O S L O B O Đ E N J E • s u bo ta , 31 . au g u s t/ kolovo z 20 19.
Pogledi
Osvrt
Republika noći
“Simptomi”, Dinko Kreho, Treći Trg,
Beograd, 2019.
Piše: Đorđe Krajišnik
“O
vo je pjesma, tu
smo na nuli./
Tko ne misli biti
krhak, nije mu
mjesto/u pje-
smi/”, stoji u pjesmi-prologu knjige
“Simptomi” Dinka Krehe. Pjesnički
subjekt Krehine poezije upravo jeste,
duž cijele ove knjige, mišljen kao ta-
kav, kao krhkoća koja se lomi na vje-
trometini svijeta neoliberalne dis-
topije. Nulta pozicija iz koje pjesma
kreće prostor je čistilišta, ali i oslobo-
đenosti. Zato pjesnički subjekt može
insistirati na krhkosti, ona je usuprot
lažnoj suplementnoj nabildanosti
koja je svuda oko nas. Na izvjestan
način to jeste i poziv da se poezija ne
razvaljuje nogom, nego da ju se po-
kuša preosmišljavati u jeziku, gdje je
njena jedina sigurna kuća.
Biti krhak
Biti krhak znači osluškivati oko
sebe, oscilirati sa kosmičkim pomje-
ranjima kako bi se pokušao uhvatiti
ritam. Krhkoća je nasuprot mišića,
ona slabost slavi kao snagu. Stoga
poezija iz ove knjige dolazi kao po-
vratak toj prvotnoj ranjivosti, koja se
ne mimikrira, koja je prisutna u pu-
nini svoje osjetljivosti na podražaje
stvarnosti. Konačno, to je traženje
prava da se bude slab i nemoćan, da
Poezija Dinka Krehe iz
knjige “Simptomi“ važno
je pomjeranje u recentnoj
pjesničkoj produkciji na
ovim prostorima
31
se plovi po rubovima i osjete sve pli-
me i oseke života ovdje i danas u nji-
hovoj prirodnoj snazi.
Dakako, ovako posmatrani “Simp-
tomi” bi mogli na prvu biti shvaćeni
kao knjiga meditativne, eskapističke
poezije. Međutim, ne radi se u ovom
slučaju o tome. Kreho praveći korak
unazad, povlačeći se svojim pjesnič-
kim subjektom u pejzažne ili rubne
prostore, nastoji doseći upravo onu
na početku pomenutu nultu tačku,
kako bi se iz nje pjevalo o svijetu po-
sttranzicije i njenih okrnjaka, ali oči-
šćeno od nanosa opštih mjesta. Kada
to kažem, mislim prije svega na to da
ovaj pjesnik ne piše plakatnu poeziju
u kojoj je angažman istaknut na štit i
mač pjesnika junoše. Stvarnost je ne-
umoljivo prisutna u ovoj poeziji, ali
Kreho joj nastoji naći mjesto u jeziku
samom. Ne, dakle, pjesma hronika iz
dnevnih novina, nego pjesma koja
traži pravi zvuk za sebe, pa se iz nje-
ga nazire osjećaj i trag ovovremenog
života. “Simptomi” su u tom pogledu
koncepcijski zaokružena knjiga pje-
sama, Kreho ju jasno vodi od počet-
ka do kraja. Ujednačenim ritmom, si-
gurnim stilskim rješenjima, pjesnič-
kim intervencijama koje su ponekad
sažete do aforističkog, ali u slijedu ci-
jele knjige predstavljaju važne stepe-
nike, pjesnik uspijeva iskristalizirati
svoj stih jako dobro, pokazujući da se
radi o autoru koji vješto vlada svojom
pjesničkom zamisli.
Iz toga možemo vidjeti jasno i ono
što je tematski plan ove knjige. Iako,
kako je već navedeno, Krehine pjesme
jesu mirne, bez pompeznih stihova,
bez trubadurskog revolucionarnog
zanosa, bez krvi i gliba tranzicije, one
dubinski precizno raslojavaju sav užas
onoga što nam se dogodilo i događa
na prostoru postjugoslavije. Razlika
je u tome što Kreho ne ide za paro-
laškim pogledima, nego traga za ma-
lim pukotinama ispod kojih se otva-
raju cijeli ponori simptoma naše ko-
lektivne bolesti. Ovaj autor vješto za-
obilazi zamke, tako danas popularne,
stvarnosne poezije, suptilnim pjesnič-
kim rješenjima, koja prije svega traže
novu leksiku, uspijeva mnogo uvjer-
ljivije i dalekosežnije pjevati o ono-
me što danas jeste. U pjesmi “Pen-
silvanija” to ovako izgleda: “Gloma-
zne kapije,/zlatni lavovi - /jesu li to
tajkuni,/kao u Pensilvaniji?/Nisu, to
su Romi./Narod bez države,/kao Ju-
gosloveni./” Koliko god aforističnom
djelovala ova pjesma, na svoje prvo či-
tanje, ako ju posmatramo u kontekstu
cjelokupne knjige “Simptomi”, vidje-
ćemo da Kreho njome nagovještava
i svoju političku poziciju. U vremenu
kada se o socijalističkom, jugosloven-
skom, komunističkom i uopšte uzev
ljevičarskom pogledu na svijet govo-
ri kao o zastrašujućoj blasfemiji, pje-
snik ovom blagom slikom lutalaštva
i nomadstva, tom alegorijom bezdo-
mništva, uspostavlja jednu novu per-
spektivu Jugoslavije. Ona jeste imagi-
narij, ali se njena prisutnost rasipa pu-
tevima kao karavani lutajućih naroda
u potrazi za svojom novom zemljom.
