O Katalininom karakteru i zaveri; poređenje Cezara i Katona

Igitur de Catilinae coniuratione quam verissime potero paucis absolvam; nam id facinus in primis ego memorabile
existimo sceleris atque periculi novitate. De cuius hominis moribus pauca prius explananda sunt quam initium narrandi
faciam.
L. Catilina, nobili genere natus, fuit magna vi et animi et corporis, sed ingenio malo pravoque. Huic ab adulescentia bella
intestina, caedes, rapinae, discordia civilis grata fuere, ibique iuventutem suam exercuit. Corpus patiens inediae, algoris,
vigiliae, supra quam cuiquam credibile est. Animus audax, subdolus, varius, cuiuslibet rei simulator ac dissimulator; alieni
adpetens, sui profusus; ardens in cupiditatibus; satis eloquentiae, sapientiae parum. Vastus animus inmoderata,
incredibilia, nimis alta semper cupiebat. Hunc post dominationem L. Sullae libido maxima invaserat capiendi rem
publicam. Incitabant animum ferocem corrupti civitatis mores, quos pessuma ac divorsa inter se mala, luxuria atque
avaritia, vexabant.
...
Memoria mea ingenti virtute, divorsis moribus fuere viri duo, M. Cato et C. Caesar. Quos quoniam res obtulerat, silentio
praeterire non fuit consilium utriusque naturam et mores. Igitur iis genus aetas eloquentia prope aequalia fuere, magnitudo
animi par, item gloria, sed alia alteri. Caesar beneficiis ac munificentia magnus habebatur, integritate vitae Cato. Ille
mansuetudine et misericordia clarus factus, huic severitas dignitatem addiderat. Caesar dando sublevando ignoscendo,
Cato nihil largiendo gloriam adeptus est. In altero miseris perfugium erat, in altero malis pernicies. Illius facilitas huius
constantia laudabatur. Postremo Caesar in animum induxerat laborare, vigilare; negotiis amicorum intentus sua neglegere;
sibi magnum imperium, exercitum, bellum novum exoptabat, ut ibi virtus enitere posset. At Catoni studium modestiae,
decoris, sed maxime severitatis erat; non divitiis cum divite neque factione cum factioso, sed cum strenuo virtute, cum
modesto pudore, cum innocente abstinentia certabat; esse quam videri bonus malebat: ita, quo minus petebat gloriam, eo
magis illum adsequebatur.

Prevod

Opisaću, dakle, Katilininu zaveru ukratko, što tačnije mogu; jer taj događaj smatram posebno bitnim zbog svojih
neobičnih zločina i opasnosti. Prvo mora biti predstavljen karakter tog čoveka, da bih mogao početi priču.
Katilina, plemenitog roda, bio je velike snage i duše i tela, ali lošeg i pokvarenog karaktera. Njemu su još od mladosti
građanski ratovi, ubijanje, pljačka i nesloga bili dragi, i činio ih je kako u mladosti tako i sada. Telo mu je bilo
neverovatno izdržljivo na glad, hladnoću i besanicu. Um mu je bio smeo, lukav, svestran, umeo je da se pretvarara da je
bilo šta, i da krije sve; želeo je tuđe, a rasipao svoje; strastvene požude; pristojne rečitosti, nedovoljno mudrosti. Njegov
nezasit duh stalno je žudeo za neumerenim, neverovatnim i previsokim. Posle Suline diktature njega je obuzela najveća
želja da preuzme vlast. Njegov opak duh podsticala je iskvarenost državnog morala, koji su najgora i međusobno
nadmetajuća zla, rasipništvo i pohlepa, potresala.

...
Kako se sećam, bila su dva čoveka velikih vrlina, ali različitih karaktera, Marko Katon i Gaj Cezar. Pošto me je do njih
tema dovela, neću propustiti da ispričam o prirodi i karakteru obojice. Dakle, njihovo poreklo, starost i rečitost bili su
skoro isti, veličina njihovog duha jednaka, slava slična, ali druge vrste. Cezar je smatran velikim zbog svoje dobrote i
darežljivosti, Katon po moralnosti života. Prvi je bio slavan po blagosti i milosti, drugom je ozbiljnost povećavala
dostojanstvo. Cezar se proslavio davanjem i opraštanjem, Katon ne davanjem ničega. Jedan je bio utočište nesrećnih,
drugi uništitelj zla. Prvi se proslavio dobrotom, drugi čvrstinom. Najzad, Cezar se posvetio radu i budnosti; posvećen
problemima svojih prijatelja, svoju porodicu je zapostavio; sebi je želeo veliko carstvo, vojsku, nove ratove, da bi se
mogao istaći po vrlini. A katonova slava bila je posvećenost skromnosti, ali najviše ozbiljnost; nije se takmičio u
bogatstvu sa bogatima, u politici sa političarima, već sa hrabrima u vrlini, sa skromnima u skromnosti, sa poštenima u
uzdržavanju; više je voleo da bude čestit nego da bude viđen kao čestit: dakle, što je manje tražio slavu, to ga je više
pratila.