Professional Documents
Culture Documents
Neven Sesardić, Iz Desne Perspektive
Neven Sesardić, Iz Desne Perspektive
Iz desne perspektive
Izdavač
Večernji list d.o.o.
Zagreb, Oreškovićeva 6H/1
Za izdavača
Radovan Klaić
Urednik
Zvonimir Despot
Lektura
Vlasta Erdeljac
Naslovnica
RedPoint d.o.o.
Tisak
ISBN 978-953-280-166-8
Iz desne
perspektive
Zagreb, 2012.
Ljevičarima je jako teško tolerirati desničare jer oni desničare
smatraju zlima. Ja pak nemam nikakvog problema s toleriranjem
ljevičara jer naprosto smatram da su oni u krivu.
Roger Scruton
Predgovor
7
Također sam dobio veliku pomoć i korisne komentare od Tomisla-
va Bracanovića, Tomislava Janovića, Ante Sesardića, Mateja Sušnika i
Gorana Švoba. Konačno, htio bih posebno zahvaliti glavnom uredniku
Večernjeg lista, Goranu Ogurliću, koji je pokazao interes za objavljiva-
nje ove knjige, a također i Zvonimiru Despotu koji je odlično obavio
posao urednika.
8
Sadržaj
Uvod ............................................................................................. 11
Podaci o tekstovima........................................................................199
O autoru.......................................................................................200
9
Uvod
I
Prvi dio, pod naslovom “Desnica za početnike”, donosi tekstove u koji-
ma pokušavam razbiti neke raširene mitove o političkoj desnici. Naime,
čak i pred sam krah komunizma u Hrvatskoj, brojni su ljudi još uvijek
zazirali ne samo od toga da se sami otvoreno deklariraju kao politički
desničari, nego i da javno brane i samu legitimnost desne opcije u po-
litici. Nemojmo zaboraviti da je i izravno zagovaranje antikomunizma
mnogima u tadašnjoj oporbi u nastajanju zvučalo nekako preradikalno,
a da se ne spominje eventualno otvoreno i frontalno suprotstavljanje
svim lijevim stajalištima.
Kada sam početkom osamdesetih krenuo u svoj mali “križarski
pohod” protiv marksizma, sjećam se kako su mi neki dobronamjerni
čitatelji tadašnjih mojih članaka prije objavljivanja sugerirali da ubacim
u tekst barem poneku kratku rečenicu u kojoj bih objasnio da, usprkos
kritiziranju marksizma, ipak nemam ništa protiv socijalizma, socijal-
demokracije i drugih “progresivnih” političkih pokreta. Taj savjet nije
proizašao samo iz opreza i sa strateškom idejom da bih na taj način
možda mogao lakše izbjeći potencijalne napade ili druge nevolje, nego i
iz čvrstog uvjerenja tih mojih poznanika da, naravno, budući da nisam
loš čovjek, sigurno ne mogu biti na suprotnoj strani političkog spektra!
11
Iz desne perspektive
12
Uvod
13
Iz desne perspektive
II
Drugi dio knjige (“Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!”) posve-
ćen je onim temama u vezi s kojima politička korektnost, uglavnom li-
jeve provenijencije, strogo propisuje što trebamo misliti. U suprotnosti
s gromoglasno deklariranom slobodom mišljenja, u stvarnosti većina
ljudi vrlo brzo nauči da je jako važno razlikovati one stavove koje smiju
izraziti od onih koje je “pametnije” zadržati za sebe.
Najopasnije minsko polje u ovom slučaju nije puka tvrdnja o po-
stojanju psiholoških razlika između ljudskih grupa (posebno između
pripadnika različitih rasa), nego je to sugestija da bi te neporecive psi-
14
Uvod
15
Iz desne perspektive
16
Uvod
III
Treći dio knjige naslovljen je “Ruka iz groba: preostali tragovi komu-
nizma”. Prije nego što kažem nekoliko riječi o tekstovima iz tog dijela,
dopustite jednu kratku digresiju.
Nikad mi nije bilo jasno kako je moguće da tako ogroman broj
ljudi na Zapadu još uvijek obožava, i čak javno slavi, jednog fašističkog
političara koji je poznat po tome što je nakon preuzimanja vlasti zajed-
no s malom grupom istomišljenika uspostavio totalitarističku straho-
vladu, uveo tajnu policiju, organizirao koncentracijske logore te osob-
no zapovijedao zloglasnim zatvorom u kojem su masovno provođene
egzekucije bez suđenja ili nakon suđenja koje je bilo obična parodija.
Možete li mi vi to objasniti?
Nadam se da sam pobudio vašu znatiželju, ali pretpostavljam da
vjerojatno nemate pojma o kome govorim. Nije nimalo čudno jer sam
namjerno tog čovjeka opisao pogrešno, ali samo u jednom detalju. On
nije bio fašist, nego komunist. Sve je ostalo što sam o njemu rekao,
istina.
Pogađate li sada? Naravno, riječ je o Ernestu Che Guevari.
Izgleda da, kao što kaže latinska poslovica, kad dvojica rade isto,
nije isto. Nema nikakve dvojbe da bi fašist s takvom mračnom biografi-
jom naišao na sveopću osudu i zgražanje, ali iz nekog razloga komunist
17
Iz desne perspektive
18
Uvod
19
Iz desne perspektive
IV
U četvrtom dijelu knjige (“Haški sud i oko njega”) dva su članka o
Hrvatskom helsinškom odboru i njegovoj neslavnoj ulozi u sudskom
procesu hrvatskim generalima u Haagu, a tu je i tekst u kojem nastojim
pokazati da argumentacija prvostupanjske presude Haškog suda pati
od fatalnih nedostataka te da je ključna optužba za etničko čišćenje
ostala potpuno nedokazana.
Možda se pitate: kako čovjek koji već petnaestak godina živi na
Dalekom Istoku dođe na ideju da za hrvatske novine napiše nešto o
Hrvatskom helsinškom odboru? Evo kako. Čitajući hašku presudu hr-
vatskim generalima s čuđenjem sam ustanovio da je Haški sud odlučio
potpuno ignorirati poznatu brošuru HHO-a o zločinima nakon Oluje i
to naprosto zato što je ocijenio da je riječ o vrlo aljkavo sastavljenom do-
kumentu koji niti u jednom svojem dijelu ne može biti pouzdan izvor
informacija. (Usput rečeno, sudsko je vijeće iz istih razloga odreklo bilo
kakvu dokaznu vrijednost i dokumentarnom filmu “Oluja nad Kraji-
nom”, koji je inače doživio veliki publicitet i u Hrvatskoj i izvan nje).
Iznenadilo me je što takvo porazno očitovanje Suda o HHO-u nije
imalo gotovo nikakav odjek u hrvatskim medijima i što je ta organizacija i
dalje nastavila uživati ugled u velikom dijelu hrvatske javnosti. Svatko tko
je htio, mogao je lako doći do spomenute brošure HHO-a (premda ona,
začudo, nije slobodno dostupna na internetu) i uvjeriti se da je Haški sud
bio apsolutno u pravu što taj dokument nije želio niti štapom dodirnuti.
Također, transkripti višednevnog svjedočenja bivšeg predsjednika HHO-
a ukazali su na brojne dodatne aljkavosti i druge nedostatke u radu te
institucije. Dakle postojali su itekako jaki razlozi za sumnju u kredibilitet
HHO-a, no nitko nije pokušao skupiti sve te relevantne činjenice i na
osnovi njih otvoriti pitanja koja su se logički nametala.
Jedino moguće objašnjenje nesklonosti mnogih da kritiziraju
HHO jest povjerenje koje ljudi obično imaju u nevladine organizacije.
Nevladine organizacije mogu griješiti, ali one su, smatra se, barem u
principu vođene plemenitim, općim interesima, za razliku od vladinih
tijela koja su politički motivirana i stoga uvijek spremnija na manipula-
ciju podacima, ekonomiziranje istinom ili čak izravno laganje.
20
Uvod
21
Iz desne perspektive
V
Peti dio (“Filozofija u ležernijem tonu”) sadrži tekstove koji bi trebali
biti, između ostalog, i zabavno štivo. Čitatelji će prosuditi je li taj cilj
barem djelomično ostvaren.
Petnaesto je poglavlje (“Filozofska matineja: jedno intelektualno
sazrijevanje”) u izvjesnoj mjeri autoironičan opis mojih lutanja u filo-
22
Uvod
23
I.
Desnica za početnike
1. Bauk desnice
Koje biste od tih deset polja izabrali kao ono koje najbolje odgova-
ra vašim političkim pogledima?
Velika je vjerojatnost da ste svoje mjesto našli negdje lijevo od ver-
tikalne crte. Uvjeren sam da bi empirijsko istraživanje pokazalo kako se
golema većina ljudi u nas prepoznaje u nekome od lijevih pet kvadrata,
a da bi desna strana ostala gotovo posve prazna. (Ovakvo ispitivanje,
provedeno prije nekoliko godina u Velikoj Britaniji, otkrilo je prilično
ravnomjernu raspodjelu u oba smjera).
Pojmovi lijevog i desnog podliježu, kao što je poznato, različitim
definicijama, a postoji i ozbiljna sumnja je li ta dihotomija uopće smi-
slena ili upotrebljiva. Usprkos tome, u mnogim sredinama ljudi uglav-
nom mogu svoje političke nazore prilično lako locirati negdje na jed-
nodimenzionalnoj ljestvici lijevog i desnog.
Evo, samo ilustracije radi, jednog tipičnog niza političkih pro-
grama poredanih po toj skali: komunizam, socijalizam, socijaldemo-
kracija, liberalizam, konzervativizam. Razlika između lijevog i desnog
jest relativna. Osim ekstremne ljevice i ekstremne desnice, koje imaju
fiksan položaj, ostale pozicije mogu promijeniti svoje mjesto ovisno o
konkretnom političkom kontekstu. I komunist može biti desničar, na
primjer ako su na poprištu političke borbe ostali samo komunisti te ako
se većina njegovih drugova nalazi lijevo od njega. Eliminiranje čitave
jedne strane političkog spektra može zapravo lako dovesti do toga da
27
Iz desne perspektive
28
I. Desnica za početnike
29
Iz desne perspektive
2. Desno = glupo?
30
I. Desnica za početnike
oni su na kraju ipak odlučili zadržati svoje mišljenje za sebe jer su htjeli
izbjeći one uobičajene neugodne poglede čuđenja svojih poznanika i
reakcije tipa: “Pa nije moguće da ti misliš da je američki napad na Irak
bio opravdan!”, ili “Ti se sigurno šališ kad kažeš da podržavaš Izrael u
bliskoistočnom sukobu!”, ili “Čekaj, nemoj reći da ti stvarno vjeruješ
da Amerikanci ne krše ljudska prava kad drže one ljude u zatvoru Gu-
antanamo!”, ili “Čovječe, kako možeš biti tako glup i tvrditi da je za
sadašnju financijsku krizu odgovornija državna intervencija nego divlji
kapitalizam?”
Nemojte dopustiti da vas pokolebaju takvi agresivni istupi. Ne,
niste glupi, neinformirani, a niti moralno problematični zbog toga što
zastupate neko od tih stajališta koje kod drugih može izazvati nevjeri-
cu, zgražanje, a nerijetko i uvredljive komentare. Neću tvrditi da su ta
stajališta nužno točna, ali ona su potpuno legitimna mišljenja iza kojih
stoje jaki argumenti a brane ih mnogi inteligentni, pošteni i dobrona-
mjerni ljudi koji o svim tim stvarima znaju mnogo više nego vi, ja ili
vaši zajapureni sugovornici.
To što će vas oni zbog takvih stavova proglasiti neznalicama ili
političkim trogloditima, rezultat je njihove vlastite uskogrudnosti i do-
gmatičnosti. Okruženi istomišljenicima i izloženi gotovo uvijek istim
argumentima samo jedne strane, pod dodatnim bombardiranjem slič-
nim idejama iz javnih medija i intelektualnih elita, ti ljudi najčešće više
uopće nemaju kontakt s fundamentalno oprečnim pogledom na stvari.
Premda se stalno pozivaju na toleranciju i otvorenost prema drukčijem
mišljenju, oni su u znatnoj mjeri odsječeni od onog što se događa u de-
snom dijelu političkog spektra pa za njih onaj često spominjani “govor
drugoga” ovdje sve više postaje “govor glupoga”.
“Govor glupoga”
Jedan moj zagrebački kolega (inače sociolog po struci pa onda, dobro
pogađate, i tvrdi ljevičar) upozorio me 2004. godine na neko istraživa-
nje prema kojem je ispalo da gotovo sve američke savezne države koje
su tada na predsjedničkim izborima glasale za Johna Kerrya, imaju viši
31
Iz desne perspektive
Je li Bush moron?
Ako je pak riječ o samome Bushu, vrlo je rašireno mišljenje da se šokan-
tno niska razina njegove inteligencije sasvim dovoljno manifestirala u
njegovim raznim gafovima te da je on zbog svoje izuzetne intelektualne
ograničenosti opravdano postao predmetom konstantnog sprdanja. Za
vrijeme izborne kampanje 2004. godine izvršni je urednik New York
Timesa izrazio mišljenje mnogih rekavši: “Da li itko u Americi sumnja
u to da Kerry ima viši IQ nego Bush? Ja sam siguran da bi sveučilišne
ocjene i rezultati SAT-ispita stavili Kerrya daleko ispred Busha.” Ali
bio je u krivu! Ako se iz dostupnih sveučilišnih dokumenata o dvojici
političara išta dade zaključiti, onda je to da Bushov kvocijent nikako
nije niži od Kerryeva, a moglo bi se pretpostaviti da je čak i viši.
