You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers

Source: STATUS Magazin za političku kulturu i društvena pitanja

STATUS Magazine for political culture and society issues

Location: Bosnia and Herzegovina

Author(s): Ivan Lasić
Title: (Zlo)uporaba religijskih simbola u (post)ratnoj BiH
(Mis)use of Religious Symbols in (Post)war BiH
Issue: 13/2008
Citation Ivan Lasić. "(Zlo)uporaba religijskih simbola u (post)ratnoj BiH". STATUS Magazin za
style: političku kulturu i društvena pitanja 13:105-109.

https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=23395
CEEOL copyright 2019
(Zlo)uporaba religijskih
simbola u (post)ratnoj BiH
Simboli i dalje ostaju ono što nas usmjerava na onostrano, metafizičko i nevidljivo, kako bi
naši životi i stvarnost bili usmjereni ka tome, ka pozitivnom i dobrom. Na nama je, kojima
su ti simboli i potrebni, da se o njihovoj ispravnoj usmjerenosti i staramo
Ivan Lasić
Religijske simbole, koji predstavljaju pojedine religije ili su nji-
ma svojstveni, viđamo svakodnevno. Postavlja se pitanje je
li njihova uporaba uvijek usmjerena u pravom smjeru i koja
je pozadina i razlog njihove, sve veće i šire, uporabe. Ratno i
poslijeratno iskustvo Bosne i Hercegovine dokaz je da se
religijski simboli na različite načine ne samo rabe nego, još
češće, i zlorabe.
Simboli i znakovi
Bez raznovrsnih znakova i simbola koji nas okružju naš suvre-
meni život bio bi nemoguć. Dovoljno je promotriti tipkovni-
cu mobitela ili računara i vidjeti da bez poznavanja znakova i
simbola koji su na pojedinim tipkama ne bi bili u mogućnosti
služiti se niti njima niti drugim aparatima. Dakako, ovo je samo
jedan jednostavan primjer – ima ih jako mnogo – te nije izne-
nađujuće što ljudi od prapovijesti rabe različite znakove i
simbole kako bi prikazali nešto drugo.
Prema posve jednostavnoj definiciji znak je stvar koja upu-
ćuje na drugu stvar (aliquid stat pro aliquo) ili, prema Kantu,
predodžba predmeta po alegoriji.[1]
U rječniku Merriam-Webster stoji da je znak: 1. kretnja ili ge-
sta kojom se iskazuje zapovijed ili želju; 2. oznaka koja ima
konvencionalno značenje i koristi se umjesto riječi ili da se
iskaže složeni pojam; 3. nešto materijalno ili vanjsko što stoji ili
označava nešto duhovno[2]. Prema istom rječniku simbol je: 1.
zvaničan sažetak vjere ili doktrine; 2. nešto što stoji umjesto ili
upućuje na nešto drugo zbog povezanosti, pridruženosti, kon-
vencija ili slučajne sličnosti, vidljivi znak nečeg nevidljivog; 3.
1 Usp. Bezić, str. 10.
2 http://www.merriam-webster.com/dictionary/sign
CEEOL copyright 2019
O pamćenju i simbolima
čin ili zvuk ili objekt koji ima kulturalno značenje ili mogućnost
da pokrene ili ostvari odgovor.[3]
Unatoč različitim definicijama znaka, zajedničko je slijedeće:
znak je vidljivo predstavljanje nečega nevidljivog, onoga na
što upućuje, dok simbol ima dodatnu dimenziju, metaem-
prijsku, “zato što nam simboli otkivaju dublji uvid u nutarnju
povezanost i užu istovjetnost svijeta. (...) Izraz simbol ima grčki
korijen συν (syn – s, skupa) + glagol βάλλώ (ballo – bacati,
dotaknuti) što nam govori da ista pojava može imati dva kraja
koja se dadu, a nekad i moraju, spojiti.”[4]
Povijesni izvor riječi simbol je sljedeći: “Ljudi se razilaze oko
značenja riječi simbol, koja dolazi od starogrčke riječi simbolon.
