bojana888

Dubravka Ugrešić

Lisica

bojana888
 PRVI DIO
Priča o tome kako nastaju priče

bojana888
 „Prava književna zabava započinje u onome trenutku kada priča izmakne

autorovoj kontroli, kada se počne ponašati poput rotirajućih prskalica za travu i

prskati u raznim smjerovima; kada trava krene rasti ne zbog vlage, već zbog žeđi za

bliskim izvorom vlage.”

I. Ferris, The Magnificient Art of

Translating Life into a Story and Vice Versa

bojana888
 1.

Zaista, kako nastaju priče? Vjerujem da to pitanje postavljaju sebi mnogi pisci,

iako većina izbjegava odgovor. Zašto? Možda zato što ne znaju odgovor, a možda i

zato jer se boje da će se ponašati poput onih liječnika koji u razgovoru s pacijentima

koriste isključivo latinske nazive (istina, takvih je sve manje!), ne bi li nad pacijentom

ostvarili prednost (koju ionako imaju) i zadržali ga u inferiornu položaju (u kojemu

se pacijent ovako ili onako nalazi). Zato pisci radije sliježu ramenima i dopuštaju

čitaocima da vjeruju kako priče rastu poput korova, što je možda i bolje. Naime, od

književničkih razmišljanja na tu temu dala bi se sastaviti pozamašna antologija

besmislica. I čim je besmislica očitija, tim njezin autor ima više poštovatelja, poput

onog slavnog pisca koji uporno ponavlja da je epifanijski trenutak za njega, u tom

kreativnom smislu, bila jedna bejzbolska utakmica. Kako je bejzbolska loptica

poletjela zrakom, njega je pogodila spoznaja da je - romanopisac! Čim se s utakmice

vratio kući, odmah je sjeo za radni stol, i otada ne prestaje.

Ruski pisac Boris Pilnjak započinje svoju „Priču o tome kako nastaju priče”

(pritom tekst jedva da ima desetak stranica) rečenicom da je u Tokiju, u slučajnom

susretu, upoznao pisca Tagakija, za kojega mu je netko rekao da se proslavio

romanom u kojemu opisuje „europsku ženu”, Ruskinju. Taj Tagaki izvjetrio bi iz

Pilnjakova pamćenja da u japanskome gradu K.-u, 1 u arhivu sovjetskoga konzulata,

1 Radi se o gradu Kobeu, što Pilnjak otkriva u svojoj knjizi posvećenoj Japanu Korijenje japanskoga sunca.

bojana888
Pilnjak nije vidio molbu Sofije Vasilevne Gnedih-Tagaki, koja je tražila repatrijaciju.

I dalje, što je dalje bilo? Pilnjakov domaćin i zemljak, sekretar sovjetskoga

konzulata drug Džurba, vodi Pilnjaka u planinu iznad grada da mu pokaže hram

lisice. „Lisica je utjelovljenje lukavosti i izdaje. Ako se duh lisice useli u čovjeka, rod

toga čovjeka je proklet. Lisica je totem pisaca”, piše Pilnjak. Hram je smješten u tami

cedrova, na stijeni koja se obrušava u more, a na oltaru hrama odmaraju se lisice.

Odatle puca pogled na planinski lanac i ocean, i neobično je tiho. Tamo, na tom

svetom mjestu, Pilnjak razmišlja o tome kako nastaju priče.

Japanski hram lisice i autobiografija Sofije Gnedih-Tagaki (koju drug Džurba

daje piscu na čitanje) potiču Pilnjaka da napiše priču. Sofija je u Vladivostoku

završila gimnaziju da bi se zaposlila kao učiteljica, ali samo dok se „ne pojavi

prosac” (Pilnjakov komentar); bila je to djevojka „kakvih je u staroj Rusiji bilo na

tisuće” (Pilnjakov komentar); „priglupa kao poezija, kao što se i pristoji nekome od

osamnaest godina” (Pilnjakov komentar). Ženske biografije bile su u Rusiji slične

„kao jaje jajetu: prva ljubav, gubitak nevinosti, sreća, muž, dijete i vrlo malo

ostaloga”. Sofijina biografija počinje zanimati Pilnjaka tek od trenutka „kada je brod

uplovio u luku Curugu - biografija neobična i kratka, koja ju je izdvojila iz tisuća

biografija provincijskih ruskih žena”.

Kako se ova mlada žena iz Vladivostoka uopće našla na brodu koji putuje za

Curugu?! Koristeći fragmente Sofijine autobiografije, Pilnjak vješto dočarava njezin

život u Vladivostoku, u dvadesetim godinama prošloga stoljeća. Sofija unajmljuje

sobicu u kući u kojoj stanuje i japanski oficir Tagaki. Za njega se pričalo, piše Sofija u

svojoj kratkoj autobiografiji, da se „tušira dva puta dnevno, nosi svileno rublje i noću

bojana888
odijeva pidžamu”. Tagaki govori ruski, ali umjesto „l” izgovara „r", što zvuči

smiješno, pogotovo kada naglas čita poeziju svojih omiljenih ruskih pjesnika („Noć je

mirisara...”).

Iako se po zakonima japanske armije japanski oficiri nisu smjeli ženiti sa

strankinjama, Sofija i 'Iagaki ubrzo se zaručuju, na „turgenjevski način”. 2

Prije nego što će otputovati u Japan - jer u Vladivostok će uskoro nahrupiti

Rusi - Tagaki ostavlja Sofiji upute i novac kako bi mogla doputovati za njim.3

Sofija putuje iz Vladivostoka u Curugu, gdje ju japanska pogranična policija

zadržava i ispituje o njezinoj vezi s Tagakijem. Ona priznaje da su zaručeni. Policija

privodi i Tagakija, predlaže mu da raskine zaruke i vrati Sofiju u Vladivostok, što

Tagaki odbija. Umjesto toga, on ukrcava Sofiju u vlak za Osaku, gdje će je dočekati

njegov brat i odvesti je na selo, u roditeljsku kuću, a sam se stavlja na raspolaganje

vojnoj policiji. Slučaj će ubrzo biti razriješen povoljno po Tagakija: on će, doduše, biti

zauvijek izbačen iz vojske i osuđen na dvije godine izgnanstva, ali će dobiti

dopuštenje da kaznu izdržava na selu, u roditeljskoj kući, „utonuloj u zelenilo i

cvijeće”.

2 Ovo je samo jedna od brojnih Pilnjakovih aluzija na ispraznost, glupost i lažnu sentimentalnost ruskih
provincijskih gospođica.
3 Iako čak dva puta ističe kako „nije njegovo da sudi o ljudima”, Pilnjak se pita „kako je ta žena uspjela proći
mimo svega onoga što smo mi preživjeli tih godina. Kako je poznato, japanska carska vojska bila je na
ruskom Dalekom istoku 1920. godine da bi ga okupirala, i poznato je da su Japance istjerali partizani: o tome
u biografiji nema ni riječi”. Pilnjakovo „ja” ovdje se naglo pretvara u strogo deklarativno „mi”, baš kao da se
nad njim nadvija prijeteća sjena kakvog „druga Džurbe”, i zbog nje, zbog te sjene, on kori Sofiju zbog
apolitičnosti.
Pilnjak će još jednom reagirati poput kakvog partijskog komesara, i reći: „U cijelom obalnom području
ruskog Dalekog istoka mrzili su Japance, Japana su lovili boljševike, ubijali ih, palili u pećima, strijeljali;
partizani su se dovijali na sve moguće načine kako da unište Japance, Kolčak i Semjonov su umrli, partizani
su navaljivali poput goleme lavine - ni riječi o ovome nije spomenula Sofija Vasiljevna.”

bojana888
 Mladenci provode vrijeme u slatkoj osami. Njihove noći ispunjene su burnim

tjelesnim strastima, a dani mirnom, ničim poremećenom svakidašnjicom. Tagaki je

ljubazan, ali šutljiv, najradije provodi dane zatvoren u svojoj radnoj sobi.

„Ona je voljela, poštovala i bojala se muža: poštovala ga je jer je bio svemoćan,

plemenit, šutljiv i obrazovan; voljela ga je i bojala ga se se za volju strasti što pustoši

dušu, potčinjava i slabi volju, njezinu, ne njegovu”, piše Pilnjak. Pa ipak, iako o

svome mužu nije znala mnogo, Sofija je bila posve ispunjena srećom zajedničkog

života. Kada je Tagakijevo izgnanstvo službeno okončano, mladi par ostaje živjeti na

selu. A onda u osamu njihova života nahrupljuju novinari, fotografi, ljudi... Tako

Sofija otkriva tajnu muževljeva svakodnevnog povlačenja u radnu sobu: Tagaki je u

te dvije ili tri godine napisao roman.

Tagakijev roman nije bila u stanju pročitati, iako je u to vrijeme već znala

ponešto japanskoga. Molila ga je da joj kaže nešto o romanu, ali on je izbjegavao

odgovor. Zahvaljujući velikom uspjehu romana njihov život promijenio se; sada su

imali sluge koji su pripremali rižu i privatnoga šofera koji je Sofiju često vozio u

obližnji grad u kupovinu. Tagakijev otac „klanjao se sinovljevoj ženi s više

poštovanja nego ona njemu”. Sofija je počela uživati u muževljevoj slavi.

Sadržaj romana otkrila je kada ih je posjetio „novinar iz prijestolnice” koji je

govorio ruski. Tagaki je cio roman posvetio njoj, opisujući svaki trenutak koji su

proveli zajedno. Ispalo je da ju je taj novinar doveo pred zrcalo, gdje je „ugledala

samu sebe oživjelu na papiru, i nije važno što je u romanu kliničkom preciznošću

bilo opisano kako se grčila u strasti i metežu života; strava, njezina strava,

započinjala je nakon toga. Saznala je da je sve, sav njezin život, bio materijal za

promatranje, da ju je muž uhodio u svakom trenutku njezina života: tu je započinjao

bojana888
njezin užas, bila je to okrutna izdaja svega što je imala.”

Pilnjak tvrdi, a na nama je da mu vjerujemo, da su oni dijelovi autobiografije

te „priglupe žene” koji se odnose na djetinjstvo, gimnaziju i Vladivostok posve

nezanimljivi, dok je opisujući dane provedene s mužem uspjela naći „prave, velike i

jednostavne riječi”. Sve u svemu, Sofija je „napustila zvanje žene slavnoga pisca,

ljubav i uzbudljivost jaspisova vremena” i zatražila da se vrati u domovinu, u

Vladivostok.

I što je dalje bilo? To je sve.

„Ona je izživjela svoju autobiografiju; njezinu biografiju - o tome kako je teže

proći kroz smrt nego ubiti čovjeka - napisao sam ja. On je napisao divan roman.

Nije moje da sudim o ljudima. Moj je posao da razmišljam, najviše o tome

kako nastaju priče.

Lisica je utjelovljenje duha lukavosti i izdaje. Ako se duh lisice useli u čovjeka,

rod tog čovjeka je proklet. Lisica je totem pisaca.”

Je li Tagaki doista postojao, je li Sofija postojala - teško da možemo znati. U

svakom slučaju, prilikom čitanja ove majstorski napisane priče čitaocu ni u jednoj

sekundi ne pada na pamet da bi priča mogla biti iskonstruirana; da su i ruski

konzulat u gradu K., i priča o Sofiji, i njezina molba za repatrijaciju i pisac Tagaki -

izmišljeni. Čitalac ostaje pogođen stopostotnom istinitošću priče, snagom kratke

biografije koja se sastoji od dviju izdaja: jedne koju je prema Sofiji počinio pisac

Tagaki; i druge koju je, povučen istim stvaralačkim impulsom, počinio pisac Pilnjak.

bojana888
 2.

Lisičje simboličko značenjsko polje u gotovo svim mitološko-folklornim

tradicijama podrazumijeva lukavost, spretnost, laskavost, prevaru, laž, licemjerje,

prijetvornost, sebičnost, podlost, samoljublje, lakomost, zavodljivost, seksualnost,

osvetoljubivost, usamljenost. Lisica se u mitološko-folklornim tekstovima najčešće

povezuje s nekom „sumnjivom” rabotom, ona zna zapasti u nevolje, pa se smatra i

gubitnicom, i zbog svojih osobina nikada nije u doticaju s višim mitološkim bićima.

Ona je u simboličkome čitanju smještena u nižu mitološku sortu. U japanskoj

mitologiji lisica je glasnica Inari, japanske boginje uroda i riže; kao glasnica ona je

povezana s ljudima, sa zemaljskom sferom, dok s „višom”, nebeskom ili

spiritualnom, ima malo doticaja.

Kod Indijanaca, Eskima, sibirskih naroda i u Kini široko je rasprostranjena

legenda o nekom siromašku kojemu svako jutro dolazi lisica, skida svoje krzno i

pretvara se u ženu. Kada siromah to otkrije, on ukrade i sakrije njezino krzno, i ona

postaje njegovom ženom. A kada žena nakon nekog vremena pronađe svoje krzno,

vraća se u lisičje obličje i zauvijek napušta siromaška.

Lisica je u zapadnjačkoj i istočnjačkoj folklomo-mitološkoj imaginaciji najčešće

trikster, prevarantica, ali se pojavljuje i kao demon, vještica i „ukleta nevjesta”, ili je,

kao u kineskoj mitologiji, životinjsko obličje umrle ljudske duše. U zapadnjačkoj

bojana888
folklorno-mitološkoj imaginaciji lisica je najčešće predstavljena u muškome rodu

(Reineke, Reynard, Renart, Reinaert), a u istočnjačkoj u ženskome. U kineskoj (huli

jing), japanskoj (kitsune) i korejskoj (kumiho) mitologiji lisica je majstorica prijetvorbe,

simbol smrtonosnog ženskog erosa, demon, majstorica stvaranja iluzija. Kitsune u

japanskoj mitologiji ima više rangova; ona može biti obična divlja lisica (nogitsune) ili

postati myobu, nebeska lisica, ali za to treba čekati tisuću godina. O tome, koji je

njezin rang u hijerarhiji, govore njezini repovi: najmoćnija je ona koja ih ima devet.

Sve u svemu, čini se da je Pilnjak bio u pravu; lisica se u mnogome kvalificira

da bude totem sumnjive književničke sorte.

bojana888
 3.

Tko je Boris Pilnjak?

Fotografije privlačna muškarca s okruglim tanjušnim naočalama, odjevena u

najbolja odijela, uvijek s leptir-mašnom, nalik na pravog pravcatog dandija - nimalo

ne odgovaraju „zapadnjačkoj” predodžbi o ruskom revolucionarnom piscu. Pa ipak,

Pilnjak je to bio: ruski revolucionarni pisac.

Njegovo pravo prezime je Vogau (Pilnjak je pseudonim), on je sin povolških

Nijemaca, djetinjstvo i ranu mladost proveo je u ruskoj provinciji. Bio je jedan od

najproduktivnijih pisaca svoga vremena, žanrovski i stilski raznolik. Njegovi prozni

interesi obuhvaćali su tradicionalnu prozu s jakim nagnućem prema naturalizmu i

„primitivizmu”, novinske reportaže, putopisni i „proizvodni” roman,

dokumentarnu prozu i modernističku „ornamentalnu prozu”, čije je ogledno djelo

roman Gola godina.

Pilnjak je bio voljen i omražen, slavan i utjecajan; njegov su književni rukopis

imitirali mnogi; bio je prevođen na strane jezike; i slobodan da putuje na mjesta o

kojima su drugi samo sanjali. Bio je u Njemačkoj, Engleskoj, Kini, Japanu, SAD-u, u

Grčkoj, Turskoj, Palestini, u Mongoliji... U njegov „japanski ciklus” spadaju

putopisne knjige Korijenje japanskog sunca, Kamenje i korijenje, Jelenji grad Nara i Priča

bojana888
o tome kako nastaju priče. 4 Americi je posvetio knjigu OK: Američki roman;5 Engleskoj

zbirku pripovijedaka Engleske priče; Kini Kinesku priču.

Žene su ga voljele, možda i zato jer mnoge žene imaju slabost prema piscima,

osobito, čini se, Ruskinje. Pilnjak se ženio tri puta. S prvom ženom, Marijom

Sokolovom, liječnicom u bolnici u Kolomni, imao je dvoje djece. Njegova druga žena

bila je glumica Malog kazališta u Moskvi, ljepotica Olga Ščerbinovska; a treća

gruzinska glumica i režiserka Kira Andronikašvili. S njom je imao sina Borisa.

Posjedovao je čak dva automobila (prevezavši ford, koji je kupio u Americi, u

Sovjetski Savez!) i imao na rasplaganju prostranu „daču” u Peredelkinu, poznatom

umjetničkom vikendaškom naselju u blizini Moskve.

Pilnjakova bibliografija je pozamašna. Osim antologijske Gole godine značajni

su njegovi romani Mašine i vuci (Mašiny i volki) i Volga utječe u Kaspijsko more (Volga

upadaet u Kaspijskoe more). Veliki skandal izazvala je njegova „Pripovijest o

neugašenom mjesecu” („Povest o nepogašennoj lune”), pripovijest o ubojstvu

komunističkog vođe Frunzea. Otrovavši ga prevelikom dozom kloroforma, ubojstvo

su, navodno po Staljinovu nalogu, izvršili liječnici.

4 Boris Pilnjak - zahvaljujući složenom odnosu dviju zemalja i kulturno-politički velikodušnom historijskom
trenutku - boravio je u Japanu u dva navrata, u proljeće 1926. i 1932. Što se kulturnih odnosa Rusije i Japana
tiče, oni su gotovo dramatično zanimljivi: naime, Japan tradicionalno pokazuje jak interes prema ruskoj
kulturi, od vremena realizma i Tolstojevih prvih prijevoda na japanski, preko jakih rasističkih studija, sve do
samog Pilnjaka, čija su djela, poput romana Gole godine, bila poznata japanskim čitaocima do Pilnjakova
dolaska u Japan. Novi nedavno objavljeni prijevod Braće Karamazovih na japanski rasprodan je u
milijunskoj nakladi, što se, valjda, više ne događa ni u Rusiji. Odnos dviju zemalja nije temeljen na
reciprocitetu: Japanci su uvijek pokazivali daleko veći kulturni interes prema Rusiji nego što je Rusija ikada
pokazivala prema Japanu. U tom smislu pisac Tagaki koji govori ruski i napamet recitira stihove ruskih
pjesnika posve je uvjerljiv lik.
5 Pilnjak putuje u Ameriku 1931. na poziv MGM-a, zbog filmskog projekta o američkom inženjera na
velikom gradilištu u Sovjetskoj Rusiji (tema Pilnjakova romana Volga se ulijeva u Kaspijsko more jest
gradnja hidroelektrane Dneprostroj). Ugovor s MGM-om je raskinuo, ali je zato kupio polovni ford i
proputovao Ameriku od obale do obale. Imao je susrete s američkim piscima Theodoreom Dreiserom,
Sinclairom Lewisom, Floydom Dellom, Reginom Andrews, Waldom Frankom, Mikeom Goldom, Maxom
Eastmanom, W. E.Woodwardom i Uptonom Sinclairom.

bojana888
 Pilnjak je bio blizak prijatelj s Jevgenijem Zamjatinom. Jevgenij Zamjatin -

inženjer koji je radio za Rusku carsku mornaricu, a knjige je pisao iz hobija - autor je

najsnažnijih riječi koje je jedan pisac uputio svome krvniku. U pismu Staljinu - u

kojemu traži dopuštenje da napusti Sovjetski Savez (što mu je Staljin, na nagovor

Maksima Gorkoga, i dopustio!) - napisao je: „Pravu književnost ne stvaraju marljivi i

poslušni činovnici, nego luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici.”

Zamjatinov roman Mi (objavljen na engleskome jeziku 1924.) plagirali su

mnogi pisci: George Orwell (1984), Aldous Huxley (Brave New World) i drugi. Kurt

Vonnegut jedini je to javno i priznao, drugi su upirali prstom jedni u druge (Orwell u

Huxleyja, na primjer!). Emigracija Zamjatinu nije donijela sreću: proživio je u Parizu

svega šest bijednih godina i umro od srčnoga udara, 1937., iste godine kada je

uhapšen Boris Pilnjak. Čini se da Staljinov metak, koji je tih godina kosio ruske pisce,

nije mimoišao ni Zamjatina, iako se Zamjatin bio sklonio van njegova dometa. Ovo,

međutim, nije priča o Zamjatinu, nego o priči koja govori o tome kako nastaju priče.

bojana888
 4.

„Priča o tome kako nastaju priče” napisana je 1926. godine. Iste godine rodila

se moja mama. Te iste godine dogodile su se mnoge stvari koje bih mogla smišljenije

i spretnije povezati s maminom biografijom. Ja, međutim, zamišljam da između

Pilnjakove pripovijetke i biografije moje mame postoji duboka poetička povezanost.

„Ukrcao ju je na vlak, rekavši da će je u Osaki dočekati njegov brat, a on sam

da će biti ‘malko zauzet’. On se sakrio u mraku, vlak je krenuo u tamne planine, da

bi je ostavio u najžešćoj usamljenosti i najtvrđoj vjeri da je on, Tagaki, jedini na

cijelome svijetu, ljubljeni, vjeran, kojemu duguje sve, ispunjena zahvalnošću, ne

shvaćajući baš ništa. U vagonu je bilo vrlo svijetlo, za prozorima je sve tonulo u

mrak. Uokolo nje sve je bilo strašno i nerazumljivo, osobito kada su se Japanci koji su

putovali s njom u istom vagonu, muškarci i žene, stali prije spavanja razodijevati, ne

stideći se nagoga tijela, i kada su kroz prozore na stanici stali prodavati vrući čaj u

bočicama i košarice od jelovine s večerom, rižom, ribom, rotkvicama, s papirnatim

salvetama, čačkalicom i dva štapića s kojima je trebalo jesti. Zatim se u vagonu

ugasilo svjetlo i ljudi su zaspali. Ona nije spavala cijelu noć, usamljena, ne shvaćajući,

uplašena. Ništa nije razumjela.”

Dvadeset godina nakon što je nastala Pilnjakova priča, 1946. godine, moja

dvadesetogodišnja mama kreće na put svoga života. Kupivši kartu za vlak, mama

bojana888
kupuje kartu za put u nepoznato. S izborom tog puta, a ne nekog drugog, počinje se

odmotavati klupko njezine sudbine, koja baš kao da je, zajedno s putnim znakovima

i željezničkim stanicama, već bila ucrtana u linijama na njezinu dlanu. U

crnomorskoj Varni, gdje je živjela, pohađala gimnaziju, obožavala filmove i knjige

(osobito romane sa ženskim imenom i prezimenom u samome naslovu!), upoznala je

krajem rata mornara, Hrvata, zaljubila se u njega, zaručila s njim i nakon završetka

rata zaputila u Jugoslaviju. Na vlak su je stavili roditelji, položili su je u kupe nježno,

kao u kakvu barčicu koja će njihovo čedo dovesti do sigurnih obala. Pritom

bukvalno: otac moje majke, moj djed, bio je željezničar. Mama je putovala iz Varne u

Sofiju, iz Sofije prema Beogradu, iz Beograda prema Zagrebu. Vlak je prolazio kroz

ruševine, i to će je najviše potresti, ti sati prolaska kroz predjele spaljene zemlje, a

onda će, prema momarevim uputama, osamdesetak kilometara prije Zagreba sići, i

naći se u mraku napuštene i zapuštene provincijske željezničke stanice. Tamo je

nitko nije čekao. Ta mračna i napuštena željeznička stanica utisnula se u mamino srce

kao vrući žig, kao prva teška i bolna izdaja.

„Priča o tome kako nastaju priče” zapravo ponavlja obrazac bajki; bajki o

tajanstvenome biću koje nije od ovoga svijeta; o „nepoznatoj sili” (Zvijer, Voron

Voronovič, Zmaj, Sunce, Mjesec, Koščej Besmrtni, Modrobradi itd.) koja odnosi

nevjestu iza sedam brda, iza sedam mora, u udaljeno carstvo (ono se u bajkama zove

„brončanim”, „srebrnim”, „zlatnim” ili „medenim” carstvom). Jaspis je Pilnjakov

sinonim za Japan i za Sofijine dane sreće („jaspisovi dani”; „jaspisova brojanica dana

je odbrojana”; „uzbudljivost jaspisova vremena”). Tajanstveni Tagaki odnosi svoju

rusku nevjestu u „jaspisovo” carstvo. I doista, Tagaki nije nimalo sličan zastavniku

Ivancovu, na primjer, kojega je Sofija „prestala pozdravljati” jer je „svima izbrbljao

da su imali spoj”. Zagonetni Tagaki, za razliku od prostaka Ivanceva, ljubi ženama

ruke i prilikom susreta poklanja „čokoradu”. Istina, Sofiji se isprva taj „čovjek tuđe

bojana888
rase, taj Japanac” nije svidio, štoviše bio joj je odbojan, ali je - baš kao u bajkama u

kojima se „zvijer” pretvara u zavodljiva ljubavnika - ubrzo pokorio njezinu dušu.

I eto paradoksa: da Pilnjakova priča ne sadrži u sebi obrazac bajke, ne bi bila

toliko uvjerljiva. Djevojka, koju baš ništa nije izdvajalo iz tisuća istih, u trenutku

pristanka da potrči za zlatnim klupkom svoje ženske sudbine postaje uvjerljivom

junakinjom. Što bi to trebala biti ženska sudbina? Odgovor na to pitanje pruža

većinski korpus klasičnih djela svjetske književnosti. Postoji jak obrazac (mem,

memorijska kartica) koji tekstovi svjetske književnosti (oni manjinski, pisani

ženskom, kao i oni većinski, pisani muškom rukom) prenose iz stoljeća u stoljeće

poput nasljedne bolesti. Junakinja se mora ponašati prema tome obrascu da bismo je

uopće prepoznali kao junakinju. Drugim riječima, ona mora proći kroz test poniženja

da bi zaradila pravo na vječni život. U Pilnjakovoj priči junakinja je dvostruko

prevarena, ogoljena i „pokradena”: jednom od Tagakija, drugi put od Pilnjaka.

Pilnjak to zove „prolaskom kroz smrt” (!). Tako se Sofija, mala junakinja kratke priče,

pridružuje svim onim ženskim književnim likovima koji pronose taj obrazac sve do

današnjih dana, do romana s mnogomilijunskom nakladom, u kojima Ona drhti

očarana tajanstvenim Njime. On će je začarati, pokoriti, poniziti i prevariti, a Ona će

na kraju uskrsnuti kao junakinja dostojna poštovanja i samopoštovanja.

A što se moje mame tiče, njezino mlado i jedro srce zacijeljet će. Prava je sreća

da je Sudbina, ta smušena spisateljica, zaboravila da je na peronu provincijske

stanice moju mamu trebao čekati mornar. Mornari obično ne čekaju svoje dragane na

željezničkim peronima, njima je mjesto u lukama, možda je zato Sudbina zaboravila

na mornara. A onda se, poput odgođenog happy enda, u svjetlu na kraju

metaforičkoga tunela, pojavio On, pravi junak mamine priče, moj budući otac. Ovo,

međutim, nije priča o mojoj majci i mome ocu, nego priča koja nastoji reći nešto o

bojana888
tome kako nastaju priče.

bojana888
 5.

U Moskvi sam se prvi put našla 1975. godine. Došla sam iz (danas

nepostojeće) Jugoslavije u (danas nepostojeći) Sovjetski Savez na dvosemestralnu

stipendiju. U to su vrijeme između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza postojali

programi akademske razmjene. Moj prvi izlazak u centar Moskve pamtim po

epizodi. Zatrebala sam toalet, u restorane i kafeterije nije se moglo lako ući, jer su

pred njima stajali podugački redovi, a javnih toaleta jedva da je bilo. Ipak, našao se

jedan, u samome centru. Po izlasku iz kabine okružila me grupa Ciganki, njih četiri

ili pet. Nisam razumjela što su od mene tražile. Posvuda su sijale sitnu pljuvačku,

lagano me tapkale, vukle me za ruku, širile moje dlanove, nešto govorile, sve u isti

mah, a zatim se povukle jednako brzo kao što su se pojavile. Omamljena, izašla sam

na ulicu i zamijetila da u ruci držim smotuljak. Otvorila sam dlan. Iz njega su ispali

bezvrijedni listići od lutrije, rascjepljeni popola. Provjerila sam torbicu. Iz moje

torbice nestalo je dvjestotinjak rubalja, što je u ono vrijeme bilo otprilike dvije

prosječne sovjetske plaće. Gubitak novca nije me nimalo pogodio, štoviše, činilo mi

se da sam sletjevši u Moskvu, uletjela u svakidašnjicu Bulgakovljeva romana Majstor

i Margarita. Kao što je Pilnjakova junakinja Sofija promatrala svijet kroz turgenjevski,

romantičarski rakurs, ja sam ga (tada barem) promatrala kroz bulgakovljevski.

Bila sam smještena u studentskom domu Moskovskog državnog univerziteta,

MGU, u jednome od sedam poznatih moskovskih nebodera. Stanovala sam u blok-

bojana888
sobi 513, u zoni B, dijeleći kupaonicu i ulazni hodnik sa zemljakinjom, studenticom

matematike. Trebalo mi je dugo da naučim kako ući i kako izaći, i kako bilo što

pronaći u tom ogromnom arhitektonskom labirintu podijeljenom na zone. Na mome

katu, u zoni B, bili su smješteni Jugoslaveni, Finci i Arapi. Prisustvo posljednjih

odavao je topao miris nepoznatih začina koji je dolazio iz zajedničke kuhinje na katu.

Jedan od troje Finaca dobio je stipendiju da radi na doktoratu o tada još živom

Mihailu Šolohovu. Ubrzo je sve troje Finaca, dva mladića i jedna djevojka, zaboravilo

zašto su uopće došli. Opijali su se iza zaključanih vrata svoje studentske sobe do

besvijesti i nisu stali sve dok nije došlo vrijeme da se vrate kući. Domaći su teško

dolazili do votke zbog raznih restrikcija. Stranci su votku kupovali uz pomoć svojih

putovnica i strane valute u elitnim trgovinama za strance. Lanac tih trgovina zvao se

Berezka. Votka je u Brezici bila puno jeftinija nego u Finskoj.

Ja sam, za razliku od Finca, došla s namjerom da skupim materijal za

magistarsku radnju o Borisu Pilnjaku. Prva dva ili tri mjeseca, od sveukupnih deset

koliko je trajala akademska godina, provela sam u Lenjinskoj biblioteci (današnji

naziv je Ruska državna biblioteka). Sam pristup biblioteci bio je mučan, jer je najprije

trebalo čekati u dugačkome redu da bi se u garderobi ostavile stvari; zatim u

dugačkome redu da bi korisnik biblioteke prošao kroz provjeru bibliotečnih

policajaca (pamtim svakodnevno istresanje sadržaja torbice na stol) i ušao u radni

dio biblioteke; a zatim dugo da bi pomoću mehanizma nalik na tračnice i vlak

(nadam se da to nisam sanjala i da je takvo što doista postojalo?!) naručene knjige

stigle pred korisnika. Možda je i ta zamorna procedura bila razlog da su mnogi ljudi

u biblioteci spavali. Postojala su dva ili tri fotokopirna aparata, pred kojima su stajali

dugi redovi, jer je bilo dopušteno fotokopirati samo dvadeset stranica na dan. Kopije

su pritom bile otisnute na grubom i debelom papiru, gotovo kartonu. Istina, tko je

imao novaca, taj je mogao unajmiti „surogata”, čekača u redu koji će posao

bojana888
fotokopiranja obaviti umjesto njega. Više od svega užasavala je prostorija za pušače,

u potkrovlju biblioteke. Bila je to mala, zagušljiva sobica, s nekoliko stolica i stolom

na kojemu su stajale velike okrugle limene posude, rashodovane kutije od filmskih

traka, prepune opušaka. Pred tim brdima opušaka sjedili su mučenici, pušači. Nešto

očekivane ljudskosti i topline nije pružala ni kafeterija, jer i tamo se moralo čekati u

dugačkom redu da bi se uopće ušlo, a pritom se čekanje nije isplatilo: loša kava,

poslovično dobar ruski čaj i tužne hrenovke, koje su iskakale odasvuda: iz

studentskih menzi, iz lonaca uličnih prodavača hrenovki, iz jeftinih moskovskih

zalogajnica.

Rad u bibliotekama bio je mučan, zahtijevao je strpljenje, a ja, očito, nisam

imala bibliotečnu karizmu. Paralelni književni život bio je neusporedivo zanimljiviji.

U tom paralelnom životu ljudi su se snalazili zahvaljujući prijateljima i vezama.

Jedan od mojih prijatelja, koji je radio u toj istoj Lenjinskoj biblioteci, znao je knjige

koje su mi trebale snimiti običnim fotografskim aparatom, a onda bismo razvili te

filmove i složili fotografije kao stranice. Tako sam nekoliko knjiga čuvala u kutijama

od fotografskog papira. U tom paralelnom životu postojali su još uvijek živi svjedoci

prošle epohe, upoznati se s njima bilo je značajnije od rada u biblioteci; tu su se, kao

u kakvom Hadu, mogli sresti dugovječniji predstavnici epohe ruske avangarde, ti

koji su naprosto imali sreću da prežive; 6 tu su se knjige tajno umnožavale i

raspačavale; a stranci, poput mene, bili su od koristi: oni su mogli u Berezki kupiti

primjerke teško nabavljivih ruskih izdanja, donijeti sa sobom strana ruska izdanja

(tamizdat), poslužiti kao potencijalni poštari i poneki rukopis iznijeti iz zemlje.

6 Tako sam upoznala i Genadija Gora, književnika i kolekcionara, bliskoga avangardnoj grupi Oberiu, i
Aleksandra Razumovskoga, posljednjeg živućeg člana te iste grupe, autora avangardnog filma Mjasorubka
(Stroj za mljevenje mesa). Nikolaja Hardžijeva, čuvenog kolekcionara i velikog znalca ruske avangarde,
nisam uspjela upoznati.

bojana888
 6.

U toj Moskvi - gdje su se mnogi, i domaći i strani, filolozi bavili lovom na još

živuće sudionike i svjedoke prošle epohe; gdje su udovice slavnih književnika bile

na najvišoj cijeni (poput tada još žive Nadežde Mandelštam); gdje je svatko tko je

preživio i nadživio druge, i bio sposoban da svjedoči o tome, bio na cijeni; gdje je sve

vrvjelo od pisaca memoara, uspomena i dnevnika, od kolekcionara i arhivara, od

pravih i lažnih umjetnika, od onih koji su „sjedili” (sidet), dakle bili u logoru, i onih

koji su se stidjeli što nisu - ja sam upoznala Pilnjakova sina Borisa. Istina, sebe sam

izuzimala iz kategorije „lovaca” na žive svjedoke vremena: opća pomama za

biografizmom nije mi se svidjela, iako sam razumjela odakle dolazi. U takvu okružju

bitka koju su izvojevali ruski formalisti - velika bitka za tekst umjetničkoga djela -

pokazala se uzaludnom. Mnogi autorski tekstovi nestajali su pod silovitim

stampedom autorskih biografskih detalja...

Boris Andronikašvili bio je Pilnjakov sin iz piščeva trećeg braka s poznatom

gruzinskom filmskom glumicom i režiserkom Kirom Andronikašvili. Boris je bio

visok, snažan i naočit muškarac, školovani filmski glumac. Osjećao se Gruzijcem,

ponosio se plemenitaškim prezimenom Andronikašvili, ruski je govorio s teškim

gruzijskim akcentom, kao i mnogi Gruzijci, u njegovoj kući pila se čača i jeo hačapuri,

njegov pravi dom nije bila hladna i bezmirisna Moskva, nego „grad ruža i ovčjeg

loja”, kako je Tbilisi, brzo, i s neobičnom točnošću, opisao Isak Babelj. U trenutku

bojana888
kada sam ga upoznala, bio je napustio film i bavio se očevom ostavštinom, a kako za

to nije bio školovan, činio je to amaterski. I sam je napisao nekoliko proznih knjiga.

Bio je u drugom braku, u kojem je imao dvoje djece, petogodišnju Kiru i

dvogodišnjega Sandra.

Magistarsku radnju o Borisu Pilnjaku nisam napisala, odustala sam od teme.

Istina, kasnije sam prevela „Golu godinu”, „Mećavu” i „Priču o tome kako nastaju

priče” na hrvatski jezik. Magistarsku radnju napisala sam, ali o nečemu posve

drugom. Borisa sam vidjela još jednom ili dva puta, u svakom slučaju posljednji put

6. rujna 1989. godine, za vrijeme kratkog boravka u Moskvi, kada mije poklonio

netom objavljeni zbornik Pilnjakove proze, s predgovorom koji je sam napisao. Ne

bih zapamtila taj detalj da u knjizi ne stoji Borisova posveta s datumom. Gotovo da

ga nisam prepoznala, imao je pogled iz kojega je izbijala neka nejasna unutrašnja

kapitulacija. Izmijenili smo nekoliko pisama, a onda izgubili svaku vezu. Sovjetski

Savez se raspao, Jugoslavija se raspadala, i ja sam četiri godine kasnije napustila

zemlju. Zatvorila sam mnoge fajlove, među njima i tu moskovsku godinu, kada sam

se trebala baviti Borisom Pilnjakom, a ja sam se, umjesto književnošću, bavila

životom, iako se to dvoje tada činilo nerazdvojivim.

Boris Andronikašvili umro je sedam godina kasnije, u šezdeset i drugoj godini

života. Podatak sam pronašla na internetu. Njegova sabrana djela u dva sveska

objavljena su 2007. godine. Njegova kćerka Kira magistrirala je i objavila o svome

djedu knjigu i uredila dva impresivna sveska Pilnjakovih pisama. 7 Nisam sigurna da

ću pročitati te knjige, puno putujem, presijecam granice, nastojim da sa sobom nosim

što manje prtljage, zatvorila sam mnoge fajlove. A jednom zatvoreni, fajlovi postaju

nečitljivima.

7 Kira Borisovna Andronikašvili-Pilnjak, Boris Pilnjak: Opyt segodnjašnego pročtenia, Moskva, 1995.; Boris
Pilnjak, Pisma, tom 1 (1906-1922) i 2 (1923-1937), Moskva, 2010.

bojana888
 7.

Biografija Sofije Gnedih-Tagaki privukla je Borisa Pilnjaka poput magneta.

Pilnjak je ukrao Sofijinu dušu (lisica kao medijator između dva svijeta, svijeta mrtvih

i svijeta živih), ali joj je istodobno podigao književni spomenik. Pa ipak, njezina

biografija imala je značenje za Pilnjaka tada, u tom određenom trenutku; da ga je

okrznula u nekom drugom, susret s njezinom pričom možda ne bi proizveo priču.

Mnoge priče u životu književnika završavaju kao lithopaedioni, kao kalcificirani

embrioni.

Moskvom su tih godina šetali filolozi, školovani i amateri, dobrovoljno

preuzevši na sebe svetu misiju spašavanja zagubljenih rukopisa, traganja za

izgubljenim rukopisima i oživljavanja zaboravljenih autora i knjiga. Golema rupa u

kojoj su nestali milijuni ljudskih sudbina isijavala je grozničavu glad za

nadomjeskom, koja se nama, strancima, činila malko bolesnom, ali isto tako i

privlačnom, poput prolaska s onu stranu ogledala. Mnogi samozvani „arheolozi

književnosti” iskreno su sagorijevali u dobrovoljnoj misiji njezina spašavanja od

zaborava i sličili su na ljude-knjige iz Bradburyjeva romana (i Truffautova filma)

Fahrenheit 451. Mnogi su sanjali rukopise koji su izgorjeli (Rukopisi ipak gore!), a i

vremena za književni aktivizam bilo je napretek. Nitko ništa nije očekivao, nitko se

ničemu nije nadao, svatko je u tom zamrznutom vremenu bio prepušten nekoj svojoj

groznici. A samoubojstvo stare ljubiteljice knjiga, Book Woman, iz Fahrenheita 451 -

bojana888
koja se radije spaljuje zajedno sa svojom bibliotekom nego da živi život bez knjiga -

činilo se tada, u tom grozničavo strastvenom knjiškom vremenu, posve razumljivim

izborom.

Pišući ovu priču, otvorila sam nasumce tanku požutjelu mapu da provjerim

hoće li njezino otvaranje išta pokrenuti. Unutra su bile dvije bilježnice, tanke, s

mekim, svijetlozelenkastim koricama, na kojima je pisalo Tetrad’. (Na takve bilježnice

naletjela sam ponovo, mnogo godina kasnije, u Berlinu, u nekom šik dućanu gdje se

prodavala nostalgija za vremenima komunističkoga dizajna.) U tekama s kockastim

papirom puzala je ispisana mojom rukom bibliografija članaka o Pilnjaku, koje sam,

valjda, čitala ili namjeravala pročitati u biblioteci. Iz mape, ustvari, nije izletio

sadržaj, nego miris, težak i neponovljiv miris, sadržaja i nije bilo. Iz bilježnice su

ispale dvije stranice presloženog papira A4 formata, na kojemu su se, jedna ispod

druge, nanizale riječi. Papir je u međuvremenu bio posve požutio...

Spomenar, igre: karte, šah, zvrk, klio-klio (Gunther Gras); fatalni predmeti: čavao,

revolver, vile; čarape, vrpce, trake, šinjon, štap, kamin; svila, cimet, biber; tunika („Josip i

njegova braća”); svjetiljke, šibice, gobleni, pudrijera, perika; škare, Krleža; Zola, čavao

(„Nana”); Hamsun, olovke „Pan”; veslo, Dreiser; noćna posuda, kapice, košulje, lula,

kandirano voće; predmeti koji se sele, Francis Ponge, Bachelard, Rilke; bodež, rublje,

posteljina, porodične fotografije; Desdemona, rupčić; ključ, bačva ruma, ogledalo, medaljoni;

Kafka, grodek, „Domaćinova briga”; muzička kutija, škrinje, klavir, prozor, češalj od

kornjačevine, jantar; 12 stolica, igra staklenih perli; suncobran, prsten s otrovom, pečatnjak,

podvezice, korzet, zaujesa, molitvenik, kubura, sat, monokl, lornjojn; Gogolj, kolač; Cortazar,

bomboni; tabakera, zalagaonica.

bojana888
 Fragment se činio nerazumljivim, između nekadašnje i sadašnje mene zaleglo

je vrijeme od gotovo četrdeset godina. Riječi su bjelodano bile ispisane mojom

rukom, u ružnoj, sivoj i hladnoj Moskvi, u kojoj sam - galvanizirana atmosferom

podzemnoga života i bulgakovljevskim rakursom - proživjela jednu akademsku

godinu. Radi se, samo nagađam, o nasumično nabacanom popisu stvari ili predmeta

koji služe kao „okidači”, ti što pokreću priču, igraju važnu ulogu u fabuli, ili su pak

važan kompozicijski element priče. Predmeti (najčešće čarobni) igraju ključnu ulogu

u bajkama, ali često i u tzv. umjetničkoj književnosti. Pretpostavljam da je iza svake

riječi stajao i književni primjer, ili barem mutna predodžba o primjeru. Ako je tako,

kako to da sam izostavila mnoge važne pokretače priča, poput kabanice, Gogoljeve

„Kabanice”, na primjer? A ako je sve tako, kako je moguće da su se baš takve stvari

vrzmale po mojoj mladoj i bujnoj glavi! ? Ispada da je Moskva u mojoj biografiji

jedva započeta priča, lithopaedion, kalcificirani embrion. Ona tako stoji, ne miče se, ja

zaboravljam na njezinu prisutnost, ukoliko se ta vrsta koegzistencije uopće može

nazvati prisutnošću.

bojana888
 8.

Upoznala sam ga u baru moskovskog hotela Beograd, kamo su svraćali

Jugoslaveni: ti koji su studirali u Moskvi, ti koji su radili u jugoslavenskoj ambasadi i

predstavništvima raznoraznih jugoslavenskih firmi u Moskvi, i jugoslavenski turisti

koji su, iz ovih ili onih razloga, došli da potraže svoje zemljake. Bio je fizički

neobično privlačan, bilo je teško ne zapaziti ga, s riđom kosom i kratkom bradom,

svijetlozelenim očima i skladno građenim tijelom. Bio je moj zemljak i lažac, od onih

koji lažu i kada ne trebaju. Netko tko šeta uokolo u crvenim engleskim puloverima,

plavim košuljama na sitne bijele pruge, u kašmirskom kaputu, s bijelim kašmirskim

šalom obješenim oko vrata i tvrdi da u Moskvi studira slikarstvo nije mogao biti

drugo do notorni lažac. Bio je, doduše, malorječiv, što je umnogome popravljalo

sliku. Začarao me, priznajem: na sivom i tmurnom moskovskom fonu, tako zelenook

i riđ, izgledao je kao da nije od ovoga svijeta. Dlanove je imao stolarske; najveće,

najšire i najtoplije dlanove s kojima sam ikada bila u kontaktu. Ljubav je vodio

temeljito i dugo, čas vruće, čas hladno, baš kao da na dobro zagrijanoj tavici

podgrijava kockice leda. Ludovali smo, zaljubila sam se u njega, ljubav je mirisala na

obećanje, tresla me ljubavna groznica, bila sam spremna umrijeti za njega. Kada je

odlazio, suzama sam zalijevala moskovski aerodrom Šeremeljevo. Aerodromska

policija, očito nenavikla na pretjerano osjećajne scene, legitimirala me je, pitala me je

zašto plačem, a ja nisam bila u stanju odgovoriti, jer sam umirala: moj riđokosi

ljubavnik plivao je u moru mojih suza i, dosegnuvši obale pasoške kontrole, nestao s

moga horizonta. U ruci sam stiskala imaginarni dobitak, bezvrijedne listiće od

bojana888
lutrije, rascijepljene popola. Iz mojih grudi iščezlo je srce... Nije mi ostavio svoju

adresu, ja sam mu doturila svoju, pisma su glupa, rekao je, bio je siguran da ćemo se

kad-tad ponovo sresti. I eto stvari koju si ne znam objasniti: ja, koja sam bila spremna

krenuti za njim na kraj svijeta, nikada u životu nisam nikoga lakše i brže zaboravila!

Riđi je zakucao na moja vrata nakon godinu dana, kada sam se već bila vratila

kući. Susret me začudo ostavio ravnodušnom, štoviše, zasmetalo me to iznenadno i

nenajavljeno pojavljivanje. Činilo mi se da mi zaklanja pogled, iako on, moj pogled,

nije bio usmjeren ni na što vrijedno pažnje. Izvukla sam iz njega sve što je trebalo

znati: da je oženjen, da je doputovao, gle, ne zbog mene, nego zbog neke moje

sugrađanke, koja je (Oops!), majka njegova neželjena djeteta. Iako je priča bila

zamorno banalna, iz moga neprovjetrenoga srca izletio je moljac sućuti.

Riđi se objavio još jednom, nakon nekoliko godina, ponovo nenajavljeno, ali

ovoga puta planula je nepredviđena, snažna iskra, i mi smo jurnuli na kratak i buran

izlet na jadransku obalu. O sebi ponovo nije govorio mnogo (ah, lukavac!), ali se zato

s neprimjerenom nježnošću prisjećao našeg davnog izleta u Lenjingrad.

„Nas dvoje nikada nismo bili u Lenjingradu!” rekla sam zaprepašteno.

Uvjeravao me da smo bili, navodio je detalje, ime hotela, broj hotelske sobe,

detalje s posjete Carskome selu, imena restorana u kojima smo večerali, baleta koji

smo gledali, detalje vođenja ljubavi, detalje o povratku noćnim vlakom u Moskvu,

detalje o ljudima koje smo putem upoznali...

„Bio sam lud za tobom, djevojko... To mi se nikada i ni s kim nije dogodilo...”

„Zašto praviš od mene budalu?!”...

Lagao je, ali me njegova „lenjingradska konfabulacija” zabrinula. Laž više nije

bojana888
bila funkcionalna, nije za nju postojao baš nikakav motiv. Posvađali smo se oko toga,

pokupili stvari i vratili se u Zagreb. Cijelim sam putem šutjela i premirala od straha:

vozio je divljački brzo. Izbacio me pred kućom, nismo se ni pozdravili. Njegovo

zeleno oko osjenčano riđim trepavicama bljesnulo je u tami hladnim bljeskom.

Nekih mjesec ili dva nakon njegova odlaska iz moje biblioteke slučajno je

ispala knjiga, a iz knjige snop papirića koje sam iz nekog razloga sačuvala. Među

papirićima su bile kazališne karte za baletsku predstavu u Lenjingradu, kartice

hotela u Lenjingradu s mojim i njegovim imenom i datumom boravka, zatim karte

koje su dokazivale posjetu Carskome selu. Toj maloj „ikebani” iz nekog je razloga

bila priložena i sasušena djetelina s četiri lista...

Ovo, međutim, nije priča o meni, Riđemu i igrama koje s nama igra

nepouzdano sjećanje, nego priča koja se trudi da ispriča priču, koja se pak trudi da

ispriča priču o tome kako nastaju priče.

bojana888
 9.

Zaista, kako nastaju priče? Pilnjak je živio u vremenu kada je književna riječ

bila jaka i važna, a filmska slika uzbudljiva i mlada. Ja živim u vremenu kada su

riječi stjerane u kut. Kako očekivati da su korisnici novih tehnologija, koji su prošli

kroz fizičku i mentalnu metamorfozu, čiji se jezik sastoji od slika i simbola - spremni

da pročitaju nešto što se još donedavno zvalo književnim tekstom, a danas se

pojavljuje pod opće usvojenim nazivom knjiga?

Progoni me osjećaj da živim u vremenskom trenutku iz kojega je definitivno

istisnuta magičnost, iako pritom ne bih znala objasniti što je to, ni čemu to služi, ni

zašto bi prošla vremena bila bolja od današnjega. Svatko tko se usudi uspoređivati

različita vremena ne samo da otvara mogućnost da bude u krivu nego najčešće i jest

u krivu. Mnogi prošli trenuci čine nam se magičnima, naprosto zato jer nismo

njihovi neposredni svjedoci, ili smo to bili, ali ti su trenuci nepovratno prošli. Zašto

Pilnjakova junakinja Sofija ostaje jednako privlačnom, bez obzira na Pilnjakove

napore da je ogoli, i zašto uvijek iznova prečitavam Pilnjakovu priču, jednako

očarana njegovim umijećem da je ispriča? Posve je moguće i to da je magičnost krivo

izabrana riječ.

Što je, na primjer, s ključnim simbolom Pilnjakove priče, s lisicom? Japanski

Inari hramovi, sudeći po brojnim amaterskim video-razglednicama koje se mogu

naći na internetu, neka su vrta japanskoga Disneylanda. Pilnjakova basna o etici

bojana888
spisateljskoga posla, o lisici kao simbolu prevare, prema današnjim društvenim

kodovima ima suprotno značenje. Moto današnjega trenutka glasi: Lisica je simbol

lukavosti i prevare: ako se duh lisice useli u čovjeka, njegov rod će biti blagoslovljen.

Danas bi Sofija požurila da napiše svoju verziju erotskoga života s Tagakijem i

svoj bi roman obilato potkrijepila promotivnim video-materijalom. Izlagati

svakodnevno svoj i tuđi život u ovome času nije više pitanje etike i izbora, nego

automatizma: svi to rade, i sve se to očekuje i od nas. Je li Pilnjak mogao zamisliti, na

primjer, da će njegova unuka na nekom sajtu ostaviti otisak svoga nedužnog prsta i

reći da voli Turgenjevljeve stihove u prozi i Bunjina; da se bavi trčanjem; da ne

vjeruje u političke stranke; da je uvjerena da bi stvari bile bolje kada bi svatko volio

svoj posao i pošteno ga obavljao; da je temperamentna i lako uvredljiva; te da

nikome ne želi zla. Što izdvaja kratku biografiju Pilnjakove unuke iz tisuća sličnih?

„Iznad Kobea u planinama... smješten je hram, posvećen bogu lisice. Na

stijenama koje se obrušavaju u more, visoko iznad oceana, među višestoljetnim

borovima, iznikao je cio grad. U tišini zvoni budističko zvono. Čim se dublje uđe u

planinu, tim je pustije i tiše. I tamo stoje mali oltari, prepuni porculanskih lisica

industrijske proizvodnje, po kvaliteti lošijih od lutkarskih lisičjih glava koje se

prodaju na sajmištima budzašto. Uveče sam u Kobeu na bazaru kupio sebi deset

takvih lisica za samo jedan japanski jen”, piše Pilnjak u knjizi Korijenje japanskoga

sunca.

Što bi Pilnjak rekao kada bi samo mogao zaviriti u proizvode japanske

multimilijunske manga i animeindustrije? Ja sam načas zavirila i otkrila da su lisice

(male modre lisice, u nekom anime-filmu!), s očima velikim i okruglim poput

biljarskih kugli, popularni likovi japanske industrije stripa i animiranog filma; te da

bojana888
su morfovi (baš kao u starim japanskim legendama) oni koji iz lisičjega tijela lako

uskaču u tinejdžersko, a tinejdžerskom tijelu pritom ne smeta da zadrži lisičje uši i

rep, naprotiv. Kada bi se danas našao u Japanu i vidio mlade ljude opasane

umjetnim (lisičjim?) repovima, koje pokreću mjenjačem signalizirajući okolini u

kakvu su emocionalnom raspoloženju (spušten rep - podignut rep - vrtnja repom) -

što bi Pilnjak rekao? Put od tišine i tajanstvenosti hrama na čijem se oltaru odmaraju

lisice do lisičjeg cosplaya i umjetnih taillies trajao je nepuno stoljeće.8

Na nas konstantno sipi i zasipa nas vulkanska prašina zaborava, zatrpava nas

polako, pada u krpama sivi netopljivi snijeg. Svi smo fusnote, mnoge od nas nikada

neće imati priliku da budu pročitane, svi smo u stalnoj i žestokoj borbi za svoj život,

za život fusnote, za to da ostanemo na površini prije nego što ćemo, bez obzira na

sve svoje napore, potonuti. Posvuda i stalno ostavljamo tragove o svome postojanju,

o svojoj borbi protiv besmisla. I što je besmisao veći, to je naša borba žešća - mein

kampf, min kamp, mia lotta, muj boj, mijn strijd, minun taistelu, mi lucha, my struggle,

moja borba... Ostavljamo za sobom tisuće fotografija i videozapisa koje ne stižemo

pregledati; ako nakon nekoliko godina slučajno naletimo na snimak, više ne znamo

ni gdje je snimljen, ni kada, ni tko su ljudi oko nas, niti smo sigurni da smo to na

snimku mi. Ostavljamo za sobom vulkansku prašinu; novi slojevi prekrivaju stare.

Male modre lisice iz japanskih anime-filmova, s očima okruglim poput biljarskih

kugli, svojim modrim repovima čiste, metu, zameću i Pilnjakovu priču, i svoju

vlastitu mitološku povijest, da bi nas na kraju uspavale modrim smijehom zaborava.

Ovo, međutim, nije priča o prošlim i sadašnjim vremenima, nego priča o

8 A možda bismo se trebali vratiti nekoliko stoljeća unazad, u sliku Petera Bruegela Starijeg Bogalji. Odjeća
obogaljenih ljudskih figura na Bruegelovoj slici ukrašena je lisičjim repovima. Bruegelovi kolege Bosch i
Dürer slikaju ludu koja nosi lisičji rep zakačen o pojas. Moguće je da su lisičji repovi služili za markiranje
društvenih otpadnika: skitnica, prosjaka, bogalja, luda i luđaka.

bojana888
jednoj priči, koja pripovijeda o tome kako nastaju priče...

bojana888
 10.

Boris Pilnjak uhapšen je s optužbom da je japanski špijun u trenutku kada je

proslavljao treći rođendan svoga sina Borisa. Uhapšen je u svojoj dači u Peredelkinu

28. listopada 1937. godine, a strijeljan nekoliko mjeseci kasnije, 21. travnja 1938., na

uobičajeni način, metkom ispaljenim u potiljak. U trenutku smrti imao je četrdeset i

tri godine. Tih je godina u Sovjetskome Savezu uhapšeno nekih dvije tisuće pisaca,

od čega je, kažu, pogubljeno oko tisuću i pet stotina. U besprizornoj čistki nestajali su

ne samo ljudi nego i njihovi rukopisi.

Kako je izgledalo hapšenje Borisa Pilnjaka, Boris Andronikašvili, Pilnjakov

sin, opisuje u tekstu „O mome ocu”. Opis se u svemu oslanja na svjedočenje njegove

majke, Kire Andronikašvili.

„U deset sati uveče pojavio se novi gost. On je bio sav u bijelome, iako je bila

jesen, i kasni sat. Boris Andrejevič susretao se s njim u Japanu, gdje je ‘čovjek u

bijelom’ radio u sovjetskoj ambasadi. Rastapao se od ljubaznosti. ‘Nikolaj Ivanovič

vas moli da hitno dođete. Nešto vas treba pitati. Vratit ćete se za jedan sat’, rekao je.

Zamijetivši sumnju i strah na licu Kire Georgijevne na spomen Ježovljeva 9 imena,

dodao je: ‘Uzmite svoja kola da se možete vratiti.’ Ponovio je: ‘Nikolaj Ivanovič želi
9 Nikolaj Ivanovič Ježov, šef NKVD-a (1936.-1938.). Vrijeme njegovih čistki zove se „ježovščinom”. Iako
najbliži Staljinov čovjek, Ježov će biti optužen za „antisovjetsku djelatnost”, uhapšen i smaknut 1940., samo
tri godine nakon što je dao uhapsiti Borisa Pilnjaka. Poznat je kao čovjek koji iščezava: nakon smrti iščezao
je odasvuda, osobito s fotografija na kojima se slikao sa Staljinom.

bojana888
samo nešto provjeriti.’ Boris Andrejevič je kimnuo: ‘Idemo.’ Suzdržavajući suze, Kira

Georgijevna donijela je paketić. ‘Čemu?!’ odbio je Boris Andrejevič. ‘Kira

Georgijevna, Boris Andrejevič će se vratiti za jedan sat’, rekao je s prijekorom u glasu

čovjek u bijelome. Mama je uporno pružala paketić, kvareći igru koju je nametnuo

ljubazni čovjek, ali ga Boris Andrejevič nije uzeo. ‘Želio je izaći iz kuće kao slobodan

čovjek, a ne kao uhapšenik’ - rekla je mama.”

Brutalna sudbina namijenila je Borisu Pilnjaku kraj sličan kakvoj basni: Lisica

je došla po piščevu glavu da je položi pred noge Velikome Ježu. 10

Može li malo darovitije?

Brutalna sudbina namijenila je Borisu Pilnjaku kraj koji kao da je ispao iz

njegove vlastite nedovršene proze. Njegov anđeo smrti razlikovao se od uobičajenih

predodžbi o anđelima koji navješćuju smrt. Pilnjakov anđeo smrti:

a) rastapao se od ljubaznosti

b) bio je odjeven u bijelo odijelo

c) bio je zaposlenik sovjetske ambasade u Japanu.

Anđeo smrti pojavio se pred ruskim piscem kostimiran kao lisica.

10 Ovu metaforu razumjet će znalci slavenskih jezika, gdje je riječ - jež, eotc, eoic, ježek, ježko, iokcik - ime za
životinjicu s bodljama, koju, sudeći prema slikovnicama, znaju mnoga djeca. Prezime zloglasnoga šefa
NKVD-a Ježova, barem što se slavenskih jezika tiče, doista nije teško metaforički eksploatirati.
„Lisica zna mnogo stvari a jež samo jednu” grčki je aforizam koji je Isaiah Berlin iskoristio kao moto svoga
znamenitoga eseja Jež i Lisica (The Hedgehog and the Fox, 1953.) u kojemu uspostavlja opoziciju između
monističkih i pluralističkih moralnih vrijednosti. Grubo rečeno, autoritarne i totalitarne ideje počivaju na
monizmu, a tolerancija i liberalizam na pluralizmu. Shodno tomu Berlin je znamenite pisce i mislioce
podijelio u ježeve i lisice; u one koji pišu, djeluju i razmišljaju koristeči rakurs jedne ideje (ježevi) i one koji
ujedinjuju više raznorodnih iskustava i ideja (lisice). Dante, Platon, Pascal, Dostojevski, Nietzsche i Proust
su ježevi, a Montaigne, Erasmus, Moliere, Goethe, Puškin i Joyce su lisice. Mogla bi se uspostaviti rima
između Pilnjakove „Priče o tome kako nastaju priče” i Berlinova eseja, ali ona bi bila „neprava” i nategnuta.
A što se Pilnjaka tiče, on bi prema Berlinovoj tipologiji spadao u - lisice.

bojana888
 11.

„Ovdje bi se mogla završiti priča - priča o tome kako nastaju priče”, kaže na

jednom mjestu u svojoj pripovijeci Pilnjak, i, gle, nastavlja s pripovijedanjem!

Pilnjakova „Priča o tome kako nastaju priče” organizirana je na principu

supostavljanja i suodnosa triju nedovršenih i fragmentarno ispričanih priča: jedne

koju u svojoj kratkoj biografskoj bilješci pokušava ispričati Sofija Gnedih-Tagaki, ali

njezino pripovijedanje preuzima Pilnjak; druge koju je u svome romanu ispričao

pisac Tagaki, ali o kojoj znamo posredno, preko kratkog izvještaja anonimnog

novinara, Pilnjakova priznanja da mu je prijatelj Takahasi prepričao sadržaj

Tagakijeva romana i Pilnjakove tvrdnje da je Tagaki napisao „divan roman”; i treće

koju pisac Boris Pilnjak priča o Sofiji i Tagakiju i svojoj posjeti Japanu. Pored

složenosti i virtuoznosti, koje prilikom čitanja prve upadaju u oči, neke je književne

interpretatore zanimalo to što zanima većinu čitalaca: jesu li pisac Tagaki i Sofija

Gnedih stvarne osobe?

Tako japanska rusistica Kyoko Numano u svome članku „Pilnjak i Japan” drži

da je Borisu Pilnjaku kao živi predložak za lik Tagakija poslužio slavni japanski pisac

Junichiro Tanizaki (Tagaki - Takhasi - Tanizaki!), odnosno Tanizakijev roman Chijin

no Ai, najčešće preveden kao Ljubav budale (naslov engleskog izdanja jest Naomi).

Tanizakijev roman bio je 1924. objavljivan u nastavcima u novinama Osaka Asahi, a

sljedeće godine objavljen je kao zasebna knjiga. Pilnjak je doputovao u Japan u

bojana888
proljeće 1926. godine. Prilikom posjete Tokiju, Semu Naboru, japanski rasist, pričao

je Pilnjaku o Tanizakiju, o tome kako je roman Ljubav budale trenutna japanska

književna senzacija.

Junak Tanizakijeva romana, Joji Kawai, opsjednut je petnaestogodišnjom

Naomi. Joji je očaran zapadnom kulturom, pa Naomi, koja ga podsjeća na Mary

Pickford, postaje utjelovljenjem njegovih kulturnih i erotskih aspiracija. Joji je i

književna varijanta japanskoga Pigmaliona: on plaća za Naomino tobože

„zapadnjačko” školovanje (satovi klavira, pjevanja, plesa i engleskoga jezika), ali

ubrzo postaje svjestan svoje erotske opsjednutosti djevojkom, zato se oženi njome, i

na kraju završava kao djevojčin rob. Naomi je u Tanizakijevu romanu opisana kao

lijepa, lukava, vulgarna, lijena i manipulativna moderna djevojka (mondan garu). Ona

je usput i reprezentant nove klase koja je nikla s japanskom industrijskom

revolucijom, gdje se uloga žena radikalno mijenja.

J. Tanizaki odredio je svoj roman Ljubav budale kao shi-shosetsu, „ja-roman” ili

„roman o sebi”. Književni naturalizam koji se bavio detaljima, osobito seksualnima,

iz pripovjedačeva osobnoga života bio se u to vrijeme razvio u književnu školu ili

pokret. Prvo takvo djelo u japanskoj književnosti roman je Kataija Tayame Postelja

(1907.). U vrijeme kada se pojavio, roman je izazvao društveni skandal, baš kao i

Tanizakijev. Boris Pilnjak i Roman Kim, ruski stručnjak za japansku književnost,

objavili su o svemu tome članak u ruskom književnom časopisu Pečat i revolucija

1928. godine, gdje su istakli kako je u „japanskoj suvremenoj književnosti nikao

specifičan oblik stvaralaštva, ‘autobiografska beletristika’”. Pilnjak i Kim smatraju da

je taj oblik književnoga iskaza autentično japanski; da „europska književnost gotovo

i ne poznaje ‘ja-roman’”; te da „autobiografska beletristika” trenutno dominira

bojana888
japanskom književnošću.

Je li se Pilnjak u svojoj priči inspirirao ruskim formalizmom (B. Ejhenbaum,

„Kako je načinjena Gogoljeva ‘Kabanica’”), ili je priča neka vrsta moralne polemike s

trendom japanskog autorskoga samoogoljavanja, ili je u pitanju nešto treće - nije

isuviše jasno. U rezultatu, japanska fascinacija - i Pilnjakova i njegove junakinje Sofije

- završava osjećajem poraza. Sofija napušta Japan jer je doživjela žestoku izdaju

svega do čega joj je bilo stalo.11 Pilnjakov japanski ciklus dokazuje da je ruski pisac

pokušao „svim srcem proniknuti u dušu Japana”. Pa ipak, čini se da je u Pilnjaku,

baš kao i u njegovoj junakinji Sofiji Gnedih-Tagaki, „japanska afera” ostavila gorak

okus (osim što će mu koju godinu kasnije ta „afera” i formalno doći glave), što

između brojnih sličnih sugerira i njegova izjava da Istok istiskuje iz sebe zapadnoga

čovjeka poput čepa iz boce kvasa.

Pilnjak ne uspijeva riješiti križaljku Japana, ali postaje djelićem njezina

sadržaja. Prvi red okomito: ruski avangardni pisac, koji je pisao o Japanu, a čije

prezime započinje slovom „P”. Možda Pilnjaka i nije zanimao Japan. Možda njegov

osjećaj poraza proizlazi iz nečega drugoga, iz spoznaje, na primjer, da i nakon

napisanih knjiga, proputovanih zemalja, dosegnute književne slave, i s posve

izvjesnim metkom koji ga čeka negdje na sredini životnoga puta, on, Boris Pilnjak,

Ivan Budalina, još uvijek stoji na samome početku, opsjednut pitanjem kako,

zapravo, nastaju priče?

11 G. Čhartišvili u svome tekstu o imiđžu Japanca u ruskoj književnosti piše da se Sofija Gnedih-Tagaki našla
ne samo u tuđem, „nego u neljudski (kurziv G. Č.) tuđem svijetu”. Iako autor teksta pod „neljudskošću”
podrazumijeva japansku tjelesnu oslobođenost nad kojom se Sofija zgraža, ova odrednica uklapa se u vezu
između Pilnjakove junakinje i obrasca bajke. Tagaki, tuđinac, u kodu bajke postaje Zvijer, Modrobradi (ne-
čovjek), a prema takvu čitanju Sofija nije izdržala test žanra, te otuda izostanak happy enda i osjećaj poraza.

bojana888
 12.

Pročitala sam roman Junichiro Tanizakija Ljubav budale u engleskom

prijevodu,12 kada sam već bila sigurna da sam priču koju, eto, još uvijek pišem -

dovršila. Zbog tematike, opsjednutosti starijeg muškarca manipulativnom

petnaestogođišnjakinjom, Tanizakijev roman više je usporediv s Naobokovljevom

Lolitom nego s Pilnjakovom „Pričom o tome kako nastaju priče”. Vjerujem da su

marljivi „nabokovisti” već istražili sličnosti između Naomi i Lolite. Što se tiče Tagakija

i samog Tanizakija, koji je Pilnjaku navodno poslužio kao prototip, veza se može

uspostaviti: nakon čitanja Tanizakijeva romana lakše je, ako ništa drugo, zamisliti na

koji način fiktivni pisac Tagaki opisuje svoju rusku ženu Sofiju.

Ženski likovi - Sofija i Naomi - samo su početno slične. Obje su „strankinje”,

Sofija je Ruskinja, a Naomi Japanka, ali sa „zapadnjački” bijelom kožom i zapadnim

crtama lica. Okarakterizirane su (jedna od samog Pilnjaka, druga od Jojija, naratora

Tanizakijeva romana) kao poluobrazovane i priglupe. Međutim, dok Sofija od

„priglupe djevojke” postaje zrela žena koja se s neočekivanom snagom nosi s

izdajom koju je doživjela, Naomi od problematične djevojčice postaje prevrtljiva,

promiskuitetna i sebična mlada žena, štoviše vješta dominatrix, domina, koja s

nepogrešivim instinktom pretvara Joija u dobrovoljnu žrtvu, u svoga roba.

12 Junichiro Tanizaki, Naomi, Vintage International 2001 (trans. Anthony H. Chambers).

bojana888
 „Još uvijek ne mogu zaboraviti trenutak kada me Naomi napustila. Njezine

riječi odzvanjaju u mojim ušima: ‘Vidiš li sada kako mogu biti strašna.’ Uvijek sam

znao da je prevrtljiva i sebična. Ako se te mane uklone, ona će izgubiti svoju

vrijednost. Što više mislim o njezinoj prevrtljivosti i sebičnosti, to mi je draža, to sam

više zarobljen njome.”13

Središnja i književno najrazvijenija tema romana jest Jojijeva opsjednutost

Naomi, odnosno tema ženskoga tijela i tjelesnosti. Tanizaki je majstor kamere. Joji,

narator romana, često koristi kameru i fotografira Naomi u različitim pozama i

odjeći. Tanizaki savršeno lovi odnos svjetla i sjene, i detalje, uvijek samo detalje,

nikada cjelinu, što cijelom romanu daje atmosferu zagonetnosti i nedorečenosti. Joji

je opsjednut bjelinom kože (ova opsjednutost obično se prevodi kao opsjednutost

superiornim „zapadnjaštvom”), kožom, nožnim prstima, noktima, odjećom,

tkaninom, kosom, pogledima, dijelovima tijela, tjelesnim mirisima. Joji isprva uživa

u tome da kupa petnaestogodišnju Naomi, dok u završnim epizodama romana

Naomi, koja inače uskraćuje Jojiju tjelesni dodir, dopušta Jojiju da je brije, s tim da ne

smije dodirnuti njezinu kožu, što u njemu izaziva mazohistički užitak. Na

posljednjim stranicama romana Naomi, čini se, i sama postaje opsjednuta bjelinom

svoje kože, i prilikom večernjih izlazaka „stavlja bijeli make-up na cijelo tijelo”.

Joji često doživljava Naomi kao neljudskogo biće: opisujući je, nekoliko će

puta upotrebiti pridjev životinjski, poput „divlja životinja”, i, ako je vjerovati

engleskom prijevodu, sklop „životinjska naelektriziranost” (posljednje čak nekoliko

puta!).

13 Isto, moj prijevod.

bojana888
 „Ako postoji takvo što kao životinjska naelektriziranost, Naomine oči imale su

je u izobilju. Teško je bilo povjerovati da su to oči žene. Sjajne, oštre, zastrašujuće,

one su isijavale misterioznu privlačnost. I ponekad, kada bi me ošinula ljutitim

pogledom, osjetio bih kako jeza prolazi cijelim mojim tijelom.”

Između Pilnjakove priče i Tanizakijeva romana postoji, namjerna ili slučajna,

poveznica. Naime, kao što Sofija doživljava mnoge stvari tuđima, i kao što ismijava

Takakijev izgovor ruskoga, tako Tanizaki preko svoga junaka Jojija ismijava

pozapadnjačene Japance, osobito neku Miss Sugizaki koja krivo izgovara engleske

riječi: tako more, more ispada iz njezinih ustiju kao moa moa; gentleman kao genl’man; a

little kao li’l.

Međutim, još jedna osoba u Tanizakijevu romanu jedva da govori engleski, pa

tako u njezinu izgovoru „drvo postaje brojem tri”. Ta osoba je Aleksandra Šlemskaja,

ruska grofica, koja je nakon revolucije izbjegla u Japan, i izdržava sebe i svoje dvoje

djece satovima plesa. Joji i Naomi upisuju tečaj plesa, ali se Šlemskaja u Tanizakijevu

romanu, nažalost, spominje samo jednom.

„Iako je grofica spadala u oniže zapadnjakinje, još je uvijek bila viša od mene.

Možda i zbog toga jer je nosila cipele s visokom potpeticom, u svakom slučaju,

prilikom plesa moja je glava bila u razini njezinih raskošnih grudi. Čim je prvi puta

rekla ‘Walk with me’, položila ruku oko mojega struka i pokazala mi prvu plesnu

poziciju, ja sam očajnički pokušavao svrnuti pogled s njezine kože!”