32
I. Desnica za početnike
Isto tako, usprkos tome što je Bush naširoko bio nazivan “moro-
nom”, “idiotom” a često i uspoređivan s čimpanzom, iz njegovih rezul-
tata na ispitima koji su u snažnoj korelaciji s mjerenjem IQ-a proizlazi
da je on zapravo inteligentniji od 95% ostalih ljudi (pa prema tome,
žao mi je što to moram reći, i od velike većine čitatelja Jutarnjeg lista).
To naravno ne bi trebalo nikoga začuditi jer, ako malo razmislite, slo-
žit ćete se (bez obzira na naše općenito loše mišljenje o političarima i
usprkos bezbrojnim šalama na njihov račun) da je praktično isključeno
da bi čovjek ispodprosječne inteligencije ikada mogao biti izabran za
predsjednika Sjedinjenih Država.
Govorite li austrijski?
Ali stanite malo - pobunit će se netko - kako drukčije nego glupošću
možemo objasniti sve one javne istupe zbog kojih je Bush neprestano
bio ismijavan? Na primjer, nije li odličan dokaz neinteligencije kada
američki predsjednik kaže da je u izbornoj kampanji već posjetio 57
saveznih država, iako svako dijete zna da ih ima samo 50? Ili kada on,
odgovarajući na pitanje austrijskog novinara, upotrijebi neki engleski
idiom pa onda doda da na žalost ne zna kako bi se to reklo na “austrij-
skom jeziku”. Ili kada on tijekom posjeta planini Rushmore (u kojoj su
uklesane glave četiriju američkih predsjednika) upita s čuđenjem kako
su se na te strme stijene uspjeli popeti glumci u poznatom Hitchcoc-
kovom filmu Sjever-sjeverozapad pa onda dobije odgovor “Oni se nisu
ovdje popeli, to su ustvari bile filmske kulise”.
Dobro, teško je poreći da su ovo doista prilično neinteligentne izja-
ve. Ali iz toga ipak ne slijedi nužno da čovjek koji ih je izgovorio mora
biti glup. Političari imaju tako mnogo istupa da se i vrlo inteligentnim
ljudima ponekad omaknu takvi “biseri”. No ako još uvijek inzistirate
da su ti ispadi neoborivi dokaz gluposti, moram otkriti zamku koju
sam pripremio upravo za takve tvrdoglave čitatelje. Oni koji bolje prate
američku politiku već su sigurno pogodili da autor tih triju izjava za-
pravo nije Bush, nego njegov nasljednik, Barack Obama.
33
Iz desne perspektive
Obamanija
Zašto? Prvo, zato što mediji u ogromnom postotku podržavaju De-
mokratsku stranku, što je bilo pogotovo očito u posljednjim predsjed-
ničkim izborima. Čak je i sam Obama, na večeri koju je u Bijeloj kući
nedavno priredio za novinare, samo napola u šali rekao: “Većina vas je
pisala o meni, a svi ste vi glasali za mene”.
Drugo, stvorena je situacija da svaka kritika Obame (a kamoli neko
izrugivanje s njim) može lako dovesti do optužbe za rasizam - kvalifi-
kacije koja vam, koliko god bila i neopravdana, može opasno ugroziti
karijeru ili barem gadno zagorčati život. Bivši američki predsjednik Ji-
mmy Carter prije nekoliko mjeseci je čak otvoreno ustvrdio da je ogro-
man dio javnog animoziteta prema Obami zasnovan na tome što je on
crnac. E pa sada izvolite reći da se ne slažete s Obaminom politikom!
Premda su u posljednjih nekoliko predsjedničkih izbora u Americi
glasovi bili prilično ravnomjerno raspodijeljeni na demokrate i repu-
blikance, u novinama, na televizijskim postajama, u Hollywoodu, a
posebno na sveučilišnim odsjecima humanističkih i društvenih znano-
sti zagovornici konzervativnih političkih stavova vrlo su rijetke zvjerke.
Tamo su ljevičarske ideje uzele toliko maha da u tom klaustrofobičnom
duhovnom prostoru ljudi često slušaju samo jeku vlastitih političkih
fraza, parola i zaključaka. U tim razgovorima s uvijek istom ideološ-
kom intonacijom oni se međusobno samo dalje učvršćuju u uvjerenju
u ispravnost vlastitog “progresivnog” pogleda na svijet tako da im na
kraju postaje potpuno nepojmljivo da netko iole racionalan može imati
suprotno mišljenje.
34
I. Desnica za početnike
35
Iz desne perspektive
36
I. Desnica za početnike
37
Iz desne perspektive
38
I. Desnica za početnike
Lijevo-desno, muško-žensko
Pa dobro, ali što to dokazuje? Na kraju krajeva, neki ljudi nisu u stanju
odlučiti čak niti o tome jesu li muško ili žensko! Hoćemo li zbog toga
zaključiti da distinkciju između muškog i ženskog treba sasvim napu-
stiti? Naravno da ne. A onda kad već vidimo da i biološko razlikovanje
prema spolu dopušta sivu zonu, nećemo valjda očekivati da će lociranje
u političkom spektru funkcionirati savršeno u svakom pojedinačnom
slučaju?
No sve dotle dok dovoljno mnogo ljudi ipak uspijeva pronaći svoje
mjesto na skali lijevo-desno i dok postoji široki konsenzus oko klasi-
ficiranja glavnih političkih stranaka, distinkcija lijevo-desno može biti
od velike praktične koristi unatoč svojoj nepreciznosti i ograničenoj
primjenljivosti. Dapače, neki politolozi smatraju da, upravo zbog svoje
jednostavnosti i profiliranja u samo jednoj dimenziji, ta podjela ima
vrlo korisnu funkciju u demokratskim društvima jer omogućuje lju-
dima da se lakše orijentiraju i opredijele u kaosu i kakofoniji dnevne
politike.
39
Iz desne perspektive
40
I. Desnica za početnike
mišljenje (to bi ipak bilo previše!), nego samo da ulože mentalni napor
i pokušaju razumjeti argumente njihovih političkih neistomišljenika, a
ne da ih smjesta proglase nenormalnima ili glupima.
41
Iz desne perspektive
42
I. Desnica za početnike
nema razloga za zabrinutost jer i svi drugi ljudi često imaju sličan san,
čovjek odgovara: “Ali doktore, vi ne razumijete, ja sanjam da prelazim
preko zida iz Zapadnog u Istočni Berlin!”
Dva primitivizma
Premda su 1971. godine ljevičari pokazivali gotovo opipljiv prezir pre-
ma desničarima, između ostalog i zbog vrlo neimpresivnog popisa de-
sničarskih ideoloških autoriteta (koji se više-manje svodio na Miku,
Savku i Stjepana Radića), iz današnje perspektive, a napose nakon do-
gađaja s početka devedesetih, nema nikakve sumnje u to koja je od
dviju strana tada prepoznala prave političke probleme i dala impuls za
kasnije povijesne promjene. Možda su neki u tom desničarskom po-
kretu doista bili “glupi kao čekić”, ali ipak možemo zahvaljivati Bogu
da nismo završili u ljevičarskoj utopiji u koju su nas željeli odvući svi ti
revolucionari čiju su inteligenciju simbolizirali srp i čekić.
Međutim, s obzirom na ljevičarsku represiju nakon hrvatskog pro-
ljeća neobično je danas čuti izjavu Vjerana Zuppe koji se žali da “ot-
kad je krenula hrvatska država, on osjeća teror desnog primitivizma
i političku vladavinu desnice”. Nije li prije nastanka hrvatske države
postojao jedan drugi, ljevičarski teror, i to teror u pravom smislu, s
jednopartijskom ideološkom indoktrinacijom i dugogodišnjim zatvor-
skim kaznama za delikt mišljenja? Nije li čudno da neke ljude danas
toliko smeta taj sadašnji, ponekad stvarno sirov, desni diskurs (koji je
velikim dijelom rezultat demokratizacije javnog života), a da su mnogi
od tih istih ljudi ranije desetljećima sasvim dobro podnosili lijevi pri-
mitivizam marksističkog bullshita koji je tada totalno zagušio duhovni
prostor te monopolizirao obrazovanje, medije i politiku?
Da, ali to je bio njihov primitivizam! I njega su oni očigledno mno-
go lakše tolerirali (a nerijetko i aktivno podržavali), premda je iza nje-
ga stajala sila tadašnjeg državnog aparata – ili možda baš zbog toga.
Upravo su takvu selektivnu toleranciju ljevičari ponekad znali podići
na razinu etičko-političkog načela. Na primjer, za razliku od intelektu-
alno nesofisticiranih ljudi koji u svojoj naivnosti smatraju da treba biti
tolerantan prema svim političkim stajalištima unutar političkog spek-
43
Iz desne perspektive
4. Čari kapitalizma
Vampir kruži Europom (a i drugim dijelovima svijeta): vampir Karla
Marxa.
Doduše, nakon pada Berlinskog zida revolucionarni su se duhovi
malo primirili i izgledalo je kao da su mnogi od njih teška srca odustali
od svoje apokaliptičke vizije nadolazeće propasti kapitalizma i pripre-
ma za uspostavljanje marksističke utopije. Ali nakon nedavne svjetske
financijske krize ljevičarski se zanos ponovno rasplamsao. Oživjela je
nada da je konačno ipak došao kraj omraženom potrošačkom društvu,
eksploataciji i nepodnošljivim klasnim razlikama. Raširilo se čak i uvje-
renje da je Marx prerano otpisan te da su njegova glavna kataklizmička
predviđanja zapravo bila točna, ali da se samo ostvaruju s nekih 150
godina zakašnjenja.
Što reći na to? Doista, kako pomoći ljudima koji se i danas, nakon
evidentnog povijesnog sloma “avangardne doktrine” te njezina potpu-
nog ekonomskog diskreditiranja (od strane Böhm-Bawerka pa nadalje)
i filozofske demontaže (od strane, između ostalih, Kolakowskog), još
uvijek ne mogu oduprijeti zovu tog sada već povampirenog marksizma?
Možda je češnjak tu ipak jedino rješenje koje preostaje.
Očigledno je da nema smisla pobijati marksizam po stoti put. No
ono što zaslužuje naš interes jesu neki od temeljnih razloga ogromne
antipatije prema kapitalizmu koja je uvijek bila prilično raširena, ali
koja je znatno ojačala nakon 2008. godine.
44
I. Desnica za početnike
45
Iz desne perspektive
46
I. Desnica za početnike
47
Iz desne perspektive
48
I. Desnica za početnike
49
Iz desne perspektive
Financijski kolaps
Treba li nam uopće bolji razlog za odbacivanje ili barem temeljito pre-
ispitivanje kapitalizma nego što je činjenica da je on nedavno doveo
svjetsku ekonomiju pred kolaps, opasno ugrozio kreditni sustav te iza-
zvao bankrotiranje vodećih svjetskih financijskih institucija, proizveo
ogromne gubitke mirovinskih fondova, propadanje kompanija, masov-
na otpuštanja i slično?
Da, istina je da stalno slušamo o tome kako je slobodno tržište
glavni krivac za financijsku krizu i kako je stoga krajnje vrijeme da se
zauzda kaos i iracionalnost neoliberalnog kapitalizma prije nego što
ekonomski sustav potpuno krahira.
Jedan mali problem: je li to što stalno slušamo doista točno? Čak i
površan uvid u stvarno stanje stvari pokazat će da je potpuno nerazu-
mno prihvatiti navedenu dijagnozu zdravo za gotovo.
Andrew Lo, ugledni financijski stručnjak i profesor na MIT-u, na-
pisao je ove godine recenziju 21 knjige o nedavnoj financijskoj krizi
(https://secure.brightworkinc.net/~andrewlo/documents/JEL_6.pdf).
Njegov je zaključak da se eksperti koji su najpozvaniji objasniti taj do-
gađaj ne mogu međusobno složiti ne samo o glavnim uzrocima krize,
nego čak niti o ključnim relevantnim činjenicama. Lo uspoređuje ono
što vodeći ekonomisti danas govore i pišu o financijskoj krizi s poznatim
japanskim filmom Rašomon, u kojem također na kraju ostaje potpuno
nejasno ne samo zašto se nešto dogodilo, nego i što se uopće dogodilo.
Dakle, ako niti stručnjaci ne mogu postići minimalno slaganje oko
onih činjenica koje su preduvjet bilo kakve daljnje smislene analize (a
o samoj razdiobi krivnje da i ne govorimo), nije li apsurdno pridavati
neku veću pozornost pokretima kao što su Occupy Wall Street i slič-
50
I. Desnica za početnike
51
Iz desne perspektive
Pohlepa
Moralna osuda kapitalizma često je bazirana na ocjeni da je čitav taj
sustav zasnovan na sebičnosti, motivu za stjecanje profita, opsesiji bo-
gaćenja, pohlepi itd.
Ali što je zapravo pohlepa? To ne može biti puka želja da se zaradi
više novaca jer bismo onda pohlepu trebali pripisati ne samo bogatima,
nego i svima drugima, uključujući i siromašne. Kao što je David Hume
rekao: “Ništa manje nije pohlepan na novac neki nosač koji ga troši na
šunku i rakiju, nego što je neki dvorjanin koji kupuje šampanjac i ptice
strnadice.”
