Professional Documents
Culture Documents
Opsesija - J.R.Ward PDF
Opsesija - J.R.Ward PDF
WARD
ZAVIST
SERIJAL PALI ANĐELI
POGLAVLJE 1
Adrianu je prvi znak da u Casi d'Angel nije sve u redu bilo svjetlo koje je
kroz procijepe uz rubove zatvorenih vrata prodrlo u njegovu spavaću sobu.
Prosijavalo je kroz dovratnike poput detonacijskog bljeska auto-bombe i
moglo se objasniti jedino posjetom jednoga od arkanđela.
Ili to, ili se onaj usrani štednjak dolje u kuhinji sam od sebe zapalio.
Sišavši s kreveta, odšepesao je gol do vrata i otvorio ih kako bi mogao
vidjeti dramu.
»... nisam zainteresiran — tako jebeno nisam zainteresiran...«
Dok je Jim izlazio iz kupaonice, s ručnikom oko bokova, dok mu je voda
kapala iz kose, glas mu je bio dubok i tih, poput upozorenja koje šalje
čegrtuša.
Nigel nije bio impresioniran. Šef iz Gornjih sfera čvrsto je držao za jaja
drugog anđela, arkanđeo s engleskim akcentom koji je djelovao poput kicoša
izgledao je kao da je krenuo na simfonijski koncert: bijela kravata činila se
malo preformalnom za udarce u dupe koji su slijedili. Premda je bila večer.
Tra-la-jebeno-laaaa.
Činilo se da nijedan od njih ne opaža da se Ad naslonio na dovratnik i
promatra predstavu. S druge strane, bilo kakav postupak vezan uz držača
svijeće bio je vrlo nisko na listi njihovih prioriteta.
»... zar si mislio da možeš samo predati pobjedu?« napao ga je Nigel dok
su išli u Jimovu sobu, a njegov naglasak izoštravao je slogove poput noževa.
»Nemaš nikakvo pravo — dragi bože, je li ovo zastava?!«
Adrian je zazviždao ispod glasa. Kad je zadnji put čuo da takav ton
dopire iz tih inače pristojnih usta?
On i Eddie proveli su stoljeće ili dva u Čistilištu. Zgodno, zgodno.
U svakom slučaju, Jim je bio kalibar koji je još uvijek visoko kotirao.
»Moje vlasništvo, zar ne? One su moje — ti si mi to sam rekao. Tako da
mogu...«
Ad se zgrčio zbog pljuske koja je odjeknula kroz otvorena vrata.
»To je bio tvoj slobodan udarac.« zarežao je Jim. »Kada to sljedeći put
učiniš, ubit ću te.«
»Ja nisam živ, budalo. A ti sve stavljaš na kocku.«
»Otkud znaš što ja radim s prokletom zastavom?«
»Daješ ju njoj. Iz kojeg god, meni nejasnog, razloga. Zapravo, ne mogu
dokučiti što bi i u bunilu moglo biti jednako vrijedno kao to da te samo jedna
pobjeda dijeli od konačne pobjede.«
Adrian je premjestio težinu tijela s bolesne na zdravu nogu i odmahnuo
glavom. Dooooobro. Nije bio svjestan da je Jim petljao sa stvarima na
ovakvom nivou. No znao je o kome se tu radilo.
O Sissy Barten.
»Jebo te.« promrmljao je Ad, shvativši sve. »Jebooo te.«
»Nigele, dobrodošao u stvarnost.« otpljunuo je Jim »Ovdje ti ne
kontroliraš sve.«
»Zar nisi mislio na svoju majku!«
Zavladao je trenutak tišine. »Smatraš da je to tvoj as u rukavu? Uzica
kojom ćeš me vratiti u svoje dvorište?«
»Oprosti mi zbog pretpostavke da ti je možda stalo do njezinog vječnog
spasa.«
Dok su se njih dvojica svađali, razmjenjujući uvrede i postajući sve ljući,
počeo je odzvanjati starinski sat na stubišnom odmorištu.
Ali nije li netom prestao? Jedan, dva, tri...
Ta stvar ga je jebeno prestravljivala.
... četiri, pet, šest...
Neprijateljski raspoloženi glasovi kretali su se po sobi, njih dvojica bila
su poput dvaju vukova koji se kreću u krug. A u međuvremenu je, negdje u
Caldwellu, jedna duša bila na kocki — i Devina je znala tko je to.
No Jim nije.
Adrian je protrljao oči i pokušao ponovno vidjeti što se događa. Trebalo
je vremena da se navikne da ima tek polovicu svog ranijeg vida, a ravna
ploha krajolika varala je njegovu percepciju dubine, njegov osjećaj za
prostorne odnose, za raspored vlastitih udova.
... sedam, osam, devet...
Ovo sa zastavom bilo je loš znak: Jim spušta osvojeno niza zid a da to
nije rekao Nigelu? Postojao je samo jedan mogući razlog za to... momak ju je
namjeravao pokušati razmijeniti za Sissynu dušu.
Ovo je izmaklo kontroli. Cijela prokleta stvar.
... deset, jedanaest, dvanaest...
Adrian je bijesno pogledao preko foajea na katu u taj starinski sat na
stubišnom odmorištu. »Hajde, učini to, ti jebeni...«
Trinaesti otkucaj koji je paklenski sigurno uslijedio doživio je kao da mu
je sat pokazao srednji prst. I dok je turobni zvuk blijedio, svađa je i dalje
plamtjela, Nigel i Jim bili su zarobljeni u ritmu kojim su samo izražavali
osjećaje, a niti jedan nije slušao ovog drugoga.
A kad potroše tu energiju? Igra se nastavlja: premda su postojale paralele
s nogometom, u ovom ratu u sedam rundi između dobra i zla nije bilo ni
minute odmora. A sudeći prema načinu na koji su se stvari upravo odvijale u
Jimovoj sobi, spasitelj nije odustao niti je doživio prosvjetljenje; on je
naprosto namjeravao učiniti što god mu se jebeno sviđa.
Pozornost mu nije bila usmjerena prema ratu. Bila je usmjerena prema
Sissy — a tako će i ostati.
A Nigelova? Bila je usmjerena na želju da premlati Jima. Devina se,
međutim, bez sumnje kretala prema naprijed, kružeći oko duše premda to nije
trebala činiti...
Rješenje koje je smislio Ad bilo je radikalno i imalo malu vjerojatnost
uspjeha, no što bi drugo mogao učiniti?
Dva važnija igrača u momčadi skakala su jedan drugome za vrat — a
nema boljeg indikatora neprijateljeva uspjeha od takve vrste skretanja
pozornosti s bitnog.
Otišavši u svoju sobu, navukao je odjeću, sjeo na krevet i obujmio vlastita
koljena.
Zatvorivši oči, odaslao je zahtjev, paranormalni ekvivalent bežične
tehnologije.
Bile su potrebne oko dvije sekunde da primi poziv koji je tražio.
Što je značilo da arkanđeo Colin točno zna zbog čega je Nigel otišao na
Zemlju — i da zbog svog tog sranja nije nimalo sretniji od Ada.
POGLAVLJE 3
*
Kad se Adrian ukazao u Raju, pjevušio je tu pjesmu Erica Claptona — uz
ispravnu intonaciju, jer u blizini nije bilo nikoga koga bi mogao nervirati
svojom navikom pjevanja kao da nema sluha.
»... would you know my name (bi Li znala moje ime)...«
Travnjak je bio svijetle, proljetno zelene boje, a nebo sjajne i jasne plave,
poput vitraja u katedralama. Slijeva su bili zidovi koji su štitili Dvore duša,
čvrsti i visoki poput planinskog masiva, a pokretni most iznad obrambenog
jarka svjetlucao je na sunčevu svjetlu čiji izvor nije bio vidljiv.
Gore na parapetu, na vrhu zida, lijeno su se vile samo dvije pobjedničke
zastave — jedan šareni barjak je nedostajao.
Što je, dovraga, Jimu bilo u glavi?
Adrian je nastavio hodati. Zdesna, pokraj terena za kriket, bio je
postavljeni stol za ispijanje čaja, a četiri stolca okruživala su raznovrsni
damast, porculan i srebro. Na njima nitko nije sjedio. Ustvari, gledajući oko
sebe, stekao je dojam da je sam.
To nije imalo smisla — Colin ga je pozvao ovamo, pa je arkanđeo morao
biti... Zvižduk je bio prodoran i dalek, doplutavši krajolikom do njegova uha.
Okrećući se, pogledao je prema rijeci, a zatim počeo marširati uz šepanje na
koje se još uvijek prilagođavao. Smiješno, dosad nije primijetio koliko trave
tamo zapravo ima — no sa svojom skršenom nogom sada je učio nove stvari
o tome što zapravo znači udaljenost.
Arkanđeo Colin bio je dolje uz rub šumskog pojasa, pored starinskog
britanskog šatora koji je bio njegova privatna odaja. Stojeći u potoku koji je
vijugao oko njegova malog komadića Raja, bio je potpuno gol, a brza voda
dosezala mu je do bokova.
»Sada se krećeš malo sporije, prijatelju, ha?« rekao je kad mu se Ad
približio. Nebitno — šepanje nije bilo razlog njegova dolaska. »Imamo
jebeno velik problem.«
Colin je obično bio spreman na duhovite dosjetke — no očito ne i
večeras. Arkanđeo je izašao iz rijeke, njegovo moćno tijelo je blistalo, a
snažne noge odnijele su ga do mjesta gdje je bijeli ručnik objesio o granu
stabla.
»Koliko je loše tamo dolje?« upitao je dok se oblačio. Ad je stenjao
spuštajući se na stijenu čija je topla površina činila dobro njegovoj jadnoj
guzici. »Dakle, znaš gdje je Nigel.«
»Naravno.«
»Onda također znaš zbog čega neću ovdje gubiti vrijeme.« Ad je podigao
dlanove kako bi spriječio objašnjavanja. »Jim je upravo skrenuo s pravog
puta. Tamo dolje nitko nije u igri — osim Devine. I znaš što? Ako je Jim
sada rastrojen, to nije ništa u usporedbi s onim što će se dogoditi ako mu
demonka preda tu djevojku.«
Colinov odgovor bilo je puko odmahivanje glavom. A to je bilo tako
nedovoljno.
Ad je opsovao. »Ozbiljno. Moraš nešto poduzeti prije nego što izgubimo
cijeli ovaj prokleti rat. Ja već znam da ne mogu otići Nigelu u vezi ni sa čim
— on i ja smo poput ulja i vode.«
Colin je maknuo tamnu mokru kosu sa svog namrštenog lica. »Nadao
sam se...«
Kako je to bilo jedino što je tip ponudio, Ad je slegnuo ramenima.
»Nadao si se čemu? Da se Jim okliznuo pod tušem i udario glavom dovoljno
snažno da se jebeno probudi? Dovraga, da je bilo ikakve šanse za to, ja bih ga
osobno maznuo drvenom letvom. No nemojmo se zavaravati. Spasitelj više
ne sudjeluje u ovoj igri i ne mislim da će se vratiti — čak ni ako Nigel
zaprijeti da će ga premlatiti.«
Colin je stisnuo šake, kao da je i sam htio nekoga mlatnuti. »Jim je sine
qua non, neophodan je. Ne postoji ništa što možemo učiniti kako bismo ga
nagnali da se predomisli, ako to sugeriraš.«
»Kao da ja želim taj posao?« nasmijao se Ad oporo. »Jel me ti to
zajebavaš?«
»To nije razlog zbog kojeg si došao?«
»Ja želim pobijediti. To je jedini razlog zbog kojeg sam ovdje.« Colin je
podigao aristokratske obrve. »Ti si se zapravo angažirao u ratu. Prilična
promjena za tebe, zar ne?«
»Ne smijemo izgubiti ovo.«
»Zbog Eddieja?« Budući da Ad nije odgovorio, arkanđeo se namrštio.
»Čovjek se ne treba ispričavati zbog svoje lojalnosti prema mrtvima i ako ti
to pomaže da se usredotočiš, ja se neću žaliti.«
»Daj mi ime duše. To je sve što mi treba.«
Colin nije djelovao iznenađeno no, s druge strane, nije bio idiot. Nažalost,
nije bio ni spreman prekršiti pravila: »Znaš da to ne mogu učiniti.«
»To će ostati među nama.«
»Ne budi blesav. I ne, nije Nigel razlog moje zabrinutosti. Imam stanoviti
utjecaj na njega. Razlog je Stvoritelj, dragi dječače.«
»Onda se spusti na Zemlju i sam se zauzmi za dušu. Jim to neće učiniti —
a ova njegova trajna opsjednutost će nas sve pobiti. Tko se, dovraga, odriče
pobjede?«
»Ti nisi bio svjestan njegovih namjera sa zastavom?«
»Naravno da nisam! Učinio bih nešto da ga zaustavim — u pitanju je
duša mog prijatelja.«
»Pitao sam se.«
Colin je stavio ruke na bokove i hodao uokolo, a njegove bose noge
ostavljale su otiske u mulju uz obalu rijeke.
»Reci mi tko je to,« rekao je Ad »i ja ću se pobrinuti za to.«
»Ne smiješ se miješati, nimalo više nego što je dopušteno meni.«
»U redu, dobro, daj mi dušu i ja ću smisliti način da postavim Herona
ispred nje.«
Stari Adrian bi gurao, gurao, gurao u tišini, no logika je bila jasna i
govorila je sama za sebe — a Colin je bio razumna osoba u skupini. Uvijek je
bio takav.
»Ne mogu se uključiti u to.« rekao je Colin ispod glasa.
»Onda dopusti meni.«
»Neće biti tako, bojim se.«
Krasno. »Koje proklete mogućnosti nam onda preostaju? Sjediti i gledati
kako Jim uništava cijelu ovu kurčevu stvar?«
S obzirom na to da mu nije odgovoreno ničim osim šutnjom, doista se
zabrinuo.
»Coline, moraš nam pomoći. Ne potičem te na Ratove zvijezda, ali ti si
nam jedina nada.«
»Ratove zvijezda?«
»Zaboravi. Samo... jebote, učini nešto, hoćeš li?«
Arkanđeo je dugo šutio. »Ne mogu te voditi cijelim putem.«
»Ni ne moraš. Usmjeri me u pravom smjeru — to je jedino što mi je
potrebno. No, znaj ovo: ako vi dečki koji ste ovdje gore nastavite s tom
usranom taktikom nemiješanja, mi ćemo izgubiti rat. Kladim se u ono što je
ostalo od mojih muda.«
POGLAVLJE 4
Ured Alex Hess u Iron Masku bio je baš poput te žene — sveden na
najfunkcionalnije komponente, s puno oštrih bridova. Dok je Duke čekao da
mu se odgovori na kucanje, povukao si je traperice prema gore.
Vrata su se otvorila prema unutra, a momak s druge strane bio je jedina
osoba pred kojom bi Duke ikada ustuknuo: Alexin muž bio je visok poput
košarkaša, građen poput boksača i imao je onu vrstu fizičkog samopouzdanja
kakvu imaju samo istrenirani ubojice.
Mortal Combat za njega nije bila samo video igra.
Dok su se mimoilazili, Duke je kimnuo, a John Matthew, kako mu je bilo
ime, učinio je isto — i to je bilo to. Nitko nikada nije čuo da je taj kučkin sin
rekao ijednu riječ, ali doduše netko tko je bio takve građe nije ni morao
govoriti.
»Oprosti što te gnjavim.« rekao je Duke kad je Alex sjela u stolac iza
svog stola. Pogled joj je bio usmjeren prema stražnjim oblinama, na razini
koja je sugerirala da je gledala guzicu svog muža. »Gdje želiš da budem? Ne
mogu pronaći Velikog Roba.«
»Ispred ulaza.«
To je bilo mjesto na koje su ga obično stavljali, bog zna zašto. On je bio
prije bodljikava žica nego baršunasto uže.
»Ima li kakvih posebnih uputa?«
Sada je gledala u njega, a te tamnosive oči su se sužavale. »Jok. Samo
budi to što jesi.« Imao je sreće. To je bilo jedino što je imao na repertoaru.
Otišavši natrag u hodnik, gurnuo je vrata za osoblje i ušao u sam klub, a
na suprotnoj strani bila je klijentela s darkerskim imidžem, njemu potpuno
nezanimljiva. Odavno je izgubio interes za žene koje su htjele da ljudi budu
zainteresirani za njih: nakon toliko push-up grudnjaka, korzeta i kožnih hlača
koje se nanose sprejanjem, te žene spremne na sve oblikovale su zajednički
identitet koji je slao poruku — očajne smo i lake.
No on se njima ipak sviđao, njihove oči lijepile su se za njega kao
Alexine za svog muškarca — nije li to vječna enigma seksualnosti: cure koje
su toliko trebale tuđu pozornost zagrijavale su se i bavile isključivo
muškarcima koji ih nisu primjećivali. Dobra strana toga, činilo mu se, bila je
ta da je uvijek bilo dobrovoljki kada bi poželio seks.
Vani se smjestio pokraj momka po imenu Ivan, koji je bio građen poput
terenca i suočio se s već formiranim redom. Pravilo je bilo da u svakom
trenutku budu prisutna dvojica, jer nikad ne znaš što bi se...
»... pojebao moju sestru! Jesi! Pojebao si mi sestru, ti pušaču kurca!«
Doslovce tako.
»Ja ću se pobrnuti za ovo.« rekao je Duke, razbivši red i krenuvši pored
svih tih živčanih, cupkajućih, supijanih, uskoro urokanih, do kosti smrznutih
ljudi.
»... nisam je pojebao! Dopustio sam joj da mi popuši...«
Bum!
Brat očito nije uvažavao tanku liniju između pušenja i koitusa.
A onda je to postao slučaj poticaja histerije. Žena o kojoj se radilo,
dražesna mala ljepotica s crtama lica Marilyna Mansona, šminkom
pantomimičara i verzijom garderobe kao u prijateljski raspoložene striptizete
iz susjedstva, stala je točno između muškaraca.
»Danny, slušaj me! Ja...«
Prije nego što je Duke uspio doći do njih, dvojica su se muškaraca
uhvatila ukoštac — a sestra je odgurnuta ravno na cestu — njezine čizme s
visokim petama nisu uspjele naći uporište na pločniku niti rubniku.
Duke ju je pustio. Dogodit će se jedna od dvije stvari — ona će sletjeti na
dupe i razderati tu suknju ili će ju udariti auto. U oba slučaja, to je bilo izvan
prostora koji je pripadao klubu i nije ga se ticalo.
Ono što jest bilo dio njegova posla bila je činjenica da je njezin dečko, ili
prijatelj s povlasticama, što god joj on bio, bio opsjednut osvetom — tako da
su sada imali dva momka u martensicama koja guraju jedan drugoga u
staklarnicu sačinjenu od drugih ljudi koji ginu za svojom dozom droge,
alkohola ili seksa.
I koji će vjerojatno uzvratiti udarce.
S obzirom na to da su ljudska bića u situaciji jedan-na-jednoga bila
dovoljno glupa, a u grupi su znala biti istinski blesava, znao je da mora
preuzeti kontrolu. Skočivši između njih, čvrsto je zgrabio obojicu za ključnu
kost.
Prije nego što je stigao započeti govor o tome da se jebeno priberu,
odlučila su se uključiti četvorica muškaraca iz pozadine.
Oko njega su zamahivale pesnice, a jedna od njih ga je maznula u glavu.
Nema više priče.
Duke je ovladao situacijom, grabeći revere i bacajući muškarce na beton,
druge udarajući laktom u prsa, nokautirajući svakoga tko mu je pokušao prići.
Cijelo to vrijeme, dok su se ruke hvatale za njega, a on se saginjao da
izbjegne udarce i ubode nožem, bio je posve smiren, duhom potpuno odsutan.
Doista ga nije bilo briga hoće li biti uhićen zbog nasilja, izboden ili
upucan. I nije ga bilo nimalo briga je li nanio trajne ozljede ljudima s kojima
se fizički sukobio — niti je li ta ženska pretvorena u ukras za haubu ili nije.
»Ma pusti ga.« začuo je kroz vrevu Velikog Roba. »Treba mu trening.«
Zvukovi lepršanja odjeće, razbijanja mobitela i psovki iz gomile koju je
kontrolirao prolamali su se kroz noć dok su drugi pokušavali ponovno
formirati red uokolo poprišta. Srećom, prednji ulaz u klub nije bio dobro
osvijetljen i ovo će ubrzo biti gotovo.
Što je i bilo.
Nije bilo puno poznavatelja mješovitih borilačkih vještina koji su čekali
da stanu u red kako bi visili u Iron Masku, tako da ljudi koji su se
dobrovoljno uključili u tučnjavu nisu bili previše izdržljivi. Jedan udarac
obično je bio dovoljan da odustanu — što je bilo šteta. On je uživao udarajući
ih, osjećajući kako mu se zglobovi spajaju s mesom, gledajući ih kako padaju
ili se spotiču o vlastita stopala.
Međutim, nije bio zainteresiran za to da bude u vijestima.
Zgotovljujući stvar, otišao je do dvojice prvotnih agresora, koji su sjeli na
rubnik pločnika i oporavljali se, radeći grimase dok su si trljali čeljusti, glave,
ramena. Sestra u čizmama s visokim petama doteturala je natrag u njihovu
orbitu, a njezino maskarom umrljano lice i šašava frizura bili su praktički
jednaki kao i prije nego što je izbila svađa zbog obiteljskih odnosa.
Obojica muškaraca neprijateljski su pogledala Dukea kada se nadvio nad
njima.
Tihim glasom im je rekao: »Nemojte ponovno stati u moj red. Ili ću vas
slijediti kući.
Jasno?«
»Ne smijete nam prijetiti!« viknula je ženska zvijezda događaja,
klepećući ogromnim petama. »Mi imamo prava.«
Duke se nagnuo, unoseći lice u njezino. »Nećete znati da sam tamo.
Nećete ništa vidjeti ni čuti. Ali ja ću vas slijediti — možete se okladiti u svoj
život. I znajte ovo — ja volim plašiti ljude. Meni je to zabavno.«
Je li razlog bio njegov mrtvački pogled, siktanje u njegovu glasu ili riječi
koje je izgovorio, no ona je zašutjela. I primaknula se bliže čovjeku zbog
kojega je svojedobno stavila štitnike na koljena da bi joj klečanje bilo
udobnije.
Duke je pogledao dolje na dvojicu blesana, dajući im priliku da
progovore ako su već toliko željni toga. Mrtva tišina. A onda su obojica
ustala i otpratila djevojku odatle.
Okrenuvši se opet prema klubu, shvatio je da se red ponovno uspostavio i
ponovno se centimetar po centimetar pomicao prema vratima. Držeći glavu
sagnutom kako ga se ne bi jasno vidjelo ni na kakvoj fotografiji, vratio se na
svoj položaj.
»Jebote, čovječe.« rekao je Ivan. »Pa ti čak nisi niti zadihan.«
Duke je samo slegnuo ramenima. Kada za život zarađuješ radovima na
cesti, premećući ljeti lopatom vrući asfalt a zimi sol za posipanje cesta, srce ti
se brzo pretvori u efikasan stroj, a njegove klijetke i komore, njegov miokard
i njegovih tristotinjak grama potpuno koordinirano pumpaju kako bi opskrbili
tijelo krvlju obogaćenom kisikom.
Ništa posebno. Samo stvar treninga.
Pravo čudo bilo je to što je on nekako uspio živjeti bez srca. Oh da, imao
je taj šuplji mišić iza prsne kosti, naravno. No u metafizičkom je smislu
izgubio srce prije puno godina — i ne bi ništa mijenjao u vezi s tim.
Ne.
Duke je podigao ruku da provjeri koliko je sati... »Sranje.«
»Što je bilo?«
»Izgubio sam svoj jebeni sat.« Sagnuo se i pogledao niz pločnik prema
mjestu na kojem se odvijala tučnjava. Naravno, na tlu nije bilo ničega što bi i
približno nalikovalo metalu.
S druge strane, ako se kopča slomila i ako mu je sat skliznuo sa zapešća
te ga je ugledao bilo koji od, recimo, stotinjak kibicera, taj bi ga zgrabio. Stari
modeli Rolexa bili su poželjni, čak i budalama.
To je bila jedina lijepa stvar koju je posjedovao, uspomena iz prošlosti.
Točnije, koju je bio posjedovao.
Svejedno. Izgubio je i više od toga u životu, a još uvijek je bio uspravan i
na nogama.
»Moram otići malo prije deset sati.« rekao je Ivanu. »Ali vraćam se za
trideset minuta.«
»To je Veliki Rob rekao. Mislim da će te on pokriti.«
»Odlično.«
Vrativši se do frizerskog salona, Cait je pokucala na staklena vrata i
nagnula se unutra, pokušavajući razabrati je li Pablo još uvijek tamo. Svjetla
su bila prigušena, što nije bio dobar znak, ali hajde, trebalo joj je manje od
pet minuta da...
Stilist je došao iz pozadine, navlačeći crnu jaknu. »Mi šmo zautvoreni.«
viknuo je.
»Znam.« odgovorila mu je vičući, a dah joj se kondenzirao na staklu.
»Izgubila sam naušnicu. Samo želim pregledati pod u svlačionici.«
Povukla se za ušnu resicu, kao da će to pomoći da ju sugovornik
razumije.
Pablo je bio pomalo ogorčen dok je otključavao vrata i puštao je unutra.
»Izgubjeno i nadjenio iza pujta.«
»Mislim da je vjerojatno tamo unutra.« Pokazala je prema hodniku.
»Kada vi oufdje?«
Cait se namrštila. »Molim?«
Odmahnuo je nestrpljivo rukom. »Vi ići tamu. Ja izlaizim.«
Oho, pomislila je kad se okrenuo. Možda je imao kratkoročnu amneziju
od svog tog peroksida u boji za kosu? Previše aerosola iz raspršivača?
Demencija izazvana gelom?
Cait je otišla na mjesto na kojem se svlačila i spustila se na koljena,
tapkajući rukom ispod ugrađene klupe, tražeći po tepihu. Povukla je i
ovratnik džempera da vidi je li se školjkica zaglavila u tkanini.
»Dovraga...«
Zatim je ponovno otišla do Pabla, koji je lupkao čizmama po podu u želji
da krene kući. »Izgubjeno i nadjenio« bila je zapravo kutija za cipele marke
Stuart Weitzman, a u njoj su bila dva para naočala, šal od vrpci, nekoliko
debelih, lažno zlatnih ogrlica, i...
Naušnica u obliku koluta, dovoljno velika da ju se može staviti i oko
vrata.
Nije bilo ljupkih školjkica. No ona ustvari nije ni očekivala da će biti
tamo — Pablo nije djelovao kao tip koji bi prešao usisivačem po radnom
mjestu prije nego što ode kući.
»U redu, hvala.« rekla je. »To je mala školjka, zlatna školjkica.«
»Imamoufaš broj?«
»Ah... vaša pomoćnica nazvala me jučer da potvrdi moj dolazak ovamo.«
Činio se zbunjenim. »Dobri, mi zvati ako naćemo.«
»Hvala.«
Vani je odmahnula glavom. Čudno, čudno, čudno. No, dovraga i
izgubljeni nakit — tip je napravio odličnu frizuru, a to je ono za što mu je
platila.
No on vjerojatno ima jako kratak popis osoba kojima čestita Božić.
Opet u svom Lexusu, uputila se u stari Caldwell i, petnaestak minuta
poslije, došla do dijela grada u kojem je čitava četvrt od dvanaest blokova
šarenih viktorijanskih vila bila pretvorena u kompleks udruga, kafića i dućana
— premda dućani nisu bili ni sjena onih u dijelu grada iz kojega je upravo
stigla. Ovdje su bile galerije s narodnim umjetninama, prodavači organskih
začina i odjeće od konoplje, takve stvari.
»Četiristo sedamdeset i dva... četiristo sedamdeset i dva... gdje si...?«
Činilo se kao da je to bila tema večeri — ona vani u tami, u potrazi za...
»Evo ga!« rekla je i dala žmigavac.
Kafić se zvao Crna vrana, no fasada mu je djelovala vrlo prijateljski:
ukrasi na zabatima, nadstrešnica iznad vrata i vitice ispod streha bili su
obojani ružičastom, žutom i blijedo plavom bojom. Zapravo, fasada je
izgledala kao lice iz crtića — njezina dva staklena prozora doimala su se
poput ogromnih očiju, potporne prečke poput obrva, a krov od škriljevca
poput bob frizure.
Slijedeći strelice koje su vodile iza kuće, odvezla se preko rupa na
neasfaltiranoj stazi između zgrada i parkirala na malom parkiralištu.
Zgrabivši torbu, izašla je iz auta.
Pokraj vrata s natpisom »Samo za osoblje« neki je čovjek silazio sa
starinskog motocikla... a kad je skinuo kacigu, duga tamna kosa rasula mu se
preko širokih leđa. Kožna jakna nije mu bila u najboljem stanju, ali se
doimala iznošenom od starosti a ne uslijed nekakvog iritantnog dizajnerskog
hira, a njegove duge noge obavijala je neka vrsta traperica koje nisu bile
nimalo povezive sa stilom Victorije Beckam.
Lakim pokretom se sagnuo i uzeo nešto sa stražnje strane motocikla —
kutiju s gitarom?
Nije mogla vidjeti što radi jer joj je bio okrenut leđima, ali zbog načina na
koji je ušao kroz stražnja vrata kafića primijetila bi ga čak i prije nego zbog
tog tamnog slapa kose: kretao se s potpunim samopouzdanjem. Možda je on
vlasnik? Ili... nekakav umjetnik, s obzirom na kutiju?
Kakva god bila njegova uloga, bio je na dužnosti.
Kad su se vrata zalupila za njim, Cait se stresla, osjetivši nelagodu jer je
upravo zurila u muškarca. Hm, možda joj se plava boja kose proširila i unutar
glave?
Ha. Ha. Haa.
Stresla se i vratila u stvarnost te otišla do prednjeg ulaza u kafić i otvorila
vrata.
U naletu toplog zraka iznutra osjetila je eksploziju mirisa kave, vanilije i
pačulija — kao da joj je član grupe Grateful Dead zapljusnuo lice bijelom
kavom. Trljajući svoj izbirljivi nos, odmjerila je nemalu gužvu i upitala se
kako će tamo ikoga pronaći: kafić je bio dug i uzak kao boks za goveda, sa
šankom duž lijevog uzdužnog zida, malim stolovima nanizanima uz suprotni
zid i oko dvjesto ljudi stisnutih između njih.
Ako ništa drugo, bila je na pravom mjestu da čuje glazbu. Sasvim pri dnu
prostorije bila je podignuta pozornica dovoljno velika za kvartet, a po zidu od
crvenih cigli visjeli su narodni instrumenti obješeni o žice, izmjenjujući se sa
zvučnicima koji su djelovali prilično kvalitetno...
»Cait! Ovamo!« začula je uzvik odozdo.
»Hej!« Mahnuvši, počela se probijati prema pozornici, stišćući se između
konobara u majicama pastelne boje šerbeta i stalnih mušterija koje su sjedile i
među kojima je, na njezino čuđenje, bio nerazmjerno velik udio žena.
»Kog vraga si napravila s kosom?« rekla je Teresa Goldman ustajući da
ju zagrli.
Teresa joj je bila dobra prijateljica u srednjoj školi i sjajna cimerica na
fakultetu, tip djevojke u koju se možeš pouzdati da će ti otvoreno reći svoje
mišljenje, trebala ga ti ili ne. Ukratko, bila je divna — i pomalo zastrašujuća.
Pogotovo kada bez ikakve najave od brinete postaneš plavuša.