U pjesmi “Narančasto” pjesnik ide
korak dalje, u pitanje radničkog, u pi-
tanje neoliberalnog prekarijata, u ra-
zrušene snove i dugove koji guše. I u
tom polju Kreho ne daje primat anga-
žmanu, on jeste prisutan u njegovoj
poeziji, ali nikad nije ispred jezika sa-
mog. Već tihim, unutrašnjim podrh-
tavanjima, svjedoči svoje prisustvo,
ostvarujući se u poeziji. Evo kako je to
u navedenoj pjesmi: “Rad se povlači
s gradilišta, a grad se još nije udoma-
ćio i neizvjesno je hoće li./U međuvre-
menu su iskrsnuli praznici: rad se pod
pritiskom konvertira u dar./” Ili u pje-
smi “Engleski”: “Držim se na periferiji
konverzacije: sistematiziram psihoso-
matiku, politiziram po inboksima./U
životu sam bio i turist i izbjeglica, ni-
jedno mi se ne računa u staž./Na želje-
znicama vježbaju neizvjesnost./Kad
zaspim sanjat ću stripove./” Ovdje vi-
dimo zapravo suštinske koordinate
svijeta o kojem pjesnički subjekt Kre-
hine knjige pjeva. Najdirektnije se tu
očituje beznađe internetskih revoluci-
ja, sve te društvene mreže koje su po-
jele svoju djecu. Također, sličnu po-
stavku imamo i u pjesmi “[Simptom
drugi ]”: “Nisam otputovao!/Svoje ho-
rizonte pretvaram u volpejpere,/svo-
je nomade naseljavam po sobi./Kapi-
tal je tečan, čudo je tečno,/ja se borim
da ne otečem.”
Gdje je revolucija?
Tema tržišta, dugova, onoga što je
okovalo nama poznati život u poeziji
Dinka Krehe dolazi kao ono što deter-
miniše svaki san, svaki prostor slobode.
Pjesnik, pak, i u takvim pjesmama ne
odstupa od one početne mirnoće. Ne,
on nije nezainteresovan za to što se do-
gađa, ali ponavljanje fraza, naučenih
ljevičarskih postulata, u poeziji bi bilo
jalovo. Kuknjavu u pjesmi slušamo već
dvije decenije. Pjesma “Konspiracija”
na dojmljiv način prikazuje kako pje-
snički subjekt u knjizi “Simptomi” za-
pravo gleda na stvari oko sebe, vidimo
šta suprotstavlja svijetu zaglušenom la-
žima, vidimo potragu za mirom unu-
tar sebe. Iz kojeg, potom, može proizi-
ći neka akcija. “Neka ruka je navukla
kišni zastor/[nevidljiva ruka tržišta?]/i
sad se, i sama pokisla,/otresa i frkće./Ja
dišem s druge strane./; Potpomognut
konspiracijom zidova,/planiram svoj
potez./ (...) Dišem i razvijam plano-
ve/kako pobjeći vlastitom pogledu./
Kako napustiti pjesmu, dezertirati/iz
svog imena.” Ili u pjesmi “Slučajni ta-
lac”: “Proljeće je ranim jutrom/preu-
zelo položaje poviše grada./Nisam ni
pomišljao na borbu:/izašao sam na
balkon, izvjesio/bijeli veš./; Neki su se
smijali; ja sam kašljao./Neki su lajali; ja
sam čitao./Neki su se loptali; ja nisam.”
Ali, šta je sa revolucijom? Gdje je
ona? Pjesma “Valjevo” kaže da je du-
boko u pećinama. “U Petničkoj pe-
ćini nadomak Valjeva -/reljefi parti-
zana./Sve je baš tako kako zvuči./U
Petničkoj pećini, nadomak Valje-
va,/reljefi partizana./; Jesu li bili pri-
siljeni uteći u prapovijest/da bi se
reinventali/u pećinskom artu?/Ili
su domarširali/iz središta zemlje -/
plivali uz stabljike biljaka,/probija-
li obruč kamena?/” Ovim stihovima
Dinko Kreho pokazuje možda i naj-
veće domete unutar ove knjige, tu je
sadržano sve ono što jeste suštinska
odrednica poezije u knjizi “Simpto-
mi”. Tu se kako na jezičkom, tako i
na idejnom planu ova knjiga dovodi
do svoje pune zaokruženosti. Da bi
se jednim urbanim pejzažom iz pje-
sme “Republika”, koja zrcali svu pu-
stoš poraženih tranzicionih gradova,
dao njen završni pečat: “(...) Građani
su jedni za druge uljezi, ja sam uljez u
građaninu/registriranom pod mojim
imenom. Iza kulisa gradilišta,/zna
svaki kvartovski pas, nikakva utjeha
nije u planu. Režim/na režim, oča-
javam: netko je premjestio tramvaj-
sku stanicu,/odnio bankomat, po-
mjerio sat. Samo su frizerski saloni/
bili i ostali postojani.”
Poezija Dinka Krehe iz knjige
“Simptomi” važno je pomjeranje u
recentnoj pjesničkoj produkciji na
ovim prostorima. Autor se ne skriva
u slonovu kost poetskog cvrkutanja,
ali ne ide ni u angažman koji je do-
slovičan i samom sebi dostatan. Kre-
ho vješto, uvjerljivo i pjesnički zrelo
spaja potrebu da se traga za izrazom
u jeziku i potrebu da se kažu i neke
važne stvari o društvu, politici i životu.
Time se postiže ona nužnost književ-
nosti kao takve, da se umjetnost i an-
gažman ne poništavaju i ne negiraju,
već da se u vještom autorskom vođe-
nju neprestano prepliću i dopunjava-
ju stvarajući književnost koja je umjet-
nički postupak prije svega.