Nije li pohlepa možda želja da se zaradi više novaca nego što čovjek
zaslužuje? A nije li evidentno, nastavlja se argument, da bankari i šefovi
velikih kompanija ne mogu stvarno zaslužiti te opsceno visoke plaće i
bonuse koje primaju? I nije li sama činjenica da oni uspijevaju dobiti te
52
I. Desnica za početnike
53
Iz desne perspektive
54
I. Desnica za početnike
Siromaštvo
Pohlepa bogatih kao razlog osude kapitalizma nekad se kombinira s još
težom moralnom optužbom da taj sustav proizvodi i tolerira razinu si-
romaštva najnižih slojeva koja je nespojiva s minimalnom humanošću.
Neki će na takvu optužbu uzvratiti tezom kako povijest pokazuje da je,
naprotiv, upravo kapitalizam najbolji lijek protiv siromaštva te da su se
neka društva uspjela podići iz prirodnog stanja bijede jedino zaslugom
manjine kreativnih pojedinaca koji su zbog svojeg ekonomskog uspje-
ha kasnije bili demonizirani.
Tu je misao lijepo, ali i prilično sarkastično, izrazio književnik Ro-
bert Heinlein: “Tijekom čitave povijesti siromaštvo je bilo normalno
stanje čovječanstva. Napredak koji dopušta da se to uobičajeno stanje
prevlada – tu i tamo, sad i ponekad – jest djelo vrlo male manjine koju
često preziru, redovito osuđuju i gotovo uvijek napadaju svi ispravno
misleći ljudi. A kad god tu sićušnu manjinu onemoguće u njezinoj kre-
ativnosti, ili je (kao što se zna dogoditi) otjeraju iz društva, ljudi tada
ponovno zapadnu u grozno siromaštvo. To se zove peh.”
Ljevičari sigurno neće biti prijemčivi za argumente poput Heinle-
inova. Mnogi od njih vjerojatno će još pojačati svoju moralnu kritiku
dodatnom tvrdnjom kako ne samo da je siromaštvo neizbježna poslje-
dica kapitalizma, nego da, štoviše, zagovornici slobodnog tržišta nema-
ju nikakvog suosjećanja za siromašne niti smatraju da je to problem
koji uopće treba rješavati. Na kraju krajeva, reći će oni, nije li poznato
da su mnogi od glavnih ideologa ekonomskog laissez fairea branili soci-
jalni darvinizam, tj. poželjnost nesmiljene borbe za opstanak gdje samo
najsposobniji preživljavaju, a najslabiji bivaju eliminirani?
U stvari, to je jedan od onih mitova koji se proširio bez podloge u
realnosti i koji je mnoge učvrstio u uvjerenju o “humanoj” i “brižnoj”
ljevici, nasuprot “okrutnoj” i “bešćutnoj” desnici. Ne mogu ovdje, na-
ravno, ulaziti u detaljniju analizu stavova raznih autora s desnice o tom
pitanju, ali vrlo je znakovito ono što je o problemu siromaštva pisao
Herbert Spencer, koji se uobičajeno smatra začetnikom zloglasnog so-
cijalnog darvinizma.
55
Iz desne perspektive
56
I. Desnica za početnike
Dakle postojanje teškog siromaštva jest socijalno zlo koje treba ur-
gentno rješavati i oko toga se praktično svi slažu: ljevica, centar i desni-
ca. Stoga, isto kao što Gordon Gekko (lik iz filma Wall Street kojeg glu-
mi Michael Douglas) sa svojom slavnom izjavom “Pohlepa je dobra!”
ne predstavlja kapitalizam, nego njegovu običnu karikaturu, jednako
tako ne bi predstavljao ideologiju kapitalizma ili slobodnog tržišta net-
ko tko bi rekao “Siromaštvo je u redu!” Naravno da je siromaštvo loše,
ali osnovno je pitanje kako se boriti protiv njega.
Pogledajmo jedan primjer različitih pristupa problemu siromaštva.
Američki je predsjednik Johnson 1964. godine započeo vrlo ambicio-
zan program rješavanja pitanja siromaštva koji je nazvao “ratom protiv
siromaštva”. Taj njegov cilj malo je tko tada doveo u pitanje, a nije bilo
velikog otpora ni od Republikanske stranke kao najjačeg predstavnika
desne struje u američkoj politici. Ali ubrzo su mnogi počeli sumnjati u
to je li Johnsonov program pravi način da se ostvari njegov plemeniti i
općeprihvaćeni cilj, tj. smanjenje siromaštva.
Još je za Johnsonova mandata čak i tjednik Time upozorio na “pa-
radoksalnu zamku”: što više Sjedinjene Države troše na siromašne, to
više raste potreba da se troši još više. Slični razlozi za zabrinutost na-
stavili su se gomilati, a glasovi skeptika postajali su sve glasniji. Do
kulminacije je došlo kada je, otprilike četvrt stoljeća nakon Johnsonove
inicijative, predsjednik Reagan u govoru Kongresu zaključio: “Prije ne-
koliko godina federalna je vlada objavila rat siromaštvu – i siromaštvo
je pobijedilo!”
I doista, u sukobu između dviju strana (američke vlade i siromaš-
tva) vladini (financijski) gubici postali su ogromni, ali siromaštvo time
nije uopće bilo ozbiljno uzdrmano. Dapače, dok je u nekoliko godi-
na prije objave rata protiv siromaštva zabilježen znatan pad siromaštva
(bez ikakve državne intervencije), siromaštvo je upravo poslije izbijanja
“rata” nekim čudom ojačalo i nastavilo se prilično uspješno odupirati
snažnim napadima države koji traju već skoro pedeset godina. Kon-
kretnije, nakon što je potrošeno više od 15 trilijuna dolara u cilju sma-
njenja siromaštva, rezultat je taj da je stopa siromaštva u Sjedinjenim
Državama u ovom trenutku viša nego što je ikad bila u čitavom perio-
du od 1966. godine do danas.
57
Iz desne perspektive
Zar nije legitimno na osnovi toga preispitati sve postojeće vrlo sku-
pe ali dvojbeno efikasne programe za pomoć siromašnima? I nije li
besmisleno da oni koji se zalažu za takvo preispitivanje budu odmah
žigosani kao predstavnici desnice koja brani interese bogatih i ne mari
za sudbinu siromašnih? (Uostalom, brojna istraživanja pokazuju da, u
stvari, desničari u prosjeku daju više priloga za dobrotvorne svrhe nego
ljevičari.)
Zapravo, treba otići i korak dalje pa se zapitati kakav je zapravo
status onih ljudi koji se u Americi klasificiraju kao “siromašni”. Taj
status implicira da je riječ o onima koji ne mogu zadovoljiti neke bazič-
ne potrebe i koje stoga nijedno minimalno humano društvo ne može
ostaviti u takvom stanju bez ikakve pomoći. Međutim, uvid u činjenice
donosi mnoga iznenađenja.
Prema podacima same američke vlade, 82 posto siromašnih kućan-
stava ima klima uređaj, 93 posto ih ima mikrovalnu pećnicu, 74 posto
ima automobil ili kamion, 64 posto ima kabelsku ili satelitsku tele-
viziju, preko 50 posto ih ima osobno računalo, 43 posto ima pristup
internetu, 40 posto posjeduje perilicu za suđe itd.
Također, nema značajnije razlike u kvaliteti prehrane ili konzumi-
ranju potrebnih sastojaka (bjelančevina, vitamina, minerala itd.) izme-
đu siromašnih i bolje stojećih slojeva.
Kakve uvjete stanovanja imaju siromašni Amerikanci? Ponovno
prema službenim podacima, oko 65 posto siromašnih domaćinstava
ima na raspolaganju više od dvije sobe po članu domaćinstva, a čak
94 posto ima više od jedne sobe po članu domaćinstva. U usporedbi s
najrazvijenijim europskim zemljama, siromašna američka domaćinstva
imaju dakle više stambenog prostora po članu domaćinstva nego što
je prosjek (za sva domaćinstva) u Švedskoj, Nizozemskoj, Francuskoj,
Njemačkoj, Italiji, Velikoj Britaniji ili Belgiji.
Sve ovo, naravno, ne znači da siromaštvo u Sjedinjenim Državama
nije ozbiljan problem, ali treba imati na umu da mnogi ljudi imaju sa-
svim pogrešnu predodžbu zamišljajući da deseci milijuna Amerikanaca
koji su službeno klasificirani kao siromašni svi žive u groznim uvjetima
koji bi trebali skandalizirati bilo kojeg normalnog čovjeka.
58
I. Desnica za početnike
59
Iz desne perspektive
Zašto ne kapitalizam?
Da rezimiram, nije mi u ovom poglavlju bio cilj ponuditi iscrpnu ana-
lizu moralnih (i nemoralnih) strana kapitalizma, a pogotovo nisam
namjeravao taj ekonomski sustav braniti od svih mogućih prigovora.
Samo sam želio pokazati da su mnogi od onih argumenata protiv kapi-
talizma koji se najčešće čuju (i naširoko prihvaćaju) u stvari vrlo slabi
i da im ne bi trebalo pridavati previše pažnje u političkom opredjelji-
vanju.
Također, čak ni neosporno loša obilježja kapitalizma nisu sama po
sebi dobar razlog da ga pokušamo zamijeniti nekim sasvim novim su-
stavom. Moramo biti svjesni da će i svaka nova alternativa imati brojne
nedostatke i da stoga promjena može lako na kraju dovesti do toga da
se relativno loše zamijeni nečim puno gorim. Donositi odluke uspore-
đujući realnost kapitalizma sa svim njegovim postojećim nesavršeno-
stima s jedne strane, i neki puko zamišljeni i lijepo zvučeći “idealni”
projekt s druge strane, može biti recept za katastrofu.
Sjetite se svega toga kad vas sljedeći put vaši poznanici s ljevice
pozovu da se uključite u “pravednu” borbu protiv siromaštva, nejed-
nakosti i eksploatacije te da se pridružite pokretu “Okupiraj ovo ili
ono!”. Upitajte se koliko ti beskompromisni kritičari kapitalizma stvar-
no znaju o svim onim stvarima o kojima govore s takvom sigurnošću,
a napose koliko su uopće informirani o argumentima suprotne strane.
60
II.
Koristite mozak:
počinite delikt mišljenja!
5. O nasljednosti inteligencije
Jednoumlje pesimizma
Kome vjerovati? Nije se lako opredijeliti jer među znanstvenicima ima
pripadnika i jednog i drugog stajališta. No, u filozofskoj literaturi po-
bjednik je praktično već proglašen: među filozofima znanosti (a po-
sebno među filozofima biologije, koji su najbliži tom problemu) za-
vladalo je “jednoumlje pesimizma”. Kao što nas informira Stanfordska
filozofska enciklopedija, u filozofiji biologije vlada gotovo stopostotni
konsenzus prema kojem pitanje nasljednosti treba otpisati kao predmet
posve besplodne rasprave.
63
Iz desne perspektive
64
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
Grupne razlike
Neusporedivo pak više nervoze izaziva hipoteza da bi geni isto tako
mogli biti u korijenu psiholoških razlika između grupa (npr. između
muškaraca i žena ili između pripadnika različitih rasa). Najeksploziv-
nija tema u ovom kontekstu svakako je rasprava o rasnim razlikama u
inteligenciji. Nepobitna je empirijska činjenica da u Sjedinjenim Dr-
žavama postoji razlika od otprilike 15 poena između prosječne inteli-
gencije bijelaca i crnaca. Kontroverzno je jedino pitanje kako objasniti
tu razliku. Ideja da su geni bar dio tog objašnjenja izgleda u najmanju
ruku kao empirijska mogućnost, ali mnogi autori tvrde da se ta ideja
ruši već na razini metodološke kritike te da ju je moguće odbaciti i bez
ulaženja u raspravu o konkretnim empirijskim studijama. Postoje tri
načina kako se to nastoji pokazati. Svaki od tih triju pristupa pokušava
potkopati tu “opasnu” ideju napadajući jedan od triju ključnih pojmo-
va koji su tu u igri: rasa, inteligencija, nasljednost.
65
Iz desne perspektive
Prvo, nekada se tvrdi da rasa uopće nije biološki pojam već je puka
socijalna konstrukcija, a odatle onda automatski slijedi da je genetika
potpuno irelevantna za spomenuti problem. Drugo, neki inzistiraju da
nije jasno što testovi inteligencije uopće mjere, da su oni krajnje ne-
objektivni, da izmjereni kvocijent nije povezan ni s čim zanimljivim,
itd. I treće, pojmovna se trijada pokušava slomiti na posljednjoj karici,
nasljednosti.
66
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
Tko je u pravu?
Ovdje se nameće jedno pitanje koje bi moglo ugroziti kredibilitet moje
pozicije i koje je, pretpostavljam, moralo nekim čitateljima pasti na
pamet. Naime, ako je Lewontinova kritika nasljednosti stvarno tako
masovno i s entuzijazmom prihvaćena, koja vam se od sljedećih dvi-
ju suprotstavljenih mogućnosti čini vjerojatnijom: (a) da je točno ono
stajalište koje već desetljećima brane neki vrhunski genetičari (kao
npr. Lewontin na Harvardu i Marcus Feldman na Stanfordu), a uz to
i kompletna svjetska elita u suvremenoj filozofiji biologije, ili (b) da je,
naprotiv, u pravu onaj tko to stajalište kritizira – jedan malo poznati
hrvatski filozof koji, da stvar bude gora, nema nikakvo formalno obra-
zovanje iz biologije? Ja sam se osobno čvrsto odlučio za opciju (b). A vi?
