HODŽIĆ ERVIN

MODERNA:
HENRIK IBSEN:
NORA / LUTKINA KUĆA

Bilješke o piscu:
Henrik Ibsen je rođen 1828. u Skienu, Norveška, u religioznoj građanskoj
obitelji. Bio je direktor pozorišta u Bergenu i za njega je pisao drame.
Neko je vrijeme živio u Italiji i bavio se fotografijom. Doživio je moždani
udar od kojeg je 5 g. bio oduzet i nepomičan. Umro je 1906. g. Zauzeo je
istaknuto mjesto u razvoju moderne drame. Najpoznatija djela su mu:
Komedija Ljubavi, Pretedenti, Brand, Stupovi društva, Nora / Lutkina
kuća, Sablasti, itd.

Mjesto radnje:
Helmerov stan

Vrijeme radnje:
Za vrijeme božićnih blagdana, prije oko 100 do 200 godina

Likovi:
Nora, Torvald Helmer, gđa Linde, Rank, Krogstad

 Tema: položaj žene u modernom društvu

Kratki sadržaj:
Ovo djelo počinje u jednoj ugodnoj, ali ne i raskošno namještenoj sobi.
Nora je sređuje za blagdane kada ulazi njezin muž s kojim vodi ugodan
razgovor. Toga dana na vratima njihove kuće pojavljuje se Norina stara
prijateljica Kristina Linde. One prepričavaju što se dogodilo otkada se nisu
vidjele. Iz tog razgovora saznajemo da je Nora prije nekoliko godina
pozajmila poveću svotu novca da bi spasila mužu život. Od tada troši što
manje i godinama polako vraća taj novac. Čovjek od kojeg je pozajmila
novac radi u banci gdje je Torvald Helmer šef, a prijeti mu i otkaz.
Njegovo je mjesto predviđeno sad za Kristinu. Da bi spriječio otkaz
Krogstad odlazi Nori i ucjenjuje je na razne načine. Nora je uplašena i
razmišlja samo o tome. Ne uspijeva nagovoriti muža da Krogstad ostane
na radnom mjestu pa on šalje pismo o Norinoj krivici. Dok je Torvald
potpuno poludio na Krogstadovo pismo govoreći Nori da je lažljivka i
zločinka, Kristina nagovara Krogstada da odustane od optužbe. On pristaje
jer mu je Kristina stara ljubav za koju još uvjek nešto osjeća. Kada
Torvald saznaje da će se sve srediti govori Nori da se ne obazire na ružne
riječi izgovorene u strahu i opet je smiren i dobro se ponaša preme njoj.
Ali njegovo prijašnje ponašanje Nora nije mogla zaboraviti i zato odlazi.

Analiza djela:
Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Istražuje muškarce i žene i njihovu vječnu komediju, slabosti i laži
- Oštro suprotstavlja likove i njihove uzaludne iluzije za oslobađanjem od
dosade
- U likovima raste pobuna protiv laži jednog društva koje
svoje nasilje naziva «moralom»
- Želja jedinki da žive iskreno i da budu ono što jesu

Struktura djela:
Drama u tri čina sa višeslojnim mnogim događajima koja uključuje više
likova sa sociološkim posmatranjem osnovnog problema, pa je drama
vrsta analize socijalnih, moralnih i psiholoških komponenti do tada
zapostavljene žene, protestom protiv nerazumne dominacije muškaraca
u društvu i u braku. Ova drama je više društvena nego književna pojava.

Analiza likova:
Nora
Nora je dobra žena koja je žrtvovala puno u životu za ljude koje voli,
a zauzvrat nije dobivala zahvalnost što je tjera na ključni čin u drami,
napuštanje tih koje voli sa znanjem da to možda i nije prava ljubav,
da to nije ono što je oduvjek mislila i da tako mora biti.

Torvald Helmer
Norin muž za kojeg se mnogo žrtvovala u životu, koji ju je
poput njezinog oca tretireo kao malu krhu lutkicu. Mislio je da je on njoj
dao sve ne znajući što je ona za njega napravila. Čuvši istinu, okrutno se
odnosi prema Nori. Na kraju ga ona napušta a on ne može shvatiti zašto.

