Iranonova potraga

U granitni grad Teloth doskitala je mladost; ovjenčan vinovom lozom, njegova žuta kosa se
sjala kao mirisna smola a grimizna halja bijaše poderana dračom planine Sidrak koja leži s
druge strane starinskoga mosta od kamena. Puk Telotha je tmast i surov, koji obitava u
uglatim kućama, i namrgođeno upitaše stranca odakle dolazi i koje mu je ime te kakva mu
je sudbina. Stoga mladić odgovori:
“Ja sam Iranon, i dolazim iz Aire, dalekoga grada kojega se sjećam samo kroz maglu
ali ga pokušavam ponovo pronaći. Ja sam pjevač pjesama koje naučih u tome dalekom
gradu, i moj poziv je stvarati ljepotu stvarima zapamćenim iz djetinjstva. Moje je bogatstvo
u malim sjećanjima i snovima, i u nadama koje pjevam u vrtovima kada je mjesec blag, a
zapadni vjetar komeša lotosove pupoljke.”
Kada su ljudi Telotha čuli ove stvari počeše šaptati međusobno; jer iako u granitnome
gradu nema smijeha ili pjesme, surovi ljudi katkada u proljeće gledaju prema
Karthianskim brdima i razmišljaju o lutnjama dalekoga Oonaia o kojima su putnici
zborili. I tako razmišljajući, nagovoriše stranca da ostane i pjeva na trgu ispred Mlin
tornja, iako im se nije svidjela boja njegovih dronjavih halja, niti mirisna smola u kosi,
niti njegov vijenac vinove loze, niti mladost u njegovu zlatnom glasu. Uvečer je Iranon
pjevao, i dok je pjevao jedan starac se poče moliti, a jedan je slijepac kazao da vidi
aureolu ponad pjevačeve glave. Ali je većina stanovnika Telotha zijevala, neki se smijali
a neki otišli spavati; jer Iranon nije govorio ništa korisnoga, pjevajući samo o svojim
sjećanjima, snovima, i nadama.
“Sjećam se sutona, mjeseca, i nježnih pjesama, i prozora pokraj kojeg su me ljuljali
u san. A kroz prozor se vidjela ulica gdje su se palila zlatna svjetla, i gdje su sjene
plesale po kućama od mramora. Sjećam se kvadrata mjesečine na podu, koja nije bila
poput običnoga svjetla, i vizija koje su plesale u mjesečevim zrakama kada mi je majka
pjevala. I također, sjećam se sunca jarkoga jutra iznad mnogobojnih brda u ljeto, i
slatkoga cvijeća nošenog južnim vjetrom od kojeg je drveće pjevalo.
O Aira, grade mramora i berila*, kolike su samo tvoje ljepote! Koliko sam volio
tople i mirisne lugove sa druge strane hijalinske* Nithre, i slapove majušne Kra koja je
tekla kroz zelenu dolinu! U tim su lugovima i u toj su dolini djeca međusobno plela
vijence, a u smiraj dana sanjao sam neobične snove ispod yath stabala u planini dok
sam podno sebe gledao svjetla grada, i zavojitu Nithru kako odražava vrpcu zvijezda.
U gradu postojaše palače venama prošaranog i nijansiranog mramora, sa zlatnim
kupolama i obojanim zidovima, i zelenim vrtovima s ažurnim bazenima i kristalnim
fontanama. Često bih se igrao u vrtovima i gacao po bazenima, i ležao i sanjario sred
blijedog cvijeća podno stabala. I ponekad bih se u suton uspeo dugom bregovitom
ulicom do citadele i otvorenoga prostora, te dolje promatrao Airu, čarobni grad
mramora i berila, sveg divnoga u haljama zlatnoga plamena.
Dugo si mi nedostajala, o Airo, jer ja bijah samo dijete kada smo prognani; ali moj
je otac bio kralj i ja ću ti se vratiti, jer tako je odredila Sudba. Kroz svih sam te sedam
zemalja tražio, i jednoga ću dana ponovo vladati tvojim lugovima i vrtovima, tvojim
ulicama i palačama, pjevat ću ljudima koji će znati o čemu pjevam, te se neće smijati ili
mi okretati leđa. Jer ja sam Iranon, koji bijaše princ Aire.”
Te su noći stanovnici Telotha smjestili stranca u staju, a ujutro mu dođe gradski
arhont* i reče da mora ići u radionu Athoka postolara, da mu bude naučnik.
“Ali ja sam Iranon, pjevač pjesama,” on uzvrati, “te nemam srce za postolarev
zanat.”
“Svi u Telothu moraju mukotrpno raditi,” odgovori arhont, “jer takav je zakon.”