»Je li grozno?« Cait je raskuštrala šiške. »Je li...«
»Jebote, ne! Fantastično je! Zafrkavaš me? I, Isuse, jesi li to još
smršavila?«
Cait je sjela u drveni stolac koji je zaškripao. »Nisam nimalo smršavila,
kunem se.«
»Sereš.«
»Zna li tvoja majka da se tako izražavaš?«
»A što misliš tko me naučio psovati?«
Dok su se prisjećale riječi koje su skovale još kao brucošice, poslužitelj je
Cait donio cjenik odštampan na komadu kartona.
Cait se prestala smijati kad ga je pogledala. »Čekaj malo — što je sve
ovo? Kombucha?
Tulsi? Yerba mate?«
»Ti si tako zaostala u vremenu...«
»Jesu li ovi ljudi ikada čuli za saladu?«
»Kako plebejski...«
»Nema Earl Greya... ?«
»Nisi dovoljno otkačena za svoju frizuru.«
Baš kao u dobra stara vremena, pomislila je Cait uz osmijeh. I, vidiš, to je
upravo ono što joj je trebalo: predah od poslovne rutine, dobrodošlo skretanje
pozornosti s njezina žalovanja, prilika da prijeđe s teorije na praksu — i da
malo živi.
Teresa se nagnula prema naprijed. »Dobro, pusti sad piće — nisam te
ovamo dovelà zbog pića.«
»Dobro.« Cait je nabrala čelo. »Jer ću ga propustiti. Zovi me priprostom,
ali ja sam ponosna na svoje jednostavno porijeklo sa Srednjeg zapada —
kava iz Dunkin' Donutsa meni je sasvim dovoljno egzotična.«
»Pjevač. Sve ovo je zbog pjevača.«
Onog čovjeka na motociklu? Upitala se. »Nisam znala da te zanima
glazba kakva se pušta na ovakvim mjestima. Nije baš Aerosmith ili Van
Halen.«
»Ah, no dobra vijest je da se ne pojavljuje ni Katy Perry.«
»Hej, ja volim vježbati uz njezine pjesme.«
»Tu ti ne mogu pomoći.«
»Znaš, ti bi stvarno trebala pokušati nadrasti metal iz osamdesetih. Koliko
si godina imala kada je postao popularan? Tri?«
»Uzmi malo kombuche uz tu osudu, hoćeš li?« zacerekala se Teresa. »U
svakom slučaju, ime mu je G.B. i dolazi ovamo svakog zadnjeg ponedjeljka u
mjesecu. Kao i u Hot Spot svake srijede u osam, u Hut svaki drugi utorak,
i...«
»Jesi li mu ti obožavateljica ili menadžerica?«
»Pričekaj da ga vidiš. Nevjerojatan je.«
Vratio se konobar u košulji boje malina. »Što vam mogu donijeti?«
»Ja ću samo vodu.«
»Imamo vodu iz slavine, vodu Pellegrino, vodu Rain Forest...« Previše je
izbora ovdje, pomislila je. »Samo vodu iz slavine.«
»S kockicama leda ili bez?«
»Ah... sa.«
»U šalici ili čaši?«
»Svejedno.«
»S aromom...«
»Zaista, samo obična voda iz slavine bit će odlična, hvala.« nasmiješila se
vraćajući mu cjenik.
Kada je otišao, uzdahnula je. »Ne znam kako se ti nosiš s tim.«
»Ponavljam, nisam tu zbog pića. Premda sam probala vodu s aromom
jagode i odlična je.« Teresa se opustila u svom stolcu. »Dakle, što ima nova?
Čini mi se kao da je prošlo mjesec dana otkako sam te vidjela tijekom
praznika.«
»To je bilo prije pet mjeseci, mislim.«
»Zar je uskoro svibanj? Oh.« Teresa je slegnula ramenima. »Ne obraćam
previše pozornosti na vrijeme.«
»To je razlog zbog kojeg si mi svakog semestra davala svoj raspored
sati.«
»Uvijek si bila odlična čuvarica ovaca. Kad bi barem moja tajnica bila
tako dobra kao što si ti bila.«
»Kako je na poslu?«
»Isto sranje, mijenjaju se samo dani. No znala sam da bavljenje poreznim
zakonima neće biti glamurozno.«
»No očito je unosno. Kakva ti je to torbica? Prada?« »Ajme, primijetila
si, kako slatko!«
Kada je Teresa zašutjela, a tišina potrajala, Cait se ukočila. Šutnja je bila
posve suprotna uobičajenom ponašanju njezine stare cimerice. »U redu, što
se događa? Reci mi to sada, prije nego što se konobar vrati i počne me pet
godina ispitivati želim li ili ne želim pecivo s cimetom.«
»Kroasani su im bolji.«
»Da čujem što imaš reći, Goldmanice.«
Oklijevanje je trajalo tijekom isporuke visoke šalice pune kockica leda i
tekućine zvane H20.
Kad su ponovno ostale same, Cait je smrknuto izjavila: »Plašiš me,
Teresa i, bez uvrede, nakon posljednjih nekoliko tjedana, ne treba mi još
toga.«
»Da, čula sam da je mala Bartenica otišla bogu na istinu.«
Cait je spustila pogled. »Ona je pohađala moja predavanja o crtanju.«
»Sranje, Cait... nisam znala da si je poznavala.«
»Jesam. I bila je lijepa djevojka — angažirala sam je i za svoj uvod u
seminar o kiparstvu.«
»Hoćeš li ići na sprovod?«
»Neću ga propustiti.« Cait je podigla pogled. »A sada mi reci to što mi ne
želiš reći.«
»To je rečenica i pol.«
»Pričaj, Goldmanice.«
Njezina stara prijateljica se nakašljala. »Jesi li čula za Thoma i njegovu
djevojku?« Cait je opet svrnula pogled. Da, pomislila je. »Ne.« rekla je.
»Čekaju bebu. Zapravo, rodit će se ovoga mjeseca. Naletjela sam na
njega u centru grada, u sudnici. Mislim da je jedan od njegovih kolega
priveden zbog optužbi za pronevjeru, a on je bio tamo kako bi svjedočio, a ja
sam bila tamo zbog... sranje, zar je važno. Samo sam... da, mislila sam da bi
ti to htjela znati.«
Cait se na silu osmjehnula, ne shvaćajući zašto joj to smeta. Teresa je bila
previše pronicljiva da bi ju prevario lažan osmijeh. »Drago mi je zbog njega.
Hoću reći, zbog njih.«
»Gle, ne želim biti kučka, ali to je sigurno pogreška. Ne mogu zamisliti
cjepidlaku Thoma prekrivenog dječjom bljuvotinom, kako mijenja pelene i
puni bočice zamjenskim mlijekom. Taj čovjek je usisavao svoju spavaonicu.
Tko to radi?«
»U njegovu obranu, mi smo to radile.«
»Mi smo djevojke.«
»Da malo ne pretjeruješ s tradicionalnim spolnim ulogama?«
»Svejedno. Znaš što želim reći.«
Cait je bućkala vodu po ustima, osjećajući hladno štrecanje u onom
kutnjaku sa sumnjivom plombom za koji se trebala pobrinuti.
Ustvari joj je Thom još prije šest mjeseci rekao novosti. Odmah nakon što
su rekli svojim obiteljima. I, njemu u prilog, učinio je to na ljubazan način —
jer nije želio da ona to čuje od nekog drugog, a njegova cura je očito o tome
vikala na megafon. Cait je bila potpuno šokirana, ali je izgovorila uobičajene
čestitke... a zatim spustila slušalicu i briznula u plač.
Žena koja će roditi njegovo dijete bila je ista ona s kojom ju je prevario.
Margot. Ime joj je bilo Margot. Kao da je glumica iz francuskog filma ili
nešto tome slično.
Dovraga, možda se to čak piše Margeaux.
Uglavnom, oni su već neko vrijeme bili zajedno. Koliko je godina prošlo?
Gotovo jednako koliko je Cait provela s njim. Ne, čekaj... više. Nije imala
pojma zašto joj je onda ta trudnoća bila takav šok. No to ju je bacilo u
kovitlac iz kojega je sletjela ovdje, u ovaj tvrdi mali stolac, s novom
frizurom, poboljšanim tijelom... i osjećajem da je gotova sa skrivanjem od
života, i spremna za...
Dobro, nije znala odgovor na »što« u toj rečenici.
»Hej, znaš li da ti nedostaje naušnica?« rekla je Teresa.
»O, da. Mislim da se to dogodilo u frizerskom salonu...«
»Došao je!« prosiktala je Teresa uspravljajući se u stolcu. Cait se
osvrnula. I malo si istegnula kralježnicu.
Da, to je bio muškarac kojega je malo prije vidjela na motociklu. .. i, ako
je momak bio oku ugodan sleđa, pogled sprijeda bio je još bolji: lice mu je
bilo ošamućujuća mješavina markantnih crta, pojačanih ne samo tom
njegovom nevjerojatnom kosom, nego i kozjom bradicom i poluzatvorenim
očima koje su isijavale seksepilom. Visok i vitak, sada je imao samo majicu
bez rukava, a ruke su mu bile prekrivene crnim i sivim tetovažama
ukrašenima natpisom na stranom jeziku.
Kada je sjeo na stolicu od borovine, prošao je rukom kroz tu kosu,
zabacujući je preko ramena — a kosa je odbijala ostati tamo, bakreni
pramenovi treperili su pod rasvjetom na pozornici kao da se bune i žele vratiti
gdje su bili.
Njegov osmijeh bio je bezbrižan poput ljetnog povjetarca, a kada je
kucnuo po mikrofonu kako bi se uvjerio da radi, Cait je shvatila da se pita
kako mu zvuči glas...
»Hej.« rekao je tiho, dubokim glasom. »Kako ste večeras?«
Rečenica nije zvučala jeftino kada ju je on izgovorio, pogotovo kada se
odjek riječi odbio o strop i spustio na njih poput milovanja.
»Dakle, htio sam s vama podijeliti novu pjesmu koju sam upravo
napisao.« Dok je govorio, gledao je po prostoriji i, premda je Cait bila
sigurna da ne gleda u nju, činilo se kao da govori njoj i samo njoj.
»Pjesma govori o tome kako je živjeti vječno.« rekao je polako. »I volio
bih da mogu upotrijebiti svoju gitaru, ali došlo je do tehničkih poteškoća —
tako da ćete se morati zadovoljiti samo mojim glasom.«
Pljesak je bio brz i žestok, sugerirajući da medu nazočnima postoji jako
puno Teresa.
Zapravo... to je bio razlog zbog kojega su ovdje večeras samo žene, zar
ne?
On je čak mahnuo nekolicini njih, kao da su prijatelji.
Nakon što je pročistio grlo i duboko udahnuo, Cait se uhvatila kako
okreće stolac prema pozornici.
»Rekla sam ti.« čula je Teresu kako zadovoljno izjavljuje.
POGLAVLJE 5
Tu si, Cait!«
Kada je Cait začula svoje ime, osvrnula se. G.B. je na trenutke izranjao iz
gužve, mašući joj, probijao se dalje čak i kad su ga ljudi prepoznavali i
zaustavljali.
Prisiljavajući se na osmijeh, borila se s besmislenim osjećajem krivnje
dok mu je uzvraćala mahanjem te se našla s njim na pola puta.
»Ja sam grlitelj.« obznanio je, raširivši ruke.
Refleksno mu se bacila u zagrljaj. A ustvari se jedva mogla koncentrirati
— ali kad su se njihova tijela približila, zemljani tonovi njegove kolonjske
vode i dodir njegovih prsa malo su je oraspoložili.
Čovječe, kako je dobro mirisao.
Izbliza je bio još zgodniji... a kada joj je ta njegova kosa okrznula obraz,
bila je mekša nego što je očekivala.
»Hej! G.B.!«
Netko ih je razdvojio, a to je, što se nje tiče, bilo u redu. Kada se
odmaknula, trebalo joj je malo vremena.
Dok joj je negdje iza očiju počinjalo mutno bubnjanje, Cait ih je krenula
protrljati — i zaustavila se na vrijeme. Bila je našminkana, pa ako ne želi
provesti sastanak izgledajući poput rakuna, bilo bi bolje da se suzdrži od
trljanja očiju. A bilo je teško ostati miran dok G.B. čavrlja s nekom drugom
ženom, koja se prstima igra s torbicom, ovratnikom kaputa, vlastitom kosom,
dok Cait glumi svijećnjak.
Pomisao da joj se upravo bio nabacivao drugi muškarac, koji ju je
ozbiljno privlačio... činila se kao nešto što bi morala priznati — ali ma daj.
To je sranje. Kao prvo, ona nije u vezi s G.B-jem. Kao drugo, ona nije rekla
visokom, tamnom muškarcu s fantastičnim trbušnim mišićima da dođe. I kao
treće, čak i da je odlučila susresti se sa strancem na javnom mjestu i upoznati
ga na vrlo »osoban« način, to bi bio njezin izbor kao slobodne odrasle žene.
Više ne živi pod roditeljskim krovom — niti u okviru njihovog zadrtog
sustava vrijednosti. A pred njom i G.B.-jem je dug put prije nego što doznaju
imaju li zajedničku budućnost.
Ustvari, ako želi iskoristiti priliku s Teresinim omiljenim pjevačem,
zajamčen način da to zezne je da počne brbljati o nečemu što ustvari nije
ništa.
»Dakle, dođi otraga.« rekao je G.B., primajući je za ruku. »Nabavio sam
ti propusnicu za zelenu sobu, prostoriju za izvođače. Moramo je samo
preuzeti u uredu.«
»Oh, to je divno, no stvarno se nisi trebao gnjaviti...«
»l slušaj, zaboravi na smoking, u redu?«
Pogledala ga je. Bila je toliko usplahirena da nije ni primijetila da je nosio
smoking.
»Jako lijepo... i nema ti zbog čega biti neugodno. Vjeruj mi.«
»Je li to kompliment?« upitao je kad je otvorio vrata na kojima je pisalo
SAMO ZA OSOBLJE.
»Jest.«
G.B. se osvrnuo preko ramena dok ju je vodio u betonski hodnik. Dok su
mu se kapci spuštali, promrmljao je: »Dakle, hvala ti. Drago mi je što ti se
sviđam u njemu.«
»Ali izgledaš dobro i u trapericama.«
»Stvarno? Pričaj mi još o tome.« Dok su se smijali, ponudio joj je ruku.
»Hoćeš li mi dopustiti da budem džentlmen?«
»Da.« rekla je, primajući ga pod ruku. »Hoću.«
Dok su hodali, prošli su pokraj plakata na kojemu je pisalo KAZALIŠNI
URED, sa strelicom koja je pokazivala upravo u smjeru u kojem su išli.
Privukao ju je još bliže. »Nisam ti rekao kako dobro izgledaš večeras.«
Budući da mu je glas postao malo dublji, podsjetio ju je na način na koji
je zvučao jutros, dok je bio u krevetu.
»Spavaš li gol?« izlanula je.
»Da...« Pogledao ju je u oči... a pogled mu je bio intenzivan, činilo se da
duboko plavetnilo njegovih očiju nudi i uznosite visine i sigurno mjesto za
slijetanje. »Spavam.«
U tom trenutku nije trebalo mnogo mašte da bi ga zamislila kako leži na
leđima među plahtama, s glavom na jastuku i raširenih ruku, dok mu tetovaže
blistaju na koži.
»Oh...«
»Je li to dobro ili loše?« upitao je.
»Što?«
»Znači li oh da je to dobro ili da je loše?«
»To je... dobro.«
»Mogu li onda ja tebi postaviti isto pitanje?«
Oklijevala je, poželjevši da joj u prilog ide više sofisticiranosti. »Pa, ne
volim kvariti zabavu, ali nisam baš tip djevojke koja je često kao od majke
rođena.«
»Svila je dobra na ženi.«
Dizao je i spuštao obrve, kao da je pokušava opustiti, i Cait se nasmijala:
»Da, al ne, ne to.«
»Možda saten?«
»Pokušaj s flanelom.«
Mudro je kimnuo, kao da u glavi obavlja složenu analizu. »Hmm, mekan.
Topao.
Može imati i uzorke koji nisu karirani. Ukupni pobjednik — to jest, ti.«
Cait se nasmiješila. »Opet si šarmantan.«
»Još uvijek samo iskren.« Stavio je ruku na srce. »Samo sam još uvijek to
što jesam, ovdje u zemlji smokinga.«
Kada se opet nasmijala, skrenuli su iza ugla i približili se ostakljenom
prostoru recepcije i ureda. »Zamisli da možeš unaprijed znati da nisam
djevojka koja nosi donje rublje.«
»Pogodi što?« Došavši do prozirnih staklenih vrata, otvorio ih je i spustio
glas do razine šapata. »To je čak više seksi nego bilo što iz La Perle.«
»Što je La Perla?«
G.B. se toliko smijao da je zabacio glavu a duboki grohot privukao je
pozornost mlade žene koja je sjedila iza prijemnog stola. Kad je podigla
pogled, on je zagrlio Cait oko struka i poveo je prema stolu.
»Hej, Jennifer, ja sam ovdje da pokupim propusnicu za ulazak u prostor
za izvođače, za ovu moju prijateljicu.«
»Jennifer« se usredotočila na Cait, i da, uf, bilo je vrijeme za korak
unatrag. Pričaj mi o iskazivanju (ne)dobrodošlice — recepcionarki, voditeljici
ureda ili što god ona bila očito je u ovoj situaciji nešto smetalo. Možda ta
ruka oko struka?
»Nemam propusnice.« odrezala je gospođica Napuhanković. »Dala sam
ih Eriku.«
G.B. se nakašljao i stao ispred Cait, kao da je pokušava zaštititi od tih
smrtonosnih zraka. »Znaš li gdje je on?«
»Otišao je, danas se više neće vraćati.«
Trenutak tišine. Zatim se G.B. okrenuo. »Cait, jako mi je žao, možeš li
me ispričati na trenutak?«
»O, da, naravno. Ali molim te — ne brini zbog mene. Možemo se
jednostavno naći nakon nastupa.«
G.B. je odmahnuo glavom i odveo je natrag kroz vrata te joj tiho rekao:
»Pričekaj sekundu da riješim ovo.«
Kada je opet otišao unutra, Cait se još malo udaljila kako ne bi, ne htijući,
prisluškivala premda to, iako ih nije mogla vidjeti, nije nimalo utišalo
podignuti glas te žene koji se odmah povisio. Pa postao još glasniji.
Prodorniji.
I prepirka se nastavila unedogled.
S vremena na vrijeme netko bi prošao pored nje, a ona bi mu se
nasmiješila s nelagodom — premda nitko nije gledao u nju. Ne, oni su se
izvijali kako bi zavirili u taj ured, gledajući ono što je, vraški sigurno,
zvučalo kao svađa potaknuta ozlojeđenošću zbog nečega — barem s
djevojčine strane. G.B. se, kada bi uspio doći do riječi, ponašao puno, puno
mirnije i razumnije.
Bilo je nemoguće ne shvatiti o čemu je ugrubo riječ. G.B. je jednom
izašao s tom djevojkom, što je u nje dovelo do stanovitih očekivanja. Budući
da ona nisu ispunjena, jer je G.B. došao s drugom osobom tražeći propusnicu,
to je bio povod za dramu.
Kad se napokon pojavio, lagano je zatvorio vrata za sobom i kimnuo u
smjeru iz kojega je došao. »Ah, slušaj, možemo li...«
S obzirom na to da je Cait mogla osjetiti ženin pogled čak i ovdje u
hodniku, odgovorila je: »Naravno, apsolutno.«
Poveo ju je natrag iza ugla te se zaustavio kad su bili izvan vidokruga.
»Tako mi je žao. Moraš imati propusnicu za odlazak u prostor za izvođače —
a ona je... nestala.«
Cait mu je dotaknula rukav. »U redu je.«
»Ne, vidiš, doista nije.« Prošao je rukom kroz kosu, a ti bogati valovi
zasjali su čak i pod mutnim fluorescentnim stropnim svjetlima. »Gledaj,
želim biti iskren u vezi s tim što se događa. Ja sam nešto petljao njom — bilo
je to potpuno nevažno i neplanirano. Izašli smo s prijateljima i naprosto se
dogodilo. Ona je mislila da je to početak nečega. Ja nisam tako razmišljao.
Vjerojatno sam mogao na bolji način riješiti situaciju. Jednostavno mi nije
palo na pamet da će ona to tako ozbiljno shvatiti.«
»Nemoj se ispričavati. To se mene uopće ne tiče.«
G.B. ju je primio za ramena. »Ali, tiče te se. Ja nju nisam pozvao na
sastanak — to nije nimalo poput... dakle, ovo između tebe i mene je
drugačije, u redu? Ne želim da misliš kako okolo nasumično ševim koke, a
zatim ih tretiram loše naprosto zato što to mogu.«
Nije mogla sumnjati u to što je rekao. Ne uz taj njegov pogled kojim ju je
ustrajno gledao u oči. »Cijenim to što si mi objasnio situaciju. I mogla bih,
čini mi se, reći da je problem u njoj.«
»Kunem se.« Pogledao je oko sebe. »A sada o ostatku današnje večeri.
Moram se ići pripremiti za nastup, a ulaznica te još uvijek čeka na šalteru za
podizanje rezervacija — zapravo, vjerojatno smo je odmah trebali podići.«
Opsovao je ispod glasa. »Stvarno mi je žao...«
»Dakle, misliš da se dogodilo ono najgore« — nasmiješila mu se — »i
sve što mogu učiniti je slušati te kako nastupaš s nevjerojatnom pjevačicom i
gledati te kako radiš nešto što voliš. Oh, užas.«
Na trenutak je djelovao zbunjeno. »Ti... ne mogu vjerovati.«
»To je dobro ili loše?«
G.B. se nasmijao, donekle napeto. »Dobro... vrlo, vrlo dobro. Stvarno si
staloženo i cool reagirala.«
»Ovo nije tvoja krivica.«
»Ne.« rekao je žustro. »Uvjeravam te da nije. A sada bolje da odem.
Samo ću te otpratiti natrag do šaltera...«
»Tu je odmah dolje pri dnu, zar ne? Ne brini zbog mene, znam se sama
snaći.«
G.B. je opet zastao, a pogled mu je lutao po njezinom licu. Tada se brzo
sagnuo i poljubio je u obraz.
»Puno ti hvala. Ulaznica glasi na tvoje ime. Samo im pokaži svoju
vozačku.« Čovječe, kako je dobro mirisao. »Vidimo se poslije?«
»Otiđi u predvorje i čekaj — ja ću te pronaći. Nakon koncerta ponekad
olabave sa zabranama i možda ću te onda moći prošvercati. To ovisi o tome
koliko su joj suradnici opušteni.«
»Bit ću tamo, ne moraš juriti. Ne smeta mi da provodim vrijeme
promatrajući ljude.«
»A onda ćemo otići na piće, može?« »Možeš računati na to.«
Na trenutak je bila uvjerena da će je opet poljubiti — ovaj put u usta:
gledao joj je u usne i nagnuo se prema njoj. Ali onda se u zadnji tren
odmaknuo i uzdahnuo.
»Moram ići.« rekao je tužno.
»Slomi nogu! Ili se to kaže samo glumcima?«
»Ako dolazi od tebe, onda za mene funkcionira, a to je jedino važno.«
Impulzivno mu je stisnula dlanove. »Vidimo se uskoro.«
Kada se okrenula, obratio joj se: »Cait.« Okrenula se prema njemu.
»Da?«
»Ta žena tamo unutra... ona nije ti, u redu? Ne želim te uplašiti.«
»Nisi.«
Lagano se nasmiješio. A onda je podigao ruku, mahnuo i odšetao,
zaobilazeći taj ugao s rukama u džepovima hlača smokinga i pognute glave,
kao da nema ni najmanju namjeru ponovno imati posla s Jennifer.
Krenuvši svojim putem, Cait se vratila u predvorje, a u ušima su joj
odzvanjale njegove posljednje riječi. Kada je izvadila vozačku dozvolu i stala
u red ispred šaltera, pomislila je... da on nije tip muškarca koji bi je uplašio.
Onaj drugi muškarac je bio.
Njih dvojica bila su na suprotnim krajevima spektra, sigurno — i bilo je
puno zdravije usredotočiti se na ovog prvog, umjesto na drugog...
Kada je došla na red ispred pregrade od pleksiglasa, stavila je u pomičnu
ladicu svoju identifikacijsku ispravu i nagnula se prema mikrofonu
montiranom na prozorčić.
»Cait Douglass.« Rekla je. »Pretpostavljam da je tu ulaznica za mene.«
Čovjek s druge strane je kimnuo glavom, a glas mu je kroz mali zvučnik
zazvučao slabašno. »Svakako, gospođice Douglass.«
Cait je pogledala iza sebe, promatrajući lica onih koji kasne i žure se da
stignu do razvodnika.
»Možete li ponoviti ime?«
Okrenula se prema prozorčiću. »Cait. Piše se s C. A u prezimenu
Douglass su dva slova s.«
Momak je opet otišao do kutije u kojoj su bile naslagane kuverte, listajući
ih spretnim prstima koji su taj pokret očito puno puta ponovili. »Ne. Nema
ničega pod tim imenom.«
Odložila je torbicu na mramorni pult. »G.B. jû je ostavio za mene.«
Momak je odmahnuo glavom. »Doista mi je žao. Nema ničega na vaše
ime.«
»Mogu li kupiti ulaznicu?«
»Koncert je rasprodan, žao mi je.«
Cait je zinula. Ali što da učini? Ljudi su čekali iza nje, a nije mogla
pregovarati ako jednostavno nema ulaznica.
Čovjek je gurnuo pomičnu ladicu natrag prema njoj te je uzela svoju
vozačku dozvolu i izašla iz reda.
Nezgodno, pomislila je... to nije planirala.
POGLAVLJE 13
Kada se Cait uputila natrag u centar grada, malo poslije deset sati, nije
bilo gustog prometa, put joj nisu presijecali biciklisti koji rade u kurirskoj
službi, autobusi se nisu gužvali u četirima trakama ceste. Nije bilo ničega
osim nekoliko crvenih svjetala i policijskog automobila koji je projurio pored
nje uz sirenu.
Kada je nakratko stala na zaustavnoj traci kako bi propustila policijsko
vozilo, shvatila je da je u Trgovačkoj ulici. I tko bi rekao... bila je u samom
središtu područja gdje su klubovi.
Zapravo, nedaleko od jednog konkretnog kluba.
Kada je dala gas i vratila se u svoju traku, rekla je samoj sebi kako nema
razloga da uspori pred Iron Maskom. No nakon nekoliko blokova kuća
shvatila je da smanjuje brzinu i klizi prema svom drugom zaustavljanju.
Ovaj put nije bilo murjaka koji bi izlijetali niotkuda, poput šišmiša. Samo
Dukeovo navodno radno mjesto.
Ne skidajući nogu s kočnice, razgledala je mjesto radnje. Nikada prije
nije bila u tom klubu. Kao prvo, otvoren je nakon što je završila fakultet,
dakle nakon razdoblja kada je obilazila barove. Kao drugo, crna fasada i
gotička slova? Nije baš izgledalo kao njezin tip mjesta za izlazak.
I da, dugi red pred dvostrukim vratima potvrđivao je tu procjenu.
Doista, kada je posljednji put vidjela toliko otrcane crne kose i odjeće?
Kao u seriji Munsters kabelske televizije Nick at Nite. Ustvari, bilo je kao da
joj se vid prebacio na crno-bijelu verziju filmova iz pedesetih.
Bilo je neobično pomisliti da negdje unutar te niske zgrade bez prozora
neki čovjek radi — barem u teoriji.
Proguglala ga je.
Čim se bila vratila kući, otišla je do svog laptopa, uključila Internet
Explorer i u njega upisala »Duke Phillips, Caldwell, NY.« Dobra vijest je da
nije bilo članaka o tome da je nekoga ubio ili uhodio, nije bilo fotografija iz
policijske evidencije, nije ga se spominjalo u izvješćima o kriminalu — i
našla je fotografiju iz starog godišnjaka Union Collegea koja je naznačivala
da je u nekom trenutku bio na pripremnom studiju za medicinu. Nije bilo
adrese niti telefonskog broja, ali možda je unajmio stan i možda ima samo
mobitel. Nije bilo njegova profila na Linkedlnu. Ništa o supruzi, djeci ili
roditeljima.
Otišla je čak i na Facebook te ga potražila po imenu. Nije našla
odgovarajući profil.
A, s druge strane, G. B. Holde? Nakon što je pretražila podatke o njemu,
otkrila je da tip ima gotovo devet tisuća sljedbenika na Facebooku — a na
Twitteru gotovo deset tisuća. U vezi s njim nije našla podatke s fakulteta, ali
je našla dosta članaka o njegovom pjevanju, nastupima i obožavateljima.
Cait se namrštila. Ulaz u klub nadzirala su dva momka, a kada se jedan
od njih malo približio obraćajući se nekome, shvatila je... da je to on.
Njezin tajanstveni muškarac. U redu, nije njezin.
I da, veliko iznenađenje — nije dopustio bezobrazno obraćanje gotički
odjevenom agresivcu koji je izašao iz reda, doslovno. Odmarširao je ravno do
tipa koji je želio izgledati poput vampira, hodajući opuštenih ruku, stisnutih
čeljusti, visine osnažene time da je očito bio spreman na tuču ako stvari krenu
u tom smjeru.
No, što znaš. Gospodin Utjelovljenje Mraka sa štapom i lažnim
viktorijanskim kožnim trenčkotom priznao je poraz te je pogledao u stranu
kada mu se Duke unio u lice i ostao u tom položaju.
Cait se psihički pripremila na tučnjavu, no do nje nije došlo — kada je
Duke uspostavio dominaciju, drama je bila gotova. Vratio se na svoje mjesto,
a lajavi momak pretvorio se u pitomog mačića s anakronim ovratnikom.
Odlučivši prestati s uhođenjem, vratila se na pravi put te krenula niz
Trgovačku ulicu pa kroz mrežu jednosmjernih ulica Caldieja. Njezin drugi
dolazak u garažu Palacea nije bio baš tako uspješan kao prvi. Jedino
upražnjeno mjesto koje je mogla naći bilo je skrooooz gore, na najvišem katu
koji je bio izložen atmosferilijama, a kad je izašla, snažan i hladan vjetar
pokosio joj je glavu. Omatajući se bolje kaputom, požurila je u zaklon, trčeći
do puta kojim je upravo došla gore, jer je bio bliže nego stubište.
Naravno, silazna rampa bila je za automobile, ali ona si neće uništiti
frizuru stojeći na tom upornom vjetru imalo duže nego što baš mora...
Uf. Pretvarala se u tipičnu koku.
Kada je sišla na razinu ispod, bila je na udaljenom kraju, a crvena tabla s
natpisom Izlaz koja je pokazivala na stubište i dizalo sjala je u daljini. No
ovdje dolje barem nije bilo efekta tunela vezanog uz vjetar.
Uz malo sreće, doći će natrag više nego na vrijeme. Čekat će G.B.-ja u
foajeu ako uspije ući u njega, ili u vanjskom predvorju ako ne uspije...
Njezinim koracima pridružio se zvuk još jednih.
Cait se namrštila i pogledala preko ramena. Netko je također silazio niz
kosinu, tamna silueta bila je otprilike deset metara iza nje.
Nije mogla razaznati lice... niti bilo što drugo. Bilo je gotovo kao da se
sumaglica spustila i ispunila zrak između njih.
Cait je počela brže hodati, a zvuk tvrdih potplata njezinih mokasinki bio
je, poput udaraca njezina srca, sve brži i brži. Gledajući oko sebe shvatila je
da u blizini nema nikog trećeg — i da nikoga neko vrijeme neće ni biti.
Koncert traje još pola sata i nitko neće u skorije vrijeme parkirati ili
isparkirati automobil.
