivanja, sagradili
dvadeset i dvije četveroveslarke i pet peteroveslarki. Ovima su pridodali
više manjih i nepokrivenih lađa, a onda su u luci iskušavali vesla i koliko i
kako koja od njih mogu izdržati. Zatim su na njih ukrcali iskusne vojnike i
u cijelosti se pripremili za borbu.
Cezar je imao devet rodskih lađa. Već je bio izgubio jednu od deset
što su mu bile poslane, a ta se nasukala na egipatskoj obali. Osim rodskih
imao je osam pontskih, pet libijskih i dvanaest iz Azije. Od tih su deset bile
peteroveslarke i četveroveslarke. Ostale su bile kudikamo manje, a mnoge
od njih i nenatkrivene.
Ipak se pripremao za boj jer se pouzdavao u hrabrost svojih vojnika,
a pogotovo kad je upoznao borbenost neprijateljske vojske.

14. Kad su se prilike tako razvile da su jedni i drugi s pouzdanjem

mislili na borbu, Cezar je ovako rasporedio brodovlje: lađama je opkolio
svjetionik Far, tako da su prednjom stranom stajale nasuprot neprijatelja,
jer su na desnom krilu bile rodske, a na lijevom pontske. Odredio je da
prostor između lađa bude 400 koraka jer je bio uvjeren da je taj prostor
dovoljan za njihovo svrstavanje. Iza njih je kao pomoćne rasporedio druge
lađe. Pojedinačno je odredio i zapovjedio koja lađa mora koju slijediti.
Aleksandrijci su sa svoje strane jednako dobro izveli brodovlje i
razvrstali ga za borbu. Na čelo brodovlja postavili su 22 lađe, a onda
odredili da pomoćne lađe budu u drugom redu. Osim toga su izveli velik
broj manjih lađa i čamaca nakrcanih zubljama i rogozom i premazanih
sumporom, u nadi da će nas zastrašiti brojem, vikom i plamenom.
Između jednog i drugog brodovlja nalazili su se gazovi uskog
prolaza, a ti su se protezali do afričke obale (tako barem kažu da je
polovica Aleksandrije dio Afrike).
Cezar i neprijatelji dosta su dugo iščekivali tko će prvi započeti s
prijelazom. Iščekivanje je nastalo zato što se činilo da bi onaj koji bi
započeo bio u neprilici ako bi okolnosti tražile da se brodovlje razvije za
borbu ili da se povuče s poprišta sukoba.

15. Eufranor je bio zapovjednik rodskih lađa. Zbog njegove

velikodušnosti i hrabrosti radije ga treba usporediti s našim vojnicima
negoli s grčkima. Rođani su njega izabrali za zapovjednika brodovlja jer je
bio na glasu kao izvrstan moreplovac, a i zbog čestita značaja.
Čim je on uočio da Cezar oklijeva, doviknuo je: – Čini mi se, Cezare,
kako se bojiš da ne budeš prisiljen započeti borbu ako s prvim lađama
uploviš u ove gazove, i to prije nego ti pođe za rukom da razvrstavaš
preostali dio brodovlja. Prepusti odluku nama! Izdržat ćemo u borbi (a
nećemo iznevjeriti tvoje očekivanje) dok nas ostali budu slijedili. Onakvi
će se dugo pred nama razmetati; to je naša sramota i bol.
Cezar je pohvalio njegovo držanje i, nastavivši ga uvelike hvaliti,
dao je znak za bitku.
Kad su četiri rodske lađe isplovile izvan gaza, Aleksandrijci su ih
opkolili i onda na njih navalili. Naši su se istakli vještinom i iskustvom.
Mornarsko znanje moglo je toliko da i pri nejednakom broju lađa nijedna
naša nije bila nezaštićena, nijedna nije izgubila vesla, već su se neprestano
sukobljavale s protivničkim lađama koje su nadolazile. Za to su ih vrijeme
i druge slijedile. Okolnosti su odredile da se odustalo od mornarske
vještine zbog tijesna prostora, pa je sada sva borba zavisila o hrabrosti.
U Aleksandriji nije bilo nikoga među našima ili među građanima koji
nije mislio na napad ili na obranu. Svi su s najviših krovova i s nekog
vidikovca promatrajući prizor sukoba molitvama i zavjetnim darovima
molili od bogova pobjedu za svoje.

16. Posljedice bitke nisu bile iste za jednu i drugu stranu. Kad bi naši
bili poraženi, ne bi im kao pobijeđenima bilo moguće spasiti se ni na
kopnu ni na moru. Sva je budućnost bila nesigurna za pobjednike, jer kad
bi nadvladali brodovljem, tad bi sve zaposjeli, ali ako budu slabiji, njihova
će sudbina biti puna pogibelji. Ipak je ozbiljno i tužno ako se samo
nekolicina bori za opstanak i spas svih drugih. Ako bi ta nekolicina klonula
u svome oduševljenju ili hrabrosti, onda bi i ostali morali popustiti, jer nisu
bili kadri boriti se sami za sebe.
Cezar je tu činjenicu češće i prošlih dana iznosio pred svoje vojnike
da bi se natjecali u hrabrosti i da bi uvidjeli da je njemu spas svih osobito
na srcu. Na isti su način pojedinci preklinjali svoga ratnog druga, prijatelja
ili znanca da ne razočaraju u njihovu uvjerenju one po čijoj je ocjeni kao
izabranik krenuo u boj.
Svi su bili čvrsto uvjereni da protivnicima, iako primorskim
stanovnicima i dobrim i vještim mornarima, neće znanje i vještina pomoći.
Štoviše, da se ni izabrani zbog hrabrosti iz tolikog mnoštva ne mogu
usporediti s našim vojnicima.
U ovoj je bici bila zarobljena jedna peteroveslarka i dvoveslarka s
posadom, borcima i veslačima, zatim su tri bile potopljene, dok su sve naše
ostale čitave.
Ostale su protivničke lađe u bijegu otplovile u grad. Njih su štitili
vojnici s bedema i bližih zgrada i sprečavali da im se naši približe.

17. Cezar je ocijenio da osobito mora nastojati osvojiti otok i

građevinu koja je pripadala otoku, kako mu se to ne bi češće događalo.
Osim toga, čvrsto je vjerovao da bi mogao s otoka napasti na grad ako
većim dijelom završi utvrde na tvrđavi.
Kad se na to odlučio, ukrcao je na manje lađe i čamce deset kohorti i
izabrane lako naoružane vojnike, kao i najbolje galske konjanike.
Drugi je dio otoka, da bi zavarao protivnike, napao nezaštićenim
lađama, obećavši velike nagrade onima koji budu prvi zauzeli otok.
Neprijatelji su hrabro izdržali prvu navalu naših vojnika. Oni su se
istovremeno borili s krovova zgrada i naoružani branili obalu, jer strme
obale nisu dopuštale pristup našima. Snalažljivo i razborito protivnici su na
čamcima i drugim lađama čuvali tjesnace. Ipak, kad su naši upoznali teren,
ispitali plićake, nekolicina ih se iskrcala na obalu, dok su drugi odmah za
njima hrabro nastavili i pridružili im se na ravnoj obali. Tad su navalili
zajedno, pa su pobjegli svi borci s otoka Fara. Kad su naši ove porazili,
više nije bilo straže za luku, dok su preostali neprijatelji priveli lađe do
obale i naselja te se iskrcali da brane zgrade.

18. Nisu se mogli dulje održati u ovoj utvrdi iako je bila isto građena
kao i ostale zgrade u Aleksandriji, gdje su se manje zgrade prislanjale na
veće, dok su podignute i međusobno povezani tornjevi služili umjesto
bedema, a naši nisu bili spremni za opsjedanje jer nisu imali ni ljestava ni
pletera.
Ipak, strah ljudima oduzima pamet i razboritost, dok slabi tijelo, kao
što se tada dogodilo. Oni što su vjerovali da su dorasli za borbu na ravnom
i zgodnom terenu, ti se isti, zaplašeni bijegom svojih i smrću nekolicine,
nisu usudili ostati na zgradama visokim 30 stopa, te su se strmoglavili u
more i preplivali prostor do utvrde dug 800 koraka. Ipak su mnogi od ovih
bili zarobljeni i ubijeni. Broj zarobljenika iznosio je ukupno 600 vojnika.

19. Kad je Cezar dopustio da vojnici plijene, zapovjedio je da se

poruše zgrade, a da se tvrđava blizu mosta koji je bio bliži Faru posebno
utvrdi i u nju postavi posada. Stanovnici Fara u bijegu su napustili ovu
tvrđavu, dok su onu s ove strane i bliže tvrđavi branili Aleksandrijci.
Sutradan ju je zbog istog razloga Cezar napao, jer je znao da će ako bude
imao u vlasti obje utvrde moći spriječiti prolaz brodova i iznenadne
gusarske napade. Već je hicima i strijelama iz bojnih naprava s leđa bio
istjerao one koji su kao posada čuvali to mjesto, a zauzeo utvrdu te na
kopno izveo tri kohorte, jer se više vojnika nije moglo smjestiti zbog
oskudnog prostora. Kad je to dovršio, zapovjedio je da se most koji je
vodio prema neprijateljima utvrdi, a da se blokovima kamenja zaspu ona
mjesta gdje su prolazile lađe.
Završivši oba posla, Cezar je najprije postigao da uopće ni jedan
čamac ne može isploviti, a onda su zbog drugoga aleksandrijske čete
nasrnule iz grada i svrstale se za borbu na širem dijelu mosta. Istovremeno
su odlučili da se svrstaju na širem prostoru prema opkopima koji su bili uz
sam most. U isto su se vrijeme približili i u smjeru lukobrana, prema svojoj
taktici, s brodovima koji su palili neprijateljske lađe. Naši su se borili s
mosta i s lukobrana, a neprijatelji na prostoru koji je bio nasuprot mostu te
s lađa ukotvljenih blizu lukobrana.

20. Dok je Cezar bio zauzet ovim radom, sokolio je vojnike, ali se
velik broj naših veslača i mornara iskrcao s ratnih lađa i napao lukobran.
Jedni su od njih željeli da sve to vide, dok su se drugi htjeli boriti. Oni su
najprije otjerali kamenjem i praćkama neprijateljske lađe. Činilo se da u toj
akciji uvelike pomaže mnoštvo oružja za napad.
Kad su se neki Aleksandrijci osmjelili iskrcati s lađa ponad onoga
mjesta koje je bilo za naše nezaštićeno, naši su počeli bježati na lađe isto
tako nerazborito kao što su bili provalili bez bojnih znakova, određenih
zapovijedi i nekog plana. Potaknuto njihovim bijegom, više se
Alesandrijaca iskrcalo s lađa da bi progonili zbunjene naše vojnike. Tad su
naši vojnici koji su bili ostali na ratnim lađama počeli povlačiti ljestve i
žuriti se da odmaknu lađe od kopna kako ne bi pale u ruke neprijateljima.
Zbog svega ovoga smeli su se vojnici naših triju kohorti koji su se
nalazili na mostu i na lukobranu. Kad su iza sebe začuli viku i kad su
vidjeli da im drugovi bježe i da su napadnuti strijelama, a bojeći se da ih s
leđa ne opkole i da im gotovo potpuno ne spriječe povratak jer su se lađe
bile udaljile, napustili su utvrđenje podignuto na mostu. Zatim su u brzom
trku pohitali k lađama. Jedan dio njih naletio je na najbliže lađe koje su bile
nakrcane teretom i mnoštvom ljudi, pa su se potopile kad su se i oni
ukrcali, a dok su bili neodlučni što da učine, Aleksandrijci su ih palili,
ukrcavši se na ukotvljene lađe. Još su neki, odbacivši štitove i spremni da
se izvrgnu bilo kakvoj opasnosti, doplivali do najbližih brodova.

21. Cezar se našao u istoj pogibelji dok je nastojao sokoljenjem

zadržati, koliko je mogao, svoje vojnike uz most i utvrdu. Kad je opazio da
svi uzmiču, ukrcao se na svoju lađu. Budući da je na tu istu lađu navalilo
za njim mnoštvo vojnika, a on nije bio kadar njom zapovijedati a niti ih u
tome spriječiti – slutio je da će se dogoditi ono što se dogodilo. Skočio je s
lađe i doplivao do onih koje su se nalazile nešto dalje. Odavde je poslao
čamce svojim vojnicima koji su bili u nevolji. Tako je spasio nekolicinu.
Njegova je lađa, prekrcana mnoštvom vojnika, zajedno s njima i veslačima
potonula. U ovoj smo bici izgubili otprilike 400 legionarskih vojnika, veći
broj mornara i veslača.
Na onom su mjestu Aleksandrijci utvrdili tvrđavu čvršćim utvrdama i
mnogim bojnim spravama. Kad su izvadili nabacano kamenje iz mora, bio
je prokrčen put za njihove brodove.

22. Ovaj poraz nije mogao smesti naše vojnike. On ih je toliko

razjario da su jače navalili na neprijatelje i bili ogorčeniji u borbi, odlučni
da osvoje što je protivnik zauzeo.
Vojnici su svakidašnjim borbama, kad god se ukazala prilika i kad su
Aleksandrijci istrčavali u navalu, jače i žarče prionuli uz posao. Štoviše, ni
Cezarovo sokoljenje upućeno svima nije se moglo natjecati s uloženim
trudom i željom za borbom u legijama. Zato je vojnike trebalo više strašiti i
zadržavati od vrlo pogibeljnih borbi nego ih poticati na borbu.

23. Kad su Aleksandrijci vidjeli da su Rimljani čvrsti i postojani u

uspjehu te da ih neuspjeh još više potiče na borbu, a kako nisu mogli
navesti neki treći razlog za rat da bi bili ustrajni, možemo pretpostaviti da
su ih tada opomenuli kraljevi prijatelji, a tih je bilo u Cezarovim posadama,
tako da su, odlučivši se za svoju pređašnju namjeru koju je odobrio kralj
preko tajnih glasnika, poslali k Cezaru poslanike da pusti kralja i da mu
dopusti da prijeđe k svojima. Navodili su da je sav narod iz mržnje prema
Arsinoji, koja je regent, spreman učiniti ono što kralj bude zapovjedio, jer
je ogorčen Ganimedovom vladavinom. Ako zbog toga budu mogli
pridobiti povjerenje i prijateljstvo, onda nema pogibelji ni zapreke da mu
budu manje odani.

24. Cezar je ipak odlučio da je korisno ako im iskaže milost kad to

traže, premda je bio osvjedočen da su Aleksandrijci kao narod lažljivi; oni
misle jedno, a prijetvorno ciljaju na drugo. Nadalje, Cezar je mislio, ako
zaista osjećaju ono što zahtijevaju, onda će kralj, koga su mu na vjeru
predali, ostati i dalje. Ali ako misle drugačije, a to se više slagalo s
njihovim karakterom, i ako žele imati kralja kao vojskovođu za vođenje
rata, onda će biti otmjenije i časnije da se bori protiv kralja nego protiv četa
pustolova i bjegunaca.
Zbog toga je Cezar uporno savjetovao kralju da se brine za očinsko
kraljevstvo, da sačuva svoju preslavnu domovinu koja je unakažena
sramno podmetnutim požarima i razaranjem i da najprije svoje građane
dozove pameti, zatim da ostane vjeran rimskom narodu i da misli na svoje
dostojanstvo. Osim toga, kako bi on mogao vjerovati da bi ga Cezar poslao
do zuba naoružanim neprijateljima. Tako je Cezar rekao i kad su jedan
drugome pružili desnice, otpustio je već zrela dječaka.
Kraljevski je duh naprotiv bio upućen u sve moguće vrste laži, a da
ne bi iznevjerio ćud svoga naroda, počeo je kralj plačući moliti Cezara da
ga ne pušta, jer da mu više radosti pruža Cezarova prisutnost nego samo
kraljevstvo. Dok je Cezar smirivao uplakana dječaka, i sam je ubrzo bio
ganut. Onda mu je rekao, ako misli ono što osjeća, da će ga pustiti da ode
među svoje.
Kad je kralj kao iz tamnice izašao na slobodu, počeo je u tolikoj
mjeri ogorčenije voditi rat protiv Cezara da je bilo očito da su suze koje je
prosuzio prigodom razgovora bile suze radosnice. Možda se slučajno
veselio veći broj Cezarovih legata, prijatelja, centuriona i vojnika što je
njegovu odviše veliku dobrotu izigralo dječakovo lažno ponašanje. Zaista,
Cezar je to učinio jedino potaknut dobrotom, ali ne previše razboritom
odlukom.

25. Iako su sad Aleksandrijci imali vojskovođu, uvidjeli su da nisu

ništa otporniji i da nipošto nisu oslabili Rimljane, jer su vojnici ismijavali
dječakovu dob i žalostili se zbog njegove nesposobnosti, a u isto vrijeme
osjećali da od njega neće imati koristi. Pogotovo zato što su se pronosili
glasovi da kopnom stižu Cezarove pomoćne čete i opskrba iz Sirije i
Kilikije, a za to, međutim, nije znao ni sam Cezar. Zbog toga su
Aleksandrijci odlučili omesti tu akciju, pa su na zgodna mjesta uputili
brodove da u zasjedi čekaju naš transport.
Kad su o tome obavijestili Cezara, naredio je da brodovlje bude
spremno za protunapad. Zapovjedio je da zapovjednik brodovlja bude
Tiberije Neron. U skupini lađa toga brodovlja otplovile su i rodske lađe, a
te je vodio Eufranor. Bez njega se nije zametnula nijedna pomorska bitka,
a svaka je završila uspjehom. Ipak, kao da sudbina za težu nevolju sačuva
ponajviše one koje je obdarila vrlo mnogim dobročinstvima, u ovom je
trenutku na drugi način postupila prema Eufranoru nego u prijašnjim
vremenima.
Kad su brodovlja stigla do Kanopa i kad su se rasporedila na objema
stranama za borbu, Eufranor je prema svojoj strategiji prvi započeo bitku
pa proburazio i potopio neprijateljsku troveslarku. Zatim, kad je htio
navaliti na drugu najbližu lađu koju je dugo progonio i tako se udaljio od
svojih lađa, te ga one nisu mogle jednakom brzinom pratiti, nenadano su ga
opkolili Aleksandrijci. Nitko mu nije priskočio u pomoć. Možda zbog toga
što se općenito mislilo da je dovoljno zaštićen, hrabar i sretan, a valjda i
zato što su se drugi bojali za vlastite lađe.
Tako je onaj koji se pokazao kao najbolji od svih u ovoj bici sam
potonuo sa svojom pobjedničkom četveroveslarkom.

26. U isto je doba iz Pergama s velikom vojskom stigao Mitridat,

pripadnik visokog plemstva u svojoj zemlji, a poznat kao dobar i hrabar
strateg i usto zbog svoga ugleda i povjerenja Cezarov prijatelj. On je bio
poslan na početku Aleksandrijskog rata u Siriju i Kilikiju da sakupi
pomoćne čete. Sve je to obavio brzo zbog svoje sposobnosti, uz osobito i
odano raspoloženje država. Vojsku je doveo kopnenim putem do Peluzija,
onog mjesta gdje Egipat graniči sa Sirijom.
Ahila je bio zaposjeo tu tvrđavu zbog njezina strateškog položaja.
Općenito se mislilo da se u Egipat može ući s morske strane jedino kod
Fara, a s kopnene strane kod Peluzija. Oba su mjesta bila ključne tvrđave.
Mitridat je iznenada opkolio Peluzij velikom vojskom. Iako se posada
uporno branila, osvojio ga je istoga dana kad ga je napao jer je imao veliko
mnoštvo vojnika, pa je konjanike neprestano mogao nadomještati svježim
snagama. U tomu je uspio jer je uporno i neprestano opsjedao utvrdu. Kad
ju je zauzeo, u nju je smjestio svoju posadu.
Kad je to uspješno završio, pohitao je k Cezaru u Aleksandriju. I
prije je sve one predjele kroz koje je prošao pokorio svojim ugledom, a taj
je ponajviše svojstven pobjedniku, i pridobio za Cezara.

27. Kraj koji je gotovo najpoznatiji u onim predjelima leži nedaleko

od Aleksandrije, a nazivaju ga Delta. Taj je naziv nastao zbog sličnosti
kraja i grčkog slova delta, jer se jedan dio rijeke Nila dvama razmaknutim
tokovima slijeva na obali u more ostavivši usred njih slobodno kopno.
Kad je kralj saznao da se tome predjelu približava Mitridat, a znajući
da tamo mora prijeći rijeku, poslao je protiv njega vojsku. Mislio je da će
ona ili potpuno uništiti Mitridata ili ga možda zadržati u napredovanju.
Htio ga je pobijediti po svaku cijenu, jer je njega samoga Cezar bio
opkolio sa svih strana. Kad su prve kraljevske čete uspjele prijeći rijeku
kod Delte, odmah su otpočele bitku kao da su se žurile da preotmu
prvenstvo u pobjedi onim četama što su ih sustizale.
Mitridat se vrlo razborito poslužio našom strategijom. Vodio je
računa o upornoj hrabrosti svojih vojnika kao i o nerazboritom postupku
Aleksandrijaca. Budući da je Mitridat opazio da protivnici bezobzirno
navaljuju na utvrde, iznenada je sa svih strana navalio sa svojim četama i
poubijao velik broj vojnika. Da se ostali dio neprijateljskih vojnika koji su
poznavali terene nije znao sakriti, a da drugi nisu uskočili na lađe na
kojima su bili prešli rijeku, cijela bi vojska bila potpuno uništena.
Ipak, kad su se malo pribrali, vojnici onih četa koje su sustizale prve
ponovo su prihvatili borbu s Mitridatom.

28. Mitridat je poslao glasnika k Cezaru da bi ga izvijestio o ishodu

bitke. Na isti su način kralja obavijestili njegovi. Tako je gotovo u isto
vrijeme kralj krenuo da uništi Mitridata kao i Cezar da ga pozdravi. Kralj
je iskoristio plovniji dio rijeke Nila gdje je u pripremi imao veliko
brodovlje.
Cezar nije htio krenuti istim putom, da se ne bi morao na rijeci boriti
s lađa, nego je tamo otplovio onim dijelom mora za koji kažu da pripada
Africi, kao što smo prije spomenuli. Na taj se način našao pred kraljevskim
četama prije nego su one mogle napasti Mitridata, pa ga je primio kao
pobjednika s cijelom njegovom vojskom.
Kralj je vojskom zaposjeo kraj koji je bio zaštićen prirodnim
položajem. Bila je to uzvisina pod kojom se na sve strane prostirala
ravnica. Usto je bio zaštićen s triju strana različitim utvrdama. Jedna je
strana bila uz rijeku Nil, dok se druga protezala do vrlo uzvišena mjesta da
bi obuhvatila dio tabora, a treću je na kraju opkoljavala močvara.

29. Između protivničkog tabora i Cezara uzan je prolaz prekidala

rijeka koja je utjecala u Nil, a bila je udaljena otprilike 7000 koraka od
kraljeva tabora.
Kad je kralj saznao da ovim prolazom dolazi Cezar, poslao je na
obale spomenute rijeke čitavo konjaništvo i izabrane lako naoružane
pješake, da bi omeli Cezarov prolaz i da bi izdaleka s obala započeli
nejednaku borbu. Eto, hrabrost nije očekivala nijedan uspjeh, a s druge se
strane kukavištvo nije izvrgavalo pogibelji.
Ova je okolnost vrlo ožalostila naše pješake i konjanike, što se tako
dugo bore s Aleksandrijcima u neodlučnim uspjehom. Zato su u isto
vrijeme germanski konjanici raštrkano tražili riječne plićake i djelomice ih
na nižim obalama rijeke prešli, dok su legionari, sasjekavši velika stabla
koja su mogli kao brvna prebaciti s jedne obale na drugu, napravili u brzini
nasip te tako prešli rijeku. Neprijatelje je u tolikoj mjeri preplašila njihova
navala da su mislili da im je u bijegu jedini spas. Ali i to je bilo uzalud jer
je mali broj prebjegao u kraljev tabor, dok je gotovo sav ostali dio vojske
izginuo.

30. Kad je Cezar s vrlo velikim uspjehom izveo svoj pothvat, a držao
je da će njegov iznenadni dolazak jako zastrašiti Aleksandrijce, odmah je
kao pobjednik pohitao pred kraljev tabor.
Budući da je vidio da je tabor utvrđen velikim nasipom i prirodnim
položajem, a da je na njemu smješteno veliko mnoštvo naoružanih vojnika,
propustio je da svoje vojnike, premorene od marša, uputi na osvajanje
tabora. Zbog toga se utaborio na maloj udaljenosti od neprijatelja. Sutradan
je Cezar sa svim svojim četama napao tvrđavu, a nju je kralj bio utvrdio u
selu nedaleko od svoga tabora i spojio je s pobočnim nasipom da ne bi
izgubio selo.
Cezar nije to izveo zato što je mislio da bi se to teže postiglo s
manjim brojem vojnika, nego zbog toga da izbliza opsjeda kraljev tabor,
kad su već Aleksandrijci bili zastrašeni zbog njegove pobjede. Zatim su
naši jednakom žestinom progonili Aleksandrijce na bijegu iz tvrđave u
tabor. Naši su imali stalan pristup za opsjedanje na dvjema stranama. Jedna
je bila ondje gdje sam rekao i ta je omogućavala slobodan pristup, a druga
tamo gdje je bio osrednji razmak tabora i Nila. Najveće i najodabranije
mnoštvo Aleksandrijaca branilo je onaj dio koji je pružao najlakši pristup.
Neprijatelji su uspijevali odbijati i ranjavati naše vojnike koji su se branili
u predjelu Nila. Oni su naše obasuli raznim vrstama oružja za napad, i to
one koji su bili okrenuti od rijeke napadali su s taborskog nasipa, dok su na
one licem okrenute riječnoj strani, gdje su se nalazile razvrstane mnoge
lađe, udarali praćkari i strijelci.

31. Budući da je Cezar opazio da se vojnici neće moći odlučnije

boriti i da od ove bitke nema velike koristi zbog nezgodnog terena, te jer je
vidio da su Aleksandrijci napustili najvišu uzvisinu u svome taboru, a ta je
bila utvrđena prirodnim položajem, a zatim je, kako su se vojnici raštrkali
u onom smjeru iz želje za borbom, a dijelom i iz znatiželje, zapovjedio da
kohorte opkole tabor i da navale na uzvisinu. Kohortama je postavio na
čelo Karfulena. On se isticao kao čvrst karakter i kao dobar strateg. Kad su
tamo stigle kohorte, kako je malo branitelja bilo u utvrdi a naši su se
vojnici vrlo hrabro borili, Aleksandrijci su preplašeni vikom i bitkom te
dršćući od straha počeli trčati na sve strane tabora.
Smetenost u neprijateljskim redovima toliko je potakla naše da su
gotovo u isto vrijeme sa svih strana navalili. Napokon su prve čete zauzele
uzvisinu, a kad su se spustili s te uzvisine, pobili su veliko mnoštvo
neprijatelja u taboru.
Da bi izbjegli ovu pogibelj, većina je Aleksandrijaca bježala u
gomilama i strmoglavljivala se s nasipa na onu stranu koja je bila blizu
rijeke. Kad su u samoj jami utvrde zbog strke zgnječeni stradali prvi
bjegunci, drugi su lakše mogli pobjeći preko njihovih leševa.
Poznato je da je i sam kralj pobjegao iz tabora i da se ukrcao na lađu
s mnoštvom vojnika koji su doplivali do najbližih lađa, a onda se i on
utopio kad je lađa potonula.

32. Budući da se sve završilo vrlo sretno i veoma brzo, Cezar je

pouzdavajući se u veliku pobjedu najbližim kopnenim putem pohitao s
konjaništvom u Aleksandriju. Kao pobjednik ušao je kroz onaj dio tvrđave
koji je branila neprijateljska posada.
Nije ga prevarila misao da neprijatelji, kad čuju kako je završila
bitka, više neće misliti na rat.

Dolazeći kao pobjednik, dobio je priznanje za hrabrost i

velikodušnost.
 Cijelo je mnoštvo stanovnika, odbacivši oružje i napustivši svoje
utvrde, odjenulo odijelo u kome prebjezi ponizno mole pobjednike. Zatim
su iznijeli na ulice sve kipove bogova pod čijom su zaštitom obično htjeli
umilostiviti uvrijeđene i gnjevne kraljeve. Tako su izašli u susret Cezaru i
predali se pod njegovu zaštitu. Cezar ih je primio pod svoje okrilje i onda
utješio. Zatim je prošao kroz neprijateljske utvrde i stigao u svoj dio grada
uz velike pozdrave svojih vojnika. Oni su se veselili ne samo što su rat i
borba tako završili nego i zato što se i on sam sretno vratio.

33. Kad je Cezar osvojio Egipat i Aleksandriju, postavio je kraljeve

koje je Ptolemej bio odredio pismenom oporukom, a da se ona ne bi
izmijenila, bio je odredio kao izvršitelja rimski narod.
Budući da je poginuo stariji od dvaju dječaka, i to kralj, Cezar je
mlađemu predao kraljevsku krunu i starijoj od dviju kćeri, Kleopatri, koja
je ostala njemu vjerna i nije napustila onaj dio koji je on zauzeo. Odlučio je
ukloniti iz kraljevstva mlađu Arsinoju u ime koje je, kako samo spomenuli,
dugo i despotski vladao Ganimed, da ne bukne neka nova razmirica koju
su mogli izazvati ljudi skloni pobuni, i to prije nego što se vlast kraljeva
ojača trajanjem vladanja. Zatim je poveo sa sobom Šestu legiju veterana,
dok je ostale ostavio da bi bile čvršća zaštita vlasti kraljeva koji nisu mogli
računati na ljubav svojih podanika jer su ostali vjerni Cezarovi prijatelji, a
usto nisu mogli u malo dana utvrditi trajnost svoga ugleda. Istovremeno je
mislio da je dobro za ugled naše vlasti i za korist države da odane kraljeve
zaštiti našom posadom. Ako bi ovi bili nezahvalni, onda ih možemo
obuzdati istim vojničkim snagama. Na taj način, kad je sve poslove završio
i sve doveo u red, otputovao je kopnenim putem u Siriju.

34. Dok se ovo događalo u Egiptu, došao je kralj Dejotar k Domiciju

Kalvinu, kome je Cezar dao na upravu Aziju i granične provincije, i
zamolio ga da ne dopusti da Farnak zaposjedne i pustoši Malu Armeniju,
njegovu kraljevinu, a ni Kapadokiju, kraljevstvo Ariobarzana. Izjavio je da
neće moći izvršiti ono što mu je zapovjeđeno, a niti isplatiti Cezaru
obećani novac, ako ne bude oslobođen toga zla.
Domicije je odmah poslao glasnike Farnaku, ne samo zato što je
držao da je novac potreban za pokriće vojničkih troškova nego i zbog toga
što nije na čast rimskom narodu i pobjedniku Cezaru, a onda je i njemu na
sramotu, što tuđi vladar napada kraljeva saveznika i prijatelja. Domicije je
preko glasnika zatražio od Farnaka da napusti Armeniju i Kapadokiju i da
zauzimanjem ne iskušava nevolje građanskog rata te zakone i ugled
rimskoga naroda.
Budući da je držao da bi njegov prijatelj imao veću snagu, kad bi se
on s vojskom približio spomenutim zemljama, krenuo je k legijama te je
jednu od tri, i to Trideset šestu, poveo, dok je dvije poslao k Cezaru u
Egipat jer ih je ovaj pismeno bio zatražio. Ipak jedna od ovih dviju legija
nije sudjelovala u aleksandrijskom ratu, jer je tamo bila upućena kopnenim
putem preko Sirije.
Domicije je Trideset šestoj legiji dodao dvije Dejotarove, koje je on
prije više godina organizirao u duhu naše discipline, naoružavši ih našim
oružjem, i sto konjanika, dok je od Ariobarzana preuzeo isto tolik broj.
Onda je poslao Publija Sestija kvestoru Gaju Pletoriju da dovede legiju
koja je bila na brzu ruku sastavljena od buntovnih vojnika na Pontu, a
Kvinta Patizija u Kilikiju da sakupi pomoćne čete. Na Domicijevu
zapovijed cijela se ta vojska brzo okupila u kapadokijskom gradu Komani.

35. Za to su vrijeme Farnakovi poslanici donijeli odgovor u kome je

on izjavio da je Kapadokija otpala od njegove države, a Malu Armeniju
primio je pod svoju zaštitu, što je morao učiniti prema naslijeđenom pravu
od svoga oca. Zatim je izjavio da njegova pravedna stvar služi Cezaru te da
je spreman učiniti što on bude odredio.
Domicije je vidio da se Franak nije svojevoljno povukao iz
Kapadokije, već iz nužde, jer bi lakše mogao braniti Armeniju, podvrgnutu
pod vlast svoga kraljevstva, nego udaljeniju Kapadokiju, a usto je mislio
da će Domicije dovesti sve tri legije. Kad je doznao da je dvije od ovih
poslao Cezaru, smjelije se zadržao u Armeniji i odlučio tu ostati i ne
napustiti tu kraljevinu. Kao razlog je naveo da isto pravo vrijedi za
Kapadokiju i Armeniju te da nije opravdano ako se od njega zahtijeva da se
sve odgodi do Cezarova dolaska, već je u ovom slučaju opravdano samo
ako sve bude onako kako je prije bilo.
Kad je saslušao ove odgovore, Domicije je krenuo u Armeniju s
onim četama koje sam maloprije spomenuo i odlučio da putuje brdskim
putovima, jer se s Ponta i od Komane uzdiže visoka i šumovita planina, a
proteže se u Malu Armeniju do granica Kapadokije i Armenije. Domicije
je zaključio da postoje neke prednosti ovakva puta, jer se na planinskim
uzvisinama nije mogao dogoditi nijedan iznenadan neprijateljski napad, i
zatim što će Kapadokija, koja se nalazi pod ovim gorskim kosama,
omogućiti nesmetan dovoz hrane.

36. Farnak je, međutim, poslao više poslanstava k Domiciju da bi

pregovarali o miru i predali mu kraljevske darove. Domicije je uporno s
prezirom odbijao darove i odgovarao poslanicima da mu ništa nije preče od
ugleda rimskoga naroda i osiguranja samostalnih savezničkih kraljevina.
Kad se poslije dugog i neprekidnog marša približio Nikopolu, gradu
koji se nalazio u Maloj Armeniji, u ravnici oko koje su se s obje strane
uzdizale planine i bile prilično udaljene od njega, utaborio se 7000 koraka
daleko od Nikopola.
Budući da se iz tabora moralo proći kroz neprohodan tjesnac, Farnak
je rasporedio u zasjede odabrane pješake i gotovo sve konjanike. Onda je
zapovjedio da se u prostor između jednog i drugog otvora utjeraju velika
stada marve, a da se seljaci i građani kreću na tom mjestu kao i do sada, da
ne bi Domicije, došavši kao prijatelj ili neprijatelj, posumnjao da tu postoje
zasjede kad bude na poljima opazio kako se mirno kreću i marva i ljudi,
kao da su u zemlju stigli prijatelji. S druge strane, ako su vojske došle u
neprijateljsku zemlju, onda će se vojnici raštrkati da grabe plijen i
raspršene će ih lako uništiti.

37. Mada je Farnak pravio ovakav raspored, ipak nije nikad prestao
slati poslanike Domiciju da pregovaraju o miru i prijateljstvu, jer je mislio
da će ga na ovaj način moći lakše prevariti. Naprotiv, nada u mir pružila je
Domiciju povod da se zadržava u istom taboru. Tako je Farnak pozvao
svoje u boj kad je izgubio priliku da ostvari svoju namjeru u skoroj
budućnosti i bojeći se da se ne otkriju zasjede.
Sutradan se Domicije više približio gradu i tabor smjestio uz gradske
zidine. Dok su naši vojnici utvrđivali logor, Farnak je prema vlastitoj
taktici svrstao bojni red. Na čelu se nalazio jedan bojni red, dok su bokovi
vojske bili zaštićeni trima pomoćnim četama. Zbog istoga razloga ove su
bile svrstane usred bojnog reda u dva razmaka s lijeve i desne strane, ali u
jednoj vrsti.
Domicije je završio započetu gradnju tabora, a onda je dio svojih četa
rasporedio na nasipu.
 38. Sljedeće je noći Farnak zarobio glasnike pismonoše koji su nosili
Domiciju pisma u kojima je bio izvještaj o događajima u Aleksandriji, te je
tako saznao da se Cezar nalazi u velikoj pogibelji i da traži od Domicija da
mu što prije pošalje pomoćne čete i da se sam preko Sirije približi
Aleksandriji. Kad je saznao za tu okolnost, držao je da je odlučno za
pobjedu ako bude mogao otezati s vremenom, jer je ocijenio da se
Domicije mora što brže udaljiti. Zbog toga je na onom mjestu za koje je
držao da je za naše ondje najlakši pristup, a i da je to mjesto najbolje za
borbu, iskopao dva usporedna opkopa udaljena jedan od drugoga malim
razmakom od grada u visini od četiri stope, a dalje od toga mjesta nije ni
mislio napredovati svojom vojskom. Između svih opkopa uvijek je
svrstavao bojni red, dok je konjaništvu određivao mjesta s bočne strane
izvan opkopa, jer ono inače nije moglo biti od koristi premda je brojem
nadmašivalo naše konjaništvo.

39. Domicije je iz obližnjeg tabora izveo u bojni red svoju vojsku jer
ga je više potresla Cezarova negoli vlastita pogibelj, a onda i zato jer je
mislio da se neće moći sigurno udaljiti ako ponovo zatraži uvjete koje
bijaše odbacio niti ako se budu udaljili pošto ih je već porekao. Na desnom
krilu smjestio je Trideset šestu legiju, a na lijevom Pontsku. Doveo je
Dejotarove legije u sredinu bojnog reda; ipak je njima ostavio vrlo uzani
razmak s čeone strane, ali je ostale kohorte smjestio kao pomoćne čete.
Kad su se bojni redovi uredili na jednoj i na drugoj strani, započela je
bitka.

40. Vojnici su započeli juriš kad je u isto vrijeme s jedne i druge

strane dan znak za borbu. Svi su se borili odvažno, ali s jednakim
uspjehom. Kad je Trideset šesta legija navalila izvan opkopa na kraljeve
konjanike, tako se uspješno borila da se približila gradskom bedemu te
prešla opkop i s leđa napala neprijatelje. S druge strane, kad je Pontska
legija malo uzmaknula pred neprijateljem, te kad je pokušala pregaziti
opkop i obići drugi bojni red da bi s boka napala neprijatelje, pri samom
prijelazu opkopa bila je napadnuta i suzbijena. Dejotarove su legije jedva
odoljele neprijateljskim snagama. Zato su se pobjedničke kraljeve čete sa
svoga desnog krila i iz sredine bojnog reda uputile protiv Trideset šeste
legije. Ona je ipak hrabro izdržala navalu pobjednika, te premda je bila
opkoljena jakim neprijateljskim četama, borila se s osobitom prisutnošću
duha, da bi se zatim povukla prema podnožju brda. Farnak je nije htio
tamo progoniti zbog neprohodnog terena. Zatim, kad je cijela Pontska
legija bila izgubljena i kad je veliki dio Dejotarovih vojnika bio pobijen,
Trideset šesta legija sklonila se na uzvisine, žaleći zbog 250 poginulih
vojnika. U toj su bici pali neki i odličnici i ugledni ljudi, rimski vitezovi.
Pretrpjevši takav poraz, Domicije je ipak okupio ostatke raspršene vojske,
a onda se sigurnim putovima povukao kroz Kapadokiju u Aziju.

41. Ponesen sretnim uspjesima i hoteći da se Cezaru dogodi ono što

mu od srca želi, Farnak je s cijelom velikom vojskom zauzeo Pont. Tu se
ponašao kao pobjednik i kao vrlo okrutan kralj, a jer je držao da će njegova
sreća biti jednaka nekadašnjoj očevoj, zauzeo je mnoge gradove, dok je
razgrabio blago rimskih i pontskih građana te zapovjedio da se okrutno
kazne oni koji su se isticali ljepotom tijela i mladošću, i to tako da su kazne
bile strašnije od same smrti.
Tako je Farnak zagospodario na Pontu koji nitko nije branio. Hvalio
se da je ponovo osvojio očevo kraljevstvo.

42. Gotovo u isto vrijeme pretrpjeli smo u Iliriku veliku nevolju. Tu

smo provinciju prijašnjih mjeseci bili sačuvali ne samo bez poraza nego
čak sa slavom. Tamo je ljeti bio Kvint Kornificije s dvjema legijama. Bio
je on Cezarov kvestor u svojstvu pretora. Premda je provincija bila vrlo
siromašna da bi prehranila vojsku, a usto zbog pograničnog rata i zbog
razmirica iznurena i opustošena, ipak ju je svojom razboritošću i
nastojanjem za se pridobio i obranio, jer je osobito nastojao da ne bi sve
uludo propalo. On je osvojio većinu utvrda koje su se nalazile na
uzvisinama, te je njihov prirodni položaj upućivao gospodare utvrda da
provaljuju i da napadaju. Kad je zauzeo utvrde, dobivenim je plijenom
nagradio vojnike. Premda je taj plijen bio slab, ipak je zbog očajnog
položaja provincije bio drag vojnicima, osobito zato što su ga stekli
hrabrošću.
Kad se Oktavije na bijegu poslije Bitke kod Farzala sklonio s velikim
brodovljem u onaj zaljev, Kornificije ga je rastjerao malim brodovljem
Jadertinâ, a ti su uvijek iskazivali prema Rimskoj Republici osobitu
privrženost. Oktavijanovo je brodovlje zarobio da bi se mogao na moru
boriti kad zarobljeno pridruži savezničkom brodovlju.
U drugom dijelu svijeta Cezar je kao pobjednik progonio Gneja
Pompeja, a kad je čuo da se većina protivnika, i to ostaci vojske u bijegu,
sklonila u Ilirik zbog blizine Makedonije, uputio je Gabiniju pismo da
otputuju s legijama nedavno unovačenih vojnika u Ilirik te da onda, kad se
spoji s vojskom Kvinta Kornificija, odbije svaku pogibelj koja bi mogla
zadesiti provinciju. Ukoliko ona ne bi bila sigurna ni zbog velike vojske,
tad neka legije odvede u Makedoniju. Bio je uvjeren da će na cijelom tom
području ponovo otpočeti rat ako Pompeju glava bude na ramenu.

43. Kad je Gabinije stigao u Ilirik u zimsko i vrlo nezgodno doba,

bilo zbog toga što je držao da je provincija bogatija bilo zato što se mnogo
pouzdavao u Cezarovu sreću, a možda i zato što je više vjerovao u svoju
hrabrost i strateško znanje, a ne zato što je često, izlažući se u ratovima
pogibelji, učinio nešto veliko i uspješno svojim držanjem kao zapovjednik
i svojom smjelošću, nikakvu pomoć nije našao u provinciji. Ona je bila
dijelom osiromašena, a dijelom nepouzdana. Zbog morske blokade i oluja
Gabinije nije mogao dovoziti hranu. Pritisnut velikim poteškoćama, vodio
je rat ne onako kako je htio, nego kako je morao. Zatim, kad je bio prisiljen
da po najgoroj zimi zbog oskudice osvaja utvrde, često je bio poražen, a
urođenici su ga toliko mrzili da se povlačeći se u Salonu, u primorski grad,
na samom maršu morao braniti i stupati u borbu.
U njemu su stanovali vrlo hrabri i (Cezaru) vrlo odani rimski
građani. Pošto je u toj bici izgubio više od 2000 vojnika, 38 centuriona i 4
vojnička tribuna, konačno se sklonio u Salonu gdje je shrvan težinom svih
mogućih nedaća za nekoliko mjeseci umro od bolesti.
Njegova osobna nesreća kao i nenadana smrt ojačale su u duši
Oktavija veliku nadu da bi se mogao domoći provincija. Upornost
Kornificijeva i hrabrost Vatinijeva ipak nisu dopustile da bude dugo
ispunjen ponosom na svoju sudbinu i osjećajem sreće koja najviše može u
ratovima.
44. Dok se Vatinije borio u Brundiziju, saznao je što se odigralo u
Iliriku, pa je čestim pismima htio potaknuti Kornificija da pomogne
provinciju i da napadne Marka Oktavija, jer je on sa starosjediocima bio
sklopio ugovor, a na više je mjesta osvojio utvrde naših vojnika, i to
dijelom svojim brodovljem a dijelom urođeničkim pješačkim četama.
Premda je Tatinije bio teško obolio i jedva da je tjelesna snaga bila dorasla
njegovim zamislima, ipak je njegova hrabrost nadvladala tjelesnu slabost
kao i poteškoće zbog zime i iznenadnih priprema.
 Budući da je i sam imao u luci nekoliko teretnih lađa, pismeno je
zatražio od Kvinta Kalena koji se nalazio u Aheji da mu pošalje brodovlje.
Budući da se sve to odvijalo sporije nego što je tražilo opasno stanje naših
vojnika, koji nisu bili kadri odoljeti Oktavijevoj navali, Vatinije je na
teretne lađe – a njih je bio prilično malen broj, te ni po svojoj veličini nisu
mogle zadovoljiti u borbi – učvrstio kljunove. Ove je pridružio teretnim
lađama, te kad je povećao svoju mornaricu i na brodove ukrcao veterane
kojih je imao veliko mnoštvo iz svih legija, jer su zbog bolesti bili ostali u
Brundiziju kad je vojska prelazila u Grčku, krenuo je u Ilirik. Na putu je
nekoliko primorskih zajednica koje su otpale od Oktavija i njemu se
predale dijelom primio pod svoju zaštitu, a djelomice je mimoišao u vožnji
one koje su uza nj pristale, jer nije želio da ga bilo koja okolnost zadržava i
ometa, da ne bi mogao što brže progoniti Oktavija.
Vatinije je svojim dolaskom primorao Oktavija koji je opsjedao
Epidaur s kopna i s mora, a u njemu je bila naša posada, da se odmah
udalji.

45. Oktavije je uzdajući se u svoje brodove doplovio do otoka

Tauride kad je bio obaviješten da je Vatinijeva mornarica većim dijelom
sastavljena od brzih lađica. U tom je predjelu plovio Vatinije progoneći
Oktavija, ali ne zato što je znao da će mu se on tu suprotstaviti, nego zbog
toga što je bio odlučio da ga što dulje progoni. Kad je doplovio blizu
Tauride i kad je brodovlje bilo raštrkano jer je nastala strašna oluja, a nije
se sumnjalo da je tu neprijatelj, iznenada je ugledao kako u susret k njemu
plovi ratna lađa spuštenih križeva na srednjem jarbolu. Čim ju je opazio,
zapovjedio je da se brzo sakupe jedra i spuste lantine a vojnici da se
naoružaju. Kad je podigao crvenu zastavu (njom se davao znak za bitku),
odredio je da sve ostale lađe učine kao i prve. Vatinijevci su se spremili da
će na njih iznenada navaliti; s druge strane Oktavijevci su isplovili iz luke.
Jedni i drugi svrstali su brodove za bojni red. Oktavijevo je brodovlje
strateški bilo bolje razvrstano, ali je moral Vatinijeve mornarice i vojnika
bio na visokom stupnju.