Tada Iranon reče:
“Zbog čega mukotrpno radite; ako ne zbog toga da možete živjeti i biti sretni? Te
ako mukotrpno radite samo da biste još više mukotrpno radili, kada će vas pronaći
sreća? Vi muku mučite da biste živjeli, ali zar nije život sazdan od ljepote i pjesme? I ako
ne trpite pjevače među sobom, gdje će biti plodovi vašeg mukotrpnog rada? Muka bez
pjesme je poput iscrpljujućeg puta bez kraja. Zar nije smrt ugodnija?” Ali arhont bijaše
mrzovoljan i nije shvaćao, te zaprijeti strancu:
“Ti si čudan mladić, i ne dopada mi se tvoje lice niti tvoj glas. Riječi koji si
izgovorio su bogohulne, pošto bogovi Telotha kazaše da je mukotrpan rad dobar. Naši
su nam bogovi obećali utočište svjetla onkraj smrti, gdje će biti odmora bez kraja, i
kristalne svježine sred koje si nitko neće zamarati um mišlju ili oči ljepotom. Odlazi
sada do Athoka postolara ili nestani iz grada do sumraka. Svi ovdje moraju služiti, a
pjesma je glupost.”
Stoga Iranon izađe iz staje i počne hodati uskim kamenim ulicama između
sumornih uglatih kuća od granita, tražeći nešto zeleno u proljetnome zraku. Ali u
Telothu ne bijaše ničega zelenoga, jer sve je od kamena. Lica ljudi su se mrštila, ali
pored kamenog nasipa uz tromu rijeku Zuro sjedio je mladi dječak i tužnih očiju gledao
u vode promatrajući zelene propupale grane koje su bujice donijele sa brda. Te mu
dječak reče:
“Nisi li to uistinu ti zbog kojeg arhonti zdvajaše, koji tražiš daleki grad u krasnoj
zemlji? Ja sam Romnod, rođen krvlju Telotha, ali nisam star kao što su navade
granitnoga grada, i svaki dan čeznem za toplim lugovima i dalekim zemljama ljepote i
pjesme. S one strane Karthianskih brda leži Oonai, grad lutnji i plesa, o kojem ljudi
šapuću i govore da je istovremeno prekrasan i užasan. Tamo bih pošao da sam dovoljno
star da pronađem put, i tamo bi ti trebao poći i tamo bi pjevao te imao ljude koji će te
slušati. Napustimo grad Teloth i putujmo zajedno između proljetnih brežuljaka.
Pokazat ćeš mi kako se putuje a ja ću nazočiti tvojim pjesmama u večer kada zvijezde
jedna po jedna donose snove umovima sanjara. I možda se čak dogodi da je Oonai, grad
lutnji i plesa baš divna Aira koju tražiš, jer priča se da ne poznaješ Airu od davnih dana,
a imena se često mijenjaju. Pođimo u Oonai, o Iranone zlaćane glave, gdje će ljudi
prepoznati naše čežnje te nas dočekati kao braću; niti će se ikada smijati ili mrštiti
onome što govorimo.” A Iranon odgovori:
“Neka bude tako maleni; ako itko na ovome kamenom mjestu čezne za ljepotom,
mora potražiti planine i ono onkraj njih, a ja te neću ostaviti da žudiš na obali trome
Zuro. Ali ne pomisli da zadovoljstvo i razumijevanje stanuju odmah sa druge strane
Karthianskih brda, ili na bilo kojem mjestu koje možeš pronaći za jedan dan, ili godinu,
ili lustrumputovanja. Gledaj, kada sam bio malen poput tebe živio sam u dolini Narthos
pored ledene rijeke Xari, gdje nitko nije htio slušati moje snove; te rekoh sebi da ću kada
porastem poći do Sinare na južnoj padini, i pjevati nasmijanim jahačima jednogrbih
deva na tržnici. Ali kada sam stigao u Sinaru pronašao sam jahače jednogrbih deva sve
pijane i vulgarne, te uvidjeh da njihove pjesme nisu poput mojih, stoga otputovah na
splavi niz Xari do grada Jarena s bedemima od oniksa. Vojnici u Jarenu me ismijaše te
potjeraše, pa sam lutao mnogim drugim gradovima. Vidio sam Stethelos koji je ispod
golemoga vodopada, a motrio sam i močvaru gdje je Sarnath nekoć stajao. Posjetio sam
Thraa, Ilamek, i Kadatheron na vijugavoj rijeci Ai, te sam dugo obitavao u Olathoëu u
zemlji Lomar. Ali iako sam ponekad imao slušatelje, uvijek ih je bila nekolicina, i znam
da će me dobrodošlica dočekati samo u Airi, gradu mramora i berila gdje je moj otac
nekoć vladao kao kralj. Stoga, Aim ćemo tražiti, premda je pametno posjetiti udaljeni i
lütnjama blagoslovljeni Oonai sa druge strane Karthianskih brda, koji je možda zaista
Aira, mada ja ne mislim tako. Airina ljepota je pusto zamišljanje prošlosti, te nitko ne
može zboriti o njoj bez zanosa, dok o Oonaiu goniči deva šapuću cerekajući se.”