Simbolon je bio pločica. U staroj Grčkoj članovi pojedine gru-
pe bi razbili vazu od pečene gline u komade i podijelili dijelove
međusobno. Kada bi se ponovno sastali, svaki član, čiji dio bi
se uklopio u cjelinu, dokazao bi svoju pripadnost grupi. Tako je i
svaka pločica pečene gline predstavljala grupu. Oni koji slijede
izravno interpretiranje značenja simbola argumentiraju da je
simbol dio grupe koju predstavlja, dok ostali tvrde da simbol
samo upućuje na nešto što on nije”.[5]
Simboli, i sadržaj koji nose, predstavljaju važan dio opće povi-
jesti i kulture, na osobit način religijske, te je, kako Jung, tvrdi
“uloga religijskih simbola da daju smisao ljudskom životu”.[6]
Uporaba simbola i simboličkog izražavanja svojstveni su svim
religijama.[7]
3 http://www.merriam-webster.com/dictionary/symbol
4 Usp. Bezić, str. 38. i 39.
5 Encyclopedia of religious rites, rituals and festivals, str. 424.
6 Usp. Jung, str. 89
7 U Leksikonu religijskih pojmova moguće je naći detaljniji opis kako pojedine
abrahamske religije promatraju i percipiraju simbole. O tome pogledati str.
436. - 438.
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 105
CEEOL copyright 2019
O pamćenju i simbolima
Religijski simboli su oni koji su isključivo religijski, jer u sebi
nose religiozni naboj i značenje svojstveno vjeri. Oni na neki
način imaju religioznu narav i po sebi uvijek upućuju na nešto
nadnaravno. Njima se redovito pripisuju i slijedeće značajke:
- upućuju na transcendentno i božansko, nadzemaljsko,
- ukazuju na ono što je znakovito, značajno i smisleno, čo-
vjeku otkrivaju smisao življenja,
- uživaju denotaciju i konotaciju nečeg pozitivnog,
- uloga im je odgojna, poticajna, utješna i etička,
- uloga im je društvena, eklezijalna i obredna.[8]
Ovako definirani i opisani simboli imaju potpuno pozitivno
usmjerenje i značenje. Koliko god je to istina, nemoguće je
ne vidjeti da se simboli, osobito religijski, zloporabljuju i in-
strumentaliziraju i u druge, negativne svrhe.
Simbole i simbolizam moguće je promatrati i u mnogo širem
kontekstu, tako da simbolima postaju pojedini značajni i zna-
koviti događaji, zemljopisni prostori ili građevine. Upravo kod
ovih slučajeva nevidljiva, skrivena poruka i značenje dolaze do
izražaja te im daju osobito osnaženje. Takva mjesta kasnije po-
staju mjestima hodočašća i skupova. Također je moguće pro-
matrati i religijske objekte i građevine (primjerice bogomolje,
groblja i svetišta) kao simbole pojedinih religija.
Simbol križa
U ovom članku skoncentrirat ću se na križ i njegovu simbo-
liku, budući da i sam dolazim iz kršćanske tradicije. Analizu i
komentiranje simbola drugih religija u BiH ostavio bih drugima,
kojima su ti simboli bliži i svojstveni.