Šalu na stranu, ja sam potpuno svjestan da ovo pozivanje na auto-
ritet ima stanovitu logičku snagu i da se, gledano na taj način, zaista
mora činiti prilično nevjerojatnim da bih ja u ovom sporu mogao biti
u pravu. No, usprkos tome, ja ne mogu promijeniti mišljenje na osnovi
takvog u biti izvanjskog rezoniranja prema vjerojatnosti, koje uopće ne
zadire u sam predmet debate. Dapače, ako sam uopće i mijenjao mi-
šljenje u vezi s ovim pitanjem, bilo je to upravo u suprotnom smjeru.
Tako, kada sam za jedno poglavlje u knjizi temeljito prerađivao i do-
punjavao svoj stari članak o Lewontinu iz 1993. godine, moja je kritika
bila samo dodatno pooštrena.
I na kraju, čak i ako se moje viđenje prihvati, još uvijek bih trebao
objasniti kako je bilo moguće da kritičke sposobnosti svih tih izuzet-
no inteligentnih znanstvenika i filozofa zakažu do te mjere da funda-
mentalno pogrešna kritika nasljednosti bude toliko dugo slavljena kao
značajan intelektualni doprinos. Ono što se dogodilo, ukratko rečeno,
jest da je većina tih ljudi bez mnogo razmišljanja i s velikim žarom pri-
hvatila to stajalište, ocijenivši da bi ono moglo biti dobar instrument u
67
Iz desne perspektive
Jednopartijski kampusi?
Prije nekoliko godina sam sudjelovao na jednoj filozofskoj konferenciji
u Sjedinjenim Državama koja je bila posvećena potpuno nepolitičkim
temama. U sesiji o psihološkim eksperimentima o emocijama predavač
je u jednom trenutku napravio kratku digresiju kako bi kritizirao staja-
lište koje je sâm opisao kao karakteristično za političku ljevicu. Ali od-
mah nakon toga je, gotovo ispričavajući se, dodao: “Da se razumijemo,
ja, naravno, također pripadam političkoj ljevici, kao i svi vi ovdje.” U
dvorani je bilo 30-40 ljudi i bilo je posve očigledno da predavač većinu
prisutnih nije osobno poznavao.
Ako se čudite kako je on mogao s takvom sigurnošću pogoditi
političku opredijeljenost svojih kolega, to samo pokazuje da baš ni-
ste upoznati sa stanjem na američkim sveučilištima (posebno u huma-
nističkim i društvenim znanostima). Naime, odavno je poznato, a i
obilno potvrđeno empirijskim istraživanjima, da su američki profesori
snažno koncentrirani u lijevom dijelu političkog spektra (npr. Ladd &
Lipset 1975., Redding 2001., Klein & Stern 2006., Klein & Western
2006.). Na mnogim sveučilištima desničari spadaju u opasno ugroženu
vrstu. Moram naglasiti da se riječ “desničar” ovdje ne odnosi na osobe
s iskaznicama Ku Klux Klana ili sličnih ekstremističkih organizacija,
68
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
nego naprosto na obične ljude čiji se jedini grijeh sastoji u tome što oni,
poput desetaka milijuna drugih Amerikanaca, u važnim političkim pi-
tanjima uglavnom više podržavaju Republikansku nego Demokratsku
stranku.
Većina istraživanja o tome koji politički stavovi danas dominiraju
na američkim sveučilištima daje slične rezultate, a radi konkretnosti
navest ću samo nekoliko indikativnih činjenica. Na primjer, prema
studiji baziranoj na popisu registriranih glasača pokazuje se da je na
odsjecima humanističkih i društvenih disciplina na Stanfordu omjer
između demokrata i republikanaca 14:1, na sveučilištu Berkeley taj je
omjer 20:1 (zbog toga to sveučilište čak i tamošnji profesori ponekad
zovu “Narodna Republika Berkeley”), a na Cornellu se ta disproporcija
penje do impresivnih 28:1. U nedavno objavljenom tekstu o “sramo-
ti jednopartijskih kampusa u Americi” (Zinsmeister 2002.) možemo
pročitati da, sudeći opet prema popisu registriranih glasača, na odsjeci-
ma za sociologiju na sveučilištima Harvard, Brown, Cornell, Berkeley i
Stanford ima 56 ljevičara, a samo jedan desničar!
Ali kakve to sve ima veze s homoseksualnim brakom, temom ovoga
teksta? E, upravo sada dolazimo na to.
69
Iz desne perspektive
70
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
71
Iz desne perspektive
72
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
73
Iz desne perspektive
74
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
1. Argument iz tradicije
Primorac sažima argument iz tradicije na sljedeći način: “Kroz povijest,
brak je uvijek bio heteroseksualna institucija; homoseksualni brak ni-
kad nije zabilježen. Dakle brak treba ostati heteroseksualan.”
Njegov je osnovni prigovor da se u tom argumentu iz činjenične
premise izravno prelazi na normativnu konkluziju, što je evidentno lo-
gički nedopustivo: “To da je nešto oduvijek bilo uređeno na određeni
način nije konkluzivan argument da to mora tako i ostati” (Primorac
1999., 130., usp. Primorac 2004.).
Prema Primorcu ispada da je argument iz tradicije baziran na ele-
mentarnoj logičkoj pogrešci – izvođenju “treba da” iz “jest”. Ali bu-
dući da, kao što je poznato, konzervativni mislioci posežu upravo za
argumentom iz tradicije ne samo u diskusiji o homoseksualnom braku,
nego i u kontroverzama o gotovo svim drugim političkim pitanjima,
zašto onda ne generalizirati Primorčevo pobijanje pa u duhu njegove
kritike ustvrditi kako je čitava konzervativna misao od Burkea do Scru-
tona naprosto rezultat nesretne okolnosti što nitko od tih filozofa nije
uočio logičku neispravnost zaključka od “jest” na “treba da”?
75
Iz desne perspektive
76
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
77
Iz desne perspektive
78
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
79
Iz desne perspektive
ona može imati neki drugi razlog (različit od R) zašto dopušta brak u
nekim specifičnim slučajevima gdje R ne postoji.
Taj drugi razlog za dopuštanje braka, koji je pragmatičke naravi
i nije vezan za cilj institucije braka, može biti prisutan u jednoj grupi
(heteroseksualnih parova koji ne mogu imati djece) a odsutan u drugoj
grupi (homoseksualnih parova). Ta bi asimetrija onda mogla opravdati
različit tretman tih dviju grupa, a još bi uvijek mogla biti istina da dr-
žava podupire brak kao instituciju samo zbog rađanja djece.
80
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
81
Iz desne perspektive
82
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
83
Iz desne perspektive
84
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
85
Iz desne perspektive
86
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
2 Zapravo, izrazi “roditelj A” i “roditelj B” još uvijek nisu dovoljno neutralni jer su
gramatički muškog roda pa zbog tog “seksističkog” prizvuka vjerojatno neće biti po
volji mnogim feministi(ca)ma. Hoće li se dakle terminološko prilagođavanje nastaviti
i dalje? Nazire li se tu uopće neko prihvatljivo rješenje koje neće vrijeđati nečiju jezič-
nu osjetljivost i koje neće biti doživljavano kao diskriminacija prema spolu ili spolnoj
orijentaciji? Je li možda rješenje u tome da će “mama” i “tata” u egalitarističkoj utopiji
postati “roditeljsko biće A” i “roditeljsko biće B”?
87
Iz desne perspektive
tom odluči, pored nekih drugih mjera, uvesti poseban počasni naziv za
obitelji koje imaju više od troje djece. Da li bi se obitelji s manje djece
imale pravo u toj situaciji žaliti da ih država prezire?
88
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
89
Iz desne perspektive
90
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
91
Iz desne perspektive
Zaključak
Mnogi se ljudi suprotstavljaju uvođenju homoseksualnog braka i za to
imaju različite razloge. Primorac je htio po kratkom postupku pobiti
te razloge i pokazati da je protivljenje homoseksualnom braku iracio-
nalno. Vidjeli smo da je taj pothvat potpuno krahirao. Zbog želje da se
što prije stigne do cilja, došlo je do prevelike brzine pa je vlak odmah
na početku iskočio iz tračnica i Primorčevi su argumenti popucali po
svim linijama.
Zašto se to dogodilo? Primorac sigurno nije loš filozof. Kada piše
o drugim temama, on je obično dobro informiran, fer prema oponen-
tima i pažljiv u zaključivanju. Zašto je onda ovdje sve ispalo toliko
drukčije?
Ne želim se upuštati u spekulacije o mogućim odgovorima. Sre-
ćom, puno je lakše, a i zanimljivije, razmotriti slično pitanje koje se ne
tiče jednog čovjeka nego opće tendencije među filozofima. Zašto su oni
obično skloni braniti homoseksualni brak bez ikakve rezerve, a pritom
često koristiti i kardinalno loše argumente koji se ne bi tolerirali u ve-
ćini drugih filozofskih rasprava? Čini mi se da je najbolje objašnjenje
tog trenda u ranije spomenutom ideološkom pritisku koji se u ovom
pitanju osjeća u mnogim sredinama, a posebno u akademskim krugovi-
ma. Premda u svim zapadnim društvima danas vlada veliko neslaganje
o tome je li uvođenje homoseksualnog braka dobra ideja, sveučilišne
elite nemaju ovdje previše tolerancije za različita mišljenja. Ljevičar-
ska ideologija koja dominira visokoškolskim odsjecima humanističkih
i društvenih disciplina, i koja i tu ima vrlo jasan stav, nalaže prihvaćanje
homoseksualnog braka kao moralni imperativ i kao jedino razumno rje-
šenje. Suprotstavljanje se automatski objašnjava kao rezultat religiozne
zatucanosti ili iracionalne predrasude prema homoseksualcima.
Trebamo li onda biti iznenađeni da u takvoj duhovnoj konstelaciji
ni filozofi ne pristupaju toj temi potpuno otvorenog duha? Ima li ičeg
neobičnog u tome da pod presijom političke korektnosti mnogi od njih
također, svjesno ili nesvjesno, radije zastupaju ono stajalište za koje će
ih većina kolega tapšati po ramenu, nego da se opredijele za suprotnu
stranu i time se izvrgnu opasnosti da im ti isti kolege okrenu leđa?
92
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
93
Iz desne perspektive
6 Poznati politički filozof Harry Brighouse nedavno je u svojem kolegiju iz etike na-
stojao ohrabriti studente da u diskusiji o homoseksualnom braku potpuno slobodno
iskažu svoje mišljenje, bilo ono pro ili contra. Ali uzalud. Ispalo je da na kraju nijedan
jedini student nije bio spreman išta reći protiv homoseksualnog braka, usprkos tome
što je anonimna anketa prethodno pokazala da se njih 15% snažno protivi toj ideji!
94
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
Naime, ako oni radi zalaganja za neke svoje ideale pravde i jednakosti
nastave tako kompromitirati svoju distinktno filozofsku zadaću nepri-
strane analize argumentacije, neće ih više nitko ozbiljno uzimati kao
filozofe. Što čovjek može misliti o relevantnosti onoga čime se filozofi
bave ako vidi da se oni sami toliko žure uključiti u borbu za “progre-
sivne” političke ciljeve, radije nego da korektno rade ono što spada u
osnovni opis njihovog vlastitog posla? Stoga je primjereno ovaj tekst
završiti upozorenjem koje je ljubiteljima mudrosti uputio Steve Sailer:
“Filozofi svih zemalja, saberite se! Vi nemate što izgubiti, osim svoje
irelevantnosti.”
Reference:
Burgess-Jackson, K. 2000, “Review of Ethics and Sex”, Journal of Applied
Philosophy, 17: 307-310.
Calhoun, C. 2006, “Same-Sex Marriage”, u A. Soble (ed.) Sex from Plato to
Paglia: A Philosophical Encyclopedia. Westport, Conn.: Greenwood Press.
Frum, D. 1997, “Correspondence with Andrew Sullivan”, Slate, http://www.
slate.com/id/3642/entry/23845/.
Kitcher, P. 1997, “Whose Self Is It, Anyway?” Sciences, September/October:
58-62.
Klein, D. B. & C. Stern 2006, “How Politically Diverse Are the Social
Sciences and Humanities? Survey Evidence from Six Fields”, Academic
Questions, u tisku.
Klein, D. B. & A. Western 2006, “How Many Democrats per Republican
at UC-Berkeley and Stanford? Voter Registration Data Across 23
Academic Departments”, Academic Questions, u tisku.
Ladd, E. C. & S. M. Lipset 1975, The Divided Academy: Professors and
Politics, New York: McGraw-Hill.
Mohr, R. D. 2005, The Long Arc of Justice: Lesbian and Gay Marriage,
Equality and Rights, New York: Columbia University Press.
Primorac, I. 1999, Ethics and Sex, London: Routledge.
Primorac, I. 2004, “The Arguments Against Allowing Gay and Lesbian
Marriages Do Not Stack Up”, www.onlineopinion.com.au/view.
asp?article=2185
95
Iz desne perspektive
96
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
97
Iz desne perspektive
98
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
99
Iz desne perspektive
S S
S S
-S -S
-S -S
T -T T -T
Grupa A Grupa B
S lik a 1
100
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
101
Iz desne perspektive
102
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
Obrnuta diskriminacija
Posebno je štetno na osnovi puke spekulacije o diskriminiranosti neke
grupe zagovarati, radi nekakve kompenzacije, pozitivnu ili obrnutu dis-
kriminaciju, sada u korist te iste grupe. Ne samo da se time može počini-
ti velika nepravda prema drugima (ukoliko nije uopće ni bilo nikakve
diskriminacije), nego se time može još dodatno naštetiti upravo grupi
kojoj se želi pomoći.
