S Holdenom lutam gradom

Ispričat ću vam jedan svoj dan kada sam se nezaboravno proveo s novim prijateljem Holdenom. On je
naime, godinu stariji od mene, ali kao da je puno iskusniji, inteligentniji, stariji. Upoznali smo se u
školi u Penceyu iz koje je bio izbačen, premda zapravo nismo nikada pričali nešto više, sve je bilo na
nivou pozdravljanja, a jako sam ga htio upoznati.

Nakon nekoliko dana što je otišao kući, za vrijeme zimskih praznika, osjećao sam se usamljenim i
poželio nekog pozvati u šetnju, na razgovor. Okrenuo sam njegov broj i očekivao da će me vjerojatno
odbiti kad čuje tko sam, jer inače nisam nešto popularan u društvu. Nekoliko puta je odzvonilo, dok
nisam začuo duboki, umoran, ozbiljan glas. Pitao sam ga ima li volje sutra družiti se sa mnom, i na
moje iznenađenje je pristao. Sutradan smo se našli na dogovorenom mjestu, dok je sunce već bilo
izašlo i polako su se zrake probijale do tla. Oduvijek sam se pomalo divio Holdenu, zapravo ja mislim
da je on jako inteligentan i hrabar, nije poput ostalih koji su pokvareni, npr Stadlater i sl. Dugim,
teškim koracima je hodao, umor mu se nazirao u očima, kao da mu je dosta ovog svijeta, a ima tek
16. Uzeli smo kroasane i kavu, i pošto nam nije bilo do sjedenja i ispraznih razgovora kao kod većine
ljudi danas, odlučili smo obići grad. Holden mi je ispričao svoju priču, nakon koje sam blago rečeno
ostao iznenađen. Pričao mi je o svojoj obitelji dok smo šetali uz rijeku i gledali pačiće kako slijede
svoju majku patku bez pogovora, kao jedno. Otkrio mi je svoje zamisli, zašto želi zapravo biti lovac u
žitu. Od djece se, dok su mala, očekuje da bez pogovora slijede upute svojih roditelja, ali uvijek je
nekako privlačno ono što nije dopušteno, zabranjeno voće. A roditelji ih žele izvesti na pravi put, baš
kao što majka patka vodi svoje pačiće. Jednom ti pačići moraju otići od nje i nastaviti svoj život negdje
dalje, osnovati svoju obitelj, kao i djeca kako odlaze od roditelja u bijeli svijet. Puno njih često puta
zaluta na krivom putu, spotakne se o kamen, ali isto tako zaboravi tko je, otkuda je došao, kako je
prije živio itd. Padnu u tu nekakvu kolotečinu života odraslih ljudi, koji rade samo da bi zaradili,
preživljavaju, a ne žive, zaborave na ljubav, sreću, smijanje dok te trbuh ne zaboli i misliš da ne možeš
više, grudanje po snijegu, igra lovice po livadi, jedenje sladoleda u ponoć, pjevanje na sav glas i sve
one stvari koje su im značile puno toga dok su bili mlađi. Od ljubavi se živi, a s novcima preživljava.
Osjetio sam da je Holdenu zadrhtao glas dok je to govorio, oči su mu se polako punile suzama koje je
htio bilo kako sakriti, ali ne može se sakriti ona tuga koju on osjeća u svom srcu, naročito zbog brata
koji mu nedostaje, ali se nada da je sada na nekom boljem mjestu od ovog svijeta kojeg prezire.
Nastavili smo šetnju do škole koju je prije pohađao i ugledali smo malu Phoebe kako se bezbrižno igra
s prijateljima. O načinu na kojem je pričao o njoj, rijetko sam igdje primijetio da nekom toliko znači
njegova sestra kao njemu. Većina nas se svađa, tuče, prepire s mlađima, a on je jednostavno
oduševljen umom i oštroumnosti te male crvenokose djevojčice, koja kao da ne pripada ovom svijetu,
koji će ju, vjerojatno kao i sve ostale, zgaziti, pretvoriti u još jednog roba koji će mu služiti, postati još
