HANDOUT - DIREKTIVA O NEPOŠTENOJ POSLOVNOJ PRAKSI 05/29 EZ

( Amela Bošnjak, Aida Penjo, Albina Šut, Ajla Krujezi)

Direktiva 05/29/EC o nepoštenoj poslovnoj praksi (dalje: Direktiva) usvojena je zajedničkim

djelovanjem Evropskog parlamenta i Savjeta sredinom 2005. godine.
Nepoštenim poslovanjem se podrazumjeva svako činjenje ili nečinjenje trgovca, način
njegovog poslovanja ili predstavljanja ili komunikaciju, uključujući oglašavanje koje je
neposredno povezano sa promocijom, prodajom ili isporukom proizvoda potrošačima.
STRUKTURA - Strukturu direktive možemo predstaviti na sljedeći način: Prvi dio direktive
čini Generalna klauzula o nepoštenoj polsovnoj praksi kojoj je svrha da otkloni smetnje u
prometu roba i usluga na unutrašnjem tržištu. Drugi dio direktive čine odredbe kojima se
zabranjuje dvije osnovne kategorije nepoštenog djelovanja, a to su: zavaravajuća i agresivna
prodaja. Treći dio čine njena dva priloga ili aneksa. Prvi sadrži tzv. crnu listu, odnosno popis
komercijalne prakse koja je nedopuštena - Aneks I. U drugom prilogu je dat popis propisa
koji sadrže pravila oglašavanja i tržišnog komuniciranju sa potrošačima - Aneks II.
CILJ - U skladu sa članom 1. poglavlja 1. ove direktive, možemo reći da je njen cilj
prvenstveno zaštiti ekonomske interese potrošača, ali i usmjerenje ka borbi od nepoštene
poslovne prakse u marketingu, prodaji (trgovini) ili poslije prodajni aktivnosti trgovca tokom
potrošačkih transakcija.
PIRAMIDALNA STRUKTURA MEHANIZMA ZA ISPITIVANJE NEPOŠTENOSTI
POSLOVNE PRAKSE - Kada ispitujemo da li određeni vid poslovanja možemo podvesti
pod nepoštenu poslovnu praksu, pristupamo trostepenom (piramidalnom) mehanizmu
ispitivanja zaštite potrošača. U sudskoj praksi je utvrđeno da ovaj piramidalnim mehanizam
ispitavanja ima imperativni karakter, te su nadležni organi obavezni da prate redosljed
ispitivanja. Nadležni organi prilikom utvrđivanja da li određeno poslovanje podpada pod
nepošteno, uvijek polaze od crne liste, odnosno da li određeni vid poslovanja koje ispitujemo
možemo podvesti pod tridesetjedan primjer koji su navedeni u Ankesu 1 Direktive. Dalje
ukoliko se ispitivano poslovanje ne može podvesti pod trideset jedan primjer onda, su
nadležni organi dužni da ispituje da li je ono obuhvaćeno jednom od dvije kategorije
nepoštenog poslovanja, a to su: zavaravajuća i agresivna nepoštena poslovna praksa. I
posljednje kada dođemo u situaciju kada ne možemo podvesti poslovanje ni pod crnu listu1 a
ni pod agresivno ili zavaravajuće poslovanje, onda se ono stavlja pod ''generalnu klauzulu''
nepoštene poslovne prakse.
CRNA LISTA - Prvi korak utvrđivanja nepoštenosti u poslovanju jeste da nadležni organ
ustanovi da li određena radnja spada pod ''31 primjer'' navedenih u Aneksu I koji predstavlja
univerzalnu crnu listu. Crna lista pomaže državama osobito onim koje je upotrebljavaju, tako
što ona garantuje pošteno tržišno natjecanje, zatim štiti potrošača od nepoštene poslovne
prakse subjekata na taj način što nudi upoznavanje sa listom primjera, a samim tim daje mu
mogućnost i prepoznavanje primjera takve prakse, a sve ovo doprinosi što većoj pravnoj
sigurnosti. Aneksom I Direktive propisana je crna lista zavaravajuće poslovne prakse koja
obuhvata dvadeset i tri radnje, te crna lista za agresivnu poslovnu praksu koju čine oko 8
taksativno pobrojanih radnji.