Krogstad
Činovnik u banci gdje je Torvald postao šef. Njegova stara ljubav bila je
Kristina koja ga na kraju djela nagovara da pusti Noru i da je ne
ucjenjuje. On želi svoje mjesto u banci, a dobio je otkaz. Zbog toga je i
ucjenjivao Nora koja mu nije ništa skrivila. Unio je čitav nered u njezin
život i kriv je za niz nezgodnih situacija koje proizlaze iz njegovih ružnih
zahtjeva i namjera.
 ROMANTIZAM:
LAZA KOSTIĆ

Među javom i med snom

Pjesma Među javom i med snom, nastala je 1863. godine; u njoj je Laza Kostic, na poetski nacin definisao i
promislio poezijui kao narocito stanje duha, pokazavsi u slikama da je ona proizvod sna i jave, svjesnog i
podsvjesnog, halucinantnog i logicnog. Pjesma pocinje strofom:

Srce moje samohrano,

ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.

Iz stihiva se vidi da se pjesnik neposredno obraca svom srcu (koristi apostrofu kao stilski postupak ). Upitace:
Srce moje samohrano, / ko te dozva u moj dom?- kao da je to neko izvan njega, neko drugi ali njemu blizak i
drag. Sta srce u pjesmi oznacava? Ova rijec izgubila je svoje pravo znacenje, anatomsku vrijednost i poprimila
drugo znacenje: postala je metafora za nevidljivi i neuhvatljivi dio pjesnikovog JA; onaj dio koji je apstraktan, sa
kojim dolazi nadahnuce i sve sto je emotivno. Srce je u tom smislu srediste psihickog zivota, covjekove duse jer u
narodu se kaze: srce me boli, srce mi pati, voli svim svojim srcem, srce si mi ranila… Pjesnik je srce nazvao
samohranim. Zasto samohrano? Samohran je onaj koji je sam, bez igdje ikoga, prepusten sam sebi. U
konkretnom slucaju, ono je dio njega, ali se ponasa kao da je odvojeno i samostalno. Pjesnik ce ga nazavti
“pletisankom”. Primjecujemo da je rijec rijetka, slozena, sa znacenjem: onaj koji plete snove. U tome je neumorno,
ne zna za klonica i predahe. A pletivo srca je tanko, neuhvatljivo u svojoj profinjenosti jer djeluje paucinasto i kao
takvo je neobjasnjivo. Ono nije proizvod ni potpune noci ni pravog dana, odnosno ni ciste jave ni sasvim nejasnog
sna. To pletivo nastaje u prostoru koji je “medu javom i med snom”. Ovom prvom strofom pjesnik je najavio
pjesnicki problem: pletivo-pletenje-medju javom i med snom. U narednoj strofi on ga dalje razvija i produbljuje:

Srce moje, srce ludo,

sta ti misliš s pletivom?
k'o pletilja ona stara,
dan što plete, noc opara,
medju javom i med snom.

Odmah se zapaza da srce nije vise oznaceno kao samohrano; ono je sada ludo jer je nestasno, neposlusno i
samovoljno, jer radi nesto sto je tesko i nemoguce. Pjesnik kao da se cudi tvrdoglavosti, ne moze da ju razumije.I
zato su njegova uznemirenost i stepen -uzbudjenja veci- doslo je do cijepanja u njemu : njegovo JA se podijelilo
na onaj razumski dio, koji sve promislja, shvata i kontrolise i na onaj drugi dio koji cini nesvjesno, neshvatljivo sto
izmice kontroli i nasem potpunom razumijevanju, a sto u stvaralackom poslu ima vrlo vaznu ulogu. Pjesniku srce
nalici na staru pletilju koja stalno radi ali koja nije zadovoljna svojim ucinkomi i zato ono sto danju isplete nocu
para i obrnuto. Ocevidno, ona tezi savrsenstvu koje se nikada ne moye postici. Ova slika, medjutim pokazuje
nesto drugo: ako je dan simbolika za ono sto je racionalno i svjesno, a noc za podsvjesno onda iznedju njih
postoji jedan vid suprotnosti, ali istalno prelivanje jednog u drugo, narocito kad je riojec o nastajnju umjetnickog
djela, pa samim tim i pjesme. Stvaranje djela je upravo pletenje i paranje, ono ukljucuje svjesno i nesvjesno,
intuitivno, sto je doslo bez prethodnog razmisljanja. To je razlog sto su pjesnicka djela tesko razumljiva is to se na
kraju nikad ne mogu docitati. Pjesnik bi zelio da ostvari uvid u sve to i da sazna sta se sve desava u procesu
stvaranja i nastajanja pjesme, da sagleda sta je u svemu tome razumsko svjesno a sta nije, medutim- u tome ne
uspijeva. Sve ostaje jedna velika zagonetka jer sve se desava na nekoj granici- medu javom i med snom.