Grofica je u Tanizakijevu romanu trebala poslužiti kao utjelovljenje

bojana888
privlačnog, superiornog i nepoznatog Zapada, a Naomi tek kao japanski supstitut,

koji, malen rastom i obuzet kompleksom inferiornosti, Tanizakijev narator Joji može

sebi priuštiti. Ovaj odnos Istoka i Zapada, međutim, nategnut je i neuvjerljiv jer u

opsjednutu i suženu Jojievu vizuru ulazi malošto drugo osim tjelesnih detalja i

isticanja boje kože.

„Ono što ju je najviše razlikovalo od Naomi bila je bjelina njezine kože.

Njezine blijede vene boje lavande, jedva vidljive ispod bijele površine poput mrlja na

mramoru, bile su čudnovato lijepe. (...) Naomine ruke nisu bile blistavo bijele, i

zaista, nakon što sam vidio grofičine ruke, njezina koža izgledala je prljavom.”

Anthony A. Chambers, Tanizakijev prevodilac i autor predgovora američkog

izdanja romana, upoznaje nas sa zanimljivim detaljem: sam književnik Tanizaki

volio je „zapadnjačku” modu plesa i plesnih dvorana, pa je upisao plesni tečaj koji je

u Jokohami tih godina vodio Rus Vasilij Krupin. Tako se Vasilij Krupin u

Tanizakijevu romanu transformirao u rusku groficu Aleksandru Šlemskaju.

Pilnjak je u svoju priču ugradio jaki simbol lisice, koja je mitološko

utjelovljenje prevare, lukavstva i izdaje, i, prema Pilnjaku, najpodobnija da bude

poštovana kao božanstvo književničkoga roda. U Tanizakijevu romanu lisica se

spominje uzgred i služi kao nagovještaj da bi sama Naomi mogla biti lisica -

pretvrtljiv i zavodljiv ženski demon.

„Pazeći da je ne probudim, sjeo sam pored njezina jastuka i, zaustavljena

daha, promatrao je kako spava. Nekada davno, lisica je znala prevariti mlada čovjeka

bojana888
i pretvoriti se u princezu, ali se noću za vrijeme sna ponovo vraćala u oblik lisice.

Sjećam se da sam se naslušao takvih priča u svome djetinjstvu. (...) Naomina koža

mijenjala je boju, jednom se činila žutom, drugi put bijelom, ali je zato bila

nevjerojatno prozirna za vrijeme sna, ili neposredno nakon buđenja, kao da se sva

masnoća u njezinu tijelu istopila.”

bojana888
 13.

Zaista, kako nastaju priče? Možda je Pilnjak i nesvjesno napipao odgovor

upotrijebivši glagol sozdat’ umjesto glagola sdelat’. Razlika je u nijansi: sdelat’ znači

napraviti, načiniti, učiniti (Boris Ejhenbaum, „Kako je napravljena Gogoljeva

‘Kabanica’” - „Kak sdelana Šinel’ Gogolja”). Sozdat’ znači stvoriti, osnovati,

utemeljiti, oblikovati, nastati... Pilnjak je nadalje izabrao nesvršeni glagol u prezentu;

to, dakle, nije priča o tome kako je nastala priča, nego priča o tome kako nastaju

priče. Izabrani oblik glagola sugerira da priče nikada nisu dovršene, da proces

oblikovanja priče traje. Možda je zato iz naslova isključen stvaralac, autor priče, taj

koji uvjetuje njezin nastanak.

U svome „eseju o estetici” U pohvalu sjene Junichiro Tanizaki hvali estetiku

japanskog svakidašnjeg života: predmete od drveta, uljanice, lampe i lampione od

rižina papira, drveno lakirano posuđe, prigušeno osvjetljenje, odnosno mutnoću,

mirnoću, diskretnost, polutamu, mekoću, nježnost, smirenost, bešumnost,

mističnost. Svijet sjena, ili tradicionalnog japanskog života, Tanizaki suprotstavlja

modernom svijetu koji nosi sa sobom suprotne estetske vrijednosti: jarku

osvljetljenost, drečavost, blještavost, vulgarnost, bučnost...

„Želio bih da barem u književnosti zadržimo svijet sjena koji gubimo. U

golemoj kući zvanoj književnost nadstrešnice bi bile duboke, a zidovi tamni; gurnuo

bojana888
bih stvari koje se isuviše jasno vide u sjenu, skinuo bih nepotrebne ukrase.”

Nije li smisao Tanizakijeva ulomka posve suprotan općoj odrednici

shishosetsu, „ja-romana”, kamo se svrstava i Naomi? Jer Tanizaki u romanu nigdje

nije ogolio sebe, nego je učinio suprotno: ogolivši ga, gurnuo je svoga naratora Jojija

još dublje u sjenu. Sve u svemu, gdje se skriva tajna dobro ispričane priče? U igri

svjetla i sjene, skrivenoga i otkrivenoga, izrečenoga i prešućenoga? Ili, formalističkim

rječnikom rečeno, u organizaciji materijala? I nadalje: jesam li ja izabrala Pilnjakovu

priču ili je Pilnjakova priča izabrala mene? Pričam li ja priču o Pilnjakovoj priči ili o

sebi? I ne priča li u konačnici Pilnjakova priča i mene?! I nadalje: mijenjaju li otkrića

vezana uz Pilnjakovu priču njezin smisao ili ona istaje istom kakva je i bila? Koliki je

udio čitalaca i književnih tumača u nastajanju priče? Uništavam li ja Pilnjakovu priču

ili sam njezina sustvarateljica? Je li Pilnjakova priča za mene materijal iste vrijednosti

kao što su za Pilnjaka bili kratka Sofijina autobiografija i Tagakijev roman?

bojana888
 14.

„Ovdje bi se mogla završiti priča - priča o tome kako nastaju priče”, kaže na

jednom mjestu u svojoj pripovijeci Boris Pilnjak i, gle - nastavlja s pripovijedanjem!

Možda bi se ovdje - među neodgovorenim pitanjima koja se živahno komešaju pod

mojim prstima na tipkovnici - mogla završiti i moja priča o tome kako nastaju priče?

U mojim ranim pubertetskim godinama (koje mi se danas čine gotovo bolno

nevinima) postojao je među djevojčicama oblik djetinjastog zadirkivanja ili gatanja.

Ugledavši na odjeći znanice končić, znale bismo ga vršcima prstiju pokupiti, zatim

dlanom, kao kakvom metlicom, počistiti mjesto gdje smo našle končić, i značajno

reći: Netko plavi misli na tebe (ako je konac bio bijeli) ili Netko crni misli na tebe (ako je

konac bio crni). Plavi je pritom značilo plavokosi, a crni crnokosi dječak. Znale smo to

reći čak i kada nije bilo končića, pretvarajući se da smo ga našle. Prisjetivši se tog

nevinog zadirkivanja, pitala sam se kako to da kasnije nikada nisam srela nikoga, baš

nikoga, na čijoj bih odjeći ugledala kakav končić. Otkuda onda toliko bijelih i crnih

končića na našoj odjeći, baš kao da smo sve mi bile kćerke krupne krojačice koja je

živjela u našem susjedstvu i po čijoj su odjeći uvijek puzali raznobojni konci? To

posve bezazleno i nevino praznovjerje vezano uz konce imalo je za nas, djevojčice,

magijsku privlačnost, možda i zato jer je bilo povezano s maglovitom slutnjom

seksualnosti. Pitam se gdje se izgubila uzbudljiva magija crnih i bijelih konaca. Kamo

je nestala? Kamo su nestali konci?! Vjerujem da oni i dalje postoje, samo su

bojana888
nevidljivi. Hodajući svijetom, mi raznosimo končiće; u prolazu dotičemo nepoznata

tijela, mimoilazimo se, sudaramo, okrznemo nekoga... Tako putuju konci, s ramena

na rame, s rukava na rukav. Konci su duše i dah, tako putuju duše živih i mrtvih,

uvlače se u nas ispod naših noktiju, tako smo svi, i ne znajući to, povezani.

Prisjetila sam se tog djetinjastog praznovjerja dok sam na „drvo želja”

privezivala papirnatu traku s ispisanom željom. Vrući povjetarac povremeno bi

zanjihao drvce na kojemu su visjele omikuji, papirnate trake privezane o grančice

koncima. Augustovsko veče u Kyotu bilo je vruće i vlažno, asfalt je svjetlucao

jeftinim sjajem, noć je upijala šumove kao suha bugačica, drvce je sličilo na bijelu

prikazu. Na svaki pomak vjetra papirići su se dodirivali proizvodeći suh, šuškav

zvuk, neki su se konci pritom isprepleli i zamrsili, neki će i ostati nerazmršeni, a

kada puhne jači vjetar i padne kiša, slova će se razliti po papiru i želje će kliznuti

nadolje kao suze. Možda bi se ovdje, na ovome mjestu (rani kolovoz, vrijeme

tanabate), mogla završiti priča o tome kako nastaju priče? U Kyotu sam, dakle, bila, i

sake sam pila, a ako mi ne vjerujete, provjerite, još mi je i sada jezik mokar...

Istina, nisam bila u Suwayama Inari hramu u Kobeu, koji Pilnjak opisuje u

svojoj priči. Umjesto toga bila sam u Fushimi Inari hramu u Kyotu. Tamo sam kupila

jeftinu masku lisice od kaširana papira, kakve Pilnjak spominje u svome japanskom

putopisu. U jednoj od mnogobrojnih suvenimica, koje su stajale načičkane jedna do

druge, kupila sam amulet, minijaturnu lisičicu izrađenu od krzna. Kupovinu

japanskih kolačićića punjenih azukijem, slatkom pastom od crvenog graha, i s likom

lisice otisnutim u tijestu, izbjegla sam. U susjednom Kobeu posjetila sam kuću (jednu

od kuća) u kojoj je živio Junichiro Tanizaki. Kuća se nalazi u Ulici Uozaki i otvorena

je za posjetioce samo subotom i nedjeljom. Bio je ponedjeljak, na što sam bila posve

bojana888
zaboravila. Možda bi se priča o tome kako nastaju priče mogla završiti u fotografiji

Tanizakijeve drvene kuće i bujnog vrta, koju sam, uspevši se na prste, snimila preko

visoke drvene ograde.

Možda bi se priča o tome kako nastaju priče mogla završiti u mojim

razgovorima s K.-om, koji se velikodušno ponudio da bude moj vodič u Kyotu i

Kobeu. K., koji je proputovao cijelu Aziju, sjevernu Afriku i Europu, koji je čitao

vijetnamske spisateljice s jednakim zanimanjem kao austrijske ili sjevernoafričke, baš

kao što je nosio japansku tabi-obuću s gumenim džonom i u živahnim bojama, zatim

neku vrstu modernizirane japanske hakame, torbicu iz Laosa prebačenu preko

ramena, marokansku gandoru i kapu sa šiltom, već je svojom odjećom signalizirao da

su kozmopolitizam i globalna kulturna fuzija njegov intelektualni i životni izbor K. -

koji je, smjestivši se u Beču, uspio posjetiti Hrvatsku za vrijeme rata, sudjelovati na

demonstracijama protiv Miloševića u Beogradu, naučiti poljski i nekoliko riječi na

gotovo svakom slavenskom jeziku, boraviti u Portbou, pokloniti se grobu Waltera

Benjamina, posjetiti Passages, i provesti kontemplativan trenutak pokušavajući se

uživjeti u Benjaminov tragičan kraj - rekao je:

„Svjetska književnost usporediva je s kitom o kojega se poput vještih gusara

zakvače ribe zvane priljepuše. Priljepuše se zalijepe na kitovo tijelo i isisavaju s

njegove kože nametnike. One koriste kita kao izvor hrane, zaštitu i prijevozno

sredstvo. Ali da nema priljepuša, kitovo tijelo naselili bi nametnici i ono bi se

raspalo. Nemam iluzija o svome vlastitom književnom talentu. Ja sam književna

priljepuša. Moja misija je da se brinem za kitovo zdravlje.”

K.-ov engleski jezik, koji je, pretpostavljam, bio pristojan, teško sam

bojana888
razumijevala, najviše zbog K.-ova izgovora. Pa ipak, došavši sa suprotnih krajeva

svijeta, K. i ja nismo se „izgubili u prijevodu”, štoviše, mi smo se - možda baš

zahvaljujući krivom prijevodu – pronašli.

Možda bi se moja priča mogla završiti detaljem iz romana Dohyo (Miljokazi),

japanske spisateljice, feministkinje i komunistkinje Yuriko Miyamoto. Yuriko s

prijateljicom Yuasa Yoshikom dolazi u Moskvu 1927. godine. U Moskvi dvije mlade

žene studiraju ruski jezik i književnost i prijateljuju sa Sergejom Ajzenštajnom.

Nakon tri godine provedene u Moskvi dvije prijateljice vraćaju se u Japan, gdje

Yuriko postaje urednicom ženskog marksističkog književnog časopisa, a Yuasa

poznatom prevoditeljicom ruske književnosti na japanski jezik. Yuriko propagira

proletersku književnost, pridružuje se japanskoj komunističkoj partiji i udaje za

njezina glavnog sekretara, književnog kritičara Kenji Miyamota. Zbog komunističke

djelatnosti bila je na meti japanske policije niz godina i odležala u zatvoru više od

dvije godine.

Sve to i mnogošto drugo Yuriko Miyamoto opisala je u svojoj romansiranoj

autobiografiji Dohyo (1950.). Roman je pisan u trećem licu, glavna junakinja je

spisateljica Nobuko Sasa, koja iz Japana doputuje s prijateljicom u Moskvu. Nobuko

je pozvana na kućnu zabavu kod ruskog pisca Polnjaka. Zabava prerasta u pijanku,

Nobuko odbija piće (Ja ne mogu! ponavlja na ruskome). U kući je Polnjakova žena, za

koju Nobuko drži da izgleda poput kakve lutke. U jednom trenutku Polnjak i

Nobuko slučajno se sudaraju u hodniku, Polnjak gura Nobuko u neku sobu, gdje će

je pokušati silovati, ali će ga, nasreću, spriječiti gosti.

Za vrijeme boravka u Moskvi Yuriko Miyamoto i Yuasa Yoshiko zaista su bile

bojana888
pozvane na oproštajnu večeru koju je priredio japanski profesor Masao Yonekawa u

domu Borisa Pilnjaka. Masao Yonekawa u svojim memoarima spomenut će da mu se

Miyamoto požalila da ju je Pilnjak pokušao silovati. Epizodu iz Miyamotina romana

ljubazno mi je prepričala A. O., japanska slavistica i profesorica književnosti. Možda

se Miyamoto odlučila osvetiti Borisu Pilnjaku: u njezinu romanu on je tek ružna

epizoda. A možda se radi o unutrašnjoj polemici, o nepomirljivosti između dva tipa

pisaca, o kojima piše Isaiah Berlin u svome eseju „Jež i lisica”. Osim što je bila žena,

Miyamoto je očito bila i „jež”.

Možda bih priču o tome kako nastaju priče mogla završiti s povratkom iz

Kyota u Tokio, u trenutku kada se spektakularni shinkasen približavao tokijskoj

željezničkoj stanici, tom arhitektonskom augmentativu, toj veličanstvenoj replici

amsterdamske centralne stanice. Vlak je jurio kroz drvored od nebodera, zrake sunca

probijale su se kroz melodramatično nebo zatrpano zatamnjenim oblacima. Na

staklima nebodera odražavali su se jureći shinkasen i neboderi sa suprotne strane i

pretvarali realni pejzaž u usložen, umnogostručen, razlomljen i nadrealan. Bio je to

trenutak vizualnog ludila, koje je savršenije i istinitije i od čega drugog zrcalilo

stvarnost. Jurila sam kroz multiplicirani svijet. U vlaku su sjedili muškarci-dječaci u

poslovnim odijelima, s frizurama anime-junaka, i žene-djevojčice koje su prstićima

tanjušnim poput štapića bešumno kucale po ekranima svojih kompjutorskih

igračaka, ili su pak i jedni i drugi, muškarci i žene, spavali lagano kljucajući zrak

svojim prelijepim glavama. Umnoženim odrazima u staklima nebodera pridružile su

se lisičje sjene, goneći jedna drugu, igrajući se lovice, utrkujući se s vlakom. Na

vršcima svojih repova vrtjele su loptice, vješte žonglerke, varalice, lukavice,

majstorice šibicarenja, iluzionistkinje, lisice s jednim, s tri, s pet repova... Lisičji obrisi

plutali su po nebu kao svjetleće nebeske kugle, proizvodili plavičaste iskre i

rasprskavali se poput praskalica. Kitsune. Bila je to njihova iluzionistička orgija. Ili

bojana888
sam negdje osjetila da se i moja priča o tome kako nastaju priče savila u prsten i

vratila na svoj početak, slična lisici koja je izmorena igrom prilegla da se odmori, i

sada pospano žmirkajući pada u san. U snu slatko siše vršak vlastita repa kao beba

svoj prst.

bojana888
DRUGI DIO
Umjetnost ravnoteže

bojana888
 „Bilo je predvečerje, sjedila je i pušila u kutu, u dubokoj sjenci koja je na zidu

odslikavala visoki kredenac. Sjenka je bila tako tamna da su se mogli razaznati samo

tinjanje cigarete i dva prodorna oka. Ostalo - njezino koščato, usahlo tijelo ispod šala,

ruke, oval pepeljastoga lica i sijeda sivopepeljasta kosa - sve je bilo utonulo u tamu.

Izgledala je kao ostatak velikog plamena, kao iskra koja tinja, i koja će te opeci ako je

dodirneš.”

Josif Brodski, Nadežda Mandelštam, Nekrolog

bojana888
 1.

Književnost i geografija

Jednom sam putovala vlakom iz Antwerpena u Amsterdam i nasuprot meni

sjedio je mladić zadubljeno čitajući knjigu. Naslov knjige bio je na koricama otisnut

zlatnim, ispupčenim slovima. Mladić je bio fizički radnik, zarađivao je za život golim

mišićima.

„Imam biblioteku od petsto knjiga”, pohvalio se.

Čitao je samo trilere, čija se radnja događala u uzbudljivim i geografski

udaljenim zonama: Hong Kong, Bangkok, Singapur, Tokio...

„I sve mora biti točno, kao u turističkom vodiču”, dodao je mladić.

„Zašto?” pitala sam.

„Zato što volim otputovati u grad gdje se događa radnja romana i posjetiti

mjesta koja se spominju u knjizi!”

Mladić je prstima prebirao po ispupčenim zlatnim slovima Ubojstva u motelu

„Kuala Lumpur”.

„Nisam još naišao na triler u kojemu bi se radnja događala u prirodi. Priroda

nije dobra za triler”, dodao je glasom iskusnog čitaoca, i ja sam načas pozavidjela

svim onim piscima koji svoje uzbudljive priče smještaju u uzbudljive gradove i

bojana888
pritom ne škrtare na topografskim detaljima.

Ipak, nisam sigurna koliko topografija (i geografija) podržava razvoj radnje;

koliko je ona sastavni dio priče; koliko te dvije stvari, radnja i topografija, zaista rade

jedna za drugu, a koliko protiv; i koliko se veza među njima uspostavlja naknadno, u

interpretaciji. Pitala sam se zatim kakvu ulogu u svemu tome igra slučaj, i da li

„urbana scenografija” pomaže priči ili joj odmaže. Jer ako se radnja događa u

„jakom” mjestu (mjestu koje je ujedno kulturni tekst), i ako je pritom događaj „slab”,

sav naš književni napor mogao bi završiti u nekoj vrsti fikcionaliziranog turističkog

vodiča. Ako je pak događaj „jak”, a mjesto „slabo”, čitatelj bi se s pravom mogao

upitati čemu onda inzistiranje na topografiji.

Nisam o svemu tome razmišljala prije, razmišljam tek sada, kada se te dvije

stvari, događaj i mjesto događaja, guraju i sudaraju pred mojim nosom kao loptice u

rukama trapava žonglera. Uvjerena sam da su načelno inkompatibilni, da među

njima - mojim mjestom događaja i mojim događajem - vlada tematska i stilska

nepomirljivost. Veza između fikcionalnog književnoga teksta i geografije najčešće je

„umjetnički” rizična, vođena ničim potkrijepljenom nadom da će se „partneri”

prilagoditi jedno drugome i završiti u skladnom braku, kao sok od naranče i kocka

leda.

U Napulj sam bila pozvana na tri dana u okviru višednevnog skupa o

europskim migracijama. Bila je to međunarodna akademska konferencija, s brojčano

nadmoćnim povjesničarima, sociolozima i politolozima. A mi, ja i nekoliko mojih

kolega, spadali smo u „zabavljače”. Mi smo bili majstori migracija, akrobati egzila,

ljudi od gume, hodači po žici (koji su znali rastegnuti žicu i po njoj iz Afrike stići u

bojana888
Europu), pisci za koje se pretpostavljalo da će znati nešto reći o emigrantskom životu

iz prve ruke. I tako sam krenula u Napulj, ne zato što bi me privukla tema skupa

(temu sam već odavno bila iscrpila), već zato što u Napulju nikada nisam bila.

bojana888
 2.

Hotel

U Grand Hotel Santa Luda na Via Partenope stigla sam oko podne. Na

recepciji su me zamolili da pričekam barem sat vremena, jer moja soba nije bila

spremna. Prošetala sam po Via Partenope uz more, a onda se vratila i zašla u uličice

neposredno iza hotela. Bila je, doduše, nedjelja, ali taj dio grada učinio mi se malko

napuštenim i zapuštenim. U nekom restorančiću pojela sam tužnu pizzu, i vratila se

u hotel. Na recepciji hotela pokupila sam reklamni listić za turističke ture, popela se

u svoju sobu i zavjesama zastrla veličanstveni pogled na more i Castel dell’Ovo.

Upalila sam svjetiljku i potražila program koji su organizatori poslali u zadnji čas

(Ah, nemarni Talijani!). Ni ponovno proučavanje programa nije stvari učinilo

jasnijima, ali sam shvatila najvažnije: da sastanak s organizatorima predstoji tek

sutradan uvečer. Prije nego što sam zaronila u savršeno čistu i prohladnu posteljinu

(Ah, blažene Talijanke!), nazvala sam recepciju i prijavila se za cjelodnevni turistički

izlet „Pompei&Amalfi Coast”.

Spavala sam, povremeno se budeći, sve do jutra, baš kao da sam sletjela na

Mjesec, a ne u Napulj. Žvakala sam san kao šećernu vunu. U jednom trenutku

zagrcnula sam se, prenula iz sna, pročistila grlo, i u snažnim udisajima nastavila

lakomo srkati san kao kisik.

bojana888
 Ujutro sam dugo stajala pod tušem, a onda se obukla i sišla na doručak.

Usput sam pogledom klizila po gostima hotela, nagađajući tko bi od njih mogao biti

„kolega”. Najpoznatija među nama bila je udovica svjetski poznatoga pisca,

egzilanta, koji je davno umro, ali se relativno nedavno o njemu počelo govoriti kao o

velikome piscu. U predvorju, međutim, nije bilo nijedne ženske osobe koja bi

odgovarala mojoj predodžbi o udovici znamenitoga pisca. Ubrzo je stigao minibus i

ja sam se poletno pridružila nevelikoj grupi turista.

bojana888
 3.

Pompei&Amalfi Coast

U Pompejima su nas iskrcali iz minibusa i ostavili nas da čekamo. Deseci i

deseci ljudi strpljivo su čekali svoje vodiče. Bilo je tu nekoliko kafića, prodavača

plastičnih bočica s vodom, šešira i kapa (za zaštitu od sunca), štandova, šatri i tezgi

sa suvenirima. Nekoliko statista obučenih u rimske vojnike šetkalo je uokolo u

slučaju da se turisti požele s njima fotografirati. A onda se s vremenom gužva

raščistila, formirale su se grupe, svaka je dobila svoga vodiča. Vodiči su se trudili da

budu uočljivi, pa su se u tu svrhu naoružali izdignutim kišobranima, zastavicama i

sličnim markerima. Ja sam za svoj marker izabrala turiste iz svoje grupe, mladu

Estonku i njezina muža, jer nju je - odjevenu u kričavo zelene hlače, zelenu majicu,

zelenu jaknu, s kosom crnom poput vranina perja, s unezvijerenim tamnim

pogledom koji kao da je skinula od tragetkinja nijemoga filma, i krupnim ustima

premazanim kričavo crvenim ružem - bilo naprosto nemoguće previdjeti.

I naša je vodičica bila markantna mlada žena koja se uspješno snalazila u

žanru ekokatastrofe.

„Pompeji su građeni kao New York”, rekla je crtajući crveno lakiranim

noktima mapu Manhattana u zraku i pokazujući ulice Pompeja koje su nam bile

pred nosom. Izgovarala je riječi „gore”, up, sa širokim glasom „a” i produženim „p”

(appppp) i pritom pućila usnice koje je šminkom bila povećala za trećinu.

bojana888
Prepričavanjem pompejske iščezle svakidašnjice, koja kao da je bila njezina intimna

prošlost, naša vodičica posve nas je očarala. A kada nam je skrenula pažnju na penis

ugraviran u kamenoj kocki na putu - marker koji je nestrpljivim mornarima

pokazivao gdje se nalazila pompejska crvena četvrt - muškarci iz naše grupe udarili

su u djetinjasti cerek. Cerekali su se bezglasno, starački drezgavo, u po glasa, uz

ozbiljnu, šutljivu podršku žena, koje su poput vojnika čuvara stale uz svoje muževe,

uhvatile ih šutke pod ruku ili se lagano prislonile uz njih. To muško kolektivno

zadovoljstvo, izazvano pogledom na dvadesetak stoljeća star simbol muškosti, bilo je

komično, tim više što je isijavalo iz mahom ostarjelih muškaraca. Žensko kolektivno

prestrojavanje pri pogledu na penis uklesan u kamen bilo je gotovo jednoglasno.

Kada sam Estonki dobacila nešto u smislu da, valjda, samo nepouzdane stvari - na

koje žena teško da može ozbiljno računati - trebaju spomenike u kamenu, ona je

prečula moj komentar i instinktivno uhvatila muža pod ruku.

Napoletana je dramatičnim rječnikom dočaravala katastrofu koja se dogodila

prije dvije tisuće godina, uspoređivala je Vezuv s ekspresnim loncem (prešššurrr

kukerrr), izgovarala riječ „eruption” (erruppšššooon) kolutajući očima uokvirenima

gustima četkicama trepavica, tako da su se muškarci, po čijim je ćelama udaralo

jarko podnevno sunce, sada cerekali i na riječ „eruption”. Djevojka je podbadala

našu oslabjelu pažnju učestalom frazom „Can you imagine...”, kao i podatkom da su

Pompeji ostali zatrpani s dvadeset tona vulkanske prašine. Ne znam odakle je

izvukla taj podatak, ali ponovila ga je najmanje pet puta.

Naša vodičica obilno se potpomagala knjigom, svaki čas otvarala je korice

Pompei reconstructed i pokazivala nam kako su pojedina mjesta izgledala prije, a

kako izgledaju sada. Svi smo, naravno, poletjeli da saznamo gdje možemo kupiti

bojana888
knjigu. Knjiga je sudeći po reakcijama okupljenih pritiskala na visoko prijemčivu

before-after mentalnu točku. Knjiga je, naime, spadala u total makeover igračku i

uspješno je dočaravala kako je život u Pompejima izgledao prije „erupšona”.

Fotografije Pompeja u knjizi, ispražnjene od turista, pa čak i Pompeji po kojima su

gmizale stotine turista, uključujući i nas, izgledale su nemjerljivo bolje od

rekonstrukcije rađene u maniri klasičnih detaljističkih stripova. Crteži su proždirali

imaginaciju termitskom brzinom, ne ostavljajući iza sebe baš ništa.

Mislim da se podsvjesna privlačnost Pompeja za turiste sastojala u mutnom

prisjećanju na dječju igru koja se u moje vrijeme zvala „igra kipova”, ili nekako

slično, gdje je „voditelj” diktirao igračima kada se moraju „zamrznuti” kao kipovi, i

ostati u položaju u kojemu su se zatekli u trenutku kada je naredba izrečena. Tko bi

se pomakao, morao je napustiti igru. Karbonizacija svakodnevnog života, uhvaćenog

u trenutku erupcije, izazivala je slično djetinjasto uzbuđenje. Pompeji su bili poput

slatkog sna o vlastitu sprovodu, koji sanjamo s užitkom, znajući da zapravo nismo

mrtvi.

Promatrajući ljude koji su se s bočicama vode u rukama, štapovima, šeširićima

i naočalama za sunce poslušno vukli za svojim vodičima i prisjetivši se

nekontroliranog muškog cereka pri pogledu na penis u obliku asimetrične djeteline

ugravirane u kocki kamena, zahvatio me nagao napadaj miznatropije. Za petnaestak

minuta uvest će nas u veliku salu neke bivše radničke menze, koja će se samo zvati

„restoranom”. Tamo će hitri konobari utisnuti u nas loše špagete, trulu salatu i vino s

okusom octa; tamo će ostarjeli pjevač s gitarom u ruci ubrzano otpjevati nekoliko

napolitanskih kancona, jer vani će već nestrpljivo čekati nove grupe. Pri pogledu na

ljudski cirkus, s poludjelim konobarima koji su lipsavali od tempa; na brojne tanjure

bojana888
koji su plovili iznad ljudskih glava: pri pogledu na dobrovoljno poniženje, koje smo

mi pretvorili u plaćeno pravo na poniženje; pri pogledu na stampedo koji će se izliti

iz menze i ustupiti mjesto drugom stampedu. Ja sam naglo poželjela da Veliki Vezuv

pobjesni, da izbljuje na nas lavu, koja će nas karbonizirati i prekriti s dvadeset tona

vulkanske prašine...

„Life is so short”, kaže zaplakana Ingrid Berman prilikom posjete Pompejima

u filmu Viaggo in Italia. Turističke ture organizirane su baš kao da anticipiraju

napadaje mizantropije. Čini se da turističke ture i postoje da bi se odrasli izmorili

kao djeca, poslušno pozobali sve što se pred njih stavi na tanjur, i na kraju izmoreni

zaspali. Moj napadaj mizantropije ubrzo će pogasiti ljepota, ta koju smo već vidjeli,

pompejska, i ta koja je će nas oplakivati kroz prozore autobusa na putu za Amalfi.

Ispod nas ljeskat će se more, u daljini vječno „trudni” Capri, ljupki Praiano, Positano,

Galli, Isola di Nurejev, čarobni Amalfi... Povremeno ćemo izlaziti iz autobusa i

udisati zrak s mirisom naranče, limuna i soli, a ljeskavo plavetnilo mora i neba

dodirivat će nas kao svila...

U „restoranu”, velikom poput sportske dvorane, sjedili smo na dugačkim

drvenim klupama. Nasuprot meni sjedio je estonski par. Estonka je zdušno

pomagala konobarima da razdijele tanjure sa špagetima, šaljući ih dalje. Bila je hitra,

baš kao da je cijeli život ljetovala po izviđačkim kampovima. Ona i muž nastavljali

su za Vezuv, a ja za Amalfi. Estonka je bila vlasnica modnog butika u Tallinnu.

Pokazala sam joj reklamni letak s turističkom turom po outletima, gdje se mogla

kupiti odjeća slavnih talijanskih dizajnera po znatno nižim cijenama.

„Ne zanima me”, rekla je Estonka usisavajući špagete s mladenačkim tekom.

„Želim samo lijenčariti, piti dobro vino i skitati se”, rekla je, a muž je potvrdno

bojana888
kimnuo svojom obrijanom glavom. „Emma Bovary, negdje u prvom poglavlju

romana, kaže da bi na medeni mjesec trebalo ići u zemlje sa zvučnim imenima.

Zemlja na koju misli je sto posto Italija, jer malo zatim Emma spominje morski zaljev

i miris limuna. A onda dodaje da u nekim krajevima sreća cvate poput autohtone

biljke, koja raste samo na tome tlu i nigdje drugdje. Sigurna sam da je Flaubert mislio

na Napulj. Sreća cvate u Napulju, poput crvenih napuljskih bugenvilija. Nigdje, osim

u Napulju, nisam vidjela takvu nijansu... Isuse, kao da rastu iz krvnih žila, a ne iz

zemlje!”

Zinula sam. Estonki nisam rekla čime se bavim. Ta neočekivana književna

referenca zazvonila je u zraku kao zvuk kristalne čaše. Gledala sam u to zeleno

mršavo biće s velikim očima osjenčanima tamnim podočnjacima, kakve su imale

glumice u nijemim filmovima, i usnicama boje napuljske bugenvilije, i pomislila

kako nikada nisam vidjela ništa slično. U tom trenutku pojavio se vozač autobusa,

koji je išao od stola do stola i uzvikivao: „Amalfi, Amalfi coast, Amalfi...!” Ustala sam

od stola, pružila ruku mužu obrijane glave, a onda njoj.

„Ciao, bella”, rekla sam glupo, jer nisam znala što bih drugo rekla, i požurila

prema svome autobusu.

bojana888
 4.

Hakuna matata

Talijanske akademske institucije nisu bez razloga organizirale skup posvećen

migracijama baš u Napulju. Statističari tvrde da broj izbjeglica u Italiji iznosi

„dopustivih” sedam posto, a na jugu Italije „alarmantnih” dvanaest posto. Italija i

Grčka bile su „vrata Europe”. Ljudi su, ne birajući sredstva, navaljivali na ta vrata

odasvuda: iz Tunisa, Maroka, Somalije, Etiopije, Nigerije, Ruande, Burundija,

Burkine Faso; iz bivše Jugoslavije, Albanije, Ukrajine, Poljske, Rumunjske;

Bangladeša, Pakistana, Kine...

Iz novina i televizijskih ekrana gotovo svakodnevno curile su vijesti o

„incidentima”: o desetinama izbjeglica koji su se prije dolaska na odredište ugušili u

potpalubljima starih ribarskih brodova; o brodovima koji su tonuli jer su bili

pretrpani izbjeglicama; o izbjeglicama kojima se znalo događati da zbog

nekontroliranog ponašanja izmučenog ljudskog krda poginu prilikom iskrcavanja; o

surovim trafikarima koji su se bogatili na tuđoj nesreći; o obiteljima koje su

rasprodavale sve što su imale da bi svojim sinovima i kćerima platile put u obećane

zemlje; o afričkim bandama koje su, poznajući izbjegličke rute, znale kidnapirati

izbjeglice, tražeći od njihovih obitelji novac, a mlade žene-izbjeglice držale bi u

seksualnom ropstvu; o malom postotku sretnika koji su se živi iskrcavali na obalu; o

očaju koji bi ih dočekivao prilikom iskrcavanja... Iz novina i s televizijskih ekrana

bojana888
svakodnevno su curile vijesti o lošem tretmanu izbjeglica u Lampedusi, i drugim

talijanskim mjestima; izbjeglice su tvrdili da se u Italiji osjećaju kao u „otvorenu

zatvoru”, što nije bilo neistina, jer dalje od Italije nisu mogli. Druge europske države

odbijale su da ih prime, političari su se poigravali s nesretnim ljudima, nitko nije

znao što da se radi. U talijanskim izbjegličkim getima ljudi su bili identificirani po

brojevima, a ne po imenima, i to je, između ostaloga, bila tužna praksa centara za

prihvat izbjeglica. Gradonačelnik Lampeduse dopustio je izbjeglicama da se smjeste

u gradskome muzeju, što je razgnjevilo lokalne stanovnike. Dokumentarni filmski

prizori u kojima „antinarkomanske patrole” kruže u noćnim pohodima po malim

mjestima na jugu Italije, tobože pomažući policiji u borbi protiv kriminala,

podsjećale su na ne tako davnu fašističku prošlost, izazivale nelagodu i strah od

njezina mogućeg ponavljanja u skoroj budućnosti. Talijani su pred kamerama

izražavali svoje nezadovoljstvo, brigu za svoje kćeri, nazivali su obojane migrante

„ružnim njuškama”, govorili o njima s prezirom (Neki žele BMW, a neki mercedes), i

podržavali formiranje ogranaka Nacionalne garde. Razjareni mještani Lampeduse

(kamo se slio veliki broj izbjeglica nakon „afričkog proljeća”) govorili su o „invaziji”

migranata; o tome kako se ona mora spriječiti svim sredstvima (Execute these

invaders, every last of them); o opstrukciji turizma od kojega žive. I zaista, mnogi su

turisti otkazivali ljetovanja na Lampedusi. Izbjegli iz svojih zemalja ljudi našli su se u

„europskome paklu”; nitko nije nudio prihvatljiva rješenja, ni suosjećanje, ni posao,

niti išta drugo. Ljudi su krenuli na „putovanje epskih razmjera” (kako su to nazivali

poetski nastrojeni novinari), a dočekivalo ih je to što su ostavili kod kuće: bijeda,

nemoć, zatvor.

Jezik je bio savršeni indikator odnosa prema izbjeglicama. Čim je jezik bio

delikatniji, tim su odnosi prema „došljacima” bili lošiji. Europska birokracija mučila

se s nazivima - migranti, emigranti, imigranti, azilanti, egzilanti - da bi se na kraju

bojana888
odlučila za migrante, sugerirajući time da se radi o mobilnoj radnoj snazi koja u

globaliziranome svijetu slobodnom voljom bira geografski, kulturno, klimatski i

financijski pogodne destinacije za privremeni rad, uz vlastiti rizik, dakako.

Novinarski jezik znao je biti pakosno ciničan (dehydrated migrante!), iako se činilo

suprotno. Jednako zbunjen bio je jezik znanstvenih autoriteta (sociologa, historičara,

politologa). Zbog tog jezika našla sam se i sama u kategorijama hyphenated identities,

hybrid selves i slično. Jezik koji je slijedio pravila tobožnje političke korektnosti i

uviđavnosti, i deklarativno stajao suprotno od jezika ordinarnog fašizma, u rezultatu

je samo proširivao jezični repertoar diskriminacije.

Konferencijski paneli odigravali su se na nekoliko mjesta u gradu i izvan

grada, tako da je sudjelovanje na njima zahtijevalo fizički napor, a organizatorima se

nije dalo da se bakću s nekolicinom nas i prebacuju nas s mjesta na mjesto, na

različite diskusije na kojima naše sudjelovanje ionako nije bilo predviđeno.

Iznenadila sam se kada sam u programu vidjela da ću nastupiti s udovicom

znamenitog književnoga egzilanta. Na programu prije nas nastupala je nekolicina

kolega, i ja sam, puna dobre volje i solidarnosti, sjela u poražavajuće praznu salu u

prekrasnom kompleksu IBC-ja, Instituta Benedetto Croce.

U filmu Ulricha Seidla Paradise: Love postoji scena koja se odigrava u

polupraznom restoranu hotela, u turističkom odmaralištu, negdje u Keniji. U publici

sjede dvije-tri sredovječne Njemice i neki muškarac koji drijema, a zabavlja ih

demotivirani muzički sastav, odjeven u tobože lokalnu nošnju, u duge halje i kape

sašivene od platna s crno-bijelim zebrastim dezenom. „Zebre” mlako izvode song

„Hakuna Matata” iz popularnog crtanog filma i mjuzikla The Lion King. U filmu

lokalni Kenijci i inače napadno često upotrebljavaju tu frazu.

bojana888
 Mnogi turisti, vraćajući se kućama s odmora u bivšoj Jugoslaviji, ponijeli su sa

sobom frazu Nema problema. Čula sam je bezbroj puta, od Nijemaca, Engleza,

Talijana, tako da se činilo da je Nema problema jedino što stranci pamte iz Jugoslavije,

i o Jugoslaviji. Nakon Hakune matate palo mije na pamet da samo slične zemlje

proizvode slične jezične fraze, kojima udobrovoljavaju turiste, pružajući im usput

usluge koje simboliziraju „punokrvni život” za razliku od nepunokrvnoga, koji,

dakako, žive nemaštoviti stranci.

Na pozornici je nastupao mladi Kinez, koji se skrasio u Italiji, uspjevši izdati

dvije zbirke pjesama, i sada je služio kao primjer uspješne integracije kineskih

emigranata u talijansko društvo. Bila je najavljena i jedna Albanka, ali ona je

nedavno dobila značajnu talijansku književnu nagradu, čime je, pretpostavljam,

nadrasla sudjelovanje u sličnim priredbama. Našla se tu i ljepolika spisateljica

rođena u nekoj karipskoj zemljici, koja je doletjela u Napulj iz New Yorka. Bio je tu i

jedan berlinski Turčin, i jedan amsterdamski Arapin sličan ostarjelom Omaru

Sharifu, i jedan sijedi Afrikanac. Afrikanacu je od organizatora iskazivana najveća

pažnja, naprosto zato jer je simbolizirao najurgentniji problem: afričke izbjeglice u

Italiji i odnos Talijana prema njima.

S Afrikancem, koji se nekako činio najvedrijim među svima nama, popričala

sam za vrijeme doručka. On je za dvadesetak godina provedenih u Zapadnoj Europi

uspješno iškolovao svoje četvero djece, koja su sva bila zaposlena i porazbacana po

različitim europskim gradovima, a onda se vratio u svoju zemlju da bije lokalne

političke bitke. Svoje trikove znao je napamet: bilo je dovoljno da se ogrne svojom

„plahtom”, kako je sam zvao svoju dugačku halju, stavi na glavu svoju kapicu, i

bojana888
stvari su odmah djelovale uvjerljivije. U živahnome razgovoru za vrijeme doručka

nije sakrio da se u domovini oženio mladom ženom, da je imao dvoje posve male

djece, da su se zapadnoeuropski putevi egzila iscrpili, da je milosrđe donatora, ma

tko oni bili, presušilo, a neka crkavica mogla se dobiti još samo iz domaćih izvora.

Istina, povratak je olakšala i činjenica da mu je kod kuće naglo porastao značaj.

Nobelovu nagradu nije, doduše, dobio, ali su mu njegovi zemljaci iz nekog razloga

počeli iskazivati poštovanje. Dok je „vani” bio tek jedan od tisuće egzilanata sa

sličnom sudbinom, ovako je potencijalni otac afričkoga non-fiction narrative, ili čega

sličnog. Drnda, dakako, na svojoj etničkoj i rasnoj drndalici, ali moram znati da u

njegovoj zemlji ima mnogo nepismenih, pa je i funkcija književnosti posve drukčija.

A kad smo već kod toga, „etnička i rasna drndalica”, vjerovala ja ili ne, jedini je zvuk

koji svi čuju i razumiju, i oni kod kuće, i ovi europski, koji ga pozivaju.

„Vrijeme internacionalizma i kozmopolitizma je prošlo. Točka”, lanuo je

ironični starac, a onda, kao da se uplašio izgovorenoga, nastavio mantrati svoju

politički korektnu mantru o tome kako su europske zemlje dobre: „Nizozemska je

dobra i Francuska je dobra, Engleska je dobra i Italija je dobra, Švedska je dobra, a i

Finska je dobra...”

Svi smo mi sličili na grupu iz filma Ulricha Seidla; svi smo imali na sebi što

jarko vidljive, što nevidljive „plahte” s tobože etničkim i rasnim dezenima; i svi smo

bezvoljno izvodili jedinu točku koju smo znali: Hakuna matata. Nema problema. Za

sućut je bilo prekasno. Ljudska srca su u međuvremenu omlohavjela. Svima nam je

potonuo brod, svi plivamo kako znamo, jedni s pojasom za spašavanje, drugi bez

pojasa, to je sva razlika. Bilo je to naše, moderno doba - doba preživljavanja. Život je

postao luksuz, književnost tim više, samo što o tome sudionike skupa nitko nije

obavijestio. Zato su sudionici bili uvjereni da je prazna sala izuzetak, a ne pravilo.

bojana888
Pretpostavili su da je na televiziji neka važna nogomentna utakmica. Upravo to su,

ispričavajući se, potvrdili i organizatori.

bojana888
 5.

Udovica

Zato je naša dvorana bila prepuna! Udovica i ja upoznale smo se na pozornici,

za konferencijskim stolom, gdje mi je srdačno pružila ruku. Moderatorica nas je

predstavila, a onda riječ prepustila nama.

Udovica je širila oko sebe gospodstveni šarm, baš kao da je ispala iz BBC-jeve

adaptacije kakvog engleskog klasičnog romana, kao kakva senzualnija varijanta

Maggie Smith. Imala je gustu sijedu kosu spletenu u debelu kratku pletenicu, koju je

nosila na potiljku kao smjerna učenica. Iz zategnute kose ispadali su uvojci na

pravim mjestima, oko uha, što je činilo njezino lice mekšim i bore manje oštrima. Da,

imala je bore, uostalom, prešla je osamdesetu; i malko nepravilne zube, ali još uvijek

svoje, i čini se sve na broju. Njezino lice djelovalo je njegovano i bez trunčice šminke,

ako se ne računaju diskretni potezi sjenila na kapcima. Ruke su joj bile koščate,

naborane, osute staračkim pjegama, i preplanule, kao u nekoga tko se bavi

vrtlarenjem. Držanje je imala pravo, njezina leđa, s obzirom na njezinu dob, bila su

iznenađujuće ravna. Njezin nos bio je blago povijen, oči boje meda malko ukošene.

Na sebi je imala crnu lanenu haljinu, a na nogama crne platnene špagerice. Oko

vrata je nosila ogrlicu načinjenu od špage i privjeska od lakiranog crnog drveta, s

nekim simbolom, koji je podsjećao na simbole afričkih amuleta. Imala je srdačan

osmijeh i na njemu nije škrtarila.

bojana888
 Govorila je prva, ugodnim glasom, skromno, o posve običnim stvarima; kako

su ona i Levin živjeli u šezdesetima u Parizu. Udovica je bila iskrena, barem je

ostavljala takav dojam. Svojoj ulozi u Levinovu životu nije pridavala značaj,

naglasila je kako su živjeli zajedno svega tri godine; i kako su se vjenčali neposredno

prije njegove smrti, iz praktičnih razloga. Rekla je da ne može govoriti o Levinovu

prijašnjem životu, jer on sam nije bio u stanju ispričati bilo što iz svoga života

ukoliko to prethodno nije „književno procesuirao”, što znači da su tzv.

autobiografski fragmenti mogli biti, i najčešće su bili, faktografski prilično

nepouzdani. Levin nije mislio da zaslužuje posebno priznanje samo zato što ga je

život, za razliku od većine ljudi, nanosio na mnoge obale, iako je tu svoju

„geografsku i kulturnu sreću” cijenio kao lutrijski dobitak. Bio je, međutim, uvjeren

da kao pisac zaslužuje više priznanja nego što ga je dobivao. Udovica je govorila o

detaljima zajedničkog života; o siromaštvu, o tome kako je u podrumu kuće u kojoj

su unajmljivali stan pronašla dvije zametnute kasete s konzervama. Bio je to norveški

paket, tko zna kako je završio u pariškom podrumu, kondenzirano mlijeko i -

sobovina! Pravo bogatstvo, dobitak na lutriji. Nikada prije i nikada kasnije nije jela

sobovinu. „Godine provedene s Levinom pamtim kao godine gladi”, rekla je. Sam

Levin bio je isuviše bolestan da bi se micao kamo drugdje, a ona se više i nije imala

kamo vratiti. U kratkom roku bila je izgubila oba roditelja. Levin je tako, htio-ne htio,

postao njezinim novostečenim „domom”. Svaki egzilant čezne za nekim oblikom

doma. Levin je bio temelj njezina simboličnog doma, a taj dom je, nakon njegove

smrti, gradila sama, rekla je skromno Udovica.

Kada je došao red na mene, ja sam „pametovala” o egzilu, što se pokazalo

posramljujuće glupim. Više simpatija pobrala bi kakva šaljiva priča o službenicima

bojana888
na pasoškim kontrolama nego neuvjerljivo razvijanje teme o dinamici književnosti; o

inkluzivnosti i ekskluzivnosti kulturnih sredina (samo velike kulture su inkluzivne,

zato i jesu velike; i samo male kulture su ekskluzivne, zato i ostaju malima). Sve što

sam rekla ostavilo je publiku ravnodušnom.

Nikada u životu nisam se osjećala nevidljivijom nego za vrijeme nastupa s

Udovicom. Nakon nastupa novinari i nekoliko televizijskih kamera okružili su

Udovicu: nitko nije kupio primjerak moje knjige, koja se upravo bila pojavila na

talijanskom jeziku, ali su kupovali Levinove; nitko nije osjetio potrebu da mi priđe i

kaže koju ljubaznu riječ, svi su čekali u redu da porazgovaraju s Udovicom. Moje

prisustvo pokazalo se suvišnim.

Moderatorica i ja izašle smo u vrt IBC-ja i čekale da Udovica završi susret s

novinarima i publikom.

„Nadam se da je s moje strane bilo sve u redu?” upitala je moderatorica, kao

da se ispričava zbog moga više nego očitoga poraza.

„Da, bili ste odlični”, rekla sam.

„Znate, ja nisam povjesničarka, bavim se evropskim migracijama u srednjem

vijeku. O književnosti ne znam mnogo...”

„Pa zar ih je bilo? Migracija, mislim?”

„Uvijek ih je bilo”, rekla je povjesničarka. „Napolitanci su se iseljavali

posvuda, a u Napulj su se doseljavali odasvuda... Rimljani, Goti, Longobardi,

Bizantinci, Normani, Saraceni, Španjolci, Francuzi, Austrijanci, Nijemci... Ovaj kraj

naseljavali su od najranijih dana Židovi, došavši isprva kao robovi. U katakombama

Napulja mogu se naći ostaci sinagoga. Neki su gradovi, kao Capua, bili ‘židovski’...

bojana888
Kasnije su se bogatije obitelji preselile na sjever Italije... U sedamnaestom stoljeću

uvezene su desetine tisuća robova iz Afrike. A danas u napuljskim siromašnim

četvrtima žive Kinezi...” rekla je kao da ni sama ne vjeruje onome što je upravo

izgovorila.

U vrtu se pojavila Udovica, opraštajući se s očaranim posjetiocima

književnoga nastupa, i uputila se prema nama.

„Hajdemo na piće”, rekla je vedro.

Povjesničarka se ispričala, nju je čekao novi panel, a ja sam, počašćena

pozivom, odmah pristala.

bojana888
 6.

Caffe Gambrinus

Udovica i ja došetale smo od Instituta Benedeto Croce do Piazze del Gesu

Nuovo.

„Ili ćemo uzeti taksi...” rekla je. „Sjećate se starog De Sicinog filma Matrimonio

all’italiana, sa Sophijom Loren i Marcellom Mastroiannijem? O Filumeni i Dumbiju?”

„Zašto pitate?”

„Zato što su se Filumena i Dumbi na kraju vjenčali u ovoj crkvi, Gesu Nuovo,

a završna scena je u njihovoj kući, čiji prozori gledaju na samu crkvu. Eto, a pred tom

kućom je danas taksi-stanica...”

Udovica se ponašala suvereno, kao starosjedilac. Pored nje osjećala sam se kao

lijena turistkinja. Taksi nas je ubrzo istovario pred slavnim caffeom Gambrinus,

kamo su navraćali Guy de Maupassant, Oscar Wilde i mnogi drugi, zbog čega je i

kava bila duplo skuplja nego na drugim mjestima. O slavnoj povijesti caffea

Gambrinus saznala sam naknadno, proučavajući svoj raskošan turistički vodič, koji

sam kupila tek nakon povratka iz Napulja.

„Kako ste upoznali Levina?” pitala sam začudivši se vlastitoj naglosti. Pritom

čak nisam bila sigurna da me odgovor pretjerano zanima.

Živnula je. Njezina živost nije, pretpostavljam, dolazila od prilike da po

bojana888
tisućiti put ispriča kako je upoznala Levina, već tko zna odakle. U svakom slučaju,

nije ničim pokazivala da je pitanje zamara.

„Iskreno rečeno, oko toga sam gotovo sve zaboravila. Mutno pamtim tek

nekoliko detalja. Sada mi se čini da je to onih nekoliko detalja za koje sam u trenutku

njihova događanja pomislila kako ću ih morati zapamtiti, a onda, kada mi je mnogo

godina kasnije to sjećanje iz ovih ili onih razloga zatrebalo, ostala sam zapanjena

činjenicom da ništa drugo i ne pamtim. Jednom zapamćene stvari ponašaju se kao

kordon policajaca, kao živi zid. Zapamćivanje ima u sebi jaki mitotvorački

mehanizam, ono kao da zadovoljava naš tajni impuls da stvaramo mitove o sebi i

drugima, a kada je mit jednom stvoren, teško da će ga išta srušiti. Levin je imao taj

impuls. Mala epizoda s Nabokovom to najbolje pokazuje. Bilo kako bilo, ja sam

izabrala Levina, i taj trenutak zapamtila sam s kristalnom jasnoćom...”

Netko ju je pokupio i doveo u njegov stan, na sjedeljku s puno duhanskoga

dima i jeftina vina. Bila je čula za njega, ali nije pročitala nijedan njegov redak. Nije

joj se dopala njegova nadmenost, pompoznost i podrugljivost. Sjedio je na

prostranome krevetu kao na tronu. Ponašao se kao gospodar, prisutne je doživljavao

kao svoje podanike.

„Bio je dvorska luda i gospodar u istoj osobi. Na tom krevetu izgledao je kao

ludi kapetan nasukane lađe.”

Gestama je privlačio pažnju i „nagrađivao” prisutne. Od nekih bi, na primjer,

gestom tražio da mu dodaju svoju cigaretu, povukao bi dim ili dva, i vratio je; od

drugih čašu, iz koje bi ispio gutljaj i vratio je. Kao da je volio da ga svi opslužuju, ali

su stvari koje je zahtjevao bile tako sitne da je bilo smiješno odbiti ga. Neki su se

smještali na krevetu pored njega. Pamti epizodu s nekom Levinovom znanicom.

bojana888
Žena je zbog osmijeha, koji kao da se bio zaledio na njezinu licu, sličila na gumenu

lutku. Levin je volio „terorizirati” svoje znance poklonima, to je tek kasnije naučila.

Poklonio je toj ženi neku toplu vunenu stvarcu, nešto između rupca i šala. Njegova

„predstava” oko toga izazvala je pažnju prisutnih: najprije je bučno inzistirao na

tome da žena odmota poklon, ali se ona, očito, pokazala presporom. Levin je

nervozno istrgnuo poklon iz njezinih ruku, nestrpljivo razderao papir i stavio joj šal

na glavu, što ženi očito nije bilo ugodno, osjetila je u svemu tome čin nasilja, a ne

pažnje, i bila je sasvim u pravu. Levin je namještao rubac na njezinoj glavi,

popravljao ga kao fotograf koji priprema objekt za fotografiranje, a onda je, zasitivši

se, strgnuo rubac s njezine glave i glasno rekao: „Ah, Maša, od vas nikada neće

ispasti Ingrid Bergman!”

Udovici je malko pozlilo od tog prizora, pa je potražila kupaonicu. Iz

znatiželje je otvorila toaletni ormarić, gdje su je dočekale bočice s lijekovima

poredane na polici poput malih vojnika. I tu, posve nevezano jedno s drugim, u

ravnodušnom prostoru tuđe kupaonice, čitajući natpise na bočicama, briznula je u

plač, baš kao da su miligrami, medicinski nazivi i upute na bočicama (3 x 1, 1 x 1)

šifre u kojima je bila zapečaćena njezina daljnja sudbina. Obuzela ju je neka tupa

bespomoćnost, iako je osjećaj bio ujedno i uzbuđujući. Tako se, valjda, osjećaju

samoubojice.

„Nikada ne znamo koji odnosi ili situacije nose u sebi potencijalnu moć da nas

zarobe. Postoje ti trenuci u kojima nam se može dogoditi da se okliznemo i otklizimo

u drugom smjeru, kamo nismo namjeravali. Takve situacije ili odnosi mogu biti

sudbonosni za mene, ali ne i za vas, na primjer. Levin je imao savršenu intuiciju,

možda samo mizantropi imaju tu vrstu intuicije. Mislim da je naslutio da se za

bojana888
vrijeme moga kratkog odsustva dogodila neka promjena, jer je, ugledavši me,

zapovjednički lupnuo dlanom po krevetu i gestom naredio da sjednem do njega.”

Prisjela je tako poslušno da je samu sebe iznenadila. On je gestama naredio da

podigne noge na krevet, ona je gestama odgovorila da bi, valjda, najprije trebala izuti

cipele, on je naglo i gotovo grubo privukao njezine noge u cipelama na krevet, zatim

su, prekrstivši ruke na grudima, sjedili jedno do drugoga ne progovorivši ni riječi.

Levin je rijetko gledao ljude u oči. Umjesto toga uvlačio bi glavu u ramena i

njuškao zrak oko sebe. Tako je bilo i tada, promatrao ju je ispod oka, iskosa, očito

zadovoljan ishodom situacije. Ležao je na krevetu s jednakom prirodnošću s kojom

drugi ljudi hodaju ili sjede. Osjetila je da neka osobita prikovanost, za koju pritom

nije znala reći je li bila ugodna ili neugodna, prodire u njezine vene poput droge.

Predosjećala je da će na tom krevetu, na toj usidrenoj lađi, plutati dugo.

Udovica se nasmiješila...

„Tko će znati što se tada vrzmalo po mojoj ludoj mladoj glavi! Voljela sam

čitati. Ljubav prema književnosti i fasciniranost živim književnikom nisu u toj dobi

osobito originalna stvar, zar ne? Na tome se, na ženskoj očaranosti knjigama i

književnicima, držala, i još uvijek se drži, sama književnost. U temelje svake

maskuline nacionalne književnosti (a nema druge osim maskuline) ugrađeni su

vrijeme, energija i imaginacija bezimenih čitateljica. Ali to dobro znate i sami,

lelkecskem...”

bojana888
 Udovičino uživanje u tome da više tonom nego riječima ističe svoje duboke

godine, da se ljudima mlađima od sebe obraća s lelkem ili lelkecskem (što je bila

mađarska riječ koju je ponijela sa sobom, a značila je dušo ili dušice) i njezina

nenapadna teatralnost - sve je to spadalo u stilski repertoar danas iščezlog

istočnoeuropskog intelektualnog manirizma, što je, uostalom, sama Udovica

identificirala kod Levina kao „pompoznost”...

„A onda”, nastavila je, „svi smo mi vampiri i hranimo se tuđom krvlju. U tom

općem ‘promiskuitetu’ postoje ljudi koji nisu ovisni o drugim ljudima, i to ih čini

neobično privlačnima, ali i omrznutima. Levin je spadao u takve ljude. Književnost je

bila njegova jedina trajna fascinacija, možda i zato jer mu se sve drugo moglo

oduzeti. Književnost mu nitko nije mogao oduzeti. Čini li ta vrsta fascinacije pisce

velikima, to ne znam. Levin je cio svoj život bio obuzet književnošću, književnost je

bila njegova jedina strast...”

„Spomenuli ste epizodu s Nabokovom?” pitala sam oprezno.

„Ah, radi se o nevinom, a opet tako posramljujućem detalju... Levin je jednom

pisao Nabokovu tražeći od njega da se sretnu. Nabokov mu nikada nije odgovorio

na pismo. Jednom je, međutim, Levin lanuo pred nekim novinarom kako je s

Nabokovom razmijenio jedno ili dva pisma, i kako je Nabokov napisao pohvalne

retke o Levinovom književnom talentu, toliko pohvalne da ih on, Levin, nije u stanju

prevaliti preko usta. Nabokov nikada nije demantirao Levina, ukoliko je uopće ikada

saznao za malu fabrikaciju. Osim toga Levin je umro, Nabokov ga je nadživio za

deset godina, pa bi demant takve vrste prije bio protumačen kao ružna

Nabokovljeva škrtost i maliciozonst nego kao istina. Tako je, lelkem, krenula legenda

o tome da je Levin jedini dostojan književni rival Nabokovu, te da je godinama

bojana888
čamio u Nabokovljevoj sjeni, uglavnom zbog ‘proklete geografije’, što se samo na

prvi pogled čini glupim. Međutim, ako bolje razmislite, ‘prokleta geografija’ i te kako

određuje književničke sudbine, kao što ih određuje spol, klasa, socijalni status, sreća,

ona kockarska...”

Levin, ruski Židov, imao je složenu biografiju, ili točnije bio-geografiju, jer je

nakon revolucije, umjesto na Zapad, kao većina Rusa, i više slučajnošću nego svojom

voljom, krenuo na suprotnu stranu, na Istok, u Kinu, odakle se prebacio u Hong

Kong, a odakle je zahvaljujući gesti nizozemske vlade koja se obvezala primiti četiri

stotine ruskih izbjeglica iz honkonškog izbjegličkog kampa, došao u Nizozemsku

1955. Po dolasku u Nizozemsku Levin se skrasio na Lange Voorhout 78 u Haagu, u

Het Russenhuisje, u tzv. Maloj ruskoj kući, u bivšem uredskom prostoru kraljice

Wilhelmine, koji je ova poklonila Ekumenističkoj fondaciji, a ova ga je preuredila u

neku vrstu prihvatilišta za ruske izbjeglice starije dobi. Šest godina kasnije Levin se

iz Haaga seli u Pariz. Između Udovičine i Levinove biografije postoji mala sudbinska

petlja. Ona se nakon Mađarske revolucije 1956. našla, zajedno s roditeljima, među

onih dvjestotinjak tisuća mađarskih izbjeglica, završivši u Nizozemskoj, odakle se,

nakon smrti svojih roditelja, preselila u Pariz, gdje su se ona i Levin upoznali. Iako

su Nizozemci bili ljubazni i širokogrudni domaćini, Udovica je Nizozemsku pamtila

kao zonu samoumrtvljenja i čekanja, kao poluživot u Trnoružičinu staklenu lijesu.

Isti proces samoumrtvljenja opisao je Levin, kada je boravio u Hong Kongu, u

izbjegličkom hotelu Peninsula, o čemu je, uostalom, pisao u svome romanu Hotel

Peninsula, i čekao da ga sudbina katapultira na drugu stranu svijeta. Ona je, kao i

Levin, kao, uostalom, i mnogi emigranti, razvila neku osobitu osjetljivost na

prostore, gradove, pejzaže, imena ulica, hotela, mjesta, baš kao da je okoliš u kojemu

smo se obreli samo simbolična inscenacija nekih viših sila koje određuju naše živote.

„Uzmite samo Švicarsku...” uzdahnula je malko teatralno Udovica. „To je najopasnija

bojana888
zemlja na svijetu! Švicarci proizvode najbolje satove na svijetu, iako u Švicarskoj

nikada ne znate koliko je sati, kazaljke se tope čim pređete švicarsku granicu, sat na

vašoj ruci se kvari. U toj malešnoj zemlji možete se utopiti baš kao u čaši vode,

možete se izgubiti tako temeljito da vas nitko nikada neće pronaći...”

Znala sam da priča o dalekoistočnim rutama ruske emigracije ni u medijima

ni u kulturnoj historiografiji nije dobila ni desetinu pažnje posvećenu ruskoj

dijaspori u Zapadnoj Europi i Americi, možda i zato jer je bila brojčano manja,

složenija i (Europljanima i Amerikancima) nerazumljivija. Sve u svemu, emigrantske

priče o Rusima u Iranu, Indoneziji, Kini, u Harbinu i Šangaju, Japanu, u Australiji

ostale su nedovršene, neispričane, ili naprosto izvan fokusa. Sam Levin bio je cinik,

koji nije izražavao simpatije ni za Bijele ni za Crvene. Ponekad bi jedino branio svoju

geo-biografiju, što je i razumljivo, suviše je energije i vremena utrošio na stalno

osvajanje, usvajanje i napuštanje prostora da bi si mogao dopustiti luksuz

ravnodušnosti.

„Trivijalnost je sol svega, trivijalnost je vjetar koji pokreće cio mehanizam,

lelkem”, nastavila je Udovica. „Velikani umjetnosti opstaju zahvaljujući trivijalnosti,

jer samo umjetničko djelo očito nije dovoljno. Zaista, zašto smo tako uvjereni da je

Van Gogh opstao zahvaljujući svojoj genijalnosti, a pritom podcjenjujemo detalj,

odsječeno uho? Po čemu vi pamtite živuće moderne umjetnike? Ima li ijednoga ili

ijedne među njima koji nečime nisu skandalizirali javnost? Gdje je taj samozatajni,

skromni umjetnik, pokažite mi ga! Svi su umjetnici mitotvorci, samo jednima

uspijeva da postanu slavni, a drugima ne. Sigurna sam da je Nabokov po svome

psihogramu spadao u mitotvorce, u to da je sam sebi svjesno ili nesvjesno gradio

spomenik...” rekla je vedro Udovica.

bojana888
 „Jeste li sigurni?”

„Pa ako bolje razmislite, to što svi mi doživljavamo kao ‘umjetničko djelo’

uvijek je na neki način povezano s cirkusom, s vašarskom umjetnošću, s najstarijom

umjetnošću na svijetu.”

„Kada biste naveli koji primjer, bilo bi mi lakše da razumijem što želite reći...”

rekla sam.

„Mnogo je lakše pronaći jasne primjere u modernoj vizualnoj umjetnosti, u

kazalištu, u umjetnosti performansa, nego u književnosti. Pa ipak, evo vam

najsvježijeg primjera: u posljednje vrijeme književno tržište voli obimne romane i

mnogi pisci kao da se natječu tko će napisati duži. Svi su najednom impresionirani

brojem stranica i automatski proglašavaju te romane dobrima...”

„Pa mnogi i jesu dobri.”

„Možda. Ali inicijalno udivljenje brojem stranica prebrzo je postalo estetsko-

vrijednosna kategorija. Zar je samo roman koji ima preko tisuću stranica ‘pravi’

roman? U to su uključeni divljenje prema hiper-produktivnim autorima; zatim

okrutno oglašavanje kreativne smrti autora ukoliko u godinu ili dvije nisu uspjeli

proizvesti novu knjigu. Ili su i kladionice književnih nagrada! Sve je to bliže

kategorijama izdržljivosti, snage i cirkuskoga snagatorstva nego tradicionalnim

estetskim kategorijama. Ili uzmite takozvanu eksperimentalnu književnost, na

primjer. Danas eksperimentalna književnost podrazumijeva tematsku bizarnost,

defekt, neku vrstu invalidnosti književnoga rukopisa, a ne književnu vještinu,

koncept i znanje. Modernistički koncept eksperimentalne književnosti svakako se

razlikuje od današnjega. Cirkuski adekvat današnjoj eksperimentalnoj književnosti

bili bi ‘mali ljudi’, brkate žene, ljudi od gume i slično. Cirkuska vještina je najdrevniji

‘umjetnički’ obrazac na svijetu, koju mnogi od nas još uvijek nose u svome

kulturnome sjećanju. Kako akademska estetska arbitraža nestaje, i kako su značajne

bojana888
teorije umjetnosti danas mrtve, onda kao jedini kompas u određivanju razlike

između umjetničkih i neumjetničkih djela ostaje to što je najbliže praideji o

umjetnosti, a to je cirkuska vještina”, zaključila je Udovica.

„Vraćamo se, metaforički rečeno, vašarskoj umjetnosti?” rekla sam.

„Čini se da je tako. Pogledajte samo književne festivale, koji su u zadnje

vrijeme najpopularniji oblik književne zabave. U svakoj europskoj zemlji imate po

desetak međunarodnih književnih festivala godišnje. Taj novac mogao bi se utrošiti

korisnije, to svi znaju, ali nitko ne brine. Danas se književni festivali ne razlikuju

mnogo od srednjovjekovnih vašara, gdje publika šeće od šatre do šatre, od gutača

vatre do žonglera. Pisci danas više ne gnjave publiku čitanjem, oni ‘nešto izvode’.

Publika, čiji su recepcijski standardi odgojeni na televiziji i intemetu, književno je sve

nepismenija, ona traži brzu i nedvosmislenu zabavu...”

Sve što je Udovica izgovorila zvučalo je uvjerljivo. Popile smo kavu i pojele

znamenitu napuljsku sfogliatellu, kolačić s ricottom i tankim tijestom složenim u

obliku školjke, a onda se vratile u hotel. Trebala sam putovati sutradan rano ujutro,

ali Udovica je gorljivo predložila...

„Zašto ne zamolite organizatore da vam promijene let? Ostanite još dan ili

dva, lelkecskem. Ja nemam nikakva posla. Možemo zajedno razgledavati grad. Jeste li

ikada prije bili u Napulju?”

Imala je pravo. U Napulju sam se našla prvi put u svome životu, i nikamo mi

se nije žurilo. Pa ipak, imala sam osjećaj da mi je Udovica zapravo željela reći nešto

drugo.

bojana888
 7.

Museo Capodimonte

Ljubazni organizatori uspjeli su ne samo promijeniti let nego me i iz skupog

hotela, koji su oni plaćali, premjestiti u jeftini B&B, koji sam sama plaćala. B&B

nalazio se na Piazzi Bellini. Bila sam smještena u samom srcu Napulja, u Centro

Storico, i imala sam na raspolaganju još cio dan i pol.

Sutradan ujutro, nakon doručka, pozdravila sam se s organizatoricom i

sudionicima skupa i dogovorila s Udovicom sastanak na Piazzi Municipio. Odatle su

kretale tri turističke autobusne ture po Napulju: crvena, Route A - Luoghi dell’Arte;

ljubičasta, Route B - Le Vedute del Golfo; i zelena, Route C - San Martino. Izabrale

smo turu Luoghi dell’Arte, s mogućnošću da nakon nje uskočimo u autobus koji je

vozio na suprotnu stranu, obalom Napuljskog zaljeva, kroz Chiaiau.

Zauzele smo mjesta na otvorenu krovu autobusa. Dan je bio blistav, nebo

plavo, i Napulj se rastvarao pred nama kao harmonika. Pitura pompeiana slijevala se

niz fasade, ponegdje dobrano isprana i iznošena, ponegdje prošarana napuklinama,

ponegdje blistava i nova...

Sišle smo s autobusa kod muzeja Capodimonte. Muzej je bio smješten u

bojana888
grandioznoj, ugodno prohladnoj palači. Prošetale smo, pogledale bez žurbe nekoliko

muzejskih dragulja, Tiziana, Caravaggia, Bruegela, zaustavile se pred prelijepom

Parmigianinijevom Anteom, a onda se zadržale pred, čini se, najlošijim eksponatima

muzeja: pred platnima Joachima Beuckelaera, flamanskoga majstora iz šesnaestog

stoljeća, koji je podučavao Talijane, osobito Vincenza Campija, kako se slika hrana.

Ostale smo neko vrijeme posve zarobljene tim nakaradno bogatim kompozicijama

ljudi i hrane, tim kontrastima između svile koja svjetluca sa ženskih haljina i

komadima svinjskog mesa prošaranog masnim slojevima sala u ženskim krilima;

između sedefaste ženske puti i dugačkih poput sablji kuhinjskih noževa u

bjeloputim ženskim rukama. Bilo je to groteskni gigantizam obilja: pilići, kokoši,

purani, jarebice i prepelice, divljač, svinjske, goveđe i janjeće polovice, razne vrste

riba i školjki, voća i povrća... Ljudi ravnodušnih, ozbiljnih lica tonuli su u hrani koju

su izlagali pogledu i kičici slikara, i stapali se s njome.

U kafeu muzeja kupile smo sokove i zaputile se u park. Zrak je bio mirisan i

sladak. Gotovo da sam bila zaboravila na značenje sklopa „opojan zrak”. Zrak je

doista bio opojan. Udovica i ja pijuckale smo sok i osluškivale cvrkut ptica. A onda se

Udovica zagledala u mene svojim otvorenim pogledom...

„Dugujem vam ispriku zbog našeg jučerašnjeg nastupa, lelkecskem.

Ljudi su jučer došli zbog mene, a ne zbog vas. Jako mi je žao zbog toga. Tim

više što se na vašem licu čitao poraz. Podrhtavala vam je brada, zamalo ste se

rasplakali. Žao mi je, ali nekako nagađam da vam se to nije dogodilo prvi put.

Književni život uzbudljiv je samo za pisaćim stolom, između četiri zida. Sve drugo

izaziva osjećaj poraza, ljudskog i profesionalnog, ukoliko se ozbiljno pisanje uopće

može zvati profesijom. Ja sam jučer bila ‘mali Buda’, i ljudi su došli da mi se poklone.

bojana888
Ne meni osobno, već tko zna kome ili čemu. I ljubitelji književnosti vole svoje

celebse, a ja sam, u usporedbi s vama, književna celebrity. Ne mrštite se, shvatili ste

to i sami, čim je manje stvarnih razloga za slavu, tim se neka osoba više kvalificira za

ulazak u orbitu slavnih. Jer publika je naručilac kriterija, ne uspostavljamo ih mi. A

malko masovnija publika ne voli standarde koje negdje ipak sama ne bi znala

zadovoljiti ili barem razumjeti. Za ljude koji su jučer sjedili u sali, ja sam bila

hodajuća špula na koju su namatali svoje fantazije i svoja nikad osviještena uvjerenja.

