Cronnection - Prijedlozi za novi okvir

suradnje s hrvatskim iseljeništvom kroz

obrazovanu i karijernu mobilnost te
društvenu komunikaciju
piše Ante Lučić | 14/08/2019.

U mnoštvu tema o kojima se obično razgovara kada je riječ o hrvatskom iseljeništvu

pronalazimo tematski prostor u kojemu postavljamo i nudimo odgovore na dva ključna pitanja.
Ona nisu nužno svjetonazorske i političke prirode, već su po čitavoj svojoj prilici vezana uz
individualni i kolektivni napredak u odnosima između Domovine i hrvatskoga iseljeništva.
Pokušavajući se približiti mlađim generacijama, kojih se najviše tiču odnosi Hrvatske i njezina
iseljeništva, odlučili smo se koncentrirati na dvije tematske jedinice: 1) trendovi u
međunarodnom obrazovanju i karijere kao sredstva jačanja veza s hrvatskim iseljeništvom i 2)
strateška komunikacija te korištenje društvenih mreža i novih medija u povezivanju domovine
i iseljeništva. Kao konzultanti, u praksi smo primijetili mnoge trendove koji se moraju
iskoristiti na pravilan način ako s iseljeništvom želimo ostvariti što plodonosnije odnose. Taj
smo široki i ambiciozni projekt nazvali Cronnection.

Međunarodno obrazovanje i karijere

Jedna on najčešćih asocijacija kad je riječ o studiju ili radu u inozemstvu jest negativni efekt
odljeva mozgova (engl. brain drain). Prema pisanju Šverka (1996) i Kostanjevečki (2002),
odljev mozgova „predstavlja specifičan oblik migracije stanovništva koji se odnosi na odlazak
visokoobrazovanih stručnjaka, znanstvenika i intelektualaca iz neke zemlje. Očituje se u
iseljenju i značajnom znanstvenom djelovanju istraživača u inozemstvu. Postoje dva podtipa
odljeva mozgova. Prvi se odnosi na izravno preseljenje iz jedne zemlje u drugu, dok drugi
obuhvaća višestruke (uzastopne) migracije kojima su znanstvenici u više navrata mijenjali
boravišta u inozemstvu.“[1]

Složit ćemo se kako je jedan od najporaznijih podataka činjenica da je u proteklih dvadesetak

godina Republiku Hrvatsku napustilo više od 200 000 mladih i obrazovanih osoba svih
profesija. Gubitak za društvo leži isključivo u tome što se većina tih migranata najvjerojatnije
neće vratiti, odnosno barem ne u bliskoj budućnosti ako je suditi prema trenutnim
pokazateljima. S druge strane, zahvaljujući hrvatskom odljevu mozgova, odredišne države
doživljavaju obrnuti (dakako pozitivan) učinak, tzv. priljev mozgova (engl. brain gain).
Postavlja se pitanje može li Hrvatska ikako preokrenuti aktualni trend odljeva mozgova u
njihov priljev te ako može, što to znači za suradnju s hrvatskim iseljeništvom.

Promatrajući društvene procese, mogli bismo ustvrditi kako su dosadašnje prakse (čitaj: stihije)
od strane vladajućih struktura, medija i privatnog sektora nerijetko bile međusobno
suprotstavljene. Naime, svjedoci smo pojave da mediji na različite načine izvještavaju o tome
da je odlazak iz zemlje jedini način da čovjek uspije, često prikazujući život u inozemstvu kao
sve ono što za nekoga nudi neka obećana zemlja. S druge strane, vladajući i institucije nastoje
spriječiti odlazak mladih postavljajući birokratske prepreke. Razvidno je kako su mediji svojim
djelovanjem mnogo uspješniji od institucija javne vlasti jer mladi i dalje masovno odlaze bez
izražene namjere da se vrate. Istovremeno, vlasti ne rade na boljitku (barem ne ako je suditi
prema vidljivim i opipljivim rezultatima) i ne pristupaju ovoj problematici strateški i
dugoročno, već posežu za različitim „vatrogasnim“ mjerama kako bi kratkoročno umanjili
vidljivost posljedica masovnoga egzodusa mladih. Neozbiljan pristup kojim se „umjetno“
pokušavaju stvoriti prilike za mlade ljude ne rezultira njihovom dugoročnom vizijom i
osjećajem sigurnosti, već ostavlja dojam privremenog stanja, dok se ne pruži bolja prilika.
Ukratko, mladima i ne ostaje neki izbor žele li sami (dugoročno) graditi svoju egzistenciju.