Treca strofa glasi

Srce moje, srce kivno,

ubio te zivi grom!
što se ne daš meni zivu
razabrati u pletivu
medju javom i med snom!

U pocetku ove strofe, koja je i kraj pjesme- srce vise nije ni samohrano ni ludo, ono je sada- kivno. Uzvicnik koji je
nakraju drugog stika pokazuje da nema smirenosti u glasu subjekta, te da je subjekat ocito ljut i da nepomirljivost
izmedu srca i njega presla u sukob. Tu nepomirljivost pokazuje stih: ubio te zivi grom! Ova kletva je povecala
emocionalnost u pjesmi. Postavlja ase pitanje zasto je srce kivno i cemu kletva. Zato sto stavlja pjesnika na
muke: ono se ponasa inadzijski, plete, stvara pletivo a pjesnik ne moze da odgonetne kako ono nastaje, niti da
objasni sta je u njemu java a sta je san.
Prirodu stvaranja i nastajanja pjesme Kostic je opjevao u ovom djelu, to se moze predstaviti ovako: Prema tome,
pjesma Medju javom i med snom pokazuje da je obracanje pjesnickog subjekta srcu u stvari jedan vid
uspostavljanja dijaloga sa samim sobom, sa svopjom pjesnickom prirodom. Laza Kostic govori o ovom u svom
eseju O pjesnickom zanosu u kome kaze: To nije ni java ni san to nije ni svest ni zanos, to je neki suton uoci
zanosa, kad svesna java prelazi u pesnicki zanos…kad ga prode zanos, pesnik zapise zapisnik o onome sto se
dogodilo. To je pesma.

