Pitanja za I parcijalni iz Planiranje ees akademska 2017_2018.

godina

1. Dijagrami opterećenja se međusobno razlikuju po mjestu na kojem se vrše mjerenja. Koje

su to vrste dijagrama opterećenja i nacrtaje sliku koja predočava međusobnu vezu
različitih mjesta mjerenja opterećenja i dijagrama opterećenja. (SAMRA Š.)
2. Dnevni dijagram opterećenja- karaktersitični pokazatelji,izgled, kriva trajanja
opterećenja, podjela dijagrama opterećenja po apscisi i po ordinati. Normalizacija i
problem vremenske jedinice pri diskretizaciji. (SAMRA Š.)
3. Aproksimacija dnevnog dijagrama opterećenja linearizacijom (SAMRA Š.)
4. Aproksimacija dnevnog dijagrama pomoću polinoma (SAMRA Š.)
5. Prognoza potrošnje električne energije i snage-opšti problemi (ARNELA G.)
6. Metode za dugoročnu prognozu potrošnje električne energije i snage (ARNELA G.)
7. Kvalitativne, nezavisne ektrapolacione metode, deterministički model (OSMAN K.)
8. Model logaritamske prave, Model logaritamske parabole, (OSMAN K.)
9. Logistička funkcija (VEDRANA V.)
10. Zavisne korelacione metode (VEDRANA V.)
11. Zavisni korelacioni model potrošnje električne energije u funkciji bruto nacionalnog
dohodka (VEDRANA V.)
12. Planiranje ees i ekonomija- opšta razmatranja (DŽENANA P.)
13. Princip aktuelizacije vrijednosti kapitala (ZUMRA F.)
14. Jednokratni kamatni faktori (ZUMRA F.)
15. Kamatni faktori u uniformnom nizu (ALDINA B.)
16. Da bi se lakše sagledali novčani tokovi (prihodi i troškovi) u nekom periodu uobičajena
je primjena tzv dijagrama novčanih tokova. Nacrtajte sliku i pojasnite. (ALDINA B.)
17. Amortizacija i ostatak vrijednosti (FATIMA A.)
18. Pravolinijska šema amortizacije (FATIMA A.)
19. Ubrzana šema amortizacije (FATIMA A.)
20. Ostatak vrijednosti (FATIMA A.)
1. Dijagrami opterećenja se međusobno razlikuju po mjestu na kojem se vrše mjerenja.
Koje su to vrste dijagrama opterećenja i nacrtajte sliku koja predočava međusobnu
vezu različitih mjesta mjerenja opterećenja i dijagrama opterećenja? (SAMRA Š.)

Osnovne karakteristike potrošača električne energije izvode se iz njihovih dijagrama opterećenja koji preslikavaju
životne cikluse i proizvodne aktivnosti pojedinih potrošača ili grupe potrošača u određenim vremenskim
intervalima, pa se zato posebno proučavaju dnevni, sedmični (ili mjesečni) i godišnji dijagrami opterećenja.

Ti dijagrami se razlikuju po mjestu na kome se mjeri opterećenje i mogu se posmatrati kako za pojedine kategorije i
sektore potrošača, tako i za cijeli EES ili njegove posebne dijelove.

Tipovi dijagrama opterećenja:

1) DIJAGRAM OPTEREĆENJA NA GENERATORU – koji predstavlja bruto – potrošnju nekog EES. Ona
uključuje, pored neto – potrošnje i sve gubitke u sistemu, kao i sopstvenu potrošnju elektrana i drugih eep,
primjena: planiranje razvoja izvora
2) DIJAGRAM OPTEREĆENJA NA PRAGU GENERATORA (ELEKTRANA) – koji se razlikuje od
prethodnog utoliko što ne uključuje sopstvenu potrošnju elektrana, primjena: planiranje razvoja izvora
3) DIJAGRAM OPTEREĆENJA NA PRAGU PRENOSA – u kojem se od potrošnje na generatoru oduzimaju,
pored sopstvene potrošnje elektrana i gubici u generatorskim blok – transformatorima, primjena: planiranje
prenosnih kapaciteta
4) DIJAGRAM OPTEREĆENJA NA PRAGU DISTRIBUCIJE – koji se u odnosu na potrošnju preuzetu iz
prenosne mreže od strane distributivnih organizacija. Pored sopstvene potrošnje elektrana, ona ne uključuje ni
gubitke u prenosu (to su gubici u prenosnim vodovima i svim transformatorima vezanim za prenosnu mrežu),
primjena: planiranje razvoja distributivnih mreža
5) DIJAGRAM OPTEREĆENJA NA PRAGU POTROŠAČA – je dijagram neto – potrošnje koja se naplaćuje
od potrošača električne energije. On se razlikuje od bruto – potrošnje jer ne sadrži ni sopstvenu potrošnju
elektrana, ni gubitke u prenosu i distribuciji (to su gubici u prenosnim i distributivnim vodovima i
transformatorima), primjena: ugovaranje isporuke električne energije distribucijama i velikim potrošačima.

G - generator, VG – napon generatora;

VN – visoki napon; PG = P1– opterećenje na generatoru;
SN – srednji napon; PG = P2 – opterećenje na pragu generatora (elektrane);
NN – niski napon, PSP – opterećenje sopstvene potrošnje generatora
DV – ditributivni vodovi; (elektrane),
PV – prenosni vodovi; P3 – opterećenje na pragu prenosa;
PDT – transformator VN/SN P4 – opterećenje na pragu distribucije;
DT – distributnivni transformator SN/NN; Ppn = P5 – opterećenje na pragu potrošača (neto
BT – generatorski blok transformator; opterećenje)
2. Dnevni dijagram opterećenja – karakteristični pokazatelji, izgled, kriva trajanja
opterećenja, podjela dijagrama opterećenja po apscisi i po ordinati. Normalizacija i
problem vremenske jedinice pri diskretizaciji. (SAMRA Š.)

Dnevni dijagram opterećenja daje hronološku zavisnost snage potrošača od vremena, tj. Krivu Pp=f(t), tokom
perioda od jednog dana za izabrani tip od pet različitih nivoa potrošnje (prethodna slika).

Najčešće se prikazuju dijagrami opterečenja na generatoru (tip 1), pragu generatora (elektrana) (tip 2) i dijagram
neto – potrošnje (tip 5).

Oblik dijagrama opterećenja nekog sistema zavisi od prirode potrošačkog područja ( konzuma), učešća pojedinih
potrošača u ukupnoj potrošnji sistema i godišnjeg doba.

Svaki dnevni dijagram opterećenja okarakterisan je sa tri osnovna pokazatelja, a to su:

 Vršno (maksimalno) PpMd

 Minimalno Ppmd
 Ukupna dnevna potrošnja energije Wpd, koja je data površinom ispod dnevnog dijagrama
opterećenja.