Simbol križa je vrlo znakovit, interesantan i snažan. Kroz po-
vijest razvio se od simbola nečeg jako negativnog i teškog
u pozitivan simbol. Nazočan je u ljudskoj povijesti jako dugo
i u različitim kulturama i narodima imao je različito značenje i
simboliku. Pregled predkršćanske simbolike križa nalazimo kod
Šarčevića na stranici 339:
“On (križ) ima svoju bogatu pretpovijest. (...) U starom Egiptu
postoji križ ankh (crux ansata), hijeroglifski znak za život, a
javlja se u slikovnim predodžbama u ruci božanstva, kojeg su
kasnije posvojili kršćanski Kopti. Iz brončanog doba za azijsko
i europsko područje veže se križ krug, vjerojatno predodžba
sunca. (...) Postojao je prije kršćanskog križa i križ čekić – I, koji
se između ostalog veže za germansko božanstvo Thor – bo-
žanstvo nevremena i groma. Postoji u starom vijeku i rašireni
kukasti križ (crux grammata), sastavljen od četri grčka slova
gama – Γ, a s izvorom u indijskoj kulturi. (...) U staroameričkoj
kulturi Asteka nailazimo na queltzscpalts – križ (crux decus-
sata) simbol četriju strana svijeta, a u kršćanstvu poznat kao
Andrijin križ. Isti križ nalazimo i u južnoarapskom svijetu, vjero-
jatno kao simbol boga mjeseca.”
U Isusovo vrijeme križ predstavlja nešto potpuno suprotno
od onoga što predstavlja danas. Križ simbolizira dugu i tešku
smrtnu kaznu na koju je rimska vlast osuđivala najteže prije-
stupnike: odbjegle robove, izdajnike i pobunjenike. Upravo je
8 Usp. Bezić, str. 65. – 67.
106 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja
CEEOL copyright 2019
to bila optužba pod kojom je Isus osuđen na smrt na križu: po-
buna protiv političke i religijske vlasti svoga vremena. O tome
nam svjedoči i natpis na Isusovu križu – Isus Nazarećanin kralj
židovski, kako nam svjedoče Evanđelja (Iv 19, 19; Lk 23, 38; Mt
27, 37).
Isus – Raspeti Bog bio je izvor stalne sablazni suvremenicima
prvih kršćana, jer je za njih bila nepojmljiva mogućnost naslje-
dovanja i vjerovanja u nekog tko je život skončao raspećem na
križ, potpuno poražen i ponižen. Nasuprot mramornih kipova
bogova Rima i Grčke koji predstavljaju uzore fizičke, tjelesne
ljepote i razvoja, Isus razapet i pogubljen predstavljao je pred-
met poruge i ismijavanja rimskih pisaca.
No, od četvrtog stoljeća i proglašenja kršćanstva religio licite
(dozvoljenom religijom), a kasnije od strane cara Konstantina I
(306.– 337.) 312. godine i državnom, simbol križa postaje sve-
prisutan, od državničkih insignija do arhitektonskog obilježja.[9]
Time se mijenja značenje i događa svojevrstan kvalitativni skok
značenja simbola križa: od izrazito negativnog postaje pozi-
tivan, što više u čisto profanom smislu i poželjan.
Jürgen Moltmann, jedan od najvećih živućih kršćanskih teolo-
ga, upravo na znaku, simbolu i događaju križa razvija svoju te-
ološku misao. Njegova najznačajnija knjiga nosi naslov Raspeti
Bog (s podnaslovom Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske
teologije), te na 44. stranici donosi poređenje shvaćanja simbo-
la križa u Isusovo vrijeme i u kasnijem vremenu:
“Križ tada još nije bio znak u kojem se pobjeđivalo, nikakav
znak trijumfa na crkvama, nikakav ures carskih prijestolja i ni-
kakav znak reda ili časti, već znak za protuslovlje i smutnju koji
je često dovodio do progona i smrti.”
Također ističe važnu promjenu koju su simbol i simbolika križa
doživjeli s vremenom: Previše smo se navikli na križ kao sim-
bol kojem smo zaboravili važnu dimenziju, ljudsku, odno-
sno patnju i propast koju on simbolizira, a istakli simboliku
slavlja. Moltmann dalje razrađuje povezanost simbola križa i
križa Kristove muke:
“Križ u Crkvi nije dakle samorazumljiv koliko se može čini-
ti kršćanskoj navici. Križ u Crkvi simbolizira proturječje koje u
Crkvu dolazi od Boga koji je raspet ‘vani’. Svaki simbol ukazuje
povrh sebe na nešto drugo. Svaki simbol poziva na mišljenje.