46. Kad je Vatinije opazio da nije dorastao protivniku ni veličinom ni

brojem bodova, ipak je zaželio zametnuti borbu na rizik. Zato je on prvi
svojom peteroveslarkom navalio na Oktavijevu četveroveslarku.
Zapovjedio je veslačima da što bržim veslanjem i što snažnije navale na
protivničke lađe. One su se svojim kljunovima tako žestoko sukobile da je
Oktavijeva lađa ostala bez kljuna. I na drugim se mjestima zametnuo boj,
dok je najveća gužva bila oko zapovjedničkih lađa, jer je svaki htio
svojima pomoći, pa se zbog toga na malom prostoru na moru vodila borba.
Ukoliko su se ujedinjene lađe mogle bolje boriti, utoliko su Vatinijevi
borci bili nadmoćniji. Oni su hrabrošću dostojnom svakog divljenja bez
ustezanja prelazili sa svojih lađa na neprijateljske, pa su junaštvom u
jednakoj borbi s većim uspjehom vodili bitku. Oktavijeva je
četveroveslarka bila potopljena, dok su mnoge druge bile zarobljene ili su
probijene kljunovima potonule. Naši su oktavijevce dijelom sasjekli na
lađama, a dijelom u more strmoglavili. I sam Oktavije uskočio je u čamac,
a budući da je u njemu bilo više drugih vojnika, čamac se prekrcan
prevrnuo. Premda je Oktavije bio ranjen, doplivao je do svoga broda
križara koji su spasili mornari. Budući da je noć prekinula boj, Oktavije je
pobjegao odjedrivši uz vrlo jak sjeverac. Za njim su plovili neki drugi
njegovi brodovi, koje je slučaj spasio od propasti.
47. Kad je Vatinije uspješno sproveo svoj plan, naredio je da trubači
zatrube na povlačenje. Zatim je sa svim svojim nepovrijeđenim lađama
uplovio u onu luku iz koje je isplovila Oktavijeva mornarica u borbu. U
ovoj je bici zarobio jedan brod s pet redova vesala, dvije troveslarke, osam
dvoveslarki i vrlo mnogo Oktavijevih veslača. Sutradan se odmarao i
popravio svoje i zarobljene lađe, a onda je trećeg dana otplovio prema
otoku Isi, jer je mislio da se tamo u bijegu sklonio Oktavije. Na otoku se
nalazi najugledniji grad u tim krajevima, Isa, a ujedno vrlo odan Oktaviju.
Kad je Vatinije pristao u gradsku luku, građani su mu se predali na milost i
nemilost. Istodobno je saznao da je sam Oktavije s nekoliko malih
brodova, iskoristivši povoljan vjetar, krenuo prema grčkim krajevima, da
bi zatim otplovio na Siciliju, a onda u Afriku.
Tako je u vrlo kratkom vremenskom roku pobjednički izvršio
operacije, ponovo zaposjeo provinciju i vratio je Kornificiju, a onda kad je
iz cijelog onog zaljeva istjerao neprijateljsku mornaricu povukao se u
Brundizij kao pobjednik, sačuvavši vojsku i mornaricu.

48. U ono vrijeme kad je Cezar kod Dirahija opsjedao Pompejevu

vojsku, kod Palefarzala s uspjehom ratovao a u Aleksandriji se borio uz
veliku pogibelj koju su glasine o njoj još više uvećavale, u Španjolskoj je
vladao Kvint Kasije Longin koga je ostavio kao propretora zbog uprave
nad unutarnjom provincijom. On je mrzio tu provinciju, bilo zbog svoga
značaja bilo zato što je kao kvestor bio ranjen iz zasjede. U svakom je
slučaju isto toliku mržnju bio izazvao i protiv sebe, a bio je svjestan kakvo
je mišljenje provincije o njemu, zbog izraza ili postupaka mnogih koji su
teško skrivali svoju mržnju, tako da ju je pomalo uočio i nastojao da
neprijateljski stav provincije prema sebi nadoknadi odanošću svojih
vojnika. Zatim, kad je doveo vojsku na jedno mjesto, obećao je vojnicima
svakomu po sto sestercija. Nešto malo poslije, kad je u Luzitaniji osvojio
grad Medobregu i planinu Herminij, gdje su se Medobrežani bili sklonili,
obdario je vojnike obećanom svotom. Tu je dobio naziv imperatora.
Uostalom, pojedincima je dijelio mnoge i velike nagrade. Premda ga je
zahvaljujući tim nagradama u početku vojska neobično zavoljela, ipak su
one malo-pomalo, a da se nije opazilo, smanjile vojničku disciplinu i
strogost.

49. Kad je poslije smjestio legije u zimovnike, otputovao je u

Kordubu da sudi u pravnim sporovima. Budući da je bio prezadužen još od
prije, odlučio je dug isplatiti nametnuvši veće poreze provinciji. I kao što
zahtijeva navika obilnog darivanja, rasipni je darivatelj mnogo toga tražio.
Službeno je bilo zapovjeđeno da bogataši donose novac. Longin nije samo
dopuštao da se svote njemu osobno isplaćuju nego je na to primoravao
bogatije ljude, a i siromašni su morali donositi novac jer su ih tobože
uvrstili u skupinu bogatih. Nijednu vrstu dobitka, bilo velikog i unosnog
bilo malog i neznatnog, nije propuštala imperatorova kuća i sudište. Tko
god je mogao bilo kakvu žrtvu donijeti nije bio pošteđen a da ne bude
pozvan na sud ili uvršten u popis sumnjivih. Ovamo se još pridružila velika
zabrinutost zbog opasnosti, gubitaka i šteta zbog samog imetka.

50. Zato se dogodilo da su stanovnici provincije ponovo počeli

smišljati planove o Longinovu ubojstvu, kad je Longin kao imperator radio
isto ono što je radio kao kvestor. Poneki su njegovi prijatelji poticali
njihovu mržnju. Iako su bili sudionici njegova grabeža, oni ga nisu manje
mrzili, premda su u njegovo ime griješili. Kad su prisvojili ono što su
nagrabili, onda su ono što im je izmaklo ili što su morali vratiti prebacivali
na Kasijevu dušu.
Zatim je Longin unovačio novu, Petu legiju. Mržnja se prema njemu
povećala kako zbog novačenja tako i zbog troška novostvorene legije. Uz
vrlo velike troškove organizirano je konjaništvo od 3000 konjanika.
Zbog toga u provinciji nije bilo ni mira ni počinka.

51. U međuvremenu je Kasije dobio od Cezara pismo u kojem mu

javlja neka prebaci vojsku u Afriku te preko Mauretanije krene do granica
Numidije, jer se držalo da je kralj Juba već ranije bio poslao Gneju
Pompeju snažne pomoćne čete i da će ih ubuduće slati.
Kad je primio pismo, obuzela ga je neobična slast lakomosti što mu
je pružena prilika da ode u nove provincije i u vrlo bogata kraljevstva.
Zatim je sam otputovao u Luzitaniju da okupi legije i da dovede
pomoćne čete. Nekima je dao u zadatak pripremiti žito i stotinu lađa. Zatim
je zapovjedio da se razreže porez i da se zapovjedi isplata, da ne bi ni zbog
čega čekao kad se vrati. Vratio se brže nego što je itko mogao očekivati, jer
ni naporne ni probdjevene noći nisu smetale Kasiju kad je nešto osobito
želio.

52. Okupivši vojsku na jednom mjestu i utaborivši se kod Kordube,

obrazložio je svoj postupak kao da sve mora raditi prema Cezarovoj
zapovijedi. Obećao je vojnicima da će im darovati po stotinu sestercija kad
budu prešli u Mauretaniju, a da će Peta legija ostati u Hispaniji. Kad se
završila skupština u Kordubi i kad je i sam istoga dana poslije podne otišao
na suđenje u baziliku, neki mu je Municije Silo, štićenik Lucija Racilija
kao vojnik, predao molbu, tobože da nešto od njega moli. Zatim, kad se
sklonio iza Racilija (taj je štitio Kasijev bok) kao da traži odgovor i kad se
Kasije okrenuo, zgrabio ga je ljevicom s leđa, dok mu je desnicom zadao
bodežom dvije rane.
Budući da je nastala vika, sa svih su strana provalili urotnici.
Tako je Mirucije Flak probio mačem najbližega liktora. Kad je ovoga
usmrtio, ranio je legata Kvinta Kasija. Tit Vasije i Lucije Mergilije
pomogli su sličnim povjerenjem svoga zemljaka Flaka. Svi su bili Italici.
Lucije Licinije Skvila doletio je k samom Longinu, pa ga je onako u
ležećem stavu izranio laganim udarcima.

53. Sa svih su strana dotrčali braniti Kasija. Uvijek je bio običaj da

ga okružuju kopljima naoružani dragovoljci-veterani Beronci. Oni su
opkolili neke koji su se bili pridružili pokolju. Među njima je bio Kalpunije
Salvijan i Manilije Tuskulo.
Minuciju je brdovit put spriječio bijeg. Njega su uhvatili i predveli
pred Kasija koga su već prije doveli u njegov dom. Racilije se sklonio u
najbližu kuću nekog svoga prijatelja, dok se ne bude pouzdano znalo je li
Kasije ubijen.
Lucije Laterenz, ne sumnjajući u tu činjenicu, veseo je dotrčao u
tabor pa je urođeničkim vojnicima kao i onima iz Druge legije čestitao.
Znao je da osobito mrze Kasija. Masa vojnika ponijela ga je na rukama
prema tribunalu tabora i proglasila ga pretorom.

54. Svi su u provinciji mrzili Kasija, jednako oni rođeni u provinciji

kao i vojnici Urođeničke legije ili oni koji su zbog dužeg boravka postali
provincijalci, a ti su sačinjavali Drugu legiju. Cezar je Tridesetu i Dvadeset
prvu legiju, unovačenu prije nekoliko mjeseci u Italiji, dodijelio Longinu,
dok je Peta legija nedavno bila ovdje ustrojena.
Međutim, Laterenzu su javili da je Kasije živ. Ta ga je vijest više
ražalostila nego potresla, ali se ubrzo pribrao i otišao vidjeti Kasija. Kad se
saznalo za događaj, Trideseta je legija sa svim ratnim znakovima krenula u
Kordubu pomoći svome zapovjedniku. Isto je učinila Dvadeset prva, a ove
je slijedila Peta legija. Budući da su dvije legije bile ostale u taboru, to su
se vojnici Druge legije, bojeći se da ne bi ostali sami te da se ne bi prema
tome ocijenilo kakvo je njihovo raspoloženje, poveli za postupkom
prijašnjih legija. Samo je Urođenička legija ustrajala u svome mišljenju,
nju nije moglo nikakvo zastrašivanje pokolebati.

55. Kasije je zapovjedio da se sudionici označeni u pokušaju

ubojstva pohvataju. Petu legiju poslao je natrag u tabor, dok je zadržao
trideset kohorti. Prema Minucijevoj izjavi, Kasije je saznao da su
sudjelovali u istoj uroti Lucije Racilije, Lucije Laterenz, čak i Anije
Skapula, vrlo ugledan i omiljen provincijalac, a njemu odaniji prijatelj
nego Laterenz i Racilije. Nije dugo bio ogorčen zbog toga i nije se
premišljao da zapovjedi da ih ubiju. Minucija je predao oslobođenicima da
ga stave na mučila, a isto tako i Salvijana. Ovaj je odao sudionike i uvećao
njihov broj; prema mišljenju nekih rekao je istinu, dok drugi drže da je bio
prisiljen. I Lucije Mergilije Skvila, mučen na mučilima, spomenuo je više
imena. Kasije je zapovjedio da sve njih pobiju, osim onih koji su se
novcem iskupili. Javno se izmirio s Kalpurnijem kad mu je isplatio 600
000 sestercija, a s Kvintom Sestijem za 50 000. Iako su najveći krivci bili
kažnjeni, ipak je zahvaljujući novcu Kasije zaboravio na bol od rana i da je
izbjegao životnu opasnost, te je pokazao svoj značaj u kome se isprepletala
okrutnost s lakomošću.

56. Poslije nekoliko dana primio je od Cezara pismo u kome je

pročitao da je Pompej, pobijeđen na bojnom polju, pobjegao izgubivši sve
svoje čete. Kad je to saznao, ispunilo ga je ogorčenje i naslada. Vijest o
pobjedi izražavala je radost, dok je završen rat sprečavao njegove
zloupotrebe. Takav je bio Kasije. Nije se znao odlučiti bi li radije živio bez
straha ili sebi sve dopustio.
Kad su mu rane zacijelile, sazvao je sve one koji su sudjelovali u
pripremi atentata da mu donesu novac. Kad ga je preuzeo, zapovjedio je da
mu još donesu. Zapovjedio je da zamašnije svote donesu oni za koje mu se
činilo da im je određen neobično malen iznos. Još je zapovjedio da se
novače rimski vitezovi. Ove, unovačene iz područja provincijskih gradova
i kolonija jer su se bojali služiti u prekomorskoj vojsci, sazvao je da polože
otkupninu.
Velik je to bio namet, a stvarao je veću mržnju.
Kad je sve ovo završio, obavio je smotru cijele vojske. One legije
koje je namjeravao povesti u Afriku kao i pomoćne čete uputio je za
prijevoz.
Sam je s brodovljem koje je namjeravao nadzirati pristao u Hispalu i
tu se zadržao jer je bio po cijeloj provinciji ediktom uglavio da se kod toga
grada sakupe svi oni kojima je zapovjedio da donesu novac, a još ga nisu
bili priložili. Taj je poziv jako uznemirio cijeli kraj.

57. Međutim je Lucije Ticije, koji je u to doba bio vojnički tribun u

Urođeničkoj legiji, javio da je ona pobunivši se otpala od Tridesete legije,
koju je istovremeno vodio Kasije dok je bila utaborena blizu utvrde
Leptisa. Za vrijeme pobune vojnici iz te legije pobili su nekoliko
centuriona jer nisu dopustili da se iznesu ratni znakovi, a onda su prišli
Drugoj legiji, a ta se drugačijim putem kretala prema pješčanom žalu.
Saznavši za tu okolnost, krenuo je noću s pet kohorti Dvadeset prve legije i
jutrom stigao u Leptis. Tu je ostao toga dana da razmisli što bi trebalo
učiniti, pa je tek onda pohitao u Karmon.
Kad su se tu okupile Trideseta i Dvadeset prva legija i četiri kohorte
iz Pete legije kao i cjelokupno konjaništvo, čuo je da su na četiri kohorte
kod Obukule napali urođenici i da je s njima stigla Druga legija. Zatim da
su se na tom mjestu svi ujedinili i izabrali za svoga zapovjednika Italika
Marka Torija.
Kad je održao ratno vijeće, odmah je poslao kvestora Marcela u
Kordubu da je zadrži u vlasti, a legata Kvinta Kasija u Hispal. Poslije
nekoliko dana bio je obaviješten da su ga konvent iz Kordube i Marcel
iznevjerili, bilo što su to sami htjeli ili su ih na to primorale okolnosti. O
tome se različito sudilo; Marcel se složio s građanima Kordube. To su isto
učinile dvije kohorte Pete legije koje su bile posada u Kordubi.
Poslije, razljućen zbog ovih događaja, zapovjedio je da se krene te je
sutradan stigao u Segoviju koja je bila uz rijeku Singil. Ovdje je održao
vojničku skupštinu i na njoj pokušao dokučiti raspoloženje vojnika. Saznao
je da su oni vrlo pouzdani ne zbog poštovanja prema njegovoj osobi nego
zbog Cezarove odsutnosti te da neće izbjegavati nijednu pogibelj ako je
potrebno da upravo oni povrate provinciju pod Cezarovu vlast.

58. Za to je vrijeme Torije doveo stare legije do Kordube. Da se ne bi

činilo kako je nastalo neslaganje zbog njegove buntovne naravi i vojnika, a
ujedno što se morao boriti protiv Kvinta Kasija koji je bio jači jer se
pozivao na Cezarovu reputaciju, da bi mogao svemu tome suprotstaviti
jednako jak ugled, Torije je javno govorio da on želi provinciju vratiti pod
Pompejevu vlast.
Možda je to radio iz mržnje protiv Cezara a iz ljubavi prema
Pompeju, čije je ime bilo omiljeno kod onih legija koje je prije vodio
Marko Varon. Ipak, svatko je mogao nagađati što je ustvari mislio Torije,
ali je ono gore navedeno bila njegova službena izjava. Vojnici su svoje
raspoloženje tako izjavljivali što su tražili da se na štitovima ureže
Pompejevo ime. Zatim je pored legije izašla brojna povorka u kojoj su bili
odrasli, majke obitelji i senatori. Svi su oni molili i preklinjali da ne bi
neprijateljski navalili na Kordubu, jer su i oni sa svima drugima Kasijevi
neprijatelji, ali da mole da ih se ne prisili da postanu Cezarovi neprijatelji.

59. Vojsku su ganule molbe i suze tolikog mnoštva, a kad su vojnici

uvidjeli da protiv Kasija ništa ne znači Pompejevo ime i sjećanje na nj kao
i to da svi cezarovci i pompejevci mrze Longina te da neće moći privoljeti
ni konvent a ni Marka Marcela da rade protiv Cezara, izbrisali su sa štitova
Pompejevo ime.
Izabrali su za vojskovođu i imenovali za pretora Marcela koji je
izjavljivao da će braniti Cezarovu stvar. Zatim su se ujedinili s konventom
i podigli tabor kod Kordube.
Kasije je dva dana poslije otprilike 4000 koraka od Kordube na
drugoj obali rijeke Betisa sagradio tabor na uzvisini nadomak gradu. Onda
je poslao pisma kralju Bogudu u Mauretaniju i prokonzulu Marku Lepidu u
Ovostranu Hispaniju da zbog Cezara što prije dođu u pomoć njemu i
provinciji. Dotle je on dušmanski pustošio polja kordubskih stanovnika i
palio njihove kuće.

60. Zbog toga su legije koje su sebi bile izabrale za zapovjednika

Marcela s negodovanjem i ogorčenjem sve glasnije tražile da ih izvede u
borbu i da se ogleda u boju, prije negoli se tolika lijepo uzgojena i vrlo
napredna domaćinstva i posjedi stanovnika Kordube pred njegovim očima
razgrabe te ognjem i mačem unište. Budući da je Marcel mislio da je vrlo
bijedan izgled u pobjedu ako stupi u borbu, jer će zbog neuspjeha
pobjednika i pobijeđenoga stradati sam Cezar, a usto nije bio ovlašten da
išta učini na svoju ruku, prebacio je legije preko rijeke Betisa i svrstao ih u
bojni red.
Kad je vidio da je Kasije utvrdio tabor na uzvisini, pod izgovorom da
ne želi sići u ravnicu, savjetovao je vojnicima da se povuku u tabor. Na taj
je način počeo vraćati čete. Poslije ga je napao jakim konjaništvom jer je
znao da je ono slabo u Marcela. Tako su konjanici na obali rijeke pobili
legionare na povlačenju i vrlo mnogo vojnika iz posljednjih četa. Kad je
gubitak vojnika pokazao koliko je težak i opasan prijelaz preko rijeke,
Marcel je premjestio tabor na drugu stranu rijeke Betisa. Poslije su učestalo
jedan i drugi izvodili vojsku u bojni red. Ipak do sukoba nije došlo zbog
prirodno nezgodnog položaja.

61. Marcel je bio kudikamo premoćniji u pješaštvu, jer je imao legije

koje su stekle borbeno iskustvo u mnogim bojevima, dok se Kasije više
oslanjao na odanost legija negoli na njihovu hrabrost. Zato, kad su utvrdili
tabor do tabora i kad je Marcel zauzeo prostor zgodan za utvrdu da bi
mogao kasijancima spriječiti dovoz vode, Longin je, u strahu da ne bi bio
opkoljen nekom vrstom opsade u tuđim i prema njemu neprijateljski
raspoloženim krajevima, tiho po noći krenuo iz tabora i požurio se brzim
maršem u grad Uliju, jer je vjerovao da mu je taj grad vjeran. Tu je tako
povezao tabor uz gradski bedem da je bio siguran sa svih strana kako
prirodnim položajem, jer je grad Ulija bio na krševitoj planini, tako i
gradskim tvrđavama.
Marcel ga je progonio pa je što je mogao bliže gradu Uliji uz
neprijateljski tabor postavio svoj. Kad je upoznao prirodni položaj, uočio je
potrebu – što je i sam osobito želio – da se ne sukobljava (jedino ako bi se
ukazala mogućnost, a tada ne bi mogao odoljeti navaljivanju vojnika), i
zatim da ne dopusti Kasiju da naokolo luta kako ne bi pritom i druge
zajednice pretrpjele ono što su podnijeli stanovnici Kordube.
Kad je na zgodnim mjestima postavio utvrde, nastavivši radove za
opsadu oko grada, zatvorio je Uliju i Kasija utvrdama za opsjedanje.
Longin je otposlao svoje konjaništvo prije negoli bi ti radovi mogli
biti dovršeni. Držao je da će mu ono trebati ako mu Marcel ne bude
dopustio da nabavlja hranu i žito, dok bi mu s druge strane bilo na smetnju
kad bi zatvoren opsadom i neaktivan trošio tako potrebno žito.

62. Nakon što je prošlo nekoliko dana i kralj Bogud primio Kasijevo
pismo, stigao je s četama i pridružio onoj legiji koju je bio doveo više
pomoćnih hispanskih kohorti.
Kao što se obično događa u vremenu građanskih sukoba, tako su u
ono doba poneke zajednice u Hispaniji pristajale uz Kasija, dok je više njih
bilo sklono Marcelu.
Bogud je stigao s vojskom do vanjskih Marcelovih utvrda.
Zatim su se vojnici i jedne i druge strane stali hrabro boriti. Često se
događalo da je ratna sreća prenosila pobjedu od jednih na druge. Ipak,
Marcela to nije nikad smelo u njegovim radovima.

63. Za to vrijeme stigao je Lepid iz ovostrane provincije s 35

legionarskih kohorti i velikim brojem konjaništva i ostalih pomoćnih četa u
Uliju s namjerom da bi što nepristranije uskladio Kasijeve i Marcelove
planove.
 Kad je on došao, Mercel mu je bez razmišljanja povjerovao i
ponudio mu svoje usluge. Obrnuto, Kasije je ostao unutar svojih utvrda,
bilo zato što je mislio da na to ima više prava od Marcela a možda i zato
što je strahovao da je protivnikova popustljivost obmanula Lepida. Ovaj je
u blizini Ulije podigao tabor i održavao veze s Marcelom. Zabranio je da se
stupi u borbu. Pozvao je Kasija da bi bilo potrebno izaći iz tabora, a za sve
mu je drugo jamčio prisegom.
Budući da je Kasije dugo dvoumio što bi morao učiniti i do koje
mjere treba vjerovati Lepidu, a nije mogao vidjeti neki rezultat svojih
namjera ako bude uporan u odluci, konačno je zatražio da se unište utvrde i
da mu se omogući slobodan prolaz.
Kad je bilo ostvareno ne samo primirje nego je gotovo bio sklopljen
mir, a šančevi se ispunjali zemljom i izravnavali, te straže napustile utvrde,
tad su pomoćne čete kralja Boguda navalile na onu Marcelovu utvrdu koja
je bila najbliža kraljevu taboru, iako to nitko nije očekivao (vjerojatno je u
to bio umiješan Kasije, jer se moglo posumnjati u njegovu savjest), te
pobile vrlo velik broj vojnika. Da nije ogorčeni Lepid svojim četama
odmah prekinuo boj, nesreća bi bila još veća.

64. Kad je Kasiju bio omogućen prolaz, Marcel je spojio svoj tabor s
Lepidovim. U isto su vrijeme obojica sa svojim četama krenuli u Kordubu,
dok je Kasije otišao u Kremonu. U isto je vrijeme prokonzul Trebonije
stigao preuzeti upravu nad provincijom.
Saznavši za njegov dolazak, Kasije je svoje legije kao i konjaništvo
smjestio u zimovnik. Zatim, pokupivši na brzinu sav svoj prtljag, požurio
se u Malaku. Tu se unatoč vremenu nepovoljnom za plovidbu ukrcao na
lađe. Za to je sam navodio razlog da se Torije ne bi morao povjeravati
Treboniju i Marcelu. Njegovi su prijatelji navodili kao razlog da ne bi s
manje dostojanstva putovao kroz ovu provinciju koja ga se većim dijelom
bila odrekla. Poneki su sa svoje strane iznosili razlog da se ne bi tkogod
domogao onoga novca što ga je bio nagomilao poslije bezbrojnih grabeža.
Putovao je po povoljnom vremenu iako je bilo zimsko doba, ali kad
se sklonio u ušće rijeke Ibera da bi prenoćio, uskoro je nastala oluja, a on
je, ne misleći da će putovanje biti pogibljeno, plovio protiv struje valova u
samom ušću. Ali kad nije mogao okrenuti lađu zbog riječne struje a ni
odoljeti morskim valovima, poginuo je a lađa se potopila.
 65. Kad je Cezar došao iz Sirije u Egipat, saznao je od onih koji su k
njemu došli a i iz pisama rimskih prijatelja bio upozoren da je u mnogim
stvarima loša uprava u Rimu i da se pravilno ne upravlja ni jednim dijelom
države. Zbog toga će međusobna trvenja tribunskih ustanova omogućiti
pogubne pobune, a isto će se tako zbog ambicije i nepopustljivosti
vojničkih tribuna kao i onih koji zapovijedaju legijama mnogo toga
dogoditi protiv vojničkog morala i običaja; to će prouzrokovati potpuno
popuštanje discipline i strogosti. Uvidio je da svi vape za njegovim
dolaskom. Ipak je mislio da na prvom mjestu mora nastojati da uspostavi
državnu upravu u provincijama i zemljama u koje je došao tek onda kad se
one oslobode unutrašnjih razmirica i kad se prestanu bojati vanjskih
neprijatelja. Nadao se da će to brzo završiti u Siriji, Kilikiji i Aziji, jer te
provincije nisu bile opterećene ratom. Znao je da mu to u Bitiniji i na
Pontu neće biti lako.
Nije bio obaviješten da se Farnak udaljio s Ponta; štoviše, mislio je
da niti neće otići, jer se naduo od oholosti zbog uspješnog rata protiv
Domicija Kalvina.
Zadržao se u gotovo svim zajednicama koje su bile najuglednije,
podijelio je nagrade zaslužnima osobno i javno. Zatim je saslušao
razlaganja o starim neslaganjima. Onda je zaključio da sve kraljeve, tirane i
dinaste koji su najbliži susjedi provincije, a ti su svi bili došli k njemu,
primi pod svoju zaštitu, odredivši im uvjete za zaštitu i obranu provincije.
Rastao se s njima kao s najboljim prijateljima, i svojim i rimskog naroda.

66. Kad je proveo nekoliko dana u ovoj provinciji, postavio je Seksta

Cezara, svoga prijatelja i rođaka, za zapovjednika legijama u Siriji.
Međutim je u Tarz pozvao sve predstavnike zajednica, jer je to bio
najnapredniji i najutvrđeniji grad u cijeloj Klikiji.
Kad je tu uredio sve poslove koji su se odnosili na provinciju i
susjedne države, tad se iz želje da krene i povede rat nije dulje zadržavao,
nego je poslije velikih marševa kroz Kapadokiju dva dana boravio u
Mazaki i onda stigao u Komanu. Tu se nalazio najstariji i najsvetiji hram u
Kapadokiji, posvećen božici Beloni. Religiozni ugled vrhovnog svećenika
toga hrama što se tiče vlasti i moći bio je toliki da su ga u ovom narodu
jednodušno poštovali kao drugog čovjeka poslije kralja. Tu je počast Cezar
dodijelio vrlo uglednom Likomedu iz Bitinije. On je, rođen od kraljevske
loze Kapadočana, zbog nesretne sudbine svojih djedova bio izgubio svoje
nepobitne povlastice i tražio pravo na tu svećeničku čast, koju je bila
prisvojila druga porodica.
S druge strane odredio je Arijaratu, bratu Ariobarzanovu, koji će
predjeli biti pod njegovom vlašću i upravom, jer su obojica bili zaslužni za
Rimsku Republiku, da ne bi Arijarat bio uskraćen u kraljevskoj vlasti, a
opet da ne bi baštinski ugrožavao Ariobarzana. Zatim je istom brzinom
nastavio svoje započeto putovanje.

67. U vrijeme kad se više približio Pontu i granicama Galogrecije,

Dejotar je bio tetrarh gotovo cijele Galogrecije, ali su mu to pravo
osporavali i po zakonu i po tradiciji ostali tetrarsi, iako ga je Senat
nedvojbeno bio nazvao kraljem Male Armenije. On je odloživši znakove
kraljevske časti, čak ni u odijelu obična građanina, nego odvojen kao
osuđenik i prebjeg, došao k Cezaru s molbom da mu oprosti što je nalazeći
se u predjelima u kojima nije bilo nikakvih Cezarovih posada bio prisiljen
s vojskom i svojim štabom boraviti u taboru Gneja Pompeja. Rekao je da
on ne može biti sudac u razmiricama rimskoga naroda, nego da se mora
pokoriti sadašnjoj vlasti.

68. Kad mu je Cezar sa svoje strane spomenuo mnoge svoje usluge

koje mu je kao konzul prema zaključcima države učinio i kad mu je
predbacio da njegova obrana ne može biti neko opravdanje njegove
nerazboritosti, jer je nepojmljivo da kao čovjek tolika razbora i sposobnosti
nije bio upućen tko vlada u Rimu, i u Italiji, zatim na čijoj je strani
Republika a na čijoj je Senat i rimski narod i tko su konzuli nakon Lucija
Lentula i Gaja Marcela. Rekao mu je da on ipak dopušta da se tamo moglo
nešto dogoditi, ali da mu oprašta zauzvrat za prijašnje dobročinstvo te da
će, sjećajući se staroga gostoprimstva i prijateljstva, dostojanstva i njegove
dobi popustiti molbama onih koji su ga molili kao Dejotarovi gosti i
prijatelji, a poslije raspraviti o nesuglasicama tetrarha. Rekavši to, Cezar
mu je vratio kraljevsko odijelo. Zatim je zapovjedio da mu predvede onu
legiju koju je Dejotar bio sastavio od svojih sunarodnjaka i organizirao i
naoružao prema našem vojnom ustrojstvu, a i čitavo konjaništvo koje je
Cezaru bilo potrebno za vođenje rata.

69. Kad je stigao u Pont, sakupio je sve svoje čete na jednom mjestu,
a te su brojem i ratnom spremom bile osrednje, ako se izuzme Šesta legija
koju je bio doveo iz Aleksandrije i koja je bila sastavljena od iskušanih
ratnika, jer je proživjela mnoge napore i pogibelji, ali istodobno, dijelom
zbog napornih marševa i plovljenja po moru a dijelom zbog čestih ratova
toliko bila brojčano oslabila da je u njoj nedostajalo tisuću vojnika. Ostali
su dio vojske bile tri legije i to jedna Dejotarova i dvije za koje smo rekli
da su sudjelovale u onom ratu koji je Domicije vodio s Farnakom.
Farnakovi su poslanici došli k Cezaru i osobito ga molili da njegov
dolazak ne bude neprijateljski. Izjavili su da će Farnak učiniti sve što mu
bude naređeno. Osobito su isticali da Farnak nije htio Pompeju dati
nikakve pomoćne čete protiv Cezara, te da je Dejotar, premda mu ih je dao,
ipak potpuno u Cezarovoj milosti.

70. Cezar je odgovorio poslanicima da će biti vrlo pravedan prema

Farnaku ako se bude iskazao onako kako je obećao. Po svom običaju blago
je opomenuo poslanike da mu ne predbacuju postupke prema Dejotaru i da
se odviše ne razmeću djelom tobožnjeg prijateljstva što nisu Pompeju
poslali pomoćne čete. Rekao je da mu je uvijek na srcu više nego išta
drugo da oprašta onima koji ga za to ponizno zamole, ali da ne može
oprostiti javne uvrede prema provincijama onima koji su se osobito
istaknuli protiv njega. Štoviše, upravo ono što su spomenuli bilo bi
korisnije Farnaku – da se unaprijed pobrinuo da ne bude pobijeđen – nego
njemu, komu su besmrtni bogovi udijelili pobjedu. Ipak, on može oprostiti
velike i teške nepravde prema rimskim građanima koji su trgovali na
Pontu, iako ih u potpunosti ne može popraviti. Farnak ne može oživjeti
ubijene a ni uškopljenima vratiti mušku snagu, a ova je kazna za rimske
građane bila okrutnija od same smrti. Zato neka se smjesta udalji s Ponta,
neka oslobodi obitelji zakupnika, a onda neka i ona ostala dobra vrati
saveznicima i rimskim građanima koji su pod njegovom vlašću. Da je to
već onda učinio, bio bi mu mogao poslati počasti i darove što ih
zapovjednici obično dobivaju od prijatelja kad pobijede. Farnak je bio
poslao zlatnu krunu. Cezar je otpustio poslanike pošto je ovako odgovorio.

71. Farnak je velikodušno sve obećavao, pogotovo zato što se nadao

da će Cezar, komu se žurilo i koji je u prolazu, radije vjerovati njegovim
obećanjima da bi što brže i sigurnije ostvario one najpotrebnije ciljeve. Ta
svatko je znao da Cezara iz više razloga ponovo zovu u Rim. Zato je
Farnak počeo sporije izvršavati obveze tražeći da mu se produži rok za
povlačenje, zatim umetati neke druge pregovore; u jednu riječ, počeo je
obmanjivati.
Kad je Cezar prozreo lukavost ovoga čovjeka, ono što je u drugo
doba obično činio prema prirodnom razvoju prilika sad je, primoran
nuždom, odlučio da izvan svakog očekivanja svih učini, da otpočne borbu.

72. Zela je grad na Pontu. Premda leži u ravnici, dovoljno je utvrđen

jer prirodni brežuljak, kao da ga je oblikovala ljudska ruka, uzdignutijim
svojim dijelom podržava bedeme sa svih strana. Oko ovoga grada strše
mnogi i dolinama ispresijecani brežuljci. Među njima je najstrmiji,
položajem i putovima gotovo povezan s gradom, onaj koji je zbog
Mitridatove pobjede i nesreće Trijarijeve, a i poraza naše vojske od ranije,
u tim krajevima postao slavan; udaljen je od Zele samo 3000 koraka.
Farnak je ovo mjesto okupirao svojim četama obnovivši bivši
pobjednički tabor svoga oca.

73. Cezar se utaborio 5000 koraka daleko od neprijatelja, a jer je

opazio da će one doline koje su zaštićivale kraljevski tabor istim razmakom
zaštititi i njegov logor, ako neprijatelji ne budu prvi zauzeli ona mjesta koja
su bila bliže kraljevskom taboru, zapovjedio je da se priredi građa za nasip
unutar utvrda. Pošto je posao brzo dovršen, sljedeće su noći oko četvrte
noćne straže, ostavivši rano u zoru prtljag u taboru a da neprijatelji nisu
očekivali, legije zauzele ono isto mjesto na kome je Mitridat sretno
pobijedio Trijarija.
Zapovjedio je da se na ovo mjesto iz tabora donese sva građa
priređena za nasip, a da bi svi vojnici bili zaposleni, jer dolina koja se
protezala između neprijateljskog i njegova tabora nije bila šira od tisuću
koraka, Cezar je sam nadgledao započete radove.

74. Farnak je odmah sve svoje čete poredao pred taborom kad je u
zoru opazio Cezarove pripreme. Cezar je držao da su te čete svrstane zbog
velike neprohodnosti terena prema uobičajenoj taktici do koje mnogo drži
većina stratega, a možda i zbog kraljeve preuzetnosti da se ne bi činilo
kako se Farnak više brani utvrdama negoli vojskom. Zato ga to nije
iznenadilo; nastavio je radove s većinom svojih vojnika, dok je pred
nasipom svrstao dio vojske u bojni red.
 Naprotiv, Farnak se – potaknut zgodnim prirodnim položajem ili
zaveden suspicijama i religioznim obredima kojima se on, kako smo
poslije čuli, slijepo pokoravao, a možda i zato što je opazio mali broj naših
boraca, pa je mislio da je ono mnoštvo zaposleno u dnevnom poslu oko
građe za nasip obično roblje ili, štoviše, zbog prijašnjeg iskustva svojih
četa za koje su njegovi poslanici razmetljivo rekli da su se u četrdeset i
dvije bitke borile na bojnom polju i pobijedile, a onda i zbog prezira prema
našoj vojsci za koju je znao da ju je pobijedio pod zapovjedništvom
Domicija – odlučio za plan borbe i počeo silaziti u dolinu.
Cezaru je neko vrijeme bilo sumnjivo ovo njegovo tašto razmetanje i
gomilanje četa na jednom mjestu s kojeg nijedan neprijateljski vojnik ne bi
mogao izvući živu glavu. Tad se Farnak istim načinom, kako je bio naredio
da se siđe niz kosinu u dolinu, počeo penjati uzbrdo s četama svrstanima u
bojni red.

75. Cezar, uzbuđen zbog Farnakove nevjerojatne hrabrosti ili

samopouzdanja i iznenađen zbog nenadana napada, u isto je doba opozvao
vojnike s posla i zapovjedio da grabe oružje i zauzmu svoja mjesta, a onda
je svrstao bojni red. Ova je iznenadna uzbuna prouzrokovala velik strah u
naših vojnika. Još nisu bili ni dobro svrstani u bojne redove, a već su
kraljevska kola opremljena srpovima izazvala nered kod nesvrstanih
vojnika. Ipak su naši strijelci na njih bacali mnoštvo strijela. Za kolima se
kretao neprijateljski bojni red. Nastala je velika buka i gužva, ali je nama
pomogao prirodni položaj mjesta borbe i najviše od svega sklonost
besmrtnih bogova. Oni sudjeluju u svim ratnim sukobima, a pogotovo u
onima kad sam čovjekov razum zataji.

76. Pobjeda je započela kad se na desnom krilu gdje je bila svrstana

Šesta legija veterana iz blizine razvila velika i žestoka borba. Naši su
vojnici na planinskoj strmini uništavali neprijatelje, ali su ipak mnogo
sporije uz pomoć bogova na lijevom krilu i u sredini cijelog bojnog reda
uništili kraljeve čete. Ukoliko su se neprijatelji penjali na neprohodna
mjesta, utoliko je brže takav nezgodni položaj postao za njih bezizlazan.
Na taj način, kad su vojnici bili dijelom pobijeni a dijelom propašću
svojih potisnuti, oni koji su to mogli izbjeći brzim bijegom odbacivši
oružje prešli su preko nasipa, ali su bez oružja bili nemoćni premda su bili
na uzvišenom mjestu.
 Naprotiv naši, ohrabreni pobjedom, nisu bili neodlučni da li napadati
na neprohodnom mjestu i da li jurišati na utvrde.
Iako su Farnakov tabor branile one kohorte koje je on bio ostavio za
zaštitu, ipak su naši brzo zauzeli neprijateljski tabor.
Kad je izginula ili zarobljena gotovo sva kraljeva vojska, Farnak je
pobjegao s nekoliko konjanika. Da mu borbe za osvajanje tabora nisu
pružile priliku da lakše pobjegne, bili bi ga živa doveli pred Cezara.

77. Cezara, koji je toliko puta bio pobjednik, ova je pobjeda posebno
razveselila, najviše zato što je velik rat tako brzo završio i što je zbog
sjećanja na proživljenu pogibelj na neki način lako ostvarena pobjeda
radosnija nego u vrlo teškim okolnostima.
Budući da je Cezar ponovo osvojio Pont, podijelio je kraljevski
plijen vojnicima, a onda je sutradan s lako naoružanim konjaništvom
krenuo na put. Još je naredio da se Šesta legija prebaci u Italiju da bi joj
tamo predali nagrade i odlikovanja. Raspustio je i Dejotarove pomoćne
čete, dok je na Pontu ostavio dvije legije pod zapovjedništvom Celija
Vinicijana.

78. Putujući kroz Galogreciju i Bitiniju u Aziju, Cezar se upoznao s

razmiricama svih onih provincija i o njima donosio odluku. Odredio je
kakva prava i povlastice pripadaju tetrarsima, kraljevima i pojedinim
zajednicama. Zatim je Mitridata Pergamskog, rođena od kraljevskog roda a
odgojena i obrazovana za budućeg kralja, o čijem smo sretnom i brzo
izvršenom poduhvatu u Egiptu nedavno pisali (njega je Mitridat kao kralj
čitave Azije zbog njegova slavnog podrijetla još kao dječaka bio sa sobom
poveo u tabor i tu ga mnogo godina zadržao), imenovao za kralja Bospora,
koji je dotad bio pod Farnakovom vlašću.
Tako je zahvaljujući ugledu vrlo sklonog mu kralja osigurao
provincije rimskog naroda od barbara i neprijatelja. Na isti je način prema
zakonima i pravu a i rodbinskim vezama dodijelio pod njegovu upravu
tetrarhije Galogrecije koju je Dejotar prije nekoliko godina bio zauzeo i
prisvojio.
Ipak se Cezar nije nigdje duže zadržavao nego onoliko koliko se
činilo da to dopušta nužnost njegove prisutnosti zbog razvoja nemirnih
prilika u Rimu.
 Kad je vrlo sretno i vrlo brzo sve završio, Cezar je stigao u Italiju
brže nego što je itko mogao očekivati.
 AFRIČKI RAT

1. Cezar je ne propustivši ni jedan dan uobičajenim maršem stigao u

Lilibej četrnaest dana prije januarijskih kalenda [17. prosinca] i odmah bio
spreman ukrcati se na lađu, jer nije imao više od jedne legije novaka i oko
600 konjanika. Svoj je šator razapeo uz samu obalu, tako da ga je more
gotovo zapljuskivalo. To je učinio zato da ne bi nijedan borac vjerovao u
neko dulje zadržavanje i da bi svi bili spremni za borbu u svako doba dana.
Tad se dogodilo da mu vrijeme nije bilo povoljno za plovidbu. Ipak
je zadržao na lađama veslače i vojnike, da se ne bi propustila ni jedna
prilika za njihovo usavršavanje.
Cezar se nije prestrašio i nije očajavao kad su ga stanovnici ove
pokrajine izvijestili o bezbrojnim neprijateljskim četama i konjaništvu, o
trima kraljevskim legijama te o velikoj vojsci lako naoružanih, o
Scipionovih deset legija i, napokon, o stotinu dvadeset slonova i mnoštvu
brodovlja.
Za to se vrijeme iz dana u dan povećavao broj njegovih ratnih
brodova, a stizalo je sve više teretnih lađa, okupljale su se legije novaka,
njih četiri, a uz njih je bila Peta legija sastavljena od veterana, zatim od
2000 konjanika.

2. Kad se okupilo šest legija i 2000 konjanika, onda se svaka legija

kako je pristizala ukrcala na ratne lađe, dok su konjanike ukrcavali na
teretne. Potom je zapovjedio da veći dio brodovlja isplovi i da krene prema
otoku Aponijani koji je udaljen od Lilibeja deset milja. Tu se zadržao i na
javnoj dražbi rasprodao dobra nekolicine. Zatim je naredio pretoru Alijenu
koji je upravljao Sicilijom da se za sve pobrine, kao i za brzo ustrojavanje
vojske. Kad je to naredio, ukrcao se na lađu šest dana prije januarijskih
kalenda [25. prosinca] i odmah sustigao ostale.
Na taj je način, ploveći uz siguran i brz vjetar, poslije četiri dana s
nekoliko ratnih lađa doplovio nadomak afričkoj obali, jer je ostale teretne
lađe, osim nekoliko njih, rastjerao vjetar, pa su lutajući otplovile u raznim
smjerovima. Brodovlje je mimoišlo Klupeju a zatim Neapol. Osim toga, on
se nije obazirao na utvrde i gradove koji su se nalazili nedaleko od morske
obale.
 3. Kad se približio Hadrumetu, gdje se nalazila posada protivnika
pod zapovjedništvom Gaja Konzidija, pojavio se na morskoj obali,
dolazeći od Klupeje, Gnej Pizon s otprilike 3000 maurskih konjanika.
Uskoro je i Cezar, zadržavši se pred lukom dok se ne okupe ostale lađe,
ovdje razvrstao svoju vojsku kojoj je broj zasad iznosio 3000 pješaka i 600
konjanika, a onda, kad se utaborio pred gradom a da nije nikoga oštetio, još
je zabranio vojnicima da plijene.
Međutim, građani su na bedem svrstali naoružane borce, dok je velik
broj njih zaposjeo gradska vrata zbog obrane. Njih je bilo otprilike do dvije
legije.
Cezar se provezao oko grada a onda se, kad je upoznao prirodni
položaj, vratio u tabor. Sa svim tim pripisivali su njemu u grijeh i
nerazboritost što nije kormilarima i zapovjednicima brodovlja unaprijed
odredio u koje će luke uploviti; štoviše, i to što nije prema svojim
prijašnjim navikama u zapečaćenim pismima označio da onda kad ih svi
zapovjednici pročitaju mogu uploviti u određenu luku. U tomu se Cezar
najmanje prevario, jer ni za jednu luku na afričkom području nije mogao
pouzdano držati da nije neprijateljski obrambeni položaj; on je vrebao
slučajnu dobru priliku za iskrcavanje.
4. U to je vrijeme legat Lucije Planko zamolio Cezara da ga ovlasti
da pregovara s Konzidijem, ne bi li ga nekim uvjerljivim razlogom
opametio. Kad je dobio dopuštenje, napisao je pismo i predao zarobljeniku
da ga odnese u grad Konzidiju.
Čim je zarobljenik stigao i spremao se da preda Konzidiju pismo,
kako mu je bilo naređeno, Konzidije je prije negoli ga je primio rekao: –
Od koga je to pismo? – Tad je zarobljenik odgovorio: – Od zapovjednika
Cezara! – Tad je Konzidije kazao: – Scipion je u ovo vrijeme jedini
imperator rimskog naroda! – Zatim je odmah zapovjedio da pred njegovim
očima smaknu zarobljenika, dok je pismo, koje nije pročitao, još onako
zapečaćeno predao pouzdanom vojniku da ga uruči Scipionu.

5. Prošla je jedna noć i dio dana pod gradom a da nije stigao nikakav
odgovor od Konzidija te usto Cezaru nisu pristizale ostale čete, a nije imao
ni dovoljno konjaništva, kao što nije bilo ni dovoljno vojske za opsjedanje
grada. Cezar je imao većinom novake, a jer nije htio da mu već pri prvom
dolasku iskrvari vojska, kao i zato što je grad bio izvrsno utvrđen a pristup
za opsadu nemoguć, zatim jer su se pronosili glasovi da stanovnicima
grada stižu velike pomoćne konjaničke čete, zaključio je da nema razloga
zadržavati se opsjedanjem grada da ne bi, nalazeći se u takvim prilikama,
bio izložen pogibelji da ga s leđa opkoli neprijateljsko konjaništvo.

6. Kad je htio krenuti, iznenada je iz grada provalilo mnoštvo, a

slučajno je u isto vrijeme stiglo u pomoć konjaništvo koje je bio poslao
Juba da primi plaću. Oni su zauzeli tabor, odakle je Cezar tek bio izašao, i
počeli napadati pozadinu njegove vojske. Kad su to opazili legionarski
vojnici, odmah su se zaustavili u maršu, dok su konjanici, premda ih je bilo
malo, ipak vrlo hrabro navalili na toliko mnoštvo konjanika. Dogodilo se
nešto nevjerojatno, da je manje od dvije stotine galskih konjanika rastjeralo
2000 maurskih i prisililo ih da pobjegnu u grad. Kad su neprijatelji bili
odbijeni i satjerani u utvrde, Cezar je odlučio nastaviti započeti put. Budući
da se ista neprijateljska taktika češće ponavljala i naši ih konjanici tjerali u
grad, Cezar je nekoliko kohorti sastavljenih od veterana koje je imao uza se
razmjestio na zadnjem dijelu vojske s dijelom konjaništva, a onda je s
ostalom vojskom lagano krenuo naprijed. Zatim, ukoliko se više udaljavao
od grada, utoliko su Numiđani bili sporiji u proganjanju.
Međutim, za vrijeme puta počela su stizati poslanstva iz gradova i
utvrda izjavljujući da su spremni dovesti onoliko žita koliko bude naredio.
Tako se onoga dana [1. siječnja] utaborio blizu grada Ruspine.

