Sudbina Svemira

Teorijsko znanstveno istraživanje konačne sudbine svemira postalo je moguće uz teoriju

opće relativnosti Alberta Einsteina iz 1915. godine. Opća relativnost može se koristiti za
opisivanje svemira na najvećoj mogućoj razini. Postoji više mogućih rješenja za jednadžbe
opće relativnosti, a svako rješenje podrazumijeva moguću konačnu sudbinu svemira.
Alexander Friedmann je 1922. predložio nekoliko rješenja, kao i Georges Lemaître 1927.
godine. U nekim od tih rješenja svemir se širi od početne singularnosti koja je u suštini bila
Big Bang. Godine 1931. Edwin Hubble objavio je svoj zaključak, utemeljen na svojim
opažanjima Cepheid varijabilnih zvijezda u udaljenim galaksijama, da se svemir širi. Od tada
je početak svemira i njegov mogući kraj bili predmet ozbiljne znanstvene istrage.

Teorije o sudbini svemira

Sudbina svemira određena je njezinom gustoćom. Prevladavanje dosadašnjih dokaza,
temeljenih na mjerenju brzine ekspanzije i gustoće mase, pogoduje svemiru koji će se
nastaviti širiti beskonačno, što će rezultirati scenarijem "velikog zamrzavanja" . Međutim,
opažanja nisu konačna, a alternativni modeli su još uvijek mogući. Imamo tri osnovne teorije
sudbine Svemira.

Veliko hlađenje
Prema prvoj nazvanoj Veliko hlađenje (eng. Big Freeze) smatra se da će se Svemir stalno širiti
te na kraju završiti u stanju toplinske smrti. U tom scenariju, količina međuzvjezdane tvari
(plinova) bit će sve manja, sve će se manje zvijezda stvarati te će na kraju nestati i zadnji
bijeli patuljci, kao najdugovječnije zvijezde. Preostat će smeđi patuljci i planeti. No, daljnjim
raspadom materije, pri čemu je glavno pitanje vijek života protona (1033 ili 1034godina),
preostat će samo zračenje i crne jame. Zbog Hawkingova zračenja i vijek crnih jama nije
beskonačan pa se na kraju smatra da bi u takvom scenariju moglo preostati tek pokoja
čestica i zanemarivo malo zračenja, tj. jedna velika praznina.
Veliko sažimanje
Druga teorija nazvana Veliko sažimanje (eng. Big Crunch) podrazumijeva da će se zbog
količine materije (i tamne tvari kao i tamne energije) Svemir početi sakupljati i približavati se
ponovno točki singulariteta, te će na kraju postati mjesto enormnih temperatura i zračenja.
Ova teorija dopušta da se iz takvog sažimanja ponovno u prasku razvije novi Svemir, no to je
tek spekulacija.
Sredinom 1950-ih godina postojala je i teorija "Stalnog stanja", čiji je glavni zagovornik bio
astronom Fred Hoyle, no kasnijim mjerenjima pozadinskog zračenja i crvenog pomaka
udaljenih galaktika ta je teorija ipak ostala samo lijepi pokušaj da se objasni Svemir. Prema
istoj, Svemir se zaista širi, ali u vakuumu se stalno i spontano stvaraju nove čestice.

Veliko kidanje
Treća teorija koja se još naziva i Veliko kidanje (eng.Big Rip) predviđa scenarij u kojem će se
svaka struktura u svemiru raspasti do posljednjeg atoma. Alternativno, takva se mogućnost
pretpostavlja ukoliko tamna energija nije konstantna, već raste u vremenu. Ako se tamna
energija smanjuje u vremenu, to bi dovelo do kontrakcije svemira nazvanog Big Crunch.

Uradile: Ajla Hrustić i Elma Klopić IVd