ZAVARAVAJUĆA POSLOVNA PRAKSA – Do prevarnog poslovanja može da dođe
prevarnim činjenjem ili prevarnim nečinjenjem. Prema čl. 6 stav 1 i čl. 7 stav 1 Direktive,
trgovačka praksa će se smatrati kao prevarna (dovođenje potrošača u zabludu), ako sadrži
netačne informacije, pa je zato lažna ili na bilo koji način, uključujući pretjeranu prezentaciju
obmanjuje potrošača ili postoji mogućnost da obmane prosječnog potrošača, čak i u slučaju
kada su informacije činjenično korektne u odnosu na jedan ili više elemenata, ili u oba slučaja
prouzrokuje ili postoji vjerovatnoća da će proizvesti posljedicu da potrošač zaključi poslovnu
transakciju koju inače ne bi zaključio (prevarno činjenje ), ali također će se smatrati
prevarnom ukoliko se izostave sve potrebne informacije, ili kada trgovac namjerno sakrije ili
kaže nejasne, dvosmislene informacije i na osnovu kojih potrošač donese odluku, koju ne bi
donio (prevarno nečinjenje). Generalno govoreći, nedopuštenom u smislu Direktive se smatra
poslovna praksa koja uključuje: davanje opšte prevarnih informacija, stvaranje zabune u
odnosu na proizvode konkurenata, nepoštivanje obaveza iz kodeksa ponašanja.
Prevarna reklama - Prevarna reklama ima za cilj da privuče što veći broj klijenata da kupe
njihov proizvod.
Informisanje o cijeni - Naime, zabranjeno je informisanje potrošača koje je prevarno ili
zbunjujuće (misleading) a odnosi se na cijenu, način njenog formiranja,kao i na tzv.
specijalnu cijenu ili posebnu ponudu (a specific price advantage). Kako pokazuje praksa
nadležnih organa u nekim državama, najčešći vid prevarnog djelovanja posredstvom
informacije o cijeni jeste reklamiranje ili oglašavanje neprimjerno visoke cijene koju
navodno imaju ili će imati konkurenti, a spram koje je ponuđena cijene znatno niža-tzv.
nuđenje nestvarne maloprodajne cijene. 2
Zbunjujuće informisanje - Direktiva izričito zabranjuje i komercijalnu praksu, uključujući
uporednu reklamu, kojom se stvara zabuna u odnosu na proizvod, žig, firmu, ili neki drugi
znak razlikovanja konkurenta. Naravno, pod uslovom da upravo to za posljedicu ima
poremećaj ekonomskog ponašanja prosječnog potrošača, odnosno zahvaljujući tome
prosječan potrošač donese ili može donijeti odluku o kupovini određenog proizvoda ili
korišćenju određene usluge, a koju, da ima korektnu informaciju ne bi donio.
AGRESIVNA POSLOVNA PRAKSA - Da bi se određena radnja mogla označiti kao
agresivna poslovno ponašanje, potrebno je u svakom slučaju utvrditi ključne pretpostavke
koje podrazumjevaju:
Uznemiravanje (harassment); ili
Prinudu (coertion); ili
Nedopušten uticaj (undue influence).
GENERALNA KLAUZULA – Ukoliko određena radnja ne potpada pod prethodna dva
osnova nepoštene poslovne prakse, onda ispitujemo da li ta radnja obuhvaćena generalnom
klauzulom. Poslovna praksa koja se smatra nepoštenom mora da ispuni kumulativno dva
uvjeta: prvi uvjet podrazumjeva da je praksa suprotna pravilima profesionalne pažnje ili,
prilikom poslovanja sa potrošačima profesionalni partner nepostupa sa stepenom pažnje, koji
se zahtjeva u poslovima kojim se bavi, odnosno u oblasti u kojoj djeluje. Drugi uvjet
podrazumjeva, da takva praksa negativno utiče na ekonomsko ponašanje potrošača, i dovodi
ga u zabludu prilikom donošenja odluke o kupovine određenog proizvoda. U skladu sa
direktivom izričito je zabranjeno svako nepošteno poslovanje, bilo da je riječ o
zavaravajućem ili agresivnom postupanje.