U suton Iranon i mali Romnod napustiše Teloth, i dugo lutaše između zelenih
brda i svježih šuma. Put bijaše težak i nejasan, i kanda se nisu uopće približavali
Oonaiu, gradu lutnji i plesa; ali sumrakom dok bi zvijezde izašle, Iranon bi pjevao o
Airi i njenim ljepotama a Romnod bi slušao, pa bi obojica bili sretni poslije predstave.
Obilno su jeli voće i crvene bobice, i nisu zamjećivali prolazak vremena, jer mnoge su
godine morale prohujati. Maleni Romnod više nije bio tako malen, i zborio je duboko
mjesto kreštavo, iako je Iranon uvijek bio isti, te i dalje kitio svoju zlatnu kosu vinovom
lozom i mirisnim smolama pronađenim u šumi. Pa je vremenom došao i dan kada se
Romnod činio starijim od Iranona, iako je bio sasvim malen kada gaje Iranon zatekao
kako promatra zelene propupale grane u Telothu na kamenoj obali trome rijeke Zuro.
Tada jedne noći kada mjesec bijaše pun, putnici naiđoše na planinski greben i
dolje ugledaše nebrojena svjetla Oonaia. Seljaci im rekoše da su blizu, i Iranon je znao
da ovo nije njegov rodni grad Aira. Svjetla Oonaia nisu bila nalik onima Aire; jer su bila
jaka i blještava, dok su svjetla Aire sjala blago i čarobno kao što je mjesečina obasjavala
pod pored prozora gdje je Iranona majka nekoć ljuljala u san pjesmom. Ali Oonai je bio
grad lutnji i plesa, pa se Iranon i Romnod spustiše niz strmu padinu da bi pronašli
ljude kojima će pjesme i snovi donijeti zadovoljstvo. A kada su ušli u grad pronašli su
ružama ovjenčane ljude dobre volje kako se od kuće do kuće naginju sa prozora i
balkona, koji su slušali Iranonove pjesme pa mu bacali cvijeće i pljeskali kada bi bio
gotov. Tada je na trenutak Iranon povjerovao da je pronašao one koji su mislili i osjećali
poput njega, premda je grad imao samo djelić Airine ljepote.
Kada je zora došla Iranon u nevjerici pogleda uokolo, jer kupole Oonaia nisu bile
zlatne na suncu, već sive i sumorne. A stanovnici Oonaia su bili blijedi od pijančevanja i
tupi od vina, i ništa nalik ozarenome puku Aire. Ali pošto su mu ljudi bacali cvjetove i
klicali njegovim pjesmama, Iranon je ostao, a sa njime i Romnod, kojemu se svidjelo
pijančevanje grada te je nosio u svojoj tamnoj kosi ruže i cvijet mirte. Često bi noću
Iranon pjevao slavljenicima, ali je bio uvijek kao i prije, ovjenčan samo vinovom lozom
planina i prisjećao se mramornih ulica Aire i hijalinske Nithre. Pjevao bi u freskama
oslikanim dvoranama Monarha, na kristalnom podiju podignutom iznad poda koji
bijaše zrcalo, i pjevanjem bi donosio slike svojim slušatelj ima dok se ne bi činilo da pod
odražava stare, prekrasne, i poluzapamćene stvari, a ne od vina pocrvenjele slavljenike
koji ga obasipaše ružama. I kralj mu naredi da skloni svoje grimizne dronjke, i odjene
ga u saten i tkanine od zlata, s prstenjem od zelenoga žada i narukvicama od bjelokosti,
te ga smjesti u pozlaćenu prostoriju punu tapiserija na krevet od slatkoga rezbarenog
drva s baldahinom i pokrivačima od svile izvezene cvjetnim uzorkom. Tako je živio
Iranon u Oonaiju, gradu lutnji i plesa.