I osoba iza nje je ubrzala, hodajući žustrije. Nastavljajući tako. Točnije,
ciljajući.
Kada je počela trčati, osjećala se pomalo paranoidno — vjerojatno je
previše razmišljala o tome što se dogodilo Sissy Barten. Ali onda je ponovno
pogledala natrag...
Osoba je dolazila još brže.
Uhvatila ju je panika i, zvjerajući uokolo, prikovala je pogled na znak
Izlaz kao da je riječ o izlazu u slučaju nužde — no ako ode na stubište, što
onda? Hoće li je progoniti niz njega?
Još brže. Trčala je još brže, cipele su udarale o beton, ruke zamahivale —
a odmah iza nje, taj netko, tko god bio, također je ubrzavao. Užasnuta,
skinula je torbicu s ramena i držala je ispred sebe, jer je to bilo jedino
»oružje« koje je imala — čekaj, trebala bi mu ciljati u oči, zar ne? Oči su
najosjetljivija točka na glavi...
Zar ona stvarno u ovakvom trenutku citira Dwighta Schrutea?
Baš kada je došla do teških čeličnih stubišnih vrata, dizalo pokraj njih je
zazvonilo i otvorilo se. U njemu nije bilo nikoga. Nitko nije ni pritisnuo
gumb za dolje.
No koga je, dovraga, briga?
Cait se spotaknula uskačući unutra i bacila se na gumbe poredane na ploči
zdesna. Pritišćući broj »1« iznova i iznova, pogledala je kroz otvorena vrata.
Tamna prilika je trčala, nadirući prema njoj...
»Molim te, molim te... molim te...« govorila je zadihano.
Cait je objema rukama pritisnula osvijetljeni numerirani gumb, torbica joj
je udarila u zid dizala, a disanje se ubrzalo.
».. .molim te... zatvori se... oh, bože...«
Prikovala je pogled za niz brojeva koji je svijetlio gore iznad. Bio je
osvijetljen broj »4«.
Iznanada je vjetar promijenio smjer, udarajući je u lice čak i snažnije
nego tamo gore — kao da je taj lik, koji je jurio za njom i približavao se
divljačkim trkom, bio starozavjetna prijetnja, čija je prisutnost upravljala
vremenskim prilikama i isisavala osvjetljenje iz fluorescentnih svjetiljki koje
su sjajile na stupovima...
Svjetla iznad njezine glave počela su treperiti, a onda je parkirališno
mjesto ispred nje iznenada obavio mrak.
Zlo dolazi po nju.
Zaslijepljena treperenjem svjetala, nije mu mogla vidjeti oblik, no vid je
bio nepotreban. Njezine kosti i sama njezina duša prepoznali su prijetnju, dok
se vrijeme usporavalo i počinjalo puzati, a stvarnost se pretvarala u noćnu
moru.
Je li ovo način na koji se to događa ljudima? Kada su žrtve bile
napadnute, jesu li sve osjećale ovaj nadirući užas, ovo sužavanje vidnog
polja, taj osjećaj: Ne, ne mene, ne sada, kako se ovo događa?
Kao da joj se mozak povlači u zonu sigurnosti, slike iz ranijeg dijela
večeri titrale su joj kroz svijest, predodžba nje u autu, na semaforu, ispred
Iron Maska. .. njezinog skretanja u garažu prije sto dvadeset sekundi...
mamile su je iluzijom da se nekako može vratiti natrag u vremenu.
Da ju je barem ona ulaznica čekala na šalteru, ovo ne bi bila njezina
sudbina. Bila bi na sigurnome, u kazalištu, slušala bi glazbu zajedno s pet
tisuća drugih ljudi koji nisu imali pojma o tome s čime se ona sada suočava.
Tragedija samo što se nije dogodila.
Da barem nije zastala kako bi promatrala tog muškarca u klubu. Ili da je
odlučila pokušati parkirati na ulici. Ili da...
»Molim te, bože... zatvori...«
Vrata su se napokon zatvorila i to tako brzo kao da ih pomiče opruga.
Bum. Din-don. Zuum.
Dizalo se počelo spuštati.
Naslonivši se na oglasni plakat za novu kazališnu sezonu, usmjerila je
pogled prema gore, na te brojeve iznad svoje glave, moleći se da dizalo opet
ne zakaže i ne zaustavi se na katu ispod. Jer jedan niz stepenica nije velika
udaljenost za prijeći...
Svaku škripu automobila čula je kao da je pojačana te joj je probijala uši
kao da je na koncertu. Svakih pola metra prema dolje bilo je poput kilometra
brzinom hoda. Trenuci su se protezali u sate, dane. Ruke su joj se grčile, prsti
savili kao kandže, tijelo joj je bilo napeto, spremno za borbu ili bijeg...
Mobitel, mora naći prokleti mobitel. Cait je, trgnuvši se, počela kopati po
torbici, a stvari su ispadale; nije marila što...
Din-don. Bum. Zastoj.
Caitina glava trznula se prema vratima kada je zasvijetlio broj »3«, a
spuštanje se zaustavilo. »Ne... ne!«
Naginjući se brzo prema ploči, pritisnula je žarko crveni gumb Stop. Kada
se zvono alarma razleglo zatvorenim prostorom, nije imala pojma je li
onesposobila mehanizam za otvaranje vrata.
Mobitel — gdje joj je mobitel! Vraćajući ruku u torbicu — toliko snažno
da joj je odvalila jedan remen — kopala je dok joj prsti nisu naletili na željeni
predmet. No stisak joj je popustio. Kada je izvadila mobitel, iskliznuo joj je,
odskakujući po podu i tjerajući je na naprasan lov dok je padala na koljena
kako bi ga uhvatila...
Jeste li sigurni da želite uputiti bitan poziv? pisalo je na zaslonu nakon
što je zgrabila mobitel i počela tipkati.
»Dovraga, da!« Pritisnula je zelenu tipku i približila telefon uhu, ukočena
u tom položaju, a oči su joj se prikovale uz dvokrilna vrata dok se molila da
ostanu zatvorena...
»Da!« povikala je kroz buku, zatvarajući drugo, slobodno uho. »Ja sam u
dizalu u garaži Palače Theatrea.« Koja je adresa? Što, dovraga... »Da! U
Trgovačkoj ulici! Pomozite mi — tu je netko tko pokušava...«
Iznad njezine glave, svjetla ugrađena u stropu ponovno su se počela gasiti
i paliti.
»Sama sam, da — u dizalu sam!« Nastavila je vikati, jer je alarm još
uvijek zvonio, glasan poput mlaznog aviona — i zato što stanje umiranja od
straha doista nije pogodno za šaptanje kao u knjižnici. »Zaustavila sam ga na
trećem katu — što? To zvoni alarm — ne! Nije se pokvarilo — ja sam
zaustavila dizalo! Netko me progonio i utrčala sam u — molim?« Odmaknula
je mobitel od obraza i zapiljila se u njega. »Jel se vi to šalite — gospođo, bez
uvrede, ali on bi me samo slijedio niz stepenice — ne! Moj auto nije bio na
tom katu.«
Zar ta žena na drugom kraju linije doista kritizira njezin izbor načina
bježanja?
»Hvala vam — da, molila bih policiju!« Puno radije nego nekoga tko
obavlja balzamiranje na kraju svega ovoga. »Hvala!«
Dok su se besciljno vrtili u krug, činilo joj se čitavu vječnost, Cait je
naredila samoj sebi da pokuša kontrolirati frustraciju. Nije dobra ideja svađati
se s nekim tko ima veze s policijom. Ali za boga miloga...
»Ne, ovdje nema telefona — čekajte, tu je gumb za poziv, da.« Zašto ga
ona nije primijetila na ploči? »Da, pritišćem ga sada.«
Zujanje je presjeklo kroz zvuk alarma. A onda... ništa osim te vrišteće
zvonjave.
Možda je zaštitar na pauzi?
»Ne, ne, odgovorite — oh, bože, molim vas, samo pošaljite nekoga...«
Zavrištala je jer je netko počeo lupati po vratima dizala.
POGLAVLJE 15
Jim je sjedio za volanom svog kamioneta, skrećući kao da zna kamo vozi
sebe i Sissy, i osjećao se prilično jebeno kastrirano. Bez obzira na to što dosta
toga u vezi s ovom situacijom nije bilo njegova krivnja. Netko je morao
preuzeti odgovornost za nepravde, a nije bilo nikoga drugog uz njega.
Osim toga, nije mu se sviđao način na koji je ona šutke sjedila. Pogotovo
kada je spustila štitnik od sunca i pogledala se u ogledalu veličine kreditne
kartice. Kad ga je vratila natrag, nije bio siguran je li vidjela ono što je htjela.
Vjerojatno ne.
»McDonalds.« ponovio je, za slučaj da je bila previše rastresena.
»U redu?«
Kako nije dobio odgovor, ostavio ju je na miru. Big Mac, veliki pomfrit i
Cola vjerojatno joj sada nisu bili prva stvar na umu, ali ako on ne stavi neku
hranu u sebe, on će...
»Jebote!«
Nagnuvši kotač udesno, jedva je zaobišao crnu mačku koja je istrčala
ravno pred njih. To je bilo dobra vijest. A loša? Kada se prokleta stvar
odsklizala u suprotnom smjeru, kamionet se zabio ravno u hrast dovoljno
velik da bude kulisa u filmu o Harryju Potteru.
Ne razmišljajući o tome, Jim je prebacio ruku preko sjedala, primivši
Sissy u razini prsa, kao da će to biti bolje za nju od njezina prokletog
sigurnosnog pojasa. Istodobno se pokušao vratiti na pravi put, zaokrenuvši
naglo ulijevo i stisnuvši kočnicu.
Dok se vrijeme usporavalo, gledao je nalet stabla na prednju obrambenu
rešetku automobila.
Nije li ovo savršen odabir trenutka — prometna nesreća točno usred...
Bumm!
U redu, sada je bio doista umoran od eksplozija. A udarac je nedvojbeno
zvučao kao pražnjenje kakvog malokalibarskog topa — ili u najmanju ruku
bazuke. No imao je važnijih problema od određivanja podudarnosti decibela.
Za razliku od Sissy, on je zaboravio vezati pojas.
I, također za razliku od njezinog, njegov se zračni jastuk nije otvorio.
Volan ga je udario u prsne mišiće, vjetrobransko staklo ravno u lice, a
zbog blještavog svjetla osjetio se kao da ga je netko maznuo u lice
pirotehničkim sredstvom zvanim rimska svijeća.
... u zadnje vrijeme.
»Koji kurac!« viknuo je dok mu je netko prilazio.
Umjesto da pričeka odgovor, Jim je zgrabio čovjeka koji je bio ispred
njega i bacio ga na tlo, valjajući se s njim i penjući na njega, s namjerom da
ga premlati...
»Stanite! Prestanite! Ja sam bolničar! Ovdje sam da vam pomognem!«
Njegov »napadač« je drhtao na pločniku, a Jim se namrštio primijetivši
da mu stetoskop visi oko vrata. I da nosi uniformu sa službenim oznakama. A
crvena i plava strobo-svjetla vrtjela su se svuda uokolo.
Pogledao je oko sebe, još uvijek držeći čvrsto rukom muškarca za vrat, a
drugu ruku, stisnutu u šaku, visoko iznad ramena.
S desne strane bio je njegov kamionet, gotovo omotan oko debla, kao iz
oglasa za policu osiguranja...
Napad je stigao iz drugog smjera, onoga u kojem nije gledao, a tko god to
bio, imao je iskustva u zakucavanju ljudi. Jim se zakotrljao po zemlji, sila ga
je vukla po asfaltu, napravila mu rupu u ruci, izbila mu dah iz grudi.
Međutim, za razliku od njega, napadač koji se ponašao kao željezna kugla
nije bio spreman premlatiti svoju metu.
Dok je Jim bio gotovo zalijepljen licem za tlo, razborit glas rekao mu je
na uho:
»Doživjeli ste automobilsku nesreću. Niste reagirali kada smo stigli na
mjesto događaja. Djelatnici hitne pomoći upravo obavljaju medicinsku
procjenu i, uz vaš pristanak, željeli bi nastaviti s tim.«
Jim je onu jednu očnu jabučicu koju je imao iščašio gledajući prema gore.
Planina od čovjeka iznad njega bio je policajac, Afroamerikanac s bradicom,
ćelave glave. I činilo se da je teški gad savršeno zadovoljan vlastitim
odmaranjem na Jimovoj stražnjici koliko god dugo to situacija zahtijevala.
Sissy! Gdje je...
»O čemu govorite, gospodine?« rekao je policajac. »Sissy? Bili ste sami
kada smo vas pronašli, gospodine.«
»Ne! Sissy je bila sa mnom!« Oh, krasno. Izražavao se poput
trogodišnjaka, riječi su izlazile iz njega s pojedinim slovima na mjestima gdje
ne bi trebala biti.
»Gledajte, hajdemo rješavati jednu po jednu stvar. Jeste li suglasni s time
da vam pružimo medicinski tretman?«
»Moram je pronaći.«
Šepajući se približio djelatnik hitne pomoći kojega je Jim onako srdačno
dočekao.
»Mislim da je pretrpio ozljedu glave...«
»Gospodine, morat ću vas citirati za...«
Kako su mu obojica počela držati prodiku, Jim je shvatio da mora
promijeniti taktiku.
»Dobro, tretirajte me.« procijedio je.
Glavni problem bio je taj što mora otkriti gdje je Sissy — pa mu je bilo
potrebno da čovjek koji mu je okupirao stražnjicu ustane i siđe s njega.
Bože, molim te da se Devina ne pojavi sa svojim uobičajenim jebeno
besprijekornim odabirom trenutka.
Policajac je polako sišao s njega. »Morat ćete mirno ležati. Glava vam je
prošla kroz puno stakla, a zabrinuti smo i za vašu kralježnicu.«
Potvrđujem prijem, policajče.
Jim se smjesta okrenuo na leda, s namjerom da ustane. No čim je to
pokušao, tijelo mu je pokleknulo.
»Ne.« rekao je policajac. »Ne trebate to raditi...«
»Ovdje sam.«
Jim je okrenuo glavu prema ženskom glasu. A kad je to učinio, oštra bol
sijevnula mu je u mozak, zbog čega se zgrčio.
»Pusti me da mu stavim ovratnik.« rekao je drugi liječnik. »Možete li mi
reći svoje ime?« upitao je policajac.
Ali Jim nije slušao i nije ga bilo briga što mu rade. Sissy je stajala ispod
ulične svjetiljke na samom rubu mjesta događaja, gledajući dramu preko
puta, a ruke je obavila oko sebe.
Pričaj mi o anđelu.
Možda je razlog bila ozljeda... ali čovječe, jedino o čemu je mogao misliti
bilo je kako je lijepa — i to ne kao djevojčica, nego kao žena. To osvjetljenje
pod kojim je stajala dodavalo joj je uzbudljivu auru, njezinu dugu, ravnu
plavu kosu mrsio je vjetar, oči su joj bile staložene i ozbiljne, a ne raširene i
preplašene: unatoč nesreći, bila je uspravna i jaka, premda je večeras
doživjela i previše trauma.
»Hvala bogu.« dahnuo je Jim.
»Mislim stvarno!« rekao je policajac dok su se djelatnici hitne pomoći
gužvali okolo i vadili razne medicinske uređaje iz torbi te ih priključivali na
njega. »Nisam znao da roditelji odabiru Hvala kao ime. A i prezime Bogu je
prilično neobično.«
Što — oh, pitanje o imenu. »Ne, pronašao sam je.« promrmljao je Jim.
»Koga?«
»Sissy.« Jim je ponovno pokušao podići glavu. »Dobro sam.« doviknuo
joj je.
»Jeste li nešto popili, gospodine?« upitao je policajac.
»Jesi li siguran da si dobro?« rekla je Sissy.
»Da.« odgovorio je Jim. »Siguran sam.«
»Imamo potvrdu alkohola.« umiješao se policajac.
Došao je drugi uniformirani čovjek ili tko već. »Jeste li mu pronašli
novčanik?«
»Gospodine, imate li vozačku dozvolu?«
»Ne brini.« rekao je Jim Sissy.
»Pa, od mene se očekuje da brinem zbog toga.« rekao mu je policajac.
»To mi je posao.«
»Daj čovjeku svoju dozvolu.« umiješala se.
Sranje. Vjerojatno još uvijek ima svoju staru, ali što ako potraže ime i
fotografiju? »Ja sam mrtav.« promrmljao je.
Bolničar kojega je bio srušio na pod se nasmijao. »Ako je tako, ti si prvi
mrtvac kojega sam ikada sreo koji ima krvni tlak.«
Pričekaj samo, pomislio je Jim.
»Bacit ću čaroliju na njih.« rekao je Jim dok su mu stavljali Shantzov
ovratnik. »To će riješiti sve.«
»Donesite nosila.« viknuo je netko.
»Ja ne idem u bolnicu.«
Policajac se nagnuo i nasmiješio mu se. »Čaroliju, ha? Samo ćeš
zatreptati i sve će ovo nestati?«
Jim je pogledao čovjeka ravno u oči, zakočio ga, ušutkao. »Tako je.«
Snagom volje odaslao je energiju prema vani, gurnuvši je kroz molekule
zraka između njih dvojice, preuzimajući kontrolu nad čovjekovim umom i,
putem toga, nad svim njegovim mislima i djelima. Izlaz iz ove zbrke bio je da
napravi istu stvar s ostalima, jednim po jednim, a onda su on i Sissy slobodni.
Dovraga, mogao bi čak i natjerati ovog uniformiranog da ih odveze kući...
»Dečki, jeste li donijeli nosila?« pitao je policajac pogledavši preko
ramena. »Vrijeme je da ga prevezemo.«
Jim je zbunjeno trepnuo. Koji kurac? Djelatnik hitne pomoći koji mu je
provjeravao tlak slegnuo je ramenima. »Mala je opasnost od bijega, ako je to
ono zbog čega si zabrinut. Vjerojatno mu je slomljena noga. On ne ide
nikamo.«
»Hm, prilično te uspješno preskočio.« istaknuo je policajac.
Čekaj, čekaj, čekaj, ovo nije način na koji bi se trebalo...
»Evo nosila. U redu, gospodine, sad ćemo vas premjestiti. Na tri... .
Jedan... dva...
tri...«
Kada ga je bol preplavila i svladala, izazivajući mu kratki spoj u glavi,
Jimova posljednja misao bila je da je to trebalo funkcionirati. Otkako mu je
Eddie pokazao trikove anđeoskog zanata, mogao je bez problema utjecati na
stvari i ljude.
Očigledno mu je praksa da zadaje drugima udarce glavom umanjila tu
sposobnost.
Prokletstvo.
POGLAVLJE 17
Cait je bila izvan sebe i nije namjeravala ništa poduzeti u vezi s tim.
Muškarac koji ju je upravo ljubio kao nitko drugi dosad upravo joj je skidao
grudnjak — i prvi put u životu ona nije šizila zbog madeža na desnoj dojci,
niti zbog činjenice da možda nije potpuno simetrična, niti... zbog svih onih
drugih stvarnih ili izmišljenih stvari koje su joj ranije padale na pamet kad je
u drugim okolnostima bila gola.
Jedino do čega joj je bilo stalo je da njegove usne budu na njoj, bez
ikakvih prepreka...
»Jebooo te.« rekao je dubokim glasom.
Pa sad. Nije li to bilo kao cijeli leksikon komplimenata — tako-si-
predivna-užasno-seksi-jebeno-fantastična-izluđuješ-me, sve spojeno u jednu
riječ.
A onda je zarežao. Doista ispustio taj zvuk o kojemu je samo čitala da ga
muškarci proizvode.
No nije imala vremena razmišljati o tome.
Pomaknuvši svoje snažno tijelo, Duke se spustio i polizao joj jednu od
bradavica, pa ju je počeo sisati dok je obavijao ruku oko Caitina struka i
naginjao je unatrag. Kada je krenuo prema drugoj bradavici, tijelo joj se
izvilo u potpuno neprirodan položaj, ali nije marila. Ne uz te neumorne usne
na njoj, ne uz njegovu mekanu kosu ponovno u njezinim šakama, ne uz tu
njegovu erekciju koja joj se utiskivala u kuk.
Slobodnu ruku spustio joj je između nogu.
Bez najave. Bez glađenja bedra ili prikradanja prema dolje. Bez onoga
sada-ću-te-dodirnuti. On je uzimao ono što je želio.
A ona je doživjela orgazam.
Kao da je točno znao gdje ju i kada dodirnuti, usne su mu se odmaknule
od njezinih grudi i on se preselio gore, ponovno zavladavši njezinim usnama,
gutajući promukle zvukove koje je ispuštala, oduzimajući joj mogućnost
govora dok ju je milovao između nogu kroz traperice. K tome, smiješno, nije
ni najmanje brinula da bi ju netko mogao čuti — pogotovo kada su njegovi
prsti protrljali i pritisnuli tvrdi čvor šava hlača o njezin klitoris. Ako
vrištanjem sruši zgradu? Dobro. Svejedno. Pomagao joj je da se prepusti
orgazmu i nastavio joj pružati užitak, a njezino je tijelo željelo sve to —
željelo je sve što joj je on mogao pružiti.
A on se nije zaustavljao. Uz još jedan orgazam ubrzo nakon prvog,
njezini nokti su mu se zarili u ramena, a ona je savila koljena, šireći noge još
više, kako bi mu omogućila bolji pristup — što je bila dobra ideja, no
postojao je problem. Bedra joj nisu bila snažna, pa je izgubila ravnotežu...
Duke je odmah reagirao te ju brzim pokretom podigao kao da je perce.
U njegovu naručju imala je kratak, zapanjujuć doživljaj... čiste muške
snage. Bio je mišićav po cijelom tijelu, kao da je to tijelo isklesano, a ne
rođeno, mišići su mu se napinjali ispod odjeće i kože dok ju je držao iznad
poda. Ovo nije Thom, suhonjavi momak s faksa, mekanoga trbuha. Ovo je
muškarac u naponu snage, seksualno uzbuđeni mužjak koji ima namjeru
učiniti nešto u vezi s tim.
Sekundu kasnije bila je ispružena na podu.
»Moram se pobrinuti da vrata ostanu zatvorena.« prošaptao je uz njezine
grudi.
A onda se popeo na nju, njegova težina ju je utiskivala u linoleum,
prijeteći da će je zgnječiti — što joj je bilo samo dodatno erotično.
Kada su mu usne ponovno pronašle njezine bradavice, osjetila je nekakvo
potezanje u razini bokova. Traperica. Otvorio joj je patentni zatvarač, a zatim
joj povukao niz noge traperice i gaćice. Hladan zrak zapljusnuo joj je toplinu
između bedara, ali to nije dugo trajalo.
Ruka mu se odmah vratila tamo gdje je bila, ali ovaj put bez ičega između
njezina skliskog otvora i njegovih prstiju. Kad je ušao u nju, ponovno joj je
osvojio usta, prelazeći jezikom preko njezinog dok je dolje vladao njezinom
pičkom...
Cait je još snažnije svršila, ugrizavši se za usnicu, izvijajući se o njegova
prsa, a vrtlog ju je istodobno izmještao iz tijela i zaključavao u vlastitoj koži
dok su joj se osjeti razlijevali tkivom.
Zatim je uslijedio kratak predah, tijekom kojega je oslabio pritisak iznad
nje. Zvuk metala. Njegov pojas. Skidao je svoje...
»Kondom.« rekla je promuklim glasom.
»Imam jedan.«
Hvala bogu, jer ona nije imala. Ustvari, nije baš unaprijed promislila o
ovome. Premda, čak i da je zamišljala, ne bi došla ni blizu stvarnom iskustvu.
Bilo je toliko uzbudljivije i sirovije...
Duke se podigao na koljena i šokirao ju.
Spustio je traperice nisko na bokove, a ud mu je bio ogroman, tako debeo
i dug stršao mu je iz tijela.
Ovo će postati... još intenzivnije.
Kondom je bio marke Trojan i on je oštrim bijelim zubima otkinuo ugao
plavog kvadratića, a folija se uslužno i lako rastvorila. A onda, dok je gledala
kako ga navlači, morala se ponovno ugristi za donju usnicu, pogotovo kada
su njegovi krupni prsti prelazili preko velikog glavića i te debele motke.
Sekundu kasnije opet je bio iznad nje.
Sada je Cait preuzela inicijativu. Kad ga je zgrabila i povukla, stisnuo je
zube i opsovao, glava mu se trznula unazad, a žile na mišićima iskočile s
obiju strana vrata.
»Isuse...« prostenjao je.
Osjećala se posve jednako. Osim što ga je privlačila prema sebi,
pripremila se. Prošlo je dugo vremena od njezina zadnjeg seksa, a s obzirom
na način na koji su mu bili građeni neki dijelovi...
Međutim, nije ju zanimalo zaustavljanje ovoga. Svaka razina ovog
nevjerojatnog, nekontroliranog spajanja samo ju je još više napaljivala —
uživala je u vatri upravo zbog njezine vrućine: usred ovoga nije postojalo
ništa drugo, njezin strah iz garaže spržen je u prah, višetjedna tjeskoba zbog
Sissy je potisnuta, godine samoće i tuge zbog Thoma nestale su, nestale,
nestale.
Bila je više no spremna za ovo. Već neko vrijeme, ne u smislu nekoliko
sati.
Duke se spremao ući u nju, gurnuo joj je ruku ispod ramena i podigao joj
lice bliže svojemu. Oči su mu uronile u njezine...
Netom prije nego što je prodro, svrnuo je pogled. Da netko poput njega
bude sramežljiv? Nemoguće...
Bol je sijevnula kroz nju, ukrutila joj tijelo, u djeliću sekunde ugasivši
žar. A kada se Duke ukočio, njegove su je oči pogledale s izrazom u kojemu
je bilo nešto nalik pozivu na uzbunu.
»Ne.« promrmljala je. »U mom je slučaju samo proteklo dosta vremena.
Da se nisi usudio zaustaviti.«
Kako bi dokazala da to i misli, prešla je rukama niz njegov snažan torzo
do donjeg dijela leđa — pa je otišla još niže, gurnuvši ruke ispod labavih
hlača do njegove savršeno čvrste guze. Podižući bokove i povlačeći ga prema
sebi, spojila se s njim kako treba i prodro je od vrha do dna, duboko u njezinu
nutrinu.
Rastezanje, ispunjavanje, strujni udar užitka, to je vratilo vatru — i to čak
i prije nego što je počeo pumpati.
Neznanac ili ne, bio je pažljiv prema njoj, u početku se pomičući polako,
dajući joj vremena da se prilagodi. I oh, bože, prilagodila se. Rodnica joj se
opustila dok se trenje povećavalo, to veliko tijelo iznad njezinog zabijalo se
sve brže, drugi val užitka rastao je duboko u njoj dok je on udarao o nju,
držeći je snažno... jebući je.
To nije bilo vođenje ljubavi. Nije bilo ničeg pristojnog u vezi s tim gdje
su ili u kojem smjeru idu — a ona je željela da bude baš ovako, tvrdo, brzo,
brutalno.
Bio je to šok, shvatiti da proživljava seks svoga života upravo ovdje na
podu ove nenamještene sobe, maltene u javnosti. Ali, o bozi i vrazi, kako je
bilo dobro.
Uz trzaj je privukla njegova usta natrag ka svojima i on se bacio na njih,
ljubeći je dok su mu se bokovi zabijali iznova i iznova, sve dok nije više bilo
načina da usne zadrže spojenima.
Zastao je i ponovno prostenjao. »Tako si uska. Jebo te...«
Glava mu je pala na njezin vrat, a Cait se, shvativši da se on trudi ostati
priseban, osjetila još senzualnije i oslobođenije.
Oh bože, kako on dobro miriše. A kosa mu je nevjerojatno meka. A brada
mu se očešala o njezin obraz...
Krajičkom svijesti bilježila je u duhu sve što je mogla upiti, svjesna da
treba zapamtiti svaki djelić ovoga, sve. Jer, premda je bila izvan sebe, nije se
zavaravala. Ovo je samo jednokratni događaj — i potpuno se isplatilo što je
došla...
Njezin treći orgazam bio je najsnažniji od triju, učinio je da ovi drugi
djeluju kao puko zagrijavanje. Ritmičko pulsiranje joj je treslo cijelo tijelo i
tako je stisnula oči da je vidjela zvijezde — a on ju je pratio, njegova erekcija
ubadala je i trzala se u njoj iznova i iznova....
A onda je završilo. Zavladao je spokoj.
Oboje su se potpuno umirili, osim što su iscrpljeno disali.
Nakon svega, tijelo joj je gorjelo od naprezanja, puls joj se po-stupno
usporavao, a toplina joj je isijavala iz mišića i kože, sve dok naposljetku nije
počela osjećati hladnoću poda ispod sebe.
Kako dobro. Sve ovo bilo je upravo ono što joj je trebalo.
Osim... kada se tišina počela usijecati u njezin smeteni um, pomislila je
— što sad? Nije imala pojma kako bi to trebalo funkcionirati...
»Duke?« rekao je muški glas s druge strane vrata. »Jesi li unutra?« Oh.
Sranje. Pričaj mi o povratku u stvarnost.
Njezin... ljubavnik, pretpostavila je da je to adekvatna riječ za to, podigao
je glavu i uputio strijeljajući pogled prema gore. Savio je nogu i gurnuo
koljeno u čelična vrata kako bi bio siguran da nisu otvorena — a, radeći to,
podsjetio ju je da su i dalje fizički itekako spojeni.
Dragi bože, u što se to uvalila?
»Ne, nisam.« rekao je sarkastično, grlenim tonom. Stanka. »Duke, stari,
je li netko s tobom unutra?«
»Ne.«
»Budući da su kamere i zvuk isključeni, brinemo jesi li...«
»On nije sam.« rekla je Cait oštro. »U redu?«
Stanka. Ovaj put duža. »Oh, Isuse, ispričavam se... ja, ah, sranje, čovječe,
nikad nismo mislili da bi ti bio s — hoću reći, ti obično to ne radiš sa ženama
niti, mislim, bilo s kime, tako da, ah...«
»Kasnije, Ivane.« obrecnuo se Duke.
»O, da. Naravno... apsolutno, stari moj...«
Glasnoća komentara se smanjivala, kao da onaj tko govori odlazi
ispričavajući se. Ili se spotiče o isprike.
Duke je pogledao Cait, a izraz lica bio mu je krajnje neodgonetljiv. »Ono
što on želi reći je da ne ševim žene na poslu.«
»Zašto si me onda pozvao ovamo?«
»Zato što nisam mogao više čekati, a ti si već imala dogovor za večeras.«
»Što bi bilo da nisam otišla u kazalište?«
»Morao bih uhoditi onog idiota pjevača dok ponovno ne naletim na tebe.«
To je rekao kao da bi radije da mu traktor iščupa sve zube iz glave.
Cait se morala nasmijati. »G.B.-jeva glazba ti se stvarno ne sviđa?«
Na trenutak mu je nešto hladno preletjelo licem. »Ne. Uopće. Međutim,
ti,« — prešao je usnama preko njezinih — »ti si vrijedna auditivnog
samoubojstva.«
Prošla je rukom kroz njegovu kratku kosu i proučavala mu lice, trudeći se
upamtiti ga.
»Trebala bih ići.« rekla je na kraju, premda to u dubini srca nije željela.
No jednostavno nije znala što bi bila druga opcija — seks ga je učinio bilo
čime prije no strancem. Nažalost, to je trajalo samo za vrijeme samog čina.
Pogledao ju je poluzatvorenim očima. »Nisam završio s tobom.«
Istoga trena srce joj je ponovno počelo lupati. Vjerojatno bi se trebala
pokušati praviti hladnokrvnom, ali od njega je željela još. Koji god tip seksa
bio posrijedi. Život je previše jebeno kratak da još barem jednom ne bude
transportirana u raj.