REALIZAM:
Simo Matavulj:
BAKONJA FRA BRNE

Književni rod: epika

Književna vrsta: roman
Tema: Kako su se Bakonjini snovi o lepom životu fratara, koji uživaju u
blagodedima ovozenaljskog raja na račun prostog naroda - pretvorili u stvarnost.
Ideja: Teško je biti dobar fratar i pošten i dobar čovek
Mesto i vreme radnje: Dalmacija, samostan Visovac i selo Zvrljevo, polovinom 19-
og veka
Sveta loza
Roman počinje pričom o svetoj lozi Jerkovića iz sela Zvrljeva, koja je redovno
davala svoje članove u sveštenstvo. Najugledniji su Brzokusi među Jerkovićima jer
iz njihovog bratstva potiče poslednji fratar – fra Brne.
Kušmelj i Kušmeljići
U ovoj priči predstavljen je Jere Jozov Jerković, Brzokus, Kušmelj, rođeni brat fra
Brna, njegiva žena Barica, zvana Osinjača i petoro dece - tri sina: Čamnjak (pravo
ime Jozica), Bakonja (pravo ime Ive) i najmlađi Škembo (ili Roko), te dve kčeri:
Galica i Kriva. Za Kušmelja pisac podrugljivo veli da je bio pošten jer nije prešao
granicu čestitosti - da ukrade više od 15 grla stoke, pa ga vlast posatvi za kneza u
Zvrljevu. I fra Brne više je voleo Kušmelja od druge braće, sa njim često jeo i pio.
Izbor
Ostala rodbina: Čagalj, Šunda, Kljako, Radalo, Raklina, Rora i drugi izdanci svete
loze nisu zavideli Kušmelju na bogastvu, ali su ljuto bili protiv toga da Kušmeljov
jedan sin ode u fratare. Međutim, početkom jeseni u selo Zvrljevo dođe fra Brne kod
svog brata Kušmelja. Domaćin i njegova žena Osinjača s ljubavlju i poštovanjem
dočekaše uvaženog gosta. Ponudiše ga da za jelo spreme kokoš.
- Bog s tobom! - odgovori fratar. - Jesi li pri sebi? Nije li danas petak...
"Stipan izvuče iz bisaga jednu guku zavijenu u hartiju, koju odmota. Bjehu tri
pečene pastrmke. Zatijem izvadi desetak jaja, jedan sirac, prijesnu pogaču, viljušku,
nož i čašu." Češkajući se po glavi, Kušmelj pomisli: - Lako je tako postiti!
Dvanestogodišnji Bakonja zaboravio na jelo, pa zinuo put strica. "Bakonja je mislio
kako je lijepo biti fratarom! Kako je lijepo jahati dobra konja, voditi uza se seiza
(konjušara), nositi čisto rublje, spavati na meku, u suvoti i toploti, jesti mesa i ribe,
piti vina i kafe svakog bogovjetnog dana!..."
Da je došao fra Brne odmah se pročulo, pa se Kušmeljeva kuća napuni svim
Jerkovićima. Scena pomalo liči na skup kod Nušićeve gospođe Živke, ministarke,
gde se njena rodbina sjatila da ište deo "kolača". Međutim, ovde je rodbina stigla da
spreči fra Brna da za budućeg fratara izabere Kušmeljevog sina Bakonju.
Kušmelj je prinuđen da nepoželjne goste služi vinom, i tuguje zbog savke ispijena
kapi, a zadrti gosti piju iz inata. Kad se fra Brne odlučio za Bakonju, nastala je
svađa, zamalo da padne krv. Rođaci su birali najgrđe reči da opišu dečaka, a nisu
se ustručavali ni od uvreda na račun fra Brna, nepoštujući ni dom u kom se nalaze.
Svaki od njih je hteo da se baš njegovo dete povede u samostan. Uprkos tome fra
Brne je ostao pri svom izboru.
Uvod u novi život
Na putu do manastira Bakonja se čudio i divio novom pejzažu, ljudina neobičnog
ruha i nerazumna jezika, moru, čudnim pticama, veličini manstira u koji bi moglo
stati celo njegovo selo. Poseban utisak na njega ostavili su dobro uhranjeni
redovnici, masna i obilna trpeza. Malo stariji đaci prema njemu su se ponašali poput
starijih vojnika prema novim regrutima, praveći neslane šale na njegov račun, ali je
taj problem Bakonja rešio sa nekoliko šamara, i đaci su ga ostavili na miru, a stekao
je i poverenje kuvara Grgezavnog Balegan.
Prvi događaj
Šest nedelja nakon što je Bakonja došao u manastir, proslavio se mudrošću i
lukavstvom; otkrio je kradljivce fra Brnovog konja i vrtio ga svom gazdi.
Đakovanje i drugi događaj
U manastiru teku mirni, jednolični dani. Bakonja sluša starije, osobito strica fra
Brna. Počeo je učiti glagoljicu, ali se muči da nauči pisati "one čudne grabulje i
škorpije" (slova). Umiljatog i snažnog glasa, svideo se fra Tetki.
Mirnu manastisrsku svakodnevicu prekide jedan nemili događaj. Baš prvog dana
Nove godine umre đakon Škoranca (pravo ime Inoćentije Lovrić), Bakonjin učitelj.
Pošto ga sahraniše, manastirom se poče širiti glas da se đadkon viđa tamo i
onamo. Priča je potekla od đaka, ali strah se useli u ljude kad i neki redovnici
potvdiše da ga viđaju i to u po bela dana. Priča se proču i van manastirskih zidina,
pa kradljici se ne usudiše te godine dirati manastisku imovinu.
Šta se radilo u Bukarevo vrijeme
Dve godine nakon što iz manastira oteraše Stipana, baš na dan Sv. Frane
Saleskoga u manastir dođe krupna delija u bukovičkoj nošnji, zamolivši da mu daju
neku službu za stan i hranu. Bio je snažan i okretan, ali je izgravao prostaka, pa su
mu se svi smejali. Prozvaše ga Bukar. Međutim, kad steče poverenje manastirske
bratije, na prvi dan časnog posta, nesta manastirskih konja i krava.
Užas
Međutim, pravi užas obuze fratare kad videše da je iz crkve odneto sve od zlata i
srebra, Sv. Frani iskopano jedno oko. Zaključiše da je to delo pravoslavaca. Ubrzo
potom umire gvardijan fra Vice. Priprema se masna gozba na početku časnog
posta. Sve je to za Bakonju bilo uzbudljivo. On počinje budan da sanja: Vidi sebe u
