IZDAVAČ

Novinsko-izdavačka radna organizacija »Školske novi-

ĐORĐE ĐURIĆ
ne«, Zagreb, Braće Kavurića 40

Biblioteka: PROSVJETNI RADNICI PISCI

Knjiga 28
PROZA — Knjiga 3

Urednik
Ante Selak

Recenzenti
Milan Nožinić
Dr Vjera Rašković-Zec

Naslovna strana i ilustracije

Srećko Planinić

Lektor
Jasna Penzar

Grafički urednik
Duško Slatković

Korektor
Mia Plemenčić

Tisak
NIŠRO »Varaždin«
www.krajinaforce.com ŠKOLSKE NOVINE — ZAGREB, 1986.
 Oni su nas poslali ovamo da ovdje
umremo. Prema tome je jasno da nam
je glavni zadatak — da ostanemo živi!

Dr Antun Barac, u zapisima

www.krajinaforce.com iz logora Stara Gradiška
 Opomena

U drugom svjetskom ratu poginulo je pedeset mi-

lijuna ljudi. Medu njima je trideset milijuna civila.
Jugoslavija je imala milijun sedam stotina tisuća po-
ginulih, od kojih preko milijim i dvjesta tisuća civila.
Taj je rat nemilosrdno uništavao ljudske živote. Naj-
više ih je stradalo u novom izumu nacista: u koncen-
tracionim logorima. U njima je, kažu svjetski naučnici,
bilo zatočeno dvadeset šest milijuna, a ubijeno je go-
tovo dvadeset milijuna ljudi. I u našoj su zemlji
nacisti osnovali desetine koncentracionih logora smrti:
Jasenovac, Banjica, Begunje, Zabjelo, Skoplje, Rab,
Sarajevo, Banja Luka, Niš, Stara Gradiška, Celje,
Mamula, Cetinje, Bitola ...
Jugoslaveni su deportirani u fašističke logore ši-
rom Evrope: u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj,
Norveškoj. Najveći koncentracioni logor na tlu naše
domovine bio je Jasenovac, u kojem je umoreno oko
sedam stotina tisuća ljudi.
Tom stravičnom gradu smrti pripadao je i USTAŠ-
KI LOGOR STARA GRADIŠKA koji se nalazio 38 ki-
lometara nizvodno od Jasenovca, na lijevoj obali Save.
Logor je nastao od bivše kaznionice i postojao je
od travnja 1941. do konačnog oslobođenja, tj. do kraja
travnja 1945. godine.

7
www.krajinaforce.com
 Teško je točno reći koliko je ljudi bilo zatočeno kretati u život — a stigla pred lice crne smrti, koju
u toj stravičnoj tamnici, ali pouzdano se zna da je je čovjek-nečovjek, fašistički sluga, ubojica, suprotsta-
umoreno oko osamdeset tisuća muškaraca, žena i djece. vio životu i slobodi. Ostat će vječno prokleta »Kula«,
Po toj brojci, logor Stara Gradiška ubraja se gnijezdo smrti i grobnica strašna. Ni preko praha nje-
medu najveće koncentracione logore u porobljenoj zinih temelja nikada neće izrasti trava zaborava, jer
Evropi. majke vječno pamte gubitak djece.
U tom su logoru ustaše svoje žrtve uništavali gla- No, i u tom paklu rađale su se iskre nade i otpora.
đu, teškim uvjetima života, koljačkim nožem, metkom, I tu se borilo za život i ideale. I tu su traženi tajan-
otrovnim plinom, maljem ... Logor Stara Gradiška spe- stveni putovi spasa. Tu su osuđena ljudska bića srci-
cifičan je po masovnom, stradanju žena i djece. ma osvjetljavala najcrnji mrak, nastojeći pobijediti
smrt.
U vrijeme ofenzive na Kozaru, u proljeće i ljeto Neka i ovo skromno djelo bude mali spomenik
1942. godine, Stara Gradiška je bila tamnica i grobni- velikoj žrtvi koju su logoraši Stare Gradiške stavili
ca desetinama tisuća stanovnika Potkozarja i Kozare, na žrtvenik slobode!
Slavonije, Banije i Korduna. Tu su glađu i bolešću
umorene tisuće mališana, čije su se majke i bake nat- Neka zazvoni kao hvala našim majkama i bakama,
čovječanski borile za njihove živote. Tu su strijeljane koje su srcem štitile naše živote, držeći nas i u snu
nemoćne starice i bolesnice, tu je Sava gutala leševe za ruku, da nas dželati ne bi oteli i odveli u smrt.
nedužnih, odnoseći mrtve razrede na daleku posmrtnu I neka bude još jedan dokaz i opomena čovjeku:
plovidbu. da slobodu treba brižno njegovati i odlučno čuvati.
U Staroj Gradiški i danas postoji čuvena »Kula«,
stravična zgradurina, opasana visokim zidovima, u ko- Autor, bivši logoraš
j o j su nemoćne majke pokušavale spasiti svoju djecu
od sigurne smrti.
Teško je u povijesti naći prokletije kule od te U Zagrebu, svibnja 1985.
grozne lađe, koja je plovila na tisućama smrti i uplo-
vila u povijest zločina i u sjećanje preživjelih logora-
ša kao strava i užas, kao najružniji san i ožiljak na
licu ljudskog morala.
Tu su »Kulu« suzama zalile majke umirućih mali-
šana; one su je proklele, a njihova će kletva živjeti
vječno u majkama buduće djece, čiju slobodu treba
stalno paziti i dobro čuvati, jer opet može doći naj-
crnji mrak i opet može stići zločinačka kama, po od-
rasle i po djecu nedužnu, baš kao u bivšoj tamnici na
lijevoj obali rijeke.
Vječno će ostati zapisano da se u Staroj Gradiški,
u tom paklu kraj rijeke, dogodio strašan zločin nad
čovjekom, nad nemoćnim, nad djecom koja su tek ro-
đena, koja su počela hodati i izgovarati prve riječi,

8 9
www.krajinaforce.com
 Poglavlje prvo

U Mladenov prozor zrakama je pokucalo proljetno

sunce, koje je dječaka zvalo da ustane i pođe s kra-
vama u široke livade kraj rijeke. No, Mladen je spa-
vao i bezbrižno sanjao o izletu na more. Bio je
učenik četvrtog razreda osnovne škole, i njihova uči-
teljica Anka je s učenicima pripremala izlet na Jad-
ransko more, o kojem su djeca učila mnogo iz knjiga
ali još nitko nije lupio rukom po njegovom valu ni
okusio kako je morska voda slana. Zbog toga nije
čudno što je Mladen ovog nedjeljnog jutra sanjao o
plavim prostranstvima beskrajnog mora, koje je na
karti označeno plavom bojom, a karta visi u razredu
o čavlu, koji je jednom ispao i more je palo na glavu
nemirnom Peri. Perina glava nije ostala mokra, i mo-
re se nije razlilo.
Mladen je stajao kraj obale pravog mora i spre-
mao se da skoči s kamena, jer je htio pokazati kako
i dječaci čije je selo daleko od mora, znaju odlično
skakati naglavce u morsku vodu. On je od svih pas-
tira znao najbolje skakati u valove rijeke. N i j e bilo
prave skakaonice, već su dječaci skakali s krive vrbe,
koja je rasla nagnuta nad vodu.
Prije nego se uspio baciti s kamena, majka ga je
pomilovala po kosi i prekinula njegovo prvo kupanje
na moru.

www.krajinaforce.com
11
 — Ustani, sine! Vrijeme je da ideš s kravama na
pašu. Branko je već otišao.
Mladen se protegnuo nekoliko puta, i skočio s
kreveta. Brzo se umio i krenuo u staju, gdje su ga
čekale krave. On ih odveza, zagrlivši prethodno svaku.
Naročito je volio Šarovu. Ona je bila najjača od svih
krava u selu. Kad bi u proljeće prvi put istjerali kra-
ve u livade, nastajao bi pravi boj. Najprije su se pro-
tivnice ogledale i ljutile jedna na drugu, a onda je
došlo do megdana. Čulo se udaranje rogova i muk
koji je pratio borbu. Šarova je uvijek izlazila kao po-
bjednica. Taj je svoj uspjeh mogla zahvaliti naročitoj
tehnici. Krenula bi na prednje noge i tako izdržala
snažni nalet svake protivnice. Kad se protivnica umo-
rila, ona je brzo ustajala i prelazila u napad. Nikad
nije rasparala trbuh nijednoj kravi, bilo j o j je dovoljno
vidjeti kako poražena bježi. Ona bi odustala od go-
njenja i otišla mirno pasti, otresajući se, kao da je na
njoj nešto bilo. Mladen bi cvjetao od sreće. Osjećao
se kao da je i on najjači od svih pastira. A to nije bio,
iako se o njegovoj okretnosti pričalo u selu.
Majka je otvorila vratnice i krave su izlazile na
cestu. Mladen je u ruci nosio malu pritku, mada i'e
nerado tukao svoje krave. Učiteljica im je zadala da
napamet nauče pjesmicu o moru, pa je ponio knjigu,
jer je htio pjesmicu naučiti prije podne, kako bi se
poslije podne mogao igrati svatova. Sve je već bilo
dogovoreno. Određeni su mladenci, djever i djeveruša,
kumovi, sagrađene su kuhinje, stolovi, a kuharice su
se brinule za hranu. Svatova je trebalo biti mnogo.
Ženio se bogat momak i uzimao djevojku iz bolje
kuće, a tada su uvijek veliki svatovi. Slavlje traje ne-
koliko dana. Mladen je jednom bio u takvim svatovi-
ma i toliko se najeo raznih vrsta kolača da mu je
cijelu noć bilo zlo. Dječaci i djevojčice su se dogovo-
rili da će s kravama otići kraj šumice koja se zvala
Zelenka. Krave će pasti, a oni će slaviti Brankovu
svadbu. Tamo im je bilo najljepše, jer su imali i vode
iz izvora koji su prije toga lijepo uredili. Vrbovim
prućem su ga opleli i iza pruća nabili zemlju. Voda
12
www.krajinaforce.com
je bila hladna i bistra. Ponekad su se tu i potukli s
pastirima iz susjednog sela Brđana, jer su im oni
znali zagaditi izvor.
Razmišljajući o veselom popodnevu, Mladen je pre-
šao prugu i gledao kako iz daljine dolazi vlak. Lokomo-
tiva je visoko bacala stup dima i stizala ga, jer put
dalje vodi uz prugu, a onda zavija ulijevo. Vlak je bio
krcat vojnicima u zelenoj uniformi. Bili su to Nijemci.
Oni su prošlog proljeća s tenkovima ušli u selo. Iza
njih su stigli ustaše. Ustaše su, drugog dana nakon do-
laska, iz sela odveli dvanaest mladića, za koje se više
nikad ništa nije čulo, a ljudi su govorili da će se vra-
titi. Mladen zastane l izbroji vagone. Bilo ih je raznih
vrsta. U jednima su bili mladi veseli vojnici iz daleke
zemlje, u drugima topovi i kamioni. Jedan vojnik baci
mu dvije prazne kutije od konzerve. On ih ponese, jer
će trebati u svatovima, za kuhanje. Vlak odjuri u su-
sret suncu, a Mladen skrenu lijevo, u livade. Nije od-
mah otišao među druge pastire. Htio je u miru naučiti
pjesmicu. Već je sinoć znao dvije kitice. Sjeo je i glas-
no čitao, a onda ponavljao stih po stih. Pamtio je brzo.
On je uvijek najlakše učio ujutro. Tako je rekla uči-
teljica, i on je slušao. Po tome je također vidio da
učiteljica mnogo zna i da je treba slušati. Eto, po-
godila je i to da je najlakše pamtiti ujutro.
Krave su marljivo pasle sočnu travu, mašući kat-
kada repom. Sunce se kosom stazom penjalo sve više.
Mladen je naučio pjesmicu. Dva puta je stao kao pred
razredom i recitirao naglas. Išlo je dobro. Mislio je
kako će kraj morske obale, za mjesec dana, recitirati
lijepe stihove, a onda skočiti u plaivu vodu i probati
je li uistinu slana.
U džepu je uvijek nosio mali nožić. Volio je re-
zuckati drvo a pravo je majstorstvo postigao u ručnom
radu u školi. Napravio je lijepa seljačka kola, koja je
divno izrezbario. To je poklonio učiteljici Anki, koju
je volio. Ona ih je stavila u svoju sobu, i to je dječaku
bilo milo. Sada je odrezao vrbovu granu, debljine pr-
sta, i pravio sviralu. U proljeće kolaju sokovi, pa se
vrbina kora lako skida ako je prije toga izudaraš. Ta-
13
da svi pastiri uživaju u pravljenju truba i svirala, pa
uvečer iz daljine selo čuje dolazak krava i pastira. Po-
sao mu je dobro išao od ruke. Svirala je bila brzo go-
tova i zasvira sitnim glasom. Ako je svirala od deblje
grane, glas joj je krupniji. Ova je bila piskutava. Da-
vala je nekakav plačni glas, kao da je vrba plakala
što joj je Mladen odrezao mladunče, njenu granu, koja
bi brzo rasla, rasla, rađajući nove sitne grančice. Svi-
rajući, Mladen se sjeti one noći kad su odvodili mla-
diće iz sela. Tada je čuo kako djeca plaču, sitno — kao
svirala. I on je dobio šamar od jednog smrknutog
ustaše, koji je izbacio sve iz ormara, a Mladen je
morao, s rukama dignutim gore, stajati i gledati pre-
tres kuće. Srce mu je strašno udaralo, a suze tekle
niz lice. Nije ih smio brisati, pa su se slijevale niz
vrat i škakljale. To je za njega bila prva ratna noć,
koje će se dugo sjećati. Odveli su mu strica Niku, ko-
jega od tada nije vidio.
14 www.krajinaforce.com
Poglavlje drugo
Krave su već bile žedne, i Mladen krene k rijeci
— da ih napoji. Tamo će se opet naći sa svim drugovi-
ma i čuti ima li kakvih novosti u vezi s popodnevnim
svatovima. Sviralu je stavio u džep kaputa koji je
nosio preko ramena. Iz daljine je ugledao drugove
kojima se radovao. Već po navici, krave siđoše niz
padinu obale i odoše k vodi. Pile su bistru rječnu vodu,
a Mladen ode k dječacima. Oni su sjedili u hladu
stare žute vrbe. Tu su često kovali planove za svoje
igre, dok su krave bile site i mirne. Tako je bilo i sa-
da.
— Ti si opet vrijedan, kad nosiš knjigu — reče ne-
mirni Pero, na čiju je glavu u školi palo more.
— Učio sam pjesmicu, da se poslije podne mogu
igrati — odgovori veselo Mladen.
— To je pametno. U svatove ne valja ići zamišljen
i neveseo — dobaci Branko.
Razgovor je dalje tekao spontano i brzo, kao što
to biva kod dokonih pastira u širokim livadama, kad
krave miruju u hladu vrba.
Mladen je ispričao drugovima kako je kraj njega
opet prošao vlak njemačkih vojnika. Sigurno su otišli
u Bosnu, jer se tamo vode borbe o kojima im njihova
učiteljica nikada nije smjela ništa reći. Kao da se bo-
15
jala nečega. U selu se šaputalo da u šumama postoji
neka vojska čiji vojnici imaju kapu s tri roga, a na
njoj crvenu zvijezdu. Dječaci su slušali takve priče,
ali nikad nisu imali prilike vidjeti bar jednog vojnika
iz šume. Čuli su da ih zovu partizanima. Ta im je riječ
bila nepoznata, ali je, baš zato, krila u sebi nešto čud-
no, tajanstveno.
— Moj tata kaže da se partizani bore protiv Nije-
maca, koji su došli izdaleka i oteli našu zemlju — reče
Pero.
— Neko veče su u našoj kući nešto šaputali, a
mene su otjerali spavati — ispriča Branko.
Dječaci su zaključili da se od njih nešto krije.
Znači, postoji nešto što je opasno. Po selu se pričalo
da su ti vojnici iz šume, na pruzi prema Bosni, sru-
šili jedan most, pa je nastradao vlak u kojem je pu-
tovala njemačka i ustaška vojska. Kažu da je bilo mno-
go mrtvih i ranjenih, da je jednom njemačkom oficiru
odnijelo nos pa je jaukao i, onako bez nosa, bježao,
vičući nešto na svom nerazumljivom jeziku. Tada su
partizani pripucali iz obližnjeg šumarka. Stradalo je
mnogo vojnika, a neke su zarobili i odveli u šumu.
— Mene zanima kakva je to crvena zvijezda na
kapama s tri roga, svijetli li ona samo po noći, ili i
po danu — odvaži se i mali Slavko, koji je rijetko
nešto pitao.
Odgovorio mu je Mladen:
— Ma nije to prava zvijezda, već nešto fcao značka.
Može biti od crvenog platna. Kud si ti zapeo na prave
zvijezde?
Branko je čuo od roditelja, koji su dobri s nekima
u gradu, da se na izlet neće moći, jer more sada
nije naše. Njega su uzeli Talijani. Osim toga, opasno
je putovati, jer vlak može nastradati. Roditelji ne bi
djecu pustili i da se može, jer su ratna vremena.
— A ja sam već sanjao kako se kupam u moru —
reče jedan mali.

16
www.krajinaforce.com
 Mladen nije ispričao svoj san. Preduhitrio ga je Brđana. Mogli bi oni doći na izvor pa sve otkriti, i na-
taj dječak. stala bi svađa, a slabi su svatovi u kojima se netko po-
— Nama je učiteljica rekla da su Mlečani nekada tuče.
vladali našim morem, a da su ih Hrvati otjerali i more
je sada naše. Eno ga d na onoj karti u razredu. Kako
bi sada došli ti Talijani i opet uzeli naše more, i to
baš sada kad smo mi htjeli na izlet? — odvažno reče
mali Stevo iz četvrtog razreda.
Dječaci su još prilično dugo vodili učen razgovor
0 moru i tim vražjim Talijanima, koji su pokvarili
njihov izlet. Jedan je pastir ispričao da je njegov djed
često pripovijedao o nekakvom ratu kad je on bio voj-
nik u Italiji. Djed je uvijek svoju priču završavao ve-
selo, tvrdeći da su ti Talijani jeli žabe i mačke. I dje-
čaci su se nasmijali toj priči, a mali Jovo mudro za-
ključi:
— Onda su trebali doći u naš kraj. Ovdje ima mno-
go žaba, jer je kraj močvaran. A i mačaka ima napre-
tek. Moj ih tata uvijek mora bacati u potok. Mačka
omaci bar troje. Žaba ima toliko da bi se nahranila
cijela talijanska vojska. U proljeće ih je milina čuti,
kad počnu svoju pjesmu u livadama i jarcima.
— Možda će i doći, kad pojedu žabe u kraju uz
more. Tamo nema mnogo žaba. Kakvi su ti ljudi? Da
mi ih je vidjeti — zaželio je Miloš. Ovi Nijemci su kao
i naši. Samo nema crnih ljudi. Svi su bijeli. Valjda
kod njih nema sunca.
Jutro je već odmicalo. Trebalo je ići kući.
.Dječaci su ogladnjeli. Krave su mirovale u hladu.
Prije polaska kućama, detaljno su se dogovorili o po-
slijepodnevnoj igri. S djevojčicama je mladoženja sve
ugovorio. Kažu da će biti pravih kolača. Stevo će doni-
jeti usnu harmoniku, pa će se i plesati. Za mladence
je sagrađena koliba, koja je lijepo uređena. Pred ko-
libom će biti svatovi. Miloš je zadužen da održi zdra-
vicu, jer u svatovima netko uvijek mora mladencima
zaželjeti sreću. Očekivali su zabavu i igru kakve već
davno nije bilo. Samo moraju paziti da im tko ne po-
kvari veselje. Ima i zlobnika. Bojali su se susjeda iz

18
www.krajinaforce.com 19

Poglavlje treće
Uvjereni da će poslijepodne biti veselo, dječaci su
istjerali krave iz hladovine i pošli kućama. Preko li-
vada, gdje put nije ograđen, išli su svi zajedno. Bili
su raspoloženi. Vrbe su im lagano mahale granama, a
krave repovima. Branko je zatrubio u svoju veliku
trubu. Glas trube čuo se daleko iznad mirne površine
rijeke. I ostali dječaci počeše svirati u svirale i tru-
be. To su radili često. No sada je orkestar bio naj-
brojniji. Mladen je svirao u malu sviralu, k o j a je opet
piskutavo zaplakala. Njen se glas n i j e čuo od glasova
truba i većih svirala, ali Mladen ga je odlično čuo.
Opet mu se učini da je taj glas sličan plaču djece one
noći kad je stajao u uglu sobe, s rukama gore. Spremio
je stoga sviralu u džep i gazio prašinu po putu. Na-
puštali su livade. Bližili su se pruzi, koja ide uporedo
sa selom.
Već su izdaleka ugledali da se na pruzi netko miče.
Bilo je sumnjivo. Kad su došli bliže, primijetili su voj-
nike koji su bili raspoređeni na svakih pedesetak me-
tara jedan od drugoga. Ležali su i držali oružje, koje
je cijevima gledalo selo. Kuće su bile stotinjak me-
tara udaljene od pruge, pa se s uzvišenog nasipa moglo
lako gađati ciljeve na cesti i u baščama. Selo je, očito,
bilo opkoljeno ustaškom satnijom koja je sinoć do-
šla. Ustaše su zanoćili u školi i domu, a rekli su da
ujutro kreću dalje. Ljudi su se pribojavali noći, jer su
20 www.krajinaforce.com
mislili da se može dogoditi nešto slično kao lanjskog
proljeća. Bojazan je bila tim opravdanija što su iz su-
sjednog sela partizani noću odveli neke ljude koji su
bili glavne ustaške vođe. Pričalo se da su to učinili baš
oni partizani koji su srušili most na pruzi. Ljudi su
strahovali da se ne desi zlo.
Vojnici su ležali na pruzi, pogledavajući pastire
kako mirno ulaze u klopku. Mladen je potjerao ikrave
brže. Bojao se. Slušao je od nekih ljudi da ustaše ubi-
jaju i djecu, ali još u to nije vjerovao. Ipak je išao
brže. Kad je bio na prelazu preko pruge, upita ga je-
dan ustaša, čija se puška blistala na suncu:
— Jesi li gladan, mali? Sigurno ćeš se slatko na-
jesti kod kuće. Samo jedi. Ja ću te čuvati.
Mladen nije ništa odgovorio, jer mu je smijeh
nepoznatog čovjeka bio čudan. Tako se smiju ljudi
kad se nekome rugaju.
Krave su prelazile prugu, a pastiri su bili ozbiljni,
kao do maločas nisu svirali u trube i svirale, kao da
se nisu dogovarali za igru svatova poslije podne. Držali
su u rukama trube i svirale i žurili kućama, osjećaju-
ći nešto teško na srcu. Vjerojatno je Mladen zaboravio
svoj san o moru, a ne bi mogao recitirati ni naučenu
pjesmu. Nešto ozbiljno i sumorno ovi srca tih bezbriž-
nih dječaka. Do sada su bili veseli kao ptice u Zelenki,
nestašni kao vjetrovi u livadama kraj rijeke, a rasli
su brzo kao žute vrbe od čijih su grana pravili trube
i svirale. Po glavi su im se vrtjele razne misli o usta-
šama. Možda su došli po njih? Sigurno su iznenadili
selo, pa nitko neće moći pobjeći.
Možda su roditelji već bili uhapšeni, možda su
svezani...? Zašto nitko od roditelja nije došao pred
njih — to je bio običaj, jer su se roditelji bojali pre-
laza preko pruge. Bilo je mnogo vlakova, a nije bilo
branika. Jednom je tako stradala jedna djevojčica, kad
je išla iz polja.
Mladenova je majka stajala u vratnicama i doče-
kala sina. Krave su, po navici, otišle u staju, a Mladen
21
ih je svezao i pošao u kuću. Skinuo je košulju, a onda
izašao van i prao se. Sunce je bilo jako, pa je godila
ustajala voda. On često nagrabi vode u korito, a onda
se pere kad mu je vruće. Majka ga pozva na doručak.
Volio je na vrhnju pržena j a j a i mlijeko. To mu je
majka nedjeljom uvijek priređivala. Tako je bilo i sa-
da. Otac i mlađi brat su bili u vrtu. Nakon što se po-
češljao, Mladen sjede za sto i počne doručkovati. No,
nije stavio ni jednu kašiku u usta, a u dvorište uđe
naoružan ustaša. Mladen ga ugleda kroz prozor i ostavi
kašiku.
Ustaša je ušao u kuću i zapitao:
— Tko je ovdje kućedomaćin?
Majka je iz bašte pozvala oca. On je išao polako,
jer nije znao o čemu se radi. Čim je stigao, ustaša je
oštro zapovjedio:
— Za pet minuta spakujte najnužnije stvari i kre-
nite svi sa mnom na preslušavanje. Ponesite hrane za
dva dana, jer se prije nećete vratiti. Kuću zaključajte!
Majka je zaplakala. Mladen se stisnuo uz nju.
Otac je odmah zaključio da ih tjeraju nekuda, kao što
su već učinili s nekim selima. No nadao se da će ih
poštedjeti, jer je ovdje zimus izvršeno pokrštavanje
cijelog sela. Došao je svećenik bez brade i držao pre-
davanje o novoj vjeri, a onda je jedne nedjelje bilo
prekrštavanje. Ljudi su se smijali, a u sebi su i dalje
voljeli svoje svece i boga, vjerujući da će im pomoći.
Mladenova baka se i dalje prije jela i spavanja krstila
s tri prsta, ali je najprije pogledala gleda li je netko.
Iako je bila prekrštena, vjerovala je u stare molitve,
koje je uvijek čitala pred ikonom svetog Đurđa.
Stanovništvu je rečeno da ostane mirno kod kuće
i da ih nitko neće dirati.
— Od sada ste štićeni našim pravednim zakonima i
zakonima naše svete vjere i blagošću božjom, koji sve
vidi i pomaže onima -koji su u teškoćama — rekao je
pop na javnoj propovijedi u domu, kad je prekrštava-
nje bilo gotovo.
22 www.krajinaforce.com
Sjećajući se tih riječi, Mladenov otac je gajio na-
du da će sve svršiti dobro. Sigurno je posrijedi ne-
kakva istraga, i oni će se vratiti kućama. Uostalom,
moraju ih pustiti i ranije, radi stoke koju treba hra-
niti. No, majka je uporno pakovala velike zavežljaje,
jer je predosjećala da se neće vratiti i da je ustaša
lagao.
Bila je smetena. Čas je zavežljaj zavezala, čas iz
njega nešto vadila. Bilo j o j je žao ostaviti stvari koje
će trebati.
Ona je čvrsto vjerovala da se više neće vratiti i
naći sve na mjestu. Ustaša se derao, a mlađi je sin
počeo plakati. Čvrsto je stisnuo oca za ruku i gledao
ustašu. Konačno su stvari bile spakovane. U zavežlja-
jima je bila najnužnija preoblaka za ukućane, a u
dvije torbe je majka stavila hranu. Na brzinu je ski-
nula s tavana suhog mesa, stavila kruh i pet suhih si-
reva. U malu je košaricu stavila dvadesetak sirovih jaja.
Ona i otac su uzeli zavežljaje a Mladen je nosio torbu
s hranom. Bila je to naprtnjača koja se stavlja na
leđa. Ranko je nosio košaricu s jajima. Kuću su za-
ključali. No majka je još jednom otključa, jer nije
bila zatvorila prozor. Ustaša je postao nestrpljiv.
Usred dvorišta rastao je mladi dud. Njega su proš-
log proljeća zasadili otac i Mladen. Lijepo je napre-
dovao. Mladen ga pogleda, kao da se htio s njim za-
uvijek oprostiti. Sjeti se tada svojih dragih krava.
Otrči u staju i plačući zagrli svaku od njih. Suze su
mu tekle niz lice dok se opraštao od Šarove. Ona ga
je pogledala svojim lijepim očima i liznula po kosi.
To je često činila. Mladen je jecao i teško izišao van.
Ustaša je već pošao po njega. Prošao je kraj duda i
rukom, mokrom od suza, dodirnuo dudovo stablo.
Možda je htio reći doviđenja. Nije ni slutio da će i
on i dud imati sličnu sudbinu u danima koji su dola-
zili.
Izašli su iz dvorišta i krenuli na cestu. Njihova
je kuća bila na odvojku puta prema pruzi. Bila je
osamljena, pa nisu znali kako je u selu. No, odmah
je sve postalo jasno. Čuli su jauk. Cesta je bila puna
23
muškaraca, žena i djece. Svi su bili natovareni zavež- — Što plačete kad idete na izlet?
ljajima, torbama, košarama, a neka su djeca u rukama — Čuvat ćemo mi vaše kuće, ne bojte se!
nosila kruh i posuđe. Žene su jaukale glasno, kao kad — Ala vas je lijepo vidjeti. Cigani!
ide sprovod. Dječaci su šmrcali, a djevojčice plakale,
zajedno s majkama. Mladen je sve dobro gledao. U Neki su i psovali i vrijeđali na različite načine.
zaplakanoj koloni opazio je svoje drugove, s kojima Jedna je starija žena u koloni pala. Digli su je a je-
je malo prije došao iz livada. Tu su bili Branko, Pero, dan ustaša naredi seljaku iz kolone da je preveze do
Niko, i svi ostali. Svaki je nosio neki tovar. Sa strane stanice. Ovaj se bunio, jer se bojao da će ugrabiti
su išle ustaše i požurivali narod. Neki su prostački malo plijena. Namjeravao je ući u neku bogatiju kuću,
psovali, a drugi su oštro vikali. Muškarci su bili oz- gdje je lovina veća i gdje se može naći raznih vrijed-
biljni. Čudili su se svemu, a najviše sebi. Bilo im je nih sitnica. No, baba mu pokvari plan. Seljak okrenu
krivo što su vjerovali ustaškim vlastima, kad su go- kola i odveze iznemoglu ženu. Opsovao j o j je oca i
vorile da nikome ne smije biti ništa. Bili su iznenađe- majku, a jednom ju je drškom svog biča udario pod
ni. Bježanje je bilo nemoguće. Do stanice je trebalo rebra, uz povik:
pola sata hoda. Žene su popuštale u plaču, već su se — Zbog tebe ću, kujo, loše proći, ali ćeš i ti
umorile. Žuljali su ih tovari, ali nije se smjelo stati. zbog mene. Evo ti pod rebra. Tu se ne pozna, a boli.
Ustašama se žurilo.
Ona je jeknula i nemoćno ležala na daskama. Na
— Tata, kuda idemo — pitao je mali Ranko. stanici je izbaci iz kola na travu i kasom potjera ko-
— Idemo na stanicu. Ne boj se, vratit ćemo se — nje, da stigne ostale koji su bili već dosta daleko.
odgovorio je otac da umiri sina.
— Zašto idu svi iz našeg sela? — nastavljao je
Ranko.
— Ne znam ni ja. Sve će nam reći.
— Hoćemo li se vratiti do poslije podne? Treba
krave tjerati na pašu!
— Ne boj se ti za krave. Sve će biti dobro.
Desetak minuta prije stanice, nov talas jauka osvoji
kolonu. Čim je čelo kolone počelo jaukati, jauk se
prenosio dalje, a za časak se cestom vukla kolona
suza. Čelo kolone je na cesti susrelo nekoliko stotina
kola koja su išla u suprotnom pravcu. Kola su bila
prazna. Svi su zaključili da zauvijek idu od svojih
kuća, a ovi idu pljačkati imovinu. Žene su imale pra-
vo kad su trpale mnogo stvari. Seljaci u kolima su
sjedili i mirno promatrali kolonu koja nekamo odlazi.
Stariji ljudi su bili šutljivi i ozbiljni, a neki mladići
su dobacivali razne pogrdne riječi:
— Jeste li nam ostavili ključeve?
— Odoste vi besplatno na vožnju.

24 www.krajinaforce.com 25

Poglavlje četvrto
Pretovarena i umorna, kolona je stigla na prostor
pred željezničku stanicu. Narod je sjedio na travi.
Čekali su što će se dalje odigrati. Svi su slutili. No,
u nekima je t i n j a l a slabačka nada da će se vratiti
kući, nakon što se nešto dogodi. Što je to nešto, nitko
nije znao. Oko mase su postavljene jake straže. Na
zelenom tjemenu protuavionskog skloništa p r i j e t i o je
teški mitraljez. Njegova je cijev budno pazila na pokre-
te ljudi. Mrki crni ustaša još se nije nasmijao. Ležao je
kod oružja, spreman da otvori vatru. Niega su svi
najviše gledali, jer je bio najopasniji. Hiljade smrti
je nanizano na redeniku njegovog oružja. Nitko više
nije glasno jaukao. Babe su šmrcale, a djeca znati-
željno gledala. Mladen je bio na rubu gomile. Sjedio
je i u džepu kaputića stiskao malu sviralu, kao da je
htio sačuvati bezbrižne dane djetinjstva i igre. Nije ni
osjećao da je gladan, ali majka se sjetila da bi mogao
jesti. Ponudila mu je sira, kruha i malo mesa. Dječak
je odbio. Kraj njega u travi ležao je ustaša i držao
cijev puškomitraljeza. Iako je Mladen vidio već mnogo
vojnika i raznog oružja, nije imao prilike izbliza raz-
gledati puškomitraljez. Cijev je gledala pravo u njega
i ubrzavala mu tok misli. Nije čudo da u tim mislima
nije bilo mjesta za doručak. Tko bi pred cijevi mi-
traljeza tražio doručak i bio bezbrižan!
26
Sunce se sve više penjalo zenitu, a sudbina ljudi
je još uvijek bila nepoznata. Veo straha obavio je ovo
selo bez kuća, ovaj skup osuđenih ljudi. U takvim je
situacijama najgora baš neizvjesnost. Što se sprema,
kuda će s njima, da li će kući ili nekuda dalje — nije
se moglo pogoditi. Djeca su bila žedna, ona najmanja
su plakala i tražila jesti. Navala na bunar bila je veli-
ka. U posudama i bocama ljudi su donosili vodu. Us-
taša je pazio na svaki pokret.
Jednoličnost prekinu kompozicija vlaka koji je
aolazio. Izdaleka se čula, a onda pokazala lokomotiva.
Vukla je dugu zmiju crvenih vagona. Vlak je uspora-
vao i, malo zatim, stao pred stanicom. Masa naroda
gledala je u crvene vagone na čijim je malim prozori-
ma bila spletena bodljikava žica. Svi su pomislili isto
— da će tim vlakom biti prevezeni u Srbiju, jer su još
lani tako iseljena pojedina sela. Ta je misao zabrinula
svakoga, ali u isto je vrijeme djelovala i kao ohrabre-
nje. Ljudi su čuli da u Srbiji nisu nikoga ubili i da
se tamo živi prilično dobro. Nekima su znanci i rođaci
pisali i pozivali ih da sami bježe k njima.
Nagađanje dobi prvog svjedoka i prvu potvrdu.
Ustaše su brzo otvarali vagone sa strane koja je bila
do stanice. Znači da će u njih trpati ljude. Ipak, ni-
kome nije bilo jasno zašto ih sada tjeraju, kad su ih
prekrštavali na vjeru koja će ih, prema riječima pro-
povjednika, štititi u nevolji. Zar nije rečeno da nikome
neće ništa biti, da će ih štititi pravedni zakoni . . . Ko-
načno, ako će nekamo odvesti muškarce, kao one lani,
kuda i zašto tjeraju žene, starce i nejaku djecu? O
svemu su razmišljali ljudi, i našli jedini izlaz u Srbiji.
Neki su se sjećali leševa što su plivali rijekom, neki
su čuli poneku vijest o logorima smrti, ali ipak se
nije pomišljalo na najgore, jer oni su se osjećali ne-
dužnima.
Dolazak vlaka smirio je narod. I kad su govorili,
ljudi su šaputali. Sve je postalo tiho. Približavao se
važan trenutak, neki čas rješenja, a takvi su časovi
obično tihi i tajanstveni. No, ova muzika tišine, slutnje
i očekivanja bila je teška za svakog člana buduće eks-
www.krajinaforce.com 27
pedicije u nepoznato. U tišini glasnije udaraju srca,
a misli nemirno prorade ćelijama mozga i udaraju u
sljepoočnice. Očekivanja smrti su teška, a neizvjesnost
ubija, razara nevine ljude i stare bake, koje nikad nisu
otišle dalje od prvog grada, kamo su u košarama no-
sile na prodaju sir i vrhnje. Sada su i bake postale
važne. I njih čuvaju mitraljezi, kao i malu djecu, koja
tek jedva raspoznaju majčinu dojku iz koje dolazi sva
radost životnih trenutaka. I njih čuva onaj ozbiljni
mitraljezac. Tu su i dječaci s livada, trubači i svirači
s obala rijeke, svatovi sa Zelenke. Ostala je njihova
Zelenka, ostali su svatovi. Mlada iz bolje kuće nije
imala sreću da se u igri udaje za dobrog momka, a
Miloš neće zaželjeti mladencima sreću. Tamo kraj šu-
mice i dalje teče bistra voda, iz izvora koji su uredili
dječaci, a ovdje teku mutni trenuci očekivanja. Sve
su promijenili ovi ljudi s oružjem i slovom U na ka-
pama.
Mladen je znao da su ustaše zli ljudi. To je za-
ključio još one noći, prošle godine, ali i prije mjesec
dana kad su pred gostionicom mučili četiri Cigana.
Cigani su pili za stolom, kad su ušli ustaše. Uz psovke
i pogrde, svezali su ljudima ruke na leđa, a onda ih
tako objesili na odeblju granu stare kruške. Obješeni
su jaukali od boli i znojili se, a ustaše su ih tukli i
cerekali se. Narod je iz skrivenih kutaka gledao do
tada nepoznatu sliku. Mladen je s nekoliko dječaka
izbliza posmatrao ova zvjerstva i čudio se. Zaključio
je da su ustaše najopasniji ljudi i vojnici, o kakvima
mu nije govorila njegova učiteljica, iako je dosta znao
o zvjerstvima Turaka.
Ustaški oficir u lijepoj uniformi popne se na uz-
visinu kraj teškog mitraljeza i glasno zapovijedi:
— Neka se odmah na lijevu stranu izdvoje svi
muškarci stariji od šesnaest godina!
Komanda u narodu izazva jauk. Žene su grlile
muževe, majke sinove, sestre braću, a djeca se opraš-
tahu od očeva. Odjednom nestade one tišine koja se
bila uselila u ljude. Svima postade jasno da su pos-

28 www.krajinaforce.com
Ijednji put zajedno. Žene su bezobzirno cviljele, dječji One su imale mnogo stvari. Zavežljaji, košare, torbe i
glasovi bijahu prodorniji od svih. Mladen i Raniko su druga prtljaga smetala je prilikom ulaska u vagone.
zagrlili oca, koji je i sam plakao. Zbog premalo prostora, u vagone su krcali mnogo
Koliko je u jednom trenu bilo poljubaca zalivenih žena i djece. Nije bilo mjesta ni da se stoji. Gazili su
suzama! Koliko uzdaha i strepnji! Koliko pozdrava i po stvarima i gužvali se u tijesnim vagonima. One koji
savjeta! Koliko najljepših želja na rastanku! Koliko nisu bili ukrcani, ustaše silom utjeraše u vagone. To
zlih slutnji crnih maštanja! je još više pojačalo gužvu. Kraj vlaka nije bilo nikoga,
osim ustaša koji su zatvarali i zaključavali vrata.
Sve se odvijalo brzo, jer su ustaše uredovali. Prva
hrpica ljudi već je stajala s lijeve strane, a djeca su Iza žica zaključano, razdvojeno i uplakano, selo
još jednom trčala dragom tati ili bratu u zagrljaj, da je čekalo na svoje dugo putovanje u nepoznato.
bi ih za čas, mrki stražar otjerao.
Ustaška je straža već stajala između muškaraca i
žeua i djece. No, i uz to su žene kraj njih ponešto
dovikivale i dobacivale hrane ili neki odjevni predmet.
Počelo je postrojavanje. Muškarce su svrstavali u čet-
verored, a zatim je počeo ulazak u vagone sa žicom.
Počeli su od zadnjeg vagona.
Jauk je pratio ukrcavanje. Divlje su i bez obzira
jaukale žene i plakala djeca. Vagoni su se punili brzo.
Ustaše su cijevima pušaka požurivali spore. Jedan in-
valid nije brzo mogao u visoki vagon, i ustaša ga je
cipelom udario u trbuh. Čovjek je zastenjao i pao na
zemlju. Dvojica ustaša su ga ubacila u vagon. Bila je
to strašna opomena starcima da moraju biti hitriji i
okretniji. Žene su to gledale i jaukale. Plač je postao
još jači i prodorniji kad su svi muškarci bili u vago-
nima, a zatim vrata zatvorena. Samo su se iza žice
vidjele glave zatvorenika.
Glavni je posao bio gotov. Ostale su još žene i
djeca. Žene su mislile da će one s djecom kući, jer
je glavni cilj ustaša bio da uhvate muškarce i da ih
nekamo odvedu. No prednji vagoni vlaka bili su praz-
ni. To je navodilo na pomisao da će i njih tjerati u
vagone.
Tako je i bilo.
Ustaški oficir ponovno izdade komandu da sada
žene i djeca, po redu, ulaze u vagone. Bilo je jasno
da povratka kućama nema. Sa ženama je bilo teže.