Na osnovu njih se definišu relativni karakeristični pokazatelji, a to su:

 Faktor dnevnog opterećenja

 Srednje dnevno opterećenje

 Vrijeme iskorištenja maksimalnog dnevnog

opterećenja

 Odnos dnevnog minimuma i maksimuma

Očigledno za prve tri formule važi

Snage koje se unose na dijagram opterećenja mogu odgovarati trenutnim ili nekim usrednjenim vrijednostima,
shodno diskretizaciji vremenske koordinate na apscisi (15 min, 30 min, 1h).

Za neke analize pogodnije je koristiti krivu trajanja opterećenja koja se dobija na način da se opterećenja iz dnevnog
dijagrama poredaju po opadajućim diskretnim vrijednostima od maksimalnog do minimalnog opterećenja, ne vodeći
računa o vremenskim trenucima njihovih pojava. Pri tome su sačuvani osnovni pokazatelji dijagrama opterećenja:
PpMd, Ppmd i Wpd.
Dnevni dijagram opterećenja može se podijeliti na dva načina:

a. Po trajanju opterećenja,
b. Po karakteru opterećenja.

Podjela po trajanju opterećenja razdvaja dnevni dijagram opterećenja na period visokih i period niskih opterećenja
sl. a. Granice između ta dva perioda i njihovo trajanje nisu čvrsto određeni, jer zavise od oblika dijagrama, odnosno
osobenosti potrošača u sistemu. Trajanje niskih opterećenja iznosi nekoliko sati dnevno i zavisi od godišnjeg doba.

Podjela po karakteru opterećenja pretpostavlja da se na neko konstantno opterećenja superponira preostalo

varijabilno opterećenje.
Ako se konstantno dnevno opterećenje obilježi sa P pkd, konstantna dnevna energija je:

(varijabilno dnevno opterećenja i energija)

Dnevni dijagram opterećenja razlikuje se za radne i neradne dane po veličini ukupno potrebne enegije, po
maksimalnom opterećenju i vremenu trajanja varijabilnog opterećenja.

T1d – ukupno trajanje dnevnog opterećenja

Tvisd – trajanje perioda visokih opterećenja

Tnisd = T1d-Tvisd – trajanje perioda niskih opterećenja

Pretpostavlja se da je Ppkd isto za radne i neradne dane, pa slijedi:

, Ppkd različito od Ppmd

Da bi se u proračunima izbjegli problemi zbog različitih trajanja visokih opterećenja i veličina varijabilnog
opterećenja u radnim i neradnim danima, uvode se sljedeći pokazatelji:

Dnevni dijagrami opterećenja tokom jedne sedmice su slični za sve radne dane, a razlikuju se za neradne, pa se
posebno proučavaju. Zbog ponavljanja oblika dnevnog dijagrama rijetko se crtaju sedmični, mjesečni i godišnji
hronološki dijagrami opterećenja u formi Pp=f(t), nego se češće koriste krive trajanja. Radi unifikacije ovi dijagrami
trajanja opterećenja se normalizuju podjelom vremense ose sa vremenom T koje odgovara dužini trajanja sedmice
T1s, mjeseca T1m, godine T1g. Ponekad se i osa snage normalizuje tako što se dijeli sa odgovarajućim maksimalnim
opterećenjem u posmatranom periodu PpM. Takav dijagram naziva se „normalizovan“ jer se očitava u relativnim
vrijednosima (0 – 100 r.j.).
Analogno dnevnom dijagramu opterećenja, mogu se definisati i odgovarajući karakteristični pokazatelji sedmičnih,
mjesečnih i godišnjih dijagrama:

Ako se kao osnovna vremenska jedinica (interval) posmatra mjesec, kao problem se javlja nejednak broj dana u
pojedinim mjesecima tokom godine. Nekad se uzima isti broj dana u svim mjesecima 730 h, i da se u svakom
mjesecu pojavljuje jednak broj radnih i neradnih dana.Taj broj je razlomljen, pa je ponekad jednostavnije da se
usvoji sedmica (168 h) iako je broj sedmica u godini takođe razlomljen, što opet dovodi do određenih nepreciznosti
u proračunima. Usvajanje sedmice kao osnovne vremenske jedinice pri diskretizaciji godišnjeg dijagrama
opterećenja ima prednost, jer povećava broj informacija o sezonskim varijacijama opterećenja tokom godine, ali i
nedostatak zato što se znatno povećava broj veličina baze i broj potrebnih podataka o potrošnji.

Pored dijagrama trajanja opterećenja, u cilju proučavanja sedmičnih, mjesečnih i godišnjih karakteristika nekog
potrošačkog područja, crtaju se i odgovarajući digarami opterećenja (ili dijagrami potrošnje), gdje se na ordinatu
nanosi utrošena energija, a na apscisu hronološki poredane izabrane diskretizovane vremenske jedinice. Ovi
dijagrami crtaju se kao diskretni ili kontinualni.
3. Aproksimacija dnevnog dijagrama opterećenja linearizacijom (SAMRA Š.)
Aproksimacija normalizovane krive trajanja opterećenja, vrši se u svrhu uprošćavanja analiza u procesu planiranja
razvoja, i najčešće se sprovodi na dva načina:

a. Linearnom aproksimacijom sa više pravih,

b. Aproksimacijom pomoću polinoma proizvoljnog stepena

Linearna aproksimacija dijelova krive trajanja opterećenja, kao manje precizna, koristi se za grublje analize, dok se
u svrhe preciznijih analiza koristi polinomna aproksimacija. Osnovni zahtjev kod svih tipova aproksimacija je da se
u njima moraju očuvati stvarni podaci iz stvarne krive trajanja opterećenja (tačke maksimalnog, minimalnog
opterećenja i ostvarena potrošnja). ( za 3. i 4. pitanje)

Na sljedećoj slici je prikazana aproksimacija normalizovane krive trajanja opterećenja sa tri prave:
Polazi se od koncepta podjele dijagrama opterećenja na konstantni i varijabilni dio. Normalizovani dijagram važi za
bilo koji period T=T1d, T1s, T1m, T1g. Suštinska karakteristika ove aproksimacije je da aproksimovana linija trajanja
ne prolazi kroz tačku minimalnog, već kroz tačku konstantnog opterećenja.

Uz uobičajene oznake ppk i ppv, korištena je oznaka ńv za normalizovano vrijeme trajanja varijabilnog opterećenja,
kao i parametri α i β. Oni određuju tačku presjeka pravih, pomoću kojih se aproksimuje kriva trajanja opterećenja.