crnoj mantiji na konju sa golom sabljom u ruci. Pravoslavci beže, on ih seče, gazi,
ruši njihove kuće i crkve, veša kaluđere... Događaji se odvijaju prebrzo za učmalu
manastirsku sredinu; Mačak se zađakonio, fra Tetkin brat doveo sinčića za novog
đaka, što je Bakonji mnogo milo, jer više nije najmlađi. Fra Brne je izabran za novog
gvardijana. S vremena na vreme, povede se priča o Bukarevom nestanku; svi ga
sažaljevahu, ubeđeni da su ga ubili lopovi. Na kraju se otkri da je on Todorina
Drakčević, desna ruka razbojnika Radeka. Bakonja je tužan zbog krađe, ali se divi
lukavstvu, umeću i hajdučkoj krvi.
Mnoge različnosti
Fra Brnu se pogorša bolest nogu. Savetovahu ga da manje jede, pije i spava, a on
ogovori: - "Ne valja mi isti (jesti), ne valja da spavam posli ručka ka šta sam navika
ima 30 godina, onda šta će mi život!" I fra Brne posta mračan i nemaran prema
svemu. U manastiru nasta haos. Bez pravog starešine svi se opustiše.
Fra Duvalo je za večerom jeo više no Naćvar (fra Brne), pa su ga noću mučili
bolovi u stomaku. Fra Vrtirep je posle večere pio rakiju i jeo beli luk kao hajduci. I
drugi su u svojim ćelijama pijančili. Najteže bilo je Bakonji koji je skoro celu noć
stricu morao čitati njegove pesme i žitija svetaca. Jedanput se prevari pa
izdeklemova nešto na latinskom što su ga obešenjaci naučili, a nije znao šta znači.
To rzabesne strica, a u prevodu je značilo: "Ako hoćeš da budeš zdrav, ako hoćeš
da ozdraviš, odbaci velike brige, ne ljuti se. Ne pij vina puno; malo večeraj; ustani
posle jela; ne spavaj posle podne!" Baš tad u manastir stiže Kušmelj, otac Bakonjin,
ali ga brat ne primi. On potraži sina i obavesti ga da se udaje Kriva (pravo ime
Antica). Sin mu, umesto, traženih 20 talira dade 5.
Tad Bakonja shvata da je manastirki život isprazan. Zato odlazi u selo i tamo se
ponovo sreće sa Jelom, ćerkom jednog imućnog seljaka i zareče se da će je
osvojiti.
U međuvremenu fra Brne je zbog nemarnosti smenjen, a za novog gvardijana bi
postavljen fra Tetka.
Kako Pjevalica liječi
Fra Brne umislio da je od stakla i plaši se da izađe iz sobe uveren da bi se napolju
razbio u komadiće. Puče glas da je šenuo. Tetka i Srdar su probali nekom šalom da
ga prepadnu i tako isteraju iz sobe, ali bez uspeha.
Na dan Sv. Frane skupilo se mnogo sveta. Došao jedan bogat seljak čak ispod
Velebita i priča da je usnio kako treba da se ispovedi fra Brnu i nikom drugom.
Tetka jedva ubedi Brna da primi brđanina. Pjevalica klekne ispred fra Brna i počne
ispovest. Pripoveda kako je na putu ubio nepoznatog čoveka, ubio dete kamenom u
vinogradu, ubio fratara, obesio svoju ženu. Fra Brne sluša i čudi se grešniku.
- Ma šta ti dođe? Kako ti dođe?
- Ne znam. Uđe mi satana u krv; uvati me protezavica, valjam očima, škrgućem
zubima, a ruka mi sama traži jatagan ili pušku.
U taj čas Pjevalica poče kolutati očima, škrgutati zubima, a ruka mu pođe ka
jataganu. Brne istrči iz sobe napolje na zadovoljstvo svih. Tetka mu objaqsni da je
sve šala, još mu Pjevalica da neku mast da maže noge. Posle su pravoslavci ispod
Velebita pričali kako je njihov Pjevalica izlečio fra Brna.
Dvije slike kojima podliježu ljudi
Bakonja je izrastao u stasita momka od 19 godina. Sve ćešće beži u selo radi
devojke. Pošto je Srdar otkrio njegovu tajnuu, zajedno idu u ašikovanje. Srdar kod
raspuštenice Jelice, a Bakonja kod devojke Jele. Kad se mladi Jerković zasitio
ljubavi, traži "častan" rastanak: devojka treba da se uda, jer će on biti fratar.
Stricu se pogoršava zdravlje i on šalje sinovca u grad. Delija jezdi na belom konju.
Uz put sustigne popa Iliju. Znatiželjan je da popriča s njim. Ispostavi se da je Ilija
poznavao fra Brna i o njemu govori sve najlepše. Onda se Bakonja seti jedne
Srdarove šaljive priče.
"Sreli se, veli, fratar i kaluđer. Faljen Isus, kaluđere! - Bog ti pomogao, fratare! - Šta
ti radiš, kaluđere? - Ja varam narod, fratare, a ti? - I ja to pomalo. A kako ti to činiš?
- Ja: Gospodi, pomiluj, Gospodi, pomiluj, pa u torbicu. - A ti? - A ja: ora pro nobis,
pa u zobnicu! I onda se, vele, pobratimiše". Od popa Bakonja dozna da je Brne
imao ljubavnicu Mašu koja sad ima lepu kćer Cvitu. Bakonja nije odoleo iskušenu
te upozna Mašu i zaljubi se u njenu kćer. Razapet između ljubavi prema ženi i
crkvenim dužnostima, posluša starije. Pred smrt fra Brna posta đakon. Stric umre i
sinovcu ostavi 100 talira. Na urgenciju fra Teteke biskup već narednog dana
imenova Bakonju za novog fra Brna, 25. po redu iz loze Jerkovića.
Fra Jerković XXV
Posle sedam godina provedenih u manastiru Bakonja dobija parohiju. Mlad, snažan
i lep omiljen je u narodu, naročito među ženama. Srdar ga zamenjuje kad na dan-
dva "poslom" odlazi u Veliku Oštariju" gde se sastaje sa Cvitom. Naravno, ona se
udaje za 20 godina starijeg ružnog udovca Ivana, koji kupi lepu kuću baš kraj crkve
gde je Bakonja bio paroh. Novi fra Brne provodi vreme sa seljanima, njihovim
ženama i kćerima i više je obuzet čulima i životom nego Bogom. Svestan je da ništa
nije drugačiji od svojih prethodnika pa kaže. „Ja ne mogu biti bolji od drugih!“

