Marko Sičanica

1. godina diplomskog studija filozofije i hrvatskog jezika i književnosti

Spinozoizam kao pokušaj odgovora na Jaspersovo shvaćanje povijesti filozofije i filozofske

vjere

1. Uvod

U ovom eseju bavit ću Jaspersovom problematikom shvaćanja povijesti filozofije i

njegovim pojmom filozofske vjere, prikazavši pri tome način na koji Jaspers promišlja
prirodu, povijest, filozofiju, te čovjekovu ulogu u tome. Ovu problematiku pokušat ću
dodatno obrazložiti Spinozinim naukom te na taj način dati drugačiji način tumačenja
Jaspersova, ali i Spinozina nauka. Razlog za pisanje o poveznici Spinoze i Jaspersa leži u
tome što je i sam Jaspers rekao da su Spinozini tekstovi postavljeni kao vječna istina 1, a
Jaspersov pokušaj da filozofiju spasi od nihilizma, prevelikog poznanstvenivanja ili teologije,
prisutan je već i kod Spinoze, te ću ovim esejom pokazati Jaspersova pitanja koja će biti
odgovorena Spinozinim naukom, kako bi dokazao ono što i sam Jaspers kaže »Filozofija ne
treba odustati. Najmanje danas.«2

2. Jaspersovo shvaćanje povijesti filozofije

Jaspers kada govori o svijetu polazi od pretpostavke kako ne postoji stanje

beskonačnog trajanja, jer je sve prolazno, i čovjek i zemlja.3 Jaspers navodi kako je element
povijesti izgradnja svijesti, u što on svrstava znanje, planiranje i pamćenje kao oslonac za ono
što shvaćamo kao racionalnost.4 Za razliku od čovjeka koji teži racionalnosti, priroda je u
svojem postojanju individualizirana, u prirodi se vraća ono što je bilo i sve se nanovo
proizvodi. Jaspers iz ovog zaključuje da je „ponavljanje i vraćanje u kružnom kretanju njeno
obilježje“. 5
Razlika između ljudskog shvaćanja povijesti i prirodnog tijeka događaja leži u
tome što je povijest posljedica ljudskih djelovanja, odnosno u Jaspersovoj terminologiji

1
Karl Jaspers, Svetska historija filozofije (Beograd: Fedon, 2008) na str. 39.
2
Karl Jaspers, Filozofska vjera (Zagreb: Naklada Breza, 2011) na str. 10.
3
Jaspers, Svetska historija filozofije, na str. 9.
4
Isto.
5
Isto, na str. 10.
»dijalektičko preganjanje u duhovnim krizama«6 U prirodi postoje samo zakoni zbivanja,
priroda je ono što traje, a to trajanje se očituje u uspostavljanju onoga što je već bilo i što će
uvijek bit. Čovjek ima povijest jer traži postojano bivstvovanje dok teži trajanju i vječnosti,
prirodi to ne treba jer priroda sebe uvijek i iznova nanovo proizvodi.7 Prema Jaspersu, čovjeka
muči konstantna težnja ka onom neprolaznom, i onom nerazorivom bivstvovanju koje se
odnosi na uspostavljanje nekakvog stanja koje će trajati, a iz tog trajanja čovjek dolazi do
smisla svojeg djelovanja, te iz tih djelovanja, koja trebaju biti trajna, on želi ostvariti slavu.8
Ova djelovanja, koja imaju za zadatak dogotrajnost, ispoljavaju se govorom o vječnom,
odnosno saznavanjem važećih oblika i zakona istraživog svijeta. 9 Čovjek pokušava opaziti
vječno pomoću misli, a tu misao o znanju kao onome neprekidnom protjecanju, čovjek
sagledava kao transcedenciju.10 Iz ovih navoda Jaspers zaključuje kako je »Historija
događanje nečeg naprosto prolaznog u čemu se ispoljava biće večnosti.«11 Nadalje će Jaspers
govoriti o povijesti filozofije te će reći kako je »Historija filozofije oslobođenje čoveka.
Njegovo stvarno oslobađanje neodvojivo je od svesti o njegovoj moći da bude slobodan.
Kako on zamišlja svoju slobodu, to je bitna poluga njegovog oslobađanja.«12 Iz ovoga se rađa
Jaspersov govor o slobodi, te će reći kako čovjek teži ka tome da se oslobodi bijede, očaja, zla
i svakog vida izgubljenosti do koje dolazi putem refleksije.13 Prema Jaspersu, čovjek putem
filozofije dolazi do toga da se pita za što je slobodan? Odnosno on sebe shvaća kao
mikrokozmos koji obuhvaća bivstovanje i kao biće koje ima mogućnosti koje streme ka
neograničenom, odnosno čovjek postavlja sebe »kao zadatak da postane sličan bogu.«14
Putem filozofije čovjek nalazi opravdanje kroz koje može ostvariti nezavisnost od konačnosti
iako je zavisan o beskonačnosti. »Zato historija filozofije pokazuje velike, duboke istinske
prodore u kojime je čovek bio na dnu, takoreći izveo svoje mutacije slušajući jezik porekla,
jezik kome je odgovorio na jeziku svoje filozofije, zatim ona pokazuje kako je tako nešto
postalo saopštivo, kako je kao saopštenje delovalo u širini, delovalo oblikotvorno, služilo
potom kao sredstvo, izvitoperilo se, ispraznilo, pojednostavilo i očvrsnulo u novu
konačnost.«15