30 31
www.krajinaforce.com

Poglavlje peto
Dan je odmicao, ljudi su nagađali kamo će krenu-
ti. Mladen je stajao na zavežljaju kraj prozora i tako
dobivao svježeg zraka kojega će uskoro biti sve ma-
nje. Odjednom na cesti ugleda veliku gomilu stoke
koju su gonili ljudi. Spazi svoju Šarovu i ostale krave
kako polako idu cestom, dižući prašinu. Osmatrači s
prozora vijest su javili u svim vagonima. Žene su opet
jaukale, kao da su se natjecale koja će više izdržati.
Za kravama je kretala kolona kola. Sada nisu bila
prazna. Ormari, stolovi i ostalo pokućstvo iz napušte-
nih kuća ispunili su do malo prije prazna koia. Selo
je, znači, ostalo pusto. Zar se to uopće više može na-
zvati selom, zar to nije pustinja k o j u će obilaziti samo
mačke, tražeći uzalud domaćice da im u zdjelice uliju
mlijeka. Pasa odavno nema. Njih su već ranije gos-
podari morali pobiti. Stanovništvo se nalazi u vlaku
neizvjesnosti, stoku tjeraju nekud, stvari odvoze nepoz-
nati ljudi, a same kuće ne čine selo. Ono je današnjim
danom prestalo postojati. Gospodar kuća i staja pos-
tat će pustoš i praznina. One će se useliti u drage
kutke, gdje je život pjevao pjesmu. Putovima i stazama
izđikat će visoka trava, jer neće biti stopa. Paučina će
zaplesti ugiove kuća, jer neće biti vrijednih ruku do-
maćica da ih skinu. Prozori će u noći ostati mračni,
jer ničija ruka neće upaliti svjetiljke koje se izdaleka
vide. Umrlo je selo ovog proljetnog dana, kad je sunce
32
sjalo veselo kao jučer, a srca plakala kao nikada. Prvi
put će doći večer bez glasa dječaka, bez truba i svira-
la, bez svjetla i 'koraka.
Tišinom će tugovati selo za seljanima, a čudit će
se visoki jablan na raskršću, jer neće vidjeti znanih
prolaznika. Oni su u vagonima koji ih odnose u sus-
ret stradanjima.
Vlak je predvečer krenuo.
Sada je postalo jasno da odlaze u Srbiju. To se
vidjelo po pravcu puta. Ta je činjenica načas malo
smirila narod. Oni koji su stajali kraj prozora, ugle-
dali su opustjelo selo. Zbog toga u vagonima nastade
komešanje. Svi su htjeli još jednom pogledati znane
krovove. Gurali su se i smjenjivali na prozorima, a
vlak je ubrzao vožnju i uskoro nestao iza okuke.
Selo je ostalo pusto. Zapravo, cijeli je vlak bio
putujuće selo. Razgovori su vođeni o dva pitanja. Nije
bilo jasno zašto su odvojeni muškarci, ako se putuje
u Srbiju. Prilikom ranijeg iseljavanja nisu dijelili muš-
karce od porodica, i bilo je više prostora. Žene su
bile nepovjerljive. One su sve manje vjerovale da od-
laze u Srbiju, a neka, još nejasna, opasnost uzimala je
sve više maha.
Druga tema bila je posvećena djeci. Majke su već
sada imale teškoće s malom djecom. Uskoro je za-
prijetila opasnost da u vagonima zavlada smrad. Vode
nije bilo, plač djece, smrad i uzdasi — to je ono što
je ispunjavalo svaki vagon žena i djece. Kod muška-
raca je bilo mirnije. Oni su bili potpuno uvjereni da
put ne vodi u Srbiju, već u neki poznati logor, čije su
ime znali čim je vlak krenuo. Preostala je slabašna
nada da će ih otpremiti u neki radni logor.
I tako vlak putuje, a noć polako pokriva ravnicu
uz rijeku. Promiču sela, mostovi i stanice, a neizvjes-
nost raste i pojačava strah. Nijedan vagon nije otva-
ran. Straže su budno čuvale otvore vagona. Vlak je
stao samo nekoliko puta i odmah krenuo dalje. Na
jednoj je stanici kompoziciju čekala buka i pjesma,
www.krajinaforce.com 33
po kojoj se odmah znalo da je pjevaju ustaše. Vlak je
stajao. Vani su se čuli glasovi. Djeca su u vagonima
plakala, a maj'kama su već klonule ruke umorne od
držanja dojenčadi. Probudili su se i oni koji su za-
drijemali. Vlak se pretvorio u uho. Svi su osluškivali
ne bi li po nekom podatku otkrili namjere ustaša. Ali,
to im nije pošlo za rukom. Saznali su jedino gdje se
nalaze. To su otkrili stražari kroj prozora, a željezni-
čar Marko je već ranije pogodio sve stanice. Stigli su
u čuveni logor kraj rijeke, logor Jasenovac. O njemu
su kružile strašne priče, od kojih se ljudima kosa
diže. Jezovita je bila priča jednog starca, koji je prije
nekoliko mjeseci pobjegao iz tog gnijezda smrti. Tu
je priču znao veći broj ljudi u cijelom kraju. Sada je
opet prepričavan sadržaj starčevih kazivanja. No, mno-
gi ljudi svjesno nisu htjeli u njih vjerovati. Starac je
negdje daleko, a njegove riječi ovdje žive. One potre-
saju srca ljudi u vagonima. Ako je tako, onda spasa
nema — ako se ne umiješa svemoć božja i ne ostvare
propovjednikove riječi koje je izgovorio prilikom po-
krštavanja.
Ljudi su zamišljali kolute žice, mrke stražare i
skelu o k o j o j je pričao stari Mile. Ono o Ciganima i
starom Raji koji je donio violinu i morao svirati dok
su koljači maljevima ubijali njegovu čergu.
... Bila je mjesečina kao dan. Odvezli su ih ske-
lom, a Rajo je strasno svirao nad rijekom. Bio je to
predsmrtni koncert svirca čija je violina hiljade puta
rađala divne zvuke i uzdrmala srca mnogih na sajmo-
vima i u svatovima. Kad su stigli na odredište, počela
je strašna tragedija. Goli do pasa, ustaše su maljevima
ubijali Cigane. Ciganke su vrištale i zvale gospodina
boga u pomoć, ali on se preko mjesečevih zraka, sa-
mo smijao i gledao. Rajo je bio okrenut leđima, da
ne vidi što se dešava. No, morao je svirati. Kad su
sitni glasovi Cigančića stravično propištali. Rajo se
okrenuo i violinom udario stražara po glavi. Istog je
trena pao pokošen. Bacili su ga u rijeku, koja je od-
nijela čergu, Raju, strune i zvuke violine. I mjesec je
izgledao krvav — kao koljači. Rijeka je hladnokrvno i
34
www.krajinaforce.com
bez uzbuđenja, na valovima odnosila tjelesa. U tom
je času Mile, koji je bio logoraš i već nekoliko puta
gledao ovakve scene, skočio u rijeku kraj skele. On je
bio skelar, pa su ga i ovdje za to koristili. Bacio se
u valove i plivao. Bilo mu je svejedno što će se dogo-
diti. Plivao je nečujno i brzo. Bio je više pod vodom
nego nad vodom. Stotine metaka zviznulo je kraj nje-
ga, ali nijedan ga nije pogodio. Isplivao je daleko u
grmlju iva, koje su ga podsjetile na njegovu kuću
kraj rijeke. Bila je noć, a on je očekivao potjeru. Zbog
toga je polako prešao preko puta u livade, a onda, za
tri noći stigao kući, ispričao ljudima najstrašniju pri-
ču o mjesečini i Ciganima, i otišao u partizane. Priča
se brzo proširila krajem, a ljudi su je nadopunjavali
i mijenjali — prema mašti i rječitosti. Eto, sada je
priča starog Mile putovala vlakom. Ona je pojačala
strah. Smrt je hodala iza zatvorenih vrata, a nad vago-
nima se smijao isti mjesec, kao i one noći kad je
Rajo odsvirao svoju posljednju pjesmu.
Kasno u noć otkopčani su vagoni u kojima su bili
odrasli muškarci, a zatim je vlak krenuo dalje. Žene
nisu znale da je vlak sada kraći već su mislile da i
dalje svi putuju zajedno. Naravno, nikakve veze nije
bilo, jer vagoni nisu otvarani, a straže su bile budne.
U vagonima i e bilo strašno. Mala djeca su se onečisti-
la, pa je jako smrdjelo. Pomoći nije bilo. Mladen je
dugo stajao kraj prozora, ali morao je svoje mjesto
prepustiti drugima. Nekim ženama nije bilo dobro.
Povraćale su. Mnogi su spavali sjedeći, a da ni sami
nisu znali kako su našli toliko mjesta. Vlak je ipak
bio budan. Putnici su nešto očekivali.
Sada je svima bilo lakše. Znali su da putuju u Sr-
biju, jer su prošli najveći i najstrašniji logor koji je
ikada postojao u ovom dijelu svijeta.
35

Poglavlje šesto
Nakon izvjesnog vremena vlak je stao. Svi su o-
čekivali da će krenuti dalje, ali prevarili su se. Gala-
ma kraj vagona postajala je sve jača. To su bile stra-
že. Počeli su otvarati vrata. Kod svakog je vagona
izdana naredba da svi što prije izađu napolje. Svježi
je zrak zapljusnuo izmučene žene i djecu. Mladen ug-
leda velik loptasti mjeces, koji se zaustavio visoko na
nebu i promatrao kako se prazne vagoni. Sada on
obasjava i njegovo selo, njegov mali dud, livade i
žute vrbe. No, u isto vrijeme mjesec je gledao kako
su očevi i braća tjerani u velike peći ciglane. Peći
su bile prilično zagrijane i služile su za odabiranje
jačih ljudi. Svi oni koji su pali u peći, bili su odmah
ubijeni, jer ih se nije isplatilo hraniti. Za rad nisu
bili. Zdravije i jače otjerali su u barake.
Za nekoliko minuta vlak je bio prazan. Tek su
sada svi vidjeli da nema zadnjih vagona. Zbog toga
nije čudno što je jauk odjednom proparao tišinu
majsike noći, što je mjesec morao otići dalje. Znači,
nema više zajedničkog života. Vječni rastanak je do-
šao tako brzo, mnogo ranije nego su očekivali. Žene
su jaukale i nalijetale na stražare, vrišteći.
— Gdje su naši dragi i mili?
— Kuda ste s njima?
— Sigurno su ih pobili, mila majko moja!
36
www.krajinaforce.com
Svatko je u jauku spominjao imena svojih nesta-
lih. Ličilo je to na pogreb, kada nekoga ispraćaju na
groblje i nariču, spominjući sve dobro što je učinio.
No ustaše su se smijali i rugali tužnim srcima žena,
majki, djece, braće i sestara.
— Otišli su na brijanje, šišanje i kupanje. Ujut-
ro ćete biti zajedno s njima!
— Što blejite kao ovce?
— Njima se neće ništa dogoditi. Na sigurnom su
mjestu!
Masa svijeta bila je na prostoru pred malom sta-
nicom. Stražara je bilo mnogo. Kada je oficir htio iz-
dati neku zapovijed, pucanj je izazvao uzbunu. Malo
zatim još nekoliko. Sve je to bilo u blizini. Ubrzo
zatim dovedoše jednu ženu. Bila je bez marame. Duge
pletenice vis jele su niz grudi, košulja j o j je bila pode-
rana, a iz lijevog ramena j o j je tekla krv. Bila je iz-
bezumljena. Derala se iz svega glasa:
— Moje jedino dijete ste ubili. S kim ću sada,
sirota, živjeti. Joj, Stevane, sunce moje rano. Ubili ste,
krvnici. .. Ubijte i mene . . .
Ustaša je čvrsto držao ženu koja se otimala i no-
gama udarala stražara. Uslijedio je brz dogovor us-
taša. Oficir je stao na uzvišeno mjesto i objasnio:
— Ova žena nema povjerenja u našu sigurnost.
Htjela je pobjeći, ali su je uhvatili. Zbog primjera
drugima, a u ime naših zakona, izričem da se bjegu-
nicu kazni smrću strijeljanjem. Kaznu treba izvršiti
odmah, kako bi ona primjerno djelovala.
Svi su gledali. Ni glasa se nije moglo čuti tog
časa. Mjesečina je i dalje bila kao dan. Ustaše odgu-
raše ženu pred narod, zatim je položiše potrbuške na
zemlju. Svi su zanijemili. Oficir priđe ženi, otkopča
futrolu i izvadi revolver. Žene sakriše oči rukama, a
oficir hladnokrvno tri puta opali ženi u glavu. Žena
se nekoliko puta trgnu i ostade na mjestu. Krv je
zalila travu i malo prosijede kose ubijene majke koja
je maločas naricala za jedinim sinom. Muž joj se nije
37
vratio iz prvog rata, a ona je othranila Stevana. Zbog otporan i izdržljiv kao majke čija su djeca bila mala.
toga nije čudo što su joj popustili živci u tako teškim One su pokazivale nevjerojatnu snagu, kao da im je
časovima. pomagalo neko nadnaravno biće. Naviknuta na red i
kupanje, mnoga djeca nisu odmah zaspala već su pla-
Dvojica ustaša odvukoše les, i tek tada žene zajau- kala. Taj je plač prodirao u srce Mladena. I on se sje-
kaše. Iz daljine je tutnjao brzi vlak. Brujali su motori ti svoje svirale i njenog glasa koji je piskutavo pla-
kamiona koji su dolazili pred stanicu. Bilo ih je mno- kao, kao da je slutio neku nesreću. Nije mogao ni jesti
go- ni spavati. Mali Ranko je zaspao u majčinom zagrlja-
Ukrcavanje je išlo doista brzo. Kako se koji ka- ju, ali nemirno se bacao i nešto mrmljao.
mion napunio, kretao je u noć. Nekuda su odvodili
narod. Tutnjali su mostovi, promicala sela i usamlje- U uglu je kašljala bolesna žena. Kašalj je u odre-
no drveće kraj puta. Strašna neizvjesnost, kao kamena đenim vremenskim razmacima navaljivao, kao sat koji
stijena, pritisnu zarobljenike. Srca su snažno udarala zvoni u istim razmacima. Miloš je bio tik uz vrata
a kamioni su jurili vijugavom bijelom cestom... Da li Zaspao je i sanjao o zdravici u svatovima. Mogao je
u susret smrti?! Tko je mogao znatd što koga čeka na bar u snu reći ono što je zapamtio od starih nazdra-
kraju prve vožnje kamionima. vičara kad mu se ženio stric.
Kamione je negdje dočekivala velika grupa stra- Dolazila je zora. Mjesec se spremao da suncu pre-
žara. Oni su psovali i požurivali žene i djecu da brzo da dužnost posmatrača. Obzorje je mirisalo svježinom
izlaze. Nitko nije znao gdje su. Sijalice su obasjavale proljeća. No nije se čulo kukurikanje pijetlova, jer su
velika ulazna vrata kroz koja su prolazili. S obje stra- oni ostali daleko. Tko zna tko će ih jutros nahraniti
ne stajao je po stražar. Svaki je u ruci držao korbač, u dalekom selu .. .
spleten od tanke žice. Ulazili su u velike zidane staje,
koje su bile niske i dugačke. Unutra je bila prostrta
slama i šaš. Žene, prestravljeni putnici, u jasle su os-
tavljale zavežljaje i torbe, a onda tražile nužnike. Neke
su vrlo brzo zaspale na prostirci od slame. Mjesta je bilo
dosta. Oko staja je bio visok zid, a na njemu tri reda
bodljikave žice. To je nekada bila ekonomija kaznioni-
ce, koja je sada pretvorena u logor za žene i djecu.
Mnogi su s kanticama i lončićima pošli potražiti bu-
nar, ali nisu ga našli. Vodovod nije radio, a bunara
nije bilo u ovom dijelu. Iako su bili žedni, nisu se
usudili tražiti vode.
U stajama nije bio potpun mir. Spavalo se na
prekide. Neki su u snu govorili. Te su noći snovi bili
nemirni. Smrt one žene, nestali muškarci i neizvjes-
nost — svakoga su potresli. Mala su djeca navikla
noću dobivati hranu. Sada su se naizmjenično, prema
navikama, budila i tražila majčina prsa. Sitni dječji
glasovi budili su zaspale, a majke su se mašale rukom
u njedra i, umorne, dojile djecu. Nitko nije bio tako

38 39
www.krajinaforce.com

Poglavlje sedmo
Poslije ustajanja, narod je prestrašen hodao po
dvorištu koje je bilo ograđeno visokim zidom. Van
se nije moglo. Na ulaznim je vratima stajao mlad, go-
tovo golobrad ustaša. Na leđima je imao pušku, a u
desnoj ruci korbač kojim se poigravao, lupkajući po
sjajnoj čizmi. U ovom su logoru stražari iz bala sije-
na vadili tanku žicu i od nje pleli korbače.
Zgužvan i pospan, Mladen je dobro razgledao sta-
je. Osjećao je da se rodilo sunce, ali još ga nije vidio.
S njim su bili mali Ranko i Miloš. Ranko je htio piti
vode koje ovdje nije bilo. Stražar nikoga n i j e pustio
iz kruga.
— Da mi je malo vode! Zašto ne daju vode?
— Kasnije, braco — tješio je Mladen brata.
Miloš je htio sve vidjeti. Zavirivao je u druge dijelove
staje i svugdje ugledao ponekog druga ili drugaricu.
Sa svakim se pozdravljao. On još nije do kraja osjetio
težinu položaja, iako je bio utučen i žalostan.
Ubrzo iza toga nastade graja. Došao je ustaški
oficir i naredio da svi sa stvarima stanu u redove.
Provodit će se popis.
Žene su na brzinu spakovale zavežljaje i s djecom
stale u red. Uskoro se formirala dugačka kolona obi-
40 www.krajinaforce.com
telji. U krugu zavlada tišina. Ustaški oficir je stao pred
narod i izdao kratko naređenje:
— U redu, i bez gužve, porodica za porodicom ne-
ka prilazi onom stolu gdje će se vršiti popis. U isto
vrijeme, neka svi pripreme za predaju novce, nakit,
satove, noževe i druge stvari. Sve količine hrane tako-
ter se moraju predati. Svaka utaja povlači za sobom
smrtnu kaznu.
Pregled i popis počne. Za dugačkim stolom sjedila
je ustaška komisija s nekim debelim knjigama. Svaka
majka je rekla ime i prezime, dala podatke za djecu,
a zatim predala nakit, hranu i novce. Ustaše su pre-
gledali zavežljaje i džepove. Sumnjali su.
Iza stola je rasla hrpa oduzetih stvari. Bilo je
najrazličitijih predmeta, od suhog mesa do starih no-
ževa, koje su kovači pravili od kosa. Svaki oduzeti
predmet komisija je popisala. Ženama je objašnjeno
da će sve dobiti nazad.
Pred komisijom je stajala Miloševa majka. Pre-
dala je krojačke nožice, kuhinjski nož, šećer, suho
meso i igle. Ustaša je zapita ima li novaca, a ona
odgovori da je odnio muž. Ustaše se nisu olako za-
dovoljili s njenim odgovorom.
Počeo je pretres. Nisu našli ništa. No, jedan us-
taša u zavežljaju pronađe klupko domaćeg seljačkog
konca. To mu klupko bi sumnjivo. Naredi ženi da od-
motava konac. Ona pocrveni i poče moliti da joj vje-
ruju. To još više pojača sumnju. Majka je odmota-
vala konac, a Miloš je plakao. Bojao se za majku
koju je vrlo volio. Kad je klupko postalo sasvim ma-
leno, ustaša ga uze od žene i ugleda novčanice. Majka
je u noći, dok su svi spavali, sakrila novac. Premotala
je malo klupko konca na novčanice. Sada je nad njom
lebdjela opasnost. Ustaša ciknu kao bijesan i počne
ženu tući po glavi i tijelu korbačem od žice. Kad god
bi udario, žena je jeknula, a na licu joj se pokazala
crvena krvava pruga. Pucala je koža, vrištao Miloš,
bješnjeli ustaše, a narod strahovao. To je strahova-
nje bilo opravdano, zbog govora oficira, koji je zapori-
41
jetio smrtnom kaznom. I zaista. Ustaše potjerašc na-
rod u stranu, a ženu doguraše prema drugom zidu.
Ona je bila napola mrtva. Njena iscijepana bluza bila
je sva krvava, lice izbrazdano crvenim prugama. Pala
joj marama s glave, a dugačka kosa rasula po rame-
nima, pala na oči. Miloš je vrištao iz sveg glasa i dr-
žao majku za suknju.
— Ne dam moju mamu, ne dam moju mamu .. .
Joj, mama, m a m a . . . Nemojte tući moju milu maj-
ku . . . Nemojte, nemojte, joj .. .
Žena je pala u prašinu i ležala nepomično. Miloš
j o j se baci na grudi, ali ga mladi ustaša otrgnu od
majke i baci. Dječak zaglavinja i sruši se kao mrtav.
No opet se podignu i pojuri prema majci. Vikao je
divlje, nerazumljivo, snažno i prodorno.
Ustaša zatvori Miloša u s t a j u , podiže ženu i pri-
sloni je uza zid. U masi nastade tajac. Trenuci oče-
kivanja. Smrt nad polumrtvom ženom.
Miloš u staji vrišti, lupa nogama da razbije vrata.
Ne uspijeva. Tada laktom razbi staklo, nastojeći se
izvući napolje. Nije mogao, jer otvor je bio malen.
Oslonjena na zid, žena je čekala sudbinu. U n j o j
je skršena snaga, umro je otpor. S njom je gotovo.
No u trenu, baš kad je oficir htio nešto reci, ona po-
j u r i u pravcu staje, vičući:
— Miloše, sunce moje rano, gdje si. Majka će
tebe spasiti . . . Nije dovršila rečenicu.
Snažne ruke dvojice ustaša umirišc je kraj zida.
Oficir se nasmija i reče:
— Još ste divlji, neposlušni. No za k o j i čas ćete
imati prilike vidjeti kako mi školujemo one koji ne
slušaju naređenja. Gledajte! Ovo je poučno, a u isto
vrijeme zabavno. Ova je žena vrlo dosjetljiva i bistra.
Dobro se sjetila klupka konca. Zbog toga zaslužuje i
posebnu smrt. Gledajte dobro!
On priđe bliže ženi, a jedan ustaša mu dodade
komad drveta. Lijevom rukom zgrabi ženu za dugu
42 www.krajinaforce.com
kosu, a desnom snažno udari drvetom po njenoj gla-
vi. Za tren prsnu glava. On obrisa ruku u ženinu blu-
zu, a onda povuče mrtvo truplo prema sredini kruga.
Žene i djeca sakriše rukama oči, da ne vide najstraš-
niji prizor u životu. No, oficir se htio poigrati s njima.
Naredi da svi ponovo, po redu, krenu naprijed i da
svatko obavezno pogleda mrtvu ženu. To je bilo mr-
tvo kretanje kolone; jezivo, neopisivo, nezaboravno,
nešto što ovi mirni seljaci nisu mogli ni zamisliti.
Kreće kolona, gledaju suzne oči, udaraju srca,
prepuna bola . . .
— Tako! A da ne mislite da smo mi, izabrani
vojnici, koji smo ovdje zato da pravimo red, da vas
učimo kako se živi — bez srca, bez milosti — dopus-
tit ćemo onom malom da pogleda majku, da se oprosti
s njom, jer i mi imamo djecu koja vole svoje majke.
On je imao nesreću da mu je majka bila neodgojena.
Dvojica dovedoše dječaka. On kriknu nekim po-
sebnim glasom, koji nitko i nikad više neće moći
ponoviti. Istrže se iz ruku pratilaca i padne na mrtvo
majčino tijelo. Plakao je tišinom. Očima. Srcem. Po-
kretima. Cijelim bićem.
Krvavog, mokrog od suza i izmučenog, odvedoše
ga nazad u staju, a dva grobara donesoše veliku bijelu
plahtu i odnesoše drugu žrtvu.
Ni riječi u krugu. Tišina i koraci. Strah. Čuju se
kucaj i srca i udarci trepavica. Kolona se pomiče pre-
ma komisiji koja pije kavu i obavlja započeti posao.
Više nije bilo sumnje da svi predaju sve. Miloš je
ležao na slami i plakao. Valjao se i uzalud dozivao
majku. Njeno tijelo je već primila mirna rijeka i od-
nijela prema svojem ušću. Otputovala je Miloševa
majka unepovrat, a plače ranjeno dječakovo srce. Mi-
loš postaje čovjek. Odjednom. Skokovito. Preskače
godine, ostavlja igre, zdravice sa Zelenke i svatove u
livadama. S njim se već druži smrt, krvnik mu se
uvukao u sjećanje, a majčin lik nikad neće moći za-
boraviti. S njim je krenuo u dalji život.
43

Poglavlje osmo
Mladenova je majka predala sve: hranu, novce,
nož, igle . . . Mirno je odgovarala na pitanja komisije.
Uz rub stola stajao je Mladen, držeći za ruku Ranka.
Gledao je veliku hrpu predanih predmeta. Na stolu
je još stajao kuhinjski sat koji ga je često budio zvo-
njavom. Ovog se časa prisjeti jednog jutra kad su
svi njegovi bili u polju, a majka je navila sat da pro-
budi Mladena, jer je morao u školu. Sat je uistinu
zvonio, ali on je dalje spavao. Probudilo ga je sunce,
kad je zasjalo u prozor. Zakasnio je u školu i svi su
mu se smijali kad je ispričao kako nije čuo sat. O
tom je čak napisao mali sastavak, kao domaću zadaću.
On je uvijek volio ponešto pisati. Njegovi su sastavci
bili redovito najbolji u razredu, a jednom je čak do-
bio i nagradu za sastav s naslovom Moje žute vrbe.
Rastanak sa satom uzbuđivao je Mladena više ne-
go nestanak drugih predmeta i novca. Ta mala naprava
kao da kucanjem požuruje dan, kao da ne da životu
da prestaje, doziva sunce i laste iz dalekog kraja . . .
A sada ga uzimaju pred neljudima koji ubiše Miloševu
majku. Oni ubijaju i kucaj sata, a to znači i život.
— A što si zinuo u taj sat, mali Cigančiću? —
upita ustaša Mladena. On ne odgovori ništa, samo u
džepu jače stisnu malu sviralu od vrbove grane.
— Imaš li nešto u džepu?
44 www.krajinaforce.com
— Nemam ništa — reče dječak.
Ustaša ustade i poče opipavati njegove džepove.
U lijevom džepu hlača nađe malu sviralu. Izvadi je
iz džepa i cinički reče:
— Je li ovo čarobna sviralica koja će te spasiti?
A Cigančiću?
Mladen ne odgovori, a ustaša baci sviralu u pra-
šinu kraj stola i stade na nju teškom vojničkom ci-
pelom. Dječak je samo gledao, a onda mu oči ovlažiše
suze, koje su se, malo zatim, valjale niz lice. Napra-
vio je on mnogo takvih svirala, mnoge je bacio ili su
se osušile, ali ova sviralica s piskutavim dječjim gla-
som bila je značajnija od svih. To je svirala rastanka
sa zelenim livadama kraj rijeke, sa žutim olistalim
vrbama — njegovim dragim vrbama, prijateljima i
drugovima iz dana djetinjstva.
Zgažena je svirala -- djelo pastirevih ruku, a još
jučer je tako bezbrižno svirala u dječjem orkestru.
Sad leži smrvljena u prašini. Njeni dijelovi izgledaju
kao spomenik nasilja ovih ljudi—neljudi, koji su
maločas za sva vremena usadili tugu u Miloševo i
Mladenovo srce, koji su zgazili njihove igre, zaklali
bezbrižne dane, oteli valove rijeke, posjekli žute vrbe,
nekud odnijeli vijugave staze djetinjih stopa, ružama
u začetku oteli sunce . . . Daleko teče rijeka i vjetrić
njiše nabrekle grane krošnjatih vrba. Još suzi ona
grana od koje je napravljena svirala, a ovdje me-
đu ovim gladnim zidinama, vlada smrt, nasilje pro-
slavlja obijestan pir i plaće tuga u dječjim srcima...
Zgazili su sviralu i obilježili gaženje djetinjstva,
koje još nije otpjevalo svoje pjesme djetinjih srca,
već korača stazama mraka i smrti. Kao zmija otrov-
nica, tuga se smotala u klupko svakog srca i svojim
ledenim bićem ubija toplu i daleku nadu koja je ma-
glovita i neznatna, ali ipak postojana.
A iza zida teče rijeka i nosi ribama hranu. Već
je daleko mrtva Miloševa majka i zgažena radost dje-
tinjstva do jučer bezbrižnih dječaka.
45
 Kolona postaje sve manja, hrpa otetih predmeta
sve veća. Sunce se polako penje po vječnoj stazi, kao
da želi priviriti da vidi šta se ovdje događa. Njegove
zrake podsjećaju na život i minule dane.

Poglavlje deveto

Milošu su otvorili zatvorenu stajsku prostoriju.

No on n i j e ustajao. Ležao je nepomično na l i j e v o j ruci
i gledao u ugao staje u kojem su pauci pleli predivo
mreže. Nije htio govoriti. No, kad je k njemu prija-
teljski došao Mladen, Miloš skide pogled s tvornice
paukovih niti i pogleda druga. Tim mu se pogledom
zahvalio za posjet.
— Bit ćeš s nama. Od sada smo braća. Ustani da
operemo tvoju krvavu kosu i očistimo odijelo. Mama
će paziti na nas. Ona kaže da si od danas član naše
obitelji.
Miloš je i dalje govorio samo mutnim pogledom.
Bez riječi ustade i pođe za drugom. Gledao je neo-
dređeno u ljudska bića koja su ležala ili hodala po
stajskim prostorijama.
Mladenova majka mu je češljem vadila zgrušanu
krv iz kose koju je kvasila. Dala mu je drugu košulju
i postupala s njim kao da je Mladen ili Ranko. Još
pažljivije. Njeno je srce od danas postalo dvostruko
srce jedne majke.
Miloš, Mladen i Ranko ležali su na slami. Majka
je sjedila kraj njih i razgovarala sa ženama. Najviše
se govorilo o daljoj sudbini, koju su svi slikali cr-
nim bojama.

47
46 www.krajinaforce.com
 — Ja mislim da će nas sve ubiti, kad su nam
oduzeli stvari i hranu — tvrdila je jedna žena.
— Ja opet mislim da ćemo mi na nekakav rad —
odgovara druga.
— Kakav rad s djecom?
— Oni će nas u rijeku.
— Gdje su naši muževi?
— Ja ipak vjerujem da ćemo ostati živi — tvrdo
reče Mladenova majka.
— Ti vjeruješ u nemoguće. Od života više ni spo-
mena ... Tako su tekli razgovori tog toplog i sunča-
nog dana u staji logora kraj rijeke. Sunce je već bilo
visoko. Zidovi nisu mogli zaustaviti hod njegovih
zraka.
Podne je. Djeca su gladna, a hrane više nema. Ni
vode. Na ulaznim vratima stoji stražar i samo se smi-
je na traženja žena i djece da im dadu bar vode. Ipak
je mladi oficir obećao vodu.
Četiri čovjeka, bolje reći kostura, donijela su dvi-
je kante vode. To je bilo premalo. Nasta gužva oko
kanti. Svi su htjeli zgrabiti čašu vode za djecu. U
gužvi se proli voda iz jedne kante, a oficir naredi lo-
gorašima da odnesu kante s vodom.
— Kad ste svinje, više nema vode. Crknite od
žeđi.
O jelu ni govora. Djeca su navikla na ručak pa
očekuju hranu, ali nje nema. Dječaci su nestrpljivi.
Izlaze u krug i gledaju na kapiju. Uzalud. Miloš i
Mladen šeću kraj, zida kraj kojega je ubijena Miloševa
majka. Još se vidi trag krvi kud su vukli mrtvu ženu.
Miloš gleda i šuti, a suze teku. Sunce suši krv i tako
briše tragove zločina.
— Gle, Miloše, kliknu Mladen, samo da svrati
Miloševu pažnju s nedavnog zločina.
Na stajskom zidu u potkrovlju nekoliko las-ta-
vičjih gnijezda. Lastavice dolijeću i odlijeću. Veselo
lete svoje životne letove. Ne sputavaju ih zidovi. One
48
www.krajinaforce.com
imaju krila, a dječaci stoje i gledaju. Njihove drage
laste slave život, a oni se susreću s tragovima smrti
i zločina. Nijedan ne govori ništa, ali sigurno je da
istog časa gledaju gnijezda u potkrovljima svojih sta-
ja, u hodnicima kuća, na školi, domu... Svud ih je
bilo. Tko zna jesu li laste sada tamo, u pustom i da-
lekom selu?
Treće je jutro svanulo kao i prethodna dva. Usta-
janje je bilo rano. Svi su očekivali nešto novo. Možda
su svi mislili na odlazak, ili na drugi obrok hrane.
Do sada su davali samo jednom dnevno hranu, najlo-
šije kvalitete, i bez kruha. Već su na pomolu bile
veće krize, naročito kod dojenčadi. Majke nisu imale
hrane, pa nisu mogle ni dojiti djecu. Pomanjkanje
vode još je više pogoršavalo situaciju. I dalje su no-
sači — kosturi donosili u kantama vodu, ali nikad
je nije bilo dovoljno za gladne i žedne logoraše.
Oko devet sati pojavio se mladi oficir koji je ubio
Miloševu majku. Naredio je da svi spreme stvari i
da stanu u red pred stajom. Na redu je bio pokret.
Nitko nije ni slutio kamo će krenuti. Bilo je onih
koji su očekivali izlazak iz okvira zidova, a drugi su
smatrali da je došao kraj. Miloš je čitavo vrijeme
gledao oficira kako korbačem od žice udara po sjaj-
nim čizmama. Bio je to isti onaj korbač kojim je pr-
vog logorskog jutra tukao njegovu mamu. Gledao ga
je dječak i nešto smišljao. Htio se osvetiti za krv
svoje majke, za užasne časove straha, za ove prazne
dane, za uvrede i glad. Nije to bio dječak s livada
kraj rijeke, pastir što s teletom dijeli hranu iz torbe
i poljubi kravu u cvjetasto čelo. Postajao je čovjek
s ranjenim srcem, sa željama za osvetom. Htio je ubiti
zlikovca. I to baš tu, pred svima. To nije okrutno.
Sjećao se predavanja drage učiteljice Anke, koja im
je znala pričati o hajducima i uskocima, kako su se
oni osvećivali Turcima za nedjela, kako su narodu
vraćali oteta dobra. A zar ovdje nije bilo potrebe za
osvetom. Bilo je, i mali je logoraš upravo na to mi-
slio, gledajući ubicu najdražeg bića. Miloš bi sada mo-
gao biti strašan, a nije dao dječacima da ubiju leptira
49
ili mladog ptića u gnijezdu. Tukao se s vršnjacima
iz gornjeg dijela sela, kad su praćkama ubijali golu-
bove i vrapce.
Mlađem je htio razgovarati s drugom, ali ovaj nije
bio za razgovor. Suviše je bio zauzet promatranjem
oficira. Htio je vidjeti svaki detalj. Čak je primijetio
krupne žile na ruci, brazgotinu na licu, prsten, ono
žuto slovo na k a p i . . . sve ga je zanimalo.
Oficir je također promatrao sakupljanje naroda.
Bio je nestrpljiv i požurivao je, prijeteći. Njegove su
prijetnje djelovale, jer je sjećanje bilo svježe. Laga-
nim korakom obilazi kolonu i gleda, a pred njegovim
se pogledom sakrivaju oči logoraša.
Miloš ne skriva oči. Gleda zlikovcu ravno u oči.
Ovaj to primijeti i zastane kraj dječaka. Nasmija se i
reče:
— Jesi li se umirio, mali? Ne tuguj, jer nisi mno-
go izgubio. Ti ćeš na primjeru svoje majke mnogo
naučiti. Red je osnovna stvar, a svi naši zakoni zasni-
vaju se na očuvanju najstrožeg reda, bez kojega nema
napretka. Zar nije tako, dragoviću?
Dječak ne reče ništa, ne trepnu, ne maknu se, a
to dirnu silnika. On to shvati kao prkos, kao nagovje-
štaj snage, kao rađanje bune.
— Što si se ukočio kao kip? Ne boj se. Mi smo
milostivi prema svakom tko je dobar. I mi smo ljudi.
I ja imam sina koji me svaki dan dočekuje kod kuće.
Miloš je šutio, kao mrtve usne majke. Bio je hla-
dan kao tuga u vlastitom srcu, j a k kao mržnja. Da
ima moć, da mu je bog saveznik, a učili su ga da je
bog svemoćan, on bi znao što treba učiniti.
Oficir je htio prekinuti dječakovu šutnju, ali nije
imao vremena.
50 www.krajinaforce.com
Poglavlje deseto
Oči su logoraške ugledale mali park. Bijela cesta.
Crkva. Neke kuće. Sve tako obično, a opet čudno. Nije
to selo s onim raskršćem i jablanima na kojima su
saborovale ptice i vjetrovi pokazivali svoju moć. Nisu
tu ni oni niski krovovi kuća s pijetlovima, sa šarama
na pročeljima, s malim prozorima i zavjesama od pla-
tna na kojima su vezovi pričali o dugim noćima dje-
vojačkih bdjenja uz slabo svjetlo petrolejki, o bogat-
stvu života i ljepoti prirode. Nije tu bilo ljudi ni po-
gleda. Sve je nekako mirno. Mrtvo. Hladno. Sve kao
da vreba na uplašenu šarenu kolonu i obećava gole-
ma iznenađenja.
Samo stražari. Puščane cijevi. Sablje smrtonosne.
Pijuci korbača i rafali psovki. Neki čudan jezik. Sa-
mljeveni i pomiješani govori raznih krajeva. Neko
brašno prijetnje i straha. Otrov neljudski, upućen že-
nama i djeci pitomog sela uz rijeku. Koraci i sjenke.
Tišina i pokoji vrisak uplašenog djeteta. Korbač na
licu. Popucala koža i krv na vrelom dlanu. Pucanj iz-
nad glava. Vrtlog koji guta kolonu i pokreće njeno
čelo prema sivom visokom zidu, na čijim uglovima
stražarnice streme prema nebu.
Koraci -kolone i Škripa vrata.
Možda je to ulaz u pakao. A možda iza zida ima
malo blagosti i nježnosti... ? Možda će poslije ulaska
51
u kuću nepoznatu biti vode spasilice, da utaži žeđ do-
šljaka, čiji su bunari i u vrijeme najžešćih suša imali
dovoljno vode. Možda će sunce razumjeti poglede dje-
ce i pročitati bore na licima majki. Možda će nebesa
uslišiti molitve zabrinutih baka. Možda će jednom, baš
sada, sve biti razjašnjeno. Možda će iza zida netko
reći da po pravdi, ljudskoj i božjoj, selo ima pravo
da živi, da se vode napije, da djeci podari mlijeka a
majkama pravo da umire svoje golubove, č i j a su j a t a
zarobljena pod komadom neba i na komadiću zemlje
— gdje za život nema m j e s t a .
Fijukne bič i kolona ubrza korak.
Otrovnim jezikom propišti psovka i rodi novu
brigu.
Bljunu puščana cijev — moguću smrt i strah.
U prašini stope. Ispisane stranice historije bivšeg
sela.
Zapis o strahu i smrti.
Psovka i p r i j e t n j a . Ždrijelo sivog zida guta kolonu.
Kakva kuća na vidiku. Kakvo dvorište bijelo.
Zgrada kao divovska lađa, nasukana na žalu
stradanja.
Mladenu se učini da je kuća prema kojoj kora-
čaju veća od svih kuća u njegovom selu. Veća od svih
kuća zajedno. Čudno. A tako mali prozori. I vrata su
premalena za tako veliku kuću. Samo su nešto šira
od običnih. Od onih u školi, u seoskom domu.
A dvorište neobično. Nigdje u njemu travke, ni-
gdje znaka da nešto slobodno živi. Po zemlji pužu
mršavi kosturi djece. Vuku se na koljenima. Pomažu
se rukama da bi krenuli prema vratima kroz koja
ulazi kolona novih stanovnika, susjeda budućih i mo-
gućih prijatelja, u čijim torbicama možda ima pokoji
komadić, ili samo mrva kruha.
Oči. Širom otvorene. Znatiželjne oči djece. Rado-
znali pogledi žena. Neke bake i majke. Unuci. Sela.
52
www.krajinaforce.com
Kolone prikovane na bijeloj bestravnoj zemlji, po ko-
j o j sunce sipa vrelinu i okiva preostale snage stanov-
nika iza zida.
Jauk se ote nekoj ženi. Lelek kao nagovještaj zla.
I korbač progovori. Jauk dobi pomoć i posta pjesma.
Kao pozdrav onima koji pužu prema koloni, tražeći
pogled ohrabrenja i malo ljubavi. Kao pjesma kojom
se potvrđuje nesreća i tjera nada. Kao govor nad ra-
kom otvorenom.
Stražari su djelovali brzo. Po nekom već ustalje-
nom redu. Očito, znali su što i kako treba učiniti da
bi selo — kolona postalo selo za zemlju prikovano.
Nemilosrdno su mlatili one koji su znatiželjno do-
čekali kolonu. Tukli su korbačima i nogama, puškama
i psovkama, rukama i prijetnjama. Gazili su i gurali.
Bacali klupka dječjih tijela. A mali su kosturi svoja
t i j e l a pokušavali okretati prema koloni. I, čudno, nisu
plakali.
— Mama, oni ne plaču. A, gle kako ih tuku —
šapnu .Mladen majci.
Mati samo jače stisnu dječakovu ruku. Nije us-
pjela izustiti riječi odgovora niti naći misao da objas-
ni ono što je vidjela. Jednostavno, takvo nešto nije
moglo u njenu misao, u njeno poimanje, u dušu.
— Mama, pogledaj! Onaj se mali ne miče. Možda
nije živ? — opet će dječak.
— Živ je, živ — prozbori konačno majka. Tek to-
liko da nešto kaže.
Kad je posljednji u koloni prošao kroz vrata, čel-
ni stražar, nekakav sitni čovjek s malo bradice, stade
na stepenice što vode u zgradu. Podigao je ruku u ko-
j o j su svi vidjeli žičani korbač. Očekivali su neko sa-
općenje, naredbu.
— Sada ste na sigurnom. Ovo je odsada vaše selo
i vaša zajednička kuća. Naša vlast će se brinuti o va-
ma. Od vas tražimo poslušnost. Za svaki prekršaj, za
odbijanje naredbe, za povredu reda, kažnjavat ćemo
pravedno, po zakonu.
53
 Pogledajte ove zidove i ne pomišljajte na poku-
šaj bijega. Jer, oni koji su pokušali saznali su da je to
nemoguće, i stigla ih je naša kazna.
Pogledajte jednog od njih i pamtite!
U pratnji dvojice mladih stražara, prema ženama
i djeci dolazilo je mladić, još dječak. Bio je gol, izmr-
cvaren i mršav. Na njegovoj goloj glavi naglašeno su
se isticale uši, koje su izgledale kao da su dvostruko
veće od običnih. Dječakove su ruke bile raširene i pri-
kovane za dasku.
Točno se vidjelo: ruke, duga bijela daska, čavli
i krv.
Kao Isus Krist. Raspet a živ. I hoda.
Vrisak u koloni. A zatim tišina. Kao da je neka
tajanstvena sila svima oduzela riječ i suze, pokret i
uzdah. Sve postade led. Santa koja čeka da krene.
Stražar privede Raspetog Dječaka, Isusa Krista,
na uzvisinu — da bi ga svi mogli vidjeti. Da bude pri-
mjer. Da rodi strah. Da slika uđe u svačije oko i zago-
spodari srcima svih logoraša.
— Pogledajte. Ovaj je pokušao bježati. Po pra-
vilima ove kuće, kažnjen je. Možda to i nije prava
kazna. Ima i gorih. Postao je Izbavitelj, kao Isus. On
sve vas izbavlja moguće napasti. On vas na vrijeme
uči. On je spasilac. A možda će postati svetac.
Pročitajte što piše na ovoj dasci!
Čitajte!
Ne čujem kako čitate!
Možda ste svi nepismeni? Ne, vi znate čitati, jer
ste u selu imali školu!
No, neka mali Izbavitelj najprije sam pročita što
vam poručuje!
Da čujem, Isuse Penjaču! Kad si htio prepuzati
zid, valjda možeš i čitati!
54 www.krajinaforce.com
Raspeti Dječak nije pokazivalo nikakvog znaka da
shvaća da se naredba odnosi na njega. Stajao je i ši-
rom otvorenih očiju gledao masu svijeta. Kao da i ni-
je živ. Kao da se ne nalazi kraj opasnog stražara čiju
je ruku i srce već upoznao u vrijeme raspeća. Stajao
je kao brončani dječak u parku kraj fontane.
Ustaša zamahnu korbačem. Stotine očiju ne trep-
će. Žica otvori krvotok Raspetog Dječaka. Crvena nit
ukrasi dječakovu ruku i dio tijela. Ali, mališa ne pis-
nu. Njegova se figura samo savi prema zemlji. Pokrenu
se daska s natpisom. Svi su očekivali da će mališan
pasti, ali on osta na nogama. I kako se sagnuo, stražar
još jednom zaora brazdu po njegovoj koži. A zatim
još jednom, i onda ga zgrabi za bradu i uspravi.
— Sad čitaj, kopilane majmunski! Čitaj ili ćeš
postati svetac bez prava na uskrsnuće.
Dječak opet ne izusti riječ. Postao je kip. Spome-
nik u parku maloga grada u koji je Miloš često s maj-
kom gospođama odnosio sir i mlijeko i znatiželjno
zavirivao u svaki kutak gospodskih kuća.
— Vidite, on i sada ne sluša. Poučno, zar ne?
Dirljivo! Isus prkosi ljudskim zakonima! No, možda
netko od vas može prvi naglas pročitati ovaj natpis?
Da čujem!
Ti, musavko, dođi!
Ustaša pokaza na ovisokog dječaka kovrčave ko-
se. On se valjda najviše isticao, pa ga je zbog toga
izabrao.
Dječak u prvi mah nije razumio da se stražareve
riječi odnose na njega. Ostao je uz majku i gledao.
— Ti, ti! Sto buljiš?
Drugi ustaša priskoči i dječaka izvede i postavi
pred Raspetog Dječaka.
— Kako se zoveš?
— Kuzman — odgovori dječak.
— Imaš ružno ime. Znaš li čitati?
— Znam. Završio sam opetovnicu.
— Onda čitaj. Ali, glasno. Da svi čuju!
55
 Dječak je već dugo znao što piše na glatkoj povr- dječaci došli sasvim blizu i znatiželjno ispitivali nove
šini daske pa nije ni trebao gledati u slova. Jedno- stanovnike pakla od kuda su. Nije ih smetalo što su
stavno je izgovorio riječi: U raj se ide samo kroz bili kažnjavani batinom, korbačem ili nogom. Navikli
vrata. su na ovakve dolaske i priredbe pred ulazom u čudo-
— Takav stas, a slabi glas! naruga se ustaša. Glas- višnu zgradurinu.
nije. Da svi čuju! — U raj se ide samo kroz vrata! —
glasno pročita dječak.
— Bravo! Bravo! Sad mi se sviđaš. Od tebe bismo
mogli napraviti malog ustašu. Marš!
Dječak hitro otrča do majke, a ustaša ponovo
naredi:
— Sad da vas čujem! Na znak moje ruke počnite
uglas čitati! Glasno, i kao jedan!
— U raj se ide samo kroz vrata!
— Glasnije!
— U raj se ide samo kroz vrata!
— Jače, da se čuje do neba!
— U raj se ide samo kroz vrata!
— U raj se ide samo kroz vrata!
— U raj se ide samo kroz vrata!
Bila je to neobična priredba na ulazu u tamnicu.
Izvođači su stajali kao skamenjeni. Recitirali su čud-
ne riječi, koje nisu potpuno razumjeli, ali osjećali su
duh prijetnje, stravičnost poruke.
— Kakav raj, majko? — priupita Mara svoju
majku.
— Ne znam, dušo.
— On se ruga.
— Da. Ruga se Dječaku koji nije uspio pobjeći
i prijeti svima nama da ne pomišljamo na bijeg.
— Onda je ovo pakao, a iza zida, valjda, taj raj!
— Možda!
— Kakav tamo može biti raj?
— Raj je dio zemlje gdje njih nema!
Mali kosturi su i dalje polako izvodili svoje po-
krete. Nastojali su prići bliže došljacima. Neki su