Tačke koje određuju segmente tih pravih su:

Određivanje nepoznatih parametara α i β vrši se polazeći od uslova da količina varijabilne energije bude ista, bez
obzira da li se koristi stvarna ili aproksimovana kriva trajanja opterećenja. Tada je:
4. Aproksimacija dnevnog dijagrama opterećenja pomoću polinoma (SAMRA Š.)
5. Prognoza potrošnje električne energije i snage-opšti problemi (ARNELA G.)
Prognoza potrošnje je jedna od osnovnih aktivnosti pri procesu planiranja razvoja i eksploatacije u EES te zapravo
podrazumijeva predviđanje razvoja potreba potrošača električne energije u budućnosti, uz korištenje posebnih
matematičkih postupaka, čiji je rezultat neka objektivna procjena budućih potreba energije i snage.

Prema iskustvu, razvoj potrošnje električne energije je predividiv, odnosno podliježe određenim zakonitostima s
obzirom da su potrebe potrošača direktno ili indirektno vezane za određeni niz uticajnih faktora proznat ili procjenjiv u
procesu prognoze (npr. ostvareni stepen porasta potrošnje u prošlosti, opšta ekonomska i socijaIna situacija,
vremenske prilike, komplementarnost sa potrošnjom ostalih vrsta energije..)

Predviđanja nose mnoge neizvjesnosti s obzirom da većina uticajnih faktora zavisi od promjenjivih slučajnog karaktera.
Zbog toga je posebno da se prognoza potrošnje s vremena na vreme aktualizuje, uzimajući pri tome u obzir nova
saznanja i zapažene promjene. Preciznost prognoze veoma je značajna, jer ona diktira vrijeme, veličinu i ostale
karakteristike objekata koje treba izgraditi u sistemu.

Prognoza potrošnje je bitna pri planiranju proširenja proizvodnih kapaciteta prenosnih i distributivnih mreža te za
rješavanje niza problema operativnog planiranja u eksploataciji (npr. angažovanja agregata, izrada plana remonata,
hidro-termo koordinacije i ekonomskog dispečinga..) te je neophodni dio svih programskih paketa i računarskih za
to korištenih.

Prognoza potrošnje može se posmatrati kao problem koji daje rješenje u vremenu, za određeni period u budućnosti.
Istovremeno, to je problem za koji se može tražiti rješenje u prostoru, tj. geografski (ili prostomi) raspored
prognozirane potrošnje u nekom tačno definisanom periodu razvoja određenog elektroenergetskog sistema.

Tri su tipa procjena osnovnih karakteristika budućih potreba potrošača u aktivnoj energiji i snazi:

• prognoza potreba sistema u energiji;

• prognoza maksimalnih (vršnih) i minimaInih opterećenja;
• prognoza kompletne (normalizovane) krive trajanja opterećenja.
Podjela prognoze potrošnje u odnosu na posmatrano vrijeme:

• kratkoročna prognoza (od 1 dana do 1 sedmice, vremenska diskretizacija je 1 sat), bitna za

dnevno i sedmično planiranje – izrada programa rada elektrana, planiranje razmjene
električne energije, određivanje operativne rezerve, proračuni pouzdanosti i sigurnosti..,
karakteriše eksploataciju EES
• srednjeročna prognoza (od 1 mjeseca do 5 godina, vremenska diskretizacija je sedmica ili
mjesec), bitna za simulaciju mjesečnog i godišnjeg rada rada EES – mjesečni i godišnji
bilansi, zamjena goriva u NTE, punjenje i pražnjenje akumulacija hidroelektrana
• dugoročna prognoza (od 5 do 30 godina, vremenska diskretizacija je godina (rijetko mjesec).

Prema dijagramu opterećenja potrošnja se može planirati na nekoliko nivoa:

• na generatoru (bruto potrošnja) - za planiranje razvoja izvora

• na pragu generatora (elektrane) - za planiranje razvoja izvora
• na pragu prenosa
• na pragu distribucije - za planiranje i analizu prenosne mreže
• na pragu potrošača (neto potrošnja) - za planiranje i analizu distributivne mreže

6. Metode za dugoročnu prognozu potrošnje električne energije i snage (ARNELA G.)

Ovi metodi se mogu svrstati u 3 kategorije:

• kvalitativni
• nezavisni (ekstrapolacioni)
• zavisni (korelacioni) metodi.

Postupak predviđanja ima 4 koraka:

 analiza ostvarenja iz prošlosti

 izbor metodologije i analiza uticajnih faktora
 proračun budućih trendova u potrošnji (trend je relativni priraštaj posmatrane promjenljive između 2
uzastopna vremenska intervala)
 analiza rezultata proračuna i konačna ocjena budućih potreba

7. Kvalitativne, nezavisne ektrapolacione metode, deterministički model (OSMAN K.)

KVALITATIVNI METODI (pr. prognoza potrošnje el.energije za novo gradsko naselje koje tek treba da se gradi
gdje se ne raspolaže sa podacima iz prošlosti.)

Ovi metodi su veoma primijenjeni. Mana ovih metoda je subjektivnost tj. zasnovani su na ljudskom rasuđivanju.
Teže ih je opisati matematičkim aparatom.U ovu kategoriju spadaju metodi prognoze koji se ne vezuju za model
široke potrošnje,potrošnja električne energije može se prognozirati putem:

 anketiranja eksperata
 agregacijom individualnih prognoza za pojedine potrošače ili grupe potrošača
 analogija sa zemljama koje su prošle kroz dazu razvoja široke potrošnje
 grafička ekstrapolacija krivih ostvarene potrošnje za prognozu potrošnje u budućnosti.
NEZAVISNI (EKSTRAPOLACIONI) METODI

Ova kategorija u sebi sadrži prognostičke modele koji se isključivo oslanjaju na ekstrapolaciju razvoja električne
energije i potrebne snage iz prošlosti u budućnost,nezavisno od drugih uticaja. Tehnika prognoziranja sastoje se u
analizi potrošnje u prošlosti da bih se odredila dinamička karakteristika potrošača i njihova ekstrapolacija putem
matematičkog postupka. Veoma je važno izvršiti adekvatnu kategorizaciju(podjelu) potrošača zbog različitog trenda
razvoja pojedinih komponenata potrošnje.Finalna prognoza se dobija agregacijom pojedinačnih prognoza. Osnovna
svrha ovakve podjele globalnih potreba sistema je mogućnost jednostavnije analize svake od sastavnih
komponenata pojedinačno. Dva osnovna tipa modela kod nezavisnih metoda su deterministički i stohastički model.

DETERMINISTIČKI MODELI

Pri primjeni deterministički modela vremenskih nizova polazi se od činjenice da analiza razvoja potrošnje
električne energije (i opterećenja) u prošlosti pokazuje da ona stalno raste, tako da se namece logican zakljucak da
ce se takav rast nastaviti u budućnosti.