IMPLEMENTACIJA DIREKTIVE U NAŠE PRAVO - U ZZP opširno su regulisana dva
osnovna prava potrošača, pravo na informaciju i pravo na raskid ugovora bez ikakvog
obrazloženja. Pri tome je informisanje potrošača o njegovim pravima, prije svih od strane
trgovca u predugovornoj fazi, osnovna pretpostavka da potrošač dobije priliku da svoja prava
koristi. Direktive EU implementirane su u ZZP sa mnogo grešaka u prevodu, uz nedostatak
sistematičnosti i razumijevanja svrhe propisa od strane zakonodavca BiH. Zbog toga je,
potrebna nužne provedbe reforme ZZP. Pošto Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi nije
implementirana u zakonodavstvo BiH, neophodno bi bilo u reviziji ZZP-a BiH ugraditi
tzv.veliku generalnu klauzulu, na način da nepoštena poslovna praksa, odnosno svaka
nepoštena radnja, propuštanje, način ponašanja ili predstavljanja, poslovna komunikacija,
uključujući oglašavanje I stavljanje proizvoda na tržište, koju je poduzeo trgovac, a izravno je
povezana s reklamom, prodajom ili isporukom proizvoda potrošaču, bude ex lege zabranjena.
3
ODREDBE ZOO KOJE SE MOGU TUMAČITI U SKALDU SA DIREKTIVOM - Iako
Direktiva nije implementirana u naše pravo, prema ZOO-u mogle bi se uočit neke odredbe
koje mogu da ispune svrhu direktive ( Član 61, 63 , 133, 141 ZOO), a to je zaštita potrošača
kao strane koja je u informacionom deficitu. Za nastanak jednog punovažnog ugovora
neophodno je da su izjave date slobodno, bez prinude, da nisu date u zabludi ili usled prevare.
Zabluda, prevara i prijetnja predstavljaju razloge za rušljivost ugovora i označavaju se
zajedničkim nazivom mane volje (član 61 ZOO).
ODREDBE ZZP KOJE SE MOGU TUMAČITI U SKLADU SA DIREKTIVOM - U
skladu sa članom 7 ZZP BiH, mogli bismo reći da je ZZP zaštitio potrošača tako što je
ukazao na obavezu trgovca da prema potrošaču postupa u skladu sa ''dobrim poslovnim
običajima.'' Također je ZZP pružio i zaštitu od bilo kakve diskriminacije potrošača, što znači
da svi potrošači imaju jednaka prava prilikom kupovine određenog proizvoda (osim npr. kada
je riječ o trudnicamam,penzionerima njima se mogu dati neke prednsoti ali zakon izričiti
propisuje da se takve skupine trebaju označiti). S druge strane trgovac je dužan da prema
članu 8 ZZP da prodaju određenog proizvoda objavi na unaprijed naznačenom mjestu, sa
naznačenom cijenom i sa istaknutim rokom upotrebom.
Nadalje u članu 10 ZZP, regulisana je situacija ukoliko bi proizvod imao materijalne
nedostatke, te da ne bi došlo do nesporazuma sa potrošačem, proizvođač je dužan da ga na to
upozori, ili bar odvoji proizvod od ostalih proizvoda, da stavi naznaku da sadrži nedostatak,
smanji mu cijenu il slično. Ukoliko proizvodu ističe rok trajanja, a i dalje je u prodaji, dužan
je da naznači skori istek roka kao razlog smanjenja cijena.
Nepoštenom poslovnom praksom prema ZPP može se podrazumijevati nedopušteno
oglašavanje, koje predstavlja neprimjereno, prevarno i dvosmisleno. (Glava VII ZZP
Oglašavanje proizvoda i usluga). Prema članu 29 stav 5 i 6 ZZP neprimjereno oglašavanje
podrazumjeva ono koje imaju uvredljiv sadržaj, ili sadrži elemente koje uzrokuje bilo koju
vrstu štete. Članom 29 stav 7 ZZP, prevarnim oglašavanjem podrazumijevamo oglasne
poruke putem kojih se potrošač moze varati ili prevariti, odnosno čl. 29 st. 8 propisuje da se
također može iskoristiti neznanje, neiskustvo potrošača te mu odvući pažnju od važnih
karakeristika ponuda, te se može utjecati na njegovo privredno ponašanje ili se može štetiti
drugim učesnicima u tržišnoj utakmici.