IZMEĐU 2 SVJETSKA RATA:

FRANZ KAFKA:

PROCES

Bilješke o piscu:

Franz Kafka (Prag, 3.8.1883.-3.6.1924.), austrijski književnik,

podrijetlom iz imućne obitelji praškog židova. Radio je kao činovnik

osiguravajućeg društva. Radi liječenja putovao je u Njemačku, Italiju,

Francusku i Švicarsku. Umro je od tuberkuloze grla.

Njegova djela: “Betrachtung”, “Die Verwandlung”, “In der Strafkolonie”,

“Ein Landarzt”, “Ein Hungerkuenstler”, “Der Prozess”, “Das Schloss”,

“Amerika”, “Beim Bau der Chinesischen Mauer”, “Gesammelte Schriften”,

“Gesammelte Werke”, “Tagebuecher”, “Briefe an Milena”.

Proces

Franz Kafka je bio samokritičan pisac i strog prema samome sebi,

što se može zaključiti iz činjenice da je za života objavljivao samo manji

broj djela s kojima je on bio kolikotoliko zadovoljan, te da je nakon

njegove smrti pronađeno pismo naslovljeno Maxu Brodu koje je glasilo:

“Dragi Maxe, moja posljednja želja: sve što ostavljam za sobom

(dakle, u ormaru za knjige, u komodi, u pisaćem stolu, kod kuće i u

uredu, ili je bilo kamo odneseno pa ti nađeš), dnevnike, rukopise, pisma,

tuđa i moja, bilješke i tako dalje, neka se sve odreda spali nepročitano,

a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se nađu kod tebe ili kod drugih.

Pisma koja ti ne budu htjeli dati neka ih bar pošteno spale.

Tvoj Franz Kafka.”

Na sreću Max Brod nije ispunio posljednju Kafkinu želju i njegovom

zaslugom sačuvala su se sva Kafkina djela koja se smatraju remek djelima

moderne književnosti.

Kafka u svojim djelima razvija Kafkijansku atmosferu, što se najbolje

očituje u Procesu. Kafka je optužen, ne osjeća se kriv i nema pojma zbog

čega je optužen, a isto će se tako osjećati milijuni ljudi zatvoreni u

koncentracionim logorima. Upravo atmosfera koja vlada u takvim

prilikama naziva se kafkijanska. To je sablasna atmosfera paničnog

straha, ljudi se svode na poslušne automate samo kako bi sačuvali živu

glavu.

“Priznajte prvom prilikom sve. Tek ćete se tada moći izvući, tek tada.
Pa čak ni tada bez tuđe pomoći, ali što se pomoći tiče, ne bojte se ništa,

ja ću vam osobno pomoći.”

Sam Kafka počinje tako razmišljati, ali se još uvijek pokušava braniti:

“Proces mu više nije izlazio iz glave. Više puta je već pomislio da ne bi bilo

loše da sam sastavi svoju obranu i preda je sudu. U njoj je kanio izložiti

svoj kratki životopis i uz svaki malo važniji događaj navesti razloge zbog

kojih je tako postupio, treba li ovaj ili onaj njegov postupak po njegovom

shvaćanju pokuditi ili pohvaliti, i koje razloge može navesti za taj

događaj. Nesumnjivo bi bilo bolje da sam sastavi takav spis nego da

obranu prepusti odvjetniku, koji i onako nije besprijekoran.”

