LETEĆI HOLANDEZ

Piše: Pavle Pavlović

Od sarajevske piste do holandskih klompi

LETEĆI HOLANDEZ

Piše: Pavle Pavlović

U životu sam bio na raznim pistama ali samo jednu jedinu sanjam gotovo svaku večer
evo već 16 godina. Budim se lica okupanog u znoju, s lupanjem srca i, onda, sa sretnim
uzdahom zaključim da je to samo još jedna noćna mora…

Krajem 1992. dođe mi moj prijatelj i kolega Mensur Osmović, tada glavni i odgovorni
urednik sarajevskog “AS-a”, sa idejom da izađemo iz opkoljenog nam rodnog grada i
pokušamo ponovo sa nekada najtiražnijim jugoslovenskim tjednikom. U početku sam se
nećkao,ali kako je vrijeme prolazilo srce je sve vise vuklo ka Dragani i Bobi, ženi i sinu
koji su me već mjesecima nestrpljivo čekali u Makarskoj. Imao sam tada, čini mi se,
jedini na širem području Marijin Dvora,središtu Sarajeva, telefon u kući. Dobio sam ga
po odluci Skupštine grada kao komandant Estradne čete Armije BiH. Smijao bih se na
glas kada bi me neko oslovio s – gospodine komandante. Jer sve sam mogao biti osim
onog koji zna komandovati. Disciplina je za mene bila mislena imenica od koje bi me
hvatao strah. Dakle, tim telefonom sam uspijevao da se probijem iz sarajevske blokade
preko raznih spajanja i prespajanja. Imao sam jednog dobrog čovjeka u pogonu
“Sarajevskog kiseljaka” u istoimenom gradiću, koji mi je bio ključan u tim telefonskim
zapetljanijama. Uz njegovu pomoć uvijek bih dobivao Makarsku.Veza ratna ali mogao si
čuti glas dragih osoba i lagati im kako danas ne puca opasno, da nije hladno, da ima
vode, hljeba, a ponekada i mesa. Poslije bi me bilo stid od tih lijepih izmišljotina o
sarajevskom životu u studenom ili prosincu 1992. Ma, bolje i laž nego istina koja na
daljinu dobiva još vise na težini i ubija kao snajper u Sarajevu…Razgovor smo uvijek
završavali s onim - čuvaj se i vidimo se.

U siječnju 1993. odlučim idem van. Dobijemo Menso i ja sve moguće dozvole, izvadimo
nove bosanske putovnice (tada sam ih prvi put vidio) i dogovorimo se kada ce nas “neki”
odvesti do Dobrinje, na kraju grada i Aerodroma na Butmiru. Dobra komšinica Raza
Turabija majstorski mi složi ono malo garderobe što mi je ostalo i koju nisam podijelio
prijateljima što su mi stizale kao izbjeglice iz raznih dijelova okupiranog mjesta smrti.
Ponio sam svoj veliki “samsonite “ kofer s kojim sam samo 18 mjeseci pred rat iz
Australije i Novog Zelanda sletio na butmirsku pistu.

Srećom bila je to noć bez zvijezda. Mrkli mrakom velikom brzinom uz škripu guma,
probijali smo se samo šoferu znanim stazama ka središtu Dobrinje.

- Sada se dobro sagnite – viče čovjek za volanom. – Ovdje pucaju!

Nije ni završio a oko nas kao roj bijesnih osa fijuču meci. Nekoliko se zabilo u debeli
oklopni lim i okvir jednog od kofera. Minut,dva kao vječnost. Uspjeli smo, jurimo dalje.
Konačno Dobrinja i straže oko nje. Ponovo papiri, propusnice i , obavezno, putovnice.
Kao da smo na graničnom prijelazu neke države. I drhtim kao nekada kada sam
pokušavao dvoje,troje farmerica švercati iz Trsta.

U tom dijelom Sarajeva tada još nije bilo onog čuvenog uskog tunela spasa, koji je išao
ispod piste i povezivao ukleti grad, odnosno njegovo predgrađe Dobrinju sa naseljem
Hrasnica, sto leži pod padinama Igmana

Dodjeljuju nam dva mladića, gotovo dječaka. Imaju 15 i 16 godina. Na aerodromu su,
kažu, svako večer i po nekoliko puta “putuju”. Gledaju čudno moj “samsonite”.