Neka sljedeći primjer posluži kao ilustracija. Nedavno je Prince-
ton University Press objavio knjigu u kojoj su autori na osnovi velikog
broja studija pokazali ono što su mnogi ionako otprije znali, naime da
se pri upisima na elitna američka sveučilišta već duže vrijeme prakticira
obrnuta diskriminacija. Oni koji pripadaju grupama koje nisu “dovolj-
103
Iz desne perspektive
104
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
Diskriminacija u Hrvatskoj
Obrnuta ili pozitivna diskriminacija najčešće se provodi u svrhu kom-
penziranja nepravdi a sastoji se u tome da se nekoj grupi daju veća prava
nego što joj prema normalnim rezonima pripada. Ta je pojava stigla i u
Hrvatsku. Na primjer, Nenad Miščević je nedavno u glasilu srpske et-
ničke zajednice u Hrvatskoj ponudio vrlo jednostavan argument kako
bi opravdao praksu povlaštenog tretmana Srba u Hrvatskoj: “I dobro je
postaviti pitanje zašto bi netko bio pozitivno diskriminiran, ali je vrlo
lako i odgovoriti – pa zato što je prije bio diskriminiran negativno!”
105
Iz desne perspektive
106
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
107
Iz desne perspektive
108
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
109
Iz desne perspektive
Nelagoda intelektualaca
S jedne je strane sigurno vrlo pohvalno, a i korisno, što mnogi inte-
lektualci zadržavaju kritičku distancu prema vlastitoj državi i što su
spremni upozoriti na pogreške koje neki drugi, možda zaslijepljeni do-
moljubljem, ili ne vide ili pak namjerno ignoriraju. No, s druge strane
intelektualci na ljevici su često skloni svoju kritiku toliko zaoštriti da
ona na kraju postane neutemeljena i posve izgubi vjerodostojnost.
Poznato je da ljevičari naginju kozmopolitizmu i jako zaziru od
izraženije lojalnosti prema naciji, domovini itd. Za njih su to čisto ak-
cidentalne pripadnosti kojima racionalna osoba neće pridavati previše
važnosti i koje treba prevladati kako bi se postigao neutralan i objek-
tivan pogled na lokalne konflikte. Oni obično osjećaju nelagodu i pri
samoj pomisli da bi se u nekoj prilici do kraja identificirali s “našom”
stvari, odlučno branili poziciju “svoje” grupe u nekom sukobu, javno
iskazali odanost nacionalnim simbolima itd.
Oni po svaku cijenu žele izbjeći opasnost da upadnu u neku inten-
zivnu privrženost bilo kakvom kolektivnom projektu. Budući da pri-
vrženost takve vrste smatraju prezira vrijednom odlikom primitivnog
mentaliteta, oni će radije griješiti u suprotnom pravcu, čak i do te mjere
da budu malo (ili ne baš malo) prestrogi u kritici politike onog kolek-
tiviteta kojem i sami pripadaju. Tako će mnogi od njih, recimo, po-
zdraviti hašku presudu hrvatskim generalima, unatoč tome što u stvari
nikada nisu mogli vidjeti ikakav iole uvjerljiv dokaz za teške optužbe
iznesene u Haagu. Začuđujuće je da se ti ljudi koji se inače zaklinju u
racionalnost, ovdje opredjeljuju za stranu koja zapravo raspolaže vrlo
slabim argumentima.
Ali mnogi od njih su, izgleda, na samom početku odlučili da i nema
potrebe ovdje ulaziti u velike diskusije jer su zaključili da će svaka razu-
mna osoba prije stati na stranu međunarodne zajednice i internacional-
nog suda koji su postavili Ujedinjeni narodi, nego dati za pravo masi
Hrvata koji su, iz tko zna kakvih emocionalno-domoljubnih razloga,
revoltirani presudom.
110
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
111
Iz desne perspektive
112
II. Koristite mozak: počinite delikt mišljenja!
113
III.
Ruka iz groba:
preostali tragovi komunizma
9. Crveno i crno: o komunističkom antifašizmu
Antifašizam je sam po sebi dobra stvar, zar ne? Tko bi uopće mogao
biti protiv antifašizma, osim, naravno, fašista samih? Budući da nam
logika kaže da se dvostruka negacija zapravo poništava te da se na kraju
svodi na afirmaciju, ne slijedi li odatle očigledno da biti anti-antifašist
u stvari znači biti fašist?
117
Iz desne perspektive
118
III. Ruka iz groba: preostali tragovi komunizma
119
Iz desne perspektive
120
III. Ruka iz groba: preostali tragovi komunizma
Faustovska pogodba
Aleksandar Solženjicin je također osporavao argument o manjem zlu,
tj. ideju da je, sveukupno gledajući, komunistički totalitarizam ipak bio
dobrodošao u borbi protiv fašističkog totalitarizma. On kao odgovor
nudi rusku poslovicu “Ne zovi vuka u pomoć protiv pasa” i objašnjava:
“Ako te napadnu psi i počnu te gristi, bori se protiv pasa, ali nemoj
zvati vuka u pomoć, jer kada vukovi dođu, oni će doduše otjerati pse,
ali će i tebe rastrgati.” Iz ove se alegorije može naslutiti da Solženjicin
ne prihvaća čak niti početnu premisu o komunizmu kao manjem zlu.
Složili se mi ovdje sa Solženjicinom ili ne, on je neosporno u pra-
vu kad naglašava izrazitu neprirodnost vojnog savezništva između za-
padnih demokracija i sovjetskog komunizma u ratu protiv zajedničkog
neprijatelja – fašizma. Borba protiv fašizma je u mislima većine ljudi
izravno povezana s borbom za slobodu, ali u kontekstu Drugog svjet-
skog rata ta veza uopće nije bila čvrsta. Pomalo paradoksalno, poraz
fašizma doveo je čak do ukidanja slobode u mnogim zemljama koje su
prije rata imale razvijenu demokraciju, tako da je jedan lucidni politič-
ki komentator postavio pitanje o tome koliko u takvom svjetlu uopće
ima smisla govoriti o pobjedi demokratskih snaga: “Ako je Britanija
podnijela šest godina rata i stotine tisuća mrtvih u ratu koji je objavila
da bi obranila slobodu Poljaka, a slobodu Poljaka je na kraju zatro
komunizam, kako onda možemo tvrditi da je Britanija pobijedila u
tom ratu?”
Sličan stav brani i Niall Ferguson, vrlo ugledan povjesničar s Har-
varda, koji smatra da su u Drugom svjetskom ratu “zapadne sile sklo-
pile savez s despotom koji je u svakom pogledu bio jednako brutalan
tiranin kao i Hitler” i da je zbog toga “pobjeda 1945. godine bila po-
121
Iz desne perspektive
122
III. Ruka iz groba: preostali tragovi komunizma
123
Iz desne perspektive
124
III. Ruka iz groba: preostali tragovi komunizma
125
Iz desne perspektive
126
III. Ruka iz groba: preostali tragovi komunizma
127
Iz desne perspektive
128
III. Ruka iz groba: preostali tragovi komunizma
129
Iz desne perspektive
130
III. Ruka iz groba: preostali tragovi komunizma
131
Iz desne perspektive
“Čuvari demokracije”
U čemu tu vidim problem? Prije svega, postupci mnogih prominentnih
ljudi iz tog političkog okružja nisu u skladu s lijepim principima demo-
kracije na koje se oni tako često pozivaju. Na primjer, tko bi mogao biti
protiv zaštite etničkih manjina kao temeljnog demokratskog prava? Ali
ako pogledamo djelovanje mnogih koji su potekli iz praksisovskog kru-
ga, onda vidimo da oni to načelo uopće ne primjenjuju konzekventno.
132
III. Ruka iz groba: preostali tragovi komunizma
133
Iz desne perspektive
134
III. Ruka iz groba: preostali tragovi komunizma
135
IV.
139
Iz desne perspektive
140
IV. Haški sud i oko njega
141
Iz desne perspektive
142
IV. Haški sud i oko njega
143
Iz desne perspektive
Znanstvenik Puhovski
U vezi s Puhovskim djelomično objašnjenje moglo bi biti u tome što
on izaziva stanovito poštovanje kao profesor političke filozofije na Filo-
zofskom fakultetu u Zagrebu. To ipak valjda pokazuje, ljudi će reći, da
se radi o ozbiljnoj osobi koja sigurno ima zapažen znanstveni opus i čije
intervencije u dnevnoj politici onda treba i zato respektirati.
U stvarnosti, međutim, njegovi radovi uopće nisu ušli u korpus
relevantne akademske literature naprosto zato što su redom bili objav-
ljivani u opskurnim ili posve minornim publikacijama koje uopće nisu
registrirane u onim elektronički pretraživim bazama podataka koje ina-
če spominju svaku imalo značajniju publikaciju u svijetu.
Ako u vrlo obuhvatnoj i naširoko korištenoj međunarodnoj bazi
podataka, Web of Science, potražite radove Puhovskog, naći ćete samo
jedan njegov tekst koji je objavljen u materijalima neke konferencije
održane prije više od 20 godina. Dakle čak niti taj jedan jedini njegov
zabilježeni rad nije izašao u u nekom respektabilnom časopisu gdje bi
prošao uobičajenu stručnu recenziju i minimalnu znanstvenu verifi-
kaciju.
U većini drugih iole selektivnijih baza koje pokrivaju filozofiju i
srodna područja, pretraga imena “Žarko Puhovski“ obično daje rezul-
tat “Nothing found. Please, check your spelling!”, ili u sažetom prijevodu,
“Ništa nije pronađeno”. Mjereno uobičajenim kriterijem prepoznato-
sti nečijih znanstvenih doprinosa na međunarodnom planu, vrijednost
njegovog opusa ravna je nuli.
144
IV. Haški sud i oko njega
145
Iz desne perspektive
Financijski pritisak
Na kraju čitatelji sigurno žele doznati zašto su djelatnici HHO-a pre-
uveličavali kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj, oslanjali se često na evi-
dentno dubiozne izvore informacija, počinili ogroman broj pogrešaka
koje su uglavnom išle na štetu Hrvatskoj te ustrajavali u svojim stavo-
vima i nakon što su oni objektivno postali neodrživi. Srećom, sudsko
svjedočenje Puhovskog opet nam pomaže da razumijemo bit onoga što
se događalo.
Puhovski tamo govori o “financijskom pritisku” kojem je HHO
bio izložen od strane svojih inozemnih donatora da se što više bavi te-
mom hrvatskih ratnih zločina. On neuvjerljivo pokušava objasniti svoj
odlazak iz HHO-a time da ga je u jednom trenutku počeo smetati taj
financijski pritisak, premda nema nikakvih naznaka da ga je to imalo
uznemiravalo ranije, dok je godinama bio predsjednik te organizacije.
Puhovski kaže da im donatori nikada nisu određivali brojke s ko-
jima bi trebali izaći u javnost, nego da su samo inzistirali na tome da
se što više obrađuje ta tema. No, nema nikakva razloga da se ovdje
pravimo ludi. I samom Puhovskom je sigurno jasno da donatori nisu
morali HHO-u slovima i brojkama diktirati rezultate njihovih istraži-
vanja. Bio je posve dovoljan njihov “financijski pritisak na temu”, tj.
prijetnja da će financiranje biti znatno smanjeno ako se intenzivnije ne
istražuju hrvatski ratni zločini. Svakome je morala biti potpuno jasna
poruka o tome što treba raditi.
Gotovinin odvjetnik postavlja pitanje Puhovskom: “U vezi s ljudi-
ma koji su plaćeni kao profesionalci ili po komercijalnoj logici unutar
HHO-a, vi onda morate proizvesti rezultate za one ljude koji uplaćuju
500 tisuća dolara godišnje u vašu organizaciju, zar ne?” Puhovski odgo-
vara: “Izvan svake sumnje.”
Da, a izvan svake sumnje je i to kakvo će ponašanje takva situacija
onda ohrabrivati. Premda Puhovski tvrdi da nije bilo financijskog pri-
tiska na rezultate, nego samo “na temu”, djelatnici HHO-a očigledno
su morali biti bolno svjesni toga što će se dogoditi ako, usprkos inten-
zivnom radu na zadanoj temi, budu stalno imali negativne rezultate,
tj. ako budu izvještavali da tu i nema baš previše dramatičnih vijesti.
146
IV. Haški sud i oko njega
Osovina Sesardić-EPH
Ne, naravno da se to što je opisano u prethodnom odlomku nije stvar-
no dogodilo! Ali Ivo Banac (bivši predsjednik HHO-a) i Ivan Zvoni-
mir Čičak (sadašnji presjednik) tvrdili su u emisiji HTV-a “Hrvatska
147
Iz desne perspektive
148
IV. Haški sud i oko njega
149
Iz desne perspektive
150
IV. Haški sud i oko njega
Intelektualno nepoštenje
5. Pusić kaže: “U bogatu povijest davanja krivih informacija prof.
Sesardić navodi, usput, i mene zbog jednog mog članka u kojem
kažem da je samo u Sektoru jug bilo oko 600 ubojstava civila.” Ali
Pusić je zapravo taj koji ovdje daje krivu informaciju o svojem vla-
stitom članku, jer on je u njemu tvrdio nešto mnogo jače i mnogo
spornije nego što to sada želi prikazati. Naime, on je tvrdio da je
Gotovina osuđen, između ostalog, zato što obrana nije uspjela ospo-
riti njegovu povezanost s ubojstvima oko 600 civila u Sektoru jug.