Čitajući Kafku, pogotov proces, često čitatelja iznenađuju neobični

događaji pa se često ima dojam kao da se sanja. Događaji se nižu kao u

snu i često se čine nevjerojatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i

vjerodostojni.

“Stanite!- reče onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolić i ustade.

-Ne smijete otići jer ste uhapšeni.-Tako se nekako i meni čini- Reče Kafka. - Ali
zašto?-Mi nismo mjerodavni da vam to saopćimo. Vratite se

u svoju sobu i čekajte! Postupak je već u toku i sve ćete doznati na

vrijeme. Ja prekoračujem svoja ovlaštenja kad vam ovako prijatelju

govorim.”

Ta čudnovata smjesa sna i jave je ustvari Kafkina vizija svijeta.

To je poseban svijet u kojem djeluju posebni zakoni, sve je izvrnuto

naopako, ali ne može se reći da je mistično i proizvoljno. To je svijet u

kojemu vlada logika, čvrsta i neumoljiva, poput logike zdravog razuma.

Otuđenje ili alijenacija, fenomen koji je prisutan u suvremenoj civilizaciji.

Upravo se Kafkatime bavio i pisao o tome. Dotaknuo se otuđenja u svim

svojim djelima, problema izgubljenosti čovjeka u suvremenoj civilizaciji,

nemoći čovjeka da komunicira sa svojom okolinom, da je prilagodi svojim

potrebama i životnim uvjetima koje je sam stvorio, on opisuje čovjeka koji

nailazi samo na nerazumijevanje okoline. U Preobražaju je Gregor Samsa

na neki način otuđen jer pretvorivši se u kukca za svoje bližnje prestaje

biti živo biće, a nakon što umire svi se ponašaju ravnodušno kao da

nikada nije ni postojao. Pa i u procesu Josef Kafka je otuđen, osuđen zbog

nečega čega ni sam nije svjestan, u nemogućnosti da se brani čak i bez da

zna tko ga je optužio proživio je godinu dana muka i grešaka, da bi na

kraju osudu doživio kao neku vrstu spasa, pomirenja sa sudbinom.

Kafka je pisac koji sam sebi nije pridjeljivao neki osobi značaj, a naročito

nije vjerovao u svoj književni geniji. Njegov pesimizam stalno ga je pratio

u životu i u djelima. Kafka je na neki način vizionar, prorok koji je u

svojim djelima predviđao ono što će nekoliko godina kasnije potresti

čovječanstvo.

Zanimljivost Kafkinih djela je u tome što se ona mogu interpretirati na

bezbroj načinabudući da raspleta u njegovim djelima obično nema,

a nisu dana ni neka objašnjenja pa se djela ponekad čitaju i dva puta kako

bi se shvatila, ali uzalud.

Milna, žena koju je on ljubio, a nadviše i cijenio i kojoj je uputio mnoštvo

pisama koja se danas ubrajaju u jedna od najljepših ljubavnih pisama,

za Kafku je rekla:

”On stoji među ljudima i u čudu ih gleda. Nikad senije sklonio ni u kakvo

utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštićeni. On je gol među

obučenima.”
Hamza Humo - Grozdanin kikot

Grozdanin kikot je roman (pjesma, poema, skaska...) ili čak zapis o starosjedilačkom
idealu prošlosti u kome je Humo pokušao da spoji i sažme idejni fantazmagorični impuls
nastalim na impresivnoj unutarnjoj osnovi sa materijalističkim, tjelesnim porivom i
doživljajem jasnog dodira života i prirode. Svakog proljeća i ljeta rađa se strast i ljubav,
jesen je gasi i potapa u ništavilo praznine i šupljih dana i dugih noći bez slasti. Pisac je,
čini se, u jednom dahu izlio sve svoje duboke misli, bolnost jednog nedoživljenog života,
njegovu potencijalnu jačinu i istrajnost, ali i muku neminovnosti, prizvuk pada i konačnog
sunovrata. Hamza Humo je, naravno, primao i prihvatao uticaje i sugestije svog
vremena, pokušavajući se uklopiti u trenutnu literarnu masu koja je u to trusno doba
nadilazila iz više pravaca razbijajući stare i forsirajući avangardne književne novotarije.
No, unatoč tome, on se kao literat i umjetnik profilirao sopstvenim eksperimentisanjem s
namjerom da zasebno i beskompromisno predoči svoju intimnu viziju života i umjetnosti.
Tako je u njegovom djelu, uglavnom, nadvladana neposredna rezonanca nametanja sa
strane silinom svoje originalnosti i ličnog ispovijednog individualizma koji je za rezultat
imao stvaranje osobne poetike prepoznatljive po obliku i ideji koja nije dopuštala
parafrazu, ostavljajući ga usamljenog na zvjezdanom nebu književnosti.