»Dobro.« rekla je.
»Reci mi svoj broj.«
Nakon što je odrecitirala znamenke, namrštila se. »Zar ga nećeš
zapisati?«
»Tebe nije tako lako zaboraviti — vjeruj mi.«
Kao da to želi dokazati, ponovno je uzeo njezine usne svojima i poljubio
je duboko, premda je posegnuo između njih do baze svog kurca i pridržao
kondom da ne spadne dok ga je izvlačio iz nje.
Osjetila je prohladni zrak na svom najosjetljivijem dijelu, i da, to ju je
podsjetilo da su joj grudi u neredu, kao i odjeća.
Iznenada joj je pred očima bljesnula slika druge odjeće koju je ostavila na
podu svoje kupaonice.
Možda je to trend?
Dooooobro... on je ustao i obukao se puno brže od nje. Zatim se okrenuo,
kao da je svjestan da ona želi malo privatnosti.
Cait je ustala i navukla traperice, a zatim petljala oko grudnjaka —
remenje ju je zbunjivalo, a kopča na sredini leđa odbijala je surađivati. S
dolčevitom ista stvar: nemarno ju je navukla preko glave, dok su joj ruke
zapinjale.
»U redu.« rekla je.
Kada se Duke opet okrenuo prema njoj, činio se tako dalekim, tako
visokim, tako odsutnim.
Jesu li njih dvoje doista upravo napravili ono?
Otvorio je vrata bez ijedne riječi, a zrak koji je ušao u sobu mirisao je kao
u frizerskim salonima, kao smjesa mirisa raznih vrsta šampona i sprejeva za
kosu. Što je bilo čudno. Možda su imali plesačice negdje u klubu...
Oh, vidi, skupina kršnih momaka s crnim košuljama na kojima piše
osoblje. I sviiiiiiiiiii su buljili u nju, udaljeni otprilike tri metra.
Divno.
Kada je Duke krenuo prema naprijed, sakrila se iza njegovih ramena kako
bi izbjegla susret oči u oči s njegovim kolegama — i, tko bi rekao, u tom
trenutku se vratila u stvarnost.
Da, to se doista dogodilo. Na podu. Iza nezaključanih vrata, na njegovom
radnom mjestu.
Sranje. Možda se ipak nije mogla nositi s time da je sada plavuša, Dok ju
je Duke vodio do stražnjeg izlaza, izbjegavao je zurenje svojih kolega i trudio
se zakloniti im pogled na Cait. No nije bio siguran koliko je uspješan u
potonjem. Prokletstvo.
Nije bila stvar u tome da se sramio onoga što su učinili. Ona je došla
ovamo upravo zbog onoga što su oboje željeli i bilo je fantastično. Ali nije
namjeravao dopustiti da ona bude objekt idiotskog buljenja.
Vrata su se otvorila prema vani, tako da se pomaknuo u stranu i njegovo
ju je kršno tijelo zaklonilo. A dok je prolazila pored njega, njezina mu se ruka
očešala o prsa, podsjećajući ga na sve one raznorazne vrste dodira koje su
upravo razmijenili na podu sobe za ispitivanje.
Mmmmmm.
Vani je otišla do nekakvog terenca, Lexusa — a on ju je slijedio, prateći
svaki njezin pokret: ti bokovi su se njihali, ne na prenaglašeni način kao što
to čine neke žene, nego na prirodan način žene koje je propisno servisirana. A
oblina guze? Poželio ju je obuhvatiti rukama. ..
Kurac mu je počeo rasti, seksualni nagon vratio se kao da nije ševio
tjednima. Mjesecima. Možda i godinama.
Bila je... tako jebeno seksepilna. U početku nervozna, jer joj je bilo
neugodno... a onda je uslijedilo visokooktansko seksanje punom snagom —
njezini nokti zarivali su mu se u ramena kada se široko rastvorila na podu,
nezainteresirana za bilo što osim za to da njih dvoje zajedno svrše.
Nije to očekivao, istini za volju.
Sve ovo je započelo kao način da prisvoji nešto povezano s čovjekom
kojega je mrzio. No realno iskustvo promijenilo mu je ciljeve. Sada to više
nije bila vendetta s korijenima u prošlosti — ustvari, on je doista mislio
upravo ono što joj je rekao. Oni nisu gotovi, i ne, sigurno nije trebao zapisati
njezin broj. Bio je u njegovom mozgu poput onih orgazama koje joj je
priuštio: neizbrisiv.
Kada je pritisnula daljinsko upravljanje na ključu i isključila Lexusov
alarm, potrčao je prema naprijed i otvorio joj vrata. I baš kao na početku
susreta, činilo se da ona ne zna kako završiti stvari.
On je znao.
Sklanjajući se s puta, pustio ju je da sjedne u auto, sveže pojas i uključi
motor. A onda, kada se okrenula i podigla pogled prema njemu...
»Mi još nismo završili.« rekao je, a izjava je zvučala više kao neuvijeni
zahtjev nego kao nešto romantično.
Nagnuo se i poljubio je na dominantan način, primivši joj obraze
dlanovima, prodirući joj u usta na isti način na koji je to činio dok je bila gola
i ispružena ispod njega.
Odmah je uzvratila. Jednako velikodušno i otvoreno kao i prije. Bila je
poput bunara bez dna.
Do trenutka kada je uočio njezino stražnje sjedalo. Prilično veliko. Nije
znao puno o tim šminkerskim automobilima, ali ako mu ona sjedne u krilo...
Zbog prodornog urlika sirena podigao je glavu i izvadio je iz auta. Na
suprotnoj strani parkirališta dva su policijska automobila uz sirene vozila
mrtvu utrku — i podsjetili su ga da, koliko god on bio čvrst, šefica ne dopušta
svojim zaštitarima da djeluju kao formirana grupa, a što je bilo kasnije doba
dana, to je bilo vjerojatnije da će netko biti napadnut u ovom dijelu grada.
Ova žena je možda u ovom trenutku s njim sigurna, no ipak je trebala
otići odavde.
»Bolje da kreneš.« rekao je, ponovno joj gledajući lice. Kosa joj je bila
raščupana i sviđala mu se činjenica da su uzrok toga bile njegove ruke.
Pogotovo s obzirom na to tko je bio druga opcija. »Da...« prošaptala je.
»Idi sad.« Prije nego što on prestane suvislo razmišljati i uzme je na tom
stražnjem sjedalu.
Duke je zatvorio vrata prije nego što je stigla reći još nešto. I onda, kada
se odmaknuo, iznenada je iz nekog razloga postao totalno, potpuno tjeskoban
— nešto s čime nije imao puno iskustva.
Bolje se nosio s agresivnošću. Puno bolje.
I doista nije želio promatrati strah previše izbliza.
Kada je izašla iz svog parkirnog mjesta, krenuo je prema naprijed,
ostajući obasjan njezinim farovima, zureći kroz snažno svjetlo, gledajući je u
oči premda ih nije mogao vidjeti.
A potom je otišla.
Duke je nekoliko puta duboko udahnuo i sabrao se. Trenutak kasnije
poželio je pogledati na sat — što ga je podsjetilo da je njegov Rolex nestao.
Provjerio je vrijeme na mobitelu koji je izvadio iz stražnjeg džepa traperica.
Prokletstvo. Bilo je prerano da ode, tako da se morao vratiti i suočiti s
glazbom.
I uf, tko bi rekao. Veliki Rob, Tihi Tom i Ivan još su uvijek kibicirali,
sada s Alexinih vrata.
Duke se uputio u suprotnom smjeru, natrag u sobu za ispitivanje. Što se
pokazalo glupom idejom. Kada je otišao do onog kuta i počeo vraćati žice na
sprave za nadzor, njih trojica su iskoristila priliku da se postroje kao da su
zoološkom vrtu i promatraju jednoga od tigrova.
»Ne pitaj.« rekao je Duke. »Neka niti jedan od vas ne postavi niti jedno
jebeno pitanje.«
Kad se napokon morao okrenuti prema njima, pomislio je — jebo te, čak
je i Silent Tom, kojega nikada ništa nije posebno zanimalo, buljio u njega.
»Ona nije odavde.« rekao je jedan od trojice — ne Tom.
Kada je bio gotov sa svojim tehničkim poslićem, Duke se progurao među
izbacivačima. Uz malo sreće, u baru će biti nekoliko preostalih posjetitelja
koje bi mogao izbaciti kroz ulazna vrata — po mogućnosti zatvorena i
zaključana.
Stvar koju sigurno neće učiniti jest sa znatiželjnim babama koje su ga u
stopu slijedile razgovarati o ženi, vezi ili bilo kakvim planovima za
budućnost.
Otišao je u sam klub i osjetio se loše. Svjetla su bila upaljena, a kaos
burne noći bio je očit po lokvama na podu, nakrivljenom namještaju i
odbačenim salvetama — te omotima kondoma.
Kako romantično.
Kada je počeo mesti, brigada čizama koja ga je slijedila dokazala je da
ogovaranje nije specijalnost samo šesnaestogodišnjakinja s fetišem na Hello
Kitty. Očigledno se i nabildani snagatori mogu baviti njime.
Duke se okrenuo. »Ne. Ne. I ne.«
Jedan za svakog od znatiželjnih kujinih sinova.
»Bio si neko vrijeme izvan vidokruga.« otezao je Veliki Rob. »Dakle,
tamo negdje unutra je bilo »da«.«
Tako se prokleto neće baviti time.
Kada se okrenuo, Ivan je rekao: »Hajde, čovječe, pravedno je, ti nisi...«
Glas koji ga je presjekao usred riječi nije prepoznao. No opet, Tihi Tom
nije dobio nadimak bez razloga: »U redu, momci, povucimo se.«
To je bilo sve što je potrebno.
Možda ga ni druga dvojica nisu nikad čula da govori, pa su bili previše
šokirani da bi nastavili slijediti Dukea kao krvosljednici.
Što god to bilo, on je zahvalio bogu kada su ga ostavili na miru. ..
Zastavši, shvatio je da mu... žena s kojom je bio nije rekla svoje ime. No
ipak, barem je imao broj telefonã.
POGLAVLJE 19
Kada je Sissy otvorila vrata Jimove kuće, ona su, kako kliše nalaže,
zaškripala. A kada ih je zatvorila za sobom i pogledala uokolo, sjetila se
atmosfere horor filmova iz sedamdesetih, kakve je obično nedjeljom gledala
sa sestrom.
Zastala je u primaćem hodniku, ne znajući što da učini. Englez ju je
iskrcao ovdje na isti način na koji je Chillie bacio novine na trijem — osim
što je anđeo bolje ciljao. Isprve je stigla do ulaznih vrata.
I sad, prepuštena vlastitim mislima, bijesu i osjećaju da je sudbina za
kurac a usud samo drugo ime za »sjebanost«, osjećala se kao da joj je netko
stavio ruke oko vrata i stišće ih.
Što da sada učini? Nije imala pojma gdje je Jim niti gdje je njegov cimer,
kao ni blage veze što bi mogla napraviti (ako bi uopće išta mogla) da im
pomogne...
U okruženju kolosalne stare vile i njezinog oronulog luksuza, njezin um
se povukao iz sadašnjosti i potražio utočište u sjećanju, a misli su joj se
vratile u sretnije dane, kada je tjedan prolazio uz predvidljivo smjenjivanje
rada i slobodnog vremena, kada je obitelj bila nešto na što se imala luksuz
oslanjati, kada su joj ciljevi bili, primjerice, diplomirati na Union Collegeu i
pronaći posao... i možda upoznati momka s kojim bi se mogla vjenčati.
Nedjelje su, kada je riječ o njoj i Dell, bile posvećene Vincentu Priceu.
Ti horor filmovi u kojima su ona i sestra uživale bili su »bezopasna« vrsta
horora. Ništa odvratno poput one serije filmova pod naslovom Pila, nego
dobri stari filmovi kao što su Odvratni dr. Phibes, Pad kuće Usherovih i
Nevini. Možda je bila neobična ta tradicija da ona i Dell nestrpljivo čekaju da
završi obiteljska večera i da napišu domaće zadaće pa onda prekapaju po
kolekciji DVD-ova svoga oca šćućure zajedno u podrumskom mraku. Svake
nedjelje, u vrijeme dok je trajala škola, gledale bi prije spavanja jedan ili dva
filma.
Bio je to najbolji način da se opuste i pripreme za zvuk budilicie u
ponedjeljak u pola sedam ujutro te za pritisak radnog tjedna koji je slijedio.
Mama je tvrdila da su bolesne u glavu. Tata je bio jako ponosan što
podiže novu generaciju ljubitelja filmske umjetnosti. Ona i Dell su
jednostavno voljele biti zajedno.
Uronjena u prošlost, Sissy je ušla u salon i upalila jednu od staklenih
svjetiljki. Njezino sjenilo bilo je vjerojatno samo jednu sezonu na suncu
udaljeno od potpunog raspada, a kremasta žuta bila je posljedica gubitka boje
uslijed dotrajalosti, a ne nekakvog dekoraterskog odabira.
Čovječe, njezinoj sestri bi se ovo mjesto svidjelo — namještaj
misteriozan jer je prekriven plahtama, izblijedjeli orijentalni sag velik poput
tratine, reljefi uz rub stropa izrezbareni u tamnom drvetu, urezani tako
duboko da se činilo kao da je kakav horizontalni kip razvučen duž visokog
stropa.
Prema onome što je vidjela, takav ugođaj vladao je u cijeloj kući.
Bila je to ona vrsta otmjene zgrade o kakvima su ljudi pisali knjige, no
ova verzija bila je provučena kroz mlinac za preokrete sudbine, bila je slučaj
povijesti koja nije na dobar način postala sadašnjost zbog nedostatka
sredstava.
Šteta.
Prišla je i podigla jednu od plahti. Ispod je, djelujući kao siroče, bio
izblijedjeli zeleni baršunasti kauč s raznoraznim vitičastim ukrasima.
Strgnula je prekrivač. Pa otišla do fotelje pored njega i učinila isto.
Nastavila je hodati po salonu, krećući se sve brže i energičnije, sve dok
prašina nije dobrano ispunila zrak a gomila prljavih plahti zauzela veći dio
središta sobe.
Barem je o nečemu otkrila istinu.
Međutim, ne o svojim problemima. Ni najmanje.
Anđeo koji ju je dopratio ovamo iz bolnice magično ju je transportirao
kroz grad, no učinio je to bez objašnjenja — nije joj rekao ništa o njoj, o
njezinoj situaciji, niti o tome kako je točno izveo to premještanje. Također
nije dotaknuo stvari kao što su — na koji način je povezan s Jimom, zašto je
došao k njima i kakva je njegova uloga.
Samo još crnih rupa koje može dodati u svoju zbirku.
Šećući uokolo, slijedila je ovalni uzorak na tepihu jer joj se činio kao
jedini jasan put koji joj je otvoren. Onaj bijes koji se rodio ranije ponovno je
rastao, zbog čega se osjećala kao da je u stupici, unatoč činjenici da vrata
kroz koja je ušla nisu bila zaključana, da je kuća imala desetke i desetke soba
te da, za razliku od svog prethodnog života, nije bilo nikoga kome bi morala
polagati račune — niti roditelja, niti učitelja, niti cimera iz Union Collegea.
Bila je slobodna.
Pa zašto je onda, dovraga, željela zavrištati?
Teško je reći što ju je točno potaknulo na to ali, prije nego što je postala
svjesna što radi, grčevito je pretraživala gornji okvir kamina, penjući se
visoko na prste u tim posuđenim tenisicama, tapkajući rukama po polici
punoj paučine, oko svijećnjaka i...
Mala kutija zašuškala je kada ju je uzela, i da, u njoj su bile šibice.
Krećući se grčevito i mahnito, zgrabila je jednu plahtu s hrpe, gurnula je u
kamin i zapalila šibicu.
Plamen u obliku suze držala je u razini očiju i buljila u žutu toplinu, a
bijes se u njoj i dalje širio, tekao joj je kroz tijelo, mijenjajući joj oblik,
rastući duboko u njoj — kao da je uzgojen u njezinoj duši, pronalazio je
pukotine među korijenjem i odatle preuzimao vlast.
Spustila se na koljena, a hladni mramor ugrizao ju je za kožu kroz
trenirku, ali nije marila — slabašni plamen prinijela je zgužvanom klupku i
držala ga tamo. Dim se prvo dizao u obliku zavijutaka, a zatim je brzo
narastao u podivljalu rijeku.
Pojavila se prava vatra, rasplamsavajući se, ližući plahte, konzumirajući
pamučna vlakna s rastućom pohlepom.
Nesposobna svrnuti pogled, Sissy je posegnula iza sebe, rastežući se sve
dok nije dotaknula mekanu hrpu koju je napravila. Dovlačeći još, hranila je
vatru, gurajući plahte u plamen, osjećajući vrućinu na dlanovima, zapešćima,
rukama, licu.
U glavi joj je bio niz psovki, sličan vatri koju je stvorila, plamteći,
proždirući...
»Koji kurac!«
Sissy je ignorirala osobu koja je to rekla, tko god ona bila, potpuno
usredotočena na svoj pakleni oganj, pitajući se što bi još mogl ubaciti u njega.
Zavjese. Mogla bi ih strgnuti...
Čvrste ruke uhvatile su je za ramena i povukle unatrag — i tada je
izgubila kontrolu. Jednostavno ju je jebeno izgubila.
Kao da je detonirala, poludila je i počela vrištati, udarati i gristi sve čemu
je mogla pristupiti. Dok je napadala, zamutio joj se vid pa nije registrirala
ništa osim potrebe da ozlijedi nekoga, bilo koga...
Unutarnju eksploziju pratila je neobična snaga.
Zbog čega se uspjela iskobeljati i udariti koljenom ravno u jaja osobu
koja ju je držala.
»Jebem mu — u kurac!«
Na djelić sekunde je stisak osobe koja ju je držala popustio, a ona je to
iskoristila i istrčala iz salona ispunjenog dimom te pojurila do ulaznih vrata.
Zgrabila je kvaku, rastvorila vrata i bacila se sa stepenica te pala na široki
pločnik. Odgurnuvši kosu s lica, ona je...
Farovi.
Dolje niz ulicu s lijeve strane, dolazili su prema njoj.
Skočivši na noge, potrčala je prema autu ili kamionetu ili terencu, odjurila
na kolnik te se okrenula prema svjetlima, razmišljajući o tome kako je Jim
onda bio ozlijeđen. Željela je osjetiti sudar, biti dovoljno čvrsta da podnese
udarac, da se barem jedno od starih životnih pravila opet odnosi na nju:
nemoj se igrati na prometnom mjestu jer će te udariti auto.
»Sissy! Sranje!«
»Pogledajte me!« vrisnula je prema automobilu koji se približavao.
»Pogledajte me!«
»Sissy, prokletstvo!«
Njezine molitve su ovaj put uslišane. Baš kada je pomislila da će čovjeku
biti nevidljiva, truba automobila zatrubila je dovoljno glasno da se probije
kroz bijes kojim je bila vođena. Nakratko je imala dojam da vozač
prestrašeno gleda ravno u nju, neko unutarnje svjetlo u zatvorenom
automobilu osvijetlilo mu je blijedo lice sa široko otvorenim očima i ustima,
kao da viče...
Fizički je uklonjena s ceste, daleko veći mišići su je sklonili s puta dok su
kočnice cviljele a svijet se vrtoglavo okretao.
Sletjela je na travnati dio s druge strane ceste, tijelo njezina spasitelja ju je
pritisnulo, a bol joj je istodobno pročistila glavu i ispreturala je na drugačiji
način. Odmah je okrenuta na leđa, ruke su joj ispružene iznad glave, a noge
zarobljene između dvaju snažnih bedara.
Jim je iznad nje izgledao jednako Ijutito kao što se ona osjećala...
»Kamo je otišla?«
Sve joj je bilo mutno, no okrenula je glavu. Iz BMW-a koji ju je zamalo
udario izašao je neki muškarac i mahnito gledao oko sebe. »Bila je upravo
tamo, nasred ceste.«
Kroz druga vrata na automobilu izašla je žena. »I ja sam je vidjela.
Pojavila se niotkuda.«
Baš poput mačke, pomislila je Sissy umrtvljeno dok joj je bijes
splašnjavao. One mačke koja je ranije iskočila pred Jimov kamionet.
»Tu sam.« doviknula je slabašno. »Bože... ovdje sam...«
Njih dvoje pogledalo je u njezinom smjeru. »Jesi li čula ovo?« upitao je
muškarac.
»Čula što?« rekla je žena.
Muškarac se približio, ali bilo je jasno da je više ne može vidjeti. A kada
je otvorila usta kako bi ponovno viknula, Jim joj je pritisnuo ruku na usta i
ušutkao je.
»Ne misliš li da imamo dovoljno problema?« prosiktao je tiho.
Pokušala mu se otrgnuti, ali bez pomoći svog bijesa nije imala šanse: bio
je puno jači i onesposobio ju je bez ikakvog stvarnog napora.
I, u skladu s očekivanjima, nedugo nakon toga par se vratio u svoj
luksuzni automobil i odvezao se dalje.
Kad su zasvijetlila njihova crvena stražnja svjetla, njezina se frustracija
ponovno rasplamsala.
To je bilo to? Nakon svih dobrih djela koja je učinila u životu nakon
svega što je neopravdano proživjela tamo dolje, vječnost joj je bila bila takva
da će zaglaviti u kući koja je svojevrsni azil u životu poslije smrti? Ni tu ni
tamo, ni Raj ni Pakao — ništa doli sjenka koja bi u rijetkim prilikama mogla
poprimiti oblik i možda uzrokovati da vozači automobila u prolazu zakoče?
Jebeno gigantsko sranje.
»Sada ću te pustiti.« rekao je Jim. »U redu?«
Sissy je kimnula i pričekala da se on odmakne, dajući mu svo vrijeme na
svijetu da pogrešno procijeni da je smirena... a kad je to napokon učinio...
Opet ga je napala, mašući šakama i udarajući nogama dok se nisu počeli
valjati uokolo i otkotrljali se na pločnik, gdje joj je beton izgrebao podlaktice,
listove i obraze. Nije je bilo briga — opet je postala bjesomučna, njezin žar je
pronašao još jedan zakutak njezinih osjećaja koji tek treba uništiti.
A možda je Jim to znao. Jer, umjesto da opet sjedne na nju, pustio ju je,
još uvijek je kontrolirajući, sprječavajući njezine napade tako uvježbanim
potezima da se činilo kao da predviđa udarce prije nego što ona uopće
pomisli na njih.
Što ju je, naravno, samo dodatno iznerviralo.
Na kraju, premda je u sebi osjećala da bi mogla nastaviti do besvijesti,
ponestalo joj je energije — tijelo joj je klonulo, a snaga opala. Bijes nije
nestao, no jednostavno više nije imala fizičke energije koja bi mu omogućila
da se ispolji...
Sissy mu se naposljetku naslonila na grudi, isprekidano dišući,
nesposobna podići glavu, a kamoli šake.
Zatvorivši oči, dugo je i gorko psovala u sebi... jer, bog zna, još uvijek
nije mogla doći do dovoljno zraka.
Kad je konačno uspjela izustiti nešto, rekla je promuklo: »Zašto baš ja...
?«
A onda se naglo odgurnula od njega. »I zašto je tebi toliko stalo do mene
— ja te ne poznajem...«
»Sissy, gledaj, znam da si proživjela puno toga bolnoga...«
»Samo me ostavi na miru, u redu? Ako želim da me udari automobil,
pusti me da ostvarim želju...«
»Žao mi je, ali ne mogu.«
»Onda mi istinski pomozi! Reci mi gdje sam.«
»Volio bih da mogu...«
»Svejedno.« rekla je posprdno. »Želiš zadržati svoj posao anđela? Postoji
još 250 milijuna ljudi u ovoj zemlji — idi i spasi ih. No od ovog trenutka ja
više nisam tvoj problem, niti si ti moj.«
Sissy je ustala i otresla prašinu sa sebe, zureći na cestu i osjećajući se
prevarenom. No barem su je vidjeli; doista jesu...
Grubi dlan spustio joj se na nadlakticu i okrenuo je oko svoje osi.
Njezin spasitelj nije izgledao ni približno poput sveca. Oči su mu se
suzile u uske proreze, gornja usna mu se uvila iznad zuba, a bijes koji je
isijavao iz njega bio je vjerojatno jedina stvar koja je mogla doprijeti do nje.
Glas mu je, kada je progovorio, zvučao poput rezanja. »Vidio sam te
mrtvu, što kažeš na to? Razvalio sam vrata i pronašao te kako samo što
jebeno ne iskrvariš. Tada sam stigao prekasno da te spasim i zovi me
budalom što sada pokušavam učiniti ispravnu stvar.« Uperio joj je prst u lice.
»Želiš biti frustrirana i tome slično jer ne znaš tko si? Fino. Ali nemoj spaliti
moju jebenu kuću i nemoj biti bijesna na mene jer jebeno ne znam u čemu je
stvar s tobom.« Pritisnuo je prst u vlastite grudi. »Misliš da sam ja svjestan
tko sam u ovom kaosu? Ne. Ja nemam jebenog pojma o dobrom dijelu svega
toga. Isuse Kriste.«
Nakon toga je on bio taj koji se okrenuo i otišao natrag u kuću, cijelo
vrijeme vukući tu ozlijeđenu nogu iza sebe kao da ga paklenski boli.
Nije imala pojma kako uopće uspijeva hodati s tim gipsom...
Dok ga je gledala kako se vraća preko ceste, zažalila je zbog cijele večeri.
Pa ipak, čak i kada se smirila, ispod površine... bijes je još uvijek bio tamo,
lagano se krčkajući u njoj.
Mislila je da će Pakao biti najgora stvar koja joj se dogodila. Ovo... se
činilo puno težim.
POGLAVLJE 22
»Udahni duboko, osjeti kako ti dah ulazi i izlazi kroz nos, niz stražnju
stranu grla, širi ti pluća...«
Jel. Me. Ti. To. Zajebavaš.
Demonka Devina držala je guzicu u zraku, a ruke i noge na smrdljivoj
ljubičastoj prostirci, dok su joj kosa i sise padali po licu — a ta glupa kuja od
32 kilograma, koja je, kao da je od gume, stajala ispred polaznika tečaja joge,
htjela je da ona diše?
»Osjetite snagu u svom tijelu, no obratite pozornost i na područja koja se
mogu opustiti u ovoj pozi. Dišite. Opustite trbuh i...«
Područja za opuštanje? Da, baš. Činilo joj se da su joj tetive oderane s
kostiju; toliko joj je krvi otišlo u glavu da su joj se oči izbuljile; a ruke su joj
drhtale dok su je pokušavale zadržati u ovom umobolnom, neprirodnom
položaju.
Opuštene su joj bile usne školjke. Zapravo, samo lijeva.
Poza se zove pas s licem prema dolje? Sranje, trebala bi zapamtiti pvo za
obradu nekoga u Paklu. Radije bi da je netko napadne nožem.
»I opustite se u pozi djeteta.« Hvala kurcu.
Dok se Devina rušila na prostirku i spoticala o vlastite savijene noge,
mrzila je sve povezano s iskustvom seksepilne joge. Znoj. Grčeve, Zagušljivi
smrad — je li taj tamjan stvarno potreban? Ma daj, pa ovo nije katolička
crkva.
»A sada ćemo se opuštati. Molim vas da legnete na leđa i pronađete
udoban položaj za ruke. Možete ih ispružiti prema van ili staviti uz tijelo, ili
čak iznad glave. Kako god vam se sviđa.«
U ovom trenutku najviše bi joj se sviđalo da su joj ruke oko vrata te žene
i da ga stišću dok instruktorica ne poplavi kao da ju je snašao zastoj srca.
»Dišite. Zatvorite oči. Usredotočite se na opuštanje nožnih prstiju... vaših
stopala... vaših...«
Jebi se, gospođo.
U aktu pobune, Devina je držala oči otvorenima isključivo zato što je bila
umorna od toga da joj naređuje ta koka koja je izgledala kao cjevčica za
čišćenje lule.
Dok je taj iritantni, lažno smirujući glas i dalje monotono brujao, a
vokabular pronalazio put iz tijela, Devina je samo čekala da to sranje završi.
Kako god. Mogla je otići, ali bila je perverzna kučka i na neki je način
uživala u tome da pušta da je iznervira glupo ljudsko biće koje je mogla ubiti
u hipu.
S druge strane, postojalo je nešto ugodno na što se mogla usredotočiti.
Provela je noć u rukama Jima Herona.
Reperice stare škole, Salt 'N' Pepa, to su dobro rekle: Kakav muškarac,
kakav muškarac, kakav muškarac, kakav moćan, dobar muškarac... .
E sad, sranje je što se morala obući u kožu nekoga drugoga — konkretno,
one glupe djevice — ali Devina je bila toliko naviknuta da bude netko drugi
da to nije bila nikakva stvarna prepreka blaženstvu. Osim toga, pomisao da je
osujetila Jimovo nikad više itekako ju je stimulirala.
Željela je seks, naravno — međutim, to nije bilo vjerojatno. Ne tijekom
njihove prve zajedničke noći.
Kako je ona gledala na to? Kao na glumački izazov. Morala se dobro
potruditi i pokušati se ponašati kao ta Bartenica, cijelo vrijeme suptilno, te ga
neumoljivo početi zavoditi. To je vrlo zabavno i stvarno je zagrijalo stvari —
mogla je u potpunosti razumjeti zašto stručnjaci za veze hvale igranje raznih
uloga kao način da par začini svoj ljubavni život.
To je bilo upravo ono što je njima dvoma trebalo.
K tome joj je dalo nešto na što se može usredotočiti dok je prisiIjena
držati se pravila igre — u redu, uglavnom pravila rata: morala je prestrašiti
onu umjetnicu sinoć u garaži — bilo je važno usmjeriti je u smjeru u kojem je
na kraju večeri dobrovoljno otišla.
Samo lagano poguravanje. Ništa previše očito.
I hej, demonima je dopušteno da borave na javnim mjestima. Nije njezina
krivnja što je žena u panici pozvala policiju iz zatvorenog dizala, a potom
odjurila kući... i završila u rukama vrlo seksepilnog ljubavnika.
Dobro, dobro, izazvala je i Jimovu malu »nezgodu« u kamionetu. Crne
mačke ponekad ustvari nisu mačke.
Ali ma daj, to je bilo osobno, nije imalo veze s većom borbom između
dobra i zla. Jednostavno je bila tako bijesna što je on sav usmjeren i pun
zaljubljene podrške prema toj djevici da si nije mogla pomoći...
Instruktorica joge pojavila joj se u vidnom polju, a taj ignorantski, vječito
sretan izraz lica tipa ja sam u redu jer jedem organsku hranu budio je u
Devini želju da ju šopa Hershey čokoladicama dok ne umre od
hiperglikemije. »Opustite kapke. Pronađite svoj unutarnji mir. Dišite...«
Devina je zatvorila oči kako ne bi učinila nešto za čišćenje čega je
potreban industrijski usisivač...
Još jedan prekid naglo je omeo njezino »vrijeme za opuštanje« ali to nije
bila zvonjava mobitela niti tapkanje po ramenu niti dodatni usrani savjet o
udisanju i izdisanju.
Mršteći se, sjela je i prekršila pravilo o ležanju u horizontali; poziv je
jednostavno bio veliko iznenađenje. Srećom, instruktorica je tog trenutka
odlučila proglasiti kraj sata, rekavši ljudima da sjednu na guzice s
prekriženim nogama i izvedu nekakvu vrstu spajanja dlanova.