Jesam li ja kreativna osoba? Nisam. Cio život bavila sam se Levinovim knjigama,

izdavanjem, reizdavanjem, ugovaranjem prijevoda, korigiranjem i sređivanjem

njegove arhive. S vremena na vrijeme pronašla bih kakvu zaturenu pjesmu, priču ili

ulomak iz dnevnika... Bio je majstor u zaturivanju svojih stvari, nisam li vam to već

spomenula, lelkem? Jesam li jučer rekla išta pametno? Nisam. I da sve te ljude koji su

jučer bili prisutni na našem nastupu polegnete na psihoterapijski kauč, nitko od njih

ne bi priznao nekoliko evidentnih stvari...”

„Kojih stvari?” rekla sam, hvatajući dah.

„Mene poštuju muškarci. Zašto? Zato jer znam ‘svoje mjesto’. Ja sam poslušno

služila i opsluživala književni talent jednog muškarca, služila sam muškome umu, ja

sam, dakle, dream-girl mnogih muškarca, ja sam i njihova potencijalna udovica. Bila

sam Levinova sekretarica, arhivistica, njegova supruga, urednica, agentica... Nisam

se ponovo udavala, služila sam mu dugo nakon njegove smrti, i služit ću mu do

svoje smrti. On mi je, uostalom, ostavio simbolični kapital, koji sam ja pažljivim

poslovanjem uvećala. Svatko tko se imalo bavio Levinom zna da smo živjeli u braku

jedva tri godine; da smo se vjenčali kada je već bio teško bolestan, i kada taj brak nije

bio, niti je mogao biti konzumiran, niti je ikada bio mišljen da bude konzumiran.

Levin pritom ništa od svega toga nije skrivao preda mnom...”

bojana888
 Zanijemjela sam. Udovičin monolog, snižene i malko monotone intonacije

(tako za moje uho zvuči engleski jezik u izvedbi Mađara) u okružju prekrasnoga

parka, blještavoga dana, plavoga neba i opojnoga zraka doimao se nadrealnim.

Njezine riječi bile su teške i zasitne, i djelovale su hipnotički, baš kao maločas ona

Beuckelaerova platna.

„Pritom naša priča nije ekskluzivna”, nastavila je Udovica, „uvjeravam vas,

ako samo malo zagrebete po umjetničkim biografijama, naići ćete na mnoge slične.

Svi Levinovi ljubitelji uporno propuštaju usvojiti ključne detalje i radije vjeruju u

sliku koja nema veze s činjenicama. Ja sam za njih divna žena, ja sam se žrtvovala za

književnost, zbog književnosti živim u trajnom udovištvu. I svima je drago kada

vide koliko sam stara, jer svi uporno zaboravljaju na činjenicu da sam u trenutku

kada sam upoznala Levina bila od njega gotovo četrdeset godina mlađa. Što sam,

dakle, starija, to sam ‘pogodnija’ za sliku koju imaju o meni. Jer ako prihvate

činjeničnu sliku, ona bi mogla voditi u zaključak da je Levin bio stari pervertit koji je

mladu emigrantkinju pretvorio u svoju njegovateljicu i tipkačicu.

Mene iz istog razloga poštuju i žene. Ja znam svoje mjesto. Sa mnom se lako

mogu poistovjetiti. S vama ne mogu, vi ne znate svoje mjesto, usudili ste se pustiti

svoj glas, što je dobar razlog da vas preziru ili da vam zavide. Znam da se ne slažete

sa mnom, možda je tako bilo prije, ali danas svakako više nije. Zato ste i zaboravili

na svoj jučerašnji poraz, otjerali ste trenutno poniženje kao muhu, okrenuli ste se

novome danu, spremni da vodite svoje bitke. Prva i najvažnija je bitka protiv

osrednjosti. A upravo to u čemu tako zdušno sudjelujete drži se na osrednjosti.

Osrednjost je temeljni princip svake umjetničke aktivnosti. Nema industrije koja se

drži samo na prvorazrednosti, i pritom je uspješna. Vi ste marljiva radnica u golemoj

bojana888
industriji i uporno vjerujete da ćete preokrenuti situaciju u svoju korist. Gdje vam je

senzor za poraz?”

Učinilo mi se da smo obje izgubile senzore, ja, koja bez daha slušam osobu

koju ne poznajem, i ona, koja razgovara s osobom koju ne poznaje. Načas sam sebi

polaskala, možda je pročitala koju moju knjigu, pomislila sam, a onda odagnala

misao. Sve je to samo epizoda, rijedak poklon koji donosi smucanje po književnim

skupovima, treba se opustiti. Zašto sam se onda sva pretvorila u uho i zaledila od

straha i nelagode? Straha od čega? Od koga? Od usamljene starice koja malko

previše priča, iako mi je sve što govori blisko? Sa mnom nešto definitivno nije u

redu, s mojom sposobnošću da slušam drugoga. Ja sam, a ne ona, izgubila senzore...

„Poznavala sam jednog pisca, kojega sam ponovo srela nakon niza godina.

Cio svoj život brinuo se za to kako da sebi olakša preživljavanje, jer brinući se o sebi,

brinuo se zapravo o svojim knjigama, onima napisanima i onima još nenapisanima.

Čula sam da se bio oženio po treći put, za mnogo mlađu ženu. Žena ga je, međutim,

‘iznevjerila’, iznenada je umrla. Ružno je krivio preda mnom lice, činilo se da plače, i

pritom ponavljao ‘Nismo se tako bili dogovorili, nismo se tako bili dogovorili...’ U

cijeloj toj predstavi iskrena je bila jedino njegova užasnutost nad mogućnošću da će

se nakon njegove smrti njegovo djelo naći u krivim rukama, ili na smeću, što je bilo

gotovo isto. Ne treba ni reći da je nesretna žena bila po struci književna

povjesničarka”, rekla je Udovica.

„Pisci su slični zaljubljenicima u motore...”

„Zašto!?”

„Niste li zamijetili da vozači motora uvijek biraju kompatibilne životne

bojana888
partnerice, lagane i sitne ženice koje će moći smjestiti na stražnje sjedište”, rekla sam.

Udovicu je moja opservacija nasmijala.

„Ni žene, samo kada se osmjele, nisu drukčije, lelkem. Usput rečeno, najveća

među udovicama bila je Alma Mahler. Thomas Mann zvao ju je ‘la Grande Veuve’.

Njezinom znamenitom bračnom ražnjiću, Mahler-Gropius-Werfel, treba dodati i

ljubavnike, poput Gustava Klimta i Alexandera van Zemlinskog, kojega je zvala

‘malim, ružnim patuljkom’. Osobito se okomljavala na Franza Werfela, s kojim je

najduže bila u braku, i koji joj je osigurao financijski udobnu starost. Poznata po

antisemitskim ispadima, Alma je Werfela zvala ‘malim, debelim, ružnim Židovom’.

Dvaput je ostala udovica, umrli su Mahler i Werfel, dok ju je Gropius uspio

nadživjeti za koju godinu. Djeca - kćerka Maria, koju je imala s Mahlerom,

osamnaestogodišnja Manon, koju je imala s Gropiusom, i sin od deset mjeseci, čiji je

otac bio Franz Werfel - umrla su. Imala je ljubavnike, između ostaloga kompozitora

Franza Schrekera i biologa Paula Kammerera, koji je zaprijetio da će se zbog

neuslišane ljubavi ubiti na Mahlerovom grobu.”

„I Kokoschka...”

„Oskar Kokoschka, dakako. Sve u svemu, oko nje je ostala gomila slomljenih

srca, uvreda koje je nanosila muškarcima, pa ipak, svi su je obožavali, mnoge je

nadživjela, bila je superparazit, mnogi su je hranili, mnogi su joj posvetili svoja djela.

Njezin život danas se izvodi kao teatarska predstava pod naslovom Alma i putuje

uokolo kao biografski cirkus. Priznajmo, tko danas uopće zna za Werfela? Mnogi,

međutim, znaju za Almu Mahler. A Alma je ostavila iza sebe tek sedamnaest

pjesama.”

„Je li bila talentirana kompozitorica?”

bojana888
 „Ne znam. Njezin glavni talent sastojao se u dubokom poznavanju ekonomije

ljubavi. Ona je zaista znala kako i zašto padaju i rastu dionice na ljubavnoj burzi.

Almin biolog, Kammerer, koji je zaprijetio da će se zbog neuslišane ljubavi ubiti na

Mahlerovu grobu, prilično točno definira suštinu te ekonomije...”

„A to je?”

„Da muškarci preko žena dolaze do drugih muškaraca. Neukusno je da stara

žena govori o takvim stvarima, ali ponešto o tome doista znam iz vlastitog iskustva.

Imala sam ljubavnike, prosce i prijatelje zahvaljujući činjenici da sam Levinova

udovica, iako bih se zaklela da će biti suprotno. Mlada žena u braku sa starcem koji

se raspada nije najprivlačniji prizor na svijetu. Pa ipak, mnogi su nakon njegove

smrti pohrlili da stupe u vezu sa mnom, to jest s Levinom. To nije umanjivalo

iskrenost, strast, ozbiljnost ili pak komičnost mojih odnosa s muškarcima. Činjenica

je, međutim, da se zajedno s nama naslađivala i Levinova sjena, kao što smo se i mi,

pretpostavljam, naslađivali njezinim prisustvom.”

Ovdje je Udovica načas zamrla. Sklopila je kapke, činilo se da pažljivo

osluškuje šumove. Nisam znala što da joj na sve to odgovorim, nisam znala treba li

joj uopće odgovoriti. Sva je sreća da nisam zaustila da nešto kažem, jer je Udovica,

naslonivši se na klupu, zadrijemala. Na njezinim izboranim naušnicama svjetlucale

su, baš kao rosa na paukovoj mreži, jedva vidljive kapljice znoja. Spavala je gotovo

uspravnih leđa, samo joj je glava klonula malo ukoso, kao ptici. Hrkala je jedva

čujno. Osjetila sam kako me iznutra ispunjava zadovoljstvo, ponos psa čuvara. Bio je

to komičan, ali i dirljiv osjećaj. Uživala sam slušajući ptice i njuškajući sladak zrak

oko sebe.

Njezin san nije bio dug, očito je spadao u njezinu dnevnu rutinu. Ispričala se,

bojana888
bilo joj je neugodno. I kao da načas nije znala gdje se nalazi.

„Što ste sanjali?” upitala sam.

„Ah, lelkem, pojma nemam”, rekla je.

Slavna hrvatska pjesnikinja, u mladosti ljepotica živih crnih očiju, široka lica s

jakim slavenskim jagodicama, duge, kovrčave, crne kose, ostarjela je, nažalost,

ružno. Postala je logoreična, tako da su je ljudi izbjegavali, iako bi je, pretpostavljam,

izbjegavali ovako ili onako. Ljubavnici su je odavno bili napustili, život ju je

postepeno izgurao van, pritom bukvalno: veliki stan izgurao ju je u manji, pa u još

manji, pa na ulicu... Na njezinu vratu pojavila se guša, koja je s vremenom postala

tako velikom da je povukla za sobom lice i vrat. Slavna hrvatska pjesnikinja sličila je

na Humpty Dumptyja s perikom na glavi. Bila je tvrdoglava: kao što je izbjegavala

šišanje, tako nije dopuštala da je operiraju, iako je operacija u njezinu slučaju bila,

tako se barem pričalo, rutinska. Hodala je s tom gušom kao kakav poludjeli puran,

tvrdeći da su u guši, baš u toj ružnoj guši, pohranjene njezine kreativne moći. S

vremenom je naučila prekrivati gušu koketnim šalovima, ali je tim krpicama, pod

kojima se vidjela golema izbočina, samo pogoršavala stvar. Kako su njezine dionice

na književnoj i društvenoj sceni zbog ružnoće i starosti pale, jer takve stvari

opraštaju se muškarcima, ali ne i ženama, tako su njezine dionice u njezinu drugom,

paralelnom, okružju rasle. Ujutro, određenog dana u tjednu, poklonici njezinih

magičnih moći, sve muškarci iz susjedstva - mesara obućar; poštar; krojač i brijač -

zakucali bi na njezina vrata. Ona, velika svećenica, bunovna, raspuštene kose,

neuredno obojane u crnu boju, tako da se dobrano providjelo sijedo tjeme, još u

spavaćici, otvorila bi vrata, a oni bi se, gotovo na prstima, tiho ušunjali u stan i

posjedali za mali kuhinjski stol. Ona bi u svečanoj tišini skuhala kavu, razdijelila je

svima u malim šalicama, zatim i sama sjela, sklopila kapke i okrenula prema

bojana888
posjetiocima svoju gigantsku gušu, glatku i sjajnu poput gatarine kugle. (Poštar je,

štoviše, tvrdio da guša velike pjesnikinje ujutro isijava plavičasto svjetlo.) A onda bi,

premećući u guši brojeve, kao da okreće lutrijski bubanj, izbacivala iz usta

kombinacije. Muškarci, koji su u rukama već imali spremne papiriće i olovke,

zapisivali su brojke, a onda trčali u obližnju trafiku i kupovali srećke. Legenda kaže

da je jedna kombinacija brojeva uvijek dobivala znatnu sumu. Svaki dobitak

muškarci su dijelili na jednake dijelove, uključujući u razdiobu i pjesnikinju.

Udovica je živnula.

„Zvuči kao bajka! Jeste lije poznavali?” upitala je.

„Jedva.”

„Zanimljivo je da ste se te priče sjetili baš ovdje.”

„Zašto?”

„Postoji biblija svih igrača lutrije, La Smorfia, prvi put štampana negdje krajem

osamnaestoga stoljeća. Otada se stalno obnavljaju izdanja. La smorfia je tumač snova.

Sanjač uz pomoć knjige prevodi sadržaj svojih snova u brojeve i dobivenim

brojevima ispunjava lutrijski listić. Treba ići u Via del Grande Archivio broj

sedamnaest.”

„Zašto?”

„Zato što tamo svake subote objavljuju rezultate”, rekla je.

„Ah prije toga treba, valjda, kupiti srećke?!”

„Prije toga treba nešto odsanjati.”

„A što ako to što sanjam nema svoga broja!?”

„La Smorfia ima šezdeset tisuća jedinica. Sumnjam da su vaši snovi baš tako

bojana888
originalni, da se nešto od toga ne bi dalo prevesti u brojeve!”

„Ne znate vi mene. Kada su snovi u pitanju, produktivna sam kao strojevi za

proizvodnju umjetnoga snijega”, rekla sam i pitala se otkuda sam samo izvukla te

strojeve za pravljenje umjetnoga snijega.

Krenule smo lagano prema mjestu gdje je čekao naš crveni hop-on, hop-off

autobus. Ne znam zašto, ali u mene se ponovo uvukao osjećaj da mi je Udovica

zapravo željela reći nešto drugo.

bojana888
 8.

Museo Archeologico

Dok smo se autobusom spuštale prema arheološkom muzeju, gdje smo

namjeravale sići, razmišljala sam o tome kako stanovnici zdušno utvrđuju stereotipe

o svojim gradovima, kao da su stereotipi sami temelji gradova, i kao da bi se bez njih

gradovi srušili. Prisjetila sam se vozača autobusa koji nas je od Pompeja vozio prema

Amalfiju. Osim na napolitanskome, vozač je žonglirao na španjolskome i

engleskome, i, vozeći opasnu rutu, neprestano brbljao. Dramatičnom intonacijom

dočaravao nam je dramatično lijepi pejzaž, koji se ionako odmotavao pred našim

pogledima, nabrajao imena proslavljenih Napolitanaca - Enrico Caruso, Sophia

Loren, Toto - i pritom imitirao tipičnoga Napolitanca, kakav se formirao u

talijanskim filmovima. Bio je to kolaž složen od mnogih, od Marcella Mastroiannija,

Giancarla Gianninija, sve do Amerikanca Jacka Lemmona u filmu Maccheroni, koji

ostaje „američki” zgromljen ljepotom napolitanskog okoliša. Vozačeve omiljene riječi

bile su zbrka (konfjušon) i kaos. Zbrka i kaos, prema vozaču autobusa, tekli su

napuljskim venama. Svaki moj unutrašnji zvižduk lošoj izvedbi, svaki moj poriv da

se oduprem stereotipima, na kraju bi uspješno pacifizirala Ljepota. Ljepota bi

ušutkala moj unutrašnji protest, stavivši prst na moja usta. Ššššš, taaako, that’s a

good girl...

Udovica, koja je sjedila pored mene, bila je u istoj zamci, i ona je bila prisiljena

bojana888
da utvrđuje svoj stereotip, jer bi odustajanjem od njega samu sebe diskvalificirala.

„Piščeva udovica” bio je stereotip, kao što je to bio i „profesorska žena”, stereotip

koji je proizvela realnost života u američkim sveučilišnim kampusima, kao što je to

bio i „napolitanski žigolo”. Žigolo svojom brbljavošću zapravo potkopava vlastitu

seksualnu privlačnost, ali ako zašuti, potkopat će stereotip, i samim time i

privlačnost.

Ljepota. Bila je to ona nedvojbena ljepota, ljepota koja se ne bori za svoj status,

ljepota koja pokorava i ostavlja bez daha. „Beauty is truth, truth beauty - that is all ye

know on earth, and all ye need to know”, prošaptala je Udovica. Citat je bio opće

mjesto, ali je zazvučao dirljivo, jer se ništa primjerenije u tom času i nije dalo naći.

Udovica i ja plovile smo rastopljenim pogledima po pompejanskim freskama, po

ljudima prelijepih lica, Paquiusu Proculusu i njegovoj ženi, po dražesnu licu mlade

žene koja već dvije tisuće godina prislanja pisaljku na donju usnicu, po flori i fauni,

po bogovima i običnim smrtnicima, po mitskim scenama i ubavim predjelima...

Zavirile smo i u Il Gabinetto Segreto, gdje smo se našle okružene

placentariusima, malim brončanim kipićima s dugim penisima. Bili su tu veliki

penisi, obrezani penisi, lijeni penisi, debeljuškasti penisi, leteći penisi, teški penisi-

uljanice, kipići golih muškaraca isukanih penisa koji drže pladnjeve i posude, kipići

satira, freska impozantnog Priapusa...

„Iz pompejske vizure penisi su komedijaši”, šapnula sam.

„A kada ste se to vi, u svome životu, susreli s tragičarem?” rekla je Udovica,

suzdržavajući smijeh.

Iako smo u tom trenutku lako mogle kliznuti u šaljivo-opscenu smjeru, ja sam

bojana888
mudro prešutjela odgovor. Prostor tajnog kabineta bio je isuviše tijesan i prepun

posjetilaca, i zahtijevao je od nas da brzo pregledamo eksponate i što prije izađemo

napolje.

„Bellezza”, rekla je. „Vi ste još mladi, lelkem, još nemate tu senzaciju. Neki stari

ljudi najednom postanu hipersenzibilizirani na ljepotu. To je najbolje i najgore što

vam se sa starošću može dogoditi. S jedne strane jasno vam je što ste propustili u

životu, a s druge shvaćate da više nemate vremena da nadoknadite propust. Kao da

se sa slabljenjem vida izoštrava fokus, ali isključivo za ljepotu, ljepotu prirode, neba,

lica, tijela, umjetnosti, glazbe... Gustav von Aschenbach sindrom. I Levin je to imao.

Homoseksualnost nema s tim veze, barem ja nikada nisam čitala Smrt u Veneciji u

tom ključu... Autentična ljepota za žene i muškarce mojih godina može biti pravi

potres.”

Udovica je djelovala potreseno. Kada sam je utješiteljski potapšala po

ramenima, osjetila sam pod dlanovima da lagano drhti.

„Osjećam se kao Ingrid Bergman u filmu Viaggo in Italia... Na svaku napuljsku

turističku znamenitost, uključujući i posjet ovom istom muzeju, Ingrid Bergman

plače. Istina, njezina pretjerana osjetljivost dolazi od osjećaja da je izgubila

muževljevu ljubav, a moja bi mogla dolaziti i od senilnosti”, dodala je i nasmijala se.

Imala je stila. Iako joj to nisam spomenula, bilo mi je drago što smo prije puta

u Napulj očito obje odgledale Viaggo in Italia Roberta Rossellinija.

Uputile smo se u potragu za Herkuleanumskim papirusima. Mislim da smo

bojana888
to više učinile zbog toga da se poklonimo profetskoj snazi Bulgakovljeve znamenite

fraze, te da rukopisi ne gore, nego da bacimo pogled na pougljenjene smotke papira.

Priča o tim papirusima - potresno fascinantna i nedovršena - razigravala je maštu,

tim više što su stotine ljudi gotovo dva desetljeća radile na njihovoj rekonstrukciji.

Nešto manje od dvije tisuće karboniziranih smotuljaka pronađeno je prilikom

otkopavanja bogataške vile u Herkuleanumu polovicom osamnaestog stoljeća.

Trebalo je stotinu i pedeset godina, stotine entuzijasta i stručnjaka, pojava

kompjutora, razvoj tehnike, digitalizacija i mikrokompjutorska tomografija da

vrijedni originali grčkih filozofa postanu čitljivima.

„Ispada da je, tako krhak i osjetljiv, papir zapravo neuništiv. Zamislite, ti

karbonizirani smotuljci ležali su pod tonama vulkanske prašine punih sedamnaest

stoljeća, a danas sva ta slova ispisana tintom možemo čitati na ekranu! To je nešto

apsolutno uzbudljivo. Nas neće biti, ali će za nama ostati papiri”, rekla je.

bojana888
 9.

Pod muzejskim arkadama

Prije izlaska iz muzeja prisjele smo na kamenu klupu pod muzejskim

arkadama da se odmorimo. Pogledima smo plutale po prekrasnome atriju pred

sobom, a zidine arkada osiguravale su osvježavajući hlad.

„Mnogi stari ljudi udobrovoljavaju svoju okolinu. Otuda oni neprimjereni

situaciji osmijesi i smjehovi, osobito kod ostarjelih žena. Njihovi osmijesi su isprike,

kao da smijehom žele zataškati svijest o vlastitoj fizičkoj oronulosti. Kada smo mladi,

nitko od nas ne mari za takve stvari. A onda u jednom trenutku počinjemo paziti da

se ne ‘zamjerimo’. Zašto? Zato što sve nas na životu zapravo održavaju drugi ljudi.

Takvo što spoznajemo tek kada je za borbu prekasno. Ako ljudi postepeno nestaju iz

našega okružja, to znači da su nam u mislima kupili kartu u jednome smjeru, da su

nas otpisali. Razlozi za to mogu biti banalni, i najčešće jesu: nemaju za nas vremena,

zauzimamo previše prostora, ružni smo, stari smo, beskorisni smo, dosadni smo,

korov smo... Zato se sklanjamo, povlačimo se, naučili smo kako da povučemo za

sobom čak i svoju sjenu, stišavamo se, pritajujemo dah.”

„Ne razumijem o čemu govorite?! Vidjeli ste samo koliko je ljudi jučer došlo, i

svi su došli radi vas.”

„Prije sam se čudila zašto iz starih ljudi izbija gorčina, ali sada razumijem. U

bojana888
jednom trenutku nađete se s onu stranu ogledala, oko sebe čujete jabberwocky, ne

razumijete jezik, više ne shvaćate druge, drugi više ne shvaćaju vas. Mimikrirate se

poput onih staraca koji ne žele priznati da su izgubili sluh, pa se samo pretvaraju da

čuju, ne bi li se još neko vrijeme zadržali u svijetu ‘normalnih’ ljudi. Tu negdje

počinje nas naseljavati samoća. Ali to nije vaša priča, vi još niste dovoljno stari, a

osim toga, vas je samoća ionako odavno naselila, nije li?”

„Zašto to mislite?!”

„Prepoznajem samoću po mirisu. Miris samoće uvukao se u vašu kosu, u

kožu, u odjeću, ostavljate ga za sobom. Ne, ne bojte se, rijetki imaju receptore za tu

vrstu mirisa. Ja imam. Ja sam cio život provela sama, znam sve o tome.”

„Mislim da pretjerujete...” rekla sam smireno, iako mi se nije svidio njezin

prelazak na intimni teritorij za koji joj pritom nisam dala zeleno svjetlo.

„Zašto se malo ne potrudite da u konverzaciji izbjegnete fraze. Vi ste ipak

spisateljica, niste li?” rekla je Udovica s tonom lagane iritacije u glasu.

„Potrudit ću se."

„Žene vape za konverzacijom”, rekla je. „U pitanju je glad koja traje

stoljećima. Što nije slučaj s muškarcima. Oni su u stalnoj konverzaciji. S drugim

muškarcima, dakako.”

„Što, zapravo, želite reći?” rekla sam mirno.

„Evo što... Čovjek opijen svojim vlastitim glasom vraća se iz ribolova, nosi na

leđima torbu s ulovljenom ribom i zadovoljan pjeva. Posred puta opazi mrtvu lisicu,

pokupi je i baci u torbu. Lisica, koja se samo pretvarala da je mrtva, putem pojede

ulovljenu ribu, a onda iskoči iz torbe i pobjegne. Čovjek opijen svojim vlastitim

glasom ostane i bez ribe i bez lisičjeg krzna. Vi ste opijeni svojim glasom i previđate

stvari oko sebe. Vama se čini da je ljepota glasa dovoljna, da će je svatko čuti, a vaše

bojana888
je da pjevate. A sami ipak negdje znate da nije tako. Pritom, vi niste lisica, lisica

definitivno nije vaš totem.”

„Što znači biti lisica?”

„Lisica je apologija prevare.”

„Kako da budem nešto što nisam?”

„Imam osjećaj da ste u stanju stalne unutrašnje pobune. Vidi vam se na licu

kako o sve zapinjete; ne možete proći, a da vas nešto ne okrzne. U stalnom ste trenju

s okolinom. Stalno istjerujete pravdu. A pravde nema, to ste, valjda, već naučili.

Trenutno vam se čini da nije vrijedilo truda, da tonete u živi pijesak, da vas je vrijeme

pregazilo, da ste izvan ovoga svijeta, i da se sve dogodilo van vaše kontrole. Opsjeda

vas osjećaj da ma što učinili, niste više vidljivi, da vas ne čuju, da ne postojite.”

„Ma nemojte?!” rekla sam ironično.

„Ironija trenutno nije vaša jača strana. Ja sam cio svoj život provela među

vašom vrstom, ja sam dijagnostičarka. Istrenirala sam se. Kao što slijepac razvija

osjećaj za sluh, tako sam ja razvila osjetljivost za vašu vrstu. Niste lukavi, vi ste tek

povremeno cinični. Svijet je nepromjenjiv, konstantno se urušava, i uvijek će stremiti

tome da bude gluplji nego što jest... Usput rečeno, na aerodromima možete čuti

temeljni božji savjet, i to besplatno: Mind Your Step!”

„Hajde da razgovaramo o nečem drugom?”

„Ispričavam se. Imam osjećaj da vam nitko nikada nije skrenuo pažnju na tako

očite stvari. Ljudi u principu ne brinu za druge ljude. Za nas brinu tek oni koji nas

mrze. A vi ste još uvijek nekome na nišanu. Još ste vidljivi, a pritom hodate bez

zaštite. Idealna ste meta. Vama nikada nije palo na pamet da postoje ljudi koji imaju

spremne brisače kojima će vas prebrisati; da postoje ljudi spremni da u vaše meso

zarežu svojim noževima; da postoje ljudi spremni da vas nagaze... Zašto? Naprosto

bojana888
zato što ste malo vidljiviji od njih, viši ste za jedan centimetar. Većina ljudi to ne

podnosi. Nemate djece, niste invalid, niste dovoljno ružni, a niste udati, žena ste,

odmetnuli ste ste se u svijet, ‘pjevate’, nikome ne polažete račune - sve to je suficit

slobode koji se ne prašta tako lako. Ne opraštaju vam ni oni koje ste napustili, ni oni

među kojima ste se skrasili. Zato biste morali usvojiti male samozaštitne trikove.

Kako da pognete glavu, kako da svmete pogled, kako da se pritajite i sačekate da

opasnost prođe.”

„O čemu vi to, zapravo, govorite!?”

„Vidim po izrazu vašega lica da ste se umorili. Duša vam je umorna i troma. A

teško da više možete očekivati da vas iz kakvog kupaoničkog ormarića bočice s

lijekovima zabljesnu sjajem dijamanata.”

Udovica je dodirnula moj obraz. Učinila je to palcem, povukavši liniju od

kraja mojih usana prema bradi, kao da briše trag sline, mrljicu ruža za usne ili

mrvicu zaostale hrane. Bio je to posve lagašan dodir, nešto poput kakvog nejasnog

blagoslova.

„Koliko već godina imate, a niste se sami sa sobom dogovorili oko nekih

osnovnih stvari. Hoćete li, na primjer, radije sanjati umjetničko djelo ili ga ostvariti;

hoćete li u književnosti sudjelovati kao fusnota koja se lako može izostaviti ili kao

nezaobilazno umjetničko djelo?”

„Ne mogu vjerovati...”

„Što to?”

„Da mirno gutam sve te banalnosti”, rekla sam.

„Iskrenost uvijek zvuči kao banalnost.”

„I gatare su iskrene! I manipulativne! Baš kao i vi!” rekla sam, iako sam željela

bojana888
reći nešto drugo. Izrečeno je udarilo u bolno mjesto. Udovica, majstorica

konverzacije, znala je da nije toliko važan sadržaj koliko ton izrečenoga. A ja sam je

svojim tonom grubo hitnula s puta u stranu.

Ustala je i malko se zanjihala kao da će pasti. Jedna duboka bora spuznula je

poput guštera iz kuta njezinih usana nadolje. Pitala sam se odakle moj nagli izljev

netrpeljivosti prema Udovici. Možda joj ipak nisam oprostila činjenicu da je ona, a ne

ja, privukla pažnju publike; da je njezina priča izazvala interes, a ne moja? Možda

me je pogodilo to što je izrekla, a ne želim si to priznati? Jer sve što je rekla bilo je

točno, ali bilo bi točno i da je rekla suprotno. U toj vrsti komunikacije ključan je

prijevod. A svako gatanje - bili to razgovori s gatarom ili sa psihoterapeutom - uvijek

prevodimo u svoju korist. Ima vremena za ispriku, još ima vremena za ispriku,

mislila sam u sebi, i ostala sjediti kao ukopana.

Udovica mi je uputila ohlađeni pogled u kojemu je još uvijek bio zaostao

tračak topline, a onda je ustala, i polako se udaljila. Zrake sunca prošarale su njezinu

kosu i ona je planula u nekim narančastim tonovima. Njezino polagano udaljavanje

pod arkadama Arheološkog muzeja bilo je veličanstveno i bolno fotogenično.

U tom času prisjetila sam se jednog drugog, mnogo mlađeg lica. Kao da je ona

Udovičina bora privukla poput magneta to drugo lice, to koje je sada iskrslo preda

mnom u punoj oštrini.

bojana888
 10.

Marlena

Marlena je bila Poljakinja (po godinama je mogla biti moja kćerka) koja je za

deset eura po satu znala povremeno spremati moj stan. U Amsterdamu se našla tko

zna kako i odakle, ali sam iz bujice riječi izgovorenih na lošem engleskom, i s jakim

poljskim akcentom, zapamtila komunu u nekom mjestu u Belgiji i vođu komune

kojega je pobožno zvala babom. Tamo je još uvijek, povremeno odlazila i

„pomagala” u vrtu i kuhinji. Nagađam da se radilo o nekoj new age komuni za

odvikavanje od droge, ili takvom čemu, gdje je i upoznala dečka iz Negotina...

„...gdje je upoznala dečka iz Negotina. Dečko ima dvojicu braće koja žive u

Amsterdamu. Vrijedni momci zlatnih ruku, ovamo su došli prije Poljaka, također

vrijednih momaka zlatnih ruku. Marlenka poznaje svu trojicu braće, i njihovu

mamu, koja s vremena na vrijeme posjeti sinove i ostane po mjesec dana. Sinovi su

dobri momci, prije spavanja okrenu koju stranicu Biblije, što je, u svakom slučaju,

drago njihovoj mami. Jedan Negotinac po cijele dane farba stanove, a subotom i

nedjeljom pleše salsu, završio je čak i plesni tečaj. U međuvremenu je upisao školu

šiatsu-masaže. Marlenkin Negotinac popravlja bicikle. Treći brat, koji je obilato

duvao hašiš, vratio se nedavno mami u Negotin. Sve u svemu, zato je Marlenka

umjesto nizozemskoga naučila srpski. Iako dečka nisam upoznala, sve si nešto

mislim da nije vrijedan malog prsta na njezinoj ruci. Jer Marlenka je visoka i tanka

kao breza, prozirna, mliječna tena, svijetloplavih očiju, prava sjevernjačka ljepotica.

bojana888
Jedino su joj šake velike, crvene i otečene, baš kao da je netko gadno pogriješio

nasadivši ih na Marlenkine nježne ruke. Marlenka čisti na crno u nekom jeftinom

hotelu. Čistiti u jeftinom hotelu znači provesti pola dana s nosom uronjenim u

ljudska govna. A i vlasnica hotela je zla baba, prema svima njima - prema Marlenki,

jednoj Bugarki, Hrvatici i jednoj Srpkinji - odnosi se kao prema roblju. Marlenka

ponekad sprema i po kućama, a u slobodno vrijeme izrađuje dražesne male torbice

koje se nose oko vrata. Marlenka se brine za svoju porodicu, djeda, osobito voli

djeda; i za svoju novostečenu obitelj, suživljava se s negotinskim pričama, iako u

Negotinu nikad nije bila; priprema braći ljekovite pileće juhice kad se razbole.

Marlenka se brine i za svoju malu ‘nizozemsku’ obitelj: za kornjaču, zeca i mačku

koji stanuju s njom u minijaturnom stanu u Amsterdamu. Zec i mačka jedva čekaju

da ona dođe kući, i najsretniji su kada im dopusti da spavaju s njom.

Pa ipak, Marlenka nije posve bez svojih snova. Po bljesku njezina oka vidi se

da nije obična cura. U Marlenki se nešto komeša, iako zasada ne zna točno kamo bi

krenula, nalijevo ili nadesno.

‘Odlučila sam da krenem nagore’, rekla je jednoga dana.

‘Kako nagore, Marlenka?!’

Upoznala je, slučajno, neke ljude iz uličnog lutkarskog kazališta, glumcima je

trebao netko tko će stati na štule, i Marlenka se prisjetila svoga djeda koji ju je

zabavljao hodajući na štulama, i rekla: Ja ću! I, gle, stala je na štule, istina, ispočetka

se opasno ljuljala, ali sada hoda na štulama kao što riba pliva u vodi. Marlenka je

kostimirana u žirafu. Glava joj je u oblacima, a negdje dolje komešaju se zločesta

vlasnica hotela, njezini Negotinci, njezini zec, mačka i kornjača, njezini u Poljskoj,

mama, djed... Za novac koji zaradi hodajući na štulama svima kupi po neku sitnicu:

bojana888
kornjači terarij, zecu mrkvu, mački lopticu, Negotincu šal, meni malenu košaricu od

šiblja. I nije važan novac, nego to kako se Marlenka osjeća. A gore, s glavom u

oblacima, s pogledom udaljenim od zemlje nekih dva i po metra, ako ne i više,

Marlenka se osjeća kao netko tko je konačno dostigao visinu koju i zaslužuje. Neki

Nizozemci misle da je Marlenkina integracija u nizozemsko društvo uspješna. Jedino

što joj zamjeraju kao žirafi jest detalj: nije naučila - nizozemski.”

Napisala sam taj fragmenat o Marleni, koji sam kasnije uvrstila u neki esej o

novim europskim migrantima. Tekst sam bila objavila odavno i zaboravila na njega,

a Marlena se nekako prestala javljati. Ne vjerujem da je ikada pročitala ulomak koji

se odnosio na nju, jer ne pamtim da ju je ikada zanimalo išta pisanoga. A na njezina

Negotinca naletjela sam nakon što je Marlena nestala iz moga života. Bila sam

slučajno zavirila u neku trgovinu s polovnim biciklima: Negotinac je bio kratkonog,

mrsio je riječi i izbjegavao izravan pogled, mutan tip, sve u svemu. Bila sam u pravu:

nije bio vrijedan malog prsta na Marleninoj ruci.

Najavivši se telefonom, Marlena je nakon sedam ili osam godina ponovo

uskrsla u mome stanu, blijeda, neuredne kose ljupko ukroćene dječjim ukosnicama,

tanka poput brezice, s naočalama tankih okvira na nosu, koje su samo podupirale

dojam njezine krhkosti. Njezin engleski učinio mi se još bržim i nerazumljivijim, a

njezin poljski akcent još tvrđim. O, da, odavno je prekinula s onim Negotincem, ima

novog dečka, Poljaka, ne sprema više po kućama, niti radi u onom groznom hotelu,

vidi se po njezinim rukama, ono crvenilo je prošlo, sada se bavi, ha-ha, „kreativnim

poslovima”. Otkada se odselila od Negotinca, dijeli stan s jednom prijateljicom,

prijateljica ima dijete, djevojčicu od sedam godina, i bivšega muža, koji povremeno

svraća, muž je šaman, da, što še čudim, ne, taj nije iz Negotina, ali je iz tih krajeva,

bojana888
očito su joj ljudi iz tih krajeva suđeni, što popravljači bicikala, što šamani, što njihove

žene. A ovo je njezin novi dečko, mogu pogledati na smartfonu, sasvim se dobro

vidi, a ovo je njezin djed, ima preko devedeset i još je živahan, a ovo su snimke

malenih svjetiljki od rižina papira koje izrađuje, i šarenih prekrivača za krevete... Ne,

prekrivače ne izrađuje ona, nego mama njezinog novog dečka u Poljskoj, možda i

buduća svekrva, sto eura po komadu, ako mi se sviđaju, može mi nabaviti jedan, ili

dva, ili koliko već hoću, a ovo su fotke cipela za klaunove, napravila je jedan par, i

kovčežić, sve je to izradila za kazalište. Da, još uvijek radi sa Žirafama, proputovala

je s njima, iako razmišlja o tome da se odvoji od njih i osnuje svoje ulično kazalište,

zasada drži radionice, podučava druge kako da hodaju na štulama, ima

zainteresiranih, pogotovo u Poljskoj, jer tamo nema posla, pa mladi ljudi gledaju

kako da prežive... Istina, dosada je održala samo dvije radionice, govori studentima

da nije toliko stvar u održavanju ravnoteže koliko u pokretima, za štule moraš imati

talenta, ljudi obično misle da je dovoljno prohodati, međutim, to što je ključno jest

izraz tijela, tako to ona zove, izraz tijela, u tome je kvaka, znati glumiti tijelom, jer lice

je, ovako ili onako, skriveno pod maskom. S tim se, usput rečeno, pomirila, s tim da

će ostati žirafa, sve dok je vezana uz taj teatar, jer joj tamo nikada neće dopustiti da

bude što drugo, o, da, može biti zebra, ako hoće, ali u čemu je razlika, zato je i

odlučila da se što prije odvoji i otvori svoju školu u Poljskoj, ne, ne bi ovdje, njezin

novi dečko drži satove engleskoga, time se izdržava, ljudi koji dolaze na satove ne

mare za njegovu diplomu, istina, to su stariji ljudi, usamljenici, koji se boje ići na

prave kurseve, ali bi rado naučili malo engleskoga. Novo je vrijeme, vrijeme

interneta, za svaku ponuđenu stvar nađe se kupac, usput rečeno, i ja bih sama mogla

malo razmisliti o tome, godine ne igraju nikakvu ulogu...

I ne znam zašto - možda zbog Marlenine verbalne dimne zavjese kojom je

prekrivala pravo stanje stvari - iz mene je, umjesto sažaljenja, provalio bijes. Bijes je

bojana888
bio drugi oblik sućuti. Možda mi je njezina škola za hodanje na štulama podigla tlak,

možda i to što je učestalo upotrebljavala riječ „karijera”, a jedva da je završila

osnovnu školu, a možda i zbog njezina savjeta da bih usput rečeno, i ja sama mogla

malo razmisliti o tome (o tome da se za svaku ponuđenu stvar nađe i kupac), godine

ne igraju nikakvu ulogu... Sve u svemu, rekla sam nešto, opalila sam riječima po

Marleninim nevidljivim štulama, čak ne pamtim više što sam rekla, ton je bio važniji

od sadržaja, a ton je Marlena razumjela, od moga tona zanjihala se kao kristalna

čaša, činilo se da će se razbiti, nije, međutim, pustila ni zvuk ni suzu, samo je

promrsila nešto kao ja se trudim da radim to što znam najbolje što mogu, a onda se digla i

krenula. Naravno, obećale smo jedna drugoj da ćemo se odsada češće viđati, ali

znala sam da neće više doći i da me neće nazvati, da mi nikada neće oprostiti što sam

tako, s neba pa u rebra, tresnula po slici koju je s mukom izgradila o samoj sebi.

Nakon Marlenina odlaska sjela sam za kompjutor i potražila na internetu to

Marlenino ulično kazalište, koje je imalo svoju stalnu adresu u Amsterdamu, i na

njihovu sajtu konačno odgledala reklamni videoklip sa žirafama. Bilo ih je mnogo,

cijela obitelj, velike žirafe, male žirafe. Krdo žirafa šetkalo se po nekom

amsterdamskom parku, praćeno razdraganim gledateljima. Ljudi su milovali žirafe

po njušci, baš kao da su prave, baš kao da ne znaju, ili se uspješno prave da ne znaju,

da su to tek velike lutke kojima upravljaju hodači na štulama. I tu je Marlena bila u

pravu, sa svojim mucavim naporom da artikulira izraz tijela, i zaista nije bila važna

autentičnost, nego umjetnost proizvodnje iluzija. Žirafe su ljupko savijale vratove i

pružale svoje lijepe njuške s krupnim očima i dugim trepavicama, izvodile među

sobom nekakav ne suviše spretan ples, ali i nespretnost je bila dražesna, uzajamno

su se milovale dugim vratovima, malene žirafe gurale su se pod nogama velikih...

Među njima je bila i Marlena, jedino nisam mogla znati u kojoj žirafi kuca Marlenino

srce.

bojana888
 Marlena nije od mene ništa tražila, mogla sam lako izgovoriti par fraza o tome

kako je lijepo to čime se bavi, kako se izvukla odande gdje su mnogi drugi potonuli,

kako je maštovita u ovim kriznim vremenima, kada mnogi ljudi teško pronalaze

poslove, te kako se bavi plemenitom, starinskom vještinom... Ništa od svega toga

nisam rekla, takve ljubazne stvari može izgovoriti samo netko tko jest bolje, ili barem

osjeća da je u boljem položaju od svoga sugovornika, a ja sam ostala pogođena

spoznajom da sam i sama „hodač na štulama”, samo manje vješta, i daleko starija od

Marlene, gle, i ja sam se trudila da radim to što znam najbolje što mogu. Naravno,

ispod jeftine istine virila je još jeftinija: Marlena se pojavila u mome domu ne zato što

je nakon sedam godina poželjela da me vidi, nego da provjeri trebam li spremačicu

kao nekada i može li kod mene zaraditi koji dinar, kao što je i moja nagla ljutnja na

Marlenu bila izazvana činjenicom da sam, dakako, trebala spremačicu, ali je više

nisam bila u stanju platiti.

bojana888
 11.

Piazza Bellini

Ujutro sam sjela na taksi i odvezla se do Santa Lucije. Računala sam da ću

Udovicu zateći za doručkom i ispričati joj se.

„Gospođa je jutros otputovala”, rekao je recepcionar.

„Kako jutros kada je tek pola devet!?”

„Imala je jako rani let”, rekao je.

„Je li ostavila kakvu poruku?”

Recepcionar mi je pružio hotelsku kovertu. „Da, to je za vas”, rekao je.

Tajna svega leži u uspravnome hodu! To je jedino što sam naučila u životu. Zato

ispravite leđa! I ne zaboravite - mind your step!

Držala sam u ruci Udovičino pisamce kao lutrijski listić. Bila je to, kao i svi

veliki citati, trivijalna fortune-cookie poruka. Udovičina uljudna gesta, koju baš ničim

nisam zaslužila, ganula me je. Zapravo, najviše me je pogodila njezina pronicljivost

(Kako je samo znala da ću je ujutro potražiti u hotelu?!), a onda i neka vrsta

nedoraslosti koja je izbijala iz pisamca. A ja, što je sa mnom?! Nisam li dotrčala

ovamo ne toliko da bih se ispričala, nego da bih čula još koju riječ o sebi, a onda i o

bojana888
tajni uspjeha magičnoga paketa koji ljudi zovu „umjetničkim djelom”? Ima li išta

nedoraslije od mojih očekivanja, koja Udovica, kad se pravo uzme, i nije iznevjerila?

Možda sav trik doista leži u uspravnim leđima?

Izašla sam na ulicu. Izbacila sam ramena unazad, osjetivši laganu bol pri

istezanju lopatica. Preda mnom se ljeskalo more i Castel dell’Ovo. Taksijem sam se

odvezla na suprotnu stranu, na uzvisinu, na Castel Sant’Elmo, odakle je pucao

veličanstveni pogled na Napulj. Grad je u sunčanoj izmaglici podrhtavao preda

mnom kao krupna napuljska slastica baba, dobro natopljena u rumu; kao ukusan

simbol vitalnosti ljudskoga roda koji preživljava sve, i ljepote koja pomiruje sve: i

siromašne i bogate, i lijepe i ružne, i stare i mlade, i pridošlice i starosjedioce.

Spustila sam se u centro istorico i lutala njegovim uskim uličicama. Kupila

sam portafortuna sitnice, nekoliko privjesaka za ključeve s cornom, Totom,

Pulcinellom. Dala sam se nagovoriti da kupim i lončić sa zdravim, lokalnim

bosiljkom, što je bilo posve glupo, jer sam bila sigurna da me carinski službenici neće

propustiti s biljkom, a pritom ću se nagnjaviti noseći lončić do aerodroma. Sjela sam

u kafić na Piazzi Bellini, čekajući da pokupim putnu torbu koju sam ostavila u B&B-

u i da pred kućom pričekam taksi, koji su obećali poslati organizatori skupa. Preda

mnom je zjapila znamenita iskopina, glavna atrakcija Piazze Bellini. Iskopina je

otkrivala ostatke grčkih zidina, povijesno najstarijega sloja višeslojnog Napulja.

Kada bi me netko primorao da u ovu impresivnu rupu što je zjapila preda

mnom poručim nešto prošlim vremenima i pokoljenjima, što bih prvo rekla? Hakuna

matata? Što da radimo s činjenicom da pred našim nosom - dok ispijamo kapučino i

čekamo na taksi - zjapi rupa, a u rupi, kao u loncu s vrućom vodom koja čeka na

bojana888
špagete, ključa vrijeme? Oko rupe je mirna sadašnjost obasjana suncem i natkrivena

kupolom plavoga neba. Koji korak dalje, na Piazzi del Gesu Nuovo, protestiraju

radnici koji su ostali bez posla. Koju milju dalje, obale Lampeduse naplavljuju stotine

imigranata iz Afrike, od kojih mnogi stižu kao leševi, ugušeni u potpalubljima

brodova koji ih prevoze u bolji život.

Ako preciznije podesim uho, čut ću buku gnjeva, ljude koji jure amo-tamo u

potrazi za hranom, kao štakori. I samo je pitanje dana kada će početi jesti jedni

druge, kao štakori. Stvari su krhkije nego što se čini, Napolitanci to najbolje znaju,

naučili su da se s time nose, sa svojom „vulkanskom neurozom”, sa svojim

„kaosom”, jer, doista, netko već sljedeći trenutak može nagaziti na Vergilijevo jaje, i

eto ti velike nesreće; ljutiti Vezuv već sutra može izbljuvati lavu na grad, i eto ti

nesreće; kapriciozni jettatore može nas već sljedeću sekundu okrznuti zlim

pogledom, i eto ti nesreće.

Ako malo izoštrim fokus, napuljske slike počet će me salijetati kao krupne

ose: slike izbjeglica iz Sjeverne Afrike što drežde pred svojim izbjegličkim

prihvatilištima, ne znajući što da rade i kamo da idu; slike ulovljene kroz staklo

autobusa, gdje crni ljudi rastu pored puta kao prikaze; slike imigranata koji se izdižu

nad ljupkim okolišem kao pustinjski merkati; slike imigranta koji niču iz gomila

smeća, iz ruševnih stanova s balkonima punim cvijeća, iz svakojakih rupa u zemlji

čiji slojevi potvrđuju mnogostoljetnu povijest ovoga grada; slike ljudi koji niču kao

grobljanski križevi zakrivajući pogled na Vezuv; slika djevojke nalakćene na

prozorsku dasku i zabuljene u vojsku minijaturnih prašnjavih kaktusa na dasci; slika

tezge s voćem koje, obasjano jakim sunčevim zrakama, svijetli poput lampiona; slika

djevojčice koja tanjušnim prstićima spretno odmotava sfogliatellu kao klupko vune...

Napulj se praćaka preda mnom kao živahne ribe u velikim, pljosnatim, okruglim

bojana888
posudama kod uličnih prodavača u Via Tribunale. Orgijanje slika, mirisa (mirisa

truleži, ulične hrane, drveća, dinja, mora, slatkasti, opori, omamljujući mirisi) i

zvukova - oduzima mi dah, izaziva vrtoglavicu i sprečava me da se ukotvim u

sigurnoj lučici vlastite vizure. Ona, moja vizura, stalno mi izmiče, slika je čas

kristalno jasna, čas zamućena, čas dupla; vizura titra između komedijašenja i

tragedije, i kao da ništa ne prolazi bez svoga dvojnika: nijedan živi stvor, a da na

leđima ne nosi svoga mrtvaca; nijedna sreća bez svoje nesreće; nijedna ljubav, a da

na, leđima ne nosi ruksak mržnje.

Nedvojben je i stalan jedino gubitak. Svaki čovjek, ovako ili onako, uvijek je

na gubitku; svi klizimo nadolje; važna je jedino vještina usporavanja, vještina koju

demonstrira već i ono narančino drvo što raste iz pločnika u obližnoj Via San

Sebastiano i gađa svojim plodovima krovove automobila i bučne vozače motocikala.

Film Pasqualino Setebellezze Line Wertmuller, čaplinovska priča o malom

napuljskom junaku, završava povratkom Pasqualina iz njemačkog koncentracionog

logora u Napulj. Pasgua, živ si! kaže majka tonom koji izražava vjeru da je

preživljavanje jedini izbor koji imamo. Njezin ton je istodobno i isprika, jer su i ona i

njezine brojne kćeri preživjele zahvaljujući prostituciji, iako je Pasqualino izgubio

pola života braneći čast majčinu i svojih veselih sestara. Da, živ sam, odgovara

mračno Pasqualino, koji se i sam prostituirao da bi ostao živ. I Pasqualinu, dok će

svlačiti sa sebe logoraške prnje, pjevati napolitansku kanconu „Maria, Mari” i pritom

stajati na okruglome tepihu s uzorkom svastike u sredini, u uredu logorskog kapoa,

žene koju će s mukom pokušati seksualno zadovoljiti, a ona će ga brutalno

ponižavati nudeći mu, izgladnjelome, hranu kao psu (Mangia, Napoli) - i Pasqualinu

je preživljavanje alibi i isprika.

bojana888
 Grad je tekst. Svaki tekst preživljava zahvaljujući ponavljanju stereotipa i

njihovu razbijanju, trivijalnostima i njihovu izbjegavanju. Ispisujući kratku fusnotu

ovome gradu, ja samo utabavam već nebrojeno puta izgovorene riječi. Nisam,

dakako, važna ja, nego fusnota. Fusnota je oblik preživljavanja.

Napustila sam Napulj kao boja - stapajući se kroz avionski prozorčić s

plavetnilom Napuljskoga zaljeva (Nel blu dipinto di blu...) - i kao miris. Carinici su me,

začudo, ipak propustili s teglicom bosiljka, koja je za vrijeme leta ležala u mome

krilu. Na svaki i najmanji pomak poludjeli bosiljak ispuštao je intenzivan miris.

bojana888
 Epilog

Epilog prvi

Završna sekvenca Pasolinijeva filma Dekameron, koji se velikim dijelom

događa u Napulju, pa tako i glumci-naturščici govore autentičnim napuljskim

dijalektom, prikazuje kako Giotto (odnosno Giottov učenik) završava fresku u

Chiesa di Santa Chiari u Napulju. Freska prikazuje Madonu s Isusom u naručju. Svi

su zadovoljni izvedbom, slavljenički zvone crkvena zvona, radnici nazdravljaju

uspješnom završetku freske, a Giotto (ili Giottov učenik), kojega glumi sam Pasolini,

kaže: Perche realizzare un’opera quando e cosi bello sognarla soltanto? Zašto stvarati

umjetničko djelo kada je ljepše sanjati o njemu? Jesu li snovi o umjetničkom djelu,

umjesto samih djela, kao i odustvo autorskih pretenzija na snove bliži ženskom

poimanju kreativnosti ili muškom?

Epilog drugi

Viktor Šklovski u svome tekstu „Umjetnost cirkusa” piše:

„Svaka umjetnost ima svoj mehanizam - to što njezin materijal pretvara u

nešto umjetničko, trajno. Taj mehanizam iskazuje se u različitim kompozicijskim

postupcima, u ritmu, u fonetici, sintaksi, sižeju djela. Postupak je to što izvanestetski

bojana888
materijal pretvara u umjetničko djelo.

S cirkusom su stvari zbunjujuće (...). Ni čovjek-zmija, ni snagator koji podiže

utege, ni biciklist koji izvodi mrtvu petlju, ni krotitelj koji stavlja svoju napudranu

glavu u lavlje ralje, ni osmijeh krotitelja, ni fizionomija samog lava - sve to nije

umjetnost. Ipak, mi cirkus doživljavamo kao umjetnost, kao herojsko kazalište (...).

Cirkus ne postoji bez težine, zato je u cirkusu rad akrobata pod kupolom

umjetnički cjenjeniji od rada onih u parteru, iako su njihove kretnje posve iste (...).

Otežavanje - to je cirkuski postupak. U kazalištu očekujemo da su rekviziti,

poput lanaca i mačeva, izrađeni od kartona, dok bi se u cirkusu gledalac s pravom

pobunio kada bi se ispostavilo da utezi koje diže snagator ne teže toliko koliko je

najavljeno na plakatima. Osim jednostavnog otežavanja, kazalište barata i drugim

postupcima, zato ono može postojati i bez otežavanja.

Cirkus se drži na - otežavanju.

Cirkusko otežavanje je po općim principima blisko otežavanju u kompoziciji.

Cirkuski postupci ‘teškoga’ i ‘strašnoga’ mogu se usporediti sa sižejnim

otežavanjem, kada se junak, na primjer, bori između ljubavi i dužnosti. Akrobat

savladava prostor skokom, krotitelj zvijeri svojim pogledom, snagator savladava

težinu naporom, baš kao što Orest prevladava ljubav prema majci u ime svoga

gnjeva prema ocu. I u tome je veza između herojskog kazališta i cirkusa.”

bojana888
 Epilog treći

Samo godinu dana nakon našeg susreta u Napulju u novinama sam naletjela

na kratku vijest da je Udovica umrla pokošena srčanim udarom. Na internetu je

osvanulo njezinih nekoliko crno-bijelih fotografija iz mladih dana, svugdje s

Levinom. Levin je na fotografijama izgledao kao prikaza, Udovica je bila ta koja je

svojom markantnom ljepotom usisavala svu pažnju. Na jednoj fotografiji Udovica je

odjevena u bijelu haljinu bez rukava, s dubokim dekolteom koji otkriva njezine

privlačne ključne kosti i široka ramena, sa svilenim točkastim šalom ovijenim oko

glave i velikim crnim naočalama. Na svim fotografijama isticalo se Udovičino

upadljivo lice osjenčano inteligencijom, zagonetnošću i sirovom senzualnošću.

Pregledala sam nekoliko novina, i, gle, mjesto njezine smrti bilo je različito! U

pariškim novinama pisalo je da je umrla u Parizu, u njujorškom Timesu da je umrla

u St. Regis hotelu za vrijeme kraćeg boravka u New Yorku, dok je Corriere della Sera

donio vijest daje umrla u Grand Hotelu Vesuvio u Napulju. Je li u pitanju bila

novinska greška, isuviše nevažna da bi je netko ispravljao ili uopće obratio pažnju na

nju, ili nešto drugo, to, naravno, nisam mogla znati. Novine su pritom citirale

nekoliko Levinovih dvosmislenih stihova, koji su mogli biti protumačeni kao

ljubavni, i koji su se mogli odnositi na Udovicu, iako za to nije bilo jasnih indikacija.

Jedna druga vijest ukrala je svu pažnju: intervju s poznatim njujorškim izdavačem

koji je najavljivao skori izlazak neobjavljena Levinova dnevnika. Dnevnik će izaći

pod naslovom Druga obala, rekao je izdavač i najavio prijevode na nekolicinu drugih

jezika.

Lisica, pomislila sam, čak je i u smrti uspjela zametnuti tragove. Mislila sam o

bojana888
tome kako književna povijest može ponekad krenuti u neočekivanu smjeru, i kada bi

se to dogodilo, Udovica - lijepa i šutljiva asistentica što stoji prislonjena uz metu koju

veliki cirkuski majstor gađa svojim nepogrešivim noževima - mogla bi u budućnosti

biti nagrađena za svoje strpljivo i tiho herojstvo. Povijest, tim više književna, spada u

proizvodnju iluzija, kao i sama književnost, a bilo bi tu, uostalom, i neke pravde.

Udovica je stvorila Levina, nije on nju, on je bio njezin u početku zanemarivo mali

kapital, koji je ona pametnim ulaganjem s godinama uvećavala. Bila je mešetar

Levinove književne ostavštine, inteligentna i mudra poslovna žena, kao i svi oni koji

iz umjetnosti uspiju izvući neki novčić, stvarni ili simbolični, ili oba, svejedno.

Ja sam, dakako, odmah povjerovala da je napuljska verzija (Vedi Napoli e poi

muori) istinita. Bila sam uvjerena da je umrla u hotelu Vesuvio, gdje su odsjedale

poznate zvijezde, s pogledom na more i Castel dell’Ovo. Imala je dara za simbolični

menadžment. Nadalje je, kao iz tarot-karata, bilo lakše protumačiti njezin izbor. Sebi

je dodijelila ulogu sirene Partenope, ptice s glavom žene, žene s tijelom ptice,

drugorazredne mitske celebrity, koja se ubila survavši se u more, jer njezin

božanstveni pjev nije uspio zavesti Odiseja. Valovi su njezino tijelo nanijeli na obale

Napulja. Napulj je nikao na Partenopinim kostima. Partenopa je zaštitnica Napulja, a

Napolitanci sebe ponekad zovu i Partenopljanima. Usput rečeno, prema jednoj

verziji Partenopina mama bila je Melpomena, muza tragedije.

Postoji i druga legenda, jeftinija, bliža turističkoj imaginaciji, o Vezuviju,

kentauru koji se zaljubio u Partenopu, što je toliko razgnjevilo Zeusa da je Vezuvija

pretvorio u vulkan i osudio ga da vječno čezne za Partenopom. A nju je Zeus

pretvorio u grad, u dragulj, u Napulj.

bojana888
 Postoji i treća, kršćanska legenda. U vrijeme lova na vještice i masovnog

pogubljenja žena u Europi kršćanska propaganda proizvela je (da se uspostavi

ravnoteža!) i adekvatan pučki žanr pomoću kojega su neke mitske žene podvrgnute

kršćanskoj beatifikaciji ili „madonizaciji”, drugim riječima kršćanskom make-overu.

Kršćanskoj standardizaciji ženskih heroina pripomogla je i strategija uspostavljanja

dvojnica, kojom se poturala snaga originala. S historijskom aproprijacijom započelo

se u razdoblju renesanse, a masovna proizvodnja crkveno podobnih ženskih celebsa

dogodila se u razdoblju baroka. Tako se u četrnaestom stoljeću govorilo da je

Partenopa kćerka sicilijanskoga kralja koja se zavjetovala bogu. Čini se da je u tom

viševjekovnom natjecanju za mjesto Madone - barem što se grada Napulja tiče -

pobjedu odnijela Sveta Patricija. Odbivši da se uda i odlučivši da život posveti Bogu,

Patricija bježi iz rodnog Konstantinopola, dobiva od tadašnjega pape djevičanski veo

i živi u sigurnome okrilju katoličkog Rima. Kada umire njezin otac, ona poklanja

svoje nasljedstvo siromašnima i kreće brodom za Jeruzalem. Brod putem doživljava

brodolom i valovi izbacuju njezino tijelo na obale Napuljskoga zaljeva, na maleni

otočić Megarides, današnji Castel dell’Ovo. U sedamnaestom stoljeću, u vrijeme

masovnoga katoliciziranja i barokiziranja Napulja, Sveta Patricija postaje zaštitnicom

Napulja, i, da stvari budu još brutalnije, njezino tijelo seli se na mjesto gdje je

navodno sahranjena Partenopa, u samostan na brdu Caponapoli. Tako je, kao

podstanarka Partenopina hrama, Patricija proglašena sveticom Napulja. Dvije žene -

pritom obje djevice, obje strankinje, obje migrantkinje s „Istoka”, obje izbačene na

obale Napuljskoga zaljeva - ostavljene su da se nadalje bore za prestiž.

Pa ipak, rivalstvo između Partenope i Patricije (tu je, prema nekim

istraživačima, još i Sveta Lucija) nije ravnopravno. Sveta Patricija proizvod je moćne

katoličke industrije, moderna figura, figura našeg vremena, tipični ženski katolički

trikster, „zabavljačica”. Uz Patriciju su vezane legende o njezinim iscjeliteljskim

bojana888
moćima; legenda o tome, na primjer, kako je neki hodočasnik istrgnuo zub iz njezine

lubanje, za svoju relikviju, a odatle je naglo potekla krv. Krv, skupljena u dvije

staklene bočice, i s vremenom sasušena, svakog 25. kolovoza pretvara se u tekućinu.

Čudom likvidizacije Sveta Patricija svake godine učvršćuje svoj svetački status, a

skromna Partenopa tone u zaborav. I dok je Patricija simbol (jeftinog) umjetničkog

uspjeha, iza kojega stoji moćna i razgranata katolička industrija, Partenopa je žrtva

historijske prevare, žena-gubitnica. Partenopa nije uspjela zavesti Odiseja svojim

božanskim pjevom, naprosto zato jer si je Odisej dao voskom zapušiti uši. Naivna

Partenopa, koja nije znala za Odisejev trik s voskom, doživjela je Odisejevu stoičku

ravnodušnost kao težak udarac svom umjetničkom samopouzdanju, i radije se

survala u more nego da nastavi s pjevanjem koje više nikoga ne začarava. Partenopa

je simbol borbe za umjetničku prvorazrednost, za visoke umjetničke standarde,

anticipatorski borac protiv užasavajuće moderne dreke, ali i simbol neviđene

naivnosti: većina ljudi, naime, rađa se s voskom u ušima!

Drugorazrednost i gubitništvo na umjetničkom polju povlače se za

Partenopom (kao, uostalom, i za svakom nadarenom ženom koja je odbila kršćanski

ritual transformacije u „sveticu”) kao ružan trač. Prema jednom takvom traču, sirene,

među njima i Partenopa, izazvale su muze na glazbeno natjecanje i izgubile. Muze su

im za kaznu iščupale perje i na taj ih način onemogućile da lete. Od perja ubogih

sirena muze su sebi splele pobjedničke vijence, a sirene su se survale u more. Ovaj

trač podupire, barem što se povijesti ženske kreativnosti tiče, teze o vječnom

ženskom rivalstvu u temelju kojega stoji biološka, prokreativna energija.

Sve u svemu, Udovica je za svoju simboličnu dvojnicu izabrala Partenopu.

Udovica je u svojoj ranoj mladosti izvršila simboličko samoubojstvo, baš kao da je

bojana888
znala da njezin pjev neće očarati Levina (i on je, naime, znao za trik s voskom), pa je

suspregla glas i zašutjela. Tako je za račun trenutne nepromišljene želje da bude

nitko (samopotkresivanje samopouzdanja) produžila trošan Levinov ljudski život u

vječan. Podigla je Levinu spomenik u koji je ugradila samu sebe, baš kao što su

slavni graditelji ugrađivali u svoje građevine vlastitu šutljivu sjenu.

U mojoj glavi najednom je, ničim izazvana, zazvonila tanjušnim i nervoznim

zvonom Udovičina rečenica: S vremena na vrijeme pronašla bih kakvu zaturenu pjesmu,

priču ili ulomak iz dnevnika... Bio je majstor u zaturiuanju svojih stvari, nisam Ii vam to

već spomenula, lelkemP... Niz moje obraze potekle su suze. Promatrala sam njezine

fotografije na kompjutorskom ekranu. Njezine ukošene oči boje meda motrile su me

s napetom pažnjom, baš kao da sam potencijalni plijen. A zatim mi se, možda zbog

suza, učinilo da se njezine oči ukošuju još više, kao da suspreže smijeh. Ili plač. I ja

sam ugasila ekran.

bojana888
TREĆI DIO
Đavolov vrt

bojana888
 1.

Mošusni štakor, Ondatra zibethicus, vrsta je štakora koji živi u močvarnim

predjelima. Manji je od dabra, a veći od običnog štakora: zajedno s repom dosiže

dužinu do sedamdeset centimetara i težinu do dva kilograma. Ime je dobio po

mirisu kojim markira svoj teritorij. Razmnožava se neobično brzo; ženke znaju imati

po četiri legla godišnje, u svakome od šest do osam mladunčadi. Američki Indijanci

poštuju mošusnoga štakora: u njihovim mitovima o postanku svijeta mošusni štakor

s dna primordijalnoga mora donosi mulj. Od tog mulja nastala je Zemlja.

Mošusni štakor pojavio se u Europi početkom prošloga stoljeća, kada je u

Češkoj otvoreno prvo uzgajalište. Naime, bunde od mošusnog štakora postale su u

dvadesetim godinama modni krik. Štakor se, međutim, oteo kontroli i odmetnuo u

slobodu, odakle je kolonizirao Europu, osobito predjele uz vodu. Nizozemska je

zbog močvarnog tla bila njegov najprirodniji izbor. Za Nizozemce je muskusrat

stalna opasnost, jer se nastanjuje u polderima, i tako ugrožava složeni sustav zaštite

od poplava. Istrebljivači štakora u Nizozemskoj cijenjeni su i dobro plaćeni ljudi.

Belgijanci su smislili kako da od mošusnog štakora pripreme ukusno jelo, koje se

može naći u restoranima (istina, rijetkim): nakon marinade u soli i luku, mošusni

štakor kuha se u pivu. Dok je na Novom Zelandu mošusni štakor strogo zabranjena

vrsta, u Kanadi šeširi od njegova krzna krase tradicionalnu zimsku uniformu

kanadske kraljevske konjičke policije.

bojana888
 Ovi detalji o mošusnome štakoru zapravo su nepotrebno dugi uvod u posve

kratku zgodu koju mi je ispričala moja holandska znanica, spisateljica. Radeći na

svome romanu, zatrebala je precizan opis mošusnoga štakora. Moja znanica nabavila

je svježi leš mošusnoga štakora, ođrala s njega krzno i, prisjećajući se seciranja sa

školskih satova biologije, skalpelom razrezala njegovo tijelo. Zatim je pažljivo

proučila njegovu unutrašnjost, a onda ga je ispekla u pećnici i pojela. Izdvojila je

štakorove kosti i koščice, položila ostatke u limenu kutiju i zakopala kutiju u svome

vrtu.

Moja znanica smirena je i trijezna pedesetogodišnjakinja, zadovoljna svojim

životom. Svaki put kada se nađemo na kavi, ja se sjetim te priče, i osjetim prema njoj

poštovanje. Jer preda mnom sjedi žena koja se suočila sa svojim štakorom, secirala je

svoj problem, pojela ga, svarila i pokopala nejestive ostatke. I svaki put postavljam si

pitanje: kada ću se ja suočiti sa svojim?

Čini se da razlog mome otezanju ne leži toliko u kukavičluku koliko u

osjećaju uzaludnosti posla, a onda i osjećaju „ilegalnosti” književnoga glasa i

književnoga oblika. Ženski glas nije, dakako, ilegalan, ali žene, čini se, još nisu

osvojile ni usvojile sve oblike književnoga pisma. Ovo usvajanje nije se ni moglo

dogoditi zbog specifične „disleksije” koju pri čitanju književnih tekstova pokazuju i

čitatelji i čitateljice, svatko iz svojih razloga. Ukratko, većina „djevojčica” još uvijek

piše ljubavne romane, a zapisi iz podzemlja još uvijek su rezervirani za „dječake”;

pobunjenička konfesija muški je književni narativ, jer je i pobunjenik uvijek

muškarac, on je naš tragični heroj. Priča o tragičnoi heroini čita se, zbog već

spomenute „disleksije”, kao priča o „luđakinji”. Takve „luđakinje” srećemo na ulici,

bojana888
žene koje izgledaju kao da se svađaju s nevidljivim sugovornicima. Susret s njima

prije izaziva nelagodu nego sućut, prolaznici se obično sklanjaju u stranu, spuštaju

pogled, iako „luđakinje” ni u koga ne gledaju. Naučile su, naime, da ne računaju ni

na koga. One svoje bitke vode same.

bojana888
 2.

Stvari su se, pretpostavljam, kuhale dugo, i zato ne mogu reći kada je ta misao

prvi put promigoljila mojim mozgom, ni koliko je isprva mlakom impulsu trebalo da

se skrutne u odluku. Možda me moja bjesomučna okrenutost prema naprijed, ma

gdje to naprijed bilo, izmorila, i ja sam se naprosto, uz mlaki otpor, otklizala unatrag,

bez volje da se pridignem i krenem iznova. Možda su gradovi kroz koje sam

godinama prolazila, umjesto još donedavnog ubrzanja, usporili moj korak i stali

izazivati u meni nejasnu, ničim opravdanu anksioznost. Možda je „zrcalni” karakter

gradskih prostora izbio dah iz mojih pluća: u gradovima sam se, naime, ogledala kao

u ogledalu; na njima sam očitavala svoje stanje kao na strujnom brojilu; u njima sam

uspoređivala svoju unutrašnju mapu s mapom grada; mjereći puls grada, mjerila

sam svoj puls; mape podzemnih željeznica uspoređivala sam s vlastitim krvotokom.

Drugi su imali psihoterapeute, ja sam imala gradove.

Možda je ovaj klizni efekt izazvao kratak boravak u Kolkati prije nekoliko

mjeseci? Kilometri i kilometri betonskih stupova iz kojih su virile željezne sajle - koje

sam u sunčanoj ranojutarnjoj izmaglici vidjela na putu od aerodroma prema hotelu -

izazvali su u meni osjećaj apokaliptične tjeskobe. Nije bilo jasno je li to započet i

privremeno ostavljen posao, ili pak posao koji nikada neće biti završen, jer nije ni

mišljen da bude završen, ili je u pitanju moderna ruševina nečega što je još do

maločas postojalo; kao što nije bilo jasno je li grad slika prošlosti, sadašnjosti ili naše

bojana888
zajedničke budućnosti. Grad je proizvodio osjećaj dobro zaživjeloga kaosa, iako je

kaos mogao biti i sinonim za supraorganiziranost. Stanovnici su parazitirali na

gradu, jeli ga poput mrava, razvlačili ga kao praznu kožuricu, punili vlastitom

slinom, izmetom i znojem, rušili, bušili i obnavljali, prilagođavali su ga sebi. Gradski

beskućnici ponašali su se poput tropskih puzavica, osvajali su grad, razvaljivali ga,

ali i učvršćivali; na pločnicima su stvarali zadimljene, tamne koridore iz kojih su se

isparavali mirisi hrane; dom se sklapao i rasklapao na ulici poput kartonske kutije;

najčešće je dom i bio kartonska kutija, komad odbačene plastike, staro šatorsko krilo,

rupa u zidu napuštene kuće, nadstrešnica pored mosta, uz prugu, uz postojeće

fasade... Raspadanje, kao kakav viši princip, osjećalo se posvuda: u teškoj prašini

koja je nalijegala na grad, na drveće, grmlje, travu, od čega je zelenilo dobilo ne samo

glinenu boju nego i glinenu teksturu; u mrljama od plijesni po svježe obojanim

zidovima u mojoj hotelskoj kupaonici; u mirisu sumpora koji je izbijao odasvuda. Na

ulici su ljudi razvlačili svoje krpe, plahte, prekrivače i vješali ih na ograde uz cestu;

ljudi kao da ništa drugo i nisu radili do provjetravali svoje mišje rupe, prali se, šišali,

brijali, kopulirali, rađali se, umirali, molili svojim bogovima, vršili nuždu,

pripravljali hranu, uzgajali djecu, hranili domaće životinje... sve na ulici. U tom

bolno otvorenom procesu života postojala su mjesta kontrole, „čista mjesta”, poput

golf-kluba, gdje se nalazio moj hotel, i gdje su odavno dekolonizirani Indijci

oponašali svoje nekadašnje kolonizatore i šetali s golf-palicama po božanski

smirenim golf-terenima. Pogled na njegovane travnate površine, kao i na pokretne

ljudske figure na njima, doživljavala sam bez tona i u slow-motionu, valjda i zato jer

je samo koji korak dalje, iza ograde, iza uniformiranih čuvara i rampe na ulazu,

započinjao nepregledan, bučan ljudski kaos.