Vrsta književnog dela - roman

Struktura književnog dela - 44 poglavlja
Likovi - Grozdana i Grozdan, Ozren, Svrzimantija, Galama, deda Skemba, Grlica, Ivanka,
Juro, Leko, narod, Mati, Minda...
Književni pravac - Ekspresionizam (Ekspresionizam je pravac suprotan impresionizmu.
Ne osvrće prirodu i spoljašnje utiske nego apstraktno prikazuje unutrašnje življanje, koje
je često strastveno, mistično i religiozno. Ekspreszionizam se prvi put javio u
Francuskoj a najsnažnije je delovao u Nemačkoj. U književnosti je kratko trajao.)
Tema - Ozrenovo ljeto u selu

Kratak sadržaj - Glavni lik romana je Ozren. Na početku ljeta se vraća u selo gdje
upoznava milu i surovu stranu života. Radnja je ispretletana između Ozrena, Grlice i
Ivanke te Grozdana i Grozdane. Za Ozrena Grlica predstavlja pravu, istinsku ljubav dok
mu je Ivanka samo predmet zadovoljstva i avanture. Grozdana i Grozdan su ljubavnici
koji su živjeli u tom selu u vijeku prije Ozrena. Roman nema posebno složenu radnju. U
prvom dijelu romana opisuje se pejzaž sela, u drugom dijelu se opisuje život u selu uz
pejzaž. Na kraju romana Ozren se vraća tužan u grad. Svrzimantija se ubija a Grlica
skače sa litice.

Analiza likova -Ozren: Na početku ljeta se vraća u selo gdje doživljava ljubavne strasti
prema Ivanki i Grlici. U romanu se često opisuju ljubavni odnosi sa njima. Dolazi u selo
sretan, a odlazi tužan. Jedno ljeto ga je učinilo odraslim čovjekom. Sazrio je za par
mjeseci i otkrio dobre i loše strane života.

Grlica - Predstavlja Ozrenovu istinsku ljubav. Opisana je kao djevojka umilatog glasa,
bijelih i sitnih grudi. Na početku je bila veoma stidljiva. Zavoljela je Ozrena, često mu je
pjevala. Završava tragično, nakon što biva silovana skrenula je s uma i skočila sa litice.

Ivanka - Kćerka starog vodeničara Matiše. Za Ozrena je bila avantura. Ozren je često
išao kod nje noću. Citat: "Ivanka, noć je hladna, da te ogrlim. Zaćutala si kao popac i sva
drhtiš od mog milovanja. O, Ivanka!"

Svrzimantija - Ozrenov prijatelj. Znavali su provoditi po čitave noći čuvajući imanje.

Svrzimantija mu je često davao savjete i pričao o svojoj mladosti. Na kraju izvšava
samoubistvo te ostavlja oproštajno pismo za Ozrena. Tu noć kada je Svrzimantija izvršio
samoubstvo Ozren je imao noćnu moru. Upravo to je sanjao.
Grozdan i Grozdana - Legende u selu. Živjeli su u prošlom vremenu ali se njihova
ljubav još prepričava. Ozren je znavao često pričati Grlici o njima a ona ga je pažljivo
slušala.

Hamza Humo se rodio 30. decembra 1895. godine u Mostaru gdje je pohađao mekteb,
osnovnu školu i gimnaziju. 1914. godine interniran je u Mađarsku (Komarovo), a 1915. je
mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je služio kao pisar i tumač u bolnici u Beču.
Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studij historije umjetnosti u
Zagreb, potom u Beč i konačno u Beograd.

Od 1923. godine uređuje list Zabavnik, a od 1923. do 1931. urednik je časopisa Gajret, a
potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od
1945. godine uređuje bošnjački list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i
direktor Umjetničke galerije. Po motivima romana Adem Čabrić snimljena je televizijska
serija pod nazivom Kože.
Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.