Postupak prognoze pomoću determ.modela vremenskih nizova počinje crtanjem disperzionog dijagrama neke
karak.veličine iz proslosti Xt0. Zatim se provodi analiza tih ostvarenja radi pronalaska funkcionalne zavisnosti
Xt=f(T), koja na najbolji nacin opisuje doticne velicine u proslosti. Ta kriva provucena kroz diskretne tacke
ostvarenja iz proslosti također se koristi za ekstrapolaciju potrosnje u buducnosti kako je prikazano na sljedecoj
slici. Rezultati prognoze su pouzdaniji ako je period osmatranja u proslosti duzi od period u buducnosti.

Slika 1. Ilustracija prognoze produženjem u budućnosti pogodno izabrane krive karak.veličine (Xt=f(t) za
predstavljanje potrošnje u prošlosti Xt0)
Neke od funkcija koje se koriste za analizu ostvarenja u prošlosti i predviđanje razvoja potrošnje su:

gdje su:
t-vremenska koordinata
Xt- vrijednost funkcije Xt =f(t) u diskretnom trenutku t
βi , a,b,c –nepoznati parametri koje treba odrediti u procesu prognoze.

Kod određivanje konstanti primjenjuje se metoda minimuma sume kvadrata odsutpanja. Na sonovu tog metoda
formira se suma kvadrat odstupanja frunkcije Xt od ostvarenih vrijednosti te funkcije u proslosti Xt0 u diskretnim
vremenskim trenucima t=1,2,3,....,N. Ova suma je definisana izrazom:

Najbolja funkcija Xt koja,shodno izabranoj funkcionalnoj zavisnosti,opisuje raspolozive podatke iz proslosti je ona
funkcija koja je suma kvadrata odstupanja minimalna. Minimum se nalazi preko prvih parcijalnih izvoda εt po
nepoznatim parametrima kao sto je dato jednacinama:

Na ovaj nacin se dobije onooliko jednacina koliko ima nepoznatih parametara po izabranoj funkciji X t . Radi
uprostavanja procesa rjesavanja sistema algb. jednacina pozeljno je da on bude linearan po nepoznatim
promjenjivim. Tamo gdje to nije moguce, tada se primjenjuju iterativini metodi.

Deterministicki modeli prognoze se zasnivaju na predstavljanju vremenske krive razvoja potrosnje iz proslosti
nekom funkcijom. Da bih se okarakterisala razlika između teorijske vrijednost fukncije X t i ostvarenih vrijednosti iz
proslosti Xt0 tokom niza proteklih godina t, moze se uvesti pojam srednje kvadratne greske(standardna devijacija)
koja se racuna

(2.13)
Ova greška opisuje kvalitet dobijene prognoze u vidu neke od gore navedenih funkcija. Smatra se da je prognoza
„dobra“ ako je vrijednost srednje kvadratne greške“mala“ a suprotno da „nije dobra“ ako je vrijednost „velika“,pri
čemu se prag za distinkciju između malih i velikih vrijednost Ń unaprijed definiše.

8. Model logaritamske prave, model logaritamske parabole (OSMAN K.)

Predviđanje po logartiamskoj pravoj jednako je modelu eksponencijalne funkcije. Ona se bazira na pretpostavci da
ce se razvoja nastaviti istim trendom u buducnosti. Problem se svodi na određivanje stope porasta u buducnosti. Ako
se pretpostavi da je porast konstantan onda se potrosnja u nekom vremenskom periodu od t godina moze opisati

7
U praktičnim proracunima rezultati se mogu pokazati tabelarno.
9. Logistička funkcija (VEDRANA V.)

Logistička funkcija oblika:

= −𝑐
+

ili

log = −𝑐
+

je jedna od najčešće korištenih funkcija (uz logaritamsku pravu i logaritamsku parabolu) za prikazivanje vremenske
krive razvoja potrošnje kojima se koriste nezavisni deterministički modeli prognoze potrošnje. Konstante a, b i c se
određuju na osnovu podataka o ostvarenoj potrošnji električne energije u prošlosti.

Gledana za duži period, ova funkcija ima oblik izduženog slova „S“, kao na slici 1. Logistička funkcija korištena za
prognozu potrošnje električne energije u početku raste sporo, približavajući se razdoblju inflaksije gdje se pojavljuje
brz, jednoličan porast potrošnje, nakon čega funkcija ponovo raste sporo približavajući se asimptotski nekoj
maksimalnoj potrošnji.

Slika 1 Izgled logističkih funkcija za duže vremensko razdoblje

Godišnja stopa porasta potrošnje dobijena iz odnosa potrošnji dvije uzastopne godine, funkcija je vremena i
dobija se iz izraza
𝑐 −𝑐
−
log + = =
[
+ + + −𝑐 𝑐] −𝑐

Konstante a,b i c se određuju preko minimuma sume kvadrata razlike vrijednosti potrošnji po logističkoj krivoj i
ostvarenih potrošnji iz prošlosti po godinama t = 1,2,..,N :
𝑁

𝜀 , , =∑ −𝑐
− log
+
=

𝜕𝜀 , , 𝜕𝜀 , , 𝜕𝜀 , ,
= , = , =
𝜕 𝜕 𝜕

Pronalaskom navedenih parcijalnih izvoda i njihovim izjednačavanjem s nulom dobijaju se 3 nelinearne algebarske
jednačine iz kojih se može odrediti vrijednost konstanti a, b i c.

Za razliku od determinističkih modela, stohastički modeli daju srednje vrijednosti prognoziranih veličina u
budućnosti s odgovarajućim intervalima povjerenja, tj. nivoima povjerenja u prognoziranu vrijednost. Koriste se za
dugoročnu prognozu i zasnivaju se na regresionoj analizi (regresionim modelima).

10. Zavisne korelacione metode (VEDRANA V.)

Potrošnja električne energije zavisi od raznih faktora (ekonomskih, demografskih..) pa se formiraju određene
funkcionalne zavisnosti koje opisuju međusobne veze tih faktora i potrošnje električne energije. Zavisni korelacioni
modeli ne opisuju potrošnju električne energije već promjenjive koje utiču na istu.

Razlikujemo egzogene (opisne) promjenjive i endogene (unutrašnje) promjenjive.

Egzogene (opisne) promjenjive su nezavisni spoljni ulazi u sistemima jednačina gdje se potrošnja električne energije
kao endogena promjenjiva opisuje kao funkcija egzogenih promjenjivih.

Za opisivanje razvoja potrošnje električne energije u zavisnim korelacionim modelima najčešće se primjenjuju
sljedeće egzogene promjenjive

 indeks društveno-ekonomskih aktivnosti (npr. BNP – bruto nacionalni proizvod)

 industrijska aktivnost i investicije po pojedinim privrednim sektorima
 priraštaj stanovništva
 cijena električne energije
 prodaja električnih aparata..