Nije poznato koliko se Iranon zadržao u Oonaiu, ali jednoga dana kralj dovede u
palaču neke mahnite plesače iz pustinje Liranian, i sumračne svirače flauta iz Drinena
na Istoku, a poslije toga slavljenici bacaše svoje ruže ne toliko Iranonu koliko plesačima
i sviračima flauta. I iz dana u dan je Romnod, koji bijaše maleni dječak u granitnome
Telothu, postajao sve grublji i crveniji od vina, dok nije sanjao sve manje i manje, i
slušao s ugaslim užitkom Iranonove pjesme. Ali iako je Iranon bio tužan, nije prestao
pjevati, i u večer bi opet pripovijedao svoje snove o Airi, gradu mramora i berila. Tada
jedne noći crveni i gojazni Romnod teško zahropće ispod opojnih svila svoga
ukrašenoga kauča te umre u grčevima, dok je Iranon, blijed i vitak, pjevao sam sebi u
udaljenome kutku. A kada se Iranon isplakao na Romnodovom grobu i posuo ga
zelenim propupalim granama, kakve je Romnod volio, stavio je na stranu svoje svile i
lažan nakit te pobjegao zaboravljen iz Oonaia, grada lütnji i plesa, ogrnut samo
grimiznim dronjcima u kojima je došao, i ovjenčan svježom lozom iz planina.
U smiraj dana odluta Iranon, dalje tražeći svoju rodnu grudu i ljude koji će
razumjeti i vrednovati njegove pjesme i snove. U svim su se gradovima Cydathrie i u
zemljama onkraj pustinje Bnazik djeca veselih lica smijala njegovim ostarjelim
pjesmama i dronjavim grimiznim haljama; ali Iranon ostade vazda mlad, i nosio je
vijence na svojoj zlatnoj glavi dok je pjevao o Airi, užitku prošlosti i nadi budućnosti.
 Pa je naišao jedne noći na bijednu straćaru prastaroga pastira, pogrbljenog i
prljavog, koji je čuvao mršavo stado na kamenitoj padini iznad močvare živoga pijeska.
S ovim je čovjekom Iranon zborio, kao i s tolikim drugima:
“Možeš li mi kazati gdje bih mogao pronaći Airu, grad mramora i berila, gdje teče
hijalinska Nithra i gdje slapovi majušne Kra pjevaju zelenim dolinama i brdima
pošumljenim yath drvećem?” A pastir, slušajući, promatraše dugo i sa zanimanjem
Iranona, kao da se prisjeća nečega vrlo udaljenoga u vremenu, te prouči svaku crtu
strančeva lica, i njegovu zlatnu kosu, i njegovu krunu od vinove loze. Ali bio je star, pa
samo zatrese glavom dok je odgovarao:
“O stranče, uistinu sam čuo ime Aira, i druga imena koja si spomenuo, ali ona mi
dolaze iz sasvim daleke pustoši dugih godina. Čuo sam ih u mladosti s usana prijatelja s
kojim sam se igrao, prosjakova sina koji je sanjao neobične snove, koji bi raspredao duge
priče o mjesecu i cvijeću i zapadnome vjetru. Znali smo mu se smijati, jer poznavali smo
ga od rođenja ali se ipak smatrao kraljevim sinom. Bio je ljepuškast, nešto poput vas, ali
pun gluposti i čudnovatosti i pobjegao je još malen da pronađe one koji će rado slušati
njegove pjesme i snove. Koliko je samo meni često pjevao o zemljama koje nikad nisu
postojale, i o stvarima koje nikada ne bi mogle biti! O Airi je zborio često; o Airi i rijeci
Nithri, i slapovima majušne Kra. Tada bi uvijek rekao da je ondje nekoć živio kao princ,
premda smo ga ovdje poznavali od rođenja. Niti je ikada postojao mramorni grad Aira,
niti oni koji bi uživali u neobičnim pjesmama, izuzev u snovima mojeg starog prijatelja
Iranona kojeg više nema.”
I u sumraku, dok su zvijezde izlazile jedna po jedna, a mjesec bacio na močvaru
sjaj nalik onome koji dijete vidi da treperi na podu dok ga ljuljaju navečer u san, ušetao
se u smrtonosni živi pijesak vrlo star čovjek u grimiznim dronjcima, okrunjen vinovom
lozom, zureći ispred sebe kao da vidi zlatne kupole divnoga grada gdje su snovi
shvaćeni. Te je noći nešto od mladosti i ljepote umrlo u starome svijetu.

*beril – mineral koji je u čistome obliku bezbojan, ali zbog raznih nečistoća može biti zelen, plav, žut,
crven i bijel; uravnotežuje čakre i priziva velikodušnost
*hijalin – grči korijen značenja kristal, staklo; označava tvar koja nalikuje staklu
*arhont - titula najviših gradskih dužnosnika u mnogim grčkim antičkim polisima
*lustrum – razdoblje od pet godina u drevnome Rimu