7. Zatim je krenuo i stigao do grada Leptisa, slobodne i nezavisne

zajednice. U susret su mu došli poslanici iz grada i obećali da će učiniti sve
što bude želio. Zatim, kad je postavio centurione i straže na gradskim
vratima da ne bi koji vojnik ušao u grad ili nanio nasilje bilo kome
stanovniku, podigao je tabor nedaleko od grada uz obalu.
U isto su vrijeme slučajno stigle teretne i neke ratne lađe, dok su
ostale, kao što mu je bilo javljeno, vidjeli kako plove u nesigurnom smjeru
prema Utici. Cezar se za to vrijeme nije ni udaljio od morske obale, a nije
ni isplovio zbog lađa koje su zalutale, dok je cijelo konjaništvo zadržao na
lađama i to zato, kako mislim, da ne bi plijenilo po okolici. Zapovjedio je
da se voda donosi na lađe. Dotle su veslače koji su se iskrcali s lađa zbog
vode iznenada napali maurski konjanici a da se cezarovci nisu tome ni
nadali. Protivnici su mnoge izranili strelicama, neke i pobili. To se
dogodilo zato što se maurski konjanici na konjima kriju u zasjedi u
dolinama da bi se iznenada pojavili, ali ne zato da bi se izbliza borili na
otvorenu polju.

8. Za to vrijeme Cezar je poslao poslanike s pismima u Sardiniju i u

ostale susjedne provincije, da se odmah čim pročitaju pismene poruke
pobrinu da mu pošalju pomoćne čete, zatim da organiziraju dovoz hrane i
žita. Zato je na Siciliju poslao Rabirija Postuma, dijelom s praznim
teretnim lađama a dijelom s ratnima. Zatim je zapovjedio da se plovidba na
moru zaštiti od neprijatelja s deset ratnih lađa kao i to da ove potraže one
teretne lađe što su bile zalutale. Isto je tako zapovjedio da pretor Gaj
Salustije Krisp otplovi s jednim dijelom lađa prema otoku Kerkini koji su
protivnici držali u svojoj vlasti, jer je bio obaviješten da se tamo nalazi
velika količina žita.
Svakom je pojedincu točno naredio sve što je on mogao ostvariti, da
se ne bi nitko ispričavao ili oklijevao. Sam je za to vrijeme doznao od
prebjega i urođenika o Scipionovim prilikama, te da se oni koji s njim vode
rat protiv Cezara žale (Scipion je sredstvima provincije Afrike uzdržavao
kraljevsko konjaništvo) što su ljudi tako ludi da više vole biti kraljevi
vazali nego samostalni s ostalim građanima u domovini i sa svojim
imetkom.

9. Cezar je naredio pokret cijeloga tabora tri dana prije januarijskih

nona [3. siječnja]. Kad je u Leptisu ostavio posadu od šest kohorti pod
zapovjedništvom Sazerne, sam je ponovo s četama krenuo u Ruspinu
odakle je dan prije bio stigao. Kad je tu vojska ostavila svoju prtljagu, sam
je s lako naoružanom četom obilazio naokolo zaseoke da nabavi žito, dok
je stanovnicima grada naredio da za njim pošalju kola i tegleću marvu. Kad
se opskrbio velikom količinom žita, vratio se u Ruspinu. Mislim da se u taj
grad povukao zato da ne bi primorske gradove ostavio bez posade, a da
onda kad ih utvrdi budu sigurna pristaništa za njegovo brodovlje.

10. Zatim, pošto je ostavio Publija Sazernu, Gajeva brata, u

susjednom gradu Leptisu, zapovjedio je da cijela njegova legija doveze što
više drva u grad. Sam je sa sedam kohorti koje su bile sastavljene od
veteranskih legija i borile se u mornarici sa Sulpicijem i Vatinijem krenuo
iz grada Ruspine i uputio se prema luci koja je bila udaljena od grada 2000
koraka. Tu se predvečer s većim dijelom vojske ukrcao na brodove.
 U vojsci nitko nije bio upućen u ove njegove postupke, a oni koji su
razmišljali o strateškom planu vojskovođe ti su se jako uznemirili od straha
i tjeskobe jer su vidjeli da se on sa svojom malom vojskom sastavljenom
od novaka želi boriti u Africi i s velikim četama i s bezbrojnim
konjaništvom podmuklog naroda. Osim toga, zasad ni u čemu nisu nalazili
utjehu ili pomoć u savjetu svojih. Svoju pozornost obratili su samo na izraz
zapovjednikova lica, koji je bio spokojan i pun optimizma. Tim su se svi
tješili. Nadali su se da će njegovo znanje i njegova odluka učiniti da se sve
dobro završi.

11. Cezar je samo jednu noć s vojskom proveo na lađama. Netom što
je zabijeljelo nebo, pokušao je krenuti. Tad je iznenada uplovio jedan dio
lađa koje su tijekom plovidbe bile zalutale.
Kad je Cezar za to saznao, smjesta je zapovjedio da se svi iskrcaju i
da na obali čekaju ostale naoružane vojnike koji su nadolazili. Na taj je
način bez duga čekanja dočekao spomenute lađe, te kad su stigle čete
vojnika i konjanika, ponovo se vratio u Ruspinu. Kad je tu organizirao
tabor, sam je s trideset lako naoružanih kohorti krenuo u nabavku žita.
Tako se otkrio Cezarov plan. Sad se vidjelo da je on htio brodovljem
pomoći teretnim lađama koje su se za vrijeme plovidbe bile izgubile a da to
neprijatelji ne zamijete, te da zapovjednici tih lađa ne bi nerazborito
navalili na neprijateljsku mornaricu. Namjerno je htio da ta okolnost ne
bude poznata vojnicima koji su bili ostali u posadama da se ne bi uplašili
zbog velikog mnoštva neprijateljskih vojnika, kad je njih bilo malo.

12. Za to vrijeme, kad se Cezar već bio udaljio od tabora otprilike

3000 koraka, uhode i konjanici izvidnici javili su Cezaru da su u blizini
opazili pokret neprijateljskih četa. I gle, čim je ta vijest stigla, naši su
ugledali velik oblak prašine. Kad je i to saznao, Cezar je odmah zapovjedio
da se cjelokupno konjaništvo, a trenutno je njegovo brojčano stanje bilo
malo, pa zatim praćkari kojih je bilo mnogo, pozovu iz tabora i da ga
svrstani pod ratnim znakovljem slijede laganim maršem. Sam je krenuo
naprijed s malim odredom naoružanih vojnika. Kad se iz daljine mogao
ugledati neprijatelj, zapovjedio je da vojnici čim budu u ravnici stave na
glavu kacige i da se spreme za boj. Svega je bilo trideset kohorti pješaka,
400 konjanika i 550 praćkara.
 13. Neprijatelji su se za to vrijeme pod zapovjedništvom Labijena i
Tiberija Pacidija svrstali u bojne redove neobične dužine, ali ne od pješaka
nego konjanika. Između njih su postavili lako naoružane Numiđane i
praćkare pješake, ali svrstane vrlo zbijeno da bi ih Cezarovi vojnici gotovo
držali za pješačke čete. Usto su desno i lijevo krilo osnažili jakim odredima
konjanika. Cezar je za to vrijeme svrstao jednostavan bojni red, kako je
mogao s obzirom na mali broj vojnika. Praćkare je poredao ispred bojnog
reda, dok je odredio da konjanici budu na desnom i lijevom krilu i naložio
im da pripaze da ih ne opkoli mnoštvo neprijateljskih konjanika. Mislio je
da će se boriti pješačkim četama u svrstanom bojnom redu.

14. Budući da je jedna i druga strana bila u stavu očekivanja, Cezar

nije ništa poduzimao, jer je vidio da se mora s malim brojem svojih vojnika
boriti protiv velikih neprijateljskih snaga, i to više strateškom
dosjetljivošću nego stvarnim snagama. Neprijateljsko je konjaništvo
odmah razmaklo svoje redove i svrstalo se u širinu da bi obuhvatilo
brežuljke i na taj način prorijedilo Cezarovo konjaništvo. Onda su se
neprijatelji počeli spremati za opkoljavanje. Cezarovi su konjanici teško
suzbijali mnoštvo neprijateljskih konjanika.
Kad su se sredine bojnih redova spremale za sukob, iznenada su iz
zbijenih gomila lako naoružani numidski pješaci zajedno s konjanicima
istrčali i bacili među naše pješake bojna koplja. Tad su cezarovci na njih
navalili i rastjerali njihove konjanike. Za to su vrijeme pješaci odolijevali
navali, dok su konjanici ponovnom navalom pritjecali u pomoć svojim
pješacima.

15. Cezar je opazio da ovaj novi način borbe, kad se oni istrčavaju,
zbunjuje bojne redove njegovih vojnika, jer su pješaci dok su progonili
konjanike udaljivši se od bojnih znakova s boka bili nezaštićeni i tako su ih
najbliži Numiđani ranjavali kopljima. Dotle su neprijateljski konjanici lako
mogli brzim konjima izbjeći koplja naših vojnika. Zato je Cezar naredio da
se od jednog do drugog reda vojnika oglasi da se nijedan vojnik ne
udaljava više od četiri koraka od bojnih znakova. Labijenovi konjanici,
svjesni svoga broja, nisu oklijevali da opkole mali broj Cezarovih
konjanika. Tako je mnoštvo neprijateljskih konjanika zamorilo neznatan
broj Julijevih konjanika, pa su malo-pomalo počeli uzmicati na ranjenim
konjima, a dotle su neprijatelji sve više i više napadali. Na taj su način, kad
je odjednom sve legionare opkolilo neprijateljsko konjaništvo i kad su
Cezarove čete bile stjerane u četverokut, bili primorani da se bore kao
zatvoreni krug u vrlo tijesnom prostoru.

16. Labijen je bio na konju i bez kacige u prvom bojnom redu. Dok
je svoje sokolio, poneki se put obraćao Cezarovim legionarima na ovaj
način: – Zašto si se ti, o novače, tako smeo? Zar vas je on sve zaludio
svojim riječima? Tako mi Herkula, uvalio vas je sve u veliku pogibelj.
Žalim vas! – Tad je oslovljeni vojnik odgovorio: – Labijene, nisam ti ja
novak, nego veteran Desete legije! – Labijen mu je uzvratio: – Ne
raspoznajem znakove Desete legije! – A vojnik će na to: – Već ćeš
upoznati tko sam! – Tad je digao s glave kacigu da bi ga mogao prepoznati
i onda je iz sve snage zavitlao koplje, ali premda je htio njim udariti
Labijena, pogodio je njegova konja u grudi povikavši: – Labijene, znaj da
je to vojnik Desete legije koji te napada!
Svi su se preplašili, a najviše novaci. Od sad su samo gledali što radi
Cezar, a usto su pazili osobito na to kako bi izbjegli neprijateljska koplja.
17. Kad je Cezar shvatio neprijateljski plan, zapovjedio je da se bojni
red opruži u što dužem poretku, a onda je odredio kohortama da se
naizmjenično odupiru, tako da bi se jedna nalazila ispred a druga iza bojnih
znakova. Na taj je način po sredini razdvojio neprijateljsku opsadnu crtu na
desnom i lijevom krilu, isključivši njihov međusobni dodir s konjaništvom,
i onda počeo napadati s pješacima. Kad su pješaci bacili koplja, natjerali su
neprijatelja u bijeg. Ipak Cezar nije htio dalje napredovati bojeći se
zasjede. Zato se povukao k svojim vojnicima. Isto je to učinio drugi dio
Cezarovih konjanika i pješaka.
Kad je to obavio i kad su neprijatelji bili daleko protjerani a mnogi
od njih ranjeni, počeo se povlačiti u potpunom redu u svoje utvrde, kao što
je to i ranije činio poučen iskustvom.

18. Međutim su, ravno s velikog marša, Marko Petrej i Gnej Pizon s
izabranih 600 numidskih konjanika i pješaka istog roda u dobar čas stigli
kao pomoć svojima. I tako, kad su se neprijatelji oporavili od straha,
ponovo su obnavljajući prijašnju borbu počeli napadati legionare, a i s
konjaništvom zadnje kolone, i ometati ih u povlačenju, tj. prisiljavati ih da
se što sporije povuku u tabor. Kad je to Cezar opazio, zapovjedio je
kohortama da okrenu bojne znakove i da se nasred polja obnovi bitka.
Neprijatelji su se na isti način borili kao i prije izbjegavajući borbu prsa o
prsa. Cezarovi su konjanici bili previše iscrpljeni zbog nedavne morske
bolesti, žeđi, umora i rana da bi mogli progoniti neprijatelja, a usto su bili
sporiji i dan je skoro bio pri kraju. Zato je Cezar osokolio opkoljene
kohorte i konjanike da upru sve svoje snage dok ne otjeraju neprijatelje
preko posljednjih brežuljaka i dok i njih ne osvoje.
Zatim je na dani znak uputio kohorte i konjanički odred na
neprijatelje koji su bezvoljno i nepažljivo bacali koplja. Uskoro je bez
velike poteškoće s ravnice potisnuo neprijatelja, a kad su ih njegovi vojnici
otjerali s brežuljka, tu su se na zgodnom mjestu malo zadržali, kao što su
bili upućeni, a onda su se sporo povukli u svoje utvrde.
Slično su se i neprijatelji pretrpjevši poraz sklonili u svoje posade.

19. Kad je ta akcija bila završena i borba prekinuta, više je

protivnika, i to ljudi svake vrste, prebjeglo k nama, a osim toga naši su
zarobili više konjanika i pješaka.
Od njih je Cezar saznao za neprijateljski plan, tj. da su oni s tom
namjerom i odlukom došli da bi novaci i mali broj legionara preplašeni
zbog novog i neobičnog načina ratovanja, kao što se to dogodilo s
Kurionom, izgubili prisutnost duha kad ih konjaništvo opkoli. Još su
izjavili da je Labijen govorio javno u skupštini da će pred protivnike izaći s
tolikim mnoštvom pomoćnih četa da bi njih jedino premorenost u ubijanju
protivnika mogla svladati. Kao da se on zaista pouzdavao u one glasine što
ih je čuo u Rimu, da legije veterana tobože nisu oduševljene s borbom i da
ne žele prijeći u Afriku. Zatim je mislio kako je postigao da mu za tri
godine boravka u Africi i najgori vojnici postanu odani, ali da su ipak
nadmoćnije one pomoćne čete koje ima od numidskog konjaništva i lako
naoružanih vojnika, a onda i germanski i galski konjanici koje je poslije
bitke i Pompejeva bijega bio prebacio iz Butrota, te čete koje je unovačio
među ljudima raznog podrijetla, oslobođenicima i robovima, pa ih onda
naoružao i izvježbao za konjanike. Osim toga, pouzdavao se u kraljevske
pomoćne čete, u 120 slonova i bezbrojno konjaništvo, pa u unovačene
legije od svakovrsnih ljudi, ali nije ih imao više od dvanaest.
Zanesen tom nadom i smionošću, Labijen se upustio u borbu s 1600
galskih i germanskih konjanika i 8000 Numiđana koji su jahali na
nepouzdanim konjima, a iskoristivši osim toga Petrejevu pomoć od 800
konjanika, četiri puta toliko lako naoružanih pješaka, streljača i praćkara i
mnoštva štitom naoružanih konjanika. Ove su se čete uoči januarijskih
nona [4. siječnja], a tri dana poslije Cezarova dolaska u Afriku, borile na
vrlo prostranim i golim ravnicama od rana jutra do zalaska sunca. U tom se
boju teško ranjeni Petrej povukao iz bojnog reda.

20. Za to je vrijeme Cezar pažljivije utvrđivao tabor, pojačavao je

posade, dok je veći broj njegovih četa gradio nasip od grada Ruspine sve
do morske obale, a onda još jedan od samog tabora da bi se mogao kretati s
jedne i druge strane i da bi mu pomoćne čete mogle bez opasnosti priteći u
pomoć. Zapovjedio je da oružje za napad kao i bojne sprave iskrcaju s lađa
i prenesu u tabor, te da se jedan dio veslača i to Gala i Rođana kao i same
mornarske posade naoruža i brodom odvede u tabor, da bi ih mogao ako
mu pođe za rukom prema istom planu kao i protivnici, pošto ih lako
naoruža, svrstati među svoje konjanike. Onda je okupio mnogo strijelaca s
itirejskih i sirijskih lađa te još drugih narodnosti i sve ih odveo u tabor i na
taj način ojačao svoju vojsku. Cezar je saznao da se Scipion počeo
približavati tri dana poslije onoga dana kad je bila bitka i da povezuje svoje
jedinice s Labijenovim i Petrejevim. Javljali su da njegova vojska broji
osam legija i 3000 konjanika. Cezar je još zapovjedio da se organiziraju
kovačke radionice te da se izradi što više strijela i drugog oružja za napad,
sulica i kopalja, zatim da se pripreme olovne kugle za hitala i građa za
opkop. Tada je razaslao pisma i glasnike na Siciliju da mu nakupe pruća i
drvnu građu za "ovnove zidodere", jer ih u Africi nije imao, a zatim još i
željezo i olovo.
Cezar je bio svjestan da se u Africi može opskrbiti samo uvezenim
žitom, jer prošle godine, kad su zbog protivničkog novačenja orači postali
vojnici, nije bilo žetve. Osim toga, znao je da su protivnici sakupili žito iz
cijele Afrike u male ali dobro utvrđene gradove, pa je u cijelom afričkom
kraju gotovo nestalo žita. Usto je bio upućen da ruše i raskapaju sve ostale
gradove osim ono malo spomenutih koje su mogle braniti njihove vlastite
posade, a onda su primorali stanovnike da prijeđu u njihove posade, dok su
njive napustili i opustošili.

21. Cezara je nevolja natjerala da je posjećujući privatnike i

dodvoravajući im se sakupio nešto žita, pa ga onda smjestio u svoje utvrde
i štedljivo trošio. Isto je tako sam dnevno naokolo obilazio poduzete
radove. Zbog jake neprijateljske vojske u stalnoj su pripremi bile po tri
kohorte. Labijen je naredio da se njegovi ranjenici, a tih je bio velik broj,
na nosiljkama prenesu u Hadrumet.
Kroz to su vrijeme zalutale teretne Cezarove lađe nesigurno plovile
jer nisu poznavale ni obalu a ni mjesto njegova tabora. Više je protivničkih
čamaca napalo pojedine lađe, zapalilo ih i zarobilo. Kad je Cezar to
doznao, rasporedio je brodovlje oko otoka i luka da bi se dovoz hrane
mogao što bolje odvijati.

22. U to vrijeme Marko Katon, koji je bio zapovjednik u Utici, nije

prestajao postojano i uvredljivim riječima napadati Pompejeva sina Gneja
Pompeja. Obično je ovako govorio: – Kad je tvoj otac bio u tvojim
godinama i kad je opazio da su pokvareni i razbojnički građani uzeli maha
u Republici, a da su pošteni bili pobijeni ili prognani i da su izgubili
domovinu i građanska prava, njega su slava i etički njegov stav potaknuli
da kao privatna osoba, iako još mladić, okupi ostatke očinske vojske,
oslobodi gotovo podjarmljenu i do temelja uništenu Italiju kao i grad Rim.
Zatim je neobično brzo vojskom zauzeo Siciliju, Afriku, Numidiju i
Mauretaniju. Tim je pothvatima stekao dostojanstvo koje je kod drugih
naroda bilo vrlo slavno i vrlo poznato, te je kao mladić i rimski vitez
proslavio trijumf.
U politički život nije stupio poslije slavnih djela svoga oca, a ni
njegovi pređi nisu stekli neku općepriznatu čast; štoviše, sudbina ga nije
usrećila brojnim klijentima i nije obavila aureolu slave oko obiteljskog
imena.
A ti, obdaren očevom slavom i dostojanstvom, i sam osobno dosta
poznat i sposoban, ti se ne bi potrudio i otputovao očevim pristašama
zatražiti pomoć za sebe i za Republiku kao i za sve najbolje građane?

23. Mladić, potaknut ovakvim riječima vrlo ozbiljnog čovjeka,

otputovao je s trideset lađica raznog oblika a i s nekoliko lađa s mjedenim
kljunovima iz Afrike u Mauretaniju i onda krenuo u Bogudovo kraljevstvo
te okupio vojsku od 2000 robova i slobodnjaka, koja je samo djelomično
bila naoružana – i onda se stao približavati gradu Askuru. U tom je gradu
bila kraljevska posada. Stanovnici su utvrđenoga grada dopustili da se
Pompej što više približi gradu, a kad je stigao pred sama gradska vrata i
bedeme, iznenada su provalili te su iznenađene i preplašene pompejance
otjerali dijelom prema moru i dijelom na lađe. Poslije toga poraza Gnej
Pompej Sin otplovio je odatle brodovljem; ni poslije nije pristao uz obalu,
nego je s brodovima krenuo u smjeru Balearskih otoka.

24. Tad je Scipion s onim četama o kojima smo maloprije govorili,

ostavivši jaku posadu u Utici, krenuo i najprije se utaborio u Hadrumetu.
Tu se zadržao nekoliko dana te se na noćnom maršu spojio s Labijenovim i
Petrejevim jedinicama. Kad su se utvrdili u zajedničkom taboru, bili su
udaljeni od naše vojske 3000 koraka.
Za to je vrijeme njihovo konjaništvo lutalo oko Cezarovih utvrda i
hvatalo one vojnike koji su izlazili izvan nasipa zbog opskrbe hranom i
vodom. Tako su protivnici zadržavali naše unutar utvrda.
Zbog toga su cezarovci bili u velikoj oskudici, jer još nije stizala
hrana ni sa Sicilije ni sa Sardinije a ni lađe nisu mogle zbog godišnjeg doba
putovati bez opasnosti po moru. Cezar u Africi nije imao pod svojim
nadzorom više od 6000 koraka zemljišta na kome se kretao, a usto je jako
oskudijevao na krmi.
Ova je nužda potakla veterane i konjanike koji su ratovali u mnogim
zemljama i na morima pa su se često sukobljavali s takvim opasnostima i
oskudicama da su kupili morsku travu na obali, ispirali je slatkom vodom
te tako pripremljenu hranu davali iscrpljenoj teglećoj marvi i na taj joj
način produžavali život.

25. Dok su se događaji tako odvijali, kralj Juba, saznavši za

Cezarove poteškoće i za mali broj jedinica, stvorio je odluku da mu ne da
vremena za oporavak i jačanje njegovih snaga.
Zatim, kad je pripremio velike čete konjanika i pješaka, krenuo je u
pomoć svojima prešavši granice svoga kraljevstva.
Kad su Publije Sitije i kralj Bokho saznali da je kralj Juba krenuo,
udružili su svoje jedinice i onda su se bliže primakli granici njegova
kraljevstva. Kralj Bokho napao je na Cirtu, najbogatiji grad njegova
kraljevstva. Osim toga, u nekoliko dana ratovanja zauzeo je još dva
getulska grada.
Kad je Getuljanima predložio kao uvjet da izađu iz grada i da mu ga
tako prazna predaju, oni su odbili takav uvjet. On ih je poslije sve zarobio i
pobio.
 Sitije napredujući nije prestao pustošiti njive i uznemirivati gradove.
Kad je za sve ove događaje saznao kralj Juba, koji nije bio mnogo
udaljen od Scipiona i njegovih zapovjednika, odlučio je da mu je bolje
krenuti u pomoć svomu kraljevstvu nego da dok kreće u namjeri da
drugima pomogne bude možda i sam zbog jedne i druge okolnosti
protjeran iz svoga kraljevstva.
Zato se ponovo povukao i odvojio svoje pomoćne čete od
Scipionovih, a u bojazni za svoj položaj i ostavivši samo trideset slonova,
krenuo je u pomoć svojoj zemlji i njenim gradovima.

26. Budući da u provinciji nisu pouzdano znali za Cezarov dolazak,

niti je tko vjerovao da je osobno on a ne nekakav legat s vojskom stigao u
Afriku, Cezar je napisao pisma i preko njih obavijestio sve zajednice o
svom dolasku.
Onda su ugledni ljudi počeli bježati iz svojih gradova, stizati u
Cezarov tabor i pripovijedati o okrutnosti i ogorčenosti njegovih
protivnika.
Cezara su ganule njihove suze i jadikovke. Budući da je već ranije
bio odlučio ratovati sa svojim protivnicima, kad je na početku ljeta bio
pozvao sve čete iz zimovnika, odredio je da se upravo sada vodi rat. Zato
je odmah poslao pismene poruke po glasniku na Siciliju Alijenu i Robiriju
Postumu da bez ikakva odlaganja i isprike zbog vjetra i zime što je moguće
brže prevezu vojsku. Kao razlog navodio je da će izgubiti provinciju
Afriku i doživjeti potpun poraz od svojih političkih neprijatelja. Jer ako se
ne bude što prije pomoglo saveznicima, onda u Africi neće osim same
zemlje zbog protivnikovih zločina i zasjeda ostati čitav nijedan krov pod
koji bi se mogli skloniti.
Sam se Cezar toliko žurio i bio ispunjen uzrujanim iščekivanjem da
je sutradan, kad je poslao pismene poruke i glasnike, neprestano po danu i
noći mislio o moru i promatrao more.
To nije bilo nimalo neobično.
Vidio je svojim očima kako se pale zaseoci i otimlje stoka, vidio je
kako se ljudi ubijaju a utvrde i gradovi ruše i razaraju, dok protivnici
ubijaju prvake države ili ih okivaju u lance, a njihovu djecu pod izlikom da
su taoci silom odvede u ropstvo.
On im nije mogao zbog malobrojnosti svoje vojske u toj nevolji
pomoći iako su ga molili za zaštitu. Ipak je zapovjedio da se vojnici
vježbaju i utvrđuju te da podižu tornjeve i utvrde, a istovremeno da ne
propuštaju u more bacati veliko kamenje za izgradnju lukobrana.

27. Scipion je odlučio na ovaj način uvježbati slonove. Uredio je dva

bojna reda, jedan je bio sastavljen od praćkara i okrenut prema slonovima,
i tobože je igrao ulogu neprijateljskog bojnog reda koji treba bacati
kamenje na čela slonova. Onda je slonove svrstao u red. Iza njih je
postavio svoj bojni red, da bi se slonovi kad protivnici počnu bacati
kamenčiće preplašili i okrenuli prema njegovim vojnicima, a kad bi ovi
ponovo bacili kamenje, da se slonovi okrenu protiv neprijatelja. Ta se
vježba odvijala teško i sporo. Slonove su neiskusne zbog vježbi u
prijašnjim godinama a naviknute na staru disciplinu jedva jedvice
uvježbali, te onda izveli u bojni red na obostranu opasnost.
28. Dok su se tako oba vojskovođe spremali kod Ruspine, pretor Gaj
Vergilije, zapovjednik u primorskom gradu Tapsu, opazivši da pojedine
lađe s Cezarovom vojskom plove u nesigurnom smjeru jer ne znaju za
točno mjesto njihovih položaja i tabora, iskoristio je priliku pa je na prvu
teretnu lađu koja mu je bila pri ruci ukrcao vojnike i strijelce, a njima
pridružio čamce od velikih lađa i tako počeo progoniti lađe cezarovaca.
Napao je više lađa, ali je bio odbijen i natjeran u bijeg te se najzad
povukao. Ipak nije potpuno napustio svoj naum, kadli je slučajno susreo
lađu na kojoj su se nalazila dva mladića Hispanca po imenu Ticiji. Bili su
tribuni Pete legije. Cezar je njihova oca bio izabrao u Senat. S njima je bio
i Tit Salijen, centurion iz iste legije. On je kod Mesane bio u službi legata
Marka Mesale, te nije pred njim samo buntovno govorio nego je zadržao
novac i nakit određen za Cezarov trijumf i zato se bojao za svoju glavu. On
je zbog grizodušja nagovorio mladiće da se ne odupiru, nego da se predaju
Vergiliju.
Kad ih je Vergilije doveo pred Scipiona, on ih je predao stražarima.
Smaknuli su ih poslije tri dana.
Kad su ih vodili na gubilište, pripovijeda se da je stariji Ticije molio
centurione da njega ubiju prije brata. Oni su mu rado ispunili želju, pa su ih
na taj način usmrtili.

29. Za to vrijeme, konjanički odredi koji su se obično nalazili pred

nasipom kao na svom stalnom mjestu nisu prestajali međusobno se
sukobljavati u manjim okršajima.
Pokatkad su također na dogovor s našima dolazili germanski i galski
konjanici koji su bili pod zapovjedništvom Labijenovim, kad bi jedni
drugima zadali vjeru.
Labijen je pokušavao s dijelom svoga konjaništva opsjedati grad
Leptis i nasilno u njega provaliti. U njemu je bio zapovjednik Sazerna s
posadom od tri kohorte. Branitelji su mogli lako i bez pogibelji braniti grad
zbog toga što je bio izvrsno utvrđen kao i zbog mnoštva hitala. Njegovo je
konjaništvo često pokušavalo napadati, ali kad je jednom slučajno pred
gradskim vratima stajao odred konjanika u zbijenom redu, odjednom je
dobro odapeta strijela („škorpion") pogodila dekuriona i oborila ga na
zemlju, dok su ostali preplašeni pobjegli i povukli se u tabor. Zbog ovoga
razloga poslije su se bojali napasti grad.

30. Scipion je zatim dnevno razvrstavao bojni red nedaleko od svoga

tabora, oko tri stotine koraka, a kad je za taj posao utrošio veći dio dana,
ponovo bi se vraćao u tabor.
Budući da se to češće događalo i budući da nitko nije izlazio iz
Cezarova tabora u blizinu njegovih jedinica, Juba je, podcijenivši Cezarovu
strpljivost kao i strpljivost njegove vojske, izveo sve svoje čete i trideset
slonova naoružanih tornjevima svrstao u bojni red, kao i mnoštvo
konjanika i pješaka u što dužoj liniji, i u isto vrijeme krenuo, pa se
zaustavio na polju nedaleko od Cezarova tabora.

31. Kad je za to saznao Cezar, zapovjedio je vojnicima koji su se bili

udaljili izvan utvrda zbog nabavke hrane ili drva ili su, štoviše, bili otišli
do nasipa da ga utvrđuju ili da pomognu ako je štogod potrebno da se svi
neopazice, bez buke i panike povuku unutar utvrda i da se rasporede na
nasipu.
Konjanicima koji su se nalazili na stražama u tornjevima također je
zapovjedio da ostanu na onom mjestu na kome su se prije nalazili, sve
dotle dok u njihovu blizinu ne doleti koplje bačeno od neprijatelja. U
slučaju da neprijatelji dođu bliže, naložio im je da se bez straha povuku u
utvrde. Ostalom je dijelu konjaništva zapovjedio da svaki pojedini
konjanik bude na svom mjestu spreman pod oružjem.
 Cezar nije sve ovo naređivao osobno, kako bi se činilo onomu koji je
to promatrao s nasipa, nego je kao vrlo iskusan strateg sjedio u svom šatoru
i izdavao zapovijedi preko izviđača i glasnika. Bio je svjestan da je
protivnike, iako su se pouzdavali u svoje velike čete, ipak često puta
natjerao u bijeg i razbio a preplašenima poklonio život i oprostio pogreške.
Zbog toga u duhu protivnika nikad neće biti takve izdržljivosti i svijesti a
niti pouzdanja u pobjedu da bi se usudili napasti njegov tabor. Osim toga,
njegovo su ime kao i ugled uvelike slabili hrabrost protivničke vojske.
Usto su tu bile izvrsne taborske utvrde te visina nasipa i dubina jama, pa
izvan njih dobro raspoređene stupice koje su i bez branitelja sprečavale
pristup protivnicima. Osim toga, Cezar je imao veliko mnoštvo škorpiona,
katapulta i ostalog oružja što se obično sprema za obranu. Sve je to bio
pripremio zbog sadašnjeg broja vojnika, koji su većinom nedavno bili
unovačeni.
Nije se uzbuđivao zbog vojničke snage i zastrašivanja sa strane
neprijatelja i na taj se način prepuštao na njihovu milost i nemilost.
Nije izvodio svoje čete u bojni red jer ih je bilo malo, a sve
sastavljene od novaka, te se nije pouzdavao u pobjedu, nego je držao da
treba voditi računa o tome kakva će biti buduća pobjeda.
Mislio je da je za onoga koji je izveo tolike pothvate i pobijedio
tolike vojske te izvojevao mnoge slavne bitke nečasno da drugi misle da je
postigao krvavu pobjedu nad četama protivnika sakupljenih u bijegu.
Zato je odlučio strpljivo podnositi njihovu slavu i razmetljivost dok
ne stigne s drugim transportom dio legija s iskusnim borcima.

32. Za to se vrijeme, kao što sam prije rekao, Scipion zadržao na

ovom mjestu da bi svi mislili da on gotovo prezire Cezara. Malo po malo
povukao je svoje čete u tabor. Onda je sazvao vojničku skupštinu i govorio
o načinu zastrašivanja Cezarove vojske kao i o njenom očaju. Tako je
osokolio svoje vojnike i obećao im skoru pobjedu.
Cezar je zapovjedio da se vojnici ponovo vrate na posao. Zbog
utvrđivanja utvrda nije dopustio novacima da predahnu u radu. Međutim,
Numiđani i Getuljani dnevno su bježali iz Scipionova tabora. Jedan je dio
odlazio u kraljevstvo, dok drugi, kako su njihovi preci bili iskusili
naklonost Gaja Marija, a bili su čuli da je Cezar njegov rođak, nisu
prestajali u gomilama bježati u njegov tabor. Među ovima je izabrao
uglednije ljude i predavši im pisma za svoje građane osokolio ih je i poslao
da ustroje vojsku te da na taj način brane sebe i svoje i da se ne žure
priznati pokornost njegovim i svojim neprijateljima.

33. Dok se to događalo kod Ruspine, došli su k Cezaru poslanici iz

Acile, slobodnog i utvrđenoga grada, i obećali da će spremno i rado učiniti
što god bude naredio. Samo ipak mole i traže da im dade posadu, da bi to
mogli sigurnije i bez pogibelji učiniti, a da će mu oni pomoći u opskrbi
žitom i svim onim čime mogu zbog općeg spasa.
To su lako isposlovali u Cezara. Dodijelio im je posadu pod
zapovjedništvom Gaja Mesija, bivšeg edila, kome je zapovjedio da krene u
Acilu. Kad se to pročulo, Konzidije Longo, koji je bio zapovjednik dviju
legija i 800 konjanika u Hadrumetu, odmah je ostavivši tu dio posade s
osam kohorti krenuo prema Acili.
Mesijeve su kohorte brže marširale i stigle u Acilu.
Kad se Konzidije s četama približio gradu i kad je opazio da se već u
njemu nalazi Cezarova posada, nije želio svoje čete izvrgnuti opasnosti.
Tako nije obavio ništa, već se unatoč mnoštvu svojih vojnika ponovo
sklonio u Hadrumet.
Zatim, poslije nekoliko dana kad je doveo konjaničke odrede koje je
bio uzeo od Labijena, ponovo je kad je utvrdio tabor počeo opsjedati
građane Acile.

34. U to je vrijeme stigao na Kerkinu Gaj Salustije Krisp, za koga

smo spomenuli da je prije nekoliko dana bio poslan s brodovljem. Zbog
njegova je dolaska Gaj Decimije, bivši kvestor koji je tu upravljao
prijevozom s jakom posadom, odabrao malu lađu, ukrcao se na nju i
pobjegao. Kerkinjani su, međutim, primili pretora Salustija. On je tu otkrio
velike zalihe žita. Nakrcao ga je na teretne lađe kojih je u luci bilo mnogo i
onda ih poslao u tabor k Cezaru.

Usto je prokonzul Alijen u Lilibeju ukrcao na teretne lađe Trinaestu i

Četrnaestu legiju i 800 galskih konjanika te 1000 praćkara i strijelaca, i
tako poslao drugi transport Cezaru u Afriku.
Budući da su lađe plovile uz povoljan vjetar, sretno su uplovile
poslije četiri dana u luku Ruspine gdje je Cezar imao tabor.
 Cezara je u isto vrijeme ohrabrila dvostruka radost i oduševljenje,
dakle žito i pomoćne čete, jer su se napokon njegovi vojnici obradovali a
prispjelo je žito uklonilo zabrinutost. Zatim je zapovjedio da se pješaci i
konjanici iskrcaju s lađa i da se oporave od umora i morske bolesti. Kad ih
je podijelio, rasporedio ih je po tvrđavama i utvrdama.

35. Ove su okolnosti ponukale Scipiona da se začudi i promisli zašto

se Cezar, koji je obično prije prvi znao nametnuti rat i izazvati borbu,
iznenada promijenio. Tako su on i njegovi pratioci opravdano počeli ne bez
velikog razloga sumnjičavo razmišljati o njegovoj strategiji.
Cezarova je strpljivost izazvala kod protivnika velik strah. Zato su
poslali dva Getuljana za koje su držali da su im vrlo odani, obećavši im
velike nagrade, da odu kao uhode u Cezarov tabor.
Kad su ih izveli pred Cezara, zatražili su da im bude bez opasnosti za
život slobodno govoriti. Čim su oni to dopustili, uhode su rekle: – Često je,
zapovjedniče, velik broj Getuljana, koji su štićenici Gaja Marija, pa prema
tome rimski građani, a služe u Trećoj i Šestoj legiji, htio prebjeći k tebi i
skloniti se u tvoje utvrde. U tomu su nas spriječile straže numidskih
konjanika, pa to nismo bez pogibelji mogli učiniti. Sad nam se ukazala
zgoda, jer nas je Scipion poslao kao uhode. Jedva smo dočekali doći k tebi.
On nam je zapovjedio da izvidimo postoje li jame ili zasjede protiv slonova
ispred tabora, zatim jesu li izgrađeni prijelazi na nasipu. Ujedno moramo
saznati kakav je vaš strateški plan protiv spomenutih životinja te usporediti
način vaše i naše borbe.

Ubrzo je stvarnost potvrdila njihovu izjavu. Sutradan je iz legija koje

su Getuljani spomenuli više vojnika legionara iz Scipionova tabora
prebjeglo k Cezaru.

36. Dok se ovo događalo blizu grada Ruspine, Marko Katon, koji je
bio zapovjednik u Utici, nije propustio svakodnevno novačiti slobodnjake,
Afrikance, robove i najzad ljude svake vrste koji su ipak bili kadri nositi
oružje. Onda ih je sve smjestio u Scipionov tabor.
Tad su iz grada Tizdre k Cezaru stigli poslanici. U tom su gradu
italski trgovci i ratari bili smjestili u ambare 3000 modija pšenice. Izjavili
su kolika se količina žita kod njih nalazi. Isto su ga tako zamolili da im
pošalje posadu kako bi najbolje mogli obraniti žito i ostale zalihe. Cezar im
je srdačno zahvalio i izjavio da će uskoro poslati posadu. Usto ih je
osokolio i naredio da otputuju k svojim građanima.
Za to je vrijeme Publije Sitije s vojskom upao preko granica
Numidije i poslije opsade osvojio tvrđavu koja se nalazila na dobro
utvrđenom planinskom mjestu. U tu je tvrđavu kralj Juba zbog vođenja rata
bio smjestio žito i sve ono ostalo što obično treba u ratu.

37. Budući da se Cezarova vojska povećala dolaskom drugog

transporta i to dvjema legijama veterana, konjaništvom i lako naoružanim
vojnicima, odmah je zapovjedio da teretne lađe otplove u Lilibej da bi
prevele ostalu vojsku. Zatim je šest dana prije februarskih kalenda [25.
siječnja] oko prve noćne straže zapovjedio da se kod njega okupe svi
izvidnici i njegova osobna pratnja. Na taj je način, a da to nitko nije znao
niti posumnjao, u doba treće noćne straže zapovjedio da se izvedu sve
legije iz tabora i da ga slijede prema gradu Ruspini. Tu je bila njegova
posada. Taj je grad prvi prihvatio njegovo prijateljstvo. Zatim, kad su čete
prešle malu nizbrdicu, poveo je legije na lijevi dio ravnice uz more. Tu se
prostirala velika ravnica od 15 000 koraka. Nju je zatvarala kosina sa
strane prema morskoj obali i na taj način stvarala amfiteatralni izgled.
Na toj je kosini stršilo nekoliko brežuljaka. Na svakom su brežuljku
odavno bili sagrađeni tornjevi i promatračnice. Uz posljednju bila je
posada i toranj samoga Scipiona.

38. Poslije se Cezar popeo na kosinu o kojoj sam govorio i na jedan

od brežuljaka u namjeri da nadzire tornjeve i tvrđave. Taj je put prevalio
gotovo za nepunih pola sata. Kad nije bio mnogo udaljen od posljednjeg
brežuljka i tornja, koji je bio vrlo blizu taboru protivnika i za koji sam
napomenuo da se u njemu nalazi posada i stanica Numiđana, Cezar se tu
malo zaustavio i kad je proučio teren, rasporedio je konjaništvo u postaje,
dok je naredio legijama da utvrđuju šanac od sredine gorskog bila, tj. od
onoga mjesta do kojega je bio stigao sve do onoga odakle je bio krenuo.
Kad su Scipion i Labijen to opazili, izveli su iz tabora čitavo
konjaništvo, svrstali ga u konjanički bojni red i onda se pomakli naprijed
od svojih utvrda otprilike tisuću koraka, dok su pješaštvo svrstali u drugi
bojni red, a ono je bilo udaljeno manje od 400 koraka.
 39. Cezar je poticao svoje vojnike na rad; a nije ga uzbuđivala blizina
neprijateljskih četa. Kad je uočio da između njegovih i neprijateljskih
bojnih redova nema više od 1500 koraka i kad je uvidio da je za dobar red
vojnika kao i za obranu od neprijatelja potrebno bliže prići s četama,
zapovjedio je da se dovedu legije iz utvrda, a isto tako je zapovjedio
hispanskim konjaničkim odredima da odjašu do najbližeg brežuljka te da
zametnu okršaj s posadom, a onda da je otjeraju i da zauzmu taj položaj.
Istodobno je zapovjedio da mu mali odred lako naoružanih bude kao
zaštita.
Kad ih je poslao, oni su odmah napali Numiđane, te su ih dijelom
žive pohvatali, dok su druge na bijegu ranili i na taj način osvojili
spomenuti položaj.
Čim je to opazio Labijen, a da bi što brže Numiđanima priskočio u
pomoć, odvojio je iz svrstanog konjaničkog bojnog reda svoje konjice
cijelo desno krilo i pohitao pomoći svojima koji su bježali.
Kad je Cezar sve to sagledao kao i to da se Labijen mnogo udaljuje
od njegovih četa, poslao je lijevo krilo svoga konjaništva da ono opkoli
neprijatelje.

40. Na onoj ravnici gdje se sve to odigralo nalazio se veći zaselak

utvrđen četirima tornjevima. On je smetao Labijenu da ima pregled nad
cijelom ravnicom, zbog toga nije mogao uočiti da ga opkoljava Cezarovo
konjaništvo. Na taj je način tek onda ugledao julijevske konjaničke odrede
kad je čuo kako jauču njegovi ranjenici.
Ova je okolnost odmah unijela paniku među numidsko konjaništvo,
te je on smjesta i ravno odjahao u tabor.
Izginuli su svi galski i germanski konjanici koji su se odupirali, jer su
ih naši napali s uzvisina i s leđa opkolili. Oni su se zaista hrabro borili. Kad
su to opazile Scipionove legije koje su bile svrstane ispred tabora, izgubile
su prisutnost duha, pa su od straha i užasa počele bježati prema svim
vratima tabora.
Kad je Scipiona i njegove legije raspoređene u ravnici i na
brežuljcima obuzela strava i kad su bili satjerani u logor, i kad je Cezar
zapovjedio da trubači zatrube za uzmak te kad se cijelo njegovo
konjaništvo povuklo u svoje utvrde, onda je na ispražnjenoj ravnici
ugledao divno građena tijela poginulih Gala i Germana. Jedan je dio tih
vojnika bio u Galiji pod Labijenovim zapovjedništvom, dok su drugi,
namamljeni darovima i obećanjima, prišli k njemu, a poneki su, zarobljeni
i pošteđeni u sukobu s Kurionom, zaželjeli da mu iskažu istu odanost i
jednaku vjernost.
Njihova su divno razvijena tijela unakažena ranama bez životnog
daha ležala nepomično ovdje i ondje po ravnici.

41. Sutradan poslije ovih događaja Cezar je izveo sve svoje čete iz
ovih utvrda, a onda ih je svrstao u ravnici. Budući da su Scipionovi vojnici
pretrpjeli poraz i mnogo ih je bilo ubijenih i ranjenih, on se uglavnom
zadržavao unutar svojih utvrđenja.
Kad je Cezar uredio bojni red, lagano se sve više stao približavati
utvrdama uz najniže podnožje planinske kose.
Sad su julijevske legije bile udaljene od grada Uzite manje od tisuću
koraka. Gradom je zapovijedao Scipion. Budući da se on bojao da ne bi
izgubio grad, odakle se obično njegova vojska opskrbljivala vodom i
drugim, izveo je sve čete i svrstao ih u četverostruki bojni red prema
svome planu. U prvom se redu nalazilo konjaništvo svrstano po odredima
među kojima su bili uvršteni slonovi koji su nosili tornjeve i u njima
naoružane vojnike.
Čim je Cezar to opazio, mislio je da je Scipion spreman za boj te da
protiv njega nastupa s određenom namjerom, dok se Scipion zaustavio
pred gradom na onom mjestu o kome sam nedavno govorio. Gradom je
zaštitio srednji dio vojske, dok je desno i lijevo krilo, gdje su se nalazili
slonovi, svrstao sučelice protivnika.

42. U tom očekivanju Cezar je dočekao i zalaz sunca. Opazio je da se

Scipion nije bliže k njemu primakao s onoga mjesta gdje se bio zaustavio,
te da će se više braniti, ako ga prilike prisile na borbu, prirodnim
položajem nego da u ravnici odveć smiono pristupi blizu svojim
protivnicima.
Za Cezara nije bilo opravdanja da onoga dana bliže pristupi gradu jer
je bio obaviješten da se u njemu nalazi velika posada Numiđana kao i to da
su neprijatelji gradom zaštitili svoj srednji bojni red. Usto je uvidio da bi
bilo teško istodobno opsjedati grad i boriti se u bojnom redu na desnom i
lijevom krilu s nezgodnijeg mjesta. Osobito je bio jak razlog što su vojnici
od jutra bili pod oružjem bez ijednog obroka hrane.
Zato, kad je povukao svoje čete u tabor, naredio je da se sutradan
bliže protivnicima uredi njegov bojni red.

43. Za to vrijeme Konzidije je opsjedao grad Acilu s osam kohorti

numidskih i getulskih plaćenika. U gradu je Gaj Mesije bio zapovjednik
kohorti. Konzidije je, uvidjevši da su njegovi napori uzaludni i da nije ništa
uspio zbog hrabrog držanja građana koji su spalili njegove bojne sprave i
razarali utvrde, zaprepašten nenadanim izvještajem o porazu na kopnu,
zapalio žito koje je u velikoj količini imao uskladišteno u taboru, a onda
zamutio vino, pokvario ulje i druge namirnice koje se obično spremaju za
dnevni život i napustio Acilu koju je opsjedao. Krenuvši s četama kroz
Jubino kraljevstvo, a podijelivši čete sa Scipionom, povukao se u
Hadrumet.