151
Iz desne perspektive
152
IV. Haški sud i oko njega
lost, stvarnost njihovih postupaka je, kao što smo vidjeli, posve druk-
čija i u usporedbi s njom ovakvo busanje u prsa velikim riječima zvuči
prilično groteskno.
153
Iz desne perspektive
dokazni materijal iznesen na sudu mora imati tako veliku snagu da ra-
zumnom čovjeku ne ostavlja prostor za sumnju u istinitost optužnice.
Takav teret dokazivanja već sam po sebi znatno otežava donošenje
odluke o krivnji. Ali stvar se još dodatno pogoršava time što se, kao što
smo spomenuli, inkriminacija o etničkom čišćenju zapravo sastoji od
triju elemenata. Stoga, da bi ta inkriminacija bila dokazana, očigledno
je da svaki od tih triju elemenata mora biti dokazan. A onda, naravno,
da bi ta inkriminacija bila dokazana izvan svake razumne sumnje, sva-
ki od tih elemenata mora biti dokazan izvan svake razumne sumnje.
Jer ako bi postojala minimalna razumna sumnja u postojanje ijednog
od tih triju elemenata, onda bi postojala i razumna sumnja u to da je
počinjen taj navodni zločin etničkog čišćenja (koji implicira prisutnost
svih triju elemenata). To sve proizlazi iz elementarnog načela računa
vjerojatnosti prema kojem vjerojatnost kombiniranog događaja ABC
nikada ne može biti veća od vjerojatnosti ikojeg od jednostavnih doga-
đaja (A, B ili C).
Kada se stvari ovako postave, jasnije se vide pravila igre kao i koliko
je u takvom režimu dokazivanja izuzetno teško opravdati osuđujuću
odluku. Ali, kako se kaže, vrag je u detaljima, pa pogledajmo redom.
1. Planiranje “zločina”
I u optužnici i u presudi centralno mjesto zauzimaju transkripti s bri-
junskog sastanka održanog krajem srpnja 1995. godine. Međutim, u
dijelu presude u kojem se detaljno analizira taj dokument teško je pro-
naći išta što bi nalikovalo na dokaz (a kamoli dokaz izvan svake razu-
mne sumnje) da je na Brijunima doista bilo planirano prisilno iseljava-
nje Srba iz Hrvatske. Ono što najbolje pokazuje koliko malo uporišta
u tom materijalu ima za tako tešku optužbu jest činjenica da se Sudsko
vijeće u potrazi za opravdanjem čak upustilo u jezičnu analizu jedne
Tuđmanove rečenice i one zloglasne riječi “tobože”. On je tada rekao
da “Srbima treba otvoriti put za povlačenje pri čemu bi im tobože bila
jamčena građanska prava”.
154
IV. Haški sud i oko njega
155
Iz desne perspektive
2. S riječi na “nedjela”
Drugi element navodnog delikta jest provođenje plana o protjerivanju
srpskih civila. U prilog tome Haški sud tvrdi da je prekomjerno gra-
natiranje Knina i nekih drugih područja izazvalo strah i paniku među
tamošnjim civilnim stanovništvom, a potom i njihovo masovno napu-
štanje Hrvatske.
Ostavimo za sada po strani objašnjenje masovnog odlaska Srba
(jer to je treći element u ritmu navodnog zločina). Fokusirajmo se na
157
Iz desne perspektive
158
IV. Haški sud i oko njega
3. Zašto su otišli?
Vidjeli smo dakle da Haški sud nije uspio dokazati ni postojanje plana
protjerivanja Srba, a niti provođenje tog plana. Ali čak i da su obje
te stvari bile dokazane izvan svake razumne sumnje, to još uvijek ne
bi bilo dovoljno da presuda bude opravdana. Jer tada bi bilo nužno
dokazati i preostali, treći element delikta, naime da je odlazak Srba bio
doista uzrokovan postupcima hrvatskih vlasti i hrvatskih generala, a ne
nečim drugim.
A potencijalni alternativni uzrok ne samo da ovdje postoji, nego
je u vrištećem obliku bio prisutan svih onih godina za vrijeme srpske
pobune. Sjećam se kad je pred početak rata moj znanac, hrvatski Srbin,
otišao s jednom delegacijom u tada okupirane krajeve izvidjeti postoji li
bilo kakav način da se pregovorima pronađe kompromisno rješenje. Po
povratku u Zagreb je rekao da, usprkos ponovljenim naporima, delega-
cija nije uspjela od druge strane dobiti ikakav popis zahtjeva koji bi bili
preduvjet njihovog pristanka na mirnu reintegraciju u Hrvatsku. On
nas je izvijestio: “Mi smo ih pitali što oni zapravo žele, ali oni nisu htjeli
postaviti ikakve zahtjeve. Oni naprosto ne žele živjeti u Hrvatskoj!”
I to je bila ona ista poruka koja se tada, a i kasnije, mogla konzi-
stentno iščitavati iz brojnih drugih postupaka pobunjenih Srba. E pa
ako su takav tvrdi stav i odbijanje bilo kakvog oblika hrvatske države
godinama karakterizirali svijest tamošnjeg stanovništva, onda se stvar-
no čini da bi trebalo ozbiljno uzeti u obzir sljedeću mogućnost: da
su mnogi od tih ljudi koji “naprosto nisu željeli živjeti u Hrvatskoj”
159
Iz desne perspektive
160
IV. Haški sud i oko njega
Šibicarski trik
Dakle, premda je svaka od triju karika u argumentu Haškog suda nuž-
na da bi se dokazala krivnja hrvatskih generala za etničko čišćenje, po-
kazuje se da svaka od njih puca na ključnom mjestu i da presuda gubi
racionalnu potporu, pogotovo s obzirom na njezin izrazito zahtjevan
standard dokazivanja.
Haška presuda očigledno ima legalitet (jer je Hrvatska prihvati-
la nadležnost Haškog suda), ali je tu presudu teško prihvatiti, i to ne
samo zato što je pravno neutemeljena i duboko nepravedna. Još nešto
drugo tu smeta, a to su dvostruka mjerila. Naime, dok glavni akteri
oslobodilačkog rata u Hrvatskoj završavaju u zatvoru kao zločinci iako
im, objektivno gledano, nije uopće dokazana krivnja, dotle se vođe jed-
nog drugog nedavnog oslobodilačkog rata slave kao veliki državnici i
povijesne ličnosti, premda nema nikakve sumnje da su bili itekako od-
govorni za zločine stravičnih razmjera.
Pogledajmo samo jedan primjer u vezi s našom temom, protjeriva-
njem civila u ratnom i poslijeratnom vihoru. Na Teheranskoj konfe-
renciji 1943. godine, na kojoj su se sastali Churchill, Staljin i Roosevelt,
između ostalog se pojavio i problem kako udovoljiti Staljinovoj želji da
nakon završetka rata zadrži ogroman dio Poljske koji je prigrabio kad
su tu zemlju 1939. raskomadali on i njegov tadašnji saveznik Hitler.
Churchill je priskočio u pomoć i predložio da se Poljska “pomakne”
prema zapadu te da joj se tako, na račun Njemačke, kompenzira veliki
teritorijalni gubitak na istoku.
Churchill je to ovako opisao u svojim memoarima: “Ja sam tada
s tri šibice demonstrirao svoju ideju o premještanju Poljske prema za-
161
Iz desne perspektive
162
V.
Svjetlanin problem
Postoji tema o kojoj već duže razmišljam i koja se, čini mi se, može do-
bro iskoristiti za filozofsku matineju. Posljednjih me je godina počela
165
Iz desne perspektive
166
V. Filozofija u ležernijem tonu
Partija A i partija B
Kakvim pitanjima, na primjer? E tu sada dolazi glavno iznenađenje: ono
što je u nekom trenutku došlo u prvi plan mojih interesa (i tamo osta-
lo) jesu politička pitanja. Dakle ono što sam ranije izbjegavao kao kugu
i što sam smatrao nedostojnim minimalne filozofske pažnje odjednom
je postalo ne samo zanimljivo, nego i zanimljivije od bilo čega drugog.
Što se dogodilo? Što je, i kada, uzrokovalo taj obrat (die Kehre)?
Zapravo, jedina je svrha ovog teksta objasniti taj misteriozni preo-
kret, i ništa drugo. Niti je ovo moja intelektualna autobiografija niti je
to početak memoara koji će izlaziti u nastavcima ili koji će kasnije biti
dopunjavani novim sadržajima. Nemam apsolutno nikakvog interesa
za pisanje takvog štiva, a vjerujem da interes čitateljstva (uključujući,
nažalost, čak i članove moje uže obitelji) ne bi bio ništa veći.
Ali na osnovi čega onda mogu biti siguran da će ono o čemu ovdje
pišem biti ikome zanimljivo? Odgovor je, naravno, da uopće nisam
siguran. Opravdanje da se u to ipak upustim nalazim, parafrazirajući
Sokrata, u sljedećoj paroli: život bez rizika nije vrijedan življenja!
Krenimo dakle u rasvjetljavanje spomenutog obrata i uđimo u vre-
menski stroj. Ali ne bojte se, u pokušaju da sve to razjasnim neću vas
167
Iz desne perspektive
voditi daleko u prošlost, u fazu dok sam još bio u pelenama ili dok sam
se malo kasnije, kao i svi ostali dječaci, borio sa strahom od kastracije,
počeo razvijati Edipov kompleks i fiksirao se na pogrešan stadij u sek-
sualnom razvoju. Priča počinje, puno pristojnije, u dobi kada sam imao
otprilike 15 ili 16 godina.
Jedino što me je u to vrijeme zanimalo bili su nogomet i kaubojski
filmovi (vidi prethodni odlomak o zaostajanju u seksualnom razvoju),
ali sam kod kuće neizbježno bio izložen i povremenim razgovorima o
politici. Naravno, većinu toga što sam čuo nisam mogao dobro razu-
mjeti ili staviti u pravi kontekst, a vijesti koje sam rijetko gledao na
televiziji bile su toliko jednolične i besadržajne da ni od njih tu nije bilo
nikakve pomoći. Dapače, takve bi mi vijesti sigurno ubile svaki interes
za politiku da se on nekim čudom pojavio jer su uglavnom govorile o
prebacivanju norme u raznim tvornicama, o posjetima predsjednika
nesvrstanih zemalja, o omladinskim radnim akcijama, o pripremama
za prvomajsku paradu, o tome gdje je prenoćila štafeta mladosti itd.
Ipak, u pubertetskoj potrebi da se nečim nametnem u obiteljskim
razgovorima nakon večere otkrio sam elegantan i, kako mi se činilo,
nepogrešiv način da presiječem političke diskusije i skrenem konverza-
ciju s politike na zanimljivije teme (recimo, povećanje džeparca). Moj
dokaz o apsurdnosti politike bio je vrlo jednostavan. Politička vlast je
bazirana na izborima, a na izborima u Jugoslaviji pojavljivala se samo
jedna partija. No izbor u kojem postoji samo jedna opcija, nije pravi
izbor. Prema tome, cijeli politički sustav je besmislena farsa. QED.
Bio sam vrlo ponosan na taj ubojiti argument, a zadovoljstvo se
povećavalo kad sam primijetio da moj otac nije uspijevao pružiti mi-
nimalno zadovoljavajući odgovor na taj “Nevenov paradoks”. (To je
bila jedna dobivena bitka, ali ne i rat, u mom prevladavanju Edipova
kompleksa.)
Stvari su odlično išle sve dok nisam naletio na minu, ili bolje reći
na Minju (Baloga), jer tako se zvao odličan prijatelj mog oca, pravnik
i čovjek s izuzetnim smislom za humor. Kad sam jednom u nekom
većem društvu i pred njim po tko zna koji put paradirao s tim svojim
rezoniranjem o apsurdnosti jednopartijskih izbora, Minja me je pogle-
168
V. Filozofija u ležernijem tonu
dao i mirnim glasom rekao da kod nas zapravo ne može biti više partija
od jedne: “Vidiš, mali, moraš shvatiti da svi mi u ovoj zemlji vjerujemo
u komunizam pa stoga druge partije ne mogu nastati naprosto zato što
ih nitko ne bi podržavao.”
Ja sam se samo nasmijao i uzvratio: “Pa dobro, čak i ako ste svi
vi komunisti, zašto jednostavno ne bismo postojeću partiju nazvali
Komunistička partija A, a potom uveli novu partiju koja bi se zvala
Komunistička parija B? Tako bi ipak postojale dvije stranke i izbori bi
imali smisla.” Očekivao sam, naravno, da ću tom savršenom logičkom
poantom oboriti Minju na pod i ostaviti ga bez teksta, ali on je odmah
hladnokrvno odgovorio: “Ne, to ne bi funkcioniralo. Jer kad bi ova
sadašnja partija postala Komunistička partija A te kad bi bila uvedena
nova, Komunistička partija B, ono što bi se tada dogodilo jest da bismo
svi mi istog časa prešli u tu novu partiju B pa bi konačni rezultat bio
da bi ponovno postojala samo jedna partija!” Nastao je opći smijeh,
posebno zato što je očigledna poruka bila da nitko u stvari nije bio za-
dovoljan tadašnjom komunističkom partijom te da bi svatko preferirao
alternativu koja bi bila ponuđena, ma kakva ona bila.