Simbol križa u Crkvi upućuje na Boga koji nije bio raspet izme-
đu dvije svijeće na oltaru, nego između dva pljačkaša na Golgo-
ti, pred gradskim vratima, gdje izopćeni i pripadaju. Križ poziva
ne samo na mišljenje, nego i na premišljanje. On je simbol koji
stoga iz Crkve i iz religiozne čežnje vodi u zajednicu progna-
nih i izgubljenih. Obratno, on je simbol koji prognane i bezbož-
ne uvodi u Crkvu i kroz Crkvu poziva na zajedništvo raspetog
Boga. Tamo gdje se zaboravlja to proturječje križa i preokret u
religioznim vrijednostima, križ od simbola postaje idolom i više
ne poziva na premišljanje nego na skončavanje mišljenja u sa-
mopotvrđivanju.” (Moltmann, 51.)
Ovako shvaćen i prihvaćen križ, čija simbolika nosi i predočuje
sve dimenzije koje mu pripadaju, križ je čije će zlorabljenje biti
mnogo teže, jer je i njegova simbolika potpunija. Upravo je pro-
9 Za širi kontekst pogledati: Šarčević, str. 341.
CEEOL copyright 2019
mišljanje i mišljenje način na koji možemo i trebamo sprije-
čiti zloporabu simbola i njihovo “spuštanje” i/ili krivo inter-
pretiranje koje namjesto pozitivne i oplemenjujuće poruke i
značenja vode ka ideologiziranju i/ili vrijeđanju drugih.
“Znak ili simbol križa, unutar kršćanstva, primarno ukazuje
na zbilju Isusova križa, na njegovo povijesno uhićenje, muku,
smrt. Ukazuje na ono što se ne vidi, na Božji spasenjski za-
hvat, na uskrsnuće. Za razliku od znaka, koji ne sadrži zbilju na
koju ukazuje, simbol, a susljedno tome i sakrament, osobito za
katolike kršćane, ne samo ukazuje nego i sadrži dio onoga na
što ukazuje, dio druge, nevidljive zbilje. (...) Kršćansko sjeća-
nje na križ, navještaj i teologija o Isusovoj smrti na križu, ne
zaustavlja se na sramoti i porazu, na pobjedi zla i tame, nego
na radosnom iskustvu da dobro konačno pobjeđuje, da je smrt
nadvladana ljubavlju, opraštanjem i novim životom, da Bog ima
zadnju riječ, inače bi se križ izgubio među bezbrojnim smrtima
na križu unutar rimskog imperija i nikada ne bi postao signum
primum et distinctum kršćanstva.” (Šarčević, 338. i 335.)
Zloporaba religijskih simbola
Svakodnevno prikazivanje i nazočnost religijskih simbola u na-
šem okruženju, u novinama, na televiziji, na plakatima kojima
je preplavljen sav dostupni prostor, donosi pitanje: Je li ta upo-
raba potrebna i smislena?
Nedavna zbivanja koja su uslijedila nakon provokativnog objav-
ljivanja karikatura poslanika Muhameda imala su ogromne
posljedice i odjek, između ostalog, pokrenula su niz rasprava u
akademskim i još više u neakademskim krugovima: o slobodi
izražavanja, te što je još važnije, o prijetnjama i osudama. Ne
namjeravam ulaziti u dublju analizu ovog konkretnog slučaja
već samo pokazati koliku snagu i prodornost ima izražaj, koji
ovaj slučaj sadržava: simboličku, religioznu i javnu dimenziju.