Iako će možda zvučati kao banaliziranje, usuđujemo se ustvrditi da čitava lepeza problema koji
pogađaju Republiku Hrvatsku zapravo proizlazi iz jednog jedinog problema: krivi ljudi su na
krivim mjestima. I u krivo vrijeme. Kolege koji se bave ljudskim potencijalima reći će da je to
tipično human resources pitanje. I jest. Vođenje države, komunikacija, upravljanje dobrima,
proizvodnja itd. striktno su ljudske djelatnosti (engl. people's businesses), a zajednički nazivnik
za uspjeh u tim i svim srodnim djelatnostima jest obrazovanje i po mogućnosti rastuće
profesionalno iskustvo. Iako se na temelju izoliranih slučajeva volimo hvaliti kako je naše
obrazovanje vrlo kvalitetno te volimo ponavljati ispolitizirane mantre poput „Hrvatska zemlja
znanja“, pogledamo li kvantitativne i službene podatke, vidjet ćemo da predstavljeno stanje ne
odgovara istini. Hrvatski se učenici redovito nalaze među lošijima po standardnim PISA
testovima,[2] dok nijedno naše sveučilište, ako je suditi prema nekoliko službenih ranking lista,
po kvaliteti više ne pripada ni u prvih 500 institucija na svjetskoj razini. Prema tome, ako su
najbolji pojedinci napustili zemlju i ako su ključ oporavka upravo takvi ljudi kojih ima sve
manje, postavlja se pitanje: ima li nade za oporavak? Čvrsto vjerujemo da ima, i to upravo
zahvaljujući mogućoj suradnji s brojnim hrvatskim iseljeništvom. Kako bismo pokušali
odgovoriti na postavljena pitanja, potrebno je shvatiti kako je sociopolitički zaokret prijeko
potreban, kako u odnosima s dijasporom tako i u samom poimanju obrazovne i karijerne
mobilnosti. Ako nam je zaista u interesu pretvoriti brain drain u brain gain, moramo shvatiti
da dosadašnji pristupi nisu polučili nikakve rezultate i da naprosto moramo razmišljati izvan
okvira te tamo potražiti dostupna rješenja.

Iako će možda zvučati nelogično, smatramo da mladima treba ne samo dopustiti privremeni
odlazak iz zemlje, već ga i sustavno podržati. Za spas Hrvatske u gore navedenom smislu
obrazovnog i karijernog oporavka na kojemu počiva razvoj blagostanja, moramo uložiti velike
napore kako bismo ojačali dvosmjernu akademsku i profesionalnu mobilnost te je pretvorili u
pravilo, a ne iznimku. Što to točno znači? To jednostavno znači da se moramo prestati truditi
pod svaku cijenu „zabraniti“ mladima odlazak iz zemlje, pogotovo jer tako stvaramo
sociopolitički kontraefekt. Naprotiv, mladima moramo pomoći, ali im istovremeno omogućiti
povratak. Cinici će reći da to zvuči utopijski. No, za primjer možemo uzeti dobro ustaljene
prakse mnogih zemalja među kojima bismo istaknuli Azerbejdžan, Makedoniju, Kosovo i Čile.
U spomenutim zemljama, kada su mladi u pitanju, vlada sljedeća politika: ako je osoba
primljena na neki akademski program čije sveučilište prema aktualnim ranking listama slovi
kao ugledna i međunarodno konkurentna institucija, iste se perspektivne studente stipendira
novcem koji je za te prilike unaprijed alociran kako iz tamošnjih državnih proračuna tako i iz
fondova kojima upravljaju privatne tvrtke željne vrhunskog kadra. Po konačnom odabiru
studija i ciljne institucije, sa studijskim se kandidatom potpisuje ugovor koji istu osobu
obvezuje na povratak u domovinu (na unaprijed određeni vremenski rok) gdje je čeka radno
mjesto. Jednostavno rečeno, spomenute zemlje tako kupuju strana znanja i vještine te ih nastoje
vratiti u zemlju. Naravno, novčana sredstva ne moraju isključivo biti novac poreznih
obveznika, već mogu pripadati i tvrtkama koje za vlastito poslovanje trebaju vrhunske
djelatnike. Za razliku od Hrvatske, navedene zemlje svjesne su činjenice da u znanstvenom,
obrazovnom, ali i profesionalnom smislu zaostaju za trendovima koje nameću najrazvijenije
zemlje koje su najčešće i domaćini najboljih obrazovnih institucija. Kao što smo spomenuli,
blagostanje neke zemlje uvelike ovisi o kvaliteti tzv. people's business procesa, odnosno o
kadrovima koji su odgovorni kako za vođenje sastavnica državnih vlasti tako i za menadžere u
tvrtkama te sve pojedince koji imaju utjecaj na bilo kojoj društvenoj razini. Potrebno je priznati
da navedeni kadrovi trenutno ne upravljaju nimalo uspješno društvenim segmentima u
Hrvatskoj. Ako i postoje, oni ne dolaze do izražaja. Kad ih već zaostalim sustavom ne možemo
stvarati sami za sebe (već ih daleko bolje izvozimo), sasvim je legitimno da potrebne kadrove
razvijamo na inozemnom tlu koje je u obrazovnom i karijernom smislu trenutno mnogo
plodnije, koliko god to zvučalo demoralizirajuće.