6
Isto.
7
Isto.
8
Isto, na str. 11.
9
Isto.
10
Isto.
11
Isto.
12
Isto, na str. 23.
13
Isto.
14
Isto.
15
Isto, na str. 24.
2.2. Jaspersova problematike filozofske vjere

Jaspers nakon razmatranja pojma povijesti filozofije prelazi na govor o problematici

početka i kraja, kao jednog od fundamentalnih problema čovjeka, pitanje konačnosti. Jaspers
polazi od toga da čovjek teži tome da svoje znanje provodi u vidu znanja u cjelini jer s
poznavanjem cjeline on nalazi mir u sebi, ali to može dovesti do govora o budućnosti koji se
često pretvori u varljive želje.16 On sav govor o budućnosti odbacuje koristeći se stajalištem
kako čovjek može propasti, ali priroda ne, odnosno ukoliko čovjeka nema to će biti
prijevremeni kraj, ali neće biti završetak cjeline.17 Iz ovog Jaspers izvlači pitanje »da li ja u
bivstovanju kao u onom znanom nalazim svoj mir, ili je bivstvovanje otvoreno, pa ja svoj mir
mogu kroz čitavo znanje da doživim samo u temelju transcedencije?«18 Ovo dovodi do toga
da je za čovjeka fundementalno pitanje, ono pitanje o cilju njegova života. U svojem djelu
Filozofska vjera, Jasper će početi govoriti o svezi nihilizma i crkvene religije, kada govori o
filozofiji. Jaspers kaže:
»Pitamo li, na temelju čega i s obzirom na koji cilj trebamo živjeti, onda će nam
odgovor vjerojatno biti: na temelju vjere u objavu; jer izvan nje bio bi samo nihilizam.
Nedavno je jedan teolog rekao: " Odlučujuće pitanje: "jedino Krist ili nihilizam", nije
nikakva crkvena drskost". - Ako bi to bilo tako, onda ne bi postojala nikakva filozofija, već s
jedne strane samo povijest filozofije kao povijest nevjere, to znači put k nihilizmu, i s druge
strane jedna sistematika pojmova u službi teologije. Samoj bi filozofiji u neku ruku bilo
iščupano srce, kao što joj se to zapravo i događalo u teologijskom ozračju.«19
Iz ovakvog iskaza jasno možemo vidjeti Jaspersov naum da pristupi filozofiji s pozicije
povijesti filozofije, jer svaki govor o filozofiji, lako bi mogao postati govor o nihilizmu, a
ukoliko nije govor o nihilizmu, onda često filozofija biva svedena na sluškinju teologije.
Drugi problem shvaćanja položaja filozofije leži u tome što filozofija, ukoliko ne želi biti
sluškinja teologije, postaje sluškinja znanosti, smatra Jaspers.20 Ukoliko bilo koje od ovakvih
shvaćanja prevlada, »ne bi bilo nikakve filozofije«21 U nadi da filozofiju spasi od prevelikog
poznanstvenivanja ili da se filozofija vrati u okruge sluškinje teologije, Jaspers je skovao izraz
„filozofska vjera“.22 Temeljna postavka Jaspersove filozofske vjere je iskaz »Bog jest. –