Devina je pričekala s javljanjem tijekom tog sranja, jer je muškarca koji
ju je pozvao željela malo držati u nedoumici: pametna žena zna da muškarci
vole biti lovci i to je tako bili oni ljudi... ili anđeli.
Sat je konačno završio, ljudi su ustajali i međusobno čavrljali —
vjerojatno o zujanju koje je izazivalo srkanje napitaka napravljenih od kravlje
balege i soka od mrkve.
Kakva divota.
Devina se probijala kroz njih učinkovitošću Njujorčanina na pločniku,
manevrirajući na putu prema zidu s pretincima, pored vrata studija. Svi ostali
imali su udobne cipele marke Merrells ili sandale. Ona je navukla svoje
Louboutinke na gola stopala i jebeno nestala odatle.
Kad je skliznula u svoj Mercedes, zatvorila je vrata i na trenutak bila
izbačena iz takta zbog toga što je nedostajao Mercedesov znak na poklopcu
motora. Premda je ta stvar žrtvovana u najbolju moguću svrhu, njezin
opsesivno-kompulzivni poremećaj pretvorio je nedostatak znaka u nacionalnu
katastrofu.
»Nazvala si zastupstvo.« rekla si je. »Predala narudžbu. Utorak. Moraš
samo izdržati do utorka...«
Osjećala se kao da je izgubila nogu — i samo je polovica nje znala da se
to nije dogodilo. S druge strane, funkcioniranje sa samo pedeset posto ranije
psihotičnosti bilo je poboljšanje. Prije nego što je počela odlaziti
terapeutkinji, bila bi ili bacila automobil na ulicu ili otišla u Caldwell
Mercedes i uz prijetnju pištoljem prisilila ih da skinu nečiji tuđi znak i stave
ga na njezin jebeni poklopac motora.
Vidiš. Napredak.
Uključivši motor, pritisnula je gas kako bi izašla s parkirališta prije nego
što izlaz blokiraju stari automobili koje u komadu drže naIjepnice Slobodni
Tibet ili Priusi oblijepljeni logotipima čista energija. Dok je vozila kroz grad,
signal pozivanja bio je i dalje jak, što je dobro. To znači da ona ima dovoljno
vremena za propisno pranje.
Samo još jedna odgoda, puštanje da se on krčka na vatri.
Kad je stigla do svog stožera, spustila se do donjeg kata i ispustila uzdah
olakšanja pronašavši opet sve na mjestu. Hlače za jogu i usku sportsku
majicu bacila je u smeće te se uputila prema kupaonici — i ponovno se
osjetila zarobljenom između želje za mramorom, jacuzzijem i tušem s više
glava... i stvarnosti u kojoj nikome ne vjeruje dovoljno da bi ga pustila da
obavlja radove ovdje dolje među njezinim stvarima.
Njezino je pravilo bilo jednostavno: uselila bi i ostala negdje koliko god
bi dugo mogla.
Prokleti Jim. Da barem nije otkrio gdje se skrivala prije ovoga.
Tamo je imala odličan pritisak vode u cijevima. I posvuda mramor iz
Carrare.
No sada je zapela u kupaonici s tušem koji je relativno anemično prskao
te s klinički bijelim pločicama i pisoarom pored sudopera.
Nije ni čudo da je toliko očajnički željela prenoćiti u hotelu.
No, dobra stvar je da je voda bila topla, a sapun njezin omiljeni
Fragonardov — s mirisom marelice i klementine. Izlazeći je zgrabila jedan od
svojih Porthault ručnika i čvrsto zamotala kosu; zatim si je drugi omotala oko
tijela.
S obzirom na skori susret, otplesala je do garderobe i pažljivo odabrala
odjeću. Kratka, uska suknja iz ljetne kolekcije Louisa Vuittona. Missoni
bluza koja joj je bila druga koža i koja je omogućavala dobru cirkulaciju
zraka odozdo. Bez najlonki, bez grudnjaka, bez gaćica. Isti par Louboutinki
koji je nosila na jogu.
Devina je sve položila na svoj veliki krevet, a zatim otišla do
kozmetičkog stolića napraviti frizuru i našminkati se. Nije se žurila... a onaj
poziv se i dalje čuo.
Mora da je važno, nije li to slasno? Bilo je i vrijeme da joj se ukaže
odgovarajuće poštovanje.
Odjevena i spremna da krene, otišla je do svog ogledala i prošla kroz
njega. Nakon prijevoznog kovitlaca, stajala je u podnožju svog bunara, zureći
prema gore, prema debelim zidovima i stenjanju nemirnih masa zarobljenih u
njima.
Poravnavši suknju i zagladivši kosu, otišla je do svog umrljanog i
pohabanog radnog stola... i pozvala anđela Adriana dolje k sebi.
Kada se pojavio pred njom, bio je velik kao i prije, njegova ramena nudila
su obilje površine za zarivanje noktiju, njegove teške ruke, debele i mišićave
pod majicom kratkih rukava, bile su kao u profesionalnog boksača, a kukovi
su mu bili sidrište za kurac koji je dobro poznavala i koji joj je nedostajao.
A najbolji dio? Bio je ledeno, hladno ljut, oba njegova oka — i zdravo i
ono mliječne boje — suzila su se i rigala mržnju, stiskao je čeljusti, a vene na
vratu iskočile su mu u oštrom reljefu.
Ohhhhh, da. Nakon nevine noći koju je provela ležeći na krevetu uz Jima,
bila je krajnje seksualno frustrirana. Ovo je upravo ono što joj je potrebno da
ukroti napaljenost.
»Oho, zdravo.« polako je izgovarala uz smiješak. »Opet čezneš za
mnom?«
POGLAVLJE 25
Prošlo je neko vrijeme otkako je Adrian bio u toj zemlji dolje ispod — ne
u Australiji. Dok je zurio u zidove koji su se protezali u beskonačnost,
okrenuo mu se želudac i paklenski je požalio što je obećao Jimu da će
zaokupiti Devininu pozornost.
Naravno, ona se naslonila na svoj radni stol, kao da ga želi prisiliti da
gleda prema njoj.
»Dakle,« rekla je tim svojim dubokim, baršunastim glasom, »jesam li ti
nedostajala?«
Pogledavši prema demonki, Adrian je osjetio kako ga preplavljuje
mržnja. Sjedila je tamo prekriženih nogu i izloženog dekoltea, očito uživajući
u činjenici da joj je u metafizičkom smislu dao refren. Hah. Ono što bi joj on
zapravo volio »dati« je ubod nožem u leđa — baš kao što je ona naredila
jednoj od svojih harpija da to napravi Eddieju.
»Ni najmanje.« začuo je sam sebe.
»Ah, Adriane.« Skočila je sa svog mjesta i krenula prema njemu,
ljuljajući bokovima.
»Još uvijek si ogorčen zbog svog prijatelja?«
»Ne. Što je učinjeno, učinjeno je.«
Malo je smanjila pućenje usana. »Kako flegmatično. Ideš li na terapiju
kojim slučajem?
Meni je strašno pomogla.«
»U vezi s čim? Mirenjem s činjenicom da ćeš izgubiti ovu igru?«
Zastala je na oko trideset centimetara od njega, te izgovorila prijetećim
glasom:
»Nemoj biti tako siguran, anđele. Ova će runda biti moja.«
»Kladim se da si to rekla i u vezi s ostalim trima koje si izgubila, zar ne?«
Nagnuo se prema njoj, iako je time dodatno opteretio bolesnu nogu. »Izgubiti
ih sve, to je sigurno bio šok.«
»Imam dvije zastave.«
»Od kojih si samo jednu zaslužila.«
Sada se nasmiješila, njezine mesnate usne otkrile su oštre bijele zube.
»Obje su još uvijek moje.« Pokazala je prema debelim hrastovim vratima
optočenima željeznim armaturama. »Baci oko na moj dekor.«
Naravno, na njima su bile dvije zastave iz igre, montirane na
dovratnicima. Čovječe, kako ga je to nerviralo.
»Ljut si na Jima, zar ne?« otezala je demonka.
»Ne.«
»Lažljivče.« Podigavši se na prste, oblizala mu je usne, zadržavajući jezik
na njihovu mesu. »Nije li to razlog zbog kojega si došao? Da mu se osvetiš?«
»Ne.« Da je to bio slučaj, drugi bi anđeo bio posve neokrznut time.
»Oh, stvarno?« Ruke su joj se spustile na njegova prsa, dlanovima mu je
ravnala prsne mišiće dok se bokovima trljala o njegove. »Mislim da jesi.«
Tijelo mu se pobunilo zbog njezine blizine, koža ga je peckala, ramena su
mu se zatezala kao čelične sajle, želudac mu se dodatno okretao. I sve se to
još pogoršalo kada je pogledao, mimo njezina lažno lijepog lica, na taj stol.
Bilo je nemoguće zaboraviti što mu je ondje učinila.
Odjednom se zapitao je li Eddie bio u pravu. Davno, nakon što se Adrian
napokon oslobodio iz ovog dolje mjesta, najbolji prijatelj ga je upozorio da ta
vrsta zlostavljanja ostaje ne samo u umu i na emocionalnoj razini, nego i u
duši, u kostima, u krvi.
Ad je sve to, naravno, izbrisao, ali sada...
Buljeći u taj stol, pomislio je da je Eddie možda bio u pravu.
»Znaš,« rekla je Devina dok su joj ruke putovale prema dolje, niz njegov
torzo, »spavanje sa mnom bi ga uništilo. Jako je ljubomoran na mene,
posesivan — to graniči s uhođenjem.«
Adrian je pogledao u demonkine kao ugljen crne, svjetlucave oči. »Što?«
»Jim je opsjednut mnome. Nasilan je. To je zapravo jako slatko. A tvoja
najbolja osveta je da me pojebeš. On nikada neće prijeći preko toga —
njegov najbolji prijatelj s njegovom najboljom djevojkom. Hajde, pa to je
priča o kakvoj se snimaju filmovi, zar ne?«
Kad su mu njezine riječi doprle do svijesti, Adrian je podigao obrve. Da,
šok i nevjerica. Mislio je svašta o Devini tijekom eona koji su prošli otkad su
se upoznali, ali mu se nikada nije činilo da je u konvencionalnom smislu
poludjela.
Poludjela kao Stacy iz filma Wayneov svijet. Zamisli.
»Nisi li rekla da si bila na terapiji?« Adrian je odmahnuo glavom.
»Uključuje li ona i lijekove ili pokušavaš ići prirodnim putem?«
»Ne vjerujem u antidepresive. Mislim da pomračuju um.«
Baaaaaaaaaaaaaaaaaš.
Polako se opet prislonila uz njega. »Dakle, gdje smo sada?«
Ti si se uživjela u ulogu luđakinje-koja-mu-nikad-nije-bila-djevojka a ja
pregovaram sa svojim želucem kako bih bio siguran da će sav tost od
doručka, ostati unutra.
Devina mu je stavila dlan između nogu i Adrian se trgnuo, čvrsto zatvorio
oči i okrenuo glavu od nje.
Bože, već su to preživjeli ranije, ona mu se upucava, on to prihvaća, oni
se seksaju jer... dobro, ponekad je volio tijelom iskusiti opscenost. Bio je to
jedini ventil koji je ikada imao za smrad kojim ga je zarazila iznutra.
Ona je u meni, Jime. Ona je unutar mene...
Devina je ta svoja usta pritisnula na njegov vrat dok ga je trljala gore
dolje, gurala mu sise u prsa i svojom dugom nogom dodirivala stražnji dio
njegove.
»Nemoj mi reći da ne želiš ovo.« dahtala je. »Jer znam da želiš.«
Adrian je otvorio usta kako bi joj nabrojio petnaest različitih razloga zbog
kojih nije želio — i onda mu je sinulo. Da, bio je ošamućen i zgađen sobom i
njom... ali u prošlosti to nikada nije obeshrabrilo njegov kurac. A sada?
Telefon zvoni, a nitko se ne javlja, figurativno rečeno. Bio je posve
mlohav. Što je definicija impotencije, zar ne?
Adrian je opet pogledao prema tom radnom stolu i nasmiješio se. »U
pravu si, Devina.«
Zabacila je glavu unatrag i zagledala se u njega ispod svojih teških,
zavodljivih trepavica. »Uvijek sam u pravu. Pa, što misliš o tome da poradim
na tebi?«
»U redu. Da.«
Demonka se spustila na koljena i počela mu prelaziti rukama po bedrima.
»Radiš pravu stvar, Adriane.«
Kad mu je posegnula za zaporkom i polako otkopčala hlače, on joj je
pomogao, dižući svoju pripijenu majicu uz trbušne mišiće, zureći prema dolje
kao da ga zanima što mu ona radi.
Nakon što su mu traperice pale na pod, zastala je, kao da se iznenadila
zbog onoga što on nije imao za ponuditi.
»Imam emocionalni konflikt.« rekao je. »U vezi s Jimom.«
»Ah. . .« pomazila je nosom njegov opušteni ud. »Mogu ti pomoći u vezi
s tim.«
Kada su njezina vlažna usta obuhvatila njegov lijeni kurac, Adrian je
samo gledao ravno ispred sebe. Osjetio je sisanje, toplinu, osjetio je da mu
miluje jaja... ali to mu je bilo jednako kao da mu se netko očešao o podlakticu
ili ga tapše po leđima.
Prije nego što je s Matthiasom obavio onu malu razmjenu, mogao je
dobiti erekciju u trenu, čak i s Devinom.
A sada? Ništa.
Devina je prestala sisati, povlačeći se unatrag dok se njegov glavić nije
ukazao između njezinih crvenih usana. Kada je samo pao natrag u mlohavu
okomicu, obrve su joj se spustile kao da je suočena s anomalijom
nezamislivih razmjera.
Adrian je samo slegnuo ramenima. Jim ga je zamolio da malo zaposli
demonku, a njezino pokušavanje da mu ukruti kurac bio je jednako dobar
način da prođe vrijeme kao i bilo što drugo. Zapravo, podosta zabavan...
Neki glasić u njemu, onaj gotovo ušutkani, istaknuo je da uopće nije
zabavno. Bio je to još jedan komadić gelera u njemu, još jedan čavao u lijesu
koji je bio gotovo dovršen zahvaljujući tome što je ona ubila Eddieja.
No Ad nije mario. Bio je mrtav, bez obzira na to je li gore na Zemlji i
gubi vrijeme na rat, ili je ovdje dolje, gdje ga njezino pušenje kurca neće
nikamo odvesti.
Nevažno.
»Šišaj jače.« rekao je Adrian hvatajući je za glavu i nabijajući joj ga u
usta. »Daj da te osjetim.«
Gore iznad Zemlje, iza oblaka i neba, još dalje od atmosfere, čak i dalje
od galaksije, Mliječnog puta, svemira... arkanđeo Albert sjeo je popiti čaj u
šumarku nedaleko Dvora duša.
Ustvari uopće nije bio gladan.
»Bertie, dragi moj prijatelju, što te muči?«
Bacivši pogled iznad profinjenih sendviča i srebrnog servisa za čaj,
susreo se s očima arkanđela Byrona. One su, iza ružičastih naočala, bile
ozbiljne i mračne, što je bio najtužniji komentar stanja igre. Čak na neki
način tužniji od činjenice da su na ogradi dvorca lepršale samo dvije zastave,
ne više tri: od njih četvorice Byron je bio optimist i uvijek je vjerovao u blagu
i pravednu sudbinu za žive i mrtve... i anđele.
On tužan? Loše. Jako loše.
»Da poslužim čaj?« rekao je Bertie umjesto odgovora. »Ne mislim da će
nam se itko pridružiti.«
Uostalom, kada je tek stigao i pronašao samo Byrona kako sjedi, dao se u
potragu za preostalom dvojicom... Nigelom, koji im je bio voda; i Colinom,
koji je bio njihov ratnik. Međutim, avaj, kada je prišao zatvorenom ulazu u
Nigelov prekrasni svileni šator nije bilo odgovora, a Colinov tabor uz rijeku
također je bio prazan.
Doduše, za Colina nije neuobičajeno da nestane bez riječi, ali Nigel
nikada nije otišao a da se nije javio. A ni on nije bio unutar dvora. Ustvari,
kada ih je Bertie pretraživao, nije pronašao ništa osim duša pravednika koje
su mirno provodile vječnost unutar zaštićenih zidina.
Tako je i trebalo biti — ali možda više neće, izgube li ovaj rat.
Pretpostavio je da je moguće da je Nigel otišao vidjeti Stvoritelja. To je
jedini razlog zbog kojeg bi nestao bez riječi...
»Bertie? Gestom sam pokazao da hoću.«
Obrativši pozornost, shvatio je da drugi arkanđeo ispružio ruku s
porculanskom šalicom. »Oh, točno, duboko se ispričavam.«
Podigao je srebrni vrč i s uvježbanom lakoćom natočio mirisnu jantarnu
tekućinu. Zatim je isto učinio i sebi, prihvativši kocke šećera kada su mu
ponuđene, i odbivši čajno pecivo.
»Možda onda sendvič?« upitao je Byron.
Miješajući čaj srebrnom žlicom, Bertie je pogledao savršeno aranžirane
kvadratiće s namazom od mljevene začinjene šunke i okrugle slasne
sendvičke od krastavaca i sira za mazanje. Bili su tu i sitni kolači zvani petits
fours te domaće karamele i kriške naranče.
Nije mogao jesti ništa od toga.
»Kada je ovo počelo,« rekao je tiho, »nikome nikada nije palo na pamet
da bi njegova strana mogla izgubiti. Nitko nikada nije razmotrio tu
mogućnost.«
»Da.« Byron je dolio malo mlijeka iz profinjenog vrčića. »I ja mislim
otprilike isto.«
Bertie je pokušavao zamisliti postojanje drugačije od ovoga i nije mogao.
Posao u kojemu je najviše uživao bio je posao vratara, prilikom kojega je,
zajedno s ostalima, pozdravljao pridošlice i pomagao im da se snađu —
naime, unatoč svemu, Raj je mogao predstavljati šok za one koji su napustili
Zemlju u nekom unutarnjem sukobu ili u žalosti, a čak i oni koji su bili
pripremljeni za odlazak mogu tugovati zbog gubitka obitelji, prijatelja,
života. Srećom, bilo kakav tome sličan unutarnji sukob nikada nije potrajao
dugo, jer pridošlice s vremenom shvate da vrijeme ovdje nema značenja i da
su trenuci i tisućljeća u dvorima međusobno zamjenjivi — i da će se ponovno
ujediniti s voljenima u tren oka, čak i ako taj tren potraje pedesetak godina.
Volio je svoj posao. Interakcija s dušama otkrila je dimenziju njegove
osobnosti koja mu je nedostajala unatoč činjenici da je njegova uloga među
njima četvericom bila ta da bude srce: premda nije živ u ljudskom smislu, i
nikada nije ni bio, s vremenom je shvatio da je na osobnoj razini prigrlio
ljudsku potrebu za udobnošću i druženjem, ljubavlju i sigurnošću.
A to suosjećanje činilo je bilo kakav budući gubitak u većem ratu još više
uznemirujućim. Ne bi mogao podnijeti da izgubi svoje kolege, svrhu, dom.
»Osjećam se prilično bespomoćno.« promrmljao je gledajući preko
valovitog travnjaka.
Zelen, bio je tako zelen, premda to u kromatskom smislu nije bila boja
koja se sastojala od jednog tona. Na tom zelenom tepihu bilo je travki raznih
nijansi — od boje djeteline, preko smaragdne i žućkasto zelene, do boje
morske pjene. I u tom smislu, sam temelj Raja bio je poput duša u njemu:
različite varijacije iste stvari koje čine veličanstvenu mješavinu...
U daljini se vidjelo neko kretanje — i premda još nije mogao vidjeti što je
to, uzrok mu je bio posve jasan.
Tarquin, njegov voljeni irski vučji hrt, opet je odskitao — taj dragi stari
momak to je redovito činio, kao da pazi na svoj vitki struk: jureći po tlu,
ispruženog dugog i gipkog tijela, isplažena jezika dok je hitao prema stoliću
za čaj, očito je uživao u tjelesnoj aktivnosti.
Tek kada je pas, koji zapravo nije bio pas, prišao bliže, postalo je očito da
približavanje nije radosno.
Tarquin se zaustavio pored stola, glasno i plitko dahćući. Nije njuškao u
nadi da će dobiti poslasticu, nego je stajao gledajući Bertieja u oči, šaljući
nekakvu hitnu poruku.
Bertie je spustio šalicu i obrisao usta. »Što je, dragi? Što nije u redu?«
Dok je Bertie nježno hvatao rukama tu masivnu glavu, začuo se Colinov
glas.
»Nigel je otišao.«
Bertie se osvrnuo. »Molim?«
Drugi arkanđeo izašao je iz samog zraka i djelovao je, o sudbino,
apsolutno očajno — koža mu je bila blijeda poput njegove bijele odjeće, a
tamna kosa raščupana poput poderane tkanine. »Neće se vratiti.«
Byron se ukočio. »Nemoj govoriti takve stvari.« Oh, ne, pomislio je
Bertie... ne...
Colinov je glas napukao. »Sam je to učinio.«
Bertieju je sva krv nestala iz glave. »Ti sigurno ne želiš reći...«
Colin je zurio u krajolik, no oči su mu gledale u prazno. »Otišao sam do
njega na čaj i pronašao ga. Dakle, kad kažem da je otišao — ne mislim da je
odlučio otići u dugu šetnju. Sada me ispričajte, idem se napiti.«
»Coline.« prostenjao je Bertie. »O najdraže suđenice nad nama, ne!«
»Suđenice nad nama. Da, baš to.« Arkanđeo je podigao dlan kada su
Bertie i Byron počeli ustajati. »Ne. Bez suosjećanja. Ustvari, bez komentara,
molim vas. Nosit ću se s ovim na svoj način, hvala vam.«
Arkanđeo Colin okrenuo se kao da je u transu i, za razliku od njegova
pojavljivanja koje je bilo naglo, otišao zastajući, nejednakim koracima —
posrćući i spotičući se tu i tamo dok se spuštao prema rijeci.
»Ne...« prostenjao je Byron. »To je nemoguće.«
Bertie je zgrabio Tarquina oko vrata i ogromnu životinju privio uza se.
Ne, ovako se stvari ne bi smjele razvijati. Kad su započeli taj rat, postojala
su... pravila. Postojalo je razumijevanje da je Devina neprijatelj. Postojalo je
očekivanje pobjede i vječnog mira nakon nje.
Nikada, nikada ovako nešto.
Međutim, prelazeći pogledom preko dviju zastava na ogradi znao je
razlog.
»Što ćemo sada?« prošaptao je Byron.
To je, naravno, pravo pitanje. Rat će i dalje bjesniti — samo bez Nigela...
i Colina. Jer, ako je jedan bez drugoga, kada je riječ o njima dvojici, to je
značilo da su obojica izgubljeni.
»Ovo se nije smjelo dogoditi.« rekao je Byron. »Nisam to niti naslutio.«
Bertieju su suze navirale na oči i morao se složiti...
Ramena su mu zadrhtala zbog ledene slutnje opasnosti dok je odmjeravao
debele zidine dvorca te obrambeni jarak i pokretni most.
Koliko god oplakivao svog dragog prijatelja, postojale su i veće brige i
daleko, daleko hitniji problem. Biblijskih razmjera, kao što bi rekli na Zemlji.
»Byrone.« Ustao je i uzeo ogrlicu velikog psa. »Byrone, ustani.« Drugi
arkanđeo podigao je izbezumljeni pogled. »Zašto?«
»Dođi ovamo.« Bertie je počeo uzmicati od stola, vodeći sa sobom
Tarquina.
»Odmah.«
»Bertie, što ti se događa...«
»Moramo ući u dvorac i čvrsto ga zaključati.« Bertie se okrenuo i počeo
brže hodati, vičući preko ramena. »Mi smo jedini preostali koji ih možemo
zaštititi.«
U tom se trenutku začulo glasno zveckanje, jer je arkanđeo naglo ustao i
nogama zakačio donju stranu stola.
Byron je očito došao do istog zaključka kao i Bertie: pod pretpostavkom
da Colin nije pogrešno protumačio ono što je pronašao u Nigelovom šatoru,
Nigel je sada potpuno nedostupan, a ni Colin nije daleko od toga. A to znači
da je Raj oslabljen.
Dugo se znalo da su duše s dobrim razlogom iza tih zidina. Jer bio bi
dovoljan samo Devinin neopaženi upad i ona više ne bi trebala brinuti o
ishodu rata.
Odredila bi ga sama.
Bertie se dao u bjesomučan trk, a Tarquin je, kao da je osjećao njihovu
nevolju, pojurio uz njega te grabio sve brže i brže, dok se nije odvojio i prvi
od njih trojice prešao most.
Bertie je stigao drugi, a kada su njegove cipele s finom kožom na
potplatima dotaknule debele drvene daske, pogledao je uvis, moleći se da se
na nebu ne stvaraju sjene. Proklizavao je dok ga nije zaustavio sustav
zupčanika i čelične užadi koji podiže daske i laknulo mu je kada je vidio da
Byron utrčava preko obrambenog jarka.
On i drugi arkanđeo zajedno su stavili ruke na ogromnu polugu i okretali
je pomoću težine vlastitih tijela, a Tarquin je raširio ogromne prednje šape i
gurao prema dolje, uz upozoravajuće rezanje, kako bi pomogao da se
pokretni most podigne.
Devina tek treba doći. Da je već došla, njezina bi se prisutnost osjetila.
No Bertie je znao da će doći — vjerojatno uskoro. Ona i Nigel su se
morali redovito sastajati sa Stvoriteljem i nije im bilo dopušteno ne nazočiti
sjednicama. Ako ne bi došli, bili bi kažnjeni.
Ako se Nigel ne pojavi u zakazano vrijeme?
Ta lukava demonka posumnjala bi da se nešto strašno dogodilo, a u
naravi joj je bilo da istraži koji je tome uzrok. A ako se infiltrira u ovo
područje? Dvori su jedino mjesto u kojem je sigurno boraviti — to, doduše,
nikada nije bilo uistinu stavljeno na kušnju.
Kada su daske sjele na svoje mjesto gore na vrhu, Bertie je otišao na
jednu stranu, a Byron na drugu i zajedno su poduzeli završni korak: ogromne
šipke od kovanog željeza, debele poput ljudskog torza, kliznule su u duboko
urezane utore u tri i pol metra debelim zidovima, sjedajući na svoje mjesto uz
odjekujući udarac.
Nije se mogao sjetiti kada su posljednji put poduzete ove mjere opreza.
Naslonivši se na hladni kamen, jedino o čemu je Bertie mogao misliti bili
su njegovi dragi prijatelji — njegova obitelj, zapravo — koji su zapeli na
suprotnoj strani.
»Bože, spasi ih.« šapnuo je.
Tarquin je zacvilio i njuškom mu gurnuo ruku. Dok mu je milovao tu
krasnu glavu, Bertie je rekao: »Dragi moj, ovdje ćemo biti sigurni.«
Barem dok Devina ne pokuša ući. A tada? Nije znao.
U naletu očaja, pogledao je prema Byronu. . . i gledao kako arkanđeo
polako skida ružičaste naočale. Ruke su mu toliko drhtale da su mu ispale
naočale.
Pale su na kameni pod i stakla su se razbila u bezbroj komada.
POGLAVLJE 28
Dok je Sissy zurila u Jima čučeći pored kade, njegovo je lice bilo napeto i
blijedo. Što je bilo odgovor na njezino pitanje, zar ne?
Okrenula se natrag prema porculanskoj kadi i osjetila kako joj gori u
želucu. »Onda mora da se to dogodilo ovdje.«
Bože, glas joj je i u vlastitim ušima zvučao neobično.
Činilo se tako čudnim pomisliti da joj se nešto tako traumatično kao
vlastita smrt moglo izgubiti u glavi, da je to iskustvo sada skriveno poput
onog namještaja tamo u staroj kući, zamračeno čak i kada su obrisi ispunili
draperiju njezine amnezije — jer osjećala je da jest bila ovdje, u ovom
skladištu, u ovoj mramorom popločenoj prostoriji... u ovoj kadi.
No, to je bilo sve što je uspjela izvući na površinu svijesti.
Sjela je na stražnjicu, privlačeći koljena grudima. Ako dovoljno dugo
ostane ovdje, sigurno će se nečega sjetiti. Neka slika, sjećanje na zvuk, miris,
osjet... a to će otključati vrata ostalih sjećanja.
Ili spaliti plahte, što se već dogodilo.
No, sve što je dobila... bio je osjećaj pečenja u utrobi. S druge strane,
zašto se ne bi ponovno razljutila?
»Izgleda da ćeš mi ipak morati reći.« rekla je. »Gledanje mjesta na kojem
se to dogodilo očito ne pomaže.«
»Ništa?«
»Ne.«
Budući da Jim nije ništa dodao, podigla je pogled. Više nije stajao.
Umjesto toga, naslonio se na zid pored vrata, polako se spuštajući dok nije i
on sjeo na tvrdi mramor. Kada je stavio ruke na koljena i protrljao lice,
pogodilo ju je kad je shvatila koliko je vidno uzrujan.
Pod bilo kakvim drugim okolnostima, odustala bi. Pogotovo u svom
starom životu.
»Reci mi.«
Dugo je šutio prije nego što je odgovorio. »Ne znam kako te dovela
ovamo. Ne znam je li te strpala u prtljažnik ili ti je vezala ruke i noge i bacila
te u stražnji dio kombija. Ne znam je li te omamila, drogirala ili onesposobila
na neki način o kojem mogu samo nagađati.« Jim je progutao slinu. »Znam
da si žrtvovana jer si djevica, u svrhu zaštite njezina ogledala. Znam da sam
te našao ovdje... i bila si bez svijesti...«
Jimov glas je u tom trenutku napuknuo.
Pročistio je grlo, kao da namjerava nastaviti. Ali kad je otvorio usta, iz
njih nije izašlo ništa.
Grubom rukom je protrljao čeljust. Još uvijek ništa.
Njegova nesposobnost da govori dotaknula ju je na nekoj dubokoj razini.
On je bio tvrd, čvrst muškarac te je znala i bez da joj netko kaže da on ne
gubi vrijeme na emocionalne stvari. Pa ipak, ovdje je...
Uočljivo je zatreptao, što je Sissy izvuklo iz vlastite drame. Ispružila je
ruku i stavila mu je na podlakticu. »To nije bila tvoja krivnja, znaš. Tebe...«
»Trebao sam ovamo stići ranije...«
»... ne treba kriviti za to...«
»... mogao sam spasiti...«
»Prestani!« viknula je. »Slušaj me. To nije tvoja krivnja. Ni najmanje.« A
onda je počeo jecati.
Oh... moj bože, pomislila je. Bilo je to posljednje što je očekivala.
I to nije bilo na neki djevojački način, s histeričnim visokim tonovima.
Plakao je bešumno, ta ogromna ramena su se tresla, dah mu je bio isprekidan,
a lice skriveno iza dlanova, kao da ne želi da ga ona ili bilo tko vidi ovakvog.
»Ti si umrla. . .«
Sissy je otpuzala da sjedne pokraj njega, ali onda nije znala što bi rekla...
ili napravila.
»To nije tvoja krivnja!« ponovila je rezolutno.
»Došao sam prekasno... već si umrla. Isuse Kriste, ti si... umrla. I istina je
da me, otkako sam te pronašao, svaki put kad zatvorim oči, svaki put kad
pokušam zaspati, proganja slika tebe kako visiš nad tom prokletom, jebenom
kadom.«
Sissy je ispružila ruku i privukla ga k sebi. Bilo je to blesavo od nje — on
je bio duplo veći i sve prije nego dječačić. No srušio se na nju poput stabla
bez korijena, što ju je gurnulo bliže kadi.