56 57
www.krajinaforce.com

Poglavlje jedanaesto
Miloš je šuteći išao kraj oficira. Opazio je kako
su ga stražari na izlazu pozdravili. To je bio prvi
vojnički pozdrav koji je Miloš vidio. Mrzio je stra-
žare i žarko želio da kraj njega nestane oficir. Tada
bi on mogao biti slobodan kao ptica. Odmah bi pošao
tražiti grob drage majke. No, to su bili samo snovi,
želje nesretnog dječaka.
Ušli su u hodnik omanje zgrade, pred k o j o m je
također stajao vojnik s puškom i nožem na n j o j . I
on pozdravi. Dječak i oficir uđoše u kancelariju.
Oficir sjedne na stolicu, pogleda Miloša i reče:
— Sjedi. Od danas ću ja voditi računa o tebi.
Dječaku nije bilo jasno zašto ga ovaj zlikovac po-
ziva i nudi mu stolicu, izjavljuje da će voditi o njemu
računa, kad mu je na najsuroviji način ubio m a j k u i
ostavio ga samog. Šutio je i nije sjeo. To je ubojicu
uzrujavalo, ali bio je uporan i smiren. Prišao je Milo-
šu i pogladio ga po kosi, koja još nije bila sasvim
čista od majčine krvi. Milošu se zgadi to milovanje
i on napravi korak nazad, a oficir planu i, derući se,
divljački dječaku opali šamar.
— Svinjo pokojne srpske krmače!
58 www.krajinaforce.com
Od strašnog udarca dječak padne na pod. Poteče
mu krv iz nosa. On se polako pokuša dignuti, brišući
rukavom krvavi nos. Pri pogledu na krv, ustaša se
još više razbjesni i snažno čizmom udari Miloša u
rebra. On jeknu i ponovo padne. Oficir ga zgrabi i
otvori vrata, a zatim nemoćno tijelo izbaci u hodnik.
— Odnosite ovu svinju među one životinje. I taj
ne zna ispustiti ni riječi. I to će biti neprijatelj našeg
pokreta!
U istom času pritrčaše dvojica mladih ustaša i
uzeše Miloša svaki za jednu ruku. Odvukli su ga do
kapije i ubacili u logorski krug.
Stražar zatvori vrata i Miloš se na trenutak osjeti
slobodnim, iako je bio među zidovima jednog od naj-
zloglasnijih logora za žene i djecu. Nije ustajao. Sje-
dio je i brisao krvavi nos. Nije ni plakao. Osjećao se
kao pobjednik nad silnim koljačem. Razbjesnio ga je,
pokvario mu plan, ali osjećao je strahovitu bol na
mjestu gdje ga je oficir udario čizmom.
Pred dječakom se ukaza suncem obasjana raskoš-
na i tužna logorska slika. Žuti kosturi. Sitne i štapi-
ćaste dječje ruke i noge. Gladne prilike logoraša sjede
ili se kreću po ograničenom prostoru, u kojem caru-
je glad.
Poneki su skinuli dronjke i marljivo traže i tu-
caju uši. To im je bilo glavno zanimanje pred smrt.
I oni su imali priliku ubiti uši, prije nego sami osjete
hladan zagrljaj smrti. Tko bi u toj gomili kandidata
smrti našao Mladena, Ranka, njihovu majku i selo.
Miloš ipak s naporom ustade i krenu u potragu, gle-
dajući pažljivo svakog logoraša. Svi su mu dječaci bili
slični: mršavi, blijedi, iscrpljeni, tužni. Nigdje osmje-
ha ili nasmijanih očiju. Visoka zgrada, zvana »Kula«,
stremi ka suncu i oblacima, a zidovi prekidaju pogle-
de u svijet. Na svakom uglu zidova stražarnica. Stra-
žar osmatra krug, a na suncu bljeska njegov mitra-ljez.
Gomila raznih predmeta, okićena logorašima. Njih su
izradile ruke zatvorenika koji su ovdje provodili za-
tvorske dane. Žene i djeca su se zavlačili pod stolove
59
da nađu bar malo hlada. Prvo putovanje logorskim
krugom izgledalo je Milošu dugo, dugo, a nigdje Mla-
dena.
U jednom kraju kruga ugleda dječaka koji se
nečim zanimao. Priđe mu bez riječi. Sjedne da se od-
mori, i vidje čim se bavi. Male koščate ruke su na
kamenu, drugim kamenom, tucale neku već davno isu-
šenu kost, zatim je koštano brašno prstima prinosio
ustima. Miloš je zinuo od čuda, ali ne reče ni riječi.
Dalje je gledao i divio se spretnosti dječaka koji je
savjesno radio svoj posao, ne prosipajući ni komadić
stucane kosti.
— Može li se to jesti? — upita konačno.
— Još kako. I ti ćeš početi, ali više nećeš naći
kosti.
— Jesi li dugo ovdje?
— Više od mjesec dana. Mnogi su već umrli. Ne
daju nam hrane.
— A otkuda si?
— Ispod planine. Ona je tamo.
Dječak pokaza u jednom pravcu preko zida.
Miloš je nastavio traganje za svojima. Mladenova
se porodica smjestila na suprotnoj strani od ulaza.
Miloš ih je našao kako leže pod starim stolom. Mla-
den je prvi opazio druga. Viknuo inu je, a Miloš se
veselo nasmijao, kao da je sreo m a j k u . Bio je sretan
što više nije sam. Uvukao se odmah pod stol, da se
sakrije od ubitačnog sunca k o j e nema nimalo sami-
losti prema ovom najgušće naseljenom naselju, već
baš iznad njega pali svom žestinom i, zajedno s gladi,
dokončava živote.
— Zašto su te zvali?
Miloš ispriča sve što je bilo, i posebno naglasi da nije
htio govoriti s oficirom.
Majka je pažljivo pratila dječakovo izlaganje, a
zatim ga toplim riječima ohrabri.
60 www.krajinaforce.com
Poglavlje dvanaesto
Ovdje je bio samo j e d a n bunar. Vodu su vukli ved-
rom. To je išlo sporo, pa se dugo moralo čekati u
redu da se dobije malo vode. Uz to, svi nisu ni imali
posuda. Mladenova je majka imala samo jednu plavu
kanticu, u kojoj je Mladen svakog j u t r a nosio u č i t e l j i -
ci m l i j e k o . Ona ga je ponekad uvela u l i j e p o uređenu
sobu, a jednom je čak slušao i radio. O tom je kasnije
pričao svim dječacima iz razreda. No oni mu nisu vje-
rovali da ga je učiteljica uvela u sobu.
Ranko je bio i gladan i žedan. On to nije znao skri-
vati. Tražio je jesti, a hrane n i j e bilo, niti su je davali.
Miloš predloži da ode s Mladenom po vodu. Majka se
bojala da ih pusti same. ali na kraju pristade. Ona će
čuvati Ranka.
Dječaci krenuše k bunaru.
Svud iste slike: kosturi, ovijeni žutom kožom. Je-
dan dječak marljivo iz košulje vadi uši. Kad pronađe
koju veliku, stavi je u praznu kutiju od šibica. Već ih
je imao velik broj. Mladen i Miloš priđu k njemu, da
vide kako on to radi. Dječak šuteći nastavi posao.
— A zašto ih skupljaš? — priupita radoznali Mla-
den.
— Ne znam ni sam. Ovako mi je zabavnije. Kao
da se igram.
61
 Hoćeš li ih na kraju ubiti? — dodade Miloš.
Hoću. To je bolje mego da ih mučim kao one
mene. Moram radi drugih. Bar da ima netko tko bi se
sa mnom natjecao. Na meni ih ima najviše. Svaki dan
ih tražim, a njih sve više. Već ih ima po zemlji.
— Ti si već dugo ovdje? — upita Mladen.
— Nisam. Ovdje se ne može ostati dugo. Ne daju
jesti. Samo nekad pure. Malo nas ubije glad, malo sun-
ce, malo uši. Nekoga ubiju i oni.
— Kako dugo nisi jeo?
— Tri dana ništa, osim nekoliko listova.
— Otkud listovi?
— Pođite sa mnom. Vidjet ćete. Treba samo priče-
kati. Dječak uze širi kamenčić i na njega iz kutije is-
trese hrpicu živih malih stvorova, pa ih drugim kame-
nom počne ubijati. Od toga se dječacima zgadi, a on
hladno nastavi razgovor.
— Vi ste novajlije. Evo, probajte. Treba sve zna-
ti. Na sve se naučiti. Moj tata je bio bogati trgovac, a
ja sam ovdje zadužen da umirem od gladi i svaki dan
tucam uši. Koliko sam ih već ubio!
Mladen odbi da pokuša ubiti preostala gadna stvo-
renja. Miloš uze kamenčić i, prvi put u životu, prignje-
či desetak ušiju. One su pucketale i postajale ljepljiva
masa.
Dječak povede Mladena i Miloša prema drugoj
strani logora. Usput su razgledali još neviđeni dio »Ku-
le«. Na jednom mjestu uza zid okupila se veća grupa
žena i djece. Plakali su, ali tiho. Ovdje je bilo zabra-
njeno jaukanje. To su svi brzo naučili. Dječaci se
pridružiše, da vide što je tamo. Ugledali su za ove pri-
like posve uobičajen prizor. Mrtvo dijete pod bijelim
pokrovom. Majka plače i ljubi blijede obraze koščate
djevojčice, a dječak, vjerojatno braco, sjedi u prašini
i šmrca. Miloš i Mladen su bili uzbuđeni. Mekano Mla-
denovo srce odmah proplaka. Miloš osjeti vlagu u
očima, dok dječak odmahnu rukom i mirno, posve
neuobičajeno za dječaka njegovih godina, reče:
62 www.krajinaforce.com
— Još jedna sretnica. Više neće biti gladna. Više
od polovice moga razreda već je otišlo rijekom. Kreni-
mo. Grobari će skoro doći i bit će svemu kraj.
— A 'kuda će s malom?
— Odnijet će je grobari i baciti u rijeku. To rade
logoraši. Odrasli. Bar da sam ja grobar. Sigurno bih
pobjegao.
Išli su polako i razgovarali. Dječak se predstavio.
Ime mu je bilo Slavko. Rodom je iz sela preko rijeke.
Otac mu je bio trgovac. Trgovao je stokom. Imali su
dvije kuće, bogatstvo. Slavko je već pošao u gimnazi-
ju, kad je buknuo rat. Oca su jedne noći ubili za sto-
lom u kući. Jeo je, a oni su došli. Jedan mu je nare-
dio da donese novce. On je rekao da ih nema. Onda
su mu prijetili. Drugi je zavukao ruku u očev džep i
izvukao novčanik i zlatan sat. Otac je sjedio i odbio
da pođe s njima u noć. Na to su mu opalili tri metka
u grudi. Pao je na sto, a glava mu je nemoćno klonula
u tanjur iz kojeg je večerao. Stariji je brat već pobje-
gao kroz prozor u šumu. Spasio se. Njega i majku su
doveli ovamo. Najprije u staje, a onda u »Kulu«.
Slavko je pričao mirno i bez uzbuđenja, kao da mu
je srce postalo tvrdo — kao logorska zemlja na kojoj
je stajao.
— Tko je u »Kuli«? Možda je ona prazna? — upita
Mladen.
— Prazna? Kako prazna? Unutra su logoraši, kao
i mi. Nema mjesta za sve, pa smo zato vani. Možemo
poslije otići pogledati, da vidite ćelije s mnogo potpisa.
Tu su nekad, prije rata, zatvarali robijaše. No, sad smo
stigli na mjesto kuda sam vas poveo. Gledajte. Ondje
su iskopane zahodske jame. Vidite li one gole grane,
zabodene u zemlju. Opet će donijeti granja da ga zabo-
du okolo. To čekaju ovi dječaci i djevojčice, da se do-
mognu svježeg lišća. Hrane možda neće biti još neko-
liko dana. Sjednimo i čekajmo. Kad zabodu granje, svi
juriš. Ako ne možete jesti, grabite za mene.
Sjeli su i nastavili razgovor. Upoznali su se dobro.
Među njima je postojala velika razlika, po izgledu i
63
iskustvu. Slavko je bio toliko mršav da su mu se raza-
birale sve kosti. Noge su mu bile tanke kao štapići, a
Mladen i Miloš još nisu oslabili, jer su tek stigli.
— Tamo je moje selo — pokaza Slavko. Ovdje je
odmah rijeka, a tamo se, s »Kule«, vidi planina. Plavi
se u daljini. U njoj se vode borbe. I moj je braco tamo.
Kažu da će naši jednom razoriti ove zidine i nas oslo-
boditi.
Mladen je htio skoknuti po vodu, ali dječak ga
zamoli da još malo sačeka, pa će mu pomoći zgrabiti
lišća, a onda će zajedno po vodu. Za nekoliko trenutaka
uskomeša se gomila djece. Logoraši su donosili grane.
Slavko hitro ustade i pozove nove drugove.
Pet mršavih muškaraca, koje je pratio jedan usta-
ša, nosilo je granje. Zabadali su ga oko iskopanog ka-
nala. Išlo je teško, jer je zemlja bila suha. Djeca su se
gomilala sve bliže, a ustaša ih je nekoliko puta tjerao,
mašući korbačem. No, nije mogao ništa učiniti.
Kad je posao bio gotov, ustaša je otišao s logo-
rašima, i začas je nastao juriš na grane. U tren oka ih
nije bilo. Ustaša je znao za to. Čak je zastao i s uživa-
njem gledao kako se gladne dječje ruke otimaju za liš-
će. Njemu je bilo sasvim svejedno da li će grana biti
ili neće.
Mladen nije bio za ovakvu otimačinu. N i j e ugra-
bio ni lista. Bio je već blizu uspjehu, ali je jedna dje-
vojčica u onom metežu pala u jamu i molila da j o j po-
mognu. Svi su bili suviše zauzeti poslom, a Mladen je
iz nečisti izvukao crnooku djevojčicu, koja je plačući
pobjegla. Miloš i Slavko su ugrabili prilično lišća. To
je za Miloša bilo novo i značajno iskustvo, i još jedan
uspješno položen ispit odkad je ovdje.
Slavko je slatko jeo lišće. Najprije ih je nekoliko
stisnuo skupa, savio i zatim žvakao.
— Ovako se osjeti slast lista, okus, sok. Mladen i
Miloš nisu mogli jesti, iako ih je Slavko nekoliko puta
nudio da uče, jer je dobro sve znati i moći.

64
www.krajinaforce.com
 Obrok je bio gotov. Išli su po vodu. Mladen je no-
sio kanticu. No, dugačak rep ga je obeshrabrio. Slavko
je brzo stao iza jedne žene i čekao da stignu na red.
On je sve primao onako kako jest. Za njega to čeka-
nje nije značilo ništa novo.
Dočekao je. Zagrabio je vedro vode, napio se br-
zo, dao dječacima, a onda napunio kantu za Ranka i
Mladenovu majku. Nije ga smetalo što su iza njega dru-
gi vikali. On zna da se to tako mora, da i on viče na
druge. Znao je red među ovim zidovima. Uopće, on je
dječake naučio mnogo čemu. Njegovo će im iskustvo
kasnije često pomoći.
Majka je bila zabrinuta. Ranko je uporno plakao
za kruhom. Zatim se napio vode i smirio. Dječaci su
majku upoznali sa Slavkom, koji sjede s njima kraj
Ranka. Nastavljen je razgovor. Slavko im ispriča svoju
sudbinu i podijeli niz savjeta.
66 www.krajinaforce.com
Poglavlje trinaesto
Tek četvrtog dana su dijelili hranu. Ranko nije
ustajao. Plakao je dnevno po nekoliko sati. Majka je
bila zabrinuta. Ni sama nije znala zašto, ali ipak se
potajno, kao nekom čudu, nadala spasu, iako je za to
bilo sve manje izgleda. Prema prilikama koje su vlada-
le oko nje, mogla je očekivati najgore. Ponekad bi se
pojavile crne slutnje i teške misli, ali ona ih je uvijek
odbacivala, kao nešto što dolazi da je straši. Po priro-
di je bila optimistički raspoložena, i to joj je pomagalo.
Ranko je, ipak, nagovještavao nesreću. Njegov sla-
bi dječji organizam nije dugo mogao podnijeti teškoće
i glad. A sunce je i dalje palilo, kao da šalje plamenu
osvetu među ove nedužne ljude. Majka je pokušala
smisliti nešto kako bi spasila sina. Nije mogla spavati
od one noći kad je čula krikove s druge strane zida.
U kasno doba noći uvijek su se s druge strane
čuli užasni i bolni krikovi ljudi. Kažu da su tamo mu-
čili muškarce prije smrti. Noćna tišina. Logor spava.
Odjednom krik rani noć, uzdrma neusnula srca, strah
dobije krila i zavlada krugom. Zaklan je san svake
majke. Tišina je potpuna. Kao da smrt korača kraj
nogu logoraša. Čuju se udarci trepavica... Opet su ne-
koga zaklali. Nečije oči više ne gledaju lijepu mjeseči-
nu. Opet se prolila krv i rijeka dobila zaklani tovar, a
ribe svježe meso.
67
 Te su noći postale strašila, otimači snova i ljud-
skog mira. Gore od sunčanih dana, kad se glad osjeća
jače, kad žuti kosturi na zemlju bacaju nakazne sjene.
A baš kad je ljepota mjesečine tako očita, smrt se čini
još mnogo, mnogo strasnijom.
Majka je slutila nešto, čekala nešto i slušala Ran-
kovo disanje na svojem krilu,
Po jelo su otišli dječaci.
Slavko je Milošu i Mladenu postao velik drug. Uvi-
jek su bili zajedno. Sada su sva trojica s t a j a l i u redu
i čekali hranu. Bili su prilično daleko. S njihovog sta-
novišta bilo je skoro nevjerojatno da će uspjeti dobiti
bar malo hrane. No Slavko nije bio za razgovor. Znao
je da treba strpljenja i da se ono isplati, jer malo pu-
re produžava život organizma za nekoliko dana. Njego-
va je majka bila ovisna samo o njegovoj pomoći.
Miloš je slijedio njegov put, a Mladen je u početku
teže podnosio teškoće. Postao je razdražljiv i nestrp-
ljiv.
U redu nije bilo dosadno. Dvojica logoraša su na
dugom komadu drveta donijela veliki kazan, iz kojeg
se pušila vruća pura. Djeca i žene su s posuđem pri-
lazili i čekali da im kuhar uspe siedovanje. Bilo je
mnogo žena bez posuđa. One su primale hranu u ko-
mad tkrpe ili maramu, a dječaci su puru uzimali u ka-
pe i šešire. Mladen je imao plavu kanticu, Miloš zele-
nu šalicu, a Slavko je hranu primao u svoju gimna-
zijsku kapu.
Kraj kazana je stajao ustaša s korbačem i puškom.
Nemilosrdno je tukao svakoga tko se pokušao gurati.
Dječaci su bili blizu. Prvi je dobio Slavko, zatim Miloš
i zadnji Mladen. Mladenu se često moralo nešto dogo-
diti, pa i prilikom prvog logorskog obroka. On je imao
samo kanticu, a htio je dobiti jelo i za brata i majku.
— Molim za nas troje — rekao je molećivim gla-
som.
— Možda za petoro, ciganska bagro prokleta? —
odrezao je kuhar, i tresnuo velikom kuhačom dječaka
68
po glavi. Pura se slijepila Mladenu za kosu, a udarac
je bio popraćen i zviždukom ustaškog korbača. Sve se
to odigralo brzo.
— Prilazi ovamo. I nikad više ništa ne govori kod
kazana!
Kuhar mu je ipak nasuo više hrane nego Milošu i
Slavku. Mladen odluči da majci ništa ne kaže o bati-
nama, jer bi ona plakala. I ovako je imala mnogo mu-
ke s Rankom.
Vrelom vodom polivene mekinje od kukuruzovog
brašna dobro su prijale. Bili su to trenuci sreće. Mali
Ranko je jeo tako brzo da je izgledalo da će sve sam
pojesti. To je bilo samo prividno. Ubrzo je prestao
jesti. Nije pojeo ni polovicu hrane. Tek tada su počeli
jesti Mladen i Miloš, a maj,ka je govorila da nije glad-
na.
Slavko je ubrzo došao. Ponudio se da ode po vode,
jer se sada do nje može brzo. Logoraši čekaju hranu
ili jedu, i on vjeruje da će uspjeti.
Zaista, vratio se brzo. Bio je vrlo snalažljiv i okre-
tan. Mladen i Miloš su ga priznavali kao neslužbenog
vođu, starješinu. O tome nikada nisu razgovarali, ali
to je bilo jasno. Nije ih smetalo, jer su vidjeli da je
Slavkovo iskustvo značajno, da pomaže, pa je, prema
tome, valjalo ići njegovim putem.
Slavkova se majka stalno bojala za njega. No,
sva su tri dječaka odlazila k njoj i dugo sjedili i razgo-
varali o minulim danima, kad su s torbama odlazili
u školu. Sjećali su se svojih doživljaja i veselih zgo-
da. Njih je, kao i kod svakog đaka, bilo mnogo. Bez-
broj.
Uspon na »Kulu« najviše je privlačio dječake.
Slavko je bio vodič. Majka je Milošu i Mladenu branila
da idu u zgradu. Bojala se da ustaše ne dođu odvoditi
logoraše iz ćelija, i da ne odvedu i njih. No oni su
ipak krenuli da upoznaju život i pod krovom strašne
»Kule«. Penjali su se uz dosta uske stepenice, susreću-
ći strašno mršave prilike žena i djece. U zgradi su bili
www.krajinaforce.com
69
logoraši koji su već duže vrijeme u logoru. Grobari su
iz ćelija odnosili najviše mrtvih, a upadi pijanih ustaša
bili su česta pojava. Znali su noću ući u jednu od ćelija
i činiti razne zločine. Uživali su u mučenjima. Tako su
u jednoj ćeliji dugo sjedili na jednoj mladoj ženi.
Ona se nije smjela pomicati, jer bi je jedan od njih
svaki put bocnuo nožem u rebro. Dvije djevojke su
u mraku zadavili maramama. Sutradan su došli groba-
ri i odnijeli leševe, a da nitko ništa nije pitao o uz-
roku smrti. Žalbi nije bilo. Taj su zakon svi znali.
Dječaci su zavirivali u ćelije i lutali dugim hodni-
kom. To im nije bilo dosta. Popeli su se baš na »Ku-
lu«. Gore se nije smjelo. No, kako stražari s osma-
tračnica nisu mogli osmatrati gore, dječaci su se o-
hrabrili i popeli. Slavko je i ranije odlazio gore, i pro-
matrao daleku plavu planinu preko rijeke.
— Pogledajte. Eno, tamo je moje selo. Ispod one
plave planine, tamo se vode borbe.
Mladen i Miloš su šutke promatrali daleku i lije-
pu sliku, i uplakanog druga. I oni su živjeli na poljima
sjećanja, ali je Mladena sve više obuzimao strah što
će biti s Rankom. O tom je sve češće mislio, ali ni s
kim nije razgovarao. Ranko je bio na izmaku snaga.
Sve je manje plakao i rjeđe je tražio jesti. Vode je
pio dosta. To su bili rđavi znaci. Majka je nestajala
od brige i gladi. Rijetko je spavala.
Ranko se u snu trzao i ječao. Vrisnuo bi tako glas-
no, da su ga dječaci redovito čuli. Kao da je život u
njemu pokušavao oživjeti, kao da je kovao snagu za
produžetak. Disao je sve teže. Bio je napola mrtvac.
— Ne znam što da radim s Rankom. On će si-
gurno umrijeti. To bi ubilo moju majku, a i ja bih
umro od žalosti — reče Mladen.
— Nešto bi trebalo smisliti — prihvati razgovor
uplakani Slavko.

I zaista. Pred dječacima neobično lijepa slika. Mir- On je i sam bio uvjeren da mališan neće dugo
mo teče rijeka. Zelena polja. Krošnjata stabla. Sela na izdržati. Htio je pomoći. Ali, to je bilo gotovo nemo-
drugoj obali. A tamo daleko — plavi se planina. Prvi guće. Ipak, Slavko je obećao da će sutra nešto predlo-
slobodni pogledi iz tamnice. Tvrdi dječak Slavko za- žiti.
plaka za selom, za bratom i ocem, za slobodom djeti-
njih stopa.
Rijeka teče i nemilo pali sunce. Dječaci leže i gle-
daju.
Osjećali su neku čudnu sigurnost. Nisu ni pomiš-
ljali na to da bi mogao doći koji od ustaša. To sada
nije bilo važno. Oni su ležali potrbuške i maštali. Go-
vorili su više tišinom nego riječima.
Slavko je bio u svom selu preko rijeke. Zaboravio
je na sve oko sebe.
— Tamo je negdje moja kuća. Imao sam bicikl.
Ostao je u drvarnici, nedavno sam ga dobio od tate
na poklon. Ništa nije ljepše nego stazom juriti na bi-
ciklu. To je raj ... Prava sreća.
Maštao je i govorio više sam za sebe, a zatim je
plakao, kao mali Ranko za koricom kruha.

70 71
www.krajinaforce.com

Poglavlje četrnaesto
Za Mladenovu je majku nastupila kritična noć.
Ranko je izgledao kao mrtvac. N i j e spavao ni plakao.
Ležao je i tek neznatno davao znakove života. Brižna
kao i uvijek, majka je poduzimala sve što je mogla
da spasi sina. Imala je vode, od neke je žene dobila
nekoliko kocki šećera, sinu je zavijala glavu vlažnim
omotačem. Nešto je šaptala. Molila. Plakala. Tugovala.
Plakala je tiho, da ne djeluje razdražujuće na dje-
čake koji nisu spavali. Iznad logora je sjao pun mje-
sec. Izgledao je savršeno miran i nepokretan, kao
starac. Kao da se namjerno duže zadržavao baš nad
otvorom logorskih zidina, kao da je htio vidjeti širo-
kogrudnu rijeku, čije dubine nesebično uzimaju mrtve
i odnose daleko, daleko. Ili je htio pomoći Rankovoj
majci da spasi dječakovo srce.
Mladen i Miloš su opet otišli po vodu, samo da mo-
gu svratiti na dogovor s iskusnim Slavkom. Našli su ga
kako leži na leđima. Ruke je stavio pod glavu i proma-
trao mjesečinu, a njegove uvijek nemirne misli lutale
su nekud izvan zidova.
Dječaci su sjeli kraj njega. On se mije iznenadio.
Kao da ih je očekivao, upita:
— Je li Ranku još teško?
— Majka stalno plače. To znači da je vrlo teško.
72 www.krajinaforce.com
Ona je dosta čvrsta. Što da radimo? — tiho reče Mla-
den.
— Razmišljao sam. Smislio sam plan koji se može
ostvariti ako Ranko ostane živ do sutra, i ako glavni
grobar pristane na moj prijedlog.
— Reci što si smislio — požuri ga Miloš. Majka je
sama kraj njega i moramo brzo nazad.
Htio je još nešto reći, ali poznati krikovi preki-
nuše riječi. Dolazili su iza zida. Dječacima se činilo
da su odmah tu, kraj njih. Tamo je opet netko na
predsmrtnim mukama. Smrt je u akciji. Krikovi pa-
raju tišinu mjesečine i pojačavaju rad srca.
Kako je tek Rankovoj majci!
Dvojica ustaša ušli su u krug. Idu kraj logoraša
i nešto veselo pričaju. Inače, nigdje glasa. I bolesni ne
ječe. Čuju se koraci i krikovi iza zida.
Mjesec bilježi nešto, namršti čelo i laganim kora-
kom odlazi stazama svemira.
Kad su ustaše došli do budne trojke, dječaci su
se umirili. Zatvorili su oči. Slavko je ipak pogledao
za njima. Htio ih je izbliza vidjeti. Zatim nastaviše raz-
govor.
— Poznam glavnog grobara. Onog hromog čovje-
ka koji prati logoraše kada svaki dan odnose mrtve.
On ima rodbine u mom selu. Prije rata je radio u
ovoj kaznionici kao baštovan. Rat ga je tu i zatekao.
Ustaše su mu dali novo zanimanje. Nije ga mogao od-
biti, jer bi ga ustaše ubili, a on ima ženu i pet kćeri.
Svi kažu da je dobar čovjek. U početku nije imao
mnogo posla, a sada svakodnevno sahranjuje u valove
rijeke desetke i više mrtvih. Odavde odnosi umrle, a
tamo, otkuda se čuju krikovi, ima više posla. Tamo i
ubijaju. U našem su selu pričali da je grobar u po-
četku sanjao strašne snove. Progonili su ga mrtvi. Jed-
nom — tako bar pričaju — sanjao je strašan san. Ka-
ko je on sam negdje u pustom kraju, a za njim jure
i progone ga hiljade dječjih očiju i srca. Kud god
73
je pokušao bježati, oni za njim. Ne može se nigdje sklo- Išli su polako, nečujno kao i mjesec u dalekim
niti od sjaja mrtvih očiju. Bilo ih je plavih, crnih kao visinama. Majka je bila uzbuđena zbog njihova dužeg
ugarak, zelenih, smeđih. .. Preznojavao se i bježao. odsustva. Na krilu je držala bolesnog sina. Jednu je
Odjednom se našao pred strašnim ponorom. Oči su ruku stalno držala na njegovom srcu. Strepila je da
ga stizale, a srca su krvarila i jurila. Bacio se u po- ono ne prestane kucati.
nor i nestao u njegovim mračnim dubinama. — Čuvajte se, sinovi moji! Opasno je noću hoda-
Probudio se na podu kraj kreveta. Izgledao je — ti. Bili su ovdje. Kao da su nekoga tražili.
kažu — kao lud. Nije mogao doći k sebi. Htio je Dječaci se zavukoše na svoja mjesta, da spavaju.
skočiti u rijeku, ali ga je žena odgovarala i tješila. No san dugo nije htio biti njihov drug. Bježao je.
Tada je uzeo bocu s rakijom i pio dok nije opet, mr- Možda je tome kriva noć, ili možda planovi onog dje-
tav pijan, zaspao na podu. čaka s druge strane rijeke. Obojica su razmišljali.
Od tada uvijek pije, čudan je, i rijetko razgovara Svaki na svoj način. Nikako im nije bilo jasno kakr»
s ljudima, pa čak i s djecom. Iz našeg kraja je otišao se Slavko sjetio načina za mogući spas bolesnog Ran-
davno, ali ga je poznavao moj otac. Ime mu je Grga. ka.
— Mladene, Slavko će uspjeti. On je hrabar i pa-
Mladen i Miloš su slušali ovu priču o grobaru, ali metan.
nije im bilo jasno kako će on pomoći Rankovoj majci.
No, dovitljivi Slavko nastavi svoju priču: — Teško mi je vjerovati. Ali . . . možda . . .
— Nitko osim grobara Grge ne može spasiti Ran- Ušutjeli su i teško zaspali. Majka je ostala na
ka. Pokušat ću s njim. Možda uspijemo. straži ljubavi i strepnje. Rankovo se srce sve slabije
— Ali, kako ćeš pokušati kad te on ne poznaje — javljalo.
upadne Mladen, kojem se žurilo zbog majke.
— Pokušat ću ovako: Napisat ću pismo i staviti
Grgi u ruku kad ujutro sa svojom grupom dođe po
mrtve. U pismu ću mu predložiti da odnese Ranka kao
da je mrtav, a onda da ga skloni i spasi. To je opasno,
ali nadam se da će stari pristati kad pročita da sam
ja sin trgovca kojega on dobro poznaje.
— To si odlično smislio, Slavko, ali ja sumnjam
da će Šepo ili Grga pristati — bio je Mladenov zaklju-
čak.
— Možda i hoće — tiho reče Miloš, mada ni sam
nije vjerovao.
— Sada na spavanje. Ja ću ujutro rano napisati
pismo. Papir već imam. Vi sve objasnite majci. Ona
mora pristati, i onako je kraj. Ranko ne može dugo.
Laku noć! Čuvajte se susreta s ustašama!
— Laku noć! — šapnuše iznenađeni dječaci i na-
pustiše druga.