Tu, u Kolkati, napadnuta rojevima zvukova, slika, mirisa i boja, ja sam

iznenada briznula u plač. Bio je to snažan jecaj, koji kao da se godinama skupljao u

bojana888
meni, i sada je, naišavši na pukotinu, provalio. Vratila sam se u hotel. Prvi put u

životu običnu hotelsku sobu doživjela sam kao dom. Zrak hotelske sobe bio je

parfimiran slatkim osjećajem poraza.

Možda je posljednja epizoda, londonska, bila neka vrsta alarma? Doputovala

sam u London zbog poslovnog sastanka, zbog ručka prilikom kojega ćemo

razgovarati o poslu, ili zbog posla o kojem ćemo razgovarati prilikom ručka,

uvjerivši osobu s kojom sam se trebala naći da je doputovati iz Amsterdama u

London čas posla. I bilo je, sve dok se nisam našla u jeftinom hotelu, koji sam

rezervirala preko interneta, i kakvih oko Paddingtona ima mnogo. U predvorju

hotela gurali su se turisti, mahom velike talijanske i španjolske obitelji (Putuju li

Talijani i Španjolci ikada sami?!). U takvom hotelu - u hotelskoj sobi veličine

komfornoga lijesa, s minijaturnom kupaonicom, s tušem pod koji se jedva moglo

stati; s dječjim krevetom i ogledalima postavljenima tako nisko kao da su prioritetni

gosti hotela zaista bila djeca; s aranžmanom oko ogledala koji se sastojao od sušila za

kosu, električnog kuhala i dvije-tri vrećice čaja i nescafea na tanjuriću - ja sam, nakon

obavljena sastanka, umjesto da pohitam u muzeje i galerije ili nazovem znance,

ostala u hotelskoj sobi sve do drugoga dana ujutro, prikliještena fantazijama da soba

broj 455 više ne postoji, da se, čim sam ušla i zatvorila za sobom vrata, za mnom

zatvorio zid. Ujutro sam se prisilila da ustanem; pod prekriven tapisonom, o koji su

se trljale tisuće i tisuće bosih nogu prije mojih, škripao je tako bolno kao da će se

urušiti. Krenula sam van, pustivši najprije da talijanska i španjolska obiteljska

stampeda izjure iz hotela, ali sam, na samo nekoliko koraka od hotela, prisjela u neki

kafić da popijem jutarnju kavu i provela više od sat vremena promatrajući grupu

građevinskih radnika, Rumunja, koji su ovamo svratili na doručak; konobaricu,

Ruskinju, koja mi je donijela kavu s mlijekom; zatim mladu ženu s djevojčicom

malko unakažena lica (i njih dvije bile su Ruskinje); i dvije žene koje su u kafić

bojana888
ušetale isturenih grudiju, paradnim korakom. I one su bile Ruskinje... U mislima sam

slagala slagaljku, nagađajući u kakvoj su vezi konobarica i ostale Ruskinje, tko je

gazda kafića, i koja je emigrantska sprega među svima njima. Po izlasku iz kafića

krenula sam nalijevo, prema metrou, a onda sam se predomislila i vratila u hotel,

gdje ću provesti ostatak dana i noć, sve do polaska na aerodrom.

Na povratku iz Londona u Amsterdam cijelo vrijeme stiskala sam u ruci

nevidljivi mjenjač ne bih li nekako stišala ton. Nekoliko redova ispred mene mladi

muškarci smijali su se jakim, neobuzdanim, grlenim smijehom, kao purani. Iz

njihova smijeha prštali su muški hormoni, a kroz izmaglicu koju je proizvelo sunce

što je s avionskih prozorčića osvjetljavalo putnike sličili su na kakvu televizijsku

reklamu namijenjenu uživaocima piva. Nisam znala kako da si pomognem, grleno

puransko glasanje bolno je strugalo po mome nervoznome uhu. Do mene je sjedila

žena u majici i njezina ogoljela nadlaktica gotovo da je upirala u moju. Na nadlaktici

je imala tetovažu, karikaturu, lice ćelava muškarca s ovećim poplavjelim nosom i

ustima koja su tužno klizila nadolje. Ženina nadlaktica bila je krupna i zasaljena.

Boja kože odavala je da žena provodi dosta vremena u umjetnim sunčalištima.

Preplavila me panika, činilo mi se da ću se ugušiti. Osjećala sam kako kroz kožu na

mome licu probijaju kapljice znoja. Tip s nadlaktice, tužno obješenih usta, zapiljio je

u mene svoj pogled, dvije crne točkice. Vrijeme je da idem doma, očajavala sam.

Kamo doma?! I gdje je doma, pitala sam samu sebe. Ne znam, misleno sam

odgovarala samoj sebi, bilo gdje, samo da je doma... Kasnije, kada sam se smirila,

prisjetila sam se epizode vezane uz dom koja se dogodila prije dvadesetak godina, u

drugom gradu, u New Yorku...

bojana888
 3.

Kada sam se u jednom trenutku svoga života našla u situaciji u kojoj su mi

gradski alarm (čiju poruku isprva nisam razumjela), radio, televizija i prvi susjedi

panično poručivali da požurim u podrum i svakako ponesem sa sobom torbu s

najnužnijim stvarima, nisam znala da ta fraza, koja pripada lječniku rata, najavljuje

radikalnu promjenu u mome životu. Prvo sam poslušno razbijala glavu nad

sadržajem torbe s najnužnijim stvarima, da bih ubrzo shvatila da taj sadržaj ne postoji:

da moja putovnica ne vrijedi, jer će je već sutra nove državne vlasti promijeniti; da

moj novac ne vrijedi, jer će se banke uskoro zatvoriti, a onda će se i valuta

promijeniti; da moj dom ne vrijedi, jer bi se u sljedećoj sekundi lako mogao pretvoriti

u ruševinu; kao što bih i ja već u sljedećoj sekundi mogla postati leš. Ako preživim,

onda je prva pretpostavka da ću ostatak života provesti nadoknađujući gubitke. I još

nešto, rat je vrijeme u kojemu ljudski ološ isplivava na površinu. Tko preživi, morat

će se suočiti s posljedicama. To sada znam. Tada, u trenutku događanja, sve to nisam

znala.

Dugo je ta fraza koju sam prvi put čula 1991. godine - ta torba s najnužnijim

stvarima - zvonila u mojim ušima. Često sam u mislima slagala i preslagala

zamišljeni sadržaj torbe (da, bila je to neka vrsta regresije), baš kao što sam u ranom

djetinjstvu mučila samu sebe pitanjem koju ću od tri stvari izabrati ako naletim na

dobru vilu, a ona me upita što želim biti: bogata, sretna ili mudra. Ne znam gdje sam

bojana888
to pokupila, to da mogu izabrati samo jednu stvar, i da jedna stvar isključuje drugu.

Jer u svijetu bajki najgluplji, Ivan Budalina, ostvaruje sve tri želje: i bogatstvo, i sreću,

i mudrost. Sjećam se da sam se stidjela tog samomučenja, baš kao što je i moja mala

nećaka, što zbog stida, što zbog vjerovanja da se želje ne ostvaruju ako za njih i drugi

znaju, sakrila svoju božićnu listu želja pod jastuk. Iskoristivši njezino kratko

odsustvo, pročitala sam listu. Njezine želje izazvale su u meni gotovo fizičku bol,

možda i zato jer su me podsjetile na moje nikad ostvarene susrete s dobrom vilom.

Iako sam tada bila mlađa od nje, njezina lista želja učinila mi se nevinijom i

iskrenijom od moje. Bogatstvo se skrivalo u želji koju je stavila na prvo mjesto: Želim

da moj tata nađe posao. Rečenica Želim da mogu nositi štikle značila je sreću,

pretpostavljam, dok se rečenica Želim da imam dobre ocjene u školi mogla na jezik bajki

prevesti kao mudrost. Jedino si ne mogu objasniti zašto je moja dražesna nećaka

svojoj božićnoj listi dodala Želim da imam čiste zube. Redovito je prala zube, išla

zubaru na kontrole, i imala je najslađi osmijeh na svijetu. Možda su cipele s visokom

potpeticom i čisti zubi u njezinu svijetu bili jedina validna ulaznica za sretan, mudar

i bogat život.

Čini se da se naše najdublje želje otkrivaju na neočekivanim mjestima, gdje

nas zaskaču iz zasjede, stegnu za grlo i oduzmu nam dah. Našla sam se u New

Yorku jednoga srpnja, nakon dva semestra provedena u malom američkom

sveučilišnom mjestu, na putu prema Europi, ali ne i domu, jer doma više nisam

imala. Stanovala sam u stanu odsutnih njujorških prijatelja, bio je to pravi poklon s

njihove strane. Uživajući u dugim šetnjama po uzavrelom New Yorku, svratila sam u

neku trgovinu u Sohou, i banula u rashlađeni prostor, koji je pritom bio snježno bijel:

drveni pod bio je obojan u bijelo, police su bile bijele, sve je bilo bijelo. Bila je to

skupa trgovina s luksuznim sitnicama za kuću: ručnici, zavjese, posteljina, stolnjaci,

salvete... Svila, čipka i lan. I tu, još na vratima, briznula sam u plač. Prodavači su

bojana888
zastali i promatrali me sa zanimanjem. Izašla sam na ulicu. Toplina koja je isparavala

iz zraka, asfalta i betona efikasno je sušila moje suze. I tu sam shvatila da zavjet koji

sam, nakon iskustva s torbom s najnužnijim stvarima, dala samoj sebi - da nikada,

nikada više neću poželjeti dom - naprosto nije održiv; da je želja za domom jaka, da

ima snagu primarnih instinkata; da je psihoza privremenosti, koju sam bila razvila

pretvorivši je s vremenom u glupi moralni princip, opasnija nego što sam mislila; i

da bi se mogla okrenuti protiv mene ako joj ne dobacim zalogaj i ne utolim njezinu

glad, ako, dakle, ne stvorim dom, iz kojega ću jednoga dana, ako to budem htjela,

samu sebe ponovo katapultirati van. Sve se vrti u krugu, čini se da je najveće

dostignuće svakog emigranta dom; ispada da se emigranti, mnogi pritom riskirajući

vlastite živote, izlijevaju iz svojih zemalja samo zato da bi prije ili kasnije kupili dom

i izvjesili zastavicu države u kojoj su se zaustavili; štoviše, da mnogi potroše do svoj

život na dva doma, jedan u zemlji koju su ostavili, drugi u zemlji u kojoj su se

zaustavili, da ih ponovo ne pogodi traumatični gubitak jednog, ili oba.

Prilikom povratka u Amsterdam, umjesto da privremeno unajmim stan kao i

dotada, ja sam se, gotovo podmuklo, kao da potkradam vlastiti novčanik, i s

istodobnim osjećajem pobjede i poraza, odlučila za stabilniji dom. Možda je neko

brižno mjerilo u mome mozgu izračunalo da predugo lutam od mjesta do mjesta i da

bih se trebala skrasiti. Jesu li bjelina njujorškog dućana i onaj nagli napadaj plača

potegnuli u meni kakav konac, ne znam. Znam samo da sam bjelinu svoga novog

doma dovela do psihotičnoga usijanja. Bijele zavjese od ručno vezene čipke, bijeli

ručnici, bijela lanena posteljina, bijeli zidovi, bijele podne i zidne pločice u kuhinji i

kupaonici, bijele police... Sve je bilo bijelo, temeljito bijelo, poput zaborava. Mrlje su

izbile poslije.

bojana888
 4.

Kada sam kao srednjoškolka svladavala lektiru iz svjetske književnosti, Jane

Austen, Dickens, Balzac, Stendhal, Zola, Dostojevski, Flaubert, bila sam uvjerena da

se djela svih tih književnika bave novcem, kao što se i odnosi među likovima temelje

isključivo na novcu, iako su nas nastavnici književnosti uvjeravali u suprotno.

Možda pisci poput Dickensa duguju svoju veliku popularnost za života upravo

činjenici da je novac u njihovim romanima pokretač svega, s čime se većina čitalaca

lako mogla identificirati. S modernizmom je novac nezamjetno nestao iz

književnosti. Istina, Virginia Woolf u svome bezbroj puta citiranome eseju Vlastita

soba tvrdi da se žena ne može baviti pisanjem ukoliko ne posjeduje vlastitu sobu i

minimalan dohodak od petsto funti godišnje. Njezina tvrdnja već nepunih sto

godina pobuđuje pažnju književne javnosti, što se vidi i po tome da se od godine

objavljivanja eseja naovamo svako malo netko dosjeti da tadašnju sumu od petsto

funti godišnje konvertira u današnje novčane vrijednosti.

Sve u svemu, sobu sam imala, ali ne i petsto funti godišnje. A onda je na

postojeću sobu iznenada sjela i druga, rezultat predsmrtnog kaprica nekog

gospodina, poštovaoca mojih knjiga, koji mi je oporukom ostavio nekretninu.

Osjećala sam se nelagodno, ne sjećam se da mi je itko ikada poklonio išta vrednije od

knjige i buketa cvijeća, a sada je pred moje noge tresnula s neba kuća s vrtom, u

nekom selu za koje nikada nisam čula. Ustvari, jedva da sam i za jedno čula, ideja

bojana888
života na selu nikada me nije privlačila. Jedino selo za koje sam znala bilo je

englesko, to koje sam ponekad gledala u BBC-jevim programima PBTP-kategorije

(Property buying television programs). Te emisije imale su privlačne nazive (Escape to

the Country, To Buy or Not to Buy, Safe as Houses i slično) i narativnu strukturu sličnu

porno filmovima: zgodan mladi posrednik nekom sredovječnom, umirovljenom

paru nudi na prodaju dvije ili tri kuće u engleskoj prirodi. Sredovječan par i mladi

posrednik obilaze kuće, a na kraju preostaje posljednja, „misteriozna” kuća. Moja

mystery house nije se nalazila u engleskom, nego u hrvatskom selu. Život možda i

piše romane, ali su geografske i običajne okolnosti u kojima romani nastaju različite,

što i romane čini temeljito različitima.

Isprva sam odlučila odbiti poklon čovjeka kojeg jedva da sam znala, ali je

porez na preuzimanje nekretnine bio nizak, a odvjetnik me uvjeravao da je odbiti

takvo što naprosto glupo. Sve u svemu, pristala sam, potpisala papire, i djelu priču

odložila na neko vrijeme u stranu. U trenutku svoje smrti stari gospodin nije

navodno imao nikog bliskog. Stan u Zagrebu, prema ugovoru o skrbništvu, pripao je

spremačici koja se dugi niz godina brinula o njemu. Moje knjige čitao je s velikim

interesom, tako je tvrdio u onih nekoliko pisama koja mi je poslao, što mi, zapravo, i

nije laskalo; najprije treba upoznati čitaoca i njegov književni ukus da bismo znali

možemo li pohvale uzeti za ozbiljno.

I to je sve. Više mi o starom gospodinu nije znao reći ni odvjetnik. Neki su

ljudi toliko samozatajni da sa sobom u grob povuku i svoju sjenu, drugi pak od

svoga života naprave muzej u kojemu čak i igla kojom su zašivali gumbe ima

počasno mjesto.

bojana888
 5.

Čak i u ovom času, četrdeset i koju godinu nakon njegove smrti, mogu

dozvati u pamćenje tu tamnoljubičastu mrlju, koja je bila predmet moje fascinacije u

ranom djetinjstvu. Ne znam kako se stvari utiskuju u naše pamćenje, biramo li mi

stvari koje ćemo zapamtiti, ili one biraju nas. Otac je odbijao da govori o ratu, o

Drugom svjetskom ratu. Zapravo, malo je o čemu govorio. Nije spominjao svoje

roditelje. Umrli su za vrijeme rata, rekao bi i tonom udario na razgovor bespogovornu

točku. Moj interes za baku i djeda ostao je sahranjen u toj rečenici. U partizane je otac

otišao s nepunih sedamnaest godina. Ni o tome nije rado govorio. Iz rata je izašao s

njemačkim šrapnelom u nozi i s nikada zaraslom ranom, tom mrljom boje trulog

mesa. Odbijao je da izvadi šrapnel, tvrdio je da mu ne smeta. Nisam znala što je

šrapnel, valjda je baš zato ta priča potresala moju dječju maštu. Velika mrlja boje

trulog mesa nije u meni izazivala ni gađenje ni strah niti pak zabrinutost za oca,

promatrala sam je sa znatiželjom kao kakvu geografsku kartu. A mrlja je bila velika

naprosto zato jer sam ja bila mala. Otac je umro ne stigavši napuniti četrdeset i devet

godina. Tako je i sahranjen, s njemačkim šrapnelom u nozi i partizanskom zvijezdom

ugraviranom na nadgrobnoj ploči. Šrapnel u tijelu bio je i metafora, ali to sam

shvatila mnogo, mnogo godina kasnije.

Mama ga je nadživjela za tridesetak godina. Za sve te godine uspjela je u

mome pamćenju gotovo posve istisnuti oca, iako sumnjam da je to željela. Mamina

bojana888
pobjeda izvojevana je pravedno: živjela je mnogo duže od oca i, za razliku od njega,

pričala je priče. Znam njezine priče o bližim, daljim i jako udaljenim rođacima, o

ljudima koje je znala, o obiteljskim prijateljima, o susjedima iz stambene zgrade u

kojoj je stanovala. Svi ti ljudi, zahvaljujući njezinim pričama, postali su dio i moje

proširene obitelji, barem za neko vrijeme. Jedino se posljednjih godina svoga života

počela baviti sitnim fabrikacijama i brisanjem ljudi iz svog mislenog okružja, iako su

mnogi od njih bili mrtvi, mnoge nije viđala godinama, jer je s vremenom viđala sve

manje ljudi. Postepeno su žene na njezinoj listi dobile prednost, osobito one kojih

više nije bilo na životu. Muškarci su, za razliku od žena, blijedjeli, iščezavali s liste, ili

je po njima kapala tinta njezine sumnjičavosti. On nije bio dobar čovjek, govorila bi za

nekog jadnika koji je već odavno bio u grobu, baš kao da je predsjednica kakve

nebeske komisije. Nije bila religiozna, štoviše prezirala je crkvu. Mislim da se

naprosto polako pakirala i birala u mislima koga će „povesti sa sobom”, a koga neće.

Pa ipak, iako je bio jako, jako dobar čovjek, nisam sigurna da je otac ušao u

njezinu mislenu prtljagu. Možda ga je u zadnji čas izbrisala, prije nego što smrt

izbriše nju; možda ga je kaznila jer ju je tridesetak godina ostavio da živi sama. Jer

mi, djeca, bili smo od utjehe samo dok smo to mogli biti.

bojana888
 6.

Dolazeći u Zagreb, odsjedala bih kod mame. Nakon njezine smrti stan se

postepeno praznio od namještaja. Znanci, susjedi, znanci susjeda i znanci znanaca

uzimali su stvari, kako je kome što zatrebalo. Uklanjanje ormara koji je prekrivao cio

zid otkrilo je ružnu, staru, poderanu zidnu tapetu koju je ormar skrivao godinama.

Ili tapeta, poput zastave koja signalizira kapitulaciju, dugo je visjela u polupraznu

stanu sve dok me prilikom jednog od mojih boravaka u Zagrebu nije natjerala da se

pokrenem. Promijenila sam prozore, jer su se u prostor za rolete bili uselili golubovi,

koje ništa nije moglo otjerati. Novi prozori pomogli su, ali su golubovi i dalje

mahnito udarali u zid iznad prozora tražeći prolaz u prostor koji su bili osvojili i koji

je dugo bio njihov dom. Na prozorske daske s vanjske strane zalijepila sam redove

plastičnih šiljaka, što je golubove na neko vrijeme zaustavilo, sve dok ponovo nisu

započeli svoju invaziju. Kupila sam novu kuhinju, renovirala kupaonicu, obojila

zidove i drvenariju u bijelo, lakirala parkete. Godili su mi odsutnost karaktera,

asketizam i manjak namještaja. Osim maminih knjiga, u stanu ništa više nije bilo

mamino, niti je bilo moje. Cio prostor imao je anestezirajući učinak.

Samo ponekad, u sumrak, iz kuta u blagovaonici, uz prozor, gdje se prije

nalazila široka prozorska daska na kojoj je mama držala lončiće s cvijećem, znalo mi

se učiniti da čujem šuškanje. Zvuk je dolazio iz nevidljive krletke po kojoj je

nervozno vršljao nevidljivi kanarinac. Njegovo minijaturno crno oko peklo me je kao

bojana888
zažarena igla koja se zabada u podatnu točku nikada zaliječenog stida. U jednom

trenutku (mama je u tom trenutku imala godina koliko ja dok ispisujem ove redove)

poklonila sam mami kanarinca. Najprije se zbunila, nikada nije držala kućne

ljubimce, smatrala je to nehigijenskim, a onda je sve shvatila. Kupila sam kanarinca

da joj pravi društvo, za ženu njezine dobi kanarinac je idealan kućni ljubimac, mislila

sam (Jesam li?). Znala sam da u staračkim domovima senilnim ženama uvaljuju u

krila gumene bebe, koje ove onda satima ljuljaju anestezirajući ritmom same sebe.

Zašto su liječnici i terapeuti tako sigurni da je beba ženina nezamjenjiva igračka?

Zašto sam ja bila uvjerena da je kanarinac pravi izbor?

Otpisala sam je. Ponizila sam je. Pamtim njezin začuđen, malko ukošen

pogled i boju očiju: svijetlo smeđu, prošaranu sitnim jantarnim pjegicama. Bio je to

pogled djevojčice koju su isključili iz igre, u njezinim zjenicama načas je planuo

mladalački protest, koji se brzo ugasio. Progutala je uvredu elegantno, prihvatila je

kanarinca pokorno kao udarac koji nije znala uzvratiti, a onda se s vremenom

navikla na njega i zavoljela ptičju prisutnost. Kada bih je zvala iz inozemstva, uvijek

bih se raspitala i za kanarinca, bilo je to glupo, ali je, začudo, pomagalo: vunu svojih

razgovora namatale smo oko nečeg živog, bezbolnog i lakog, oko surogata koji je

stišavao bol.

bojana888
 7.

Selo se zvalo Kuruzovac. Nalazilo se jugoistočno od Zagreba, na udaljenosti

od pedesetak kilometara. Od stare znanice posudila sam kola.

„Jesi li sigurna da ti neće trebati?”

„Sigurna sam. Ionako ne znam što bih s njima. Glupo je da ih prodam

budzašto, a trenutno nemam novaca ni za benzin.”

„Hoćeš li da ti platim za posudbu?”

„Što ti je!? Ne dolazi u obzir! Ali kad ih vraćaš, napuni rezervoar benzinom. I

puna šaka brade!” rekla je.

Ovo, i puna šaka brade, zazvonilo je kao kakav neumjesan dodatak, iako je

sama fraza bila u redu. Možda je dugo nisam čula, pa mi se učinila stranom, možda

ni sa mnom nešto nije bilo u redu. Prečesto su mi se riječi i rečenice koje su izgovarali

moji sugovornici i nepoznati ljudi na ulici ili u tramvaju, činile neprirodnima. Pritom

su iskakale odasvud, kao puknute opruge. Dugo me nije bilo, tješila sam samu sebe,

iako to nije bilo posve točno: dolazila sam dva ili tri puta godišnje i svaki put ostajala

po barem mjesec dana. U jezik, u način na koji su ga obični ljudi izgovarali, uvukla

se neka neprirodnost, iščašenost ili nesigurnost. Je li to bila poneka riječ, fraza, ili

upotreba dijalekta, kajkavštine, na primjer, tamo gdje to nije bilo umjesno, ili pak

vrsta unutrašnje nesigurnosti koja je tjerala govornika da zastane na jednu sekundu

bojana888
prije nego što će izgovoriti riječ, pa se to mentalno štucanje nekako ružno odrazilo na

govoru. Promijenila se intonacija, mladi ljudi imali su svoju, promijenila se i brzina

izgovaranja riječi. Sinhronizacije dječjih crtanih i animiranih filmova, američkih

tinejdžerskih televizijskih serija na hrvatski jezik, reklame i radio dali su u ovih

dvadeset godina hrvatskom jeziku ubrzanje. Ili intonaciju i to ubrzanje moje je uho

doživljavalo kao neugodnu novicu.

Moje preispitivanje započelo je od trenutka kada sam sletjela u Zagreb s

namjerom da konačno vidim tu kuću. Nisam li prije dvadeset i dvije godine samu

sebe katapultirala napolje, ne razmišljajući , ni trenutka što će biti sa mnom, kamo ću

i kako ću dalje? Nisam li i tada otišla, ostavivši dom i raspadnutu domovinu, zbog

zraka koji je bio tako gust od mržnje da se nije dalo disati, a sada, gle, potkupljena

mrvicom sira, mirno puzim prema istoj, staroj mišolovci. Gdje mi je pamet?! Dom?

Kakav dom?! Pa imam dom, nemam li, u Amsterdamu?! Prijatelji? Koji prijatelji?

Nisu li me prijatelji, šutke promatrajući kako se sredina igra sa mnom kao mačka s

mišem, otpisali s ravnodušnošću od koje mi se ledila krv u žilama? Jesu li me ikada

pitali kamo idem, hoću li se vratiti, treba li mi pomoć, gle, takve ih sitnice nakon

toliko godina prethodnog prijateljevanja nisu zanimale. Jesu li me ikada poslije

potražili, dvadeset godina dovoljno je dug rok da se barem jednom prisjetimo

izgubljenih prijatelja? A što je s onima koji su otvorili sezonu lova na mene, što je s

lovcima koji su odrali s mene trofejno krzno, nisu li oni i dalje na svojim mjestima, u

novinama, na fakultetima, na televiziji, u izdavačkim kućama, da, kolege? Nisu li

knjižari godinama odbijali držati moje knjige po knjižarama? Nisu li novinari svaku

moju s teškoćom objavljenu knjigu popratili grobnom šutnjom ili osuli po njoj svoju

nadutu, neznalačku paljbu!? Je li se ikada itko od njih ispričao za dugogodišnju

mržnju? A što je s nevinima u cijeloj toj priči, s mlađima, koji se nisu stigli zaraziti

mržnjom, jesu li me oni ikada ikamo pozvali, ne bi li nekako popravili stvar? Nisu li

bojana888
me i oni, poslušno poštujući naslijeđena pravila brutalnih društvenih igara, izbrisali

iz sveučilišnih kurikuluma, srednjoškolskih lektira, iz antologija, školskih udžbenika,

s izdavačkih lista? Što je sa suradnicima, s urednicima i izdavačima? Što je s onim

mojim izdavačem koji je u brzoj promjeni vlasti od izdavača postao šef hrvatske

policije i jedne noći pijan lupao na moja vrata zahtijevajući da mu otvorim? Osjećaj

moći pomutio mu je pamet, kao i mnogima koji su rješenje za osjećaj vlastite

intelektualne, profesionalne ili seksualne neadekvatnosti našli u supstitutu, u

revolveru. Što je s onim kolegom koji me u prepunom tramvaju optužio za izdaju

domovine koristeći putnike kao svoju zahvalnu publiku? Što je s kolegicama, jesu li

one pokazale solidarnost? Nisu li i one poletjele da objave ružne napise u kojima nije

bilo argumenata, već gola zavist umotana u tobožnji argument? I one, djevojčice,

zabole su svoj nožić u raskrvavljeno ljudsko meso, i one vole miris krvi baš kao i

dječaci, i one su, slijedeći dječake, prosule perje po mome tijelu premazanom

smolom kolektivne kazne. Je li se sve to, i još mnogo toga drugoga, izdogađalo, i ne

događa li se i danas, nakon punih dvadeset godina, s istom tupom tvrdoglavošću?

Pa ako je tako, kamo onda srljam, jesam li došla po novu pljusku, po svježi ispljuvak

koji će poput golubljeg izmeta spržiti moj obraz, po novi udarac koji će mi oduzeti

dah, a da moj bijesni „dragovoljac”, moj nepismeni egzekutor, više i ne zna zašto sve

to čini?! Gleda me tupim pogledom, razvalio je usta, pušta da mu slina curi niz

krajeve, skuplja pljuvačku, okreće je u ustima kao bombon, a zatim - tssssssss! -

zaljepljuje je na moj obraz poput ljame. I pitam samu sebe nisam li se možda navukla

na poniženje. Možda mi samo treba jača doza? Ako nije tako, za kog se vraga već

jednom ne skinem?!

Preuveličavam svoj slučaj i značaj, nisu ni zamijetili da me nema, jer i ne znaju

da me ima, osim toga, nisam li dobrovoljno promijenila i adresu i adresata?! Zašto ih

onda cimam, i što ja, zapravo, hoću? Zar mi nije dobro tamo gdje sam se skrasila, i

bojana888
nije li čudno da se uporno vraćam? Svako vrijeme ima svoju muziku, a ono, vrijeme,

pregazilo me je, dvadeset godina je puno, sve što me svrbi izdogađalo se u prošlom

stoljeću, ljudi su tada, zaboga, ginuli, trebala bih biti sretna da se meni ništa slično

nije dogodilo, da, rat je rat, rat je završio, ljudi su u međuvremenu sve zaboravili,

stupili su u novo stoljeće, u novi milenij, na medijskim ekranima danas su neka

druga, mlada lica, novi zabavljači i zabavljačice, novi spikeri i spikerice. I kad smo

već kod toga, novi pisci i spisateljice. A onda, zašto bih u njihovim životima trebala

uopće igrati ikakvu ulogu? Jesam li o njima ikada išta lijepoga napisala? Nisam li

odbila da budem Hrvatica i nisam li odbila da budem Srpkinja?! Pa što onda hoću?!

Nisu oni krivi što se nisam odlučila za stranu u vremenu koje je zahtijevalo samo to,

da se odlučim za stranu. I nisam li se, molim lijepo, više puta javno deklarirala kao

nitko? Pa što onda očekujem? Budite si, gospođo, nitko, he-he, nitko vam ne brani da

budete nitko, he-he, živite si s nitko-ljudima, pišite si svoje nitko-knjige, nađite si

svoje nitko-čitatelje, a nas - kuš-kuš! iš-iš! - ostavite na miru!

Bio je sunčan kasnotravanjski dan kada sam krenula u izvidnicu. Ponijela sam

sa sobom baterijsku svjetiljku, vreću za spavanje, pokrivač i posteljinu, za slučaj da

odlučim tamo prenoćiti, i još nekoliko praktičnih sitnica. Vozila sam sporednim

putevima, što se pokazalo estetskim dobitkom: nebo je bilo visoko i plavo, pored

mene se odmotavao slide show: zelena polja osuta maslačcima, voćke u cvatu, sela s

nepopravljivo ružnim seoskim kućama. Moj unutrašnji otpor otapao se pri pogledu

na ljubičaste jorgovane, koji su se u grozdovima slijevali preko ograda seoskih

dvorišta, a kapitulirala sam kada je na površinu moga sjećanja isplivala slika palca

na dječjoj ruci koji se trudi da načini boriću. U takvu boriću zabadao bi se

jorgovariski cvjetić, a borića bi, stisnuvši svoja usta, nastojala zadržati cvjetić u

okomitu položaju. Tako smo mi, djevojčice, nosile cvjetiće u borici svojih palčeva,

isturivši palčeve ispred sebe kao kakve male pladnjeve na kojima stoje kristalne čaše

bojana888
u obliku jorgovanskih cvjetića. Bile smo male akrobatkinje koje su obavljale svoju

vještinu s punom pažnjom: cvjetić nije smio pasti. Ostavila me bez daha ta iznenadna

slika koja je izronila iz dubine moga sjećanja da sama uhvati dah; da me podsjeti

kako je u djetinjstvu, gle, sve bilo u krupnom planu i visokoj rezoluciji, svaka travka,

mrav i list, svaki detalj, sve sam promatrala žedno, s pažnjom i udivljenjem. Bilo je to

vrijeme jorgovana, vrijeme malih čuda.

bojana888
 8.

Kuća je izgledala puno bolje nego što sam očekivala. Nalazila se na kraju

zaseoka i bila je malko odvojena od ceste koja je vodila kroz selo. Do kuće je blagom

uzbrdicom vodio kratak makadamski odvojak. Bila je drvena, nalik na one rijetke

preostale hrvatske etnokuće. Imala je prostran trijem, i već sam zamišljala kako ću

sjediti na trijemu zagledana u plavu (nebo) i zelenu (polja) traku u daljini. Dok sam

okretala ključ u bravi, zahvatilo me snažno uzbuđenje. Unutrašnjost kuće, što sam

mogla opaziti odmah s vrata, odavala je da u kući netko živi. Odložila sam svoju

smiješnu „izviđačku” prtljagu i krenula prema hladnjaku u kuhinji. U hladnjaku su

bile namirnice, mlijeko, maslac, jaja... U dnevnoj sobi, koja je bila spojena s

otvorenom kuhinjom, stajao je stolić s televizorom, starinski kauč i naslonjač. Uzela

sam mjenjač sa stolića i upalila televizor. Radio je. U dnevnoj sobi nalazio se radni

stol i polica s nevelikim, ali neočekivano dobrim izborom knjiga, štoviše, opazila sam

i nekoliko najnovijih naslova u hrvatskom prijevodu. Na stoliću pored kauča

zamijetila sam jedno od starijih izdanja Krležina romana Na rubu pameti, kakvo sam i

sama imala. U prizemlju se nalazila kupaonica s WC-om i spavaća soba. Krevet je bio

raspremljen. Stepenicama sam se uspela u potkrovlje, u kojem očito nitko nije

boravio. Tamo su se nalazili ugrađeni ormari, veliki madrac i zahod. Uljez je, sudeći

prema kozmetičkim sitnicama u donjoj kupaonici, bio muškarac.

Izašla sam na dvorište. Uz niske stepenice bilo je posađeno sitno

ranoproljetno cvijeće, potočnice, maćuhice i krupne tratinčice - „gumbeki”. Uz kuću

je sa svake strane raslo po jedno krupno stablo ljubičastog jorgovana. Ova gotovo

bojana888
dječja simetrija zbog nečeg me je duboko dirnula. Iza kuće prostirao se prostrani vrt i

voćnjak s desetak stabala. Sve se činilo njegovanim, nečija je ruka očito redovito

kosila travu. U vrtu je tek počela nicati mlada zelena salata i još slabašni perčini luka.

Dio vrta bio je zasađen cvijećem, prepoznala sam dva grma božura, koji još nije

procvjetao, i grmove ivančica. Susjednih kuća nije bilo, a odmah iza voćnjaka

prostirala se šuma.

Nazvala sam advokata. Rekla sam mu da kuća, sudeći po svemu, ima

„uljeza”.

„Pričekajte malo, ne paničarite, možda će se taj vaš uljez pojaviti, u svakom

slučaju, siguran sam da u svemu tome nema ničeg kriminalnog...”

Sjela sam na klupu na trijemu i promatrala zalazak sunca. Polja u daljini

tonula su u rumenkastu izmaglicu. Bilo je toplo i tiho. Drveni trupci o koje sam se

naslonila grijali su moja leđa. Sklopila sam kapke. Činilo mi se da ću zadrijemati. A

onda sam začula zvuk automobila. Iz kola je izašao muškarac, otprilike mojih

godina, i laganim se korakom uspeo na trijem...

„Dobar dan”, rekao je srdačno. „Dobro došli u Kuruzovac”, dodao je.

„A vi ste?”

„Ja sam vaš uljez. Bojan”, rekao je i pružio mi ruku.

„Kako znate da i sama nisam uljez?”

„Od vašeg advokata.”

Zbunila sam se.

„I što ćemo sada?” pitala sam.

bojana888
 „Ništa. Ja ću pokupiti nekoliko svojih stvari, a sutra ću doći po ostatak. Može

li tako?”

„Naravno... Žao mi je.”

Muškarac je strpao u torbu nekoliko komada odjeće i uzeo iz kupaonice svoje

sitnice.

„Slušajte, doći će moja mačka. Ona po cio dan skita, ali predveče dolazi kući,

pa je pustite unutra”, rekao je.

„Ne dolazi u obzir! Ja mrzim mačke!”

„A puhovi?”

„Tko su puhovi!?”

„Glodavci. Nešto između miša i vjeverice. Bilo ih je puno potkrovlje kada sam

ušao. Ali otkada je mačka tu, nema ih.”

Gledala sam ga u čudu. Ništa mi nije bilo jasno. Upala sam u posve novi žanr,

u seoski SF.

„OK, nahranit ću je. Vidjela sam da ima mlijeka u hladnjaku...”

„Laku noć”, rekao je.

Palo mi je na pamet da ga nisam pitala gdje će spavati, a onda sam se zapitala

jesam li ja normalna?! Brinem o tome gdje će muškarac koji je provalio u moju kuću,

i o kojemu pritom ne znam ništa, spavati?! A onda, nije li rekao da je u vezi s mojim

advokatom?! I ne znači li to da je advokat znao za uljeza, ali mi ništa nije rekao?!

Usput sam se ulovila u misli da su moji posjednički instinkti (moja kuća, provalio je,

uljez) proradili strelovitom brzinom.

bojana888
 A je li se pojavila mačka, nisam saznala, jer sam ubrzo zaspala tvrdim snom i

spavala sve do jutra. Ujutro me probudilo mačje mjaukanje. Došla je po svoju

zdjelicu mlijeka...

bojana888
 9.

Ujutro sam sjela u kola i odvezla se do prvog obližnjeg mjesta, kroz koje sam

jučer bila prošla na putu ovamo, da vidim što otprilike mogu očekivati od svog

„proširenog dvorišta”. Mjesto se nalazilo na desetak kilometara od Kuruzovca i

sličilo je ni na što, na mrlju, koja se zove mjestom, jer se ne može zvati ni gradom, ni

gradićem, ni selom, niti zaseokom. Takvih provincijskih mrlja bilo je po unutrašnjosti

Hrvatske, i sve su izgledale isto. U jednoj takvoj mrlji rodila sam se, odrastala i

živjela sve do polaska na fakultet, i usput razvila trajnu alergiju na provinciju i

provincijske običaje. Istina, bilo je tu nekoliko lijepih, starih, austrougarskih kuća,

grupiranih oko parka u centru, ali su njihove fasade bile bolno izrešetane

šrapnelima. Opazila sam jednu samouslugu, apoteku, malu trgovinu tekstila, dućan

s korisnim potrepštinama za seoska domaćinstva i pekarnicu. Bila je tu i obnovljena

općinska zgrada s izvješenom hrvatskom zastavom. U parku je raslo mrzovoljno

grmlje, iz skromne fontane prštala je voda u nepredvidljivim mlazevima i kočio se

novi spomenik, podignut poginulim braniocima u hrvatskom Domovinskom ratu

1991.-1995. Pretpostavljam da je za novi spomenik iskorišten postament staroga,

podignutog u slavu žrtava fašizma, stradalih u Narodnooslobodilačkom ratu 1941.-

1945. Ovaj spomenički pejzaž bio je posvuda isti: „partizanski” spomenici srušeni su

i na njihovo mjesto postavljeni su novi, „domovinski”, ili su pak stari, „partizanski”,

samo malo prepravljeni. Trebalo je, uostalom, samo brojku 4 prepraviti u 9, a

„narodnooslobodilački” rat u „domovinski”.

bojana888
 U samousluzi sam kupila nekoliko osnovnih namirnica, a onda sam sjela u

kafić i naručila kapučino. U kafiću su sjedila mjesna djeca, uvijek preglasni dječaci i

šutljive djevojčice s prejakom šminkom na licu.

„Šta je, teta? Ste zalutali?” rekao je kočoperno jedan među njima, a drugi su

njegovu repliku popratili cerekanjem.

Djeca su očito riječ mama iz američkog crnačkog slenga prevela na hrvatski

kao teta i tako su se, valjda, obraćala svim ženama koje nisu mogli svrstati u

kategoriju baka.

Spustila sam pogled - bila je to obrambena gesta rezervirana za susret s

„jačima” - dopila svoj kapučino i izašla.

„Tetaaa, pa niste se valjda prepali”, zatulio je kočoperni za mnom, a ostali su

se oglasili cerekanjem.

Pitala sam se što mladi ljudi danas kažu u takvim prilikama. U moje vrijeme

mi bismo rekli: „Promijeni ploču!” ili „Promijeni program!” Što bi danas bio analog?

Resetiraj se? Bilo kako bilo, djeca su umirala od dosade čim nisu našla ništa

zanimljivije od zadirkivanja sredovječne žene. Ime kafića bilo je Zdravko.

Vrativši se kući, krenula sam u inspekciju kuhinjskih ormarića. Kuhinja je bila

skromno, ali posve dovoljno opremljena, gotovo da ništa nije nedostajalo. U ostavi

sam našla sredstva za čišćenje i usisavač za prašinu. Kuća je imala gotovo sve što je

trebala imati. Provjerila sam i drvenu ostavu u vrtu, tamo su uredno složeni stajali

alati, motike, lopate, kosa za košnju trave, gumene cijevi za polijevanje vrta, i stvari

za koje pojma nisam imala čemu služe. Inspekcija se pokazala uzbudljivom, a riječ

moje (moja kuća, moj vrt, moje drvo) lijepila se za moj vokabular poput čička.

bojana888
 Najprije sam uzela usisavač i usisala prašinu u prizemlju, zatim sam mokrom

krpom prešla po drvenom podu. U spavaćoj sobi promijenila sam postojeću

posteljinu, a korištenu sam strpala u plastičnu vreću. Noćas sam bila zaspala na

kauču u dnevnoj sobi prekrivši se vrećom za spavanje, jer nisam imala ni snage ni

volje da presvučeni posteljinu u spavaćoj sobi. Mokrom krpom prebrisala sam i pod

u potkrovlju i skinula paučinu s drvenih greda. U ormaru sam otkrila zalihu

posteljine, nešto čistih ručnika i nešto muške odjeće. Sve je to, pretpostavila sam,

pripadalo uljezu.

Spustila sam se u vrt i ubrala nešto još nedozrele salate i luka. Usput sam

odrezala nekoliko ivančica za vazu. Dok sam rezala ivančice, oko mene se uzbibala

trava, nešto je šušnulo i šmugnulo u pravcu šume. Uljezova mačka? Vratila sam se u

kuću i dnevna soba sada je izgledala sasvim podnošljivo. Jedino su zavjesice na

prozorima izgledale doista jadno. Skinula sam ih i bacila u smeće. Zatim sam oprala

i prozore. S novom zalihom energije krenula sam na kupaonicu, pitajući se usput

odakle to gotovo tjelesno zadovoljstvo koje sam osjećala prilikom čišćenja, iako me

svako čišćenje uvijek više gnjavilo nego veselilo. Kao da su se u mene slile sve one

davno viđene slike, mahom iz filmova o pionirima koji kreću na američki Zapad u

potrazi za boljim životom (iako se, istina, nisam bila u stanju točno prisjetiti

nijednoga), i u kojima dobre i snažne junakinje dovode zapuštene drvene kolibe u

red. Bili su to kadrovi ugode, ženske etike, estetike siromaštva i simbolike čišćenja.

Čišćenje je uvijek uvod u novi, bolji život. A kada je moj pogled zapeo o vazu s

ivančicama na stolu, koju sam tamo maločas stavila, shvatila sam da ponavljam

dobro uhodani žanr koji sam davno bila usvojila. Ovo usputno otkriće nije nimalo

umanjilo moje zadovoljstvo oko „dovođenja stvari u red”.

bojana888
 Upravo sam se bila otuširala, kada sam na vratima začula kucanje. Bio je to

Bojan.

„Uđite, sjedite”, rekla sam.

Kao da se malo lecnuo zbog izrečenoga, ili zbog tona, ali je pristojno sjeo. I ja

sam se zbunila: čovjek je, zaboga, do jučer živio u kući, a ja ga glasom novopečene

domaćice (Odakle mi samo?!) pozivam da sjedne...

„Mogu li oprati ruke?”

„Da, svakako.”

Ponudila sam mu da večeramo zajedno. Pristao je. Napravila sam špagete s

rajčicama i sirom i ranu zelenu salatu, iz vrta.

„Ima li ovdje kakvih životinja? Osim puhova, kojih više nema, i vaše mačke?”

pitala sam.

„Zašto pitate?”

„Zato što je u vrtu, dok sam brala salatu i luk, nešto šušnulo i šmugnulo u

pravcu šume.”

„Bila je to lisičica.”

„Kakva lisica?!”

„Mlada lisica koju pokušavam pripitomiti. Podmićujem je hranom.”

„Čime je hranite?”

„Piletinom. Kupim od seljaka.”

„Lisica iz Malog princa”, rekla sam ironično.

„Da, lisica iz Malog princa”, rekao je prečuvši moju ironičnu intonaciju.

bojana888
 „U kojem je to stoljeću bilo! Ta vrsta osjećaja, mislim”, rekla sam umjesto

isprike.

„Bilo je vrijeme kada smo upisivali fakultet. Kada je u modi bio jeftini

‘spiritualizam’: načelni pacifizam, make love, not war, Herman Hesse, japanski zen i

bicikl, nedostupni pejotl i dostupni hašiš, Mali princ...”

Pojeli smo skroman obrok, koji je on pristojno pohvalio, a onda smo se

preselili na trijem. Otvorila sam bocu s vinom i natočila čaše.

„Jedva da su prošla dvadeset i četiri sata otkako ste ušli u kuću, a već ste se

potpuno udomaćili”, rekao je prijateljski i nazdravio.

Nisam odgovorila. Nisam znala što da odgovorim.

Postoji internetska veza, on ju je uveo jer bi bez interneta bio izgubljen, pa

pretpostavlja da će to i meni puno značiti. Ako imam laptop, iPhone ili iPad sa

sobom, možemo isprobati vezu. Kućnog telefona nema iako priključak postoji. On se

služi samo mobilnim. Nema mi, zapravo, mnogo toga za reći. Stroj za pranje rublja

ne radi, on bi mogao naći majstora koji će to pokušati popraviti, iako bi bilo bolje da

kupim novi, ovaj postojeći je ionako prastar. O samom selu ne zna puno, nekoliko

kuća, stari ljudi koji žive od zemlje i nešto stoke, uglavnom svinja, i peradi. Koliko

on zna, u selu nema drugih vikendaša, ovo je zapravo jedina vikendica, ali ima ih u

susjednim selima. S obližnjim mjestom upoznala sam se, dobro je da postoji, zbog

samoposluge, liječnika koji se pojavljuje dva puta tjedno i male apoteke. Škola je na

dvadeset kilometara odavde. Priroda je lijepa, ima nekoliko izuzetnih mjesta, jezero

u šumi, na primjer, odvest će me tamo, ako hoću. Šuma je prebogata gljivama, ima

vrganja i lisičarki, može se živjeti samo od gljiva svježih kada je sezona „lova” i

bojana888
sušenih van sezone. Ima borovnica i šumskih jagoda...

„A voćnjak?”

„Dođite da vam pokažem.”

Meni se voćnjak činio velikim, on je tvrdio da takav voćnjak zadovoljava

potrebe jednog domaćinstva. Dva stabla marelica, od njih pravi džem, pronaći ću

dvije ili tri staklenke u kuhinjskim ormarićima, ostale su od lanjske godine. A ovo su

jabuke, ima svega dva stabla i dvije različite sorte, ovo je petrovača, koja se još zove

bjeličnik ili bjelojabuka, a ova je slačica ili slatkuša. Ima dvije trešnje, koje nikada ne

stiže obrati, i jednu krušku, petrovku, petrovčicu, te kruškice još zovu i tikvicama. Tu

su i dvije šljive, bjelica i bistrica, to svake godine obere susjed, od njih peče rakiju. A

ovo su vinogradarske breskve, danas rijetka vrsta, te su najukusnije. A ovo? To je

ogrozd, ljudi ovdje ne poznaju tu vrstu bobičastog voća, on je zasadio jedan grm,

htio je probati slatko od ogrozda, zbog ruske književnosti, zapamtio je, tamo se

negdje spominje slatko od ogrozda. Kod Čehova? Jesam li sigurna? Istina, nije baš

posve eko i bio, teško je uzgajati voćke bez ikakve „kemije”...

„Ovo je zapravo vaša kuća, Bojane”, postiđeno sam ga prekinula.

„To je sada vaša kuća”, rekao je. „Ja sam se uselio u odsustvu vlasnika. Istina

je, održavao sam kuću i vrt, bez mene bi vjerojatno sve zaraslo u travu. Oko kuće

ima puno posla, ne znam koliko o tome znate...”

U vrtu se pojavila mačka i mazno se ovila oko Bojanovih nogu.

„Tu si, skitnice”, rekao je, počeškao je po glavi i krenuo u kuću da je nahrani.

Krenula sam za njim.

bojana888
 „Bojane, a što vi uopće radite u ovom selu?!”

Malo je zastao, a onda nekako nevoljko odgovorio.

„Ja sam deminer.”

„Molim?!”

„Bavim se razminiranjem.”

„Kakvim razminiranjem?” pitala sam glupo.

„Nisam sam, ima nas cijela ekipa. U ovom kraju ima dosta mina preostalih od

protekloga rata. Tu je bilo gadno. Uostalom, vidjeli ste danas po fasadama u mjestu.

Kuće izgledaju kao ementaler.”

„Sve je to van pameti!”

„U pravu ste, to je van pameti.”

„I gdje je smještena ta vaša ekipa?”

„Nismo daleko odavde, mogu vam pokazati naše radilište, ako baš hoćete,

naš MSP.”

„Što je MSP?”

„Minski sumnjivo područje.”

„Hoćete li reći da su oko nas mine!?”

„Hm, to ne bi bilo tako daleko od istine.”

„I što onda radite?”

„Pretražujemo područje koje smo označili kao MSP, i kada naiđemo na mine,

deminiramo ih.”

„Pa koliko ima mina?”

„Prema službenoj procjeni, u Hrvatskoj ima nekih šezdesetak tisuća mina, a u

bojana888
Bosni tri puta više. Ali prema neslužbenim procjenama, brojke su daleko veće.”

„To je, dakle, šezdesetak tisuća potencijalnih hrvatskih leševa, ako se uzmu u

obzir službene procjene. Ali prema neslužbenim, svaki Hrvat je potencijalna žrtva.”

„Razmišljate kao idealni fund-raiser. Na sreću, kada ljudi nagaze na minu,

samo trećina njih izgubi život.”

„A drugi?”

„Drugi obično izgube šaku ili stopalo.”

„Razgovor s vama doista razvedrava čovjeka”, rekla sam i natočila vino u

čaše.

Zašutjela sam. Vani je zalazilo sunce i kao da je malko zahladilo. Digla sam se

da uzmem vestu i vratila se na trijem.

„Nakon ovoga što sam vam ispričao, imate osjećaj da na vas odasvuda

vrebaju mine, zar ne?” rekao je.

„Točno. Znači li to da sam kukavica?”

„Ne, to samo znači da ste normalni.”

„Ali nema ih u vrtu?”

Srdačno se nasmijao.

„Ni u voćnjaku?”

„Ne.”

„A u šumi?”

„Ne, ova šuma nije svrstana u MSP.”

„Ali nikad se ne zna...”

bojana888
 „Istina je, nikad se ne zna. Ali ako idete utabanim puteljcima, sumnjam da

vam se išta može dogoditi. Seljaci sve to znaju.”

„Pa ipak poneko gine?”

„Dogodi se.”

„Sve je to van pameti”, ponovila sam frazu kao ružan tik.

„Sam rat je van pameti. Rat je završio, a mine su ostale. A onda je do problem

potonuo u ilegalu”, rekao je.

„Kako u ilegalu?”

„Rat više nikoga ne zanima osim onih koji misle da se tu još nešto dade

izmusti. Naši heroji oslobođeni su krivice za ratne zločine, i to na svim stranama.

Većina ih nikada neće dospjeti u zatvor. Ona manjina osuđenih vratila se iz zatvora s

herojskom aurom. Podignuti su novi spomenici, podijeljene su vojne penzije,

izbjeglice se ne vraćaju, jer se i nemaju kamo vratiti. Jedino nas mine podsjećaju na

nedavnu prošlost.”

„Ovo što mi pričate zvuči kao početak nekog domaćeg romana.”

Nasmijao se...

„Najzanimljiviji paradoks minske realnosti jest činjenica da se ljudi bave

minama da bi preživjeli!”

„Kako to?!”

„Sve je u početku obećavalo unosan posao. Europska zajednica, ali i hrvatska

Vlada izdvajaju prilične sume novaca da se Hrvatska očisti od mina. Nikle su

privatne deminerske firme, nekih četrdesetak samo u Hrvatskoj.”

„Ne zvuči li to dobro?”

„Zvučalo bi dobro kada bi svi u tome poslu bili pošteni.”

bojana888
 „A nisu?”

„Ljudi na terenu su okej. Ima i žena. Ima, na primjer, jedna žena, nju svi znaju,

Bosanka, Davorka iz Livna, samohrana majka, hrani šestoro djece. Ona je

deminerska zvijezda. Iako...”

„Što?”

„Dečki baš ne vole ženske na radilištu.”

„Zašto?”

„Ženske navlače nesreću. Demineri su kao mornari, ni mornari ne vole žene

na brodu.”

Bojan je ustao.

„Kasno je, vrijeme je da krenem”, rekao je.

„A gdje ćete prenoćiti?”

„Ne brinite. Doći ću po stvari sutra, sutra je vikend. Mogu li doći kasnije

ujutro?”

„Možete prespavati i ovdje...” rekla sam oprezno.

Nije mu promakao ton opreza u mome glasu. Nećkao se, a onda ipak pristao.

Sam je sebi složio krevet u potkrovlju.

Vratili smo se na trijem i još malo posjedili. Vani se bilo smračilo, nebo se

osulo zvijezdama, kuće su potamnjele, zavladala je plišana tišina.

„Ne pamtim kada sam zadnji put vidjela zvijezde”, rekla sam.

„Zvijezde su uglavnom sve što ovdje imamo”, nasmijao se.

„Zvijezde i mine”, dodala sam.

bojana888
 Učinilo mi se da sam u istoj staroj mišolovci iz koje sam pobjegla prije

dvadesetak godina. Iz mišje klopke mjesec na nebu uvijek izgleda kao nedostižan

kolut sira. Meni je ovaj izgledao kao skromna, okrugla mina koju zovu paštetom.

bojana888
 10.

Ujutro me probudilo vršljanje po kuhinji.

„Dobro jutro!” rekao je kada sam se pojavila u dnevnoj sobi.

Ne sjećam se kada sam zadnji put čula „dobro jutro”. Imao je ugodan i dubok

glas, izgovarao je riječi odmjereno i sporo.

„Nisam dobro čuo?”

„Nisam ništa ni rekla.”

„Učinilo mi se da čujem unutrašnji komentar.”

„Pa što?”

„A dan je tek započeo.”

„Nije... započeo”, progunđala sam razdražljivo.

„Sjedite”, rekao je mirno.

Na stolu se pušila crna kava, na tanjuru su bili položeni stručci svježe ubranih

rotkvica i luka, u košarici prepečeni kruh, a na moj tanjur ubrzo su kliznula dva

mekano pečena jaja na oko, savršeno okruglog oblika.

„Friška domaća jaja. Koka ih je jutros snijela. Samo za vas. Koka se inače zove

Biserka. Lično sam je upoznao.”

„Mislim da sam na rubu plača”, rekla sam.

„Zašto?”

bojana888
 „Zato što se u jednom od mojih omiljenih filmova američki profesor

književnosti, stručnjak za Bertolda Brechta, rasplače svaki put kada mu njegova

djevojka, Poljakinja, za doručak ispeče jaja...”

„Zašto se rasplače?”

„Ne znam. Možda zato što profesor književnosti shvaća taj čin kao vrhunac

nježnosti koju jedna osoba može iskazati drugoj.”

„Složio bih se. Iako bih kao vrhunac izabrao jaja Benedict. Ali to možete dobiti

sutra ujutro”, rekao je šaljivim tonom.

„Kad smo već kod toga...”

„Nismo još. Obećao sam sutra ujutro”, prekinuo me...

„Evo što...”

I ja sam bez ikakva povoda, pitanja i poziva istresla pred nepoznata čovjeka,

koji tek što se probudio i ljubazno mi pripremio doručak, smetenu gomilu riječi,

kašu bez ukusa i smisla, nervozni sažetak noćašnjih razmišljanja. Rekla sam da

pojma nemam što ću s tom kućom; da nisam došla ovamo da ostanem, nego da samo

izvidim kako stvari stoje; da nisam poznavala bivšeg vlasnika; da pojma nemam

zašto mi je taj čovjek ostavio tu kuću; da kuća izgleda puno bolje nego što sam

zamišljala; štoviše, da izgleda kao „dubinska metafora doma” (baš tako sam rekla,

iako pojma nisam imala na što sam pritom mislila); da sam zbunjena cijelom

situacijom, možda baš i zbog toga; da puno putujem; da ne živim u Hrvatskoj; da,

istina, povremeno dolazim; da nisam sigurna jesam li se spremna vratiti; da zasada

ništa ne znam; da ni u što nisam sigurna; da nemam nikakvih planova; da je zato

najbolje da ništa ne diramo; da sve ostavimo kako jest; da ću se sutra ili prekosutra

ionako vratiti u Zagreb; te da ga molim da ostane u kući, kao i dosada, tim više što se

srodio s kućom više nego što ću ja ikada biti u stanju...

bojana888
 Hvatala sam dah...

„Eto kako dva jaja na oko čine čuda”, rekao je mirno.

Zašutjeli smo. Kroz prozore je ulazilo jutarnje sunce. Ustala sam i otvorila

vrata na trijem. U daljini su se ljeskale barice vode, koje su izdaleka sličile na zrcalca

s kojima se netko poigrava pokušavajući zaslijepiti promatrača.

„Što je to u daljini? Voda?”

„Bare zaostale od zime, močvarno tlo.”

Pogled na svjetlucave daljine, Bojan, kuća, cijela situacija - sve to izazivalo je

nejasan nemir. Sve to skupa, u paketu, dirnulo je u nešto što sam davno bila

zaključala i ja sam se najednom našla u stanju visoke pripravnosti, baš kao da je bio

napadnut moj sigurnosni sistem.

Ne znam kada sve to započinje. Možda se ljudi zaista mijenjaju svakih sedam

godina, to ne znam, znam samo da svaka promjena ostavlja napuklinu. Jedna

napuklina, druga, treća, i šalica u nekom trenutku prsne sama od sebe. Gle, prsnula

je sama od sebe, kažemo. Vidjela sam to na ljudima koje sam poznavala, taj efekt.

Lako je držati se na okupu dok rade prirodna ljepila, hormoni, zdravlje, dok je koža

glatka i sjajna, dok su mišići napeti, dok smo na vrhuncu, dok nas drugi vole, dok

postoji cilj, dok mi volimo druge... Ali što se događa kada sve to nestane?

bojana888
 11.

Bila je nedjelja i Bojan me pozvao da mi pokaže radilište. Zaista, nije bilo

daleko od kuće, jedva desetak kilometara. Vozili smo se makadamskom cestom kroz

šumu...

„Lijeva strana je MSP, a desna nije.”

„Kako znate da nije i desna?”

„Imamo podatke. Postoje neke konvencije između vojski. Precizni nacrti o

minama su od velike koristi.”

„Ne razumijem?”

„S takvim podacima može se pregovarati s neprijateljem, mogu se kupiti

životi zarobljenika, i slične stvari.”

„Može li se takvim podacima vjerovati?”

„Neke konvencije se moraju poštovati.”

„Dakle, lijeva strana šume je opasna, desna nije?”

„Tako je.”

Stali smo i izašli iz auta. Ne sjećam se kada sam zadnji put osjetila u

nosnicama intenzivan miris šume. Šuma je bila u punom sjaju, baš kao da je pozirala

za National Geographic. Sunce se u snopovima zlatnih strelica probijalo kroz guste

bojana888
krošnje i padalo na bujnu paprat koja kao da je svijetlila iznutra, poput lampiona.

Posvuda su se izvijale crvene trake, markeri, koje su sezale duboko u šumu. Šuma je

izgledala kao kakvo pagansko svetilište. Osvijetljene suncem, crvene trake sličile su

na krvožilni sustav kakvog mističnog organizma koji pulsira skriven u šumskoj

paprati. Dva mala stroja nalik na dječje robote stajala su pokraj ceste. Bili su to

mehanički demineri.

„U pravu ste. Šuma zaista podsjeća na svetilište. Ne znam jeste li zamijetili da

i strojevi nose prikladna imena, Zeus, Titan... A onda, i mine su, kao i sve oružje,

dizajnerska metafora muških seksualnih fantazija. Većina mina podsjeća na penis, a

kada ih posložite jednu do druge, čini vam se da ste ušli u porno shop za seksualna

pomagala. Granate su slične testisima. Indijska tradicionalna kultura otvoreno se

klanja lingamu, razbacani su posvuda, u raznim veličinama. Zapadnjačka je

stidljivija, zakamufliranija, ali u suštini je ista. Mnogi muškarci tepaju svome

spolovilu i rado mu daju nadimke. Pretpostavljam da to znate. Identično se odnose i

prema oružju.”

„Zašto?”

„Valjda zato da bi savladali strah.”

„Pa koji su nadimci za mine?"

„Pašteta, klackalica, kuruza, zvončić, belovka, sardine...”

„A koja je mina najopasnija?”

„Prom, promovka, protupješačka rasprskavajuća odskočna mina. Ta ubija na

licu mjesta. Lani je stradao jedan naš dečko.”

„I koje su još opasne?”

„Ponekad naiđemo na mine iz Drugog svjetskog rata. Kada su naši dečki

bojana888
čistili Lastovo, naletjeli su na britansku minu. Ta britanka je nakon punih šezdeset

godina ubila jednog našeg deminera.”

Iz nekog razloga učinilo mi se da je neobično tiho, kao da smo omotani vatom.

„I ja imam isti osjećaj. Možda podsvjesno očekujemo prasak? Znate li kako u

Egiptu zovu minsko polje?” rekao je Bojan.

„Kako?”

„Đavolov vrt.”

„Zašto šapćete?”

„Zato što demineri, baš kao ni mornari, ne vole buku. Zviždanje je na brodu

zabranjeno, to znate?”

„Zašto?”

„Zato što zviždanje privlači oluju.”

U tom trenutku začuli smo zviždanje...

„Valonac”, rekao je Bojan.

„Tko je Valonac?”

„Tako zovemo detektore. Prema imenu proizvođača.”

Osluškivali smo žalostivo pijukanje „valonca”.

„Vidite li ga? Čovjek u pancirki s detektorom? Tamo, nalijevo, odmah iza

grma...”

Nedaleko od nas ugledala sam čovjeka u svijetlozelenoj pancirki koji je

pretraživao šumsko tlo.

„Je li naletio na minu?”

bojana888
 „Detektor registrira svaki metal, to, dakle, može biti bilo što”, rekao je Bojan.

„Dođi, tati, hajde, minko, dođi, minko, minkice, ljubav i srce moje, hajde,

curice, minko, raspametila si me, kurvo podmukla, znam da si tu, hajde, zvončiću,

pokaži se da te tata vidi...” tepao je čovjek.

„To je Terminator. On tako čavrlja s minama."

„Kako to da radi? Nije li danas nedjelja?”

„Otkad mu je mina raznijela lijevu šaku, malo je ‘prolupao’, penzioniran je, ali

i dalje dolazi na posao. Ne možemo ga se riješiti. Stalno je na radilištu. Opsjednut je

minama, tretira ih kao živa bića. Ljudi su, kaže, gori od mina, mina ti raznese stopalo

ili šaku, a ljudi ti raznesu dušu.”

Čovjek nas je opazio i mahnuo nam.

„Ej, Sudac, šta ti tu radiš!?” doviknuo je.

„Svratio sam da te malo kontroliram!”

Čovjek je mahnuo još jednom i vratio se svome poslu.

„Je l’ vidiš ti to, minka? Nas kontroliraju, kao da nas dvoje ne možemo jedno s

drugim, a nas dvoje se puno bolje slažemo kad smo sami, reci i sama, minkice...”

bojana888
 12.

„Zašto vas je taj vaš Terminator oslovio sa Sudac?” pitala sam dok smo se

vozili prema kući.

„To mi je nadimak. Svi imamo nadimke. I mine imaju nadimke."

„Ali zašto Sudac?”

„Zato što sam bio sudac.”

„Kako to mislite?”

„Pa, bio sam neko vrijeme sudac.”

„I kako to da više niste?”

„Nije mi se sviđalo.”

„A zašto?”

Devedest i prve kao sudac Općinskog građanskog suda u Zagrebu vidio je

kako nove vlasti otpuštaju s posla njegove kolege, Srbe, samo zato što je ovima

negdje u nekim dokumentima bilo zapisano da su Srbi, ili Jugoslaveni. Istina,

započinjao je rat. Rat je rat, i takve su stvari u ratu „normalne”. On je, međutim, baš

u tom nezgodnom trenutku našao da se postidi, i za jedne i za druge, i za Hrvate i za

Srbe. Bio je glup, izabrao je najgluplji način protesta. Ne može reći i najmanje

efikasan, jer svaki se pokušaj pokazao neefikasnim: kad se jednom zahukta, rat je

bojana888
teško zaustaviti. U Petrinjskoj je čekao u redu za novu osobnu iskaznicu, i kada ga je

službenica na šalteru pitala koje je nacionalnosti, on je glasno i jasno rekao da je

Srbin.

„Pa u domovnici vam piše da ste Hrvat!?” rekla je službenica.

„Greška! Ja sam Srbin!”

„Umjesto da se stidite, vi se, vidim, još i ponosite”, rekla je službenica.

„Srbin, pišite Srbin!” zatvrdoglavio se.

„Četnik”, odrezala je službenica, ali to nije unijela u kompjutor.

U trenutku kada su „normalni” ljudi nastojali zatajiti bilo kakvu vezu sa

Srbima, kada su prešućivali svoju srpsku rodbinu, kada su se rastajali od bračnih

partnera i mijenjali prezimena - taj protest, ma kako bio beznačajan, odjeknuo je u

prepunoj čekaonici i probio se do ušiju njegovih pretpostavljenih.

„Bili ste hrabri.”

„Ne, bio sam samo glup”, rekao je muklo.

S mjesta suca kliznuo je nadolje, istina, na mekano, na mjesto advokata u

privatnoj odvjetničkoj firmi. Sve su to bili „njegovi dečki”, našli su se na ulici kao i

on, ali oni su, za razliku od njega, počeli otvarati privatne odvjetničke kancelarije.

Takav jedan, prijatelj, zaposlio ga je, i ispočetka je bilo dobro, a onda se prijatelj naglo

osnažio. U jednom trenutku advokatsko zanimanje postalo je najprestižnije i

najtraženije hrvatsko zanimanje. S radom je bio započeo Međunarodni sud u Den

Haagu, ICTY, usput su započeli procesi ratnim zločinima i zločincima, a, doma, na

lokalnoj razini, najednom se otkrila sva dubina i širina hrvatske korupcije. I njegovi

bojana888
dečki bacili su se u obranu ološa i pokazali su se više nego uspješnima u tome.

Ispočetka su se još ispričavali, zakon je zakon, zločin je zločin, liječnik je tu da

spašava živote, a ne da bira pacijente koji mu se sviđaju, bla-bla-bla... I sve je išlo kao

po špranci, dečki su se bogatili, a lokalni „kumovi” i „Jokeri” vraćali su se na

slobodu kao nacionalni heroji. Njegovi dečki dobili su status zvijezda, baš kao i

ordinarne lopine, počeli su se slikati za novine u Bossovim odijelima, baš kao

ordinarni krimosi, i ubirati masno obeštećenje za ono kratkotrajno poniženje

devedeset i prve. Sada su ga imali i previše, posla, i, gle, ološ je u rezultatu završavao

na slobodi. Nedužnim ljudima nitko nije pomagao. Jer nedužni nisu imali čime

platiti advokate. Njegovi dečki, pritom neki od njih Srbi, postali su veći Hrvati od

samih Hrvata, a on je, gle, ostao - „četnik”. Tu je pukao...

„Svatko bi normalan pukao”, rekla sam.

„Nije baš tako jednostavno. Nisam heroj zato što sam pukao, niti sam pukao

zato što sam heroj.”

„Kako?”

Sunce je udaralo u automobilska stakla. Bojanov profil ocrtavao se u punoj

oštrini. Premetao je usnice pokušavajući zubima otkinuti suhu kožicu s usana. Nisu

krivi pojedini ljudi, kriva je situacija koja iz većine ljudi izvlači njihove skrivene

potencijale, ironično je naglasio riječ potencijale. Od toga, od tog osjećaja opijenosti,

mnogi ljudi poživotinje. Rat je uništio gomilu ljudskih života, na ovaj ili onaj način.

Sve to treba zaboraviti. Normalni ljudi trude se da zaborave.

„I vi ste takav jedan ljud?”

„I ja sam takav ljud”, nasmijao se.

„A bavite se razminiranjem?!”

„Da, a što je u tome kontradiktorno?!”

bojana888
 13.

Moja mala nećaka došla je iz škole kući sva u suzama, jer nije znala odgovoriti

na pitanje zbog čega se vodila krvavska bitka.

„Kako da znam zbog čega se vodila krvavska bitka!?” očajavala je djevojčica.

„Krbavska bitka vodila se zbog nekretnina”, rekla sam.

„Što su nekretnine?!”

„Vikendice.”

„Teeetaaa...!" ispustila je riječ s karakterističnom intonacijom s kojom mi je

htjela dati do znanja da ona dobro zna da se ja samo šalim.

Svaki rat vodi se zbog nekretnina. I protekli rat vodio se, tako se barem

pokazuje nakon zbrajanja i oduzimanja, zbog nekretnina. Netko ih je izgubio, netko

osvojio, jedni su se uselili, drugi iselili, jedni su drugima rušili spomenike, jedni su

drugima palili kuće, jedni su, istjerujući druge, osvajali tvornice, banke, medije,

političke pozicije, rudnike, brodogradilišta, ambasadorška mjesta, željeznice, ceste...

Krv se lila za nekretnine. Nekretninama su režiseri rata dali ime domovina, da

ljudima ne bi bilo neugodno. Zašto reći pao je za nekretninu kada puno bolje zvuči

pao je za domovinu? Za mešetarenje nekretninama dobiva se postotak, a za obranu

domovine - ordenje. Spretni sudionici protekloga rata dobili su i jedno, i drugo, i

treće, to jest samu nekretninu.

bojana888
 V.-a sam bila posjetila u Zagrebu, prije nego što sam došla u Kuruzovac. V. je

poznavao moga oca, iako se ne može reći da su bili bliski. Bili su iz istoga sela,

obojica su pobjegla u partizane, s nepunih sedamnaest, dječaci. Prije nekoliko mjeseci

V. mi je poslao pismo, jedino koje mi je ikada uputio. U pismu je izrazio bojazan da

neće još dugo, i želju da me vidi. Osjećaj dužnosti i znatiželja natjerali su me da ga

nazovem i dogovorim dan posjete.

Starac me je dočekao vidno uzbuđen. Bio je tu i njegov sin, nešto mlađi od

mene. Odsustvo ženske ruke bilo je više nego očito: starčeva žena, pogođena

Alzheimerom, provodila je svoje posljednje dane u staračkome domu. Sin je

postavljao stol, ja sam izražavala zadovoljstvo ponuđenom zakuskom, što je starca

neobično veselilo. V. je očito čeznuo za razgovorom, njegov sin je, međutim, i

nehotice zapunio riječima prostor, trudeći se da pomogne starački usporenome ocu.

V. je prečesto ostajao bez riječi, i nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja da se uključi

u razgovor, odustao je. Pa ipak, u jednom trenutku uspio me gestama odvući i

usmjeriti prema svojoj sobi. U sobi je stajao dječji pisaći stol, na njemu staromodan

pisaći stroj. Stolica je bila premalena i preneudobna za starca. Pokazao mi je policu s

knjigama, gdje sam opazila i dvije svoje. Međutim, pravi razlog njegove želje da me

vidi ležao je na polici ispunjenoj njegovim rukopisima, uredno otipkanima na

pisaćem stroju i uvezanima u svijetlosive platnene korice. Odmah sam shvatila što

trebam učiniti: odabrala sam jedan svezak, obećavši da ću ga pročitati i uredno

vratiti. Starčevo lice oblilo se iskrenim zadovoljstvom.