- Idemo – komanduju. Menso i ja za njima poslušno kroz neke dugačke, blatnjave

rovove. Vidim iznad nas porušene ,popaljenje kuće nekada blistavog Aerodromskog
naselja. Slušao sam o stradanjima ovdje, ali kada to i vidiš ovako s metar, dva i to u noći
u kojoj je sve sablasno, onda to djeluje kao najgori horror. Stigli smo do guste žičane
ograde Butmirskog aerodrome. U daljini farovi raznih vozila sto sumanuto jure po
beskrajnoj mračnoj perspektivi. Čujem pucnje, rafale, uzvike ljudi. Strasno da strasnije
ne može biti. Srce hoće da mi iskoči, noge mi sve teze, a kofer – on je postao najteži
olovni uteg, moj “Titanik”koji ce me odvesti u crnu rupu bez dna.

- Evo ovdje ćemo – šapću vodiči. Šćućurili smo se u jednom jarku i čekamo da
brundanje teškog motora oklopnog vozila UNPROFOR-a nestane u daljini.- Hajde
sada – brzo !

Potrčasmo koliko smo mogli brze. Klinci odletiše, a Menso i ja kao ubogi starci kaskamo
za njima.Nakon stotinu metara, što se meni učinilo kao stotinu kilometara pucnji i
prodorno :

- Halt! Stoj!
Šta je sad?! Dok smo se snašli već smo ležali na zemlji s automatskim puškama uperenim
u naše sljepoćnice. Iznad mene je dahtao vojnik crne puti sa užarenim očima. Dok je
pritiskao cijev na moju glavu, drugi su otvarali našu ptrljagu. Uredno složeni sadržaj mog
kofera sada je bio razbacan po blatu. Zanosio sam se da ću kao gospodin izaći iz
Sarajeva, a sada ovdje ležim kao zadnji bijednik kojem život ovisi o debljini živaca
čovjeka sto me strijelja pogledom. Srećom, krajičkom oka uspio sam ugledati da ima
plavu kacigu.

Ležali smo u blatu oko pola sata dok nije stiglo jedno od vozila sto krstare pistom.
Ubacili su nas unutra.U poluosvijetljenom prostoru sjedi veseli momak s narančom u
ustima.

-Otkud vi?

- Iz Dobrinje? A ti?

- Zar ne vidiš, iz Hrasnice – ponosno pokazuju na naranču. – Ćopili su i mene na pisti i

kada su me upitali gdje ću ja im kažem u Hrasnicu. A oni, blekani, misle da ce me izraditi
pa me vode natrag u Dobrinju. Tako je svaki put kada me ćope, da se ne bih umarao i
trčao. Uvijek im kažem suprotno i oni me lijepo odvedu do cilja…

Francuski vojnici UNPROFOR-a nas izbaciše u blatnjave kanale Dobrinje. Čekali smo
dva sata da granatiranje prestane da bismo se ponovo pojavili u jednoj od komandi iz
kojih smo i krenuli. Savjetuju da je najbolje da ovdje prenoćimo i pokušamo drugi put.

Kakvo spavanje, Dobrinja se tresla pod granatama do praskozorja. Ponovo blindirani auto
i trka prema središtu grada. Čini mi se da nismo ni stigli u Sarajevao, a raja su mi već na
ulici dobacivala:

- Sta je, Francuzi malo marisali?

Ovog puta sam ja preuzeo organizaciju.”Putovanje” je bilo zakazano za 23. Januar. Opet
sumanuta vožnja prema Dobrinji. Uz mene nije vise “samsonite”.Nisam ni ja bas toliko
blesav. Zamijenio sam ga kod jednog komšije za obični planinarski ruksak. Dok se
približavamo “graničnom prijelazu” razmišljam o riječima majke da se pripazim i da mi
se ne dogodi ono sto je ona sanjala nakon mog prvog pokušaja. Kaže vidjela je kako mi
neko prilazi s leđa i zabija - nož… Uh, stresoh se.