44. Međutim, Vergilije je čamcima i teretnim lađicama napao,

zarobio i odveo Scipionu jednu lađu iz drugog transporta koji je sa Sicilije
uputio Alijen, a na njoj se nalazio Kvint Kominije i rimski vitez Lucije
Ticida. Ova je lađa bila zalutala i onda ju je vjetar odnio prema Tapsu.
Dotle je drugu troveslarku, koja je lutala s istim brodovljem i koju je
odnijela oluja, kod Egimura zarobilo brodovlje Vara i Marka Oktavija. Na
njoj su se nalazili veterani s jednim centurionom i još nekoliko novaka.
Var se pobrinuo da ih bez povrede i poniženja privedu do Scipiona. Kad su
stigli pred njega i stali pred zapovjednički šator, Scipion je rekao:
– Vjerujem da vi ne napadate građane niti kojeg čestitog rodoljuba
dragovoljno, nego da to činite po uputama i zapovijedi onoga vašega
zločinca zapovjednika. Premda vam je sudbina dosudila da dospijete u naše
ruke, ipak, ako budete branili Republiku sa svim najboljim građanima, a to
ste dužni učiniti, onda je sigurno da ćemo vam darovati život i nagraditi
vas novčano. Zbog toga izjavite što mislite!

45. Kad je Scipion izrekao ove riječi, kako je cijenio da će mu oni

bez sumnje zahvaliti za njegovo dobročinstvo, dopustio im je da govore. U
njihovo je ime centurion Četrnaeste legije rekao ovo: – Zahvaljujemo ti,
Scipione, za tvoje preveliko dobročinstvo (a ne nazivam te imperatorom)
što meni zarobljenom po ratnom pravu obećavaš život i nepovredivost.
Možda ću iskoristiti to dobročinstvo, ako ne uzvratim najgorim
prijestupom. Zar da se naoružan pobunim protiv Cezara, svoga vrhovnog
zapovjednika, u čijoj sam vojsci služio kao centurion, i protiv njegove
vojske za čije sam se dostojanstvo i pobjedu više od trideset i šest godina
oružjem u ruci borio? To ne kanim učiniti, a tebe preklinjem da odustaneš
od svoje namjere! Ako prije nisi iskusio protiv čijih se četa boriš,
vjerojatno ćeš sada osjetiti. Izaberi jednu kohortu svojih vojnika za koju
misliš da je najhrabrija i svrstaj je protiv mene, dok ću ja uzeti od svojih
sudrugova koji su sad u tvojoj vlasti samo deset ratnika. Naša će te
hrabrost uvjeriti čemu se možeš nadati od svojih četa!

46. Kad je centurion ovo hladnokrvno izrekao protiv njegova

očekivanja, Scipion, pun gnjeva i ogorčen, dao je mig centurionima što želi
da oni učine. Naredio je da pred njim smaknu centuriona a da ostale
veterane odvoje od novaka. Rekao je: – Odvedite ove ogrezle u zločinu i
ruku omašćenih krvlju svojih sugrađana! – Poslije toga odveli su ih izvan
nasipa i okrutno smaknuli. Zapovjedio je da novake raspodjele po
legijama. Zabranio je da Kominija i Ticidu dovedu preda nj. Cezar,
uzbuđen zbog te nesreće, kaznio je zapovjednike brodovlja kojima je bio
zapovjedio da ostanu na otvorenom moru Tapsa i da štite transporte.
Otpustio ih je iz službe zbog nemara u obavljanju dužnosti, a pobrinuo se
da ih i javno za to osudi.

47. U to je vrijeme nešto gotovo nevjerojatno doživjela Cezarova

vojska. Kad je zašlo zviježđe Vlašića, oko druge noćne straže, pojavio se
olujni oblak iz kojega se osuo pljusak s tučom veličine kamenja. Ovoj se
nevolji pridružila druga nevolja: Cezar nije prema prijašnjoj navici zadržao
vojsku u zimovnicima, nego je u tri-četiri dana, napredujući i bliže
pristupajući neprijatelju, istodobno utvrđivao tabor. Radeći na tom poslu,
nije imao prilike da svuda naokolo nadgleda vojnike, a oni se nisu
dovoljno brinuli za sebe.
Osim toga, preveo je vojsku na taj način što je dopustio da se na lađe
ukrcaju samo vojnici i oružje, dok je zabranio da se ukrcava posuđe,
tegleća marva, robovi ili bilo što drugo što vojnici obično trebaju.
U Africi nijedan vojnik ne samo da nije ništa kupio ili se nečim
opskrbio nego je zbog visoke cijene žita istrošio i ono što je prije bio
nabavio. Budući da je vojnicima mnogo toga nedostajalo, samo je
nekolicina u gradu spavala pod kožnatim šatorima, dok su drugi spavali u
malim šatorima koje su bili napravili od kabanica ili su spleli šatorska krila
od trske i pruća. Iznenadni pljusak iza kojega je udarila tuča svojom su
težinom otežali šatorska krila, a onda su ih probušili i razderali. U toj
olujnoj noći, kad su se pogasile vatre i kad se hrana zbog vode pokvarila,
vojnici su lutali ovamo-onamo po taboru i zaštićivali glave. Te su noći
vojnici Pete legije sami od sebe spalili svoje sulice.

48. U to je vrijeme Scipion obavijestio kralja Jubu o ishodu

konjaničke bitke, a onda ga je i pismeno pozvao.
Ostavivši prefekta Saburu s dijelom vojske protiv Sitija, sam je iz
svoje zemlje krenuo u pomoć Scipionu, da bi svojom prisutnošću ugled
njegove vojske pojačao a Cezara zastrašio. Juba je krenuo iz svoga
kraljevstva k Scipionu s trima legijama i s 800 zauzdanih konja, te s
numidskim konjanicima koji su jahali bez uzde, s velikim brojem lako
naoružanih vojnika i s trideset slonova.
Kad je stigao k njemu, kralj se utaborio na protivnoj strani s onim
četama što sam ih spomenuo, ali ne tako daleko od Scipionova tabora.
Nedavno je u Cezarovu taboru vladala velika uznemirenost jer je
očekivanje kraljevskih četa više uznemirivalo njegovu vojsku nego sam
dolazak kralja Jube. Kad se Cezar utaborio nasuprot neprijateljskog tabora,
nimalo se nije obazirao na njegovu vojsku. Na taj je način rastjerao strah.
Zbog toga je sav onaj ugled koji je Juba imao kao odsutan neprijatelj
upravo sada i izgubio. Svatko je sada lako shvatio da je kraljev dolazak
ipak ulio više hrabrosti i povjerenja u Scipionov duh.
Sutradan je Scipion izveo sve svoje i kraljeve čete kao i šezdeset
slonova i svrstao ih u bojni red. Sve je to obavljao što je mogao
spektakularnije. Kad se malo udaljio od svojih utvrda, nije se tako dugo
zadržao na tom mjestu, nego se ponovo povukao u tabor.
49. Kad je Cezar opazio da Scipionu stižu pomoćne čete koje je
očekivao i da se sve razvilo njemu u prilog kao i to da više neće biti
odlaganja bitke, počeo se s vojskom uspinjati preko najviše planinske kose
i utvrđivati bočne tvrđave, a zatim kopati nove šančeve. Ukoliko se više
približavao Scipionu, utoliko je više nastojao da ne bi protivnici, uzdajući
se u mnoštvo svojih četa, zauzeli najbliži brežuljak i na taj mu način
oduzeli priliku da dalje napreduje.
 Labijen je već prije bio stvorio plan da se zauzme isti brežuljak te
ukoliko bude bliži, utoliko se nadao da će ga brže zauzeti.

50. U blizini je bila prilično široka kotlina, dok su se na njenim

strminama nalazile na više mjesta u kamenju spilje. Nju je morao Cezar
prijeći prije negoli stigne do brežuljka koji je htio zauzeti. Jedna i druga
strana kotline bila je gusto obrasla starim maslinama. Kad je Labijen uočio
da Cezar prije mora prijeći dolinu i maslinik ako želi zauzeti spomenuto
mjesto, a kako je poznavao taj predio, organizirao je zasjedu s dijelom
konjaništva i odredom lako naoružanih vojnika. Usto je iza brda na
skrivenu mjestu svrstao konjanike da bi se onda, kad iznenada navali na
legionare i kad se s brda pokaže konjaništvo, Cezar i njegova vojska
dvostruko preplašili i da ne bi imali prilike ni uzmaknuti ni napredovati.
Na kraju, namjeravao ih je opkoljavanjem uništiti.
Kad je Cezar ne sluteći zasjede, jer je već prije bio naprijed poslao
konjaništvo, došao do onoga mjesta, rijetki su i to samo pojedini
Labijenovi skriveni vojnici, bilo zato što su zaboravili upute ili zato što su
se bojali da ih u jamama ne zgnječe konjanici, u manjim skupinama i
pojedinačno krenuli iz pećina prema vrhuncu brežuljka. Ove su sustigli
Cezarovi konjanici, dijelom su ih pobili a dijelom zarobili. Onda su odmah
nastojali krenuti prema brežuljku koji su, pošto su razbili Labijenov odred,
brzo zauzeli. On se jedva spasio bijegom s nekoliko konjanika.

51. Kad su konjanici izveli ovaj pothvat, Cezar je raspodijelio posao

legijama, pa je na onom brežuljku koji su konjanici osvojili utvrdio tabor.
Zatim je zapovjedio da se po sredini ravnice, od njegovih dvaju najvećih
tabora i od predjela grada Uzite koji se nalazio između njegova i
Scipionova tabora izgrade dva nasipa i da se oni udruže u desnom i lijevom
kutu samoga grada. Sve je to zbog toga odredio da bi onda kad se čete
budu približile gradu i kad ga počne opsjedati bile zaštićene bočne strane
utvrda, kao i zbog toga da ne bi opkoljen mnoštvom konjanika zastrašen
odustao od opsade. Onda i zato da bi se lakše održavali dogovori te da oni
koji budu htjeli prebjeći, što se prije često događalo uz veliki rizik
prebjega, uzmognu lako i bez pogibelji prebjeći.
Osim toga, htio se uvjeriti namjerava li se neprijatelj stvarno boriti
kad mu se bude više približio. Uz ove razloge bili su i drugi, jer je ono
mjesto bilo u nizini, pa su se tu eventualno mogli otkriti neki zdenci, a on
je morao izdaleka i oskudno opskrbljivati vojsku vodom.
Dok su legije obavljale svoj posao koji sam prije spomenuo, dotle je
jedan dio, prije samih radova svrstan u bojni red, bio na udaru neprijatelja.
Barbarski konjanici i lako naoružani vojnici neprestano su izazivali manje
okršaje.

52. Kad je Cezar predvečer odvodio čete u tabor s toga posla, tad su
Juba, Scipion i Labijen navalili iznenada na legionare sa svim
konjaništvom i lako naoružanim četama.
Cezarovi su konjanici ponešto uzmaknuli jer ih je iznenada potisnula
snaga cijele neprijateljske vojske. Ova je okolnost nešto drugo izazvala kod
protivnika, jer je Cezar usred marša povukao konjaništvo i na taj način
pomogao svojima. Konjanici su se ohrabrili zbog dolaska legija pa su,
okrenuvši konje protiv Numiđana i žestoko ih progoneći, navalili na njih
raštrkane. Izranjene su ih stjerali do kraljevskog tabora, dok su mnoge od
njih pobili.
Da se boj nije produžio do noći i da im prašina dignuta vjetrom nije
spriječila pogled, bili bi Juba i Labijen zarobljeni i pali živi u Cezarove
ruke, a usto bi protivničko konjaništvo i lako naoružane čete bili potpuno
uništeni.
Za to su vrijeme na nevjerojatan način vojnici iz Četvrte i Šeste
Scipionove legije u velikom broju pobjegli u Cezarov tabor, a dijelom su
otišli u kraj u koji se svaki pojedini mogao skloniti. Na isti je način
prebjeglo mnoštvo konjanika iz Kurionovih odreda, jer se nisu više
pouzdavali u Scipiona i njegove čete.

53. Dok se ovo događalo oko grada Uzite pod zapovjedništvom

jednog i drugog vojskovođe, dvije su legije, i to Deseta i Deveta, bile
krenule sa Sicilije na teretnim lađama. Kad su bile nadomak luci grada
Ruspine, zapovjednici su lađa, sumnjajući da su to Cezarove lađe koje su
bile ukotvljene na straži kod Tapsa te bojeći se da na tom mjestu ne upadnu
među protivničke lađe koje su tu bile zbog zasjede, nerazborito zapovjedili
da se odjedri na debelo more. Dugo su i mnogo te lađe lutale po moru.
Napokon su zapovjednici i vojnici poslije mnogo dana iscrpljeni žeđu i
glađu stigli k Cezaru.
 54. Kad su se legije iskrcale, Cezar je sjećajući se nekadašnjeg
slobodnog ponašanja vojnika u Italiji, kao i grabeža nekih ljudi, iskoristio
neznatan razlog što je vojnički tribun Desete legije Gaj Avijen iskoristio za
svoje sluge i tegleću marvu transportni brod a da nije sa Sicilije doveo
nijednog vojnika.
Kad je sutradan sazvao sve legionarske tribune i centurione, održao
je ovaj govor s privremene govornice u taboru:
– Želio bih da me ljudi Avijenove raskalašenosti i velike preuzetnosti
jednom oslobode od moje blagosti i da me uvjere u točan razlog moje
suzdržljivosti i moga strpljenja! Ipak, jer oni to zloupotrebljavaju i jer
njihovim strastima nema ni kraja ni konca i jer se ostali pretvaraju da to ne
vide, ja ću presuditi prema vojničkoj disciplini.
– Ti, Gaje Avijene, ti si u Italiji podjarivao vojnike rimskoga naroda
protiv Republike, pa plijenio i grabio blago municipijima, te si odmogao
meni i Republici, a umjesto vojnika ukrcao na lađe svoju obitelj i tegleću
marvu, tako da zbog tvoga postupka Republika u teško vrijeme oskudijeva
vojnicima, a sve su to razlozi što te zbog povrede vojničke časti uklanjam
iz svoje vojske i zapovijedam ti da još danas više ne budeš u Africi i da što
prije otputuješ.
– Tebe, Aule Fonteju, što si kao vojnički tribun bio buntovan i loš
građanin otpuštam iz vojske. Isto tako i vas, Tite Salijene, Marko Tirone i
Gaje Kluzinate, jer ste postigli činove u mojoj vojsci ne svojom hrabrošću
već mojim dobročinstvom, tako ste se ponijeli da niste bili odvažni u ratu a
ni dobri ni korisni u miru. Vi ste se više nastojali istaknuti bunom i
huškanjem vojnika protiv njihova zapovjednika nego poštovanjem i
čuvanjem vojničke časti. Zato držim da ste nedostojni da biste i nadalje u
mojoj vojsci zapovijedali vojnicima. Otpuštam vas i zapovijedam da se što
brže udaljite iz Afrike!
Zatim ih je predao centurionima, dok se pobrinuo dodijelivši im po
jednog roba da se odvojeno ukrcaju na lađe.

55. Za to su vrijeme prebjezi Getuljani, za koje smo spomenuli da ih

je Cezar bio poslao s pismima i naredbama, stigli među svoje građane.
Njihov ih je ugled lako naveo a Cezarovo ime uvjerilo, pa su
raskrstili s kraljem Jubom. Odmah su zgrabili oružje ne dvojeći ni časa da
ustanu protiv kralja. Kad je za to saznao Juba, rastrgnut trima ratovima i
primoran nužnošću, odvojio je šest kohorti od svojih četa koje je bio poveo
protiv Cezara i poslao ih u svoje kraljevstvo da bi se suprotstavili
Getuljanima.

56. Kad je Cezar izgradio bočne nasipe i prokopao ih do onoga

mjesta na koje se nije moglo baciti koplje s gradskih bedema, utvrdio je
tabor, te postavivši na gusto baliste i škorpione u liniji pred taborom protiv
grada, nije propuštao priliku da zastrašuje branitelje bedema. Na to je
mjesto doveo pet legija iz gornjeg tabora. Tako se pružila prilika da su
ugledniji i najpoštovaniji s jedne i druge strane tražili poznate prijatelje i
rođake i međusobno razgovarali. Cezar je vrlo dobro znao kako je to
korisno. Zato su ugledniji Getuljani iz kraljeva konjaništva i zapovjednici
konjanika, čiji su se očevi već prije bili istakli pod zapovjedništvom
Marijevim, a on im darovao njive i posjede, te su poslije Suline pobjede
bili dodijeljeni pod vlast kralja Hijempsala, ugrabivši zgodnu priliku noću
kad su zatreperile zvijezde, i kad su već bile zasjale taborske vatre, njih
oko tisuću s konjima prebjegli u Cezarov tabor. Ovaj se nalazio u ravnici
vrlo blizu grada Uzite.

57. Pošto su Scipion i oni koji su bili u njegovoj sredini to saznali, a

spomenuti ih je gubitak ogorčio, opazili su kako Akvinije gotovo u isto
vrijeme razgovara s Gajem Sazernom.
Scipion je poslao nekoga k Akviniju da mu kaže kako nije njegova
dužnost da s protivnicima razgovara.
Kad je poslani glasnik obavijestio Scipiona o spomenutom razgovoru
i naveo Akvinijeve riječi, da će i dalje razgovarati i raditi ono što bude
htio, poslao je kralj Juba svoga teklića koji je u prisutnosti Sazerne rekao: –
Kralj ti zabranjuje razgovor!
Akvinija su prestrašile te riječi. Udaljio se poslušavši kralja. Tako se
dogodilo da se rimski građanin, koji je primio počasti od rimskog naroda
dok mu je još bila snažna domovina a njegovo osobno dostojanstvo
nepovrijeđeno, radije pokorio barbaru Jubi negoli Scipionovoj naredbi ili
da se čak u krajnjem slučaju poslije poraza svoje stranke sretno vrati u
svoju domovinu!
Juba nije bio drzak prema Marku Akviniju, tomu novopečenom i
neuglednom senatoru, nego prema Scipionu, čovjeku koji se isticao radom,
dostojanstvom i vojničkim činom.
Na isti način, kad je Scipion jednom prije kraljeva posjeta prema
svome običaju ogrnuo purpurni ogrtač, pripovijeda se da mu je Juba rekao
kako nije potrebno da on oblači isto takvo odijelo kao i kralj. Tako se
dogodilo da je Scipion počeo oblačiti bijeli ogrtač i da je slijepo slušao vrlo
ohola i neugledna čovjeka kakav je bio Juba.
58. Sutradan su Scipion i Juba izveli svu vojsku iz svih tabora, a
onda su našli neku uzvisinu nedaleko od Cezarova tabora, svrstali su bojni
red i tu čekali. I Cezar je izveo čete pošto ih je brzo postrojio ispred svojih
utvrda koje su se nalazile u ravnici. Tu je stao i mislio da će protivnici, kad
imaju tako velike čete i pomoć kraljevu, protiv svoje volje pokrenuti
vojsku naprijed, i da će se onda kad se približe sudariti s njegovom
vojskom.
Cezar je jašući na konju obilazio i sokolio legije, a kad je dao znak za
borbu, očekivao je približavanje neprijatelja. Sam se nije bez razloga
udaljavao od svojih utvrda jer su se u gradu Uziti, koji je držao Scipion,
nalazile naoružane kohorte. Na desnoj je strani toga grada bila mlada
drenova šuma, te se Cezar bojao da ga neprijatelji provalivši iz grada ne bi
napali s boka kad bi se daleko udaljio. Osim toga, njegovo je kretanje
usporio i taj razlog što je mjesto pred Scipionovim bojnim redom bilo
neprikladno te je držao da će smetati njegovim vojnicima ako krenu u
navalu.

59. Mislim da treba spomenuti kako su vojnici jednoga i drugoga bili

svrstani u bojne redove. Scipion je na ovaj način uredio bojni red. Na čelu
je svrstao svoje i Jubine legije, a za njima Numiđane u pomoćnom bojnom
redu, ali u dužini, tako da je bio velik razmak od jednog do drugog vojnika
te se iz daljine činilo da je srednji bojni red jednostavan dok se držalo da je
na krilima dvostruk. Slonove je smjestio na desnom i lijevom krilu u
jednakim razmacima, a iza slonova lako naoružane vojnike i pomoćne
numidske čete. Cijelo je konjaništvo sa zauzdanim konjima rasporedio na
svome desnom krilu. Lijevo je krilo završavalo uz bedeme grada Uzite.
Zato nije bilo mjesta da se razvije samo konjaništvo. Usto je Numiđane i
bezbrojno mnoštvo lako naoružanih vojnika poredao nasuprot desnoj strani
ovoga bojnoga reda te je među njima bio razmak od gotovo tisuću koraka,
a onda ih je primakao podnožju brežuljka u određenom razmaku od svojih
i neprijateljskih snaga. To je učinio s tom namjerom da se onda kad se
budu sukobila oba bojna reda već na početku borbe njegovo konjaništvo
samo malo udalji te da na taj način iznenada svojim mnoštvom zaokruži
Cezarovu vojsku, a onda da je smetenu uništi kopljima.
To je bio Scipionov plan za borbu toga dana.

60. Cezarov je bojni red bio ovako razvrstan. Započet ću od njegova

lijevog krila i tako doći do desnoga. Na lijevom su krilu bile Deseta i
Deveta legija, dok su Dvadeset peta, Dvadeset osma, Trinaesta, Četrnaesta,
Dvadeset deveta i Dvadeset šesta bile usred bojnog reda. Na svom je
desnom krilu smjestio dio kohorti drugog bojnog reda sastavljenih od
veteranskih legija, a ovima je dodao neke sastavljene od nedavno
unovačenih. Treći je bojni red poredao na lijevom krilu i produžio ga sve
do legije u sredini bojnog reda; postavio je bojni red na taj način da je
njegovo lijevo krilo bilo trostruko. To je učinio zbog toga da bi mu desni
bok bio zaštićen utvrdama, no za se lijevo krilo bojao hoće li ono moći
odoljeti mnoštvu neprijateljskog konjaništva, pa je na to mjesto doveo
cijelo svoje konjaništvo. A jer se nije mnogo u njega pouzdavao, odredio je
da Peta legija bude kao zaštita konjanicima, dok je lako naoružane vojnike
uklopio među konjaništvo. Strijelce je rasporedio ovamo i onamo na
određenim mjestima, ali ponajviše na krilima.

61. Tako je bila svrstana Cezarova i protivnička vojska: razmak

među njima nije bio veći od 300 koraka.
Tako su ustrajali od jutra do desetog dnevnog sata. Tako se to možda
nikad prije nije događalo.
Kad je Cezar počeo povlačiti svoje čete unutar utvrda, odmah se
cjelokupno konjaništvo Numiđana i Getuljana, a ti su jahali na konjima bez
uzde, stalo približavati s desne strane sve bliže Cezarovu taboru koji se
nalazio na brežuljku. Labijenovo je konjaništvo ostalo na mjestu i
zadržavalo legije. Tad je iznenada dio Cezarova konjaništva s lako
naoružanim vojnicima bez njegove zapovijedi navalio na Getuljane, i
neoprezno jurnuo naprijed. Kad su prešli preko močvare, mali broj ovih
konjanika nije mogao odoljeti mnoštvu neprijatelja, a ostavivši daleko iza
sebe lako naoružane vojnike, bili su razbijeni i izranjeni, pa su se spasili
bijegom k svojima. Poginulo je mnogo konjanika, a izranjeno više konja,
dok je palo dvadeset i sedam lako naoružanih vojnika.
 Budući da je konjanička bitka sretno završila, Scipion je radostan po
noći povukao čete u tabor. Ipak sreća nije odlučila darovati potpuno veselje
ratnicima.
Kad je Cezar sutradan dio svoga konjaništva poslao zbog nabavke
žita u Leptis, tad je ono iznenada napalo numidske i getulske konjanike
koji su plijenili. Oko stotinu njih dijelom su pobili a dijelom zarobili.
Cezar je za to vrijeme dnevno izvodio svoje legije u ravnicu da
kopaju nasip i jarak kroz sredinu ravnice. Istodobno nije dopustio da
protivnici napadaju.
Scipion je sa suprotne strane gradio utvrde i žurio se da mu Cezar ne
preuzme planinsko bilo. Na taj su način oba vojskovođe bili zauzeti
radovima. Ipak su se dnevno ogledali u konjaničkim okršajima.

62. U to je vrijeme Var, saznavši za dolazak Desete i Devete legije sa

Sicilije, brzo doveo brodovlje koje se nalazilo u Utici zbog zime, i tu na
njega ukrcao getulske veslače i mornare, a onda je s 55 lađa otplovio da
postavi zasjede neprijatelju i stigao u Hadrumet.
Neupućen u njegov dolazak, Cezar je poslao Lucija Cispija s
brodovljem od 27 lađa u smjeru Tapsa da bi zaštitio transporte za dobavu
hrane. Na isti je način poslao Kvinta Akvilu s trinaest ratnih lađa iz istoga
razloga u Hadrumet.
Cispije je brzo stigao u svoje odredište, ali Akvila, tjeran olujom, nije
mogao oploviti rt. Kad je otkrio neki od oluje siguran kut, udaljio se s
brodovljem daleko od domašaja protivnika. Ostalo je brodovlje kod
Leptisa na otvorenoj pučini bilo nezaštićeno, jer su veslači izašli i
djelomice lutali po obali a dijelom otišli u grad zbog nabave hrane i ostale
robe. Var je to saznao od nekog bjegunca, a onda je, iskoristivši priliku, u
vrijeme druge noćne straže iz male luke u Hadrumetu krenuo i u zoru
doplovio u Leptis s cjelokupnim brodovljem. Onda je zapalio teretne lađe
koje su se nalazile na pučini nedaleko od luke, dok je zarobio dvije
peteroveslarke: a jer u njima nije bilo boraca, nitko mu se pritom nije
suprotstavio.

63. Cezara su, međutim, o tome obavijestili glasnici dok je obilazio

vojnike na poslu. Ovo je mjesto bilo udaljeno od luke 6000 koraka.
Naredio je da mu dovedu konja te je ostavivši sve druge, brzo stigao u
Leptis i tu zapovjedio da ga slijede sve lađe. Zatim se i sam ukrcao na
lađicu. Za vrijeme plovidbe susreo je Akvilinu lađu. Ovaj je bio zastrašen i
pun tjeskobe zbog mnoštva lađa. Cezar je započeo progoniti neprijateljsko
brodovlje.
Var, uzbuđen zbog Cezarove brzine i smjelosti, odlučio je, uzevši
drugi smjer, s cjelokupnim brodovljem pobjeći prema Hadrumetu. Cezar
ga je stigao poslije plovidbe od četiri milje. Onda je oslobodio
peteroveslarku sa svom njenom posadom, a istodobno je na istoj lađi
zarobio 130 neprijateljskih vojnika; osim toga, zarobio je najbližu
neprijateljsku troveslarku koja se u plovidbi zaustavila zbog obrane. Ta je
bila krcata veslačima i mornarima.
Ostale su neprijateljske lađe oplovile rt i sve uplovile u unutrašnje
hadrumetsko sidrište. Cezar nije mogao oploviti rt pod istim vjetrom, nego
se one noći na otvorenom moru usidrio i u zoru doplovio do Hadrumeta.
Tu je zapalio sve teretne lađe koje su bile usidrene izvan unutrašnjeg
sidrišta, dok je sve ostale dijelom potopio ili dijelom utjerao u luku. Tu je
neko vrijeme čekao da ne bi protivnik obnovio pomorsku bitku, a onda se
ponovo vratio u tabor.

64. Na ovoj su lađi bili zarobljeni Publije Vestrije, rimski vitez, i

Publije Ligarije koji je služio kod Afranija; njega je Cezar u Hispaniji s
ostalima bio pomilovao. On je poslije prebjegao k Pompeju, a zatim,
pobjegavši iz borbe, došao u Afriku k Varu. Cezar je zapovjedio da ga
smaknu zbog krivokletstva. Publiju Vestriju oprostio je jer je njegov brat u
Rimu isplatio presuđenu svotu i zato što je nastojao pred Cezarom
opravdati svoj stav. Naveo je u svoju obranu da ga je Varovo dobročinstvo
spasilo kad su ga kao zarobljenika Nazidijeva brodovlja vodili na stratište.
Spomenuo je da poslije nije uopće imao mogućnosti prijeći na Cezarovu
stranu.

65. Seljaci u Africi običavaju po poljima i gotovo po svim zaseocima

potajno kopati jame zbog spremanja žita. Ovo čine najviše zbog rata ili
iznenadne provale neprijatelja.
O tome je Cezara obavijestio neki uhoda. Zato je Cezar o trećoj
noćnoj straži poslao dvije legije s konjaništvom iz tabora 10 000 koraka
daleko. One su se poslije vratile s velikim teretom žita. Kad je Labijen za
to saznao, krenuo je 7000 koraka daleko od svoga tabora preko kose i
brežuljka, putem kojim je jučer bio prošao Cezar, i tu je utaborio tabor za
dvije legije pretpostavljajući da će Cezar često ići istim putem u nabavku
žita. Zatim je s velikim brojem konjanika i lako naoružanih vojnika
zaposjeo zgodna mjesta u namjeri da Cezara pričeka u zasjedi.

66. Prebjezi su obavijestili Cezara o Labijenovoj zasjedi. On je

odlučio strpljivo čekati dok neprijatelji zbog svakodnevne navike i istoga
posla ne postanu nepažljivi. Jednoga je jutra zapovjedio da ga kroz glavna
vrata slijede tri legije veterana s odredom konjaništva. Uputivši naprijed
konjanike, uništio je iznenada otprilike 500 lako naoružanih vojnika što su
se skrivali po dolinama u zasjedi, dok je ostale prisilio da najsramotnije
pobjegnu. Labijen je u to vrijeme sa svim konjaništvom dojahao u pomoć
bjeguncima. Budući da mali broj Cezarovih konjanika nije mogao odoljeti
snazi Labijenova mnoštva, Cezar se pojavio pred neprijateljem sa svojim
četama svrstanima za borbu. Ova je okolnost zastrašila Labijena koji je
usporio napredovanje svojih konjanika, te je zbog toga Cezar konjanike
povukao bez gubitaka.
Sutradan je Juba razapeo na križ sve one Numiđane koji su
napustivši svoje bojno mjesto prebjegli u tabor.

67. Za to je vrijeme Cezar, jer ga je pritisnula oskudica žita, poveo u

tabor sve svoje čete, a onda, ostavivši posade u Leptisu, Ruspini i Acili,
predao Cispiju i Akvili brodovlje da prvi s mora opsjeda Hadrumet a drugi
Taps. Sam je, kad je zapalio tabor u četvrtoj noćnoj straži, a pripremivši za
borbu svoje čete i smjestivši prtljagu na lijevom boku vojske, krenuo i
stigao u grad Agar. Getuljani su prije taj grad pokušavali zauzeti, ali su ga
sami građani vrlo hrabro obranili.
Na tom se nezaštićenom mjestu utaborio, dok je sam s jednim
dijelom vojske krenuo u obližnje zaseoke namjeravajući nabaviti žito.
Sakupio je velike količine ječma, ulja, vina i smokava, ali malo pšenice.
Pošto je nahranio vojsku i pošto se ona odmorila, vratio se u tabor.
Kad je od uhoda saznao za Cezarov odlazak, Scipion je započeo
preko planinskog bila sa svim četama u stopu progoniti Cezara. Onda se
zaustavio raspodijelivši vojsku po trima taborima, 6000 koraka daleko od
Cezarova tabora.
 68. Grad Zeta bio je udaljen 12 000 koraka od Scipionova tabora.
Dio tabora nalazio se u njegovoj okolini. Grad je naprotiv bio udaljen od
Cezara više od 17 000 koraka. Ovamo je Scipion poslao dvije legije zbog
opskrbe žitom. Pošto je Cezar za to saznao od prebjega, premjestio je tabor
iz ravnice na brežuljak i na sigurnije mjesto. Onda je tu postavio posadu i
sam izašao za vrijeme četvrte noćne straže, prošao s četama uz
neprijateljski tabor i zauzeo grad.
Cezar je doznao da su Scipionove legije otišle daleko i da po poljima
nabavljaju žito, ali kad je namjeravao krenuti onamo, opazio je da
neprijateljske čete idu u pomoć ovim legijama.
Ta je okolnost usporila njegovu navalu. Zadovoljio se time što je
zarobio Gaja Minucija Regina, rimskog viteza, a vrlo prisnog Scipionova
prijatelja, bivšeg zapovjednika toga grada, te Publija Atrija, rimskog viteza
iz konventa grada Utike. Još je odveo 22 kraljeve deve. Onda je u gradu
postavio posadu pod zapovjedništvom svoga legata Opija. Poslije toga
počeo se povlačiti u tabor.

69. Kad nije bio mnogo udaljen od Scipionova tabora, a morao ga je

mimoići, Labijen i Afranije iz zasjede su navalili s cjelokupnim
konjaništvom i lako naoružanim vojnicima na njegove posljednje čete
nenadano se sjurivši s najbližih brežuljaka.
Kad je to Cezar opazio, suprotstavio je neprijateljskim snagama
svoje konjanike, dok je zapovjedio legionarskim vojnicima da sakupe
prtljagu na jednu hrpu i smjesta okrenu bojne znakove, tj. navale na
neprijatelja.
Kad se taj taktički potez počeo ostvarivati, već su prvom navalom
naše legije bez osobitih poteškoća suzbile neprijateljsko konjaništvo i lako
naoružane čete te ih otjerale s brežuljka.
Kad je Cezar mislio da su neprijatelji razbijeni i da će zaplašeni
prestati izazivati te kad je htio nastaviti započeti pokret, ponovo su
iznenada s najbližih brežuljaka neprijatelji navalili i na isti su način, o
kojem sam prije govorio, Numiđani i lako naoružane čete napali na
Cezarove legionare, dok su se neobičnom brzinom isticali upravo oni koji
su se borili među konjanicima, a bili su navikli da zajedno s konjanicima
dojure i da se ponovo povuku. Budući da su tu taktiku češće primjenjivali i
na putu progonili Cezarove vojnike, te budući da se nisu bliže primicali
upotrebljavajući nesvakidašnji način borbe i držeći da je dovoljno konja
izraniti kopljima, Cezar je shvatio da ga oni samo pokušavaju prisiliti da
postavi tabor na onome mjestu gdje uopće nema vode, te da bi njegovi
gladni vojnici i tegleća marva, koji od četvrte noćne straže do desetog
dnevnog sata nisu dobili ni jedan obrok, uginuli od žeđi.

70. Budući da se uskoro smračilo, a Cezar nije pošao naprijed više od

sto koraka za četiri sata jer je njegovo konjaništvo zbog ubijenih konja
zaostalo na zadnjem dijelu vojske, zapovjedio je da se ono povuče a da
pojedine legije naizmjenično zaštićuju zadnje čete. Tako je napredujući
umjereno i polako legionarski vojnik lakše odolijevao neprijateljskim
snagama. Za to su se vrijeme brojni konjanički odredi Numiđana s desne i
lijeve strane počeli spuštati s brežuljka i u obliku prstena opkoljavati
Cezarove čete, dok je jedan dio tih odreda napao posljednje Cezarove
jedinice. Ali kad su samo tri ili četiri Cezarova veterana stali bacati koplja
na Numiđane, počelo ih je više od 2000 naglo bježati. Onda su se ponovo
vraćali i sasuli mnoštvo strelica na našu pozadinu. Na taj je način Cezar
nešto napredujući a nešto i opirući se navali neprijatelja poslije završio
svoje putovanje i u vrijeme prvog mraka doveo sve svoje vojnike
nepovrijeđene u tabor, osim deset ranjenika. Izgubivši oko 300 vojnika,
dok su mnogi bili ranjeni i iscrpljeni zbog čestih navala, Labijen je
povukao glavninu svojih četa. I Scipion je odveo u tabor izvedene legije sa
slonovima koje je ispred tabora, pred Cezarovim očima, bio poredao u
bojnu vrstu zbog zastrašivanja.

71. Za razliku od protivničkih zapovjednika, Cezar nije svoje čete

obučavao kao zapovjednik pobjedničke vojske veterana koja se istakla u
vrlo velikim bitkama, već je postupio onako kako to čini trener s
gladijatorima početnicima.
Učio ih je na koji način moraju uzmicati pred neprijateljem i koliko
koraka, te kako se moraju suprotstaviti i u kolikom se prostoru mogu
oduprijeti, zatim kad moraju pobjeći, povući se i nastupati, te na kraju, u
kojem slučaju i na koji način moraju bacati koplja.
Neprijateljske lako naoružane čete osobito su panično uznemirivale
našu vojsku, jer naši konjanici nisu imali hrabrosti ući u borbu zbog
gubitaka konja koje su ubijali strijelama, a legionarski je vojnik bio sustao
zbog brza marša. Dok se progonjeni teško naoružani vojnik zaustavljao i
navaljivao na neprijatelja, dotle su protivnički konjanici lako mogli u
brzom galopu izbjeći svaku opasnost.
72. Sve su te okolnosti uznemirivale Cezara, jer koliko god se puta
zametnula bitka, ipak nije mogao svojim konjaništvom bez svojih
legionara biti ravan neprijateljskom konjaništvu i lako naoružanim četama.
Bio je zabrinut zbog svega toga, i što se još nije bio sukobio s
neprijateljskim legijama niti je znao na koji bi se način mogao oduprijeti
njihovu konjaništvu i lako naoružanim četama, a te su bile vrsne. Usto se
pojavio i ovaj razlog, što su veličina i mnoštvo slonova zastrašili vojnike.
Ipak je i za to pronašao lijek. Zapovjedio je da se prevezu slonovi iz Italije,
da bi na taj način i naš vojnik upoznao tjelesnu građu i prirodu te životinje,
a onda da bi naučio u koji bi ga dio tijela najlakše mogao raniti kad je slon
uvršten u bojni red i naoružan. Zatim, koji je dio slonova tijela obično
nezaštićen, pa da na nj baca, te na koncu da se ostala tegleća marva ne plaši
kad se bude privikla na slonov zadah, veličinu i rikanje. U tome je Cezar
uvelike uspio. Poslije su vojnici rukama dodirivali životinje i upoznali
njihovu sporost, a konjanici su na njih bacali koplja na vrhu kojih su bile
nabodene jabuke da ih ne rane. Strpljivost je slonova učinila da su se i
konji na njih navikli.

73. Zbog ovih razloga, koje sam prije spomenuo, Cezar je bio
zabrinut što je postao sporiji i oprezniji te što je na neki način bio izgubio
prijašnju naviku brzog ratovanja. Nije se trebalo čuditi. U Galiji je imao
čete naviknute da se bore na ravnim mjestima i to protiv Gala koji su bili
čestiti ratnici a ne borci iz zasjede. Oni su bili navikli da se bore osobnom
hrabrošću, ne lukavošću. Cezar je morao uznastojati da privikne svoje
vojnike da upoznaju neprijateljsku lukavost, zasjede i druge spletke, a onda
da oponašaju što je dobro i ono što treba izbjegavati.
Zbog toga, da bi to vojnici što prije shvatili, nastojao je legije ne
zadržavati na jednom mjestu, nego ih je zbog nabavke žita upućivao u svim
smjerovima, i to zato što je bio uvjeren da neprijateljske čete neće prestati
progoniti ga u stopu.

Onda je poslije tri dana pažljivije izveo svoje čete sukladno uputama
kojima ih je bio poučio, a zatim je mimoišao neprijateljski logor da bi
protivnika izazvao na borbu. Kad je vidio da se protivnici toga plaše i da ne
žele borbu, u suton je odveo legije u tabor.
 74. U to su vrijeme stigli poslanici iz grada Vage koji se nalazio
blizu Zete, a taj je, kao što smo opisali, Cezar osvojio. Poslanici su tražili i
preklinjali Cezara da im pošalje pomoć, a zauzvrat da će mu oni pomoći u
svemu što je potrebno u ratu.
U isto je vrijeme voljom bogova, a i po svojoj ljubavi prema Cezaru,
neki prebjeg obavijestio svoje sugrađane da je kralj Juba u brzom maršu sa
svojim četama stigao do grada prije negoli je tamo stigla Cezarova posada,
te da je zauzeo grad, opkolivši ga mnoštvom vojske. Zatim, da je poubijao
sve gradske stanovnike a grad predao vojnicima da ga plijene i razaraju.

75. Pošto je Cezar obavio smotru svojih četa dvanaest dana prije
aprilskih kalenda [21. ožujka], odmah je sutradan izveo sve čete iz tabora i
krenuo 5000 koraka dalje, da bi se zaustavio na udaljenosti od 2000 koraka
od Scipionova tabora. Kako je opazio da njegovi protivnici ne haju za
borbu, premda ih je dovoljno dugo izazivao na sukob, povukao je čete i
sutradan krenuo iz tabora prema gradu Sarsuri, gdje je Scipion imao
posadu sastavljenu od Numiđana i gdje je bio dopremio žito.
Čim je to uočio Labijen, počeo je konjicom i lako naoružanim
vojnicima napadati pozadinu Cezarove vojske. Kad je rastavio prtljagu
kuhara i trgovaca koji su na tarnicama prevozili svoju robu, počeo je
smjelije i drskije napadati one legije za čije je vojnike držao da su zbog
tereta i prtljage premoreni te da se neće moći boriti. Cezar se nije prevario
u svom računu. Zapovjedio je da po tri stotine vojnika iz pojedinih legija
bude bez prtljage. Njima je naredio da navale na Labijenovo konjaništvo.
Na taj je način pomogao svojim konjaničkim odredima. Tad je Labijen,
preplašen pojavom bojnih znakova, zapovjedio da se konjanici vrate.
Nečasno je pobjegao.
Mnogo je njegovih vojnika palo, dok je većina bila ranjena. Tad su
naši legionari uzmaknuli prema svojim bojnim znakovima i nastavili
započeti pokret. Labijen nije ipak prestao da nas izdaleka slijedi preko
najviše kose brežuljka s desne strane.

76. Kad je Cezar stigao do grada Sarsure, uništio je pred očima

protivnika Scipionovu posadu, jer nisu imali smjelosti da svojima
pomognu kad se tome jako protivio Publije Kornelije, isluženi Scipionov
vojnik koji je tu bio zapovjednik. Njega je na kraju mnoštvo opkolilo i
ubilo. Onda je Cezar osvojio taj grad i u njemu svojoj vojsci raspodijelio
žito. Onda je sutradan stigao do grada Tizdre. U njemu se u to vrijeme
nalazio Konzidije s velikom posadom i kohortom svojih vlastitih
gladijatora.
Kad je Cezar pregledao položaj grada, odustao je od opsjedanja zbog
nestašice vode. Krenuvši dalje, utaborio se otprilike 4000 koraka u blizini
vode. Odatle je krenuo poslije četiri dana i ponovo se vratio u onaj tabor
koji je imao kod Agara. Isto je učinio Scipion i vojsku odveo u prijašnji
tabor.

77. Za to su vrijeme Tabenci, koji su se bili privikli da budu pod

upravom i vlašću kralja Jube a stanovali su u vrlo udaljenom primorskom
kraju njegova kraljevstva, pobili kraljevsku posadu i poslali k Cezaru
poslanike. Oni su ga obavijestili o svome činu, a onda su zatražili i
zamolili da rimski narod spasi njihova dobra, kad su to zaista zaslužili.
Cezar je odobrio njihovu namjeru. Onda je u Tabenu poslao tribuna
Marcija Krispa s trima kohortama i praćkarima uz više bojnih sprava za
zaštitu. U isto su vrijeme s četvrtim transportom stigli vojnici iz svih legija
koji su bili bolesni ili koji prije nisu mogli biti prevezeni u Afriku. Bilo ih
je 4000 pješaka, 400 konjanika i 1000 praćkara i strijelaca. Zatim se s tim
četama i izvevši sve legije, kao što je običavao činiti, utaborio na
otvorenom polju, 5000 koraka daleko od svoga tabora, dok je od
Scipionova bio udaljen 2000 koraka.

78. Blizu Scipionova tabora nalazio se grad po imenu Tegea, gdje se

obično nalazila konjanička posada od oko 2000 konjanika. Kad je Scipion
to konjaništvo rasporedio nadesno i nalijevo od grada, sam je svrstao u
bojni red legije izvedene iz tabora na nižoj kosini a da se nije udaljio od
svojih utvrda dalje od oko tisuću koraka.
Budući da se Scipion dugo zadržavao na jednom mjestu i u dangubi
provodio dan, Cezar je zapovjedio da njegovi konjanički odredi navale na
neprijateljsko konjaništvo i lako naoružane čete koje su bile smještene u
tornjevima uz sam grad. Tamo je još poslao lako naoružane pješake i
strijelce.
Kad se ta akcija počela razvijati i kad su Cezarovi konjanici podboli
konje, Pacidije je započeo raspoređivati svoje konjanike u dužinu da bi
mogli opkoliti Cezarove odrede, a isto tako da bi se mogli vrlo hrabro i
vrlo srčano boriti.
Kad je to opazio, Cezar je zapovjedio da trista vojnika spremnih za
borbu, koje je obično imao pri ruci iz svih legija, krene u pomoć
konjaništvu i to upravo oni iz najbliže legije, a ta se u bici nalazila u
bojnom redu.
Za to je vrijeme Labijen slao svome konjaništvu pomoćne konjaničke
čete, dok je ranjene i premorene zamjenjivao odmorenim i čilim snagama.
Budući da 400 Cezarovih konjanika nije moglo odoljeti neprijatelju
koji je imao 4000 i budući da su ih lako naoružani Numiđani ranjavali,
počeli su uzmicati.
Cezar je poslao drugo krilo da brzo pomogne ugroženima. Zbog toga
su se svi njegovi vojnici ohrabrili, pa su navalili na neprijatelje i protivnike
natjerali u bijeg. Budući da su mnogi bili ubijeni, a bilo je i mnoštvo
ranjenika, naši su ih progonili gotovo 3000 koraka, sve dok se neprijatelji
nisu sklonili na brežuljke, da bi se zatim povukli u svoje jedinice.
Cezar je odustao od borbe oko desetog dnevnog sata. Tako je obično
činio, a onda se vratio u tabor a da nije izgubio ni jednog vojnika.
U tom je sukobu koplje teško ranilo u glavu Pacidija probivši mu
kacigu. Više je zapovjednika bilo ranjeno, dok su oni najhrabriji vojnici
bili ili ranjeni ili ubijeni.