16
Isto, na str. 27.
17
Isto.
18
Isto, na str. 28.
19
Karl Jaspers, Filozofska vjera, na str. 9.
20
Isto.
21
Isto.
22
Richard Wisser, Filozofski putokazi (Zagreb: Globus, 1992) na str. 214.
Postoji bezuvijetan zahtjev. – Svijet ima neznatno postojanje između boga i egzistencije.«23
Kako bi spasio filozofiju, Jaspers se okreće tome da gleda »čovjeka kao biće slobode«24 te na
taj način pitanje o čovjeku stavio između pitanja religije i pitanja znanosti, kao ono pitanje
kojemu se filozofija treba okrenuti, ukoliko ne želimo zapasti u nefilozofije ili izokretanje
filozofskog.

2.3. Seidlerova interpretacija Spinozinog Amor dei intellectualis kao poveznica s

Jaspersovom filozofskom vjerom

Na pitanja koja postavlja Jaspers i na problematiku koju on donosi, pokušat ću odgovoriti

koristeći se Spinozinom filozofijom. Razlog za uzimanje Spinoze nalazim u Seidelovoj
interpretaciji Spinoze koji kaže »Die Liebe zu Gott ist untrennbar mit unserer
Gotteserkenntnis verbunden. Diese aber vollzieht sich nicht über die Erkenntnis unserer
Affekte, sondern ebenso über die Erkenntnis der Einzeldinge.«25 Seidel će nadalje upozoravati
na to da ukoliko se bavimo isključivo pojedinim stvarima, filozofija biti svedena isključivo na
znanstveno, a ukoliko se bavimo samo pitanjem boga, završit ćemo u teologiji, iz ovog
razloga Seidel, u svojoj interpretaciji Spinozina Amor dei intellectualis govori o tome da je
Spinoza jedan od glavnih nagovjestitelja filozofskog okretanja znanosti i zapadanja filozofije
u okove u kakvim je bila za vrijeme srednjeg vijeka.26 Seidel iz ovog razloga govori o tome
da je Spinozin govor o bogu koji je neodvojiv od govora o prirodu zapravo pokušaj stapanja
problema znanosti i problema teologije unutar problematike filozofije, gdje filozofija vodi
glavnu riječ, a cilj filozofije je napredak u vidu čovjekove svijesti sebe sama.27

23
Isto.
24
Isto.
25
»Ljubav prema bog je neodvojiva od našeg shvaćanja boga. Ali ovo se ne događa preko našeg poznavanja
afekata, nego preko znanja o individualnim stvarima.« prijevod autora; Helmut Siedel, Spinoza zur Einführung,
(Hamburg: Junius Verlag, 1994) na str. 84.
26
Isto.
27
Isto, na str. 85
3. Povezivanje Jaspersovog i Spinozinog nauka