Egzogene promjenjive koje opisuju sezonsku varijaciju potrošnje su:

 Meteorološke (temperatura, vlažnost, osvijetljenost/naoblaka, brzina vjetra, faktor hlađenja usljed vjetra..)
 Sezonski nivoi proizvodnje u poljoprivredi, građevinarstvu i drugim sezonskim privrednim aktivnostima.
Zavisnost godisnje potrošnje električne energije – endogene promjenjive
𝑔
=

od egzogenih promjenjivih se u opštem slučaju opisuje preko nelinearne relacije (višestruke NELINEARNE
regresije):

=𝐹 𝑧 ℎ ℎ + č

Višestruka LINEARNA regresija je specijalni slučaj ove zavisnosti u kojoj je funkcija egzogenih promjenjivih
linearna. Potrošnju – endogenu promjenjivu u tom slučaju izražavamo kao
𝐿

= 𝛽 + ∑ 𝛽𝑖 𝑖 +𝜂 =𝛽 +𝛽 +𝛽 + ⋯ + 𝛽𝐿 𝐿 +𝜂 ; = , , … , 𝑁.
𝑖=

gdje su 𝑖 = , , … , 𝐿 egzogene promjenjive, 𝛽 , 𝛽 , … , 𝛽𝐿 koeficijenti utjecaja 𝑖 elemenata u funkciji

potrošnje, a 𝜂 = , , … , 𝑁 slučajna promjenjiva tačno definisanih osobina.

U prethodnoj jednačini (linearnom modelu) za određivanje funkcionalne ovisnosti potrošnje od egzogenih

promjenjivih potrebno je pronaći koeficijente 𝛽 , 𝛽 , … , 𝛽𝐿 koji se dobijaju iz minimuma sume kvadrata razlike
potrošnje dobijene po logističkoj krivoj i potrošnje ostvarene u prošlosti (u godinama = , , … , 𝑁):

{𝜀 𝛽 , 𝛽 , … , 𝛽𝐿 } = {∑ − }
=

Uslov postojanja minimuma za ovu funkciju je:

𝜕𝜀 𝛽 , 𝛽 , … , 𝛽𝐿 𝜕𝜀 𝛽 , 𝛽 , … , 𝛽𝐿 𝜕𝜀 𝛽 , 𝛽 , … , 𝛽𝐿
= , = ,…, =
𝜕𝛽 𝜕𝛽 𝜕𝛽𝐿

Na ovaj način dobijamo 𝐿 + linearnu jednačinu po 𝐿 + nepoznatoj iz kojih određujemo te nepoznate -

𝛽 , 𝛽 , … , 𝛽𝐿 i čime se definiše višestruki zavisni linearni regresijski model uz pretpostavku da su egzogene
promjenjive 𝑖 poznate.

Prognoza potrošnje na osnovu zavisnih metoda se za razliku od nezavisnih metoda sprovodi u dva koraka:

 Određuje se funkcija promjene potrošnje od egzogenih promjenjivih 𝑖 preko određivanja nepoznatih

koeficijenata modela 𝛽 , 𝛽 , … , 𝛽𝐿
 U cilju dobijanja prognoze potrošnje vrši se predviđanje promjena egzogenih promjenjivih u vremenu
primjenom nezavisnih metoda
11. Zavisni korelacioni model potrošnje električne energije u funkciji bruto nacionalnog
proizvoda (VEDRANA V.)
S obzirom da vrijednost bruto nacionalnog proizvoda (BNP)-a utječe na potrošnju električne energije, uz
pretpostavku linearne zavisnosti godišnje potrošnje električne energije i (BNP)-a, iste možemo smatrati linearnim
korelacionim modelom te predstaviti kao

= +
𝑔
gdje je = ukupna godišnja potrošnja - endogena promjenjiva, a = 𝑁 bruto nacionalni proizvod u t-
toj godini – egzogena promjenjiva, konstante a i b se određuju na osnovu podataka o ostvarenoj potrošnji električne
energije u prošlosti; (slučajna promjenjiva je zanemarena).

Promjena egzogene promjenjive u dvije uzastopne godine izražena je kao

= − ( + 𝐵𝑁𝑃 )

gdje je 𝐵𝑁𝑃 godišnja stopa porasta BNP-a u dvije uzastopne godine (t-te i (t-1)-e).
Stopa porasta godišnje potrošnje električne energije dobija se iz izraza

𝑔
+ + − ( + 𝐵𝑁𝑃 )
= 𝑔 = + = =
− −
+ − + −

kao
= 𝐵𝑁𝑃 ( − )
+ −

pri ( 𝐵𝑁𝑃 − 𝐵𝑁𝑃 ) = . u nizu N godina = , , ,…,𝑁 − , BNP raste po eksponencijalnom zakonu,
te će u (t-1)-oj godini iznositi

−
− = ( + 𝐵𝑁𝑃 ) ,

a godišnja stopa porasta električne energije

= 𝐵𝑁𝑃 ( − − ); = , ,…,𝑁
+ ( + 𝐵𝑁𝑃 )

pa je linearno zavisni korelacioni metod oblika

= + ∗∗

= − ( + 𝐵𝑁𝑃 )
Kad se raspolaže podacima ukupne godišnje potrošnje električne energije i BNP-a za niz N godina iz prošlosti
𝑔
= ∗
= 𝑁 ∗
primjenom metoda minimuma sume kvadrata razlike

{𝜀 𝛽 , 𝛽 , … , 𝛽𝐿 } = {∑ − }
=

odnosno izraza

[ ] −
= = , ∎
𝑁 𝑁 −
[ ]

𝑁
[ ] 𝑁 −
= = , ∎
𝑁 𝑁 −
[ ]

određuju se nepoznate konstante a i b iz (**).

t 𝛥 Δ Δ Δ Δ Δ
= =
− −
(1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10)
1
2
3
...
N-1
N
𝑁 𝑁 𝑁 𝑁 𝑁
Σ
∑𝛥 ∑𝛥 ∑ 𝛥 ∑ 𝛥 ∑𝛥 𝛥
𝑖= 𝑖= 𝑖= 𝑖= 𝑖=

Σ - - - - - - -
𝑁 𝑁 𝑁
Proračun koeficijenata a i b prema Proračun 𝜎 , 𝜎 i r prema donjim jednačinama
jednačinama ∎
Tabela 1 Tabelarni postupak za proračun koeficijenata korelacionog metoda

Za ocjenu stepena povezanosti promjenjivih (egzogenih i endogenih) unutar prognostičkog modela koristi se
koeficijent korelacije. U prostom linearnom modelu on sadrži samo 2 slučajne vremenske promjenjive