74 www.krajinaforce.com 75

Poglavlje petnaesto
S prvim zrakama sunca ustao je i Slavko. Sinoć
je smislio pismo grobaru Grgi, kojega su, zbog hro-
mosti, ustaše zvali Šepo. Našao je komadić papira i
olovku, sjeo uza zid i pisao na koljenu. Prvi put je
pisao poslije posljednjeg školskog dana. Morao je biti
oprezan. Mogao je naići koji ustaša i tražiti papir.
Tada bi sve propalo, a on bi stradao. Možda i Šepo,
a Ranku ne bi bilo spasa.
Nije mu išlo. Bio je uzbuđen. Morao je žuriti.
Zbog toga odluči da se popne na »Kulu« i tamo nas-
tavi pisanje.
Logoraši su još ležali. Tu i tamo, neki su hodali
po krugu. Bili su to mahom dječaci kao i on.
»Kulu« je pozlatilo sunce. Pogled u daljinu načas
odvede Slavkove misli sa sadržaja pisma. No, znao je
ua mora žuriti. Zato se smiri i napisa:
Dragi čiča Grga!
Svaki dan vidim Vas kako odnosite mrtve. Znam
da je to težak i tužan posao za Vaše dobro srce. Htio
sam Vas pozdraviti, ali sam se bojao. Sada Vam pi-
šem ovo pismo, jer moram. Ne ljutite se. Ja sam Slav-
ko Peškir, iz sela preko rijeke. Tamo i Vi imate rođa-
ka. Vi poznajete moga tatu. Njega više nema. Molim
76 www.krajinaforce.com
Vas da pokušate spasiti jednog dječaka, koji će umri-
jeti ako mu ne pomognete. On leži nedaleko od mjesta
gdje ću vas čekati. Ime mu je Ranko, a prezime Gru-
bić. Vi biste trebali učiniti ovo:
Kad večeras s pomoćnicima dođete po mrtve, uz-
mite i dječaka i odnesite u plahti kao mrtvaca. U Vas
ne sumnjaju. Mali više ne govori niti plače. Iste ve-
čeri ga prevezite preko rijeke u selo Vrbnik, i potra-
žite moju tetku, Mariju Podunavac. Sve j o j objasnite
i zamolite neka čuva dječaka. Kad budemo slobodni,
majka će Vas nagraditi. Čekamo Vas večeras. Ja ću
imati zasukan lijevi rukav košulje, da me prepoznate.
Ne ljutite se, i spasite dječaka. Molim Vas, u ime
majke i moga oca.
Slavko Peškir
Pismo je bilo gotovo, ali ono najteže je tek do-
lazilo. Kako ga predati Šepi — da nitko ne primijeti.
A ako s njima — kao što se nekad dešava — dođe
ustaša, b i t će sve kasno, i Ranko će o t i ć i u valove
rijeke .. .
Razmišljao je Slavko i pošao da dječacima pro-
čita pismo. Našao ih je s majkom. Ranko je polako
umirao. Slabašno se tijelo borilo da produži život, a
majka je, zajedno s njim tiho nestajala.
Odmamio ih je prema »Kuli«, polijegali su i slu-
šali naj neobični je i najznačajnije pismo u životu. Slav-
ko je u njihovim očima postajao tajanstveni junak o
kojem su slušali od učiteljice koja je znala lijepo pri-
čati bajke. Ovo je za njih bila bajka u stvarnosti.
Nisu morali zamišljati čudotvorne mačeve, spasonosno
orlovo pero, dvorce u oblacima. Sve je bilo pred nji-
ma. Ovaj mali junak — dječak iz sela preko rijeke,
vodi borbu da nadvlada smrt, koja je dosad sve po-
bjeđivala.
— Slavko, druže moj! Ti si čarobnjak! — kliknu
Mladen i poljubi mršavo dječakovo lice, plačući od
sreće pri pomisli da će Ranko biti spašen.
— Možda uspijemo — šapnu Miloš, gledajući neo-
dređeno u daljinu, preko mirne površine rijeke.
77
 — A sada, vas dvojica k majci. Ja idem na stra- Mladen i Miloš su sve gledali. Bojali su se za
žu. Moram čekati Šepu. Slavka. Majka nije ništa vidjela. Ona je imala dosta
uzbuđenja. Spremala se za rastanak sa sinom.
Bez riječi siđoše s »Kule«, na stepenice po kojima
su se skoro četveronoške vukle prikaze dječaka i po- Blijed kao krpa, uzbuđen i prestrašen, ali ipak
neke djevojčice. Glad im je oduzela mogućnost nor- radostan zbog uspjeha, Slavko leže do dječaka. Oni
malnog hoda. To su najčudesnije slike o strahotama. ga poljubiše i zagrliše.
Te dječje noge, ti štapići od prstiju, te gladne oči, Zajedno su plakali.
žuta koža, pogledi. Mravinjak kandidata smrti. Straho-
ta i sramota ljudskog roda. Dječaci, djevojčice idu u Dan je bio beskrajno dug i vruć do besvijesti.
susret smrti. Vodi ih glad. Najstrašnije čekanje za majku i dječaka. Ranko je
Dječaci su prvi put vidjeli Slavka uzbuđena. Zasu- bio miran — kao nešto čega nema. Smrt je krugom
kavši rukav svoje košulje, šetao je nestrpljivo kraj kupila svoj plijen i čekala Grginu ekipu.
mjesta gdje je ležala majka s bolesnim Rankom. Čekao
je grobara Sepu.
Mladen i Miloš su, ispod jednog stola, promatrali
hoće li Slavko uspjeti grobaru dati pismo. Majka se
u mislima opraštala od sina. Složila se s prijedlogom
dječaka, jer bi inače ispratila mrtvoga sina. Ovako,
još postoji nada.
Velika ulazna vrata su se otvorila. Dolazila je gro-
barska ekipa. Četiri mršava logoraša, jedan ustaša i
Šepo. Slavkovo srce samo što ne iskoči. Ustaša nije
obavezno išao s ekipom, ali ovaj put je došao. Slavko
se bojao. No, nije htio odustati. Desetak koraka, i bit
će kod njega. On je bio blijed. Rukav je zasukao
zato da ga grobar već sada zapamti, kako bi predvečer
mogao lakše naći mjesto i Ranka.
Prođe ustaša, za njim logoraši, a posljednji je
išao hromi Grga. Nije gledao okolicu. Oborio je pog-
led zemlji. Slavko smože snage i reče:
— Ciko Grga! Primite i pročitajte!
Starac se nije ni snašao, a već je u lijevoj ruci stiskao
komad papira koji mu dade nepoznati dječak. Čudio
se, ali je papir, zbog opreza, brzo strpao u džep i
otišao na svakodnevni posao. Bilo je dosta mrtvih.
Naročito u ćelijama u kojima su bili logoraši koji su
ranije došli.

78 79
www.krajinaforce.com

Poglavlje šesnaesto
Grobari su obično dolazili u suton. No, tog dana
kao da su nešto zakasnili, ili se to dječacima samo
činilo.
Već se rodio mjesec. Miran je kao Ranko. Stra-
žari i čeka ishod započete akcije. Vrata se otvaraju.
Dolaze nosači mrtve djece. S njima je jedan mladi
ustaša, kojega su dječaci izdaleka vidjeli i prepoznali.
To nije bilo teško. Bio je nezgrapno građen, a njegove
krupne i previše izbuljene oči izgledale su kao svjetla
na kamionima. Spadao je u red najokrutnijih bati-
naša u cijelom logoru. Hvalio se da je doktor, speci-
jalist, koji na poseban način prisiljava logoraše da
otkrivaju tajne. Noć je za njega bila ljepša od dana.
Kad mjesec bjelinom okupa zemlju, on voli romantiku
zalivenu krvlju, popraćenu muzikom predsmrti.
I baš je večeras on morao doći da nadzire gro-
bare. Slavko se prestraši, ali stade na svoje mjesto
s jednim zasukanim rukavom. Ustaša progovori ne-
koliko riječi sa stražarom. Grobari produžiše. Još iz-
daleka Šepo spazi dječaka čije je pismo čitao nekoli-
ko puta i odlučivao da neće ništa učiniti, pa opet da
hoće, i tako više puta. Sad su mu misli grozničavo
radile i srce tuklo. Nije znao što da učini. A do Slavka
je bilo još samo desetak koraka. Ipak, odluka pada:
Pokušati.
80
www.krajinaforce.com
Priđe stolovima gdje je ležao Ranko. Sagrm se
bez riječi i raširi grobarsko platno, da u njega stavi
živog dječaka. Ostali stadoše. Jedan grobar htjede
uzeti mrtvaca. Šepo mu zapovijedi da ostane na mjestu.
On brzo zavi dječaka i smota platno. Pođe, a za njim
stiže ustaša. Krenuli su dalje.
Dječaci su pratili grobarsku ekipu do izlaza iz
logora. To su činili svi oni čiju su djecu odnijeli.
Majke su naricale, a stražar prijetio.
Rankova majka nije ustala. Zarila je glavu u dla-
nove i tiho plakala. U njoj se razgorijevala vatra na-
danja, doduše sporo i bez mnogo uvjerenosti u spas.
Ipak je zamišljala daleki čas, kad će u nekom selu
kraj rijeke sresti svoga sina. Možda neće dugo čekati!
Kada su se vrata zatvorila, dječaci pođoše na
-»Kulu«. Htjeli su ostati sami, da razgovaraju i pogle-
daju rijeku i njenu drugu obalu.
— Uvjeren sam da će Šepo spasiti Ranka — šapnu
Slavko.
— Ne vjerujem.
— Moramo vjerovati svi, a ti, Mladene, najviše!
— Kako će on uspjeti da ne baci Ranka u rijeku?
Morat će ga živoga baciti u vodu ...
Mladen zaplaka za izgubljenim bratom koji je,
možda, već mrtav. Slavko je jedini ovog časa mogao
pomoći svom drugu. On je imao posebnu moć ubje-
đivanja a Mladen ga je slušao i bio uvjeren da se sve
mora ostvariti kako on zamisli. Gledali su mjesečinu
i rijeku. U daljini se nazirala obala spasa i budila
maštu gladne trojke.
U međuvremenu, ekipa grobara odmicala je pre-
ma mjestu na koje su svakodnevno bacali smežurane
i ukočene dječje kosture. Šepo je išao zadnji. Naoko
je izgledao miran, ali osjećao se strašno. 2ivi dječak,
zavijen u plahtu, klatio mu se na leđima, ne dajući
nikakve znakove života. Veče je bilo mirno, samo se
negdje u gostionici čula razularena pjesma ustaša. I
81
ta je pjesma odigrala važnu ulogu u rješavanju sudbi-
ne živog mrtvaca. Mladi je ustaša volio piti i bančiti,
pa mu se dešavalo da često, i za vrijeme službe, skrene
u gostionicu — da rumom očisti dušu, kako je sam
govorio. To učini i sada.
— Šepo! — zovnu on Grgu. Bacite kopiladiju u
vodu i odvedi ove tamo. Desi li se nešto, pogledaj
ovaj nož. On pokaza na kratak nož, kojim je prere-
zao mnogo vratova.
— U redu, gospodine! Sve će biti po zapovijedi
— odahnu Šepo, sretan zbog odlaska koljača.
Ustaša brzim koracima nestade u polumraku mjese-
čine. Oni produžiše uskim putem prema rijeci. To je
bio prilazni put, kojim su redovno odnosili mrtve. S
obje strame rasle su vrbe i ive. Krošnje su na put
bacale sjene, šarajući ga čudnim šarama.
Stigli su. Skrenuli su lijevo, u grmlje. Tu je obala
malo uzvišena, a jedna se kriva vrba nagnula nad
vodu. Rijeka teče mirno. Nigdje nikakvog šuma ni
svjedoka ove sahrane na mjesečini. Samo dobri stari
lutalica bilježi u svoje mjesečevo pamćenje koliko je
razreda djece mrtvim skokom skočilo s vrbe u mirne
dubine pitome rijeke. Kao da žali, navukao je na lice
nešto tamniji oblačić, koji mu sakri bjelinu. Šepo
zapovijedi:
— Čuli ste. On bi me ubio da koji pokuša bijeg,
a vas bi opet uhvatili. Moju bi djecu poklao. Zbog
toga vas molim da budete uz mene. Budite svjedoci.
Imam u plahti živog dječaka.
Grobare osinu grom iznenađenja. Oni spustiše
svoje mrtve terete, naviknuti na ove grozne čine. Šepo
brzo odmota Ranka i položi ga na plahtu. Dječak je
tek slabo disao. Život je još malo pomicao pluća, a
oči su izgledale kao da su mrtve... Jedan grobar
donese u stisnutim dlanovima vode i poli dječaka po
licu. Dali su mu umjetno disanje. Šepo iz unutarnjeg
džepa izvadi malu plosnatu bočicu, odvi njen čep i
dječaku uli par kapi mlijeka. Male se usne polako
pomakoše. Osjetile su tekućinu.
82 www.krajinaforce.com
Šqpo se prestraši dječakovih kretnji. Kao da se
mrtvac pomakao. Ranko je povukao par gutljaja mli-
jeka i dalje nepomično ležao, dok su grobari s vrbe
bacali mrtve.
Bilo ih je pet. Tri djevojčice i dva dječaka. Ba-
čeno tijelo prvog dječaka uzbuni tišinu rijeke. Ona
nabora svoje mjesečinom uljepšano lice i objeručke
prihvati novog putnika. Još četiri udarca o vodu, i
sahrana završi. Odoše dječaci s djevojčicama na pos-
ljednji izlet na mrtvoj splavi. Mjesec gleda i bilježi, a
Rankovo srce još polako udara i grobaru Šepi nago-
vještava nove teškoće.
Savjet grobarske ekipe odluči. Dječaka će ostaviti
u grmu kraj rijeke, ali dalje od ovog mjesta, jer ova-
mo ponekad ustaše dolaze noću i likvidiraju žrtve.
šepo će odvesti grobare u logor, a onda će otići kući.
Ženi ne smije ništa reći, osim da ima noćni posao.
Kad se sve smiri, sjest će u čamac i doći po Ranika.
Odveslat će na drugu obalu i odnijeti dječaka na ugo-
voreno mjesto.
Smjestili su Ranka i zavili u plahtu. Zatim su
otišli. Šepo je dobio želju da se napije i legne spavati,
ali nije smio, dok ne pokuša spasiti dječaka. Žurilo
mu se. Zamolio je logoraše da nikome ne pričaju o
događaju, jer tko zna kako se za to može saznati. U
logoru je najbolje šutjeti. Ponekad i zidovi imaju
uši.
83
 — Pusti me na miru. Boli me glava.
— Hoćeš li rakiju?
— Daj jednu.
Žena natoči i molećivim tonom nastavi razgovor.
— Tako smo dugo zajedno, a ti od mene sve ta-
jis.
Prije nisi bio takav. Reci mi. Možda ću ti pomoći.
— Ne možeš mi ništa pomoći. Pusti me na miru.
To mi je najpotrebnije.
— Ali, Grga. Molim te.
Ona priđe k njemu i toplo ga zagrli. Grga već
Poglavlje sedamnaesto dugo nije osjetio nešto nježnije. Ta ga nježnost smek-
ša. Postade pitomiji, mekši.
— Natoči mi još jednu rakiju.
Kad se vraćao iz logora, Šepo n a v r a t i u gostionicu
da se j a v i ustaši. Našao ga je za stolom, kako u druš- Ona natoči, gledajući muža ravno u oči.
tvu svojih kolega lumpa. Bio je dobre volje. Ostali su — Molim te. Reci. Nešto se događa s tobom.
bili pijani. — Događa. Sigurno.
— Šepavi! Dođi malo. Ti si naš. Da n i j e tebe, — Pa reci, da i ja znam. Mi moramo dijeliti zlo
i dobro.
okolo bi već smrdjelo od onih mrtvih gadova.
— Natoči još jednu.
On priđe stolu i stojeći ispi ponuđenu čašu. Bio
je uzbuđen, ali dobro odglumi ravnodušnost i mir. Žena nali čašicu. Grga je iskapi na dušak. Ma-
lo se ohrabri i odluči da ženi ispriča slučaj s dječa-
— I tebe bi trebalo kasnije zaklati, da ne pričaš kom.
koliko si ih bacio s krive vrbe — reče n a j p i j a n i j i . Os- — Reci. Brzo. Molim te.
tali se nasmijaše, a Šepo ode bez pozdrava.
— Nali još jednu.
Šepina je žena primijetila da j o j je muž posebno
Kad je ispio i tu čašicu, Grga ispriča ženi sve o
uzbuđen. Nije bio isti. Zbog toga je nastojala nešto
večerašnjem slučaju.
saznati, iako nije vjerovala u uspjeh. Šepo je nerado
govorio. Njegova je žena vrlo malo znala o zanima- Žena mu se baci u naručje i zaplaka. Drhtala je od
nju svoga muža. Više je nagađala i čula od drugih. straha.
On je samo šutio. — Vidiš da nisam trebao ništa pričati. Ti to ne
— Zašto si večeras tako uzbuđen? možeš razumijeti.
— Ništa. Nisam uzbuđen. — Hoću, i već razumijem. Naslućivala sam, ali
nisam znala.
— Uvijek od mene nešto kriješ. Što se dogodilo? — Bolje da nisi znala. Gadit će ti se moje ruke koje
— Opet počinješ. Ništa se nije dogodilo. svakodnevno u rijeku bacaju mrtvu djecu.
— Znam, osjećam. Vidim po tebi. Reci mi, mo- — Ne. Neće mi se gaditi. Samo se bojim.
lim te. — Natoči još jednu, molim te.

84 www.krajinaforce.com 85

L
 Iza čašice, on nastavi razgovor. Postajao je sve
uzbuđeniji. Blijedo je lice odavalo napetost živaca.
— Možda si primijetila da svaki dan sapunom
dugo i pažljivo perem ruke u toploj vodi. Ipak osje-
ćam da su ovo grobarski prsti, da mirišu na smrt, da
znaju sve tajne onih dječaka i djevojčica.
— Smiri se, molim te.
— Lako je to reći. Ali treba moći zaboraviti onaj
vrisak majki kad odnosimo njihovu djecu. Treba moći
zaboraviti one dječje oči...
I njemu pođoše suze. Naslonio se na ženu i drh-
tao, a ona ga je tješila.
— Ne smiješ biti takav. Znaš da moramo spasiti
onog dječaka. Moraš biti razborit i hladnokrvan. Ja
ću ti pomoći.
— Znam. Zbog toga i nisam trebao ništa pričati.
Pogledaj van, je li sada malo tamnije. Moram čekati
povoljno vrijeme.
— I ja ću s tobom. Moramo spasiti dijete. Sad
idemo večerati. Ona pogleda kroz prozor. Još je bila
mjesečina. U daljini se čula neka razularena pjesma.
To su koljači slavili završetak dana.
www.krajinaforce.com
86
Poglavlje osamnaesto
Već je minula ponoć kad je Grga sa ženom oti-
šao na obalu rijeke. Išli su oprezno, kroz grmlje. Sve
je bilo mirno. Mjesečina se umorila, a došla je tama
kao saveznik spasiocima. Malo su išli, pa stali. Osluš-
kivali su. Nigdje šuma. Stigoše do mjesta gdje je bio
vezan čamac. Grga ga odveza, a zatim uđoše. Čamac
je klizio nizvodno. Za kratko vrijeme bili su blizu
krive vrbe. Grga dovesla do obale i sveza čamac. Žena
je ostala u njemu. Nije bila sama. S njom je bio njen
strah, ali i silna želja da spasi dijete.
Grga u mraku sigurno pronađe zamotanog dje-
čaka. Uzbuđen kleknu i osjeti život. Ponese tijelo
prema čamcu. Išao je polako. Čulo se pucketanje sit-
nih grančica pod nogama. Negdje daleko čuo se pu-
canj. Za čas još tri. Grga je stao i osluškivao, iako
nije bilo vremena za razmišljanje. Sve treba učiniti
prije zore, a ona dolazi rano.
Ušao je u čamac i stavio dječaka. On je sasvim
tiho disao.
— Ti dobro znaš selo.
— Znam.
— Ako se bojiš, idem ja.
— Ne. Tebe mogu tražiti. Sama ću.
— Hrabro. Sijeci. Odmah desno.
87
 — Odlazi.
— Idem.
On joj stisnu ruku i nestade u šiblju. Sjeo je
i slušao. Nigdje glasa. Čuo se lagani šum rijeke. Ča-
mac se udaljavao koso nizvodno. Grgi se nije išlo kući.
Najradije bi ostao na straži.
Otišao je kad je iz vida izgubio čamac. Išao je
uzvodno.
Bio je opterećen strašnim mislima, koje su ga
odvele kući. Ušao je polako. Djeca su spavala. Sjeo
je za stol i u mraku ispijao rakiju. Htio je zaustaviti
grozničavu rijeku misli. No ona je postajala brža, kri-
vudavija...
Ako naiđe na ustaše preko rijeke? Ako je uhvate?
Ako mali umre? Ako se ne snađe u selu gdje sigurno
ima ustaša . .. Ako .. . Trebao sam ići sam. Znam pri-
lazni put u njihov vrt .. . Kad bi me i uhvatili, bilo
bi mi svejedno. I ovako ne živim. Ovo je mučenje . . .
Zaspao je oslonjen o stol. Prazna boca svjedočila
je o teškim časovima grobara Grge.
Žena je uspješno prešla rijeku. I to brzo. N i j e se
više toliko plašila. Privezala je čamac za stablo i uze-
la Ranka. Ustanovila je da on još živi. Brzo izađe na
obalu i krenu u selo. Do prvih kuća bilo je blizu hi-
ljadu metara. Trebalo je ići preko livada. Znala je
dobro pravac. Povremeno je zastaiala i osluškivala.
Nigdje nikakvog glasa, osim poznatih šumova noćnih
ptica. Ohrabrena dosadašnjim uspjehom, išla je hrab-
ra žena i stiskala u naručju dijete, kao da je njezino.
Kad je bila blizu kuće, stade. Bojala se ustaške patro-
le ili slučajnog susreta. Nije čula ništa. Skrenu uli-
jevo i zađe u područje bašči. Po jednoj visokoj kroš-
nji znala je da ide dobrim smjerom. U tom je selu
bila mnogo puta kod svoje ujne, koja je kasnije od-
selila u grad.
U dvorištu kuće Slavkove tetke vladao je mir. Kat-
kad se čula perad, ili udarci u staji. To se stoka
smještala i lupala o pod. Žena priđe prozoru i kucnu.
88 www.krajinaforce.com
Nitko se ne javi. Nije smjela jako udarati, jer nije
znala ima li u blizini ustaša. Pokuša opet, ali bez
uspjeha. Kolebala se što da radi. Ipak udari jače i
pozva tihim glasom:
— Marija! Ne boj se!
Čula je da se netko u kući miče. Znala je da se
ljudi boje otvarati, jer su takva vremena. A noć je.
Zločina ima mnogo. Nečije se lice pokaza na staklu,
a zatim zaškripi prozor.
— Tko je? Sto tražite?
Muški glas je drhtao u mraku. Domaćin je bio
uzbuđen.
— Otvorite vrata. Brzo. Ne bojte se. Idem. od va-
ših. Sa mnom je dječak.
Na te riječi domaćin brzo otvori vrata i žena s
tovarom uđe u mračnu sobu.
Ustala je i Marija, Slavkova tetka. Drhtala je u
bijeloj košulji.
— Ja sam s onu stranu. Moj muž radi u logoru,
kao grobar. Ovdje je mali Ranko. Umire od gladi i
bolesti. Spašavamo ga. Šalje me vaša sestra.
Marija zaplaka. Muž htjede upaliti svjetlo, no že-
na ga preduhitri.
— Čekaj. Moram zastrijeti prozor.
Pri slaboj svjetlosti petrolejke odmotaše mališana
i položiše na krevet. Učini im se da je mrtav. Marija
u prvi tren nije znala što da radi. Osjećala je da je
Ranko u opasnosti, ali da postoji nada u spas.
Nakon obavljenog posla oko njega, žena ispriča
sve o sebi, o svom mužu i načinu kako je spašavan
Ranko. Domaćini su plakali, pogledajući maloga. Žena
odbi nagovor da ostane ovdje i da ujutro ode kući.
Dogovorila se o stalnom održavanju veze, a zatim nes-
tade. Išla je istim putem k rijeci. Noć je i dalje bila
mirna, tajanstvena i pogodna za ovakva djela.
89
 S dosta je napora svladavala snagu rijeke. Kad
je išla na ovu obalu, bilo je znatno lakše. Sada je
utrošila dvostruko vremena da stigne na drugu stranu.
Čamac je privezala na isto mjesto, a zatim krenu-
la kući. Još malo, i bit će sve u redu. No, kod pri-
laza cesti začuje glasove i korake ljudi. Brzo legne u
travu. Bila je zaklonjena od pogleda, a sama je mogla
dobro osmatrati cestu.
Četvorica ustaša prolazili su u pravcu logora. Bili
su prilično bučni, raskalašeni. Očito je da su bili pi-
jani. Razgovarali su o nekoj koljačkoj akciji.
— Ipak smo ga trebali dovesti. Što će nam reći.
— To je moja stvar. Reći ću da je pokušao bje-
žati.
— Jasno. Vi isto to.
— Bilo bi glupo da smo ga vodili ovamo, kad ga
i onako čeka moj nož.
— Za one druge nitko ni riječi. To je bio doda-
tak.
Prošli su kraj nje i nestali u mraku. Ona dopuza
do ceste i pogleda za njima. Nije ih vidjela. Prijeđe
na drugu stranu, i za nekoliko trenutaka uđe u kuću
koja nije bila zaključana.
Naslonjen na ruke, za stolom je spavao Grga.
Žena ga probudi. On se trgnu, kao da ga je netko
udario. Zatim ustade i pođe napolje.
— Izvolite, gospodine!
— Grga! To sam ja, šapnu žena. Kuda ćeš. Jedva
ga zadrža. Tada on dođe k sebi i pokori se ženinom
glasu. Legli su brzo.
Jutro su dočekali budni.
U pričanju i strahu.
90 www.krajinaforce.com
Poglavlje devetnaesto
Dječaci su rano ujutro bili na »Kuli«. Osmatrali
su i razgovarali o ozbiljnim stvarima. Bijelom cestom
išla je voj&ka u zelenim uniformama. Utegnuti i dobro
naoružani vojnici gazili su prašinu i odlazili nekud, a
Slavko je tvrdio da odlaze na drugu stranu rijeke, gdje
se pobunio narod i osvećuje one koji su ovdje. Mladen
i Miloš su vjerovali, jer Slavko sve zna.
— A otkud ti sve znaš, Slavko? — upita Mladen.
— Naše je selo pomagalo partizanima, a mnogi su
u planini. Jednom će doći i po nas, ali ne znam hoće-
mo li preživjeti ovu prokletu glad.
— Ne mogu oni ništa silnoj vojsci — dodaje Mi-
loš.
— Mogu. Oni su složni, jaki. K njima ne idu 'kuka
viče. Samo pravi 'borci:
— Otkud im puške?
— Otimaju od ovih što odlaze cestom.
— Ima M iih 'mnogo?
— Svaki dan sve više. Kao u gori lista.
— Ja sam mislio da Nijemcima ne može nitko
ništa. Imajiu topove.
— Ima i za njih lijeka. Ja sam vidio naše iz pla-
nine.
— Pa 'kakvi su?
— Pogledajte! gotovo kliknu Mladen.
Dječaci primijetiše da u pravcu logorskih vrata
dolazi mnogo žena i djece. Prate iih ustaše. Dječaci br-
91
zo potrčaše niz stepenice. Legli su kraj Mladenove
majike i čekali nove logoraše. Majka još nije prestala
plakati. Samo šuti, plače i leži. Zabrinuta je. Ponekad
je obiđu žene iz sela. Mnoge su već ostale bez djece,
pa su razumjele njenu bol.
Kad su se ponovno otvorila vrata, kolona novih
stupi u krug strašne tamnice. Stotine žena, djece, sta-
rica, majki s djecom u naručju. Bosa i gladna kolona.
Izbezumljeno su gledali novo mjesto tamnovanja. Do-
lazili su iz staja gdje su svi morali provesti izvj,esno
vrijeme. Nemaju stvari. Sve im je oduzeto. Po njiho-
vom se izgledu vidjelo da su izmučeni više nego kad
su dolazili seljaci iz Mladenova sela.
Dječaci su pratili svaki pogled straže i promatrali
pnidošlice. Jedva su čekali čas da mogu razgovarati s
njima. Naročito j.e Slavko bio znatiželjan. On predloži
da im se približe. Majka ih je molila da ostanu.
Kad i posljednji iz kolone uđoše, stražar zatvori
vrata, a isti onaj oficir koji je ubio Miloševu majku,
stade pred postrojene logoraše. Miloš ga p r i m i j e t i i
brzo, kao po komandi, ustade i pođe bliže. Majka n i j e
stigla ništa reći, a on je već bio blizu kolone. Stajao
je uza zid i gledao. Nešto silno i neobjašnjivo vuklo
ga je da pogleda u oči ubojici svoje majke, da onako
sitan, malen, gladan — prkosi. Htio bi se osvetiti. I
ne trepće.
Oficir stade pred narod i započne govor:
— Od sada ćete biti ovdje, među zidovima. Tu ni-
kome ne pada napamet da pokušava bježati. Pogle-
dajte oko sebe. Gore su mitraljezi. Čuvamo vas dobro
od svih napasti. Ovamo neće moći oni vaši golaći iz
planine. Vama se neće ništa dogoditi. To vam jamči
naša ustaška vlast. Nećete ništa raditi. Zauzmite mjesta
po volji i čuvajte red. Ako se desli da netko umre, javi-
te grobarima. Oni dolaze dva puta dnevno. Sve žalbe
unaprijed se odbijaju. Takav je propis. Žalbi nema.
Mi o vama vodimo računa.
Da'kle, sretan boravak u novoj kući!
www.krajinaforce.com
92
Milošu snažno udana srce. Gleda koljača, sluša
njegove riječi, koje ga udaraju kao maljevi. U misili-
ma zamišlja sliku mrtve majke. Osjeća njenu -krv,
vidi pogled, čuje krik. Bund se u njemu čovjek. Zbog
toga i istojii ovdje.
Narod se počeo razilaziti i zauzimati mjesta u vru-
ćem krugu. Čudno su gledali već domaće logoraše. Sve
je bilo nekako mirno za ovoliku masu svijeta.
Dvije su žene među sobom vodile postariju ženu,
koja jednom nogom nije mogla stati na zemlju. Očito
j o j je bila slomljena. To je vidio mladi ustaša. Potrči
k njima i gumu ih, psujući. Žene skoro padoše, a jed-
na se od njih okrenu i prilično oštro odgovori:
— Zar ne vidiš da je ženi slomljena noga?
To je bio izazov. Ustaša upotrijebi batinu od žice. Pu-
cala je koža jadne žene. Rukama je sakrivala lice, a
batinaš je udarao po prstima. No žena ne zaplaka. On
je gurnu. Žena padne, ali opet se podiže i viknu:
— Ubi! Ubi! I ti ćeš jednom doći na red!
Ustaša je udario još nekoliko puta, a zatim ode, pri-
jeteći da će doći večeras.
Trojka dječaka, odmah po odlasku ustaša, pođe da
uspostavi vezu s novopridošlima.
— Hej! Dođi ovamo! — pozvaše jednog slabašnog,
ali povisokog dječaka.
On priđe k njima i zatraži vode. Oni mu dadoše.
Pio je brzo, kao da se boji da će mu oduzeti lončić.
Obrisa rukavom usta i neprimjetno se nasmija. Znak
da mu je voda dugo nedostajala.
— Otkud ste došli?
— Otuda — mali pokaza rukoon.
— Ispod planine? — priupita Slavko.
— Da. Bježali smo s našima. Uhvatili su nas
mnogo.
— Pa gdje su ostali.
— Mnoge su zaklali. I moju baku. — mali zapla-
ka.
93
 — A vas su dotjerali ovamo?
— Ne. Bdio nas je svuda. Tukli su i tjerali. Tko
je pao, tamo su ga ubili. Jednu ženu rasjekli. 'Vikala
je.
— Jeste lr bili u stajama?
— Tri dana. Zatvorili su nas. i nisu dali vode.
Tukli su i psovali. Rekli su da će nas sve pobiti, jer
su naši očevi tamo.
— Gdje?
— U partizanima. Ovu je .riječ izgovorio šapatom.
— Ima li ih mnogo?
— Mnogo. Puna planina. Osvećuju sela.
— Jesu M vam oduzeli stvari?
— Sve. Neke su tukli kad su nešto našli. Jednu
su ženu nekud odveli. Više se nije vratila. Kažu da je
u zatvoru i da će se vratiti. Tu su joj djeca.
— Imaš li lonoic?
— Kod mame je. A gdje se može naći vode? Ta-
mo nije bilo.
— Uzmi lončić i pođu s nama. Čekamo te. Sva
su četvorica s posudama išli čekati vodu. Red je bio
dug. Najviše 'Su čekali novi.
Cijeli je logor čuo najnovije vijesti o prilikama iz-
van zidova. Silna je vojaka išla na planinu. Htjeli su
pokoriti partizansku vojsku. Narod je bježao ispred
Nijemaca i ustaša. Mnoge su uhvatili. Sela su palili i
ubijali koga su stigli. Velika je grupa dotjerana u ovaj
logor. Gladovali su u bježanju i kasnije.
Logor je bio prepun. Tešiko je bilo naći mjesta
gdje bi se moglo smjestiti nove. Hranu su dijelili po-
sldje nekoliko dana. Glad je rušila žene, a naročito
mlađu djeou. Stanuje su bake nemoćno ležale i čekale
smrt. Najteže je bilo s malom djecom. U noći se čuo
očajan plač. Majčina prsa nisu mogla davati mlijeka.
Presahniula su, jer nije bilo. hrane. Zbog toga su gro-
bari najčešće odnosili dojenoad. Majke su saikrivale
djecu od jakog sunca, davale -im prazne dojike, vara-
jući same sebe da će im sinovii !i kćeri ostati na životu.

94
www.krajinaforce.com

Kad bi dobile hranu, ne bi jele. Čuvale su puru za dje-
cu, dajući im po komadić i malo vode, ne bi li ih tako
održale na životu.
Glad nije bila samilosna. U goste je redovno dozi-
vala smrt. Ona je dolazila i šetala po logorskom krugu.
Brižljivo je i uporno uzimala one čija srca više nisu
mogla kucati.
Najizdrž'ljiv'ije su bile bake. Svoje obroke hrane
davale su unučićima. Govorile su da je za njih i tako
došao kraj. Nevjerojatno je koliko su dugo mogle biti
bez hrane i vode, i kako su to mirno podnosile. One
najstarije i iznemogle nisu dugo izdržale. Odnijeli su
ih Grgi ni čistaci.
Slavko, Mladen i Miloš su vrlo brzo upoznali nove
drugove. Čuli su mnogo priča, iz kojih je Slavko uvijek
zaključivao nešto čemu su se dječaci čudili.
— Kad u planinu ide tako velika vojska, tamo ima
mnogo naših. U to sam siguran.
— Bit će borbe. Hoće li naši izdržati?
— Njima pomaže planina i sav narod je uz njih.
I djeca će im pomoći.
— Bar da mogu preskočiti zidove i rijeku! — za-
želi Miloš.
— Da sam lastavica! — reče Mladen i pogleda pre-
ko zida u plavu visinu.
Mlada majka Mica iz Mladenovog sela spretno,
i svjesna opasnosti, sakrila je malo brašna. Imala je
malog sina. Dijete je prije odlaska u logor bilo jedro
i zdravo, a Mica je, zajedno s mužem, veselo čekala
dan kada će mali prohodati. Već prvih dana kad su
došli na vlast, ustaše su otjerali mnoge muškarce, a
među njima i Slavka, Macinog brata, koji je vrlo volio
maloga. Mioin muž je bio negdje zarobljen, kad je
vojska kapitulirala pred Nijemcima.
Mališan je prvih dana imao dosta hrane, ald kasni-
je je prsima majike zavladala praznina. Plalkao je i
slabio. Majka je jasno uvidjela da je došao kraj. No,
www.krajinaforce.com
još je pokušavala naći izlaz. Znala je da će dijete bez
hrane umrijeti'. Zbog toga je u jednom kutu logora za-
mijesila tijesto i razvuikla ga u taraku 'krpicu, koju je
sušila ma suncu. Oko nje su se skupili mnogi dječaci
i djevojčice. Ona im je .dala nekoliko komadića suhog
tijesta. Oni su dolazili i pružali gladne prstiće. No,
Mica je morala hranu čuvati za sina.
Donijela je vode i djetetu davala mrvicu tijesta,
pa malo vode. Dječja su usta najprije negodovala, ali
kasnije su uzimala hranu. Majka Mica je bila sretna.
No, njenoj je sreći uskoro došao kraj. Nije više imala
brašna. Mališan je plakao i tražio hranu. Po čitavu noć
je Mica bdjela i pazila, no pomoći nije bilo. Dječakov
je glas postajao sve slabiji, dok napokon nije potpuno
nestao. Mališan je zatvorio oči. Ležao je na lijevoj
strani, ispruživši prstiće.
Mica je ljubila mrtve obraze, oči, prstiće i nari-
cala da se daleko čulo. Skupljali su se mahom dje-
čaci, jer su oni najslobodnija. Došao je i Mladen s
drugovima. On je bio M i čin susjed i ponekad se igrao
s njenim sinom. Ljuljao ga je u kolijevci. I sada ga je
uzeo na ruke i plakao. Tiho i osjećajno, kao za bra-
tom, za kojega nije bio siguran da još živi. Slavko nije
rekao ni riječi, a Miloš je samo gledao mrtvo dijete
i sjećao se majke.
Tiho su curile suze niz njegovo ozbiljno lice. Mica
se nije mogla smiriti. Uporno je glasno plakala, oče-
kujući grobara da j o j odnese mrtvoga sina.
97

Poglavlje dvadeseto
Slavko je zasukao rukav i čekao grobara. Možda
će mu donijeti vijest o spašavanju malog Ranka. U
sebi je samo polovično vjerovao da je dječak živ, ah
je Mladenu govorio kako je malome dobro i kako će
ga njegova tetka sigurno dobro hraniti i čuvati. Uop-
će, on je uvijek hrabrio svoje drugove, pa čak i onda
kad je sam osjećao da ga hvata strah ili sumnja.
— Što misliš, Slavko? Hoće li Šepo donijeti v i j e s t i
od Ranka?
— Vjerujem da hoće.
— A kako će nam to moći reći?
— On će već naći način. Možda će nam baciti pis-
mo.
— A ako ne javi ništa?
— Opet ćemo ga čekati. Siguran sam da ga je
spasio.
— Ja se bojom za Ranka.
— Siguran sam da je živ.
Razgovor između Slavka i Mladena prekinuo je
dolazak grobara. S njima je, d ovaj put, bio jedan
ustaša. Pričaju da je on bio najstrašniji koljač. Mogao
je začas zaklati desetak Ijiudi. Prvi put mu je, kažu,
bilo teško. No, kad je naučio, išlo je lako. Uvijek se
javljao dobrovoljno, da likvidira veće grupe. Nisu ga
98
www.krajinaforce.com
uzimala za rješavanje pojedinačnih slučajeva. Nije imao
strpljenja za ispitivanja. Samo je vrebao žrtvu i jedva
čekao čas da je zaikolje. O njemu su pričali stravične
priče. Tako se šaputalo da je poslije klanja pio onoliko
rakija koliko je zaklao ljudi.
I sada je išao s grobarima. Njegov je britki nož
visio o opasaču, spreman da stupi u akciju.
Slavko osta na mjestu. Čekao je vijest. Htio je
pod svaku cijenu saznati šta se dogodilo s Rankom.
Grobari su dolazili sve bliže. Mladen i Miloš su se ma-
lo bojali. Šepo je već izdaleka opazio Slavka. No, iza
njega je išao ustaša. Zbog toga on samo pogleda Slav-
ka i mahnu glavom. To je znak da je sve u redu. Slav-
ko n i j e bio zadovoljan. Pojurio je prema njemu i od-
važno rekao:
— Ciko! Ovdje ima jedan dječak. Umro je jutros
rano.
Šepo stade. Ustaša također. Jedan grobar ode i uze
Micinog sina. Šepo priđe da mu pomogne. Kraj nje-
ga je stajao i Slavko. Razumjeli su se. Starac dječaku
gurnu u ruku pismo i ode. Slavko ih isprati. Ustaša
spazi kako Slavko ima zasukan jedan rukav pa ga
upita:
— Imaš li ti, mali cigane, sve kotačiće u glavi? Za-
što imaš taj rukav zasukan?
— Zaboravio sam ga odsukati — mirno odgovori
dječak. U ruci je čvrsto stegao pisamce i gorio od želje
da ustaša ode.
Dječaci nisu mogli dulje čekati i slušati kako plaču
Mica i druge žene. Odjuriše na »Kulu«.
Kad legoše, Slavko otvori pismo i poče čitati:
»Malj. je kod tetke. Sve je bilo dobro. Kasnije ću
javiti kako mu je, kad dobijem vijesti. Ništa se ne
bojte.«
Od tih riječi Mladen i Miloš zaplakaše, a zatim
im se i Slavko pridruži.
99
 Dječaci su gledali jedan drugoga i šuteći plakali.
Mladen predloži da brzo odu d jave majci radosnu
vijest.
Obrisali su suze i sdšli ndz stepenice. Nije ih za-
nimalo ništa drugo osim da što prije stignu majci.
Našli su je kako leži i šuti. U isti mah klekoše kraj nje,
a Mladen je zagrli i kroz suze reče:
— Mama! Naš Ranko je kod Slavkove tetke. Živ
je. Dobro mu je. Tu je pismo, kod Slavka.
Majika uze pisamce i pročita. Zagrlila je Slavka
i sasvim tiho plakala.
— Zar si ti zaista spasio mog Ranka? Ne mogu
vjerovati.
— Nisam ja, nego grobar Šepo. On je glavni.
Ostalo smo nas trojica uradili.
Sve četvoro je uživalo u sreći zbog spašenog dje-
čaka. Dugo su razgovarali, a majka je stalno grlila Slav-
ka, jer on je bio spasilac koji je našao izlaz i iz zi-
dom opasane »Kule« i pakla punog straha i smrti.
Dječaci su poslije razgovora otišli Slavkovoj majci
i (ispričali joj novost kojoj se ona silno radovala. Ona
je samo ležala i čekala šta će se dogoditi. Najviše se
bojala za Slavka.
Uvijek ga je savjetovala da bude s njom, da se
čuva, ali on je bio vječno u društvu sa svojim drugo-
vima. Sada je majka sve zaboravila. Uvidjela je da je
njen sin odigrao važnu ulogu u spašavanju maloga
Ranka. Ponosila se njim i htjela to nekome reći.
100 www.krajinaforce.com
Poglavlje dvadeset i prvo
Nakon nekoliko uzastopno jednakih dana, u krugu
se ipak nešto desilo. Bilo je jutro. Umorni, gladni i
iscrpljeni logoraši ležali su na svojim mjestima. Hilja-
de njih. Kroz vrata je ušla jedna desetina ustaša. Lo-
goraša su očekivali najgore.
Ustaše su se razišli po krugu i zapovijedali da svi
stanu u red. jer će se obaviti važan posao. Polako i
bez riječi, žene i djeca su stajali u redu i čekali. Pro-
stor je bio suviše malen za tako velik broj žena i djece.
Kad su ustaše provjerili da su svi logoraši vani,
oficir nešto zapovijedi ustašama i oni počeše provo-
diti smotru i izdvajati sve starije žene i bolesnice. Od-
vajali su ih na drugu stranu. Starice su se ljubile i o-
praštale s kćerima, unucima, sestrama i drugom rod-
binom. Znale su da će ih nekamo otjerati. Ustaše ni-
su imali samilosti i nisu čekali da se svi izljube i ru-
kuju. Tjerali su nervozno i brzo.
Grupa starijih žena brzo je rasla. Neke su bile to-
liko bolesne da su ih odnosili na drugu stranu. Tamo
su ležale na zemlji, očekujući odlazak. Neke su pla-
kale, neke mahale dragoj rodbini, a neke su samo šu-
tjele i promatrale.
— Što se ti kriješ? — dzdera se ustaša na jednu
postariju ženu, koja je htjela ostati.
101
 — Ja sam još mlada, a nemam s kim ostaviti u-
nulku. Majka joj je umrla.
— Ne boj se, stara. Mi ćemo se brinuti za unuiku,
a tebi će biti mnogo bolje tamo kuda odlaiziš.
— Nemojte me odvajati od djeteta! — plakala je
žena i čvrsto grlila djevojčicu.
— I ja idem s mojom bakom, ciko! Pustite me!
No, dvojica ustaša odvojiše djevojčicu od starice,
koju otjeraše u red na suprotnoj stranu.
Još su neke žene htjele ostati, ali su ustaše teme-
ljito obavili svoj posao. Oficir je važno šetao i gledao
kako teče izvršavanje zadatka. Kad je provjerio kako
je posao završen, obrati se ostalim logorašima:
— Mi o svima vama vodimo računa, a osobito
moramo biti pažljivi prema starijima. Zbog toga ćemo
ove starice i bolesne odvesti na sigurno mjesto. Boles-
nice će u bolnicu, a ostale će u dom, gdje će im biti
lijepo. Kasnije ćete se svi naći na jednom mjestu. To
vam jamči naša ustaška vlast, koju štiti i sam bog.
Logoraši različito protumačiše ove riječi. Neki su
povjerovali da će starice na sigurnije i bolje mjesto,
a da će se bolesnicama pružiti liječnička pomoć, dok
su drugi tumačili da su te riječi ruganje, jer će sve
starice biti strijeljane, a one riječi o kasnijem sastanku
znače da će ih sve pobiti. Bilo je i drugih tumačenja.
Oficir naredi ostalima da se raziđu, i postrojišc
starice. Bilo ih je nekoliko stotina. Nisu ih popisivali.
Naredili su im da sjednu. One to učiniše. Već je palilo
sunce, pa su neke žene, od dugog stajanja, pale. Neke
su tražile vode, ali stražar nije dopuštao da odlaze na
bunar.
Slavko povede dječake bliže staricama. Gledali su
ih i tiho razgovarali! o događaju.
— Sve će biti strijeljane! -- poraženo ustvrdi Slav-
ko.
— To i ja mislim —dodade Miloš.
— Možda i neće. Nisu ništa 'krive — pokuša š
nadom Mladen.
102 www.krajinaforce.com
— A zar je moja majka bila kniiva, a zar smo ini
nešto .krivi. Ne .radi se o krivima. Oni ubijaju (prave
— objasni Miloš.
— Zar su mala djeca nešto (kriva, moj Mladene?
Što je i kome kriv Ranko? Reci!
— Ne znam. Ipak ne mogu vjerovati da će ubiti
toliko žena — usprotivi se Mladen.
Stražar je presjekao započeti razgovor i potjerao
ih dalje od starica. Ali oni su se pomakli samo neko-
liko koraka i sjeM. Zanimalo ih je što će se dogoditi
s bakama. Šutjeli su i gledali.
Iza zida su zabrujali kamioni. Logor živnu. Išče-
kivanje. Dječaci su znali da dolaze po starice.
Vrata se o tvoriš e i grupa bučnih ustaša uđe u
krug. Jedan zapovijedi:
— Krečimo! Svi u kamione! Brzina!
Starice su ustajale •: odlazile, praćene jaucima ro-
đaka, a naročito piskom djece. Odlazile su one divne
i nježne bake koje su uvijek znale udovoljiti djeci,
bez negodovanja pomagale svima, odricale se hrane
u korist mlađih. Odlazile su, i svi su znali, ili bar slu-
tili, da ih nikada više neće vidjeti.
Jauk. Oproštaj pun bola. Vječni rastanak. Odla-
zak u nepoznato. Vrata se zatvoriše. Tajna. Nagađa-
n j a . Crne slutnje. Masa stoji i gleda u okvir vrata.
Sluša. Čuju se motori. Baike odlaze u smrt.
103

