NE KUNE MAJKA SINA ŠTO SE KOCKA,

NEGO ŠTO IDE DA SE VADI (2/3)

_______________________________________

HAMDO ČAMO

20.08.2019
NE KUNE MAJKA SINA ŠTO SE KOCKA, NEGO ŠTO IDE DA SE VADI (2/3)

Martin Luther King je dao život za svoje ubjeđenje. Nije jedini. Poput njega toliko je drugih
da ih se ovdje ne može nabrojati. Samo je on imao sreću da cijeli svijet sazna za njega. Zar
nije lijepo reći hvala i svima onima poput njega. Sa takvim ljudima i svijet je podnošljiviji.
Iako svijet nije ništa bolji, na trenutak se u potpunoj tami upali svjetlo da se učini da je i to
dovoljno. To je to! Trenutak! Kako bi bilo da svjetlo ostane upaljeno malo stalno? Oni su
svojim riječima ohrabrenja dali drugima nadu, da izdrže neizdrživo. Riječi Martina
Luthera Kinga su moralna vertikala. Koliko je takvih? Koliko je onih drugih? Koliko je onih
koji su svoje živote dali – za šta? Da oni «iz podruma» bolje žive? Kada kažem «iz
podruma», onda mislim na sve one koji su glavu gurnuli u pijesak, a njih nije malo. Nije ni
čudo kod toliko akademika, doktora i generala.

Nažalost, veliki broj «pjevača» koji, («u zemlji čudesa» koja sve druge naziva mrakom – a
sebe samo svjetlom, sve uz Božiju pomoć, naravno), nagrađeni svim i svačim, žele onima
kojima je ukraden osmijeh s lica i kojima je ukraden život i sreća, putem društvenih mreža
posijati priču o ljubavi, pozitivi, saburu, kako nije sve tako loše, da ostanu da ih još
malo…sunce ovog neba…grije. Njih i njima slične treba pitati: O kakvoj sreći pričaju, o
kakvom suncu i o kakvom nebu? Je li oni misle da ljudi odlaze dobrovoljno? Izlet na
jednodnevni oporavak? Jutrom se probude, vide da je sve fino-divno-krasno, i u redu, i
naprečac napuste sve što im je poznato i drago?

2.

Interesantno bi bilo čuti šta „pjevači imaju u rukavu“, da poruče sljedećim primjerima i
kategorijama najugroženijih (starih i mladih):

1. a) mladim osobama, djevojkama i mladićima koji imaju po nekoliko diploma,

doktorata i godinama su na burzi rada. Gdje da žive, čime da plaćaju režije, gdje da
stanuju, gdje da se žene, udaju, rađaju, gdje da rade i na kraju, kada na burzi ostare,
kakvu i koliku će imati penziju? Bez sumnje svi oni vole domovinu.
2. b) porodici ratnih vojnih invalida ili onima koji su dali živote „ovako i onako“ a danas
nemaju od čega da žive; umjetnicima u preživljavanju, književnicima, poetama,
penzionerima koji su izgradili to po čemu se danas hoda i koji umiru bez da iko zna
da su umrli po napuštenim stanovima, podrumima, barakam, šumama, jarugama i
pećinama; Bez sumnje su oni voljeli ili još uvijek vole domovinu.
3. c) porodicama koje su protjerane iz domovine i žive u inostranstvu, koje odgajaju
djecu i kada vide da više ne mogu, gutaju tablete, piju, rastaju se, bacaju sa mostova
ili pod vozove; ili im treba puštati kao nekima tamo emisije u kojima sve teče kao
mlijeko; dolari se režu i kupe poput salate, treba samo malo sreće; kome se pokazuje
„samo i isključivo pozitiva i uspjeh“ kojeg je vani manje od 20 posto, dok se ostalo
skriva jer ljudi s ponosom nose svoje breme, dok lopovi u domovini uživaju u
limuzinama, milionima, pa čak i milijardama; jesu li takvi spremni da se odreknu
svojih miliona?
4. d) porodicama onih koj su poslije smrti roditelja ostali zauvijek u inostranstvu, bez
mogućnosti da se vrate (i gdje da se vrate), bez mogućnosti da žive kao ljudi; takvih
je veliki broj. Oni umiru sa tugom u srcu za domovinom.
5. e) očevima i majkama, profesorima, doktorima, uspješnim poslovnim ljudima u
inostranstvu, sportistima, arhitektima, književnicima, svima koji imaju uspješne
karijere ili su one iza njih? Da dođu u kaos? Kako je riječ o ljudima sa ograničenom
socijalnom mrežom u svijet u kojem je čak poznatiji onaj koji na ulici prodaje kokice;
u rasturene firme i preduzeća u kojima na vrhuncu vlada nepotizam, šta mislite i u
šta pozivate takve ljude? To je poziv na samoubistvo i teško da je moralno
opravdanje pozivati takve ljude, stručnjake i nestručnjake u sredine u kojima vlada
korupcijski smrad i smrad kriminala i nepotizma.f) Ostalima koji su u vlastitoj
domovini građani drugog reda.