𝑔
=
= 𝑁 ,

pa se koeficijent korelacije za model (*) definiše kao

∑𝑁= − − ∑𝑁= Δ Δ
= ∙ = ∙
𝑁 𝜎 𝜎 𝑁 𝜎 𝜎
gdje je:
𝑁 𝑁

= ∑ = ; =∑ ;Δ = −
𝑁 𝑁
𝑖= 𝑖=
𝑁 𝑁

= ∑ = ; =∑ ;Δ = −
𝑁 𝑁
𝑖= 𝑖=
𝑁 𝑁

𝜎 = ∑ − = ∑ 𝛥
𝑁 𝑁
𝑖= 𝑖=
𝑁 𝑁

𝜎 = ∑ − = ∑ 𝛥 .
𝑁 𝑁
𝑖= 𝑖=

Uvrštavajući sve ove izraze za varijansu i srednju vrijednost promjenjivih i u r, dobija se

∑𝑁= − − ∑𝑁= 𝛥 𝛥
= = .
√[∑𝑁
𝑖= − ]∙ [∑𝑁
𝑖= − ] √[∑𝑁
𝑖= 𝛥 ]∙ [∑𝑁
𝑖= 𝛥 ]

Za praktične proračune, ukoliko je vrijednost koeficijenta korelacije za promjenjive i bliska jedinici, postoji
jaka povezanost ili korelacija. Udaljavanjem spomenutog koeficijenta od jedinice slabi korelacija među
promjenjivim i .

12. Planiranje EES i ekonomija – opšta razmatranja (DŽENANA P.)

Inženjerska ekonomija je naučna disciplina koja se bavi ekonomskim analizama od interesa za inženjere. Koristi se
za donošenje odluka koje se odnose na funkcionisanje i poslovanje javnih i privatnih preduzeća, banaka i neprofitnih
organizacija. U planiranju razvoja EES, metodi inženjerske ekonomije se primjenjuju za sistematsku analizu i
procjenu prihoda i troškova koji proističu iz realizacije raznih planova i projekata razvoja sistema u budućnosti.
Osnovni kriterij ekonomičnosti se bazira na zahtjevu da lijeva strana jne 3.3. tj bruto dobit mora biti veća od nule,
odnosno rashodi poslovanja u posmatranom vremenskom periodu moraju biti manji od prihoda. Problem se
matematički definiše u vidu maksimizacije bruto-dobiti iz 3.3., a ako se ne raspolaže podacima o budućim priodima,
kao kriterij ekonomičnosti se može koristiti i minimizacija troškova.

13. Princip aktualizacije vrijednosti kapitala (ZUMRA F.)

Aktualizacija (kapitalizacija, diskontovanje) je pojam vezan za svođenje vrijednosti sredstava raspoloživih u
različitim vremenskim periodima na zajednički vremenski trenutak (npr, na sadašnju ili neku buduću vrijednost
poslije isteka određenog vremenskog perioda), čime se omogućuje ekonomsko poređenje projekata ili privrednih
aktivnosti sa različitom dinamikom prihoda i rashoda.

Donošenje odluka koje se odnose na strategiju razvoja ees, ili uopće na realizaciju nekog projekta, uvijek je suočeno
sa potrebom da se ekonomski uporede razne opcije njihovog ostvarenja, u kojima se ulaganje kapitala ne vrši
odjednom, već tokom dužeg planskog perioda izgradnje. To znači da u svim proučavanim mogućnostima realizacije
nekog projekta treba posebno sabrati sve predviđene troškove i usporediti ih sa prihodima, pa se postavlja pitanje
kako to izvesti, s obzirom na različitu vrijednost novca u raznim periodima vremena tokom životnog vijeka objekta
u kojima se pojavljuju troškovi i prihodi.

Troškovi i prihodi koji se pojavljuju u životnom vijeku trajanja objekta obično su neravnomjerno raspoređeni.
Najveći dio troškova se pojavljuje pri samoj izgradnji objekta(investiciona ulaganja). Također prilikom eksploatacije
se pojavljuju troškovi, npr za gorivo, održavanje, administraciju, gubitke energije itd., ali se javljaju i prihodi.
Normalno, zbirni prihodi treba da budu veći od kumulativnih tekućih troškova, u vremenskom periodu od interesa,
jer se jedino tako mogu opravdati početni(investicioni) troškovi i obezbijediti zadovoljavajući profit. U životnom
vijeku objekta, u pojedinim razdobljima se pojavljuju nejednaki prihodi i rashodi, pa se ekonomski proračuni moraju
sprovesti za u cijeli pretpostavljeni ekonomski vijek.

Naravno da se prihodi i rashodi realizovani u različito vrijeme ne mogu prosto aritmetički sabrati, jer vrijednosti
nominalno istih novčanih iznosa u različitim vremenima imaju različite realne vrijednosti. Zbog toga je neophodno
da se ne računa sa nominalnim već sa ekvivalentnim vrijednostima novca, ''svedenim'' na određeni vremenski
trenutak. Drugim riječima, tekuće vrijednosti novčane jedinice u raznim vremenskim trenucima, moraju se svesti na
neku konstantnu vrijednost, koja će imati istu kupovnu moć tokom cijelog perioda koji se razmatra. Taj proces se
naziva aktualizacija (ili diskontovanje) i on se realizuje izražavanjem prihoda i rashoda ostvarenih u različito
vrijeme,preko odgovarajućih težinskih faktora. Ovi težinski faktori dobijaju se preko formula složenog kamatnog
računa. Postoji u osnovi šest tipova ovih formula, koje su našle primjenu u ekonomskim analizama poslovanja
privrednih organizacija i one će ukratko biti opisane u daljem izlaganju, pri čemu se koriste sljedeće oznake:

 P - sadašnja ekvivalentna vrijednost novčanog toka(prihoda i rashoda);

 F - buduća ekvivalentna vrijednost novčanog toka;
 R – uniformni niz novčanog toka (npr otplate duga u jednakim vremenskim intervalima; ako je taj interval
godina godišnja rata 𝑔 naziva se ''anuitet'');
 n -broj intervala(godina) unutar perioda koji se razmatra u ekonomskom računu;
 i -stopa aktualizacije [r.j/god](ista oznaka se koristi i za kamatnu stopu);
 a -stopa inflacije u [r.j/god];
 (x/y , i, n) -faktor svođenja veličine y na veličinu x pri aktualizacionoj(ili kamatnoj) stopi 'i' u [r.j/god],za
period aktualizacije od 'n' jednakih vremenskih intervala (godina) (x i y mogu biti jednaki sa P,F i R( 𝑔 ))

14. Jednokratni kamatni faktori (ZUMRA F.)

 Prost kamatni faktor

Prosta kamata naplaćuje se samo na pozamljenu glavnicu. Ako je P pozamljena količina novca u nekoj nultoj godini,
sa kamatom 'i' u [r.j/god], vrijednost pozamljenog novca poslije 'n' godina je

gdje je (SIP) prost kamatni faktor(''Simple Interest Factor'').