Senzibilitet, koji uporaba religijskih simbola nosi sa sobom, ve-
lik je kao i što je velik njihov utjecaj. Upravo zbog tog senzibi-
liteta i snage, kako pozitivne tako i negativne, u ovisnosti od
konteksta i namjere, koji religijski simboli sadržavaju, njihova
uporaba je česta jer se njihovom uporabom pridodaje važna,
osnažujuća dimenzija drugim osobama, stvarima ili događajima
koji instrumentaliziraju religijske simbole za vlastite potrebe.
Upravo je ovo razlog što su religiozni simboli tako često rablje-
ni i zlorabljeni u ratu u Bosni i Hercegovini: pridavali su meta-
fizičku snagu i dimenziju onima koji su se njima “okitili”:
“U konfliktnim sitaucijama religija postaje snažnom silom oza-
konjenja primjene nasilja u političke svrhe. Kršćani mogu nositi
veliki križ oko vrata, a muslimani malu repliku Kur’ana oko
vrata i razmetljivo pokazujući svoju religijsku opredjeljnost ne-
pogrešivo će iskazati ne samo tko su već i u ime koga se bore.”
(Volf, 291.)
Ovakvom simboličkom sukobu koji se odigravao na mnogo
mjesta kroz povijest autor knjige “Terror in the Mind of God”,
Mark Juergensmeyer, posvećuje čitavo poglavlje pod naslovom
“Symbolic war” - “Rat simbola” u kojemu opisuje, kroz primjere
terorizma koje istražuje, da se sukob među, religijom inspi-
riranim, fanaticima i teroristima ne odvija samo na ovoze-
maljskom nego i na metafizičkoj, simboličkoj razini.
CEEOL copyright 2019
O pamćenju i simbolima
Simbolički jezik i slike koje su često nazočne u svetim knjigama
i spisima, doslovno shvaćene, služe fanatičnim sljedbenicima
kao opravdanje i utemeljenje za njihove nasilne čine kojima
žele druge ili pridobiti za svoje ciljeve ili, što je potpuno iskriv-
ljenje religijskih poruka, uništiti jer ne dijele njihove svjetona-
zore. Ovakvo nekritičko i neprijateljski usmjereno rabljenje sim-
bola nije ništa drugo do skrivanje zla pod krinkom dobra.
Drugi način zlorabljenja simbola, također već dugo nazočan,
ogleda se u tome da simbol postaje važniji nego ono što
simbolizira, čime vanjska slika i fenomen postaje središte, a
stvarnost koju simbol predstavlja postaje zanemarena. Pojav-
nost zauzima mjesto dubljeg sadržaja i značenja, što vodi
idoliziranju simbola, jer pojavnost zauzima mjesto duhov-
nosti: idol mjesto božanskog.
“Tako dugo dok religijski simboli pobuđuju ljudsku maštu i tako
dugo dok društva potresaju sukobi, ljudi će težiti za tim da
uvuku religijske simbole u svoje sukobe, da se njima služe kao
oružjem u svojim ratovima. Kako odoljeti tome da učinite da se
vaši bogovi, vaši simboli najvišeg značenja, bore za vas kad je
na kocki vaš život, život vaše obitelji ili vaša zemlja? Ne može-
te odoljeti – osim ako se vaš bog odbije boriti.” (Volf , 292.)
Jednako kako su se s velikim žarom mnogobrojni u posljed-
njem ratu na našim prostorima, kojem smo bili svjedoci,
zaogrnuti plaštem religijskih simbola, “borili za svoju vjeru”,
s ne manjim žarom su sudjelovali u uništavanju simbola i
vjerskih objekata koji su pripadali drugima.[10]
No, ovakvo zlorabljenje nije prestalo s krajem rata u Bosni i
Hercegovini, naprotiv, mnogobrojni su primjeri čak i danas, da
se religijski simboli zlorabe i neumjesno rabe u različite, najče-
šće nacionalističke svrhe.
Gradnja vjerskih objekata na mjestima gdje oni služe samo kao
simbol osvajanja ili utvrđivanja granica pretvaranje je takvih
objekata u idole, čin politiziranja. Dovoljno je otvoriti dnevne
novine ili na internetu posjetiti neki od domaćih foruma i vrlo
lako ćemo doći do podataka da je takvih primjera veliki broj.