Ono što nudi vrijeme provedeno u inozemstvu ne sastoji se samo od usvajanja kvalitetnijih,
relevantnijih i ažurnijih znanja i vještina, već i od kulturološkog iskustva, doticaja s drugačijim
mentalitetom i svega onoga što matičnom društvu može biti od koristi. Albert Einstein jednom
je zgodom ustvrdio: „Kako bismo riješili probleme, ne možemo im pristupati na isti način kao
onda kada smo ih stvorili.“ Da bismo riješili današnje probleme u Hrvatskoj, osnovna nam
logika nalaže da moramo raspolagati najboljim ljudima. Usput, ti isti problemi sve su složenije
naravi jer Hrvatska, kao nijedna druga zemlja na svijetu, nije izolirani otok, već dio sve
globalnijeg društva na koje utječu mnoga međunarodna kretanja. Kako bismo se njima mogli
baviti, moramo imati ljude koji su iskusili načine na koje to rade zemlje koje su uspješnije od
nas. Primjerice, ako je jedan kandidat primljen na vrhunski sveučilišni program iz određene
discipline, država (ili relevantna tvrtka) mora ga podržati i, ako je potrebno, stipendirati te ga
nakon izvjesnoga vremena vratiti u matičnu državu. Kandidat bi kroz ranije predviđeni
angažman mogao primijeniti stečena znanja i iskustva te time pozitivno utjecati na svoju
društvenu sferu. Naprotiv, svjedoci smo mnogih slučajeva u kojima ono malo povratnika u
Republiku Hrvatsku nailazi na nevjerojatne prepreke: ne priznaju im se kvalifikacije (ili se, u
najboljem slučaju, kroz loše koncipirani nostrifikacijski proces njihove kvalifikacije
modificiraju kako bi se uklopile u zastarjeli i globalno irelevantan hrvatski sustav), dok ih se u
procesu zapošljavanja često karakterizira kao prekvalificirane ili nepodobne za „naš način
rada.“ Odgovorno tvrdimo da međunarodno iskustvo mora postati pravilo, a ne iznimka.