 Složen kamatni faktor

Ako je P pozajmljena suma novca u nekoj godini, a godišnja kamatna stopa 'i', suma novca F koja će se nakupiti
poslije 'n' godina usljed porasta vrijednosti početnog kapitala P, računata preko formule složene kamate, shodno
definiciji 4. Iz tačke 3.2.3 je

gdje je

složeni kamatni faktor (''Compound Interest Factor''). Uloga ovog faktora je da uvaži nominalni porast nekog
sadašnjeg novčanog iznosa P sa vremenom, usljed djelovanja kamatne stope i/ili inflacije, po zakonu (3.7)
  Faktor svođenja na sadašnju vrijednost

Recipročna vrijednost složenog kamatnog faktora (3.8) u ekonomskim analizama koristi se za svođenje neke
buduće vrijednosti kapitala F poslije 'n' godina na sadašnju vrijednost P, preko formule

gdje je

faktor svođenja na sadašnju vrijednost (''Present Value Factor''). Formula 3.9 se može uopštiti i za slučaj da se na
𝑔
sadašnju vrijednost svodi više budućih godišnjih priliva kapitala 𝐹 (k=1,2,...,n), sa različitim godišnjim stopama
aktualizacije

Pri korištenju formule (3.9) treba imati u vidu da se sadašnja vrijednost P odnosi na početak prve, a buduća
vrijednost F na kraj n-te godine.

Objašnjenje uloge faktora (3.10) je u svođenju budućih novčanih prihoda na sadašnju vrijednost, usljed djelovanja
zakona promjene sadašnje vrijednosti nekog novčanog iznosa P sa vremenom,datog izrazom (3.7)

15. Kamatni faktori u uniformnom nizu (ALDINA B.)

I. Faktor svođenja uniformnog niza otplata na sadašnju ili buduću vrijednost

U ekonomskim analizama često se pojavljuju uniformni nizovi godišnjih uplata ili isplata (anuiteti), koji se protežu
od određenog (sadašnjeg) trenutka, tokom n sljedećih godina. Za proračun sadašnje vrijednosti uniformnog
godišnjeg niza plaćanja, izvodi se adekvatna formula, polazeći od proračunja sadašnje vrijednosti svake od godišnjih
uplata/ isplata 𝑔 putem njihovog svođenja na na početni vremenski trenutak preko formule:

−
𝐹
=𝐹∗ + =𝐹∗ 𝐹 = ;
𝐹
𝐹= ∗ + = ∗ 𝐹
Sada svodimo na:

Faktor svođenja uniformnog niza jednakih godišnjih uplata/ isplata na sadašnju vrijednost P.
Izraz za veličinu uniformne rate otplate nekog duga P sa kamatnom stopom „i“, u „n “ jednakih godišnjih iznosa je:

𝑔
∗ +
= ∗
+ −

II. Faktor povraćaja kapitala (Capital recovery factor)

-koristi se u cilju određivanja aktualizovane(ekvivalentne sadašnje vrijednosti)nekog budućeg anuiteta.

Nalazi se iz prethodne formule za veličinu uniformne rate, uzimajući da „n“ označava godine, a „i“ godišnju stopu
aktualizacije, ako se ista napiše u formi:
𝑔
= ∗ 𝐹 ; gdje je P sadašnja vrijednost na početku prve godine,a 𝑔 godišnja rata otplate, a faktor
povraćaja kapitala:
𝑔
∗ +
= 𝐹 = =
, , 𝐹 + −
 III. Faktor ukupne buduće kumulativne vrijednosti uniformnog niza otplata

Ovaj faktor omogućava određivanje ukupne buduće vrijednosti uniformnog niza otplata. Na osnovu njega
izračunava se buduća kumulativna vrijednost poslije n godina nekog ulaganja ili otplate, koje se vrše u jednakim
godišnjim ratama, ako je godišnja kamatna stopa „i“.

IV. Faktor sadašnje vrijednosti anuiteta koji će dati određeni ukupni budući novčani ekvivalent

Ovaj faktor služi za proračun vrijednosti anuiteta, koji će rezultovati u neki ukupni novčani ekvivalent poslije n
godina, sa godišnjom stopom aktualizacije „i“. Određuje se polazeći od formula:
16. Da bi se lakše sagledali novčani tokovi (prihodi i troškovi) u nekom periodu uobičajena
je primjena tzv. dijagrama novčanih tokova. Nacrtati sliku i pojasniti. (ALDINA B.)

Nije svejedno u kojem se trenutku neki novčani tok posmatra. Ako se radi o vrijednosti novčanog toka u sadašnjem
trenutku, tada se govori o sadašnjoj ekvivalentnoj vrijednosti novčanog toka, u praksi se često javljaju jednaki
novčani tokovi u ravnomjernim vremenskim razmacima, što se naziva uniformni niz novčanih tokova. Da bi se
lakše sagledali novčani tokovi (prihodi i troškovi) u nekom periodu uobičajena je primjena tzv. dijagrama novčanih
tokova. Jedan od tih dijagrama prikazan je na slici sa označenim osnovnim veličinamaza analizu vremenske
vrijednosti novca: P,f,a,n,i.
Pri crtanju dijagramu usvojeno je nekoliko pretpostavki:
1. Na horizontalnoj vremenskoj osioznačeni su vremenski intervali, a ne njihove krajnje tačke. Tako je npr, kraj
prvog intervala jednak početku drugog itd.
2. Strelice na dijagramu označavaju novčane tokove. Ako su strelice nagore, radi se o prihodima (uniformni niz od
pet novčanih tokova) (A) na slici). Ako su strelice nadole, riječ je o troškovima (sadašnja (P) i buduća (F) vrijednost
troškova na slici).
3. Oblik dijagrama novčanog toka zavisi sa čijeg se stanovišta posmatra. Ako je npr na slici dat prikaz sa stanovišta
zajmodavca, bilo bi potrebno obrnuti smjerove strelica.

Slika - Dijagra ovča og toka

Potrebno je naglasiti da je pri rješavanju problema dijagrame novčanih tokova potrebno uvijek crtati, pošto oni
značajno doprinose razumijevanju problema i nalaženju rješenja.

- Na sljedećoj slici prikazan je dijagram novčanih tokova u kojem su unijete dvije sadašnje vrijednosti ( i ) kao
i dvije buduče vrijednosti jednostrukog novčanog toka (𝐹 i 𝐹 ). Pune linije sa strelicama označavaju poznate
veličine, dok isprekidane linije sa strelicama ukazuju na nepoznate veličine. Sa slike je moguće analizirati dvije
situacije:

1) Kada je sadašnja vrijednost poznata, a buduća vrijednost 𝐹 nepoznata;

2) Kada je buduća vrijednost 𝐹 poznata, a sadašnja vrijednost nepoznata

Osnovni zadatak je uspostvaljanje veze između poznate i nepoznate veličine.