Jaspersova problematika u kojoj se filozofija pokušava spasiti okova nametnutih od

strane teologije i znanosti, prisutna je i kod Spinoze. Jaspers se okreće govoru o povijesti
filozofije u pokušaju da spasi filozofiju od nihilizma, te u tom pokušaju utemeljuje pojam
filozofskog vjerovanja, kako bi govor o čovjeku spojio s govorom o slobodi. Spinoza, za
razliku od Jaspersa ne govori o povijesti filozofije, već on problematiku filozofije vidi u tome
što u filozofiji nisu razjašnjeni glavni pojmovi. Polazeći od pretpostavke da ne možemo ništa
reći o tome što čovjek treba, ukoliko ne znamo što čovjek uopće jest,28 Spinoza će utemeljiti
svoj govor o čovjeku govoreći o načinu na koji čovjek shvaća pojam boga, a nakon pojma
boga, o načinu na koji čovjek shvaća sve stvoreno, odnosno prirodu koja stvara i prirodu koja
je stvorena (natura naturata i natura naturans) što će konačnosti dovesti do toga da govori o
strastima, a zaključni govor biti će o slobodi, kao što i Jaspers radi, nakon što je objašnjena
pozicija povijesti filozofije, teologije, znanosti, ono što preostaje na kraju svega jest govor o
slobodi.

3.1. Natura naturata i natura naturans

Pri govoru o razlici sintagmi natura naturata i natura naturans, kada je riječ o Spinozi
potrebno je prvo razložiti ono što on podrazumijeva unutar sintagme Deus i unutar sintagme
natura. Spinoza, za razliku od Descartesa na kojega se nadovezuje govoreći o prirodi, ne
rastvara kozmos u dualizmu jer bi po tome prijelaz stvari iz jedne domene u drugu označavao
svrhovitost. S druge strane, ističe kako je supstancija samo postojanje i to postojanje na svaki
mogući način. Kako postojanje nema svrhu osim sebe sama, jednako vrijedno je svako
postojanje što dovodi do toga da je u temelju svega samoodržanje svake jedinke za sebe,
odnosno što će kasnije biti tumačeno kod Deleuzea, svaka jedinka se bori za vlastitu
egzistenciju.29 Ovo dovodi do toga da se kasnije Spinoza poziva na saznanje vlastitog bića
(γνῶθι σεαυτόν), a zbog nastojanja geometrijske uređenosti svoje filozofske metode to znači
preko spoznavanja drugih bića, što ima za cilj razumsko utemeljiti govor o drugim bićima. 30
Iz ovoga može se zaključiti kako govor o prirodi, kreće o govora o čovjeku, a čovjekovo
djelovanje, prema Spinozi, može se razumjeti kao nužnosti kauzalnosti koja neće biti otuđena

28
usp. Benedikt de Spinoza, Listopisi (Zagreb: Demetra 2003.).
29
usp. Gilles Deleuze, Spinoza: Pracital Philosophy (San Francisco: City Lights Books, 1988).
30
Baruh de Spinoza, Etika, (Beograd: Kultura: 1959) na str. 3.
od njegova bića kao dijela te kauzalnosti, čime će biće postići sklad.31 Ovo se pobliže vidi u
postavci prve knjige Etike » Pod uzrokom samoga sebe razumijem ono čija suština sadrži u
sebi postojanje, ili ono čija se priroda ne može shvatiti drugačije, nego kao postojeća.«32
Spinoza iz ovog izvlači zaključak kako je sve određeno nužnošću božje prirode, a bog ili
priroda ne samo da postoji u svijetu, nego, isto tako, na izvjestan način postoji i djeluje, i
nema ničega slučajnoga.“33 Nakon ovih početnih Spinozinih postavki mogu govoriti o tome
što on podrazumijeva u sintagmi natura naturans (priroda koja stvara) ili: »Boga, ukoliko se
on promatra kao slobodan uzrok«34, ili na drugom mjestu: »Pod Natura naturans mi
razumevamo biće koje je koncipirano jasno i odelito kroz sebe samo i bez potreba ičeg osim
sebe sama«35 Kada je riječ o sintagmi (stvorena priroda) ili »sve ono što proizlazi iz nužnosti
božje prirode ili svakoga od božjih atributa; (pa nadalje u obrazloženju poučka), razumijem
sve moduse božjih atributa, ukoliko se oni promatraju kao stvari koje su u Bogu, i bez Boga
ne mogu niti postojati, niti se shvatiti.«36 Spinoza će nadalje izvesti definiciju konačnih i
beskonačnih modusa preko podjele unutar natura naturata na opću i partikularnu. »Opća se
sastoji od svih modusa koji neposredno ovise o Bogu (…) partikularna se sastoji od
partikularnih stvari koje je proizveo opći modus.«37