Dobivamo nove vodice. Čini mi se iskusnije momke. I trebat će nam. Jer je bilo kao pod
reflektorima. Mjesečina obasjala pistu i ponovo čujemo motore, pucnjave, jauke. Ne
vode nas prema starom mjestu,prema gustoj žici, nego ravno prema zgradama
Aerodroma. Vidim već čuveni hangar za “Energoinvestove” avione s kojima sam prije
rata cesto letio. Ništa mi nije jasno. Krećemo sa ka pozornici, imam osjećaj da je u nas
upereno na stotine snajpera, očiju, koji samo čekaju komandu. Teško hodam u debeloj
šoferskoj bundi sto su mi je dali pred put da se ne smrznem.
- Idemo preko ograde – mladići preskočiše kao od sale dva metra visoku prepreku.
Menso i ja smo se dobro namučili. Onda trk prema obližnjoj stražarskoj kućici. Oni se
uguraše unutra,a ja, kao najveći, ostadoh s leđima vani. Zlokobna tišina,zadihani čekamo
daljnje upute. Počinjem da drhtim cijelim tijelom. Osjeća da mi se neko približava i da
ce svakog časa da mi zabije nož u leđa. Već sam osjetio i ubod kad me prenu:

- Sad brzo preko prve piste. Momci lete, mi nekako za njima. Dođe i glavna pista. U
daljini pucnjava, uzvici. Oko nas tišina i ogroman prostor na mjesečini. Dohvatili smo i
pomoćnu pistu. Hrabre nas još malo. Nama duša na nosu, ni u mirna vremena nismo
mogli ovako brzo, a kamoli sada gladni,iznureni teškim ratnim mjesecima i uplašeni, sa
sve težim ruksacima.

- Još dvadeset metara, evo kanala skačite i evo slobode!

Skočih u rupčagu . Umjesto blata , stotine uboda ogromnog smotka bodljikave žice.
Tisuću puta sam čuo ono – zapleo se kao pile u kučinu. Samo ovog puta ja sam bio pile
zapleteno u srediste dva i po metra visokog kotura žice. E, jebo moju slobodu! Izvlačili
su me gotovo sat vremena. Lice, ruke, noge, bunda – sve je to bilo u mrezi dubokih
ogrebotina, kao da su po meni vježbali ćoravi bacači noževa.

Kada sam se konačno iskoprcao doveli su me do nekih stražara i ponovo papiri,

putovnice i uzvik – Evo nam Paje, zovi Uču!

Uh, sta je sad. Stiže olupina od golfa dvojke.

- Paja i raja upadajte, Učo vas čeka. Stigosmo u Komandu čete na Butmiru, sto
kontrolira činilo mi se samo četvorni kilometar slobodne teritorije na važnom putu
prema Igmanu i putu spasa. Dočeka nas prijatni čovjek, četrdesetih godina i ugodnim
glasom - E, neka ste stigli, vala vas dugo čekamo.

Dok kontam sta nam se to sprema uvede nas u prostoriju gdje je sjedilo desetak ljudi.
Pred njima flaše piva,vina, boca “štoka”. I raj za naše oči – tanjuri sa suhim mesom,
sudžukom, teletinom. Mislim sanjam.Posljednji put sam te delicije video gotovo prije
godinu dana. Doleti i momak s harmonikom.

- Paja, hajmo sada pjesma…

- Ma, stanite ljudi, nisam ja pjevač…

- Ma, jesi ,jesi, gledali smo mi tebe kako si pjevao u svojim emisijama na sarajevskoj
televiziji…

I tako jedan stok, jedno pivo, jedna čaša vina, pa meso od kojeg stomak podivlja i pjesma
je tekla do jutra. I tako je započeo moj put , do sada, bez povratka. Od uklete sarajevske
zrakoplovne piste do nizozemskih klompi. OBJAVLJEN
VODIUĆ KROZ ŠEVENINGEN