17. Amortizacija i ostatak vrijednosti (FATIMA A.)

Amortizacija je pojam vezan za otpisivanje vrijednosti opreme i objekata usljed istrošenosti i/ili starenja. Kako
elektroprivreda predstavlja kapitalno jako intenzivnu privrednu granu, realna procjena vrijednosti investicije u
objekte i opremu tokom njihovog životnog vijeka je vrlo bitan faktor koji utiče na njeno finansijsko stanje. Otuda je
i problem amortizacije jedno od ključnih pitanja u poslovanju elektroprivrednih organizacija.

U suštini, amortizacija se svodi na posebnu knjigovodstvenu proceduru, gdje se postepeno vrši otpisivanje
vrijednosti uložene u izgradnju objekta, jer se vrijednost svakog kapitalnog dobra umanjuje sa vremenom. Taj otpis
vrijednosti raspodjeljuje se na cjelokupni očekivani životni vijek objekta (15-40 godina, kada su u pitanju
elektroprivredni objekti), čime se njegova vrijednost na odgovarajući način smanjuje sa vremenom.

Postoji nekoliko knjigovodstvenih šema po kojima se računa amortizacija. Najjednostavnija je „pravolinijska“

(UNIF) šema, gdje se amortizacija ravnomjerno raspoređuje po svim godinama životnog vijeka objekta. S druge
strane, postoje razne „ubrzane“ šeme ( SYD – „Sum of Year Digits“ , ACRS – „Accelerated Cost Recovery
System“) koje daju veću stopu amortizacije u prvim godinama, a manju u kasnijem dobu životnog vijeka objekta.
Način proračuna amortizacije posebno je važan jer otpisani dio neke investicije ne podliježe porezima, doprinosima,
taksama i ostalim administrativnim izdacima koji se plaćaju na imovinu.

Tabela 2 Rekapitulacija formula za proračun kamatnih faktora

18. Pravolinijska šema amortizacije (FATIMA A.)

Proračun amortizacije prema pravolinijskoj (UNIF) šemi bazira se na principu da je kumulativni otpis vrijednosti
nekog kapitalnog dobra proporcionalan sa njegovom starošću, pri čemu je stopa amortizacije ista u svim godinama
očekivanog životnog vijeka k = 1, 2, ... , l

𝑔
[ 𝑎 UNIF ] = , [ . ./ ]; = , ,...,

gdje je l očekivani životni vijek objekta u [god], tako da je

𝑔
∑[ 𝑎 UNIF ] = ,00.
=

𝑔
Godišnji iznos ove uniformne amortizacije onda je isti za sve godine očekivanog životnog vijeka
ost
𝑔 𝑔 ost
−
[ UNIF ] = [ 𝑎 UNIF ] ⋅ − =

[𝑁 / ]; = , ,...,

k = 1, 2, ... , l , - indeks godine u amortizacionom (očekivanom) životnom vijeku objekta;

- osnovna vrijednost objekta u [NJ];

ost
- procijenjeni ostatak vrijednosti na raju životnog vijeka objekta („staro gvožđe“) u [NJ].

Kumulativna amortizacija do godine k = 1, 2, ... , l onda je:

kum ost
= ⋅ − [𝑁 ].

19. Ubrzane šeme amortizacije (FATIMA A.)

Dvije poznate ubrzane šeme proračuna amortizacije koje se primjenjuju u SAD-u, ali i u drugim zemljama su SYD –
„Sum of Year Digits“ i ACRS – „Accelerated Cost Recovery System“. Obje polaze od principa da je stopa
amortizacije veća u prvim godinama životnog vijeka objekta i da se postepeno smanjuje sa njenim starenjem.

Prema ubrzanoj SYD šemi, stopa amortizacije računa se shodno formuli

𝑔 − +
[ 𝑎 SYD ] = ⋅ [ . ./ ]; = , ,..., ,
⋅ +

pri čemu je

𝑔
∑[ 𝑎 SYD ] = ,00
=
gdje je protekli, a − preostali životni vijek objekta, dok je

⋅ +

zbir svih indeksa niza godina (počinjući niz od 1 i završavajući ga sa ).

Godišnji iznos amortizacije po ovoj ubrzanoj šemi je

𝑔 𝑔 ost
− + ost
[ SYD ] = [ 𝑎 SYD ] ⋅ − = ⋅ ⋅ − ; = , ,...,
⋅ +

Ubrzana ACRS šema amortizacije rezultuje u skraćeni rok potpunog povrata kapitala uloženog u investicioni
objekat po nekom dogovorenom ključu između povjerioca i investitora ( ili na osnovu državnog propisa), koji
obezbjeđuje jedinični zbir svih relativnih vrijednosti godišnjih amortizacionih stopa tokom očekivanog životnog
vijeka objekta (kao u slučaju pravolinijske (UNIF) i ubrzane (SYD) šeme), tj.

𝑔
∑[ 𝑎 ACRS ] = ,00
=

tako da je
𝑔 ost
[ ACRS ] = [ 𝑎 ACRS ] ⋅ − , = , ,..., .

20. Ostatak vrijednosti (FATIMA A.)

Ostatak vrijednosti nekog materijala, objekta ili opreme je njihova neamortizovana vrijednost na kraju određenog
vremenskog perioda. Procjena ovih vrijednosti je vrlo nesigurna zbog mnogih neizvjesnosti koje se ne mogu
predvidjeti 15-20 godina unaprijed, kada se planira neka investicija. Kod ove procjene obično se polazi od hipoteze
da je pogonsko stanje procjenjivanog objekta sasvim dobro i da bi se isti mogao normalno koristiti do kraja svog
očekivanog životnog vijeka, kada se mora izvršiti njegova rekonstrukcija ili zamjena. Za ostatak vrijednosti onda se
uzima razlika između aktualizovane početne vrijednosti i kumulativnog zbira amortizacija do momenta kada se
ostatak vrijednosti objekta procjenjuje. Jasno je da ta vrijednost zavisi od korištene šeme proračuna amortizacije.

Kada se proračunava ostatak vrijednosti prije isteka punog (očekivanog) životnog vijeka ost , on se sastoji iz dva
dijela: iz ostatka vrijednosti na kraju životnog vijeka ost i iz ostatka vrijednosti za period neamortizovanog
životnog vijeka − (očekivani životni vijek ′ ′ ne mora biti jednak radnom vijeku ′ ′).

Za slučaj pravolinijske (UNIF) šeme amortizacije, ukupan knjigovodstveni ostatak vrijednosti poslije ≤ godina je
ost
ost ost
− ost
− ⋅ + ⋅
= + ⋅ − = , = , ,..., .

Na sličan način proračunava se ostatak vrijednosti i za druge amortizacione šeme.