A onda, vršljajući po sobi i tražeći, valjda, što bi mi još mogao pokazati, V. je

posve neočekivano pao. Pao je onako kako padaju stari ljudi i tek prohodala djeca:

bojana888
moja mama je nekih godinu dana prije smrti znala tako pasti, i svaki put je, na moje

veliko čuđenje, prolazila bez ozljeda. Ukočila sam se od straha i sažaljenja. Starčev

sin priskočio je i izvježbanim pokretima podigao oca s poda. Nastavili smo razgovor

kao da se baš ništa nije dogodilo, ali raspoloženje je potamnjelo. Osjećala sam da

negdje iznad moje glave titra nevidljivi alarm koji poručuje da je vrijeme da

ustanem. Pozdravili smo se, starac i njegov sin ispratili su me do vrata, a kada sam

već biia ušla u dizalo, starac je nešto rekao.

„Nisam čula”, rekla sam iskoračivši iz dizala.

„Oprosti što sam se srušio!” ponovio je.

Nasmiješila sam se. Uzvratio je slabašnim osmijehom. Začudio me izbor

glagola, bilo bi uobičajenije reći: pao sam. On je izabrao glagol srušiti se. Pritom je

način na koji je glas š izlazio iz njegovih usta indicirao da s umjetnim zubalom nešto

nije u redu.

Raspad Jugoslavije i novi rat djelovali su na V.-a poput inducirane regresije.

Starac je, kao i mnogi građani Jugoslavije, kliznuo u prošlo vrijeme, pedeset godina

unazad, tim više što je i opća ikonografija kliznula u prošlo vrijeme, u sam epicentar

traume, za koju se vjerovalo da je zauvijek iscijeljena. V. započinje svoju ispovijest

sjećanjem na svoj prvi dječji košmar i završava s motivima koprofobije, retorikom

samoponiženja i samodegradacije (sebe zove jedinkom nevrijednom spomena). Sve to

izazvalo je u meni nelagodu, možda i zato jer takve stvari ne predviđa sam žanr;

ljudi, naime, ne pišu autobiografije da bi sami sebe ponizili, nego da bi sebi podigli

spomenik. V.-ova autobiografija bila je mali spomenik dobrovoljnoj kapitulaciji

prosječnog jugoslavenskog građanina. Autobiografija nije izazivala suosjećanje,

možda i zato jer ga nije ni tražila. Iz teksta su, poput vlage, probijale neugodne mrlje

nigdje objašnjenoga stida. Tako je očekivana optužba protiv nepravdi vremena tužno

bojana888
kliznula u ispriku. Oprosti što sam se srušio...

Zamijetila sam da V.-ovu nesreću, ali i mnoge slične, shvaćam mozgom i samo

dopola srcem. Pitala sam se odakle ta odrvenjelost mojih osjećaja. I ne leži li

izostanak moje pune sućuti u činjenici da sve nas nisu pobijedili ni Srbi ni Hrvati,

nego naprosto ljudski ološ, krimosi, ubojice, džeparoši, ulični šibicari, psihopati, sitni

lukavci, kukavice, nasilnici, lopine, pljačkaši, nitkovi - pritom na svim stranama.

Pobijedilo nas je odsustvo volje da im se suprotstavimo. Svijest o pravom licu

neprijatelja izazvala je njegovo tvrdoglavo poricanje, a onda i plimu samosažaljenja,

koju su poput ljepljive sline stale lučiti brojne žrtve ove prevare. A na listi stvari koje

prodiru do našega srca samosažaljenje ne zauzima visoko mjesto.

Šibala sam samu sebe zbog neelastičnosti vlastita srca. Kažu da ukupna

dužina čovjekovih krvnih žila i žilica iznosi otprilike 100.000 kilometara, što nadalje

znači da se vene, arterije i kapilare ljudskog primjerka - ako se povežu u jednu nit, i

ako zemaljsku kuglu zamislimo kao špulu - mogu omotati oko zemaljske kugle oko

dva i po puta. Tako barem tvrdi udžbenik moje male nećake, koja se nedavno vratila

iz škole kući sva u suzama, jer nije znala odgovoriti na pitanje zbog čega se vodila

krvavska bitka. I gle, njezine suze probile su se poput vrućeg voska do samoga

središta moga stvrdnutoga srca! Njezin dječji protest razumjela sam: ona je bila

prisiljena učiti svijet prema mjerilima koja nisu bila njezina.

Možda je moj otac bio u pravu kada je na prošlost stavio nepotkupljivu točku.

Umro je 1973. godine, od raka, još uvijek mlad, nestao je bešumno kao sjena i

povukao za sobom u grob svoj stvarni i svoje metaforičke šrapnele. Tko zna, možda

je moj otac odlučio da na prošlost stavi tešku točku u trenutku kada je shvatio da je

bojana888
njegova malena kćerka očarana pričom o zaostalom šrapnelu? Nije li perverzno

vlastitoj djeci, koja kreću u svoju svijetlu budućnost, stavljati u ruksake eksplozivne

suvenire obiteljskoga naslijeđa!? Jer u suočenju s takvim istinama nema ničega osim

spoznaje banalnosti, banalnosti zla: nema otkrića koja mijenjaju naše živote, nema

pravde, nema kajanja, nema stida, nema utjehe, nema priželjkivane katarze, nema ni-

če-ga...

Godine 1971. odigrao se u Hrvatskoj, u tadašnjoj Jugoslaviji, politički sinopsis

onoga što će se dogoditi dvadeset godina poslije. Jugoslavenski politički cenzori

grubo su bacili hrvatski sinopsis u koš za smeće i procesuirali njegove autore. Neki

broj ljudi završio je u zatvoru, sinopsis je, kažu, dovodio u pitanje opstojnost države

Jugoslavije. To kratko razdoblje mnogi Hrvati zovu „hrvatskim proljećem”.

Te iste 1971. (tada je već otac bio teško bolestan) mama mi je krišom pokazala

listu ljudi, među kojima se nalazilo i ime moga oca. Tekst nisam razumjela, radilo se

o nekoj vrsti poluslužbenog dokumenta; možda čak o letku koji je trebao zastrašiti

građane; bila je to neka vrsta „liste za odstrel” koja je cirkulirala među odabranim

brojem adresata i (slučajno ili namjerno) dopala u ruke mojih roditelja, a govorila je o

tome koje bi ljude (u malom mjestu u kojemu smo živjeli), ukoliko zagovornici

„hrvatskoga proljeća” zaista ostvare svoje političke ciljeve, trebalo „držati na oku”,

na njih „pripaziti”, „maknuti ih u stranu”, „držati pod kontrolom”, „likvidirati”,

iako to nigdje izrijekom nije bilo izrečeno. S druge strane, što su napuci nejasniji, to

su izvršenja konkretnija i efikasnija. Jer jednako nejasna bila je uputa o čišćenju

hrvatskih knjižnica od „nehrvatskih” knjiga, koju je dvadeset godina poslije hrvatsko

Ministarstvo kulture razaslalo bibliotekama. I iako nigdje nisu bile spomenute riječi

paljevina i smeće, mnoge su knjige spaljene i mnoge su završile na smeću. Lista autora

bojana888
i knjiga koje je trebalo uništiti, čini se, nije postojala, pa ipak se književni ukus

marljivih hrvatskih bibliotekara podudarao: iz knjižnica su bacane na smeće knjige

srpskih autora; knjige tiskane na ćirilici, pa čak i kada se radilo o hrvatskim

autorima; knjige „jugoslavenskih” autora; knjige „lijevo orijentiranih” autora; knjige

komunista i antinacionalista...

Uostalom, u isto to vrijeme, 1991., navodno bez uputa i instrukcija s „vrha”,

hrvatski „kordoni smrti” čistili su Hrvatsku od „etnički nepodobnih” civila. Ako su

to zaista činili na svoju ruku, kako to da je i danas većina njih, i nakon dvadeset

godina, koliko je proteklo od njihovih zločina, na slobodi!?

Moj otac je svoj život posvetio (da, pravilno izabrana riječ) izgradnji novoga

društva u kojemu će zločini iz Drugog svjetskog rata biti oprošteni i zaboravljeni;

društva koje će svima bez razlike osigurati bolje sutra; društva u kojemu će znanje

predstavljati moć; društva u kojemu će se bratstvo i jedinstvo čuvati kao zjenica oka;

društva u kojemu će radnici, seljaci i poštena inteligencija graditi pravednije odnose;

društva čija je budućnost nepotkupljivo svijetla. Vidjevši listu i svoje ime na listi, moj

otac je, pretpostavljam, umro od stida. Nekoliko mjeseci poslije on će doista umrijeti

i povući sa sobom u grob svoje šrapnele: jedan stvarni, i sijaset metaforičkih.

Mama je 1971. promptno uništila papir s onom listom imena. Dvadeset

godina poslije bacila je u smeće i ono malo preostalih dokumenata koji su pripadali

ocu, uključujući i pisma koja joj je otac pisao iz bolnice za tuberkulozne, a ona je bila

u drugom stanju iščekujući rođenje djeteta, moje rođenje, i povratak oca iz bolnice.

Ostavila je smotuljak smrtovnica, posve besmislenih tridesetak ili više kopija, i isto

tako besmislenu hrpu telegrama saučešća. Sve sam to prilikom uređenja i prepravki

bojana888
njezina stana bacila u smeće. Mama je u rezultatu svojih smušenih cenzorskih

napora ostavila samo dokaze o očevoj smrti i pritom uništila dokaze o njegovu

životu. Jer osim nešto fotografija i ordenja (koja su mu dodijeljena za samoprijegoran

rad na ostvarenju ideala socijalizma) drugih dokaza i nema. Onaj brzi pogled na

„listu za odstrel” potisnula sam u duboki zaborav. Lista je, poput vlažne mrlje na

bijelome zidu, probila načas na površinu, ali samo načas. Već sljedećeg trenutka ja ću

se pobrinuti, sve sanirati, premazati mrlju bijelom bojom i bit će kao da je nikada nije

ni bilo. Nema ničeg vitalnijeg, humanijeg i prirodnijeg od zaborava, osobito kada se

radi o padu i poniženju. Za to čak i ne brinemo mi, takve stvari ne spadaju u resor

srca. Za takve stvari brine naš sigurnosni sistem, meke gumice zaborava...

bojana888
 14.

Stigli smo kući i dok smo otključavali vrata, najednom mi se učinilo da sam

izgubila pojam o vremenu. Učinilo mi se da smo ta vrata već jednom zajednički

otključavali, štoviše da smo tu istu radnju ponavljali mnogo puta. Bio je to osjećaj

istodobno skupocjen i jeftin, kao u SF-filmovima s humanoidima, koji se živo sjećaju

stvari koje im se nisu dogodile.

Ja sam pripremala večeru dok se on tuširao, ja sam se tuširala dok je on

postavljao stol. A za večerom opet nisam mogla stišati znatiželju.

„Ipak, ne ide mi u glavu kako ste od suca postali deminer?”

„A ja, na primjer, ne razumijem iz koje vi to pozicije sudite o stvarima?!”

„Zašto?”

„Zato što dobro znate da su se svi naši životi okrenuli naglavačke! Nije li i

vaš?”

„Istina je, nikad nisam mogla zamisliti...”

„Ni ja!” prekinuo me malko povišenim tonom. „Ni mnogi drugi! Nitko nije

mogao zamisliti! Zašto bi onda moj slučaj bio bizarniji od slučaja onog hrvatskog

vozača kamiona koji je gotovo preko noći postao švicarski milijunaš?! Ja sam kliznuo

nadolje, on se, gle, vinuo nagore! Znači li to da sam ja glup, a on strašno pametan? Je

li siromašan klinac iz Pakoštana mogao sanjati da će postati nacionalna hrvatska

bojana888
ikona, heroj o kojemu djeca uče u školi, vlasnik vile i ribarske industrije, što mu je

sve poklonjeno za istjerivanje nekih dvjestotinjak tisuća srpskih civila iz Hrvatske, a

samo zato što je, umjesto da ide u školu, pobjegao preko granice i naučio kako se

poteže okidač od revolvera? Je li onaj mirni seljačić iz Repušnice mogao sanjati da će

jednoga dana uništiti cijelu jednu golemu hrvatsku tvornicu, i pritom kupiti sebi vilu

u Londonu i školovati svoju djecu u Oxfordu? A vi me u cijeloj toj farsičnoj dinamici

kolo-od-sreće-uokoli-vrteći-se-ne-pristaje-tko-bi-gori-eto-je-doli-a-tko-doli-gori-

ustaje pitate kako to da sam od suca postao deminer! A pritom me, gle, ne pitate

kako su hrvatski suci postali kriminalci?! Pa nije Albert Einstein došao na vlast u ovoj

zemlji, nego ordinarne lopine!”

„Pa ipak?”

„Vi ne odustajete?”

„Ne.”

„Uložite malo mašte”, rekao je jetko.

„Nemam je”, rekla sam tvrdoglavo.

„Ostao sam bez posla. Slučajno sam vidio oglas, uplatio školarinu i završio

tečaj za deminere. U početku su nam obećavali dobru zaradu.”

„I vi ste postali deminer zbog dobre zarade?!”

„Što god da vam kažem, nećete mi vjerovati. Ako kažem da sam otišao zbog

zarade, nećete mi vjerovati, reći ćete da sam krenuo u krivom smjeru, jer postoje

manje rizični načini da se zaradi novac. Ako vam kažem da sam otišao iz moralnih

razloga, jer na kraju krajeva netko mora očistiti smeće preostalo od rata, opet mi

nećete vjerovati. Reći ćete da laskam samome sebi, zar ne?”

„Pa nećete, valjda, reći da vam se taj posao sviđa.”

„Ne biste vjerovali, ali sviđa mi se.”

bojana888
 „Zato što ste čudak!”

„A što je u tome tako loše?” rekao je vedro.

I tu je polako ustao od stola, poželio mi laku noć, ali umjesto da se popne u

spavaonicu na tavanu, u svoj dio, krenuo je prema spavaćoj sobi u prizemlju, u moj

dio. Učinio je to po automatizmu, ne razmišljajući, bila je to, uostalom, još do

maločas njegova soba. Krenula sam za njim, iako nisam znala zašto (neće valjda biti

zato da zaštitim svoj teritorij?). Zastali smo na vratima, ja sam ulazila, on je zbunjen

izlazio, okrenuti jedno prema drugome, razmak između naših tijela bio je posve

tijesan. Stavio je dlan na moj obraz. Bila je to gesta koja me je zbunila. A onda sam i

ja, kao da savladavam kakve prvi put viđene domorodačke rituale, položila svoj dlan

na njegov obraz. Činilo se da uzajamno iščitavamo svoja tijela poput knjiga na

Brailleovu pismu; činilo nam se da pod jagodicama naših prstiju struji povijest

partnerova tijela; jedno tijelo odavalo je poštovanje drugome, poput ostarjelih

plesača tanga ili poput isluženih hrvača teške kategorije. I u tome je bilo nečeg

duboko ritualnog. To zamrznuće trajalo je sekundu, dvije ili više, a onda smo bez

riječi skinuli odjeću, legli i vodili ljubav. Vodili smo ljubav s nježnom suzdržanošću,

bez žurbe, vodili smo je onako kako to, valjda, čine ljudi naših godina, savladavajući

neku dugu i tešku usamljenost. Zaspala sam s njegovim dahom na svome potiljku.

Prije nego što sam utonula u san, pomislila sam: Došla sam doma.

Ujutro su me probudile ptice. Izvukla sam se iz kreveta, ostavivši Bojana da

spava, i izašla na trijem. Sneni pramenovi magle vukli su se zrakom. Zrak je mirisao

na jorgovane. Spustila sam se niz stepenice i ubrala jedan ljubičasti grozd. Vratila

sam se na trijem, sjela na klupu, otkinula cvjetić sličan sićušnoj čaši i zabola ga u

boru na svome palcu. Sjedila sam tako s ispruženim palcem, naslonivši lakat na

bojana888
koljeno, pazeći da cvjetić ne padne - i udisala novo jutro. Ne sjećam se kada mi se

jutro činilo novijim.

bojana888
 15.

Nakon što je Bojan otišao na posao, moj prvi poriv bio je da sjednem u kola i

krenem za Zagreb, a onda prvim slobodnim letom za Amsterdam. Poriv je bio

snažan, kao da se borim za zadnju kapljicu kisika. Sjela sam u kola, i umjesto da

krenem za Zagreb, vozikala sam se lokalnim seoskim puteljcima istjerujući

unutrašnji nemir. Ujutro smo, prije njegova odlaska na posao, izmijenili nekoliko

riječi. Ja sam uspješno izbjegavala jezične situacije u kojima bih se morala odlučiti za

upotrebu intimnoga „ti”. Bila je to vrsta nelagode koju sam dobro poznavala, ono

krzmanje da partnera nazovemo imenom, onaj glupi, ali neizbježni „diplomatski”

oprez koji nas više otkriva nego što nas skriva.

Lutajući uokolo, opazila sam zapuštenu, polusrušenu kuću. Zaustavila sam se

privučena ljepotom gigantskog orahova stabla koje je raslo u dvorištu. Na klupici

ispred kuće sjedio je suhonjavi muškarac i pušio. Pored njega je dječak uporno

nabijao loptu o zid kuće. Izašla sam iz auta. Iz kuće je provirila žena u dimijama i

povukla se.

„Dobar dan”, rekla sam.

Muškarac je odsutno promrsio nešto nerazumljivo.

„Čini se da sam zalutala. Možete li mi reći u kom pravcu se nalazi

Kuruzovac?”

bojana888
 Muškarac je prečuo moje pitanje. Dječak je i dalje nabijao svoju loptu ne

obraćajući pažnju ni na koga. Iz kuće je izašla žena u dimijama...

„Ne znamo”, rekla je.

„Pa jeste li odavde?” pitala sam, iako je bilo jasno da nisu.

„Mi smo iz Bosne”, rekla je.

„Ovo je vaš sin?”

„Unuk. Mirsad”, rekla je.

„Koliko Mirsad ima godina?”

„Dvanaest.”

„Ide li u školu?”

„Nema tu škole u blizini.”

„Ne bi li trebao ići u školu?!”

„Jest, ali tko da ga vozi!? Treba jedan sat pješice do autobusne stanice, a onda

još najmanje pola sata vožnje do škole...”

„Jeste li zaposleni?”

„Pa vidite i sami.”

„Pa od čega živite?"

„Od zraka”, rekla je i iskrivila lice u grimasu koja je imitirala osmijeh. Ne baš

samo od zraka. Njihov sin, Mirsadov otac, umro je prije nekoliko godina, a snaha,

Mirsadova mama, radi u Italiji. Njeguje neku babu i čisti po kućama, što bi drugo.

Ona šalje nešto novaca, da nema nje, umrli bi od gladi. Ne, zasada ne može povući

Mirsada k sebi...

bojana888
 S plakata koji je bio zalijepljen na orah smiješilo se napuhnuto lice moje davne

znanice, koja je u međuvremenu postala hrvatska političarka. Napuhnutost je

dolazila od strujanja zraka, koji se podvlačio pod plakat i lagano ga odizao i spuštao.

Pokazala sam prstom na plakat i uputila ženi upitan pogled.

„A, bila je tu ta gospođa, ostavila plakat, obećala prijevoz za Mirsada, za

školu..."

„I?”

„I ništa. Dođu oni tako, čak i u ovu našu zabit dođu, nije da ne dođu, al’ se

poslije više nikad ne vrate. Na nas su svi zaboravili: i Bog, i Đavo.”

Mislila sam o tome kako su ti ljudi, uključujući i dječaka, izbrisani. Žena se još

batrga, imitira bivši život, kuha, čisti, pere, ali uz sve njezine napore oni su sve

nevidljiviji, uskoro će iščeznuti ne ostavivši traga. Zajedno s polusrušenom kućom

polako će ih naseliti paprat, puzavice, trava, a onda će ih konačno skršiti korijenje

orahova stabla, ono će obaviti kuću svojim kracima kao hobotnica, kao onaj korijen

koji je usisao u sebe ljudsku lubanju - eksponat koji sam vidjela u amsterdamskom

pogrebnom muzeju, prije nego što sam doputovala ovamo.

Postoje razni načini da se ljudi izbrišu. Ponekad jedni brišu druge bukvalno,

brutalno i masovno, kao što su to prije dvadeset godina učinili Srbi u Srebrenici,

pobivši osam tisuća muškaraca i dječaka, Muslimana, i pritom ih, prije nego što će ih

pobiti, bez trzaja na licu, kategorizirali kao „pakete”. Ponekad jedni ubijaju druge i

hotimice i nehotice, pa brojevi poginulih narastu na desetke tisuća civila, koliko ih je

stradalo u Bosni. Ponekad ih zastraše da će ih ubiti, pa ljudi odu sami, što

pojedinačno, što masovno. Ponekad ih izbace s posla, ponekad im tiho začepe sve

dotoke kisika, ponekad im zapale kuće da se više nemaju kamo vratiti, ponekad ih

isele i na njihovo mjesto usele druge, kao što su ovdašnji Hrvati istjerali Srbe i u

bojana888
njihove kuće uselili Bosance, koje su pak Srbi istjerali iz njihovih kuća u Bosni. I, gle,

rat još nije završio iako je proteklo dvadeset godina, jer mnogima nije ni stalo da rat

završi, „paketi” još uvijek putuju uokolo tražeći adresate, ljudske kosti još uvijek

odasvuda vire. Bog i Đavao zaboravili su na ovo dvoje prebrzo ostarjelih staraca, i na

mnoge druge ljude. Mnogi su, ne svojom voljom, preseljeni u paralelni život, odakle,

iza staklene stijene, šalju signale, otvaraju usta kao ribe, ispuštaju bešumne

mjehuriće, izvode tužnu pantomimu, pokazuju rukom na srce signalizirajući da su

još živi. I evo nas, od pada Zida jedva da je prošlo četvrt stoljeća, pukla je brana i

voda je potopila milijune ljudi kao mrave. Nisu se snašli, tko im je kriv! Nisu znali

plivati. Tko im je kriv! Plivali su, budale, protiv struje! Nisu znali izbjeći vrtloge! Što

se nisu držali obale! Što se nisu uhvatili za kakvo deblo?! Jedni su se snašli, drugi

nisu, ova podjela, nepotkupljiva poput smrtne kazne, isprika je za nedostatak sućuti.

Što da radi i kamo da krene ovo dvoje prestarjelih pedesetogodišnjaka? Ako budu

imali sreće, vlastiti unuk - samo kada ojača mišiće i kada mu mozak pomuti „žuta

minuta” - zadavit će ih jastukom i tako okončati njihove muke.

Na povratku sam prošla kroz svoje „prošireno dvorište” i kupila namirnice. U

trgovini s tekstilom našla sam posve pristojnu pamučnu posteljinu i bijelu lanenu

tkaninu za zavjese. Kupila sam i pribor za šivanje i škare, jer nisam bila sigurna da

sam ih vidjela u kući. Na licu blagajnice ulovila sam osmijeh i shvatila da se cijelo

vrijeme sama smiješim iako toga nisam bila svjesna. Idući prema parkiranim kolima,

prošla sam pored kafića Zdravko.Tamo su sjedila ona ista djeca, u istom sastavu, baš

kao da se u međuvremenu nikamo nisu makla.

„Teta, šta ste se vi tu doselili?” dobacio je Kočoperni.

„Imaš što protiv?” rekla sam i načas zastala.

„Nemam. Al’ ljudi vam odavde odlaze.”

bojana888
 „Pa što?”

„Nitko normalan ne dolazi!”

„Pa što?”

„Vi mi izgledate normalno!” rekao je Kočeperni, a dječaci su njegovu repliku

popratili navijačkim smijehom.

„A što ti ne odeš?”

„Zato što sam nenormalan. A nemam baš ni love za autobusnu kartu!”

Djeca su kikotala, a nekoliko njih odobrilo je njegov komentar gestom „give

me five”.

Krenula sam prema kolima.

„Kupite mi kartu, tetaaaaa!” zatulio je šaljivim tonom za mnom Kočoperni.

„Kartu! Kartu!” navijački su skandirali klinci.

„Kartu do Amerike...” dodao je pjevno jedan usamljeni glas.

U ovoj amaterskoj provincijskoj tragediji, pomislila sam, ti klinci su poput

korusa koji pojma nema što je korus, ni koja mu je funkcija.

Pa ipak, onaj usamljeni glas, jedan među njima, koji je izgovorio stih jugo-

pop-pjesme stare tridesetak godina (Kupi mi haljine, srebrne lančiće, crvene maline i

kartu do Amerike...) ganuo me. Bio je to pravi poklon za tetu.

bojana888
 16.

Tko zna, možda sam tu glupu teatarsku metaforu dovukla poput kakvog

mentalnog čička sve do kuće, jer kada smo nakon večere Bojan i ja sjedili na trijemu,

meni se učinilo da ne „sjedim u životu” („Sjedim u životu kao u kinu”, rekao je jedan

moj znanac), nego na pozornici, da je moje gledalište posve prazno, da je netko

isključio ton i svjetlo i svaku mogućnost komunikacije sa svijetom.

„Mislim da imam problem”, rekla sam.

„Kakav?”

„Komunikacijski.”

„Pojasni.”

„Moja mala nećaka nikada ne odgovara na moj mejl očekivanim

odgovorom...”

„Nego?”

„Nego radije prospe po ekranu tone smajlija i pulsirajudh srdašaca. Ni s

telefonom ne stojimo bolje. Nikada ne odgovara na uobičajena pitanja ‘Kako si?’ ili

‘Što radiš?’, na primjer. Umjesto odgovora upuhuje u slušalicu glasove: ččččččččč,

žžžžžžžžžž ili ššššššššš. Ili puše i upuhuje zrak, puuuuuh-puh, smije se, zviždi.”

„Dijete se ne osjeća komotno u konvencionalnom jeziku.”

„Istina je. Sada je u fazi žongliranja emotikonima. Kad nema kompjutora u

blizini, onda ih crta. Crta male okrugle čangrizavce kada je ljuta, ili smiješne lukovice

bojana888
iz kojih liju suze kada je tužna. Ona osjeća da konvencionalni jezik nije njezin, niti će

biti njezin. To je jezik školskih udžbenika, lektire, jezik krvavskih bitaka, pjesničkih

oda rodu i narodu, jezik kojim odrasli muškarci šalju svoje poruke. Ona već sada

osjeća u tom jeziku muško nasilje i svoju isključenost.”

Bojan se digao i otišao u dnevnu sobu. Ubrzo se vratio s knjigom i baterijom u

rukama. Upalio je bateriju i čitao...

„Pjesnik je oblak, ubija gromom, bije gradom, natapa oranice i nabujava rijeke

blagoslovnim svojim daždom... Hrvatska bi njiva možda već usahnula da ne poznaje

ouakouih oblaka... Zašto misliš da i ja nisam žrtva tog muškog jezičkog nasilja, te

kanonizirane književne pornografije? Zar samo zato što sam muškarac?”

„Čije je to?” pitala sam. Bilo mi je neugodno jer nisam znala tko je autor.

„To bi ti trebala znati. Poznati hrvatski klasik.”

„Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči... To je jezik roda moga... Je li taj?”

„Ha-ha! Nije, ali nije ni važno. Htio sam samo reći da sam i ja žrtva, baš kao i

tvoja nećaka. Studij prava bio je žestoka škola prilagođavanja jeziku koji odudara od

govornoga, kao, uostalom, i ovaj ‘pjesnički barok’ maločas. Ja sam diplomirao

‘birokratski barok’. Svi smo žrtve nečije dernjave. U tome je književnost slična

politici.”

Bio je u pravu, ali nisam odgovorila. Nebo je i ove noći bilo prepuno zvijezda.

Pri pogledu na zvijezde preplavila me lagana vrtoglavica.

„Danas ujutro sjela sam u kola s namjerom da pobjegnem u Zagreb”, rekla

bojana888
sam.

„Zašto?”

„Ne znam.”

„Uplašila si se?”

„Nemam razloga. Ti si dobar čovjek.”

„Je li to pitanje ili konstatacija?”

„Pitanje.”

„Nisam dobar. Samo nemam snage. Za zloću je potrebna snaga. A ja sam se

umorio.”

„Od čega?”

„Od nas, od muškaraca, koji bez prestanka izvode svoju hrvatsku ili svoju

srpsku haku, poput Maora s Novog Zelanda. Viču, plaze jezik, pokazuju mišiće,

prijete, kolutaju očima, riču, urlaju, zastrašuju neprijatelja... I sve to traje i nikako da

prestane.”

„Od čega još?”

„Od sredine, od trajne gluposti i grubosti. Glupost i grubost - to je smrtonosni

koktel. Naši nisu ljubazni, prije bi umrli nego da izgovore ljubaznu riječ. Mi smo

seljačka kultura, ljudi su uvjereni da u svakoj ljubaznosti čuči neka ucjena ili neka

prevara.”

„Od čega još?”

„Od tupog ponavljanja. Svakidašnjica je ovdje iznurujuće ponavljanje basne o

lisici i rodi. Zašto lisica ne popusti i ne servira rodi kuhanu žabu u dugačkoj čaši?!

Zašto roda već jednom ne popusti i ne servira lisici kokošje krilce na pladnju?! Zašto

lisica svojim repom ne pogladi rodin kljun, zašto roda ne počeše kljunom lisičino

bojana888
krzo?! Zašto se to nikada ne događa?!”

„Od čega još?”

„Od gangi i rera.”

„Ha-ha...”

„Znao sam da će ti se dopasti.”

„Od čega još?”

„Od ovakvih razgovora."

„Zašto?”

„Zato što su ženski.”

„Ženski?!”

„Policijski.”

„To nije fer!”

„Ali je istina. Pitaš me jednu stvar, iako te, zapravo, zanima druga stvar.”

„Zanima me što bi odgovorio kada bih ti rekla da mi se sviđaš.”

„Tako brzo?!”

„Pa što?”

„Nisi originalna. Opće je poznata stvar da žene obožavaju deminere.”

„Zašto?”

„Zato što nikad nisu sigurne da će se vratiti doma! Ha-ha...”

bojana888
 17.

Jednom sam, probudivši se noću u svome amsterdamskom stanu i krenuvši u

kuhinju po čašu vode, registrirala jedva čujan, a opet neobično zvonak i prodoran

zvuk, sličan onome koji proizvodi kristalna čaša. Taj neobični tanjušni zvon

prostrujao je zrakom i iščezao, i iako nije bio neugodan, izazvao je u meni nejasnu

tjeskobu. Nisam, naime, mogla objasniti odakle dolazi, ni što ga je moglo izazvati,

spustio se odnekud poput kakvog desantnog pauka na paučjem koncu i - iščezao.

Možda je netko negdje u svemiru udario muzičkom vilicom ton, ton se oteo i

prozujao kroz moj stan poput kakve muhe od kristala. Što uzrokuje pucanje i kada

ono započinje? Kada kreće unutrašnje odronjavnje, urušavartje, klizanje, kada,

zapravo, započinje pad? Pojavljuje li se njegova najava kao jedva čujan kristalni zvon

u noćnoj tišini, ili u obliku onih rupa u asfaltu koje se najednom otvore i zinu prema

nama?

Vršljajući po skromnoj kolekciji Bojanovih videokazeta, pronašla sam stari

film Joela Schumachera Falling Down. Bila sam skrojila zavjese od platna koje sam

kupila u mjesnom dućanu i sada ih je trebalo porubiti. Znala sam da će mi posao

oduzeti dosta vremena, pa sam mislila da će uz film, koji sam jednom davno već bila

vidjela, dosadno porubljivanje ići lakše.

Bili Foster („D-Fens”!), muškarac u savršeno ispeglanoj bijeloj košulji kratkih

bojana888
rukava i s kravatom oko vrata, „puca” u trenutku kada se kolima vraća s posla i

zbog radova na putu zaglavi u prometnoj gužvi. Vani je vruće, hlađenje u kolima ne

radi, odnekud se pojavljuje dosadna muha, koju iznervirani muškarac pokušava

isljerati iz auta. Njegova vizura raspada se na fragmente, i kao da odražava njegov

unutrašnji raspad. Mi, gledaoci, zajedno s Fosterom, kroz automobilsko staklo

lovimo krupne kadrove agresivnih ljudskih usta, prijeteće izraze ljudskih lica,

reklame s beznačajnim porukama kojima najednom pridajemo sudbonosni značaj,

bolne prizore socijalno obespravljenih ljudi (beskućnike, prosjake, usamljene

demonstrante). Ovaj kovitlac brzih, oštrih i kratkih kadrova iz svakidašnjice Los

Angelesa podudara se s Fosterovom unutrašnjom panikom. Foster želi što prije stići

na rođendan svoje kćeri i sada je zbog radova na putu spriječen. Iznerviran, on

ostavlja kola i kreće pješice, a na pitanje jednoga od vozača „Kamo si ti to krenuo!?”,

jednostavno odgovara „Idem kući.” Cio splet okolnosti i mnogi ljudi koje sreće

putem prema kući - od telefonske govornice koja ne radi, od prodavača koji mu ne

želi usitniti novac za telefon, od grupe mladih gangstera koji traže kavgu, glupe

konobarice, vlasnika trgovine rabljene vojničke odjeće, luđaka i neonacija Nicka,

bivše žene koja mu u konačno uspostavljenoj telefonskoj vezi zabranjuje dolazak i

prijeti policijom, do policijskog inspektora, koji će zadnji dan prije odlaska u penziju

iskoristiti da riješi još jedan slučaj - opstruiraju Fostera u njegovoj namjeri da dođe

doma. Foster, koji uporno brani svoje ljudsko dostojanstvo i svoja minimalna ljudska

prava, na kraju biva stjeran u kut i umjesto da se preda policiji, radije izabire

posredovano samoubojstvo. On, naime, dopušta da ga policajac ubije, jer će tako

njegovo životno osiguranje pripasti njegovoj kćeri. Eto konačno načina da ipak

„stigne kući” i uruči kćerci rođendanski poklon.

Pomislila sam kako je taj film savršena analiza mehanike ljudskog pada, i

ujedno mlađi, filmski i američki blizanac Krležina romana Na rubu pameti. Istina,

bojana888
Krležina epoha je druga, sredina je druga, druga je i kultura, i drugi je medij.

Mehanika pada Krležina junaka pokreće se u trenutku kada ovaj za stolom oko

kojega sjede gosti kvalificira čin svoga domaćina kao „kriminalan, krvav i moralno

bolestan”, što čin dotičnoga i jest, ali nitko od prisutnih nema petlje da to kaže, ili ne

dijeli mišljenje Krležina junaka.

Foster se gotovo patetično bori za svoje temeljne slobode: za pravo govora, za

dosljednost, za racionalnost, za slobodu izbora, za pravo da se ne slaže (the right to

disagree), da bi na kraju ostao pobijeđen kumulacijom i ulančavanjem apsurdnih

situacija. Režiser filma kao da nas cijelo vrijeme pokušava uvjeriti da je Foster osoba

načetih živaca, da nešto nije u redu sa samim Fosterom (on je, na primjer, izgubio

posao), a ne s Fosterovom okolinom. Okolina se ponaša onako kako se uvijek

ponaša, a Foster, umjesto da se konformira, mimikrira, pokori, pogne glavu,

izbjegava konflikte, uporno brani svoje pravo na različito mišljenje, na ljudskost, na

„normalnost”. Foster se na kraju pita kako mu se sve to uopće dogodilo, taj pad, iako

je cio svoj život činio sve što mu je rečeno da učini.

Pad započinje u točci odakle više nema povratka (I’ve passed the point of no

return, kaže Bili), pad je povezan sa zakonima gravitacije, on započinje kada iz nekog

razloga (koji u rezultatu postaje nevažan) ispadnemo iz kolotečine, iz mase (koja nas

ispljune iz grla kao iritirajuću mrvicu), i kada se nadalje krećemo kao usamljena

jedinka. S obzirom na različite putanje i brzine između nas i „ostatka svijeta”, nama

se sve više čini da su u krivu oni, a njima pak da smo mi pogriješili. Iz njihove vizure

mi smo narušili pravila, nismo se u cijeloj toj gravitacijskoj dinamici snašli, nismo se

prilagodili, a nama se pak čini da branimo svoja temeljna ljudska prava. Kada Nick,

poludjeli vlasnik dućana s polovnom vojnom opremom, u nasilnom činu koji prijeti

bojana888
da eskalira u seksualno nasilje (nad Fosterom) pokušava staviti Fosteru lisice na

ruke, ovaj kaže: Ne mogu. Zašto? pita ga Nick. Zbog gravitacije, odgovara Foster. Što

to, dovraga, znači? zbunjuje se Nick. Past ću, mirno odgovara Foster prije nego što će

u samoobrani zariti nož u Nicka.

Zavjese su bile gotove. Potrošila sam nekoliko sati na ručno porubljivanje, ali

vrijedilo je. Bjelina lanenih zavjesa dala je cijelom prostoru zapanjujuću svježinu.

Oduvijek sam znala da pravilno izabrane zavjese na prozorima čine čuda. A

videokazetu gurnula sam iz nekog razloga na dno police, iza drugih kazeta, baš kao

da sam, odgledavši film, učinila nešto što nisam smjela, i sada skrivam tragove.

Došavši kući, Bojanje već s vrata zamijetio zavjese.

„Sada više nema nikakve sumnje da je došlo proljeće”, rekao je vedro.

Donio je dvije teglice s dva mala okrugla kaktusa.

„Odakle ti kaktusi?”

„Poslala mi žena od jednog kolege.”

Pažljivo je položio teglice s kaktusima na prozorsku dasku. Kaktusi su se

dodirivali iglicama.

„Eto”, rekao je. „Čak i kaktusi vole kada se dodiruju iglicama...”

Bila je to neobična izjava. Krasio ju je njegovoj dobi neprimjeren entuzijazam.

bojana888
 18.

„Što je bilo prije...?” pitala sam dok smo sjedeći na trijemu pijuckali vino.

„Prije čega?”

„Prije Kuruzovca?”

„Prije Kuruzovca bio je Kuruzovac”, rekao je i dodao: „I nakon Kuruzovca bit

će Kuruzovac!”

„Ne moraš mi odgovoriti ako ne želiš”, rekla sam, i kao da sam se malko

ljutnula, više na sebe, jer bila sam otkrivena u pokušaju da saznam nešto što me

možda i ne bi trebalo zanimati.

Govorio je. Bio je to ljubazan ustupak. Odrasli ljudi obično učvršćuju

međusobno povjerenje razmjenom informacija o sebi: ime, prezime, adresa, oženjen,

neoženjen, djeca... Istina, oboje smo spadali u pre-internet, pre-facebook, pre-selfie,

pre-digitalnu generaciju, koja nije navikla da takve stvari stavlja u izlog. Izašao mi je

u susret, otklonio je nelagodan osjećaj da sam izvršila desant na njegov posjed.

Bio je jedinac, sin uvaženog profesora zagrebačkog ekonomskog fakulteta,

odličan student, fakultet je završio u roku, zaposlio se, položio sudski ispit, počeo

raditi kao sudac, kupio je stan. U odnosu na svoje vršnjake sve je izvodio s lakoćom.

Putovao je, zabavljao se... A onda je sreo nju, Vesnu, liječnicu, nekoliko godina mlađu

bojana888
od sebe, vjenčali su se se i dobili djevojčicu, Doru... I sve se nekako steklo u isto

vrijeme i zaplelo u nerazmrsiv čvor: raspad Jugoslavije, političke promjene, smrt

njegove mame, nova Hrvatska, rat, rođenje Dore 1991... Mjesto događaja, ako

zavrtimo globus, jedva da možemo pronaći, cijela Jugoslavija svodi se na Kuruzovac,

a sama Hrvatska na trećinu Kuruzovca. Iz te perspektive sve naše bure odigravaju se

u čaši vode, ali mi ih bez obzira na proporcije doživljavamo kao bure. Kada danas na

to gleda, s udaljenosti od gotovo četvrt stoljeća (Zar je zaista toliko već prošlo?!), bile

su to godine najvišeg rizika i stresa. Prije toga doživljavali smo svijet oko sebe kao

stabilan, a onda je najednom krenulo urušavanje, iskustvo slično potresu, ljudi su

gubili tlo pod nogama, pokrenuo se slide show, i svijet oko nas postao je

nepodnošljivo transparentan. Sve smo najednom vidjeli kao pod lupom, svaku

grimasu, svaki titraj na licu, svaku boru, svaku laž koja je poput sjenke prelazila

preko lica. Bilo je to vrijeme kada su zaista padale maske, ma koliko to patetično

zvučalo, a na površinu je prokuljao goli ljudski strah. Suočenje s ljudskim strahom

najradije bi izbjegao da je mogao, to je jedno od najpotresnijih iskustava njegova

života. Ne, ne može reći da se on sam bojao, isuviše je bio osupnut strahom ljudi oko

sebe da bi se stigao bojati, nikako nije shvaćao odakle taj strah i otkuda situacije u

kojima se ljudi, pritom bez naizgled vidljivog vanjskog povoda, pretvaraju u

drhtavo, dahtavo, slinavo, ustrašeno kolektivno tijelo. Od djetinjstva smo bili

hranjeni bajkama o hrabrosti, o ljudskom dostojanstvu, o požrtvovnosti, o hrabrim

partizanima i neprijateljskim kukavicama, o poštenju, o iskrenosti, o bratstvu i

jedinstvu, o herojstvu. Sve te bajke imale su isti repertoar moralnih pouka, bilo da su

dolazile iz socijalističkog, bilo iz vjerskog izvora. I usput rečeno, ti izvori nisu u

koliziji, kako to danas ljudi tvrde. Goli ljudski strah možda je njegovo najveće

otkriće, koje pokazuje da smo svi mi nisko baždareni, da smo poput miševa koji

bježe pred mehaničkom mačkom. A sve drugo su zakoni gravitacije, ti koji su jurili s

drugima u stampedu, ostali su pošteđeni, ti koji su pokušali spriječiti pad, ostali su

bojana888
poraženi. Heroji uvijek ostaju poraženi. Gomila uspostavlja svoje kriterije i

standarde, ona će svoj strah prvom prilikom konvertirati u hrabrost, zločin u

herojstvo, i tako redom... Vesna je imala zdrave instinkte. Njezin kvocijent vitalnosti

daleko je premašivao njegov. Ona se pojavila na ovome svijetu da preživi, a on da

potone. Materijal od kojega su načinjeni različit je. Tako su u njezinu govoru

najednom iskrsle fraze: uhvatiti vlak, ili uskočiti u posljednji vlak, ili ne treba se bosti s

rogatima, ili kud svi, tu i ćoravi Mujo, ili novac ne smrdi, ili što i mi ne jamimo nešto, i on je

nekako bio siguran da ih je usvojila odavno, na nekoj gotovo tjelesnoj razini, samo se

dosada suzdržavala od toga da ih koristi. Sve što je tada govorila njemu je zvučalo

bestidno i vulgarno, iako je znao da je greška u njemu. Bila je naprosto predviđena

da preživi. Dok je njega cijela ta ratna i poratna zbilja zgražavala, nju je, tako je tada

mislio, uzbuđivala. Dok su svi „normalni” ljudi poput Vesne gledali kako da ostanu

na površini, on je kontemplirao nad vulgarnošću preživljavanja. Sve u svemu,

hrvatska svakidašnjica dobrano je nagrizla njihove odnose. Ona je mislila da se on

treba prilagoditi, da je preosjetljiv, da treba začepiti nos i pojesti govno, jer od toga još

nitko nije umro; možda bi bilo najbolje da odu nekamo van, zbog Dore, ako ne već

zbog sebe, ona će se vani lako snaći, svi trebaju anesteziologe, s njim će ići teže, toga

mora biti i sam svjestan, teško da će vani naći posao u struci, a drugih talenata i

vještina nema, jer on ni žarulju ne zna promijeniti. Zato je možda ipak najpametnije da

pogne glavu, osim toga, ako se samo malo okrene oko sebe, vidjet će da se oko njega

otvaraju nevjerojatne mogućnosti, što se događa jednom u milijun godina, zato treba

reagirati brzo, dok još nije prošla baba s kolačima. Zar nije, uostalom, primijetio da se

ljudi oko njega, njegovi znanci i prijatelji, penju po društvenoj ljestvici kao žohari, pa

što se onda i on ne bi malo propeo, što ne bi aktivirao svoje nožice?!... A onda je u

jednom trenutku krenula akceleracija koju više nije bio u stanju zaustaviti, ni

kontrolirati... Izgubio je posao, ona ga je počela žešće optuživati za nesposobnost, za

inertnost, za neadekvatnost, a onda se dogodio i taj „incident”: izazvao je lakši sudar

bojana888
dok su Vesna i Dora bile u kolima... Bila je to kap koja je prelila čašu, Vesninu čašu.

Dora je prošla bez ozljeda, Vesna je slomila ključnu kost, i već je iz bolnice zatražila

hitnu rastavu braka. Prodao je stan, isplatio joj sav novac od prodaje, a ona je već

imala u džepu dvije avionske karte, za sebe i Doru, za Švedsku, gdje ju je u nekoj

bolnici već čekao i posao. Otada mu se nije javila, ima tome već... koliko godina?

Pobjegla je glavom bez obzira od luđaka koji je zbog puke rastresenosti doveo u

pitanje dva života, njezin i kćerkin. Tada, čak ni nakon njezina odlaska, nije shvaćao

što se to s njim dogodilo. Preselio se k ocu, otac je tražio da ga smjesti u starački

dom, gdje je ubrzo i umro.

Posao u struci bilo je teško naći, cijela Hrvatska ima samo nešto malo više

stanovnika od Berlina, brzo se pročulo da je neprilagodljiv. A ni on sam nije više želio

sudjelovati u prljavom poslu, koji je svakim danom postajao sve prljaviji. On pritom

ne precjenjuje svoje moralne kapacitete, on misli da su neprilagodljivost i neadekvatnost

sistemske greške, tu nema popravka i nema povratka. Istina, „neadekvatni” uporno

misle da krivica leži na njima, jer da su samo malo više zapeli, malo se više napeli,

da su se potrudili, da su bili prilagodljiviji, da su učinili ovo ili ono, da su se založili,

zaista založili, sve bi bilo drukčije. Sve bi, međutim, bilo isto. A kada je to shvatio,

odlučio je da ode iz Zagreba i da se bavi deminerskim poslom. Stan koji je naslijedio

od oca u Zagrebu iznajmio je. Novac od iznajmljivanja, istina to nije dovoljno, šalje

Dori, na neki račun u inozemstvu. Stan čuva za Doru, ako se ona jednoga dana vrati

u Zagreb. Njegov prijatelj (i moj advokat!) predložio mu je da stanuje u vikendici

koju ionako već godinama nitko ne koristi. On je uljez s advokatskom blagoslovom.

Ništa mu ne treba. Jedina doista bolna točka je Dora. Čezne da je vidi. Povremeno

mu se javi, istina kratkom porukom, tek toliko da ga obavijesti da je živa. Upisala je

doktorske studije na Goldsmiths fakultetu u Londonu, to je posljednja vijest koju je

dobio od nje, iako je i ta stara više od godinu dana. O Vesni ne zna ništa. Zna da joj je

bojana888
dobro. Ljudi od instinkata, kao što je Vesna, dragocjeni su, na njima se sve drži.

Danas joj je najiskrenije zahvalan za to što je tako brzo i efikasno odrezala život koji

ionako nikamo nije vodio i spasila Doru. Možda će Dora sve to jednoga dana

shvatiti. Sve je on to kasnije posložio u svojoj glavi, ali tada je bilo prekasno za

popravak. Svjestan je da ga je vrijeme pregazilo, ali ga, začudo, ništa ne boli. Svijet je

jedno prilično kaotično mjesto, to obično saznamo kada potrošimo svu energiju na

uvjerenje da živimo u najboljemu od mogućih. A vrijeme u kojem živimo jedva da se

može nazvati vremenom, ono je ljepljiva, neukusna, hladna, amoralna i jedva

svarljiva kaša... Eto, u tom smislu, između ono dvoje Bosanaca, o kojima sam mu

pričala neki dan, i njega nema puno razlike. I on je ispao iz tračnica...

„Nećeš se, valjda, zbog toga ispričavati?”

„Ne. Osim toga, ja ionako nisam materijal s kojim se računa. Ja sam za otpad,

a ne za evoluciju. Tko zna kako se te globalne stvari zbrajaju i oduzimaju, ali kada se

prisjetimo bezazlene činjenice da su milijuni ljudi na svijetu u zadnjih dvadesetak

godina prestali pušiti, da milijuni više ne prakticiraju onaj udah i izdah, te da

plavičasti dim cigarete nije više dio našeg pejzaža; da su milijuni ljudi prestali

upotrebljavati šećer, da su vrećice sa šećerom postale tako nevažne da danas služe

kao miniplakati na kojima se mogu naći otisnuti stihovi zaboravljenih pjesnika; da se

milijuni ljudi bave redovitom tjelovježbom, što prije nisu činili, a danas čine da bi

uopće ostali u trci; da je na snazi nova tehnologija, opće ubrzanje života i opće

produljenje života - onda je prvo što bi nam trebalo pasti na pamet - evolucija.”

„Uh, velike riječi!”

„Ja sam tek sada zavolio svoj život, takav kakav mi se posložio. Radim nešto

korisno, mnogo korisnije nego da sam ostao u sudskom sistemu. Učim korisne

stvari: kako uzgajati vrt, kako saditi salatu, kako brati gljive, kako napraviti džem od

marelica i pgrozda, kako promijeniti žarulju... Eto, kad se sve zbroji, ja svakodnevno

bojana888
radim na svojoj adekvatnosti”, rekao je malko ironično.

„Zašto najednom imam osjećaj da se nas dvoje razgovaramo kao junaci u

Voltaireovom Candideu”, primijetila sam.

„Dobra primjedba, nakon koje nam još jedino preostaje da obrađujemo svoj

vrt”, odgovorio je.

U to ime kucnuli smo se i dopili vino.

bojana888
 19.

Književni rodovi, žanrovi i vrste, kao metafore za ljudski život, otrčali su se

od prekomjerne upotrebe, ali ljudski životi nisu se nimalo umorili od toga da budu

pravi romani, drame, tragedije, farse, neispričane priče, kazališni komadi i hertz-romani.

Ljudi još uvijek rado uspoređuju svoj život s romanom (O, kada bih vam samo ispričala

svoj život, bio bi to pravi roman!), s kazališnom pozornicom i pričom. Istina, tu su

filmski i televizijski ekrani, pa tako ljudi žive živote prema zadatome scenariju, ili

pak uzimaju stvari u svoje ruke i postaju režiseri svojih života. Najnoviji izbor

„životnih metafora” vezan je za digitalnu tehnologiju (To nisam bio ja, to je moj avatar!

Njegov život sveo se na tweet) i možda će digitalna metaforika jednoga dana istisnuti

književnu.

Najstarije „životne metafore” su maritimne, pa tako preživljavamo životne

brodolome, a životne oluje često nas izbacuju na nepoznate obale. Ljudi uzimaju

kormilo u svoje ruke, i plove punim jedrima, a sam život predočen je kao navigiranje

između žudnji i grijeha, gdje nas vjetar nosi kao slamku. Životne oluje kazna su za

naše grijehe, struje i valovi životna su iskušenja, a svjetionik na toj burnoj mapi života

simbolizira našu vjeru u Boga, koja nas spašava u životnim brodolomima.

Palo mi je na pamet da su sve te otrcane metafore neka vrsta skraćenica,

poput današnjih SMS poruka ili tweetova. U našoj, mojoj i Bojanovoj, priči metafore

bojana888
su se zatvarale s prevelikom brzinom i lakoćom, poput lisica na zglavcima lopova-

amatera. Sve je klizilo po rubu sapunice. I naša priča, i ja sama, i Bojanova smrt, ma

kako bila stvarna i strašna, čak je i ona klizila po tome rubu.

Bojan je krenuo na desnu, na sigurnu stranu šume, koja nije bila MSP. Naletio

je na promovku, koju je, valjda, neki srpski vojnik ili paravojnik postavio na svoju

ruku. Bila je to mala šala, zez, spuštanje vlastita govna pred tuđa vrata, bio je to

pozdrav na rastanku, zbogom, doviđenja i najte-kaj-zameriti, bilo je to pa-pa-evo-

vam-ga-na, jebemvammatersvima, jen-dva-tri-nosite-se-svi, mala uspomena za dugo

sjećanje, jedno jaje muć, a mi, djeco, čuč, bila je to slatka tajna koja će njega,

anonimnu budalu, grijati u danima ispunjenima dosadom, koja će ga, kada se

iznenada probudi u noći, natjerati na tiho i zadovoljno keženje; i, tko zna, možda će

od trenutnog pobjedničkog osjećaja nasrnuti na zaspalu ženu pored sebe, a onda i on

zaspati sa slikom neprijatelja koji se rasprskava u zraku poput glinenog goluba... Što

je Bojan radio na desnoj strani šume? Vjerojatno je naprosto krenuo u šetnju, da

slobodno udahne šumski zrak, bez stalno prisutnog mirisa opasnosti koji je

prožimao lijevu stranu.

Dalje se sve odvijalo brzo, i kao u magli. Dečki su dali obavijest o Bojanovoj

smrti u novine, nadajući se da će netko od njegovih znanaca naletjeti na vijest i javiti

se. Postojala je vjerojatnost da se u kompjutoru nalaze e-mail adrese ljudi s kojima je

Bojan bio u kontaktu, ali laptop nisu mogli otvoriti bez lozinke. Netko od njegovih

momaka dao si je truda, odvezao se do Zagreba, potražio pomoć u nekom

kompjutorskom servisu, ali bez uspjeha. Nitko nije znao djevojačko prezime

Bojanove žene, žena se u međuvremenu možda bila i preudala, možda koristi svoje

djevojačko prezime. Možda čak više i ne živi u Švedskoj. Ni o kćeri, o Dori, nije

ostavio nikakve podatke, valjda zato što ih ni sam nije znao. To da joj je slao novac na

bojana888
neki račun u inozemstvu, to su znali i njegovi dečki. Ja sam sa svoje strane nazvala

advokata u nadi da će on nešto znati: on je znao za priču o kćerci i bivšoj ženi, ali nije

imao kontakt-adrese.

Dečki su imali zajednički fond za pogrebne troškove. Sahranili su Bojana u

šumi, približno na mjestu gdje je stradao, utabavši puteljak od makadamske ceste do

rake. Dečki su isposlovali dozvolu da ga sahrane u šumi, a i njemu bi, Bojanu, bilo

više nego drago, rekli su. Imamo već jedan grob na lijevoj strani, na radilištu, rekli su i

odveli me do groba da mi ga pokažu. Svidjelo im se što sam išla za njima bez straha.

Lani je bio ovdje sam predsjednik države, rekli su, on se, bome, nije usudio...

Terminator, najstariji među deminerima, održao je smislen, skroman i topao

pogrebni govor, suprotno svim očekivanjima. Dečki su kupili vijenac s malko

nespretnim natpisom počivao u miru tvoji demineri, a jedan među njima, najmlađi,

bacio je u raku plastično kinder-jaje. U jajetu je bio prstenasti okidač skinut s granate,

pokazao mi ga je prije nego što ga je vratio u kinder-jaje i bacio u raku. Bio je to

njegov amulet, uvijek ga je nosio sa sobom u džepu pancirke. „To sad ide Bojanu, za

putarinu, možda će mu trebati”, rekao je i upravio bradu i pogled prema nebu,

poprativši tom gestom izrečeno.

Dečki su bili ljubazni. Ponudili su pomoć, načelnu, odnosili su se prema meni

kao prema Bojanovoj udovici. Ljubazno sam odbila. Tražili su adresu, što nisam

mogla odbiti, da mi pošalju fotku nadgrobnog spomenika kada bude gotov, bit će to

mali spomenik, rekli su, otprilike kao onaj koji sam vidjela na lijevoj strani, ali će

umjesto nadgrobne ploče naručiti veliki ovalni kamen, prvo zato što Bojan nije bio

vjernik, a drugo zato što takav oblik spomenika neće nimalo narušiti šumski krajolik,

nego će se, štoviše, izvanredno uklopiti. Oni se nadaju da ni ja nemam ništa protiv te

bojana888
ideje...

Dok smo tako čavrljali, promatrali su me malko podozrivo. Iako su bili

ljubazni, znala sam da je većina, njih bila uvjerena da sam ja donijela Bojanu nesreću.

bojana888
 20.

Gurnula sam električno kuhalo pod starinski kauč punjen morskom travom i

uključila ga u struju. Znala sam da će suha trava prije ili kasnije planuti, a onda će

planuti i sve ostalo. Zatvorila sam dobro sve prozore. I, gle, kroz prozor okrenut

prema voćnjaku ugledala sam očaravajući prizor. Vani je puhao lagani vjetar. Cvjetne

latice runile su se s voćaka i lebdjele u zraku poput snježnih pahulja. Po vrtu je poput

poludjele opruge skakala riđa lisičica. Promatrala sam prizor bez daha. A onda, baš

kao da me opazila, lisičica je hitro šmugnula kroz travu prema šumi.

Ponijela sam sa sobom dvije teglice s kaktusima, zaključala kuću i ključ putem

bacila u jarak. Krenula sam prema Zagrebu sporednom cestom, ali sam već nakon

petnaestak kilometara vožnje skrenula na poljski put. Zaustavila sam kola uz polje

zasađeno djetelinom. Uokolo nije bilo zaklona, ali ni ljudi. Čučnula sam i pomokrila

se zaklonjena kolima. Ustavši, osjetila sam kako mi klecaju koljena, a nekakva nagla i

nesvladiva pospanost povukla me nadolje. Umjesto na automobilsko sjedište prilegla

sam u polje s djetelinom. Zemlja, koja se zagrijala preko dana, bila je topla.

Na površinu moje svijesti izronile su slike iz moga ranog djetinjstva, iz

vremena krupnih planova i malih čuda. Iza radničkih obiteljskih kuća u kojima smo

stanovali protezali su se vrtovi, gdje su stanari, uključujući i moje roditelje, uzgajali

voće i povrće za kućne potrebe. Mi, djevojčice, kitile smo uši naušnicama od trešanja,

bojana888
plod višnje bio je naš ruž za usne, a crvene i ružičaste cvjetne latice lak za nokte.

Latice smo lijepile na nokte vlastitom slinom. Pomno smo proučavale ranice od pada

na koljenima (koljena, najčešće su stradavala koljena!), baš kao da su u pitanju

veličanstveni krateri. Ta mala čuda - krumpirova zlatica koja ostavlja svoja sitna

narančasta jajašca na unutrašnjoj strani krumpirova lista; plavkasta vena koja puzi

ispod prozirne kože na dječjoj sljepoočici; gusjenica koja se savija oko prsta kao živi

prsten; puž koji ostavlja sedefaste tragove; teška i mirisna kugla božura koja se

rastvara kao knjiga; zlatne dlačice na dječjoj podlaktici obasjane sunčevom zrakom i

krupni mrav koji traži izlaz iz zlatne šikare - izazivala su u nama uzbuđenje koje nas

je ostavljalo bez daha. Svijet moga djetinjstva vrtio se s unutrašnje strane moga oka u

opojnim, kristalno jasnim, krupnim planovima.

Kada sam se prenula iz sna, činilo mi se da je protekla cijela vječnost. Sat je

pokazao da sam spavala jedva petnaestak minuta. U Kuruzovcu sam - tako mi se

sada činilo, iako sam znala da će taj osjećaj proći - provela dobar dio svoga života, a

živjela sam tamo jedva tri tjedna. Potrošila sam još jednu iluziju, pomislila sam, s

istom brzinom s kojom sam je i „kupila”.

Ustala sam ošamućena kratkim i dubokim snom, stresla s odjeće zemlju i

ubrala stručak djeteline, koji sam zatakla za retrovizor. Pokrenuvši kola, podigla sam

u zrak srednji prst i oprostila se s mojim selom. Prisjetila sam se i svog mutavog

korusa, klinaca iz mjesnog kafića. I njima sam uputila srednji prst. Načas sam

zatvorila kapke. U mome mozgu bljesnuo je veličanstveni prizor: na raskošnoj

pozadini sunčeva zalaska prasnula je snažna cvjetna eksplozija. Milijuni

jorgovanskih cvjetića, cyjetni šrapneli, letjeli su zrakom, a intenzivan miris jorgovana

miješao se s mirisom paljevine. Gle, teta je zapalila praskalicu!

bojana888
 Izašla sam na glavni put. Pored mene su promicala zelena polja koja su lagano

gasnula zajedno s danom. U moje misli doletjela je, i zaplela se poput čička, omiljena

brojanica moje male nećake... Miš mi je polje popasel, joj si ga meni, kaj bum žel; došla je

mačka s mačići, pojela miša s mišići; došla je lija s lijići, pojela mačku s mačići; došel je vuko s

vučići, pojel je liju s lijići; došel je medo s medici, pojel je vuka s vučići... Svijet je minsko

polje, i nema drugog doma do tog. Morat ću se naviknuti na tu činjenicu, pomislila

sam, i polako produžila prema Zagrebu.

bojana888
ČETVRTI DIO
Teokritova pustolovina

bojana888
 1.

Zubi sitni kao riža

Pramenovi njezine kose obojani su u nijanse boje meda, a jedan se presijava u

ljubičastoj. Gestom, koju napadno često ponavlja, zabacuje kosu na jednu stranu.

Uvijek na istu stranu. Igra se kosom na način na koji se igraju mnoge mlade žene,

imitirajući jedna drugu: rukom, kao kopčom, „pokupe” svu kosu na tjemenu, a onda

je „prospu”. Gesta je izazovna, poput kakva porno tika. Moja sugovornica bliži se

četrdesetoj, iako izgleda mlađa. Promatra me otvorenim pogledom koji pozicionira

tako da nam pogledi nisu u istoj ravnini: njezin kreće odozdo prema gore. Pogled ne

izražava mnogo, ona je ta koja kontrolira vidno polje, ne ulazi svijet u nju, ona ulazi

u svijet.

Što se nje tiče, ona je shvatila da se ništa, ali baš ništa, ne može postići bez

promotivnih strategija. Ona koristi sve što može. Ona fejsa, tweeta, blogira i vlogira.

Sve to shvatila je kada je objavila svoju prvu knjigu, zasada, ali ne i zadugo, i jedinu.

Navodi ime svoga mjesta, negdje „bogu iza leđa”. I dodaje: „Sve, doduše, zavisi od

toga kako se Bog pozicionirao.” Smije se, pokazuje zube sitne kao riža. Ne, ne misli

ona za sebe da je genijalna, ali, da, vjeruje da je dobra književnica. Uostalom, neka se

samo prisjetim koliki su genijalni književnici umrli poluanonimni. Osobito „naši”, iz

„naših” malih zemalja, tu ni Nobelova ne pomaže, pogledajte Ivu Andrića, kaže, tko

danas zna za njega?! Zašto misli da baš „naši genijalci” zaslužuju pažnju, a ne, na

bojana888
primjer, belgijski ili rumunjski? Ne razumije što je pitam. A zašto ona sama, po

svome mišljenju, zaslužuje pažnju? Njezin pogled na svijet mogao bi biti zanimljiv i

drugim ljudima, eto, to je možda najkraći odgovor na moje pitanje. U novome

romanu, na primjer, opisuje vezu i prekid s bivšim ljubavnikom. Bavi se osjećajima,

danas se malotko bavi osjećajima. Usput rečeno, ovdje je otkrila da ima i tijelo. Ne

samo u književnom smislu, nego bukvalnije, eto, ona pozira slikarima. Ne mogu si ni

zamisliti koliko ima posla! Jedni su si umislili da su slikari, druge zabavlja da slikaju

imajući pred sobom živi model, kod trećih se radi o organiziranoj terapiji. Ovo je

bogata zemlja, ljudi si mogu priuštiti takvu zabavu. Dosta vremena provodi na fejsu

i dating sajtovima, tako upoznaje razne ljude, gradi likove, sve joj to pomaže u

pisanju. Usput traži muža. Zapravo osobu koja će joj omogućiti da dobije papire.

Njezina prva knjiga vrvi selfijma, multimedijalna proza, može li se tako reći? I selfiji

su otisak njezina prsta. Sve je otisak njezina prsta. Više ne čita kao prije, zapravo,

jedva da išta čita, kao prvo, ne stigne, kao drugo, dosadno joj je. Dosadili su joj tuđi

pogledi na svijet, ima dosta i svoga... pogleda. Opet pokazuje zube sitne kao riža.

Misli da se umjetnost mora boriti za svoju publiku, za čitaoca, slušaoca i gledaoca.

Književna vrijednost je stvar lobiranja. Krajnji cilj je da što veći broj simpatizera

navučeš na svoju stranu. U tom smislu ona nema morala. Sve je bolje nego biti

poluanonimna. Nedavno je pročitala da su negdje u Americi, u nekom hotelu,

uredili jednu sobu kao vjernu repliku Van Goghove sobe, one sa žutim drvenim

krevetom, u Arlesu. I ljudi luduju za tim da prenoće baš u toj sobi. Holanđani će

puknuti od muke, oni su se prvi trebali dosjetiti i izgraditi hotel u blizini Van

Goghovog muzeja, s replikama Van Goghove sobe. Sigurno je prelijepo uvući se u

znamenitu sliku, prespavati u „slici”, i ujutro to zadovoljstvo platiti. Ona bi voljela

da se čitaoci tako uvuku u njezinu knjigu, kao u hotelsku sobu, da tu prespavaju i

ujutro plate. Sve pomaže u promociji nekog proizvoda, a književno djelo je proizvod.

Ona je, na primjer, svjesna da fizički izgled autorice ili autora puno pomaže. Zato

bojana888
toliko polaže na svoj izgled. Ona sama ne uzima knjige fizički ružnih autora u ruku.

U pravu je ona naša slavna zemljakinja, kraljica performansa, koja je vehementno

češljajući svoju lijepu, gustu kosu ponavljala da umjetnost mora biti lijepa...

Slušam je, zamjećujem usput da ima lijepe i njegovane ruke, s dugim, sjajnim,

ružičastim noktima, i pokušavam se prisjetiti kako se uopće našla u mome stanu,

gdje brblja sa mnom kao s najboljom prijateljicom. Uvukla se u moj prostor poput

plina, upuzala je, bezmirisna, ispod vrata. „Zemljakinja”, zatražila je da me upozna,

a meni je bilo neugodno da je odbijem, baš kao da sam kakav socijalistički radnički

pisac, kakav Maksim Gorki. Nije čitala baš ništa mojega, ja je zanimam isključivo kao

netko tko je u ovoj stranoj zemlji uspio objaviti svoje knjige. Ne kaže to, dakako,

pristojna je. Ali, i ona bi tako. I ona će tako. Čeka otvorenih usta da joj dobacim

zalogaj, bilo što što bi joj u tom smislu moglo biti od koristi. Boja njezinih očiju je

svijetla, pogled joj je zamagljen, ništa je neće zaustaviti na putu do cilja, opijena je

slikom o uspjehu, uspjeh je droga koja je drži. Nije agresivna, javlja se mejlom s

vremena na vrijeme, svaka tri do četiri mjeseca, iako naglašava da moju zgradu

posjećuje jednom tjedno, te da prema tome možemo piti kavu svaki tjedan. Čisti stan

nekog znanca u mojoj zgradi, taj joj plaća tri puta više nego što se obično plaća,

uopće ima sreće, jer joj i drugi plaćaju za slične poslove više nego drugima. A taj tip

u mojoj zgradi bavi se couchsurfingom, razni ljudi cure kroz njegov stan, on sam

rijetko je kod kuće.

Gornji dio njezina tijela je tanak, doima se krhkom, čak se malko povija kao da

će pasti. Donji je jači od gornjega, kao da je sastavljena od dvije polovice. Pritom

donji dio sama ističe: nosi čvrsto pripijene tajice s leopardovim dezenom i napadne

čizme izvana pokrivene umjetnim krznom. Zato hoda kao pingvin: njezin gornji dio

malko je isturen prema naprijed, kao da se sprema jurnuti, ali ga donji dio sprečava...

bojana888
 Slušam je i pitam se odakle dolazi moj ničim opravdani osjećaj prednosti pred

mojom zemljakinjom. Među nama u biti nema razlike. Svi mi - mladi i stari,

muškarci i žene, objavljeni i neobjavljeni, iskusni i početnici, poznati i anonimni,

produktivni i neproduktivni, obrazovani i neobrazovani, uspješni i neuspješni,

pametni i glupi, nagrađivani i nenagrađivani - svi smo mi, zapravo, isti. Čekamo

pucanj koji će oglasiti početak trke, onda gonimo vlastito jajašce, napadamo ga

vlastitim sprematozoidima, sami sebe oplođujemo. A onda gnjavimo druge da bace

pogled na rezultat naše perverzne rabote, na naše umjetničko čedo. A to što među

nama nema razlike, to što svi imamo jednake šanse, to što nas u trči ima tako mnogo,

daleko više nego ikada prije, može se objasniti jedino izostankom rizika. Izostanak

rizika čini naš posao utješnim i tako nevažnim.

bojana888
 2.

Tko je Dojvber Levin?

Danas je sve drukčije, danas se sve može naći ublaženo dehijerarhiziranom

arhivu interneta. Prije, u BG (Before Google) epohi, manjak informacija dopunjavala

je imaginacija. Još do prije samo dvadesetak godina svijet je bio zamamno tajanstven

i velik. Danas, poput kakve božanske mehaničke ljame, internet pljuje u naša lica

ravnodušne odgovore. Istina, odgovori su, proporcionalno lakoći s kojom dolazimo

do njih, lagašni, nepouzdani i likvidni.

Tko je Dojvber Levin? Dojvber Levin je književnik koji je u ruskoj avangardnoj

književnosti dugo bio kratka fusnota. Danas je Dojvber Levin nešto duža fusnota.

Boris Mihajlovič Levin rodio se 1904. godine u bjeloruskom mjestašcu Ljadi, u

Vitebskoj guberniji. Poginuo je, kažu neki izvori, herojski braneći Lenjingrad

početkom januara 1941. Ni datum ni mjesto njegove pogibije nisu pouzdani: u ruskoj

Wikipediji, na primjer, stoji da je Levin poginuo 17. prosinca 1941., u selu Pogosiju.

Drugi pak izvori nude datum koji manje obvezuje: Boris Mihajlovič Levin poginuo je

negdje između 1941. i 1942. godine.

Početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća Levin dolazi u Petrograd na

studij, upisuje kazališni odsjek Instituta za povijest umjetnosti i pridružuje se

posljednoj avangardnoj književnoj grupi Oberiu. Članovi umjetničke skupine bili su

Daniil Harms, Aleksandr Vvedenskij, Nikolaj Zabolocki, Konstantan Vaginov, Igor

bojana888
Bahteijev i Dojvber Levin. Levin je autor nekoliko djela za djecu i omladinu, a

memoarski zapisi Levinovih suvremenika - Genadija Gora i Igora Bahterjeva - tvrde

da je Dojvber Levin na jednoj književnoj večeri čitao fragmente svoga romana

Teokritova pustolovina (Pohoždenie Feokrita). Istina, ruska Wikipedija navodi da je

naslov romana bio Teokritovo porijeklo (Proishoždenie Feokrita), a drugi pak izvori da se

radilo o Teokritovu životu (Žizn’ Feokrita).14 Osim dva ili tri kratka memoarska zapisa,

izašla ispod pera Levinovih suvremenika, drugih dokaza o postojanju romana nema.

U ruskoj Wikipediji pod natuknicom „smjer” (što bi trebalo značiti Levinovo

književno nagnuće) stoji avangardizam. Levin je sam sebi dao ime Dojvber otkrivši da

ima dvojnika, Borisa Mihajloviča Levina.15

U posve nevelikom broju izvora (uglavnom bio-bibliografske bilješke) podaci

o dvojici književnika nisu posve usklađeni, pa se znaju preklapati. Čak i male crno-

bijele fotografije koje se pojavljuju na internetu uz bibliografske natuknice o Borisu

Mihajloviču Levinu i Borisu Mihajloviču (Dojvberu) Levinu znaju ponegdje biti

zamijenjene. Dojvber Levin bio je, čini se, fizički privlačniji od svoga dvojnika. U

okrutnoj lutriji koja se vrtjela tih godina - revolucija, staljinističke čistke, Drugi

svjetski rat - Dojvber je dobio nešto bolju posmrtnu sudbinu od svoga dvojnika,

zahvaljujući, paradoksalno ili ne, odsustvu djela, a ne njegovu prisustvu. Možda je

baš zato Dojvber Levin, a ne Boris Mihajlovič Levin, junak priče koja slijedi.

14 „Krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina Levin je napisao zanimljiv, iako nedovršen roman
Teokritov život, rukopis kojega je nestao za vrijeme blokade Lenjingrada” (Igor Behteijev, Vospominanija o
N. Zabolockom).
15 Dvojnik, Boris Mihajlovič Levin, rodio se 5. siječnja 1899. godine u mjestu Zagorodino u Vitebskoj
guberniji, u istom kraju gdje i Boris Mihajlovič (Dojvber) Levin. Surađivao je u satiričnim novinama, pisao
je humoristične priče iz studentske i činovničke svakidašnjice. Sudjelovao je u bici između sovjetskih i
finskih snaga kod Suomussalmija. Herojski je poginuo 6. siječnja 1940., samo dan nakon što je proslavio
svoj četrdeset i prvi rođendan i dva dana prije nego što su finske snage potukle sovjetske. Sahranjen je na
mjestu pogibije, u Suomussalmiju. Boris Mihajlovč Levin danas je posve zaboravljeno ime ruske
književnosti. U ruskoj Wikipediji, u rubrici „žanr” (misli se na žanr u kojem je Levin stvarao), stoji
melodrama.

bojana888
 3.