3.2. Izjednačavanje supstancije, boga i prirode

Na temelju iznesenog može se tvrditi kako bog jest priroda ukoliko se govori o
supstancijalnom određenju. Odnosno, može se zaključiti, ako se govori o Spinozinom
shvaćanju boga kako je riječ o supstratu koji je u svim stvarima, koji omogućuje i jest svo
postojanje u cjelini kao ono beskonačno. Priroda u ovakvom određenju ne može padati pod
nikakvo diferenciranje, a samim time ni transcendencija nije moguća, jer bi se
transcedencijom dovelo u proturječje savršenstvo takvog apsolutnog bića. U duhu filozofije
uobličene u Spinozinu učenju opravdano je, a po velikom broju autora i ispravno izjednačiti
supstanciju, boga i prirodu, kao što to radi primjerice Deleuze38, ali pri tome treba naglasiti
kako sve jest priroda i nema takve stvari ili stanja koje bi mogli nazvati neprirodnim. O
ovome će Spinoza podrobnije pisati u svom djelu Dijaloga između shvaćanja, ljubavi,
31
Isto, na str. 3.
32
Isto, na str. 3.
33
Isto, na str. 30.
34
Isto, na str. 31.
35
Baruh Spinoza, Kratka rasprava o Bogu, čoveku i njegovoj sreći, (Beograd, Dereta: 2011) na str. 16.
36
Spinoza, Etika, na str. 31.
37
Baruh Spinoza, Kratka rasprava o Bogu, čoveku i njegovoj sreći, na str. 16.
38
usp. Gilles Deleuze, Spinoza: Pracital Philosophy (San Francisco: City Lights Books, 1988).
razuma i strasti. Kod Spinoze, paralelnost u domenama mišljenja tijela, ideje i protežnosti
ukazuje na zahtjev adekvatnosti spram uzroka kako bi stvar bila promišljena, odnosno kako bi
u djelatnosti bio postignut željeni učinak – kako među idejama, tako i među tijelima – u obje
domene postoje izvjesni zakoni postojanja. Ono što je svim afekcijama zajedničko je to da
preko svake posebne afekcije duh može razviti ideju prirode, odnosno boga, jer Spinoza
smatra kako sve stvari svoje postojanje dobivaju od boga (prirode). Iz ovoga se može reći
kako je najsigurnija spoznaja vezana uz savršeno biće, a to je bog ili priroda. Posebnu vezu
pojedinačnih stvari i boga Spinoza izlaže u postavci XXIV, pete knjige Etike: »Što više
shvaćamo pojedinačne stvari, tim više shvaćamo Boga.«39 Prema Spinozinim dokazima
utvrđeno je da sve jest jedno, odnosno bog ili priroda, a da čovjek i njegove spoznajne moći i
mogućnost ove refleksije predstavljaju jedan od beskonačnih vidova božje prisutnosti koji se
na beskonačno mnogo načina odnosi spram sebe sama. Iz čovjekove pozicije to bi značilo
kako je spoznavanje uvijek spoznavanje onog božanskog i samim time prisnost, odnosno
ljubav spram boga.40