Poglavlje dvadeset i drugo
Ravna, bijela cesta. Četiri kamiona starica. Usta-
še su ih nabacali jednu na drugu, tako da su se neke
već ugušile, pritisnute težinom svojih drugarica. Na
svakom kamionu nekoliko stražara. Neki pjevaju i
katkad udare po koju staricu, koja jekne ili padne.
Brekću mašine. Bijela cesta. Ravnica. Sunce kao lopta.
Usput se vide ljudi, susreću kola. Zelena polja, kao pro-
strto platno. Prošli su kroz široka žičana vrata i ušli
u nepoznati logor kraj rijeke. Visoki koluti žice nisu
skrivali vidokrug. Velika grupa stražara okupi se oko
kamiona iz kojih su izlazile starice. Stražari u ka-
mionima su vikali, tjerali i psovali žene da brže izlaze.
— Gle ove stare svinje! Izvalila se na suncu kao
krmača. Ustani, životinjo! — derao se stražar i noga-
ma udarao ženu koja se nije micala.
— Smrvit ću ti glavu svinjsku!
A žena je mirno ležala. Bila je mrtva. Ustaša je zgrabi
i bijesno tresnu na zemlju. Ču se tup udarac i talas
jauka među ženama.
— Što blejite kao ovce? — izdera se neki, još
golobradi, stražar i korbačem od žice počne tući ne-
sretne žene.
— Ovdje ćete ostati do večeri, a tada krećemo
dalje. Izvinite na lošem putovanju. Bilo je tijesno i
vruće. No večeras će svima biti ugodno. I što je naj-
važnije, neće biti tresenja. Putovat ćemo brodom. Kad
stignete na mjesto, nećete imati nikakvih briga.
Starice su šutjele i slušale. Razmišljale su o naju-
daljenijem putu, ali više ih je morila briga kako će
cijeli dan sjediti na vrelom suncu. Nijedna se nije usu-
dila pitati.
Jedan ustaša je stražario i pazio bake, da ne bi
nekamo odlazile.
— Smijemo li u onu baraku, gospodine? — upita
konačno jedna.
— Jasno je rečeno da se ne smije! Što dosađuješ,
stara?
— A može li se dobiti vode?
— Vode ćete imati do grla. Strpite se malo.
— Samo malo vode. Mi ćemo same donijeti.
— Ni riječi više! — prodera se stražar.
Izgubivši svaku nadu da će dobiti vode, starice se
smjestiše na zemlju. Sjedile su u grupicama i uglav-
nom šutjele. Neke su tiho razgovarale.
— Ne vjerujem da ćemo dobiti vode.
— Ni ja.
— Ja mislim da tu nećemo ostati
•— A ja znam da će nas pobiti.
— Ovo je onaj logor gdje su ostali naši odrasli
muškarci.
— Imaš pravo.
— Pitat ćemo ovog stražara.
— Taj ništa neće reći.
— Možda i ne zna.
— Treba probati.
— Možda su naši blizu.
Razgovor je tekao brže od rijeke koja je nečujno
proticala tu, nedaleko od žena, odlazila tamo otkud
su one dovezene. Njene su obale podsjećale na ono
oteto im selo i zavičajne livade.

104 www.krajinaforce.com 105

 U takvim lukama zastane po koja baka, očita po-
I noć se primicala kao nemoćna starica. Žene su je ruku i nabuhli tovar krene dalje, ne mogavši ispričati
cijelu priču o noći i mjesečini, o skeli i malju, o nožu
čekale dugo, dugo. A ona polaka, nečujna kao tuga. i koljaču bez košulje.
Vitorog mjesec je promatrao skelu i čudne stare Putuju mrtve bake između naseljenih obala, gdje
putnice, izmučene žeđu i glađu, željne svojih dragih, još mnogo ljudskih nogu gazi prašinu krvave zemlje.
koji su ostali daleko, u okvirima logorske »Kule«. Pu-
tuju dobre starice i promatraju vodu. Slušaju šumo- Putuju, putuju!
ve noći i psovke stražara. Umire u njima vjera u ljep-
ši život, lagali su im. Oživjele su priče o skeli i Cigani-
ma. Putuju u mislima preko tihe rijeke, gdje nema
svjedoka. Čeka ih jednaka smrt. Grozna smrt. Jedno-
stavna smrt. Kako se uzme. Likvidacija u ovom času
i ne djeluje kao grozna smrt, zaboravlja se zamah krv-
nika maljem, bljesak noža na mjesečini, pljusak tijela
u rijeku, krikovi ne djeluju tako stravično, iako para-
ju noć do zvijezda. Jednostavno, smrt postaje izlaz,
spasilac, ona kolje eno grozno s t a n j e polaganog umira-
nja, tjera glad, onemogućuje djelovanje hiljada u s i j u .
Smrt se nasmije trenutak prije udarca malja, pokaže
bijele zube, okićene živim zjenama ljudskih o č i j u , a
onda sve postane ništa . . . I glad, i batine, i suze, i du-
ga čekanja i sunce što ruši, i komad kruha jednom u
osam dana . . . Sve nestane.
Vitorog mjesec između oblaka baza hladnokrvno i
dostojanstveno, kao da iz nebeskih daljina ne vidi ni-
šta. Umiru srca nježnih baki. Ribe p r i m a j u tovare
mrtvaca, rijeka postaje gušća, mnogo vrednija, naselje-
nija. Mrtva tjclesa formiraju čergu k o j a odlazi, pu-
tuje, plovi u nepoznate daljine. Bake postaju putnici
mrtvih svjetova. Ako se koja zaustavi u plićaku ili vr-
bitku, to biva privremeno pristajanje u luku trenutka,
namjenski stoj da se mrtvim očima razgleda krajolik,
da se mogućim živim svjedocima predadu zaklane po-
ruke i tajne, da se poruči:
»Mi smo bili ljudski rod. I vi ste ljudi, ako jeste.
I one su smatrali ljudima, a oni to nisu. Ne dajte ljude.
Udrite, ljudi, neljude! Ne dajte unuke, one drage male
djevojčice, mališane! Ne dajte, ljudi! Gledajte, ljudi
zbog neljudi, i spasa ljudi!«

106 www.krajinaforce.com 107


Poglavlje dvadeset i treće
Njih trojica su sjedili na »Kuli«. Vijećali su. Imali
su o čemu razgovarati, ali najzanimljiviji je bio Milo-
šev prijedlog. On je bio opasan, a to znači i privlačan.
Miloš je postajao sve razdraženiji. Slabio je. Popuštale
su mu noge, pa se često u hodu služio i rukama. To je
stravično djelovalo na njegove drugove i Mladenovu
majku. Nije li to znak polaganog umiranja? — pomi-
šljala je majka. Strahovala je, a dječaci su osjećali da
je s njihovim drugom sve teže. I noću Miloš n i j e rado
išao leći. Najradije bi odlazio blizu kapije i gledao. Sjeo
bi na zemlju, na koljena naslonio ruke i gledao. Pogled
mu se nekako umirio, uvijek bio usmjeren u jednom
pravcu. Kad bi dobili hranu, nije jeo brzo, kao ranije.
Kao da nije bio gladan
Slavko bi uvijek razgovor odvodio na neku veseliju
temu. Pričao bi o školi u svom selu, o krađi jagoda u
učiteljevoj bašči, o pucanju iz pušaka nabijača, o dje-
čaku kojem su u školi podmetnuli j a j e na koje je
sjeo, a bojao se požaliti učiteljici. ..
No, Miloša nisu zanimale priče. Najradije je raz-
govarao o ustašama i majci. Izgleda da je tek sada
u pravom smislu proživljavao one teške trenutke maj-
čine smrti.
Njegov je prijedlog zapanjio i darovitog Slavka, a
Mladen se tako prestrašio da je molio Miloša da pre-
stane s pričom. Dječak je ipak ispričao svoju zamisao.
108 www.krajinaforce.com
— - Ovdje možemo postaviti veliki kamen. Evo, ov-
dje. Vi ćete biti kod majke, a ja ću ležati kraj kame-
na i čekati. Kad on naiđe, srušit ću kamen i brzinom
nestati među logorašima. Dok oni stignu, ja ću se iz-
gubiti. To moramo uraditi da ubojica ne ostane ne-
kažnjen.
Oči su mu se zažarile nekim čudnim sjajem. Uvjer-
ljivo je ubjeđivao da on osobno, baš on, mora ubiti
oficira koji je ubio njegovu majku.
— Miloše! prigušeno vrisnu Mladen.
— Njega moram ubiti!
— To je nemoguće — utvrdi Slavko.
— Moguće je i ja ću to postići. On će dolje u
prašini ležati mrtav, kao i moja majka!
— Oni bi te uhvatili i ubili.
- — Ubili bi hiljadu drugih, pored tebe.
— Ako budu h t j e l i druge ubijati, ja ću se javiti.
— Miloše, molim te, ćuti!
— Zašto se vi bojite?!
— Ne bojimo se, ali je tvoj prijedlog opasan i ne-
ostvarljiv.
— Ja ću ga sam ostvariti. Odlazite od mene! Sam
ću!
— Nemoj biti takav, Miloše! Da se nešto može
učiniti mi bismo s tobom — uvjeravao ga je Slavko.
— Znam da se to može i hoću! Moram osvetiti mo-
ju milu majku! Gledajte. Kamen ću namjestiti i če-
kati. On mora doći. Hodat će polako kao jučer, a ja ću
pustiti kamen. Zapravo, kamen ću otisnuti ranije nego
što on naiđe, jer bi inače promašio. Sve sam izračunao.
A kad ga tresne. Tresne. Tresne. Tresne . . . Istog časa
će se izvaliti mrtav. Svi će logoraši vidjeti njegov mo-
zak. Uh! Možda on i nema mozga? Mora imati . . .
Pričao je kao da je sam, a dječaci su ga slušali
i drhtali. Vjerovali su da s Milošem nije u redu.
— Sad idemo po vode. Majke su žedne — predloži
Slavko.
109
 —• Vi idite, a ja ostajem!
— Ne. Idemo zajedno. Poslije ćemo razmisliti i svi
nešto pokušati — uvjeravao ga je Slavko.
Dječak pristade. Sva trojica pođoše po posude ; da
stanu u red i dočekaju vodu.
iMajke su bile zabrinute za svoje vječno odsutne
dječake. Uvijek su strepile hoće li se vratiti.
— Mladene, Miloše, nemojte tako dugo ostajati.
Moramo biti zajedno. Priča se da ćemo l mi uskoro za
bakama. Njih su smjestili u domove, a sada će doći
po nas. Kažu da je to jedan ustaša rekao nekim žena-
ma. Zato moramo biti zajedno, da nas ne bi iznenadili. Poglavlje dvadeset i četvrto
Dječaci su gledali blijedo majčino lice i vjerovali
da ona n i j e ništa ćula, već tako govori da bi ih držala
Deseto jutro p o s l i j e onog dana kad je grobar Šepo
uza sr.
odnio malog Ranka, dječaci su sjedili nedaleko od
— Mi ćemo ostati ovdje. Gdje oni imaju toliko do- ulaznih vrata. Miloš je bio zamišljen. Čudno i neodre-
mova za sve nas — odsječno reče Miloš. đeno je gledao u visoki zid, kao da je pokušavao izmje-
— Imaju, imaju. Sigurno ćemo uskoro odavde - riti njegovu visinu. Nakon kratke stanke, on prvi za-
p r i h v a t i Mladen. počne razgovor.
— Ne vjerujem u priče. Zašto bi oni nas dovodili — Čuli ste da su neki logori ograđeni žicom. To je
ovamo, ako će nas kasnije slati u nekakve domove. mnogo bolje. Bar se može vidjeti okolica.
Bake su već mrtve. Znam to — reče Miloš, gledajući u — Kažu da ima i takvih logora oko kojih je elek-
visinu. trična žica — nastavi Slavko.
— Zašto im to treba?
— Kad bi netko pokušao bježati, ubila bi ga struja
— stručno objasni Slavko,
— Ipak je to bolje nego ovaj zid. Ne može struja
ubiti poglede a zid ih prekida.
— Kako je sada vani? izusti i Mladen jednu re-
čenicu.
— Livade su za košnju.
— Tko naše kosi?
— Nitko.
— Šteta.
— Koliko je visok ovaj zid? — upita Miloš.
— Mislim, osam metara.
— Možda i deset.

110 111
www.krajinaforce.com
 -— Uz njega se ne može popeti?
— Ne može. Pričaju da je jedan logoraš pokušao
pobjeći, tamo, na onom kraju, ali ga je pri samom
vrhu spazio ustaša i otvorio vatru. Ubio ga je, a zatim
su ga mrtvoga objesili na neki križ i ostavili da visi
nekoliko dana.
— Zašto su ga objesili?
Da zastraši ostale. Na vrat su mu objesili natpis
i tjerali ostale da čitaju.
— Tako su i nas dočekali s onim jadnim dječakom
kojega su prozvali Isusom.
— Zar nitko nije pobjegao iz ovog logora?
— To se ne zna. Vjerujem da nije.
— Što misliš ti, Mladene?
— Zid je visok, a mnogo straža.
— Ne slažem se — odlučno reče Miloš.
— Zašto tako misliš?
— Evo zašto. Kad je mrkla i kišna noć, stražari ne
vide, i tad se može pobjeći na ovu stranu — Miloš po-
kaza rukom zid prema rijeci.
— Ti ne znaš, Miloše, da oni imaju jače svjetlo
kad je kiša.
— I straže su tad pojačane.
— Ipak se može pobjeći. Glavno je da čovjek nije
vezan.
Razgovor je prekinut. Otvarala su se vrata. Ubrzo
iza toga ušla je grobarska ekipa. Šepo je opet bio na
začelju. Ustaša je ostao kod staražara. Šepo to iskoris-
ti i dođe bliže dječacima. Sagnu se kao da je htio iz-
vaditi kamenčić iz ljetne cipele i iz ruke na zemlju
spusti komadić papira. Pogleda dječake i ode. Trojka
je sve primijetila, ali dječaci nisu htjeli odmah uzeti
pismo. Vjerovali su da je stigla vijest s onu stranu
rijeke. Jedino nisu znali kakve su vijesti.
— Stiglo je pismo — progovori Mladen.
— Oprezno. Ostanite sjediti, ja ću ga podići —
reče Slavko. On pođe nekoliko koraka. U ruci je držao
112
www.krajinaforce.com
kapu, koja mu ispade na mjestu gdje je starac ostavio
pismo. Slavko se prignu i diže kapu i pismo. Čvrsto
je držao u ruci nepoznanicu, ne znajući je li u njoj
radosna ili tužna vijest. Možda javljaju da je Ranko
mrtav?
Dječak se okrenu i glavom dade znak ostaloj dvo-
jici da ga slijede. Mladenu bi čudno zašto Slavko ide
prema ulazu u »Kulu«, a ne prema mjestu gdje je
majka. Ipak pođe bez riječi.
Penjali su se stepenicama. Miloš i Mladen stigoše
Slavka.
— Zašto nismo išli mojoj majci, da joj pročitamo
pismo?
— To ne bi valjalo. Moramo najprije znati treba
li joj pismo ili ne čitati.
— Zašto joj ne bismo pročitali pismo0
— Moj Mladene! Ako javljaju nešto lijepo, ouda
ćemo majci dati da čita, a ako pišu da je Ranko mrtav,
onda će pismo ostati samo naša tajna. Moramo saču-
vati majku.
— Slavko, brate moj! — kliknu Mladen i poljubi
Slavka.
Na zgužvanom komadiću papira pisalo je:
»Dragi moji!
Ranko je živ. Već mu je mnogo bolje. Počeo je
hodati i razgovarati. Pije dosta mlijeka. Skoro će oz-
draviti. On pita kad ćete doći.
Čuvajte se. Mi smo dobro. U livadama je visoka
trava. Često je nevrijeme. S planine jako grmi.
Puno pozdrava od svih nas«
Kad Slavko završi čitanje, čulo se samo tiho šmrcanje.
Svi su plakali, a najviše Mladen.
Majku su pronašli kako se češlja. Nije ni primije-
tila kad su došli. Obradovala se kad ih je ugledala.
Svaki njihov povratak činio joj je posebno zadovoljs-
tvo. Bojala se da im se što ne desi. Kad oni sjedoše
113
kraj nje, ona primijeti da su uzbuđeni i uplakani. To — Ja u td fie vjerujem' -— utvrdi Slavko.
joj se učini neobičnim. Navikla je da su oni, i uz — Ni ja — reče Mladen.
teškoće vedri. Jedino je Miloš u posljednje vrijeme — Sigurno nije ustaša — prene se majka. — Us-
šutljiv i zamišljen. taša nikad ne bi spasio dijete.
— Mama! — prvi reče Mladen. Dođi bliže, pod
stol. Oni samo ubijaju.
— Što je, sine? Još su dugo tekli ovakvi razgovori. Majka je htjela
— Stiglo pismo od našega Ranka! Evo! svima oko sebe da povjeri da je spašen Ranko, ali joj
Dječak majci pruži papir i leže na neke dronjke i je Slavko savjetovao da šuti. Može reći samo povjerlji-
glasno zajeca. vima. Mogli bi slučajno ustaše saznati, a tada bi svi
— Ranko, sunce moje rano . . . plakala je majka. stradali. Ubili bi grobara, njih a i za Rankom bi traga-
Suze su tekle, brzo, brzo i jedna drugu hvatale pri li i možda ga ščepali. .. Poslušala je Slavka i radost
padu. u n j e d r a zaključala.
Nekoliko puta majka je čitala pismo, prigušivala
jecaje, i nije vjerovala. Sve usrkivala suze, gutala i
napokon gotovo izmucala:
— Zar se može od mrtvaca postati živo čeljade?
Ranko živ?
— Slavko, ti si najdraže dijete na svijetu! Volim
te kao Mladena, Miloša i Ranka. Da tebe nije bilo . . .
umro bi moj mili Ranko. Ovako je živ. Ranko moj!
Slavko moj! Svi ste vi moji!
Potom je tiho plakala, a dječaci su među sobom s
olakšanjem tiho razgovarali.
— Kad izađemo odavde, Ranko će nas čekati i is-
pričati kako mu je bilo.
— Ne vjerujem da on išta o tome zna.
— Sigurno ne zna. On je onog dana izgledao kao
mrtvac.
— Vidiš da još i sada ne može hodati.
— Ako skoro završi rat, moramo nešto lijepo uči-
niti za grobara.
— On je mogao stradati. Da su ga uhvatili, ubili
bi ga.
— I on ima petero djece. Što bi bilo s njima?
— Hrabar je i dobar, a neki kažu da bi ga rado
ubili, da je i on ustaša.

114 115
www.krajinaforce.com

Poglavlje dvadeset i peto
Mladen se vrlo rano probudio. Negdje iza zida se
čulo puškaranje, pa je većina logoraša bila budna. Bila
je to mala uzbuna. Svi su navikli na razna iznenađe-
nja, ali pucnjava je uvijek izazivala čudne osjećaje.
Pomišljalo se na skoru smrt ili oslobođenje. Naročito
su žene iz sela s druge strane rijeke bile uvjerene da
će doći njihovi iz šume i osloboditi sve logoraše.
Miloša nije bilo. Njegovo je mjesto bilo prazno.
Majka nije opazila kad je dječak nestao. To uzbudi
Mladena, jer se bojao da se njegovom drugu nije do-
godilo nešto ružno. Tim više što se Miloš već danima
ponašao veoma čudno.
— Idem ga tražiti.
— Nemoj ići sam. Pozovi Slavk?
— To sam i mislio.
— Molim vas da se čuvate.
— Ne boj se, mama. Kad sam sa Slavkom, siguran
sam.
— Ipak, budite oprezni.
— Hoćemo.
Mladen je našao Slavka kako spava. Njegova je
majka sjedila i razgovarala s jednom ženom iz svog
sela. Mladenov dolazak ih trgnu.
— Dobro jutro!
— Dobro jutro, Mladene. Što si tako uranio?
116
www.krajinaforce.com
— A tako, ne spava mi se.
— Slavko baš dobro spava. Lakše mu je podnositi
glad.
— Pa i njemu je već dosta spavanja.
— Nemoj ga dirati. Neka se naspava.
— Dobro, dobro. Neću.
On je to rekao samo zbog majke, a tražio je način
kako da probudi svog vođu — Slavka. Sjede kraj nje-
ga. Htio mu je šapnuti u uho vijest o Milošu, ali nije
mogao od majke.
— Što vele kod vas o ovom pucanju? — priupita
majka.
— Pa, ovaj, baš ništa. Vele da je neka vježba.
— Neki pričaju da to ubijaju logoraše, i da će i
na nas doći red.
— To sigurno nije istina. Kud bi oni s itolikim
svijetom.
— E, moj sinko! Za mrtve svuda ima mjesta.
Mladen je već polako dirao druga, ali on se ne pro-
budi. Dječak kihnu, izazovno. Opet ništa. Tad Mladen
kriomice uštipne Slavka za ruku i ovaj otvori oči, pro-
tegnu se i okrenu na drugu stranu. Mladen to iskoristi
i glasno reče:
— Toliko pucaju, a Slavko ništa ne čuje.
— Čuo sam ja kad su noćas počeli — promrmlja
nenadano Slavko.
— O, pa ti si se probudio — živnu Mladen.
— Nego. Ti misliš da ja nisam tebe čuo kako si
s majkom razgovarao o zrelim lubenicama . .. !
— Baš si ti prava lubenica! Ustani. Idemo po vo-
de.
— Ja bih još malo odspavao.
— Molim te, ustani.
— Što je? Da se nije nešto desilo — šapatom upita
Slavko.
— Nestao Miloš.
Slavko odmah skoči i pođe. Majci reče da ide po vodu.
Uze lončić i zabrza. Mladen ga je jedva slijedio.
117

Poglavlje dvadeset i peto
Mladen se vrlo rano probudio. Negdje iza zida se
čulo puškaranje, pa je većina logoraša bila budna. Bila
je to mala uzbuna. Svi su navikli na razna iznenađe-
nja, ali pucnjava je uvijek izazivala čudne osjećaje.
Pomišljalo se na skoru smrt ili oslobođenje. Naročito
su žene iz sela s druge strane rijeke bile uvjerene da
će doći njihovi iz šume i osloboditi sve logoraše.
Miloša nije bilo. Njegovo je mjesto bilo prazno.
Majka nije opazila kad je dječak nestao. To uzbudi
Mladena, jer se bojao da se njegovom drugu nije do-
godilo nešto ružno. Tim više što se Miloš već danima
ponašao veoma čudno.
— Idem ga tražiti.
— Nemoj ići sam. Pozovi Slavk?
— To sam i mislio.
— Molim vas da se čuvate.
— Ne boj se, mama. Kad sam sa Slavkom, siguran
sam.
— Ipak, budite oprezni.
— Hoćemo.
Mladen je našao Slavka kako spava. Njegova je
majka sjedila i razgovarala s jednom ženom iz svog
sela. Mladenov dolazak ih trgnu.
— Dobro jutro!
— Dobro jutro, Mladene. Što si tako uranio?
116 www.krajinaforce.com
— A tako, ne spava mi se.
— Slavko baš dobro spava. Lakše mu je podnositi
glad.
— Pa i njemu je već dosta spavanja.
— Nemoj ga dirati. Neka se naspava.
— Dobro, dobro. Neću.
On je to rekao samo zbog majke, a tražio je način
kako da probudi svog vođu — Slavka. Sjede kraj nje-
ga. Htio mu je šapnuti u uho vijest o Milošu, ali nije
mogao od majke.
— Što vele kod vas o ovom pucanju? — priupita
majka.
— Pa, ovaj, baš ništa. Vele da je neka vježba.
— Neki pričaju da to ubijaju logoraše, i da će i
na nas doći red.
— To sigurno nije istina. Kud bi oni s tolikim
svijetom.
— E, moj sinko! Za mrtve svuda ima mjesta.
Mladen je već polako dirao druga, ali on se ne pro-
budi. Dječak kihnu, izazovno. Opet ništa. Tad Mladen
kriomice uštipne Slavka za ruku i ovaj otvori oči, pro-
tegnu se i okrenu na drugu stranu. Mladen to iskoristi
i glasno reče:
— Toliko pucaju, a Slavko ništa ne čuje.
— Čuo sam ja kad su noćas počeli — promrmlja
nenadano Slavko.
— O, pa ti si se probudio — živnu Mladen.
— Nego. Ti misliš da ja nisam tebe čuo kako si
s majkom razgovarao o zrelim lubenicama...!
— Baš si ti prava lubenica! Ustani. Idemo po vo-
de.
— Ja bih još malo odspavao.
— Molim te, ustani.
— Što je? Da se nije nešto desilo — šapatom upita
Slavko.
— Nestao Miloš.
Slavko odmah skoči i pođe. Majci reče da ide po vodu.
Uze lončić i zabrza. Mladen ga je jedva slijedio.
117
 — Čekaj da ti kažem, Slavko.
— Što ćeš reći ti meni, mogu i ja tebi.
— Kako? Ne razumijem te.
— Lijepo. Probudili ste se, a Miloša nigdje. Je li
tako?
— Jest. Kako si pogodio?
— Teško je to pogoditi. Ja znam gdje je on!
— Otkud ti možeš znati kamo je nestao?
— Iz kruga ne može. Znači, negdje je među logo-
rašima ili gore.
— Sigurno je gore.
Obojica su išli žurno. Nije se smjelo gubiti vrijeme.
Može Miloš nešto nepromišljeno uraditi, i stradati.
— Miloš najvjerojatnije priprema osvetu o kojoj
stalno priča. Znaš ti njega.
— Znam, Mladene, i razumijem. Tko zna što bis-
mo mi radili da smo na njegovom mjestu.
— To ne znam. Vjerujem da je to strašno.
— Više nego strašno. Sjećaš li se one slike?
— Sjećam. Nemoj o njoj pričati.
— Valjda se ne bojiš mrtve žene?
— Ne bojim, ali...
— Moraš biti hrabar, sve vidjeti, ne bojati se ...
— Bar da sam kao ti!
— Bit ćeš, druže.
Slavko je još uvijek bio izdržljiv i brz. S prilično
lakoće išao je uz stepenice. Vjerojatno mu je briga za
dobrim drugom davala posebnu snagu. Mladen ga je
slijedio, ali bilo mu je znatno teže. Posljednjih je dana
često molio da zastanu i odmore se. Ponekad bi legao
i satima ležao nepomičan, bezvoljan. Majka je bila za-
brinuta. Vidjela je da glad prijeti da joj oduzme sina.
— Lakše, Slavko!
— Još malo. Požuri.
Na »Kuli« je bio prilično širok ravan prostor, s
kojeg se vidjelo izvan zidina. To je bilo opasno mjesto,

118 www.krajinaforce.com
 Tresao ga je, vukao za noge, ali dječak je spavao.
Slavku bi lakše kad se uvjeri da je Miloš živ. No,
brinula ga je dvoumica: Kako Miloš živ može biti tako
nepomičan? A kako ga izvući iz hodnika? Kako ga na-
govoriti da pristane izaći...?!
Prislonio je uho uz Miloševo. Jasno se čulo da
dječak živi a to je bilo najvažnije. Primijetio je sad
da se dječak jednom rukom drži za izbečeni dio ka-
mena.
— Miloše! Čuješ li?
Drmao ga je jako. Miloš se poče micati. Slavko nasta-
vi posao. Dječak malo otvori oči i onda zbunjeno krik-
nu:
— Joj! Došao si!
— Ne viči, Miloše! To sam ja. Slavko. Tu je i Mla-
den!
— Čekao sam dugo, dugo, a sada je došao red
da ti vidim mozak!
Buncao je svoju staru priču o prosutom mozgu
oficira — ubojice. Okrenu se i zgrabi kamen da ga s
visine gurne na krug.
— Ne!
Skoro kriknu Slavko i zgrabi Miloša za ruku. Bilo je
tijesno, mračno i opasno. Mladena kroz cijelo tijelo
prođe jeza.
— Pusti me! On je moj. On mora biti mrtav . . .
— Ne viči! Sve se može čuti dolje!
— Neću vas slušati. Vi se bojite. Kukavice ste! Ja
ću njega!
— Idemo van da se dogovorimo kako ćemo izvesti
tvoju zamisao. Ovako se ne može. Ti s ove visine ne
možeš dolje na zemlji pogoditi čovjeka.
— Mogu. Lijepo 'se vidi. Pusti me. Izlazi van.
— Hoću da ti prvi izađeš. Ti 'si mlađi i moraš
slušati. Starije treba poslušati.
— Neću. Idi napolje. Čuvaj se ti, a ja nemam za
koga. S kim ću se sastati ako me i puste kući. Nikoga
nemam. Samo mrtvu majku u srcu.
122 www.krajinaforce.com
Plakao je, polako i, na kraju, ipak pristao da izađe
van. Da Slavko nije bio uporan, Miloš bi ostao pri
svom naumu.
U hodniku je ostao kamen. Oni su opet bili na o-
kupu.
— Reci nam, Miloše, ikad si nestao s ležaja?
— Nisam ni spavao. Čim ste vi zaspali, otišao sam
i našao kamen u onom uglu. Ima ih još. Vukao sam
ga gore, teško. Puno puta mi je ispao, a jednom mi je
stukao prst. Evo!
— Kako te nitko nije vidio?
— Neki su me vidjeli, ali nitko nije ništa pitao.
Mučio sam se dugo i uspio.
•— Zar si ti zaista mislio baciti kamen?
— Sigurno! Dugo sam smišljao, tražio 'mjesto, i
našao ga. Tamo je najzgodnije. Nitko me ne vidi, a ja
imam pregled. Moram uspjeti.
— Zašto si zaspao?
— Gledao sam, gledao. Nikoga nije bilo. Uhvatio
me drijem i zaspao sam. Sanjao sam o velikom kazanu
mlijeka i žganaca.
— Druže moj! Čuj moj savjet!
— Sigurno ćeš opet reći da se to ne može!
— Poslušaj malo!
— Žedan sam. Idemo po vode!
— Odmah. Samo čuj! Predlažem da se zakunemo
da ćemo uvijek biti zajedno. Sve što budemo htjeli
učiniti, činit ćemo po dogovoru i zajedno. Je li ti pravo?
- Jest.
— I tebi, Mladene?
— I meni.
— Čim da se ja zakunem kad nemam majke, a
mi smo se kod krava uvijek kleli majkom.
— Nećemo spominjati majke. Predlažem da svi za-
jedno izgovorimo ove riječi:
123
 »Tko se bude samovoljno odvajao od drugova, ne-
ka se pretvori u gadnoga ustašu, od kojega nema veće
životinje!«
— Je li vam pravo?
— Jest. Slažemo se. Bolje je biti mrtav nego se
pretvoriti u zvijer.
Legli su tako da su im glave bile okrenute jedna
drugoj. Na Slavkov znak izgovoriše jednom riječi za
probu, a drugi put je bila prava zakletva. Poljubiše se.
Milovalo ih je sunce, tamo daleko plavila se planina a
kraj zidina tekla mirna rijeka.
— Od sada smo družina. Četa. Reče Mladen. Poglavlje dvadeset i šesto
— Ja sam čuo da se kaže trojka — prihvati Slavko.
— Neka bude trojka — dodade Miloš, koji se malo
smirio. Majka je bila uzbuđena. Čekala je, čekala. Oči j o j
— Najbolje je da se zovemo zakleta trojka — se zasjaše suzama kad opazi svu trojicu kako idu k
predloži inicijativni Slavko. njoj-
— lako je' — Stigli ste! Znala sam ja da vas nitko ne može
— Sada idemo majci javiti da smo našli Miloša, rastaviti — gotovo kliknu majka.
a onda idemo po vodu. — Miloš nije mogao spavati, pa je otišao rano u
— Ipak nemojte misliti da ja odustajem od svog šetnju — u šali reče Slavko.
plana — upozori Miloš drugove.
Njegove su riječi bile upozorenje drugovima da
— Prestani. To ćemo kasnije, i zajedno. ništa ne govore o onom što se događalo na »Kuli«.
Silazili su oprezno. Jutro je. Sunce n a j a v l j u j e vruć — Djeco moja! Čula sam kako narod priča da bi
dan, a to je vrlo opasno za logor koji se nalazi na danas mogli nekuda otići iz ovih zidova. Zato, nemojte
malom prostoru. Vode ima malo, uši se povampire, a nikuda ići.
glad ruši. Nastupalo je neugodno ljeto, čija će vrućina
— Nemaju oni kuda s nama.
pomoći zločincima da u b i j a j u što više žena i djece.
— Možda i imaju. Što ti znaš — reče Slavko.
— Tu jedna žena priča da su nekim ženama odu-
zeli djecu, a njih poslali na radove.
— Mama, da znaš. Od danas ćemo nas trojica biti
uvijek zajedno-
— To mi je milo.
— Dogovorili smo se.
— Ja mislim da bi trebali dovesti Slavkovu maj-
ku k nama, da budemo na okupu.

124 www.krajinaforce.com 125

 Svi prihvatiše te Mladenove riječi. Dječaci odose po
majku, koja je već bila toliko oslabila da je jedva
hodala. Ona se složila s tim da ide k novoj drugarici.
Seoba je bila vrlo lagana, jer ništa nisu imali osim
jedne stare šarenice.
— Kad su naša djeca uvijek zajedno, bolje je da
smo i mi — umjesto dobrodošlice reče Mladenova maj-
ka.
— Pa da. To je najbolje — reče Milja i leže kraj
stola na zemlju.
— Prije rata nikad nisam bila s ovu stranu rije-
ke, a ni u snu nisam sanjala da ću doći u ovu tamnicu
— nastavi razgovor Mladenova majka.
Dječaci odoše u red, čekati vodu. Vrućina ih je
opominjala da treba rano krenuti.
Zapalilo sunce nad logorskim krugom. Peče. Prži.
Ruši. A vode ima malo. Već nekoliko dana nisu dijelili
hranu. Mrtvih ima sve više. Situacija se znatno pogor-
šala, baš zbog velikih vrućina. Još uvijek stižu novi, d?
popune prazna mjesta umrlih logoraša. U noćima se
češće čuju krikovi. Među ženama se šire razni glasovi
i najstrašnije priče o skoroj sudbini. Ima i takvih ka-
zivanja koja su više nego čudna, s obzirom na situaci-
ju. Zar je moguće povjerovati jednoj staroj, koja upor
no, pomoću zrnaca graha, svakom proriče sreću, a pod
tom riječju svi smatraju izlazak na velika vrata, u slo-
bodu.
Gori sunce nad logorskim krugom. Čini se da se
zaustavilo i stoji na jednom mjestu. Visi na čudnoj
niti i peče. Zaduženo da pomaže ubojicama. Znači da
je u službi mračnih sila. Žene i djeca kao snoplje leže
po utabanoj zemlji, iz koje isijava vrućina sunčanih
zraka. Zidovi u ovim trenucima izgledaju još strasniji.
Zakleta dječačka trojka na okupu. Spavaju pod sto-
lom. Svladao ih umor. Sve rjeđe odlaze na »Kulu«, a
više vremena provode uz majke. Miloš u snu mnogo
priča o svojoj nakani. Bunca. Juriša. Jednom je dugo
plakao. Kaže da je sanjao kako je kamen pogodio ubo-
1.26
www.krajinaforce.com
jicu i razmrskao mu glavu. Kriknuo je na ležaj u i pro-
budio se. Majka ga je Mladenova uzela u naručje. Slav-
ko je također bio budan. Dugo su smirivali dječaka,
a on je drhtao i dugo plakao.
I Slavko više nije bio onako energičan i svemoguć.
Izdale su ga noge. Svaki bi čas sjedao na zemlju, a
pri ponovnom ustajanju pomagao se rukama. Nekad
je i puzao. To nije bilo ništa novo. On je samo upotpunja-
vao redove takvih dječaka i djevojčica. Kad bi čekao
u redu za vodu, obično bi se uhvatio za nekoga pred
sobom i čučao. Polako je mijenjao mjesta i uvijek sti-
zao na cilj. U sličnoj situaciji bio je i Miloš, dok je,
za čudo, Mladen imao najviše snage. Tome se nitko
nije nadao, jer je on bio najnježniji.
— Idemo malo na »Kulu« — predloži Mladen.
- Bolje je pred noć. Sad je strašna vrućina.
— Slažem se sa Slavkovim prijedlogom — reče Mi-
loš.
— Imam vam nešto važno ispričati.
— O čemu se radi?
— Ispričaj ovdje.
— Neću da čuju majke.
— Onda možemo poći. Samo se bojim da neću
moći uz stepenice. Nije mi dobro. Noge kao da nisu
moje — požali se Slavko.
Ranije ovaj hrabar i d o s j e t l j i v dječak nikad nije
htio naći bilo kakvo opravdanje koje bi spriječilo iz-
vršenje zamisli. Bili su to znakovi da je uistinu one-
moćao.
— Možeš H ti, Miloše?
— Mislim da mogu.
Ustali su, uzeli posudu za vodu i pošli. Posude su
im služile kao izgovor majkama, koje su sve više pazi-
le na kretanje svojih sinova. Sada nisu mogle ništa reći,
jer je vode trebalo.
Iznemogle žene i djeca pritisnule zemlju. Leže i
čekaju. Većina ih je našla neki zaklon. U krugu je
127
bilo cijelo stovarište raznih stolarskih proizvoda pred- — Znači da bi nas mogli ubiti?
ratnih kažnjenika. Prema bunaru je bio okrenut du- — Ja sam opet čuo da veću djecu daju ustaškim
gačak red onih što čekaju vodu. Među njima je bilo ženama koje nemaju djece, i da ih one uče kao svoju
najviše dječaka — kostura, poneka djevojčica i žena. djecu — reče i Miloš što je čuo.
Neki su sjedili, a zatim su se, četveronoške, pomicali,
drugi su čučali, a samo su najjači mogli stajati. — I to je moguće, ali nema toliko ustaških žena
bez djece da bi mogle uzeti ovoliko dječaka i djevoj-
— Idemo najprije na »Kulu«, a zatim ćemo u red čica.
za vodu.
— Moja će majka umrijeti od tuge kad čuje da
— Ja sam žedan — reče Miloš. mora i bez mene ostati, a ni za Ranka nije sigurna da
— Sad i tako nećeš dobiti vode. li još živi. Šepo nije više donosio nikakve vijesti...
— Kasnije će red biti manji. — Sve su to priče. Nemojte u njih vjerovati. Tko
— Idemo gore. može znati kako će se sve odigrati — opet ih je hrab-
rio Slavko.
Penjali su se polako. Slavko se na svakoj trećoj
stepenici odmarao. Išao je teško. Poslije se penjao po- — Ipak, nešto mora biti, ili ćemo svi umrijeti.
moću ruku, ali nije dao Mladenu da mu pomogne. Os- Hrane ne daju, vode ima malo, a uši više ničim ne mo-
tao je uporan, kao i uvijek. žemo istrijebiti.
— Mogu i ja sam. To mi je od vrućine. — Bolje je da idemo po vodu.
— Daj mi ruku. Bit će ti lakše. — Ja ne mogu nikuda, dok se ne odmorim —
reče Slavko.
— Ne.
Nastavio je penjanje do vrha. Izgleda da ga je sa- — Onda idem ja donijeti vode, a vi ležite — po-
mo jaka volja držala, noge su otkazivale nudi svoju uslugu Mladen.
— Mogu i ja — reče Miloš.
Na »Kuli« je sunce još jače peklo. Vrućina je bila — Ti ostani sa Slavkom.
nesnosna, a cigla vruća kao u peći. Dječaci legoše, kao
uvijek ovdje, i Mladen počne najavljenu priču.
— Kad sam sinoć išao po vodu, svratio sam kod
naših. Tamo su se mnogi okupili, a strina Mara je
pričala da je čula od nekoga da će uskoro svu djecu
oduzeti od majki i nekuda odvesti. Poslije će majke
otjerati na radove. Kaže da su to već jednom uradili.
Djecu su zatvorili u nekakve sobe i podavili plinovima.
Veli da su ustaše tako slavili nešto u vezi sa svojim
vođom. Ona nije znala reći što je to bilo. To sam vam
htio reći — da se dogovorimo.
— Što mi tu možemo, moj Mladene?
— Ne znam, ali htio sam da znate.
— To nije ništa novo. Ja znam da su oni već
odvajali majke od djece. Čuo sam da su sva ta djeca
mrtva, a da žene negdje rade vrlo teške poslove.