169
Iz desne perspektive
170
V. Filozofija u ležernijem tonu
Molim? Što sad ovo znači? Najprije smo mislili da se naša nastav-
nica šali, ali ne, ona se nije smijala. To je bilo rješenje i točka (zapravo
“tačka”, jer se to sve događalo u Beogradu). Dakle odgovor na ono
što je izgledalo kao kontradikcija (da se strijela kreće, kao što vidimo
vlastitim očima, i da se ne kreće, kao što slijedi iz Zenonova argumen-
ta) sastojao se u drugoj, ali sada eksplicitnoj kontradikciji (da strijela i
zauzima i ne zauzima određeno mjesto). Ako to nisi mogao prihvatiti,
savjet je bio da se moraš potruditi i naučiti dijalektički misliti.
Ipak materija!
Usprkos tom antiklimaksu, meni je i površan srednjoškolski uvid u ne-
marksističku filozofiju otkrio takvo bogatstvo i raznolikost intelektual-
no poticajnih sadržaja da sam studiranje filozofije vidio kao svoj izbor
bez ikakve alternative. No kao protuteža toj jakoj unutrašnjoj motiva-
ciji javila su se i dva razloga protiv. Prvo, bio sam svjestan velike vjero-
jatnosti da ću s diplomom filozofije završiti kao nastavnik u gimnaziji, a
premda sam imao veliko poštovanje prema tom pozivu, pomisao da to
radim čitav život mene osobno nije privlačila. Drugo, znao sam da su
gotovo svi profesori na zagrebačkom Odsjeku za filozofiju bili uvjereni
komunisti pa sam se bojao da bi mi mogli prepisati prejaku dozu onog
dobro poznatog gustog i bljutavog marksističkog sirupa.
Ipak, u proljeće 1968. godine došao sam na Filozofski fakultet s
ispunjenom prijavom za studij filozofije, ali su se iz nekog razloga (i
uz glasno sufliranje mog oca) upravo taj dan pojačale moje sumnje u
mudrost tog poteza pa sam se vratio kući neobavljena posla. Ujesen
sam počeo studirati pravo, ali već tada s velikom sigurnošću da sam na-
pravio ogromnu pogrešku i s čvrstom namjerom da se sljedeće godine
prebacim na filozofiju.
Još dok sam bio na pravu, za svaki sam slučaj došao na jedno preda-
vanje Branka Bošnjaka iz grčke filozofije, da vidim kako to sve izgleda
iz prve ruke. Dojam nije mogao biti povoljniji. Nisam ništa razumio,
bila je masa grčkih i latinskih riječi ispisanih po ploči, a osim toga spo-
minjana su imena za koja nikad ranije nisam čuo, kao Eriugena, Aristip
i Kelsos. Vrlo obećavajuće!
171
Iz desne perspektive
Moji dečki!
Tek sam mnogo kasnije uvidio da glavni nedostatak zagrebačkog stu-
dija nije bio u tome da je marksizma bilo previše, nego u tome da je
nečeg drugog bilo premalo, ili ništa. Na primjer, strahovito propulziv-
na i razgranata orijentacija u filozofiji, tzv. “analitička filozofija”, uopće
nije bila zastupljena. U nekom kasnijem trenutku smo Goran Švob i ja,
jedan za drugim, donekle popunili tu prazninu dolaskom na katedre za
logiku i za spoznajnu teoriju, ali kakva god bila naša kompetencija za
predavanje tih predmeta, ona je gotovo isključivo proizašla iz onog što
smo uspjeli naučiti potpuno sami i izvan nastavnih sadržaja za vrijeme
studija.
Jesu li marksisti time pokazali svoju toleranciju prema različitim
filozofskim orijentacijama? U stanovitoj mjeri, da. Po svemu sudeći,
netko je među njima zaključio (i uvjerio ostale) da Odsjeku trebaju
specijalisti i za te teme pa je nama dvojici stoga bilo dopušteno da se bez
nekog većeg nadzora igramo svojim analitičkim krpicama i lutkicama.
Ali retrospektivno gledano, očigledno je od početka postojalo prešut-
172
V. Filozofija u ležernijem tonu
173
Iz desne perspektive
174
V. Filozofija u ležernijem tonu
Skeptička jama
Vratimo se na trenutak metafizičarima. Usprkos njihovoj neospornoj
snazi (po broju pristaša i po javnom utjecaju), oni su uvijek jako dobro
pazili da se ništa od njihovih istupa ne bi moglo protumačiti kao ospo-
ravanje marksizma. Govor drugoga, da, ali govor protiv, ma ne nikako!
Na kraju krajeva, dobro je poznato da je čak i sam Karl Marx izjavio
da nije bio marksist, tako da je očigledno bilo potpuno u redu ako nisi
marksist. Samo, hej, pazi da ne prijeđeš preko crte! (To me podsjeća
na dobar savjet koji je pjesnik Duško Radović jednom dao vozačima u
emisiji Beograde, dobro jutro: “Nemojte prelaziti preko pune crte jer će
vas oni s druge strane ubiti.”)
175
Iz desne perspektive
176
V. Filozofija u ležernijem tonu
177
Iz desne perspektive
178
V. Filozofija u ležernijem tonu
179
Iz desne perspektive
180
V. Filozofija u ležernijem tonu
Vjetrenjače, vjetrenjače
Nakon pada Berlinskog zida i kraha komunističke ideologije, vjerovao
sam da ću se moći odmarati na lovorikama i pripremati priče za svoje
buduće unuke o tome kako sam se goloruk uspješno borio protiv nad-
moćne vojske ljutih marksista. Ali stvari u životu iz nekog prokletog
razloga nikada ne idu po planu. Prilično neugodno po mene, nakon
uvođenja višestranačja u Hrvatskoj ispostavilo se da u onim ranijim
vremenima uopće i nije bilo ljudi koji su stvarno prihvaćali marksistič-
ki svjetonazor.
Brojni intelektualci koji su tada neprestano govorili o revoluciji,
samoupravljanju i izgradnji socijalizma, objasnili su nam kasnije da su
181
Iz desne perspektive
182
V. Filozofija u ležernijem tonu
čenika itd. Ne izgleda baš kao jako fokusiran filozofski interes, zar ne?
Možda više kao nerazumno rasipanje energije? A pritom nema ni riječi
o bitku, tubitku ili tamobitku, a niti o skepticizmu, nužnosti, znan-
stvenoj metodi, problemu indukcije i ostalim “pravim” filozofskim
problemima.
Još gore, ogroman prostor u mojim razmišljanjima (i radovima)
i dalje zauzimaju političke teme. Moja najznačajnija publikacija do
sada, knjiga Making Sense of Heritability, inspirirana je najvećim dije-
lom uvjerenjem da je politička korektnost potpuno iskrivila znanstve-
ne spoznaje o genetici ljudskog ponašanja te da vrijedi truda u jednoj
detaljnoj studiji sustavno razotkriti štetan utjecaj ljevičarske ideologije
na te diskusije. Tu se marksizam ponovno upliće, i to ponekad na vrlo
direktan i neposredovan način, kao npr. kada Steven Jay Gould za bolje
razumijevanje biologije priziva tri izlizana zakona dijalektike sovjetskog
dijamata, ili kada Richard Lewontin preporučuje biolozima da studira-
ju spise Mao Tse Tunga. Postoji i mnogo suptilniji i teže vidljiv utjecaj
ideologije, kao npr. kada mnogi ugledni znanstvenici i filozofi prihva-
ćaju katastrofalno loše argumente o odnosu genetike i psihologije samo
zato što ti argumenti podržavaju njihov ljevičarski egalitarizam. Tako-
đer sam pokušao pokazati da slične političke predrasude potkopavaju
racionalnost rasprave i o istospolnom braku, i o razlikama među ljud-
skim rasama, a čak i o božjoj intervenciji u proces biološke evolucije.
Na kraju, u ovom preispitivanju proturječnosti vlastita intelektu-
alnog razvoja došao je konačno trenutak istine. Kako razriješiti kon-
flikt između ranog i kasnog Sesardića? Ovaj drugi je pobijedio. Moje
objašnjenje svega je u tome da zapravo nikada nisam posjedovao pravi i
autentičan eros za najapstraktnije i najezoteričnije filozofske probleme.
Imao sam samo iluziju da me ta pitanja najviše zanimaju, vjerojatno
dijelom iz vlastite nezrelosti i nesposobnosti da točno prepoznam svo-
je istinske intelektualne interese, a dijelom zato što mi je bijeg u te
larpurlartističke sfere omogućavao da se maksimalno dezangažiram iz
tadašnje deprimirajuće “društveno-političke stvarnosti”.
Tek sam kasnije, kroz kritiku marksizma, a poslije i s drugim sadrža-
jima, otkrio da se argumentacijska britva izoštrena u analitičkoj filozofiji
183
Iz desne perspektive
Što biste osjećali kada biste doznali da je po prvi puta u vašoj akadem-
skoj karijeri vaš rad prihvaćen za objavljivanje u najboljem časopisu u
vašoj disciplini? Ponos? Ushićenje? Kompleks superiornosti?
Imao sam i sâm neke od tih osjećaja prije nekoliko godina kada me
jednog jutra nazvala supruga da me obavijesti kako sam upravo dobio
pismo s vrlo dobrim vijestima iz Journal of Philosophy. Još se dobro
sjećam kako sam bio oduševljen što će se moj članak “Krivnja po sta-
tističkoj asocijaciji” pojaviti u časopisu koji je za filozofe otprilike ono
što je Nature za prirodoznanstvenike. Ali odmah se pojavio i problem.
Iako u vezi sa samim sadržajem eseja nije bilo nikakvih razloga za
zabrinutost, kao problem se pojavilo autorstvo tog prokletog članka.
184
V. Filozofija u ležernijem tonu
Ne, nije to bio plagijat. Dapače, posve suprotno. Dok je plagijat objav-
ljivanje tuđih radova pod vlastitim imenom, ono što sam ja napravio
bilo je objavljivanje svojeg vlastitog rada pod tuđim imenom. I to pod
imenom nekoga tko uopće ne postoji.
Dobro, a zašto sam uopće koristio pseudonim? Jesam li jedno-
stavno pokušavao biti duhovit? Jesam li se samo šalio kao onaj divno
ekstravagantni jezikoslovac Jim McCawley koji je uživao u tome da
objavljuje radove pod imenom “Yuck Foo” (što je očigledna aluzija
na dobro se zna već što)? Ili jesam li možda nastojao oponašati zaigra-
nost filozofa Davida Lewisa koji je jednom napisao članak u kojem je
kritizirao svoje vlastite stavove i objavio ga pod pseudonimom “Bruce
LeCatt” (što je, zapravo, bilo ime njegove mačke)?
Ustvari, ne. Iako obožavam tu vrstu humora, imao sam važniji ra-
zlog za skrivanje svojeg identiteta. Riječ je o tome da u to vrijeme Jour-
nal of Philosophy nije običavao recenzirati prispjele radove naslijepo, tj.
tako da recenzenti ne znaju ime autora čiji tekst recenziraju. Naprotiv,
časopis je čak obznanio na svojim internetskim stranicama da se od-
luke o prihvaćanju tekstova za objavljivanje obično donose s punim
znanjem o tome tko su autori podnesenih radova: “Većinu članaka
koji nam bivaju podneseni pregledavaju sami članovi našeg uredništva
... Dok su u opticaju unutar uredništva, na rukopisima ostaju imena
autora”. (Međutim, kasnije je časopis promijenio svoju politiku i bez
ikakvog objašnjenja uveo recenziranje naslijepo.)
U čemu je uopće bio problem s time da bi moje ime bilo poznato
urednicima časopisa koji su trebali pročitati moj rukopis i odlučiti o
njemu? E sad, ne želim previše ulaziti u detalje oko tog osjetljivog pita-
nja. Dovoljno je reći da jedan od urednika tog časopisa nije baš najbolje
prihvatio činjenicu da sam prije nekoliko godina u jednoj publikaciji
kritizirao njegove stavove. Čak se i naljutio, kako je i sam kasnije pri-
znao. Dakle, da je članak koji sam dostavio uredništvu ostao povezan
s mojim imenom, lako je moguće da bi urednikov animozitet prema
meni otežao nepristrano recenziranje. Ne tvrdim da sam imao neobo-
rive razloge vjerovati da moj članak ne bi dobio poštenu i objektivnu
recenziju, ali bilo je indicija da bi se to moglo dogoditi.
185
Iz desne perspektive
No, čak i da moj strah nije imao stvarne osnove, još uvijek sam
mislio da je časopis sâm snosio krivnju za tu čitavu nezgodnu situaciju:
da su urednici slijedili uobičajenu praksu recenziranja naslijepo (što je
norma za većinu znanstvenih časopisa), problem koji me je mučio ne
bi se uopće mogao pojaviti. Dakle, iako je uporaba pseudonima doista
vrlo rijetka u akademskim publikacijama, činilo mi se da je ona bila
opravdana u ovom slučaju.