Zaboravljeni oberiut

Svoj posthumni život Dojvber Levin može zahvaliti prije svega Genadiju

Goru, piscu i kolekcionaru umjetnina. U svome memoarskom tekstu Siou; Motion

Gor piše o lenjingradskoj književnoj i umjetničkoj sceni u dvadesetim i tridesetim

godinama, te o posljednjoj ruskoj avangardnoj grupi Oberiu. Levin se spominje u

manifestu oberiuta kao Bor. Levin, i to u jednom jedinom retku: „Bor. Levin -

prozaik, koji trenutno radi na eksperimentalni način.” Genadij Gor prisjeća se

književne večeri na kojoj je nastupio Dojvber Levin i čitao ulomke iz svoga

neobjavljenog romana Teokritova pustolovina...

*„Oberiutski prozaik Dojvber Levin (...) pročitao je poglavlja iz romana

Teokritova pustolovina. Levinov roman podsjećao je na sliku Marca Chagalla. U

Teokritovoj pustolovini, kao kod Chagalla, granice između onoga što se moglo

dogoditi i onoga što se moglo javiti samo u snovima bile su izbrisane. U prizemlju

šagalovski fantastične kuće živio je običan sovjetski službenik, a na katu iznad

obitavalo je mitološko biće s glavom bika. Samo je strop razdvajao vremena,

suvremeno od antičkoga, koja je bila spojila hirovita autorova mašta.” 16

Posve je moguće da je usporedbu između Levinove proze i Chagallova

16 Genadij Gor, Zamedlennye uremeni, u: Geometričeskij les, Lenjingrad, 1975.

bojana888
slikarstva potakla činjenica da su i Chagall i Levin rođeni u ortodoksnim židovskim

zajednicama u Vitebskoj guberniji. U Levinovu mjestašcu Ljadi živjeli su hasidski

Židovi, odatle potiče znameniti rabin Shneur (ili Schneur)-Zalman. Inače, ime

DovBer, koje je Levin sam sebi nadjenuo, znači na hebrejskom (Dov) i na jidišu (Ber)

- medvjed. Samuil Maršak navodno je zvao Levina „himalajskim medvjedom”.

Mjesto Ljadi bilo je zbrisano s lica zemlje, svi stanovnici stradali su u pogromima, a

kuće su srušene u bitkama za vrijeme Drugog svjetskog rata. Levinov materinji jezik

bio je jidiš, znao je i hebrejski, a ruski je naučio sam, o čemu u svojim uspomenama

svjedoči književnik i folklorist S. Mirer, Levinov sumještanin. Mirer pamti Levina

kao velikog mjesnog zavodnika, prisjeća se mjesne ljepotice Sonje Volkove, koja se

zaljubila u Levina. Levin ju je ostavio, zadavši joj, prema Mirerovim riječima, „veliku

duševnu ranu”. Nesretnoj Sonji Volkovoj se, nakon udaje za švedskoga ambasadora,

i na veliku Mirerovu žalost, gubi svaki trag.

Od L. Pantelejeva, također Levinova sumještanina, saznajemo da je Levin

volio čitati Ibsena, Shakespearea, Hamsuna i Przybyszewskoga; te da je u

Lenjingradu živio u Ulici Čehova (Živio je i više neće živjeti. Ni ovdje niti igdje drugdje

na ovome svijetu - zapisao je L. Pantelejev ovu tvrdu rečenicu u svoj dnevnik 1944.

godine); da je prilikom posljednjeg susreta između njega i Levina, ispunjen zebnjom

zbog nastupajućeg Drugog svjetskog rata, Levin navodno rekao: Svršeno je! U svijetu

su pogašene sve svjetiljke; te da je Levin bio oženjen za neku zgodnu „komsomolku”

(Ne znam gdje je sada njegova kćerka Ira. Koliko joj je godina? Sedam?).

Što se dokumenata o oberiutima tiče, osim u manifestu oberiuta, Dojvber

Levin spominje se u novinskom napisu „Reakcionarno žonglerstvo” 17 stanovitoga L.

17 L. Nilvič, „Reakcionnoe žonglerstvo”, Smena, 9. april 1930.

bojana888
Nilviča (što je navodno bio pseudonim denuncijanta, zadužena da uhodi „književne

huligane” na njihovim nastupima). Zahvaljujući Nilvičevu članku sačuvao se i opis

Levinove pripovijetke...

„Prvi je čitao Levin. Čitao je priču punu svakojakih besmislica. Bilo je tu i

metamorfoza nekog čovjeka u dva bića (jedan muškarac, a dvije žene: pritom jedna

je žena, a druga supruga), zatim pretvorbi ljudi u telad, i drugih cirkuskih trikova.”

U Nilvičevu članku sačuvao se i odgovor koji je Levin dao na pitanje iz publike:

„Levin je rekao da su oni zasada neshvaćeni, ali da su jedini predstavnici (!)

nove umjetnosti koji grade veliku zgradu.

‘Za koga je gradite?’ pitali su.

‘Za cijelu Rusiju’, slijedio je tipičan odgovor.”

Kritičar Valerij Dimšic u tekstu „Zaboravljeni oberiut”, 18 napisanom u povodu

stogodišnjice Levinova rođenja, iznosi podatak da je Dojvber Levin, pored Teokritove

pustolovine, autor još jednog izgubljenog djela, pripovijetke pod naslovom „Parfenij

Ivanič”. Dimšic nažalost ne navodi izvore koji bi potvrđivali postojanje pripovijetke.

S puno dobre volje, ali bez uvjerljivih argumenata, Dimšic pokušava Levinove

dječje romane prikazati kao složene i nasilno ih dovesti u vezu s poetikom ruske

avangarde, te s općom oberiutskom sklonošću apsurdu i zaumu. Primjer zauma, koji

Dimšic pronalazi u Levinovu dječjem romanu, možda ne odgovara posve

hljebnikovljevskoj ideji zauma kao o „jeziku ptica, bogova i zvijezda”, ali je hvale

vrijedan pokušaj kritičara da skrene pažnju na zaboravljena pisca:

18 Valerij Dymšic, „Zabytyj oberiut”, Narod Knigi v mire knig, Oktjabr’ 2004.

bojana888
 „On je (radi se o pijetlu, op. a.), čini se, prespavao, pa se zastidio, te je sada

kukurikao u sav glas ri-kuuuu!’, što je, istina, značilo obro juuuuutro’!”

U svom dobrohotnom, ali nespretnom reanimacijskom naporu da Levina

povrati iz zaborava Dimšic predlaže osuvremenjeno čitanje Levinovih dječjih knjiga.

Glavni junak Levinova romana Ulica postolara jest besprizoran dječak, huligan Irme,

koji se pridružuje revolucionarima. Ovaj detalj trebao bi ići na ruku današnjem

općem (ruskom?) uvjerenju da su revolucionari bili besprizorni huligani, što bi

Levinu trebalo dati anticipatorsku auru i ideološku podobnost za suvremene

ideološke prilike - tako nekako proizlazi iz uvijenog Dimšicova prijedloga.

Salamandra P.V.V.19 poziva se na Harmsove zapise u kojima se sačuvao

program zajedničkog nastupa oberiuta, u prosincu 1928. Nastup je otkazan, ali

program potvrđuje da je Levin trebao nastupiti s „eukalijskom prozom” (eu - dobar i

kalos - prekrasan). Važan je i podatak, iako ničim potkrijepljen, da je slikar Pavel

Mansurov (putujući u Italiju, u kolovozu 1928.) na Harmsovu molbu ponio sa sobom

tekstove oberiuta. Među njima su navodno bile i četiri Levinove priče. 20 Autorica

predgovora ne otkriva izvor koji bi podržao njezinu tvrdnju, ali navodi i naslove triju

priča.

Zahvaljujući predgovoru Salamandre P.V.V. Levinov status se nešto popravio.

19 Salamandra P.V.V, „Medved’ iz Oberiu”, u: Vol’nye štaty Slaviči, 2013.

20 Evo naslova triju Levinovih priča: „Ulica pored rijeke” („Ulica u reki”), „Jarac” („Kozer), „Treća priča”
(„Tretij rasskaz”). Zanimljivo je da je izgubljeni roman G. Gora imao naslov Krava (Korova). Naslov
Levinove izgubljene pripovijetke „Jarac” („Kozel”) nije značenjski daleko od naslova romana K. Vaginova
Jarčeva pjesma (KozIynnaja pesen). Ovakve koincidencije, a ima ih mnogo, govore o tome da zoološka
mašta nije bila jaka strana oberiuta, ili pak indiciraju da su suvremenici naprosto nepouzdani svjedoci, da
rade poput „pokvarenog telefona”.

bojana888
U predgovoru se navode uvjerljiviji dokazi o Levinovoj aktivnosti u teatralizaciji

oberiutskih nastupa, na primjer.21 Pa ipak, Levin je ostao u pozadini, kao statist na

pozornici značajnih avangardističkih eksperimenata po kojoj su zasluženo širili perje

najtaleritiraniji: Daniil Harms i Aleksandr Vvedenski. Istina, autorica predgovora

pokušava solidne Levinove dječje romane proglasiti „složenim formalističkim

eksperimentom”, u što je teško povjerovati, tim više što ničime ne potkrepljuje svoju

ocjenu. Autorica nadalje ocjenjuje Levinovu prozu za djecu i omladinu kao

„groteskno, čvrsto napisanu prozu, koja opisuje svakidašnjicu židovskih mjesta uoči

Revolucije i Građanskoga rata”, prozu u kojoj nema „dječjeg sadržaja”. Pravi su

sadržaj Levinovih dječjih romana „krvava mećava historijske kataklizme, zlokobna,

apsurdna riječ i proročki snovi”. Ovo se ipak daleko više odnosi na opis povijesnog

konteksta u kojemu su nastale Levinove dječje knjige nego na same knjige.

„Zaboravljeni oberiut” postaje, prema riječima Dimšica, „najzaboravljeniji”

među oberiutima, što mu, ma koliko to paradoksalno zvučalo, osigurava budućnost

unutar ruske književnosti. „Rukopisi ne gore!” tvrdi Woland u romanu Majstor i

Margarita Mihaila Bulgakova.22 Hoćemo li vjerovati u to ili nećemo, naša je stvar. To

što zaista ne može izgorjeti jest nepostojeći rukopis. A kada bismo se kladili na

vječnost, možda bi baš odsustvo sadržaja imalo veće šanse za pobjedu od prisustva.

21 Za vrijeme jednog takvog nastupa, koji je scenski osmislio Dojvber Levin, Daniil Harms je čitao
svoje stihove sjedeći na ormaru, Aleksandar Vvedenski je izlazio na pozornicu na biciklu s tri
kotača, Konstantin Vaginov je čitao stihove Ja sam pjesnik tragične zabave, dok je balerina Milica
Popova u dubini pozornice izvodila figure klasičnoga baleta, a Igor Bahteijev se, nakon završena
čitanja, neočekivano izvrnuo na leđa.
22 „(...) ‘Dajte da vidim’ - Woland je ispružio dlan.
‘Nažalost, to neće biti moguće jer sam roman spalio u peći’, rekao je majstor. ‘Oprostite, ali ne vjerujem’,
odgovorio je Woland. ‘To je nemoguće, rukopisi ne gore.’ Okrenuo se Behemotu i rekao: ‘Hajde, Behemote,
daj roman!’”

bojana888
 4.

Lisice vole napuštene prostore

Gospođu Ferris upoznala sam na slavističkoj konferenciji u Notthinghamu,

kamo su me pozvali da održim uvodni govor. Pristala sam. Imala sam svoje razloge:

kao prvo, dugo me nije bilo među slavistima, a oni su, barem na neko vrijeme, bili

moja znanstvena obitelj, koju sam, ja, razmetna kći, bila napustila. Drugo, bila je to

prilika da vidim svoga davnašnjeg znanca Asena Smirlieva, koji je unutar Odsjeka za

ruske i slavenske studije predavao južnoslavenske književnosti, bugarsku,

makedonsku i književnosti pisane na BCS-u, na bosanskom, hrvatskom i srpskom

jeziku. On je, zapravo, i sredio da me pozovu i pristojno plate. Asen je u slobodno

vrijeme vodio minijaturnu izdavačku kuću Asen, koja bi s vremena na vrijeme izdala

pokoje djelo istočnoeuropskih književnosti na engleskom jeziku. Novac za izdavanje

bugarskih, makedonskih, srpskih, crnogorskih, hrvatskih i bosanskih pisaca na

engleskom jeziku osiguravale su novčane potpore ministarstava kulture, ambasada i

konzulata zainteresiranih zemalja i rijetka crkavica iz engleskih fondacija.

Za vrijeme moga predavanja, na ploči iza mojih leđa, bilo je projicirano moje

ime, prezime i naslov moga predavanja. Nakon predavanja okružilo me nekoliko

slavista. Slavisti su izgovarali standardne komplimente i naveli dva moja naslova

koja su ih navodno oduševila. Naslovi, međutim, nisu bili moji, autorica naslova bila

je moja, očito popularnija, kolegica. Mogla sam mirno primiti komplimente,

bojana888
nasmiješiti se i pustiti ih da se šepure. Ja sam, međutim, rekla...

„Zaboga, imali ste čitav sat vremena da zapamtite moje ime! Bilo vam je pred

nosom. Mogli ste me za vrijeme predavanja izguglati, svi imate ajfone i ajpade, niste

izgubljeni u svijetu, zar ne?!” rekla sam.

„Pa niste valjda osjetljivi na takve stvari!?” odmah je skočio u svoju obranu

mladi polonist.

„Zamislite, jesam!” rekla sam.

U toku prvoga dana konferencije na mene je nalegao već znani osjećaj da više

nisam u igri (iako ne mogu reći da sam ikada i bila); da je književnoznanstveni lingo

drukčiji od onoga koji sam ja bila poznavala; da je način razmišljanja o književnosti

drukčiji, da su vrijednosti drugačije i da su interesi danas posve drugi. Samo dva

panela ove trodnevne konferencije bila su posvećena književnim temama, sve drugo

spadalo je u široko polje kulturnih studija. Naslovi referata u programu obećavali su

da će rasvijetliti aspekte kulture ruskih adolescentskih bandi, da će reći nešto o filmu

i postkomunizmu, o postkomunizmu i modi, postkomunizmu i pop-kulturi, o pop-

kulturi i politici, o ruskoj celebrity kulturi, o digitalnim medijima i postkomunizmu,

o socijalnim mrežama i književnosti, o socijalnim mrežama i demokratizaciji, o ulozi

kulture u brandiranju mladih nacija i nacionalnih država. Grintala sam u sebi protiv

očitog pada fakultetskih obrazovnih standarda, iako sam, dakako, bila u krivu.

Književnost, sviđalo se to meni ili ne, naprosto nije više bila u fokusu. Čak je i meni

bio daleko zanimljiviji panel o ruskim adolescentskim bandama od referata o

izvana napuhanom, a iznutra ojađenom, sredovječnom postkomunističkom piscu

koji stvara svoj nikome zanimljiv književni univerzum. I to je bila gorka istina s

kojom sam se morala pomiriti. A pomiriti se značilo je ujedno potpisati i vlastitu

kapitulaciju na književnome polju. Moj unutarnji bijes rastao je poput pivske pjene i

bojana888
ponovo krenuo prema onom mladom i nizašto krivom polonistu...

Kratak susret s gospođom Ferris djelovao je kao trenutna utjeha. Čim sam

izgovorila svoje ime i prezime, vremešna gospođa Ferris identificirala me je kao

autoricu članaka o Konstantinu Vaginovu i Leonidu Dobyčinu. Istina, bila sam

objavila jedan od ta dva članka u slavističkom časopisu Russian Literature, koji već

niz godina izlazi u Amsterdamu i ubraja se u top-mjesto za objavljivanje znanstvenih

članaka s područja slavistike, ali to je bilo tako davno da ni sama više nisam pamtila

detalje. Da, u svome bivšem životu bila sam rusistica i samo bi me rijetko

sudjelovanje na skupovima poput ovoga podsjetilo na tu činjenicu. Istina, nakon

nekog vremena shvatila sam da nisam dovoljno motivirana za ozbiljnu akademsku

karijeru, ali sam zato, barem u početku, bila neutaživo znatiželjna. Tome je

pridonosilo vrijeme, ono je bilo posve drugo od današnjega, Zid je, naime, još uvijek

čvrsto razdvajao Europu, što je samo pojačavalo znatiželju da se zaviri u život iza

Zida, iza Zavjese. Bilo je to, između ostaloga, i BG (Before Google) doba, kada je

moje i slične književno-otkrivalačke napore pratio pravednički osjećaj spašavanja

tekstova i njihovih autora iz ralja staljinističkoga zaborava. Tada sam vjerovala da u

povijesti kulture postoje vortexi. Jedan takav vortex bila je ruska avangarda. Bila je to

eksplozija nove umjetnosti i novoga mišljenja, koja je, ne stigavši se posve rascvjetati,

već bila poklopljena željeznim Staljinovim poklopcem, Drugim svjetskim ratom, a

zatim i dugim godinama zaborava. Suviše se stvari izdogađalo u kratkom roku:

dogodio se jedan od najvećih procvata umjetnosti, da bi odmah zatim,

proporcionalno procvatu, uslijedio jedan od najbrutalnijih pomora umjetničke

inteligencije u svjetskoj kulturnoj povijesti. Ljudsko meso našlo se u nezamislivom

žrvnju, smrt je kosila lijevo i desno.

bojana888
 Sve u svemu, pokazalo se da su moji članci o Vaginovu i Dobyčinu bili među

prvima u rusističkome svijetu koji su se bavili otkrivanjem i prevrednovanjem

dvojice zaboravljenih pisaca ruske avangarde. Znala sam da osoba s otkrivalačkim

nervom neće propustiti takav detalj.

„I mene su oduvijek zanimali avangardisti”, rekla je skromno gospođa Ferris.

Zapamtila sam ime Irine Ferris ponajviše zato jer je zvučalo kao dobro

smišljeni pseudonim. Gospođa Ferris potpomagala se u hodu štapom. Ulovila je moj

upitan pogled i objasnila da ju je prije nekoliko godina neki nestrpljivi mladić

gurnuo niz stepenice u metrou. On je brzao prema gore, ona je polako silazila, ali je

nepažnjom zauzela lijevu, umjesto desne strane, što je toliko razljutilo mladića da ju

je udario i ona je izgubila ravnotežu, pala i tom prilikom slomila kuk. Operacija, čini

se, nije bila izvedena kako treba. Otada ima jake bolove dok hoda. Rekla mi je da je

udovica, da je njezin muž, David, također bio slavist, lingvist, umro je prije koju

godinu, a njihovi sinovi, blizanci, preselili su se u Australiju, gdje živi Davidov brat.

Ne viđa ih gotovo nikako, pogotovo nakon tog nesretnog pada. Ona živi u Londonu.

Došla je da razbije usamljeničku rutinu, na Asenov poziv. Nema se, međutim, prava

žaliti ni na što, jer nekakvu značajniju karijeru nije ostvarila, većinu života provela je

na poslu supruge sveučilišnog profesora, istina, povremeno je predavala ruski jezk i

književnost, ali sve je to premalo da bi se moglo zvati karijerom. U Rusiji više nema

nikoga, ionako je imala samo mamu. Oca nije znala, izgubio se prije nego što se

rodila, a mama je umrla vrlo brzo nakon njezina odlaska u Englesku. Ne, nema više

ni volje ni potrebe da ikada ide „onamo”.

Iz gospođe Ferris izbijala je zapuštenost koja je jasno signalizirala da je vlastiti

izgled ne zanima. Ne može se reći da je izgledala neuredno, ali je širila oko sebe

bojana888
diskretni miris neprovjetrenih ormara. Kada sam povezala njezine godine i

studentski život u Moskvi, koji sam i sama bila upoznala, istina, na svega nekoliko

mjeseci, i istina, kojih desetak godina nakon nje, ali još uvijek u „ona vremena”,

mogla sam lakše zamisliti njezinu biografiju, susret s povučenim i mirnim Englezom,

brak sa strancem koji joj je donio „spas”. Bilo je to vrijeme lova na strance. Strance su

u namjeri da promijene nekonvertibilnu valutu života u konvertibilnu lovili mladići,

djevojke i ljudi srednjih godina. Stranci su bili opipljiva viza za bolji život. A stranci

često nisu krzmali da iz svoga povlaštenog statusa nesvjesno ili svjesno izvuku

kakav profit, emocionalni, seksualni, moralni, ponekad čak i financijski. Bilo je to

vrijeme živahne ekonomije, razmjenjivalo se svašta, iluzije, snovi o slobodi, ideje o

boljim i lošijim svjetovima, samopouzdanje. Gospođa Ferris nije bila „lovac”. Ona je

spadala u onu generaciju Rusa za koje je odvojiti mjesečnu plaću za kupnju Majstora

i Margarite „na crno” bilo nešto samorazumljivo.

U slastičarnici nedaleko od mjesta gdje se održavala konferencija popile smo

čaj i pojele engleske scones s džemom od malina i tučenim vrhnjem! Ne mogu reći da

je gospođa Ferris bila osobito zanimljiva, ali ništa na njoj nije ni obećavalo da će biti

zanimljiva. Zapamtila sam dva neobična detalja. Za svoju dvojicu sinova rekla je da

sliče na deve. Ta vrsta „začudne” vizure roditelja u odnosu na vlastitu djecu vrlo je

rijetka. Bila je to usput i književna referenca. Tako Gapa Gužva iz Babeljeve priče

vidi svoje kćerke, i one sliče na deve.

Gospođa Ferris spomenula je da živi u južnom Londonu, kamo se prodavši

kuću preselila nakon muževljeve smrti, jer je život tamo jeftiniji. Možda jest malko

nesigurniji, ali njoj se više ništa neugodnoga ne može dogoditi.

„Prestara sam da bi me netko uznemiravao, a izgubila sam sve što se dalo

bojana888
izgubiti”, rekla je nekako isuviše trezveno.

Spomenula je svoj mali vrt u kojem uživa i lisice koje često navraćaju...

„Zar u Londonu ima lisica?!” pitala sam.

„O, da! Zar to niste znali?”

„Nisam znala da vam lisice baš kucaju na vrata.”

„Ne u centru, dakako... Ali u mome ih kraju ima.”

„I, što radite s njima?”

Nije odgovorila na moje pitanje.

„Lisice su usamljenice. One vole napuštene prostore”, dodala je nekako

odsutno.

A onda smo se srdačno pozdravile. Ni meni ni njoj nije palo na pamet da

razmijenimo mejl-adrese. Nisam se čak ni raspitala kako će se ta žena, koja se u hodu

pomagala štapom, iz Nottinghama vratiti u London. Valjda će se Asen pobrinuti za

to, pomislila sam.

bojana888
 5.

Salieri

Na nastupu oberiuta u Institutu povijesti umjetnosti, u Lenjingradu 1928.

pojavio se mladi muškarac, kojega će tridesetak godina kasnije bezuspješno opsjedati

desetine i desetine sovjetskih i inozemnih slavista moleći ga, kao jednoga od rijetkih

preživjelih svjedoka epohe ruske avangarde, da im ispriča kako je te večeri doista

bilo (i ja sam ga zamolila za razgovor, ali nije pristao). Ime te osobe je Nikolaj

Ivanovič Hardžiev. Hardžiev je sa samo dvadeset i dvije godine završio pravni

fakultet u Odesi. U bio-bibliografskim natuknicama o Hardžievu navodi se da je

autor pripovijesti „Janjičar”, biografije Sudbina umjetnika (o ruskom slikaru prve

polovice 19. stoljeća Pavelu Fedotovu) te mnoštva „eksperimentalnih” i šaljivih

stihova. Krajem dvadesetih godina seli se iz Odese u Lenjingrad (kasnije će živjeti u

Moskvi), gdje se, privučen zanimljivim umjetničkim svijetom, družio s mnogima, s

teoretičarima umjetnosti (s formalistima Jurijem Unjanovom, Borisom Ejhenbaumom

i Viktorom Šklovskim), s književnicima i umjetnicima. Čini se da je najdužu

prijateljsku vezu ostvario s Aleksejom Kručonihom, zaumnikom, autorom libreta

(zajedno s V. Hlebnikovom) futurističke opere Pobjeda nad suncem. Hardžiev se

upoznao s Osipom Mandelštamom, Anom Ahmatovom, Vladimirom Majakovskim,

Velimirom Hlebnikovom i mnogima drugima.

Na spomenutoj oberiutskoj večeri Nikolaj Hardžiev upoznao je Kazimira

bojana888
Maleviča i taj susret bio je prijeloman. „Na mene su utjecali slikari, a ne pjesnici i

filolozi. Što se tiče razumijevanja umjetnosti, najviše dugujem Maleviču. S Tatlinom

sam se družio, ali sam to skrivao od Maleviča. Oni se nisu voljeli, pa sam morao

skrivati od svakoga ponaosob da se družim s onim drugim. Na sreću, jedan je živio u

Moskvi, a drugi u Lenjingradu”, izjavio je (Irina Vrubel-Golubkina, Razgovori u

zrcalu / Razgovory u zerkale). U izjavi Hardžieva sadržana je samosvijest čovjeka koji

kontrolira i vodi igru, umjetnici postoje radi njega, a ne on radi njih. Sam Malevič

umrijet će sedam godina nakon spomenutog susreta, a Hardžiev će ostati duboko

povezan s njime, na svoj način, dakako, i sve do svoje smrti.

Nikolaj Hardžiev volio se družiti s umjetnicima, znao je kako dišu, kako im se

uvući pod kožu, bio je, čini se, uvijek spreman da im priskoči u pomoć. A onda je u

jednom trenutku shvatio da eksplozivno talentirana masa slikara i književnika nema

svoga dušobrižnika, svoga arhivara, svoga poštovaoca, svoga ispovjednika,

savjetodavca i zaštitnika, i to u trenutku kada se, prema riječima samoga Hardžieva,

„u zraku osjećao tresak raspuknutih lubanja”, i kada su ljudi „sličili crvima u

staklenki”. Hardžiev je tako svoju amatersku ljubav prema umjetnosti pretvorio u

misiju, postavši arhivar, sakupljač, kolekcionar, „čuvar” ruske avangardne

umjetnosti. Bio je vješt i lukav, znao je kako treba razgovarati s uplakanim

udovicama i nasljednicima kakvog slikara, znao je, na primjer, tražiti dokumente da

napravi kopije i pritom bi zaboravio vratiti originale; znao se ponuditi da čuva nečija

slikarska platna, a onda bi ih zaboravio vratiti. 23 Nadežda Mandelštam opisala ga je

kao „kučkinog sina”, kombinaciju „eunuha i maraudeura”. Njegovi apetiti, moć i

kompetencija rasli su, mnogi su mu književnici poklanjali knjige s potpisom,

povjeravali lekture i korekture svojih djela, ostavljali su mu rukopise, skice, projekte

23 Nikolaj Hardžiev se u tom smislu razlikovao od Grigorija Kostakija (George Costakis), koji mu je jedini bio
par. Za razliku od Hardžieva, Kostakije djela avangardnih umjetnika kupovao, a zatim i pristao na uvjete
koje je ponudila sovjetska država. Kostaki je 1960. emigrirao u Grčku, ostavivši 50% svoje kolekcije
Tretjakovskoj galeriji, i tom gestom dobio pravo da legalno izveze drugu polovicu svoje kolekcije.

bojana888
i gotova platna, što na čuvanje, što na poklon, sretni da u mračnim vremenima netko

o tome uopće želi voditi brigu. A u bibliografskim natuknicama, u kasnijim brojnim

novinskim člancima i knjigama, opis njegovih aktivnosti sveo se na laskave

odrednice: znanstvenik, tekstolog, historičar novije književnosti i umjetnosti i kolekcionar.

Je li Nikolaj Hardžiev bio Salieri ruske avangardne umjetnosti? Prema

svjedočenju Mihaila Davidova, kolekcionara i autora knjige Razgovori sa susjedom

(Razgovory so sosedom), Hardžiev je „bio Mozart cio svoj život. Sve što bi N. I.

dotaknuo pretvaralo se u dragocjeni izvor ‘glazbe života’. Bilo da se radilo o stihu,

slici, riječi ili običnoj svakidašnjoj situaciji. N. I. kao znanstvenik - to je samo dio

njegova talenta. On je udostojio znanost svojom odlukom da bude znanstvenik. On

je sve nas naprosto širokogrudno ‘obdarivao svojim postojanjem’.”

Čovjek koji je sve oko sebe „udostojavao” i „obdarivao svojim postojanjem”

činio je to gotovo cijelo jedno stoljeće. Ako je Salieri nadživio Mozarta za jedanput,

Hardžiev je većinu svojih suvremenika naždvio za gotovo dva puta. Rodio se 1903. u

Kahovki (Ukrajina), a umro 1996. u Amsterdamu. Dugovječnost je bila Hardžievljeva

ključna prednost nad suvremenicima. Uostalom, da nije bio dugovječan, ne bi imao

prilike inicirati i sudjelovati u nečemu (kao pobjednik ili žrtva, ili oboje) što su brojni

članci u novinama nazvali „krađom stoljeća”, „idealnim zločinom”, drugi pak, oni

suosjećajniji, „tragedijom Nikolaja Hardžieva”, a treći, ti s posthladnoratovskim

šmekom, „tragičnim letom u slobodu”.

Hardžiev je uspio skupiti neprocjenjivo umjetničko bogatstvo. S padom Zida

mnoge su stvari dobile svoju cijenu: majice sa staljinističkim parolama i Staljinovim

likom, jeftine suvenirne šalice s Malevičevim uzorcima, memoari, zapisi, pisma,

bojana888
slike, škrinje, vojnička odjeća, komunističko ordenje, „podzemna” umjetnost...

Mnogi su postali „maraudeuri”, pljačkaši leševa, netko je pritom imao više sreće,

netko manje, a neke je, poput Daniila Harmsa, kolektivan udah slobode izbacio na

površinu poput snažnog gejzira i učinio da ovaj postane kultni pisac i prijeđe granice

ruskog jezika i književnosti brže i uspješnije i od koga drugoga. A što se suvenira

tiče, čak ni ja - u novootvorenom i obnovljenom Stedelijk Muzeju u Amsterdamu, na

izložbi Malevičevih radova iz kolekcije Nikolaja Hardžieva - nisam odoljela da si u

muzejskoj suvenirnici ne kupim kutiju za naočale s Malevičevim uzorkom i

suprematističku krpicu za brisanje naočala.

Je li Hardžiev bio Mozart ili Salieri ruske avangardne umjetnosti, pitanje je

procjene, ali ljubav prema suvremenicima, velikim umjetnicima epohe ruske

avangarde, svakako nije bila njegova jača strana. Irina Vruber-Golubkina uvrstila je u

svoju knjigu intervjua Razgovori u zrcalu (Razgovory u zerkale) intervju s Nikolajem

Hardžievom. Intervju je vođen početkom 1991. u Moskvi, dvije godine prije

Hardžievljeva trajnog iseljenja u Nizozemsku i pet godina prije njegove smrti.

Za svoga suvremenika, znamenitoga arhitekta i slikara Vladimira Tatlina,

Hardžiev kaže da je imao „čudovišan karakter”, da je bio „manijak”, te da se bojao

da će mu „netko ukrasti profesionalne tajne”. Tatlina Hardžiev opisuje kao „lukavu

beštiju”, „đavolskoga lukavca”, kao čovjeka koji mrzi Maleviča „zastrašujućom

mržnjom”. Aleksandra Tufanova, zaumnika, opisuje kao „ružnog”, „šepavog” i

„grbavog starca”, koji, istina, nije bio „nezanimljiv”. Svoga prijatelja Nikolaja

Suetina, suprematista, Hardžiev opisuje kao „psihopata”, „nepodnošljiva čovjeka s

milijunom osobnih problema”. Mare Chagall je imao „sačuvaj bože karakter”, bio je

„zlopamtilo”, loš učitelj koji nikoga nije bio u stanju naučiti ničemu drugomu osim

bojana888
crtanju „letećih Židova”. Aleksandr Rodčenko, znameniti fotograf, bio je

„nevjerojatno smeće od čovjeka”, „komična figura”. Pavel Filonov „nije bio slikar”,

već „luđak i bezumni manijak”. Ni Lisicki „nije bio slikar”. Hardžiev se družio s

Anom Ahmatovom i, iako je ova bila „velika pjesnikinja”, nije volio njezinu poeziju.

Osip Mandelštam bio je „genijalan čovjek”, ali „nije bio veliki pjesnik”. Vladimir

Nabokov je „precijenjen”, što se poezije tiče, on je „netalentirani grafoman”. Kraj

svoga romana Poziv na smaknuće (Priglašenie na kazn’) Nabokov je ukrao od Andreja

Platonova, iz njegovih Epifanskih prolaza (Epifanskie šljuzy). Što se Andreja Platonova

tiče, Hardžiev tvrdi da „tu prozu ne može čitati”, da u njoj ima isuviše

„praznoslovlja” i „prirodnog mislilaštva”, ali da je sam Platonov bio „dobar i mudar

čovjek”. Nikolaj Olejnikov, blizak oberiutima, bio je loš pjesnik, „komičar”.

Aleksandr Vvedenskij bio je „kartaš”, „kockar”, koji je radi para pisao loše dječje

stihove. Jevgenij Svare bio je „budala”, „dno dna”, uopće „Švarcovi su voljeli stvari”,

„skupljali su porculan” i „svakojako smeće”... U citiranom intervjuu ima i naznaka

antisemitizma, otvorene mizoginije i napadnog odsustva suosjećanja prema ljudima

koje je Hardžiev zvao svojim prijateljima.

Godine 1977. Hardžieva posjećuje švedski slavist i uz Hardžievljevu

suglasnost diplomatskim putem iznosi iz Sovjetskog Saveza četiri Malevičeve slike.

Dogovor je bio da će novac od prodaje dočekati Hardžieva kada ovaj izađe iz

Sovjetskog Saveza. Sovjetske vlasti nisu dopustile Hardžievu izlazak. Gdje su

završila četiri Maleviča? Jednoga je švedski slavist navodno prodao Centru

Pompidou u Parizu, drugoga poklonio štokholmskom Muzeju suvremene

umjetnosti, treći je završio u Fondaciji Beyeler u Baselu, a četvrtome se izgubio svaki

trag. Ili nije? To će znati oni koji se time bave. Misteriozni su putevi kojima putuju

umjetnine.

bojana888
 Nova šansa za izlazak iz Sovjetskog Saveza pojavila se petnaestak godina

kasnije, u liku novoga slavista, ovoga puta nizozemskog. Nizozemski slavist poziva

Nikolaja Hardžieva u Amsterdam. Hardžiev ovoga puta postavlja uvjete: on želi

stalan boravak i mogućnost da iznese cijelu svoju kolekciju. Pritom, obećaje da će

slike nakon svoje smrti ostaviti amsterdamskim muzejima, a svoj bogati književni

arhiv amsterdamskoj slavistici. U rujnu 1993. u Moskvi se pojavljuje Kristina

Gmurzynska, vlasnica poznate prodajne galerije u Kolnu, direktor galerije Mathias

Rastorfer i nizozemski slavist: Nikolaj Hardžiev potpisuje ugovor. Gmurzynska će

prema ugovoru uzeti šest slika, dvije će prodati, preostale četiri pohraniti, a

Hardžiev će po dolasku u Amsterdam dobiti dva i po milijuna dolara. Nikolaj

Hardžiev i njegova žena Lidija Čaga stižu u Amsterdam u studenome 1993.

Tri mjeseca kasnije na moskovskom aerodromu Šeremetjevu, zbog sumnjivo

velike i brojne prtljage, zadržan je izraelski građanin Dmitrij Jakobson. U njegovoj

prtljazi nađeni su rukopisi Velimira Hlebnikova, pisma Kazimira Maleviča, papiri

Osipa Mandelštama i Ane Ahmatove te rijetki dokumenti vezani uz povijest ruskog

futurizma. Jakobson je bio pušten, dokumenti su bili konfiscirani. Među

dokumentima se našao i ugovor s galerijom Gmurzynska. A kada je pukao

međunarodni skandal, ostatak kolekcije slika i arhiva - koji je bila iznijela Kristina

Gmurzynska - stigao je u Amsterdam, gdje je pohranjen u sefu. Hardžiev i Čaga

tvrdili su da mnoge stvari nedostaju, optužujući nizozemskog slavista koji je imao

pristup sefu.

U drugoj polovici 1994. u Amsterdamu je bio potpisan ugovor o prodaji svih

šest Malevičevih slika galeriji Gmurzynska. Hardžievi su u Amsterdamu kupili

bojana888
kuću. Nemajući kamo, Hardžiev je potpisao darovnicu kojom bogati arhiv

konfisciran na aerodromu Šeremetjevo poklanja ruskoj državi. Zatim su u život

Hardžieva i njegove žene ušli „dušobrižnici”: Boris Abarov, propali ruski glumac s

amsterdamskom adresom, njegova djevojka Bella Bekker, koja se zapošljava u kući

Hardžievih kao domaćica, i stanoviti Johannes Buše koji glumi financijskog

savjetnika. U skladu s novom konstelacijom Hardžiev sastavlja i novi testament:

sada sve ostavlja svojoj ženi Lidiji Čaga. Ubrzo nakon potpisivanja testamenta Čaga

će se poskliznuti na stepenicama u njihovoj zajedničkoj kući, pasti i umrijeti. Prema

testamentu, sada sve umjetničko blago nakon Hardžievljeve smrti ostaje Borisu

Abarovu. Dva dana nakon Čagine smrti osnovana je fondacija Hardžiev-Čaga koja

se trebala baviti upravljanjem ostatkom Hardžievljeve umjetničke kolekcije i arhiva.

Fondacijom upravljaju Boris Abarov i Johannes Buše.

U martu 1996. Hardžieva posjećuje Vadim Kozovoj, ruski pjesnik koji živi u

Parizu. Hardžiev se žali Kozovoju da ga Abarov drži kao zatvorenika i zato sastavlja

novi testament po kojemu će nakon svoje smrti sve ostaviti Kozovoju, a pod uvjetom

da ga ovaj preseli u Pariz. Testament, međutim, nije važeći. Za vrijeme kratkog

boravka Kozovoja u Amsterdamu Abarov je navodno sprečavao Kozovoja da ovjeri

testament. Kozovoj se vraća u Pariz neobavljena posla. Hardžiev umire tri mjeseca

kasnije, u lipnju 1996. Boris Abarov postaje legalni nasljednik, Bella Bekker dobiva na

dar kuću u kojoj je bila domaćica, a Buše, nakon što je isplaćen, nestaje negdje u

Francuskoj. Na nagovor pregovarača Boris Abarov pristaje na isplatu od desetak

milijuna guldena, potpisuje da se odriče svih drugih pretenzija na Hardžievljevu

imovinu i nestaje iz priče. Nastavljaju se mučni i dugi pregovori između holandskih

i ruskih državnih pregovarača o povratku ostatka Hardžievljeva blaga u Rusiju.

Godine 2011. arhiv (ili ostatak arhiva) vraća se ruskim vlastima. Vrijedne slike,

međutim, i dalje ostaju u vlasništvu Hardžiev-Čaga fondacije sa sjedištem u

bojana888
Amsterdamu.

Ovaj izvještaj nije ni potpun ni, pretpostavljam, posve točan, on je tek brza

kompilacija brojnih novinskih članaka objavljenih u vrijeme kada je skandal bio na

vrhuncu. Mnogošto je ostalo skriveno. Nakon sitnih hijena (Abarov - Bekker - Buše) i

farsičnih elemenata dostojnih Mihaila Bulgakova, koji su neko vrijeme zabavljali

zainteresiranu čitalačku publiku, igru su, čini se, preuzeli ozbiljni igrači.

I na kraju, je li Nikolaj Hardžiev bio Salieri ruske avangarde ili pak njezin

Mozart, kako to misli jedan od njegovih poštovalaca? Ni ruska kultura nije mogla

izbjeći to pitanje, štoviše, postavila ga je rano, s Puškinovom dramom Mozart i Salieri,

s operom Rimskoga Korsakova, s pričom Borisa Pilnjaka „Priča o tome kako nastaju

priče”, s Vaginovljevim romanima, s Bulgakovljevim romanom Majstor i Margarita. Je

li Hardžievljeva duga i bogata životna priča dobila na kraju nepravedno ubrzanje i

završila kao kratka moralistička basna; kao kartaška poslovica koja govori o tome da

je lakomost pogubna; kao mit o kralju Midi; kao bajka o nesreći koju donosi oteto

blago (Oteto-prokleto!); kao moralistička legenda o vlasnicima rijetkih dijamanata

koji donose nesreću; kao bulgakovljevska farsa o novcu koji se pretvara u

bezvrijedne listiće papira? Moralizirati nad nečijim očiglednim porazom ne spada u

dobar ukus. S druge strane, ne vidjeti da je Hardžievljeva priča neodvojivi dio

umjetnosti (ne samo ruske) spada u ozbiljne previde.

A možda sve i nije tako, možda je sva tajna u dugovječnosti, a o tajni

dugovječnosti jedva da išta znamo. „U jesen 1941. godine, kada su Nijemci kretali na

Moskvu, Hardžiev se sa svojim drugom Tireninom 24 prijavio u Savezu pisaca kao

dobrovoljac. Dvojicu dobrovoljaca su u civilnoj odjeći uputili da krenu pješice prema

24 Vladimir Trenin, književni kritičar i teoretičar.

bojana888
liniji fronta. Gradske cipele brzo su se raspale, Hardžiev je praktički ostao bos,

prehladio se i bio, u polusvjesnom stanju, ostavljen u zabačenom seocu daleko od

Moskve. Cio odred je poginuo, među njima i Trenin. Hardžiev, kao jedini koji je

preživio, nagrađen je ordenom „Za obranu Moskve” (iz ruske Wikipedije).

bojana888
 6.

Ну-ка, Бегемот, дай роман!

Asen je imao stila. Knjiga I. Ferris stigla je u „istočnoeuropskom”, retro

poštanskom dizajnu, omotana u grubi, starinski pakpapir, zavezana špagom, s

mojom adresom koju je ispisala ruka tobože nevješta u ispisivanju latiničnoga pisma.

I korice knjige bile su retro, sovjetske, sive, tvrde, a pri svemu tome podsjećale su na

vrhunski dizajn. Na naslovnici je pri samom dnu sitnim slovcima bilo otisnuto

„Asen”, ime Asenova sitnog izdavačkog obrta, a po sredini je puzao naslov: The

Magnificent Art of Translating Life into a Story and Vice Versa. Knjiga je bila nevelika, ne

znam je li se Asen trudio da sve smjesti u 99 stranica ili je tako naprosto ispalo.

Numerolozima taj broj 99, pretpostavljam, nešto znači. Preletjela sam pogledom neki

numerološki tekst na internetu, prema kojemu ispada da je brojem 99 označen anđeo

čuvar zadužen za intuiciju, prije svega.

Prelistavajući knjigu, zamijetila sam napadan detalj: svako poglavlje imalo je

isti naslov, otisnut na ruskome, na ćirilici. Bio je to citat iz Bulgakovljeva romana

Majstor i Margarita: Nu-ka, Begemot, daj roman! Ostaje nejasno zašto taj citat nije uzet

kao naslov cijele knjige. Ne vjerujem da je Asen inzistirao na komercijalnijem

naslovu: u njegovoj minijaturnoj izdavačkoj kući, s nepostojećima distribucijom i

profilom kakav je već imao, nijedna knjiga nije mogla računati na uspjeh, pa bio

naslov Figurae Veneris, Ispovijest Staljinove gejše ili Biblija za vegetarijance. Ferris je

bojana888
ostavila citat na ruskome jer je, nagađam, smatrala da nijedan prijevod tona ove

fraze nije dovoljno dobar: ovdje, naime, vrag od formata načas pregovora jezikom

vodoinstalatera. A možda se Ferris poslužila čertyhan’em ili zazivanjem vraga, trikom

kojim vrve situacije u romanu Majstor i Margarita. Možda joj je, dakle, bila potrebna

nečista sila koja će je gurati da nastavi s pisanjem. Možda je htjela naglasiti da

njezina priča o nestalu romanu ne predstavlja bizarnost, nego banalnost ruske

svakidašnjice tridesetih godina. I dok fikcionalni Majstor iz Bulgakovljeva romana

sam spaljuje rukopis svoga romana o Ponciju Pilatu, mnogi rukopisi nestajali su s

pljenidbama NKVD-a, ili su zajedno s mnogim papirima, uključujući i cijele

biblioteke, poslužili kao ogrjev.

Proza Ferrisove nije bila egzotična, ali ni posve obična. Moj prvi dojam bio je

da se radi o neveselom diplomskom radu kakve knjižničarke. Tema tog „diplomskog

rada” bio je „najzaboravljeniji među oberiutima” Dojvber Levin, što sam na sekundu

doživjela kao udarac u pleksus. Naime, za Levina, koji se zbog tragične sudbine,

svoje i svoga djela, „prošvercao” u rusku književnu povijest, znala sam kao i Ferris,

ali ona se, eto, prva dosjetila! U početku sam mislila da se radi o skromnoj

monografiji o Levinovim dječjim knjigama, jer njegove dječje knjige bile su jedini

materijal s kojim se nešto dalo napraviti. Dječje knjige, međutim, nisu zanimale

Ferrisovu.

Zatim sam pomislila da će Ferris pokušati rekonstruirati Levinov roman čije

postojanje potvrđuju dva svjedoka: Genadij Gor i Igor Bahterjev. Ona naime na

samom početku knjige razlaže tezu o skoroj budućnosti književnosti. Ferris zamišlja

tu budućnost kao novu epohu u kojoj će se interes književne recepcije pomaknuti s

originalnih djela prema rekonstrukciji zaboravljenih, spaljenih, nestalih djela svjetske

bojana888
književnosti, u korist književnih restauracija. Paralelno s tim procesom ići će i proces

dekonstrukđje postojećih kanonskih djela, pojavit će se nove verzije Madame Bovary,

Lolite, Ane Karenjine, ali i novi multimedijalni oblici. Možda će se klasika najbrže i

najefikasnije prenositi budućim pokoljenjima u obliku animiranih filmova, VR-a,

stripova, videoigara... Sve u svemu, buduća epoha mogla bi se zvati epohom

„digitalnog klasicizma”...

„Živimo u epohi gomilanja i nagomilavanja smeća”, piše Ferris, „naši životi

koncentrirani su oko neprekinute proizvodnje smeća i pokušaja rješavanja problema

zagađenja. Od medicine i kozmetike pa nadalje, sve nas konstantno podsjeća da

živimo u kulturi zagađenja i nužnosti detoksikacije. Naše veze s drugim ljudima

toksične su, naš okoliš je toksičan, hrana koju jedemo toksična je. Toksično je ključna

riječ našega vremena. Možda nam je potreban povijesni predah (detoksikacija),

možda treba zaustaviti proizvodnju, možda bismo se trebali resetirati, rekanonizirati

kanonske vrijednosti, možda, konzekventno tomu, treba za neko vrijeme prestati

rađati djecu. To nas je tržište uvjerilo u nužnost konstantne proizvodnje. Živimo u

epohi prežderanih, na našem svakodnevnom jelovniku je lotus, postali smo lotus-

eateri, i, gle, zadovoljno podrigujemo, štoviše, zvuk podrigivanja jedini je autentičan

zvuk koji smo u stanju proizvesti.”

Ferris, doduše, ne tvrdi, ali sugerira da nema velikih djela bez velikog rizika,

da nema značajne književnosti bez „mača nad autorovom glavom”. Književnost

ruske avangarde doista je značajna, ali jedan dio zasluge za to, tvrdi Ferris, pripada

autorskoj „anticipaciji mača”...

„Car Šahrijar je Šeherezadin slušalac, mogući egzekutor, naručilac, njezin

bojana888
mizogini naredbodavac, njezin mučitelj. On se ne predstavlja kao književno-estetski

arbitar. On je amoralan kao dijete, njegove postupke vodi glad za pričom. On odgađa

Šeherezadinu smrt samo zato da bi čuo nastavak priče. Šeherezada pripovijeda zato

što mora, ona umješnošću pripovijedanja odgađa trenutak svoje vlastite smrti. Nad

njezinom glavom visi mač. Istina, Staljin nije bio Šahrijar. Staljin je bio sadist,

glavosječa, koji je povjerovao da je bog. Veličina mnogih pisaca ruske avangarde nije

samo u njihovim tekstovima, nego u preuzimanju rizika, u tom maču koji je visio

nad njihovim glavama, u anticipaciji mača.”

Ferris je svojoj tezi dodala i brojeve, pokušavši dokazati da se mnogošto u tim

vremenima vrtjelo oko broja 37, baš kao da je mnoge književnike pratilo Puškinovo

prokletstvo koji je umro (1837.) u 37. godini života. Staljin je 1937. godine ne samo

uništio sam „cvijet ruske inteligencije”, nego su mnogi umjetnici izgubili živote u

svojoj trideset i sedmoj godini: Daniil Harms, Aleksandar Vvedenskij, Velimir

Hlebnikov i - Dojvber Levin (!). Nikolaj Olejnikov, pridruženi oberiut, izgubio je

život u trideset i devetoj, Konstantin Vaginov (istina, od tuberkuloze) u trideset i

petoj, Jurij Vladimirov (također od tuberkuloze) u dvadeset trećoj. Malotko od

velikana ruske avangarde dočekao je pedesetu: Isak Babelj je izgubio život u

četrdeset i šestoj, Mihail Bulgakov u četrdeset devetoj, Osip Mandelštam u četrdeset i

sedmoj, Boris Pilnjak u četrdeset i petoj, Marina Cvetajeva ubila se u četrdeset i

devetoj, Sergej Jesenjin u tridesetoj, Vladimir Majakovski ubio se malo prije nego što

je dostigao fatalnu trideset i sedmu godinu. Ferris se nije upuštala u daljnje

objašnjavanje mehanizama Velike Lutrije, ali je zato otkrila motiv koji ju je ponukao

da napiše knjigu.

„U Sovjetskom Savezu je 1936. godine ukinuto pravo na pobačaj. Tzv. Velika

bojana888
Čistka započela je već sljedeće godine, kada su pogubljene stotine tisuća ljudi.

Trebalo je prije svega zatrijeti ‘inteligentski gen’. Staljin, taj veliki inženjer ljudskih

duša, znao je kako će nadoknaditi gubitak. Ja sam rođena 1938., ja sam ‘čedo’

Staljinove odluke o ukidanju prava na abortus. Početak Harmsove priče za djecu - Ja

sam se rodio u šašu. Kao miš. Mene je rodila moja mama i stavila me je u vodu - mogao bi

poslužiti kao početak moje biografije. Svi mi, rođeni između 1936. i 1955., u vrijeme

zakonske zabrane pobačaja, rodili smo se u šašu, kao miševi. Mi smo bili

programirani da zapunimo novonastalu prazninu, demografski manjak.”

Prvih tridesetak stranica svoje knjige Ferris je potrošila bauljajući u raznim

pravcima: za prenagljenim književno-proročkim fragmentima redali su se lamenti

nad suvremenom kulturom, u koju se Ferris nije previše razumjela; za lamentima su

slijedili autobiografski detalji, koji su, usput rečeno, bili književno i najuspješniji.

Ferris je prilično vješto i točno skicirala intelektualnu i studentsku moskovsku

svakidašnjicu u šezdesetim godinama; svoju dugotrajnu i mučnu borbu sa

sovjetskom birokracijom, ne bi li ona i njezin britanski muž dobili papire za izlazak

iz zemlje. Sliku mučne, teške i apsurdne birokratske svakidašnjice razvedravali su

portreti moskovskih čudaka, sanjara, lažaca, kompromisera, denuncijanata, gadova,

genijalaca, luđaka, pijanaca, sitnih profitera i očajnika.

Nekoliko najboljih, ali i najbolnijih redaka Ferris posvećuje svojoj majci. Iz

redaka izbija majčina gorčina, mladenačka tvrdoglavost Ferrisove i njezina stalna

sukobljenost s majkom; majčina opsjednutost brigom za kćerku i opčinjenost samim

njezinim postojanjem; kćerkini naleti mržnje prema majci, baš zbog svega toga.

Između teške i posesivne majčine ljubavi i Davidove ljubazne ravnodušnosti Ferris je

izabrala spasonosnu ravnodušnost i mogućnost da je njezin brak s Davidom i

bojana888
odlazak u Englesku tek kamuflirani bijeg od majke.

Ferris bi povremeno spomenula i svoju sadašnjicu, usamljenost, izoliranost,

imobilnost. Bila je živi kostur, i to je znala. Svi veliki gradovi poput Londona prepuni

su poluživih ljudi kakva je bila sama. Većina živi u zapuštenim stanovima koje

polako osvaja plijesan, većina nema novaca za skupe umiraonice, za staračke

domove, takvi mole boga da utonu u blaženi zaborav ili da naprosto umru.

Najživotniji bili su opisi studentice, djevojke kojoj je Ferris ponudila besplatno

stanovanje, tražeći od nje zauzvrat da obavlja kupovinu namirnica, što Ferris zbog

slabe pokretljivosti više nije bila u stanju. Ferris, koja je cio svoj život provela s

muškarcima, s mužem i dvojicom sinova, opisivala je svoju tihu očaranost

djevojkom. Djevojka je postala samo središte njezina života, supstitut kćerke koju

nije imala, unuke koju nije imala, prijateljica kojih više nije bilo. Zavoljela je sve u

vezi s njom, zavoljela je i svoju novostečenu naviku da dugo sjedi u kolicima pored

prozora iščekujući da se djevojka vrati kući i da je ujutro, s istog stražarskog mjesta,

ispraća dugim pogledom mutnim od sna. Ponavljala je taj isti pogled, isti kadar, s

tupom, psećom odanošću. Njuškala je zrak kada je djevojka dolazila, smišljala preko

dana male zadatke koje će joj dati ili pitanja koja će joj postaviti, samo da koji čas

bude duže s njom. Djevojka je bila ljepotica blijeda tena, uskoga lica, visokih

jagodica, očiju koje su bile primaknutije korijenu nosa nego što je uobičajeno, što je

činilo njezin pogled nekako osobito pažljivim i napregnutim. Imala je neobično

mekane i gipke pokrete, odijevala se živopisno, slobodno, obukla bi, na primjer,

ljubičaste čarape i zelene niske cipele, kosu bi vezivala u neuredne repiće i

ukrašavala je šarenim ukosnicama. Jednom je, prilegavši na sofu u dnevnoj sobi,

zaspala i Ferris ju je suspregnuta daha promatrala kako spava: spavala je kao dijete,

čvrsto, uronivši u san kao u živi pijesak. Bila je tiha i šutljiva, ali duboko prisutna.

Da, komunicirala je s Ferrisovom i prostorom njezine kuće na neki svoj način. Nakon

bojana888
djevojčina odlaska Ferris bi još dugo osjećala njezino prisustvo, kao da je djevojka

ostavljala za sobom svoju sjenu.

Kada sam već bila digla ruke od toga da pokušam pogoditi na koju će stranu

u svojoj knjizi krenuti, Ferris je naglo promijenila pravac i počela razvijati sumanutu

pretpostavku. Naime, s obzirom na to da je vrijeme u kojemu je Dojvber Levin živio

bilo košmamo i kaotično; da su, eto, postojala dva Levina s istim imenom i

prezimenom, rođena u istome kraju, sa sličnim književnim sudbinama i sličnim

datumima rođenja i smrti; s obzirom na to da ne postoji pouzdani podatak o tome

gdje i kada je Dojvber Levin poginuo; s obzirom na to da su ljudi ginuli na sve strane

i na svim stranama; da su bježeći od metka mijenjali identitete, papire, osobne karte,

da su falsificirali dokumente, osobnu povijest, uvjerenja, vjeru i klasu, s obzirom na

sve to, zašto ne bismo, pita se Ferris, prema istoj logici, pretpostavili da Dojvber

Levin nije poginuo, nego da je, štoviše, nikao negdje drugdje. Zašto Levinov

sumještanin L. Pantelejev, prisjetivši se da je Levin živio u Ulici Čehova u

Lenjingradu, zapisuje u svoj dnevnik sljedeću rečenicu: Živio je i više neće živjeti. Ni

ovdje niti igdje drugdje na ovome svijetu? Čovjek mora biti ne samo loš pisac nego još

pritom i idiot, piše Ferris, da za nekoga tvrdi da je poginuo, te da prema tomu više

neće živjeti, a onda još dodatno skače po lešu zatoptavajući zemlju riječima i tvrdeći

da leš (Levin) neće više živjeti ni ovdje niti igdje drugdje na ovome svijetu.

A što ako je Dojvber Levin preživio i nikao negdje drugdje na ovome svijetu?

Štoviše, možda je čak nicao svugdje drugdje na ovome svijetu?! Daniil Harms,

najpoznatiji i najpopularniji oberiut; književnik koji je izvrgao ruglu mnoge

književnike, uključujući i samoga sebe; književne tekstove, uključujući i vlastite;

književne žanrove, uključujući i žanr aforizma, napisao je: „Čovjek ne živi samo

bojana888
jedanput. To što nije završeno u ovome završit će se u sljedećem životu.”

bojana888
 7.

Iz kuće je izašao čovjek

Oberiuti, Daniil Harms, Aleksandr Vvedenskij i Igor Bahterjev, uhapšeni su

1931. i proveli šest mjeseci u „Špalerki”, lenjingradskom istražnom zatvoru. 25 Harms

je osuđen na tri godine zatvora (u Kursku), a Vvedenskij i Bahteijev pušteni su uz

zabranu da se zadržavaju u Lenjingradu i Moskvi, te u nekim drugim većim

gradovima. Te iste godine umro je najmlađi od oberiuta, Jurij Vladimirov, nešto

kasnije i Konstantin Vaginov. Aleksandar Tufanov, prevodilac, futurist, koji je pored

Velimira Hlebnikova utjecao na oberiute, uhapšen je iste 1931. Prilikom policijskog

ispitivanja priznao je da su neki njegovi zaumni stihovi zapravo šifrirani poziv na

rušenje sovjetske vlasti. Dobio je tri godine zatvora. Igor Terentjev bio je prijatelj

oberiuta, bavio se eksperimentalnim kazalištem, družio se sa slikarima Kazimirom

Malevičem i Pavelom Filonovom te kompozitorom Mihailom Matjušinom. I

Terentjev je uhapšen iste 1931. godine i osuđen na pet godina zatvora, koje je

odslužio radeći na gradnji Belomorskog kanala. Oslobođen je nešto prije roka, a

1937. ponovo je uhapšen i strijeljan u znamenitoj „Butirki”. 26 Nikolaj Olejnikov,

pjesnik, veoma blizak oberiutima, uhapšen je 1937. i strijeljan. Nikolaj Zabolocki

uhapšen je 1938. i osuđen na pet godina zatvora. A. Vvedenskij ponovo je uhapšen

1941. i ubrzo je umro od upale porebrice. D. Harms uhapšen je 1941., a umro je na

psihijatrijskom zatvorskom odjelu početkom 1942.

25 „Špalerka" se nalazila na Špalernoj ulici. Ovaj lenjingradski zatvor bio je isto što i zloglasna „Lubjanka” u
Moskvi.
26 Butirski zatvor u Moskvi.

bojana888
 „Himalajski medvjed”, Dojvber Levin, pritajio se kao miš, u dječjoj

književnosti. Istina, bio je najtiši i najmanje izložen član grupe Oberiu, ali tih su dana

ljudi stradavali i za manje grijehe od pisanja „na eksperimentalan način”. Ferris tvrdi

da se razgovor između njega i njegova znanca L. Pantelejeva (prilikom kojega Levin

izgovara sudbonosne rečenice Svršeno je. U svijetu su pogažene sve svjetiljke, a susret se

prema svjedočenju L. Pantelejeva odigrao 1939.) morao odigrati 1937., kada su

strahovi izjedali Dojvbera Levina poput nasrtljivih stjenica: strah od smrti, strah od

života, strah od beznačajnosti, strah od straha, strah od svega...

Ferris nadalje tvrdi da je ključnu ulogu u svemu odigrala Levinova praktična

žena, mala sovjetska službenica koja je posjedovala moćno oružje, pečate. Ona je

nabavila sve potrebne dokumente za Birobidžan, jer joj se to mjesto, kada je Dojvber

bio u pitanju, činilo najsigurnijim na svijetu. Kao prvo, znala je da je Levin vara s

nekom „djevojčurom”, pa je sklanjanje muža na tako udaljenu destinaciju smatrala

pravednom kaznom. Kao drugo, laskalo joj je da može biti kreativna kao sama

Sudbina, i kao treće, voljela je ona svoga Bobu, svoga „medvjeda”, i nije mogla ni

zamisliti da bi se i njemu moglo dogoditi to što se događalo mnogima oko njega.

Mala sovjetska službenica će, baš kao sama Sudbina, četiri godine kasnije falsificirati

potvrdu o Levinovoj herojskoj pogibji u selu Pogostju. Štoviše, u knjizi Ferrisove

pojavljuje se kopija dokumenta koja dokazuje da je Boris Mihajlovič (Dojvber) Levin

poginuo 17. prosinca 1941. u Pogostju, a onda i kopija dokumenta izdatoga 17.

prosinca 1937. kojom se BerDov Levi upućuje u JAO, u Jevrejsku autonomnu oblast,

odnosno u administrativnu prijestolnicu buduće židovske države Birobidžan.

Dojvber je od svoje žene dobio i bonus, pasoš na ime Boris Dov Kaufman. I kopija

pasoša priložena je u knjizi Ferrisove.

bojana888
 Ta tri falsificirana papira jedini su dokumenti kojima je Ferris raspolagala.

Ostatak je istina (koju je znala samo Ferrisova) ili fabrikacija s predumišljajem. Nije

moje da o tome sudim. Sve u svemu, Levin je krenuo na Daleki istok jedanaest

godina nakon Borisa Pilnjaka. Zašto baš Borisa Pilnjaka? Zato što je Levin ponio sa

sobom na put Pilnjakovu knjigu Korijenje japanskoga sunca.27 Ali on nije putovao u

Japan!? Da, ali je putovao na Istok. Osim toga, izbor i nije tako čudan ako se uzme u

obzir da su ljudi toga vremena bili naprosto prestravljeni, da su stalno osluškivali ne

nailazi li velika nesreća, da su se trzali na svaki šum, da su vijesti o nesrećama

putovale brzinom munje. Tako je vijest da je uhapšen Boris Pilnjak stigla čak i do

njega, do posve nevažnoga Dojvbera Levina, dan prije njegova puta. Možda je ta

vijest, a ne geografija, uvjetovala izbor Levinove putne lektire?

„Stalno prisutan strah s jedne strane i nada da će život donijeti spasonosne

zaokrete u njihovu korist, dinamizirali su ljude do te mjere da su životi mnogih

zaista stali nalikovati na najluđe snove. Tako je, na primjer, David Burljuk”, piše

Ferris, „taj ‘futuristički Polifem’, ‘otac ruskog futurizma’, prevalio cijeli Sibir i stigao

do Vladivostoka, a sve u potajnoj namjeri da nekako umakne u Ameriku. Pritom je

vukao sa sobom svitu od šestoro ljudi, svoju obitelj i pridružene članove. U

Vladivostoku je unio u kulturni život neviđenu živost i pretvorio provincijski

dalekoistočni grad u svjetsku prijestolnicu futurizma, onda je 1920. otišao Japancima,

gdje je postao ‘ruski otac japanskoga futurizma’. Za dvije godine boravka u Japanu

naslikao je tristotinjak platna, pretvorio stroge Japance u ljubitelje futurističkih

ludorija, i za dvije godine skupio dovoljno novca da sa šesteročlanom obitelji krene u

Ameriku, i sleti ravno u svjetski umjetnički epicentar, u New York.”

27 Boris Pilnjak, Korni japonskogo solnca, Priboj, 1927.

bojana888
 Dojvber Levin došao je do Birobidžana, i kako je znao jidiš, odmah se zaposlio

u Birobidžaner šternu (što je bilo nemoguće poreći, ali ni dokazati, jer u Birobidžaner

šternu u tom trenutku bila su zaposlena dva Levina i jedan Kaufman), radio je i u

lokalnom židovskom kazalištu, gdje je postavljao predstave, od židovske klasike do

teatraliziranih židovskih skečeva. Birobidžan je bio zabačeno, ali i živahno mjestašce:

tamo su se nakon 1934., kada je proglašena Autonomna židovska oblast, slili ne

samo Židovi iz Sovjetskoga Saveza nego i Židovi iz Argentine, Poljske, Amerike i

Engleske, komunisti i simpatizeri komunizma, u potrazi za sigurnijim i zaštićenijim

mjestom od onoga iz kojega su krenuli. Neki su ostajali, neki su se vraćali, jer su se

bili prevarili. Birobidžan nije bio obećani raj, klima je bila teška, ljudi su gladovali, a

njihovi zanati - trgovci, krojači, pekari, mesari, drvodjelci - u prvo vrijeme nisu bili

od velike koristi. Ubrzo je krenuo i Drugi svjetski rat, počela je mobilizacija: mnogi

su Birobidžanci izginuli u ratu.

Levin je nakon svega nekoliko mjeseci provedenih u Birobidžanu, gdje se

sprijateljio s glumcem i pjesnikom Mironom Beločkinom, krenuo s istim vedrim i

spretnim svatom u Harbin. U Harbinu su se njih dvojica snalazila neko vrijeme, a

onda je svaki krenuo svojim putem. Beločkin je ostao u Harbinu tražeći priliku da se

prebaci u Ameriku, a Levin je krenuo za Šangaj, slobodni grad, gdje nitko nije pitao

ni za pasoš ni za vizu. Bio je kraj 1938., u Šangaj su dolazili Židovi iz Njemačke koji

nisu dobili vizu za druge zemlje. Situacija će se promijeniti već 1939., kada će Japanci

okupirati Šangaj. Levin će s tisućama drugih Židova, koji su stigli u Šangaj nakon

1937., biti premješten u dio grada zvan Hongkew, gdje se nalazio židovski geto.

Nakon poraza Japanaca Židovima će privremeno gostoprimstvo ponuditi Hong

Kong, odakle će biti premješteni u Južnu i Sjevernu Ameriku, Sovjetski Savez,

Europu i Australiju. Relokacija nije išla ni lako ni brzo. Mnogi su u čekanju na novi

život proveli najbolje godine svoga života.

bojana888
 I točno na tome mjestu, gdje Dojvber Levin čeka na papire za premještaj u

Europu, Ferris zastaje. Zaustavlja se na devedeset devetoj stranici. Ferris ne zna da to

Anđeo br. 99 ne dopušta njezinoj ruci da prijeđe na novu stranicu. Svoga junaka

Dojvbera Levina, odnosno BerDova Levija, odnosno Borisa Dova Kaufmana, Ferris

ostavlja u izbjegličkom hotelu Peninsula u Hong Kongu. U hotelskoj sobi, na

noćnom ormariću, stoji rukopis dovršenog romana. Roman nosi naslov Hotel

„Peninsula”. Već pogled na nekoliko prvih rečenica dokazuje da je Levin izrastao u

zreloga pisca. Ferris je zbog nečega sigurna da život, knjige i slava Dojvberu Levinu

tek predstoje. I prije nego što će za sobom zatvoriti vrata, gura u džep od Levinova

sakoa putni talisman, jedini koji je u tom času imala, stihove Daniila Harmsa...

Iz kuće je izašao čovjek

Sa zavežljajem na štapu.

Na daleki je krenuo put

I na daleki je krenuo put

Pješke, ne gledajuć na mapu.

Išao je ravno i uvijek prema

Pustivši da horizont mu oči grije,

Nije spavao, niti pio

Nije pio, ni spavao,

Ni pio, ni spavao, ni jeo nije.

bojana888
 I tako je jednoga jutra

Ušao u tamnu šumu, a sve idući prema,

I od tog ga časa

I od tog ga časa

Od časa toga ga više nema.

Ako ga ikada sretnete

Ako vas navede cesta

Odmah nam to j avite

Odmah nam to javite

Bolje odmah nego smjesta.28

28 Iz doma vyšel čelovek / S dubinkoj i meskom / I v dal’nij put’, / I v dal’nij put’ / Otpravilsja peškom /.../ On
šel vse prjamo i vpered / I vse vpered gljadel / Ne spal, ne pil / Ne spal, ne pil / Ne spal, ne pil, ne el. /.../ I
vot odnaždy na žare / Vošel on v temnyj les / I s toj pory, / I s toj poiy, / I s toj pory isčez. /.../ No esli
kaknibud’ ego / Slučitsja vstretif vam, / Tbgda skorey, / Togda skorej, / Skorej skažite nam.

bojana888
 8.

Lisice su usamljenice

S Asenom sam rijetko bila u kontaktu, ali sam ga, pročitavši knjigu, odmah

nazvala i zahvalila mu.

„Možeš li mi poslati mejl gospođe Ferris da joj se javim? Mislim da bi joj bilo

drago”, rekla sam.

„Nažalost, ne mogu.”

„Zašto?!”

„Ira Ferris je umrla.”

Dogodilo se to negdje nakon one konferencije na kojoj smo se upoznale, tada

mu je i dala svoj rukopis, zato je i potegnula iz Londona da dođe na konferenciju. Ne

zna ništa više od onoga što je čuo od njezinih blizanaca, koji su bili doputovali da

srede grobljanske i ostavinske stvari. Ira je izdavala sobu studentici. Toga nesretnog

dana vidjela je da je djevojku pred samim ulazom u kuću okružila grupa mladića iz

susjedstva, pa je na kolicima pohitala prema vratima, načinila krivi pokret i survala

se niz stepenice.

„Bože, kakav tužan slučaj!”

„Usput rečeno, njezini sinovi su spomenuli da je djevojka, čini se, bila tvoja

zemljakinja, Zagrepčanka, čini se da se zvala Dora, navodno je studirala na

Goldsmithsu...”

bojana888
 „Zar još tamo živi?” upitala sam glupo.

„Ne, sinovi su prodali kuću.”

„Zašto u knjizi nema bilješke o autorici?”

„Ira je tako htjela.”

„Zašto?”

„Ne znam.”

Lako sam mogla zamisliti njezinu malu kuću negdje u predgrađu južnog

Londona. Mogla sam zamisliti kako svaki dan nestrpljivo iščekuje djevojku, Doru,

kako se drži za nju kao za slamku, pusti li slamku, potonut će, neće više imati

razloga da diše. Djevojku je te večeri pred samim ulazom u kuću okružio čopor pasa,

besposlenih mladića iz susjedstva željnih postolovine. Kada je sa svoga

„stražarskoga mjesta” vidjela što se događa, Ferris je na invalidskim kolicima

zabrzala prema vratima i, upalivši svjetlo na malome trijemu, otvorila vrata. Mladići

su zastali. Ferris je izgledala kao kakva zastrašujuća, gnjevna prikaza, tim više što je

ispustila iz sebe krik od kojega se ledila krv u žilama. Sama se bila prestravila, pitala

se otkuda joj samo snaga, i odakle je izvukla taj neljudski krik. Jedan mladić iz grupe

izvadio je iz džepa tenisku lopticu i naglo je hitnuo prema njoj. Udarac je bio snažan,

Ferris se nije uspjela izmaknuti, ni uzmaći, štoviše, u panici je potjerala kolica prema

naprijed, izgubila ravnotežu i survala se niz stepenice. Djevojka se istrgla, poletjela

prema starici, prvi susjed pojavio se na vratima, pa drugi, netko je pozvao policiju i

mladići su se razbježali.

Možda su se u toj sekundi, dok je umirala, pred očima Ferrisove rastvorili

Harmsovi stihovi, voda i slika nule (Malevičeve nule!) koja pliva po vodi, nule koja je

bojana888
zapravo krug, jer neko je dijete bacilo u vodu kamenčić, i taj je kamenčić napravio

krug na površini vode, a svaki krug rađa misao, a misao, izazvana krugom, „priziva

iz mraka prema svjetlu nulu”.