Držeći ga u naručju, više je osjećala nego čula njegove jecaje i, začudo,
bilo joj je samoj lakše dok ga je tješila. To ju je činilo... snažnom, a to je bilo
najvažnije usred ovog poprišta njezine najveće nemoći.
I nije bila sigurna da treba doznati bilo kakve dodatne pojedinosti. Nadala
se da će informacije dovesti do neke vrste razumijevanja, čak i ako to bude
bolno. No nisu. Bila je ovdje gdje se dogodila njezina smrt i imala je neku
okvirnu predodžbu o tom događaju — Prije svega na temelju Jimove reakcije
— i nije se baš osjećala kao da je sad na čvršćem tlu.
Jedino što je osjećala bio je taj bijes duboko u njoj. Čak i kada je zagrlila
Jima i osjetila iskrenu sućut zbog njegovih patnji, taj bijes je tinjao.
Jim je promijenio položaj i obavio ruke oko nje, uzvraćajući joj zagrljaj.
Zatvorivši oči, Sissy je pokušala dosegnuti točku u kojoj bi osjetila mir.
Ili... rezignaciju.
Ili... nešto.
Nije mogla. No, bilo je neobično... biti ovako blizu Jimu. Sada joj to nije
bilo nelagodno. Uopće.
Zapravo, postala je akutno svjesna njegova tijela, njegove mase, njegova
muževnog mirisa. A to je potaknulo nešto drugo u njoj. Nije bila sigurna što
je to točno, ali bilo je bolje od bijesa, to je sigurno.
*
U Jimovom mozgu odigravala se mučna izmjena mentalnih slika.
Točnije, ne puno njih. Bile su samo dvije. Na jednoj je bila Sissy. Na
drugoj njegova majka.
Jedna je bila u ovoj kupaonici. Druga u kuhinji seoske kuće. Na objema je
bilo puno crvene boje, u prvom slučaju u kadi, a u drugom na podu od
linoleuma.
On nije bio pretjerano emotivan tip. Nikada to nije bio — dobro, otkako
je imao trinaest godina.
Događaj koji je iznjedrio tu drugu sliku, kada je pronašao svoju majku
polumrtvu i gotovo potpuno oskvrnutu na podu njihove kuhinje, učinio ga je
zakopčanim. I pretpostavljao je da je to trajno... no biti ovdje, ponovno
proživljavajući svoju ulogu u Sissynoj smrti, osjećati užas i bijes zbog svega
toga te zbog vlastite nemoći jer ju je neuspješno pokušao spasiti... to je
otvorilo neke zatvorene prostore u njemu, probilo neke duševne slojeve u
koje nikada nije zalazio, srušilo zid koji je izgradio.
»Tko?« rekla je Sissy.
Jim se odmaknuo i prešao dlanovima preko svog mokrog lica. »Što?«
»Rekao si neko ime.«
»Ma.«
Kimnula je, gledajući ga netremice u oči. »Tko je ona?« Kako nije
odgovorio, položila mu je svoj meki dlan na obraz. »Koga si izgubio? Osim
mene, kome još nisi stigao na vrijeme?«
»Nije riječ o mojoj prošlosti...«
»Zapravo, mislim da jest. Uvijek sam vjerovala da se stvari događaju s
razlogom. Možda smo došli ovamo... zbog tebe.« Kada je počeo odmahivati
glavom, prekinula ga je:
»Ovo mi nije donijelo ono što sam tražila. Ne osjećam se nimalo bolje. Pa
barem... možda možemo pomoći tebi.«
Jim se namrštio. Majčina smrt zapravo je bila prva od ružnih stvari u
njegovu životu, početak njegove trke prema onome što je postao u
specijalnim postrojbama XOps. Da se ubojstvo nije dogodilo, bi li završio
negdje drugdje?
Da, pomislio je. Da nije bilo toga, bio bi farmer na Srednjem zapadu i
obrađivao bi zemlju vlastitim rukama.
Bilo mu je potpuno strano govoriti o svemu tome, ali iz nekog razloga,
riječi su navrle i ne mogu se poreći. »Živjeli smo u ravnici. Moja mama i ja.
Sami. Bila je to mala farma, okružena ogromnim farmama. Pa kad su ti ljudi
upali u kuću i... ozlijedili je... nitko nije čuo njezin vrisak. Stigao sam kući i
pronašao je u kuhinji, nije joj preostalo mnogo vremena. Toliko krvi,
posvuda krv... bože...« Osjećaj gušenja gotovo ga je spriječio da nastavi, ali
iz nekog razloga je morao. »Rekla mi je da bježim — prošaptala je to. Oni su
bili na katu, uzimali su ono malo što smo imali. Želio sam ostati s njom, ali
natjerala me da odem. Otrčao sam u kamionet — nisam imao vozačku
dozvolu, bio sam premlad, ali sam znao voziti. Ušao sam i nagazio na gas —
sjećam se da sam pogledao u retrovizor i vidio kako se iza mene na cesti diže
prašina. Kasnije sam se vratio. Obavljena je policijska istraga i sam sam je
pokopao, iskopavši rupu na pašnjaku pored brdašceta. Nije bilo nikog drugog
tko bi je oplakivao.«
Sissy je polako izdahnula zrak, kao da je odjek njegove boli prošao i kroz
njezine grudi.
»Ne mogu zamisliti kako je biti sam na svijetu.« rekla je. »Mora da si bio
Chilliejeve dobi — kada je obično maksimum odgovornosti raznošenje
novina. Sto si učinio? Kamo si otišao nakon...«
»U vojsku.«
»Oni ne uzimaju tako mlade ljude, zar ne?«
Nije joj namjeravao reći da je uključen u specijalne postrojbe zbog načina
na koji je zaklao tri muškarca koji su mu ubili majku. Ta su ubojstva bila
toliko nasilna da su sve novine u zemlji pisale o njima — ali on nikada nije
uhvaćen.
No u specijalnim postrojbama su to shvatili. I došli su ga potražiti.
Sissy je zabacila kosu. »Sigurno si nekoliko godina proveo oslanjajući se
samo na sebe.«
»Pa, na kraju su me prihvatili.« Nakon što je adekvatno testiran ima li
sociopatske tendencije — te je utvrđeno da ih ima dovoljno da se kvalificira.
A onda je prošao kroz jedan oblik »temeljne obuke« koji je bio tako brutalan
da su ljudi tijekom njega ne samo odustajali, nego i padali mrtvi.
»Ti i ja imamo puno toga zajedničkog.« promrmljala je Sissy. »Pakao
poprima puno oblika, zar ne?«
»Ti si premlada da bi to znala.«
»Nisam više premlada.«
Počinjao je doista vjerovati u to.
»Želiš li čuti ostatak priče?« rekao je odsječno. »Hoću reći, tvoje.«
»Da.«
Jim se, dok je birao riječi, osjećao kao da opet tone u živo blato. No
mogli bi završiti s ovim. »Devina je došla dok smo bili ovdje. Moji dečki su
me silom nokautirali — naime, znali su da bih se, da su mi dopustili da
ostanem, borio s njom i vjerojatno izgubio. Bila su to rana vremena za mene
— sranje, čini mi se kao da je to bilo prije milijun godina. Ali vratio sam se.
Do tada je raščistila prostoriju. Sve je nestalo, čak i ti.« Protrljao je oči kao da
ga bole. »Mi smo te pronašli naknadno.«
»Gdje?«
»U kamenolomu.«
Sissy se namrštila. »Onom tamo pokraj...«
»Da.«
»Dragi bože...« prošaptala je. »Jadni moji roditelji. Moja sestra. Moji djed
i baka.«
Stavila je ruku na trbuh uz izraz lica kao da joj je mučno. Ne može joj se
zamjeriti.
Nakon nekoliko trenutaka, rekla je: »Kada si bio mali i kad si bio u
kazni... jesi li ikada zamišljao vlastiti sprovod? Jer ja jesam — običavala sam
zamišljati da su moji mama i tata u suzama, žaleći zbog svakog »zla« koje su
mi ikada nanijeli. Bilo je jako pogrešno što sam to činila.«
Pomaknuvši se, napravila je grimasu, što ga je podsjetilo na to da sjede na
hladnom, tvrdom podu — k tome je trljala trbuh kao da je boli.
»Jesi li dobro?« rekao je. »Želiš li da odemo odavde?«
»Osjećam se kao da imam probavne smetnje.«
»Kako i ne bi.«
Jim je ustao i ponudio joj ruku. Prihvatila ju je i on ju je podigao, a ona je
zastenjala i činilo se da se ne može ispraviti.
»Sissy?«
»Moj želudac...« Podigla je rub njegove košulje koju je imala na sebi i
povukla ga prema gore... »O bože! Što je to?!«
U početku nije imao jebenog pojma. No onda je shvatio: na ravnom,
blijedom komadu kože vidio se neki uzorak koji je sjao kao da je osvijetljen
iznutra.
Devina ga je urezala tamo kao dio rituala.
»Skini to s mene...« Sissy se počela češati. »Skini to s mene!«
Jim ju je primio za ruke i sagnuo se. To crveno svjetlo bilo je posve
pogrešno, pomislio je. Isijavalo je iz nje, iznutra...
Pažljivo joj je spustio košulju. »Hajdemo odavde. A onda ćemo vidjeti što
možemo učiniti u vezi s tim, u redu?«
Sissy je zgrabila košulju i pritisnula je na tom mjestu, a pogled pun užasa
iskrivio je njezine prelijepe crte lica. »Što ako je ona u meni?«
Jim je odmahnuo glavom, premda mu se zatiljak zategnuo. »To nije
moguće.« A onda je rekao jednu stvar zbog koje će kasnije zažaliti: »Ti si
moja«.
POGLAVLJE 29
Operi ruke, rekao je G.B. samome sebi. Samo operi jebene ruke.
Ovo će biti krasno.
Dok je stajao iznad umivaonika u podrumu Palace Theatrea, srce mu je
tuklo brzinom od milijun kilometara u minuti. No barem mu se vid razbistrio
i mogao je vidjeti industrijsku slavinu ispred sebe te duboki umivaonik i golu
žarulju koja je visila na žici iznad njegove glave.
»Operi... si... ruke.«
Skinuo je radničke rukavice koje je upotrijebio... no i dalje se osjećao kao
da se mora očistiti.
Zatvorio je oči, no to nije bila dobra ideja. Ne za njegov mozak ni za
njegovu ravnotežu. Kada ih je ponovno otvorio, barem je uspio prestati se
naginjati na jednu stranu. A slike u njegovoj glavi? One su i dalje bile tu,
sirove, sa zvukom i mirisom.
Dok je trljao dlanove sapunom, tražio je nešto drugo čime bi ih očistio,
iako na njima nije bilo ničega; nekakav industrijski...
Izbjeljivač. Bio je u prašnjavoj boci ispod umivaonika, zajedno s nekim
drugim kemikalijama.
Proizvod tvrtke Clorox pekao je dok ga je izlijevao po objema rukama,
prvo lijevoj, a zatim desnoj. Smrad je bio užasan, no ovaj dio ogromnog
podrumskog kompleksa kazališta baš i nije bio cvjećarnica — što je dobro.
Tu nema puno pješačkog prometa.
»Samo se saberi.« rekao je. »Moraš se sabrati.«
Zatvorio je vodu laktovima i krenuo osušiti ruke svojom — oh, sranje.
Svojom košuljom.
Skinuo se i zgužvao košulju te ju ugurao u metar široki prostor između
umivaonika i pohabanog ormarića. Morat će se vratiti zbog nje; sada je imao
drugih stvari o kojima treba brinuti — no barem je u ruksaku imao čistu
košulju.
Nakon toga je oprao lice, vrat i prsa. Pa i njih polio izbjeljivačem.
Kada je napokon završio, brzi pogled na sat uvjerio ga je da je, ako ne
broji radnike zadužene za održavanje, vjerojatno potpuno sam.
Hodajući po tom skučenom prostoru, sklanjao si je paučinu s puta, no bilo
mu je drago što je ona tu. S obzirom na debeli sloj prašine na plohama i na
etikete iz sedamdesetih na zalihama na policama, činilo se razumnim
pretpostaviti da nitko u zadnje vrijeme nije bio ni blizu ovog mjesta.
Točnije, osim njega i Jennifer. A ona je ostala vani u hodniku. Ona neće
ići nikamo. Više.
»Sranje, sranje, sranje.«
Skoncentriraj se. Mora se jebeno skoncentrirati — bože, mrzio je kad je
bio ovakav.
Sav rastrojen i s čudnim osjećajem u glavi...
»Pozdrav.«
G.B. je, okrećući se, ispustio nešto slično lavežu. Na vratima je stajala,
izgledajući poput dvanaest milijuna dolara, ta brineta, ona koja je došla i
posjetila ga prije dvije noći.
»Drago mi je što sam te pronašla.« rekla je tim svojim zavodljivim
glasom.
»Kako si znala da sam ovdje dolje?« Je li vidjela...
Žena je na to pitanje odmahnula njegovanom rukom. »Netko gore te
vidio. Rekli su da si s nekom ženom — nadam se da ne smetam.«
Odnekud je u prvi plan izbio nagon za samoočuvanjem koji ga je uvijek
spašavao, te se sabrao.
»Nisam siguran kamo je otišla.« Osjetio je da se smiješi. »Što mogu
učiniti za tebe?«
Žena je ušla u prljavu sobu, a njezin parfem prikrio je miris izbjeljivača i
ustajali miris vlažnih betonskih zidova.
»Razmišljala sam o tebi.« promrmljala je.
»Jesi li?« Zgrabio je staru krpu i obrisao ruke, nadajući se da je čista. »To
je dobro za mene.«
Osvrnula se po ostavi. »Što ti radiš ovdje dolje? Polugol.«
»Tražio sam neke stare rekvizite. Završio sam umrljan bojom po čitavim
rukama — i košulji.«
»Uh, neuredno. No pobrinuo si se za to, zar ne?«
Zbog nečega u tonu njezina glasa suzile su mu se oči. Na djelić sekunde
mogao bi se zakleti da joj je u pogledu zasjala spoznaja.
»Je li izbjeljivač pomogao?« Onjušila je zrak. »Njušim ga. Znaš, čiste
ruke su tako važne.«
Koji... kurac?
»Zapravo, i ja sam razmišljao o tebi.« rekao je, preuzimajući kontrolu nad
razgovorom. »I o tome što si mi rekla.«
»Zato sam došla. Vjerujem da neke stvari treba obaviti licem u lice.«
»Dakle, poslušala si moju demo snimku?«
»Da, jesam.« Napravila je korak naprijed.
»I?«
Prišla mu je još korak bliže, a on je ostao na mjestu i pustio da ona prijeđe
tu udaljenost. Bio je svjestan da je u zamračenom hodniku puno toga što ona
niti bilo tko drugi ne smiju vidjeti, pa ju je morao odvesti odavde — brzo.
»Jako mi se svidjela.«
»Je li?« Namjerno je pustio da mu pogled odluta na njezine spektakularne
grudi. »To mi puno znači.«
Potpredsjednici odjela za umjetnike i repertoar u Radijskoj korporaciji
Amerike sviđa se njegov demo? Uh, činjenica da je ona tako seksepilna ovaj
put je bila sekundarna. »Hajdemo gore porazgovarati. ..«
Žena je odrezala: »Sviđa mi se ovdje dolje. Nekako je moćno i
neizvještačeno.« Svjetlo iznad umivaonika je zatreperilo.
»Smatram to iznenađujućim.« prigovorio je. »S obzirom na način na koji
se odijevaš.«
Posljednji put kada je vidio odjeću kakvu je ona nosila vozio se u taksiju
niz Aveniju Madison i gledao u izloge.
Oblizala je te svoje usne boje trešnje. »Vjerujem u uzorkovanje —
odnosno, u rad.«
»Vjeruješ?« Sranje. Loš odabir trenutka. »Pa, čula si moju...«
»Ti si svoj vlastiti proizvod. Pišeš i izvodiš vlastite pjesme. To je danas
vrlo neuobičajeno.« Nagnula se i pogladila ga po golim prsima.
»Vrlo posebno.«
Nije dobro vrijeme ni mjesto.
G.B. ju je nježno primio za zapešće i uklonio joj dlan. »Polaskan sam.«
Njezino lijevo oko malo se trznulo. No onda se nasmiješila. »I trebaš biti.
Ne pokazujem interes za svakog pjevača.«
»Namjeravaš li sklopiti ugovor sa mnom?«
»Možda.« Nastala je tišina. »Moram prvo isprobati robu.«
Zavođenja je nestalo — sada je to bio zahtjev, a matematika je bila vrlo
jasna: ili će ju ovdje prasnuti ili bilo kakav razgovor o njegovoj budućnosti
ide ravno u zahod. A ona nije bila muljatorica. Potražio ju je na internetu.
Devina D'Angelo.
Ako je sve u ispravnom odabiru trenutka, nije mogao shvatiti kakva bi
trebala biti njegova sudbina. Prilika koju je čekao tijekom cijelog života
ukazala se — u savršeno pogrešnom trenutku.
»Volim isprobati uzorak robe.« rekla je treći put, vraćajući ruku na
njegove grudne mišiće. »A nakon toga bismo ti možda mogli naći čistu
košulju.«
Opet mu se učinilo da u njezinim crnim očima postoji neka vrsta
spoznaje, znanja. No vjerojatno je samo paranoičan.
Nakon nekoliko trenutaka osjetio je da kima glavom. »U redu, da. To
zvuči dobro.«
POGLAVLJE 33
Jim je ostavio Nigela tamo gdje je arkanđeo ležao. Nije da je tip trebao ići
ikamo — a Devina ga nije mogla taknuti sada kad je umro.
Vratio se do stolića za čaj i zagledao se u četiri prazna stolca, shvativši da
neće stići nikamo bude li ovdje gore gubio vrijeme. Pa ipak, činilo se da ne
može otići, osjećao je mješavinu krivnje, tuge i gnjeva...
Koji kurac?
Posve u daljini, iza travnjaka, tlu se približio nekakav oblak veličine
automobila ili kamioneta. Isprva se činilo da je to dim, a onda, kad se počeo
micati, Jim je shvatio da je sastavljen od bezbroj...
Roj.
Bio je to roj nečega što je djelovalo poput crnih osa. Koji se počeo kretati
prema njemu, hitajući u ubrzanim valovima, koordinirano i prijeteći.
Jim se dao u trk prema obrambenom jarku. Bedra su mu bila u punom
pogonu, ruke podignute i trčao je kao lud preko trave, gigantski koraci nosili
su ga prema izvoru vode...
Nije uspio.
Napad je doživio kao da je zasut šljunkom po cijelom stražnjem dijelu
tijela, a potom ga je roj opkolio, ubodi su ga potpuno prekrili, napadajući ga
sa svih strana i odvlačeći ga od vode koja ga je mogla spasiti. Mahao je
rukama kao lud, pokušavajući odagnati napad, ali bilo ih je tako puno...
Nešto ga je zavrtilo i podiglo, a probadajuća bol zamaglila mu je svijest i
otupjela reakciju kada su mu se stopala odvojila od tla. Zatim je došlo do
velikog usisavanja koje ga je tako nasilno povuklo da se osjećao kao da će
mu oderati kožu.
Roj ga je odjednom ostavio, oslobodivši ga jednako brzo kao što ga je
napao.
Spojio se u jednu formu te postao Colin, arkanđeo. A bijes na njegovu
licu bio je neopisiv.
Uz tako glasan urlik da su ga uši registrirale kao bol, Colin je napao — na
način drugačiji od onog kada ga je policajac udario na mjestu nesreće.
Ovo je bilo kao da ga je srušio kamion s poluprikolicom — i onda ga
premlatio do besvijesti. Šake su ga udarale po licu, gornjem dijelu tijela,
trbuhu. Mozak mu je zastao od boli, ali zbog instinkta stečenog tijekom
života punog tučnjava podigao je ruke iznad glave. Pokušavajući se sagnuti,
trudio se kako je najbolje znao zaštititi unutarnje organe...
Prvi ubod prodro mu je u desno rame. Drugi mu je ušao jako blizu
karotide. Poremećeni gad imao je kristalni nož.
I Jim to neće izdržati.
»Koji kurac radiš?« povikao je.
»Ubio si ga!« otpljunuo je Englez. »Ti seronjo! Ti sebični kučkin...«
Jim je pokušao uhvatiti taj mlateći ručni zglob, ali sada je potekla krv,
prskajući posvuda i uzrokujući iskliznuće pri svakom stisku. Anđeo je bio
potpuno izvan kontrole, a snaga njegova ubadanja povećavala se sa svakim
udarcem, umjesto da se smanji uz jenjavanje energije.
Usred svog tog lepeta odjeće, bljeskanja te svijetle oštrice i plamteće
mržnje svoga ubojice, začuo je nešto drugo...
Lajanje?
Baš kada je Jim trebao izgubiti svijest, okrenuo je glavu. Tamo, na
udaljenosti ne većoj od metar i pol, stajao je Pas i postajao sve bješnji.
Nažalost, činilo se da Colin ne čuje ništa od toga. Tako je Jim konačno
ugledao lice Boga.
POGLAVLJE 37
Ovaj put Cait je uredno odložila odjeću. Skinula šminku i nanijela kremu.
Oprala zube pastom pa zubnim koncem te podrezala nokte.
Bila je umorna, ali kao uključena u struju, kako su to ona i Teresa zvale
na faksu.
Naposljetku, to je bila sva priprema za spavanje koju je djevojka mogla
obaviti prije nego što dođe vrijeme da se zavuče ispod plahti i započne s
dugotrajnim buljenjem u strop.
Bože, kakva noć.
I, zanimljivo, neovisno o tome što će se između njih dogoditi u
budućnosti, Duke ju je naučio nečemu važnome. Dok je bila s njim dolje u
spremištu za čamce, nakratko je izgubila pojam o svemu — ne samo o svom
radu na knjizi, svojim predavanjima ili računima. Taj njezin unutarnji kritički
monolog prvi put je umuknuo, a njegov izostanak bio je poučniji od njegove
prisutnosti. Jednostavno je, dok su bili zajedno, postojala u trenutku,
oslobodila se naslaga ucijepljenih odgojem i udahnula život punim plućima...
i to je bilo predivno.
Naravno, film koji joj se vrtio u glavi kasnije se vratio, posebice tijekom
nelagodnog boravka u restoranu. No barem joj je to prolazno iskustvo
pokazalo da ga može isključiti.
Trebala bi to češće raditi, po mogućnosti bez tuđe pomoći...
Bilo je posve moguće da je ta sloboda pravo značenje riječi »živjeti«.
Je li moguće da dnevni ili noćni vokabular, ono što je radila, kamo je išla,
s kime je bila, kakva je boja njezine kose ili odjeće, nisu presudne stvari i
neće joj donijeti ono što traži? Umjesto toga, ono što je važno je njezin
vlastiti unutarnji pristup svemu.
Dobro jutro, pomislila je. Jednostavno to dosad nije osvijestila.
A na tom otkriću trebala je zahvaliti Dukeu, premda on nije imao pojma
što joj je dao, osim najboljeg seksa koji je ikad doživjela.
Dok je zvjerala po sobi, mentalne predodžbe njega bile su živopisne i
trodimenzionalne poput trenutaka koji su nadahnuli te uspomene i nije joj
trebalo dugo da ustane iz kreveta i ode do ormara. Ponekad joj je jedini način
da smiri um bio da nacrta ono što je u njemu.
A ponovno oživljavanje tih očiju, tih usta, čeljusti koje je dodirivala nije
bilo velika žrtva.
Uključila je stropno svjetlo i pronašla veliku torbu koju je nosila po danu,
zgužvanu u svom kutku. Prekopavajući po metalnim kutijicama mentol
bombona Altoids, paketićima papirnatih maramica, kremama za sunčanje,
sunčanim naočalama, starinskim adresarima, zadnjim primjercima Arts
Magazinea, tvrdim pernicama, otkrila je...
Da njezin blok za skiciranje nije tamo. Gdje ga je, dovraga, ostavila?
Brzi posjet prizemlju pokazao je da nije u kuhinji, a čak je otišla i vani,
do svog automobila, i provjerila ispod sjedala.
S jedne strane to ne bi trebao biti velik problem. U njemu nije bilo ničega
osim grubih skica, nacrta, crteža i bilješki o aktualnim projektima, no nije
problem u sadržaju. Nešto njezino bilo je vani u svijetu prepušteno vlastitoj
usamljenosti, nezaštićeno — osjećala se kao da je u središtu grada ostavila
otključan svoj terenac nakon što je pao mrak.
Uputivši se natrag u spavaću sobu, odmahnula je glavom. Možda bi
trebala nabaviti psa, kako bi ponovo ispravno odredila prioritete.
Ili... dijete.
Posrnula je i zastala na pola puta prema katu. Nemoguće da je to upravo
pomislila.
Ne. Ona neće imati djecu — to joj nikad nije bio jedan od ciljeva. Nikada.
I dobro, ako je imala taj prolazni grč mozga, on je očito bio posljedica
preplavljenosti hormonima u kojoj je uživala tijekom posljednjih četrdeset
osam sati.
Ona nije majčinski tip. To je bilo kao u stijeni upisano još otkada je prvi
put formirala zrele misli o bilo čemu.
Ustvari, ta odluka djelomično je bila razlog što ju je Thomov poziv prije
puno mjeseci tako jako pogodio: on se uvijek slagao s njom. Nema klinaca —
to čini život jednostavnijim i jeftinijim. Ljepšim i urednijim. Oni će biti dvoje
profesionalaca koji žive u kući s bijelim sagovima i s puno stakla.
Upicanjena verzija kuće s bijelom drvenom ogradicom.
Cait se nastavila penjati po stubištu, a u glavi joj je bilo burno. Seksanje
na brodskim jastucima na poluprivatnom mjestu nije bilo »pristojno«, kao ni
ono što je učinila noć prije na podu onog kluba. A ljubljenje i hvatanje pored
parkiranog automobila, na hladnoći, zato što nije htjela napustiti čovjeka s
kojim je upravo vodila ljubav, definitivno nije bilo »uredno«.
Pa ipak, evo je, odbrojava sate do trenutka kad će mu se ponovno
prepustiti.
Možda su posljednjih šest mjeseci u teretani i razna druga samo-
poboljšanja bili postavljanje nove vrste temelja za njezin život. A ako
slijedimo truizam da je sve u odabiru pravog trenutka... Duke, a ne Thom, bio
je ono što joj je potrebno.
Bilo je posve moguće da biti lijepa, pristojna i uredna nije više ono čemu
teži.
Dok se ponovno namještala na jastucima, zazvonio joj je telefon. Trznula
se i gotovo srušila sve sa stolića pokraj kreveta kako bi došla do njega, a
osmijeh joj se razlio ne samo licem, nego i duboko u grudima. »Halo?«
Pričaj mi o savršenom odabiru trenutka...
»Hej, Cait.«
Brzo se uspravila. »G.B. Oh, bok.«
»Jesi li očekivala nekog drugog?« Da. »Ne. Ne baš.«
Sranje.
»Ispričavam se što zovem tako kasno. Ali ostavio sam ti dvije poruke, a
kako mi nisi odgovorila, zabrinuo sam se — znaš, nakon onoga što ti se
dogodilo u garaži.«
»O, da, ne. Hoću reći, dobro sam.« Odgurnula je kosu s lica i privukla
bliže revere gornjeg dijela pidžame. »Samo nisam dobila tvoje glasovne
poruke.«
Nije joj uopće palo na pamet da provjeri poruke.
»Vrući spoj ili nešto takvo?« Dok se Cait mučila kako da odgovori, on je
tiho opsovao.
»Žao mi je. Ovo je bio neopisivo dug dan, vjerojatno pretjerujem. Samo
mi je drago da si dobro.«
»Dobro sam. Točnije, kod kuće sam, na sigurnom.« Namrštila se. »Što je
danas pošlo po zlu?«
»Sve, ali nisam te nazvao da ti se žalim, iskreno. Bio sam stvarno
zabrinut.«
»To je lijepo od tebe — osim što sam sada ja ta koja je zabrinuta.«
Uslijedila je stanka. »Dobro ti je čuti glas, može li tako?«
»Probe nisu dobro prošle?«
»Direktor je bio seronja, ispričavam se zbog rječnika. A dogodile su se i
neke čudne stvari s drugim pripadnicima ansambla. Dobra vijest je da je sutra
novi dan i. ..«
U uhu je začula biiip. Netko drugi je zove.
»Hej, G.B., pričekaj sekundu — ostani na liniji.« Pritisnula je stavi prvi
poziv na čekanje i javi se. »Halo?«
»Reci mi da si stigla kući bez problema.«
Cait je zatvorila oči na zvuk tog dubokog, promuklog glasa. »Jesam.«
»Što imaš na sebi?«
»Pamučnu pidžamu.«
»Hoćeš li me natjerati da preklinjem da je skineš?«
Cait se ugrizla za usnicu, zatvorila oči i zabacila glavu unatrag. »Ne...«
Tijelo joj je istoga trena bilo ponovno spremno i osjetilo je potrebu za
tom povezanošću koju je pronašlo s čovjekom s druge strane telefonske
linije...
»Sranje — hoću reći, govno. Ostani na liniji, Duke.«
»Dobro.«
Prebacila se na razgovor s G.B.-jem i učinilo joj se da će povratiti. »Hej,
moram preuzeti ovaj poziv.«
»U redu... ali, jesi li sigurna da si dobro? Zvučiš čudno.«
»Ne, dobro sam. Zaista.«
»Želiš li sutra opet ručati u kazalištu? To je velika pauza u mom danu i
imam osjećaj da ću trebati društvo.«
»Da, naravno. To zvuči dobro — vidimo se u jedan?«
»Podne je bolje, ako ti odgovara. Ili imaš predavanje?«
»Ne, u redu je.«
»Sjajno. Dogovoreno. Vidimo se.«
Kada je prekinuo, buljila je pred sebe i pitala se je li postupila ispravno.
Ne može ga nastaviti zavlačiti ako nije doista zainteresirana. No... nije znala
kamo ide ovo s Dukeom, zar ne? A ako njih dvoje ne ostanu zajedno, možda
bi se s vremenom nešto moglo razviti s G.B-jem. Jednostavno nije znala.
Jedna stvar je jasna. Znala je točno što će se dogoditi ako prebaci natrag
na Dukea. Ostavila je po strani kompliciranu mješavinu emocija i ponovno
uspostavila vezu, misleći kako, uf, jednostavno nije sposobna reći ne.
»Duke?« dahnula je. »Jesi li još uvijek tu?«
»Misliš da bih otišao nekamo?« Glas mu je postao još dublji. »Sada budi
dobra djevojka... i skini mi se gola.«
O bože, kako je voljela kad je tako govorio.
Cait je odložila telefon sa strane i skinula sve sa sebe. Kada joj je
pidžama pala na pod, uvukla se ispod pokrivača, čija su toplina i težina bile
mizerna zamjena za njegovo tijelo.
Kada je opet podigla mobitel, on je rekao: »Dodiruj se. Pretvaraj se da je
to moja ruka, moja usta...« Stenjanje je zamijenilo riječi — što joj je jasno
ukazalo što on radi na svom kraju linije. »Treba mi više...«
Učinila je ono što je tražio i, dok se izvijala, mekane pamučne plahte
činile su se grubima na njezinim ukrućenim bradavicama.
»... želim biti u tebi...«
Cait je jedva mogla čuti što on govori dok se utiskivala u jastuke a tijelo
joj se izvijalo te joj je orgazam drmao tijelom, pojačan sjećanjem na ono gdje
su prije bili... i iščekivanjem još takvih uspomena i svršavanja.
Doslovno.
Kada je Duke zastenjao, mogla ga je zamisliti stisnutih zuba, glave
također zabačene unatrag i mogla je zamisliti to nevjerojatno, snažno tijelo
kako se propinje dok on svršava u vlastitu šaku.
