Modeli organizacije rada

Tri osnovna modela organizacije rada su funkcionalni, timski i primarni model. Međusobno se
razlikuju po obrazovnoj strukturi, hijerarhijskoj strukturi i načelu pružanja zdravstvene njege. Njihova
prihvatljivost ovisi o vrsti ustanove i razini ZZ, opremljenosti ustanove, broju i obrazovanju osoblja za
njegu, kompleksnosti ZNJ te pristupu u ZNJ (procesu).

Funkcionalni model je najčešći u stacionarnim zdravstvenim ustanovama, kod njega dominira osoblje
s niskim stupnjem obrazovanja (njegovateljice) odnosno sestre sa SSS. Zadaci se dodjeljuju obzirom
da osposobljenost. Za sve bolesnike brinu svi i svatko obavlja onaj zadatak koji mu se povjeri, a ta
podjela dovodi po specijalizacije te polivalentnosti. Netočno je da se ZNJ planira na razini odjela za
sve bolesnike jer potreba ne ovisi o terminu već stanju. Plan rada nalikuje na kućni red (njega,
doručak, terapija, ručak, itd.). Kvaliteta ZNJ je na niskoj razini, model je nužan kada postoji malo
osoblja. Prednosti su to što se osigurava dosljedno i efikasno izvršavanja osnovnih postupaka ZNJ,
potrebno je malo opreme ako postoji vještina baratanja, a i određeni zadatak izvršava jedna osoba
pa se ne događa da više ljudi treba pribor u istoj smjeni. Povećava se efikasnost osoblja i to ne prema
pacijentu već se gleda je li zadatak dobro obavljen. Nedostaci proizlaze iz orijentacije na izvršavanje
zadataka, a ne na pacijenta. ZNJ je rascjepkana te se za bolesnika brinu mnogi, a nitko nema cjelovit
uvid u njegovo stanje i probleme. Informacije o pacijentu do glavne sestre dolaze posredstvom
odnosno kroz izvještaj osoblja te su njezini zadaci indirektno povezani sa skrbi bolesnika  uvid je
površan i nedostatan. Zadaci se provode rutinski, mehanički te intuitivno i nisu prilagođeni
potrebama i osobinama bolesnika (vađenje krvi 30 ljudi neće bit jednako za sve, nekom će se reći da
što se i kako radi, a nekom ne). Ne postoje planovi njege te je ZNJ diskontinuirana jer model ne
predviđa utvrđivanje i rješavanje bolesnikovih problema (svaka sestra u svojoj smjeni odlučuje što će
raditi i ne vodi računa što je u prethodnoj smjeni već napravljeno).

Dominira osoblje niske ss, orijentacije je za zadatak, glavna sestra odjela zadužuje osoblje za
izvršavanje zadataka te ona planira rad, plan ZNJ ne postoji, osoblje provodi dobivene zadatke te je
svatko odgovoran za kvalitetu istog (nitko), kontinuitet ne postoji, ocjenjuje se količina provedenih
zadataka, često je prebacivanje odgovornosti, glavna sestra prenosi informacije koje je dobila
posredno, loša je komunikacija pacijenta i sestre kao i drugih djelatnika međusobno.

niska razina kvalitete ZNJ, nezadovoljno osoblje, velika fluktuacija, ms nisu dovoljno iskorištene

Timski model bio bi idealan kada bi se mogao provesti u bolničkim uvjetima. Odnos medicinskog
osoblja je 1:3-4. Osnovno obilježje je tim ms koje zbrinjavaju određeni broj pacijenata pri čemu se
članovima tima povjeravaju pacijenti, a ne zadaci. Osobljem rukovodi glavna ms (prvostupnica), a
druge ms i pomoćno osoblje raspoređeni su u timove kojima rukovode vođe (prvostupnici). Plan ZNJ
izrađuje se za svakog posebno te u izradi sudjeluju svi članovi tima jer to omogućuje cjelovitiju
informaciju o stanju pacijenta. Ključnu ulogu u zbrinjavanju pacijenta imaju vođe. Prednosti su
kontinuitet ZNJ odnosno manja rascjepkanosti, pacijent lakše pronalazi osobu kojoj će se obratiti za
pomoć, model je orijentiran na pacijenta, a ne na provođenje zadataka. Kontinuitet je osiguran kroz
planove ZNJ te redovite stručne sastanke. Medicinske sestre su zadovoljnije jer mogu iskazati svoje
znanje te utjecati na plan ZNJ što djeluje poticajno. Netočno je da je nedostatak manja efikasnost jer
ne mjerimo to već gledamo postoje li rješivi i ne rješivi problemi. Vođe tima posredstvom dolaze do
brojnih informacija, drugi suradnici su neupućeni u model (svi moraju biti upućeni u rad modela i
znati koji je tim zadužen za koga jer u protivnom dolazi do nesporazuma i otežana je komunikacija
između osoblja), vođe timova su nesposobni (mora biti stručnjak s autoritetom) te glavne sestre
pružaju otpor jer su zabrinute za vlastiti status i sputavaju vođe u nastojanjima da udovolje ulozi koja
im je dodijeljena.

Primarni model je najbolji i postoji u patronaži. Prisutna je samoorganizacija. Razvijen je 70.ih godina
te je primjenjiv na svim razinama ZZ, sve medicinske sestre moraju imati višu ili visoku ss. Osnovno je
obilježje da jedna ms kompletno zbrinjava određeni broj pacijenata s aspekta ZNJ. Sestra zajedno s
pacijentom planira njegu i on je u to uključen ovisno o stanju . Prednosti su 1 sestra na 1 pacijenta te
potpuna orijentiranost na njegovo kompletno zbrinjavanja. Model potiče stvaranje poželjnog odnosa
između pacijenta i sestre, smanjen je broj osoba koje sudjeluju u njezi i pacijent zna koje će se sestra
pobrinuti za njega da sve bude u redu. Ostali djelatnici kao što su liječnici i fizioterapeuti preferiraju
ovaj model jer znaju s kojom ms trebaju surađivati. Nedostaci su razlika formalnog obrazovanja jer se
ms razlikuju po znanju, sposobnostima, iskustvu te motivaciji. Netočno je da sekundarna ms
neopravdano mijenja PZNJ jer ne postoji neopravdano mijenjanje.

Glavna sestra ne planira njegu već zadatke.