Professional Documents
Culture Documents
Glagoli
Glagoli
1. Vozila jedva da je i bilo; susretali bi kola seljaka koji življahu u kućama na brdu. Moglo
se susresti i kršnih ljudi koji bi korakom onih što znaju hodati nosili goleme bačve piva prije no
što proslava počne. Kako sunce bijaše sve više odskakalo, a vjetar popuštao, šetnje se
prebacivahu prema obali. Vidjelo se da svi šetači imadu neku svoju crtu: slavni pjesnik, kako
ga bijahu zvali, svim bi damama smješkajući se slao poljupce; za zubara se znalo da jede maslac
bez kruha, a njegova bi žena za šetnju uvijek obuvala kaljače i nosila suncobran. Anin se otac,
koji bijaše sklon kocki pa je znao izgubiti puno novca, uvijek u isto doba pojavljivao na šetnici,
kao da mu tada zamire strast za kockom. Gledajući ljude u šetnji, Ana je shvatila da postoji
točka od koje se sve mjeri, znači: poljupci se ne šalju tuđim ženama, a šetati ne možeš u
nepriličnoj obući. I sljedeće je važno: maslac maži na kruh. Mjere ne podliježu provjeri. Bude
2. Kad članovi orkestra bijahu stavili instrumente u kutije i izašli iz suterena, zrak je bio
zelen. Dio puta posjetitelji se bara kretahu za sviračima kao da ne žele razbiti savez što se te
noći sklopio bio među ljudima koji se u lokalu nađoše slučajno ili po navici. Gospoda su zadigli
ovratnike dobivši tako mtvački izgled, a dame hvatahu zamah uzbuđenja pa pjevahu svaka za
sebe ne skupljajući ogrtače oko ramena i vukući skute haljina po barama. Pojavi se nova
euforija da bi zamjenila onu koja malaksaše i poče slabiti pa se činilo da se svi nadaju kako će,
kad svirači budu spremni, orkestar početi svirati gdje netom stade. Pred bankom se povorka
raspadne i svatko krenu svojim putem ne pozdravljajući nikoga. Znalo se da se ista skupina
ljudi više neće moći vidjeti zajedno. Irina započe tiho zviždukati smiješeći se samo očima kao
da već uživa u ideji koja joj pade na pamet. Nas je dvojica uzesmo pratiti preplašeni onime što
miris trava jenjavaše, a na nebu se, preletjevši tu i tamo, ukaza koji oblačić. Iz šume se čuli
udarci sjekire, polje se šuteći borilo sa snom. Na ravnoj masnoj zemlji nije bilo vidjeti ni jedne
životinje; jedino bi se gušteri mogli sunčati na uskipjeloj podlozi. Sakri se u hlad sve živo, pa i
Branko, preznojavajući se na toj žegi, uvidje da bi mu moglo slabo doći ne makne li se sa sunca.
Pastiri gonjahu ovce što bespomćno stadoše blejati kad ih sunce zaslijepi tako da ni puta više
ne mogahu nazreti. Jedan je od pastira, koji se i inače družio s Brankom, predvidio bio sušu još
početkom ljeta te mu sad dobaci namignuvši: „Želiš li da ti nikne koja plodina iz zapečene
zemlje, drži se mene, nema ti druge! Zemlju je trebalo bilo na vrijeme gnojiti i zalijevati, ali je
lakše bilo pijančevati... Sad je panika, ha? Ma, ne tuguj! Budemo li revni, možda još što
spasimo.“
4. Trgnu se tek kad konji bijahu stali. Iznenadivši se, pče osluškivati zvukove oko sebe.
Zatim obrne konje, jedan se od njih propne i Đuka uvidje da mu nema spasa. Bio je pred
kućom, načas pomislio na mladost. Ženska čeljad provirivaše s prozora motreći ga. Takav je
život na selu. Budi pametan, reče sam sebi. Dobro si, moglo je i gore biti tamo na sajmištu.
Potukao se bio iz čiste obijesti s onim kovačem derući se za njim dok je ovaj skoro poginuo bio
trčeći šljivikom. Potom krenu, naoko miran, prema stajama kunući u maniri pravoga kočijaša.
Ljutilo ga što je svakome milo zavirivati u tuđe živote. Nakon što je konje bio uveo u staju,
ispregnu ih te im naspe zobi u jasle. Budu li ga ljudi napustili, neće mu biti žao što mu konji
5. Ona strana planine koja gledaše prema moru goli je sivi zid koji se pri dnu zelenio tako
da se putniku učinilo da ga većugo bijahu gledale pozelenjele hridine što pripadahu više nebu
nego umirućoj zemlji. Ušavši među oblake i družeći se s njima, bile su se odvojile od zemlje pa
se činilo da lebde tamo gdje se spajahu nebo i zemlja i da će uskoro proći sredinom nebeskog
svoda. Da je putnik bolje gledao, bio bi vidio mještane iako se, pijući, sakriše u stare bosanske
gostionice. „Dođi k nama!“, bili bi ga pozvali, ali nije pokazao nimalo volje za druženje. Bude li
sada bolje gledao, mogao bi vidjeti stasalu Anu koja će uskoro postati Vojkova žena. Nije
mogao reći da ga to ne zanima. „Vidjevši je prvi put, svježu kao jutarnju rosu, zavoljeh je
iskreno, a sada više nije moja“, bio je govorio sam sebi gledajući hridine.