ZAŠTITA POTROŠAČA - je novija oblast u našem pravnom sistemu, jer je naše
zakonodavstvo dosta kasno počelo posvećivati pažnju ovoj problematici. Potrošači u Bosni i
Hercegovini su slabo zaštičeni, zbog toga što još uvijek nije implementirana Direktiva o
nepoštenoj poslovnoj praksi. Ukoliko dođe do povrede prava potrošača, potrošač može svoja
4
prava zaštiti putem sudske i vansudske zaštite. Prema zakonskoj regulativi subjekti odgovorni
za zaštitu potrošača na nivou BiH su: Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa u
BiH, Omdusman za zaštitu potrošača u BiH, Vijeće za zaštitu potrošača u BiH,
Konkurencijsko vijeće BiH, Nadležni organi enititeta i Brčko Distrikta BiH, Kancelarija za
konkurenciju i zaštitu potrošača u FBiH i RS-a, BiH, Udruženja potrošača, Obrazovne
institucije i mediji, Inspekcijski i drugi organi u skladu sa zakonom. Najvažniju ulogu imaju
udruženja za zaštitu potrošača,čiji je osnovni cilj zaštita kako pojedinačnih tako i kolektiv.
Udruženja za zaštitu potrošača moraju djelovati nezavisno od trgovaca i ne smiju sticati
finansijska sredstva od trgovaca.Udruženja potrošača predstavljaju veoma bitan subjekt u
sistemu zaštite potrošača jer imaju uloge posrednika između trgovaca, potrošača i nadležnih
organa kojima je zakonom propisana oaveza zaštite pojedinačnih i zajedničkih interesa
potrošača. Ovlašteni su za podizanje kolektivnih tužbi u cilju zaštite kolektivnih prava
potrošača.
SUDSKA PRAKSA - 1. Presuda Team for Travel Gmbh - U konkretnom slučaju radi se o
dvije agencije CHS Tour Services GmbH (u daljnjem tekstu: Agencija broj 1) i Team4 Travel
GmbH (u daljnjem tekstu: Agencija broj 2) koje su iz Austrije i vode konkurentske putničke
agencije koje se bave davanjem instrukcija iz skijanja, i u sklopu toga organizuju zimovanja u
Austriji za učenike iz UK. U svojoj brošuri ( na engleskom jeziku objavljena) u kojoj se
nalaze ponude za zimsku sezonu 2012. godine, agencija broj 2 je određene objekte odredila
kao ekskluzivne tj. hoteli o kojima je riječ nalaze se u trajnom ugovornom odnosu s
Agencijom br. 2 i da ih na naznačene datume drugi organizator putovanja ne može ponuditi.
Kokurentska agencija zauzima iste objekte kao i agencija br. 2 i to na iste datume. Agencija
br. 2 je već 2010.godine podjelila brošure sa svojim programom. Agencija br. 1 se žali na
povredu odredaba zabrane nepoštene poslovne prakse i tražili su od suda Landesgerichtu
Innsbruck (Regionalni sud u Innsbrucku, Austrija) da zabrani agenciji br. 2 da u svojim
brošurama navodi netačne podatke o ekskluzivnosti jer te iste objekte može rezervisati
agencija br. 2. Nakon što je regionalni sud u Innsbrucku odbio odrediti privremenu mjeru,
Viši regionalni sud u Innsbrucku (Oberlandesgericht Innsbruck ) je potvrdio rješenjem
prvostepenu odluku jer je agencija br. 2 postupila prema profesionalnoj pažnji. Agencija br 1
podnosi zahtjev za reviziju Oberster Gerichtshofu. Dalje je Oberster Gerichtshof odlučio
prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje: „Treba li se članak 5.
(Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi) tumačiti tako da, u slučaju zavaravajuće prakse u
smislu članka 5. stavka 4. ove Direktive, nije dopušteno odvojeno preispitivati različite
kriterije članka 5. stavka 2. točke (a) (ove iste Direktive)“? 5
Član 2 tačka d Direktive definirana poslovnu praksu tako što uključuje između ostalog
tržišno komuniciranje što podrazumjeva i oglašavanje, stavljanje proizvoda na tržište,a u
izravnoj je vezi s promocijom, prodajom proizvoda potrošačima pa informacija koju je
agencija 2 učinila dostupnom u prodajnim brošurama odnosi se na ekskluzivnost, koju Sud
EU smatra poslovnom praksom. Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi treba tumačiti na
način da, u slučaju kada poslovna praksa zadovoljava sve kriterije propisane u članku 6. stavu
1. ove Direktive da bi bila kvalificirana kao zavaravajuća praksa u odnosu na potrošača, nije
potrebno provjeravati je li takva praksa u suprotnosti i sa zahtjevima u pogledu profesionalne
pažnje u smislu članka 5. stavka 2. točke (a) iste Direktive jer se ista može valjano smatrati
nepoštenom i time zabranjenom na temelju članka 5. stavka 1. navedene Direktive.
2. Presuda Trento Sviluppo i Centrale Adriatica protiv Autorata Garante della
Comcorremza del Mercato – Trento Svilupo je vlasnik većeg broja supermarketa na
području Italije,koji su povezani trgovačkim lancem COOP. Centrale Adriatica bavi se
pružanjem usluga članovima COOP-a. Central Adriatic organizuje posebne promotivne akcije
na nekoliko prodajnih mjesta COOP-a, neki proizvodi su sniženi do 50%, među sniženim
proizvodima je bio i prenosni računar, a akcija je trajala od 25. marta do 09.aprila. 10 aprila
jedan potrošač podiže tužbu protiv Trenta Sviluppe i Central Andriatica jer smatra da je došlo
do nepoštene poslovne prakse jer su trgovci promovisali netačan oglas o sniženju jer kad je
došao da kupi prenosni računar za vrijeme akcije, navedeni proizvod nije bio dostupan u
prometu i zbog toga se potrošač AGCM odlučuje za pokretanje tužbe kojom je izrećena
navčana kazna za oba društva. Dalje ova društva podnose tužbu Regionalnom upravnom sudu
Lazio, koja biva odbijena, te se dalje obraćaju žalbom Consiglio di Stato koji obustavlja
postupak i postavlja Sudu sljedeće prethodno pitanje: „treba li označiti „zavaravajućom“, u
smislu članka 6. stavka 1. Direktive 2005/29, poslovnu praksu samo zato što sadrži lažne
informacije ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača, ili je potrebno i da navedena
praksa bude takve naravi da navodi potrošača da donese odluku o poslu koju inače ne bi
donio.
Sud smatra da član 6 stav 1 Direktive predstavlja jednu određenu vrstu nepoštene poslovne
prakse navedene u članu 5 iste direktive koja je zabranjuje. Nadalje članom 5 stav 2 ove
direktive propisuje se da je poslovna praksa nepoštena ako je u suprotnosti sa zahtjevima u
pogledu poslovne prakse i ako bitno narušava ili može bitno narušiti gospodarsko ponašanje
prosječnog potrošača u odnosu na proizvod. Prema članu 2. tačka e Direktive „bitno
narušavanje gospodarskog ponašanja“ znači korištenje poslovne prakse s ciljem bitnog
narušavanja potrošačeve sposobnosti da donese informiranu odluku, što potrošača navodi 6na
donošenje odluke o transakciji koju inače ne bi donio. Iz navedenog proizlazi da je potrebno,
da bi se praksa smatrala zavaravajućom u smislu članka 6. Stav 1 Direktive, ona mora
obavezno sadržavati sve konstitutivne elemente nepoštenosti ( sadrži lažne informacije ili za
koju je vjerovatno da će zavarati prosječnog potrosača), i element koji se odnosi na
prikladnost prakse da bitno narušava gospodarsko ponašanje potrošača, navodeći ga na da
donese odluku o poslu koju inače ne bi donio.