A nula je božansko djelo;

Nula je kotač svoga roda;

Nula je duh i tijelo;

Čamac, veslo i voda.29

A možda se u toj sekundi, dok je umirala, pred očima Ferrisove konačno

rastvorio roman Dojvbera Levina u koji je zurila cio život kao u kakvu hipnotičku

crnu mrlju. Roman je doista bio prekrasan, u 3D-tehnici, u svježim bojama kakve

dotada nije poznavala. Sada je jasno vidjela kuću, svaki stan bio je osvijetljen jarkom

svjetlošću, gle, mitološko biće s glavom bika i običan sovjetski službenik zaista su bili

prvi susjedi. Stanari su bili izmiješani kao karte, odslikavali su se jedan u drugome,

pritom bukvalno; boja jednoga ostavljala je trag na boji drugoga, poput poljupca; u

oku bića s glavom bika spavao je skutren običan sovjetski službenik. I proporcije su

bile poremećene; na prozoru, na rubu teglice za cvijeće sjedila je minijaturna ženica,

lamatala nogama i pušila. U jednom stanu spavao je čovječuljak s brkovima pritisnut

uz debelo tijelo žohara dva puta većega od sebe... Ira je mogla čuti glasove, svi su

govorili u isto vrijeme, ispreplitali se kao u kakvom božanskom glazbenom djelu. A

onda su je zvukovi podigli poput naglog naleta vjetra (poput Hljebnikovljeva

„Radija budućnosti”) i ona je poletjela. Čudesna kuća rastvorila se poput školjke i

usisala je. U tom trenutku nestao je onaj osjećaj izmještenosti, koji ju je pratio cijeloga

života. Konačno je došla doma.

29 A nol’ božestvennoe delo. Nol’ - čislovoe koleso. Nol’ - eto duh i telo, voda i lodka i veslo.

bojana888
 Možda i nije bilo tako. Dok slažem slagaljku i igram se forenzičara, pada mi

na pamet da je „Molitva” Bulata Okudžaye morala biti himna njezine mladosti. Kad

se sve zbroji, svima je ponešto dala: mužu je omogućila mirnu i zadovoljnu karijeru

marljivog brojača glagola, što je ovaj volio najviše na svijetu. Sinove je u rezultatu

voljela više nego što su oni ikada nju. Kada je umrla, prodali su njezinu kuću i vratili

se u Australiju s olakšanjem. Zbrinula je djevojku, Doru, barem na neko vrijeme,

saživjela se s njome, s malom „strankinjom”, kakva je cio svoj život bila i sama.

Bdjela je nad njome, molila se Zelenookome da joj podari mudrost i snagu; da njezin

Zelenoglazyj svakome ponešto da; i da, dakako, ne zaboravi na nju, Ini. Dojvberu

Levinu dala je drugi život, iscrtala je biografiju, stvarnu ili lažnu, ispunila je program

koji joj je bio dat s rođenjem u određeno vrijeme i na određenom mjestu. A i sebi je

priuštila jeftinu, književnu pustolovinu. Njezina pustolovina mogla bi se zvati

poetikom odsustva, poetikom rupe od ementalera, poetikom „božanske nule”.

A one, lisice, dolazile su u njezin vrt ne samo zato što ih je hranila jeftinom

piletinom iz obližnjeg Tesca, nego zato jer su nanjušile da će se kuća uskoro

isprazniti. Lisice su usamljenice, vole napuštene prostore.

bojana888
 9.

Prskalice

Nekih mjesec ili dva nakon što je knjiga Ferrisove stigla na moju adresu,

potražila sam nije li se pojavila neka recenzija, znak da je itko osim mene pročitao

njezinu knjigu. Usput sam izguglala ime Dojvbera Levina, tu je stanje bilo isto:

najsvježiji podatak bio je re-izdanje Levinove izabrane proze za djecu i omladinu s

predgovorom Salamandre P.V.V. Iako ne znam zašto, otvorila sam nasumce i jednu

od nekoliko postojećih ruskih (drugih i nije bilo) bio-bibliografskih natuknica o

Levinu i pritisnula po automatizmu print. Tek drugi dan sjetila sam se da izvadim

isprintani tekst. Prije nego što ću ga baciti u smeće, više slučajno nego namjerno,

bacila sam pogled na tekst. Učinilo mi se odoka da je duži nego što bi trebao biti.

Otvorila sam natuknicu na ekranu. S tekstom na ekranu sve je bilo u redu: Levin se

rodio tada i tada, napisao to i to, umro tada i tada. Međutim, u printanom tekstu

pojavio se još jedan tekst. Taj drugi tekst nije bio poput češlja koji se utiče u drugi

češalj, nije se, dakle, radilo o dva teksta koja korespondiraju. Umetnuti tekst bio je

besmislica, šum koji sprečava protok informacije. Tako je, na primjer, pored rečenice

Dojvber Levin upisao je petrogradski fakultet 1922. godine bila umetnuta rečenica

Zanimljivo je da Čovjek Pauk o tome ništa nije znao. I dok su se ove dvije rečenice dale

povezati (druga je prvoj dala humornu nijansu), dalje je slijedila potpuna besmislica.

Pokušala sam naći veze između dva teksta, pronaći kakvu skrivenu poruku, ali nije

išlo, rečenice su se prekidale, tekst se parao, ništa se ni s čim nije dalo povezati. Onda

bojana888
sam pri kraju naletjela na rečenicu Takvo što nije bila u stanju zamisliti ni Anastazija

Stockaja, s nadom da se radi o citatu iz kakva romana i da u toj rečenici leži

odgonetka. Ubrzo se, međutim, pokazalo da Anastazija Stockaja nije lik iz romana,

nego trenutno popularna ruska pop-zvijezda.

Uključila sam antivirusni program, ispostavilo se da je kompjutor čist.

Nazvala sam nekoliko znanaca, nitko od njih nije čuo ni za što slično. Jedan je,

doduše, tvrdio da se radi o reviziji teksta koja se zalijepila za osnovni tekst: revizije

su inače skrivene na ekranu, ali ova se zbog neke greške pojavljuje u printanom

obliku. „Banalna stvar”, rekao je moj znanac. Nisam ga mogla uvjeriti da se ne radi o

reviziji teksta, ni da mi se ta toliko „banalna stvar” nikada prije nije dogodila, ali

nisam imala volje da dalje istražujem, tim više što je na površinu isplivala fantastična

pretpostavka koja je zapalila moju maštu.

Što, naime, ako se tekstovi, otisnuti na tankim, prozirnim folijama, lijepe jedni

za druge, a mi o tome ne znamo ništa, jer ostaju trajno skriveni, da bi se tek ponekad,

kao ova natuknica o Dojvberu Levinu, objavili korisniku interneta ne nudeći pritom

šifru za razumijevanje teksta? Što ako tih „zalijepljenih” tekstova, koje naše oko nije

u stanju vidjeti, ima mnogo? Što ako tekstovi međusobno ipak korespondiraju, samo

mi nismo u stanju da ih prepoznamo kao suvisao tekst? A što ako smo i mi, ljudi,

hodajući tekstovi? Što ako hodamo uokolo s brojnim „revizijama” sebe samih, o

čijem postojanju nemamo pojma? Što ako su za nas „zalijepljene” biografije (jedna,

dvije, tisuću?!) drugih ljudi, o čijem postojanju ne znamo ništa? Što ako se ti tekstovi

međusobno sljepljuju, urastaju u nas, što, dakle, ako sve nas, svakoga ponaosob,

naseljavaju tajni stanari? Zašto sam se ja bila davno zalijepila za posve nevažnu

fusnotu o Dojvberu Levinu? Zašto je Ferris trošila svoje vrijeme na Levina? Što je

što? Je li Ferris sanjala tekst o Levinu, ili je tekst o Levinu sanjao Ferris?

bojana888
 Bilo kako bilo, fascinacija Ferrisove Levinovom biografijom može se

jednostavno objasniti time da se sama osjećala neispunjenom; da se zbog osjećaja

vlastite beznačajnosti ovila oko jednako „beznačajnog” Dojvbera Levina, grijući ga

svojim dahom kao smrznutu ptičicu. Je li Levina doživljavala kao biografiju po svojoj

mjeri ili kao nešto drugo, ne bih znala reći. Je li „restauracija” Levinove biografije

validna ili nije, ni to ne znam. Znam samo da je moguća. Posve je moguće da su

stvari prizemnije nego što mislimo, te da je Dojvber Levin zapravo otac Irine Ferris.

Možda je za postojanje oca Ferris znala, a možda je Levina adoptirala kao

izmišljenog oca; možda je „zgodna komsomolka” koja je posjedovala moćno oružje,

pečate, njezina majka. Prisjetimo se zapisa iz pera Levinova sumještanina L.

Pantelejeva. Spominjući u svome dnevniku susret s Dojvberom Levinom, Pantelejev

se pita: Ne znam gdje je sada njegova kćerka Ira. Koliko joj je godina?Sedam?

Ferris se omotala svojim djelom kao skromnim šalom koji je sama bila splela.

Ušla je u svoje djelce kao miš u kolut sira, s namjerom da tamo ostane sve dok

njezino sićušno srce ne prestane kucati. Podigavši Levinu „nadgrobni spomenik”,

sama je sebe sahranila ispod nadgrobne ploče. Možda je pitanje validnosti njezinih

otkrića što se tiče Levinove biografije postalo irelevantno u trenutku kada se Ferris

preselila u svoje djelo. Iako u samoj Ferris nije bilo baš ničega oberiutskog, bila je to

oberiutska gesta.30

A ja, što je sa mnom? Zašto sam se ja zalijepila za tu priču? Opsesija Ferrisove

30Konstantin Vaginov, oberiut, majstor grotesknog pretjerivanja, ovako završava svoj

romančić o izmišljenom piscu Svistonovu:
„Na kraju je osjetio da je definitivno zatvoren u svome romanu.
Gdje god bi se pojavio, posvuda je viđao svoje junake. Oni su imali druga prezimena, druga tijela, drukčije
frizure i drukčije su se ponašali, ali ih je odmah prepoznavao. Na taj se način Svistonov u potpunosti preselio
u svoje djelo” (Konstantin Vaginov, Trudy i dni Svistonova, 1928.-1929.).

bojana888
Levinom samorazumljiva je: njezina matična književnost bila je ruska, njezin

materinski jezik bio je ruski; a njezin košmar - u kojemu je povijest ravnodušno

grickala ljudske živote kao koštice od bundeve, ostavljajući iza sebe nepregledne

gomile praznih ljuspica - bio je vezan za određeni trenutak u ruskoj povijesti.

Za vrijeme svoga studentskog boravka u Moskvi 1975.-1976. dobro sam

usvojila važan detalj: od svakog straha štitila me je ne samo moja mladost nego i

posve banalna stvarca: pasoš. S jugoslavenskim pasošem bila sam tretirana kao

„zapadnjakinja”, što je u Moskvi toga vremena, gdje nije bilo ničega drugog osim

nestašica, osiguravalo prednost. Zašto sam, dakle - kada se na nebu iznad moje glave

nije nazirao ni jedan oblačak i kada sam čitajući Majstora i Margaritu doista vjerovala

da rukopisi ne gore - pokupila Dojvbera Levina kao beznačajan suvenir, sivi

kamenčić na putu, književnu fusnotu, kratak opis nepostojećeg romana, i, štoviše,

zadržala ga u trajnom mentalnom vlasništvu? Moja empatija prema Dojvberu

Levinu nije, čini se, bila samo načelna. Bila je to anticipacija iskustva koje mi je tek

predstojalo, iako bih se (tada) mogla zakleti da mi se nikada ništa sličnoga neće

dogoditi. Samo dvije godine nakon pada Berlinskoga zida moja mala zemlja na jugu

Europe raspala se na šest još manjih, minoran jezik zemlje podijelio se na tri ili četiri

još minornija. I ne samo to, u vrijeme procvata postkomunističke demokracije

„nepodobni” ljudi nestajali su, „nepodobni” tekstovi nestajali su, „nepodobne”

knjige nestajale su iz biblioteka (uključujući, gle, i moje vlastite!) da bi završile u

smeću, u personalnim i organiziranim paljevinama; ulice su nestajale, spomenici su

nestajali, vlast u malešnim zemljama na europskome jugu zauzela je brutalna rulja,

koja je odlučila da sve stvari kroji po svojoj mjeri i na svoju korist. Mnogi su ljudi

otjerani, mnogi ubijeni, mnogi su krenuli u izbjeglištvo, u grupama ili sami, u

susjedne zemlje, u udaljene zemlje, mnoge su obitelji ostajale razbijene, često su

roditelji završavali u jednoj, a djeca u drugoj zemlji. Uostalom, i sama sam se,

bojana888
ucrtavši na nekoj svojoj mapi posve nesuvisle putanje, konačno skrasila u jednoj

zemlji, postavši jedno biće s dvije biografije, ili dva bića s jednom biografijom, ili tri

bića s tri biografije i tri jezika... Sve se to događalo u drugim razmjerima, iz drugih

razloga i na drugi način nego u davnim vremenima Dojvbera Levina. Izvana je sve

izgledalo kao u kakvoj staklenoj kugli u kojoj pada snijeg. Iznutra je tekla prava krv.

Poneko bi uzeo kuglu u ruke, malko je pretresao: u zastakljenu prostoru minijaturni

ljudi vodili su minijaturni rat, spaljivali su knjige ne veće od zrnca maka, podizali su

svoje minijaturne granice, otvarali svoje minijaturne logore za etnički nepodobne,

podizali su ograde i žice, mijenjali su školske udžbenike, brisali su sve staro i

uspostavljali sve novo, ginuli su minijaturno, raseljavali se minijaturno, dizali

minijaturne kuće u zrak, sve je bilo minijaturno, i na sve je padao smirujući umjetni

sniježak. Danas, četvrt stoljeća kasnije, možda baš zbog optičkog propusta, iz

demokratskih inkubatora novih državica Hrvatske i Srbije, iz Bugarske, Mađarske i

Poljske, iz Rusije i Rumunjske, ali i iz inkubatora Grčke, Italije i Španjolske, Finske i

Norveške, iskotrljala su se zmijska jaja. Hoće li se iz tih jaja izleći neki novi ljudi koji

će, zakrabuljeni i zamaskirani, krenuti s toljagama na izbjeglice koji iz svih mogućih

pravaca naplavljuju Europu?

Bili rezultati istraživačkih napora Ferrisove validni ili ne, manje je važno, jer

nakon svega ostaje tekst. U Levinovu slučaju to nije tekst, nego odsustvo teksta,

rupa, zijev, blijeda skica koja raspaljuje maštu. Odsustvo teksta, slike, glazbe druga je

strana medalje i simbolički znak epohe. Odsustvo teksta isijava magičnu svjetlost.

Priča o Dojvberu Levinu nije tek oberiutska figa kulturi vrijednosnih hijerarhija,

institucija koje pretendiraju na stabilnu vječnost, ona je i metafizička figa (ma koliko

to ironično zvučalo) koja pokazuje da snaga imaginacije i učitavanja mogu nadmašiti

snagu ispisanog papira. U tom smislu rukopisi zaista ne gore.

bojana888
 Prva recenzija knjige bila je objavljena u Nottingham Postu. Sumnjala sam da će

recenzija ikoga potaknuti da kupi njezinu knjigu, iako se - u vremenu gdje memoari

nisu silazili s top-lista najprodavanijih knjiga - ne bih mogla na to zakleti. Knjiga je

imala privlačan naslov, The Magnifitient Art of Translating Life into a Story and Vice

Versa, a autor kratke recenzije vješto je izvukao jedan fragment iz knjige, koji je

govorio o tome kako prava književna zabava započinje u onome trenutku kada priča

izmakne autorovoj kontroli, kada se počne ponašati poput rotirajućih prskalica za

travu i prskati u raznim smjerovima; i kada trava krene rasti ne zbog vlage, već zbog

žeđi za bliskim izvorom vlage. A ako sam ja živo zapamtila te rotirajuće vrtne

prskalice, valjda će i drugi...

bojana888
 PETI DIO
Little Miss Footnote

bojana888
„Human life is but a series of footnotes to a vast obscure

unfinished masterpiece.”

Vladimir Nabokov, Lolita

bojana888
 1.

Čini se da samo veliki književnici (ili ti koji će jednoga dana postati velikima)

ne zaziru od banalnosti. Prosipaju ih po svojim tekstovima poput konfeta. Kao da

unaprijed računaju na to da će budući čitaoci te lijepe, mudre misli (tu finu

papirnatu filu za fortune cookies, taj budući sadržaj intimnih dnevnika, spomenara i

mudroslovnih bilježnica) pozobati kao lakomi golubovi krušne mrvice. Mudre misli

su kao ušećereno voće u božićnom kolaču. Nije samo ljudski život niz fusnota - kao

što kaže veliki Nabokov, koji je uostalom od fusnota sačinio svoje remek-djelo Blijeda

vatra; - svi smo fusnote. Književne fusnote bore se za opstanak kao pijetlovi priučeni

za borbu, sve se u nekom času svodi na to tko će koga pretvoriti u svoju fusnotu, tko

će koga pofusnotiti, tko će biti tekst, a tko fusnota. Svi smo hodajući tekstovi,

koračamo svijetom s nevidljivim kopijama zalijepljenima za nas, s brojnim

revizijama sebe samih, o čijem postojanju, broju i sadržaju nemamo pojma. Nosimo

na svojoj koži biografije drugih ljudi o kojima pritom ne znamo ništa. Svi se mi

lijepimo jedni na druge poput prozirnih folija sa skrivenim tekstom, urastamo jedni

u druge, sve nas, svakoga ponaosob, naseljavaju tajni stanari, svi mi naseljavamo

tuđe kuće. Nabokov je, čini se, bio u pravu rekavši da smo svi mi djelići megateksta,

fusnote velikom, nepoznatom, nedovršenom remek-djelu.

bojana888
 2.

Dorothy Leuthold postala je nezaobilazna fusnota u povijesti moderne

književnosti, iako se nije trudila da to postane, niti je bila kvalificirana da to postane

(Može li se netko kvalificirati za fusnotu? O, da!), niti je pak poželjela išta slično. Bilo

kako bilo, Dorothy Leuthold je fusnota uvrštena u veliki kulturni tekst čije je ime

„Vladimir Nabokov”. I dok se taj kulturni tekst svakim danom proširuje, Dorothy

Leuthold ostaje istom škrtom i zagonetnom fusnotom kakvom je bila na samome

početku, što je u našem vremenu - gdje broj i veličina fusnota obično nadmašuju sam

tekst prijeteći da ga uruše - prava pravcata rijetkost.

Doroty G. (Gretchen) Leuthold rođena je 8. aprila 1897. u gradiću Waseca, u

Minnesoti. Njezini roditelji, Charles i Josephine Cincthold, bili su njemačkoga

porijekla kao, uostalom, polovica stanovnika Wasece. Zašto je Dorothy, koja se, čini

se, nije udavala, promijenila svoje prezime Cincthold u Leuthold, nije jasno. Cio

njezin život je prazan papir, osim jednog jedinog detalja koji će je iz totalne

anonimnosti katapultirati na književni party, čiji su uzvanici osuđeni da partijaju

vječno. Istina, na toj zabavi Leuthold će biti „wallflower”, „žena-nevidimka”, osoba

koju će malotko zamijetiti, djevojka iz kuta koju će brkati s poslugom i signalizirati

joj da im napuni čašu. Pa ipak, njezino ime upisano je na listi uzvanika. Leuthold se

na toj listi možda našla slučajno, ali se na party svakako nije „prošvercala”.

bojana888
 Dorothy Leuthold stigla je u New York iz Wasece 1930. Naći će stan na

zapadnoj strani Manhattana, i zaposliti se u njujorškoj biblioteci, u nekom od

ogranaka slavne New York Public Library, i navodno studirati na sveučilištu

Columbia.

Andrew Field, jedan od prvih Nabokovljevih biografa, ujedno je jedan od

prvih koji spominje Dorothy Leuthold. Došavši u Ameriku 1940., ruski pisac

Vladimir Nabokov, pasionirani, lovac na leptire, njegova žena Vera i sin Dmitrij

planirali su provesti ljeto 1941. u lovu na leptire, iako im okolnosti nisu išle na ruku.

Vera je, naime, pobolijevala cijele zime, pa nisu bili sigurni hoće li se dovoljno

oporaviti za putovanje, a onda, nisu imali prijevozno sredstvo, kola.

„Išli su na put, i na svome prvom putu kroz Ameriku imali su, na svoju sreću,

i svoga vozača. Njezino ime bilo je Dorothy Leuthold, ona je bila posljednja učenica

Nabokovljevih privatnih satova ruskoga jezika, neudata Amerikanka koja je

godinama radila u nekom od ogranaka njujorške javne biblioteke. Nabokov ju je

upoznao posve slučajno i ona je izrazila želju da proširi svoje znanje ruskog jezika,

koje je bilo vrlo skromno, ali, iz razloga koje Nabokov nikada nije uspio dokučiti,

uključivalo je brojne psovke čije značenje očito nije dobro razumjela. I kada su joj

Nabokovi rekli da idu za Kaliforniju, ona im je ponudila svoj nov novcati pontiac,

koji je upravo bila kupila. Ali ni Nabokov ni njegova žena nisu imali mnogo prilika

da nauče voziti auto, kao što nisu naučili čitati bankovne izvještaje” (...) „Kada je to

shvatila, njihova prijateljica i učenica rekla je ‘O, ja ću vas voziti.’ Ne samo da ih je

vozila, nego je isplanirala put, taj koji je kretao južnom stranom, uključivši i

nezaboravan posjet Arizoni, jer upravo tamo, na južnom rubu Grand Canyona,

jednog hladnog dana u lipnju (krenuli su na put 26. svibnja), kada se spuštao na dno

kanjona, Nabokov je ulovio novu vrstu leptira i galantno je imenovao prema

bojana888
vozačici, koja je krenula na put slijedeći svoj hir, da malo popravi svoj ruski i da

iskaže ljubaznost novopridošlim emigrantima”.31

Dorothy Leuthold dovest će Nabokove do Palo Alta i vratiti se kolima na

Istočnu obalu. Nabokov će toga ljeta, osim kursa o ruskoj književnosti, držati na

sveučilištu Stanford i tečaj kreativnog pisanja pod naslovom „The Art of Writing”.

Iako su Dorothy Leuthold spomenuli mnogi autori, poput Briana Boyda,

drugog velikog Nabokovljeva biografa, do Nabokova ili Roberta Michaela Pylea u

tekstu „Between Climb and Cloud: Nabokov among the Lepidopterists” („Između

planina i oblaka: Nabokov među lepidopteristima)”, 32 više interesa od same Dorothy

Leuthold izazivala je ruta putovanja iz Istočne na Zapadnu obalu, koju je Leuthold

bila isplanirala i sprovela u djelo s vojničkom disciplinom. Put, koji je započeo 26.

svibnja i trajao točno devetnaest dana, bio je između ostaloga odlična priprema za

onu motelsku Ameriku, koju će Nabokov kasnije opisati u svome remek-djelu Lolita.

Naime, već sama imena sugeriraju da su Nabokovi odsjedali u jeftinim prenoćištima

uz cestu (Motor Court Lee-Mead, Cumberland Motor Court, Wonderland Motor

Courts, Motor Hotel), dok druga imena isto tako jeftinih prenoćišta neizbježno

guraju čitaoca u pravcu jeftine simbolizacije „nezaboravnog događaja” (Na primjer:

hotel u kojemu su odsjeli na Grand Canyonu, gdje je Nabokov ulovio svog leptira,

svoje „otkriće”, zvao se Bright Angel Lodge!)

31 Andrew Field, VN, The Life and Art of Vladimir Nabokov, New York, 1986., pp. 207-208.
32 Robert Michael Pyle, „Between Climb and Cloud: Nabokov among the lepidopterists”, u: Nabokov’s
Buterflies (ur. Brian Boyd and Robert Michael Pyle), Boston, 2000.

bojana888
 3.

Stacy Schiff u svojoj knjizi Vera (Mrs. Vladimir Nabokov), posvećenoj biografiji

Vere Nabokov, piše o tome kako su se Nabokovi smjestili u New Yorku, gdje je

Vladimir „započeo podučavati ruskomu tri starije žene koje su studirale na

Columbiji, kojima je bio zadovoljan. Velike ljubiteljice Rusije, sve su ‘briljantno

razbijale emigrantske predrasude o lakiranoj ispraznosti američke pameti’”.33

I Stacy Schiff opisuje antologijsku epizodu s leptirom, ali je osvjetljava iz

Verine perspektive: „Ona je ulovila neke od svojih prvih američkih leptira toga ljeta,

kada je Leuthold vozila obitelj u Kaliforniju, od motela do motela, kroz Tennessee,

Arkansas, Texas, New Mexico i Arizonu, putovanje u kojemu je Vera uveliko uživala.

Neke leptire ulovila je odjevena u crnu haljinu, koja je bila duga do koljena, opasana

čipkastim pojasom, odjeću koju svakako nije kupila imajući na pameti ovu

ekspediciju. Još uvijek nije izgledala dobro, njezina koža nije bila svijetla, već

pepeljasta, a njezini obrazi bili su upali. Kristalno jutro u ranome lipnju, na južnome

rubu Grand Canyona, bilo je za Nabokove lepidopterološki trijumf, za svakoga

ponaosob. Vladimir se spustio s Dorothy Leuthold prema dnu kanjona kozjom

stazom, gdje je nakon kraće šetnje ulovio dva primjerka, koja je prepoznao kao

dotada nedokumentiranu vrstu Neonympha. Kada se vratio pontiacu, gdje su se Vera

i Dmitrij pokušavali ugrijati, otkrio je da je ‘Vera, tu pored automobila, ulovila dva

polusmrznuta primjerka, s dva prsta naprosto’. Nabokov je dao svojem primjerku

33 Stacy Schiff, Vera (Mrs. Vladimir Nabokov), New York, 1999., p. 110.

bojana888
ime prema Leuthold, i ovjekovječio svoj uspjeh pjesmom ‘Otkriće’ (‘A Discovery’),

objavljenom u The New Yorkeru 1943. Verino paralelno otkriće nije nigdje zabilježeno.

Stanovito rivalstvo upuzalo je u njihov hobi, za koji je strast pokazao prije svega

Vladimir. ‘Imala sam divnu sreću. Ulovila sam mnoge leptire koje on nije’, izlanula

se Vera, prekinuvši supruga, pred njegovim prvim biografom.”34

34 Stacy Schiff, Ibid., 115.

bojana888
 4.

Vera je, dakle, odlučila da će radije pričekati s Dmitrijem u kolima nego se

izložiti riziku spuštanja u dno kanjona s Vladimirom i Dašom. Razlog su bili česti

bolovi u kičmi, dosadan i bolan išijas, rezultat njezinih „migracija i tjeskoba”

(„migrations and amrieties”), kako je znala reći. Uostalom, baš zbog išijasa koji ju je

mučio cijelu zimu, nije bila sigurna hoće li uopće krenuti na taj put.

I Dorothy je namjeravala odustati, zbog vlastite gluposti. Sinoć prije spavanja

bila je oprala donje rublje i stavila ga da se osuši preko noći. Rublje je, međutim, još

uvijek bilo vlažno i sada je trebalo ili odustati ili krenuti, sve drugo zahtijevalo je

neko vrijeme, poput pronalaženja kakve trgovine s rubljem u blizini, na primjer, ili

nečeg sličnog. Dan je bio neočekivano hladan za to doba godine. Na svu sreću, bila je

ponijela sa sobom dugačke vunene čarape koje su dopirale gotovo do prepona i

dužu topliju suknju. Obukla je i udobne cipele za hodanje i toplu vjetrovku... Ne

rekavši, dakako, o čemu se zapravo radi, predložila je Nabokovu da krene sam, ali

on je odgovorio na očekivani način, da odustajanje ne dolazi u obzir. I ona se

pokorila.

Dan je bio čaroban, nebo kristalno plavo, zrak pitak i rezak poput šampanjca.

Leuthold i Nabokov zarumenjeli su se od hoda, a Dorothy se činilo da je obuzima

lagana vrtoglavica. „Bože, koliko kisika!” rekla je. Dorothy je mislila o tome kako su

u pravu ti koji tvrde da bi svatko tko ne vjeruje da je svijet Božje djelo morao vidjeti

bojana888
Grand Canyon. Crvenkaste stijene Grand Canyona davale su svemu rumeni odsjaj.

Čak je i božanski zrak, koji joj je udarao u glavu poput šampanjca, bio rumene boje.

Spuštali su se kozjom stazom prema dnu kanjona. U jednom trenutku

Dorothy je propustila Nabokova, rekavši mu da će ga skoro sustići, a kada je bio

zamakao, zadigla je suknju, čučnula i pomokrila se. Hladnoća je ledila njezine

butine. A kada se digla, sklonila se načas u mali usjek i, oslonivši se leđima na

stijenu, okrenula se prema suncu. Iako je dan bio hladan, sunce je grijalo njezine

obraze. I Dorothy je polako zadigla suknju. Raskošne sunčane zrake pojurile su u

prostor međunožja i ona ga je pokretima podesila, poput kakvog sunčanog

kolektora, prema izvoru svjetlosti. Oblila ju je toplina, i ona je osjetila snažnu ugodu.

Njezine prepone lizala je ledena vatra.

U tom trenutku pojavio se Nabokov. Dorothy je htjela spustiti suknju, ali on ju

je preduhitrio, davši joj rukom znak da se ne miče. Dorothy je spustila pogled. Na

onom pošumljenom trokutu njezina međunožja drhturio je leptir. Činilo se kao da se

nožicama bio zapetljao o kovrčice i sada je bespomoćno lepetao riđim krilima.

Nabokov se sledio i kao hipnotiziran buljio u Dorothyino krilo. Crne, grube,

vunene čarape nategnute gotovo do prepona samo su isticale napetost i bjelinu

Dorothyine kože. U sredini je plamtio trokut pokriven svilenim dlačicama, a tu, na

gorućem grmiću, treperio je krilcima leptir tople, renoarovski riđe boje, nove vrste

kakvu Nabokov nije poznavao. Nabokov je kleknuo, držeći jednu ruku s

naredbodavno raširenim dlanom u zraku, signalizirajući Dorothy da bude mirna, a

drugu, tu u kojoj je držao mrežicu na štapu, ponizno je ispružio prema Dorothy.

bojana888
 I tu, u božanskoj scenografiji Grand Canyona, Dorothy je ugledala Nabokova

u zastrašujuće oštrom osvjetljenju. Pred njom je klečala komična i istodobno tragična

figura dječaka u tijelu odrasla muškarca, kojemu je tek sretna konstelacija -

književnost, leptiri, snažna žena, s kojom je u paketu došlo očinstvo i buduća slava -

dala legitimitet odrasla muškarca. Dorothy je malko raširila noge. Leptir je uplašeno

zatreptao krilima, ali je ostao na svome mjestu. Nabokov se oblio crvenilom.

Pridržavajući suknju jednom rukom, Dorothy je drugom polako puznula prema

svome krilu koje je plamtjelo gotovo nestvarnim sjajem, prema riđem trokutu

kojemu su se divili svi njezini bivši momci, i kojemu je njezin Miron obilato tepao,

zovući ga „lisičicom”... Obasjana jarkim suncem, narančasta krila leptira treperila su

na Dorothyinu grmiću poput magične vatrice. Dorothy je slobodnom rukom

uhvatila leptira, on je pitomo skliznuo u njezinu šaku, ona je proturila šaku u

Nabokovljevu mrežicu i ispustila ga...

Klečao je pred njom prepun poniznosti, kao kakav komični Gabrijel pred

Madonom, dok je ona ispuštala svoj porod - lagašan kao dašak, leptira (anđela?!) - u

njegovu mrežicu. Osjetio je kako ga ispunjava beskrajna zahvalnost prema njoj,

štoviše, načas je sam sebe vidio kao to djetešce s krilima narančasta sjaja. Klečao je

pred Dašom, na način na koji su njegovi preci, muškarci njegove klase, klečali pred

svojim prsatim sluškinjama koje su se zvale Daše i Maše, očekujući od njih brza,

krišom ostvarena, ovozemaljska zadovoljstva: sisu, stisak, međunožje... A on, dječak,

zahvaljivao je na svom dobitku, na leptiru.

Leuthold je spustila suknju. Suknja je pala nekako odlučno, poput kazališne

zavjese. Par se uputio uzbrdo, prema Ponjki, gdje su ih čekali Vera i Mitenjka. Iz

bojana888
Nabokovljeva preplanula lica, koje je zbog oštrih sunčanih zraka izgledalo poput

biste izlivene u mjedi, izbijao je osjećaj trijumfa. Iz Leutholdina lica, baš kao kod

savršeno istreniranih policijskih uhoda, nije izbijalo baš ništa.

bojana888
 5.

Dorothy Leuthold spominje i sam Vladimir Nabokov u svojim pismima Veri: 35

U pismu Veri 19. ožujka 1941.:

„Pisao sam Miss Ward, Chekhovu, Daši, Nataši, Lisbetši.”

Daša (Dorothy Leuthold), Nataša (Nathalie Nabokov) i Lisbetša (Elisabeth

Thompson) bile su studentice koje je Nabokov podučavao ruskomu jeziku. One su

po svemu sudeći bile više od učenica: Elisabeth Thompson znala je čuvati Dmitrija i

izvoditi ga u šetnju u Central Park, a Nathalie je bila bivša žena Nabokovljeva

rođaka Nicolasa. Ovo „podomaćivanje”, „familijariziranje”, prilagođavanje „tuđe”

okoline svome, intimnijem jeziku, uklanjanje eventualne opasnosti kroz proces

jezičnog „podomaćivanja” (Zašto se stranac uvijek rimuje s opasnošću - stranger

always rhymes unth danger, pita se Nabokov), kao i „pripitomljavanje” nečega što je

tuđe, strano i nepoznato putem kolekcioniianja, sakupljanja, imenovanja,

taksonomije, katalogizadje, koja onda uključuje i umrtvljenje, iglu i seciranje - nisu

samo strategije emigrantskog narativa. Uostalom, iz istog je razloga Dorothyin

pontiac dobio za vrijeme puta od Istočne do Zapadne obale ime Ponjka, što je ruski

deminutiv za ponija, konja kojemu je priroda ionako podarila fizički oblik u

35 Vladimir Nabokov, Leters to Vera (edited and translated by Olga Voronina and Brian Boyd), New York,
2015.

bojana888
deminutivu. Sve te strategije mogu se benevolentno protumačiti kao želja za

pripadanjem, integracijom u novu sredinu, kao ljubavna afektacija i zavođenje, ali

mogu isto tako biti kamuflirani oblici želje za vlašću: kako da tuđe i strano (pa

prema tome i neprijateljsko) umanjimo, učinimo ga inferiornijim u odnosu na nas,

podložnijim pokoravanju. „Porusivanjem” imena Nabokov je nad svojim

studenticama proveo postupak kakav je provodio s ulovljenim leptirima: pribadanje

na plohu oštrom iglom, širenje krila, opis, markiranje (crvena traka!), 36 Daša, Nataša,

Lisbetša... Uostalom, i znanost i umjetnost dijele iste strasti i postupke prilikom

spoznaje svijeta i artikulacije tih spoznaja - misle otprilike i Nabokov i Stephen Jay

Gould.”37

U pismu Veri 9. studenog 1942.:

„Zdrav sam, puno jedem, uzimam svoje vitamine, i čitam novine više nego

obično, sada kada su vijesti vedrije. St. Paul je zaglupljujuće dosadan grad, samo

sove u hotelu, djevojka za barom izgleda kao Daša, ali moj stan je šarmantan.”

Prva rečenica Nabokovljeva kratkog pisma izvještaj je koji bi prije uputio sin

svojoj majci ili zabrinutoj sestri nego ženi: zdrav je, dobro jede, uzima vitamine...

Nakon šture opservacije da je grad u kojemu se nalazi dosadan, Nabokov kao da

kupuje pravo da može spomenuti i djevojku za barom, koja izgleda kao Daša. Možda

je pritom mislio da Daša, budući da je njemačkoga porijekla, izgleda kao mnoge žene

u Minnesoti, koje su također njemačkoga porijekla. Možda je naprosto mislio da

djevojka izgleda „obično”, kao Daša. U svakom slučaju, napisao je nešto što će Vera

razumjeti, što je i njemu i Veri samorazumljivo i čemu ne trebaju dodatna

36 Crvena traka spominje se u Nabokovljevoj pjesmi „On Discovering a Butterfly”, kao posljednji stih u
posljednjoj strofi: red label on a little butterfly.
37 Stephen Jay Gould, No Science Without Fancy, No Art Without Facts: The lepidopteiy of Vladimir Nabokov,
u: I Have Landed. The End of a Beginning in Natural History, 2011.

bojana888
objašnjenja.

Nabokov je negdje rekao da se u ljubavi treba ponašati onako kako se

ponašaju sijamski blizanci: dok jedan šmrče duhan, drugi kiše (V ljubuy nužno byt’

kak siamskie bliznecy, odin čihaet, kogda drugoj njuhaet tabak), što mnogim čitaocima ne

mora zvučati romantično, štoviše, takva ideja o ljubavnom odnosu može biti

zastrašujuća. Savršeni ljubavni par je, dakle, neka vrsta monstruma, a uspješan

ljubavni odnos zapravo je dobrovoljni pristanak participanata na neku vrstu

invaliditeta, gdje jedna polovica zavisi od druge, ovisi o drugoj i podređuje se

drugoj. U takvoj vrsti simbiotske ljubavi mora postojati savršena suradnja da bi

ljubavni stroj radio, zato je najkraći put do funkcionalnosti dominacija, odnosno

umrtvljenje voljenoga objekta. Zato će Humbert Humbert poželjeti sedirati Lolitu

kako bi mogao ovladati njome, zato će Nabokov iglicom pribosti leptira o ploču i

raširiti mu krila da bi mogao u potpunosti uživati u pobjedi. Lovac ne želi drugu

slavu osim slave imenovanja, drugim riječima, ništa drugo do - Božju slavu!

I found it and I named it, being versed

in taxonomic Latin; thus became

godfather to an insect and its first

describer - and I want no other fame.

Tako radi naš um, tako svi mi osvajamo i usvajamo svijet oko sebe, u tom

smislu svi bismo postavili marker „kao Daša”...

bojana888
 U pismu Veri 7. prosinca 1942.:

„Vidio Dašu - izveo je u restoran - bila je jako draga i pričljiva.”

Bio je jako drag i pričljiv. Zavodio je, kao i obično, sve oko sebe, sve živo i

neživo, uključujući nju, Dašu, i pribor za jelo, i stol, i stolnjak, i konobaricu... Nisu ga,

kao i obično, zanimale trivijalnosti, osim ukoliko nisu bile „hranjive”. Naučila je

kako da prepoznaje „hranjivost” informacije na njegovu licu. Znala bi to po sjaju u

njegovu pogledu, po vatrici koja bi iznenada planula negdje duboko u njegovim

zjenicama, po mišićima negdje u ždrijelu koji su se pripremali da strelovitom

brzinom izbace dugi, tanki jezik, smotaju plijen i vrate jezik u vlastito ždrijelo. Bio je

savršeni lovac, poput madagaskarskog kameleona, opremljen dugim, savitljivim,

elastičnim jezikom koji nepogrešivo lovi svoj zalogaj.

Nije ju pitao kako je, što ima novoga u njezinu životu, jer nije bio sposoban za

„male razgovore”, osim što je napomenuo da Vera nije trenutno u New Yorku, ali je

zato odmah krenuo sa svojim „mađioničarskim” trikovima, s onim što će neki

kritičar mnogo kasnije poetično nazvati „leptirima njegova uma” (the butterflies of his

mind). Da, morao je biti slušan i saslušan, čak i kada je njegova publika bila skromna,

mala knjižničarka. Njoj se činilo da igraju neku igru koju je on nametnuo, u kojoj je

on učitelj, a ona učenica, pritom je izmislio i pravila, pa je svaki krivi odgovor

povlačio za sobom kaznu, koja je bila šaljiva, ali je ipak bila kazna. A pitanja su, o,

Bože, bila tako dječja! Koje su udaljenosti leptiri migranti sposobni preletjeti sa

svojim lagašnim krilcima? Koliki je raspon najvećih registriranih leptirovih krila?

Kako se prepoznaje jesu li leptiri mužjaci ili ženke? Zašto su leptiri tako očaravajuće

lijepi? Imaju li leptiri svijest o tome da su lijepi? Imaju li pluća i dišu li? „Dišu”,

lanula je, iako nije bila sigurna, ali je zato u dnu njegovih zjenica ulovila onaj

bojana888
plamen. Bila je sigurna da u nekom krajičku svoga mozga već slaže kakvu jezičnu

slagaljku na ruskome... Daša dyšit, Daša-duša, duša dyšit, Daša priniamet duš...

Nabokov je na bijelu platnenu salvetu olovkom ispisao Dašino ime i postavio

mali plus. Imaju li leptiri kralježnicu? Imaju. Minus. Koliko pari nogu imaju leptiri?

Četiri nožice, dva para. Minus. Tri para nogu, sve skupa šest nogu. Minus... Na

bijelom platnenom ubrusu rastao je dječje nespretan crtež leptira nacrtan olovkom,

po bijeloj tkanini puzale su brojčice i kočoperni minusi koje je Nabokov udjeljivao

Daši za krive odgovore i prpošni plusevi kojima ju je nagrađivao za prave odgovore.

Koliko leptir ima razvojnih faza? Dvije. Četiri. Egg, larva, pupa i imago. Jaje,

gusjenica, čahura, leptir. Minus... Nabokov je tobože nezadovoljno vrtio glavom,

crtao svoga leptira i faze njegova razvoja i dijelio Daši male, zlobne minuse...

Dorothy je imala osjećaj da će usred restorančića, privukavši pažnju svih gostiju,

smotati bijeli ubrus i onda ga odmotati poput mađioničarskog svilenog rupca, a

ispod ubrusa će izletjeti Dašini minusi i pokoji plus...

Što jedu leptiri? Svakako ne mesne odreske! Točno! Nabokov je postavio

velikodušni plus. Ali što jedu, ako već ne jedu odreske? Cvijeće? Minus! Ako postoje

četiri faze u razvoju leptira, onda hrana kojom se leptir hrani ne može biti ista. Hrani

se cvijećem, zatvrdoglavila se Daša. Gusjenica jede lišće, biljke i voće. Ali kada se

začahuri, ne jede ništa, a kada iz čahure izleti leptir, on se hrani cvjetnim prahom i

siše cvjetni nektar svojim rilcem... Pa to je cvijeće. Pitala se što bi bilo kada bi cio taj

proces išao obratnim putem, od leptira prema čahuri, od gusjenice prema jajašcu...

Imam prijatelja, rekla je naglo, udarivši vilicom o tanjur na kojemu su se

hladili špageti, kao da gestom zahtijeva da konačno bude i ona saslušana. Oho, rekao

bojana888
je Nabokov s jedva primjetnim izrazom nezadovoljstva na licu, ne zbog sadržaja

poruke, nego zato što ga je bila prekinula... Daša dušica, rekao je. Prečula je ovu

ironičnu primjedbu. Dobar je pjesnik, rekla je uvjereno. Otkud znaš? Pogledala ga je.

Ispričao se s pokunjenom grimasom na licu. Možeš li mu nekako pomoći? pitala je.

Kako se zove? Miron Beločkin. Odakle je? Ruski Židov, ovamo se prebacio iz

Harbina... I ta te je „vjeverica” naučila sve one ruske psovke? rekao je. Da, rekla je. A

što radi taj tvoj Beločkin iz Harbina? Ulični zabavljač, rekla je. Klaun?! Da, on je

školovani glumac, rekla je. Ako mi išta padne na pamet, javit ću ti, rekao je. Znala je

da neće. Ah, my, Dorothy, my poor, poor Dorothy... Malko se trgla. To je bilo prvi put

da ju je zvao Dorothy. Sama si na ovome svijetu, Dašo, dušo, gdje su ti pratioci?

Kakvi pratioci?! Strašilo, Limeni Drvosječa i Plašljivi Lav. Nemaš čak ni Tota! Imam

pratioce. Otkud ti ideja da ih nemam?!

Razgovor je od malko nategnute afektacije dvoje odraslih ljudi naglo zadobio

diskretan okus gorčine, za koju je, očito, bila odgovorna Dorothy. Njihov ručak

završio je. Nabokov je platio račun i oni su ustali od stola. Zar nećeš uzeti salvetu?

pitao je. Pogledala ga je i ulovila na njegovu licu tračak budućnosti, onaj isti bljesak

buduće, posve izvjesne slave koji je vidjela na Grand Canyonu, bljesak kakav imaju

lica na spomenicima, medaljama, novčićima, čak i na poštanskim markama. Dorothy

je osjetila laganu mučninu. Bože, dječak, koji je on dječak, ponavljala je u sebi s

nekim neprimjerenim situaciji očajanjem i nestrpljivo čekala trenutak kada će

napustiti restoran i razići se.

Ipak, htjela to ili ne, Leuthold se prisjetila Nabokova još mnogo puta. Prvi

puta kada je u The New Yorkeru pročitala pjesmu o mučnom seciranju leptira kojemu

je navodno dao njezino ime. A onog svog djetinjastog brbljanja u restoranu za

bojana888
vrijeme ručka na temu metamorfoze koja se odvija unatrag prisjetit će se 30. aprila

1967., dvije godine prije svoje smrti, kada je mjesto njezina rođenja, njezinu Wasecu,

pogodio jaki tornado uništivši gotovo sve kuće. Tko zna, možda je baš te, „crne

nedjelje”, ona, Daša, metamorfozirala u Dorothy, i vratila se u svoje jajašce.

bojana888
 6.

Dorothy Leuthold umrla je 1969. Te godine, možda dva mjeseca prije njezine

smrti (22. srpnja 1969.), Nabokov, koji je s Verom već petu godinu živio u Švicarskoj,

napisao je kratku pjesmu koju je, dakako, posvetio Veri. 38 Pjesma je nadahnuta

Nikolajem Gumiljovom, ima dvije strofe, od kojih druga glasi:

And I will die not in a summerhouse,

From gluttony and heat

But with heavenly butterfly in my net

On the summit of some wild hill

Pjesma je pisana na ruskome jeziku, u kojemu sklop riječi obžorstvo

(oblapomost) i žara (vrućina) oštrim suglasnicima nanosi čitaocu gotovo fizičku bol.

Leptir, anđeo (lakoća, prozračnost, ljepota, krhkost, prohladnost, duhovnost) gotovo

da je najprirodnija suprotnost prežderavanju i vrućini (prizemljenost, kamalnost,

težina, nepokretnost, ružnoća). Sebe pjesnik u trenutku smrti vidi na vrhu planine,

daleko od ružne, tjelesne i vulgarne ljudske vrste kojoj nažalost sam pripada. On

radije bira izdvojenost, smrt van postelje, koja je limitirani prostor temeljnih ljudskih

aktivnosti (u krevetu se rađamo, spavamo, vodimo ljubav, rađamo djecu, mokrimo,

38 Vladimir Nabokov, Letters to Vera, p. 506.

bojana888
krvarimo i umiremo). On za sebe bira visoko estetiziranu smrt, s anđeoskom putnom

kartom u džepu (s leptirom u mrežici!), čekajući na metaforičkom aerodromu (na

vrhu planine) uzlet u vječnost. Ova raslađena, aseptična slika zastrašujuća je.

Usamljenom pjesničkom subjektu u času zamišljene smrti ne treba ljudska pratnja, tu

očito nema mjesta za topli stisak ruke koji će mu uputiti životna družica, prijateljica,

pratiteljica (ili je ona u njegovim fantazijama umrla prije njega?!). Pjesnički subjekt

ovdje je sam sa svojom opsesijom, sa svojim vječnim pratiocem leptirom (anđelom).

To odbijanje da umre u ljetnikovcu možda je tek vrsta kamufliranog pristanka,

povratak u dvije fotografije (natrag u jajašce!) snimljene 1907. u ljetnikovcu

Nabokovljeva djeda u Vyri. Na jednoj fotografiji Vladimir, prekrasan dječak

izduženih tankih nogu i nježnih koljena, u kratkim svijetlim hlačama, s bijelim

dokoljenicama na nogama, s bijelom košuljom i mašnom vezanom oko vrata, sjedi na

fotelji s otvorenom knjigom na koljenima. Na knjizi koja se raširila na dječakovu

krilu poput gigantskog leptira mogu se vidjeti sličice različitih primjeraka leptira. No

na drugoj fotografiji scenografija je malko promijenjena, sada pored dječaka stoji

njegova majka Elena odjevena u bijelu haljinu. Ljetnikovac je Nabokovljev djed

ostavio nakon svoje smrti u naslijeđe Vladimiru, ali ga ovaj više nikada nije vidio.

Uskoro će početi mijenjati zemlje kao „krivotvoreni novac”, „plašeći se da baci

pogled unazad”, „kao fantom podijeljen u dvije polovice”, „kao svijeća među

ogledalima što plovi prema suncu” (stihovi iz pjesme „Fame” /„Slava”/, 1942.).

A što je u toj slici ostalo od dvoje ljubavnika, od onih sijamskih blizanaca, gdje

jedan kiše, dok drugi šmrče duhan? Blizanci su bespolni, a ako i imaju spol, to će

onda, u Nabokovljevoj viziji, biti prije dva dječaka nego dvije djevojčice. A od

mladoga Nabokova - dugačke uske glave, smirena, anđeoskog pogleda, s licem koje

na fotografiji izgleda poput rastvorena lopoča, s tijelom izduženim poput lijane - što

je ostalo od njega? Da je Leuthold mogla pročitati te stihove, ona bi, pretpostavljamo,

bojana888
već u samoj ruskoj riječi za leptira - babočka - vidjela komičnu sabotažu ove

samolaskave melankolične (ili samo alpinističke?!) slike smrti. Ali tko je Leuthold da

bi išta znala o tome!?

bojana888
 7.

Postoje dvije Leutholdine fotografije (mogu se naći u knjizi Nabokov's

Buterflies). Na jednoj ona i Nabokov sjede na nekom deblu. Prvo što se uočava na njoj

je sat, a za satom skromna ljetna haljina koja odijeva njezino zaobljeno tijelo. Na

drugoj fotografiji njih troje - Nabokov s mrežicom u ruci i ljetnim šeširićem na glavi,

Leuthold s naočalama na licu, u istoj skromnoj haljini, s torbicom koju je, obuhvativši

ručku s obje ruke, položila na trbuh, i Vera, vitka žena u hlačama, sa šarmantno

povezanom maramom na glavi i sunčanim naočalama na licu - stoje oslonjeni na

Leutholdin pontiac. Leuthold u usporedbi s Nabokovima izgleda „skromno”, ali i

manje stvarno, baš kao da se dobrano potrudila da se izgledom prilagodi stereotipu

uslužne „stare cure”, skromne knjižničarke, koja je spremna potegnuti i voziti s

jednoga kraja Amerike na drugi, jer ionako ne zna kako bi drukčije provela svoje

ljetne praznike nego da bude na usluzi piscu, budućem velikom piscu. Jer da nije

bilo toga putovanja, ona bi se vjerojatno odrekla godišnjeg odmora i provela ga

ondje gdje ionako provodi cio svoj život, među knjigama, kao ugojeni, poluslijepi

knjiški moljac. A ovako je zaradila ulaznicu za vječnost, ona, Neonympha dorothea

dorothea...

bojana888
ŠESTI DIO
Obudovjela lisica

bojana888
 Obudovjela lisica

S dvanaest lisičica

Di-le-do, di-li-le-do, di-le-do

Izvela ih na sunašce

Na sunašce, na brdašce

Di-le-do di-li-le-do di-le-do

Posjela ih da im buhe trijebi

Buhe trijebi, gorke suze lije

Di-le-do di-li-ledo di-le-do

Kako će vas sada, majka, othraniti?

Di-le-do di-li-ledo di-le-do

Najsitnije i najbistrije

Ovako majci odgovara

Di-le-do, di-li-le-do, di-le-do

Ne brini, mamo, ne plači

Lako ćeš nas othraniti

bojana888
 Di-le-do di-li-ledo di-le-do

Lovcima ćemo u kesu

Bogatima oko šije

Di-le-do di-li-le-do di-le-do

U Carigradu, u bijelome gradu.

Di-le-do, di-li-le-do, di-le-do...

(bugarska narodna pjesma)

bojana888
 1.

Djevojčica skače gore-dolje u zadivljujuće pravilnom ritmu, poskakuje lako

poput loptice. Gore-dolje. Gore-dolje. Druga djeca se nakon nekog vremena umore,

padaju, valjaju se po trampolinu, smiju se, guraju jedni druge, prave smiješne

grimase, pogledavaju u roditelje koji stoje oko trampolina poput brižnih

nadglednika. Moja djevojčica kao da je zaštićena nevidljivom opnom. Njezino lice

smireno je i vedro. Ne gleda u mene, gleda pravo pred sebe. Njezino skladno tjelešce

ne odaje ni trunku napora, mišići su opušteni, ona skače kao da je skakanje njezino

prirodno stanje, ona je loptica-skočica. Njezina ravna, kratko podrezana kosa i šiške

na čelu odižu se i spuštaju u pravilnom ritmu. Sunčane zrake maze njezinu kosu.

Djevojčica širi oko sebe svjetlost. Malo dalje od trampolina ljeska se more. Druga

djeca odustaju, na trampolin se penju nova, ali moja djevojčica ne posustaje. Gore-

dolje, gore-dolje. Skakanjem zaustavlja vrijeme. Ako siđe s trampolina, ako padne,

ako poklekne, ako se zaustavi da predahne, čekaju je trenuci odrastanja. Svaki

predah zaziva nepoznatu opasnost. Jer sve dok se tabanima skladno odbacuje u zrak,

sve dok je posve predana ritmu, ne prijeti joj opasnost. Sigurna je. Sigurna je kao

Petar Pan.

bojana888
 2.

Zatraživši od stjuardese čašu vode, popila sam još pet tamnoružičastih

dvjestomiligramskih tableta ibuprofena, iako sam znala da se moja križobolja neće

povući. Ja sam veteranka, s osjećajem zarađena prava svoju križobolju zovem svojom.

Uklopila sam je u svoj život kao najbližeg člana obitelji, ona je moje posvojče, hranim

je tabletama boje svježeg mesa, baš kao kakvu kućnu zvjerku. Ona je rezultat mojih

„migracija i tjeskoba”, migrations and anxieties, kako je negdje rekla Vera Nabokov.

Zapamtila sam to, svidjelo mi se, zazvučalo je utješno, ako ne i posve točno. Nisam,

zapravo, trebala krenuti na taj put, ali krenula sam, to je svega pet dana, mislila sam.

A onda su se na mene sasuli detalji, koje s optimističnom tvrdoglavošću nikada ne

očekujem, a koji se uporno ponavljaju. Tako je već po samom dolasku u Rim, prvu

stanicu moje petodnevne književne ture Rim - Milano - Torino, moja križobolja

započela svoj gnjavatorski pohod, i to zbog jeftinog B&B-a na trećem katu: stepenice

su bile previsoke. Istina, same stepenice nisu bile uzrok, ukliještenost dolazi u paru s

drugim, teže opipljivim signalima: s unutrašnjim nemirom koji nema vidljivog

uzroka, s osjećajem neosviještene nelagode zbog situacije u koju smo stavljeni protiv

svoje volje, s osjećajem prevare koja se tek sluti u zraku, kao kiša.

Ja sam spisateljica „ekonomske klase”. Moja branša dijeli se na ekonomsku i

biznis klasu, već prema medijskoj izloženosti književnika i njihovim avansima.

Velika većina je u ekonomskoj, zanemariva manjina u biznis klasi. Istini za volju,

bojana888
danas se svi koji s nama, književnicima, imaju posla trude da nam podrežu krila.

Ovako ili onako, spadala sam u ekonomsku, a ekonomska je i inače pravo

mrijestilište za mizantropiju. Zrak u ekonomskoj gust je od iritacije bližnjim,

simptomi su isti kao kod manjka negativnih iona: malaksalost, glavobolja i osjećaj

gušenja. Već godinama nikako ne mogu dokučiti zašto putnik ispred mene redovito

spušta sjedište, iako dobro zna da će mi prilikom spuštanja sjedišta nagnječiti koljena

i da će se kava koju pijem prosuti u moje krilo. Rijetko se događa da neki milosrdnik

ispred mene zaboravi spustiti sjedište. Siromasi se, naime, vole podičiti, zašepuriti,

zalepetati krilima, raskomotiti se na sjedištu, kad su ga već platili, očepiti suputnika i

upozoriti ga da je ista zanemariva ljudska jedinka kao i oni. Mlade žene koje putuju

ekonomskom klasom rado vitlaju svojim dugim kosama, ako ih imaju. Takve će

posebnim zamahom glave prosuti kosu preko naslona sjedišta i pritom ošinuti

pramenovima osobu iza sebe. A od takvih i sličnih gesta moja mrzovolja diže se iz

želuca u jednjak, nagrizajući putem njegove stijenke. Ekonomska klasa povlači za

sobom i jeftini B&B u kojemu ne radi tuš ili bojler, u svakom slučaju nešto ključno bit

će u kvaru. Ekonomska klasa nadalje povlači za sobom to da ću prtljagu vući sama, i

da ću taksi platiti sama. Organizatori namjerno propuštaju ugovaranje takvih i

sličnih detalja, istrenirali su se u tome da istiskuju strpljenje pisca ekonomske klase

kao zubnu pastu, do samoga kraja.

Prisjećam se s nekom bezrazložnom vedrinom književničkog skupa u

Londonu, gdje su organizatori zatražili financijsku pomoć od austrijske ambasade, a

ova nas je (nas, nekolicinu participanata iz zemalja bivše Austro-Ugarske Monarhije)

smjestila u potkrovlje svoje inače prostrane zgrade. Potkrovlje je bilo uređeno u

alpskome stilu, sa zidovima obloženima drvenim letvicama, a na njima su visjeli

satovi kukavice, alpski pejzaži i jelenji rogovi. Sve je izgledalo kao kakva retro

umjetnička instalacija, alpska sabotaža, tajna ćelija terorističke grupe za širenje

bojana888
alpskoga kiča smještena u samome srcu elegantne Belgravije. Dopuštam da je jelenje

rogove izmislila moja uzjogunjena mašta, ali uslužno osoblje ambasade - mahom

Poljake, koji su također koristili potkrovlje, pušili na balkončiću i činili sve da nam

prolazak u zahod i dostup telefonu bude otežan - pouzdano nisam izmislila. Bila je

to bezazlena tortura, „zezanje” koje su nam priredili „ljudi iz potkrovlja”: umjesto

samorazumljive empatije koju smo očekivali, bili smo izloženi lagašnom „rođačkom”

sadizmu.

S daleko manje vedrine prisjećam se writers retreata i jednomjesečne stipendije

u jednom srednjoeuropskom mjestu, a sve pod pokroviteljstvom nekog maglovitog

kulturnog projekta EU-a. Idejni začetnik „projekta” bio je nekakav lokalni tip i

njegova partnerica. Tip je zahvaljujući svojim EU-vezama otvorio writers retreat u

svome stanu, a stanarinu, održavanje i skromnu stipendiju za pisca-gosta pokrivao je

magloviti financijski izvor EU-a. Tip se već zbog prirode svoga „projekta” dosjetio

da bi i on mogao pisati, što je temperamentno podržavala njegova dvadeset godina

starija partnerica, odlučna u namjeri da starost ne provede u zapećku. Odmah po

mome dolasku tip mi je pružio dokaze o prijevodima svoje autobiografske proze na

estonski, urdu i korejski. Pohvalio se da je prilikom svog puta u Južnu Koreju

uspostavio jake književne veze, pa, eto, poslije mene očekuju mladog južnokorejskog

pisca. Taj dikensovski par (Wackford Squeers i njegova žena!) držao je zapravo

sirotište za pisce, a blagoslov je dao EU i lokalne vlasti malog, usporenog,

srednjoeuropskog mjestašca, u kojemu je čak i gradska fontana puštala vodu u slow

motionu. Pri svemu tome, nisam ja tražila njih, oni su ljubaznim pozivima namamili

mene, predstavivši svoj „projekt” kao značajan dobitak za mjesto i za gostujućeg

pisca. Ja, koja se nikako ne mogu navići na činjenicu da su kultura i poduzetništvo

lijepo zaživjeli u svome malograđanskom braku, navukla sam se, da bih nakon svega

nekoliko dana boravka pobjegla odatle glavom bez obzira.

bojana888
 Šanse da pisci ekonomske sretnu svoju vrstu iz biznis klase male su, kao što

su i autorski honorari sve manji, kao što je praksa da ugovoreni honorari ne sjednu

na književnički račun sve češća, baš kao što je mogućnost da pisac ekonomske klase

odustane sve izglednija, jer boriti se za kakav-takav honorar ima smisla, a boriti se za

napojnicu nema. Sve to, dakako, savršeno dobro znaju „najmodavci”, izdavači,

organizatori književnih nastupa, osobe zadužene za publicitet, svi ti koji žive na

književnosti i od književnosti, i svi ti koji su cinično uvjereni da je mjesto autora u

cijelom lancu najniže. U pravu su: mjesto autora u cijelom tom lancu i jest najniže.

Kostobolja, zlovolja, mrzovolja, križobolja... Podmićujem svoju križobolju

neobičnim zalogajima, kapsulama novozelandske zelenouste školjke, green-lipped

mussel, koja se još zove kuku i kutai, i uljem dobivenim iz jetre morskoga psa.

Podmazujem okoštale zglobove, jer sposobnost da se okoštam u hipu ugravirana je u

moje kosti i u moj psihogram poput tetovaže. Okamenjujem se gledajući svijet u oči, i

svoju tvrdoglavost plaćam sve krupnijim banknotama boli. Većina ljudi mudro

sklanja pogled, ne zaviruje tamo gdje ne treba, ne gleda, ne vidi, ne čuje, ne

suprotstavlja se, ne grinta, šuti, povija se, a mene je dopalo da se mučim ne samo s

križoboljom nego i s punom sviješću o uzaludnosti svojih konfrontacija. Nikada ja

ništa neću uspjeti pomaći, jer samo je jedan zakon na ovoj kugli zemaljskoj: tko je

jači, taj i kvači. Sve drugo su „bajke”, „tlapnje”, „priče za malu djecu”.

Istina, u koktelu križobolje i grintanja postoji i omamljujuća komponenta. Jer

grintanje, gunđanje, kukanje, jadanje, vajkanje i žaljakanje imaju umirujući karakter,

djeluju poput normabela. Grintanje je neka vrsta mentalnog fitnessa. Grintavac se

nakon nekog vremena toliko izmori da na kraju zaspi poput sitog reptila, što sam

bojana888
učinila i sama, ne mareći više za neudobna sjedišta i nepažljive suputnike. Uostalom,

ni mene nije krasio višak uviđavnosti: iz kratkog sna probudilo me je vlastito glasno

hrkanje.

bojana888
 3.

Ujutro izlazi iz kreveta omotana toplom maglicom sna. Šuti. Ako je dobre

volje, mahne ručicom (grančicom!), daje na znanje da me je uočila, ali nema volje da

razgovara. Za doručak još uvijek pije mlijeko, samo mlijeko, iako joj je skoro

dvanaest. Pije ga u dugim snažnim gutljajima, ponekad uzima slamčicu i usisava ga

snažnim srkovima. Ne jede, kruh mrvi, pravi kuglice, igra se, žvakanje joj je

dosadno.

Pije mlijeko, ne vidi me, kao da još uvijek sanja, mrmlja nešto sebi u bradu,

šara po zraku kao po nevidljivome kompjutorskome ekranu. Sva tanjušna, ponekad

se utanjuje još više, kroz njezinu nježnu kožu naziru se vene boje lavande, njezine

bjeloočice naglo pobijele, njezine zjenice potamne, neka siva sjenka načas klisne

preko njezina lišća, i moja djevojčica kao da zamire. A onda se prene iz trenutnog

unutarnjeg utmuća i energija već pršti iz nje.

Zove me tetko (tvrdo, kratko, u vokativu, što je posve neuobičajeno), tetkulja

(Odakle joj to?), tetuška, tetkić, tetijanović (Gdje je sve to pokupila?), ili teta (što često

pobrka s tata), ali to posljednje upotrebljava s posebnim intonacijama. Zavodljivu,

upitnu intonaciju koristi kada mi želi nešto ispričati, ali najprije provjerava slušam li

je (Eeee, tetaaa?). Drugu, unjkavu i tobože prijekomu, koristi kada mi daje do znanja

da ona zna da ja ne mislim ozbiljno (Teee-taaaaa!).

bojana888
 Rijetko izgovara moje ime. Čini se da ime neke osobe izgovaramo s lakoćom

samo kada s tom osobom nismo u osjećajnoj vezi. Ni ja ne izgovaram njezino ime,

variram supstitute, poput „zlato”, „žabice”, „mišiću”... Tko zna, možda se radi i o

podsvjesnom praznovjerju. Ime bi, naime, moglo okrznuti kakvo Zlo Uho.

„Primitivni” ljudi ne izgovaraju imena svojih bračnih drugova. U „primitivnim”

sredinama roditelji rijetko hvale dobrotu i ljepotu svoje djece, da kakvo Zlo Oko ne

bi slučajno bacilo pogled na njihovo dijete i domislilo se kakvoj pakosti. Zato „on”,

„ona”, a za dijete „ono”.

Kada je njezina baka (i moja mama) u pitanju, upotrebljava riječi bez zadrške.

„Baka živi u grobu”, kaže. Kada je njezina mama u pitanju, oprezna je. „To je bilo

kada je bila mama”, kaže. Pritom nikada neće reći „A to je bilo kada mame više nije

bilo.” Odbija se suočiti s činjenicom da mame više nema, iako s tatom rado ide na

groblje, osobito u maju, da provjeri je li procvjetao ružin grm koji su ona i tata

posadili uz nadgrobnu ploču. I iako je na nadgrobnoj ploči ugravirano ime moga oca

(sa zvijezdom petokrakom iznad imena), moje majke, a onda i njezine mame, ona

grobno mjesto povezuje isključivo s bakom. Djeda nije upoznala, on je umro davno,

bake se sjeća, a o svojoj mami odbija govoriti. I zato tu, u tom grobu, barem što se nje

tiče, živi baka.

bojana888
 4.

Jednom mi je jedan moj prijatelj pokušavao objasniti razliku između „nas” i

„njih”, iako nije bilo previše jasno tko bismo to trebali biti „mi”, a tko „oni”. Moj

prijatelj vraćao se s boravka u Americi u Europu, pored njega sjedila je vremešna

suputnica, koja je na njegovo pitanje kamo putuje nevino odgovorila: „U Europu. U

München... München je u Europi, zar ne?” I gospođa je, dobivši potvrdan odgovor

da je München u Europi, zaspala ne probudivši se sve do slijetanja na minhenški

aerodrom.

„Shvaćaš u čemu je razlika?! Ta žena ne zna je li München u Europi, ali je sto

posto sigurna da će tamo stići. Zato je tako mirno zaspala. Mi” - ovdje je moj prijatelj

bez puno pitanja i mene učlanio u svoj „klub” - „mi dolazimo iz druge kulture, mi ni

u što ne možemo biti sigurni, mi se ni u što ne možemo pouzdati. Ne možemo biti

sigurni da smo to što jesmo, da ćemo sutra biti to što smo danas; nismo sigurni u

jezik kojim govorimo, eto, ispostavilo se da govorimo tri jezika, a mislili smo da

govorimo jedan; nismo sigurni u granice, u režime, u povijest, države (svako malo

budimo se u drugoj, a pritom se nismo makli iz kreveta!); ne možemo biti sigurni u

to da se slike koje se odigravaju pred našim očima zaista odigravaju. Mi nikome ne

vjerujemo, jer nas redovito iznevjeravaju. Shvaćaš koja je to teška, iscrpljujuća,

golema i nerješiva frustracija?! I zato dok oni mirno hrču, mi brinemo. Pritom

brinemo za sve i sva! Dok je moja suputnica mirno hrkala, ja sam u zraku, iznad

bojana888
Atlantskog oceana, listao u mislima sve brige ovoga svijeta, sve nepravde koje su mi

nanijeli, sve povijesne rane koje su mi zadali... Došao sam sve do turskog zuluma

nada mnom! Uz sve to u mislima sam kontrolirao pilota, jer tek u njih, u pilote, ne

možeš biti siguran...!”

Sve to moj prijatelj ispričao mije uz dobru dozu samoironije, smijali smo se, a

on je, usput, izricao istinu, koja je neupućenom uhu mogla zazvučati kao komično

pretjerivanje, dakle, kao vesela laž. Mi smo pritom znali da smo žrtve istine, koju

predstavljamo kao laž da bismo bili u stanju procesuirati je. Zašto se prisjećam ove

epizode? Zamjećujem da sam s godinama sve bliža svome nervoznom prijatelju.

Instinktivno se solidariziram s „nervoznima”, s ljudima koji u javnom prostoru

govore sami sa sobom ili se glasno svađaju s nevidljivim sugovornicima. Vremešna

suputnica osigurala je svoj spokojan avionski san neznanjem kamo putuje, ili

naprosto svojom dobi u kojoj se obično spava više nego prije. I nju razumijem. Za

razliku od moga prijatelja ona je zdrava ljudska jedinka. A što se mene tiče, i ja u

mislima sve češće kontroliram pilote...

U moju svijest usjekao se kadar iz nekog nedavnog filma, gdje u polumraku

neke sobe, na podu, u fetusnome položaju leži mrtav čovjek. Pored leša svijetli

ekrančić mobilnog telefona, jedina živa stvar u mraku, svjetleće srce. Ruka mrtvog

čovjeka na podu krenula je prema spravici, slamci, izvoru života. I ne znam reći

zašto me je ta scena potresla, jer čak i ako nije mišljena da bude parodija, ona to,

zapravo, jest. Noćas sam u polumraku svoje B&B-sobe, ležeći u fetusnome položaju,

osvijetljena plavičastim svjetlom koje je dolazilo s ekrančića moga telefona, manično

listala vijesti... „Zvijer se ponovo budi!” Pedesetak kilometara od Hekle, zvijeri koja

se budi, nalazi se Eyjafjallajokull, vulkan koji je prije nekoliko godina zasuo Europu

bojana888
pepelom. Uz vijest je bio priložen i videoklip: iz vulkana je sukljao gusti dim sličan

megaoblacima načinjenima od ovčje vune. Oblaci su mijenjali boju, od garave i

tamnosive do svijetlosive i bijele. Ništa se drugo osim te strašne, prijeteće vune i nije

vidjelo. Isprva sam pomislila da je snimak crno-bijeli zbog namjere snimatelja da

pojača „umjetnički dojam”. Čini se da prilikom takvih erupcija, gdje iz vulkana

kuljaju samo oblaci dima, cio okoliš zaista postaje crno-bijeli, kakav je možda bio i u

trenutku svoga postanka.

Hipnotizirana prizorom, puštala sam videoklip iznova i iznova. Živimo u

vremenu opće teatralizacije svega, gluma više ne služi tomu da netko glumi nekoga

drugoga ili nešto drugo, nego tomu da svatko od nas glumi sebe. U ovome svijetu

sve je „art”, čak je i ovaj fotogenični vulkan savršeno glumio samoga sebe. Svijet je

zatrpan „umjetničkim projektima” u kojima gomila anonimnih golih tijela pred

fotoaparatom umjetnika glumi gomilu anonimnih golih tijela; u kojima otpuštene

radnice tekstilne industrije na kazališnoj pozornici glume otpuštene radnice tekstilne

industrije; u kojima krvnici vitlaju mačetama objašnjavajući pritom zašto će svojim

žrtvama odrubiti glave; u kojima glave izgovaraju riječi pokore prije nego što će biti

odrubljene. Svi smo uključeni u „radionice rekreativnog, kreativnog i terapeutskog

tipa”, kako se to danas kaže u vokabularu modernih „kreativnih industrija”.

Političari glume političare, Donald Trump glumata Donalda Trumpa, Hillary Clinton

glumi Hillary Clinton. I izbjeglice su se našli u „radionicama rekreativnog,

kreativnog i terapeutskog tipa” i tamo su se, uz intervenciju umjetnika, od živih ljudi

transformirali u simbole i metafore; u „tipičan izbjeglički narativ”; u migration

literature, u mig lit - kraticu koja je već zaživjela u pomodnom književnoznanstvenom

slengu; u skulpture ljudskih tijela na koja je umjesto glave nasađen kofer omotan

bodljikavom žicom, simbol migracija, dakako. Ni mobilni telefon nije više sredstvo

komunikacije, nego neizostavni dio izbjegličke prtljage; i tenisice su postale dio

bojana888
„migrantskog šika”, simboli migracija onih šezdesetak milijuna ljudi, koliko ih je

službeno izbrojano. Taj je broj načas iskočio na globalnom mjeraču ljudske

osjećajnosti, a onda za volju života koji ide dalje (uvijek za volju života koji ide dalje)

nestao. Sve je gluma, najsretniji trenuci naših života dizajnirani su kao predstave,

naša vjenčanja su teatarske predstave, zato i oblačimo „kostime”, razrađujemo

scenarije, pozivamo brojne uzvanike - sve da bismo pred njima odigrali predstavu

„najsretnijeg trenutka svojih života”. Rođenja naše djece predstave su u kojima

sudjeluje sve više uzvanika i omiljena su tema naših videozapisa, gdje se prvo

kmečanje bebe prevodi „kreativnim” titlovima. I naše sahrane bolje su ili lošije

režirane predstave. Možda je i to dio moga trenutnog (trenutnog?!) nesporazuma s

mojom „profesijom”? Možda ulogu spisateljice ne glumim dovoljno dobro?! Možda

bih trebala preglumljivati svoju ulogu da bi okružujuća publika mogla odglumiti

svoju dionicu kako treba. Zašto tako uporno insistiram na autentičnosti u vremenu u

kojem ozbiljan tretman dobivaju uglavnom „lažnjaci”? Nisam li ovdje na

„glumačkome” zadatku „predstavljanja" svoje nove knjige?!