Kada prijatelji dođu zna se - slijedi otkrivanje Niske zemlje. Prvo se, dakako, zaputimo u
Amsterdam. Obično ih dovedem do najvećeg gradskog trga Dama i onda predložim da
krenemo ka Van Goghovom muzeju. U 99 posto slučajeva kao odgovor dobijem
namrštena lica i gunđanja kao to bi moglo poslije. Pa, što je onda prvo i najizazovnije?!-
Ma, znaš već, nemoj se praviti blesav! - Što, možda hoćete u Kraljevski muzej da vidite
najbolja Rembrantova djela, čuvenu ”Noćnu stražu”, ili u staru Hainekenovu pivnicu? -
Već postaješ dosadan… Povedi ti nas do tih koffie-shopova i Crvene zone…Naravno, to
sam i očekivao. I što je začuđujuće uopće nije važno što je “delegacija zemljaka”
mješana, to jest ima i dama. Kako dublje zalazimo u uske ulice kvarta De Wallen ,
Balkanci postaju opušteniji, već ih je teško odvojiti od stotine prozora što privlače
raznobojnim svjetlima i još vatrenijim prizorima dama naslonjenih na unutrašnju stranu
ogromnih staklenih okana. - Uh, koliko ih ovo ima? Kao iskusni turistički vodič
objašnjavam da je do prije dvije godine ovdje bilo oko 500 ”prozora” a da je danas već
stotinu manje. Općina Amsterdam ubrzanim tempom želi da jednoj od naljepših gradskih
jezgri da novi izgled, novu privlačcnost.
Umjesto okana sa ”damama noći” dolazi niz slikarskih i skulptorskih ateljea, malih
galerija.- Kakva glupost! Pa, imaš ateljea koliko hoćes u svijetu - uzvraćaju zemljaci.
Pravim se kao ne čujem i idemo dalje. Dogovor je da se ne razdvajamo, a damama
posebno skrećem pažnju da paze na torbe. U De Wallu ne rade samo prodavačice uzdaha
nego i vrsni svjetski džeparoši, pojačanih prije godinu, dvije, ”specijalistima” iz novih
članica EU: Rumunjske i Bugarske.- Pa ovo je totalna ludnica. Ne znaš gdje ćes prije -
kulminiranim oduševljenjem nastavljaju zemljaci, stidljivo me povlačeći za rukav da
dame ne skuže. - Je li, koliko ovo košta, igraju li i bankovne kartice… - Igra sve, samo
daj lovu. Cijena? Pa, najjeftinije je 35 eura,a penje se i do preko 150.- Za koliko
vremena? - Obično za dvadeset minuta - i naravno ponovo očekujem namrštena lica.
Puno eura za malo vremena, još ako se sve preračuna u kune, pa onda šta ako bude
”zakazivanja” u tih dvadeset minuta. U glavama ubrzano rade digitroni. Što je bolje -
pokloni familiji u domovini ili pokloni samom sebi?! - Mogu ti reći da je dosta i ovako.
Lijepo smo se nagledali raznih ljepotica iza ”penđera”’. Ma, odakle im to da se ovako
nude? - I to vam je originalni holandski pronalazak kao i vjetrenjače i klompe. Česte kiše
i vjetrovi su nekima donijeli ideju da je bolje ovako nuditi erotske proizvode. Em,
izvođačice radova izgledaju tajanstvenije iza prozora sa prigušenim svjetlom, em su
zdravije, ne muči ih prehlada koju bi sigurno zaradile na vjetru što posebno u listopadu i
studenom bije. - A tko su te dame, odakle dolaze? - Samo malo strpljenja i vodim ih do
plavuše bujnih oblina što “stražari” ispred pohotnih “prozora”. - O, gde ste, bre,
zemljaci ? -dočekuje nas raširenih ruku. - Tko ti je ova? - Ma, stara jugoslovenka. Stigla,
prije dvadesetak godina iz okoline Kruševca iz južne Srbije. Prvo je radila u nekoj
tvornici keksa, pa onda skužila da bolje, mnogo bolje može živjeti od - seksa. - E, ja sam
vam ovdje predradnica. Primam mušterije i onda ih raspoređujem po našim radnim
sobama. Vidite kada su zavese zatvorene to znači da je radnja u toku, a kada su otvorene,
onda trči brale i gledaj, možda nešto i uloviš…