79. Kad ni uz kakav uvjet nije mogao prisiliti protivnike da se spuste

u nizinu i da se izlože opasnosti, te kad je opazio da se neće moći utaboriti
bliže neprijateljskom taboru zbog nestašice vode kao i to da se protivnici
ne pouzdavaju u svoju hrabrost, i kad je shvatio da ga oni podcjenjuju zbog
oskudice u vodi, izašao je iz Agara uoči aprilskih nona [4. travnja] za
vrijeme treće noćne straže i napredovao noću 10 000 koraka prema Tapsu,
gdje je bio zapovjednik Vergilije s velikom posadom. Tu se utaborio i
istoga dana počeo opkoljavati i posadama zauzimati zgodne položaje od
kojih su većina bili strateški važni, da neprijatelji ne bi mogli prodrijeti u
njegov tabor i zauzeti niže položaje.
Međutim, kad je Scipion prozreo Cezarove planove, a doveden u
položaj u kojem je sukob bio nužan, da ne bi zbog svoga nečasnog stava
izgubio Tapsane i Vergilija koji su bili veoma odani njegovoj stvari,
odmah je preko uzvisine dostigao Cezara i zaustavio se u dva tabora 8000
koraka daleko od Tapsa.
 80. Tu se nalazio plićak sa solanama, a između njega i mora protezao
se klanac ne više od 1600 koraka u širinu. Scipion je mislio da kroz njega
prodre i tako pomogne Tapsanima.
Cezar nije naslutio da će se to dogoditi. Dan ranije na ovom je
mjestu, utvrdivši tvrđavu i ostavivši tu kao zaštitu tri kohorte, sam s
ostalim četama raspoređenima u srpastom taboru pod Tapsom počeo sa
svih strana opkoljavati.
Spriječen da nastavi započeti plan, Scipion je sutradan, kad je
svanulo, nedaleko od tabora i posade, koje sam prije spomenuo, počeo
utvrđivati tabor tisuću koraka prema moru. Kad su sve to javili Cezaru,
odveo je vojnike s radova, a ostavio prokonzula Asprenata za zaštitu tabora
s dvjema legijama, dok je sam s lako naoružanim četama odmah krenuo na
ono mjesto, ostavivši dio brodovlja kod Tapsa. Zatim je zapovjedio da
ostale lađe doplove neprijatelju iza leđa što je moguće bliže obali i da
ujedno paze na njegov znak. Kad bude dao znak, onda neka uz zaglušnu
viku iznenada iza leđa prestraše neprijatelje, da tako budu prisiljeni u
potpunoj panici obazirati se na to što se događa iza njihovih leđa.

81. Kad je Cezar ovamo stigao i opazio da je pred Scipionovim

nasipom uređen bojni red, jer su na desnom i lijevom krilu bili raspoređeni
slonovi, a da dio vojnika neumorno utvrđuje tabor, sam je postavio
trostruki bojni red i to Desetu i Devetu legiju na desnom, a Trinaestu i
Četrnaestu na lijevom krilu na suprotnoj strani, dok je Petu legiju smjestio
u četvrti bojni red uz sama krila svrstavši po pet kohorti protiv slonova.
Zatim je rasporedio strijelce i praćkare na jednom i drugom krilu
umetnuvši lako naoružane među konjanike. Potom je Cezar pješice
obilazio vojnike ističući hrabrost svojih veterana, a spominjući im prijašnje
bojeve, s mnogo je laskavih riječi zanosio njihova srca. Hrabrio je novake
koji se do sada nisu borili u bojnom redu i poticao ih da se s veteranima
natječu u hrabrosti i da onda kad pobijede nastoje postići njihovu slavu,
ugled i ime.

82. Dok je naokolo obilazio vojsku, Cezar je opazio da su neprijatelji

oko svoga nasipa uznemireni te da bezglavo trče ovamo i onamo, a onda da
se povlače u tabor, da bi se pojavljivali ponovo nesigurni i zbunjeni.
 Kad je to isto zapazilo i više drugih zapovjednika, odmah su legati i
veterani dragovoljci počeli preklinjati Cezara da ne oklijeva dati znak za
borbu, navodeći da sve to dokazuje kako mu besmrtni bogovi žele udijeliti
pobjedu.
Dok je Cezar bio neodlučan i dok se opirao njihovoj želji i nagovoru
izjavljujući da ne želi bitku i zadržavajući svoje bojne linije, trubač na
desnom krilu, natjeran od vojnika, ipak je iznenada bez Cezarove
zapovijedi počeo trubiti.
Zbog toga su iz svih kohorti počeli s bojnim znakovima navaljivati
na neprijatelja, premda su centurioni silom to nastojali spriječiti i smiriti
vojnike, da se ne sukobljavaju bez zapovjednikove zapovijedi, jer da od
toga neće biti koristi.

83. Kad je Cezar shvatio da se uzbuđeni vojnički duhovi neće moći

primiriti, a vjerujući da je u postupku vojnika prst sudbine, uzjahao je
konja i odlučio navaliti protiv neprijateljskih prvaka.
Za to su vrijeme na desnom krilu praćkari i strijelci učestalo svojim
oružjem navaljivali na slonove. Prestrašeni zujanjem praćaka i kamenja,
slonovi su se okrenuli i počeli gaziti zbijene redove svojih vojnika. Onda
su jurnuli prema nedovršenim prolazima nasipa. Na sličan su način prvi
pobjegli maurski konjanici koji su se nalazili na istom krilu za zaštitu
slonova.
Kad su opkolile slonove, legije su vrlo brzo osvojile neprijateljski
nasip. Samo se mali broj vojnika hrabro borio, a i ovi su pritom poginuli,
dok su ostali u trku pobjegli u logor odakle su dan prije bili izašli.

84. Čini se da ne treba propustiti a da se ne spomene primjer

hrabrosti jednog veterana Pete legije. Kad je na lijevom krilu bio ranjen
slon, bolom natjeran navalio je na nenaoružana čuvara prtljage; kad je ovaj
pao pred njegove noge, slon je pokleknuo i prignječio ga svojom težinom,
a onda je podigavši surlu uz zaglušno rikanje ubio nesretnika. Vojnik koji
je to promatrao nije mogao a da oružjem ne navali na slona. Kad je slon
opazio da ovaj namjerava napasti ga ubojitim oružjem, ostavio je leš, pa je
surlom obavio vojnika i digao ga uvis. Vojnik je znao da nešto mora
učiniti, kad se nalazi u tom opasnom položaju. Zato je neprestano iz sve
snage mačem sjekao po surli. Slon je zbog bola odbacio vojnika i uz
strašno rikanje u trku skrenuo k ostalim slonovima.
85. Za to su vrijeme oni koji su pripadali posadi u Tapsu provalili
kroz vrata okrenuta prema moru; bilo da su htjeli svojima priteći u pomoć
ili se bijegom spasiti, napustili su grad, skočili u more do pojasa i onda
isplivali na kopno. Dotle su robovi kao i djeca koja su se nalazila u taboru
na njih bacali kamenje i koplja, pa im nisu dopuštali izaći na kopno. Zato
su se vojnici ponovo vratili u grad.
Za to su vrijeme Scipionove čete bile hametice potučene, a jer su
bježale posvuda po bojnom polju, Cezarove legije počele su ih odmah
progoniti i nisu im dopustile da se priberu. Na kraju su oni pobjegli u svoj
tabor, da bi se malo pribrali i ponovo branili. Ali kad su uočili da nema
nekog vođe koji bi svojim autoritetom i vojničkim znanjem stvar uzeo u
svoje ruke, te kad su vidjeli da nema nikoga od posade, pobacali su smjesta
oružje i počeli bježati u kraljevski tabor.
Kad su tamo stigli, uvjerili su se da je u Cezarovoj vlasti. Očajni,
sklonili su se na neko brdo, a kad su odložili oružje, počeli su prema
vojničkom običaju mačevima pozdravljati pobjednike. To im je nevoljnima
malo pomoglo jer veterane, bijesne od gnjeva i boli, nitko nije mogao
nagovoriti da poštede neprijatelje. Oni su čak ranili ili pobili više
uglednijih rimskih građana za koje su mislili da su začetnici nagovaranja
da se poštedi neprijatelj. Među ovima je bio bivši kvestor Tulije Ruf koga
je neki vojnik namjerno ubio probivši ga kopljem. Štoviše, i Pompej Ruf,
ranjen mačem u ruku, bio bi poginuo da nije brzo otrčao k Cezaru.
Zbog toga se više rimskih vitezova i senatora iz straha povuklo iz
borbe, da ih ne bi ubili vojnici koji su zbog tolike pobjede postali tako
drski, a usto su mislili da ih zbog izvjesnih pothvata nitko ne može kazniti
za prijestup.
Zato su bili pobijeni svi Scipionovi vojnici iako su u Cezara izmolili
milost i premda je i on sam nastojao oko njihova spasa i zauzimao se kod
vojnika.

86. Kad je Cezar osvojio tri tabora a njegovi vojnici pritom pobili i
raspršili 10 000 neprijatelja, povukao se izgubivši i sam 50 boraca. Malo je
ranjenika doveo u tabor. Tad se na maršu zaustavio ispred grada Tapsa i
zarobivši 60 slonova, dobro naoružanih i iskićenih tornjevima i bojnim
ukrasima, odredio je da ih postroje pred gradom. Cezarov je plan bio da se
opameti tvrdoglavi Vergilije kao i oni koje je opsjedao kad budu poučeni
porazom svojih istomišljenika.
Zatim se i sam osobno obratio Vergiliju i pozvao ga na predaju.
Pritom mu je spomenuo svoju postojanu strpljivost i blagost. Kad je Cezar
vidio da se Vergilije ne osvrće na njegove opomene i da mu ništa ne
odgovara, udaljio se od grada.
Sutradan, nakon što je obavio žrtveni obred i sazvao vojnike u
skupštinu, pohvalio ih je pred očima stanovnika grada i nagradio sve čete
veterana. S uzvišena mjesta usred tabora podijelio je nagrade najhrabrijima
i najzaslužnijima. Onda se udaljio ostavivši prokonzula Rebila s trima
legijama kod Tapsa, a Gneja Domicija s dvjema u Tizdri, gdje je Konzidije
bio zapovjednik, da produže opsjedanje. Pošto je naprijed poslao Marka
Mesalu s konjaništvom u Utiku, i sam je krenuo u tom smjeru.

87. Dok su Scipionovi konjanici koji su bili pobjegli iz bitke bježali

prema Utici, stigli su do grada Parade. Kad ih stanovnici toga grada nisu
primili zbog toga što se na sve strane bio pronio glas o Cezarovoj pobjedi,
silom su zauzeli grad. Tad su nasred gradskog trga nagomilali hrpe drva i
kad su tamo donijeli sve predmete, onda su zapalili lomače i počeli u vatru
bacati žive stanovnike ovoga grada bez obzira na stalež i dob. Tako su ih
kaznili najokrutnijom kaznom.
Zatim su stigli bliže Utici.
Prošlih je godina Marko Katon, zato što je mislio da nije dovoljno
siguran u Utičane zbog povlastica Julijeva zakona, istjerao nenaoružan puk
iz grada i prisilio ga da boravi u taboru pred tzv. "vojničkim vratima",
okružen stražarima. Konjanici su napali taj tabor i počeli ga osvajati jer su
znali da su Cezarovi pristaše i da bi pobivši njih osvetili svoj poraz i
gubitak svojih vojnika.
Stanovnici Utike, ohrabreni Cezarovom pobjedom, suzbili su
konjanike kamenjem i toljagama.
Budući da nisu mogli zauzeti tabor, navalili su na sam grad. Zatim su
pobili mnoge stanovnike, provalili u njihove kuće i opljačkali ih.
Kad ih Katon nije mogao nikakvim razlogom nagovoriti da zajedno s
njim brane grad i da prestanu s ubojstvima i grabežom, onda je, jer je znao
što zapravo žele, da bi stišao njihovu drskost, darovao svakom pojedinom
vojniku po sto sestercija.
Isto je učinio Faust Sula podijelivši novac iz svoje kese. Zatim je
zajedno s njima otputovao iz Utike i odlučio skloniti se u Jubino
kraljevstvo.

88. Ipak se većina na bijegu poslije poraza sklonila u Utiku. Katon je

pozvao sve njih kao i onih tri stotine građana koji su bili darovali Scipionu
novac za vođenje rata. Osokolio ih je da oslobode sve robove i da brane
grad.
Budući da su jedni na to pristali, dok su drugi obuzeti panikom
izgubili glavu, vidjevši da misle samo o bijegu, nije više htio govoriti o
tome, nego im je dao lađu da bi svatko otputovao kamo želi.
Pošto je vrlo pomno uredio sve svoje gospodarske poslove, a djecu
bez primisli povjerio Luciju Cezaru koji je tad bio njegov kvestor,
spokojna držanja i mirna izraza na licu kao i uvijek, potajno je kad je išao
spavati u spavaću sobu ponio mač i njime se probo.
Njegov je liječnik zajedno s ukućanima provalio u spavaću sobu jer
mu je bilo sumnjivo krkljanje koje se čulo iz usta umirućeg, a kad su
nastojali zaustaviti krvarenje i povezati mu ranu, Katon je rastrgao povez i
onda se pri potpunoj svijesti ubio.
Iako su ga mrzili zbog njegova političkog uvjerenja, ipak su ga
stanovnici Utike lijepo pokopali zbog njegove neobične neporočnosti i zato
što se uvelike razlikovao od ostalih vojskovođa, kao i zato što je Utiku
utvrdio izvrsnim utvrdama i što je nadogradio tornjeve.
Poslije Katonove smrti, Lucije Cezar, misleći da će mu ta okolnost
pomoći, sazvao je narod u skupštinu i sve nastojao osokoliti da otvore
gradska vrata. Izjavio je da se moraju pouzdavati u blagost Gaja Cezara.
Kad su stanovnici Utike otvorili gradska vrata, Lucije Cezar prvi je
izašao iz Utike i pošao u susret imperatoru.
Zatim je u Utiku prema zapovijedi stigao Mesala i postavio straže
ispred svih gradskih vrata.

89. Cezar je za to vrijeme udaljavajući se od Tapsa stigao u Usetu,

gdje je Scipion imao velika skladišta žita, oružja i hitala kao i ostalih
stvari, ali je posada bila slaba.
Kad je tamo stigao, osvojio je taj grad, a onda je krenuo u Hadrumet.
U taj je grad ušao bez zadržavanja, a zatim je pregledao oružje, žito i
novac. Tu je pomilovao Kvinta Ligarija i sina Gaja Konzidija. Istoga je
dana, krenuvši iz Hadrumeta i ostavivši tu Livineja Regula s jednom
legijom, otputovao u Utiku.
U susret mu je izašao Lucije Cezar i bacio se preda nj na koljena
moleći ga za goli život. Cezar ga je pomilovao jer je po naravi bio blag, a
to je mogao učiniti i kao vrhovni zapovjednik. Isto je tako pomilovao
Cecinu, Gaja Ateja, Publija Atrija, Lucija Celu, oca i sina, Marka Epija,
Marka Akvinija te Katonova sina i djecu Licinija Damasipa. Sve je to
učinio iz navike da prema protivniku bude blag.
Kasno u mraku stigao je u Utiku. Te je noći spavao izvan grada.

90. Sutradan ujutro ušao je u grad i kad je sazvao narodnu skupštinu

srdačno je pozdravio stanovnike Utike zahvaljujući im na njihovoj
odanosti. Onda je naredio da rimski trgovci, kao i oni koji su među onih tri
stotine darovali novac Varu i Scipionu, pošto ih je temeljito i iscrpno
optužio navodeći njihove prijestupe, bez straha izađu pred njega. Rekao im
je: – Darivam vam goli život, ali ću prodati vaša imanja. Ipak, ako netko
bude želio otkupiti svoje imanje, može ga dobiti u obliku novčane globe i
to u veličini svote koja će se dobiti prilikom prodaje. – Kako su ovi, blijedi
od straha, očajavali i strepili za goli život zbog svojih nedjela, odmah su
čim im je bio poklonjen život prihvatili Cezarov uvjet i zamolili ga da
skupini od tri stotine njih odredi koliku svotu moraju plati kao kaznu.
Cezar je odredio svotu od dvjesta milijuna sestercija s obvezom da je
isplate državnoj blagajni za tri godine u šest rata. Nitko se nije protivio,
nego su svi izjavili da su se toga dana ponovo rodili i zato su radosno
zahvaljivali Cezaru.

91. U to je vrijeme kralj Juba, koji je bio pobjegao iz bitke, skrivajući

se po danu zajedno s Petrejem u zaseocima, poslije noćnih marševa stigao
u kraljevstvo i približio se gradu Zami gdje je imao dom, ženu i djecu. Tu
je bio sakupio iz cijelog kraljevstva sav svoj novac i dragocjenosti. Osim
toga, prije početka rata bijaše dobro utvrdio grad. Građani su mu,
priželjkujući Cezarovu pobjedu, a pogotovu kad su čuli za nju, zabranili da
uđe u grad. Glavni je razlog bio što je onda kad je poduzeo rat protiv
rimskog naroda u Zami na središnjem trgu zapovjedio da se nagomilaju
drva i da se složi lomača da bi ako izgubi rat na lomaču stavio sve svoje
dragocjenosti, a zatim pobio sve građane te i njih bacio u oganj. Poslije je
namjeravao da na lomači i sam izvrši samoubojstvo i da spali svoju djecu,
ženu, građane i čitavo kraljevsko blago.
Juba je pred gradskim vratima dugo i s mnogo riječi najprije prijeteći
razgovarao s predstavnicima grada Zame, a onda je, kad je shvatio da od
toga nema koristi, počeo moljakati da bi mu dopustili da uđe pod vlastiti
krov. Kad je shvatio da građani ne odustaju od svoga mišljenja i da ih se ne
tiču ni njegove prijetnje a ni molbe da ga puste u grad, zamolio ih je na
koncu da mu vrate djecu i ženu da bi ih sa sobom poveo. Kad mu ni na to
građani nisu odgovorili te kad ni u čemu nije uspio, otišao je pa se s
Markom Petrejem i s nekoliko konjanika sklonio u jedan od svojih
zaselaka.

92. Za to su vrijeme građani Zame zbog svih ovih pitanja poslali

poslanike k Cezaru u Utiku i od njega zatražili da im pošalje pomoć prije
nego kralj okupi vojsku i započne opsjedati grad. Poslanici su izjavili da su
građani spremni Cezaru pružiti svakovrsnu pomoć, a da i sam grad čuvaju
za njega.
Kad je Cezar pohvalio poslanike, zapovjedio im je da se vrate svojim
domovima i da građanima najave njegov dolazak.
Sad je sutradan s konjaništvom krenuo iz Utike i pohitao u Jubino
kraljevstvo. Za vrijeme Cezarova puta došli su mnogi vojskovođe
kraljevskih četa k njemu i zamolili ga da im oprosti. Cezar ih je pomilovao
i onda stigao u Zamu.
Budući da se proširio glas o njegovoj dobrostivosti i blagosti,
iznenada su svi kraljevi konjanici došli k Cezaru u Zamu. On ih je svojim
držanjem oslobodio straha i opasnosti.

93. Dok se sve to odigravalo na jednoj i drugoj strani, Konzidije, koji

se nalazio u Tizdri sa svojom obitelji i bio na čelu Getuljana i čete
gladijatora, saznao je za Scipionov poraz. Preplašen dolaskom Domicija i
njegovih legija i izgubivši nadu u spas, napustio je grad te potajno s malim
brojem urođenika opskrbivši se novcem žurno pobjegao u Jubino
kraljevstvo.
Na putu su ga Getuljani, njegovi pratioci, iz pohlepe za novcem ubili,
a onda su pobjegli u razne krajeve onako kako je koji mogao.
Tad je i Gaj Vergilije, opkoljen na kopnu i moru, uvidio da se nalazi
u bezizlaznom položaju, jer su njegovi istomišljenici pobijeđeni i natjerani
u bijeg i jer se Marko Katon u Utici ubio, a kralj Juba, koga su njegovi
napustili, luta kao bjegunac, zatim jer je Sitije potukao Saburu i njegove
čete i jer su Cezara u Utici oduševljeno primili. Znao je da su od tolike
silne vojske ostali bijedni ostaci. Zbog toga je sama sebe i sve svoje s
gradom predao prokonzulu Kaniniju koji ga je opsjedao, kad mu je ovaj
prisegom potvrdio nepovredivost.
94. Kralj Juba, koga nijedan grad nije htio primiti poslije svakovrsnih
pokušaja, izgubio je nadu u spas. Kad je jednog dana ručao s Petrejem,
predložio mu je da umru tako da bi svi mislili kako su hrabro poginuli.
Zbog toga su jedan na drugoga navalili mačevima. Hrabriji Juba lako
je usmrtio nevještog Petreja. Zatim, kada je i sam pokušavao da se mačem
probode u grudi, a to mu nije polazilo za rukom, uspio je nagovoriti roba
da ga usmrti. Rob mu je uslišao molbu.

95. U to je vrijeme Publije Sitije razbio vojsku Jubinog prefekta

Sabure i njega ubio; dok je naime putovao k Cezaru kroz Mauretaniju,
slučajno je susreo Fausta i Afranija; ovaj je posljednji vodio četu koja je
pljačkala u Utici. Obojica su putovala u Hispaniju. S njima je bilo svega
oko tisuću vojnika.
Sitije je odmah noću postavio zasjede, a onda ih je u zoru napao.
Osim nekolicine konjanika koji su pobjegli iz prvih redova, pobio je sve
ostale ili ih je zarobio. Afranija i Fausta sa suprugom i djecom zarobio je
žive.
Poslije nekoliko dana, za vrijeme uzbune u vojsci, zaglavili su Faust i
Afranije.
Cezar je Pompeju, Faustovu suprugu, kao i njenu djecu oslobodio i
dopustio im da zadrže svoju imovinu.

96. Istodobno su Scipion, Damasip, Torkvat i Pletorije Rustijan dugo

i mnogo lutali ploveći na raznim lađama jer su htjeli otići u Hispaniju.
More je bilo nemirno i vjetrovi su ih odnijeli prema Hiponu Regiju. Tu se
upravo tada nalazilo Sitijevo brodovlje. Veći broj njegovih lađa opkolio je
ono nekoliko protivničkih brodova i onda ih potopio. U brodolomu je
poginuo Scipion sa suputnicima koje sam maloprije spomenuo.
 97. Cezar je, međutim, u Zami na javnoj dražbi rasprodao kraljeva
dobra, a isto tako imanja ostalih rimskih građana koji su oružjem ustali
protiv rimskog naroda. Nagradio je stanovnike Zame jer su bili odlučili
potjerati kralja. Kad je provjerio svote kraljevih poreza i prihoda, pretvorio
je kraljevinu u rimsku provinciju i njoj na čelo postavio prokonzula Gaja
Salustija s povlasticama vrhovne vojničke i građanske vlasti. Zatim je
napustio Zamu i otišao u Utiku. Tu je rasprodao imanja onih koji su za
vrijeme Jube i Petreja služili kao centurioni i kao kaznu odredio da Tapsani
plate globu od dvjesta milijuna sestercija a za svoju okolicu tri milijuna,
dok su Hadrumećani morali isplatiti tri milijuna a za okolicu pet milijuna.
Obranio je općine kao i njihove posjede od bilo kakve nepravde i
pljačkanja.
Lepćanima, čije je posjede prijašnjih godina Juba bio prigrabio, ali su
se oni preko poslanika potužili Senatu koji je presudio da im se imovina
vrati, Cezar je odredio da godišnje plaćaju kao globu tri milijuna mjerica
ulja. Kaznio ih je i zato što su zbog nesloge svojih prvaka sklopili savez s
Jubom i onda ga pomagali oružjem, ljudstvom i novcem. S druge strane,
građane Tizdre oglobio je malom količinom žita jer je njihova zajednica
bila siromašna.

98. Kad je Cezar posvršavao sve te poslove, ukrcao se na junijske ide

[13. lipnja] u Utici na brod i poslije tri dana stigao u Karalis na Sardiniji.
Tu je kaznio Sulčane, zato što su primili Nazidija i njegovo brodovlje i
pomogli mu svojim četama, globom od deset milijuna sestercija. Umjesto
desetine koju su davali za porez, on ih je kaznio osminom, dok je prodao
imanja nekih građana. Zatim se četiri dana prije kvintilskih kalenda [27.
lipnja] ukrcao s vojnicima na lađe, te je iz Karalisa, ploveći uz kopno jer ga
je nevrijeme zadržavalo u lukama, dvadeset i osmoga dana stigao u Rim.
 HISPANSKI RAT

1. Kad je Cezar svladao Farnaka i podvrgao pod svoju vlast Afriku,

oni koji su sudjelovali u tim ratovima pobjegli su s mladim Gnejem
Pompejem u Onostranu Hispaniju, dok se Cezar zbog dijeljenja nagrada
zadržao u Italiji. Da bi što lakše pripremio zaštitne jedinice, Pompej se
počeo oslanjati na odanost svake pojedine države. Onda, kad je djelomično
moljakanjem a djelomično silom okupio veliku vojsku, započeo je harati
po provinciji.
U takvim su prilikama neke zajednice slale pomoćne čete, dok su pak
druge zatvarale vrata svojih gradova. Ako je neke od takvih gradova silom
zauzeo i ako je neki građanin iz takva grada i bio zaslužan za stvar Gneja
Pompeja, ipak bi mu se štogod bilo upisalo u grijeh zbog njegova
bogatstva; zaboravilo bi se na njegovu odanost, već bi razbojnici razgrabili
njegovo imanje.
Na taj je način zbog koristi tobožnjeg mira Pompej povećavao svoje
čete. U takvim prilikama države su češće slale vijesti u Italiju, a one,
protivne Pompejevu djelovanju, počele su tražiti pomoć.

2. Cezar je po treći put postao diktator, a kad je po četvrti put bio

određen za tu čast i kad je prije svoga puta sve uredio te u velikoj žurbi
stigao u Hispaniju da dovrši rat, izašli su Cezaru u susret poslanici grada
Kordube koji se bio razišao s Pompejem. Oni su izjavili da se grad može
zauzeti noću, pod uvjetom da se ne dozna da je on u provinciji i da se
pohvataju uhode koje je Gnej Pompej na sve strane poslao da pismenim
porukama jave Cezarov dolazak. Usto su predlagali mnogo toga što je
moglo biti vjerojatno.
Zbog toga je Cezar obavijestio o svom dolasku legate Kvinta Pedija i
Kvinta Fabija Maksima koje je već prije imenovao za zapovjednike vojske
i naredio da mu provincijsko konjaništvo bude kao zaštita u provinciji.
Ipak, Cezar im se brže približio nego što su mogli očekivati. Kao što
je želio, konjaništvo je bilo spremno za njegovu zaštitu.

3. U to je vrijeme Sekst Pompej, brat Pompeja, bio zapovjednik

posade u Kordubi, a taj su grad držali za prijestolnicu provincije. Dotle je
sam Gnej Pompej opsjedao grad Uliju; to ga je zadržavalo gotovo već
nekoliko mjeseci.
Kad su stanovnici Kordube saznali za Cezarov dolazak, tajno su došli
k Cezaru izaslanici posada Gneja Pompeja te su počeli tražiti da im što
prije pošalje pomoć.
Budući da je Cezar znao da je taj grad uvijek bio odan i zaslužan za
rimski narod, odmah je zapovjedio da mu o drugoj noćnoj straži krene u
pomoć šest kohorti i isto toliko konjanika. Na čelo tih četa postavio je
Lucija Junija Pacijeka, poznata u provinciji a dobra stratega.
Kad se on približio posadama Gneja Pompeja, dogodilo se da ga je
zatekla velika oluja uz silovit vjetar. Olujni su oblaci tako bili zamračili
vidik da vojnik nije mogao prepoznati vojnika.
Ipak je ta nepogoda bila za njih od velike koristi. Tako, kad su stigli
na određeno mjesto, zapovjedio je da dva po dva konjanika odjašu kroz
neprijateljske posade u sam grad. Kad su se konjanici nalazili usred
njihovih posada a straža upitala tko su, jedan je od naših odgovorio neka
drže jezik za zubima, jer žele pokušati da se približe gradskom bedemu da
bi zauzeli svoje mjesto. Stražare je spriječila oluja da budu budniji, a
dijelom ih prestrašio spomenuti odgovor.
Kad su konjanici stigli do gradskih vrata, prema ugovorenoj lozinci
primili su ih građani. Kad su svrstali pješake, ovi su uglavnom ostali na
mjestu, dok su konjanici uz viku provalili u neprijateljski tabor. Budući da
se protivnici nisu tome nadali, većina je u panici uvidjela da su zarobljeni.

4. Pošto je otposlao u Uliju onu zaštitnu četu, da bi spriječio opsadu

Gneja Pompeja, Cezar je pohitao u Kordubu, dok je na maršu naprijed
poslao ratnike odlikovane državnim odličjima s konjaništvom. Kad su se
ovi približili nadomak gradu, uzjahali su konje. Ovo nije moglo
promaknuti onima u Kordubi. Kad se iz grada približilo vrlo veliko
mnoštvo vojnika koje je izašlo da pobije naše konjanike, onda su izabrani
ratnici, kao što sam spomenuo, sjahali i započeli veliku bitku tako da se od
beskrajnog mnoštva vojnika samo malo njih povuklo u grad.
Ta je činjenica prestrašila Seksta Pompeja i on je bratu poslao pismo
u kome ga je zamolio da mu odmah dođe u pomoć, kako ne bi Cezar prije
njegova dolaska zauzeo grad. Tako je ovaj i učinio. Kad je Ulija gotovo
bila zauzeta, Pompej je pozvan bratovim pismom krenuo s vojskom na put
prema Kordubi.

5. Kad je Cezar stigao do rijeke Betis, kako je zbog visokog

vodostaja nije mogao prijeći, u košarama je u rijeku ubacivao kamenje.
Onda je preko toga sagradio most i preveo svoje čete u tri kolone u tabor.
Nasuprot samom gradu u predjelu mosta imao je trodijelni tabor,
kako smo prije spomenuli. Kad je Pompej stigao u ovaj kraj sa svojim
četama, zbog istog je razloga sučelice postavio svoj tabor. Cezar je počeo
od tabora u smjeru mosta graditi branu da bi Pompeju onemogućio pristup
u grad i dovoz hrane. Isto je to učinio Pompej. U ovom je kraju nastalo
natjecanje između dvaju zapovjednika tko će prvi zauzeti most. Zbog toga
su natjecanja izbijali omanji svakodnevni okršaji. Katkada su se jedni a
ponekad drugi udaljavali iz bitke kao nadmoćniji borci. A kad je sama
okolnost dovela do jačeg natjecanja, jedna i druga strana borila se u
neodlučnoj bici. Dok su borbeniji branili svoj položaj, zbog mosta su se
morali okupljati u gomile, ali su zbog toga što su grnuli na obale rijeke u
gomilama strmoglavce padali u vodu. Tako su jedni drugima bili ne samo
podloga u smrti nego i grob.
Više je dana Cezar želio, ako bi se pružila neka prilika, navesti
protivnike u ravnicu da tako što prije padne odluka o borbi.

6. Čim je opazio da to protivnici uopće ne žele, da bi one koje je na

neki način odmamio od Ulije namamio u ravnicu, pošto je noću preveo
čete preko rijeke, zapovjedio je da noću zapale velike vatre. Zatim je
krenuo prema Ategvi gdje se nalazila vrlo jaka Pompejeva posada.
Kad je to Pompej saznao od prebjega, onoga je dana kad mu se
pružila prilika s mnoštvom natovarenih kola i mazgi uzmaknuo i sklonio se
u Kordubu.
Cezar je otpočeo opsjedati Ategvu i graditi nasipe oko grada. I
Pompej je istoga dana otputovao, kad su ga o tome obavijestili, da gradu
pomogne.
Cezar je, međutim, prije njegova dolaska zauzeo više utvrda koje bi
mogle služiti kao obrana, i to one gdje bi se djelomično moglo smjestiti
konjaništvo i one za pješačke čete, da bi bile zaštita samom taboru.
Dogodilo se da se prigodom Pompejeva dolaska spustila vrlo gusta
magla. Tako je Pompej u tmini s nekoliko kohorti i konjaničkih odreda
opkolio Cezarove konjanike. Tek se nekolicina spasila.

7. Sljedeće je noći Pompej zapalio svoj tabor, prešao rijeku Sals i

dolinu te se utaborio na planini između dvaju gradova, Ategve i Ukuba.
Kad je Cezar dovršio sve pripreme koje su potrebne da opsjedanje bude
uspješno, zapovjedio je da se sagradi nasip i podignu bojne kolibe. Ovi su
planinski predjeli i po prirodi prikladni za vojna djelovanja. Proplanci i
rijeka Sals razdvajaju ove predjele od ravnice. Grad Ategva udaljen je od
rijeke otprilike 2000 koraka. U blizini je, u planinskom masivu, Pompej
svoj tabor postavio nadomak jednom i drugom gradu, ali je imao hrabrosti
svojima priteći u pomoć. Zapovijedao je s trinaest legija. Nadao se da će
mu one biti nekakav čvrst oslonac, jer su dvije bile sastavljene od
domorodaca koji su bili prebjegli od Trebonija, dok su jednu sačinjavali
koloni iz ovih krajeva. Četvrta je pripadala Afraniju koju je on bio doveo iz
Afrike. Preostale su bile sastavljene od bjegunaca. Ipak, naši su lako
naoružani vojnici kao i konjaništvo hrabrošću i brojem bili nadmoćniji.

8. Uz spomenuto, prednost je bila za Pompeja i to što je otezao s

bitkom, jer je predio bio na uzvisinama, te nimalo pogodan za tabore.
Predjeli gotovo čitave Onostrane Hispanije zbog plodnog zemljišta i zbog
obilja vode nisu nimalo prikladni za osvajanje. Osim toga, ovdje su sva ona
mjesta koja su udaljena od gradova zbog čestih barbarskih upada osigurana
tornjevima i utvrdama, te su kao u Africi pokrivena kamenim pločama, a
ne opekama. Usto, veći je dio gradova u toj provinciji podignut na
prirodnim uzvisinama i tako gotovo utvrđen planinama, te je stoga pristup i
uspon do njih težak. Zbog toga je prirodni položaj onaj koji brani te
gradove od opsjedanja i zato neprijatelj teško može pokoriti hispanske
države. To je ono što je bilo važno i u ovom ratu.
Pompej se utaborio između Ategve i Ukuba, a o tim smo gradovima
govorili, tj. nalazio se nadomak jednom i drugom. Blizu njegova tabora
nalazila se uzvisina udaljena otprilike 4000 koraka, ističući se svojim
prirodnim položajem. Nju su zvali Postumijanovim taborom. Tu je Cezar
zbog vlastite zaštite odlučio podignuti utvrdu i u nju smjestiti posadu.

9. Pompej, koga je štitila ista planinska kosa svojim prirodnim

položajem, a Cezarova je utvrda bila udaljena od njegova tabora, opazio je
da je teren nezgodan, jer ga je zatvarala rijeka Sals koju je trebalo prijeći,
te da se Cezar neće boriti, a onda još manje da će pomoći svojima kad je
teren nepristupačan.
Siguran u svoje mišljenje, krenuo je oko treće noćne straže i počeo
opsjedati utvrdu. Kad su se njegovi borci približili, počeli su uz neprestanu
viku bacati veliko mnoštvo kopalja. Tako su izranili veći dio vojnika. Kad
su to obavili i kad se posada utvrde počela braniti, stigao je glasnik u veći
Cezarov tabor, pa je Cezar krenuo s trima legijama da bi pomogao našima
koji su bili u nevolji. Zatim, kad su im se počeli približavati, mnogi su
zbog panike na bijegu bili ubijeni, većina zarobljena, a među njima dvojica
centuriona. Osim toga, mnogi su pobjegli, odbacivši oružje. Tako je
zarobljeno osamdeset štitova.

10. Kad se razdanilo, iz Italije je s konjaništvom stigao Arguecije.

On je vratio pet bojnih znakova Sagunćana, koje je bio oteo građanima
toga grada. Već smo govorili na drugom mjestu zašto su konjanici iz Italije
došli k Cezaru pod vodstvom Asprenata.
Pompej je te noći spalio svoj tabor i krenuo prema Kordubi.
Kralja imenom Indo, koji je bio doveo svoje čete s konjaništvom,
zarobile su urođeničke legije dok je smjelije napadao neprijateljske tabore i
onda ga ubile.

11. Sutradan su naši konjanici koji su krenuli dalje prema Kordubi

progonili one koji su dovozili iz grada hranu u Pompejev tabor. Od ovih je
zarobljeno pedeset ljudi zajedno s teglećom marvom. Svi su dovedeni u
naš tabor. Istoga je dana vojnički tribun Kvint Marcije koji je bio u
Pompejevoj vojsci prebjegao k nama. Za vrijeme treće noćne straže u
gradu su se vodile ogorčene borbe. Bacalo se vatreno oružje i to svake
vrste. U to je vrijeme rimski vitez Gaj Fundanije prebjegao k nama iz
protivničkog tabora.

12. Sutradan su naši konjanici zarobili dva vojnika iz Urođeničke

legije. Ti su izjavili da su robovi. Kad su stigli u tabor, vojnici su ih
prepoznali jer su prije služili pod zapovjedništvom Fabija, Pedija i
Trebonija. Nije im pružena nikakva mogućnost za pomilovanje, pa su ih
naši vojnici usmrtili. U isto su vrijeme bili zarobljeni pismonoše poslani
Pompeju iz Kordube; oni su nerazborito stigli do našega tabora. Otpustili
su ih kad su im naši vojnici odsjekli šake.
Za vrijeme druge noćne straže neprijatelji su s bedema dugo vremena
izbacivali mnogo vatrenog i drugog oružja. Zato su ranili mnogo naših
vojnika.
U zoru su protivnici jurišali na Šestu legiju, dok su naši bili na radu,
ali su se hrabro borili. Naši su ih suzbili, premda su protivnike branili
vojnici s bedema.
Iako su protivnici počeli provaljivati iz grada, ipak ih je potisnula
hrabrost naših vojnika koji su se nalazili u težem položaju jer su bili na
nižim mjestima. Naši su još izranili mnoge protivnike. Tad su se oni
sklonili u grad.

13. Sljedećeg dana Pompej je zapovjedio da se izgradi nasip od

njegova tabora do rijeke Salsa. Budući da je u posadi bilo malo naših
konjanika, na njih su navalili protivnici u većem broju, istjerali ih iz utvrde
i ubili tri vojnika. Onoga je dana Aulo Valgije, sin senatora, čiji se brat
nalazio u Pompejevu taboru, ostavivši sve svoje stvari uzjahao konja i
pobjegao.
Naši su vojnici uhvatili uhodu iz Pompejeve Druge legije i onda ga
ubili. U isto je vrijeme neki praćkar odapeo iz praćke olovnu kuglicu u
obliku žira s natpisom: Predat ću štit onoga dana kad dođete pod gradske
bedeme da preuzmete grad.
Zbog toga su se neki ponudili da će se bez pogibelji popeti na
bedeme i tako osvojiti grad; sutradan su počeli rušiti spravama zidine, a
kad su veći dio prvog zida izrovali i kad su pokušali da se popnu na zidine,
neprijatelj ih je zarobio.
Stanovnici grada sačuvali su ih od opasnosti kao da su njihovi
vojnici. Oni su molili da ih Pompej kao osobito hrabre ratnike dade u
zamjenu za svoje zarobljene vojnike, pa su zato poslali izaslanike k
Cezaru.
Njima je Cezar odgovorio: – Naučio sam da određujem uvjete, a ne
da ih prihvaćam!
Zatim, kad su se vratili u grad i prenijeli Cezarovu poruku, uz
zaglušnu su viku izbacili sve moguće vrste oružja s bedema i počeli se
pokazivati uzduž cijela bedema.
 Zbog toga gotovo većina naših vojnika koji su se nalazili u taboru
nije sumnjala da će protivnici toga dana provaliti iz grada.
I tako je dan znak za napad. Neko se vrijeme vodila vrlo žestoka
bitka. Naši su izbacivši hitac s baliste porušili toranj. Kad se srušio toranj,
bilo je oboreno pet vojnika s pomagačem koji je obično rukovao balistom.

14. Tijekom toga dana Pompej se utvrdio preko rijeke Salsa. Naši ga
pritom nisu ometali, a onda se on počeo hvaliti da je gotovo na našim
položajima zauzeo strateški važno mjesto.
Sljedećeg je dana na isti način dalje napredovao, i to prema onom
položaju koji su držali naši konjanici. Neki su ga naši konjanički odredi s
lako naoružanim vojnicima napali, ali su bili suzbijeni. Neprijateljsko je
konjaništvo uništilo male odrede naših boraca.
Sve se to odigralo naočigled jednog i drugog tabora. Pompejanci su
bili utoliko oduševljeni ukoliko su dalje napredovali a naši uzmicali. Kad
su naši dočekali ove na nekome mjestu, odustajali su od borbe, premda su
prema prijašnjoj navici svoju hrabrost pokazali u dizanju zaglušne vike.

15. U strategiji postoji ovakav način konjaničke borbe. Kad konjanik

sjaše s konja zbog borbe i kad se sukobi s pješakom, nikad mu nije ravan u
borbi. U takvom okršaju sve se obrnuto događa.
Kad su izabrani lako naoružani pješaci stigli u borbu a da to nisu
očekivali naši konjanici, tad je većina, kao što se obično radilo u borbi,
sjahala s konja. Na taj su način u kratko vrijeme konjanici upali u pješačku
borbu tako da su nedaleko od nasipa napravili pravi pokolj. U toj su borbi
poginula 123 protivnika, od naših je ranjeno 12 pješaka i 5 konjanika, dok
su se mnogi protivnici ranjeni povukli u svoj tabor.
Tijekom toga dana započela je borba za bedeme kao što je to
uobičajeno. Pošto su protivnici izbacili veliko mnoštvo oružja i vatre na
naše borce, počeli su činiti neljudska i okrutna zlodjela, jer su pred našim
očima počeli klati svoje goste koji su boravili u gradu i onda ih bacali s
bedema. Činili su to kao što obično rade barbari. To se, otkad ljudi pamte,
nikad nije radilo.

16. Potkraj toga dana pompejanci su tajno k našima poslali

pismonošu. Izjavili su da namjeravaju ove noći zapaliti tornjeve te oko
treće noćne straže provaliti iz grada.
Kad su izbacili veliko mnoštvo kopalja i za to utrošili mnogo
vremena, otvorili su vrata koja su se nalazila u onom kraju nadomak
Pompejevu taboru. Zatim su iz grada provalile sve čete. Iznijeli su snopove
granja i ostalu drvenu građu da njome zatrpaju naše opkope, a i kuke da
njima poruše i onda zapale bojne kolibe koje su naši borci bili izgradili da
bi se zaštitili od studeni. Osim toga, ponijeli su srebro i odjeću da bi za
vrijeme dok naši budu plijenili, ubijajući naše, mogli uzmaknuti u
Pompejeve utvrde. Kako je Pompej držao da će oni moći ostvariti svoj
naum, cijele je noći stajao u bojnom redu na drugoj obali rijeke Salsa.
Premda se to dogodilo a da naši nisu očekivali, ipak su, pouzdavajući se u
svoju hrabrost, odbili protivnike. Mnoge su borce ranili i potisnuli prema
gradu a onda zarobili njihovo oružje i neke žive uhvatili, a te su sutradan
ubili. Nekako u isto vrijeme prebjeg iz grada javio je da je Junije, koji se
nalazio u podzemnom skrovištu, poslije klanja građana vikao da je
izvršeno nečovječno djelo i zločin, a da oni nisu zaslužili da ih se tako
kazni, i to upravo one koje su primili u okrilje svojih bogova i penata, da bi
se onda na takav način njihovo gostoprimstvo okaljalo. Prebjeg je rekao da
je još mnogo toga kazao i da su krvnici, preplašeni Junijevim riječima,
prestali s klanjem.

17. Sutradan je legat Tulije stigao s Katonom i Antonijem i ovako je

pred Cezarom govorio: – O, da su besmrtni bogovi bili odredili da radije
budem tvoj vojnik negoli Pompejev, te da postojanost svoje hrabrosti
istaknem u tvojoj pobjedi, a ne u njegovoj tragediji. Njegovo se kobno
hvalisanje svelo na to da su rimski građani u nevolji ostali bez zaštite, dok
smo mi domovinu izvrgli žalosnoj propasti kao da smo njeni neprijatelji.
Nismo mi onda kad je sretna bila ništa dodali njenoj sreći, a pogotovo
nismo pomogli u njenoj nesreći. Mi, koji smo odolijevajući tolikim
navalama i za vrijeme dnevnih i noćnih radova podnijeli udarce mačeva i
napade ratnih sprava, sad smo napušteni od Pompeja. Tvoja nas je hrabrost
porazila, te zato molimo da tvoja blagost poštedi naše živote. – Kakvim
sam se pred drugima istakao, mislim da ću se takvim pokazati i prema
svojim građanima! – odgovorio je Cezar.

18. Kad se Cezar oprostio od izaslanika i kad su oni došli do vrata

grada, Tiberije Tulije nije bio uz Antonija koji je ulazio. Ovaj se na vratima
sukobio s nekim čovjekom. Kad je Tiberije opazio što se događa, trgnuo je
bodež i ranio neznanca u ruku. Onda su obojica pobjegli k Cezaru.
U isto je vrijeme znakonoša Prve legije k nama prebjegao i javio da
je onoga dana kad se odigrala konjanička bitka u njegovu odredu poginulo
trideset i pet vojnika, ali da je u Pompejevu taboru bilo zabranjeno objaviti
da je netko poginuo.
Rob, čiji se gospodar nalazio u Cezarovoj vojsci, dok je suprugu i
djecu bio ostavio u gradu, zaklao je gospodara i onda je potajno prešao iz
Cezarove posade u Pompejev tabor, te odapeo olovni metak iz praćke s
pismom da bi Cezar bio obaviješten kako se u gradu spremaju na obranu.
Zatim, kad je Cezar primio pismo i kad se vratio u grad, onaj što je iz
praćke odapeo olovni metak s natpisom vratio se u grad. Poslije su dva
brata Luzitanca – prebjezi – javili da je onda kad je Pompej održavao
vojničku skupštinu, premda nije mogao pomoći gradu, rekao neka se noću
povuku iz vida protivniku prema moru, a da je tad netko odgovorio da bi se
radije moglo stupiti u borbu nego da protivnici pomisle kako oni bježe.
Onoga koji je na taj način odgovorio Pompeju odmah su zaklali. U isto su
vrijeme naši zarobili njegove pismonoše, a ti su putovali u grad. Njihova je
pisma Cezar ponovo vratio građanima i zapovjedio da onaj tko želi spasiti
glavu mora zapaliti drveni gradski toranj. Tko tako bude učinio, tome će
biti poklonjen život. Teško je bilo da netko zapali taj toranj a da se ne
izvrgne životnoj opasnosti. A kad se pak netko približio tornju, građani su
ga ubili.
Iste je noći prebjeg javio da su Pompej i Labijen ogorčeni zbog
klanja građana.

19. Za vrijeme druge straže naš je drveni toranj zbog mnoštva strijela
koje su bile na njega odapete bio potpuno uništen. U isto su se vrijeme
vodile žestoke borbe pod bedemom, pa su naš toranj, koji je druge
nadvisivao, zapalili jer su za to građani imali povoljan vjetar.
Drugog dana skočila je s bedema majka obitelji, prešla k našima, i
rekla da je cijela njena obitelj odlučila prijeći k Cezaru. Nju su zlostavljali i
onda zaklali.
Gotovo u isto vrijeme netko je s bedema bacio voštane pločice na
kojima se moglo pročitati: „Lucije Minucije pozdravlja Cezara. Ako mi
pokloniš život, jer me je Gnej Pompej napustio, bit ću isto tako dobar tvoj
vojnik kao što sam se istakao u njegovoj vojsci."
Tad su došli k Cezaru izaslanici građana koji su prije bili napustili
grad. Oni su izjavili:
– Ako nam poštediš život, mi ćemo ti sutra predati grad! – Cezar im
je odgovorio: – Ja sam Cezar i dajem svoju vjeru!
Tako je Cezar jedanaest dana prije martovskih kalenda [19. veljače]
osvojio grad i bio proglašen za imperatora.