Čitatelj će se pitati zašto svoju brigu o potencijalno neobjektivnoj
prosudbi svojeg članka nisam jednostavno riješio tako da sam taj esej
poslao u neki drugi filozofski časopis, s boljom politikom recenziranja
rukopisa. Postoji odgovor na to. Budući da je moj članak izlazio izvan
okvira “čiste filozofije” i doticao se nekih konkretnih problema iz sta-
tistike i kriminologije, Journal of Philosophy bio je, neosporno, najbolja
opcija zato što je među vodećim općim filozofskim časopisima upravo
taj časopis daleko najotvoreniji za interdisciplinarne radove. Štoviše,
njegov je službeno proklamirani cilj “potaknuti razmjenu ideja, pose-
bice istraživanja na granici između filozofije i drugih disciplina”. Sve u
svemu, sadržaj mojega članka diktirao je izbor časopisa, a odabrani ča-
sopis nije prakticirao recenziranje naslijepo, što je pak onda zahtijevalo
korištenje pseudonima.
Prvi je korak bio odabrati pseudonim. Naravno, nisam potrošio
pretjerano mnogo vremena na to jer sam od početka bio svjestan da su
vrlo male šanse da će mi članak biti prihvaćen za objavljivanje u Journal
of Philosophy. Ne, nisam nimalo sumnjao u to da je moj rad epohalni
doprinos filozofskoj spoznaji. Više sam se bojao da drugi možda neće
biti u stanju to prepoznati.
Bilo kako bilo, ime koje mi je ubrzo palo na pamet, i i koje je lako
pobijedilo na internom natječaju, bilo je “Carmen de Macedo”. Jed-
na od prednosti tog imena je bila da ono stvarno dobro zvuči. Osim
toga računao sam i s time da bi se, u malo vjerojatnom slučaju da mi
trik uspije, to ime moglo lijepo koristiti za atraktivan naslov teksta,
ukoliko bih na kraju odlučio ispričati cijelu priču. (Naime, u Americi
postoji popularna dječja igra koja se zove “Gdje je na svijetu Carmen
San Diego?” pa mi je to doista dalo priliku za zgodnu aluziju kada sam
186
V. Filozofija u ležernijem tonu
187
Iz desne perspektive
188
V. Filozofija u ležernijem tonu
Svake godine negdje u studenome ili prosincu navikli smo na već re-
dovito proglašenje “čovjeka godine”. A sada, na isteku tisućljeća, sto-
jimo pred stvarno grandioznim pitanjem: tko je bio čovjek milenija?
Shakespeare, Freud, Einstein, Michelangelo ili možda Davor Šuker?
Nećete nikada doznati moj odgovor na to pitanje jer je, na vašu i moju
žalost, ovaj tekst uredničkom odlukom strogo ograničen na područje
filozofije.
189
Iz desne perspektive
190
V. Filozofija u ležernijem tonu
onaj tko ne razumije ono što ja pišem samo pokazuje svoju nesposob-
nost da se bavi filozofijom.
Mnogi su kasniji filozofi naslijedili ovu Kantovu aroganciju, no
na nesreću to je bilo i jedino što su od njega preuzeli. Za razliku od
Kanta, oni često nisu imali filozofski zanimljive ideje, ali je to duhov-
no siromaštvo bilo skriveno iza pretenciozne, afektirane i opskurantske
retorike. Kao što kaže Roger Scruton, nakon Kanta se proširila praksa
da se umjesto filozofskih teza i argumenata nudi samo nekontrolirana
eksplozija žargona.
E sada, budući da sam na sigurnoj udaljenosti od Zagreba (circa
2000 kilometara), mogu si dopustiti indiskreciju i nekažnjeno vam ot-
kriti obiteljsku tajnu hrvatske filozofije. Ni ona nije ostala imuna od
te opake bolesti: upotrebe pseudo-stručne frazeologije koja bi trebala
impresionirati, ali koja zapravo ne sadrži nijedan jedini bit informacije.
Primjeri su praktično neprebrojivi, ali u malignije slučajeve spada slje-
deći podnaslov koji je svojoj knjizi dao jedan domaći filozofski pisac:
“Introspekcijske primjedbe o proizvodnoj ovisnosti pogona društvene
općenitosti”. Ne, avaj, ovo nije šala, takva knjiga stvarno postoji! I,
vjerojatno već pogađate, nigdje u knjizi nećete naći objašnjenje te mon-
struozne i beznadno neprobavljive jezične konstrukcije. U samoobrani
je možda najuputnije takvim autorima citirati savjet Marka Twaina:
“Intelektualna hrana je kao i svaka druga hrana: ugodnije ju je i zdravije
uzimati žlicom nego lopatom.”
No, vratimo se našem globalnom pitanju: filozofiji u mileniju
koji upravo završava. Koji je period u tih tisuću godina bio najvažniji
i najplodniji? Kako naše stoljeće kotira u tom pogledu? U kojim su se
krajevima dogodile najznačajnije filozofske vibracije? U vezi s ovim po-
sljednjim, zanimljivo je da se u nas prije 25-30 godina naveliko pričalo
da je svjetski duh ljeti redovito posjećivao otok Korčulu. Premda sam
osobno bio tamo dva puta, meni se taj duh nije ukazao, ali dopuštam
da sam možda u ključnom trenutku bio na plaži ili za šankom izvan
konferencijske dvorane.
Uobičajeno je ipak da se “najfilozofskija” povijesna epoha smješta
u prošlost i to, govoreći o našem mileniju, negdje upravo u Kantovo
191
Iz desne perspektive
vrijeme. No, osnovni je spor oko toga gdje povući crtu: je li to zvjez-
dano razdoblje počelo ili pak završilo s Kantom? U odgovoru na to
pitanje razilaze se dvije osnovne struje u suvremenoj filozofiji: analitič-
ka (uglavnom anglo-američka) i kontinentalna (pretežno njemačka).
Recimo, da biste diplomirali filozofiju u Velikoj Britaniji ili Sjedinje-
nim Državama, u pravilu obavezno morate odslušati predmet “Rana
moderna filozofija” koji pokriva mislioce od Descartesa do Kanta, a
hoćete li se pak detaljnije upoznati s onim što dolazi neposredno nakon
Kanta tretira se kao pitanje vašeg slobodnog izbora i interesa. Mnogi
bi se kontinentalno orijentirani filozofi zgrozili nad takvom organiza-
cijom studija gdje se studentima dopušta da izbjegnu blizak susret s
Kantovim izravnim (ili nešto daljim) sukcesorima. Filozofska situacija
u svakoj akademskoj sredini bitno ovisi o tome kojem je od tih dvaju
utjecaja bila više izložena.
Tako i u slučaju Hrvatske, ako želite znati čemu možemo zahvaliti
to što danas imamo filozofiju kakvu imamo, kratak bi odgovor bio:
Danke, Deutschland! Da se pozovem na vlastito iskustvo, kada sam ja
studirao filozofiju početkom sedamdesetih godina, njemački klasični
idealizam (Kant plus tri spekulativca teške kategorije Fichte-Hegel-
Schelling) bio je, izuzmemo li Marxa, skoro univerzalno smatran naj-
bitnijim izvorom filozofske inspiracije od svih doktrina u posljednjih
dvije tisuće godina. Kultna je knjiga bila Fenomenologija duha i bilo je
vrlo rašireno uvjerenje da je razumijevanje tog djela najbolji test filozof-
ske sposobnosti i kompetencije. Neki su, naravno, tvrdili da su nakon
višemjesečnog proučavanja od jutra do večeri konačno u sumrak uspjeli
ugledati Minervinu sovu i nudili su nam svoju interpretaciju koja je
trebala u potpunosti osmisliti veličanstveno putovanje apsolutne ideje
kroz pustinju apstraktnih pojmova i prašumu kontradiktornih stavova.
Nama, ostalim smrtnicima, to nije previše pomagalo jer smo te
tumače obično još slabije razumjeli nego velikog dijalektičara samoga.
A i kada se pojavila neka suvislija interpretacija, rijetko je kome padalo
na pamet da je navodni “uspjeh” u dešifriranju i onih semantički naj-
opskurnijih filozofskih pasusa mogao biti naprosto rezultat tzv. “gladi
za informacijom”. Naime, u psihologiji je ustanovljeno da ljudi suočeni
192
V. Filozofija u ležernijem tonu
sa stimulusom koji ima složenu, ali posve kaotičnu strukturu, imaju ne-
svjesnu potrebu sami “uvoditi red” i u taj predmet izvana učitavati neki
smisao. Izgleda da nam je svima mentalno nepodnošljivo da budemo
duže vrijeme izloženi kompleksnom podražaju koji nudi samo infor-
macijski šum pa mi onda taj problem često rješavamo tako da objektu
pridamo neko značenje koje je, ustvari, čisti proizvod naše imaginacije.
Za razliku od kontinentalne filozofije, analitička (angloamerička)
filozofija krenula je nakon Kanta drugim putem. Ima dosta simbolike
u tome da je ključna historijska figura u ovoj tradiciji mislilac koji je po
obrazovanju bio matematičar, a ne filozof: Gottlob Frege. Jer doista,
analitička filozofija je i kasnije, razvijajući se preko Bertranda Russella i
logičkih pozitivista do današnjeg vremena, zadržala kao svoje karakteri-
stično obilježje vezu s logikom i egzaktnim znanostima te vrlo naglašen
zahtjev za jasnoćom i preciznom argumentacijom. Danas među ana-
litičkim filozofima ima toliko neslaganja o svim pitanjima da gotovo
nitko više ne smatra da ta orijentacija predstavlja filozofsku školu ili
pravac u klasičnom smislu. Jedino što te filozofe labavo povezuje (i
razlikuje od mnogih drugih) jest ono što je Bernard Williams jednom
opisao kao “svojevrstan pristup koji uključuje argumente, distinkcije
i relativno jasan način govora”. Tako shvaćena, analitička se filozofija
nastavlja na onu dugu i bogatu tradiciju u povijesti filozofije u kojoj
je osnovno sredstvo uvjeravanja bio pojmovno izoštren i maksimalno
razgovjetan argument, a ne retorika ili mistifikacija.
Stoga ako ste imali neki početni interes za filozofiju, ali ste izgubili
motivaciju za čitanje filozofskih djela nakon neugodnih sudara s teksto-
vima koji su vam izgledali kao da dolaze s oštećenog hard-diska, nemoj-
te prenagljeno reagirati. Prije nego što odlučite tu čitavu disciplinu po-
slati dovraga, imajte u vidu da to nije jedina vrsta filozofije koja postoji.
Malo potražite uokolo i uvjeravam vas da ćete naći filozofske knjige
koje ćete s uživanjem čitati i koje će biti povezane s mnogim stvarima o
kojima ste sami često razmišljali. Počnite s Davidom Humeom.
193
Iz desne perspektive
LICA
Metafizičar (dubok, mračan, svečan)
Laik (zbunjen, nesiguran, željan znanja)
Analitičar (površan, sitničav, podrugljiv)
MJESTO ZBIVANJA
Zračna luka u jednom njemačkom gradiću, poznatom po tome što se
u njemu prije 67 godina vidiocu M. H.-u prvi put ukazao bitak. Aero-
dromska zgrada je mala i izaziva tjeskobu (Angst), a kod osoba slabijih
živaca javljaju se strah i drhtanje. Neki s izrazom brige (Sorge) na licu
često pogledavaju na sat, a oni pored prozora (Fenster) imaju poglede
uprte u nebo. U pozadini se vidi red letenja. Velikim slovima piše:
***
Metafizičar: Jeste li i vi ovdje radi nadolaska bitka?
Laik: Ja ne. Meni nadolaze žena i punica.
Analitičar: A meni se zagubila prtljaga pa su mi rekli da pričekam
dok se završi ova strka s metafizičarima i tom njihovom
kuglom.
Laik: O čemu Vi govorite? Kakva kugla?
Analitičar: Vi ste, izgleda, prilično filozofski neobrazovani. Zar ni-
ste znali da je bitak zapravo jedna velika kugla?
194
V. Filozofija u ležernijem tonu
195
Iz desne perspektive
196
V. Filozofija u ležernijem tonu
197
Iz desne perspektive
198
Podaci o tekstovima
1. Bauk desnice (Start, 29. 4. 1989.)
2. Desno = glupo? (Jutarnji list, 19. 6. 2010.)
3. Spavajte i dalje čvrsto, ljevičari! (Jutarnji list, 10. 7. 2010.)
4. Čari kapitalizma (ranije neobjavljeno)
5. O nasljednosti inteligencije (Jutarnji list, 14. 12. 2006.)
6. Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših argumenata
(Prolegomena, 6, 2007., 5.-28.)
7. O diskriminaciji i sličnim smrtnim grijesima (ranije neobjavljeno)
8. Tko će platiti besplatni studij? (Jutarnji list, 30. 5. 2009.)
9. Crveno i crno: o komunističkom antifašizmu (Jutarnji list, 27. 9. 2008.)
10. Ministrovo novo ruho (Slobodna Dalmacija, 4. 9. 2002.)
11. Filozofi prakse ponovno jašu (Slobodna Dalmacija, 27. 11. 2002.)
12. Hrvatski helsinški odbor? Ne, hvala! (Jutarnji list, 6. 8. 2011.)
13. HHO tone još dublje (Jutarnji list, 20. 8. 2011.)
14. Haška presuda pada na ispitu iz logike (Jutarnji list, 24. 12. 2011.)
15. Filozofska matineja: jedno intelektualno sazrijevanje (Prolegomena, 7,
2008., 207.-222.)
16. U potrazi za tajnovitom Carmen de Macedo (Inside Higher Education,
31. 1. 2011.)
17. Top lista slavnih filozofa (Jutarnji list, 6. 11. 1999.)
18. Bitak nadolazi u pet popodne (Feral Tribune, 1995.)
199
O autoru
200