S druge strane, kada govorimo o dvosmjernoj mobilnosti, ona podrazumijeva i dolazak stranih
studenata u Hrvatsku. Time Hrvatska ostvaruje ne samo ekonomsku korist, već dobiva priliku
naglasiti i poboljšati one dobre elemente lokalnog sustava te iste staviti u funkciju vlastite
promocije. Također, Hrvatska dobiva priliku utjecanja na globalizacijske procese, bez obzira
na to koliko se zanemarivim to činilo. Naravno, ako Hrvatsku želimo učiniti privlačnim
studijskim odredištem, moramo prilagoditi njezine postojeće sustave potrebama studenata i
mnogim međunarodnim trendovima. Za početak, uvesti više programa na engleskome jeziku.
Gotovo je nemoguće da takvo što bude neisplativo, pogotovo ako strani studenti ne budu
dolazili tek na nekoliko mjeseci razmjene, već i na višegodišnji redovni studij. S druge strane,
razvoj dvosmjerne mobilnosti omogućuje nešto mnogo važnije: dolazak mlađih hrvatskih
iseljenika na studij u Hrvatsku. Razlozi za to mogu biti različiti: neki će doći zbog manjih
studijskih i životnih troškova u domovini, dok će drugi htjeti naučiti ili obnoviti svoje znanje
hrvatskoga jezika. Vjerujemo da postojeće državne strukture i ostale privatne organizacije
trebaju pronaći prostora za stipendiranje upravo takvih slučajeva. Iako će mnogima možda
zvučati neisplativo, jačanje veza s iseljeništvom trebao bi biti strateški cilj Republike Hrvatske
i njezinih građana.

Naravno, obrazovanje nije jedini način za stvaranje razmjena. Treba samo primijetiti ogroman
potencijal koji leži u poslovnim razmjenama. Mi ćemo se u ovom slučaju osvrnuti samo na
karijerne prilike za mlade, u okviru mogućih stručnih praksi (engl. internships). Dobro je
poznata činjenica da za ostvarenje željenog i perspektivnog zaposlenja danas nije dovoljno
samo studirati. Potrebno je baviti se nizom aktivnosti uz sam studij te kontinuirano razvijati
relevantne vještine. Jedan od ponajboljih načina za steći praktična iskustva (ili uopće otkriti
čime se osoba želi baviti ako je neodlučna) jesu upravo stručne prakse, tim bolje ako se one
odrađuju u inozemstvu. U tom smislu, zašto Hrvatska ne bi bila jedno od odredišta za strane
praktikante, posebno hrvatske iseljenike? Vjerujemo da su savršena odredišta za iseljeničke
praktikante u Hrvatskoj upravo one tvrtke kojima je u fokusu izvoz dobara. Primjerice,
pretpostavimo da neka tvrtka nastoji plasirati svoje proizvode ili usluge na određeno inozemno
tržište. To je tržište potrebno poznavati, izvršiti sva potrebna istraživanja, po mogućnosti
komunicirati na (tamošnjem) relevantnom jeziku, poznavati gospodarski administrativni sustav
te raspolagati određenim kontaktima. Idealno bi rješenje za takve tvrtke bilo dati priliku
kompetentnom hrvatskom iseljeniku koji dolazi iz ciljnog područja. Ne trebamo ni govoriti da
to u ekonomskom smislu može biti vrlo korisno za samu tvrtku koja bi na najbolji mogući način
iskoristila novostečeni ljudski potencijal. Podsjetimo, ionako je sve to people's business.

Dakle, umjesto blokiranja i birokratskih prepreka, dvosmjernu akademsku i profesionalnu

mobilnost treba poticati i promovirati svim sredstvima. Toj problematici valja pristupiti
strateški i sustavno. Nismo (više) samodostatan otok, a suradnja kroz kanale karijera i
obrazovanja predstavlja vrlo konkretnu priliku koja sama po sebi donosi niz pogodnosti i
poticaja na korist matične države i hrvatskih iseljenika te njihovih zajednica. Upravo u tome
leži sama bit cijelog novog pristupa kojemu smo nadjenuli ime Cronnection (spojenica od engl.
Croatian Connection, „hrvatska veza“).

Komunikacija društvenim mrežama

Uz zajedničke interese, komunikacija u širokom smislu temelj je svakog odnosa i svake