3.3. Amor dei intellectualis

Izvođenjem sinteze ovih dvaju perspektiva, čovječje i apsolutne (božanske), dospijeva

se do jedne koja dovodi do shvaćanje prema kojemu bog ili priroda na način samoga sebe u
različitim vidovima svemogućeg postojanja beskrajnim intelektom ljubi sebe sama, tj. samo
znanje i spoznavanje prirode je amor dei intellectualis, ili prema Postavci XXXVI, pete knjige
Etike: »Intelektualna [duhovna] ljubav prema Bogu jest sama božja ljubav, kojom Bog
samoga sebe voli, ne ukoliko je beskrajan, nego ukoliko može sebe objasniti pomoću suštine
ljudskoga duha, promatrane pod vidom vječnosti; to će reći, intelektualna ljubav duha prema
bogu jest dio beskrajne ljubavi, kojom Bog samoga sebe voli«41 Intelektualna ljubav boga
može se shvaćati i kao mogućnost pomicanja granica ukupne prirode upravo poznavanjem
dijelova božje naravi. Kroz ovo poznavanje, iz perspektive čovjeka, moguće je primijetiti
prostor za napredovanje i poboljšanje, što zadovoljavajući jedini prirodni zakon, zakon
održavanja, upravo predstavlja ljubav. Ovakav način Spinozina shvaćanja svijeta kao
kauzalne konstrukcije u vidu totalne uređenosti svih dijelova unutar cjeline apsolutnog bića,

39
Spinoza, Etika, na str. 267.
40
usp. Spinoza, Kratka rasprava o bogu, čoveku i njegovoj sreći.
41
Spinoza, Etika, na str. 273.
kao i neizdvojivost iz istog ovog odnosa koja se očituje na način apsolutne neizdvojivosti u sve
međuodnose svih postojećih, Thomas Kisser naziva holističkim karakterom stvarnosti.
»Apsolutnost onakva kakva je mišljena u teoriji slobodne volje zahtijevala bi ontološku
izolaciju individuuma od njegove okoline, što proturječi holističkom karakteru stvarnosti.«42
Izdizanje čovjeka na stupanj slobode kakav ima supstancija, pa čak i na bilo koji drugi
stupanj, ili vrstu koja nije ova modalna, djeluje zanimljivim eksperimentom s obzirom na
evidentne nužne uzroke u okvirima kojih čovjek dobiva svoj pojam, definiciju i biće. Unutar
izložene kauzalne konstrukcije svijeta koja predstavlja kozmološku sliku jasno utvrđenih
odnosa uzroka i posljedica, svako izokretanje elemenata ove konstrukcije predstavljalo bi
postavljanje posljedice na mjesto uzroka, što je sukladno Spinozinom načinu formuliranja
svoje Etike, a to je primjereno izložiti zaključno promišljanje, pri čemu izložena sustavnost –
Kauzalna konstrukcija svijeta – mišljenju treba poslužiti poput zaštitnog zida i temelja koji će
odolijevati svim iracionalnostima, što sam Spinoza naglašava nekoliko puta u svojim
pismima. 43

42
Thomas Kisser, »The Third Category of Knowledge and the Rational Love of God«, u: Spinoza's Ethics, ur.
Michael; Renz, Ursula; Schnepf, Robert (Boston: A Collective Commentary, 2011) na str. 284.
43
usp. Spinoza, Listopisi.
4. Zaključak