Za vas zemljake evo nudim, bre, 20 posto popusta. Ako imate problema s jezikom, ima tu
nekoliko i naših, za sporazumevanje nema problema...I onda smo produžili prema nekom
od brojnih koffieshopova. Pošto smo već ljudi u godinama, radije smo se odlučili za
espresso kafu i cappucino, na veliko čuđenje konobara i ostalih gostiju.- E, mislimo da
smo dosta vidjeli u tom tvom Amsterdamu. Hajmo mi dalje ,do Den Haga...Na putu
prema parkiralištu nailazimo na čudni kip žene. - Ovo je? - To vam je spomenik
prostitutki, jedinstven u svijetu. Tako je ova društvena zajednica htjela da oda počast
udarnicama najstarijeg zanata na planetu. U sunčanom danu kraja listopada lagano
ulazimo u grad park. Još guste zelene krošnje skrivaju stare građevine i najnovije krikove
arhitekture. - Hoćemo li do Madurodama? - Što je to?- Čuli ste sigurno već, otvoreni
muzej minijatura u kojem možete naći sve najpoznatije … - Drugi put!- Ili ćemo na
upravo otvorenu svjetsku izložbu djela Picassa, Mondrijana…- Hej, ohladi. Pa, valjda
znaš što nas iz naših krajeva najviše zanima u Den Hagu? – Palača Njenog kraljevskog
visočanstva Beatrise? - Jesi li, slučajno čuo za Međunarodni sud pravde za bivšu
Jugoslaviju? - Kako da ne, evo ga tu još kojih petstotinjak metara. - To i tražimo! -
uzviknuše uglas dragi zemljaci. Upravo ovih dana mnogo svijeta se muva oko zgrade čija
pročelja sigurno zna svaki stanovnik bivše nam zajedničke zemlje. Sudi se Radovanu
Karadžiću alias dr. Dabi Dabčeviću. - I to je to, ta čuvena zgrada Suda. U, jebote, kako je
mala, neugledana! Na TV i u novinama se čini velika, moćna… Pa, vidi nigdje policije,
nigdje straže. Kod nas su kordoni kada se sudi i najmanjem krimosu. - E, ovo vam je
uređena zemlja, koja od svega zna praviti biznis. Recimo, zahvaljujući ovom Sudu, svi
hoteli u okolini su popunjeni već mjesecima. U njima su pravnici, novinari, rodbina na
desetine onih koji su iza rešetaka Sheveningena. - A, gdje ti je Sheveningen? - Sjedajte,
idemo. Zaustavio sam ispred filmski luksuznog svjetski čuvenog hotela ”Kurhaus” u
centru Sheveninga. - Upravo stojite pred jednim od najboljih hotela na svim
kontinentima. U njemu borave predsjednici, kraljevi, carevi, šeici, maharadže… Kažu da
je u njemu jednom prilikom bio i Clinton sa Monikom Lewinski. Potom idemo ka
obližnjoj čuvenoj Promenadi Sheveninga.

U kilometarskom nizu su grozdovi raznih restorana, kafea,trgovinskih centara. - Za

svakog Švabu, Finca, Danca, Belgijanca, Shevening je najljepše ljetovalište na obali
Sjevernog mora. To je mjesto za kojeg svi znaju, kojem hrle na odmor,zabavu...- Isto tako
ako pitaš bilo kog čovjeka na prostoru od slovenske do makadonske granice za
Sheveningen - upadaju moji prijatelji - doznaćeš jedino da je to prokleta tamnica
najboljih sinova naroda sa tih prostora. Tek poneki će reći da tu leže osumnjičeni za ratne
zločine. Nego, gdje ti je taj zatvor? - Odmah tu iza kuta! Uvodim ih u mirnu ulicu
drvoreda. Kroz krošnje se probijaju obrisi čuvene kule zatvora Sheveningen. - To je stari
dio kaznione, naši su zatočeni u novijem dijelu sa bočne strane. Nakon bjesomućnog
škljocanja digitalnih kamera, kojima ni sam nisam odolio, kojih stotinu metara dalje
zastajemo pred ogromnim čeličnim vratima, znanih s TV ekrana u trenucima kada se na
brzinu otvaraju ne bi li u tajanstvenu unutrašnjost propustila jureće blinidirane BMW-e ili
Mercedese. - Kako li je unutra? - stiže novo pitanje. - Bome, bolje nego mnogima dolje
kod nas. Imaju svoje sobe, svoje televizore, radio-prijemnike. Love što žele preko
satelita. Na raspolaganju su im radni kabineti, internet, novine, telefoni. O njima brinu
najbolji liječnici-specijalisti koji skrbe i za Kraljicu. Mogu jesti što žele, sami kuhati,
šetati u grupama ili odvojeno. Tu se bez problema druže Srbi, Hrvati i Bošnjaci . Primaju
posjete, a neki su ovdje i potomke začeli. Jedino što ne mogu je izaći i prošetati vani. -
Samo im trebaju još crvena amsterdamska svjetla da kupleraj bude kompletan - dobacuju
frendovi. Nisam reagirao, da li sam trebao?!