128 www.krajinaforce.com 129


Poglavlje dvadeset i sedmo
Dok su dječaci razgovarali o onim pričama po
logoru i nagađali što se može dogoditi, otvorila su se
velika ulazna vrata. Kroz njih su u krug ulazili ustaše.
Išli su u redu, naoružani. Vodio ih je oficir, ubica
Miloševe majke.
Oficir naredi da jedinica stane, nešto objasni us-
tašama, i oni pođoše svaki na svoju stranu. Dvojica
su odmah rastjerali red onih što su čekali vodu i na-
ređivali da se sve porodice postroje i budu spremne za
polazak.
U času nasta živost. Naredba je izazvala različita
raspoloženja, ali većina je logoraša očekivala da če ih
pustiti. Strijeljanja ne može biti, jer strijeljaju obično
noću, a sad je skoro sredina dana.
— Gotovo je. Svi idemo za bakama.
— Idemo mi kućama. Vidjet ćeš, kumo.
— Kakvim kućama. Oni vide da mi presporo umi-
remo, a treba im mjesta za druge, pa će nas se brzo
riješiti.
— To je nemoguće. Gdje mogu pobiti toliki narod?
Tako su tekli logoraški razgovori. Neke su porodi-
ce već stajale pred vratima. Nadali su se da će prvi
biti pušteni.
130 www.krajinaforce.com
Mladen je pošao niz stepenice »Kule«. Stigao je
do hodnika, i tu naišao na ustašu koji je išao iz ćelija
tjerati žene i djecu. Čim spazi dječaka da silazi s
»Kule«, stade. Osinu pogledom Mladena i oštro reče:
— Otkuda ovo kopile? Gdje si bio?
— Molim, ovaj, stajao sam ovdje.
— Lažeš. Bio si gore, štene!
Ustaša zamahnu da udari Mladena, ali ovaj se iz-
miče i počne bježati. Ustaša ga u nekoliko koraka stiže
i snažno udari po glavi. Dječak zaglavinja i pade. Ko-
trljao se nekoliko stepenica, a onda umirio. Ustaša
priđe bliže, zgrabi ga za kosu i izvuče u hodnik, baš
na mjestu gdje su se susreli. Pusti glavu da tresne o
pod, i pođe dalje. Mladen je izgubio svijest. Ostao je
ležati, a njegovi drugovi su gore čekali vodu.
Majke su bile zabrinute. Tražile su dječake u redu
kod bunara, ali tamo ih nije bilo, jer je ustaša ras-
tjerao sve vodare. No, dječaci nisu došli nazad, a treba
brzo u red.
— Što da radimo, majko moja!
— Kud bi oni mogli? Slavko, sunce moje rano!
Žene su polako pakovale stvari, a ustaša ih je tjerao.
Žurio je da u svom dijelu logora potjera sve, jer
oficir traži da se zadaci izvršavaju na vrijeme i točno.
S njim nije bilo šale.
— Što se toliko spremaš ti, strina. Pazi da ti niš-
ta ne ostane od silnog bogatstva. Hajde već jednom.
— Odmah, gospodine.
Pošle su bez djece. Suze su curile niz lica jadnih
majki. Zar da ostanu bez dječaka? Zar da ih baš sada
ne mogu naći, kad se nekud odlazi?
Mladenova majka, prestravljena potrča prema us-
taši i reče:
— Ja imam dva sina, gospodine, a sada ih nema.
Nekuda su otišli. Moram ih naći.
— Marš, svinjo, u red! Izdera se ustaša i korba-
čem od žice opali je po rukama.
131
 — Joj! — vrisnu majka i stisnu ruke na grudi,
a ustaša još jednom zamahnu, ali majka izmače. Iz
ruke joj poteče krv. Žica je sasjekla kožu.
Sve su to gledale žene i držale djecu za ruke.
Neke su već postrojene posjedale na zemlju, a djecu
držale na krilu. Red se brzo formirao. Jedna djevoj-
čica, skoro gola, obilazi žene i svaku pita za majku.
— Đe je moja majkica? Đe ću ja nju naći? Moju
maj kiču!
Mala je izgledala kao da je sišla s uma. Kosa joj
davno nije češljana, a platnena košuljica poderana, no-
ge kao štapići, oči utonule, a usne ponavljaju uvijek
isto:
— Đe je moja majkica?
Svi koji su prolazili iz ćelija na krug, vidjeli su
onesviještenog Mladena, ali nitko n i j e obraćao pažnju
na dječaka.
Slavko je zaspao na suncu, koje ga je svladalo i
prijetilo da ga i smrtno uspava. Miloš je razmišljao o
Mladenovim pričama, jer je u njih vjerovao. No, znao
je da za njim nema tko plakati, pa mu bi lakše.
Dugačak red žena i djece. Čekaju komandu za po-
kret. Sunce je već mnoge posjelo na zemlju. Pali
nemilosrdno i uporno. Ustaše hodaju oko svijeta,
spremni da svakog časa upotrijebe korbač ili oružje.
Njihovi pogledi prate svaki pokret.
Oficir stade pred narod i zapovjednički, hladno,
reče:
— Porodica po porodica neka ide u redu. Majke
neka drže djecu za ruke, da znamo čija su. Nikakvog
razdvajanja ne smije biti. Strogo zabranjujemo udru-
živanje porodica ili primanje djece bez majke u sastav
druge porodice. Prekršitelji će biti kažnjeni!
Stražar otvori vrata. Začu se komanda za pokret.
Nasta talasanje naroda. Kreću u nepoznato. Majke
čvrsto drže mališane za ruke, ili ih nose na rukama.
132 www.krajinaforce.com
Poneka majka jedno dijete drži na leđima, a drugo
u naručju.
Pred logorskim zidom stajale su pojačane straže.
Uza zid je od dasaka podignuta mala pozornica, a na
njoj stoje nekakvi ljudi. Neki su u civilnom, neki u
vojničkom odijelu. Jedan je ustaša išao na čelu kolone
i tako određivao smjer. Svi su trebali proći kraj po-
zornice, da ih komisija dobro vidi. Nitko iz kolone
nije znao o čemu se radi.
Komisija je pažljivo pogledala svaku porodicu, a
jedan debeli Nijemac rukom je pokazivao kuda će tko
poslije razgledanja. Jedni su odvajani na lijevu, drugi
na desnu stranu. Žene s većom djecom, koja su mogla
hodati, odvajane su na desno. Majke s malom i nemoć-
nom djecom na lijevo. Rastanci su bili brzi, pa nije
bilo vremena za duga opraštanja ili plakanja. Mladi
vojnici su odvajali porodice, a kolona je nailazila pri-
lično brzo.
Slavkova i Mladenova m a j k a idu same. Onaj de-
beli Nijemac pokazao je rukom prema desnoj strani.
Nije ih ni gledao. No, istog časa Mladenova majka
pođe prema komisiji i sva zaplakana zamoli:
— Imam dva dječaka ali negdje su se izgubili. Mo-
lim vas, pustite me da ih potražim.
— Što hoće ova žena, upita Nijemac tumača.
— Traži dozvolu da ide naći sinove.
— Gdje su j o j ?
— Negdje su nestali.
— Iz logora nestali? — priupita Nijemac.
— Da, gospodine.
— Pobjegli?
— Ne znam, gospodine.
Zastoj je zainteresirao onog zloglasnog oficira, koji
odmah priđe komisiji.
— O čemu se radi, gospodo?
— Ova žena traži svoje dječake. Kaže da su nes-
tali.
133
 — Nikud nisu mogli nestati. Treba nastaviti, a mi
ćemo ih pronaći.
Nijemac se složi, i žene otjeraše na desnu stranu,
gdje je već bilo mnogo žena s odraslijom djecom.
— Ali ja neću nikuda bez djece! Neću! Ubijte me!
— vriskala je Mladenova majka.
— Ubili ste mi djecu, ubijte i mene!
Stražar nije reagirao. Smijao se ženi koja je već
bila izvan sebe. Slavkova majka je samo tiho plakala
i nadala se da će njen sin ipak doći.
Poglavlje dvadeset i osmo

Kao poslije teškog sna, Mladen otvori oči. Zaigraju

mu u očima neke mračne sjene, i on opet klonu.
N i g d j e glasa. Prazan hodnik. On sam. Čudno se osje-
ćao, a nikako da se dosjeti o čemu se zapravo radi i
gdje su njegovi drugovi. Ipak, smože toliko snage da
zaviri u ćelije kraj hodnika. Tamo praznina. Nigdje žive
duše. U jednoj sobici mrtav dječak i nekakve krpe.
Dječak pogleda mrtvaca, jer mu se učini poznat, onda
pojuri niz stepenice, a da ni sam n i j e znao zašto i
kamo ide. Bio je opet lagan i sposoban za napore. GO-
JI ilo ga je nešto neobjašnjivo, što se samo ponekad u
čovjeku rodi. Na jednoj stepenici se okliznu i pade.
Vozio se nekoliko narednih stepenica a onda stade na
noge i za čas izađe iz zgrade. Ogleda s e . . . I ovdje
pusto. Nije znao što da radi. Kroz glavu su mu groz-
ničavo jurile misli, ali nikako nije bio u stanju odgo-
netnuti što se zbiva i zašto je logor pust.
Kad ugleda stražara, povuče se unutra i odluči:
treba naći drugove, a oni su ostali na »Kuli«, sjetio se.
Sjetio se toga da je naletio na ustašu i dobio udarac.
Nađe Slavka kako potrbuške spava, a Miloš je
sjedio kraj njega.
— Gdje ti je voda?
— Nema danas vode! Nešto se strašno događa. Bu-
di druga.

135
134 www.krajinaforce.com
 — Što se događa?
— Budi Slavka, pa ću ti reći.
— Budi ga sam, ako uspiješ. Ja sam već pokušao.
— Slavko! Slavko! Šaputao je Mladen i drmao
dječaka, a on nije davao nikakvih znakova da čuje.
— Zdrmaj ga jače. Ovako neće biti ništa.
— Slavko! Ustani! Brzo!
— Povuci ga za kosu.
Slavko je bio blijed i znojan. Legao je na ruku.
Ipak otvori oči i pokuša sjesti, ali opet leže. Očito ga
je savladalo sunce. Nije mogao ustati. To shvati Mla-
den i posta nestrpljiv.
— Čuj, Slavko! Slušaj! Nešto se dogodilo. Mora-
mo brzo dolje.
— Ne može se ništa dogoditi, druže! — tiho od-
govori Slavko.
— Može. Logor je prazan. Nikoga nema ni u ćeli-
jama. Ja sam bio u nesvijesti. Ležao sam dolje na hod-
niku. Požurite!
— Ja neću nikuda dok se ne odmorim i popijeni
čašu vode.
— Moraš!
— Ne mogu!
— Slavko, druže, naš. Ti si bio uvijek jači od nas.
Pokaži i sad da si jak.
— Ne mogu. Noge me izdale.
— Mi moramo naći naše majke. One ništa ne zna-
ju o nama.
— Moramo dolje — pridruži se i Miloš.
Pošli su. Mladen nije bio siguran da može slijediti
svoga druga, koji ga zadivi odlučnošću i snagom. Slav-
ko osjeti neku čudu slabost i sjedne.
— Ne mogu. Vi idite, pa poslije dođite po mene.
— O tom ni govora. Zakleli smo se da ćemo sve
raditi zajedno, a sada je vrijeme da to i pokažemo. Di-
ži se, Slavko!
136 www.krajinaforce.com
Ove riječi promijeniše u Slavkovim očima sliku o
nježnom i mekanom dječaku koji je znao lijepo govo-
riti o mjesečini, o majkama, a nekad nije mogao do-
nijeti vode. Podiže se i pođe, ali vidjelo se da neće
moći dugo.
— Miloše, drži s druge strane. Moramo ga odvesti
majci.
— Pustite me, molim vas!
— Miloše, drži ovako kao ja, a ti ruku iza njegovog
vrata. Moramo sići dolje i naći naše majke.
— Ja ću doći. Ne mučite sebe. Ja ću doći kad
zahladi.
— Nema vremena za čekanje! I dosta o tome.
Silazili su polako, odmarajući se nakon svakih pet-šest
prijeđenih stepenica.
Izašli su u krug. Sunce opet zaslijepi njihove oči.
Slavko se držao za dječake i klonuo glavom. Stražar
se iznenadi kad v i d j e dječačku trojku kako se pribli-
žava izlaznim vratima.
— Otkud vi? Brzo ovamo!
Dječaci malo zastadoše, da se Slavko odmori, a onda
priđoše bliže ustaši koji ih je znatiželjno gledao.
— Otkud ovi sveti apostoli? Sigurno ste se negdje
sakrili?
— Mi smo, ovaj, ovaj, malo spavali — odgovori
Miloš.
— Zašto držite ovog?
— Bolestan je.
— Onda ga ostavite ovdje, a vi požurite za osta-
lima. Oni su blizu.
— Mi nećemo sami. To nam je brat.
— Kakav brat. To je mrtvac.
— Živ je on i zdrav, ali ga je sunce previše opek-
lo.
Stražar svirnu u pištaljku. K njemu dođe još jedan us-
taša, kojem stražar nešto reče, a ovaj priđe dječacima.
— Gdje ste vi, svinje, bili?
137
 — Pa ovaj, molim, gospodine, bili smo tamo. Mladen i Miloš su gotovo morali nositi Slavka.
— Gdje ti je to tamo? Pokaži! — Njega treba i tako ostaviti. On će u dječji dom.
— Pa gore. Spavali smo, a sada nikoga nema. Tamo će mu biti lijepo.
— Znači, vi lažete. Za mnom! — Ne. On će s nama.
On ih povede u zgradu, jer je htio da mu pokažu mjes- — Mi ćemo ga ponijeti.
to gdje su uspjeli ostati poslije pretrage cijelog kruga — To i jest najgore. Vi ne znate kamo idemo.
i ćelija. — Ja idem s njima. Mogu ja hodati.
— Sad pokažite gdje ste ležali? Slavko nesigurno prohoda.
Dječaci se samo pogledaše. Nijedan ne reče ni riječi. — Morat ćete se i onako rastati.
Bojali su se, jer je ustaša u ruci imao žičani korbać. — Nećemo. Moramo zajedno! Čekaju nas naše
— Odgovarajte! majke.
— Mi smo bili tamo, gore. Znate . . .
— Slušajte vi, kopiladijo! Ako upotrijebim lijek?
— Pa, mi snio zapravo tamo ostali spavati — reče
neodređeno Mladen, a to tako raspali ustašu, da od-
luči kazniti dječaka.
— Čuj ti, svinjo lažljiva! Klekni!
Mladen kleknu na kameni pod i zažmiri, a ustaša
mu po golim tabanima opali nekoliko batina.
Dva . . . t r i . . . četiri. . .
Vrišti dječak, pucaju tabani. Slavko gleda, a Mi-
loš plače, i konačno progovori.
— Mi smo bili, ovaj, gore!
Miloš je imao najbolju namjeru, to jest htio je pre-
kinuti muke svog dragog druga i pobratima.
— Znači, vi ste se penjali gore, na »Kulu«?
— Ovaj, samo smo danas bili gore.
— A čuli ste da će svaki logoraš biti ubijen, ako
se nađe gore!
— Samo smo, eto, jednom bili.
Ustaša nije više tukao Mladena, jer mu je postalo
jasno da su dječaci mogli otići jedino na »Kulu«, dru-
gačije nisu mogli ostati.
— A sada požurite za mnom! Brzo!
— Ne možemo brže.
— Ne govori ništa! Idemo,

138 www.krajinaforce.com 139

 — Tamo — rukom pokaza Mladen.
— Možete li stajati na jednoj nozi?
— Možemo — opet brzo odgovori Mladen.
— Zašto držite toga u sredini?
— Od vrućine mu je pozlilo.
— Pustite ga!
Mladen i Miloš ne poslušaše nalog. Držali su druga i
stajali.
— Komu ja govorim? Pustite ga!
Ustaša priđe dječacima i razdvoji ih. Slavko je malo
stajao, zatim klonu na koljena i onda leže u prašinu.
Poglavlje dvadeset i deveto Nije mogao stajati. Oficir naredi:
— Ovaj neka ide majci — pokaza na Mladena —
a ovaj neka ostane ovdje. On nema majke.
Komisija je imala još malo posla. Ustaša je doveo Miloš ga samo pogleda i čvrsto stisnu Mladena za
trojicu dječaka. Oni su išli polako. Slavko ipak n i j e ruku. Obojici udarise suze. Kao po dogovoru, priđu
izdržao. Miloš i Mladen su ga vodili između sebe, a on Slavku i podignu ga iz prašine.
ih je držao rukama oko vrata. Slavko je glavu opus-
tio prema zemlji, što je očito govorilo o njegovom sta- — Razdvojite ih. Nemamo vremena da se igramo!
nju. Njegovi drugovi su se bojali da će ih konačno Ustaša pođe da izvrši zadatak, ali se u razgovor
razdvojiti. To bi bio najveći gubitak, jer su postali umiješa Nijemac, koji je s interesom promatrao dje-
nerazdvojni, a Slavko je bio neslužbeni vođa, koji je čake.
sve mogao. Uspio je spasiti maloga Ranka. — Što je s ovim deranima?
— Izvolite, gospodine satnice! Našao sam još ove — Oni su se popeli na »Kulu« i gore ostali dok
dječake.
smo mi ove pregledali i birali.
— A gdje su se zadržali? — A imaju li majke?
— Na »Kuli«.
— Imaju.
— Zar su se usudili poslije naše zapovijedi? — Gdje su im?
- Da, gospodine! Oficir naredi tumaču da ispriča kako je Miloševa maj-
Ofiiciru zaigraše mišići na licu. Planu na dječake. ka utajila novac i za primjer strijeljana, a druga dvo-
— A gdje ste vi, kopiladijo, bili? jica imaju majke.
Oni ne rekoše ništa. Stajali su nepomično i gledali ko- Tumač prevede naredbu. Nijemac naredi da se do-
misiji u oči. Slavko je također podigao glavu i stajao, vedu njihove majke, što stražar, bez pogovora, ode
oslonjen na drugove. izvršiti.
— Zar ne znate govoriti? — Samo, gospodine, ovaj ne može na rad, jer će
Trojka ni sada ne progovori riječi. Skamenili su se i i tako umrijeti. On neka ostane — preko tumača ofi-
čekali. cir saopći Nijemcu.
— Zašto ste sami? Gdje su vam majke? — Pričekajte.

140 141
www.krajinaforce.com
 Stigle su majke. Plakale su i grlile svoje dječake.
Kad to vidje, Nijemac upita:
— Zar nisu ove žene majke svoj trojici dječaka?
— Ne, gospodine!
Oficir naredi da Mladenova majka stane s Mlade-
nom.
Slavkova da pridrži svoga sina.
Miloš je ostao sam. Nije plakao. Zbog posebne že-
lje za osvetom, Miloš je čvrsto stajao na slabim no-
gama i ubojici gledao pravo u oči.
— Vodite ovog s majkom, ovog bolesnog odvojite,
a ovaj neka ostane kod mene.
Ustaša počne tjerati Mladenovu majku i Mladena
u kolonu koja če nekuda otići, zatim razdvoji Slavka
od majke, koja nije dala dječaka od sebe. Ustaša si-
lom ote dječaka i baci ga na zemlju, a ženu povede
za Mladenom. Miloš je stajao. Gledao je nepomično,
kao da se ništa ne događa. Malo zatim priđe k Slavku
i podiže ga. Mladen pobježe ustaši i pritrča drugovima.
Opet su držali Slavka, a oficir poče psovati.
Nijemca je zabavljala ova scena, i opet započne
razgovor. Izgleda da inu se nije žurilo. Dapače, bilo
mu je drago što bahati satnik ne može slomiti volju
dječaka.
Dolazeći češće u dodir s oficirom, stekao je dojam
da je vrlo nezgodan.
— Pozovite dječake bliže! — naredi tumaču.
— Nemamo vremena — umiješa se oficir.
— Još ćemo stići. Vi se uvijek žurite, gospodine
satnice.
On je to rekao takvim glasom da je bilo jasno da
se ruga njemu, nesimpatičnom oficiru, s kojim je iz-
vršavao iste zadatke.
142 www.krajinaforce.com
Mališani su stajali pred komisijom i gledali. Nije-
mac ih pogleda, zatim baci pogled na satnika, a onda
reče:
— Da li si ti mali bolestan? Tumač prevede, a
Slavko kimriu glavom.
— Njemu je samo malo pozlilo od vrućine — brzo
reče Mladen.
— Ti šuti — prekide ga oficir.
— A gdje je tvoja majka? -— Nijemac se obrati
Milošu.
— Ubio je ovaj. Miloš hrabro rukom pokaza na
oficira.
— Da li biste vi htjeli zajedno ići?
— Svuda! složno odgovoriše mališani.
— Kako ćeš ti bez majke?
— Njihove majke su moje majke. Imam dvije —
nastavi Miloš.
Nijemac se još uvijek naslađivao, a satniku je znoj
probijao ćelo. No, ništa nije mogao učiniti.
— Neka svi ovi dječaci idu zajedno, tamo.
Nijemac pokaza rukom prema koloni.
— Ali bolesne ne smijemo slati — žustro odgovo-
ri satnik.
— Ovdje ja odlučujem. Ne miješajte se u moj
posao. Jasno?
— Jasno, gospodine doktore! — pokorno odgovori
satnik.
Sva trojica dječaka s majkama odoše u kolonu i
stadoše na mjesto gdje su one prije stajale same. Na-
rod je gledao događaje pred komisijom. Svi su mislili
da će majka ostati bez Slavka i Miloš ostati u logoru.
Komisija je završila posao. Nijemac je sjeo u au-
tomobil i otišao na ručak. Ustaše su jedan dio porodi-
ca tjerali nazad, među zidove, dok su ostali čekali na
suncu.
143

Poglavlje trideseto
Oficir se pred svojim potčinjenima osjećao poni-
ženim i osramoćenim. Bio je ljut. Za svaku se sitnicu
derao na ustaše, koji su znali zbog čega je tako.
— Ove brzo t j e r a j t e u štale. Na posao! — Ijutito
je izdavao naredbe i otišao u kancelariju.
Nitko nije znao što će se dogoditi poslije ovog
razdvajanja. Proradila je mašta, rascvjetale se želje,
ali više nije, kao ranije, bilo utješnijih pretpostavki
Samo su rijetki pojedinci tvrdili da će svima za k o j i
dan biti dobro.
— Čula sam da idemo u naša sela, kupiti sijeno.
— I ja tako mislim.
— Netko mora pokupiti sijeno, a skoro će početi
žetva.
— Idemo mi u logor — gdje se mnogo radi a
malo jede.
— Tamo ćemo pocrkati kao stoka.
— Ja opet mislim, žene, da mi idemo daleko, u
svijet.
— To neće biti. Zašto bi oni vodili djecu?
— Pa djeca mogu raditi.
— Ne trebaju njima djeca, kad imaju odraslih . . .
Tako su tekli razgovori među onima koje je komisija
izabrala i izdvojila od ostalih.
144 www.krajinaforce.com
Oficir nije mogao dugo izdržati. Stalno su mu U
ušima zvonile riječi: ovdje ja odlučujem! Htio je po-
kazati dječacima, ženama i ustašama da je on glavni,
da naređuje kako hoće — i da tako mora biti.
— Zar on meni smije tako govoriti? Ja sam lomio
rebra i iznudio stotine priznanja, a on meni tako. Ov-
dje ja odlučujem.
Razgovarao je sa svojim mislima, povrijeđen i
bijesan. Nikako nije mogao priznati da je onaj doktor
i\ijemac stariji od njega u ovom logoru, gdje svi drhte
čim se c n pojavi.
— Dovedi mi onu trojicu dječaka. Odmah!
Ustaša stade mirno, pozdravi i ode u štalu po dje-
čake koji su bili presretni što im je uspjelo da ostanu
skupa. Majke su tek kasnije plakale zbog sreće. Bile
su već izgubile svaku nadu, pogotovo Slavkova majka,
koja je mislila da će Slavko morati ostati u logoru.
— Vas trojica, pođite sa mnom! Brzo!
— Kuda ih opet gonite?
— Idemo i mi s njima!
— Tko će vas nešto pitati? Idemo!
Mladen i Miloš moradoše pomoći Slavku koji nije
mogao hodati. On je već bio legao na kameni pod i
zatvorio oči.
— Požurite, gospodo s »Kule«. Idemo opet gore
— požurivao ih je ustaša, jer je htio brzo zadovoljiti
svog razjarenog satnika.
Ušli su u kancelariju. Oficir je sjedio za stolom i
pušio cigaretu. Pogleda dječake i reče:
— Možeš ići.
Ustaša brzinom nestade. Satnik ustade od stola i
stade kraj dječaka.
— Sad ste u mojim rukama. Nema o-nog bijelog
debelog Švabe. Ja sam vaš gospodar. Razumijete li?
Unosio im se u oči, želeći na njima iskaliti nemoćni
bijes.
145
 — Ja sam šef. Ja, i nitko drugi!
Dječaci nisu ništa progovorili. Stajali su. Srca su
im snažnije udarala, jer su očekivali da će se dogoditi
nešto strašno.
— Vi želite biti zajedno?
— Da, gospodine — prvi izusti Mladen.
— Dobro. To se mora poštivati, jer tako vam je
rekao gospodin doktor. Je li tako?
Brzo je šetao po sobi i bacao ljutite poglede. Go-
vorio je sam, i nešto smišljao.
— U redu. Bit ćete zajedno. Postat ćete kapetani
lađa na rijeci. Stari će vas Šepo unaprijediti u kapeta-
ne, a onda plovite sve do Crnoga mora. Gledajte ovo!
Dječaci pogledaše. Oficir }e u ruci držao mali nož,
koji je s obje strane imao oštricu.
— Ovim ću vam najprije prerezati vratove a onda
neka vas Šepo odnese na Savu, pa plovite, plovite. Je-
ste li čuli, osmatrači s »Kule«?
Očito se naslađivao na djeci. Nad njima je sipao
bijes, osvećivao se Nijemcu i htio, bar dječacima, po-
kazati da je on gospodar života ovih nedužnih ljudi.
— Što ste se stisli, junačine? Dođi ti! čuješ li?
Dođi! Neću te odmah zaklati. Samo ću te malo nare-
zati, da te poznam, jer se brzo mijenjaš od kada si u
ovoj najsigurnijoj kući na svijetu. No?
Miloš se nije micao. Oficir ga zgrabi 'za kosu i
snažno privuče ik sebi. Dječak posrnu, ali zadrža se na
nagama. Satnik sjede na stolicu i položi dječaka pre-
ko koljena. Prinese mu nož na grkljan i sasvim malo
povuče oštricom. Miloš se trgnu i pade ,na pod. Iz
rane mu je tekla krv.
Dječakova ruka instinktivno uhvati ozlijeđeni dio
vrata, i on osjeti krv. Potrčao je k drugovima i opet
stao na svoje mjesto.
— Ne sviđa ti se? Hoćeš li da najprije zakoljem
ovog bolesnika? A?
146
www.krajinaforce.com
Miloš ne odgovori ništa, a oficir ga iruikom tresmu
po licu, i to tako snažno da dječak padne i ostade le-
žati u uglu sobe. Iz vrata mu je tekla krv.
Dođi sad ti, bolesni!
Slavko polako i oprezno priđe oficiru. (Usput je
pogledao na Miloša koji se nije pomicao. Mladen je
pazio na pokret oficirove ruke, jer je svakog časa oče-
kivao da će zasjati bodež. No satnik povuče dječaka k
sebi i reče:
— Ti si zdrav. Prija ti zrak u ovom ljetovalištu.
Je li?
— Nisam bolestan.
— Znam da nisi. To ti izvodiš vragolije.
— Malo me boli glava.
— A noge te dobro slušaju?
— Da.
— U redu. Vidjet ćemo. Stani ovdje. Stavi desnu
preko lijeve i stoj na lijevoj nozi. No!
Slavko pokuša ponoviti pokazanu radnju, ali nije
mu uspjelo. Njegovo lagano tijelo bilo je preteško za
obje a kamoli za jednu nogu. Noga popusti i dječak
pade.
— Ostaješ ovdje, a majka neka ide. S njom ćeš se
sastati na onom svijetu.
— Mogu ja, gospodine. Gledajte.
Satnikove strašne riječi o rastanku s majkom da-
doše neku tajanstvenu snagu Slavkovoj nozi i ona iz-
drža tijelo. Stajao je dok satnik nije rekao dosta.
— Vidim da si zdrav. A zašto si onda glumio bo-
lesnika?
— Ovaj, nisam. Malo mi se mračilo, od vrućine, od
sunca.
— Svinja si ti mala. Uzmi vode i poli onoga.
Slavko uze pehar i poče mokrom rukom trljati
Miloša po čelu. Ovaj otvori oči i poče dolaziti k sebi.
147
No, nije se odmah mogao dići. Iz nareza na vratu još
je pomalo tekla krv.
— Je li ti sad dobro, tužibabo?
Miloš nije ni pogledao u krvnika, ali osjećao je
da su riječi upućene njemu.
— Ne čuješ dobro? Morat ću ti malo istrugati
ušesa. Digni se! Pomozite mu!
Kad se Miloš uspravio, satnik ponovo dobi volju
da ga udari i usmrti. Nije mu mogao oprostiti hrabrost
pred komisijom. Strašno ga je peklo što je mališan
rekao da je on ubio njegovu majku.
— Ti ćeš ostati kod mene, da te naučim lijepom
ponašanju, a onda ću te poslati na dugu plovidbu. Za-
branit ću ribama da te diraju. Od sada si pod mojom
komandom, a vas dvojica možete ići.
— Mi nećemo bez našeg druga! — reče Mladen.
— Ti si isto hrabar? Tome sam kriv samo ja. Dođi
bliže!
Mali priđe, a satnik opet izvadi bodež i prinese ga
dječakovu vratu.
— Vidiš li? Ovim ću ti rastaviti glavu od tijela, pa
onda mudruj!
— Zar ćeš ti meni reći neću?
Pljusnu Mladena tako snažno da ovaj odleti do
vrata, koja su zazvonila od udarca dječakove glave.
Mladen se uhvati za lice i na dlan ispljunu krv i je-
dan zub. Držao ga je čvrsto u ruci, aLi nije pustio ni
suze.
— Je li dosta? Možda mali odvokat želi još?
— I ja neću bez Miloša! Mi smo braća — odlučno
reče Slavko, ne skidajući pogled s oficira.
— Onda sva trojica ostajete ovdje. Majke neka
idu, a vas ću ja smjestiti kamo treba!
Satnik pođe prema vratima da zovne stražara koji
je trebao odvesti dječake i zaključati u jednu sobu,

148
www.krajinaforce.com
gdje je satnik već mnoge nakon mučenja ubio, ali u
taj se čas otvoriše vrata i ponovno uđe onaj doktor
Nijemac, s još jednim oficirom.
Satnik stade mirno i pozdravi.
— Što ovi dječaci rade ovdje? — upita Nijemac.
— Ispitujem ih.
— Zbog čega?
— Hoću znati gdje su se zadržali?
— Da li ste ih tukli?
— Ne.
— A od čega su ova dvojica krvavi? Poglavlje trideset i prvo
Satnik samo stade mirno i ne reče ništa. Liječnik
pogleda Milošu narezani vrat i Mladenu ozlijeđeno lice
i zub u ruci. Pod dudom su postavili deset stolica. Kraj svake
je stajao po jedan izmučeni mršavi logoraš. Bili su to
— Zabranjujem vam da bilo što poduzimate pro-
tiv ovih dječaka koji su izabrani za radni logor. Ako brijači, koji su došli šišati sve logoraše koji moraju
biti uređeni, kako bi mogli krenuti na put.
saznam još bilo što, predložit ću vas za kaznu. Nare-
đenja se moraju poštivati! Je li jasno? Ovdje ja od- Izdana je naredba. Ženama će skratiti duge kose,
lučujem! a djecu će ošišati do gole glave. Žene su plakale, jer
— Jasno, gospodine! su naučile na pletenice i marame, a sada je došlo
vrijeme da moraju ostati bez kosa.
Liječnik naredi da se dječacima operu krvave
— Njima trebaju kose za četke.
glave i da ih odvedu majkama.
— I ja sam čula.
Miloš j Mladen htjedoše pomoći Slavku, ali on od- — Imat će ih dosta.
bi i pođe sam. Vidio je da su njegovi drugovi dobili
batina i da su sada slabiji od njega. Išli su polako i Žene su razgovarale i prilazile stolicama, sjedale
bez riječi. Ustaša im nije ništa rekao, jer je čuo kako i gledale kako brijači režu kosu.
je Nijemac postupio s oficirom. Odveo je mališane u
štale, zatvorio vrata i vratio se. Miloš, Slavko i Mladen stajali su u redu i čekali
da ih brijači ošišaju. Slavko je imao najdužu kosu.
Dolazak dječačke trojke uzbudi logoraše. Bilo je
to veliko iznenađenje. Svi su mislili da nikad više neće Kad Slavko sjede na stolicu, pogleda u oči bri-
vidjeti Slavka, Miloša i Mladena. jaču. On je bio stariji čovjek. Imao je dugo lice i uto-
nule plave oči. Ruka mu je lagano podrhtavala. Slav-
— Došli ste ...! ko odluči da s njim razgovara.
Dvije su majke grlile svoja tri sina i zalijevale ih — Ciko, da li ste i vi logoraš?
suzama. Njihovoj nadi još jedanput narastoše krila. A — Jesam.
već su bila slomljena.
— Dugo?