Ležeći u fetusnom položaju, vrtjela sam video s razjarenim islandskim

vulkanom Eyjafjallajokull iz čijega je grotla sukljao gusti dim. Gledala sam ga

ponovo i ponovo, sve dok nisam utonula u jednako gusti san...

bojana888
 5.

Prečesto nisam u stanju odgonetnuti razloge njezinih reakcija. To je zato što

nisam stalno s njom, a kada se nađemo, ja bih trebala glumiti Djeda Mraza, a ona

„poslušno dijete”. Nikada, na primjer, neću otkriti zašto se ponašala tako divlje kada

su me ona i tata nakratko posjetili u Amsterdamu. Je li imala devet? Povela sam ih u

Van Goghov muzej, trčala je po muzeju među posjetiocima poput razigranog psića

koji uporno stavlja svome gospodaru lopticu pod noge i traži da je ovaj baci natrag.

Nisam mogla dokučiti zašto je u muzeju tako napadno tražila pažnju, baš kao da je

Van Gogh njezin rival. U jednom trenuku zgrabila sam je, dovukla pred sliku,

uhvatila dlanovima njezinu glavicu i upravila je prema slici.

„A sad gledaj!” naredila sam.

Na slici je bio par cipela, jedna od Van Goghovih slika iz te serije. Smirila se,

slušala je kako se glasno divim slici (ja sam, dakako, glumatala oduševljenje, trudeći

se da ono bude motivirajuće), a onda sam opazila da ima spušteni pogled, da ga je,

zapravo, cijelo vrijeme držala spuštenim, da naprosto odbija gledati u sliku. Ponovile

smo isto pred sljedećom slikom, sada nam se pridružio i njezin tata, i on se divio

slici, a ona je tvrdoglavo žmirila. Zašto je tako resko odbila ritual posjete muzeju, ne

znam, nitko je nije prisiljavao ni na što. Slikanje je bilo jedna od njezinih omiljenih

aktivnosti, a „likovni” njezin najdraži predmet u školi.

Jednom me je ukliještila križobolja, tako jaka da se nisam bila u stanju

bojana888
pomaknuti. Šutke je došla do kreveta i poturila crtež pod moj nos.

„Što je to?” pitala sam.

Nije odgovorila, umjesto odgovora pitala je...

„Je li ti bolje?”

„Nije.”

Otrčala je u svoju sobu i ubrzo se vratila s popravljenim crtežom.

„Je li ti sad bolje?"

Na papiru je u gustim nanosima pastela bila naslikana duga, i ja sam konačno

shvatila što trebam odgovoriti...

„Sada mi je puno bolje. Hvala ti, zlato.”

Gdje je samo izvukla to da slike imaju iscjeljujuća svojstva, ne znam. Postoji

pripovijetka hrvatskog klasika, o djevojčici koja je povjerovala da će, ako protrči

ispod duge, postati dječak, ali tu priču još nije mogla čuti u školi, bila je premala.

Još uvijek uživa u slikanju. Prije joj je najveći užitak pružala fizička, taktilna

strana slikanja. Voljela je velike setove drvenih bojica i pastela, vodenih bojica i

tempera, zatim plastelin, kistove, šiljila i gumice koje sam joj donosila. Osobito

gumice. Zašto gumice, to će ostati tajna, žalila se da joj gumice stalno nestaju. Bila je

to dobra prilika da izmislimo kućnog monstruma, Gumu Žderonju, koji noću krade

njezine gumice. Kada je bila manja, najviše je voljela „kišu”. Ja bih rekla „Pada kiša!”,

a onda bismo obje dohvatile olovke i stale vrhom olovke bubnjati po papiru. „Kiša!

Kiša! Kiša!” Voljela je umočiti prste u boju i ostavljati otiske prstiju ili udarati pečate

raznih oblika koje smo izrađivale od krumpira. Znala je, poput kakve malešne

čarobnice koja upravlja vjetrovima, razbacivati po sobi kvadratne listiće s crtežima

bojana888
koje je naslovljavala Oluja, Mećava, Prolom oblaka i Kaos u gradu. Jednom je obojala

papir u mnoge boje, zatim ga istrgala na sitne komadiće, stavila komadiće u limenu

kutiju, polila ih s malo vode i zaklopila. Bio je to njezin eksperiment, tko zna kako je

zamišljala njegove rezultate. Kada je bila osobito dobre volje, prosipala je za sobom

hrpice tupih srca i srdašaca u šljaštećim roza bojama.

Poticala sam je, sve dok mi jednom nije rekla...

„Ti se diviš svemu što ja napravim, zato što me voliš.”

To je bila istina, iako ne posve: zaista sam mislila da su njezine ljutite papirne

eskapade i umjetnički uspješne. Čuvam komad papira, otprilike 10 x 10 cm (takav je

razmjer najviše voljela), gdje je na izrezani blok-papir stavila nešto manju papirnu

salvetu s dezenom, tako da se i struktura papira razlikovala, kao i nijanse bijele boje.

Zatim je zašila ta dva papira, malko nakrivo i ukoso, debelim crnim koncem, u

velikim, grubim šavovima.

„Ni Kazimir Malevič to ne bi bolje smislio!” rekla sam.

„Tko je Kazimir Malevič?” pitala bi vidljivo očarana neobičnim imenom i

prezimenom.

Ali čim bih posegnula za knjigom ili internetom da joj pokažem tko je

Malevič, već bi gubila interes ili se samo pravila da ga gubi.

Je li odbijala da odraste? Ali što je to bilo toliko privlačno u svijetu odraslih da

bi žurila u tome pravcu?! Do sada je mogla naučiti samo to da odrasli ljudi stare i

umiru, kao njezina baka; da odrasli mogu biti mladi, pa ipak umrijeti, kao njezina

mama; da odrasli rade, ali mogu, ne svojom voljom, ostati bez posla, kao njezin tata;

da, sve u svemu, svijet odraslih nije ni siguran ni baš pretjerano zabavan.

bojana888
 Nisam upoznala dijete koje se igra s većim užitkom od nje. Za igru je potreban

drugi, ali nije bila izbirljiva: taj „drugi” je mogao biti čak i hrčak s ugrađenim

baterijama, kojega je dobila za rođendanski poklon i s kojim se je znala zabavljati bez

zamora i dosade. Upijala je igru, opijala se njome, ispijala je do zadnje kapljice, do

fizičkog iscrpljenja. Jednom sam je, usprkos zabrani njezina oca, pustila da se igra s

djevojčicama u dvorištu. Bilo je prošlo dosta vremena, a onda je pljusnula kiša,

glasovi djece u dvorištu zatihnuli su, a onda se, pokisla do kože, konačno pojavila

ona. Tražila je da joj dam kišobran, nastavit će se igrati pod kišobranom, rekla je.

Odbila sam, zamolila sam je da se presvuče. Jurnula je prema vratima, bila sam brža.

Zaključala sam ih i uzela ključ.

Razbjesnila se. Od njezina vriska zaboljela me površina kože, bol, umišljena ili

stvarna, kakvu nikada prije nisam iskusila. Možda me je samo jedan zvuk osupnuo

na sličan način, glasanje lisičje ženke, koje sam jednom čula u nekom amaterskom

videoklipu. Nisam sigurna da bih ga ikada poželjela ponovo čuti.

„Mrzim te! Ti mi ne možeš zabraniti da se igram! Ti nisi moja mama! Samo mi

tata može zabraniti”, gušila se od bijesa.

Podsjetila sam je da sam je pustila da se igra, usprkos tomu što je to zabranio

njezin tata. A zabranio je jer je trebala napisati zadaću za sutra.

Nije odustajala. Uzela je mobilni telefon, prijetila da će nazvati tatu i reći mu

da je ne puštam van, a onda se, onako ljutita, zbunila, jer nije znala naći broj, a onda

je bijesno bacila mobilni i nastavila s nepodnošljivo zvonkim svrdlanjem...

„Mrzim školu! Neću u školu! Mrzim je! Nikada više neću ići u školu! Mrzim

jeeee”, ponavljala je drhtureći.

bojana888
 „Porazbijat ćeš stakla na prozorima tim svojim svrdlanjem! Druga djeca idu u

školu i odrastaju. Nećeš se imati s kime igrati”, rekla sam.

„Onda ću otići u Njemačku i tamo ću se igrati koliko želim!” vrisnula je.

Ne znam odakle je pokupila priču da se u Njemačkoj djeca igraju koliko hoće.

„I u Njemačkoj djeca idu u školu i odrastaju.”

„Onda ću popiti čarobnu bočicu i smanjiti se! Tako ću se uvijek moći igrati s

manjom djecom”, dosjetila se utješnoj misli. (Aha, tu smo, ovo je sigurno izvukla iz

Alise u zemlji čudesa, pomislila sam.)

Utješna misao pokazala se zaista utješnom. Pripomogao je i topao tuš pod koji

sam je stavila i ručnik u koji sam je umotala, nju, malu, ljutitu, pokislu ptičicu protiv

koje su se urotili zakoni ljudskoga roda.

bojana888
 6.

Izdavači, ali i drugi organizatori književnih priredbi sve češće iskamčuju

novac, često i od ambasada zemlje iz koje autor dolazi, uvlačeći tako samog autora u

neugodne situacije. Sve u svemu, izdavači nastoje da se ogrebu za troškove prijevoda

ili promocije knjige, izdavanja knjige ili autorskog honorara. Iako se radi o

zanemarivim svotama, ni ambasade ni izdavači nemaju novaca. Izdavači se pravdaju

time da se knjige pisca za kojega traže financijsku pripomoć ne prodaju. Ambasade

odgovaraju da to nije njihov problem, što, dakako, i nije. Autori ekonomske klase

dobrovoljne su žrtve ovako ili onako, i obično pojma nemaju o sitnim nagodbama

koje se vode iza njihovih leđa.

Ovoga puta znala sam za „nagodbu” da će hrvatska ambasada u Rimu snositi

troškove moga kratkog boravka u Italiji, ali sam na nagodbu pristala: ambasador je,

naime, bio moj davnašnji znanac. Obavljao je svoj posao, čini se, kompetentno, bez

deliričnih rodoljubnih ispada i promocije vlastitih poslovnih, književničkih ili kakvih

drugih ambicija, što sve obično ide uz diplomatske predstavnike malih, netom

rođenih državica.

Nakon književne večeri moj znanac, njegova žena i ja proveli smo ugodno i

toplo veče, pokušavajući zapuniti prazninu od dvadesetak godina otkako je svatko

od nas krenuo svojim putem i barem desetak koliko se u međuvremenu nismo

bojana888
vidjeli. Bio je to „život piše romane” susret. Kada bi se naše priče pretočile u roman,

morali bismo po objavljivanju platiti „porez na šund”, rekla sam. Prisjetili smo se

jugoslavenskog „poreza na šund”, bio je to najblaži oblik cenzure, ali i koristan filter,

koji je u općoj cirkulaciji kulturne robe koliko-toliko sprečavao prodor one ružne

smrdljive pjene, koja je prilikom raspada Jugoslavije svom silinom bila isplivala na

površinu. Otada je na vlasti već dvadesetak godina scum, šljam, bagra, ološ, u

svakom smislu te riječi. Ostali smo preplavljeni šljamom, osupnuti činjenicom da

ima takvu neljudsku otpornost. Neki od nas u međuvremenu su izgubili dah i

potonuli, neki su uspjeli isplivati na druge obale, ali je većina ostala na svojim

mjestima. Jedni su pritom razvili neljudsku sposobnost preživljavanja, drugi su se

održali na površini plutajući tiho i nezamjetno, treći su ovladali baruštinom uništivši

svaki drugi oblik života osim „Sijamskoga”. Ja nisam mogla istjerati iz pamćenja

trenutak u kojemu je šljam, praćen snažnim podvodnim bućkanjem, izbio na

površinu, i, eto, već punih četvrt stoljeća svraćam na obalu i provjeravam zadah

smrdljive baruštine, baš kao da sam za taj posao plaćena.

U Milanu, u drugoj stanici moje kratke talijanske ture, čekao me je šofer,

kojega su bili poslali iz hrvatskog konzulata (bivši branitelj, pretpostavljam). U

knjižari, gdje se trebao održati susret s publikom, već je nestrpljivo čekala

zemljakinja, Milanežanka udata za Talijana, koju sam nekom prilikom bila upoznala,

ali se nisam mogla sjetiti njezina imena. U pratnji zemljakinje bila je mlada žena s

uvrijeđenim izrazom na licu, službenica hrvatskog konzulata (kćerka hrvatskog

branitelja, pretpostavljam, koja je završila hrvatske studije, dobivši stipendiju

predviđenu za djecu hrvatskih branitelja). Njih dvije sjele su u prvi red, poput dviju

opatica. Govor tijela i strategiju razmještanja zemljaka po dvoranama sa sličnim

književnim priredbama znam napamet. Zemljaci, muškarci, redovito drže ruke u

džepovima jakni, koje nerado skidaju, baš kao da će svaki čas iz džepova potegnuti

bojana888
oružje. Talijanski kritičar, moderator priredbe, nije još stigao ni otvoriti usta, a moja

zemljakinja rekla je kako bih morala biti svjesna toga da u Italiji ima mnogo Hrvata

koji se ne slažu s mojim mišljenjem. Zamolila sam je da temu razlike u „mišljenjima”

ostavimo za kasnije, kada dođe vrijeme za pitanja iz publike. A kada je moderator

pozvao publiku da postavlja pitanja, moja zemljakinja ponovo me pitala jesam li ja

svjesna što Hrvati u Italiji misle o meni. Zemljakinja se sada pozicionirala kao

predstavnica svih Hrvata u Italiji i, zapravo, tražila je priliku da nešto javno kaže o

zemljici koja je cio svijet zadužila pronalaskom kravate, o herojskoj borbi Hrvata u

Domovinskom ratu, o maloj, lijepoj, katoličkoj, europskoj, rodoljubivoj zemljici koja

se oslobodila lanaca totalitarizma, komunizma, jugoslavizma, titoizma, Srba i

balkanštine, da bi se konačno vratila svome autentičnome hrvatskome biću. Zamolila

sam je da pitanja koja se tiču Hrvata načas odložimo, jer većinu ljudi u publici

zanima moja knjiga objavljena na talijanskom jeziku, a ne Hrvati. Blefirala sam,

dakako, nisam baš bila sigurna što zanima ljude koji su sjedili u publici. Zemljakinja

se smirila, privremeno, doduše, jer čim sam zinula da odgovorim na neko pitanje

postavljeno iz publike, ona je s mladom službenicom konzulata udarila u poluglasno

čavrljanje.

Mnogi moji „zemljaci” neobična su ljudska sorta: dovuku se tako na mjesto

književnog događaja, zacvile, zakmeče, zapjene se, ali nisu u stanju izreći svoj stav,

niti ga obraniti. Dođu nadureni, natmureni, nabrijani, ali se brzo ispušu i povuku,

vidi se da bi nešto htjeli, ali književne večeri nisu njihov idealan ekosistem, sputava

ih javna izloženost. Zato se najbolje osjećaju u grupi, kada ih ima više, ili pred

kompjutorom, kad se popnu na svoj „fejs”. Tu se junače, „šeraju”, „lajkaju”,

„hejtaju”, sikću, palucaju jezicima, čekaju da se prene njihov zamrli krvožilni sustav,

da potjera krv u mozak, da zažive, da zazuje, da isuču rila, da zinu, da puste očnjake.

bojana888
 Ovoga puta (što ću saznati tek dva mjeseca kasnije) internetsku hajku poveo je

neki Talijan, koji je otkrio da ima hrvatske korijene, od čega je posve pomahnitao.

Postavio je na „fejs” svoje „fotke” na kojima se vidi kako škaricama rezucka stranice

mojih knjiga (na talijanskom), prijeti da će me tužiti, štoviše, da će isposlovati

zabranu moga dolaska u Hrvatsku, zajedno sa svim njezinim otocima, da će oderati

kožu s mene. Razjareni Talijan razgalio je, međutim, Hrvatice, te koje kao svoje „fejs”

ikonice koriste lijepo žensko oko u kojemu se odslikava hrvatska zastava, ili nešto

slično, s nacionalnim crveno-bijelim kockastim dezenom. U znak podrške Talijanu u

internetski ritual moje egzekucije uključilo se i anonimno osoblje konzulata u Milanu

prosipajući za sobom na ekranu žute smajlije koji se dave od smijeha.

U svemu tome ja sam ostajala bez satisfakcije. Možda bih nešto izvukla za

sebe da je taj lov bio inteligentna igra i da su moji lovci bili ljubitelji književnosti.

Oni, međutim, nisu znali ništa, nisu čak bili u stanju odrecitirati stih kakvog

hrvatskog nacionalnog barda. Oni su naprosto bili žedni krvi. Nisu čak, što je

najtužnije, bili ni samostalni lovci, uključivali su se u lov samo u gomili drugih

lovaca, i tupo slijedili miris koji su tako dobro poznavali.

„To što ljude zoveš ‘ološem’, samo znači da ih uvažavaš kao protivnike...”

rekla je vedro Zagrepčanka na koju sam naletjela u Milanu. Znale smo se odnekuda,

možda s fakulteta, nisam sigurna, i, iako nikada nismo bile bliske, sada smo čavrljale

o „politici”. Navikla sam već da se svi razgovori s mojim zemljacima vrte oko

„politike” ili oko napora da se ta tema izbjegne.

„Jer samim time što si ih markirala kao ološ, nisi ništa riješila”, rekla je, i bila

je u pravu.

bojana888
 „Pitaš se kako se ti naši vlastodršci nisu već jednom umorili, štoviše niču novi,

mlađi, jači i gluplji. Sigurno si prelistala hrvatske školske udžbenike, omjere si

vidjela: partizani su nestali, ustaše su ostali. Djeca više ne znaju koja je razlika

između Mickeyja Mousea i Adolfa Hitlera, a i da znaju, bilo bi isto. Hrvati masovno

ližu crkvene oltare i vježbaju ‘Za dom spremni’. Neofašizam, big deal, moš si misliti,

danas ga svi imaju za izvoz: Srbi, Poljaci, Mađari, Grci... Tko će zapuniti sve te rupe

iz kojih zijeva glupost?! Čak i ako odlučiš pobjeći iz jedne sredine, glupost će te

dočekati u drugoj, baš kao smrt u onoj basni ‘Smrt čeka u Samari’. Ako se već ne

može prilagoditi, čovjek se treba pritajiti. Fašizam je dio našeg domaćeg folklora.

Danas je fora biti ustaša. Vidiš i sama da se nitko zbog toga ne uzbuđuje, osim

nekolicine luzera, u koje i ti spadaš. Vitlaš tu tom svojom mačeticom od papira i

misliš da će se robusni dečki, koji bi si šahovnicu istetovirali na jeziku da mogu,

prestraviti! Treba skulirat stvari, draga moja, one su ionako puno pliće nego što ti

misliš”, rekla je.

„Kako to misliš da su... pliće?!”

„Slušaj, ovoj svojoj kćeri, kad je bila mala, kupila sam bišona... Sjećaš se Flafija,

Ana?” obratila se kćerki, koja je, zagledana u ekran svoga iPhonea, odgovorila

ledenom šutnjom.

„Bichon frise, tzv. kovrčavi bišon, to su ti oni bijeli, razigrani i privrženi psići,

žive igračke. Ovaj naš je bio toliko sladak da čak nije ni lajao. Frka je započinjala

kada bismo ga izveli u šetnju. Čim bi se naš Flafi našao u vidnom polju drugih pasa,

ovi bi krenuli u neviđeni lavež, bili su spremni rastrgati ga. Pritom su svi psi

reagirali isto, bez obzira na pasminu i veličinu. Raspitali smo se kod veterinara.

Rekao nam je da je naš Flafi previše njegovan i čist, pa ga ostali psi ne doživljavaju

kao svoju sortu, zapravo, ga i ne prepoznaju kao psa. Savjetovao nam je da ga malo

uvaljamo u govna, da je to jedini način da se socijalizira sa svojom vrstom. Tek kada

bojana888
osjete miris psećeg govna, psi će ga prihvatiti. A ovakav, čist i bezmirisan, bio je za

pse pseća parodija, a ne pas. Ljudi su ti kao psi. Nitko ne voli biti izopćen. Znaš kako

je rekao naš stari Krleža: ‘S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samoćama prazno.

Znamo mi vrlo dobro kako zapravo izgleda pod tuđim repom, ali bez toga njuškanja

ne može se živjeti’...” rekla je moja znanica, naglo inspirirana Miroslavom Krležom.

Njezina kćerka, koja je vladala neviđenom sposobnošću samohibernacije, i

dalje nije odizala glavu s iPhonea.

„Pa jeste li ga uvaljali u govna?” pitala sam.

„Koga?”

„Pa Flafija?!”

„Dali smo ga baki... Je l’ se sjećaš, Anči?” rekla je moja znanica u prazno.

Moja znanica došla je u Milano s kćerkom da se raspita za mogućnosti

kćerkina upisa na postdiplomski studij nekog navodno jako poznatog dizajnerskog

fakulteta.

„Danas je sve dizajn”, rekla sam, iako sam zapravo htjela reći „Danas bi svi na

dizajn”, ali sam se zadnji čas zaustavila, shvativši da bi to u uhu moje znanice moglo

zazvučati uvredljivo. Ne znam zašto, ali dok smo moja znanica, njezina kćerka i ja

sjedile u kafeu Madeira, učinilo mi se u jednoj sekundi da u odsjaju njezina oka

vidim kockastu, crveno-bijelu šahovnicu. Nadam se da sam se prevarila. Sjetila sam

se u međuvremenu i odakle je znam, studirala je indologiju, u moje studentsko

vrijeme indologija je bila u modi, i bila je znanica mog tadašnjeg, Indijom zaluđenog,

dečka.

Kasnije sam razmišljala njezinoj priči o bišonu. Pitala sam se koliko će trebati

bojana888
da detalj o tome kako je hrvatska ambasada u Rimu pripomogla moju promotivnu

turu u Italiji dođe do hrvatskih medijskih ušiju. Iako je suma - koju su gradske vlasti

grada Zagreba navodno odobrile ambasadi u Rimu, a ambasada u Rimu proslijedila

mome talijanskom izdavaču - bila manja od cijene para cipela koje je bivši hrvatski

ambasador u Americi (kolega pjesnik!) kupovao po skupim dućanima na Madison

aveniji u New Yorku, vještica o tome bila je objavljena u hrvatskim dnevnim

novinama, doduše sa zakašnjenjem od nekih dva ili tri mjeseca. Smisao objavljivanja

vještice nije bio u zanemarivoj sumi novca, nego u poruci da hrvatske vlasti

podupiru moju književnu „internacionalizaciju”. Bio je to ritual javnog obmazivanja

bišona govnima. Možda si laskam, možda je to bio samo signal mome znancu,

hrvatskom ambasadoru u Rimu, da je vrijeme da pakira kofere.

bojana888
 7.

Zamišljala sam kako će se veseliti kad istresem pred nju onu gomilu čokolada

koju sam kupila u jednoj prodavaonici čokolade u Ibrinu, i koje će to biti veselje kad

pozove svoje ćurke na pizzu od čokolade, na rezance od čokolade, kad im ponudi

čokoladu u obliku mobilnog telefona, malu torbicu načinjenu od čokolade, privjeske

za ključeve od čokolade, češalj od čokolade, pastu za zube načinjenu od čokolade,

ruž za usne od čokolade...

„Kad ćeš već odrasti?” želim je upitati, ali je nikada ne pitam.

Ona me promatra, koluta očima, sliježe ramenima, zviždi, puše (Puh-puh-

puh!), smijulji se, ispisuje riječi u zraku, prenemaže se, ali ne odgovara. Njezin pravi

odgovor je: „Nikada!” I kada je gledam živahnu, zaigranu i svjetlucavu - nju, moju

giricu - pogađa me misao: A što ako ja sama ne želim da ona odraste!?

Zamjećujem kako se teško rješava svojih igračaka. Barbike još nisu posve

odbačene, i iako nisu na vidiku, još su negdje u njezinoj sobi. Teletubbies,

Štrumpfovi, Fifi, Dora i Mifi leže skriveni u stvarnim i mentalnim kutijama, i još

uvijek daju znakove života. Tragovi njihove prisutnosti razbacani su posvuda, na

bočici šampona za kosu Dora, na majicama s likom Mifi, na čarapicama s dezenom

plavih čovječuljaka... Sve to još negdje čuva, još nije spremna da se zauvijek oprosti s

njima, svi su oni njezina obitelj. Toma i Jerryja i dalje gleda s jednakim uživanjem.

bojana888
Crtiće i dalje voli više od dječjih igranih filmova. Filmove za odrasle ne gleda,

dosadni su joj, iako, začudo, voli tursku televizijsku seriju Sulejman Veličanstveni. Ja

sam u njezinim godinama već imala iza sebe dobar repertoar holivudskih filmova za

odrasle, ali u moje vrijeme mnoge stvari bile su drukčije. Dugometražne animirane

3D filmske hitove ne voli, jednom se čak rasplakala u kinu, otada ih ne gleda. I dalje,

s meni posve nerazumljivim užitkom, gleda crtiće o nekoj spužvi, za koju sam bila

uvjerena da je ementaler.

„Tetaaa, to je spužva, a ne sir!” rekla je s takvim prijekornim tonom kao da je u

pitanju zaista ogromna razlika, i dodala.

„I zove se Bob!”

Odnedavno su njezine bilježnice, blokove za crtanje i zidove njezine sobe

naselile djevojčice, ima ih mnogo, teško ih razlikujem, sve izgledaju isto, sve imaju

velike, sjajne i ukošene oči. Svi li likovi iskočili su iz „totalnog paketa” koji je

sadržavao crtane filmove, videoi-grice, „webisode” web-serije, knjige, lutke, majice,

suvenire. Bio je to proizvod moćne američke multinacionalne kompanije za

proizvodnju igračaka (I Barbika je njihovo dijete!), što samo znači da milijuni

djevojčica diljem svijeta već znaju tko je tko u ovoj novoj i razgranatoj obitelji. A cijela

priča je teško svarljiva eklektička „salata”, presoljena Harryjem Potterom, o

tinejdžerkama koje pohađaju školu internatskog tipa. Škola je smještena u

Bajkovitome Svijetu (Fairy Tale World). Likovi su podijeljeni na „kraljevske” (royals),

te koji prihvaćaju sudbine koje im je odredila bajka, i „buntovničke" (rebels), te koji

žele napisati svoju vlastitu sudbinu. Učenici su mahom djeca poznatih likova iz

bajki: ukoliko naruše pravila i pokušaju mijenjati svoju sudbinu, nestat će ne samo

priče čiji su oni nasljednici nego i oni sami.

bojana888
 Školu pohađaju Snjeguljičina kćerka, Trnoružičina kćerka, kćerka Bijelog Zeca,

kćerka Odette (kraljice labudova iz Labuđeg jezera), Kraljice Srca (iz Alice u zemlji

čudesa), Ljepotice i Zvijeri, Češirske Mačke, Pepeljugina kćerka, Crvenkapičina

kćerka, Alisin sin (Alise iz zemlje čudesa), djeca Ivice i Marice, Humpty Dumptyja,

Robina Hooda, a tu je s Olimpa pala i posvojena Erosova kćerka. Djeca imaju

roditeljske gene, nasljeđuju njihove moći i vještine, izgovaraju replike svojih

roditelja, međusobno se zaljubljuju i spletkare. Djecu iznad svega krasi poduzetnički

duh, pa tako Pepeljugina kćerka već zarađuje svoj džeparac u Glass Slipper Shoe

Shopu, Justine Dancer, kćerka Grimmovih „Dvanaest rasplesanih princeza”,

namjerava otvoriti studio za ples, a kćerka para neimenovanih pripovjedača, sama

pripovjedačica na praksi (narrator-in-training), ima svoje planove: „To što mi je

sudbina dodijelila ulogu pripovjedačice ne znači da ne želim imati svoju vlastitu

priču.”

Crtani likovi djevojčica su slatkaste male „damice” i „princezice”, nedorasli

modeli, „šoperice”, „ženice” koje govore tankim glasićima, kakvima će govoriti i

kada odrastu, ako ikada odrastu. One su mali ženski klonovi s velikim glavama

(zbog pretjerane količine valovite kose) koji se nesigurno njišu na cipelama s

pretjerano visokim potpeticama i „klikaju” svojim smartphoneima, spravicama koje

im služe umjesto tradicionalnih čarobnih štapića. Ni likovi dječaka nisu bolji, svi su

slični Justinu Bieberu.

Dok mi je oduševljena pokazivala svoje nove idole, elokventno izgovarala

zamorno dugi niz njihovih imena, objašnjavala koja od tih djevojčica vlada kojom

vještinom i kako ću ih razlikovati, meni se zavrtjelo u glavi. A kada sam shvatila da

svaka epizoda završava rečenicom „Kraj je samo početak”, pomislila sam s užasom

bojana888
da će ta generacija crtanih kreatura proizvesti neku sljedeću generaciju crtanih

kreatura, pa sam oprezno upitala moju djevojčicu ne bi li bilo bolje da svoju pažnju

usmjeri na „roditelje” i pročita bajke braće Grimm ili Alicu u zemlji čudesa.

„Ti nikada ne voliš to što ja volim”, rekla je potištenim glasićem.

„Nije istina. Volim sve što ti voliš, ali lakše ćeš razumjeti tko je kćerka Ludog

Klobučara ako najprije upoznaš njezinoga tatu”, slagala sam.

„Ali ja znam tko je Ludi Klobučar!”

„Otkud znaš?”

„Iz crtića.”

„Onda dobro”, rekla sam.

Osjetila je ton lagane zlovolje u mome glasu.

„Reci, kako se zovu moje prijateljice!” pitala me je.

„Zovu se Tea..”

„I tko još?”

„I ona mala, one dvije sestre, te što žive u stanu iznad vas? No, kako se

zovu?”

„One žive dva kata iznad nas.”

„Pa dobro, jedan ili dva, svejedno...”

„Nije svejedno!”

„Dobro, ispričavam se, nije.”

„Kako možeš ne znati gdje žive moje najbolje prijateljice?! A ne znaš ni njihova

imena!?”

„Znam, samo sam ovaj čas zaboravila!”

bojana888
 „Kako se zovu njihovi roditelji?”

„Pa neću, valjda, pamtiti i imena roditelja?!”

„Pa sama si rekla da treba upoznati roditelje?”

„Mislila sam na književne roditelje, na to da treba najprije upoznati pravu

Alisu, pa tek onda njezinog sina Elistara...”

„Zove se Alistair.”

„No dobro, Alistair.”

„Koji je moj najdraži crtić?”

„Znam da si jako voljela onaj crtić o Mifi...”

„To je za jako male curice”, rekla je.

„Mišiću, ja najviše volim tebe, a to znači da volim sve što i ti voliš.”

„Nek ti bude”, rekla je pomirljivo. „Ali ne vjerujem ti, da znaš.”

Nisam odgovorila, bila je u pravu. I zašto sam je vukla na književnu stranu,

kada ju je industrija njezina vremena navlačila na bržu, privlačniju, šljašteću

varijantu, koju su obožavale sve njezine prijateljice? Uostalom, nisam li puna

književnoga žara prije tridesetak godina zagovarala književni koncept promiskuiteta

među poznatim književnim likovima, uvjerena da sam s tako originalnom idejom

prva i jedina na svijetu? Sada mi se moj mladenački koncept vraćao u lice kao bučan

masmedijski ispljuvak prepun nepodnošljivog prenemaganja, kao farsa, uvijek kao

farsa.

Prisjetila sam se i trenutka kada su me njih troje, ona, njezin brat i njezina

mama, koja se tek bila oporavila nakon teške operacije, posjetili u Amsterdamu. Bio

je to njihov prvi, i u tom sastavu jedini posjet. Tada je mogla imati jedva tri godine.

bojana888
Kada su otišli, ostavili su za sobom bolnu prazninu. Cvilila sam za njom, osobito za

njom, poput psa, pronalazeći minijaturne igračkice koje je razbacivala za sobom kao

mrvice. Skupljala sam ih, premetala u rukama, grijala dahom i cmizdrila. Neke od

„mrvica” i danas stoje na mojoj polici: gumena žabica i krokodil. I jedan Štrumpf.

„Tetaaa, ukrala si mi Štrumpfaaaa...”

bojana888
 8.

Moj B&B u Torinu svidio mi se samo zato jer se nalazio u Via Giulia di Barolo,

preko puta znamenite „feta di polenta” (Casa Scaccabarozzi), pa bih svaki put (u

toku dva dana koliko sam bila u Torinu) izašavši iz svoje kuće udarala pogledom u

fantastično pročelje šašavog zdanja koje se tvrdoglavo protivilo svim pravilima

graditeljstva. U Torinu sam imala književno veče koje sam mogla ubrojiti u

„uspješna”: publika je bila poticajna i atmosfera ugodna. Talijanski izdavač ugovorio

je i susret sa studentima u jednoj od poznatih europskih „radionica rekreativnog,

kreativog i terapeutskog tipa”, u školi Holden. Za školu Holden čula sam tek koji

dan prije puta, što mije ipak ostavilo dovoljno vremena da ponovo pročitam

Salingerova Lovca u žitu.

Došla sam cio sat ranije, jer mi je tako bilo rečeno. Potražila sam ured škole,

koji je bio dizajniran kao kakva hotelska recepcija. Za recepcijom me je dočekalo

zbunjeno lice mlade namještenice. Ona pojma nije imala tko sam, ni zašto sam došla,

pa je predložila da pričekamo njezinu „šeficu”, koja je bila na ručku. Zamolila sam je

da mi pokaže program predavanja za semestar koji je u toku.

„Mi smo, znate, ‘eko’”, rekla je začuđena da takvo što uopće tražim, baš kao

daje u ekološki senzibilnim školama kreativnog pisanja tražiti „papir” jednako

šokantno kao i tražiti upaljač da bi se zapalila cigareta.

„Ovdje ćete naći sve informacije...” rekla je prijateljskijim tonom i pokazala

bojana888
prstom na kut, gdje je stajao stolić po kojemu su bili razbacani reklamni prospekti i

brošure. To je bila i priručna polica od metala s nekoliko knjiga.

Brošura, ujedno i plakat, bila je neobično privlačna. Crtež osmoro studenata u

pozi tipičnoj za grupnu školsku fotografiju, četiri djevojke i četiri momka, sugerirao

je da u školi nema rodne ni rasne diskriminacije (u tu svrhu poslužio je lik djevojke u

sariju). Usput rečeno, nije bilo ni dobne diskriminacije, jer je postojao kurs za djecu i

za one starije od trideset godina. Glavni program škole bio je dizajniran za polaznike

u dobi između osamnaest i trideset. Škola je bila internacionalna, jednaka za sve

platežno sposobne studente, nije zahtijevala posebne kvalifikacije, provjere talenta ni

polaganje testova. Školarina mi se činila izuzetno visokom. Studenti nisu bili

obavezni da budu na predavanjima i vježbama, jer se komunikacija između

nastavnika i studenata mogla obavljati i preko virtualnih razreda i online-

predavanja. Dvogodišnje školovanje, tako je obećavala brošura, završavalo se

manifestacijom „Otvaranje vrata”, gdje su studenti imali mogućnost da u pet minuta

predstave svoj „projekt” i uvjere prisutne stručnjake (režisere, filmske i kazališne

producente, izdavače, agente i poduzetnike) da je njihov „projekt” vrijedan pažnje.

Radilo se o nečemu što je, pretpostavljam, sličilo BBC-jevu popularnom TV-

programu Dragons’ Den, gdje poduzetnik-početnik pokušava uvjeriti grupu bogatih

financijera da ulože novac u njegov poduzetnički projekt, sugerirajući očaranim

gledaocima da je svijet, bilo to pravedno ili ne, podijeljen na dobitnike i gubitnike.

Moju pažnju na plakatu privukli su detalji. Robustan momak s tetovažama na

rukama drži u ruci knjigu Captain Science - detalj koji odašilje poruku da su sve vrste

i svi žanrovi jednaki, da nema hijerarhijske podjele na visoku i nisku, ozbiljnu i

zabavnu književnost. Drugi momak sjedi na starinskom TV-aparatu, u ruci drži

bojana888
mjenjač, čime se, pretpostavljala sam, željelo reći da su i sve vrste „tekstova”

ravnopravne: od televizijskih i filmskih scenarija, ideja za popularne programe

poput Big Brothera, do reklama, stripova, Facebook i Twitter poruka. Treći momak

drži u ruci Penguin mug, šalicu na kojoj se koči ime Raymonda Chandlera i njegova

znamenita romana The Big Sleep. Ovaj detalj poručivao je, nagađala sam, da škola

nema baš ništa protiv suvenirne i svake druge eksploatacije književnih djela.

Škola - prilagođeni svome vremenu korporativni Hogwarts School of

Witchcraft and Wizardry - bila je, prema informacijama iz brošure, podijeljena na

osam koledža. Na jednom od njih, na Storytellingu, nastava se održavala na

engleskom jeziku. I sve je naoko izgledalo bajkovito, da moje oko nije zapelo za

detalj: svi voditelji koledža bili su muškarci, njih osmorica, na svaki koledž po jedna

muška, umjetničko-poduzetnička glava. Sam dekan, doduše, nije imao umjetničkih

aspiracija: on je bio bivši trener talijanske državne odbojkaške reprezentacije. Poruke

koje su se provlačile kroz reklamni tekst brošure - da se ljubav prema sportu (brzini,

mobilnosti, elastičnosti, kompetitivnosti, zaigranosti), osobito nogometu, očekuje od

potencijalnih studenata - dobile su dodatnu podršku u izboru poznatog sportskog

trenera za dekana.

U međuvremenu se pojavila i službenica, ta koja je bila na pauzi za ručak.

Predstavila sam se, ona mi je pružila kratak ugovor koji je obećavao skroman

honorar, a kada sam ga potpisala, službenica je, pogledavši na sat, rekla da je

potražim za pola sata, kada će me odvesti u dvoranu, u kojoj se trebao održati susret

sa studentima, a onda je nestala za vratima svoga ureda.

Još sam neko vrijeme listala izložene brošure, sada već praćena vidno

zabrinutim pogledima mlade namještenice na „recepciji”, tako da sam se osjećala

bojana888
kao uljez koji bez propusnice švrlja po Pentagonu. Moju pažnju privukle su dvije

knjige na policama, koje su spadale u neku ediciju Spasi priču (Rescue the Story).

Edicija je nudila recept za spašavanje velikih književnih remek-djela od zaborava (!):

djela su data najboljim ilustratorima da ih ilustriraju i poznatim suvremenim

autorima da ih prepričaju. Zahvalnice na kraju ovih impresivnih slikovnica - Special

thanks to Will Shakespeare ili Special thanks to Niki Gogol - značile su samo to da u

skoroj budućnosti više neće biti ni zahvalnica. Projekt Spasi priču nije, naime,

sadržavao u sebi stavku Spasi i autora.

Škola se nalazila na prostoru bivše tvornice za proizvodnju bombi, s velikim

četverokutnim dvorištem u sredini. Zato je reklamna brošura isticala kako je cilj

škole da „umjesto bombi proizvodi pripovjedače”; da „oblikuje novu globalno

orijentiranu generaciju pripovjedača tako što će izložiti svoje studente pluralizmu

referenci i uvida”. Bila je tu spomenuta i cross-fertilizacija, što je trebalo, valjda,

značiti isto. Sve u svemu, brošura je obećavala da je Holden škola iz koje „Holden

Caulfield nikada ne bi bio izbačen”. Istina, anonimni autor teksta u reklamnoj

brošuri kao da je zaboravio na činjenicu da Holden Caulfield ne bi nikada ni postao

Holden Caulfield da nije bio izbačen iz svoje škole.

„Bombastičan” reklamni jezik ovog kulturnog menadžmenta podsjetio me na

prof. Banerjeeja ili dr. Chatterjeeja, internacionalne međium clairuoyante, eksperte za

okultne znanosti, koji su svojim reklamnim listićima redovito punili poštanske

sandučiće u mojoj stambenoj zgradi i obećavali stanarima zaštitu od uroka, tvrdeći

da rade ozbiljno, brzo i efikasno, i sa stopostotnim rezultatom. Pritom su garantirali

da će se ti „rezultati” ostvariti u vremenskom rasponu od maksimalno dva dana.

bojana888
 Prošetala sam dvorištem škole, i shvatila da nikada ne bih bila u stanju

pogoditi prvotnu namjenu zgrade. Tvornica bombi?! U mojoj glavi zvonio je jeftini

zen-savjet koji sam zapamtila iz brošure. Holden je u tekstu neobuzdanog pisca

brošure u jednom trenutku izrastao u „planinu Holden”, a od učenika se očekivalo

da, vođeni pouzdanom rukom iskusnih Majstora (svojih učitelja, nastavnika i

tutora), izaberu svoj individualan put kojim će se popeti na planinu.

Vratila sam se u ured škole. Tamo me je čekala službenica, koja me je povela u

dvoranu gdje sam se trebala naći s „alpinistima”, koji su došli ovamo da nauče

majstorstvo pisanja, od „natpisa na lijekovima do natpisa na vrećici čipsa”.

Poželjevši mi sreću, s brošure mi je namignuo citat Raymonda Carvera: That’s all we

have, finally, the words, and they had better be the right ones.

bojana888
 9.

Kada je bila manja, voljela je neobične riječi...

„Za ručak imamo sirote njoke i potuljenu salatu, samo da znaš”, rekla bih.

„Zašto kažeš sirote njoke?”

„Zato što izgledaju siroto. Nekako su ublijedile. Drhture tu pred nama na

tanjuru...”

Zadovoljno je hihotala. „Sirote njoke” posve su je očarale.

„A da prospemo po njima parmezana?!” dosjetila se.

„Svaka Njoka čezne za svojim dečkom, Parmezanom!” rekla sam i dodala:

„Parmezan i Njoka ljube se od oka!”

Smije se, čini se da je takav razgovor zabavlja.

„A zašto je salata potuljena?”

„Zato što je uvenula, snuždila se, stužila se.”

„I ja se tako potuljim”, prekinula me.

„U kojoj prilici?”

„Kad imamo sat hrvatskog.”

"Stvarno ti je toliko dosadno?”

„Stvarno, teta. Predoooosaaaadno je! I ti bi uvenula da ideš sa mnom na

bojana888
hrvatski.”

Glumica.

„Stvarno?”

„Pojma nemaš, teta!” kaže i duboko uzdiše.

Jednom sam negdje kupila kocku za pričanje priča koja je na svakoj strani

imala ugraviran simbol, Rory’s Story Cube. (Ne podnosim kada se proizvođači bilo

čega služe književnim tropima i figurama, a pogotovo mrzim aliteracije!) Usput sam

otkrila da industrija igračaka nudi široki spektar storytelling-igara. Umjesto da

kupujem skupe igračke, predložila sam joj da same izradimo karte od kartona na

kojima ćemo naslikati elemente potrebne za gradnju priče: likove, kuće, mjesta, ceste,

rijeke, mostove, prijevozna sredstva, životinje, odrasle ljude, djecu, pejzaže, vještice,

vile, čarobnjake, čarobne štapiće, i slično. Istina, oslikavanje karata uzelo nam je

dosta vremena, ali nas je i zabavljalo puno više od pričanja priča...

„Ne ide nam baš pričanje priča, jelda?” rekla sam.

„Malo su nam dosadnjikave...”

„A toliko smo se trudile oko tih karata!”

„Pa zašto smo se onda trudile?”

„Trudile smo se da bismo imale što više opcija.”

„Što su opcije?”

„Opcija je izbor, mogućnost. Djevojčica koju smo izmislile...”

„Karamela!”

„Kada naša Karamela ide na putovanje, ona može izabrati: a) avion; b) čamac;

c) auto; d) bicikl; e) balon.”

bojana888
 Primjećujem da joj se više od opcija svidjelo a-b-c-d-nabrajanje.

„Pet opcija! A nije iskoristila ni jednu.”

„To je zato što smo nas dvije malo zbrzale priču. Drugi put ćemo se više

potruditi. Bilo bi mi lakše kada bih samo znala kako nastaju priče?!”

„Priče nastaju iz tvoje glave. Ismisliš ih”, rekla je.

Postoje glagoli izmisliti i smisliti, i među njima postoji značenjska razlika. Moja

djevojčica je dva glagola slijepila u jedan, u ismisliti!

„Znamo, dakle, gdje nastaju, ali još uvijek ne znamo kako nastaju”, kažem i

odmah shvaćam da me odaje upitni ton rečenice.

A ona, lukavica, zna da je navlačim na nešto, iako ne zna na što, i zato se

odmah povlači, sliježe ramenima, uzima keks prstićima tankim poput mišjih šapica,

drži ga s obje ručice i gricka ga kao miš. Pritom nastoji da zvuk grickanja bude što

reskiji. Glupira se. Uvijek se glupira kada sluti opasnost.

„A koje su tvoje najdraže bajke?” pitam, i odmah znam da sam postavila krivo

pitanje. Pitanje smrdi na školu...

„Tom i Jerry”, odgovara nevino i gricka svoj keks.

„Tom i Jerry nisu bajka”, kažem.

„Meni jesu!”

„A ja najviše volim zapovijedi!” kažem lukavo.

I, gle, struganje po keksu prestaje.

„Kakve zapovijedi?”

„Pa je l’ znaš uopće što je zapovijed?”

bojana888
 „To je kad netko nekome nešto naredi.”

„U bajkama neki junaci vladaju neobičnim sposobnostima. Kad oni nešto

kažu, to se i dogodi.”

„Misliš na abrakadabra? Takve riječi?”

„Da, abrakadabra je čarobna riječ! Ali ima i drugih...”

„Kojih?”

„Ako junak iz bajke učini nekome nešto dobro, ako spasi ribici život, na

primjer, onda će ga ova nagraditi. U jednoj ruskoj bajci Jemelja spasi život jednoj

štuki, i ona mu kaže da će mu ostvariti sve želje, on samo treba reći ‘Po štukinoj

zapovijedi...’ i dodati svoju želju.”

„Šta je štuka?” prekida me.

„Vrsta riječne ribe.”

„Hm”, kaže.

„Ili u jednoj drugoj bajci, junak kaže ‘Prilegni, šumo!’, i šuma prilegne, a on

nesmetano prođe kroz šumu. A onda kaže ‘Ustaj, šumo!’, i šuma ustane.”

„Fora!” kaže. Po sjaju u očima vidim da joj se to sa šumom sviđa. „Znaš da

junaci u bajkama mogu svašta. Mogu se provući kroz ključanicu, na primjer... U

bajkama čak i lubenica govori!”

„Gdje lubenica govori?”

„U jednoj romskoj bajci.”

„Izgovara riječi!?”

„Ne samo da lubenica izgovara riječi, nego kad Naza Ševkija nešto kaže, iz

njezinih usta ispadaju crveni karanfili!”

bojana888
 „Tko je Naza Ševkija?” kaže, i već vidim da uživa izgovarajući neobično ime.

„Djevojka kojoj nikakvo zlo ne može nauditi jer je dobra, lijepa i

slatkorječiva.”

„Fora”, kaže. Ta je riječ trenutno u modi. Znači isto što i englesko cool.

„Šta to znači daje slatkorječiva?” pita.

„To znači da ta Naza govori kao što potok žubori. Da ne struže po riječima

kao pila...”

Smije se. Sviđa joj se to s pilom.

„A znaš onu Grimmovu bajku ‘Čarobni stolić’!”

„Zaboravila sam.”

„Tamo jedan momak izuči stolarski zanat, a njegov mu majstor poklanja

čarobni stolić. Dovoljno je da momak zapovjedi ‘Stoliću, prostri se!’, i stolić se odmah

prostre.”

„Šta znači da se prostre?”

„To znači da bi se stolić u tili čas pokrio čistim stolnjakom, a na njemu stajao tanjur,

uza nj nož i viljuška, pa zdjela uzurh puna varena i pečena mesa, i još bi sinuo pozamašan

pehar vina rumenike da bi se gozbovatelju srce razgalilo...” citiram.

„Tu su sve riječi nekako čudne. Tako nitko ne govori.”

„Baš zato su fora, nisu li?”

„Ne znam baš.”

„A sjećaš se u ‘Pepeljuzi’, kada se Pepeljuga sprema na bal? Kako je nabavila

te lijepe haljine?”

„Ne znam”, kaže.

bojana888
 „Zahvaljujući zapovijedi. Pepeljuga prije bala ode na majčin grob, stane ispod

lijeskova drveta i izgovori zapovijed: Stresi, drvce, kitne grane, zlato, srebro, baci na me!”

Sviđa joj se detalj o haljinama koje padaju s grana, pokušava zapamtiti stih, ali

je isuviše umorna za to. Kapci su joj otežali, s mukom ih drži otvorenima.

„A te zapovijedi... Je l’ one važe i za priču?” pita.

„Kako to misliš?”

„Da ja sad naredim ‘Pričo, prostri se!’, da li bi se priča...”

Prekidam je, vidim da od umora više nije u stanju govoriti.

„Umorna si, zlato, idemo na spavanje.”

Svlačim je, navlačim joj spavaćicu, stavljam je u krevet i načas liježem s njom.

Njezin dah je sladak, njezino disanje sve dublje.

„Teta, mi smo samo male plave točkice u svemiru”, mrmlja.

„Tko to kaže?”

„Pametni Štrumpf.”

„Koji je to?”

„Onaj mali, plavi, s naočalama...”

Njezina ručica se još par časaka gnijezdi na mome dlanu, a onda zamire kao

kakva žabica.

bojana888
 10.

U dvorani je sjedilo tridesetak studenata. Nisam mogla točno reći koliko tko

ima godina, ali, da, čini se da su imali između osamnaest i trideset. Namještenica

koja me je dopratila u dvoranu ujedno me je i predstavila, pročitavši nekoliko

rečenica iz moje wikipedijske bilješke. Neki su znatiželjno gledali u mene; neki su,

poput mladića u prvom redu, sličnom ragbi-igraču, s uvučenim ramenima i

isturenom glavom, buljili pred sebe; većina se igrala svojim digitalnim igračkama,

bacajući povremene poglede u mome pravcu. Kako nije bilo prethodnog dogovora s

organizatorima, napipavala sam o čemu bih uopće mogla govoriti. Zato sam ih, da

otklonim vlastitu nelagodni dobijem na vremenu, najprije pitala kada su saznali za

ovaj susret. Bili su zatečeni mojim pitanjem, prije nekih tri tjedna, rekli su, iako nisu

bili suviše sigurni.

„Znam da nitko od vas nije čitao moje knjige. Pa, ipak, jeste li barem

proguglali moje ime?”

Šutjeli su. Pretpostavljam da se nitko od mojih prethodnika nije usudio

postaviti tako „drsko” pitanje.

„Kako možete očekivati da će jednoga dana netko pokazati minimum

radoznalosti prema vama ako vi niste u stanju pokazati minimum radoznalosti

prema drugima?”

Šutjeli su.

Javio se „komparatist”. Taj je, koliko sam razumjela, završio komparativnu

bojana888
književnost i sada je bio zaposlen u školi na radnom mjestu „animatora” ili nečeg

sličnog.

„Znate, u ovoj školi ne uči se samo književnost”, rekao je.

„A što se to još drugo uči?” pitala sam.

„Nogomet, na primjer.”

„Nogomet kao oblik storytellinga nogama, zar ne?”

„Da, bukvalno.”

„Onda ćete sigurno znati koji su među velikim književnicima bili ljubitelji i

igrači nogometa?” pitala sam.

Nitko se nije javio za riječ. Čak ni komparatist.

„Albert Camus, to, valjda, svi znate. Vladimir Nabokov, koji je igrao nogomet

za emigrantski ruski klub u Berlinu. Peter Handke, autor romana Strah golmana pred

jedanaestercem. Peter Esterhazy, mađarski suvremeni pisac, koji je napisao roman

Ništa od umjetnosti, o svojoj mami, ljubiteljici nogometa.”

Muški dio studentske publike cerekao se, a cerek je išao na račun

„komparatista”.

„A znate li tko je autor književno najzanimljivijeg opisa nogometne utakmice

u svjetskoj književnosti?”

Nakon nekoliko sekundi grobne tišine rekla sam...

„Jurij Oleša, u svome romanu Zavist.”

„Nikad čuli”, rekao je komparatist.

„To što vi za nešto niste čuli, još uvijek ne znači da to nešto ne postoji, zar ne?”

„Da je to nešto doista vrijedno, znali bi i drugi”, bio je uporan komparatist.

bojana888
 „A tko su ti ‘drugi’?” pitala sam.

Razgovor definitivno nije tekao u dobrom smjeru, i zato sam promijenila

temu. Stala sam ih redom, svakog ponaosob, ispitivati za njihove književne interese.

Ispostavilo se da među polaznicima ima dvije ili tri studentice medicine; da je

„ragbi-igrač” najmlađi među njima, da ima osamnaest godina i već objavljenu

knjigu, historijski roman o Cezaru. U književnoj industriji postojale su odlično

plaćene književne zvijezde visoko profitabilnog YA-književnog branda.

Pretpostavljam da su takvi pisci bili mnogim studentima uzor. „Ragbi-igraču” uzor

je bio Christopher Paolini, koji je s osamnaest objavio globalni bestseler Eragon. Jedan

student rekao je da njega zanimaju isključivo paralelni svjetovi. Na pitanje koji je

njezin omiljeni pisac jedna studentica odgovorila je kratko i neuvjerljivo: „Kafka!”

Jedan lukavac udario mi je packu poigravši se imenom De Lollo, kojega je naveo kao

svoga omiljenog pisca, misleći da ću ja misliti da je naprosto krivo izgovorio ime

Dona DeLilla. Bio je u pravu, to sam i mislila, dok nisam naknadno otkrila da je De

Lollo, Lucian Lollo, argentinski nogometaš. To što sam zapisivala imena koja su

studenti nabacivali pokazalo se korisnim, jer je lista, kada sam je kasnije prečitavala,

ispala ipak ambicioznija nego što sam mislila. Istina, među imenima nije bilo ni

jedne žene, čak ni „domaće” Elene Ferrante, čije je ime tih dana zvonilo bukvalno

posvuda. Imala sam problem s „paralelnim svjetovima”, s „imaginativnom

prozom”, s vrstom koju nisam poznavala, s autorskim imenima koja mi ništa nisu

značila. Nitko od studenata nije spomenuo Salingera kao svog omiljenog pisca, ni

Lovca u žitu kao svoju omiljenu knjigu.

Naglo me preplavio osjećaj besmislenosti situacije u koju sam se, istina, sama

dovela, pristavši na ovaj kratki, više slučajan nego promišljen angažman. Umjetničko

bojana888
prenemaganje ove bogate djece, ova šegrtska škola u šik dizajnu koja je nosila ime

Holdena Caulfielda i simbolično podržavala prašnjav, sedamdeset godina star

koncept „pobunjeništva bez razloga”, ali i koncept nove književnosti koja će se

uspješno uklopiti u korporativne vode - sve to naprosto nije bila moja šalica čaja. S

druge strane, nije li komercijalizacija književnosti započela odavno, ali je ranije

naprosto nisam zamjećivala?, Istina, riječ industrija uselila se u književnost i kulturu s

pojavom europskih kulturnih menadžera, koji su donijeli sa sobom novi poslovni

vokabular. Tako se riječ kreativno zalijepila za riječ industrija, tako je započela i

podjela književničkog posla na Creative fiction, Creative non-fiction, imaginative fiction,

non-imaginative fiction, speculative fiction, fantasy fiction i slično. Digitalna tehnologija

umnožila je riječ fiction na brojne izvedenice, poput funfiction, slashfiction, reality

fiction, a i riječ literatura dobila je svoje izvedenice poput twiteratura. Nekadašnji

samizdat preselio se u digitalno polje kao self-publishing, što je samo engleski analog

ruske kovanice samizdat, ali s radikalno drugim značenjem i smislom. I zašto me

nakon svega nervira online-prodaja sado-mazo stvarčica koje se spominju u nekom

pornoromanu s multimilijunskom nakladom? Zašto sam najednom zgranuta

činjenicom da se neka spisateljica dječjih hitova domislila iPhone-aplikaciji koja nudi

korisne savjete za pisanje (Writing Tips App for iPhone)? Nisu li se fondacije i muzeji

slavnih književnika u međuvremenu također pretvorili u turističke suvenirnice? Zar

nisam već odavno primijetila da ljudi kupuju majice s likom kakvog slavnog pisca,

šalice s citatima iz njegovih djela, razglednice, filmove snimljene prema njegovim

djelima, audioknjige, igračke, krpene lutkice s njegovim likom radije nego knjige? Ne

stoji li Freudova krpena lutka na polici iznad moga radnog stola, kao i tradicionalne

ruske drvene lutke, matrojške, s likovima Puškina, Dostojevskoga, Gogolja, Tolstoja i

Čehova, koje su se u Rusiji pojavile s perestrojkom? Možda će uskoro posjetiocima

književnih muzeja biti omogućeno da uđu u djelo, u scenografiju, u 3D-tehniku, u

„totalni” čitalački doživljaj; možda će se, naručivši Hemingwayev omiljeni mojito, ili

bojana888
čaj s Proustovom madlenom, posjetioci moći zavaliti u naslonjač i izložiti se

vizualiziranom monologu Molly Bloom, na primjer.

A onda sam, promatrajući lica studenata, osjetila naglu sućut prema njima.

Imena njihovih književnih uzora nisu govorila ništa osim da su, kao i većina ljudi,

podlijegali modama, onome što je trenutno bilo „fora”; da su dječački „nabrijani”; da

im imponira činjenica da plaćaju studiranje na skupoj i razvikanoj „storytelling”

školi i da sudjeluju u novom obliku kulturne moći, koji čini ujedinjeno poslovno

bratstvo: jedan uspješan književnik, jedan uspješan menadžer, jedan moćan

knjižarski lanac i jedan internacionalni lanac restorana i trgovina hranom, koji se u

svijetu smatra trenutnim „šikom”. Jer kulturna moć već odavno nije bunkerirana u

prašnjavim nacionalnim akademijama i fakultetskim odsjecima da bi im tamo netko

mogao imponirati. Pitala sam se: ako te stare strukture moći nisu bile simpatične,

koji su razlozi da to budu ove nove? Zar pobjednički slogan Capitale Umano,

Narrazione d’Impresa?!

Moj prijatelj Bojan, kojega više nema među živima, rekao je da je svjestan da

ga je vrijeme pregazilo, ali da ga, začudo, ništa ne boli. Pitala sam se nije li i mene

vrijeme pregazilo. A onda, nije li slična društvena dinamika postojala i prije, samo joj

je digitalna tehnologija dala ubrzanje i moć? Jer mnogi moji književni uzori nisu bili

ništa bolji ni zanimljiviji od njihovih. Moj uzor (bila sam desetogodišnjakinja) bila je

Minou Drouet, moja vršnjakinja, djevojčica, pjesnikinja, koja je postala svjetski

slavna. Slava i utjecaj Frangoise Sagan, mlade buntovnice, koja je sa sedamnaest

godina objavila svoju prvu knjigu, bestseler Dobar dan, tugo, bili su dugotrajniji,

naprosto zato jer su pripadali novom europsko-američkom kulturnom tekstu, koji su

gradili filmovi i knjige šezdesetih. Taj tekst sastojao se od ruševina zaostalih od

bojana888
Drugog svjetskog rata, milijuna poginulih u ratu, od žalovanja, beznađa, nevjerice da

se takvo što uopće moglo dogoditi, raščišćavanja ruševina, poricanja realnosti,

ubrzane izgradnje budućnosti u kojoj, dakako, više nikada neće biti rata. Rodila sam

se nakon Drugog svjetskog rata, u godini u kojoj šesnaestogodišnji Holden Caufield

provodi svoja tri decembarska dana u New Yorku, pa ipak sam stigla pokupiti sav taj

rebel with-out a cause spleen i preboljeti ga kao dječje ospice. U moje vrijeme

„buntovnici bez razloga”, poput Jamesa Deana, bili su fora, a podjela svijeta na prave

i lažne stvari čuvala je moje krhko samopouzdanje od lomova. Koliko je samo

nespojivih stvari bilo fora! Sjećam se da sam podešavala svoj izgled buntovničkom

izgledu Jean Seberg iz filma Do posljednjeg daha, što nije bio razlog da malo kasnije ne

lijem suze gledajući Ljubavnu priču s Allie MacGraw i Ryanom O’Nealom. Joyce,

Proust, Bergman, Kafka, Kurosawa, Erich Fromm, neke od vrijednosti kojima sam se

ponosno kitila kao studentica prve godine komparativne književnosti nisu me

sprečavale da uzmem u zaštitu i sirotu Allison MacKenzie iz američke televizijske

sapunice Peyton Place, baš kao i ovaj student koji je od De Lolla i DeLilla načinio svoj

ideološko-estetski bedž.

Ova djeca „prenemažu se” (I ja sam se prenemagala!) zato što su nesigurna (I

ja sam bila nesigurna!). Oni su generacija koja pohađa skupu privatnu školu pričanja

priča: škola nosi Holdenovo ime, a većina njih, sigurna sam, nije pročitala Lovca u

žitu. To što sam ja, pripremajući se prije puta, ponovo pročitala Salingera ne daje mi

pravo da se pravim važna i gnjavim ih pitanjima tipa: Kako se zove škola iz koje je

Holden izbačen?; Čije književno djelo Holden spominje na samom početku romana?;

Tko je Holdenov omiljeni pisac?; Koje su najučestalije riječi iz Holdenova

vokabulara?; i slično.

bojana888
 Biti pregažen vremenom, i ukoliko pritom ništa ne boli, oslobađajući je

osjećaj. Taj osjećaj je, međutim, lažan, jer vrijeme ne teče onako kako bismo mi to

željeli, ili kako to zamišljamo, ono u svakom slučaju ne stari zajedno s nama. Čitajući

ponovo Lovca u žitu, shvatila sam da Holden Caulfield, koji je 1951., kada je roman

prvi put objavljen, imao sedamnaest godina, danas ima osamdeset dvije. Shvatila

sam također da je njegovo buntovništvo zapravo ništa drugo do djetinjasto staračko

grintanje protegnuto na dvjestotinjak strana. U knjizi, na samome početku, postoji

detalj gdje Holden kaže da je desna strana njegove glave obrasla milijunima sijedih

dlaka, a koji simbolično potvrđuje da Holden, zapravo, nema dobi, ili da je uvijek

imao osamdesetak godina. Holdena Caulfielda su kao svoju uporišnu

identifikacijsku točku prihvatili milijuni mladih čitalaca diljem svijeta. Lovca u žitu

čitali su svugdje, u Istočnoj Europi, na primjer, gdje se „fertilizirao” kao „proza u

trapericama”. Holdeni su nicali u Rusiji, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Jugoslaviji, u

bivšem DDR-u, ispovijedali svoje priče s traljavim vokabularom (I have lousy

vocabulary!), koristili lokalne adekvate Holdenove poštapalice and all, doživljavali

svijet odraslih kao lažnjak (phony), glupirali se (I’m the most terrific liar you ever saw in

your life) ili pretvarali da su glupi (I’m the only dumb one in my family). Salinger je tako,

htio-ne htio, postao simbolični predstavnik cijele jedne poslijeratne kulture

„buntovništva bez razloga”. I što su „buntovnici” više inzistirali na tome da je

okružujući svijet „lažnjak” i da ih tjera na „povraćanje”, to ih je taj isti svijet

efikasnije usisavao u sebe. Čak ni kao adolescentica nisam se mogla identificirati s

Holdenom, možda i zato jer je Holden bio dječak kojega ni jedna djevojčica u mome

okruženju ne bi htjela za dečka...

Kretala sam polako prema izlazu. Nitko me nije ispratio, ni namještenica ni

„komparatist”. Na samom izlazu iz škole sustigla me studentica koja je za svoga

omiljenog pisca izabrala Kafku...

bojana888
 „Oprostite, htjela sam vas nešto pitati... Ne želim vas gnjaviti, zaista, ali...

Može li se pričanje priča uopće naučiti? Što vi mislite o tome? Učinilo mi se da ste

malo sumnjičavi prema školi... i nama...” rekla je zadihano.

Djevojka, zapravo, nije pitala to što je pitala, lukavo je upotrijebila istu vrstu

maske kao kada je rekla da je njezin omiljeni pisac Kafka. Pa ipak, njezine dileme

nisu bile lažne, ona nije bila phony. Zato sam to bila ja.

„Svaka škola je dobra. Važno je da pišete”, rekla sam.

Zašto sam izgovorila tu jeftinu glupost i zašto nisam pokazala malo više

suosjećanja? Možda zato što nisam imala drugog izbora. O školi nisam mogla ništa

reći, jer sam znala toliko koliko sam pokupila iz reklamne brošure. Čak i da sam

mislila da je škola krivi izbor, teško da bih joj to rekla, jer u školovanje je već bila

uložila pozamašnu sumu novca, koju neće biti u stanju vratiti honorarima

zarađenima od pisanja u narednih deset godina, osim ako joj se ne omakne bestseler,

i osim ako školarinu nisu platili bogati roditelji, što je najvjerojatnije bio slučaj. „Što

je škola skuplja, to je u njoj više varalica!” mogla sam joj citirati i Holdena, ali nisam,

bilo bi to okrutno i, uostalom, neistinito.

U svojoj „Priči o tome kako nastaju priče” Boris Pilnjak kaže: „Lisica je

utjelovljenje lukavosti i izdaje. Ako se duh lisice useli u čovjeka, rod toga čovjeka je

proklet. Lisica je totem pisaca.” Kako sada ovoj djevojci objasniti rizike njezina

budućeg posla, duboke, opasne i bolne occupational hazards, koji se ne rješavaju s

nekoliko tableta boje svježeg mesa? Lisica se u većini slavenskih jezika, i u većem

dijelu slavenskog (ali i kineskog, japanskog i korejskog) folklorno-mitološkog

bojana888
imaginarija, doživljava u ženskome rodu. Lisica je Šeherezada. Šeherezada je lisica.

Šeherezada je priča o tome kako nastaju priče. Jer Šeherezada, pričanjem priča,

kupuje život za naredni dan. Njezina škola kreativnog pisanja traje tisuću i jednu noć

i umjesto školarine u novcu, ona zalaže vlastitu glavu.

Lisica, totem koji je, prema Borisu Pilnjaku, zapao sirote pisce, lukavica je,

varalica, prenositeljica božjih poruka, sluškinja boginje prehrambenog resora, Inari.

Lisica se povremeno bavi trafikarenjem mrtvih duša; lisica je sajmišna žonglerka,

lažljivica, licemjerka, laskavica, ulizica, lakomica, oblapomica, sladostrasnica,

kradljivica koja se izlaže životnoj opasnosti za mizeran ulov: za kokošji hrbat, za

guščju nogu, za komadić sira, koji pritom ispada iz tuđih usta. Lisica je osuđena na

samoću, na život izvan svoje vrste: parenje je kratkotrajno, majčinstvo, istina, traje

nešto duže, ali ne dovoljno da bi zapunilo ponor samoće. Lisica je, kao kradljivica

kokoši, alibi i meta pragmatičnih lovaca; lisičje krzno nije najskuplje, ali zato ne izlazi

iz mode. Lisica ima magične moći, ona se može uzdići do statusa nebeske lisice i

dobiti svojih devet repova, ali na takvo što treba čekati punih tisuću godina.

Moja mala nećaka i ja, slučajno ili ne, došle smo do krajnjeg pitanja, koje teško

da ima jasan odgovor. Sve u svemu, priča se sama neće ispričati, kao što se ogledalo

neće pretvoriti u jezero, niti će se češalj pretvoriti u gustu travu, niti će štukina

zapovijed vrijediti, ako za sve to ne postoji duboka potreba povezana s ozbiljnim

rizikom. (Tko zna, možda je zato moja djevojčica podsvjesno promrmljala krivu

naredbu, i umjesto Pričo, pričaj se! izgovorila Pričo, prostri se?) Magija ne radi ako su

riječi izgovorene uzalud. Zato u svaku priču, čak i u bajku, pogotovo u bajku, mora

biti ugrađena komponenta neke više „istinitosti” (istinitost pritom ne treba miješati s

istinom, s uvjerljivošću, sa životnim iskustvom, ni s moralom), jer priča u

bojana888
suprotnome neće „raditi”. Mora postojati dobar razlog zašto ta, baš ta priča mora biti

ispričana. Lisica zna sve trikove, pa ipak često izvlači deblji kraj. Međutim, kada je u

pitanju posljednja obrana njezine biti (ma što to značilo) - kao u priči o onome

siromašku koji joj krade krzno da bi je zadržao u kući kao svoju ženu - ona zauvijek

prekida svaku daljnju nagodbu i vraća se svome autentičnome biću. Bog postoji

samo ako vjerujemo u frazu ne spominji ime božje uzalud. I književnost je, ukoliko ne

vjerujemo u njezinu magiju, samo besmislena hrpa riječi.

Lisica nosi sa sobom prokletstvo kazne, i samo rijetke među njima izdrže test

koji traje tisuću godina da bi se na kraju malko razmahale sa svojih devet repova. Pa

ipak, čini se da lisice ne mare za poziv koji bi jednoga dana mogao doći s

kapricioznih nebesa, jer u međuvremenu se mora nekako preživjeti: otuda sva ta

količina laskavih riječi upućena budali na grani ne bi li ova ispustila komad sira.

Netko će reći, koji je to gubitak vremena, nije li pametnije investirati riječi u slavu

boga, put do iskupljenja bio bi svakako brži i sigurniji. Riječi u slavu boga ne bi

radile, jer bogovi ne bi smjeli biti potkupljivi, a ove u slavu samoljubive budale na

grani pouzdano rade.

Lisičje prokletstvo leži u tome da nije voljena. Lisica nema veliku snagu da

bismo je se bojali i pokorili se, ni pak napadnu ljepotu da bismo pred njom ostajali

bez daha. Kako, uostalom, voljeti nekoga tko mijenja svoja lica i svoju narav, nekoga

tko je čas privržen, čas spreman da nas proda budzašto, nekoga za koga, uostalom,

nismo sigurni pripada li svijetu mrtvih ili svijetu živih? Lisica ne pripada ni

zvijerima, ni nama, ljudima, niti pak božanstvima. Ona je vječiti slijepi putnik,

migrantica koja s lakoćom prolazi kroz svjetove, a kada je uhvate bez putne karte,

onda repom vrti kuglice, izvodi svoje jeftine majstorije. Taj trenutak divljenja koji

bojana888
načas dobiva ona kratkovidno (O, lisičja slabosti!) zamjenjuje za ljubav. To su njezini

trenuci slave. Sve drugo je povijest straha, bjekstva pred lovčevim mecima,

neprestano lajanje lovačkih pasa; povijest progona, batina, lizanja rana, poniženja,

samoće i jeftine utjehe - zvečke načinjene od kokošjih kostiju.

Možda će ova djevojka, koja stoji sada preda mnom blijeda lica, sjajnih, široko

otvorenih očiju, jedva zamjetnoga smiješka na licu, jednoga dana napisati knjigu, i

tko zna, možda će me u toj knjizi zapasti kakav opis. A ako se takvo što dogodi, ne

bih imala ništa protiv da budem opisana kao starica koja izlazi u hladnu noć (that

went out on a chilly night), moleći mjesečinu da joj osvijetli put (prayed for the moon to

give her light), i dok se polako udaljava, oko njezinih nogu, navirući odnekud iz tame,

uvijaju se lisičice. I, gle, ima ih sve više, roje se, oblikujući kraljevski šlep bakrene

boje, sve dok i šlep i staricu ne proguta tama.

Uzevši prije susreta sa studentima pet dvjestomiligramskih ibuprofena boje

svježeg mesa, odlučila sam da se u svoj B&B vratim pješice, iako je udaljenost

između Scuole Holden i Via Giulia di Barolo bila poprilična. Križobolja je popustila.

Osjećala sam se dobro, i na dobitku, baš kao da sam ulovila kakav plijen (A couple of

you will grease my chin, before I leave this town-o, town-o, town-o, before I leave this town-

o...), iako za trijumf nisam imala ni potvrde ni dokaza. Tim više sto sam slutila da

honorar, za koji sam potpisala onaj ekološki neprihvatljivi papirnati ugovor, neće

stići.

Dovršeno u kolovozu 2016.

bojana888