Rasprave koje se njima potiču najčešće su obilježene nepri-
mjernim govorom mržnje. Takvi simboli i objekti namjesto
vjerske dimenzije sadrže političku dimenziju i time posta-
ju prazni, oni u sebi lokaliziraju povrijeđenost, krivnju i zlo
drugih, pa čak i mržnju prema drugima, prije nego li ono što
bi im trebala biti svrha: ukazivanje ili sadržavanje vjerske
poruke.[11]
Tijekom prikupljanja materijala i istraživanja za ovaj članak, a i
tijekom studija, naišao sam na veliki broj članaka i knjiga koje
su se bavile, makar i usputno, a najčešće površno, pitanjem je li
rat u bivšoj Jugoslaviji i u Bosni i Hercegovini bio vjerski ili ne.
Zasigurno korijen tomu je i činjenica kojoj je i posvećen ovaj
članak: zlorabljenje vjerskih simbola, simbola kojima su bili
“urešeni” mnogi od onih koji su ratovali u Bosni i Hercegovini,
uključujući i one koji su činili zločine.
10 Kod Powers-a možemo naći brojčani prikaz uništenih i oštećenih vjerskih ob-
jekata podijeljen po vjerksim zajednicama
11 Usp. Šarčević str. 342.
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 107
CEEOL copyright 2019
O pamćenju i simbolima
Po mome skromnom sudu najtočnije objašnjenje zašto rat
u BiH nije bio vjerski donosi Mile Babić u svojoj knjizi Nasilje
idola:
“Slažem se da to nije bio rat između različitih kršćanskih kon-
fesija, katolika i pravoslavaca, ni između različitih monoteistič-
kih religija (kršćanstva i islama). To, dakle, nije bio vjerski, ni re-
ligijski rat, jer nije svoju glavnu inspiraciju crpio iz vjere i religije,
nego iz nacionalne mitologije. (...) U tom ratu masovno su su-
djelovali oni koji sebe smatraju vjernicima, što znači da su oni
Boga svoje religije pretvorili u slugu svome jedinom božanstvu,
koji se zove nacija, nacionalna politika, nacionalni interes. To se
najbolje vidi po religioznom rječniku koji su nacionalisti preuzeli
i stavili u službu svoga božanstva.” (Babić, 51. -52.)
Upravo su nacionalisti u ratu i vremenu poslije rata postali
najglasniji propovjednici i agresivni širitelji “svoje” vjere. To pri-
vatiziranje i prisvajanje, kako vjere tako i dužnosti da ju se širi,
vodilo je neumjerenoj i neumjesnoj uporabi religijske simbolike
koja je postala i “ikonografija”: simboli i znakovi postaju važ-
niji od samog sadržaja vjere.
Ti novoobraćeni vjernici, okrenuti izvanjskom, zadržali su se
samo na izvanjskom dijelu simbola i nisu se potrudili proniknuti
u dublji i stvarni smisao simbola kojima “mašu” i diče se. Time
su simbole učinili idolima i predmetima svoga štovanja. Po-
javnost simbola istisnula je njihovu nutarnju snagu i značenje,
simboli su prestali voditi i usmjeravati ka onostranom i postali
samo ovozemaljski znakovi kojima je “svučena” sva metafizič-
ka ispunjenost.
“Velike poteškoće i zloporabe i nastaju kada se u vidljivo, u
materijalno, želi posvema lokalizirati (identificirati) nevidljivo,
ili čak, u još gorem slučaju, ukazivati na posve drugu zbilju, pa
i sadržavati drugu zbilju stranu izvornome transcendentalnom
značenju.” (Šarčević, 339)
Zloporaba križa
Simbolizam i dubina značenja simbola križa ne čine ga, kao ni
druge, imunim na zloporabe. Naprotiv, čini se da je, što je
važnost i snaga koju simbol nosi, veće i učestalije njegovo
zlorabljenje.