»Još.« rekao je, gotovo odmah čim je završio sa svršavanjem. »Želim još
tebe...« Nezasitnost nikada nije izazvala takvo zadovoljstvo.
I to je bio savršen završetak savršene večeri.
Nakon još bog zna koliko rundi, rekao je: »Možda sam gotov za večeras,
ali još uvijek nisam završio s tobom.«
»Je li to obećanje?« razvlačila je riječi.
»Kunem se s rukom na srcu, tako mi života.«
Pripremajući se za neizbježan rastanak, zapanjila se shvativši da je htjela
reći: »Volim te« — ne zbog toga što je pomislila na to, nego zato što joj se to
činilo tako prirodnim.
Nije li to bila hladna doza realističnosti.
»Laku noć, Duke.« prošaptala je umjesto toga.
»Lijepo spavaj. Ili nemoj. A ako se dogodi potonje, sanjaj o meni.«
»Uvijek.«
Prekinula je telefonsku vezu i ugasila svjetlo te se preplašila da je to
istina. Ako je smatrala da ju je Thom povrijedio, ono što joj je Duke mogao
učiniti bilo je mnogo gore...
Ili bolje, ako bog da.
POGLAVLJE 38
Još jedan?
Kada je Duke ušao u hangar i čuo da netko izvikuje njegovo ime, uočio je
čovjeka koji je stajao uz komunalni kamionet koji je njemu bio dodijeljen za
smjenu. Čovječe, nije se mogao sjetiti kad se zadnji put dogodilo da u tri
dana dva različita pomagača rade s njim. Možda su otpustili prvog?
Ispostavilo se da je jedan gadno šepao i premda grad Caldwell nije
diskriminirao, teško je biti manualni radnik ako ne možeš čak niti stojeći
provesti određeno vrijeme.
»Dakle, ti si Duke Phillips?« upitao je čovjek.
»Da. Ti si sa mnom danas?« promrmljao je prilazeći s ključevima.
»Da.«
»Pa, ja vozim.« Duke je otključao vrata i ušao. »I određujem put.«
»Nema problema.«
»Podrezat ćemo živicu.« rekao je Duke kad su zatvorili vrata, a on upalio
motor.
»Nakon toga moramo napraviti inventuru.«
»Što je to?«
Duke je izašao kamionetom iz garaže, na sunčevo svjetlo. Stigao je u
jedanaest i bio je zahvalan na dodatnom satu rada. Uz malo sreće, za tjedan ili
deset dana vratit će se na puno radno vrijeme.
»Vozimo kroz parkove i groblja te sastavljamo popis radova za proljetno
čišćenje.
Budu li projekti odobreni, dobit ćemo više sati.«
»Smijem li pušiti ovdje?«
»Ne smeta mi.« Barem ga neće omamiti disanje u istom prostoru, kao kod
kuće Rollyjeva trava. »No odškrini prozor, da ne moram slušati o tome.«
Kada je zazvonio Dukeov telefon, izvadio ga je, provjerio zaslon,
zatvorio oči na djelić sekunde, a onda odlučio odbiti poziv.
Bila je to Nicole. Koja želi razgovarati o malome, bez sumnje.
Čovječe, posljednja stvar koju je želio čuti jest da je bilo novih problema
u školi. Da Nicole još jednom pokušava natjerati Dukea da razgovara s njim.
Da ga taj živi pijesak ludila pokušava ponovno usisati.
On postavlja uvjete između njih troje. Nitko drugi. Osim toga, imao je
dovoljno svojih problema.
»Neželjen poziv?« upitao je momak pored njega.
Duke nije odgovorio. Nije bio zainteresiran za zbližavanje s glupanom na
suvozačkom sjedalu — i svakako nije namjeravao dopustiti da neznanac gura
nos u njegove stvari. Dovraga, nije to dopuštao ni ljudima koje je poznavao.
Srećom, nije više bilo razgovora dok je vozio u grad i brzo su prošli kroz
ruralne predjele te ušli u prigradske četvrti.
»Dakle, ja te poznajem.« rekao je čovjek kada su ušli u prometnu gužvu
prema središtu grada.
Duke je pogledao prema njemu. Ne, nije prepoznavao svog partnera u
smjeni. No to ne znači da čovjek nije bio u redu pred Iron Maskom ili nešto
takvo — iako se to teško moglo nazvati »poznanstvom«.
»Ne, ne poznaješ.«
»Da, poznajem.« Čovjek je otkinuo vrh svog Marlbora i bacio ga kroz
prozor te ostatak cigarete stavio u džep jakne. »Znam da ćeš se uskoro suočiti
s raskrižjem i morat ćeš odabrati. Ja sam ovdje da ti pomognem da učiniš
pravu stvar.«
Koji kurac?
Duke je pritisnuo kočnice da se zaustavi na crvenom svjetlu te se okrenuo
prema gospodinu Brbljavcu. Vrijeme je za određivanje temeljnih pravila prije
nego što ovo postane najduži radni dan u njegovom životu. »Ti i ja imamo
šest sati tijekom kojih se od nas očekuje da budemo... zajedno... u... ovom...«
Duke se u tišini, uz izraz prezira, zabuljio čovjeku u oči. Čudne oči.
Čudne boje. Baš onakve kakve je imao i onaj drugi »radnik« s kojim je bio
sparen.
Odjednom ga je obuzeo nekakav čudan osjećaj — pričaj mi o
omamljenosti zbog tuđe intoksikacije. Bilo je to donekle slično onome što je
osjećao kad je predugo boravio u blizini svog sustanara-zvijezde dok se Rolly
pucao travom — no ovo je bilo puno intenzivnije.
»Evo što ćemo učiniti.« rekao je čovjek. »Nakon bloka i pol skrenut ćeš
udesno i odvesti nas do rijeke. Tamo ćemo propisno parkirati i prošetati po
parku kako bi GPS na ovom kamionetu izvijestio da smo obavili svoj posao.
No nećemo iskapati nikakvo grmlje. Ti ćeš mi reći u kakvoj si situaciji —
preostalo nam je još jako malo vremena i moram brzo početi operirati u
maksimalnoj brzini.«
Duke je trepnuo. A onda mu je telefon ponovno počeo zvoniti. Polako ga
je uzeo. Kada je vidio tko zove, osvrnuo se prema čovjeku. Uz osjećaj
posvemašnje nestvarnosti, začuo je sama sebe kako govori: »Poznaješ li...
ženu sa smeđom kosom, brinetu?«
Dok je ona bizarna vidovnjakinja iz Trgovačke ulice odlazila u Dukeovu
glasovnu poštu, iz nekog ga razloga nije začudilo što je čovjek pokraj njega
polako kimnuo.
»Da, poznajem. I moramo te držati podalje od nje.«
Negdje duboko u srži svoga bića Duke je znao da je to ono što je čekao
cijelog svog života. Uvijek je imao neki osjećaj da se u njegovu slučaju stvari
ne odvijaju normalno, koliko god se trudio pretvarati da je drugačije — i to je
bio razlog zbog kojeg je svih ovih godina odlazio toj vidovnjakinji.
To je bio i razlog njegovih noćnih mora, o kojima nikome nije pričao.
Dukeov telefon ispustio je zvučni signal, obavještavajući ga da je dobio
novu poruku.
Kroz maglu koja mu je obavila mozak gledao je kako mu se palac pomiče
po glatkom zaslonu, pozivajući broj glasovne pošte... a zatim je prislonio
mobitel uz uho.
»Duke, ovdje Yasemin Oaks — moraš me posjetiti. U najmanju ruku
moram smjesta razgovarati s tobom. Snovi postaju sve intenzivniji — ti si u
opasnosti — molim te, Duke, upozoravam te. Poteći će krv i...«
»Upalilo se zeleno svjetlo.« izjavio je čovjek pokraj njega. »Daj gas i
odvezi nas do rijeke. Vrijeme je, Duke. Moramo se pobrinuti za to sranje.«
Iz nekog čudnog razloga Duke je pomislio na Cait. Prelijepu Cait.
»Ne poznajem te.« rekao je grubo.
»Ne moraš me poznavati. Ali moraš mi vjerovati.« Osvijesti se, rekao si
je. Sve ovo je glupost.
»To se neće dogoditi.« začuo je samoga sebe.
Naglo je odložio svoj telefon. Nogom stisnuo gas. I bio spreman otići bilo
kamo osim do vode — jednostavno da pokaže tko je tu glavni.
Nakon nekoliko trenutaka pogledao je u drugog muškarca. Kurvin sin
sjedio je na suvozačkom sjedalu, s izrazom lica kao da točno zna kako će se
ovo odviti.
Duke je opsovao ispod glasa. Da, nema šanse da tom momku išta
ispriča... no ipak nije mogao ignorirati zle slutnje koje su ga opsjedale. Osim
toga, tako dugo je želio završiti s ovim sranjem, premda je upravo sada do
koljena zagazio u njega. Problem je bio u tome što stare navike teško umiru,
kao i ogorčene ljutnje.
»Nemaš puno izbora.« rekao je muškarac. »Trebam ti ako iz ovoga želiš
izaći u jednom komadu.«
U jednom komadu? pomislio je Duke. Hah. Ja sam već ionako slomljen.
»Sve ćeš mi ispričati, Duke. Moraš.«
POGLAVLJE 40
Sissy je, gore u potkrovlju, stajala iza Adriana — koji nije gledao u nju.
Ili je, točnije, odbijao gledati u nju. Fino. Jednostavno će nastaviti razgovarati
s njegovim leđima dok on sjedi prekriženih nogu pred tom umotanom
siluetom.
»Osim što moraš znati više, zar ne? Mora postojati još.« Prešla je
pogledom preko pokojnika i osjetila ubod krivnje. No, bez obzira na to,
trebala joj je pomoć, a jedino je on bio ovdje. Jim je otišao bez pozdrava i
informacije o tome kada će se vratiti i ostali su samo ona i Adrian.
I njezina frustracija.
Podigla je ruke. »Otišla bih na internet, ali ne možeš vjerovati ničemu što
je na njemu.
A javna knjižnica Caldwella teško da bi obuhvatila ovo.«
Mogla bi također čekati i otići Jimu — no, kao prvo, činilo se da on ne
zna onoliko koliko zna Adrian; a kao drugo, imala je osjećaj da ju je želio
zadržati izvan rata.
A ona se bila spremna uključiti u njega.
Adrian se počešao po čeljusti — kao da će početi vrištati ne učini li to.
»Gnjaviš me.
Bez uvrede.«
Željela je prići bliže. Nije se usudila. »Moram ovdje utrti svoju vlastitu
stazu. Nemam izbora — a ako to znači da te trebam naljutiti, bit će tako.«
»Da sam ljut, to bi znala. Precizniji je izraz nasmrt izgnjavljen.«
»Molim te. Samo me uputi u pravom smjeru. Onda ću ja preuzeti.«
Kratko se nasmijao. »Smiješno je da to tako kažeš.«
»Zašto?«
Anđeo je pogledao preko ramena. »Nećeš odustati od ovoga, ha?«
»Ne.«
Adrian se, uz psovku, nagnuo u stranu i primio svoj štap. Ustao je uz
grimasu boli te se zagledao u nju. »U redu, dobro. No, prije svega, ne znam
mogu li to pronaći. Ništa ne obećajem.«
»Što je >to<?«
»Ono što tražiš. I...« Uperio joj je kažiprst u lice. »Oštetiš li to na bilo
koji način, premlatit ću te. Baš me briga jesi li djevojka ili nisi. Jesi li me
razumjela?«
Ispružila je ruku. »Dogovoreno.« Zakolutao je očima, no rukovao se s
njom.
Zatim ju je odveo na prvi kat. Pa dolje u prizemlje. Pa kroz stražnja vrata.
Pa vani, prema garaži.
Pričaj mi o zgradama koje se naslanjaju na druge — iako je duga, uska
zgrada imala krov i tri zida, nagnula se kao Adrian kad je hodao i činilo se da
ju uspravnom drže jedino debele grane biljke penjačice koje su rasle uz
zidove. I premda su tamo bila četvora garažna vrata, činilo se kao da su samo
dvoja u funkciji: na druga dvoja, na udaljenom kraju, bile su dijagonalno
prikucane daske.
Adrian se sagnuo i primio prva vrata, podižući ih svojom nemalom
snagom. Prodorna škripa uslijed trenja metala o metal natjerala ju je da
pokrije uši dok je on utirao stare staze, a daske na kojima je boja bila
oljuštena nestajale su u mraku.
»Ostani ovdje vani.«
Nestao je u mraku, a onda je začula tup-tup... tup-tup... i još puno više
psovki. Svjetla su očito bila ugašena.
»Možeš li mi donijeti ručnu svjetiljku?« rekao je. »Ima jedna u — joj!
Jebo me!«
»Marke Explorer?«
»Da.«
»Mislim da mi trebaju ključevi...« Prije nego što je završila rečenicu,
doletjeli su iz garaže. Hvatajući ih, rekla je: »Hej, jesi li dobro?«
»Ma jebeno predivno sam — samo je ovdje prokleti nered.«
Zaključivši da bi on za koju nanosekundu mogao u potpunosti izgubiti
strpljenje i reći joj da odjebe, otrčala je do terenca i brzo posegnula u pretinac
za rukavice. Brzi klik i imala je snop svjetla dovoljno snažan da je zaslijepi i
pri dnevnom svjetlu. Savršeno.
Vratila se do garaže i osvijetlila unutrašnjost. »Ajmeeeeee...«
A mislila je da se na tavanu skrivaju avanture. Ispostavilo se da je garaža
prostor nakrcan neprocjenjivom količinom opreme za košenje travnjaka,
stolarskih strojeva i automobila koji su vjerojatno proizvedeni pedesetih
godina. No bilo je i novih dodataka — tri sportske torbe, na kojima nije bilo
prašine, stajale su uz Adrianova stopala.
Podupirući se tim štapom, spustio se na koljena i otvorio patentni
zatvarač na prvoj od njih. Izvadio je... ogromni kožni kaput. Nekoliko pari
traperica. Vojničke čizme. Košulje. Svaki predmet Adrian je pažljivo položio
na beton.
Eddiejeve stvari.
Sissy je bila u iskušenju da se odmakne i omogući Adrianu malo
privatnosti, no trebalo mu je svjetlo. A možda i društvo.
Govorio je: »On je tako dobro pakirao. Ja sam prije smatrao da je to
gubljenje jebenog vremena. No kad smo se preselili... učinio sam to onako
kako bi to on učinio. Presavio sam sve. Složio ta sranja unutra prema
kategorijama.«
Sissy je trepnula da odagna suze, pitajući se hoće li njezina obitelj
ubuduće na drugačiji način obavljati stvari. Nije željela da oni koju su je
nadživjeli mijenjaju sami sebe držeći to načinom prisjećanja na nju... no i ona
bi vjerojatno učinila isto.
»Sigurna sam da je to cijenio.« prošaptala je.
»On je mrtav. Nikada neće saznati.«
»Jesi li siguran?«
Anđelove ruke su se na trenutak zaustavile. »Ne znam.« Prešao je na
sljedeću torbu.
»Možda je u ovoj. Znam da sam spakirao prokletu stvar — ah... evo ga!«
Nespretno se krećući, pokazao je podlakticom prema ručnoj svjetiljci.
»Možeš to isključiti.«
»Oprosti.« Klik.
Adrian je mrmljao ustajući i izlazeći na sunce. »Evo. To je sve što ti
mogu ponuditi.« Bila je to knjiga, vrlo stara knjiga, debela poput debla.
Tutnula si je ručnu svjetiljku pod mišku i drhtavim dlanovima uzela
knjigu. Korice su bile tako stare da nije mogla odrediti niti koje je boje koža
— nešto između crvene, crne, sive i smeđe. Bila je tu i neka vrsta reljefne
obrade papira i možda nešto pozlate, no većina toga bila je izlizana i
izblijedjela.
»Što je to?« rekla je, oprezno no jasnijim tonom.
Duboko udahnuvši, namirisala je cvijeće, onu vrstu kao gore na tavanu, a
gledajući naslovnu stranicu stekla je nejasan dojam da se radi o latinskim
riječima.
Hvala bogu što ju je otac natjerao da u srednjoj školi uči latinski.
»Nemam pojma.« Adrian je pogledao prema krovu zgrade. »To je mjesto
na koje je odlazio kad god bi imao onaj pogled u očima — pogled koji je
značio da je zabrinut da je došao do pogrešnog odgovora. Mrzio je to.«
Sissy se namrštila shvativši da Adrian trpi ozbiljnu bol. Jednu ruku je
držao na križima te se izvijao u stranu, kao da pokušava gurnuti nešto na
svoje mjesto.
Bilo mu je teško klečati.
»Pridrži ovo na sekundu.« rekla je vraćajući mu knjigu.
Zaobišla ga je te upalila ručnu svjetiljku i ušla u garažu. Uperila je snop
svjetla prema podu i čučnula pored otvorenih sportskih torbi.
Jednu po jednu, vratila je stvari koje je izvadio tamo gdje su bile, pazeći
da kategorije budu na jednak način poštovane. Kad je završila, zatvorila je
patentni zatvarač na dvjema torbama i namjestila ih u njihov prvobitni
položaj.
Izlazeći, popela se na prste i povukla vrata prema dolje, mičući lišće koje
je visjelo s njihova dna i pauka koji joj je pokušao aterirati na ruku.
Vratila se pored njega te opet uzela knjigu. »Hvala.«
Kad je namjeravala otići, spustio joj je ruku na rame. Pogledala ga je i
osjetila fizičku bol vidjevši da se on bori s riječima.
Stavila je ruku na njegovu. »Nema na čemu.«
Briga o nečijim mrtvima jednako je važna kao i briga o njegovim živima.
Kad je Jim stigao kući, bilo je oko sedamnaest sati i dvije sekunde.
Zahvaljujući Angel Airlinesu nije morao brinuti o prijevozu — dobra stvar.
Vratio se kući samo na toliko vremena da se uvjeri da se Sissy i Ad dobro
slažu. A onda se mora vratiti praćenju Dukea Phillipsa.
Otvorio je prednja vrata...
»Što to...« Udahnuvši opet, gotovo je zastenjao. Luk se pirjao sa
začinima. I nešto mesa. A svježi kruh?
Kada je zatvorio vrata za sobom, ponovno je posrnuo. Pričaj mi o
ženskim rukama... iako je svjetlo blijedilo na nebu, u kući je sve bilo puno
svjetlije, svjetiljke su sjale kao da su očišćene sve žarulje i svilena sjenila. I
boje na tepisima bile su življe, kao da je netko posvuda usisao prašinu —
podove također. Isuse Kriste, podovi su sjali.
Pogledavši uza stube, bio je zapanjen otkrićem da tepih kojim su bile
obložene zapravo nije smeđe boje... nego tamnocrvene. I izrezbarena ograda
zasjala je jer je ispolirana. A zidovi? Tapete koje su se postupno odljepljivale
i padale ponovno su zalijepljene, uzorak na njima je nakon dugo vremena
došao do izražaja, a suptilne vitice i cvjetići ponovno su bili vidljivi.
Jim je krenuo natrag u kuhinju i šokirao se pronašavši Adriana kako u
pregači sjedi za kuhinjskim stolom i reže mahune kristalnim bodežom, kao da
izvodi operaciju srca.
»Ovako?« rekao je anđeo skoncentrirano.
Sissy se okrenula od lonca iz kojeg se pušilo. »Savršeno. Da, samo odreži
krajeve.« Ad je kimnuo glavom i vratio se poslu.
Činjenica da ga nijedno od njih nije primijetilo malo ga je zaboljela. No
ne može doista biti ljubomoran na Adriana — koji je, zadnji put kad je
provjerio, nevoljko prihvaćao njezinu prisutnost. Zar ne?
No opet, šest sati kasnije stvari su se promijenile. Očito su postali jebeni
najbolji prijatelji.
Jim se nakašljao. »Fino miriše.«
Sissy se trgnula tako da joj je ispala žlica, no Adrian je samo podigao
pogled, a zatim nastavio raditi.
»Želiš li jesti s nama?« rekla je zagladivši kosu. »Bit će gotovo za pola
sata.« Mogao je toliko pričekati. »Da, molim.«
Osjećajući se kao da se vratio u maminu kuću, otišao je do sudopera i
oprao ruke. Hej, vidi, prvi put se moglo vidjeti kroz prozor u dvorište. Oprao
je ruke i primijetio da je sudoper od nehrdajućeg čelika sjajan i kao nov. Kao
i tave poslagane na stalku.
Jim je polako brisao ruke čistom kuhinjskom krpom, stojeći odmah iza
Sissy. Kosa joj je bila skupljena u neurednu punđicu, pričvršćena velikom
kopčom za kosu. Na potiljku joj se kosa formirala u sitne kovrče i osjetio je
gotovo neodoljivu potrebu da ih dotakne, omota oko prsta... a porivi se tu
nisu zaustavili. Želio ju je čvrsto obujmiti sleđa i utisnuti joj u vrat dugi
poljubac.
Odmaknuo se i sjeo preko puta Ada te gledao kako hrpu izrezanih
mahuna stavlja u bijeli emajlirani lonac pun vode.
»Pa, kako je bilo danas?« upitao je Ad.
»U kontaktu sam s tipom. Kao da je uklet — iskreno, to je živi kaos.
Samo sam želio doći kući i vidjeti...«
Adrian mu je dovršio rečenicu. »Mene, naravno. I doista sam ganut —
tako si sjajan kad si takav. Jesi li mi donio čokoladu? Cvijeće?«
Baš kad mu je Jim namjeravao reći da odjebe, drugi je anđeo tiho rekao:
»Shvatio sam je. Ne trebaš brinuti.«
Jim je podigao obrvu. Ali čovječe, to mu je smanjilo stres. Jedna je stvar
tražiti od svog cimera da glumi tjelohranitelja, a druga kad on to radi
dobrovoljno.
»Hvala.«
»Nema problema.«
Večera je bila gotova otprilike pola sata kasnije, baš kao što je obećano, a
Jimu je bilo žao što se to nije dogodilo puno kasnije. Dok je Sissy radila u
kuhinji, pogled mu je bio zalijepljen za nju, gledao ju je kako se kreće, kako
gura pramen kose iza uha ili svako malo podiže široku trenirku koju je nosila.
Nikada nije provodio mnogo vremena sa ženama i u svakom slučaju nije
bio oduševljen onim površnim, hihotavim, sve je ružičasto sranjima s kojima
su se neke od njih očito odlučile identificirati. No ipak, bio je prilično siguran
da puno pripadnica ljepšeg spola nije znalo spremiti obrok za dva gladna
muškarca s onakvim samopouzdanjem, uravnoteženošću i rezultatima kao
Sissy — i shvatio je da mu se to u vezi s njom jako sviđa.
Možda je istinita ona teorija o muškarcima i želucima. Kada je napokon
sjela, podigla je podlaktice i dlanove.
»Molitva.« naredila je, a Jim i Adrian su zbunjeno zurili u nju.
»Ah...«
»Ovaj...«
»Molitva.« pokucala je o stol.
I on i Adrian su poslušali, pa je njih troje formiralo trokut, a povezanost
među njima bila je začuđujuće snažna.
Ona je pognula glavu i govorila tako brzo da nije uspio razumjeti ni riječ.
No nema veze. Usred rata, smrti i tog osjećaja da im vrijeme istječe... Jim je
osjetio olakšanje, disanje i ramena su mu postali opušteniji, što ga je
podsjetilo na davno prošle dane — one dobre, one na koje tako puno godina
nije mislio.
One za koje je šokirano shvatio da su još uvijek živi u njemu.
I tko bi rekao — goveđi gulaš? Iznimno ukusan.
POGLAVLJE 42
Dakle možete razumjeti zbog čega nas zanima gdje ste bili.«
Kad je to pitanje upućeno G.B.-ju, ostao je hladnokrvan, smiješeći se
detektivu koji je sjedio s druge strane stola za ispitivanje.
Jutros je dobio poziv da dođe u policijsku stanicu u Caldwellu i naravno
da je poslušao. Nije glup.
I pogledao je dovoljno epizoda dokumentarne serije o radu policije Prvih
48 sati da bi znao kako se ponašati.
»Vi samo radite svoj posao.« rekao je G.B. ravnodušno slegnuvši
ramenima. »Ali ja vam nemam ništa drugo za reći.«
Detektiv... kako mu je bilo prezime, de la Truz?... mu je uzvratio osmijeh.
»Pa, mogli biste objasniti zašto se niste sjetili spomenuti da ste vi i Jennifer
Espie bili u vezi.«
G.B. je prekrižio ruke u krilu i pazio da ne spusti pogled. »Zato što
nismo.«
»Ako se želite igrati riječima, u redu. Ali niste nam rekli da ste vas dvoje
spavali zajedno.«
»To nije bilo nešto uobičajeno, detektive. Ma dajte, ja sam tako zauzet
poslom da nemam privatni život. Ona i ja imamo neke zajedničke prijatelje i
da, naravno, zabrijali smo nekoliko puta, ali to nije bilo ništa ozbiljno.
Jednostavno nisam smatrao da je to važno.«
»Djevojka je ubijena u kazalištu u kojem ste oboje radili, a vi niste
smatrali da bi iznošenje podataka o vašim odnosima iz prošlosti moglo biti
dobra ideja?«
»Što da kažem. Ja sam pjevač, nisam odvjetnik.«
Tip je prelistao svoju malu bilježnicu. »Čujem da ste i glumac.«
»Najamnina je moj prvi mjuzikl.«
Smeđe oči podigle su se prema njemu. »Redatelj kaže da ste prirodno
talentirani.«
»To je doista lijepo od njega.«
»Kaže da ste sposobni u sekundi prizvati potrebnu emociju.«
»Pa, to je dio nastupa, zar ne?«
De la Tkogod se ponovno nasmiješio. »Da. Jest. Što me dovodi do
sljedećeg pitanja. Jedan od promotora tog jazz koncerta na kojem ste pjevali
prateće vokale... kako se zove pjevačica? Milllcent?«
»Millicent Jayson.«
»Da, ta. U svakom slučaju, promotor je rekao da je, prije nego što ste se
te večeri popeli na pozornicu, vidio kako se vi i Jennifer svađate u njezinu
uredu. Znate, onom ostakljenom?«
G.B. je to očekivao. »Bila je uzrujana zbog mene.«
»A zbog čega?«
»Kao što sam vam rekao, mi nismo bili u vezi. No ona je to željela. I
napala me zbog svega toga.«
»Zbog čega?«
G.B. je napravio čitavu predstavu od češanja po čeljustima. »Dogovorio
sam se s jednom ženom da me te noći dođe vidjeti, s osobom koja me doista
zanima. Upitao sam organizatore mogu li iskoristiti jednu od ulaznica
rezerviranih za poznate osobe — znate, ako im je preostala koja od njih. I
preostala je, a Jennifer ju je trebala ostaviti mojoj djevojci na šalteru za
podizanje rezerviranih ulaznica. Također mi je trebala nabaviti propusnicu za
ulazak u prostor iza pozornice. Kad sam došao podići oznake s imenima za
prostor iza scene, jednostavno me napala.«
»Cait Douglass, zar ne?«
U redu, bilo je pomalo iznenađujuće da su imali to ime. »Da, to je ona. To
jest, žena koju sam pozvao.«
»Ona se i jučer trebala naći s vama kako biste ručali.«
»Da, ona i ja smo namjeravali otići na sendvič dolje u sobi za odmor. No
očito, zbog onoga što se dogodilo... nismo, znate.«
Kako su, jebote...
Detektiv je neko vrijeme pokušavao analizirati svađu, podbadajući,
postavljajući potpitanja, očito pokušavajući pronaći pogrešku. Ali G.B. je
ostao pri istoj poruci i tonu — bio je miran, hladnokrvan, željan pomoći i
sabran.
Na kraju je tip zatvorio bilježnicu. »Pa, onda postoji još samo jedno
pitanje koje imam za vas.«
»Pitajte.«
»Zašto ste bili dolje u podrumu one noći kad je Jennifer ubijena?«
G.B. se namrštio. »Molim?«
»Ne znam jeste li svjesni toga, ali prije otprilike mjesec dana instalirane
su sigurnosne kamere. Zločini su u tom dijelu grada u porastu i vlasnici
kazališta postali su zabrinuti zbog mogućih provala. Sva se stubišta sada
snimaju. Imamo snimku vas kako prilazite oko deset navečer.«
Jebo... ga. Čekaj malo.
G.B. se nasmiješio i ponovno slegnuo ramenima. »Sišao sam dolje obaviti
vokalne vježbe.«
»Molim?«
»Pretpostavljam da ste bili dolje u tom hodniku, zar ne?«
»Da. Jesam.«
Naravno, jer tamo je pronađeno tijelo. G.B., naravno, ne bi odao da to zna
— uostalom, jedan od najjednostavnijih načina da samoga sebe inkriminiraš
jest da izneseš detalje koji ti nisu obznanjeni.
»Pa, onda znate da je jako dugačak, proteže se gotovo od jednog do
drugog kraja kazališnog kompleksa. Naravno, ima najbolju akustiku u zgradi.
Otišao sam tamo vježbati ljestvice — jeka je nevjerojatna; praktički možeš
sam otpjevati a capella kvartet.«
Detektivu su se oči suzile. »Nitko nije prijavio da je te noći čuo ikakvo
pjevanje.«
»Ali u tome i jest stvar. Ako zatvorite protupožarna vrata u podnožju
stuba, zvuk se neće prenositi.«
»Očekujete da povjerujem da ste iste noći kada je djevojka ubijena otišli
tamo dolje jodlati, a nitko vas nije vidio niti čuo da pjevate?«
»Gledajte, sasvim otvoreno — ova postava Najamnine mogla bi biti moj
veliki proboj. Da, Caldwell je regionalno tržište, ali za ovu jebenu ulogu
morao sam imati bolji vokalni raspon od pedeset drugih muškaraca moje
dobi. Redatelj je pizda — to svi znaju — ali također ima dobru reputaciju na
nacionalnoj razini. Ako ne pogodim te note, izbacit će me i dati ulogu
nekome drugome.« Nagnuo se. »Zar doista mislite da ne bih trenirao kasno
noću kako bih ih ispravno otpjevao?«
»Hm. Imaš odgovore na sve, zar ne?«
»Ja samo govorim istinu. Učinite s njom što želite.« G.B. je pogledao na
sat. »Slušajte, žao mi je, ali za otprilike pola sata moram krenuti na posao.«
»Gdje radite?«
»Riječ je o sprovodu. Možda ste čuli za djevojku? Nedavno je ubijena —
Sissy Barten.« Detektiv je prošao rukom kroz svoju kratko ošišanu kosu.
»Da. Znam tko je ona.«
»Jeste li saznali tko je to učinio?«
»Da.«
»Dobro. Drago mi je čuti.« G.B. je pogledao prema dolje. »Njezina me
obitelj zamolila da pjevam. Pretpostavljam da su me godinu dana ranije čuli
prilikom njezine mature — prijateljev prijatelj stupio je u kontakt sa mnom, i
kako bih odbio? Ono što joj se dogodilo je strašno.«
»I ono što se dogodilo Jennifer Espie je prilično strašno.«
»Usput, kako je ona ubijena?«
»To je još jedna stvar o kojoj sam razmišljao. Mogu li vam vidjeti
dlanove?«
»Naravno.« G.B. je ispružio dlanove, okrenuvši ih prema dolje, pa prema
gore.
Na njima nije bilo ničega. Jer je upotrijebio onaj par radničkih rukavica,
onakvih kakve se rabe za rukovanje kemikalijama. Debele rukavice, vrlo
debele — a dosezale su mu do laktova.