Ahoj, ahoj, zavodniče moj!

 LETEĆI HOLANDEZ

Piše: Pavle Pavlović

Vratila mi se žena prije desetak dana iz Sarajeva i baca pred mene jednu fotku: -
“Ma, evo ti tvoj tenk! Probio si glavu s njim i Bogu i narodu…” I gledam, stvarno
ono isto oklopno vozilo što se prije nekoliko desetljeća uvalilo u naše susjedstvo.
Samo sada starije, nekako manje i puno hrđavije, rušine, što bi rekli prijatelji iz
Splita. Što bi tek bilo da se na njemu porežeš? Morali bi ti davati dvostruku dozu
tetanusa…

Odveo me taj fotos u davnu 1968. godinu. U vrijeme kada još nisam imao brkove.
Naš Marijin dvor, epicentar grada na Miljacki, bio je puna loga, kako smo zvali
mjesta za skrivanje. Mogao si u ponekima danima boraviti, zaljubiti se, odljubiti,
a da te niko ne skuzi. Svako od nas je mogao ovdje slobodno i bez gužve izabrati
svoje ljubavno gnijezdo. Moja slatka loga bila je, kao svjesnog omladinca, tik uz
Muzej revolucije. Stajao je tu tek koje ljeto i još se sjecam kada je naša velika
raja na ogromnim staklenim površinama nove bijele mramorne zgrade, kojom se
Sarajevo šepurilo uz obližnji ocvali Zemaljski muzej, zarađivala tada velike pare
skidajući ostatke farbe s većih ili manjih prozirnih okana. Kažu da je tada najviše
love uzeo čuveni Rešo, što je bez po muke savijao debelu moćnu zeljeznu ogradu
oko Paviljona, tik uz ogradu današnje Skupštine BiH.
Novootvoreni Muzej revolucije imao je dvije vrste izloženih eksponata. One koji
su bili neotporni na vremenske prilike, naravno, smjestili su pod krov, a ove
druge, kojima sarajevske kiše i snijegovi nisu mogli ništa, bili su, naravno, na
specijalno uredjenom otvorenom prostoru, što se lijepo uklapalo u funkcionalnu
cijelinu uzvišenog arhitektonskog objekta, kako su tada uzdahnuto pisali ondašnji
novinari. Izložba na otvorenom posebno je privlačila nas mlađe. Bilo je tu raznih
topova, mitraljeza, bornih kola, jedrilica, pa čak i jedan aviončić. Svjedočilo je to
kako su naši partizani počeli od otimanja pušaka pa zavrsili s ovom teškom
artiljerijom i avijacijom. Od svih izloženih, meni sada omraženih cuda tehnike,
najvise me privlačio jedan tenk. Činio mi se većim i moćnijim od onih razvikanih
ruskih T- 55 . S čika čuvarom Muzeja revolucije sam se sjaranio, kada sam ga
jednog dana fotografirao i poklonio mu sliku na kojoj on važno stoji usred
oružanog parka s rukom podignutom na Titov pozdrav. Jedini sam ja od raje
mogao da dižem kupolu, da ulazim u tijesnu unutrašnjost željezne grdosije i da
okrećem topovsku cijev u svim pravcima zamišljajući kako pucam po mrskom
Švabi… Dolazio sam ovamo i po danu i po mraku. I tada mi sine. Pa ovo mjesto
oko tenka, je u toplim srpanjskim nocima najmračnije od svih skrovišta koje sam
do tada poznavao. Čvrsto sam odlučio da če to od sada biti samo moja, moja i
ničija druga logica.