20. Budući da je Pompej saznao preko prebjega da je grad predan,

napustio je s vojskom tabor i krenuo prema Ukubu, pa je u tom kraju
razmjestio utvrde i započeo se okruživati utvrđenjima. Isto je tako Cezar
krenuo s vojskom i utaborio se bliže Pompejevu taboru. U to je vrijeme
odlikovani pripadnik Urođeničke legije prebjegao k nama i javio da je
Pompej sazvao Ukubljane, te im onda naredio da pažljivo provjere tko su
pristaše a tko protivnici njegove pobjede.
Upravo su tada u zauzetom gradu uhvatili u nekom skloništu onoga
roba o kome smo prije spomenuli da je bio zaklao svoga gospodara. Spalili
su ga živa.
Zatim je osam centuriona iz Urođeničke legije prebjeglo k Cezaru.
Onda su se naši konjanici sukobili s protivničkim konjanicima. U tom je
sukobu palo nekoliko lako naoružanih vojnika.
Te smo noći zarobili kao uhode tri roba i jednog vojnika, pripadnika
Urođeničke legije. Robove su razapeli na križ, dok su vojniku odsjekli
glavu.

21. Sutradan su lako naoružani konjanici iz protivničkog tabora

prebjegli k nama. Upravo je tada 40 konjanika srelo naše vodonoše. Neke
su ubili, dok su druge žive odveli, a zarobili su 8 konjanika.
Narednog je dana Pompej zapovjedio da se sjekirom dotuku 84
vojnika za koje su govorili da vjeruju u Cezarovu pobjedu. Zapovjedio je
da se ostali odvedu prema gradu. Od njih je 120 pobjeglo i došlo k Cezaru.

22. U međuvremenu su Bursavonjani svojima koji su bili zarobljeni u

gradu Ategvi zajedno s našima poslali izaslanike da im jave o događajima i
priopće čemu se imaju nadati od Pompeja, kad znaju da on goste kolje i da
njegovi vojnici čine tolika bezakonja, pa onda kako da s njegove strane
mogu očekivati zaštitu.
Kad su oni stigli do grada, naši, iako su bili rimski vitezovi i senatori,
nisu se usudili ući u grad, osim onih koji su bili građani toga grada. Kad su
izmijenili mišljenja, oni koji su ušli vratili su se k našima koji su se nalazili
izvan grada, ali su vojnici s leđa napali poslanike i zaklali ih. Samo su se
dvojica spasila i o tome su obavijestila Cezara. Zatim su poslali uhode u
grad Ategvu. Kad su provjerili što se dogodilo s poslanicima, mnoštvo je
građana napalo i htjelo kamenovati onoga koji je zaklao poslanike.
Taj se jedva jedvice spasio od pogibelji, pa je zamolio građane da mu
dopuste kao poslaniku otići k Cezaru. Dopustili su mu.
Kad je dobio dopuštenje, otišao je pod zaštitom, a onda, kad je
okupio četu, po noći je na prijevaru ušao u grad. Tad je zaklao velik broj
prvaka koji su bili njegovi protivnici. Poslije pokolja preuzeo je grad pod
svoju vlast. Nakon nekog vremena prebjegli su robovi javili da stižu
građani sa svojim stvarima, ali da im nije dopušteno da izađu izvan nasipa,
osim ako se ne probije prolaz. Onoga dana kad je bio zauzet grad Ategva
većina je zaplašenih građana prebjegla u Beturiju.
Pompej je vidio da uopće nama izgleda za njegovu pobjedu. Ako je
neki od naših vojnika k njemu prebjegao, uvrštavali su ga u lako naoružane
odrede. Njegova je plaća iznosila dnevno 16 asa. Prebjeglo je samo
sedamnaest vojnika.

23. Nadalje, Cezar je približio svoj tabor Pompejevu i naredio da se

započne izgrađivati nasip sve do rijeke Salsa. Dok su se naši vojnici
nalazili na poslu, više je protivničkih strijela doletjelo s uzvisine. Naši nisu
prekidali rad, pa su mnogi bili ranjeni zbog toga što su neprijatelji izbacili
mnogo strijela.
Tu su, kako reče Enije, naši bili primorani uzmicati!
I tako, kad su naši protiv svoga običaja počeli uzmicati, dva su
centuriona Pete legije prešla rijeku. Na taj su način obnovili borbu i hrabro
se borili. Budući da su se izvanredno hrabro borili, jedan je napadnut
mnoštvom strijela poginuo. Zatim, kad je njegov drug započeo borbu te
kad je opazio da je opkoljen sa svih strana, počeo je uzmicati i pritom
uganuo nogu. Tad je sva sila protivnika navalila na unesrećena vojnika; bio
je to vrlo hrabar centurion. Naši su konjanici približivši se dolinom prešli
rijeku i počeli goniti protivnika prema nasipu, ali kad su ratoborni htjeli
ubijati među njihovim utvrdama, opkolili su ih konjanički i lako naoružani
odredi. Bili bi živi zarobljeni da se nisu osobito hrabro borili. Posada
utvrde tako ih je dovela u škripac da se konjanik jedva mogao braniti na
opkoljenom prostoru
Više je vojnika bilo ranjeno u jednom i drugom okršaju. Među
ratnicima bio je ranjen Klodije Arkvicije. Borili su se prsa o prsa. Mi smo
izgubili dva centuriona koji su se proslavili kao ratnici.

24. Sutradan su se čete jedne i druge vojske okupile kod Sarikarije.

Naši su počeli graditi opkope. Kad je Pompej uočio da ga Cezar nastoji
odvojiti od Aspavije, a ova je udaljena od Ukuba 5000 koraka, morao je
razmisliti kako je sad potrebno da se upusti u borbu. To nije mogao učiniti
u ravnici, već s brežuljka, gdje se nalazio njegov tabor. Zbog toga je morao
prijeći kroz gotovo neprohodno zemljište. Čete su obiju vojski krenule
prema visokom brežuljku. Naši su spriječili protivnike i satjerali ih u
ravnicu. Ta je okolnost učinila da je pobjeda bila na našoj strani. Na svim
su stranama ginuli protivnici jer su ih naši pobili u velikom broju. Spasila
ih je planina, a ne junaštvo. Da nije pao mrak, mali bi broj naših vojnika
bio uništio sve protivničke pomoćne čete. Poginula su 394 lako naoružana
vojnika a 138 legionara. Bilo je još mrtvih od kojih smo oružje zaplijenili.
Na taj je način ovakvom kaznom osvećena jučerašnja smrt dvaju
centuriona.

25. Sutradan su protivnici upotrijebili istu taktiku, kad je na isto

mjesto stigla Pompejeva posada. Osim konjanika nitko se nije usudio boriti
u ravnici.
Dok su naši bili na poslu, protivnički su konjanički odredi počeli
navaljivati, a njihovi su legionari izazivali, tobože kao da su vrlo spremni
za borbu. Dotle su naši, misleći da su se protivnici odlučili za borbu, izašli
iz doline i zaustavili se u ravnici na nepovoljnom mjestu. Oni se ipak nisu
usudili za sukob sići u ravnicu, osim Antistija Turpiona. On je,
pouzdavajući se u svoju snagu, držao da mu nitko od protivnika nije
dorastao u hrabrosti.
Tad kao da se ponovio dvoboj između Ahila i Memnona. Rimski
vitez Kvint Pompej Niger istupio je iz našeg bojnog reda da se s Antistijem
bori. Budući da je drski Antistijev nastup privukao pažnju svih te su
prestali raditi da bi mogli promatrati neobičan prizor, svi su napustili bojni
red. Činilo se da je u borbi spomenutih hrabrih ratnika pobjeda neodlučna;
mislilo se da će kraj dvoboju dvojice učiniti skora bitka.
Zato je jedna i druga strana priželjkivala pobjedu svoga ratnika.
Oboružani štitovima koji su bili bogato izrezbareni, približili su se jedan
drugome na ravnici. Njihov bi se dvoboj bio brzo završio da se lako
naoružani protivnici nisu veoma približili našem taboru kako bi
potpomogli svoje konjaništvo koje se isto tako bilo približilo, kao što smo
maloprije spomenuli. Oni su napali naše konjaništvo dok se vraćalo u
tabor; kad su protivnici počeli napadati naše konjanike na uzmaku dok su
se povlačili u tabor, naši su uz zaglušnu viku počeli navaljivati. Tad ih je
na bijegu zahvatila panika. Budući da su izgubili mnoge borce, povukli su
se u tabor.

26. Cezar je hrabrost Kasijanova konjaničkog odreda nagradio s 13

000 sestercija, dok je zapovjedniku konjice darovao pet zlatnih grivni, a
lako naoružanim vojnicima 12 000 sestercija.
Toga su istoga dana Aulo Bebije, Gaj Flavije i Aulo Trebelije, svi
rimski vitezovi iz grada Aste, prebjegli Cezaru s konjima natovarenima
srebrom.
Oni su izjavili da su se svi rimski vitezovi koji su se nalazili u
Pompejevu taboru zavjerili da prijeđu k Cezaru. Rekli su da je njihovu
namjeru izdao rob. Tad su ih zatvorili, a samo su oni u zgodnom trenutku
prebjegli.
Istoga dana uhvaćena su pisma koja je Gnej Pompej bio poslao u
Ursaon s ovom šifrom: S. V. G. E. V. (Si valestis, gaudeo. Ego valeo) –
Ako ste dobro, radujem se. Ja sam dobro. Premda je vaša bojna sreća
učinila da su neprijatelji razbijeni, ja bih bio završio rat brže nego što vi
mislite kad bi protivnici htjeli sići u ravnicu. Ipak, oni se ne usuđuju
upustiti u borbu jer im je vojska sastavljena od neiskusnih vojnika. Zatežu
rat pošto su se utaborili u našim utvrdama. Oni su opsjedali sve gradove i
na taj se način opskrbljuju hranom. Zato želim obraniti sve gradove koji su
naše pristaše i namjeravam što prije završiti rat. Namjeravam vam poslati
kohorte. Naša će ih vojska spriječiti u nabavci hrane, a onda će se oni
morati odlučiti za borbu.
 27. Poslije, dok su se naši vojnici nalazili na poslu, pa nisu bili
dovoljno obazrivi, ubijeno je nekoliko konjanika kad su u masliniku kupili
drvenu građu.
Usto su prebjegli robovi javili da je u borbi kod Sorikarije, koja se
vodila tri dana prije martovskih nona [5. ožujka], nastala velika panika i da
je Atije Var postao zapovjednik okolnih utvrda.
Toga je dana Pompej raspustio svoj tabor i onda se utaborio blizu
Hispala u masliniku.
Prije negoli je Cezar krenuo u tom smjeru, zasjala je oko šestog sata
mjesečina. Zatim je Pompej raspustio tabor i krenuo u Ukub, a posadi koju
je bio ostavio zapovjedio je da ga popali te da se zatim povuku u veći
tabor. Tad je Cezar započeo opsjedati grad Ventipon. Kad se grad predao,
krenuo je Karuku i utaborio se nasuprot Pompejevu taboru.
Pompej je zapalio grad koji je bio zatvorio vrata njegovoj posadi.
Tad je bio uhvaćen vojnik koji je u taboru zaklao svoga brata. Usmrtili su
ga šibanjem.
Cezar je odavle krenuo i stigao u ravnicu oko grada Munde i utaborio
se nasuprot Pompejevu taboru.

28. Sutradan, kad je Cezar htio krenuti na put sa svim četama, uhode
su javile da je Pompej već od treće noćne straže svrstao vojsku u bojni red.
Kad je Cezar čuo za tu novost, izvjesio je na svom šatoru crvenu
zastavu.
Pompej je izveo svoje čete zbog toga što je prije bio poslao pismenu
poruku Ursaonjanima koji su uza nj pristajali. U njoj je javljao da Cezar ne
želi sići u dolinu jer većinu njegove vojske čine novaci. Ta je pismena
poruka uvelike ohrabrila moral građana. Uzdajući se u takvo njihovo
raspoloženje, držao je da će se oni moći oduprijeti. Grad je štitio prirodni
položaj i utvrđenja samoga grada. Prije smo kazali da je ovo planinski kraj
i zato prikladan za obranu, a nema ravnice koje bi razdvajala planinske
uzvisine.
Ne smijem prešutjeti ono što se tad dogodilo.

29. Između jednog i drugog tabora prostirala se ravnica široka

otprilike 5000 koraka. Pompejev je tabor štitio prirodni položaj i grad koji
se nalazio na uzvisini. Od njegova tabora širila se ravnica kroz koju je
tekao potok, a taj je otežavao pristup u tabor, jer je na desnoj strani stvarao
močvaru punu vrtloga. Zbog toga Cezar, kad je vidio da je bojni
neprijateljski red svrstan u ravnoj liniji, ni časa nije sumnjao da protivnici
neće napredovati po ravnici i da traže zgodno mjesto za borbu.
Osim toga, sam je položaj u prostranoj ravnici pružao zgodnu priliku
za borbu, a i dan je bio blistavo sunčan; činilo se da su to divno vrijeme,
kakvo bi se samo moglo poželjeti, sami besmrtni bogovi darovali za borbu.
Naši su bili radosni, a poneki su se bojali jer su znali da sadašnja
prilika odlučuje o njihovoj sudbini, te da bi se sve ono što bi im slučaj
udijelio moglo tragično završiti.
Naši su stupili u borbu zato što smo vjerovali da će to isto učiniti
protivnici. Protivnici se nisu usudili udaljiti od gradske utvrde koju su bili
podigli uz same gradske bedeme. Zato su joj se naši još više približili.
Premda je pogodan položaj samog mjesta tražio da ga protivnici prihvate
kao uvjet za pobjedu, ipak nisu odustali od svoje taktike; nisu se udaljavali
s uzvisine ili od bedema samoga grada.
Kad su se naši hrabro približili potoku, protivnici se nisu pomakli sa
svoga položaja. Mi nismo mogli ići dalje zbog nezgodnog terena.

30. U Pompejevu bojnom redu nalazilo se 13 legija, a njih je s

bokova štitilo konjaništvo od 6000 s odredima lako naoružanih vojnika;
usto je još uz taj broj bilo isto toliko pomoćnih četa.
Naša je vojska imala 80 kohorti i 8000 konjanika.
Kad su se naši na krajnjem dijelu ravnice približili nepogodnom
mjestu, neprijatelj je bio spreman na uzvisini, tako da je gornji prijelaz bio
veoma opasan.
Kad je Cezar to uočio, da ne bi zbog toga učinio neku grešku i
izložio čete opasnosti, zapovjedio je da se njegovi vojnici zaustave. Kad su
vojnici za to saznali, jedva su se i nekako s ogorčenjem ustezali da ne
započnu borbu.
Ova je Cezarova neodlučnost ohrabrila protivnike jer su mislili da
Cezarovu vojsku strah odvraća od borbe. Budući da su se hrabro približili
nezgodnu mjestu, pretvarali su se tako da bi neprijatelji držali da je pristup
još pogibeljniji.
 Deseta se legija nalazila na desnom krilu, dok su na lijevom bile
Treća i Peta legija, pa konjaništvo i pomoćne čete. Čim se zaorila zaglušna
vika, vojske su se sukobile.

31. U toj borbi, premda su se naši isticali, protivnici su se na uzvisini

ogorčeno borili. Na jednoj i drugoj strani nastala je vika uz zveket oružja i
ukrštenih mačeva. Činilo se da naši ne vjeruju u pobjedu. Sukob oružjem
uz zaglušnu viku, a to često najviše zaprepasti neprijatelja, bili su
podjednaki na objema stranama, a ogorčenost u borbi nije popuštala. Ipak
je veliko mnoštvo protivnika stradalo od naših kopalja.
Spomenuli smo da su se vojnici Desete legije nalazili na desnom
krilu. Iako su bili malobrojni, ipak su svojom hrabrošću zastrašili
neprijatelje, jer su počeli potiskivati neprijatelje s njegova položaja. Da ga
ne bi naši vojnici s boka napali, počela je jedna protivnička legija kao
pripomoć sustizati protiv našeg desnog krila.
Čim je ona bila u pokretu, Cezarovo ju je konjaništvo počelo
potiskivati na lijevom krilu. Ipak su se oni hrabro borili, te nije bilo nikako
omogućeno pružiti pomoć borcima. Kad su se buka i vika izmiješale sa
zveketom mačeva, a sve to sa zapomaganjem ranjenika, uvelike su se
zastrašili vojnici naviknuti na borbu. Tad je, kao što pjeva Enije, noga
gazila nogu, a oružje se sa zveketom ukrštavalo. Naši su borci počeli goniti
protivnike koji su se ogorčeno borili. Tad im je jedini spas bio bijeg u grad.
Oni bi bili poraženi i u bijeg natjerani, i to na sam blagdan Bakhov, da se
nisu sklonili na ono mjesto odakle su bili krenuli.
U tom je boju poginulo otprilike 30 000 boraca, a možda i više. Osim
toga, poginuli su Labijen i Atije Var. Obojicu su poslije svečano pokopali.
Palo je i 3000 vitezova, a ti su dijelom bili iz Rima a dijelom iz provincije.
Naši su ožalili tisuće konjanika i isto toliko pješaka. Bilo je ranjenih
otprilike pet stotina. Zarobili smo trinaest orlova i drugih bojnih znakova i
liktorskih svežnjeva. Osim toga zarobili smo sedamnaest zapovjednika.
Takav je bio kraj te bitke.

32. Budući da su se ostaci Pompejeve vojske sklonili u grad Mundu,

naši su odlučili da je potrebno započeti opsjedanje toga grada. Zatim su
naslagali oružje, štitove i koplja ispred nasipa a lešine ispred busenja.
Poredali su još na oštricama mačeva odsječene glave vojnika okrenuvši ih
prema gradu, da budu na strah i trepet gradskim stanovnicima a
protivnicima znaci našeg junaštva, kad opaze da su opkoljeni nasipom.
Tako i Gali, kad se odluče napasti neki grad, objese oko gradskih
bedema na kolce i koplja lešine svojih protivnika. Iz spomenute je borbe s
nekoliko konjanika pobjegao mladić Valerije u Kordubu, te je obavijestio o
borbi Seksta Pompeja koji se tad nalazio u Kordubi.
Kad je Sekst saznao za tu okolnost, darovao je konje koje je imao i
podijelio novac, a onda građanima rekao da on odlazi Cezaru zbog
pregovora o miru. Krenuo je iz grada za vrijeme druge noćne straže. Dotle
je Gnej Pompej s nekoliko konjanika i malim odredom pješaka krenuo
prema primorskoj bazi Karteji gdje se nalazilo njegovo brodovlje. Taj je
grad udaljen od Kordube 17 000 koraka.
Kad je bio prevalio gotovo 8000 koraka, Publije Kaucilije, koji je
prije bio zapovjednik Pompejeva tabora, u njegovo je ime poslao poruku
da mu pošalju nosiljku u kojoj bi ga prenijeli u grad, jer se nije osjećao
dobro. Poslije poslanog pisma Pompeja su prenijeli u Karteju.
Njegove su se pristaše tajno okupile u onoj kući u koju su ga bili na
nosiljici donijeli. Došli su da bi s njim raspravljali o nastavljanju. Budući
da se mnogo pristaša okupilo, Pompej se, a da nije ustao iz nosiljke,
povjerio njihovoj zaštiti.

33. Kad je Cezar grad Mundu opkolio svim potrebnim za opsjedanje,

stigao je u Kordubu. Oni koji su ostali još živi poslije pokolja Pompejeve
vojske zauzeli su most. Kad smo tamo stigli, počeli su nas napadati i
vrijeđati kao da smo mi samo šaka bjegunaca iz borbe. Zatim su pitali
kamo idemo. Onda su nas počeli napadati s mosta.
Cezar je prešao preko rijeke i zatim se utaborio.
Skapula, koji je bio vođa spomenute pobune robova i oslobođenika,
iz onog je boja stigao u Kordubu. Sazvao je sve robove i oslobođenike,
složio za sebe lomaču, onda naredio da mu se priredi što bolji ručak,
odjenuo se u najljepše odijelo, podijelio je svoj novac i posuđe posluzi.
Kad je objedovao, prelio se i namazao skupocjenim pomastima i uljima.
Potom je naredio jednom robu i jednom oslobođeniku, koji je bio njegov
ljubimac, da ga jedan zakolje, a onda da drugi potpali lomaču.

34. Među građanima je nastao razdor čim se Cezar utaborio blizu

grada. Tako su se glasno prepirali da je vika dopirala u naš tabor. Mogli su
je čuti Pompejevi i Cezarovi vojnici. U njemu su se nalazile legije
unovačene od prebjega i djelomično robovi koje je bio oslobodio Sekst
Pompej. Kad je Cezar stigao, oni su mu se počeli približavati. Trinaesta je
legija htjela braniti grad i unatoč Cezarovim pristašama zaposjela je
bedeme i neke tornjeve. Najzad su poslali ponovo poslanike k Cezaru da bi
im u pomoć uputio nekoliko legija.
Kad su to bjegunci opazili, počeli su paliti po gradu. Naši su ih
vojnici svladali. Pobijeno ih je 22 000, osim onih što su poginuli izvan
zidina.
Na taj je način Cezar osvojio grad.
Dok se tu zadržavao, borci iz Munde, za koje smo prije kazali da su
bili opkoljeni u borbi, provalili su iz grada, ali su bili suzbijeni, te su se
ponovo povukli u grad.

35. Kad je Cezar krenuo prema gradu Hispalu, došli su odatle

poslanici k njemu da mu iskažu poštovanje. Obećao je da će poštedjeti
grad. Cezar je tamo poslao legata Kaninija s posadom. Sam se utaborio
blizu grada. U gradu se nalazila jaka posada sastavljena od Pompejevih
pristaša. Ona je negodovala kad je saznala da je primljena Cezarova
posada. Pompejevci su poslali nekog Filona, koji je bio najogorčeniji
Pompejev pristaša i ujedno najugledniji u pokrajini Luzitaniji, da potajno
otputuje u Luzitaniju s posadom. Sastao se s urođenikom Cecilijem
Nigerom kod Lenija, a taj je bio zapovjednik vojske sastavljene od
Luzitanaca. Onda se Filon noću ponovo vratio u grad Hispal preskočivši
bedem. Njegovi su vojnici poklali Cezarovu posadu i stražare i ponovo
zatvorili gradska vrata te se iznova počeli braniti.

36. Dok se to odigravalo, kartejski su poslanici došli javiti Cezaru da

se Pompej nalazi u njihovoj vlasti. Ispričali su se što su mu nedavno
zatvorili gradska vrata i na taj način na njegovo dobro uzvratili zlim.
U Hispalu se Luzitanci nisu prestali braniti. Kad je Cezar to uočio,
mislio je da će, ako pohita zauzeti grad, očajnici zapaliti grad i razrušiti
bedeme. Zbog toga je odlučio da im dopusti noću izaći iz grada, ali oni
sami nisu u to bili sigurni.
Kad su provalili, zapalili su sve lađe na rijeci Betisu. Dok su naši
gasili požar, oni su pobjegli. Na bijegu su ih ubijali naši konjanici.
 Na taj je način Cezar ponovo osvojio grad i krenuo prema gradu Asti.
I iz toga su grada došli poslanici pregovarati o potpunoj predaji.
Mnogi građani grada Munde, koji su bili pobjegli u grad poslije
bitke, pošto su duže bili opsjedani, predali su se, a kad su se razvrstali u
legiju, pobunili su se tajno i noću na dani znak provalili i počeli ubijati u
našem taboru.
Kad se za to saznalo, sljedeće noći za vrijeme treće straže po
zapovijedi sve su ih izveli i pobili izvan nasipa.

37. Zbog Pompeja počele su razmirice među građanima grada

Karteje, dok je Cezar na maršu osvajao druge gradove. Jedni su građani u
Karteji htjeli da se pošalju poslanici k Cezaru, dok su drugi i dalje pristajali
uz Pompeja.
Kad je buknula pobuna, pobunjenici su zauzeli gradska vrata. Nastao
je velik pokolj. I Pompej je bio ranjen. Onda je zapovjedio da se vojnici
ukrcaju na trideset brzih lađa, pa je zajedno s njima pobjegao.
Didije, koji je bio zapovjednik našega brodovlja u Gadu, odmah je
počeo Pompeja progoniti, čim je glasnik to javio. Jedan dio pješaštva i
konjaništva brzim je marševima krenuo odmah poslije brodovlja.
Četvrtoga dana, kad su čete poslane iz Karteje na brodovima ostale bez
vode, morale su pristati uz kopno. Dok su se opskrbljivali vodom, doplovio
je Didije s brodovljem. Tad je neke lađe zapalio, dok je druge zarobio.

38. Pompej je s malom pratnjom pobjegao i u bijegu zauzeo neko

utvrđeno uporište. Naprijed poslane uhode obavijestile su konjanike i
kohorte koji su bili upućeni da progone protivnike da oni danju i noću
putuju. Zatim da je Pompej teško ranjen u rame i lijevu nogu. Osim toga i
stopalo je uganuo, a to mu je osobito smetalo na putu. Zato, kad su ga u
nosiljci nosili već od Karteje, bio je primijećen Luzitanac iz njegove
pratnje, te ih je Cezarovo konjaništvo odmah opkolilo. Pristup do toga
mjesta bio je gotovo neprohodan. Stoga, iako su ga opazili, ipak je prirodni
položaj zaštitio Pompeja. Iako je bio velik broj vojnika što su ga opkolili,
ipak je malen broj branitelja zbog uzvisine mogao braniti uporište.
Strelicama su rastjerali naše borce kad su nadolazili. Što su naši više
uzmicali, to su ih ogorčenije protivnici progonili i sprečavali im pristup.
Budući da je Cezar to opazio, zaključio je da bi to moglo biti vrlo opasno
za naše vojnike. Zato su ih naši počeli opkoljavati, pa su se na brzinu na
planinskoj kosi utvrdili da bi se mogli na ravnoj nozi boriti s protivnicima.
Kad su oni to opazili, dali su se u bijeg kao da im je to najbolja zaštita.

39. Kao što smo prije spomenuli, Pompej je bio teško ranjen, a zbog
uganute noge bio je sporiji u bijegu. Usto, zbog neprohodna planinskog
predjela nije mogao upotrijebiti ni konja ni kola da bi se spasio u toj
opasnosti. Dotle su naši borci ubijali na sve strane njegove vojnike.
Kad je završeno opkoljavanje njegova uporišta i kad je izgubio sve
pomoćne čete, Pompeja su prenijeli kroz klisuru u dolinu, gdje se skrio u
neku spilju. Naši ga borci ne bi lako bili pronašli da njegovo skrovište nisu
otkrili zarobljenici.
Tu su ga smaknuli.

40. Kad je poginuo mladi Pompej, onda se Didije, koga smo

maloprije spomenuli, toliko razveselio da se povukao u najbližu utvrdu i
uputio neke lađe na popravak. Oni Luzitanci što su preživjeli borbu okupili
su se oko svoga bojnog znaka i kad su se svrstali u veliki odred, predali su
se Didiju.

Premda je Didije pazio na lađe, ipak su ga česti napadi protivnika

primoravali da izađe iz svoje utvrde. Ovi su dnevni napadi protivnicima
pružili priliku da ga dočekaju iz zasjede. Podijelili su se na tri dijela. Jedni
su se spremili da popale lađe, a bilo je i drugih koji su mogli odbiti one što
bi pritekli u pomoć. Ovi su se tako smjestili da ih nitko nije mogao
nadzirati, a onda su pred svima krenuli u borbu.
Kad je Didije izašao s vojskom iz utvrde da ih rastjera, Luzitanci su
zarobili legionarskog orla, zapalili lađe, a onda i one koji su izašli iz utvrde
u borbu, dok su ostale progonili i opkolili s leđa uz viku iz zasjeda.
Iako se Didije hrabro borio, poginuo je s mnogim drugim vojnicima.
Poneki su uskočili u čamce koji su se nalazili uz obalu, a mnogi su
plivajući prešli na lađe što su bile ukotvljene na pučini. Ta im je okolnost
spasila život. Luzitanci su zarobili velik plijen. Cezar je ponovo došao iz
Gada u Hispal.
 41. Fabije Maksim, koga je Cezar bio ostavio kod Munde zbog
opsjedanja, opkolio je grad radeći ustrajno i danju i noću na utvrdama.
Opkoljeni su se počeli međusobno i oružjem obračunavati. Poslije velikog
pokolja preživjeli su provalili iz grada. Naši ratnici nisu propustili priliku
da osvoje grad. Zarobili su 14 000 vojnika. Zatim su krenuli prema
Ursaonu. Taj je grad bio dobro utvrđen, jer su prirodni položaj i sagrađene
utvrde bili neprikladni da ga neprijatelj opsjeda. Usto je vode bilo samo u
gradu, dok su izvori bili udaljeni 8000 koraka. Ova je okolnost uvelike
štitila stanovnike grada. Osim toga, i građa za nasip i bojni tornjevi morali
su se dovoziti iz doline udaljene 6000 koraka.
Pompej je, da bi bio sigurniji u obrani grada, prikupio i prenio u grad
svu građu potrebnu za opsadu.
Zato su naši morali dovoziti svu građu nužnu za opsadu grada iz
Munde koju su bili nedavno zauzeli.

42. Dok su se tako razvijale prilike kod Munde i Ursaona, Cezar je,
kad se iz Gada povukao u Hispal, sutradan sazvao skupštinu i ovo kazao: –
Kad sam počeo služiti kao kvestor, ova mi je provincija bila osobito na
srcu. Tad sam učinio onoliko dobročinstava koliko sam mogao. Za vrijeme
moje preture, tj. kad sam bio u većoj časti, tražio sam od Senata da se
smanje porezi koje je Metel bio nametnuo. Na kraju sam provinciju
oslobodio i od poreza. Pod mojom zaštitom omogućio sam pristup u Senat
mnogim izaslanicima. Pomogao sam protivnicima i službenim osobama da
se obrane od napada svojih političkih neprijatelja. Štoviše, za vrijeme
moga konzulata, iako sam bio odsutan, učinio sam mnogo dobra provinciji.
Vi ste zaboravili sva ta dobročinstva, pa ste kao nezahvalnici ustali u ovom
ratu i prije protiv mene i rimskog naroda. Premda poznajete međunarodno
pravo i institucije rimskog naroda, vi ste na barbarski način digli ruku na
nepovredive magistrate rimskog naroda i po danu na javnom trgu podlo
ubili Kasija. Dokazali ste da mrzite mir, jer ste uvijek napadali rimske
legije stacionirane u ovoj provinciji. Vi dobročinstva ocjenjujete kao
zločine, a zločine kao dobročinstva. Zato ni u miru niste složni, a ni u ratu
hrabri. Vi ste primili mladoga Pompeja kao neslužbenu osobu na bijegu, a
on je prigrabio počasti i vrhovnu vlast. Zatim, kad je pobio mnoge građane
i među vama organizirao pomoćne čete protiv rimskog naroda, počeo je
pustošiti njive i provinciju prema vašem nagovoru.
Onda, po čemu mislite da ste pobjednici?
 Pa da ste me i uništili, zar niste mogli uočiti da rimski narod ima
(deset) legija koje bi se mogle ne samo vama oduprijeti nego, štoviše, i
cijeli svijet osvojiti?
Junaštvom i slavom ovih legija...
 KRATICE

Za citiranje prema Cezarovim djelima kao i za ono iz djela njegovih

nastavljača upotrijebio sam kratice:

Gal. = Zapisi o galskom ratu

Grad. = Zapisi o građanskom ratu
Al. = Aleksandrijski rat
Afr. = Afrički rat
Hisp. = Hispanski rat

U citiranju iz djela rimski broj označuje knjigu u djelu, a arapski

poglavlje.
 TUMAČ

Acila (Acylla), grad u Africi.

Adijatuan (Adiatuanus), poglavica galskog plemena Socijaćana.
Agar (Aggar), grad u Africi.
Agedink (Agedincum), prijestolnica galskog plemena Senonaca, d. Sens u
departmanu Yonne u Burgundiji.
Aheja (Achaea), rimska provincija u Heladi.
Ahila (Achillas), vojskovođa egipatskog kralja Ptolemeja.
Akarnanija (Acarnania), oblast u središnjoj Heladi.
Akon (Acco), poglavica galskog plemena Sesonaca.
Aksona (Axona), pritok rijeke Oise u tzv. Belgijskoj Galiji, d. Aisne.
Akvileja (Aquileia), drevni grad Venetâ u pokrajini nazvanoj Prekopadska
Galija, d. Acquileia, hrv. Oglej.
Akvinije, Marko (Marcus Aquinius), rimski senator, pristaša Pompeja.
Akvitanci (Aquitani), stanovnici Akvitanije (v.).
Akvitanija (Aquitania), južni dio antičke Galije između Pireneja, rijeke
Garone i Atlantskog oceana.
Alba (Alba), grad na području Maržana, sjeverozapadno od Fucinskog
jezera.
Albičani (Albici), ratoborno planinsko pleme koje je stanovalo na sjeveru
današnjeg Marseillea.
Alezija (Alesia), utvrđeni grad galskog plemena Mandubljana, d. Alise-
Sainte-Reine na planini Auxois u departmanu Côte-d’Or, zapadno od
d. grada Dijona. Taj je grad Cezar glađu prisilio na predaju kao i
vođu tadašnje pobune Vercingetoriksa. Od 1861–65. arheolozi su na
poticaj cara Napoleona III. iskapali u tom kraju; arheološka su
istraživanja ponovo nastavljena 1905. Otkriveno je mnogo građe koja
 uz sam teren bolje osvjetljuje povijest Gala. U današnjem gradu
Alise-Sainte-Reine nalazi se bogat muzej iz epohe Vercingetoriksa;
v. Gal. VII, 68, 75, 76–80. i 84, zatim VIII, 14.
Aleksandrija (Alexandria), prijestolnica egipatskih Ptolemejevića, grad je
osnovao Aleksandar Veliki. Cezar je spominje u Građ. III, 4, 103–
112, te u Afr. l, 5, 9, 11, 13, 15, 18, 26, 27, 32, 33, 38, 40. i 69.
Alijakmon (Aliacmon), rijeka u antičkoj Makedoniji, d. Aliákmonas (grč.)
ili Bistrica (bug.) odnosno İnce Karasu (tur.).
Aman (Amanus), planinsko gorje koje u Aziji dijeli Siriju od Kilikije.
Amantija (Amantia), grad u sjeverozapadnom Epiru na ilirskoj granici, d.
ostaci južno od Valone (Vlorëa); v. Građ. III, 40.
Ambioriks (Ambiorix), poglavica plemena Eburonaca. Cezar ga spominje
na više mjesta kao: Gal. V, 24–29, 34, 36–41; VI, 2–9, 29–33; VIII,
24, 25.
Ambrakija (Ambracia), grad u južnom Epiru, d. Arta.
Amfilohija (Amphilochia), oblast u Epiru.
Amfipol (Amphipolis), grad u antičkoj Makedoniji, d. Amfipoli.
Ampije Balbo, Tit (Titus Ampius Balbus), pretor, pristaša Pompeja.
Ana (Anas), rijeka u Hispaniji, d. Gaudiana.
Anarčani (Anartes), dačko pleme koje je stanovalo na području današnje
Rumunjske.
Andi (Andes), galsko pleme koje je nastavalo današnji departman Maine-
et-Loire.
Androsten (Androsthenes), tesalski vojskovođa, pristaša Pompeja.
Ankalićani (Ancalites), antičko britansko pleme, stanovalo u d. grofoviji
Oxford.
Ankona (Ancona), grad u Italiji, d. Ancona, hrv. Jakin.
Ankvilarija (Anquillaria), antički grad u Africi.
Antioh Komagen, vladar Komagene, oblasti u Siriji.
Antiohija (Antiochia), prijestolnica antičke Sirije na rijeci Orontu, d.
Antakija.
Antonije, Gaj (Caius Antonius), vojnički legat u službi Cezara.
Antonije, Marko (Marcus Antonius), brat spomenutoga, također Cezarov
 vojni legat i budući trijumvir; v. Gal. VII, 81, VIII, 2, 24, 38, 46–48.
i 50; Građ. I, 2, 11, 18; III, 24, 26, 29–30, 34, 40, 46, 65. i 89.
Apolonija (Apolonia), grad u Iliriji, d. Pojanë, Pojani (Albanija).
Aponijana (Aponiana), otok nedaleko od Lilibeja, d. Favignana; v. Afr. 2.
Aps (Apsus), rijeka u Iliriji, d. Semeni.
Arar (Arar), rijeka u Galiji, d. Saône.
Arduenska šuma (silva Arduenna), u Belgiji, d. Ardeni.
Arecij (Arretium), grad u Etruriji, d. Arezzo.
Arelat (Arelate), grad u provinciji Galiji, d. Arles.
Aremorička država (Aremoricae civitates), primorske zajednice u Keltskoj
i Belgijskoj Galiji; v. Gal. V, 53; VII, 75; VIII, 31.
Arimin (Ariminum), grad u sjevernoj Umbriji u blizini Jadranskog mora, d.
Rimini.
Ariovist (Ariovistus), kralj germanskog plemena Sveba. On je 59. pr. n. e.
bio dobio od rimskog senata titulu kralja i prijatelja. Cezar ga je
svladao kad je priskočio u pomoć Heduancima 58. pr. n. e.; v. Gal. I,
31–53, 29–55.
Armenija, Mala (Armenia Minor), oblast u sjevernoj Maloj Aziji, između
Kapadokije, Ponta i Velike Armenije.
Arsinoja (Arsinoe), mlađa kći kralja Ptolemeja nazvanog Aulet.
Arvernjani (Arverni), jako keltsko pleme s prijestolnicom Gergovijom, d.
departman Puy-de-Dôme; v. Gal. I, 31, 45; VII, 3, 5, 7, 8, 9, 34, 37–
38, 64, 65, 75, 77, 89–90.
Askul (Asculum), glavni grad Picenske oblasti, d. Ascoli.
Askur (Ascurum), grad u Mauretaniji u Africi.
Asparagij (Asparagium), grad u Iliriji na rijeci Genusu.
Aspavija (Aspavia), uporište u Hispaniji blizu grada Ukubisa.
Asta (Asta), grad u Hispaniji, d. možda Mesa de Asta.
Auksim, grad u Picenskoj oblasti, d. Osimo.
Atuatuca (Atuatuca), naselje u zemlji Eburonaca.
Aulerčani (Aulerci), skupina primorskih galskih plemena.
Atamanija (Athamania), pokrajina u južnom Epiru na granici Tesalije.
Ategva (Ategua), grad u Hispaniji, d. selo kod Córdobe.
Auzetanci (Ausetani), hispansko pleme u Kataloniji u podnožju istočnih
Pireneja, sa središtem u gradu Auzonu (Auso), d. Vic.
Avarik (Avaricum), prijestolnica galskog plemena Biturižana, d. Bourges.
Avijen, poznati vojnički tribun iz Cezarove X. legije.
Azija (Asia), naziv za rimsku provinciju koja je obuhvaćala zapadnu Malu
Aziju.

Bacenska šuma (silva Bacenis), šuma u Germaniji, a protezala se između

naroda Sveba i Heruščana.
Bagrad (Bagradas), rijeka u rimskoj provinciji Africi, d. Mađarda.
Belona (Belona), božica rata u Rimljana.
Belgi (Belgae), skupina plemena koja je obuhvaćala jednu trećinu tadašnje
Galije.
Belovačani (Bellovaci), belgijsko pleme koje je živjelo na glavnim
rijekama u Belgiji.
Beotija (Boeotia), pokrajina u srednjoj Heladi.
Beronci (Berones), keltsko pleme u Hispaniji.
Bibrakt (Bibrax), prijestolnica galskog plemena Heduanaca, između d.
Laona i Remsa.
Bibrakt (Bibracte), grad plemena Remâ; d. ostaci na Mont Beuvray,
zapadno od Autuna.
Bibul, Marko Kalpurnije (Marcus Calpurnius Bibulus), jedan od
najzagriženijih pristaša Pompeja, konzul 59. pr. n. e., namjesnik
Sirije 51.–50. pr. n. e.
Bilida (Byllis), grad u Iliriji.
Bitinija (Bithynia), pokrajina u sjevernom dijelu Male Azije.
Biturižani (Bituriges), galsko pleme koje je graničilo s Heduancima.
Boduognat (Boduognatus), poglavica plemena Nervljana.
Boji (Boii), galsko pleme.
Bokho (Bocchus), kralj u Mauretaniji u Africi.
Britanija (Britannia), d. Engleska, Cezar je u dva maha pokušao pokoriti i
tu zemlju; v. Gal. IV, 20–36. i V, 1–23.
Brodovlje (classis). Rimsko brodovlje bilo je slično organizirano kao i
helensko. Rimljani su se više počeli zanimati za izgradnju svoga
brodovlja od Prvoga punskoga rata (264–241. pr. n. e.), ali je uvijek
glavna pozornost bila posvećena pješačkim odredima, legijama.
Legionari su se borili i kad bi prešli na tuđe lađe. Zapovjedništvo nad
brodovljem imali su konzuli i pretori. Na pojedinim brodovima tu su
dužnost obavljali centurioni i vojnički tribuni. Najobičniji je oblik
ratne lađe bila tzv. peteroveslarka (quinqueremis) na kojoj je bilo do
300 veslača, uglavnom robova. Glavne su luke bile Mizen i Ravena.
Rimljani su imali svoju mornaricu i na velikim rijekama, Dunavu,
Savi, Rajni i sl. Uz tzv. duge lađe postojale su i teretne za prijevoz
vojske i svega što je bilo potrebno za opskrbu. Ratna je mornarica
uglavnom zimi mirovala, jer se u antičko doba, uz neke iznimke,
plovilo samo od proljeća do jeseni.
Brundizij (Brundisium), grad u pokrajini Kalabriji u d. Italiji.
Beneficiarii, oproštenici, vojnici koje je vojskovođa na prijedlog svojih
časnika oslobodio od teških poslova, pa oni rade samo za njega. Kad
bi odslužili svoj rok, dobivali su nagradu u novcu ili zemljištu.
Betis (Baetis), rijeka u Hispaniji, d. Guadalquivir.
Beturija (Baeturia), oblast u Hispaniji između rijeka Ane (v.) i Betisa (v.).
Bojna koliba (vinea), bila je visoka 2,32 m, široka 2,03 m i duga 4,64 m.
Bojni krov (estudo), koliba koja se mogla pomicati. Njome bi se vojnici
primicali gradskom bedemu da ga probiju ili potkopaju. Bilo je više
vrsta tih koliba, kao što su: bojna koliba, rovka, rovčina i ovan.
Branici (castella) jesu opkopi koji su se protezali ispred nasipa od tabora
ili pred samim nasipom koji je zatvarao opkoljeni grad. Branici su
mogli biti samostalne i sa svih strana zatvorene utvrde.
Brundizij (Brundisium), lučki grad u južnoj Italiji, d. Brindisi.
Buliđani (Byllidenses), stanovnici grada Bilida (Byllis), d. nedaleko od
Gradice (Albanija), zapadno od Valone (Vlorëa).
Bursavonjani (Bursavonenses), narod u Tarakonskoj Hispaniji.
Butrot (Buthrotum), grad u Epiru, d. Butrint(i) u Albaniji.
C

Cecilije Metel, Lucije (Lucius Caecilius Metellus), narodni tribun iz 49. pr.
n. e.
Cecilije Metel Pije Scipion Nazika, Kvint (Quintus Caecilius Metellus Pius
Scipio Nasica), sin Publija Kornelija Scipiona Nazike koga je posinio
Kvint Cecilije Metel Pije. Bio je ogorčeni Cezarov protivnik.
Centurioni (centuriones), neka vrsta današnjih dočasnika. Počinju služiti
kao obični vojnici. Svaka ih je legija imala šezdeset. Razlikuju se po
časti i mjestu gdje se nalaze u samoj legiji. Najugledniji je bio
centurion prve centurije, a najniži u časti centurion iz šezdesete
centurije (v. legija).
Ceutronci (Ceutrones), a) galsko planinsko pleme; b) belgijsko pleme.
Cevena (Cevenna), planina u Galiji, d. Cévennes.
Cimbri (Cimbri), germansko ratničko pleme. 113. pr. n. e. zajedno s
plemenom Teutonaca napali i opustošili Galiju.
Cinga (Cinga), rijeka u Hispaniji, d. Cinca.
Cingetoriks (Cingetorix), a) vojskovođa plemenaTreveraca i b) britanski
vojskovođa.
Cingul (Cingulum), d. Cingoli, grad u talijanskoj pokrajini Marche.
Cipar (Cyprus), otok u istočnom dijelu Sredozemnog mora koji su 58. pr.
n. e. zauzeli Rimljani.
Cirta (Cirta), grad u Numidiji, u Africi, d. Qacentina (Constantine).

Dalmati (Dalmatae), ilirsko pleme, Građ. III, 9.

Dardanci (Dardani), pleme u Meziji, bili su najamnici u Pompejevoj
vojsci, Građ. III, 4.
Dececija (Decetia), grad Heduanaca na Loirei, d. Decize.
Dejotar (Deiotarus), tetrarh u pokrajini Galatiji.
Dekurioni (decuriones), ponajprije zapovjednici konjaničkih odreda, a
onda i naziv za vijećnike u municipijima (v.).
Delfi (Delphi), grad u Fokidi u središnjoj Heladi, gdje je bilo poznato
Apolonovo proročište.
Dioskorid (Dioscorides), glasnik Ptolemeja Mlađega; v. Građ. III, 109.
Dirahij (Dyrrachium), u ranije antičko doba zvao se još Epidamno
(Epidamnus), grad u Iliriji; d. Durrës, hrv. Drač; v. Građ. I, 25, 27;
III, 5, 9, 11, 13, 26, 30, 41, 42, 53, 57–58, 62, 78–79, 80 i 100; Al.
48; borba pred Dirahijem, Građ. III, 80, 84. i 87.
Divicijak (Diviciacus), ugledni Heduanac, brat Dumnoriksov; v. Gal. I, 3,
16, 18, 19, 31, 32, 41; II, 5, 10, 14. i 15; VI, 12; VII, 39.
Drapet (Drappes), poglavica plemena Senonaca; v. Gal. VIII, 30, 32, 34–
36, 39 i 44.
Druidi (Druides), u Galiji kolegij svećenika, ali nisu bili kasta, nego
društvena klasa. Kao svećenici imali su političku i sudačku vlast. Bili
su odgojitelji omladine. Svoj su utjecaj zadržali do VI. st. n. e.; v.
Gal. VI, 13 i d.
Dumnak (Dumnacus), poglavica plemena Anda; v. Gal. VIII, 26–27, 29 i
31.
Dumnoriks (Dumnorix), jedan od poglavica plemena Heduanaca, brat
Divicijakov i zet Origetoriksov; v. Gal. I, 3, 9, 18, 19, 20; 6, 7.
Dunav (Danubius), v. Gal. VI, 25.
Durokortor (Durocortorum Remorum), grad u Galiji, d. Reims.