One su sada u rijeci Hudsonu.
»Želite li uzeti uzorke ili nešto takvo?« upitao je.
»Zanimljiva ideja. Gledate li možda često CSI?«
»Ne.« slagao je.
»Jennifer je vrlo nasilno ubijena.«
Da. Krenuo je s njom i odveo je sve do stražnjeg izlaza, onoga s
trostrukom bravom, pored kojega nije bilo prozora i koji je praktički imao
drugačiji poštanski broj od bilo kojega mjesta na kojemu je itko obično
boravio. Rukavice su mu bile u stražnjim džepovima, jedna gurnuta u svaki, a
ona nije niti zastala zbog činjenice da ih je imao sa sobom. Ugasio je svjetlo i
razgovarao s njom dok mu se nije predala; onda ju je okrenuo kao da će je
pojebati sleđa...
I udario joj licem u zid. Bum! Pljas! Posvuda krv. A onda je to učinio još
jednom, pa opet, i opet... Neuredno, vrlo neuredno.
Ali imao je potrebu ići do kraja. U takvim situacijama, kada je ranije
činio takve stvari, uvijek bi zaključio da ga nasilje pročišćava — i što dalje
ode s njim, to se čišće kasnije osjeća.
Kad se ona prestala trzati na podu, suspregnuo je dah i bio prisiljen početi
razmišljati. Da, sjetio se ponijeti rukavice, ali, kao i s jako dobrim seksom,
obično je neko vrijeme nakon toga bio pomalo ošamućen.
Sljedeći korak bio je da odjebe od tamo — i očisti sve. Tako je završio u
toj radnoj sobi... u koju mu je došla ona brineta.
Seks je ustvari bio odličan. No ono čemu se nadao bilo je da je ona
odmah nakon toga krenula iz grada — i da Jenniferino ubojstvo nije dospjelo
dalje od lokalnog tiska.
Ono što mu zaista nije trebalo jest da policajci zahvaljujući njoj povežu
bilo kakve točkice, tj. da im ona pomogne donijeti zaključke. A pronaći njega
bez majice u sobi punoj isparavanja izbjeljivača iste noći kada je neka koka
ubijena u podrumu?
»Biste li mi dopustili?«
»Molim?« rekao je, ponovno se usredotočivši. »Da vam uzmem uzorke
ispod noktiju?«
»Naravno. Apsolutno.«
Detektiv je pokucao o stol i ustao. »To neće dugo trajati. Brzo ćemo vas
pustiti kako biste mogli nazočiti tom pogrebu.«
»Hvala — i ako vam zatreba bilo što drugo, samo nazovite.«
»O, hoću.« Detektiv je zastao na vratima. »Imate priličnu sljedbu ovdje u
Caldieju.«
»Samo pokušavam uspjeti, kao i bilo tko drugi.«
Čovjek je kimnuo. »Ako odlučite otići izvan grada ili države, nazovite
me, hoćete li?«
G.B. je namjerno namrštio čelo. »Jesam li osumnjičen ili tome slično?«
»Shvatite to kao formalnost u ovom trenutku, u redu?«
G.B. je potom ostao sam u tom sobičku. Srce mu je počelo brže kucati, a
prvi poriv bio mu je da skoči na noge i ushoda se uokolo, ali bio je pametniji
od toga. U kutevima su postavljene kamere.
Kamere koje hvataju sve...
»Pa... tko bi rekao.« šapnuo je sam sebi i preplavila ga je neka vrsta
strahopoštovanja.
On će se naposljetku izvući iz ovoga. Unatoč tim kamerama na stubištu
za koje nije znao — i koje su mu trebale predstavljati jednako velik problem
kao i ta brineta.
Sudbina mu se, međutim, nasmiješila, nije li? Sjetio se kako su svjetla
zatreperila dok je bio u toj radnoj sobi, prije nego što je brineta došla i
pronašla ga — i bio se spreman okladiti u vlastiti život da je s nestankom
struje povezan stanoviti gubitak podataka. Jer da taj detektiv oštra pogleda
ima bilo kakvu snimku na kojoj G.B. i Jennifer zajedno silaze niz te
stepenice, bio bi u debeloj prednosti.
A oni su upravo to učinili, silazili niz stepenice, netom prije nego što ju je
ubio.
Da su policajci imali tu vrstu dokaza, ne bi bilo »formalnosti« vezane za
putovanja izvan grada — bio bi u jebenom pritvoru.
Nešto se definitivno dogodilo s tom sigurnosnom kamerom na stubištu. I
hvala bogu.
To ga je, bez sumnje, spasilo u svemu ovome, pomislio je uz osmijeh.
POGLAVLJE 50
*
»Jesi li sigurna da to želiš učiniti?«
Sissy je samo napola čula riječi, a ono što je registrirala bilo je filtrirano
kroz neku vrstu eho-komore, slogovi su se ponavljali unedogled, preklapajući
se međusobno, pa na kraju nije bila sigurna što je točno rečeno.
Stojeći na travnjaku ispred velike katedrale, osjećala se kao duh, što je i
bila, a nekolicina onih koji su kasnili na sprovod nije uočila njezinu
nazočnost — niti nazočnost anđela koji je stajao pokraj nje.
Razmišljala je da li da dođe ili ne. Kad je Chillie jutros bacio novine na
trijem, nije ih imala ni najmanju namjeru pročitati — no kad ih je razmotala,
vidjela je svoju sliku na donjoj polovici stranice.
I saznala mjesto i vrijeme održavanja svog sprovoda.
Adrian je inzistirao da dođe s njom i zapravo joj je bilo drago zbog toga.
Vožnja na njegovom Harleyju pomogla joj je pročistiti misli — iako je svo to
poboljšanje otišlo ravno u vjetar čim su se zaustavili pred crkvom u koju je,
dok je bila živa, dolazila gotovo svake nedjelje. A onda je počela
prepoznavati ljude koji su širokom stazom prilazili ulazu: njezina bivša
dadilja s mužem i bebom u kolicima. Njezina učiteljica zborskog pjevanja iz
osnovne škole. Ljudi koji su živjeli s druge strane ulice.
Mislila je da će joj najteže pasti pogled na roditelje i sestru. I to je
vjerojatno bila istina dakle, koliko će još teže sve ovo postati?
»Želim ući unutra.« rekla je. No stopala joj se nisu pomicala.
»Ovuda.« U vidno polje ušla joj je golema podlaktica. »Hodat ću uz
tebe.«
Sissy se na kraju grčevito držala za anđelov ogromni biceps dok su ulazili
kroz otvorena vrata.
»Moje slike...« prošaptala je, ogledavajući se.
Desetak njezinih umjetničkih radova bilo je postavljeno u polukrug na
stalcima u predvorju — pasteli, crteži tintom i ulja na platnu koja je naslikala
za vrijeme svog studija umjetnosti.
»O moj bože, sjećam se kako sam prošle jeseni slikala ovo.« Zastala je
pred prikazom mostova Caldwella koje je naslikala u nijansama rđe, u
bojama jeseni. Dovršila ih je na obalama Hudsona, sjedeći dva sata tamo na
suncu, s platnom, paletom i uvjerenjem da život traje zauvijek — nije li to
bilo dobro?
Iznenadni zvuk orgulja najavio je početak bogoslužja.
Svladavši neki čudan strah, nastavila je hodati i prošla kroz dvostruka
vrata narteksa u crkveni brod. Sve je bilo baš kao što je upamtila, što joj je
bio svojevrsni šok. Bez obzira na to što je pokazivao kalendar, ona je i dalje
bila uvjerena da je nije bilo stoljećima.
Od tog trenutka nadalje stvar je preuzeo autopilot, neki unutarnji
metronom diktirao joj je korake — naprijed, lijevo, desno, lijevo, desno. Kad
je stigla u prednji dio i ugledala svoje roditelje i sestru, zaustavila se.
»Evo, uzmi ovo.« rekao je Adrian osorno.
Kad joj je u dlanove utisnuo crvenu maramu, zapitala se zašto joj je to
potrebno — no onda je shvatila da plače: suze su joj tekle niz lice i padale na
pod crkve.
»Možeš ići sjesti, ako želiš.«
Sissy se okrenula, očekujući da će one koji su kasnije došli vidjeti kako
traže sjedalo i osobu na kraju najbližeg reda klupa kako se pomiče u stranu ne
bi li se smjestili. Umjesto toga, tu je bio domar kojega nije poznavala, stariji
čovjek u tamnozelenom kombinezonu.
I gledao je ravno u nju.
»Nastavi, tamo je sjedalo za tebe.«
»Kako me možete vidjeti?« izletjelo joj je.
»Zato što si ovdje.« odgovorio je nježno, kao da je to samo po sebi očito.
»Idi sad i sjedni.«
Pogledala je u smjeru u kojem je pokazivao i odmah odmahnula glavom.
»Oh ne, ne mogu...«
»To je tamo za tebe, Sissy. Sjedni.«
Stolac u koji je domar želio da ona sjedne bila je pozlaćen, postavljen
između bočne kapelice djevice Marije i one Ivana Krstitelja. Bio je podignut
na pijedestal, a na njemu je bio crveni baršunasti jastuk i filigranski delikatno
izrezbarena stolarija, i to je najbliže što je ikada došla bilo kakvoj vrsti
prijestolja.
Još otkako je bila mlada djevojka željela je sjesti na njega — barem na
trenutak. Ali, naravno, uvijek je oko tog stolca bila vezana široka satenska
vrpca, jasno upozorenje svima da je to umjetničko djelo, a ne nešto za
upotrebu.
Svakako ne za malu djevojčicu. Niti veliku.
Danas nije bilo vrpce između vitičastih naslona za ruke.
»On je za tebe.«
Domar joj je stavio ruku na rame i istog ju je trena obuzeo nevjerojatan
osjećaj smirenosti, nestala je svaka bolna dimenzija ovog zbivanja... i
zamijenio ju je dubok osjećaj ljubavi prema svim ljudima koji su došli zbog
nje i njezine obitelji.
Toliko ljubavi, koja je bila temelj boli nazočnih, ali omogućila i
uzvišenost cijelog događaja.
Slijedeći domara, Sissy je prišla i popela se na platformu. Dok je zvuk
orgulja postajao sve glasniji, sjela je u stolac i nježno položila dlanove na
pozlaćene naslone za ruke. I bilo je čudno, na neki način... to joj se činilo
adekvatnim, a ne stranim.
Okrenula se da pogleda domara...
No nestao je, kao da ga nikada nije bilo... nije bio ni u gomili, niti je
hodao duž prolaza, niti stajao sa strane. Kao da je doslovce nestao — a ipak,
Adrian je kimao glavom kao da odobrava nešto što mu netko govori.
Svrnuvši pogled s anđela, usmjerila je pozornost prema oltaru, a u tom su
trenutku orgulje ispustile još jedan snažni skladni zvuk... a muškarac kojega
je maglovito prepoznala, kose skupljene u konjski rep i u crnom odijelu,
iskoračio je iza baršunastih zavjesa.
Njezina jedina dodatna misao, kada je počeo snažno i točno pjevati... bila
je da i on ima aureolu.
POGLAVLJE 51
Cait se trgnula na zvuk muškog glasa odmah pored uha, a strah koji ju je
obuzeo nagnao ju je da se uspravi dok je u sobi nestajalo svjetla...
Grube ruke zgrabile su je za kosu, uvukle se u nju, omotale je oko sebe i
povukle je tako žestoko u stranu da je pala te licem udarila u tvrde drvene
podne daske.
Na trenutak zaprepaštena, gledala je u polumraku kako par lijepih crnih
cipela ulazi u njezino rasklimano vidno polje.
G.B.-jev glas bio je jednoličan. Gotovo kao da se dosađuje. »Ne mogu
vjerovati da si pala na njegovu tužnu priču, mislim, stvarno — mislio sam da
si pametnija od toga.«
Zgrabio joj je glavu objema rukama i podigao je unazad, držeći je tako
divljačkom snagom da je bila uvjerena da će joj slomiti vrat.
Dok se otimala, poljubio je izloženi dio njezina vrata te joj prešao
jezikom odatle do uha. »Ali očito si tipična glupa plavuša. Što je šteta,
zapravo si mi se sviđala.«
Potom ju je gurnuo glavom u zid, a udarac je bio toliko snažan da je
srušio sa zida njezinu uokvirenu diplomu. Staklo se razbilo, ona je stala u
njega, a komadići su joj razrezali čarape.
»Čak sam i ubio zbog tebe.« ponovno ju je zabio u zid. »Hoću reći, ne bih
gubio vrijeme na to s Jennifer — ali zamalo te povrijedila. Sakrila je ulaznicu
pa su te terorizirali u onoj garaži. Sjećaš se?«
Zgrabio ju je ponovno i savio joj glavu unatrag kako bi je pogledao u oči
— i u tom je trenutku osjetila čisti užas: bio je potpuno miran, a izraz lica bio
mu je gotovo ljubazan.
»Sjećaš se?« ponovio je, još joj jače stegnuvši kosu. »To je na neki način
ironija sudbine, zar ne — s obzirom na to kako će se ovo završiti.«
Pripremila se na još jedan udarac, no on je imao druge ideje. Bacio ju je
natrag na pod i pritisnuo joj lice prema dolje. Kada se odostraga popeo na nju
i spustio se punom težinom na donji dio njezina tijela, zavrištala je...
Nož je bio dug petnaestak centimetara i imao je tako njegovanu oštricu da
je zablistala bijelim sjajem na udaljenom svjetlu iz njezina ureda.
»Dosta tog deranja. Ne želim probuditi susjede.«
»Nećeš...« Nije mogla disati.
»Proći nekažnjeno nakon ovoga? Naravno da hoću. Iznenadila bi se iz
čega sam se sve izvukao u prošlosti.«
»Ti si...«
»Prestani više, znam što radim, u redu?« Na to ju je jednom rukom primio
za vrat kako se ne bi micala, a drugom je počeo petljati po njezinoj odjeći.
Suze su joj napunile oči, a zbog užasnog straha drhtala je cijelim tijelom.
Ne ovako, oh, dragi bože... no nije se mogla pomaknuti, a nije namjeravala
ponovno pokušati vrištati jer se bojala da...
Gromoglasna buka doprla je do nje kroz užas koji ju je prožimao, a ona
nije bila jedina koja ju je čula; osjetila je kako se G.B. ukočio iznad nje.
Trenutak kasnije, ponovno se začula... i treći put, i...
Eksplozija koja je uslijedila bila je nešto što, ako preživi sve ovo, neće
nikada, nikada zaboraviti. Bila je to bogohulna, glasna i smrtonosna rika, kao
zvuk koji ispušta divlja životinja kad napada plijen.
Trenutak kasnije prestala je na sebi osjećati težinu njegova tijela i,
premda je bila vrlo blizu nesvjestice, iskoristila je to i izvila se na rukama te
odgurala unatrag.
»Duke!« vrisnula je.
Dukeovo mnogo veće tijelo srušilo je G.B.-jevo te su se njih dvojica
počela valjati po podu.
»On ima nož!« povikala je.
Kao da je ijedan od njih slušao! Ustala je i, u želji da pomogne, trebala
je... Zajebi telefon i broj 911. Ono što joj je trebalo bilo je na katu, u spavaćoj
sobi.
Dok su se njih dvojica borila za kontrolu nad oružjem, potrčala je uz
stubište i, posklizujući se u svojim sada krvavim soknama, odbijajući se o
zidove, domogla se kata. I premda je tamo bilo posve mračno, u sekundi je
pronašla stolić pokraj kreveta.
Za svoj je pištolj imala dozvolu i bila je osposobljena za njegovo
korištenje. No sve je to uvijek bilo samo hipotetski. Nikada joj nije palo na
pamet da će možda morati doista i upotrijebiti to devet milimetarsko
automatsko oružje.
Gotovo je pala niz stepenice.
No primila se za dno ograde, a zatim ušla u dnevnu sobu s otkočenim
oružjem podignutim u visini ramena.
Soba je bila poharana, namještaj razbijen, još je slika palo sa zidova, a
svjetiljka je bila prevrnuta.
Oni su ponovno bili na nogama, njihovo kruženje uokolo djelovalo je kao
kakav grozomorni valcer. Duke je imao kontrolu nad G.B.-jevom rukom,
njegova superiorna snaga dovela ga je na prag pobjede, ali bio je uboden
nožem, krv mu je kapala niz lakat i iz rane na trupu.
Na sekundu je pomislila... da, oni doista izgledaju kao braća. Gotovo
blizanci, zapravo.
Onda je uperila pištolj u njih dvojicu. »Baci nož!« rekla je glasom koji
nije zvučao kao njezin.
Oba su brata pogledala prema njoj, dva identična para plavih očiju zurila
su u cijev njezina pištolja.
Kasnije će shvatiti da je Duke tada pokazao da je doista voli. Jer ga je na
djelić sekunde omela briga za nju i izgubio je prednost... i to je bilo dovoljno.
G.B. je bog zna odakle izvukao drugi nož i zario mu ga ravno u trbuh.
»Ne!« vrisnula je.
U tom trenutku sve je postalo nekako usporeno. Duke je pao na koljena,
držeći se za trbuh i presamitio se od boli. Stojeći iznad njega, G.B. mu je
zamahnuo nožem povrh glave, ushićenog pogleda, tijela izvijenog u luk...
Bum! Bum! BUMBUMBUMBUMBUM!
Cait je počela ispaljivati metke, koji su izlijetali iz njezina dobro
podmazanog pištolja, jedan za drugim, pa još... G.B. se od njih trzao poput
marionete. I kako se povlačio unatrag, kretala se i ona, ispraznivši cijeli
šaržer hodajući prema njemu.
Baš kao što je učinila u tom snu koji je sanjala u ranim jutarnjim satima.
Kad je naposljetku završila, on je padao prema natrag, stopala su mu se
spoticala jedno o drugo, a na licu mu je bio izraz krajnjeg, posvemašnjeg
šoka, kao da ovo nije ono što je imao na umu.
Udario je u jedan od staklenih prozora njezine radne sobe, posred njegova
velikog okna, a težina i zamah bili su preveliki da bi ih ta krhka prepreka
podnijela: razbio ju je kada je konačno potpuno pao unatrag, njegovo mlitavo
tijelo razmrskalo ga je uz spektakularnu kombinaciju svjetla i zvuka.
Ali ona nije nimalo marila za njega.
Okrenuvši se munjevitom brzinom, gotovo je pala na Dukea. »Oh, bože,
molim te nemoj umrijeti, molim te nemoj...«
Uz stenjanje se okrenuo na bok i shvatila je da se trudi skoncentrirati.
»Duke, nazvat ću 911, samo izdrži.«
Kada je otišla po telefon na stolu, zgrabio ju je za ruku snažnim stiskom
koji je ubrzo oslabio. »Cait... ? Jesi li tu?«
Oh, sranje. »Da, ovdje sam.«
»Neću preživjeti ovo, Cait.«
»Ne, hoćeš! Ti ćeš...«
»Volim te.« rekao je te počeo kašljati. Kad mu se krv pojavila na usnama,
ona je zamalo ponovno zavrištala. »Želim da ti...«
»I ja tebe volim!« O, bože, to je doista i mislila. Svim svojim srcem i
svom dušom, iako ga je jedva poznavala, i iako...
»Samo budi sa mnom dok umirem, u redu? Samo... ostani sa mnom...«
»Ne! Bori se! Prokletstvo, bori se i izdrži dok...«
Brzo, sada se sve tako brzo događalo, kao da je i vrijeme osjetilo da treba
uhvatiti korak, nakon usporavanja koje se upravo dogodilo. Ona to mora
zaustaviti — oh, bože, kako se ovo dogodilo — kako je...
Dok joj je vlastiti um prijetio da će se ukopati u nepokretnost, Dukeov
glas dopro je do nje kroz delirij.
»Cait, jesi li još tu?« Pogled mu je vrludao uokolo, ali nije bio fokusiran
— i bilo je još više krvi, posvuda. »Cait?«
Sabrati se. Ona će se sabrati. Odmah. Jebeno. Istog trena.
Kad je došla k sebi, postojala je samo jedna stvar koju je željela više nego
ispuniti mu posljednju želju. A to je — spasiti mu život. Što se neće dogoditi
bude li stajala pored njega i puštala da i on dalje krvari na podu njezine
dnevne sobe.
Po drugi put pokušala se otrgnuti od njega... a ovaj put je nije uspio
zadržati.
POGLAVLJE 57
»Još kave?«
Kako Adrian nije odgovarao, Sissy je ustala sa stolca uz kuhinjski stol i
uzela svoju šalicu. Dok je u nju nalijevala ono što je ostalo u loncu, podigla
se para i poškakljala je po nosu. Smiješno, čini se da u starom loncu tekućina
s vremenom postaje toplija, a ne obrnuto.
»Tako je kasno.« rekla je, gledajući po tisućiti put na sat.
Pokušala je opet čitati knjigu koju joj je dao. Prelistala je časopise iz one
torbe iz Targeta. Čak je pribjegla i čitanju novina, nečemu za što je uvijek
mislila da to čine samo roditelji.
»Koliko još ovo može potrajati... ?« zapitala se naglas.
Kada je svanula zora, nije mogla vjerovati da se to još uvijek pitala — a
još uvijek nema ni riječi od Jima. Ni traga od njega. Ničega.
Neko vrijeme je smatrala da Adrian samo bolje podnosi ovo čekanje od
nje. Ali onda je shvatila da je zaspao sjedeći, a njegovo ruinirano tijelo
nekako je uspjelo biti dovoljno pametno da ga održi uspravnim za kuhinjskim
stolom.
»Ja ću samo otići u kupaonicu.« rekla mu je dok je drijemao. »Odmah ću
se vratiti.« Uostalom, ta kava koju je pila cijelu noć mora nekamo otići.
Njezin kompanjon nije ni na koji način reagirao na tu izjavu, što je bilo u
redu. Ako ona ne može nimalo otpočinuti, i on bi mogao imati koristi od
toga. I barem bi netko u kućanstvu bio dovoljno čio da se nosi s bilo čime što
bi moglo ući u kuću.
Otišla je niz hodnik, pa u salon te se zatvorila u kupaonicu koja je
formalno bila namijenjena gostima. Bilo ih je još otprilike devet između kojih
je mogla izabrati, ali nije htjela ići na kat, a druge dvije u prizemlju nisu bile
tako lijepe.
Voljela je svilene tapete s cvjetnim uzorkom, pa šta.
Nakon što je obavila što je imala, otišla je do umivaonika i okrenula
zlatnu ručku na slavini. Kako neobično. Svaki put kada bi došla ovamo,
činilo se da su metalni predmeti sjajniji, s neravne površine ogledala nestajalo
je sve više crnih mrlji koje su je prekrivale, a kristalni zidni svijećnjaci
vraćali su se u život.
Bilo je to gotovo kao da se kuća pomlađuje. No to je, naravno, nemoguće.
Nakon brisanja ruku ručnikom koji je bio mekši nego kad ga je
upotrijebila u ponoć, dakle nekih šest sati ranije, krenula je prema...
Bljesak odnekud reflektiranog svjetla pojavio se na trenutak na
mramornom podu... a potom nestao kao da ga nikada nije bilo.
Mršteći se, okrenula se i otišla u prednji dio kuće. Vrata su bila zatvorena,
kao što bi i trebala biti — dakle to nije mogao proizvesti netko — kao što je,
oh, recimo, Jim — dolazeći kući. Osim toga, on je obično prolazio kroz vrata,
nije li?
Baš kad je namjeravala krenuti natrag prema kuhinji, iznad glave je
začula vrlo tiho škripanje.
Netko se penjao uza stube.
Potrčavši u najlonkama, htjela se popeti preskačući po dvije stepenice
odjednom, ali umjesto toga je zastala. Pribrala se. I tiho nastavila dalje.
Dok je prolazila pored starinskog zidnog sata, on je počeo zvoniti.
Nervirao ju je taj zvuk koji nije prestajao — kao da stvara buku u nadi da će
je odati.
Kad je stigla do vrha stubišta, bilo je to upravo na vrijeme da vidi kako se
zatvaraju vrata kupaonice u hodniku i da čuje kako se uključuje tuš.
Dakle to je bio on.
Fino. Ona će čekati ovdje.
Prostor za sjedenje na katu bio je uređen slično kao salon, kauči i fotelje
za dvoje bili su brižno razmješteni oko orijentalnog tep kao i mali stolovi sa
svjetiljkama i ukrasnim predmetima izrađenima od kamena te podmetači za
pića koja su davno, davno ispijana.
Neobično, i njezina je baka imala zbirku tog isklesanog kamenja. Sissy se
posebno sviđalo ono koje je bilo oblikovano i ispolirano tako da izgleda kao
voće — bijelo grožđe izrađeno od žada, crveno grožđe od ametista, jabuke i
kruške od različitih nijansi kvarca.
Dok je tuš i dalje šuštao, stari sat je napokon zašutio, a njoj je dosadilo
hodati uokolo, pa je sjela u udaljeni kut.
Nedugo nakon toga voda je utihnula.
I Jim je izašao na svjetlo, samo s ručnikom omotanim oko bedara.
Skočivši na noge, poželjela ga je osloviti imenom...
No nešto ju je zaustavilo. Dakle, to je bio on: izgledao je apsolutno
ispražnjeno, kao sjena muškarca kojeg je poznavala, a ipak se nije radilo o
tome. Ne... bilo je nešto drugo...
Usne su mu bile otečene, ali ne kao da je udaren šakom. Samo crvene i
nabubrene. A na njegovim golim prsima i rukama bilo je ogrebotina.
Napravljenih noktima.
I nije bio samo iscrpljen; bio je potrošen.
Sissy nije znala puno o seksu — dobro, mehanika joj je bila jasna,
naravno, ali osobno nije otišla dalje od petinga. I to ne zato što bi bila
puritanka. Jednostavno, nikada nije pronašla dečka koji se činio vrijednim
riskiranja da zatrudni — nikad nije bila tako jebeno napaljena da bi dopustila
da joj piće ili romantične zablude udare u glavu.
No ipak je znala dovoljno da bude sto posto sigurna da je taj čovjek
proveo najveći dio noći seksajući se.
A potvrda? Premda joj nije trebala?
Dok je odlazio u svoju sobu, vidjela su mu se leđa, koja su bila
prekrivena šokantno ogromnom crno-bijelom tetovažom Grim Reapera. A
ogrebotina je bilo i na tetoviranom dijelu i na drugim dijelovima kože, kao da
je netko visio na njemu dok je on...
»Šališ li se ti to sa mnom?« rekla je.
Zastao je kao ukopan. No umjesto da se okrene, samo je spustio glavu,
kao da je preumoran da je i dalje drži uspravno.
»Mislila sam da se od tebe očekuje da se boriš u ratu.« Prišla mu je i stala
točno ispred njegova izmorenog tijela. »Ali to nije ono što si radio cijelu noć,
zar ne?«
»Sissy... ne razumiješ.«
»Oh, molim te, hoćeš li mi još jednom servirati ostani izvan toga, to je
sve preeeeviše komplicirano za tebe, djevojčice? Zar doista misliš da ne znam
kako izgleda tzv. posramljeni hod? Kriste, u studentskom domu sam ga
viđala svakodnevno. Samo nikada nisam mislila da ću ga povezati s tobom.«
Prošao je rukom kroz mokru kosu i konačno je pogledao u oči. »Idem
sada u krevet.«
»U redu, divno. Pretpostavljam da ćemo Adrian i ja jednostavno otići
pronaći dušu...«
»Izgubili smo rundu, u redu? Izgubili smo.«
Sissy je na trenutak prestala disati. Zatim se rasplamsao taj bijes duboko u
njoj. »Zato što si se ti jebavao okolo s nekom ženom, zar ne?«
»Zapravo... upravo tako.«
»Baš si neki spasitelj. Bože, jadan si, znaš li to?«
Kad se Sissy okrenula na peti, Jim ju je promatrao kako odlazi. Tako je
vjerojatno najbolje. Ne, definitivno je najbolje.
Bila je u pravu; ševio je cijelu noć. A kada je runda završila? Bio je s
Devinom kad je dobila signal. Naravno, inzistirala je da se on s njom spusti u
Pakao da uzme zastavu i otišao je jer je, ponovno, jedina vrlina koju je ona
imala bila ta da ne može biti istodobno na dva mjesta.
Dokle god je bila s njim, nije bila sa Sissy, Adrianom i Eddiejem.
A s obzirom na to kako sada stvari stoje, to je najbolje čemu se mogao
nadati... i jedino što je mogao očekivati da će ići njemu na ruku.
Tako da je sjeo tamo i nazočio dolasku duše: crna sjenka proletjela je duž
bunara i ušla u žitki zid te se prolomio snažan vrisak kada je prokletnik
shvatio da ga smrt uopće nije oslobodila.
Ustvari, bio je zauvijek zarobljen. Zauvijek će biti mučen. Ne život koji
vječno traje... nego prije život koji nikako da završi.
A onda je gledao kako Devina vadi iz džepa žicu za gitaru, zlatnu
naušnicu u obliku školjke i stari Rolex.
»Samo novi dodatak za moju zbirku.« rekla je uz samozadovoljan
osmijeh.
Nakon toga više nije imao razloga ostati. A čak je i demonka zijevala kao
da joj treba malo odmora...
Udarac kojim je Sissy zatvorila vrata prošao je kroz Jima poput udara
munje, gotovo su mu se noge odsjekle. Slabost nije bila samo posljedica
fizičke iscrpljenosti. Počeo je shvaćati da umire iznutra.
Ako je Devina parazit kao što je Eddie govorio, i ako je ušla kroz ranu na
duši... znao je da će pogoršati infekciju svaki put kad ju vidi, svaki put kada
bude s njom. No čak i da je to znao, noćas bi postupio jednako.
Ponekad se trebaju podnijeti žrtve. Mora se. Iz nekog razloga pomislio je
na noć koju je proveo sjedeći ispred Sissyne sobe poput psa.
To je najbliže što će joj u budućnosti prići. I to je boljelo više od bilo čega
drugog.
Zatvorio se u svoju sobu te ušao u krevet. Svjetla su bila ugašena i,
premda će uskoro svanuti dan, soba je bila mračna jer su baršunaste zavjese
bile toliko debele da bi zaštitile i vampira od srpanjskog sunca. Za nekoliko
sati ratni ciklus će početi ispočetka, još jedna duša bit će spremna da bude
osvojena ili izgubljena. I pod pretpostavkom da Stvoritelj neće doći i
regrutirati ga na Nigelovo ispražnjeno mjesto za stolićem za čaj, Jim je sada
onaj koji zaostaje, jer se ratna prednost značajno pomaknula u suprotnom
smjeru.
Nekako, nekim čudom, morao je smoći snage da se opet bori, barem dok
ne sazna je li Devina govorila istinu,.. ili je, kao i obično, lagala.
Nije imao pojma gdje će pronaći koncentraciju i motivaciju. Njegov je
spremnik bio posve prazan.
No možda je Devina prvi put u pravu. Prvi put u svom životu shvatio je
vrijednost odustajanja. On sigurno neće nikome donijeti ništa dobra s
obzirom na to kako sada stvari stoje.
Zatvorivši oči, pustio je da tijelo preuzme kontrolu, potreba za snom
anulirala je sve, izbrisala je čak i činjenicu da je Sissy ljuta, da i Adrian
negdje u kući bez sumnje osjeća tjelesnu bol zbog žrtava koje je podnio, a
Eddie još uvijek leži mrtav ispod plahte, mirišući divno poput proljetne
livade.
On je postao tabula rasa dok ga je preuzimala tamna praznina, a
posljednja svjesna misao bila mu je da shvaća zašto je Nigel učinio ono što je
učinio.
I arkanđela nije niti malo krivio.
POGLAVLJE 58
Fallen JMe