jedan od mora takve djece koja su bila posebna, dok se nisu uklopila u kalup ovog svijeta jer tako je
lakše opstati, nažalost, stopiti se s okolinom, raditi ono što rade svi, pasti u ponor na kraju onog
žitnog polja zajedno s ostalima. Prolazili smo tako pored sportskih terena gdje se mladi talentirani
sportaši naporno pripremaju, slušajući upute trenera koji im govori kako što trebaju raditi i
poboljšati. Zanimljivo je to što nam u životu roditelji često daju savjete kojima nam govore kako da
nešto radimo, a mi ih često ne slušamo jer mislimo da znamo najbolje, a onda kad nam više nema tko
reći šta sad, nedostaje nam taj 'trener' koji će nas uputiti prema izlazu iz mračnog tunela u kojemu
smo se zatekli. Prošli smo centrom grada u podne gdje su ljudi na pauzi od posla ispijali kavu, pričali o
svakodnevnim stvarima, a Holden je tip osobe koji će vas natjerati na razmišljanje, inspirirati, otvoriti
oči i pomoći da gledate svijet iz neke druge perspektive, ma koliko on ružan i okrutan se često činio,
nije ipak uvijek tako. Zapravo je čudno da Holden koji tako prezire to sve, koji je i sam u depresiji,
zamišljen, sjetan, ogorčen na cijeli svijet i ovo društvo, spreman je pomoći drugima, pružiti ruku
prijateljstva, a i sam ima previše problema. Jednostavno mu se divim i zavidim mu na toj snazi i moći
koju ima. Na njegovoj kosi se već naziru sijede vlasi, što i ima nekog objašnjenja, kad mi je ispričao što
je sve prošao u životu, od smrti brata, izbačenja iz škole 3 puta, silnih razočarenja koja je doživio kad
je pokušao biti prijatelj sa svima, pomoći im, a oni su ga iskorištavali, izgubili njegovo povjerenje, a i
sam je naposljetku shvatio kakvi su to ljudi. Izgubio je vjeru i nadu u bolje sutra, u prave prijatelje, jer
se sve čini kao da je napravljeno od papira, lažno. Lažan grad, ljudi u njemu koji ti se umiljato smiju i
govore, dok iza u ruci drže nož koji ti se spremaju prvom prilikom zabiti u leđa. Pitao sam Holdena
odakle mu nekad sve te misli i inspiracija dolaze, pa me odučio povesti na mjesto gdje on često bježi
od svijeta i uživa u svijetu mašte, gdje je puno ljepše. U knjižnicu. Pričao mi je o tome kako bi volio
upoznati neke pisce, a ja sam u njemu vidio potencijalnog budućeg pisca, koji samo treba prenijeti
sve svoje misli na papir. A nekad ih je bolje možda zadržati za sebe, tko zna. Pošto smo već cijeli dan
hodali, odlučili smo odmoriti, a i uskoro otići svaki svojoj kući, jer je lagani povjetarac počeo puhati, a
sunce se polako gasilo. Svaki dan se zapravo ponavlja sve isto, ali bitno je da nam ne bude svaki dan
isti, već ga maksimalno iskoristiti, naučio me Holden. Ono čega se najviše bojimo napraviti, nekome
priznati, trebamo učiniti baš danas, jer nikad ne znamo hoće li biti prekasno.

Zvona na crkvi su pozivala vjernike na misu, a od svih vjernika samo su se stare bake naborana lica,
žuljavih ruku sa starom drvenom krunicom hodale prema crkvi, i molile Boga da ovaj svijet bude
ljepše mjesto za život. Moram priznati da je odlično biti prijatelj s osobom kao što je Holden, motivira
vas da se popravite baš danas, a zapravo ni on sam nije nekad u stanju sebi pomoći često. Ljudi su
poput bombonijere, ono što je unutra čini ih jedinstvenima, zato treba upoznati njihovu dušu, a ne
izgled.