Jaspersov pokušaj spasa filozofije leži u tome da se filozofiju oslobodi od okova koje
joj nameće današnjica putem sve većeg i većeg napretka znanosti. Nažalost danas imamo
priliku gledati da se filozofija vrednuje po broju citiranih djela i po broju ljudi koji su
navedeno pročitali, filozofija se nivelirala na logiku i spoznajnu teoriju ukoliko govorimo o
znanosti, a ostale grane filozofije služe ili kao sluškinja teologiji ili samo vuku čovjeka u
nihilizam. Jaspers je rekao da se filozofijom treba baviti sada više nego ikada, jer samo putem
filozofije možemo doći do pitanja čovjekove slobode. Filozofija koja služi kao alat znanosti
ili izlika religijama ne može se zvati filozofijom, te zbog toga Jaspers govori o povijesti
filozofije i o filozofskoj vjeri kao načinu spasa filozofije, a sa spasom filozofije i spasom
čovjekova shvaćanja njega samog i njegove slobode. Još u 17. stoljeću, sa sličnim strahom da
će filozofija ponovno pasti u ruke teologije ili u ruke znanosti, Spinoza je dao svoj obol u
pozicioniranosti filozofije između znanosti i religije. Spinoza je smatrao, slično kao i Jaspers
da filozofija ne smije odbaciti govor o bogu zbog straha od teologije, niti se smije zatvarati u
metode i logička zaključivanja jer bi tada filozofija bila samo alatka znanosti. Ono što je
Spinoza pokušao u svojim promišljanjima jest stvoriti jasnu metodu o kojoj će se raspravljati
o bogu, ali rasprava o bogu neće biti omeđena nikakvim religijskim značenjima, niti će ta
metoda biti okovana pritiskom znanosti i empirijskim dokazivanjima, Spinozina namjera je
bila stvaranje filozofije koja će za zadatak imati dati objašnjenje na pitanje zašto čovjek?, jer
tek nakon što znam što čovjek jest, mogu reći što to čovjek treba, što zaključno dovodi do
toga da se govori o slobodi kao onome zadnjem o čemu se govori kada je riječ o čovjeku,
govor o slobodi kruna je govora o čovjeku, ali govor o slobodi često se uništava dogmom koju
zahtjeva religija ili metodama koju zahtjeva znanost. Jaspers je pokušao ovo riješiti govoreći
o filozofskoj vjeri, jer je smatrao da samo putem kovanja nečeg takvog kao što je filozofska
vjera, možemo se spasiti od nihilizma i pretjeranog uplitanja znanosti i religije u
fundamentalna pitanja života kao što je sloboda čovjeka kao pojedinca. Zaključujem kako
borba filozofije za svoje mjesto u današnjici nije završila, te smatram, kao i Jaspers u svoje
vrijeme, kako je filozofija potrebna danas više nego ikad prije. Filozofija se rađa u glibu,
filozofija se rađa kada je čovjeku najteže, filozofija je jedina prava utjeha pojedincu, ukoliko
eliminiramo mogućnost filozofskog mišljenja pojedincu, onda taj pojedinac nema shvaćanje
slobode, a čovjek ne može biti čovjekom ukoliko nije slobodan i ukoliko nije svjestan borbe
za svoju slobodu. Sloboda treba biti stalno kontemplirana, ona ne može biti dani odgovor
nekakve dogmatike ili izračun znanosti, pitanje slobode treba biti kruna filozofskog
promišljanja, kao što je to kod Jaspersa i Spinoze.

5. Popis literature

1. Karl Jaspers, Svetska historija filozofije (Beograd: Fedon, 2008.);

2. Karl Jaspers, Filozofska vjera (Zagreb: Naklada Breza, 2011.);
3. Richard Wisser, Filozofski putokazi (Zagreb: Globus 1992);
4. Helmut Siedel, Spinoza zur Einführung, (Hamburg: Junius Verlag, 1994);
5. Benedikt de Spinoza, Listopisi (Zagreb: Demetra 2003.);
6. Baruh de Spinoza, Etika, (Beograd: Kultura: 1959);
7. Baruh Spinoza, Kratka rasprava o Bogu, čoveku i njegovoj sreći, (Beograd, Dereta:
2011);
8. Gilles Deleuze, Spinoza: Pracital Philosophy (San Francisco: City Lights Books,
1988);
9. Thomas Kisser, »The Third Category of Knowledge and the Rational Love of God«, u:
Spinoza's Ethics, ur. Michael; Renz, Ursula; Schnepf, Robert (Boston: A Collective
Commentary, 2011).