150 www.krajinaforce.com
151
 — Dugo.
— Zašto nas šišaju?
— To je dobro. Znači da vas neće ubiti. Vi idete
u Njemačku na prisilni rad, a ostale će ubiti.
— Kad odlazimo?
— Uskoro. Gotovo je. Sretno, sine!
— Hvala — prošaputa dječak i rukom pogladi
svoju golu glavu.
Svi su logoraši morali skinuti svoja odijela, okupa-
ti se, a na izlazu iz prostorije gdje su se kupali, dobi-
vali su odjeću u kojoj će kasnije krenuti na put. Dje-
čaci su išli zajedno. Prvi je bio Mladen. Jedan mu je
logoraš dobacio odjeću. Dječak produži dalje, i tek
tada vidje šta je dobio. U ruci je držao ženske zelene
gaće i crvenu bluzu s dugim drvenim dugmetima. Mo-
rao je obući. Drugo se ništa nije moglo učiniti. Bluza
mu je bila široka, a gaće su vrlo ružno stajale na mr-
šavom tijelu. Slavko i Miloš su bili bolje sreće. Oni
su dobili muške kratke hlače, Miloš žensku bluzu, a
Slavko šarenu majicu.
Kad su svi bili ošišani, okupani i obučeni, počelo
je fotografiranje. Došao je red i na Mladenovu majku.
Ona je pozvala Mladena i Miloša, i stala pred aparat.
Nije imala marame na glavi, a tako se čudno osiećala
bez duge kose. Onako ošišan, slab i čudno obučen,
slijeva je stao Mladen ,a zdesna Miloš. Fotograf se
nasmijao i brzo obavio posao. No, u taj mah se poja-
vio jedan ustaški oficir kojega logoraši nisu poznavali.
Ugledao je Mladenovu majku s djecom, i zaželio da i
on snimi Mladena, ali samog. Smijao se grohotom i
namještao dječaka, a zatim snimio. Majci je bilo vrlo
teško gledati kako se ovaj nečovjek naslađivao nad
unakaženim dječakom.
— Kako ti je ime, mali?
— Mladen — odgovori dječak.
— Koliko imaš godina?
— Jedanaest,.
— Jesii li se ikada ranije slikao?
152 www.krajinaforce.com
— Jednom u školi.
— Ovako lijepo odijelo nisi imao — smijao se.
— Nisam. — Mladen pogleda svoje jadno ruho.
Zaplakao je.
— Zbog čega plačeš?
Dječak nije odgovorio. Držao je čvrsto majčinu
ruku i osjećao da je silno povrijeđen, da mrzi oficira
koji se nad tuđom nesrećom može tako slatko smijati.
— Bit će to krasna slika! Objesit ću je u moju
sobu. Moj će mali Buco uživati kad mu je pošaljem.
On je star koliko i ti. Hajde. Ne plači.
Zatim su ustaše logoraše otjerali u poseban dio lo-
gora, koji je bio malo po strani. Bila je to oveća zgra-
da, na kat. U nju su smjestili žene i djecu. Pred zgra-
dom su rasla tri duda. Oko nje n i i e bio zid, nego neka
niža ograda. Okolo su stajali stražari, spremni da pu-
caju kad bi netko pokušao bježati. Palilo je vrelo
sunce. Zbog toga su logoraši rijetko izlazili. To su či-
nili jedino dječaci, a žene su mahom ležale na podu u
sobama i međusobno razgovarale o daljoj sudbini. Jed-
no je bilo jasno: kući se neće! Ta je činjenica žalostila
brižne domaćice koje su sve dosad, pa još i sad potaji-
ce nosile nadu da će stići na vrijeme u žetvu i kosid-
bu.
Na ulazu je stajao mlad ustaša. Bio je to još golo-
bradi dječak, s fesom na glavi. Imao je živahne kret-
nje i rado je vikao na djecu, koja su često prilazila do
ograde i gledala na cestu. Dudovi su sazrijevali i zvali
dječje ruke da ih stresu, ali to je bilo strogo zabranje-
no.
— Hej, derani! Ako koji pokuša dirati dudove,
pucam. Gledajte. Skinuo je pušku i pokazao kako se
puca. Očito je i on još bio momčić iz nekog sela, i sam
željan igara, ali mu je vrijeme prerano donijelo ovu
dužnost s puškom. I nije čudno što se s tom puškom
tako bahato ponaša pred gladnim dječacima.
— Smijete uzeti samo one dudove koji padnu na
zemlju. Tko bude brži, više će jesti.
153

Ispod stabala su ležali mršavi dječaci d čekali da
padne koji zreli dud. Dan je bio strahovito vruć. Ni
malo vjetra da lakim daškom donese svježine ili da
uzdrma dudove grane i strese zrelih plodova.
Miloš, Mladen i Slavko ležali su potrbuške, jedan
do drugoga, i čekali kad će pasti koji plod. Gledali su
kako su dječaci hitro skakali ako bi plod pao. Pet —
šest pari ruku odjednom je pojurilo da uzme slatki
mrvuljak. No sreća je mogla zadovoljiti samo jedno-
ga.
Stražar se radovao kad je imao prilike promatra-
ti borbu dječaka za jedan dud. On bi se rado umiješao
i riječima davao upute kako treba stalno čučati i biti
spreman na skok kad padne plod.
— Oni koji leže ne mogu biti brzi. Treba čučati, i
onda brzo skočiti. Hajde! Probajte!
— Danas je strašna vrućina — reče Mladen.
— Da bar malo padne kiša.
— Trebalo bi vjetra da se najedemo dudova.
— Zašto nema vjetra? — opet će Mladen.
— Ne znam — odgovori Slavko.
— Vjerujete li vi u boga ili nekoga gore — upita
ozbiljno Miloš, i prstom pokaza prema gore.
— Nas je naš pop učio molitve i govorio da je bog
na nebu, da ima tri lica i da sve vidi. Ako netko n i j e
znao, tukao ga je ravnalom po prstima.
— Naš je rekao da je bog svemoguć — umiješa se
Slavko'.
— To smo i mi učili.
— Bog je i pravedan.
— On kažnjava grešnike.
— A zašto smo mi ovdje? Jesmo H nešto krivi?
— Što su krivi Ranko i Micin mali?
— Ja ne vjerujem u boga. Njega nema. To sam
čuo od jednog dečka u mom selu — reče Slavko.
— A ja se bojim tako reći — bojažljivo progovori
Mladen.
www.krajinaforce.com
154
ftJK.
— Zašto bismo se bojali? Zašto bog ne kažnjava
onoga koji je ubio moju majku?
— Možda će on to kasnije učiniti — dodade Mla-
den.
— Kad bi bog bio gore i sve vidio — morao bi si-
ći na zemlju i pregledati ovaj logor. Imao bi dosta
posla, dok bi napravio reda.
— On ne mora silaziti, jer s visina može sve ure-
diti.
— Dobro, Mladene, ti vjeruješ da bog ipak posto-
ji. U redu! Ali, ako je on negdje gore, ako sve vidi i
sve može, ako je milosrdan i pravedan, onda vidi i nas
pod dudom. Zašto nam ne pomogne. Ne mora nam
učiniti nešto veliko, ali mogao bi poslati malo vjetra,
da uzdrma grane i tako strese dosta dudova.
— Možda njega zbilja nema? — sasvim bojažljivo
reče Mladen, razočaran. Bilo mu je teško izgovoriti
ove r i j e č i , jer ga je majka učila da se prije jela krsti
i da ide u crkvu, gdje je pop tako lijepo govorio o dob-
rom bogu.
— V i d j e t ćemo kasnije. Ako netko ima gore, mora
nam pomoći.
— Pomoći će nam oni iz šume, a ne nekakav bog
— sigurno ustvrdi Slavko.
— Moja je baka svaki dan molila pred slikom sve-
tog Jovana, i rekla da je bog dobar.
— Ne vjerujte u to. Gledajte krošnje. Koliko na
njima ima lijepih dudova. Zašto bog ne zdrma grane,
zašto ne pošalje vjetar, pa da svi ovi dječaci osjete
slast, da se ne tuku za jedan dud, koji slučajno padne?
Zašto? Odgovorite mi!
— Ti, Slavko, znaš više od nas. Sigurno imaš pra-
vo.
— Ti, Mladene, znaš, da su u Brđanima srušili
crkvu a pop nam je rekao da je to božji dom. Zašto
bog nije zaštitio svoj dom?! To je morao učiniti, a \ne
dozvoliti da onaj pijatni Šimun pljuje na ikonu svetog
Đurđa.
— To je bila lijepa slika, taj sveti Đurđe . . .
155
 — Kad je zimus došao onaj pop bez brade i sve
natjerao da primimo novu vjeru, rekao je da je itek
to prava vjera. Morali smo se prekrstiti, ali svejedno
su nas otjerali od kuća.
— I bog vas nije zaštitio — iskoristi priliku Slav-
ko da ubijedi svoje drugove kako ne treba vjerovati,
jer bog neće pomoći. Njega su izmislili bogati, da va-
raju siromašne. Tako je rekao onaj mladić pa su ga
žandari zatvorili i tukli. Slavko je čvrsto vjerovao u
te riječi, Miloš također, a Mladen se kolebao. Ipak je
tu pod dudovima bog i za njega polako umirao, evo,
nikome ne pomaže ni sad kad je tako teško i nije
poslao vjetar da strese krošnje rodnih stabala i tako
nahrani gladne dječake čije su utonule oči vrebale i
čekale da sitni plod padne na zemlju.
Razgovor o dragom bogu, prekinuo je dolazak
dvaju njemačkih vojnika. Bili su to mladi i lijepo obu-
čeni vojnici bez oružja. Došli su do ograde i promatra-
li dječake. Baš su došli u času kad je pao jedan dud
oko koga je nastala stiska. Jedan je vojnik imao fo-
to-aparat i snimio je scenu. Zatim su nešto razgova-
rali, i prišli stražaru. On ih nije htio pustiti u logor,
ali oni su bili uporni i ušli su među dječake. Rukama
su ih pitali bi li htjeli jesti. Oko njih su se stiskali
gladni mališani, očekujući da će dobiti nešto za jesti.
— Ham! Ham! Nijemac je rukama pokazivao na
paket koji je prinosio do usta.
Nedjeljom vojnici često dobivaju suhu hranu za
večeru, pa su i ova dva mladića imali vojničko sledo-
vanje u papiru.
Odlučili su da to podijele djeci. Jedan će dijeliti,
a drugi snimati, za uspomenu iz ove zemlje, koja je
za njih tako čudna. To su vidjeli u planinskim selima,
gdje su izgubili mnogo ratnih drugova.
Nijemci su se dali na posao. Nisu znali ni riječi
jezika kojim govore djeca, pa su sve morali pokazivati
rukama. Dječaci su nakon guranja, i objašnjavanja tko
će biti prvi, stali jedan iza drugoga, i Nijemac odvi pa-
156
www.krajinaforce.com
pir i poče dijeliti hranu. Drugi je namještao aparat da
fotografira. Očigledno je uživao: imat će lijepih snima-
ka koje će poslati kući.
Trojka je bila negdje oko sredine reda. Bilo je na-
de da će ih zapasti bar zalogaj kruha ili kolača. Tako
bi se i dogodilo da nije bilo iznenađenja. Naime, je-
dan odrpan i vrlo mršav dječak u trenu se izdvojio iz
reda i dotrčao do Nijemca, zgrabio od njega svu hra-
nu i kao vihor nestao u zgradi. Svi su bili zapanjeni,
a Nijemac samo sleže ramenima. Htio je djeci reći
kako on nije kriv. Onaj drugi je snimio i laj moment,
i bio zadovoljan što se sve zbilo baš tako, jer će taj
snimak biti najvredniji u njegovom albumu.
Razočaranje djece bilo je veliko. Propala je nada
da će svatko dobiti zalogaj, ali nitko nije ni pokušao
juriti za dječakom. Tko bi ga pronašao i što bi imao
od toga kad je on sigurno već pojeo hranu. Zbog toga
je bilo unosnije opet ostati na straži i čekati vjetar i
padanje dudova.
— Taj će se najesti.
— Njemu i treba.
— Strašno je slab.
— I hrabar.
— Jesi li ga zapamtio?
— Poznao bih ga.
— Meni se to sviđa, mada snio ostali gladni.
Slavko nije osuđivao dječaka. Svoje mišljenje bra-
nio je tim da će se jedan dobro najesti, a kad bi svi
jeli ono malo hrane, ne bi ni osjetili.
— Sigurno je dugo u logoru.
— Možda je ranije bježao, kad su Nijemci i ustaše
navalili na planinu. Tamo je vladala glad.
— Neka mu je prijatno — nasmija se Mladen i
hitro zgrabi dud koji je pao kraj njegove noge.
157

Poglavlje trideset i drugo
Rodilo se sunce i najavilo vrući dan. Ustaše su vrlo
rano naredili da svi moraju ustati i biti spremni. Na-
javili su da će se dijeliti hrana. Ta vijest unese u zgra-
du mnogo živosti i različitih komentara. Sigurno se
sprema nešto odsudno. Nešto što će promijeniti život
i možda donijeti nešto utjehe i nade.
Počelo je postrojavanje, po porodicama. Formirao
se dugi red. Oko žena i djece žurili su stražari i dizali
one koji su htjeli sjediti.
— Pripremite posude! Dobit ćete hranu — naredio
je oficir.
Miloš je slušao riječi i gledao čovjeka čija je ruka
ubila najdraže biće na svijetu. Kroz glavu su mu brzi-
nom prolazile razne misli. Odlazak je, a on neće vidjeti
razmrskanu glavu tog zlikovca. Odlazak je, a majke ne-
ma. Odlazak je, a Miloš nikad neće čuti onu milu riječ:
sine. Odlazak je, a na »Kuli« ostaje onaj kamen — ne-
iskorišten . . . Odlazak je, a ovaj će zlikovac rastužiti
još mnoge dječake i djevojčice. Odlazak je, a Miloš
ima tužnu uspomenu u srcu. Tužnu i crnu sliku jednog
dana. Odlazak je, a Miloš ima uspomenu na vratu. Du-
gu liniju. Potez krvnikova noža. Odlazak je, a jure mi-
sli. Kao puščana zrna. Kao munje. Kao svjetlost. Kao
nešto najbrže . . . Odlazak je . . .
158
www.krajinaforce.com
Mršavi logoraši donose kotlove iz kojih se puši
topla hrana. Kraj njih hrpa kruščića. Rastu oči. Ostva-
rit će se dječje želje, najest će se mališani ispod plani-
ne i iz sela kraj rijeke, gdje su nekoć mirisali sirevi i
rode pravile gnijezda na visokim kućama, a u dugim
noćima žabe svojim melodijama uljepšavale život liva-
da. Požuri, vrijeme. Zalogaji su sada važni. Nek' sačeka
sudbina. I ona žena, što je sinoć s nekoliko zrna graha
predskazivala sudbinu, čeka s plavim lončićem da do-
bije toliko željeni grah i okruglicu kukuružnjaka . . .
— Sad ćemo se najesti — šapnu Mladen.
— Ne smije se mnogo — odgovori Slavko.
— Zašto?
— Nismo se davno najeli. Bit će nam zlo.
— Da mi je bar kruha!
— Dobit ćeš.
Kuhari nisu štedjeli. Davali su dosta graha i sva-
kome po jedan mali kruh. Čudno. Poslije toliko glado-
vanja dosta hrane. I to još graha. Oko'o sjede žene,
dječaci i djevojčice i slatko jedu. Jedu. Trenuci rados-
ti. Zaboravljaju se brige o onom što će doći.
Nitko nije ni slutio da su ustaše imale razloga da
podijele tolike količine hrane. Oficir je imao ideja.
Dosjetljiv je. Naredio je da se skuhaju dovoljne količi-
ne hrane i da se u kotlove naspe prilično sode za pra
nje rublja. To je bio njegov izum i poklon na rastanku.
Znao je učinak. Svi će se najesti i u vlaku razboljeti, a
Nijemci sigurno neće htjeti bolesnike, i vratit će ih
nazad, a onda ih čeka duga plovidba. Ima dovoljno smr-
ti u ovom kraju, gdje sve miriši na rastanak. Ovo je
prokleta zemlja kraj rijeke . ..
Prebrzo se penje sunčana kugla i zagrijava prašinu
na putu, a ovuda moraju proći dječji tabani. Sati jure,
a kolona čeka znak za polazak. Vijuga cesta i zove sla-
bašne noge na put nadanja i neizvjesnosti. Zove put
na uzvratni marš do željezničke pruge, otkuda su već
jednom došli logoraši. Samo, tada žita nisu bila žuta
i tako duboke dječje oči, i tako ranjeno Miloševo srce.
159
I mali Ranko je još bio uz majčine skute. Pali sunce.
Ruši. Žita se kupaju u sunčanom sjaju i talasaju žu-
tim talasima, a noge otkazuju poslušnost.
Čeka kolona. Okolo bljeskaju bajonete. Naboji su
spremni. Možda na rastanku treba pogostiti smrt i na-
graditi rijeku još kojim lesom.
Čeka kolona. Padaju djevojčice i dječaci. Prži pra-
šina, a sablasno šute visoki zidovi. Oči žele da kroz
njih vide one koji ostaju da dočekaju mjesec i noć, i
udarac malja, i besvijest, i pljusak u talas rijeke, i put
u društvu riba, zastoje u vrbiku . . .
Sablasno šute zidovi, a iznad njih je čisto nebo i
otvoreni putovi za hodočašće trijumfalne kraljice smr-
ti. Šute sablasno zidovi, a na uglovima redenici i par
očiju kraj čelika što je napravljen da ljudima zabrani
život pod sunčanim svodom.
Čeka kolona. Bljeskaju bajunete. Pali sunce. Ruši.
Vijuga cesta, spremna da na svim kilometrima zagrli
mrtvace, i umorne i bolesne. Jer, njih će biti na ovom
posljednjem maršu u neizvjesnost.
160
www.krajinaforce.com
Poglavlje trideset i treće
— Čujte naredbu! Krećemo na put. Nitko ne smije
stati. Kolona mora biti pravilna. Zastajavanje će se pla-
ćati smrću. Krečimo!
Te je riječi izgovorio oficir, nasmijao se i rukom
dao znak da čelni krenu. Šarena se kolona pokrenu.
— Ja ne mogu — klonu Slavko i pade u prašinu.
— Moraš, sine. Samo malo. Dok izađemo.
— Mi ćemo ti pomoći.
Miloš i Mladen pomogoše drugu da ustane i krene.
Držali su ga i vjerovali da će ustrajati. A majka je nje-
gova bila zabrinuta. Pomišljala je da bi Slavka sigurne
ostavili iza zidova da sada ne može ići. Čelni stražari
su išli prilično brzo. Zbog toga je kolona izgubila pra-
vilan oblik i raspored. Rastegla se i postala rijetka.
Žestoko sunce učinilo je svoje. Najprije su padala dje-
ca. I to masovno. Ni trojka dječaka nije mogla dalje
Stražari su ih korbačima tjerali, ali pomoći nije bilo.
Batine nisu mogle dizati olovne noge. Oficir zbog toga
naredi da svi koji padnu ostaju kraj puta i čekaju. Stra-
žar izbaci i Slavka iz stroja, ali njegovi se drugovi nisu
dali. Kad je ustaša silom odnio Slavka i bacio ga u
travu, Miloš i Mladen padoše na cestu kao da ne mogr
dalje. Stražar ih također ostavi. Majke su vrištale, ah
sve se odigralo tako brzo, da se ništa nije moglo uči
niti.
161
 Kad kolona malo uzmaknu, Miloš i Mladen dopu- Većina majki je vjerovala da će djeca ostati u logoru,
zaše do Slavka, koji je skoro bez svijesti ležao u travi. i da će biti strijeljana. Slavkova majka je cijelim pu-
— Slavko! Možeš li. tem plakala i predlagala da ostanu.
— Ne. — Ja dalje neću.
— Je li ti bolje? — Moramo ići. Oni će djecu dovesti za nama.
— Ne. — Ubit će oni mog Slavka.
Mladen na svoja koljena stavi Slavkovu glavu. Mi- — Sigurno neće. Ima mnogo djece.
lovao ga je i gledao okolo ne bi li vidio koga s vodom. — Ali on je bolestan.
Nedaleko je bila pokošena livada. Seljak i seljanka išli — I drugi su.
su stazom, a Miloš im mahnu rukom da dođu. Žena Mladenova majka je svim snagama nastojala da
prva priđe i vidje dječaka kako teško diše. Ona iz ko- njena drugarica ustraje i sačuva prisebnost u ovim od-
šare izvadi bocu s vodom i okvasi vrelo Slavkovo čelo. sudnim trenucima. Kamion je stigao do trojke. Dječa-
Dječak otvori oči, pogledom zahvali dobrim rukama, ci su ga dočekali spremni. Slavko je nastojao da poka-
a zatim uze bocu i poče piti. Pio je velikim gutljajima, že kako mu je dobro, iako je jedva stajao.
ali žena mu oduže vodu, jer je znala da će mu, uzme
li previše, štetiti. Nakon što su i Mladen i Miloš pili — Deder, vas trojica! Hajde! Vi možete sami.
vode, žena ode. Muž je već bio nestrpljiv. Bojao se — Možemo.
ustaša koji su nailazili kraj puta i tu su u blizini za- — Onda brzo!
stajali.
Mladen i Miloš su pomagali Slavku. To primijeti
Čekali su kamion. stražar, zgrabi Slavka i povuče ga na cestu. Još jedan
— Bojim se — šaputao je Mladen. ustaša mu priteće u pomoć. Uzeli su dječaka svaki za
— I ja — odgovorio je Miloš. jednu nogu i ruku, i ubacili u kamion.
Ustaše su se sasvim približili. Promatrali su dje- Slavkovo tijelo u luku poleti zrakom, a zatim tres-
čake i nešto razgovarali. nu na neku djevojčicu, koja je bolesna i nemoćna le-
— Slavko je jako bolestan. žala na podu.
— Sigurno će ga vratiti. — Joj! — vrisnu curica, a Slavko brzo pokuša us-
— Neću ja ostati. Mogu ja — skoro nečujno reče tati. Mladen i Miloš su se penjali preko visokih stra-
nica kamiona, a jedan mladi ustaša je izgubio strplje-
Slavko.
nje i opali šamar Mladenu, čija je bluza zapela za že-
— Mi ćemo ti pomoći. Važno je da nas ubace u ljezo.
kamion. — Požuri, blentavo štene! Vučeš se kao prebijen!
— Sad mi je lakše kad sam pio vode. Dječak od udarca pade nazad, a stražar ga, uz pomoć
— Samo se drži. svog kolege, zgrabi, kao i Slavka, i baci u kamion koji
krenu dalje.
Cestom su nailazili kamioni. Ustaše su skupljale
logoraše koji su ostali na cesti. Kako se djeca nisu mo- Opipavši glavu, Mladen se blago nasmija, kad vidje
gla sama penjati u kamion, mladi stražari su ih ubaci- kraj sebe Miloša i Slavka.
vali. Kamioni su se brzo punili, jer su mnoga djeca — Svi smo. Dobro je.
ostala na početku puta. Odrasli su već daleko odmakli. — Imaš li sve zube?

162 163
www.krajinaforce.com
 Mladen prijeđe prstom preko zuba i ustanovi da
je sve u redu.
— Čvrsti su. Izdržali su.
— Nije te jako udario.
— Dosta je bilo.
Kamion je zastajkivao i kupio djecu. Već ih je bi-
lo mnogo. Stajali su jedan na drugome, gnječili nemoć-
ne, ali se drugačije i nije moglo, jer nije bilo prostora.
Stražari su još mnogo puta na isti način, ubacivali sla-
be djevojčice i dječake. To im je pričinjavalo zadovolj-
stvo. Zabavljali su se na poseban način.
— Dosta je! Vozi! — naredi ustaša i kamion pojuri,
da stigne kolonu koja je prilično odmakla.
— Evo naših! Gledajte! — viknuo je radosno jedan
mali kad je ugledao majke.
— Slavko! Možeš li stati i gledati?
— Mogu.
Već su prolazili kraj žena i djece koja su nekako
još gmizala na nogama. Kamion je dizao prašinu i br-
zo jurio, pa dječaci nisu ni stigli vidjeti svoje majke,
ali žene su bile utješene. Znale su da će njihova djeca
s njima. Dječaci su mahali majkama, a one otpozdrav-
ljale, iako nisu mogle raspoznavati svoju djecu.
— Sigurno su i naši u autu!
— Sigurno.
— Možda je moj Slavko ostao, On je bolestan.
— Nije ostao. Mladen i Miloš ga neće ostaviti.
— Joj! — sanjala sam ružan san.
— San nema ništa s ovim. Djeca su zajedno.
— Kad bi bar tako bilo!
Poglavlje trideset i četvrto
Kamion stade na prašnjavom prostoru pred malom
željezničkom stanicom. Nedaleko odatle neki su ljudi
istovarivali ugljen. Čim je kamion stao, zaustaviše se
lopate, a znatiželjni radnici ugledaše mršave figure
logoraša. Oni su već bili navikli da gledaju logoraše
koje su nekuda tjerali, ali nikad još nisu imali prilike
ugledati ovakav tovar. Mnogo dječaka i djevojčica na
malom prostoru. Nabacani. Zgnječeni. Zgužvani. Slabi.
Sablasni. Očiju bez sjaja. Duplje .. . Kosturi.
— Daj kruha.
— Nemamo više.
— Brzo donesi korice.
— Bojim se ustaša.
— Bacit ću izdaleka.
— Čuvaj se. Pucaju. Gadovi su.
— Ne boj se.
Mlađi radnik odveza platnenu torbu i izvadi ostat-
ke hrane, priđe bliže djeci i baci hranu među njih.
Začudi se kad vidje da se djeca ne otimaju za hranu
onako kao što je očekivao.
— Vode nam dajte! — kliknuše dječaci.
— Tišina! Ni riječi.
— Umiremo od žeđi. Vode.
— Pucat ću.

164 www.krajinaforce.com 165

 Radnik je već odjurio po vodu. Našao je kantu i ustajanje. Svega dva stražara ostadoše kraj djece, a
lončić i donio vodu. Prišao je slobodno, kao da ga se ostali odoše u gostionicu kraj stanice.
ne tiče ustaša koji čuva ove logoraše. Mnogo ruku op-
ruzi se na traženje, a ustaša skide pušku i bez riječi — Mi smo jako žedni, gospodine.
opali iznad radnika u nebo. Ruke se spustiše, a jedan — I ja sam.
dječak već pije vodu. — Pustite nas da donesemo vode.
— Tebi se ne može dokazati? Hoćeš li da ti raz- — Ne smijem. Naređeno je.
mrskam glavu. — Samo dvojica nek idu, pa ćemo sve napojiti. Oni
— Zašto djeca ne.smiju piti vode? ne k sjede.
— To nisu tvoje brige! — Kad dođe oficir. Pitajte njega.
— Neka ispi ju ovo. — Kad će on doći?
— Gubi se ili . . . — To on zna.
Pucanj propara tišinu. Iznenada. Mladić se uhvati Ustaša nije bio strog, ali bojao se pustiti dječake
za ruku kojom je bio zagrabio vode. Lončić pade u da odu donijeti vode. I sam je bio žedan. Njegove ko-
prašinu, a čovjek u mišici osjeti nešto hladno. lege sad piju pivo, a njega su ostavili da se peče na
suncu. Onaj drugi je samo mrko šutio.
Miloš nije dobio vode. Cijelo je vrijeme pogledao
okolicu i ratovao s mislima. — Hoće li doći naše majke?
— Idu.
Njemu se činilo potpuno mogućim da iskoristi ovo — Kuda ćete s nama?
stanje i pobjegne kraj zgrade, a onda bi lakše umakao.
Tu nema zidova. Polje. Uvući se negdje do noći. Onda — Ne znam ni ja. Daleko.
prugom do kuće. Ne. Prugu čuvaju. Uz prugu . . . Bje- — U Njemačku?
žati. Bježati. A kuda. S kim ćeš biti. Nemaš više mile — Možda.
majke. Naći ćeš nekoga. Hajde. Ne čekaj. Žuri. Sad. Br- — Žedni smo.
zo. Dok je gužva oko ranjenog mladića . . . — Znam.
Miloš ogleda staru zgradu koja je bila najbliže. Još
Bilo je teško iščekati na vrelom suncu dok se po-
nije bio čvrsto odlučio hoće li bježati ili ne.
jave majke, izmorene višesatnim maršom po bijeloj
— A Mladen? A Slavko? A naša zakletva? Ne smi- užarenoj cesti. Četrnaest pješačkih kilometara iskora-
jem! Što će ti pomoći zakletva, kad netko u tebe opali čati. Užas. Nadohvat kraja. A dječaci sjede u četvero-
metak? Ako ti iscuri mozak? Ništa od tebe. Ostani! redu i čekaju. Mladići s puškama obavljaju svoju duž-
nost i ne daju vode.
Uto stiže još jedan kamion, i Miloš prekinu odlu-
čivati. Gledao je kako su odvukli mladog radnika. Us- — Kako bi bilo pokušati bježati? — šapatom se
taša nogom prevrnu kantu i u prašinu proli tako dra- javi Miloš.
gocjenu tekućinu. - Kuda?
Prostor pred stanicom bio je premalen. Zbog toga — Svejedno. Ja sam mislio tamo, kraj one zgrade.
su dječake preselili s druge strane pruge, na strnište. — Ne smijemo. Uhvatili bi nas i onda... Znaš što
Tamo su ih postrojili u redove po četiri, izbrojili i na- bi bilo.
redili da tako sjednu. Bilo je zabranjeno micanje i — Ako ostanemo do navečer ovdje, ja ću pokušati.

166 www.krajinaforce.com 167

 — Ne smiješ pokušavati.
— Zašto? Ja i tako nemam svoje majke. Idem s
vama.
— Zar si zaboravio našu zakletvu na »Kuli«?
— Nisam. Pamtim je dobro. Do sada sam sve iz-
vršavao, ali sad želim pobjeći. Teško je, Mladene, tvo-
joj majci. Muči se i sa mnom.
— Smiješ li tako govoriti?
— Vjerujem da je ona dobra, ali, eto, teret sam
j o j . Ja ću naći moju baku. Potražit ću i Ranka.
— Ni govora o tome! Rekli smo jednom: svi zajed-
no! Tako mora i biti.
— Slažem se. Mi smo kao jedan. Nema rastanka.
— A i kako bi ti pobjegao?
— Pokušat ću puzati prema onom grmiću. Reći ću
da idem za nuždom, a onda ću nestati kroz one kuku-
ruze. Nikad me neće uspjeti uhvatiti.
— Baš si dijete, kao da nisi bio među zidovima.
Misliš li ti da će oni samo tako dozvoliti tvoj bijeg.
— Pa, pokušat ću.
— Strijeljat će te sigurno. Što imaš od toga?
— Vi se opet bojite.
— Ne vrijedi uvijek biti hrabar. Samo kad treba.
— Sad baš treba.
— Još je rano. Treba biti strpljiv.
— Ne mogu. Nešto me goni na bijeg.
Kraj reda je prolazio ustaša.
Razgovor prestade. Miloš obori glavu i krišom po-
gleda grm. U glavi mu je vrelo od misli.
Neki dječaci su se opružili i ležali. Bilo im je teško
sjediti u redu. Žeđ je ubijala kao i sunce. Stražari ni-
su smjeli sjesti, niti su pokušavali natjerati dječake
da sjede. Sve se nekako umirilo, samo je Miloš poku-
šavao uvjeriti drugove da je bijeg moguć upravo sada.
168
www.krajinaforce.com
Poglavlje trideset i peto
Iza gostionice začu se brektanje motora. To je do-
šao oficir, da vidi kakva je situacija s djecom. Motorist
je zaustavio mašinu i otišao u gostionicu, a oficir pođe
obići djecu. Čim ugleda kako mnogi leže, izdera se na
stražare:
— Zašto ste dopustili da tako u neredu leže?
— Gospodine satnice! Nismo dopustili. To oni sa-
mi tako.
— A zašto ste vi tu! Udrite tu štenad!
— Sunce je jako, gospodine .. .
— Što! Zar i ti cmizdriš nad ovom stokom! Sra-
mota!
— Ne gospodine! Samo kažem. I nama je dosta.
— A gdje su ostali?
— Ne znam. Tamo su negdje.
— Sigurno se rashlađuju pivom. Sad ću ja njima
pokazati. Brzim koracima otišao je u gostionicu, iz
koje se čula prosta pjesma. Uđe. Ni glasa. Svi ustaju.
Pozdrav. Raport.
— Lijepi ste mi vi vojnici! Marš napolje! Postrojte
se!
Bez riječi, ne plativši piće, ustaše izađoše pred
gostionicu.
169
 — Kako se to postrojavate? Vojnici! Odabranici!
Pijanice ste vi, a ne najbolji kadar. Gdje vam je ponos.
— Mi smo, gospodine . . .
— Nitko te ništa nije pitao!
— Ma, ovaj, gospodine ...
— Ni riječi! Slušaj! One štence treba dotjerati u
red. Vidite kako to izgleda. Ovako se ne smije.
Naređeno je da se s djecom počne teška vježba.
Vremena je bilo dosta. Žene su bile još daleko.
— Ustani! — naredi oficir.
Djeca su polako ustajala, kao da to nije bila ko-
manda. Neki su ležali, kad oficir ciknu kao guja:
— U ove pucajte! Njih treba ubiti. Nek plivaju!
Što će oni na radu! Zar to da radi! Gamad!
— Sad ćemo se malo igrati. Dosta je bilo ozbiljnog
života. Vi ste sigurno željni igre!
Oficir je uživao kad je mogao izmisliti nešto čim
se naslađuje i muči djecu. Smijao se i govorio.
— Među vama ima i brzih. Je li tako?
Nitko ni riječi.
— Opet ne znate govoriti? Izabrat će četvoricu
brzih. Povest ćemo ih na trčanje. Čekaj samo da ih
nađem. Ima li dobrovoljaca?
Opet ni riječi. Ni pokreta. Tajac.
— Nema. Moram birati.
Išao je uz redove i zagledao d j e č a k e i d j e v o j č i c e koji
su, onako slabi, bili sposobni za polazak u smrt, a ne
u trke.
— O, tu si ti! Divota! Pa ti si tako brz. I sposoban.
I hrabar. Ne stidiš se. Izađi.
Miloš nije ni trepnuo, niti se pomakao. Samo je
gledao. Znao je da će opet biti nešto vrlo ružno. Straš-
no. Ovaj će ga progoniti dok ga ne ubije.
— Izađi i ti! Da, da, ti! Komu ja govorim?
Slavko zanijemi. Nije očekivao da će opet doći red na
njega da proživi nešto neugodno. Zašto baš njega?
170
www.krajinaforce.com
Dječaci su stajali i čekali još dvojicu. Oficir pro-
nađe dva slabašna dječarca i izvede ih k Milošu i Slav-
ku.
— Baš ste krasni! Pravi trkači! E, onda možemo
početi. Gledajte one kukuruze. Vi ćete stati ovdje. Ja
ću dati znak. Čim opalim iz pištolja, pojurite do ku-
kuruza, a onda uberite list i opet k nama. Tko bude
prvi, dobit će vode koliko može piti. On će, osim toga,
ovim istući po tabanima drugu dvojicu, a zadnjeg ću
ja malo zabilježiti.
Pokazao je korbač i nož. Sva su djeca zaprepašteno
gledala i sa strepnjom očekivala ishod ove najneobič-
nije trke. Mladen je znao da će Slavko u trci biti zad-
nji, te u trenu donese odluku; ustade, priđe oficiru i
hrabro reče:
— Molim vas, gospodine, pustite da ja trčim mjes-
to ovoga.
Pokazao je na Slavka.
— A zašto?
— Hoću. Volim trčati!
— To voli i on. Zašto mu otimaš najveću priliku
da se proslavi? Sjedi, dok te nisam naučio kako se
šuti.
— Ja sam brži. Mogu bolje . . .
— Šuti!
Mladen ušuti.
— Spremni. Ti malo nazad. Pazite na pucanj. Kao
jedan. Nitko ne smije ranije!
Dječaci su čekali znak. Na rubu kukuruza već su
stajala dva stražara. Miloš je to primijetio. Umrla je
u njemu nada da pobjegne kroz kukuruze.
Pucanj!
Dječaci pojuriše. Miloš je najbolje počeo. Slavko
ostaje zadnji. Nije imao snage. Ona dvojica prate Mi-
loša, a bolesni Slavko gleda za njima. Miloš je bio bli-
zu zelenog ruba kukuruzom okićenje njive. Još malo.
Prati ga jedan mali.
171
 — Ti požuri ili ću te zasaditi u zemlju da rasteš! — Hvala.
Oficir se derao za Slavkom, koji je očito bio pred — Dođi! Primi i ovako. Samo pritisni!
padom. U glavi mu je šumjelo, noge su postajale slam- Pokazivao mu je kako se puca. Miloš je gledao i čudom
ke. U očima — praznina. Pad i mrak. se čudio. Sva djeca su s interesom gledala. Mladen je
slutio nesreću.
Miloš prvi na cilju. Gleda: nema druga. Leži. Vuku
— Povuci.
ga. Strašno. Svi gledaju. Sigurno će biti nešto. Nešto.
To nešto. Oficir pritisnu dječakov prst na obarač i revolver
Dovukli su Slavka. On je nemoćan da stane. Ofi- opali. Miloš trže ruku. Uplašio se.
cir se ne dere, a to je znak da je nešto smislio. Djeca — Tako. Sad znaš sam. To je lako. Drži. Pazi.
nijema. Bez glasa. Bez pokreta. Oči. Udarci trepavica U Miloševoj ruci revolver. Kraj njega ubojica nje-
glasniji od srca. Tišina. gove majke. Slavko se bojao da Miloš ne pokuša na-
— Podignite ovog. Brzo! činiti glupost. Pokušat će ubiti oficira, a onda će ga
Ustaša podiže dječaka, ali se pokazivalo da će on opet on zaklati, pred svima.
pasti. Miloš priskoči da ga podupre, a oficir ciknu: — Ti stani tamo! Brže, bolesnice! I tako nisi za
— Pusti ga! Ubiću! Može on sam! put.
Slavko je ostao stajati, ali se jedva održavao na noga-
Crkao bi do granice.
ma.
— Sve je u redu. Ti si pobjednik. To sam i oče- Slavko nije shvatio o čemu se radi. Gledao je i
kivao. Ti si veliki trkač. I hrabar si, pa te moram na- čekao. Mladen je razumio.
graditi. Dođi k meni. — Dođi!
Miloš je stajao i gledao. Znao je: dolazi ono najgo- Povukao je Slavka i stavio ga desetak koraka pred
re. Osveta. djecu. Ni glasa. Strašna predviđanja!
— Priđu — Ti si pred onim Nijemcem rekao da sam ja
Prišao je. Stao. Gledao krvniku u oči. Želio osvetu. ubio tvoju majku. Je li tako?
— Jesi li žedan? — Da. Rekao sam. Pitao je.
— Malo. — A jesi li rekao zašto sam je ubio?
— Dajte mu vode. — Nije pitao.
Napio se i pružio vodu dječaku do sebe. Ustaša — Trebao si sam reći.
zabrani. Vratio je vodu stražaru. — Ne znam zašto.
— Čestitam! Prvi si. Sad slušaj! Znaš li pucati? — Ne znaš da je sakrivala novce?
— Samo iz pračke. Dječak je zašutio.
— A iz ovoga? — Ne znaš govoriti.
U ruci je držao mali revolver koji se svjetlucao na — Znam.
sunčanim zrakama. — Onda reci, da sam je ubio, jer je bila kriva.
— Ne znam. To ćeš i ti sada učiniti. Bit ćemo jednaki.
— Naučit ću te. — Ja nikoga neću ubiti — odlučno reče Miloš.

172 www.krajinaforce.com
173
 — Onda ću ja vas obojicu. Ni glasa.
— Samo mene. Ja nemam majke. Oficir zaurla. Divlje. Bezumno. Strašno.
— Gledaj! Nišani i opali. On će pasti. — Zaklat ću te na rastanku. Zašto da te voze u
Slavko je stajao. Čekao je. Mladen iskoči iz reda i daleki svijet da im zagadiš zemlju! Zar mi opet pr-
kosiš?
priđe oficiru.
— Nemojte, gospodine. To mi je brat. Ne! Majka Zgrabio je dječaka za kosu i potegao nož. Strašan
će umrijeti od tuge! Ne! vrisak izvi se iz dječjih grla.
— Odbite ovo štene! — Hoćeš li sada? Govori!
Mladi stražar odbaci Mladena u red. Ovaj padne Šutio je Miloš i slušao svoje srce. Oči su mu na-
na zemlju. rasle. Velike su. U njima nema suza. Pune su neke
snage. Mržnje. Ljubavi. Želje za osvetom.
— Idemo! Povuci!
— Govori!
— Ne mogu!
— Gospodine satnice, dolaze! Već su tu!
— Moraš!
— Ne mogu! Satnik ispusti Miloša, koji pade na zemlju i od-
— Povuci! mah ustade, a satnik spremi neokrvavljeni nož. Po-
pravi kapu i kosu i pođe prema stanici, gdje je stao
— Neću. automobil. Dolazili su neki oficiri i onaj Nijemac koji
-— Brzo! je već jednom spasio Miloša.
— Neću! — Na mjesto! I ti — naredio je stražar, jer su ofi-
— Ovako! ciri dolazili da obiđu djecu.
— Neću! Slavko i Miloš su opet bili na svojim mjestima.
Strahovit udarac odbaci Miloša u stranu, a zatim Mladen je uspio stisnuti Miloševu ruku, u znak zahval-
nemoćno tijelo padne na zemlju. U redovima djece ta- nosti za hrabrost.
las. Gibanje. Suze.
— Dignite ga!
Opet je stajao pred krvnikom, koji od njega želi
stvoriti ubojicu.
— Jesi li se opametio?
Šutio je.
— Pucaj! Uzmi!
Šutio je.
— Hoćeš li?
Ni riječi. Bez pokreta.
— Ubit ću!

174 175
www.krajinaforce.com
 — Ja sam čuo da je on iz onog logora gdje su
odrasli. On sveti oružje, a i sam kraj rijeke voli pucati
u ljude.
— Zar je to moguće?
— Tako su pričali u našem selu. Rekli su: popovi-
ma ne treba ništa vjerovati. Oni su školovani da lažu.
— Tko je to rekao?
— Onaj student.
— Zar bi ovaj ubio?
— Sigurno. I on ima nož.
Poglavlje trideset i šesto — A bog.
— Kakav bog? Jesmo li ono rekli da ga nema.
— Rekli smo, ali kažu da ga ima.
Dva lijepo obučena oficira, te Nijemac i jedan — Student je pričao da je to laž.
fratar srednjih godina prolazili su kraj djece i tiho
nešto razgovarali. Nijemac je, izgleda, nešto pitao, a — Kako izgleda taj student koji smije tako govo-
jedan od oficira mu je tumačio. Pokazivao je rukom r i t i ? Je li jak?
na stanicu. — Lijep je. Nije jak. Lijepo priča. Svira harmoni-
Dječake je najviše zanimao fratar. Znali su da ku. Uvijek je veseo. Moja baka kaže da će i u paklu
svirati. On kaže da je to lijepo.
fratri dolaze u škole i da u crkvama služe službu, kao
i pravoslavni popovi s bradom, ali nije im bilo jasno — A ti si mu vjerovao?
zbog čega je ovaj došao s oficirima, čije je zanimanje — Mi smo kod krava razgovarali i zaključili da je
tako strašno i bez milosti. sve istina što govori. Pogodio je da su ustaše strašne i
— Ima li među vama bolesnih — upita fratar. cki ubijaju.

Sve dječje oči pogledaše, ali usta su ostala nije- — A djevojčice?

ma. Nitko se nije javio, iako je bilo dosta bolesnika. — One nisu vjerovale. Bojale su se.
— Znači svi ste zdravi? — Što ti veliš, Miloše?
Opet nitko ne odgovori. Nijemac je još jednom — Vjerujem Slavku.
sam prošao kraj djece i gledao. Zatim uze foto-aparat — Bojiš li se?
i snimi djecu. Iza toga su svi zajedno otišli u kancela-
— Više ne. Bilo je teško. Ruka mi drhće.
riju šefa stanice.
— Majke će skoro doći.
— Otišli su — šapnu Mladen.
— Slavko, zašto je ovaj pop s njima? Žedni dječaci su razgovarali i čekali majke, koje
su se jedva vukle zmijolikom cestom, dižući prašinu.
— I on je ustaša. Daleko im se činilo. Put bez kraja, a na kraju, ipak,
— Zar s onim krstom o pasu može biti ustaša? čekaju djeca. Ako čekaju?