Prolazili su dani, nedjelje, a ja nikako da isprobam svoje gnijezdo. I onda kao da

mi je sami gospon Bog/Allah uputio izazov. Sjećam se, kuhalo se nesto bilo oko
Čehoslavacke. Bio je tada i onaj nezaboravljeni junak Jan Palah, momak sto se
spalio u znak protesta prema mrskom Rusu. Poslije Jana bilo je puno Jana, ali je
samo on bio – prvi. Nekoliko puta sam i na TV-u gledao kako tenkovi s istoka
ganjaju goloruke demonstrante po Pragu. Gledao i brzo zaboravljao, kao što je to
svijet činio i u onim našim godinama zbog kojih smo ovdje gdje smo, dok je
gorilo Rajvosa… I onda se ona ukazala! Ma, bila je kao najljepsi cvijet iz
Botaničke baste Zemaljskog muzeja, gdje smo najvise krali japanske jabuke.
Porumenila po obrazima kada me je ugledala, a čini mi se i ja. “Ahoj, ja sam
Martinkooo!”

Uh, bolan, što me nađe! Kako ću dalje? Malo rukama, malo nogama, malo
riječima, ma, majku mu i oni su braća Slaveni. Imamo dosta zajedničkih riječi.
Poslije nekoliko dana smo se dobro sporazumjevali. Već sam uspio da je držim za
lijepu, bijelu, nježnu ručicu. Shvatio sam da se s roditeljima vraćala s mora,
putovali su u njen rodni Prag, kada ih je snašla, kako bi raja rekla, ruska
intervencija. Kaže, bili su koji tjedan ranije u Puli i okolini i da joj se činilo da će
joj ovo biti najljepše ljetovanje u životu… Ali kada su oni iz Moskve svim silama
željeli da skinu mrskog Dubceka. Martinka i njeni nisu dalje mogli. Smjestili su
su se kod nekih dobrih ljudi tu u mom sarajevskom susjedstvu. Dok su Rusi sipali
drvlje i kamenje po tom vođi Čehoslovaka, meni je odvazni Dubcek bio najdrazi
vođa. Da se nije pobunio, ne bi bilo ni moje Martinke!

I onda je došao dan odluke. Martinkooo i ja smo se toliko zbližili, da ne kažem

zatreskali, da je ona već dozvoljavala da je zagrlim i ponekada u prvim noćnim
satima vodim po, uvijek romatično mračnom, Vilsonovu šetalištu. Ali to nije bilo
to. Ma nigdje onakvog mraka onakvog mira, onakve loge kao kod mog tenkića. I
krenusmo mi polako kroz noć što je postajala sve tamnija. Još koji korak i eto
mog gnijezda.Uhvatio sam je čvršće za ruku, potom zagrlio, priblizio obraz
obrazu. Nije bilo protivljenja. Ma, vazda smo mi govorili nijedna nije kao
Čehinja. Tako se pričalo i među starijom rajom sto se hvalila da je lovila
“knedlicke”po Jadranu za samo jednu rum-pločicu.

Počela je drhtati. Prvo lagano, a onda sve jače i jače. Uh, niko sretniji od mene.
Muškarčina, zavodnik! Počela je i stenjati, grozničavo prevrtati očima i tada je
kirknula duboko u sarajevsku noć:

- “Rus,Rus!!!”

- “Kakav Rus?” – pitam iznenađeno.

- “Tamooo, tamooo!!!”
Pokazivala je u pravcu mog tenka, mog skrovišta. Naglo se otrgla, pocela plakati i
trčati prema privremenom domu. Od tada više nikada nisam video, moju
Martinkooo, ali sam zato svojoj ženi ispričao tisuću puta ovu moju prvu ljubavnu
storiju. I zato sam, naravno, prije kojih par dana iz sarajeva umjesto naručenih
baklavica i ruzica, što ih prave najbolje u onoj slastičarni kod Markala, dobio ovaj
fotos. Doduše ne baš oštar, šta ćes kada žene slikaju, ali vrijedan kao i moje
sjećanje.