Eburonci (Eburones), germansko pleme u belgijskom dijelu Galije; glavni

grad Atuatučana.
Efez (Ephesus), grad u Maloj Aziji, d. ostaci kod Selçuka.
Eg (Egus), pripadnik plemena Alobrožana.
Egimur (Aegimurus), otok blizu drevne Kartage, d. el-Diamur.
Eginij (Aeginium), grad u Epiru.
Egipat (Aegyptus), v. Građ. III, 3, 5, 104. i 106; Al 3, 26, 33, 34, 65. i 78.
Elaver (Elaver), rijeka u Galiji, d. Allier.
Elida (Elis), glavni grad istoimene pokrajine na Peloponezu.
Eporedoriks, poglavica Heduanaca; v. Gal. VII, 67; i mlađi s istim imenom
VII, 38–50. i d.
Epidaur (Epidaurus), grad u Dalmaciji, d. Cavtat.
Epir (Epirus), pokrajina u sjevernoj Heladi.
Eratosten (Eratosthenes), poznati antički zemljopisac iz Kirene; živio u 3.
st. pr. n. e.; v. Gal. VI, 24.
Etolija (Aetolia), pokrajina u srednjoj Heladi.
Eufranor (Euphranor), admiral s otoka Roda; v. Al. 15, 25.

Fan (Fanum Fortunae), grad u srednjoj Italiji, d. Fano.

Farnak (Pharnacus), kralj na Pontu, sin Mitridata Velikoga; v. Al. 34–41,
65, 69, 70–76. i 78.
Farzal (Pharsalus), grad u Tesaliji; v. Građ. III, 6.
Far (Pharos), otok u Egiptu u blizini Aleksandrije.
Firm (Firmum), grad u Picenskoj oblasti, d. Fermo.

Gabalci (Gabali), galsko pleme.

Gad (Gades), grad u ant. Hispaniji, d. Cádiz.
Gađani (Gaditani), stanovnici Gada.
Gali (Galli), zajednički naziv za sve narode i plemena koja su stanovala u
d. Francuskoj. Nazivali su ih još Keltima, Galatima, Celtima. O
njima su osim Cezara pisali i drugi antički pisci kao: Livije, Apijan,
Strabon i Polibije. Od 8. st. pr. n. e. počinju se širiti galska plemena
koja su stanovala između gornje Marne i Rajne po cijeloj Galiji. U 5.
st. pr. n.e. odlaze u Englesku. Krajem toga stoljeća započele su velike
seobe prema današnjoj zapadnoj Njemačkoj. Zatim odlaze u gornju
 Italiju (Gallia Cisalpina) i 387. pr. n. e. osvajaju Rim. Već su u 6. st.
pr. n. e. prešli u Hispaniju; tamo se miješaju sa starosjediocima i tako
nastaje novi narod, tzv. Keltiberi. Gali su se na svojim pohodima
pomiješali s Venetima i Ilirima. Doprli su u predjele današnje Češke
i u srce Panonije, ali su ih pri daljnjem prodiranju suzbili ratoborni
Dačani. Oko 280. pr. n. e. sele na Balkan, a 279. pr. n. e. opljačkali
su riznicu proročišta u Delfima. Sljedeće su godine prešli Helespont.
Tamo su dobili naziv Galati (v. Galogrecija). Treba spomenuti da su
na području Dunava živjeli mirnim životom, osobito oko 150. pr. n.
e. Kelti su ratnički i agrarni narod; te dvije odlike čine da su se znali
prilagoditi raznim podnebljima. Oni su postali nositelji tzv. latenske
kulture. Posebno su po jugozapadnoj Europi raširili svoju kulturu.
Oni su tvorci obrade željeza, grade gradove, bedeme i sl. Ostaci
Kelta postoje još u Irskoj, gdje su djelomično sačuvali svoj jezik. Do
danas nije otkriven nijedan književni spomenik. Prema onome što
znamo, ta se knijževnost prenosila usmenom predajom. Uglavnom su
sačuvani spomenici njihove materijalne kulture (v. T. G. E. Powell,
The Celts, New York 1958.; osobito str. 15. i d., te bibliografija str.
189–200).
Galija (Gallia), naziv za zemljopisno područje na kome su stanovali Gali
(Kelti). Središnji su dio današnje Francuske nastavali Kelti (Gali),
dok su na sjeveru stanovali Belgi, a ti su oko 300. pr. n. e. došli u
sjeverne dijelove Galije; na jugu su živjeli Akvitanci. Najmoćniji
među Keltima (Galima) bili su Arvernjani i Heduanci.
Rimljani su za zemljopisni pojam Galije upotrebljavali ovakvu podjelu:
Ovostrana Galija (Gallia Citerior), Građanska Galija (Gallia
Togata), Onostrana Galija (Gallia Ulterior), Provincija Galija
(Provincia Gallia) te Prekopadska Galija (Gallia
Transpadana),Prekoalpska Galija (Gallia Transalpina) i Cisalpinska
Galija (Gallia Cisalpina). Uglavnom su Alpe određivale nazive, a
onda udaljenost od gornje Italije.
Galogrecija (Gallograecia), pokrajina u Maloj Aziji koju su naselili Gali
(Kelti, Galati) krajem 3. st. pr. n. e. i to na jugu od pokrajina Bitinije
i Paflagonije. Rano su pali pod utjecaj Helena, odatle i naziv
Galogrci (Gallograeci). Ostali Kelti u Aziji dijelili su se na tri
narodnosti, a svaka je imala svoga vladara, tzv. tetrarha. Pompej je
tetrarha Dejotara imenovao za kralja. God. 25. pr. n. e. ta su područja
bila pretvorena u rimsku provinciju; v. Građ. III, 4. te Al. 67. i 78.
Ganimed (Ganymede), odgojitelj egipatske princeze Arsinoje; v. Al. 4, 5,
12, 23. i 33.
Garumna (Garumna), rijeka koja je dijelila Gale od Akvitanac, d.
Garonne.
Genava, grad galskog plemena Alobrožana, d. Ženeva.
Genuz (Genusus), rijeka u Iliriji.
Gergovija (Gergovia), utvrđeni grad plemena Arvernjana, d. nedaleko od
Clemont Ferranda; v. Gal. VII, 4, 34, 36–49.
Germanija (Germania), naziv u antičko doba za područje na kome su
stanovala različita germanska plemena; v. Gal. IV, 4; V, 13; VI, 11,
24, 25, 31; VII, 65; VIII, 25; Građ. I, 7; III, 87.
Getuljani (Gaetuli), narod u Africi.
Gobanicion (Gobannitio), knez u plemenu Arvernjana, protivnik
Vercingetoriksa.
Gomf (Gomphi), grad u pokrajini Tesaliji.
Gorgobina (Gorgobina), naselje Bojâ; d. nedaleko od Neversa.
Grajoceli (Graioceli), pleme u provinciji Galiji oko Mont-Cenisa s gradom
Ocelom.
Grčko pismo, v. Gal. I, 29. i VI, 14.
Gutruat (Gutruater), poglavica galskog plemena Karnućana.

Hadrumećani (Hadrumetini), stanovnici Hadrumeta (v.).

Hadrumet (Hadrumetum), grad u Africi, d. Sousse.
Harudi (Harudes), germansko pleme koje je živjelo između Rajne, Majne i
Dunava.
Helvećani (Helvetii), galsko pleme koje je stanovalo između Ženevskog
jezera i Rajne; v. Gal. I, 1–31. i 40; IV, 10. i VI, 25; VII, 9. i 75.
Heraklija (Heraclia), grad u Makedoniji, d. Bitola.
Hercinijska šuma (Hercynia silva), prostirala se prema shvaćanju u antičko
doba od izvora rijeke Dunava do Karpata.
Herminij (Herminius), planinski lanac u Hispaniji, d. Sierra Estrella.
Hibar (Iberus, Hiberus), rijeka u Hispaniji, d. Ebro.
Hibernija (Hibernia), d. Irska.
Hijempsal (Hiempsal), otac kralja Jube a kralj afričkog plemena Numiđana
i Getula.
Hipon Regije (Hippo Regius), grad u Numidiji u Africi, d. Annaba (Alžir).
Hispal (Hispalis), grad u Hispaniji, d. Sevilla.
Hispanija Ovostrana (Hispania Citerior) i Hispanija Onostrana (Hispania
Ulterior), doba Rimljana bio je to naziv za današnju Španjolsku; prva
je poslije nazvana Tarakonija, a druga se dijelila na pokrajine
Luzitaniju i Betiku.
Hitalo (tormentum), bojni stroj kojim su u antičko doba bacali strijele i
kamenje. Razlikujemo: katapulte, kojima se gađalo vodoravno ili
pod malim kutom, i baliste, kojima su izbacivali kamenje pod kutom
od 45°. Hitala su služila za napad i obranu utvrđenih mjesta.

Ide, v. Kalendar.
Igilij (Igilium), otočić u Tirenskom moru, d. Ciglio.
Iguvij (Iguvium), grad u Umbriji, d. Gubbio.
Ikcije (Iccium), pripadnik plemena Remljana.
Ilerda (Ilerda), grad u Ovostranoj Hispaniji, d. Lerida.
Ilirija (Illyria) ili Ilirik (Illyricum), dio provincije koja je bila dodijeljena
Gaju Juliju Cezaru; v. Gal. II, 35; III, 7; V, 1; Građ. III, 9, 78; Al. 42,
43. i 44.
Ilurgavonci (Illurgavonenses), pleme u Ovostranoj Hispaniji, južno od
Ebra.
Indutiomar (Indutiomarus), ugledni vojskovođa iz plemena Treveraca; v.
Gal. V, 3, 4, 26, 53, 57, 58; VI, 2, 8.
Isa (Issa), otok u Jadranskom moru, d. Vis; v. Građ. III, 9.
Italika (Italica), grad u Betici u Hispaniji blizu d. Seville.
Itij (Itius portus), naselje u predjelu plemena Morinjana nasuprot Britaniji;
odatle je Cezar, kako se po svemu čini, krenuo na ekspidiciju u
Britaniju; d. Boulogne ili Calais; v. Gal. V, 2, 5.
Itireji (Ityraei), pripadnici sirijskog plemena; bili su Cezarovi strijelci.
Istam (Isthmus), d. Korintski kanal.

Jacetanci (Iacetani), pleme u Ovostranoj Hispaniji, sa središtem u gradu

Jaki (Iaca), d. Jaca.
Jadertini (Iadertini), stanovnici ilirskog grada Jadera, d. Zadar; v. Al. 42
Jadransko more (Mare Hadriaticum), v. Građ. I, 25.
Ježina (ericius), jaka prečka pred gradskim vratima, a iz nje na sve strane
strše željezni šiljci. Ustvari bojna sprava.
Juba (Iuba), numidski kralj, sin Hijempsala II. a pristaša Pompejev. Građ.
I, 6; II, 25–44; Al. 51; Afr. 5, 25, 36, 43, 48, 52, 55, 59, 66, 74, 77,
91, 94, 95, 97.
Julije Cezar, Lucije (Lucius Iulius Caesar), vojnički legat i Cezarov rođak.
Jura (Iura), planinski masiv.

Kabilon (Cabillonum), grad na heduanskom području, d. Châlon-sur-

Sâone.
Kabur, Gaj Valerije (Caius Valerius Caburus), rodom iz Provincije Galije;
dobio je rimsko građansko pravo od Valerija Flaka.
Kaciga (cassis), u rimskih je vojnika od kovine; kad su vojnici na maršu,
onda im visi na grudima.
Kalagurci (Calagurritani), stanovnici grada Kalagura (Calagurris) u
Ovostranoj Hispaniji, d. Calahorra.
Kalendar, rimska je godina bila lunarna, tj. dijelila se na dvanaest mjeseci
prema mjesečevim mijenama. Zato se mjesečeva godina nije slagala
sa sunčevom, te se radi izjednačenja svake druge godine umetao po
 jedan mjesec. Kad je Cezar povjerio reformu rimskog kalendara
aleksandrijskom astronomu Sozigenu, od toga je vremena godina
brojila 365. dana. Taj se kalendar po Gaju Juliju Cezaru zove
julijanski. U početku je rimska godina počinjala 1. ožujka. Zato je
današnji deseti mjesec bio oktobar. Mjesec se srpanj u prvo doba
nazivao Quinctilis a kolovoz Sextilis. U počast Cezarovu poslije je
srpanj nazvan Iulius, a kolovoz u čast Augusta Augustus. Rimljani
nisu za datume brojili dane kao mi od 1. do 30, nego su imali u
mjesecu tri stalna dana prema kojima su određivali datume. Ovo su
bili ti datumi: kalende (Kalendae) – prvi dan u mjesecu, none
(Nonae) – peti ili sedmi dan u mjesecu (sedmi u ožujku, svibnju,
srpnju i listopadu) i ide (Idus) – trinaesti ili petnaesti dan u
mjesecima u kojima su none sedmoga dana. Riječ kalende označava
mlađak, none prvu četvrt, a ide uštap. Dan prije stalnog datuma
određivao se riječju: dan prije, dok su se ostali datumi određivali
brojeći unatrag od najbližeg stalnog datuma. Spomenimo još da su
Rimljani godinu označavali imenima konzula koji su te godine bili u
toj službi.
Kalidon (Calydon), grad u južnoj Etoliji, d. na Peloponezu.
Kaninije Rebil, Gaj (Caius Caninius Rebilus), Cezarov vojnički legat.
Kamerin (Camerinum), grad u d. Umbriji, d. Camerino.
Kancij (Cantium), oblast u Britaniji, d. Kent.
Kandavija (Candavia), područje istočno od Dirahija.
Kantabri (Cantabres), narod u Hispaniji.
Kanuzij (Canusium), grad u Apuliji, d. Canosa di Puglia.
Kapadokija (Cappadocia), pokrajina u Maloj Aziji između oblasti Kilikije
i Ponta.
Kapua (Capua), prijestolnica pokrajine Kampanije, d. Capua.
Karalis (Caralis), glavni grad na Sardiniji, d. Cagliari.
Karaljani (Caralitani), stanovnici Karalisa.
Karkazon (Carcaso), grad u Galiji, d. Carcassone.
Karmon (Carmo), grad u Hispaniji, u Betici, d. Carmo.
Karmonci (Carmoni), stanovnici Karmona.
Karnućani (Carnutes), galsko pleme između Seine i Loire, u okolini d.
 Chartresa.
Karteja (Carteia), grad u Hispaniji, d. El Rocadillo.
Karuka (Carruca), grad u Hispaniji, d. možda Cortijo de los Cosmes.
Kasilin (Casilinum), grad u Kampaniji, d. dio suvremene Capue.
Kastulonska gora (Castulonensis saltus), smještena između Ovostrane
Hispanije i pokrajine Betike, d. Sierra Morena.
Katon Utički, Marko Porcije (Marcus Portius Cato Uticensis), praunuk
Katona Starijega; v. Građ. I, 4, 30, 32; Afr. 22, 36, 87, 88, 93.
Kelti, v. pod Gali.
Keltiberija (Celtiberia), pokrajina u središtu Ovostrane Hispanije.
Kenab (Cenabum), grad plemena Karnućana, d. Orleans.
Keraunijske stijene (Ceraunia saxa), planinski lanac u Epiru, d. Mal i
Kanalit u sjeverozapadnoj Albaniji.
Kerkina (Cercina), otok pred Malom Sirtom u Africi, d. Kerkenski otoci.
Kerkinjani (Cercinitani), stanovnici Kerkine (v.).
Kilikija (Cilicia), pokrajina u Maloj Aziji, rimska provincija.
Kirena (Cyrenae), primorski grad u Africi; od 75. pr. n. e. rimska
provincija.
Kleopatra (Cleopatra), starija kći Ptolemeja Auleta. Kad je Cezar završio
borbe u Egiptu, postavio ju je za kraljicu, ali zavisnu od Rima.
Poslije ju je doveo u Rim. Ona mu je rodila sina koji je dobio ime
Cezarion.
Klupeja (Clupea), grad u Africi, d. Kelibia.
Kokozaćani (Cocosates), narod u Akvitaniji, južna Galija.
Komana (Comana), a) grad u Kapadokiji u kome je bio hram božice
Belone, d. el-Bostan; b) grad na Pontu, d. Gumenek.
Konzul, rimski visoki činovnik. Godišnje su se birala dva konzula i njihova
je služba trajala samo jednu godinu. Poslije bi odlazili u provincije
kao vrhovni vojnički i politički upravitelji i tad su se zvali
prokonzuli.
Konjaništvo (equitatus). Od Marija u konjaništvu više ne služe rimski
građani kao konjanici. Umjesto njih služe stranci i to Gali, Hispanci i
Numiđani, ali je ipak na čelu konjaništva Rimljanin. Konjaništvo je
 bilo podijeljeno na odrede (alae), odred na čete (turmae), a jedna
četa u dekurije. Odredima zapovijedaju prefekti; to su ili Rimljani ili
zaslužni ljudi iz onoga naroda od kojega su konjanici. Oni ne nose
rimsko oružje, već svoje, domaće, i lako su naoružani. Konjanik nosi
mač, mali okrugao štit i lako koplje oko kojega je remenje. U remen
bi konjanik uvlačio prste da bi mu zamah prigodom bacanja bio jači.
Ovakvo su koplje konjanici mogli baciti i do 80 m. Konjanici nemaju
stremen, a konji su nepotkovani. Konjaništvo su rimski vojskovođe
obično slali naprijed kao izvidnicu. Ono isto tako redovno progoni
neprijatelja, a u bici nalazi se na objema stranama bojnog reda.
Koplje (pilum), ono legionarskog vojnika dugo je 1,5 m. Vojnik ga baca do
30 m daleko. Na vrhu je sulica od mekana željeza. Kad vojnik udari
kopljem u štit ili u oklop, ono se svija, pa ga neprijatelj ne može za
sebe upotrijebiti, ali mu istovremeno smeta u borbi ili samoobrani.
Zbog toga su redovno neprijatelji u tom slučaju morali odbaciti svoj
štit.
Korak (passus), rimska mjera = 1,48 m; 100 koraka = 148 m; 1000 koraka
= 1,48 km; 5000 koraka = 7,4 km.
Korduba (Corduba), prijestolnica Betičke Hispanije, d. Córdoba.
Korej (Correus), vođa galskog plemena Belovačana.
Korfinij (Corfinium), prijestolnica Pelignjana, d. kod Corfinija.
Korkira (Corcyra), otok u Jonskom moru, d. Krf.
Kornelijev tabor (castra Cornelia), nalazio se na obali rijeke Bagrada u
Africi.
Kornificije, Kvint (Quintus Cornificius), Cezarov kvestor (v.).
Koza (Cosa), grad u Etruriji (Građ. I, 34); grad kod Turija (Građ. III, 22).
Krastin, Gaj (Caius Crastinus), Cezarov dobrovoljac i izvrstan vojnik; v.
Građ. III, 91, 99.
Kremona (Cremona), grad u Transpadanskoj Galiji, d. Cremona.
Kreta (Creta), otok u Sredozemnom moru; v. Građ. III. 4, 5.
Kruna (pinna), rub na širokim zupcima na bedemu ili na ogradi nasipa.
Ograda je vojniku do grudiju.
Kurik (Curicum), otok u Jadranskom moru, d. Krk; v. Građ. III, 10.
Kurikta (Curicta), d. Krk; v. Građ. III, 10.
Kvestor (quaestor), glavni intendant kod legija u taboru. Njega su birali na
godinu dana. Prati namjesnika u provinciju i vodi financijske
poslove. U ratu vodi blagajnu, plaća vojnike i podmiruje druge
novčane izdatke. Koji mu put zapovjednik predaje zapovjedništvo
nad legijom. Vojska ima samo jednoga kvestora.

Labeati (Labeates), ilirsko pleme.

Labijen, Tit Acije (Titu Atius Labienus), Cezarov vojnički legat. Poslije
završetka galskog rata prešao na Pompejevu stranu i ostao uza nj do
smrti; v. Gal. I, 10, 21–22; II, 1, 11, 26; III, 11; IV, 38; V, 8, 11, 23,
24, 37, 46, 47, 53, 56, 57, 58; VI, 5, 7, 8, 33; VII, 3, 4, 56–59, 61–62,
86, 87, 90; VIII, 6, 23, 24, 25, 45, 52. Kao legat Pompejev opisan u
Građ. I, 15; III, 13, 19, 71, 87; Afr. 13, 15–16, 19–21, 24, 29, 33, 38–
40, 49, 50, 61, 65–66, 69–70, 75 i 78.
Laberije Dur, Kvint (Quintus Laberius Durus), Cezarov vojnički tribun.
Lakedemon (Lacedaemon), grad na Peloponezu, poznatiji kao Sparta.
Larisa (Larissa), grad u Tesaliji, d. Larissa.
Legat (legatus), viši časnik. On vodi legiju i pripada senatorskom staležu,
ali se bira prema zapovjednikovoj želji. Nije samostalan u odlukama
i ne može proslaviti trijumf. Ipak im se ta proslava dopuštala potkraj
Rimske Republike. Obično zapovijeda jednom legijom.
Legija (legio), glavna jedinica rimske vojske. Sastojala se od 10 kohorti; l
kohorta = 3 manipula, a manipul = 2 centurije. Legija je zapravo
morala imati 6000 vojnika, ali je u Cezarovo doba taj broj bio od
3000–3600 vojnika i to zato što Cezar prorijeđene legije nije
dopunjavao, nego je stvarao nove. Legija je obično bila razvrstana u
tri bojna reda. U prvoj su se vrsti nalazile četiri kohorte, a u drugoj i
trećoj po tri. U prvoj je bila jezgra legije. Takvi su se izabrani vojnici
nazivali prednjacima (antesignati). Među prvima kohortama najbolja
je prva, a u carsko je doba bila brojem veća od drugih, jer je imala
oko tisuću boraca. Tri manipula čine jednu kohortu te su u redu jedan
blizu drugoga. Zato prva centurija svakoga manipula stoji naprijed, a
iza nje druga. Između kohorti bio je veći prostor, te je u nj mogla
stupiti još jedna kohorta. Treća je vrsta bojnoga reda neka vrst
 rezerve. Legije nemaju zastava, nego samo bojne znakove. Znak za
cijelu legiju jest srebrni orao, poslije zlatni. Pričvršćen je na visokoj
motki. On se nalazi u prvoj kohorti. Nosi ga orlonoša, a njega biraju
centurioni među najboljim borcima. Orlovi se nalaze u taboru blizu
zapovjednikova šatora. To je mjesto sveto. Kohorte i centurije
nemaju vlastitih znakova, ali ih zato imaju manipuli. Obično je to
kolac na vrhu kojeg se nalazi ili šiljak od koplja ili vijenac s kipom
nekoga božanstva. Konjanici i pomoćne čete imaju neku vrstu
zastavica. Obično je to bio komad sukna na prečki. Njom su se davali
znakovi za borbu. Ako zapovjednik misli da treba započeti borbu,
onda on na svom šatoru izvjesi crvenu zastavu, a trubači zatrube da
se krene u borbu. Legionarski vojnici predstavljaju teško pješaštvo.
U Cezarovo doba u legijama većinom službuju siromašniji rimski
građani, a potkraj Republike službuju i slobodnjaci, štoviše, i robovi.
U vrijeme građanskih ratova vojska se za legije novačila po
provincijama među stranim narodima. Novačenje određuje Senat ili
upravitelj provincije, dok samim novačenjem rukovodi vojnički
legat. Novaci prisežu da će biti vjerni; služe 16–20 godina. Godišnja
im je plaća oko 120 denara. Cezar je svojim vojnicima bio
podvostručio plaću, dok su centurioni dobivali dvaput više. Osim
toga, vojskovođa je dijelio darove i dopuštao vojnicima da plijene.
Odlikovanja su se sastojala od metalnih narukvica, ogrlica i vijenaca.
Kad bi cijeli odred odlikovao, onda bi njegov bojni znak dobivao
odličje. Oružje legionarskog vojnika sastojalo se od mača, koplja,
kacige, štita i oklopa. Pod oklopom je rimski vojnik nosio vunenu
košulju, a preko njega kabanicu koju bi zakopčavao na desnom
ramenu. Na nogama nosi čizme. Hrani se pšenicom, rjeđe mesom, a
u oskudici druge hrane grahom. Svakih petnaest dana vojnik bi
dobivao 17 mjerica žita. Sam bi mljeo to žito žrvnjem i onda ispekao
kruh. Isluženi vojnik dobiva novčanu nagradu ili neki skromni
posjed.
Leksovljani (Lexovii), galsko pleme, stanovalo u d. Normadiji.
Lemansko jezero (Lemannus lacus), d. Ženevsko jezero.
Lemon (Lemonum), grad Piktonaca, d. Poitiers.
Lemovičani (Lemovices), stanovnici južnog dijela Galije.
Lenij (Lennium), grad u Luzitaniji.
Lepid, Marko Emilije (Marcus Aemilius Lepidus), poznati trijumvir i
 Cezarov pristaša.
Leptis (Leptis), grad u Africi, d. Lamta.
Lepćani (Leptitani), stanovnici grada Leptisa.
Liburnske lađe (Liburnae naves), lađe nazvane prema imenu ilirskog
plemena u Liburniji u d. Istri.
Liger (Liger), rijeka u Galiji, d. Loire.
Liktori (lictores), državni rimski niži činovnici. Prate visoke državne
predstavnike: diktatora, konzula, pretora i provincijskog namjesnika.
Pred njima nose svežnjeve pruća – fasces – kao znak njihove vlasti.
U svežnju šiba nalazila se sjekira, oznaka da imaju vlast nad životom
i smrću.
Lilibej (Lylibaeum), luka na Siciliji, d. Marsala.
Lis (Lissus), grad u Iliriji, d. Lezhë (Albanija).
Lucerija (Luceria), grad u Apuliji, d. Lucera.
Lukterije (Lucterius), jedan od vođa galskog plemena Kadručana; v. Gal.
VII, 5, 7, 8; VIII, 30, 32, 34, 35, 39. i 44.
Lutecija (Lutetia Parisiorum), grad Parizijaca, d. Pariz.
Luzitanci (Lusitani), narod u Hispaniji.
Luzitanija (Lusitania), dio Onostrane Hispanije, d. Portugal.

Magetobriga (Magetobriga), grad u Galiji.

Malho (Malchus), kralj Nabatejaca.
Makedonija (Macedonia), v. Građ. III, 4, 11, 33, 34, 36, (41), 57, 79, 102;
Al. 42.
Malaka (Malaca), grad u Betici u Hispaniji, d. Málaga.
Mandubracije (Mandubracius), poglavica plemena Britanaca, a sin kralja
Trionobranta; v. Gal. V, 20, 22.
Marije, Gaj (Caius Marius), pobjednik nad Cimbrima i Teutoncima.
Markomani (Marcomanni), germanski narod u području između Rajne,
Majne i Dunava.
Maržani (Marsi), narod u srednjoj Italiji.
Masilija (Massilia), ranije kolonija grčkih Fokejaca Massalía, poznati grad
rimske Provincije (Prekoalpske Galije), d. Marseille; v. Građ. I, 34–
36, 56; II, l, 3, 7, 17. i 21.
Matrona (Matrona), rijeka u Galiji koja je dijelila Gale od Belga, d.
Marna.
Mauretanija (Mauretania), dio Afrike, d. Maroko i Alžir.
Mazaka (Mazaca), grad u Kapadokiji, poslije se zvao Cezareja, d. Kayseri.
Mediomatričani (Mediomatrici), plemena u srednjoj Galiji.
Medobrega (Medobrega), grad u Luzitaniji.
Medobrežani (Medobregenses), stanovnici Medobrege.
Meldi (Meldi), galska plemena.
Menedem (Menedemus), poglavica iz slobodne Makedonije.
Mesana (Messana), d. Messina, grad na Siciliji.
Metiosed (Metiosedum), grad galskog plemena Senonaca, d. Melun.
Metropol (Metropolis), grad u Tesaliji između Gomfa i Farzala.
Minerva (Minerva), rimska inačica grčke božice Atene.
Mitilena (Mytilene), grad na otoku Lezbu.
Mitridat Pergamski (Mithridates Pergameus), posinak Mitridata Velikoga;
v. Al. 26–28, 78.
Mitridat Veliki (Mithridates Magnus Eupator), kralj Ponta; v. Al. 72, 73. i
78.
Mona (Mona), otok između Britanije i Irske, d. Isle of Man.
Morinjani (Morini), plemena na morskoj obali Belgijske Galije.
Moza (Mosa), rijeka u Galiji, d. Meuse.
Munda (Munda), grad u Hispaniji, d. kod Osune.
Municipij (municipium), naselje s građanskim pravom; razlikovali su se
municipia cum suffragio („municipiji s pravom glasa"), koji su stajali
pod vlastitom upravom i čiji su građani smjeli sudjelovati u izborima
u Rimu, i municipia sine suffragio („municipiji bez prava glasa"),
koji su stajali pod nadzorom predstavnika rimske vlasti i čiji su
građani morali služiti u rimskoj vojsci i plaćati poreze, ali nisu imali
 pravo birati niti biti birani.

Nabatejci (Nabataei), pleme u Arabiji.

Narbon (Narbo), grad rimske provincije Galije, d. Narbonne.
Nasip (vallum). Rimska je vojska gradila nasipe od zemlje i kolja. Izvana
bi se nasip obično prekrio isprepletenim lišćem, a pred nasipom je
bio jarak. Vojnici su redovno prema bedemu grada koji su opsjedali
gradili niži nasip, a onda sve viši kako se približavaju gradu. Grade
ga od zemlje, pletera, stupova i jakih priječnica koje povezuju obje
strane nasipa. Na kraju dosiže visinu bedema. Na njemu obično stoje
pomični tornjevi i hitala. Bojne kolibe i zasloni zaštićuju vojnike dok
ga izgrađuju.
Naupakt (Naupactus), grad na Siciliji.
Neapol (Neapolis), grad u Africi.
Nemetocena (Nemetocenna), grad plemena Atrebaćana, d. Arras.
Nervljani (Nervii), najratobornije belgijsko pleme; v. Gal. II, 4, 15, 17, 19,
23, 28, 29, 32; V, 24, 28, 39, 41–42, 46; 48, 56, 58; VI, 2, 3, 29; VII,
75.
Nikopol (Nicopolis), grad u Maloj Armeniji, d. Enderes.
None, v. Kalendar.
Noreja (Noreia), grad Norika ili Tauriska, d. Neumarkt.
Noviodun (Noviodunum), naziv za tri grada u Galiji: grad Eduanaca na
Loiri, d. vjerojatno Nevers; grad Biturižana, d. vjerojatno Neung-sur-
Beuvron; utvrda Svesionjana, d. vjerojatno Pommiers u Departmanu
Aisneu.
Numiđani (Numidae), stanovnici u sjevernoj Africi čija se zemlja zvala
Numidija.

Obukula (Obucula), grd u Betičkoj Hispaniji.

Ocean (Oceanum), Atlantik; v. Gal. I, l; II, 34; III, 7, 9, 13; IV, 10, 29; VI,
31, 33; VII, 4, 75; VIII, 31, 46; Građ. I, 38.
Oktodur (Octodurum), naselje Vragrâ; d. Martigny (Martinach).
Oktogeza (Octogesa), grad u Ovostranoj Hispaniji, d. nedaleko od grada
Mequinenza.
Opije (Oppius), Cezarov vojnički legat; v. Afr. 68.
Orhomen (Orchomenus), grad u srednjoj Heladi, u Beotiji, d. razvaline na
rijeci Kifis.
Orgetoriks (Orgetorix), poglavica Helvećana; v. Gal. I, 2, 3, 4, 9, 26.
Orik (Oricum), grad u Epiru, d. Pashaliman (Albanija)
Oščani (Oscenses), stanovnici grada Oske (Osca), d. Huesca.

Palac (digitus), mjera, odgovara našim 2 cm.

Palefarzal (Palaepharsalus), grad u Tesaliji blizu Farzala, d. Farsa.
Palesta (Palaeste), grad u Epiru.
Parada (Parada), grad u Africi smješten između Tapsa i Utike.
Paretonij, grad i luka u Egiptu.
Parti, narod koji je živio na jugoistoku od Kaspijskoga mora; v. Građ. III,
31, 82.
Partini (Parthini), ilirski narod blizu Dirahija.
Peluzij (Pelusium), pogranična utvrda u donjem Egiptu.
Pergam (Pergamum), prijestolnica Mizije, pokrajine u Maloj Aziji, d.
Bergama.
Petra (Petra), uzvisito gorje kod Dirahija.
Petrej, Marko (Marcus Petreius), Pompejev vojnički legat.
Petrokorani (Petrocorii), plemena u Galiji.
Petrozidije, Lucije (Lucius Petrosidius), rimski orlonoša; v. Gal. V, 37.
Piktonci (Pictones), galska plemena u Galiji.
Pirusti (Pirustae), ilirski narod; v. Gal. V, 1.
Pizaur (Pisaurum), grad u Italiji, d. Pesaro
Placencija (Placentia), grad u Cisalpinskoj Galiji, d. Piacenza.
Pompej, Gnej, nazvan Veliki (Gnaeus Pompeius Magnus; 106–48. pr. n.
e.), rimski vojskovođa, sretno završio više ratova protiv Sertorija (76.
pr. n. e.), Spartaka i Mitridata, pontskog kralja (66. pr. n. e.). Godine
71. pr. n. e. postao je konzul i poslije oženio Cezarovu kćer Juliju.
60. pr. n. e. organizirao s Cezarom i Krasom prvi trijumvirat. Dok je
Cezar ratovao u Galiji, Pompej je boravio u Rimu oslanjajući se u
svojim političkim koncepcijama na Senat, pa su tako počele oštrije
nesuglasice s Cezarom. U građanskom ratu Pompej je izgubio, jer ga
je Cezar pobijedio 48. pr. n. e. kod Farzala u Tesaliji. Zatim je
pobjegao u Egipat u namjeri da organizira novi otpor, ali su ga ubili
na zapovijed Ptolemeja XIII. Pompej je titulu Veliki dobio poslije
završetka ratova s Mitridatom 83. pr. n. e. Njegovi sinovi Gnej i
Sekst nastavili su poslije njegove nagle smrti borbu protiv Cezara, ali
su i oni bili svladani te su u borbama poginuli. Imao je i jednu kćer,
Pompeju. O njemu su pisali antički pisci kao: Plutarh, Dion Kasije,
Apijan, Lukan u epu Farsalija, Ciceron i dr., a u novije doba
Corneille je napisao tragediju u pet činova pod naslovom Pompejeva
smrt.
Pont (Pontus), sjeverni teritorij u Maloj Aziji uz Crno more.
Potin (Pothinus), regent u egipatskom kraljevstvu i podmukli ubojica.
Prefekti (praefecti), zapovjednici pomoćnih četa, konjaništva i
dobrovoljaca. Pripadaju viteškom staležu, a imenuje ih vrhovni
vojskovođa.
Prtljaga (impedimenta). Nju u rimskoj vojsci sačinjavaju šatori, žrvnjevi
za mljevenje žita, ratni strojevi i drugi materijal koji je bio potreban
vojsci. Ona se prenosila ili ju je vukla tegleća marva. Usto je svaki
rimski vojnik iz legije osim oružja obično na maršu nosio još i žita
barem za pola mjeseca i manju prtljagu (sarcinae) u kojoj je bilo
nekoliko kolaca za opkope, pile, lopata, sjekira, košara i posuđe za
kuhanje. Cijelo je breme težilo do 20 kg. Sve je to vojnik nosio na
kolcu preko desnog ramena.
Ptolemaida (Ptolemais), grad u Fenikiji, d. Akko u Izraelu.
Ptolemej (Ptolemaeus) XII, nazvan Aulet, kralj u Egiptu; v. Građ. III, 4,
103, 107, 110, 112; Al. 4, 33.
Ptolemej (Ptolemaeus) XIII, stariji sin spomenutoga (u vrijeme
Aleksandrijskog rata bio je dječak); v. Građ. III, 103, 106, 109, 112;
Al. 23, 25, 27–31, 33.
Puteoli (Puteoli), grad u Kampaniji, d. Pozzuoli.

Rodan (Rhodanus), rijeka, d. Rhône.

Rovka (masculus). To je bila bojna sprava pod kojom su, jer je natkrita
dobrom građom, vojnici napadali na neprijateljske bedeme.
Ruspina (Ruspina), grad u Africi, d. Monastir (Tunis).

Sabis (Sabis), rijeka u belgijskom dijelu Galije, d. Sambre, pritoka Meuse.

Sabura (Saburrai), jedan od zapovjednika numidskog kralja Jube.
Sagunćani (Saguntini), stanovnici Sagunta (Saguntum, d. Sagunto) u
Hispaniji.
Saliji (Sallyes), galsko pleme uz rijeku Durance.
Salona (Salonae), poznati rimski grad, gdje su danas iskopani brojni
značajni spomenici iz poganskog i starokršćanskog vremena, d.
Solin; v. Građ. III, 9; Al. 43.
Salustije, Gaj Krisp (Caius Sallustius Crispus), rimski povjesničar i
Cezarov pristaša; napisao dvije povijesne monografije: Jugurtin rat i
Katilinin rat, dok su se od drugih njegovih djela sačuvali manji
dijelovi. Kao pisac je plastičan i sljedbenik helenskog povjesničara
Tukidida; v. Al. 8, 34, 97.
Sals (Salsum), rijeka u Hispaniji.
Samarobriva (Samarobriva), grad Ambljana u belgijskom dijelu Galije, d.
Amiens.
Sarsura (Sarsura), grad u Africi.
Sazerna, Gaj (Caius Saserna), grlati pristaša Cezarov.
Sazon (Sason), otok u Jadranskom moru, d. Sazan(i).
Segovija (Segovia), grad u Hispaniji, d. Segovia.
Sekvana (Sequana), rijeka u Galiji, d. Seine.
Sestercij (sestercius), rimski sitni novac.
Sikor (Sicoris), pritok Ebra u Hispaniji, d. Segre.
Silik (Silicus), rijeka u Hispaniji, d. Genil.
Sirija (Syria), pokrajina u M. Aziji između Kilikije i Palestine.
Sorikarija (Soricaria), grad u Hispaniji, d. Castro del Rio.
Stopa (pes), rimska mjera za dužinu = 0,295 cm.
Straža (vigiliae). Pred svim vratima nalazi se straža. Redovno je obavlja po
jedna kohorta. U slučaju potrebe straže se pojačavaju. Osim pješaka
na straži je i odred konjanika. Pod nazivom noćne straže
podrazumijevaju se straže od četiri borca, a izmjenjuju se četiri puta.
Prema tome, noć se u vojničkom rimskom životu dijelila na četiri
straže: od 18 do 21 sat, od 21 do 24 sata, od 24 do 3 sata ujutro te od
3 do 6 sati ujutro. Vrijeme trajanja straže mjerilo se klepsidrom,
vodenom ili pješčanom. Trubač je davao trubom znak za promjenu
straže.
Sulčani (Sulcitani), stanovnici Sulka (Sulci, d. Sol) na Sardiniji.

Tabena (Thabena), grad u Numidiji.

Tabenci (Thabenenses), stanovnici Tabene (v.).
Tabor (castra). Rimski su legionarski vojnici obično gradili tabor u obliku
četverokuta, rijetko u obliku trokuta, a još rjeđe u obliku
polumjeseca, tj. srpasto. Obično bi se izabralo mjesto uz obronak
nekog brežuljka. Pazilo se da u blizini bude vode, drva i krme za
tegleću marvu. Taj je posao Cezar povjeravao tribunima i
centurionima kojima su pritom pomagali vojnici uz pomoć tehničara.
Tabor ima četvora vrata. U prednjem dijelu, okrenutom prema
neprijatelju, nalaze se legionarski vojnici, u stražnjem je stan
zapovjednika, dvaju vojničkih legata; tu još stanuju četiri vojnička
tribuna, pet prefekata, zatim pratnja, tjelesna straža i pomoćna
 vojska. U blizini zapovjednikova stana nalazi se žrtvenik, gatalište
(auguratorium) i od busenja sagrađena govornica (suggestus) tribuna
– s koje vrhovni zapovjednik kad je potrebno govori vojnicima.
Vojnici stanuju pod šatorima. Rimski vojnici nikad ne bi prenoćili a
da ne bi sagradili tabor.
Tamez (Tamesis), rijeka u Britaniji, d. Temza.
Taps (Thapsus), grad u Africi, d. razvaline kod Ras Dimasa (Tunis).
Tapsani (Thapsitani), stanovnici Tapsa (v.).
Taracina (Tarracina), grad u Laciju, d. Terracina.
Tarakon (Tarraco), grad u Hispaniji, d. Tarragona.
Tarakonci (Tarraconenses), stanovnici Tarakona.
Tarz (Tarsus), prijestolnica Kilikije, d. Tarsus.
Taurida (Tauris), otok u Jadranskom moru, d. jedan od Paklenih otoka.
Tauroent (Taurois), tvrđava nedaleko od Masilije.
Tegea (Tegea), grad u Africi.
Tehničari. U rimskoj vojsci bili su posebni odredi tehničara. Njihov se
vođa zvao praefectus fabrum, ali su u Cezarovoj vojsci sve poslove
takve vrste obavljali izabrani vojnici.
Tizdra (Thysdra), grad u Africi, d. el-Đem (Tunis).
Toloza (Tolosa), grad u Galiji, d. Toulouse.
Toranj (turris), bojna sprava za napad. Bilo je i nepomičnih tornjeva koje
su vojnici podizali na nasipu oko tabora.
Tral (Tralles), grad u Kariji u Maloj Aziji, d. kod Aydına.
Tribun, vojnički (tribunus militaris), viši rimski časnik. Legija je imala šest
tribuna. Svaki je obavljao službu po dva mjeseca. U početku su ih
imenovali konzuli, dok poslije samo neke imenuju konzuli, a ostale
narod. Cezar je za svoje legije sam izabirao tribune. Uglavnom se
mnogo pazilo na veze, a ne na sposobnost. U Cezara se posebno
istakao tribun Voluzen. Tribuni zapovijedaju manjim odredima.
Turij (Thurii, Thurium), grad u južnoj Italiji, u Tarentskom zaljevu, d.
ruševine istočno od Terranove di Sibari.
Turinum (Thurinum), isto što i Turij (v.).
U

Ukselodun (Uxelodunum), grad Narnućana u Galiji.

Ukub (Ucubis), grad u Hispaniji, d. Lucubi.
Ukubljani (Ucubenses), stanovnici Ukubisa (v.).
Ulija (Ulia), grad u Hispaniji, d. Montemayor.
Ursaon (Ursao), grad u Hispaniji, d. Osuna.
Ursaonjani (Ursaonenses), stanovnici Ursaona (v.).
Useta (Usseta), grad u Africi.
Utičani (Uticenses), stanovnici Utike (v.).
Utika (Utica), grad u Africi na ušću rijeke Bagrada (Međerde), prema
kome je Porcije Katon zbog svoga odrješitog držanja protiv Cezara
dobio naziv Utički.
Uzita (Uzitta), grad u Africi blizu Hadrumeta (v.).

Vaga (Vaga), grad u Africi.

Var (Var), rijeka koja se ulijevala u Sredozemno more nekoliko kilometara
zapadno od Nice, označavala je jugoistočnu među pokrajine
Prekoalpske Galije.
Ventipon (Ventipo), grad u Hispaniji, d. možda Atalaya de Casariche.
Verbigenski kotar (pagus Verbigenus), jedan od četiri helvećanska kotara.
Velaunodun (Vellaunodunum), grad galskog plemena Senonaca; d.
vjerojatno Montargis između Orléansa i Sensa.
Veneti (Veneti), junačko pleme u aremoričkom području.
Vercingetoriks (Vercingetorix), vojskovođa i državnik galskog plemena
Arvernjana. Rodio se krajem 72. pr. n. e., a umro u Rimu 46. pr. n. e.
I njegov je otac bio ugledan vladar, zvao se Celtil (Celtillus). Kad je
Cezar 53. pr. n. e., misleći da je pokorio cijelu Galiju, krenuo u Rim,
Vercingetoriks je s ostalim galskim prvacima organizirao ustanak
gotovo većine galskih plemena. Na narodnom zboru izabran je za
 vrhovnog vojskovođu konfederacije naroda u Galiji. Vercingetoriks
nije odmah stupio u borbu s Cezarom, koji se žurno vratio iz Italije,
nego se povukao u utvrđeni grad Gergoviju. Tu ga je Cezar opsjedao,
ali je morao napustiti grad. Zatim je Vercingetoriks napao Cezara, ali
je u otvorenoj bici izgubio, te se ponovno povukao u grad Aleziju.
Cezar je grad kao i Vercingetoriksa glađu primorao da se predaju. U
jesen 52. pr. n. e. ponosni se Gal ipak predaje. Tako je Cezar svladao
posljednji smišljeni otpor većine Gala. Vercingetoriks je umro u
Rimu u tamnici; v. Gal. VII, 4, 8, 9, 12, 14–21, 28, 31, 33–36, 44, 51,
53, 55, 63, 66, 67, 68, 70, 71, 75, 76, 81–84, i 89.
Vetonci (Vettones), narod u Hispaniji.
Vezoncij (Vesontium), d. Besançon.
Vijena (Vienna), grad galskog plemena Alobrožana, d. Vienne.
Voluzen Kvadrat, Gaj (Caius Volusenus Quadratus), poznati Cezarov
vojnički tribun. Gal. III, 5; IV, 21, 23; VI, 41; VIII, 23, 48; Građ. III,
60.
Vozeg (Vosegum), planina u Galiji; d. Vosges.

Zama (Zama), grad u Numidiji u Africi.