6. U prvi mah osjeti Greta silnu želju da Olgi istrgne papir iz ruku, no učini joj se da se sva
okamenila bila te ne mogaše ni rukom maknuti. Olga pak razmotala papire i stade glasno čitati.
greta odluči da će se svladati i mirno slušati, no kako su optužbe bivale sve gnusnije, njoj
postajaše tako teško da bi najradije bila skočila na tu groznu ženu i u debeli joj vrat zabola
nokte. Moraše uprijeti koljena u stolac kraj kojeg stajaše da se svlada. No od muke se najprije
složi na taj stolac, oćutje kako joj sve pred očima postaje crno i tako bolno zajeca da cijelim
tijelom ponikne do zemlje i čelom udari u pod. Potom zapadne u histeričan smijeh od kojeg se
cijela bijaše tresla i grčila. Praznom je sobom užasno ječio taj luđački smijeh, a Olga ne znaše
što bi s njom i kako će sad takva pred ljude. Vidjevši Gretine tupe oči, prepadne se, pobra svoje
7. Ujutro je Josip, prekapajući po svojim stvarima, našao Ružičin medaljon i sjeti joj se
mila lišca. Taj čas oćuti da ga je nešto ubolo i srce mu zastre nešto u isti čas blaženo i bolno.
Sva mu duša ustrepta i bude mu teško što je daleko od nje. U ladanjskoj se samoći više nije bio
mogao tog osjećaja otresti. Vrativ se kući, htjede ravno u svoju sobu. No kako mu je u dvorištu
sjedio otac s nekim čovjekom, prepirući se s njim živahno, pristupi im i dade strancu ruku. „Ne
sjećaš se gospodina Krnjetića? Kako i bi! Recimo da je prošlo dvadesetak godina“, rekne otac.
Josipu se svidje što se starci ne dadoše smesti njegovim dolaskom, nego žustro nastaviše
prepirku. Krnjetić navaljivao na Ilirce pripisujući im svu bijedu štono je zemlju pritisla, a otac
braniše modernu državu. Koliko se god Josip bijaše trsio da šuti, ipak ne izdrža i podupre
Krnjetića. „Pustimo to“, zaključi otac. „Prevarilo nas doba, obmanu nas Beč, što ćemo...“
8. Učenje mu nije pomoglo protiv dosade jer se u vrijeme u kojemu je zanemario knjigu
previše bio priučio lijenosti, pa mu se učini da mu austrijski paragrafi još teže idu u glavu. Kako
mu bijaše dosta neugodno da pvi put uđe sam u nepoznatu kuću, osobito zato što znaše da je
ondje i gospodična te da se Kruhak držaše za aristokrata po rodu, zovnu oca da pođe s njim.
No otac se otrese da k tom divljaku neće naskoro ići. „Ni tebi ne bi trebalo k njemu zalaziti, da
ti još više ne pomuti glave!“, dreknu starac zlovoljan. „Nije me strah“, odvratio mu Hrvoje i
slegnuv ramenima pope se u kočiju mašući kočijašu da potjera. Ne prođe ni sat i eto ga pred
Kruhakovim dvorom. Još ni s kočije ne sađe, a Kruhak mu već hrlio ususret. Hrvoje se rukovaše
i izljubi sa starcem koji ga potegne u naručaj. Zapovjedio bijaše kočijašu kamo da doveze kola
i poveo gosta u dvor. Debela žena pužila mu ruku na poljubac, a on joj se tek nakloni. Gospođa
9. Tek što odbi četvrta ura, dohrlio pred kolodvor stariji gospodin sa ženom i kćeri
ispitujući prolaznike što je i kako je sa žakanjskim vlakom. Dotrčaše u panici, lica im bijahu
zažarena i samo što ih cijele nije znoj zalio. Gospodin zastade na zadnjoj stubi ulaza i bijesno
siđe preskočiv ih u jedan mah te divljim očima uze gledati u smjeru kojim su bili došli. Uto spazi
služnika što bijaše vukao velik sanduk i stade mu silno mahati rukama: „Čuj me, hej, nigdje da
bi se vidjela mašina, je li? Toliko zakasnismo da nam ni Bog više ne može pomoći!“ Služnik
krenu prema njima: „Držim da ste ipak dobro došli. Svatko koga pitah kaza mi da vlak polazi
oko šest, a sad su tek četiri. Čini se da s tim željeznicama čovjek nikad ne zna na čemu je!“ Bio
je to kapetan Agić sa ženom i kćeri kojoj bijaše sa žakanjskim vlakom otputovati u Slavoniju da
10. Začula sam ih dok su još bili daleko. Ura je otkucavala dvaput i stadoh odbrojavati.
Nisam bila prestala sve dok nisam došla do sto. Osjećala sam, neobično je to što činim, ali
nisam si mogla pomoći. Dok sam razmišljala o apsurdnosti brojenja, nizala sam brojeve kao da
bi mi to trebalo donijeti sreću. Bila bih brojila i dalje da ne prepoznah Nenine koračiće, koji kao
da mi rekoše: nemoj više! Nena je uvijek koračala sitno, izbjegavajući šljunak u dvorištu.
Pomaknuvši oprezno zastor, da me ne bi vidjeli, gledala sam kako se približavaju. Iza Nene
bijaše Petar. Izgledaše nekako zlovoljno. Bit će valjda da su se posvađali, što i nije ništa novo.
Bude li vremena, ostanu li na ručku, već ćemo načeti i tu temu, koje se svi pomalo bojimo.