“Ako se vratimo u naše vrijeme, onda možemo vidjeti kako je u
našem narodu, osobito kroz rat a i poslije rata, križ postao po-
svuda prisutan znak. Podiže se na vidnom mjestu kao spomen
i sjećanje poginulima, podiže se na uzvisinama, podiže se i kao
označavanje, ograničenje područja gdje borave katolici, Hrvati.
Podizao se i kao znak ‘osvojenih’ područja. Bez dvojbe, osim
časnog i svetog ophođenja s križem, križ je postao isprazna
gesta, pokret s političkim, svjetovnim interesom, a na mnogim
mjestima je ne samo prazni nego i estetsko – nakaradni sim-
bol.” (Šarčević, 341)
Upravo su ljudi, koje zbog duboke povezanosti sa simbo-
lima možemo definirati i kao Ens symbolicum – simbolič-
ka bića[12], odgovorni za iskrivljenje simbolizma križa. Pod
simbolom križa počinjeni su mnogi zločini u prošlosti, njihova
12 Bezić na stranici 34. ovaj izraz prevodi kao „znakotvorna bića“.
108 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja
CEEOL copyright 2019
lista je, nažalost i tragediju svih kršćana, preduga. Najčešće
spominjani i najpoznatiji su zločini počinjeni za vrijeme Kri-
žarskih bojni kada su mnogi nedužni ubijeni i unesrećeni pod
zastavama s križevima čime su opteretili simbol križa mnogim
negativnim značenjima. Time je križ postao simbolom raza-
ranja, besmislenog ubijanja i vjerskog fanatizma, a “za sva ta
zla odgovorni su ljudi, jer su ljudi počinili ta zla. Odgovorni su
na različite načine, jer su na jedan način odgovorni oni koji su
vlastitom rukom počinili ta zla, na drugi način oni koji su ta zla
dopustili, a treći oni koji ta zla nisu pokušali spriječiti. Oslanja-
jući se na Jaspersa, moguće je razlikovati četiri pojma ili četiri
vrste odgovornosti: 1. krivičnu odgovornost; 2. političku odgo-
vornost; 3. moralnu odgovornost; 4. metafizičku odgovornost”.
(Babić, 45.)
Kod zlorabljenja simbola sve četiri dimenzije se isprepli-
ću, dok četvrta dimenzija dolazi do posebnog izražaja jer
se “skrivanjem” iza simbola križa žele prikriti zločini te im
se dati nadzemaljska opravdanost i razložnost, a time se
metafizičku realnost želi zarobiti i učiniti “saveznikom”
u počinjenom nedjelu. Navodeći zlorabljenja i manipulacije
Isusovim križem, ipak se ni u kojem slučaju ne može povijest
kršćanstva svesti, i u njemu nasljedovanje Isusova križa, na
tamnu i iskrivljenu stranu. Pored negativnih postoji i veliki broj
pozitivnih primjera ispravnog i razložnog rabljenja simbola kri-
ža. Ponajbolji primjer je organizacija Crvenog križa koji simbo-
lizira pomaganje drugima, unesrećenim i potrebitim bez obzira
na sve osim činjenicu da su u potrebi.
Samo ispravno shvaćen i prihvaćen križ može biti uzor i kri-
terij za ispravno rabljenje i življenje, jer takav križ uključu-
je samokritičko preispitivanje i razmišljanje. U suprotnom
dolazi do zloporaba simbola i značenja križa. Bez promatranja
izvorne poruke i simbolike Kristova križa pravi smisao će biti
zanemaren, a on je: “Križ ima smisla samo u ljubavi.” (Šarče-
vić, 342)
Vraćajući su izvornom značenju križa vidimo da je njegova
poruka radikalno pozitivna i mirotvorna: Isus svojim životnim
primjerom prekida krug nasilja, oprašta onima koji ga razapinju
i potvrđuje djelom svoje riječi: “Ljubi bližnjeg svoga kao sebe
samog.”