Zela (Zela), grad na Pontu u Farnakovu kraljevstvu, d. Zile.
Zeta (Zeta), grad u Africi.
Zimovnici (castra hiberna), zimski tabor rimske vojske. Umjesto da borave
pod šatorom preko zime, a to je gotovo bilo nemoguće u sjevernim
krajevima, rimski su vojnici gradili drvene kolibe i pokrivali ih
kožom ili slamom. Zimovnici su uvijek bili izvan gradova.
 POGOVOR

GAJ JULIJE CEZAR

Drevna je Cezarova obitelj bila patricijska. U njoj je tijekom

desetljeća nastala legenda da potječe od Enejina sina Jula, a taj je prema
mitologiji bio sin Afrodite (Venere) i Anhiza. Ova se obiteljska tradicija
poslije prenijela na Cezarova posinka Gaja Oktavija, koji se onda prozvao
Julije Cezar Oktavijan. Pod njegovim je utjecajem Vergilije u epu Eneidi
ovjekovječio spomenutu legendu.
Cezar se rodio 13. srpnja 102. (ili 101) pr. n. e. Na oblikovanje
njegova duha osobito je djelovala majka Aurelija, koja se uz Korneliju,
majku braće Grakha, ističe kao uzor rimske majke (usp. Tacit, Dijalog o
govornicima, 28). Vrlo obrazovana, uputila je sina Julija već kao dječaka u
književnost. Budući da je Cezar bio u rodbinskim vezama s Marijem i
Cinom, politički je od mladosti nastupao kao izraziti protivnik oligarhije u
Senatu. Takav je stav zadržao do smrti, premda je potkraj života svojim
diktatorskim postupcima često povrijedio demokratska načela za koja se u
mladosti borio.
Rano je bio izabran za Jupiterova svećenika (flamen dialis), ali ga je
diktator Sula smijenio. Navodi se da je Sula tada rekao da se više Marija
krije u Cezarovoj ličnosti. Godine 82. pr. n. e. Cezar je, da bi izbjegao sve
opasnosti koje su mu prijetile od Sule i njegovih pristaša, otputovao u
Malu Aziju u tabor vojskovođe Minucija Termina, a onda na dvor
Nikomeda III. u Bitiniju; tu je ostao do Suline smrti 78. pr. n. e. Cezar se
istakao kao dobar vojnik prigodom opsade grada Mitilene (80. pr. n. e.),
78. pr. n. e. sudjelovao je u vojničkim operacijama protiv gusara na
Sredozemnom moru.
Zatim se Cezar vratio u Rim, ali je 75. pr. n. e. ponovno otputovao na
otok Rod, gdje se usavršavao u retorici u školi A. Malona. Onda je
sudjelovao u tzv. trećem ratu protiv Mitridata, a 73. pr. n. e. kooptiran je u
kolegij pontifika. Od 70. pr. n. e. s ostalim pristašama demokratske stranke
živo nastoji oko ukidanja Sulinih reformi, a posebno se bori da opet
uspostavi ograničena prava pučkih tribuna. Godine 68. pr. n. e. postaje
kvestor u Hispaniji. Za to vrijeme zauzima se da Gali u Transpadanskoj
Galiji dobiju rimsko građansko pravo.
Kad je 67. pr. n. e. potpomogao Gabinijev prijedlog prema kome su
Pompeju dane izvanredne ovlasti u borbi protiv gusara i kralja Mitridata na
Pontu, stupio je u prisnije veze s Pompejem. Kao kurulski edil 65. pr. n. e.
u želji da pridobije mase u Rimu priređuje raskošne igre, ali zbog toga
upada u dugove. Inače je Cezar živio kao i svi njegovi bogati vršnjaci;
slovio je u Rimu kao arbiter elegantiarum. Bio je pametan, lijep i izvrstan
kao govornik, te je zbog svih tih svojih značajki postao idol rimskih masa.
U to se vrijeme pomoću svoga klijenta Rula zalagao za novi agrarni zakon;
tad se kao njegov politički protivnik javlja govornik Ciceron, iako je on
često nastojao da se Cezar i Pompej pomire i izglade svoje nesuglasice.
Godine 63. pr. n. e. postao je vrhovni svećenik (pontifex maximus), a
sljedeće godine pretor. Tad je simpatizirao Katilininu politiku i nastojao
urotnike spasiti od smrti, ali u tome nije uspio (Usp. Salustije, Katilinin rat,
gl. 51). Iz Rima je 61. pr. n. e. otišao kao propretor u Hispaniju s trima
legijama. U toj je zemlji s uspjehom proveo pacifikaciju i pritom se
obogatio, jer mu je novac bio potreban ponajprije da isplati stare dugove, a
onda i za političku agitaciju.
Kad se vratio u Rim, postao je 59. pr. n. e. konzul. Stupio je u
rodbinske veze s Pompejem kad je ovaj oženio njegovu kćer Juliju. Iste se
godine i Cezar po četvrti put oženio s Kalpurnijom, kćeri Kalpurnija
Pizona. U svojoj sve življoj političkoj aktivnosti Cezar je 61. pr. n. e. s
Pompejem i Krasom organizirao podjelu vlasti u rimskoj državi, te je
stvoren tzv. prvi trijumvirat. Najogorčeniji je njihov neprijatelj bio Porcije
Katon.
Poslije odslužene konzulske službe Cezar je na prijedlog Lucija
Vatinija dobio na pet godina na upravu Cisalpinsku i Narbonsku Galiju kao
i Ilirik. Senat mu je dodijelio tri legije. Zatim Cezar odlazi u Galiju i
započinje krvavu pacifikaciju Galije od 58–52. pr. n. e. U to je vrijeme pod
rimskom vlašću bila galska provincija preko Alpa, poslije nazvana
Narbonska Galija (Gallia Narbonensis), a prostirala se do Pireneja, dok je
veći dio prekoalpske Galije pripadao nezavisnim galskim narodima i
plemenima. Tih državnih skupina, većinom na plemenskoj osnovi, bilo je
gotovo šezdeset, a stanovnika oko deset milijuna, premda neki povjesničari
drže da je broj žitelja bio veći. Za vrijeme od šest godina Cezar je kao
strateg i diplomat ognjem i mačem ugušio slobodnjačke težnje naroda i
plemena u Galiji, te taj teritorij pridružio rimskoj državi. Prvi je put
vojnički intervenirao kad su Heduanci kao saveznici i prijatelji rimskoga
naroda zatražili od njega pomoć protiv invazije Helvećana, koji su se htjeli
iseliti zbog pritiska germanskog vojskovođe Ariovista i njegove želje da
zauzme plodne galske predjele. Ovdje treba istaknuti da je veliki dio vojnih
provala Germana i nekih galskih plemena prouzrokovala potreba za
plodnim njivama.
Cezar je najprije porazio Helvećane (58. pr. n. e.), a onda iste godine
germanskog vojskovođu Ariovista. Sljedeće je godine Cezar podjarmio
sjevernu Galiju te narode Belge i Nervljane. Godine 56. pr. n. e. Cezaru se
činilo da je konačno pokorena cijela Galija, te se u Luki sastaje s
Pompejem da bi obnovio povlastice prvog trijumvirata. Tad je Cezaru
produžen mandat za upravu Galije u trajanju od pet godina. Sad je Cezar
krenuo protiv Veneta koji su stanovali na obalama Atlantskog oceana i
zatim organizirao jednu ekspediciju (55. i 54. pr. n. e.) preko Rajne kao i
dva uzastopna prijelaza u Britaniju, ali bez osobita uspjeha.
Poslije smrti Krasa koji je poginuo na Istoku u borbi protiv Parta, te
pošto je umrla Pompejeva supruga Julija, Cezarova kći, Pompej se sve više
počeo udaljavati od Cezara; nesuglasice su iz dana u dan postajale sve
veće, gotovo neizgladive, a osobito onda kad je Pompej poslao svoje legate
u Hispaniju, a sam ostao u Rimu. Senat ga je pomagao i 52. pr. n. e. dao
mu sve ovlasti. Tad je Pompej potpuno prekinuo s Cezarom. Počela je
politička borba na život i smrt, pogotovo što su Cezarove ovlasti imale
prestati 49. pr. n. e.
U međuvremenu 52. pr. n. e. organizirao je Vercingetoriks opći
ustanak u Galiji. On je bio poglavica plemena Avernjana. Cezar ga je kod
Alezije glađu primorao na predaju. Tako je 51. pr. n. e. pokorena cijela
Galija. Cezar je svim državicama nametnuo danak, ali je zahtijevao
određene kontigente vojnika, osobito konjanika i pomoćnih četa za
obračun s Pompejem. Kad je Cezar odbio da raspusti svoju vojsku i da se
prema zaključcima Senata odrekne svojih ovlasti (imperium), proglasili su
ga neprijateljem domovine. To je ustvari bio početak građanskog rata ili,
bolje, vojničko-političkog obračuna, s jedne strane Cezara i njegovih
pristaša, te Pompeja i Senata.
Cezar je vrlo odlučno sa svojim legijama prešao Alpe, spustio se u
Padsku ravnicu i dopro do predjela oko rječice Rubikon. Poslije legendarne
izreke: Kocka je bačena! Cezar je za dva mjeseca zauzeo gornju Italiju i
primorao svoje političke protivnike da bježe prema Rimu. Zbog toga je
Pompej početkom 49. pr. n. e. napustio Rim, krenuo u predjele oko
Dirahija (današnji Drač) i počeo spremati smišljeni otpor. Dotle je Cezar
vodio borbe u Hispaniji, a kad su tamo kapitulirali njegovi protivnici,
odlučio je da se vrati u Rim. Na povratku je Cezar zauzeo Masiliju
(današnji Marseille) i 6. studenoga 49. pr. n. e. preplovio Jadran i započeo
opsadu Dirahija. Pompej se ipak othrvao. Odlučna se bitka odigrala u
Tesaliji kod Farzala 9. kolovoza 48. pr. n. e. u kojoj je bila uništena
Pompejeva vojska. Pompej je morao bježati, ali kad se sklonio u Egipat,
ubili su ga plaćenici kralja Ptolemeja XIII. U Rimu su Cezara imenovali za
diktatora na razdoblje od jedne godine. Cezar je Egipat predao na
upravljanje kraljici Kleopatri VII. Zatim prelazi u Malu Aziju, pacificira
Istok poslije pobjede nad kraljem Farnakom kod Zele, te Senat i prijatelja
Amincija obavješćuje poznatim kratkim izvješćem: Dođoh, vidjeh,
pobijedih! (Veni, vidi, vici!). Kad se vratio u Rim, Senat ga je imenovao
diktatorom, a konzulat mu odredio za razdoblje od pet godina. U travnju
46. pr. n. e. svladao je Pompejeve pristaše kod Tapsa u Africi, a poslije
toga kod Munde u Hispaniji. Pobjeda kod Tapsa ponukala je Senat da ga
imenuje diktatorom za deset godina, ali kad je i u Hispaniji Cezar slomio
posljednje ostatke pompejevaca, Senat ga je proglasio doživotnim
diktatorom s naslovom imperatora i vrhovnog svećenika. Tako je Cezar
svu vlast u državi preuzeo u svoje ruke, te počeo smišljati organizaciju
monarhije. Početkom 44. pr. n. e. njegov legat i prisni prijatelj Marko
Antonije predlaže da mu Senat podari dijadem, ali je Cezar to odbio. On je,
zauzet neprestanim ratovima, uglavnom proboravio u Rimu samo petnaest
mjeseci, ali je za to vrijeme nastojao oko reforme italskih gradova, brinuo
se za opskrbu žitom siromašnih građana, osnivao je kolonije (Kartaga,
Korint), da bi se na taj način pomoglo rimskom plebsu. Zatim je nastojao
da u Senat uđu ugledni stanovnici rimskih provincija i da se dade
građansko, ali samo tzv. latinsko pravo stanovnicima u Hispaniji i na
Siciliji. Posebno je tražio da se povećaju povlastice slobodnih gradova, tzv.
municipija. Osim toga, ponukao je astronoma Sozigena da reformira rimski
kalendar, a polihistora Terencija Varona da organizira veliku javnu
biblioteku u Rimu. Poznato je da je Cezar utemeljio i prve novine, a njih
antički pisci vrlo različito nazivaju: acta diurna, acta publica, commentarii
diurni i sl. Sadržaj je tih novina bio raznovrstan; u njima su se objavljivale
vijesti s Cezarova dvora, njegove naredbe, senatske odluke i ostale novosti
iz Rima i rimskih provincija.
Cezarovu je političku i vojničku karijeru prekinula nagla smrt, jer je
na martovske ide (15. ožujka 44. pr. n. e.) pao kao žrtva urote u kojoj su
sudjelovali i njegovi prijatelji i politički protivnici.
U Cezarovu se značaju zrcale neke osebujne značajke, kao
sposobnost za vladanje, snalažljivost, urođena diplomatska vještina,
energičnost u ostvarivanju planova i smišljena brzina u stvaranju odluka.
Po naravi je bio blag, rado je opraštao svojim protivnicima, a u nastupu se
isticao posebnom sugestivnošću. Uglavnom sve te značajke više ili manje
podvlače njegovi antički biografi kao Svetonije142, Plutarh143, Apijan144,
Dion Kasije, te pjesnik Lukan u svome epu Farsalija, car Julijan145, pa sve
do novih vremena one se očituju u tragedijama Shakespearea146 i
Voltairea147, u drami B. Shawa148 i u romansiranoj biografiji Jelušića149, te
u romanu Thorntona Wildera150.
Povjesničari su raznoliko ocijenili Cezarov politički i vojnički rad.
Mommsen u Cezaru vidi liberalnog despota151, Napoleon III.152 sposobna i
neustrašiva stratega koji je isto tako hladnokrvno pisao kao što je udarao
mačem, dok ga noviji povjesničari i izdavači njegovih djela ocjenjuju kao
čovjeka čije je političko djelo gotovo u cjelini izazvalo nove borbe u Rimu,
iako je u neku ruku anticipiralo buduće akcije Oktavijana Augusta153.
Slično ga ocjenjuju i G. Ferrero 154 i J. Carcopino155, te L. Canali156.
Cezar je počeo pisati već kao mladić. Plinije spominje da je pisao
ljubavne pjesme. Još je napisao epilion Pohvale Heraklu i tragediju Edip.
Poslije je opisao svoje impresije s puta po tadašnjoj Hispaniji u poemi
Putovanje, a onda je pisao različite govore, većinom političkog sadržaja,
bavio se gramatičkim problemima. O tim je pitanjima pisao u djelu O
analogiji. Književni su povjesničari sačuvali spomen o njegovim djelima
Zvijezde, Mudre izreke i o spisu Antikaton, te o brojnim pismima, ali od
svega što smo spomenuli danas imamo nekoliko fragmenata. U njegovu se
zborniku nalazi kao Opus Caesarianum pet povijesnih djela koja su
sačuvana, a to su:
1) Zapisi o galskom ratu (osam knjiga)
2) Zapisi o građanskom ratu (tri knjige)
3) Aleksandrijski rat
4) Afrički rat
5) Hispanski rat
Prvo i drugo djelo koje smo citirali Cezar je zaista napisao, dok za
ostale tri monografije možemo nagađati da su njegove ili da su ih napisali
njegovi časnici koji su iz neposredne blizine mogli točno pratiti njegove
strateške zamisli i ostvarenja. Te su monografije i stilski slabije od
autentičnih Cezarovih povijesnih djela kao što su Zapisi o galskom ratu i
Zapisi o građanskom ratu, ali je velika njihova povijesna vrijednost,
premda čitatelj i pažljiv povjesničar u njima nalazi oprezno izraženu
političku tendenciju, i mnoge proturječnosti. Pogotovo ako prihvatimo da
je Cezar u svim svojim akcijama postupao onako kako piše u Zapisima o
galskom ratu (II, 28): "... pobjednici su tako moćni da nitko ne može
obraniti pobijeđene", a to je u proturječju s onim što veli u istom
spomenutom djelu (III, 10): "Svi ljudi po svojoj prirodi čeznu za slobodom
i mrze ropstvo."
Treba spomenuti da je osmu knjigu u Zapisima o galskom ratu
napisao Cezarov stožerni časnik Aulo Hircije. Neki su njemu pripisivali i
povijesnu monografiju Aleksandrijski rat, ali se to ne može prihvatiti, jer u
to vrijeme Hircije više nije bio na životu. Drugi su ta djela pripisivali
Opiju, ali ni on nije sudjelovao u tim vojnama, jer prema tekstu u tim
povijesnim monografijama vidimo da ih je pisao časnik koji je u njima
sudjelovao. Monografija Hispanski rat zadaje najviše glavobolje i
povjesničarima i prevoditeljima, jer je prepuna lakuna, događaji su katkad
nepovezani i značajke pojedinih likova površne, ali u cjelini predstavlja
dobar povijesni doprinos za zaokruživanje povijesnih događaja u kojima je
Cezar sudjelovao157. Uostalom, sumnju u autentičnost monografija o
pojedinim ratovima prvi je iznio rimski povjesničar Svetonije158. Može se
reći da je Hircijeva dopuna Zapisa o galskom ratu, tj. osam knjiga, pisana
dobro za razliku od drugih monografija.
Zapisi o galskom ratu nastali su iz Cezarovih izvještaja Senatu;
uostalom takve izvještaje spominje sam Cezar (v. II, IV i VII) – za njih
Hircije na početku osme knjige veli da ih je Cezar žurno napisao prije
svoga sukoba s Pompejem. Glavni je Cezarov cilj bio, kad je pisao
spomenute zapise o galskom i građanskom ratu, da obrani svoje postupke
pred svojim političkim protivnicima, među kojima je na prvom mjestu bio i
sam Senat. U drugom se redu javlja njegova spisateljska i to urođena
sklonost. Već smo istaknuli da ni u jednom ni u drugom djelu nije uvijek
na visini povijesna vjerodostojnost. Augustov prijatelj Asinije Polion
napadao je Cezara zbog njegove neiskrenosti. Ipak jedno i drugo
predstavljaju i očituju svjesnost pisca i vojskovođe o dovršenim
pothvatima. Cezar dokazuje da je realan političar, često beskrupulozan, a
katkada, iako je bio blag u postupcima, uočavamo tipični rimski cinizam u
odnosu prema porobljenim narodima. Njegova se diplomatska sposobnost
prečesto udružuje s njegovim darom predviđanja.
Da bi uvjerljivije djelovao na svoje čitatelje, Cezar je oba djela
napisao u trećem licu. Prema tome načelu, i druge osobe u Zapisima
govore većinom na isti način. S jedne strane to je bila Cezarova težnja za
objektivnošću, a s druge je izvorna zamisao da se i u mogućoj
autobiografskoj neobjektivnosti bude objektivan koliko se više može. Neki
misle da je on svoje Zapise napisao bez nekih literarnih pretenzija, ali to
nije točno, ako uočimo odlike Cezarova stila, pogotovo kad znamo da ih je
napisao obrazovan državnik i čovjek koji je od rane mladosti bio vješt
peru.
U Zapisima o galskom ratu ima i nedostataka, jer, osim u šestoj
knjizi (11–28), nedostaju podaci o etnologiji drugih naroda. Osim toga, u
povijesnom nizanju pojedinih događaja često nedostaje povezanost. Možda
je tome bila uzrokom Cezarova žurba, a možda hotimična namjera da se
tako izrazi. Vjerojatno je Cezar vodio računa da ta djela učini pristupačnim
i laiku u pogledu strategije. Cezarov je jezik lapidaran, jasan, nema figura,
ali je ipak dramatičan kad opisuje poneke scene iz rata. Za Zapise iz
građanskog rata već je Svetonije159 rekao da ih je Cezar napisao stilski
nemarno i neuvjerljivo. Taj je sud ipak pretjeran, kako uvjerljivo pokazuje
u svojoj studiji Canali160. Možemo razumjeti i Cezarovu prividnu
površnost, ako znamo da je uvijek bio u pokretu, te nije imao vremena za
konačno redigiranje svojih djela. Ipak je jasnoća u pisanju uz sažetost
glavna karakteristika jednog i drugoga djela. To nam svjedoče izvrsni
stilisti kao što su bili Ciceron i Kvintilijan. Prvi za Cezara kao pisca piše
ovo: Cezar je polazeći od načela analogije zamijenio nemaran i iskvaren
jezik čistim i sočnim. On je ovako izabranom latinskom jezičnom izrazu, za
koji se mora zanimati svaki slobodni rimski građanin, ako i nije retor, znao
dodati ne samo blistave govorničke ukrase nego ga je znao istaknuti onako
kao što slikar dobre slike stavlja pred gledatelje na dobro osvijetljeno
mjesto. Budući da je Cezar i u ovom pogledu sve druge pisce nadmašio, on
je prema mome mišljenju pisac koji nema premca. Njegov je način u
retoričkim djelima veličanstven i u neku ruku otmjen; on se po glasu i
pokretima kao govornik odlikuje među drugima, a sve to dopunjuje
njegova pojava.
Kvintilijan mu isto tako priznaje velike zasluge za razvoj rimskoga
govorništva. On ukratko ovo kaže: (...) među druge značajke treba dodati
Cezarovu izvanrednu eleganciju u jezičnom izražavanju (...). Ciceron se
osvrće i na njegove Zapise, kad piše: Cezar je napisao dobro djelo Zapisi o
ratovima koje je vodio, a oni su jednostavni i ugodni za čitanje, jer je iz
njih izbacio svaki govornički ukras onako isto kao što se skida haljina da
bi se vidjela gola ljepota samoga tijela. Ipak, kad je nastojao da budućim
povjesničarima pripremi gotovu građu, na neki je način omogućio da se
njegova djela dopunjuju ili dotjeruju. Pametni su ljudi zbog toga izgubili
smisao za pisanje poslije njega. Zaista, u povijesnom djelu ništa nije tako
ugodno kao što je jednostavna i jasna kratkoća.
Ostale tri monografije dopunjuju Zapise, zapravo osvjetljuju
Cezarovu osobnost uvjerljivije negoli ono što su o njemu pisali neki antički
pisci. Osim nekih nedostataka u povijesnoj monografiji Hispanski rat, one
se druge dvije monografije čitaju vrlo tečno, jer su ispunjene osebujnom
dramatikom koja svojom tragičnom jednostavnošću unosi posebno svjetlo
u zbivanja Cezarova vremena i ujedno osvjetljuje njegov lik.
Cijeli Cezarov opus, autentičan i sporan, čitatelja uvodi u značajno
povijesno razdoblje I. st. pr. n. e. U toj se epohi, zahvaljujući njegovu
djelu, mogu sagledati brojni događaji, politički i vojnički, a pozornica im je
teritorij zemalja ondašnjeg antičkog svijeta. Zato se pred čitateljem redaju
velike i male scene, krvave i katkada nerazumljive zbog ljudskih
shvaćanja, ali u tim scenama kao glavno lice u drami iskrsava Cezarova
ličnost sa svim svojim vrlinama i manama. On tragično završava, pa
njegovi nastavljači u povijesnim monografijama žele to opravdati
isticanjem uloge božice Sreće (Fortune), za koju vele "da najviše može u
ratovima", dok zaboravljaju sve ostale činjenice koje su u heraklitovskom
povijesnom razvoju djelovale da se Cezar podigao na visoku razinu, a onda
je, jer nije odmjerio vlastite snage, pao kao orao kome, premda leti visoko,
uvijek prijeti lovčeva strijela i zavist zlobnika. On je, zaista opijen slavom i
uspjesima, zaboravio na sredinu u kojoj je živio i na ideale svoje mladosti,
te je u povijesnom spletu neraspletenih događaja ostavio svoje zamisli
neostvarene. Mi ga danas možemo bolje ocijeniti iz naše povijesne
perspektive, kad podrobno poznajemo njegov politički i vojnički rad, a i
kritičkije ulazimo u njegova povijesna djela. Ipak, svakome pojedinom
čitatelju čitanje izvornih djela jednoga pisca kakav je bio Cezar u svakom
pogledu omogućuje da i s manjim poznavanjem povijesnih zbivanja uđe u
sferu stvarnosti zbivanja i zagonetke života, u kojoj je Cezar kao čovjek
odigrao vlastitu ulogu.
TON SMERDEL
 BIBLIOGRAFIJA

1) Meusel, H., Commentarii de bello Galico et comentarii de bello civili,

kritičko izdanje s komentarom, Berlin 1896–1913–20.

2) Klotz, Opera Caesaris (s monografijama: Aleksandrijski, Afrički i

Hispanski rat), Leipzig (izd. Teubner), 1927; i drugo izd. u redakciji O.
Seela iz 1961. Osim toga, iskoristio sam izdanje: a) H. Kleista, Bellum
Gallicum, tekst i komentar, Leipzig, 1930. i Bellum civile u red. G. Th.
Paula, Leipzig 1893, te još izd. E. Hoffmanna, C. Julii Caesaris
Commentarii cum supplementis A. Hirtii et aliorum, III. izd., Beč, 1888.
Pri prevođenju upotrebljavao sam Eichertov Worterbuch zu dem
Gallischen u. uber Bürgerkrieg, Hannover, 1891. (10. izd.).

Ostalu literaturu koja se odnosi na Cezarovo djelo čitatelj će naći

navedenu u mom eseju o životu i književnom radu samoga Cezara.
Najpotrebniji komentar usredotočen je u Tumaču. Za bolje razumijevanje
Cezarova teksta dodao sam poslije svakoga njegova djela kratke napomene
s oznakom poglavlja na koje se odnose, dok je ostalo protumačeno u
Tumaču.
 Kazalo

1
M. Mesala i M. Pizon bili su konzuli 61. pr. n. e.
2
L. Pizon i A. Gabinije bili su konzuli 58. pr. n. e.
3
Prema Cezarovu kalendaru Helvećani su se sakupili na Rodanu 16. travnja.
4
Helvećani su se 101. pr. n. e. bili udružili s Cimbrima i porazili L. Kasija
Longina. Kasije je poginuo u bici, dok je njegova vojska morala proći "kroz
jaram". Jaram je bio napravljen od triju kopalja; dva bi se zabola u zemlju i
spojila s trećim. Pobjeđena je vojska morala u znak poniženja proći kroz taj
jaram.
5
Opkopi pred nasipom su branici. Obično se grade u četverokutu. Cezar ih je
podigao na onim stranama rijeke Rodana gdje je držao da bi neprijatelji mogli
provaliti preko nasipa.
6
Cezar je unovčio Jedanaestu i Dvanaestu legiju dok su oko Akvileje zimovale
Sedma, Osma i Deveta legija. Deseta se već nalazila preko Alpa.
7
Helvećani su krenuli na sjeverozapad u dolinu rijeke Ligera.
8
Vergobret = keltska riječ, kovanica, znači vladara koji sudi.
9
Cezar je obično marširao otprilike 5000–6000 koraka iza neprijatelja.
10
Otvoren bok znači s desne strane, jer je rimski vojnik u lijevoj ruci nosio štit.
11
Cezar se za to pobrinuo te je Senat 59. pr. n. e. Ariovista prozvao "kraljem i
prijateljem rimskog naroda".
12
Cimbri i Teutonci provaljivali su od 113–101. pr. n. e. Marije je porazio
Teutonce kod Akve Sekstije 102. pr. n. e., dok je Cimbre potukao s Kvintulom
kod Vercele 101. pr. n. e.
13
Ustanci su robova bili od 73–71. pr. n. e. Njihov je vođa bio hrabri Spartak.
14
Centurioni prvoga reda jesu desetorica koji su zapovijedali kohortama.
15
Fabije Maksim 121. pr. n. e. pobijedio je sjedinjena plemena Arvernjana i
Rutenaca na onom mjestu gdje Isar utječe u Rodan.
16
Valerije Flak bio je provincijski upravitelj u Galiji 83. pr. n. e.
17
Ovostrana Galija jest Galija s ove strane Alpa, uglavnom gornja Italija.
Provincijski su namjesnici zimi obavljali sudske poslove, jer se tad rijetko
kada ratovalo.
18
Cezar je unovačio Trinaestu i Četrnaestu legiju; tako je imao 8 legija.
19
Vojska može na maršu biti razvrstana na više načina. Obično maršira legija iza
legije, a odmah iza legije sva njena prtljaga. Konjaništvo jaše naprijed ili na
bokovima legija, a kad zaprijeti navala, onda i s leđa. Ako je neprijatelj u
blizini, onda se više legija spremi za borbu. I one zatim krenu naprijed, dok za
njima ide prtljaga. Vojnici s oba boka čuvaju prtljagu, da ne navale
neprijateljski konjanici ili lako naoružani pješaci. U tom bi slučaju vojska
marširala naprijed u obliku četverokuta, da bi se branila i tada kad bi bila
opkoljena na sve četiri strane. Osim toga, vojska može marširati i u bojnom
redu, ali to biva onda kad je neprijatelj sasvim blizu ili kad se očekuje juriš.
20
Deseta je legija bila na lijevom krilu. Druga strana označuje desno krilo.
21
Legije su bile ovako razvrstane: Sedma i Dvanaesta bile su na desnom krilu,
Osma i Jedanaesta u sredini, Deveta i Deseta na lijevom krilu. Lijevo je krilo
bilo napustilo svoj položaj i onda prešlo rijeku, dok je sredina navalila na
Viromanduance. Zatim su navalili Nervljani.
22
Kad bi se država našla u opasnosti, Senat bi odredio da se bogovima prinesu
žrtve da bi odvratili nesreću od grada Rima. Ukoliko bi s ratišta stigla radosna
vijest o pobjedi, narod bi svetkovanjem i zahvalnicama slavio više dana
pobjedu. Obično je slavlje trajalo 8–9 dana. Tako npr. kad je Pompej porazio
Mitridata, narod je u Rimu slavio pobjedu 17 dana.
23
Dvije su kohorte bile krenule u zemlju Nantuaćana.
24
Zatvoreno more naziv je za Sredozemno more.
25
God. 78. pr. n. e. pobijedio je Hirtulej, Sertorijev kvestor, namjesnik Onostrane
Galije L. Malija. Sertorije je vodio rat s Rimom od 80–72. pr. n. e. Bio je
dobar strateg.
26
Najudaljeniji narodi = narodi u Pirenejima.
27
Pod riječima strašniji rat Cezar podrazumijeva svoj strah da se ne bi udružili
Gali i Germani.
28
Ne zna se točno gdje je Cezar bio podigao most. Neki misle da je to bilo južno
od Bonna, dok drugi drže da je to bilo u samom Bonnu ili Andernachu.
29
Vjerojatno je Cezar prelazio u Britaniju iz Boulogne-sur-Mer, dok su se one
druge teretne lađe, njih 18 na broju, nalazile u luci Ambleteuse.
30
Cezar je pristao kod Dovera.
31
Pod riječima povoljan vjetar misli se da je zapuhao zapadnjak, dok je struja u
kanalu krenula na istok. Tako se Cezar oko dva i pol sata vozio sjeveroistočno
oko Southforelanda i pristao između Wamercastlea i Dealea.
32
Britanci kao i Veneti nisu imali na velikim lađama vesla.
33
"Pa kad su ipak spustili sidra" znači kad su se usidrili.
34
Astronomi računaju da je 53. pr. n. e. posljednji put prije jesenskog ekvinocija
bio uštap 30/31. kolovoza. Prema tome, Cezar je stigao u Britaniju 27.
kolovoza i to se računa prema njegovu kalendaru, koji je ispravio astronom
Sozigen.
35
Cezar je imao sa sobom dvije legije: Sedmu i Desetu. Na svakim je vratima
držala stražu po jedna kohorta. S tim je kohortama Cezar pohitao u pomoć
Sedmoj legiji. Zapovjedio je da druge dvije kohorte ostanu na straži, tj. po pola
kohorte pred svakim vratima. U taboru su bile ostale još četiri kohorte; njima
je naredio da se naoružaju, a onda da krenu za njim.
36
Domicije i Apije Klaudije bili su konzuli 54. pr. n. e.
37
Ilirik je kao područje pripadao gornjoj Italiji.
38
Itijska luka jest Boulogne-sur-Mer.
39
Cezar je ostavio u itijskoj luci malo vojske, da bi čuvala i branila lađe kad se
one budu sakupile u toj luci.
40
Cezar je sazivao skupštine i na njima Galima određivao koliko će pomoćnih
četa dati pojedina država. Budući da pleme Treveraca nije dolazilo na
skupštine, Cezar je mislio da su neprijateljski prema njemu raspoloženi.
41
Brodovi su najprije krenuli na jugozapad, ali su tad ušli u struju koja ih je
odnijela na sjeveroistok. Tek je poslije struja krenula na jugozapad.
42
U Britaniji nailazimo na plemena Atrebaćana i Belgâ.
43
Cezar je uvidio kakva je njihova nakana, tj. da ne misle stupiti u odlučnu borbu.
44
Labijen ih je gradio poslije Cezarova odlaska u Britaniju.
45
U veoma dugoj povorci, jer je prtljaga išla iza svake pojedine legije.
46
Ciceronov je zimovnik bio na jugu od današnjeg Bruxellesa.
47
Šakom su grabili zemlju i nosili je u kabanici.
48
Goruće strijele tako su pravili da bi oko strijela namotali upaljive tvari, onda bi
ih zapalili i bacali na protivnika.
49
Četa prethodnica Krasovi su vojnici.
50
Remljani su ostali Cezaru vjerni i onda kad se čitava Galija protiv njega
pobunila. V. II, 3–5. i VII, 63.
51
Karnućani su ubili Tazgecija, v. V, 25.
52
Pompej je bio dobio na šest godina upravu u Hispaniji, ali osobno nije stupio na
dužnost, nego je tamo poslao Afranija i Petreja da upravljaju provincijom, dok
 je sam ostao u Rimu. On prema uredbama u tadašnjoj Rimskoj Republici nije
smio boraviti u glavnom gradu, jer je imao kao prokonzul zapovjedničku vlast.
God. 55. pr. n. e. Senat je dopustio Pompeju i Krasu da novače vojnike u bilo
kojem kraju države. Zato je Pompej mogao novačiti i u gornjoj Italiji koja je u
to doba pripadala Cezaru. Pompej je Cezaru predao jednu legiju a da zato nije
tražio dopuštenje od Senata.
53
Prisegu bi izgovarao samo jedan vojnik u svakoj pojedinoj legiji. Dotle bi ostali
vojnici istupali iz bojnog reda prisezali riječima: – To isto vrijedi za mene!
(idem in me!).
54
Kavarin je bio bijesan što ga je narod otjerao. Svi su ga mrzili jer je bio
Cezarova povjerljiva osoba; možda je zbog toga bio okrutan i krut.

55
Ovoga je puta Cezar izgrađivao most dalje prema jugu, a bliže današnjem
Koblenzu.
56
Merkur(ije) je keltski bog Teutates, Mars je Hesus a Jupiter Taranis.
57
Dis, podzemno božanstvo, u Helena i Rimljana zvao se Pluton. Kelti su brojali
dane od zapada sunca jer su kao i Heleni računali vrijeme prema mjesecu, a ne
prema suncu.
58
Eratosten se rodio u Kireni 272. pr. n. e., a umro u Aleksandriji 192. pr. n. e.
Bio je poznat kao gramatičar, astronom, matematik i geograf.
59
Stablo tisa (texus baccata) u svojim bobicama ima otrova.
60
Ciceron je od izliječenih vojnika koji su pripadali raznim legijama organizirao
posebne odrede.
61
Trgovci su išli za vojskom da kupuju plijen ili da trguju na drugi način. Živjeli
su pod posebnim šatorima izvan tabora kod njegovih stražnjih vrata.
62
Smaknuo ga je prema običaju predaka, to znači da je naredio da ga svežu o
stup, a onda išibaju do smrti te da mu mrtvu odsijeku glavu.
63
Milon se dnevno sukobljavao s Klodijem po rimskim ulicama. 25. siječnja 52.
pr. n. e. Milonovi su pratioci ubili Klodija na Apijevoj cesti blizu Bovila. Onda
su Klodijevo tijelo prenijeli u Rim. Pučki su tribuni nagovorili narod da odnese
Klodijevu lešinu na forum i da je tu spali. Sve su više bili učestali neredi. Na
kraju, Senat je 25. veljače 52. pr. n. e. imenovao Pompeja koji se s vojskom
nalazio pred Rimom za konzula bez kolege. On je uspostavio red.
64
Prema senatskoj odluci novačio je i Cezar, a te je novake onda slao u Galiju kao
dopunu drugim legijama.
65
Mladi (iuniores) jesu naraštaji ljudi od 17–46 godina.
66
Nasip je prema gradu sve više odmicao. Na njemu su iskrsavali tornjevi, pa
ukoliko je nasip bio viši, utoliko su i oni nadvisili grad.
67
Pri opsjedanju kopali su se rovovi do pod gradske bedeme, da bi ih podrovali.
Ipak, da ih rovovi ne bi zatrpali, poduprli bi odozdo stupovima. Kad bi završili
radove, zapalili bi stupove, a onda bi se bedem srušio sam od sebe. Da se od
toga obrane, građani su niz bedeme vješali kotlove, štitove i tanke pločice od
kovine. Zvek bi im otkrio neprijatelja. Obično bi i oni započeli kopati rov. Nije
rijetko bivalo da su se u rovovima sukobljavali s neprijateljem ili bi u njih
pustili rojeve pčela ili osa.
68
U slučaju interregnuma ravnali su izborima druidi.
69
Rimski vojnici nikad ne bi prenoćili a da ne bi podigli tabor.
70
Gergovija se nalazila na vrhu planine. Najstrmiji su obronci bili na sjevernoj i
istočnoj strani, pa se s južne strane lakše prilazilo gradu. Vercingetoriks se
utaborio po uzvisinama, na jugu pod gradom. Cezar je podigao veliki tabor na
jugoistoku, dok se mali tabor nalazio na strmu brežuljku La Roche Blanche,
zapadno od velikog tabora na jugu Gergovije.
71
Cezar je planirao da neprijatelji pomisle kako namjerava napasti grad sa zapada.
To mu je pošlo za rukom jer je Vercin-getoriks sve svoje čete uputio prema
utvrdama.
72
S otvorena boka, tj. s desne strane, jer su Heduanci dolazili od istoka iz
velikoga tabora.
73
Lucije Cezar, rođak Gaja Julija Cezara.
74
Tribuni su pripadali viteškom staležu. Pod ostalim vitezovima Cezar cilja na
mlade vitezove koji su pratili vojskovođu i tako se privikavali na rat.
75
Arheološka iskapanja iz prošlog stoljeća (1862–1865) dokazala su da je Cezar
bio podigao četiri tabora za pješake a četiri za konjanike.
76
Bedem su izgrađivali od koplja i pletera; on se nalazio na nasipu koji je nasut
zemljom.
77
Cezar je kao vrhovni zapovjednik bio odjeven u grimiznu kabanicu.
78
Aulo Hircije, rimski plemić, služio je u Cezarovoj vojsci i bio njegov prisan
prijatelj. Poginuo je 43. pr. n. e. u građanskom ratu kod Mutine.
79
Lucije Kornelije Balbo bio je Hispanac iz Gada i Cezarov pouzdanik.
80
Stariji su spisi Povijest galskoga rata, a potonji spisi o Građanskom ratu.
81
Afrički rat i bitka kod Tapsa 46. pr. n. e.
82
Hircije je slušao Cezara koji mu je pripovijedao svoje zgode i nezgode. Dok se
 divio Cezaru kao kozeru, nije ni slutio da će to jednom napisati i objaviti.
83
Na zauzdanim konjima, to znači da su vojnici morali biti neprestano spremni da
progone neprijatelja.
84
Aksona je duboka rijeka.
85
Deseta ura = oko 4 sata ujutro.
86
Posljednja knjiga Uspomena iz Galskog rata, VII, 7.
87
Paulo i Marcel bili su konzuli 50. pr. n. e.
88
Cezar je obično ujesen ili početkom zime odlazio u Italiju.
89
God. 48. pr. n. e. Cezar se namjeravao natjecati za konzulat.
90
Servije Galba bio je Cezarov legat (v. III, 1).
91
Građanska Galija (Gallia togata) jest gornja Italija.
92
Kad se 52. pr. n. e. sudilo Milonu, jer je njegova pratnja ubila Klodija, Pompej
je svojim četama opkolio Forum Romanum.
93
Kurion nije čekao da konzul kao predsjednik odredi glasanje o njegovu
prijedlogu, nego je sam pozvao Senat da za to glasa.
94
God. 55. pr. n. e. Pompej i Kras su predložili da se Cezarovo namjesništvo
produži još za pet godina.
95
Velika je većina Senata bila za sve drugo samo ne za Marcelov prijedlog.
Senatori su obično glasali tako što su pristupali k onome uz čiji su prijedlog
pristali. Moglo je biti više prijedloga, pa bi se i senatori prema svome
uvjerenju odvajali u više skupina.
96
Prokvestor Gaj Kasije potukao je Parte u Siriji i 50. pr. n. e. predao je na upravu
prokonzulu Marku Bibulu. Taj je predosjećao da će Parti ponovo navaliti, pa je
zato tražio pomoć. Zbog toga su Cezarovi protivnici tražili sa svoje strane da
Cezar i Pompej pošalju po jednu legiju Bibulu. Pompej nije dao ni jedne od
onih što ih je imao, nego je još tražio da mu Cezar vrati onu legiju koju mu je
bio predao prije tri godine (v. VI, 1).
97
Pismo je datirano na 1. siječnja 49. pr. n. e. Kurion ga je predao konzulima
Luciju Korneliju Lentulu i Gaju Klaudiju Marcelu. U pismu je Cezar obećavao
raspustiti vojsku i odreći se provincije ako to isto učini Pompej.
98
Pompej nije smio ući u Rim jer je imao vlast zapovjednika.
99
Predvečer je prestajala svaka rasprava u Senatu. Sjednica je ponovo održana 5.
1.
100
Katon se natjecao za konzulat 51. pr. n. e. da bi mogao raditi protiv Cezara i
Pompeja, ali je na izborima propao. Cezarova je kći bila udana za Pompeja od
 59–54. pr. n. e.
101
Cezar se ženio tri puta. Prvi put s Cininom kćeri Kornelijom, a ta mu je rodila
Juliju koja se bila udala za Pompeja. Druga mu se žena zvala Pompeja s kojom
se zbog preljuba razveo. Treća mu je žena bila Pizonova kći Kalpurnija.
102
Krajnja i najveća senatska odluka – senatus consultum ultimum – po kojoj bi
konzuli ili više visokih republičkih dužnosnika dobilo neograničenu vlast.
103
Faust Sula, sin diktatora Kornelija Sule a zet Pompejev.
104
Državna se blagajna nalazila u Saturnovu hramu na Kapitoliju u Rimu.
105
52. pr. n. e. na Pompejev je prijedlog narod stvorio zaključak prema kome
konzuli i pretori nisu odmah odlazili na nove službe u provincije, nego su
morali pet godina čekati.
106
Dekurioni, vijeće u municipijima (praefecturae) i u kolonijama (coloniae).
107
Centurioni i dragovoljci dobivali su jedanput toliku nagradu koliko i običan
vojnik.
108
Prvi sat noći – oko 7 sati.
109
U Brundizij je Cezar stigao 7. 3. Tri stare legije bile su: VIII, XII. i XIII.
110
Kaninije Rebil bio je 52. pr. n. e. Cezarov legat u Galiji.
111
Dvije Hispanije: Ovostrana, istočno primorje, i Onostrana, na jugozapadnom
primorju. Pompej je zadužio Ovostranu jer je bio uspješno završio rat sa
Sertorijem.
112
Afrika je bila bez poglavara jer je namjesnik za 50. pr. n. e., Gaj Konzidije
Longo, bio već otišao, a Tuberon nije bio stigao.
113
Senat se sastao 1. 4. i to izvan Rima.
114
Metel je htio spriječiti Cezara da ne uzima novac iz državne blagajne. Cezar je
ipak uzeo 4135 funti zlata i 900 000 funti srebra (više od 30 milijuna zlatnih
dinara).
115
Petnaestorica starješina, odbor masilijskog vijeća koje je brojilo 600 vijećnika.
Od petnaestorice trojica su obnašala vrhovnu izvršnu vlast.
116
Poredao je vojsku u četverokut da bi se mogli sa svih strana braniti.
117
Mjerica je žita obično stajala 3 i pol do 4 sestercija. Vojnici su kupovali žito od
svoje plaće.
118
Kad bi vojska polazila, onda bi na prvi znak sklopila šatore i spremila prtljagu,
na drugi nakrcala prtljagu na tegleću marvu i u kola, a na treći je počinjao
pokret.
119
Pompej je poslije konzulata 55. pr. n. e. ostao pod Rimom, a preko legata je
 upravljao Hispanijom. On je prisilio prokonzule da novače i da predvode čete.
120
Neprijatelji su se predali Cezaru 2. 8.
121
Hodnici su bili napravljeni od cijelog niza bojnih koliba. Kroz njih su vojnici
nosili građu za nasip.
122
Na zapovjednikovu brodu vijorila se crvena zastava.
123
Balvani su položeni na dvije usporedne stijene, na svakoj stijeni po jedan;
preko njih su poprijeko položene grede.
124
Zastirač je bio dug 30 stopa.
125
Bijela, odnosno crvena vrpca oko čela bila je oznaka nepovredivosti. Nosili su
je svećenici i prebjezi.
126
Naseljeničke kohorte su one iz rimskih kolonija.
127
Domaća se zvala zato što je bila sastavljena od Hispanaca. Od građanskih
ratova nastao je običaj da su uz rimske građane i ljude drugih narodnosti
uzimali u legije.
128
Seksto Cezar, unuk Cezarova strica Seksta Julija Cezara.
129
Kornelijev tabor mjesto je gdje se Scipion u II. punskom ratu bio utvrdio za
obranu. U obližnjoj zgodnoj luci bilo je usidreno njegovo brodovlje.
130
Pompej je 81. pr. n. e. omogućio da Hiempsal, otac Jubin, dobije numidsko
prijestolje. To je bilo nekadašnje Jugurtino kraljevstvo. Kurion je 50. pr. n. e.
bio predložio da se Jubino kraljevstvo pretvori u rimsku provinciju.
131
Fasci (fasces) oznaka su vlasti rimskih visokih dužnosnika.
132
Latinske blagdane (Feriae Latinae) uveo je Tarkvinije Oholi kad se Rim
sjedinio sa savezom latinskih gradova. Tad su se prinosile žrtve Jupiteru
Lacijaru na Albanskoj gori.
133
God. 146. pr. n. e. Rimljani su pokorili Heladu i podvrgli je pod vlast
makedonskoga namjesnika. Ipak su mnogi gradovi zadržali pravo da budu u
upravi samostalni. Država nije sama ubirala danak, nego je ubiranje davala u
zakup. Onda se više bogataša udruživalo u društvo i preuzimalo taj posao.
134
Antonijevi su vojnici oni koje je on morao predati na otoku Korkiri, i to 15
kohorti pompejevcu Oktaviju.
135
Gabinije je 55. pr. n. e. na prijestolje vratio egipatskog kralja Ptolemeja Auleta
i ostavio mu vojsku da ga brani.
136
Kras je 53. pr. n. e. poginuo kod Kara. Bibul je kao prokonzul došao u Siriju u
drugoj polovini 51. pr. n. e. Kad su Parti navalili na Siriju, zatvorio se u
tvrđave.
137
Orik leži na kraju bila koje je 1800 m dugo a 200 široko. Između rta i kopna
postoji na južnoj strani tijesan prolaz koji vodi u unutrašnju luku. U tu je luku
provalio Pompej s dviju strana, s juga tijesnim ulazom i sa sjevera preko
uskoga bila, tj. prirodnog nasipa.
138
Senatorski su sinovi služili među vitezovima.
139
Viši časnici – legati i tribuni.
140
Prije nego se Cezar iskrcao, donio mu je Teodot Pompejevu glavu i prsten.
Cezar je u Aleksandriju stigao početkom mjeseca listopada.
141
God. 50. pr. n. e. Bibul je iz Sirije poslao svoje sinove zbog nekog posla u
Aleksandriju. Njih su Gabinijevi vojnici ubili zato što su znali da se Bibul
protivio da se Ptolemeju vrati kraljevsko prijestolje.
142
Svetonije, Vitae Caesarum, 52.
143
Plutarh, Usporedni životopisi, v. biografiju Julija Cezara.
144
Apijan, Građanski rat, 50, 52; 66–68. i 80; IV, 84–117; V, 2–143. u djelu
Romaniká.
145
Iuliani imperatoris Symposion. Tu Cezar među najboljim vladarima zauzima
prvo mjesto.
146
Shakespeare W., Julije Cezar – tragedija.
147
Voltaire, La mort de Cesar, 1732.
148
Shaw B., Caesar and Cleopatra (drama), 1899.
149
Jelušić, M., Cezar (prev. Zlatko Gorjan, Zagreb), 1931, izd. Binoza.
150
Wilder, Th., The Ides of March, 1948.
151
Mommsen, Th., G. J. Caesars ein volendeter Staatsmann, Berlin (10. izd.),
1941, Romische Geschichte, III.
152
Napoleon III, Histoire de Jules Cesar, I–II, Pariz, 1865/66.
153
Pokrovski, M. M., u izd. svoga prijevoda: Zapiski Julija Cezarja i dr., izd.
Akademije nauka SSSR, Moskva, 1962, str. 349, gdje u analizi sintetizira
Cezarov politički rad.
154
Ferrero, G., Giulio Cesare, Rim, 1923.
155
Carcopino, J., Cesar, u Hist. univ., ur. Glotz – Histoire romaine, t. II.
156
Canali, L., Personalita e stile di Cesare, Rim, 1963, str. 68–79. i drugdje.
157
Usp. Paulys-Wissowa Realencyklopedie, s. v. Caesar (lulius), str. 182–275,
gdje se spominje doktorska disertacija N. Vulića, Historische Untersuchungen
zum Bellum Hispanicum, München, 1896.
158
Svetonije, Vitae Caesarum, 56, 2.
159
Svetonije, Vitae Caesarum, 56, 2.
160
Canali, L., navedeno djelo, str. 101–198.