176 www.krajinaforce.com 177

 Približavale Su se mjestu. Na stanicu je došla kom-
pozicija crvenih vagona. Na prozorima su isprepletene
žice.
Ukoro će utovar, valjda ...
* * *
U vagonu nije bilo tako tijesno kao u onima kad
su dovoženi u logor. Onaj je Nijemac zahtijevao da bu-
de više mjesta. Kad je utovar bio gotov, pregledao je
sve vagone i naredio da se zatvore.
Svaki je vagon imao jednog pratioca, koji nije bio
u vagonu. Ustaše su koristile male kućice za kočniča-
re i odatle promatrali vagone. Negdje su se udružila
dvojica-trojica. Pijuckali su rakiju i očekivali da kom-
pozicija :krene. Sad više nije trebalo naročito straho-
vati da će netko pokušati bježati. Vagoni su bili dobro
zatvoreni, a na malim prozorima su isprepletene ži-
čane rešetke, kroz koje mogu samo znatiželjni pogledi,
ruke i želje. Lokomotiva je došla kasnije. To se osje-
tilo po udaru koji je potresao kompoziciju. Ubrzo su
krenuli...
— Kud nas voze?
— Možda i kući, Idemo prema našem kraju.
— Sigurno ćemo prije mraka proći kraj sela.
— Da mi je, majko moja, vidjeti bar kuću!
— Ako stane, tražit ćemo vode. Možda će otvoriti.
— Neće baš tamo stati.
— Zašto ne bi?
— Ja mislim da mi nećemo često stajati.
— Sad je već gotova žetva. Sigurno je netko požeo
i maše.
— To nam je svejedno. I tako nećemo jesti svoje
pogače.
— Meni bi ipak bilo draže da znam da je sve sre-
đeno.
— A baš je ove godine ponijelo.
178
www.krajinaforce.com
Jednolično udaraju točkovi. Juri vlak u pravcu
njihova zavičaja, vidi se... Dječaci su sad jači. S više
nade. Sad su željniji...
— Ti Miloše, dobro čuvaj to mjesto. Moramo po-
gledati kuću i selo.
— Zato sam se i žurio da stanem uz prozor. Samo
mi je previsoko.
— Stat ćeš na ovo.
— Bar da stane!
— O tome ni misliti.
— Mi smo bliže, a ti, Slavko, dalje od svog sela.
— Da.
— Vidjet ćeš naše lijepo selo. Kraj ceste. I uz
prugu.
Bilo bi dobro napisati pismo i baciti kraj stanice.
— Možemo. To je baš pametno.
— A tko će ga pročitati?
— Nisu svi uhvaćeni. Možda će ipak netko saznati
gdje smo.
— Imate li onu olovku?
— Izgubili smo je poslije onog pisma grobaru.
— Da potražimo.
Nitko u vagonu nije imao olovke, ni bilo kakvog
sredstva za pisanje. Uzalud su tražili. Prijedlog dosjet-
ljivih dječaka je ocijenjen kao pametan, ali nije se mo-
gao ostvariti. Neke su žene predlagale da se baci ko-
mad marame, ili nešto što bi se moglo prepoznati.
Predvečerje lijepog dana. Lokomotiva kao da hoće
stići sunce feoje se sprema da, umorno od dnevnog
puta, zaspe negdje daleko, najdalje; tamo gdje još
nitko nije bio. Izvija se dim, garav i gust, a udaraju
točkovi klop-klop . . . Ravnica, i njive požnjevene. Po-
lja zelena kukuruzima. Milo za oči.
Udaraju točkovi. Na prozorima se smjenjuju oči.
Gledaju kroz okovane otvore, a srca udaraju, gore od
želja da vlak uspori, stane. No, on juri. Juri. Juri. Guta
kilometre. Mijenja slike.
179
 •— Tu su ostali naši, sigurna sam.
— Može biti. I meni se čini.
— Čekaj da ja malo pogledam.
— Stajemo.
— Idemo i mi k njima.
— Ne vjerujem, čekaj malo.
Lokomotiva uspori i zaustavi vlak. Sve se umiri.
U vagonima komešanje. Svi bi htjeli vidjeti to mjesto
gdje su one noći ostali očevi, muževi, braća, djedovi...
To je taj pakao kraj rijeke, o kojem se uz pomoć maš-
te vezu najčudnije i najužasnije priče.
— Vode nam dajte! — vikale su žene. Poglavlje trideset i sedmo
Bez odgovora.
— Djeca umiru od žeđi! Palo je sunce iza dalekih strana. Ruke su ostavile
— Nek lipsaju! srp i kosu. Loptasti mjesec, onaj dobri znanac iznad
— Samo malo. Otvorite! okvira logorske kule, opet nad poljima luta. Rodio se
uvijek isti. Blijed je i zamišljen. Kao da razmišlja o
— Pucat ću! pravcu puta vlaka koji je samo jednom stao. Ili pre-
nosi misli Rankove majke u selo kraj rijeke. Možda
prisluškuje kucanje Miloševog srca: ono udara pola-
ko, pa jako, pa sve tako. Ili stari skitnica želi pomoći
umornom Slavku.
Mjesec nad poljima. Nad vrbama. Nad uspomena-
ma. Nad žitom koje nije požnjeveno. Mjesec nad
vlakom bez nade. Nad rijekom koja prima mrtve
splavare i teče u suprotnom smjeru od kretanja
vlaka. Mjesec nad selom kojem se približavaju nje-
govi stanovnici. Zapleo zrake u grane duda koji je Mla-
den s ocem sadio nasred dvorišta. Miluje mu grane,
kao što je dječak činio s prstima. Nježno i željno. Da
raste. Da bude svjedok. Da priča nakon povratka.
Jablani na raskršću. Dva visoka stražara pružaju
zelene ruke u visine i poručuju da je nebo nisko. Pre-
malo je prostora. Rode se više tu ne gnijezde. Napus-
tile su selo. Ne vole samoću pustoši. Ptice se čudom
čude što nema dječaka s praćkama, a livade čekaju
male pastire da na pašu potjeraju krave i da se
valjaju po zelenom sagu kraj kanala.

180 181
www.krajinaforce.com
 Ravnica. Dlan. Zeleno. Mirisno. Udara vlak. Dim se
diže. Oči su spremne. Selo na pomolu. A mjesec svi-
jetli. Premalo je prozora. I još žice.
Sve je isto. Cesta. Redovi kuća. Jablani. Voćke.
Ograde. Škola. Dom. Sve. Zar baš sve? Nema svjetla.
Zar je mjesec jedini određen da svijetli? Da. Za drugog
i ne treba osim za pustoš. Ona je u kućama, u stajama.
U dvorištima. U oknima. U slomljenom cvijeću i na-
puštenim livadama.
Sve je ikratko. I isto. Nigdje ruke na pozdrav. Nig-
dje lampe u prozoru. Zakašnjelog težaka na putu, gla-
sa. Samo suze. Sve je tužno.
Samo suze. I kratko. Poludjela lokomotiva. Suze.
Mnogo suza.
Miloš na prozoru. Misli. Vidi da lokomotiva nemi-
losrdno udaljava kompoziciju od rodnoga im sela. Pla-
če glasno. Misli okrilatile. Lome im se krila. Dječak
ih brani i zavija. Zalijeva suzama. Pojačanim udara-
njem srca. Krvavog i tužnog.
— Miloše, sjedi. Odmori se.
Ostao je uz prozor.
— Vratit ćemo se. Osjećam to.
— Nikada.
— Sigurno.
— Kome da se vratim? Kome?
— Bit će živih.
— Malo.
— Mnogo.
— Ne.
Dolazio je grad. Stotine sijalica. Isto ikao i onda
kad je s ocem išao posjetiti bolesnu majku. Krijući,
ušli su u bolničku sobu. Čudno je mirisalo. Bjelina.
Mir. Na krevetu ležala je majka. A sad je više nema.
Daleko je otplovilo njeno tijelo . . . Grad na rijekama.
Prvi grad u koji je stupila Milo ševa moga. A koliko će
još gradova proći....
Vlak nije stao. Samo je usporio vožnju peronom.
Promicale su skretnice i svjetla, d onda opet ista slika:
ravnica .i noćni miris ljeta. U vagonu jedan mrtav dje-
čak. Bio je prilično izdržljiv i nije izgledao bolestan.
Majka nad njim nariče tužaljku kakvu može roditi je-
dino majčino srce.
— On je iz mog kraja — prošapta Slavko.
— Čuo sam za njegovog oca — umiješa se jedan
mališan.
— Da li si ga poznavao 'ranije — priupita Mladen.
— Ne. Zaniječe mališan glavom. Slavko će na to:
— Njegova majka je imala djevojčicu. Zvali su je
Srna. Bila je vitka, brza, okretna i uvijek pomalo nas-
mijana. Iznad o<ka je imala znak. Pala je s jabuke i
nabola se na neku suhu granu.
Nju su odnijeli logoraški grobari. Majka je jedva
podnijela gubitak.
— Znači, ona više nema djece?
— Nema.
— A gdje je njegov tata?
— Na našoj planini. Znaš.
— On se bori iz šume?
— Da.
— On će osvetiti svoju djecu.
— Ali im neće moći vratiti život.
— Da.
— Što ćemo s njim?
— Mrtve neće dugo voziti.
— Zar majka neće moći sahraniti maloga?
— Ne.
Vlak je ulazio u veliki grad u kojem, po pričanju
žena, živi glavni ustaša koji izmišlja ovo zlo. Žene su
htjele nešto poduzeti, žaliti se.
— Neka nas puste k njemu. On će nam pomoći.
— Ženska glavo, gdje bi on nama pomogao, kad je
zapovijedio da nas muče?

182 www.krajinaforce.com 183

 Vlak je stao. Stražari su otvarali vagone. Saopća-
vali su da će milosrdne sestre dijeliti hranu bolesnici-
ma. Iznenađene žene su to shvatile kao dobar znak.
Obučena u bijelo, jedna milosrdna sestra je dije-
lila bolesnicima mlijeko a ostali su dobili samo komad
kruha. Majka, čiji je sin ležao mrtav, obrati se kroz
suze milosrdnoj sestri:
— Mila sestro! Pomozi mi. Sin mi je mrtav. Kako
ću ga sahraniti,.
— On se preselio bogu.
— Ali, ja bih htjela znati gdje će mu biti grob.
— To nije važno. Bog se brine o <njemu. Poglavlje trideset i osmo
Sestra je pozvala stražara koji je naredio da se
mrtvi mječak odnese iz vagona. Dvojica ljudi dođoše
i bez milosti O'đnesoše dječaka. Ništa nisu pomogla Talas svježeg zraka i svjetlost umijese promjenu u
zapomaganja majke. Sve se odigralo tako brzo da maj- vagonu kad ga otvoriše. Vlak je stajao. Putnici su spa-
ka nije ni stigla išta reći ili zaiskati. Ma gdje će s vali. Tako im je najbrže prošla ova noć putovanja u
djetetom da mu oma na grob dođe... nepoznato. Priče su zamijenjene sanjama. Žene će si-
gurno dugo pričati o tome što je koja sanjala i što
Stražari su zatvarali vagone. Vikali su. Prijetili i snovi znače.
prostački psovali.
Stajali su dalje od stanice. Nigdje perona. Samo
Vlak je krenuo dalje. Ostao je grad i sestra koja kolosijeci. Otvaraju sve vagone. Vjerojatno se ostaje
tvrdi da je mali ispod planine otišao bogu. Cijeli vagon u ovom gradu, kojemu ne znaju ime. Nema ljudi da
ispunjava prodorni jauk nemoćne matere, stražar iz- pitaju, a tko zna možda tu ljudi drugačijim jezikom
vana lupa kundakom po vagonu. Žena ne prestaje. govore.
Vlak juni. Jedna smrt više, I suze materine...
— Koji je ovo grad?
— Ti si, Slavko pametan. Reci kamo mi idemo?
— Smrtovnik — odgovori ustaša.
— Izgleda da je onaj brico dobro rekao.
— Smrtovnik?
— U Njemačku, znači.
— Je li to naša zemlja?
— Sigurno. Ovo bi trebala b i t i Slovenija.
— Sva je zemlja vaša.
— Poslije dolazi Austrija?
— Je li mi tu ostajemo?
— Da. Iza toga Njemačka. Daleko je. Ja sam učio — Ne dosađuj!
u gimnaziji nešto o tim zemljama, a naše granice dob-
ro znam. Izašli su sporo, i, začudo, nitko ih nije psovao ni
— A kako izgleda granica? požurivao. Postrojili su ih na čistini kraj pruge. Ooet
— Vidjet ćemot. su stajali u redovima. Svaka porodica zasebno. Miloš
je bio s Mladenom. Ona žena je bila sama. Zbog toga
Mladenova majka reče:

184 185
www.krajinaforce.com
 — Sestro, dođi k nama. Uzmi ovog dječaka. — Sigurno bar jedan zna.
— Žena bez riječi p.riđe i pruži ruku koju Miloš —• Bolje je ćutati. Možda su i to.
prihvati i osjeti da je hladna.
Ustaški oficir naredi svojima »mirno«, i »nadesno«,
Jedan je ustaški oficir išao s dvojicom Nijemaca i zatim ustaše odoše. Neki su se još jednom okrenuli da
brojio logoraše. Nešto je zapisivao i objašnjavao. Iza pogledaju -narod.
toga su nekud otišli, a narod je čekao. — Sad se držite Švaba. Oni su med i mlijeko — iz-
— Šta oni sada rade, Slavko? valio je jedan ustaša.
— Ovi su nas brojili. Njemački vojnici nisu rekli ni riječi, čekali su
— Zar misle da je netko pobjegao, kao ptica. dalje naređenje, koje je skoro uslijedilo.
— Možda.
Pred stroj je izašao jedan mlad vojnik i govorio
— Sigurno se nisu ni sjetili da je mali umro? je našim jezikom.
— Nije on jedina.
— Od sada ste pod komandom Nijemaca, koji će
— Otkud znaš? preuzeti brigu o vama. Osnova svega je red i rad. Za
— Ti uvijek misliš? pokušaj bijega strijeljamo. Krenut ćemo. Uzmite stva-
— To n i j e loše. ri!
Manja jedinica njemačkih vojnika zaustavi se pred Išli su ulicama nepoznatog grada. Znatiželjno su
redovima logoraša. Oficir nešto uzviknu, a vojnici ski- gledali oko sebe. Na ulicama nije bilo mnogo ljudi, a
nuše oružje. Narod se zagleda. svaki je prolaznik bojažljivo promatrao kolonu. Na
prozorima su se pokazivale neke glave. Ljudi su htje-
— Sad smo njihovi — reče Slavko. li vidjeti koga to Nijemci gone. Već su navikli na tak-
— Kako ti to misliš? ve povorke.
— Tako. Oni će zamijeniti ove. žice i barake. Na ulaznim vratima Nijemac s au-
— Je li to bolje ili gore? tomatom. On je otvorio vrata. Kraj njega je stajao
— Nisam prorok. Mislim, jednako. oficir s vrlo sjajnim čizmama i crnim povezom na oku.
— A zašto nas sada preuzimaju Nijemci? U ruci je imao kožni korbač, kojim bi samo katkad
udario po čizmi.
— Ovi su se umorili.
— Znači, ostajemo ovdje.
Njemački oficir razvodio je svoje vojnike kraj
— Opet u logor.
stroja. Gdje god je prije stajao ustaša, sada je ostao
po jedan njemački vojnik. Ustaše su odlazili na mjes- — Da nisi mislio da će nas Nijemci vratiti kući?
to gdje su maločas stajali Nijemci. — Nisam to mislio, a l i . . .
— Nikakav ali neće biti, već samo opet gladovati
Sve je trajalo kratko. Pred dječacima i narodom
j, možda, raditi.
stajali su drugi vojnici.
— Možda ipak nećemo ostati?
— Oni nas ne razumiju. Bar ćemo ih moći psovati
— odvali jedna žena. — I to je moguće.
— Mudri su oni. Sigurno znaju i naš jezik — do- — Gledajte koliko ima baraka.
dade druga. — I nas je mnogo.

186 www.krajinaforce.com 187

 Sve što je tko imao, moralo je ostati vani, pred
velikom barakom. To je bila naredba i oproštaj sa
zadnjim uspomenama, koje su neki vrlo pažljivo ču-
vali.
Ulazili su u baraku. Na vratima je svatko dobio
sapun i peškir. Išli su na kupanje. U jednoj su sobi
svi čekali goli i onda po redu ulazili i kupali se. Sve
se odvijalo po redu i brzo. Za nepun sat bili su goto-
vi. Gole su ih smjestili u druge prostorije barake. U
međuvremenu, odjeću su odvezli na parenje.
Rublje je zaudaralo i bilo zgužvano. Dječake to
nije smetalo. Nije im bilo žao njihove logoraške uni- Poglavlje trideset i deveto
forme.
Poslije zaprašivanja protiv ušiju, dijeljena je hra-
na. Svatko je dobio komadić kukuruznog kruha i malo Strašna galama njemačkih vojnika, zvukovi zviž-
krumpirove juhe. daljki i lavež pasa prekinuli su snove umornih logo-
raša. U barake je ušla prokleta zora.
Jeli su brzo, kao da nemaju vremena, kao da će
im netko oteti toliko žuđeni zalogaj. Sve se odigralo u nekoliko minuta.
— Ipak je kruh najvažniji na svijetu — reče Slav- Vojnici su vikali, lupali po krevetima i podu, po-
ko svojim drugovima i slatko nastavi večeru. žurivali i prijetili. I umorna, iscrpljena, i sinoćnjim
dočekom smirena kolona odjednom je oživjela. U
— Još da ga ima dosta! — uzdahnu Mladen.
njeno se srce opet useljavao strah od onoga što će
— Ipak je ovdje bolje — dodade Miloš, zadovoljan doći.
što je konačno dobio hrane i što ne vidi krvnika koji
mu je ubio majku. Mnogi su sinoć uljuljani lažnim nadama da će sve
biti bolje, da će prestati batinanja, ponižavanja, tuče i
Nad logor se spustila noć. jauci, da će se živjeti u žicama, ali bez toliko opasnos-
U barakama, na tvrdim krevetima od dasaka, spa- ti i straha.
valo je ispaćeno selo, snivajući sutrašnji, možebiti bo-
lji dan. A strah se ipak vratio u zoru, koja je došetala neš-
to ranije i pripremala čudan koncert galame i prijet-
nje, neizvjesnosti i najave nekog novoga zla.
Majke su hitro budile djecu, nastojeći da na vri-
jeme izvrše čudne naredbe vojnika u zelenim i crnim
uniformama. Bojale su se da ne zakasne, da ne povri-
jede nove gospodare, da ine izazovu korbače u njiho-
vim rukama ili ne razbjesne uhranjene vojničke pse
koji su pratili pokrete svojih gazda.

188 189
www.krajinaforce.com
 — Počelo je — šapnu Mladen svojoj majci i stis-
nu toplu ruku.
— Samo požuri — odgovori majka.
— Slavko, možeš li? šapnu Miloš svom drugu i po-
žuri prema vratima.
— Mogu!
Iz baraka su jurili zbunjeni logoraši. Kao grom iz
vedra neba, njih je iznenadilo jutarnje buđenje.
Na velikom prostoru između baraka stajao je ofi-
cir koji ih je ono sinoć dočekao i sa svojim vojnicima
preuzeo od ustaša.
Vojnici su postrojavali logoraše u četiri reda. Žene
su pomagale djeci da stanu kraj njih. Neke su majke
čvrsto stiskale djecu uza se, bojeći se da ih ne odvoje.
Stražari su ih odmah razdvajala i postavljali točno pre-
ma rasporedu, u četiri reda.
Transport je stajao pod vedrim nebom i gledao
kako se rađa rumeno sunce i najavljuje još jedan dan,
koji će možda donijeti mnogo iznenađenja i uzbuđenja,
poput buđenja kakvog još nisu doživjeli.
Odjednom sve se smirilo. Šut jele su žene, zanije-
mila su znatiželjna djeca, bolesni nisu plakali, Nijemci
više nisu galamili, psi nisu lajali.
Sve je stalo, kao da odaje počast rađanju sunčeve
kugle.
Tišina je ubijala. Njena je sablja sjekla ravno po
srcima majki. One su opet slutile moguće rastanke i
smrti. One su gledale neku krvavu cestu, po kojoj ide
kolona i guta njihovu djecu. Slutile su suze i jauke.
Slutile su odlaske i nedolaske. Dosanjavale su .nedovr-
šene snove, pune krvi i rana i dječjih očiju mrtvih.
Tišina je kosila. Sjekla nadu.
Njeni su rafali postajali sve ljući, razorniji.
Izgledalo je da će se dogoditi nešto strašno.
190
www.krajinaforce.com
— Zašto su nas tako rano budili i tako brzo istje-
rali?
— Zar će opet pakao?
— Zar će nam oduzeti djecu?
— Zar mukama nije došao kraj?
— Zar nema nade i spasa?
—• Zar ima gorih zvijeri od zvijeri koje su nas do-
vele u ovaj logor?
•— Zar su Nijemci krvoločniji od ustaša?
U glavama rojevi misli. Predviđanja i zle slutnje.
Pitanja bez odgovora.
Tišina traje vječnost a tek su nekoliko minuta
nijemi.
Tišina pjeva svoju jutarnju pjesmu, svoju himnu
rađanju sunca i najavljuje umiranje nade.
Tišina sije prokletstvo i umnožava majčine brige.
Tišina nadjačava sve sile i otrovom svojim prijeti,
kao da stiže srnak svijeta, kao da će sve nestati: i sun-
ce, i život, i barake, i vojnici i njihovi uhranjeni psi,
u čijim se očima ljeska neka čudesna snaga.
Takvu tišinu selo iz kraja kraj rijeke nikada n i j e
doživjelo.
Onda lagani koraci oficira u crnoj uniformi.
Jedan, dva, tri...
Stao je na posebno označeno mjesto,.
Popravio je svoj orni povez na lijevom oku.
Lupkao je korbačem po sjajno uglancanoj čizmi.
Pogledom svog jedinog oka ošinuo je nijemo če-
tveroredo selo.
Jedna žena u prvom credu, baš u ravnini gdje je
stajao oficir, pade. Val nemira pokrenu masu logora-
ša. Oficir svojim korbačem dade znak i dvojica voj-
nika odvukoše onesviještenu ženu. Za njom je potrčao
mršavi dječak ali vojnici ga grubo vratiše na mjesto.
191
 Uz oficira je stao jedan mladi vojnik u crnoj uni-
formi.
Oficir se obrati logorašima na njemačkom jeziku,
a vojnik je lagano prevodio njegove riječi.
Oficirov je glas bio visok, kreštav i uznemirujući,
dok je tumač govorio smireno, kao namjerava da pop-
ravi utisak koji je izazvao oficirov nastup.
— Vi ste stupili na tlo velikog Njemačkog Raj ha.
Vi ste od sada pod specijalnom komandom naših
policijskih snaga, koje će se brinuti o vama.
Vi ste pripadnici koncentracionog logora, koji će
vas rasporediti u određene komande.
Od vas se traži pokornost, red i rad!
Mi ćemo prema vama biti pravedni d strogi.
Za sve prekršaje oštro kažnjavamo.
Za neposlušnost i pokušaj bijega, kažnjavamo
smrću.
Neka vam je, na početku, sve jasno!
Dakle: pokornost, red i rad!
Oficir je posljednje riječi izgovorio oštro, prijete-
ći svojim korbačem, a zatim je, u pratnji vojnika, po-
šao ispred prvog reda logoraša.
Hodao je lagano, promatrajući žene i djecu. Za
njim je išao tumač, očekujući da će oficir s mekim
razgovarati. On je, međutim, samo šutio.
Kad je prišao mjestu gdje su stajali Miloš, Mla-
den i Slavko, oficir malo zastane. Kao da je htio nešto
reći dječacima koji su mirno stajali i gledali novog
gospodara, koji im je malo čas deklamirao nekakve
naredbe i pravila, upozorenja i prijetnje.
— Ti! — obrati se oficir Slavku.
Dječak se nije pomaknuo.
— Tebi govorim — oficir pokaza na dječaka.
Slavko na licu osjeti ikorbač i zbuni se'.
— Izađi! Brzo! Oficir povisi ton, a vojnik prevede
njegove riječi.
Dječak istupi i stade pred jednookog.
— Ti si iz šume? Bandit? Tvoj otac bandit?
Kad je Slavko čuo prevod, mimo odgovori:
— Nisam iz šume. Ja sam iz jednog lijepog sela.
— Ti si mali bandit? — nastavi oficir.
— Ne razumijem — odgovori Slavko.
— Me razumiješ što znači bandit?
— Ne razumijem.
— Bandit puca na našu vojsku. Ubija.
— Ja nikad nisam pucao. Tukao sam se s dječa-
cima koji su ubijali ptice.
Tumač prevede dječakove riječi.
Oficir se blago osmjehnu i nastavi.
— Tvoj otac bandit?
— Moj je otac mrtav.
— Ti si razumio što sam vam rekao?
— Mislim da jesam.
— Ti nećeš bježati?
— Ne.
— Ti dobro trčiš?
— Mogao sam dobro trčati.
— Pazi dobro!
Slavko je pažljivo gledao »to će oficir uraditi, Već
je imao gorka iskustva iz logora (kraj rijeke, i zato je
očekivao nešto iružno.
Oficir pogleda vojnika i njegovog ogromnog psa
koji je sjedio na zadnjim nogama i čekao naredbu. Za-
tim baci svoj korbač, daleko prema žici.
U tom trenu pas ustade. Zauzeo je pripremni stav.
U četveroredu mukla tišina. Samo su logoraške
oči narasle.

192 193
www.krajinaforce.com
 Oficir pod viknu Slavku: Nju su najavili oficir s crnim povezom na oku, lju-
— Brzo, donesi korbač! ti pas Adler i vojnici u crnim i zelenim uniformama.
Dječak pođe, ali ga oficir vrati. Selo je ušlo u novi pakao.
— Trči! Brzo! Stiglo je u ruke izumitelja mučilišta koja su do-
Slavko potrča prema žici, a oficir strogim glasom bila ime: koncentracioni logori.
izdade naredbu ogromnom psu:
— Adler, naprijed!
Pas strašnim skokom dostiže dječaka i obori ga
na tlo.
Pri tom je bijesno režao, kao da će razderati Slavka.
Žene zajaukaše.
— Adler, mir! — opet oficir izdade naredbu.
Pas pusti Slavka i stade kraj njega, očekujući no-
vo naređenje.
— Dođi ovamo! — naredi oficir Slavku.
Dječak popravi rukav svoje razderane košulje i
stade pred silnika.
Stao je i gledao u njegov crni povez na oku. Nije
plakao, mada mu je srce strašno lupalo, kao da će is-
kočiti iz grudi.
— Vidiš, mali bandit! Tako ćemo svakoga tko bi
pokušao bježati. Iz naših se ruku ne može. Mi odre-
đujemo put kojim ćete ići. Vi morate slušati i raditi!
Za vas nema drugog puta.
Oficir je izvodio svoju omiljenu predstavu, nasla-
đujući se nad nemoćnim dječakom, strašeći ostale lo-
goraše. On je najavljivao što ih čeka u nastavku nji-
hova krvavog puta u nepoznato.
Slavko nije skidao pogled s crnog poveza, niti je
ičim pokazivao da se oficirove riječi i njega tiču.
Masa logoraša ostala je nijemi zid šutnje.
Nad njima je lebdjela neka nova i drukčija opas-
nost.

194
www.krajinaforce.com 195
 Poglavlje četrdeseto

Vlak-crvena zmija, s glavom -koja riga crni dim i

vatrene iskre, okovana šarama žica-čuvarica, okićena
zelenim vojnicima i pritajenim smrtima njihova oruž-
ja odnosi svoje putnike u neka nova prostranstva.
Vijuga između visova gorskih, presijeca zelene do-
line, ulazi u garave tunele, penje se i spušta, tutnji iz-
među lijepih kuća, na čijim balkonima ima mnogo
cvijeća. ..
Juri i žuri na strogo određeno odredište, stideći se
stati u nekom gradu gdje, možda, ima dobrih ljudi,
vode i kruha, mlijeka i lijeka, i malo slobodne zemlje
da primi mrtve putnike.
A iza žica, pritajile su suze i tuge, razigrale znati-
želje i zle slutnje.
Uz mali prozor, okovan žicama, idežuraju tri para
očiju. Miloš, Mladen i Slavko promatraju nebo i zem-
Iju.
Žice im sijeku poglede i ranjavaju slike livada i
šuma, zelenih krošanja i tamnih krovova.
Zanio ih je niski let jata ptica.
Nad dolinom razigrana krila. Igra — let. Život.
— Kao nad mojim livadama kraj rijeke <— posve
tiho progovori Mladen.

www.krajinaforce.com
 — Ptice u svim zemljama jednako lete — dodade
Miloš.
— Ako im netko ne odredi pravac, kao nama —
opet će. Mladen.
— Ja ipak mislim da ćemo se ovuda i vratiti. Za-
to, pamtite slike. Zapamtite što više. Moramo se vra-
titi. Čekat će nas naš Ranko!
Polako i odlučno govorio je Slavko. Kao da se za-
klinje, kao da naređuje.
— Moramo se vratiti. Moramo!
Šaptao je drugovima, poručivao pticama u letu, BILJEŠKA O PISCU
javljao livadama i niskom osamljenom oblačiću, koji se
približavao vrhu planine.
— Moramo se vratiti svojim pticama.
Darde Burdć rođen je 6. svibnja
1929. godine u selu Kinjač'ka, kraj
Siska.
Ustaše su ga 17. svibnja 1942. go-
dine otjerali u koncentracioni logor
Stara Gradiška, a zatim u Njemač-
ku i Poljsku, gdje je proveo pune
tri godine.
Po zanimanju je profesor.

Sada obavlja dužnost direktora Novinsko-izdavačke

radne organizacije »Radničke novine« u Zagrebu.
Objavio je zbirke pjesama: »Sjećanje«, »Zvijezde
ne čitaju poruke«, »Jato ornih ptica«, poeme »Besmrt-
na kao vječnost«, »Pedeset mrtvih razreda spava« i
»Epitaf kraj zelene rijeke«, zbirku pjesama za djecu
»Tisuću kišobrana«, roman za djecu »Najdraža izora«,
dječji igrokaz »Gdje borovi šume«, knjigu uspomena
iz logora »Evropom između žica« i zbirku priča za
djecu »Zgažena svirala«.
Pjesme su mu objavljene u knjigama »Poleti, pjes-
mo«, »Stihovi za najmlađe«, zastupljen je u antologiji

198
www.krajinaforce.com 199
»Zlatna knjiga svjetske poezije za djecu« i u priručni- Milan Nožinić
cima za lektiru učenika osnovnih škola Hrvatske.
Suradnik je listova za djecu »Radost«, »Smib«,
»Modra lasta«, »Kurir«, »Galeb«, »Vesela sveska« i
drugih.
Objavio je nekoliko brošura, a koautor je priruč-
nika »Sisak i banijski kraj«.

PLEDOAJE ZA DOBRO, KLETVA NA ZLO

Tek kad čovjek posljednje stranice ovoga djela

iščita, osjetit će olakšanje s kojim je, proputovavši
kroz taj pakao kraj rijeke, nagrađen za svoju strep-
nju, za strepnju i upitanost da li će tri Velika mala
junaka, zatočena sa svojim majkama i bakama, i sto-
tinu svojih vršnjaka, u fašističkom logoru uzmoći
opstati na stravično goloj crti smrti, da li će u svojoj
borbi uspjeti. Upravo tako: čitalac će od prvih do
posljednjih stranica ovoga štiva (zajedno s autorom)
za pravdu strepiti, on će male junake u njihovoj
borbi i otporu bodriti, s njima svoju želju i Nadu
dijeliti i na kraju suza ipak, ipak uspjeti... Što
uspjeti? Odrvati se, bar tu nepravdu smrti odložiti...
a čežnju i Nadu...!? Dječake, njihove majke i bake,
i obdržane vršnjake izvode iz toga pakla kraj rijeke,
ali — Nijemci ih transportiraju, ne u Slobodu, zna se,
nego nekud (u Njemačku, Poljsku), no u prirodi je
dječaka junaka da čežnjom i Nadom snatre da će ova
Odgoda Smrti, možebiti, dospjeti s njima na neko
svjetlije obzorje, da će ih negdje zgranuti Čudo žu-
đenoga, Slobode... S ovih nekoliko uvodnih redaka
iskazujem i ocjenu kolika je sugestivna snaga ove
pripovjetke, njenih slika i metafora, i dimenzija njene
humanističke poruke. A pisac nije imao »lakog« »lite-
rarnog« zadatka. Koliko god je žrtvi (junaku) teško
pridržavati, čak spašavati Nadu i uspravljati Volju

200 201
www.krajinaforce.com
 /a Život u totalnom opkoljenju Smrti, toliko je teško reljefne su i snažne, mada pisac, osvjetljujući tu panora-
piscu iz toga paklenog košmara »izsublimirati«, (izlite- mu genocida, reflektore pretežno zadržava na žrtvama-
rarizirati) tu Nadu i tu Volju, tako da ta paklenska -borcima za Život, na zasužnjenim mališanima, dok zlo-
Stvarnost, postupkom umjetničke transpozicije dobije čince profilira više kao crne silhuete, ili kao bezdušne
svoj literarni ekvivalent. A Đorđe Đurić je postigao automate — neljude kakvi su, u suštini svog bezdušja
to, i ne samo da je to ostvario nego je i onaj pra- i bezumlja, bili. Uostalom, kroz paćeničke svoje suze
davni poriv s početaka pismenosti čovjekove, onaj pj- ovi junaci-žrtve silnike su samo tako i toliko percipi-
riv s kojjm se posiže za knjigom a koji bismo mogli rali i doživljavali — kao nasrtaj napasti, suzbijajući
nazvati pojednostavljeno — Znatiželjom, sublimirao, ih, braneći se od njih kao školjka od hobotnice —
odnosno transponirao u vrelu, »navijačku«, molidbenu stiskanjem srca i zjenica. Dakle, pisac je u tomu pro-
želju čitaočevu da tamo, na kraju, Dobro pobijedi, da našao neku svoju (dječju), čitaocu prihvatljivu mjeru,
sudbina ovih dječaka junaka (i njihovih majki, baka, pa neće biti mjesta »prigovorima« (kakvi se često po-
vršnjaka) neku malu sreću u tom paklu apsolvira. javljaju — iz mode, kad je o ovakvoj literaturi riječ)
Pa sad, je li to literatura s takozvanom tezom, s tako- da je »slikao« »crno-bijelo«(!). Pravo je reći da je
zvanom tendencijom, literatura angažirana, pa što?! slikao I CRNO I BIJELO ... (i drugo i treće, a to nije
Neka je i to, kad drukčije i ne može biti! Čitalac mana, nego vrlina ovoga djela osebujne vrijednosti.
će se solidarizirati s autorom koji, uostalom, svoje To je djelo — pledoaje za Dobro, kletva na Zlo. U
tendencije takozvane — kao i svoje patnje i čežnje — svom pledoajeu uspijeva — jer će čitaoci mališani
ne skriva, niti bi bilo ljudski (pa ni umjetnički!) da bodriti svoje vršnjake junake ove knjige, i osjećati
to čini. Autor je jedan od one trojice malih junaka za njih kao za svoju braću i u kletvi uspijeva — jer
velike žudnje u tom logoru smrti Stara Gradiška, će roditelji sve djece strepiti nad životom malih veli-
čitalac će to odmah vidjeti i sa simpatijama pisca kih junaka ove knjige kao da strepe za vlastitu dje-
usvojiti i iz toga razloga, samo neće znati, a rado bi cu.(...)
da dokuči je li on, pisac — Slavko, Miloš, ili, možda,
Mladen?! Na istoj će se dakle, duševnoj i duhovnoj
ravni naći čitalac i pisac, a pojačanje ove veze do-
lazit će iz saznanja čitaočeva da je ovo djelo tragike
i heroike dječaka junaka pisalo zrelo pero, darovito
pero, umakano u mastilo suza i dječačkoga sužanj-
skoga sna. A samo preo umakano u dječju suzu i pat-
nički san moglo je da ispiše ove potresne stranice
o snatrcnjima mališana, dok iz žice i logorskih suro-
vih zidina gledaju nostalgijom u mliječnu mjesečinu
— tamo Izvan, daleki im sjajni mjesec, ponekad lam-
pu Nade, ponekad neprijateljski bezdušnu nebesku
lutalicu koje se njihova patnja, Dolje, ne tiče; Sunce,
oteto im, biva toplo oko materino, a poneki put ne-
milosrdna paklenska pržina koja Odozgo, s užarenih
nebesa, u b i j a Dolje iscrpljene sužnje, u dosluhu sa
zlotvorima. Stranice opisa, slike dramatičnih konfron-
tacija junaka-žrtava s nemilosrđem, silništvom zlotvora,

202 203
www.krajinaforce.com
 Dr Vjera Rašković-Zec
POŠTENO I LITERARNO USPJEŠNO
Roman je ovo o vremenu prošlom, ratnom, logo-
raškom. O logorima u drugom svjetskom ratu mnogo
je napisano, ali nikada dovoljno da se užasi rasvijetle
do kraja, da se dokumentarnom i literarnom riječju
dopre do dna zločina kakvom primjerenog nema u
povijesti čovječanstva. Ovaj je roman ipak nešto dru-
go i novo, ne samo zato što se bavi logorom smrti
na našem terenu, u kojem su i ubojice i ubijani naši
ljudi, jer se o tome dosta pisalo, nego zato što su
junaci, preciznije rečeno žrtve, DJECA. Dakle, roman
o logoru, o djeci — za djecu. To mu određuje origi-
nalnost i specifičnost.
Roman u prvi mah djeluje simplificirano, sveden
na crno-bijelu tehniku, ali činjenica da je namijenjen
djeci uvjetuje tu simplifikaciju. U biti se ne radi o
crno-bijeloj polarizaciji, nego o relaciji dobro-zlo. U
logoru Stara Gradiška takva podjela ljudi i zbivanja
jedino je realna i moguća, odnosno nemoguća je bilo
kakva druga. U logoru su uistinu egzistirali zlikovci
na jednoj, i nedužne žrtve na drugoj strani.
Autor je i sam bio dijete-logoraš. Njegove emocije,
za svagda urasle u psihološko vrijeme, ostale su du-
boko u njemu, jer su utisci iz djetinjstva ono što
izranja i pretače se u književni doživljaj. Često čov-
jeka emocije zarobe tolikom snagom da ih ne može
204
www.krajinaforce.com
adekvatno izraziti. Kad ih prenese na papir, snaga
im se gubi, jer je nemoćan da ih adekvatno pretoči
u pisanu riječ. To se osobito odnosi na krajnje mučne
emocije koje donosi djetinjstvo, proživljeno u logoru
smrti.
Smrt djeci nije imanentna, daleka im je i ne-
shvatljiva. Nisu opterećena nikakvom mišlju o smrti
i umiranju. Stoga je sučeljavanje djeteta i smrti naj-
svirepije nasilje nad prirodom i zakonima življenja.
O tako kompleksnom psihološkom problemu pisati za
djecu, još k tome uokvireno u konkretne realije vre-
mena i logora Stara Gradiška, zaista je težak zadatak.
Đorđe Đurić ga je izvršio pošteno i literarno uspješno,
koliko se to uopće može.
Riječ je o okvirnoj dokumentarnoj prozi, u koju
su ugrađeni likovi trojice dječaka-logoraša i ljudi koji
ih okružuju. Iako je od vremena koje se u romanu
evocira proteklo više od četiri decenija, ovakvog štiva
za mlade nikada nije previše, ono nikada nije neaktu-
alno. Svaka nova generacija djece i mladih mora upo-
znati to vrijeme — da se ne bi zaboravilo i ponovilo.
Smatram da vremenska distanca od četrdesetak
godina ide na štetu istine. Naime, u literaturi su se
razvila eksperimentiranja i analize koje već odavno
tragaju za nekim nijansama, čak i u psihologiji naj-
svirepijih zločina i zločinaca. Kad se radi o ubijanju
djece, nema i ne smije biti mjesta nikakvom psiholo-
giziranju u odnosu na fašistička divljanja po logori-
ma smrti. Psihološka analiza takve vrste otpada, kad
logorašku istinu iznosi netko kome je ta istina na
koži i u duši ostavila neizbrisive tragove.
Daleko je odgojnije djeci pružiti ovakvu prozu i
golu istinu o ratnom vremenu nego suvremenu medio-
kritetsku konstrukciju i imitaciju, kakve im često pru-
žamo, a koje s našim podnebljem, prošlošću i životom
nemaju baš nikakve veze.
Ovakvo je štivo djeci uvijek zanimljivo. Spašava-
nje malog Ranka iz logora pratit će napetošću kojom
205
čitaju avanturističke romane, iako je ova proza daleko
od bilo kakvog avantur,izma.(. ..)
Ima li išta humanije nego se boriti za život u car-
stvu smrti — prema Barčevoj maksimi koja je vrlo
osmišljeno poslužila kao moto ovom romanu? Taj hu-
manizam daje djeci neslućenu snagu da se uspnu na
logorsku »kulu«, tu kotu smrti, i upravo tamo sastaju,
unatoč zabrani i prijetnji da će svaki logoraš biti ubi-
jen, drzne li se na nju popeti.
Na kraju, po onoj »zao sluga goreg gospodara«,
ustaše izručuju logoraše Nijemcima, koji ih odvode u
koncentracioni logor u gradu »Smrtovniku«.
Završetak romana je ipak optimističan, unatoč cr-
nom njegovu naslovu i tragici koja je zbijena u cjelo-
kupan tekst. Dječaci nastoje dobro zapamtiti put do
Njemačke, da bi se njime znali vratiti u slobodnu do-
movinu — kad se taj san o slobodi ostvari.
Svako poglavlje romana završava oštrom poantom.
Tu literarnu maniru djeca vole i stimulira ih na dalje
čitanje.
Građa romana je proživljena, što se vidi iz origi-
nalnih detalja, na primjer, onaj s klupkom vune u
koje je majka pokušala sakriti nešto novaca.
Ima, mjestimično, i zgusnute, fine simbolike. Tako
zgažene svirale postaju simbol gaženja djetinjstva, a
lastavice koje lete svoj životni let, nesputane logor-
skim zidovima, u oku djeteta-uznika postaju nedostižan
ideal slobode.(...)

206 www.krajinaforce.com
 Za izdavača
Dr Ante Bežen

Lektor
Jasna Penzar

Grafički urednik
Duško Slatković

Korektor
Mio Plemenčić

20
www.krajinaforce.com
www.krajinaforce.com