suradnje. Usuđujemo se primijetiti kako je jedan od glavnih razloga mnogih iseljeničkih
manifestacija u domovini i inozemstvu upravo obnova i jačanje komunikacije između Hrvatske
i njezina brojnoga iseljeništva. Ako pitamo mlade (kojih se, na kraju krajeva, takve
manifestacije i platforme dugoročno i najviše tiču), sam pojam komunikacije budi asocijacije
na društvene medije, osobito Facebook, Twitter i sl. No, u ovom se trenutku moramo zapitati
pratimo li uopće i do koje mjere zbivanja u hrvatskom iseljeništvu pomoću društvenih medija.
Nažalost, ne bismo bili u krivu kada bismo ustanovili da smo s rastućim hrvatskim
iseljeništvom stupili u neizravan kontakt ponajviše zahvaljujući gospodarskoj krizi i
bezbrojnim Facebook-grupama u kojima se okupljaju na desetci tisuća Hrvata koji pod svaku
cijenu žele napustiti Hrvatsku u potrazi za boljim životom. Tako danas postoje vrlo aktivne
grupe poput „Idemo u Njemačku“, „Idemo u SAD“, „Idemo u Skandinaviju“, „Mladi
napustimo Hrvatsku“, itd. Čast iznimkama, ali iseljeničke organizacije također nisu pretjerano
aktivne na društvenim mrežama, a istinske i konstruktivne komunikacije između pojedinaca u
domovini i organizacija u iseljeništvu gotovo da i nema. S druge strane, u onom dijelu u kojemu
komunikacija postoji prevladavaju uglavnom političke teme koje češće razdvajaju nego
spajaju. Komunikacijska strategija na društvenim medijima gotovo da i ne postoji. Što god
mislili o aktualnoj Vladi Republike Hrvatske, činjenica jest da su popularizirali korištenje
društvenih medija kao sredstva dvosmjerne komunikacije s građanima. Zašto po istom modelu
ne bi funkcionirala i sva naša veleposlanstva i konzularna predstavništva, a ne samo ona u
„ključnim“ zemljama? Ista bi također trebala biti internetski umrežena sa stranicama
relevantnih iseljeničkih organizacija koje su prisutne u toj zemlji. Rezultat takvoga uređenja
zasigurno bi bilo lakše informiranje i svladavanje administrativnih barijera, dok bi i javna
diplomacija i promocija iz redova hrvatske diplomacije bila na daleko utjecajnijoj razini u
digitalnom dobu. Upravo bi pomoću tih kanala komunicirali oni studenti i iseljenici koje smo
opisali u prvome dijelu ovoga članka. Fleksibilna komunikacijska strategija u fokusu mora
imati poboljšanje odnosa i komunikacije između Hrvatske i iseljeništva, a idealna je i za
pospješivanje suradnje na ranije opisanoj obrazovnoj i karijernoj razini. Jednostavno rečeno,
svi alati i ideje su dostupni, pitanje je samo kako ih najbolje možemo iskoristiti i od njih kao
domovinsko i izvandomovinsko društvo imati koristi.

Naposljetku, vjerujemo da Cronnection predstavlja cijelu jednu novu filozofiju produbljivanja

odnosa između hrvatske i izvandomovinstva. Međunarodno iskustvo i obrazovanje postaju
temelj uspješne karijere i plodonosnog utjecaja na neposrednu okolinu, dok kroz komunikaciju
dolazimo do potrebnih kontakata i saznanja. Vjerujemo da je došlo vrijeme za okretanje nove
stranice, vrijeme u kojemu će mladi biti postavljeni u samo središte tih procesa. Bez namjere
da se komercijalno promoviramo, naglašavamo kako se naša tvrtka „A-Link savjetovanje“
sastoji upravo od pojedinaca koji su znatan dio života proveli u inozemstvu, gdje su se školovali
i radili. Sada smo povratnici i želimo pomoći svim pojedincima i institucijama kojima je stalo
do poštivanja starih, ali i stvaranja novih vrijednosti, rada, obrazovanja i svega onoga što je
Hrvatskoj u ovom kritičnom trenutku prijeko potrebno za oporavak, obnovu i rast.

[1] Tatjana KOSTANJEVEČKI, Odljev mozgova, Psihološki aspekti nezaposlenosti. Silba,

2002., (http://mjesec.ffzg.hr/nezaposlenost/3.4.html, pristupljeno 1. ožujka 2015.)

[2] PISA je kratica za „Program for International Student Assessment“ (Program

međunarodnog ocjenjivanja učenika/studenata) čiji je cilj ocijeniti i vrednovati različite
obrazovne sustave na međunarodnoj razini te tako usporedno mjeriti njihovu konkurentnost.
PISA sustav pripada međunarodnoj organizaciji OECD. Više informacija dostupno je na:
http://www.oecd.org/pisa/test/