Zaključak
Komentirajući objavljivanje karikatura poslanika islama, Muha-
meda Johannes Müller ostavlja otvorenim pitanja koja su po-
stavljena tijekom lavine rasprava koje su pokrenute:
“U srži ovo se ne odnosi samo na slobodu mišljenja i prosvje-
titeljski pogled na život, nego jednako tako i na slobodu vjere i
priznanje drugih ljudi, kao i bavljenje fundamentalnim vjerskim
simbolima. Ovo se ništa manje ne odnosi na kršćanstvo, nego
što se odnosi i na islam i druge religije. Naravno, potrebno je
odvagati, često prilično komplicirane dobre strane u konkretnoj
praksi. U svakom slučaju, Zapad će se ovim morati puno ozbilj-
nije pozabaviti u budućnosti – ne iz vjerskih razloga, nego zbog
vlastite stabilnosti. U suprotnom slučaju sasvim je opravda-
no da bi mogao trpjeti povratak kulturnog nasilja i arogancije”
(Müller, 217)
CEEOL copyright 2019
Ispravno shvaćanje i promišljanje simbola i njihove upora-
be najbolji je način na koji se može izbjeći zloporaba i krivo
usmjeravanje simbola. Na istom smjeru nalazi se i slijedeći
zaključak:
“Najbolji način borbe protiv religijskog ekstremizma i manipuli-
ranja religijom je jaka, autentičnija, a ne oslabljena religija. Iza-
zov za vjerske poglavare na Balkanu je da pokažu da se religija
može suprotstaviti ekstremnom nacionalizmu i biti izvor mira i
to ne usprkos nego zbog bliske veze s kulturnim i nacionalnim
identitetom” (Powers, 252)
Simboli i dalje ostaju ono što nas usmjerava na onostra-
no, metafizičko i nevidljivo, kako bi naši životi i stvarnost
bili usmjereni ka tome, ka pozitivnom i dobrom. Na nama
je, kojima su ti simboli i potrebni, da se o njihovoj ispravnoj
usmjerenosti i staramo.
Ivan Lasić (1980., Sarajevo) diplomirao je katoličku teologi-
ju na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu. Polaznik je
magistarskog studija “Religijske studije” pri Centru za interdis-
ciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu.
CEEOL copyright 2019
O pamćenju i simbolima
Literatura
Babić, Mile, (2002.) Nasilje idola, DID, Sarajevo
Bezić, Živan (1998.) Znakovi, Simboli, Mitovi, UPT, Đakovo
Encyclopedia of religious rites, rituals and festivals, (2004.) Editor: Salam-
one, Frank A. Routledge, New York-London
Jung, Carl G., (1964). Man and His Symbols. Doubleday, Garden City, New
York
Leksikonu religijskih pojmova, (2005.) skupina autora, Prometej, Zagreb
Moltmann, Jürgen (2005.) Raspeti Bog, Ex libris, Rijeka
Müller, Johannes, (2006.) Protection for Religious Symbols?, Stimmen der
Zeit, 2006/4, p. 217f.
Powers, Gerard F.( 1996.) Religion, Conflict and Prospects for Reconciliation
in Bosnia, Croatia and Yugoslavia, Journal of International Affairs, 50, no1.
summer, Columbia University, New York
Šarčević, Ivan (2004.) Pamćenje bez uskrsnuća, u zborniku Kršćanstvo i
pamćenje (kršćansko pamćenje i oslobođenje od zlopamćenja), zbornik ra-
dova ur. Vuleta, Božo i dr., Franjevački institut za kulturu mira i hrvatski
Caritas, Split-Zagreb
Volf, Miroslav (1998.) Isključenje i zagrljaj, Step Press, Zagreb
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 109