Kada neko kaže “volite domovinu “, dođe mi fino da ih priupitam za zdravlje, za koga
rade, da li stvarno ti dobro naštimani i nakurikani kaplari misle da se domovina voli po
naredbi; kolika su im primanja, uostalom, misle li da svi imaju stranačke sreće kao oni, i
zašto im zemlja – na koju s punim ustima i plućima „nagovaraju druge da je vole“, što
samo po sebi nije reklama, dapače i naprotiv, država izgleda kako izgleda? Kako država
izgleda, bolje reći za svaki etnički tor i autohtoni sistem vlasti po jedna trećina, ne može
se govoriti o cjelini a ako je riječ o jednoj trećini, konkretno, koji dio trećine misle da
treba da se voli? Jer, kako država izgleda – ne izgleda baš njegovano i onako kao da je
neko voli. Izgleda ono, baš zapušteno. To najprije primjete svi koji dolaze izvana;
domaćima, kako je i red, smeće i vlastiti smrad miriše; Je li to razlog poziva? U smislu
„dajte malo, pometite nam ovo dvorište, ovo teško i nesretno s..tanje“. Slika Norvežanina
i turiste kako čisti smeće na koje niko ne obraća pažnju, obišla je svijet. Ko je voli, taj je
voli i njemu ne treba poziv; oni kojima je poziv upućen – voljeli bi je kada ne bi odavala
sliku zemlje koja je poharana, prazna ljuštura, izhlapljela, bez mudrosti i mladosti,
radnih mjesta i fabrika; zamislite imate najjaču tvornicu cigareta na Balkanu – ako
pušite, znate da pušite svoje, a ne tuđe; ali, fuć, preko noći „nestala“ ona i nekolko tistuća
radnih mjesta; tako redom, od Energoinvesta, Krivaje…Bitno je da je zemlja puna božijih
kuća, lažnih i pravih vjernika sa hendikepom, i sami pogađate kojim; ako laže koza, ne
laže rog. Domovinu vole jednako vjernici i ateisti, patriote kao i lopovi, svaki iz svojih
pobuda. I to je ono što se naziva sevdahom. Ljubavlju. Čim krene priča „na nacionalnoj
osnovi“, svi traže tvornicu cigara, ali…ostala samo krđa. Polazim od toga da poziv nije
upućen lopovima, oni su se već sami pozvali, najeli, opustošili, u inostranstvu kupili
kuće, stanove, potom ućutali; ostaje da je poziv upućen pravim rodoljubima koji nemaju
ni za karte da odgovore na ljubavni zov i poziv, kamo li da dođu na proteste.

Šta znači „volite domovinu?“

Da je oni koji su je pokrali i koji su đepova punih oraha više ne vole? Sumnjam. Ostalo je
još toga. Tu je i nus-produkt teških krađa – sirotinja. Od nje glavu okreće ko može i ko ne
može. Šta da radiš sa praznom ljuskom od oraha? Snagom logike ljubav i jeste za
sirotinju; grofovi, age i lopovi su se uvijek ženili iz interesa, samo se sirotinja ženila iz
ljubavi. Mora. Prisiljena, jer drugo joj nije ni preostalo. Poziv na ljubav poziv je sirotinje
da stane u red. Sirotinja se poziva uvijek kada treba dati krv. Kada se dijele penzije i
paketi tog poziva nema. Onda se pozivaju «stručne» komisiji za oduzimanje prava i
umanjivanje penzija.

Zašto mladi masovno odlaze? Sigurno ima neki prikladan i objašnjiv razlog, teško da će
biti zbog ljepote; od ljepote se ne živi; ko zna, možda neko i živi; nisu svi lopovi pa da se
od par udisaja napune pluća i džepovi sa bankovnim karticama zapadnih zemalja. Ljudi
ne napuštaju domovinu samo tako. Lahka srca. Pozivati druge da je vole – šta da vole?
Rogaticu, Žepu, Višegrad, Prijedor, Banja Luku, Zvornik, Srebrenicu, Livno, Ključ, Mostar?
Da vole „polusela, poluljude, polugradove, polušume, polujezera“, bez uvjeta za život,
pune smeća, bez infrastruktura, vodovoda, vodovodno zaštitnih zona, autoputeva, tunele
pune mraka i obećanja do besvijesti? Oni već vole tih svojih par ‚pola-pola‘ sela i
par ‚pola-pola‘ gradova koji nemaju ciglo zrdavog zraka i vode (svakodnevno, čiste pa ni
prljave), bez javnih wc-a, dovoljnog broja čistih prozračnih, klimatizovanih autobusa i
tramvaja, čistih riječnih korita bez mulja i plastičnih vrećica. S mosta može skakati
svako, nažalost i skače. Havu voli svako, mora, ali i «od nje se ne živi» niti se njome
plaćaju računi. Svi pričaju o ljubavi a gledaju se poprijeko, preko oka; ili sam nešto
propustio? Državu po mjeri čovjeka?

Poručuju « dijaspori » da ulaže – u šta? Da lopovi imaju još više krasti, a da ih iza leđa isti
ti lezihljebovići ismijavaju? Takve ko pomaže ili je isti ili nije daleko od njih. Javna
poruka je – ne pomažite lopove! (Kriminalci će se već sami snaći.) Agonija će se završiti
brže. Društvene mreže su iznjedrile «domoljubne domorodce» koji pokazuju « dijaspori»
šta je smisao “votaži”; bijesna pušing-kola, dvije marke na telefonu, sobičak kod
roditelja, Čevljanović-kulturu: hastale pune hrane, turbo-folk pjevačica i bolnica bez
ljekara koje funkcionišu na nerad, mito i nepotizam? Svi oni vole tih svojih par ‘pola-
pola’ gradova, okruženih bolje nego što su partizani bili u okruženju na Kozari, Sutjesci i
Neretvi; tih pola rijeka po principu «lapo-naše, lapo-njihovo», hidrocentrala tamo i
anamo, sve naše a tuđe; prenesi čamac tamo, na drugu stranu i polovinu rijeke, tamo
nam ne treba pasoš, pa «rafting može ići dalje».

Priča “o ljubavi” ide dalje. Ono što primjećuju jedni, drugima se oko naviklo toliko, da je sve
što je nenormalno njima postalo normalno.