Slobodan Snajder - Hrvatski Faust PDF

Slobodan Snajder - Hrvatski Faust
Slobodan Šnajder
Hrvatski Faust
Osobe i pojave:
PRVI GLUMAC
DRUGI GLUMAC
MLADA GLUMICA
NADREDATELJ
DUBRAVKO DUJŠIN
KAZALIŠNI POSLUŽITELJ
INTENDANT, DUŠAN ŽANKO
FAUST
MEFISTO
MARGARETA
KOMESAR
DUH ZEMLJE, ÜBERMENSCH,
GNOM
USTAŠKA DJEVOJKA
RADNIK JAMBREK
gospoñica Magdalena / mladić / dvojica purgera / starac Sikirica, vitez / prvi
stražar / drugi stražar / krčmar Bednjanec / doktor Pröbst / monsinjor Župetić
/ Mile Budak, doglavnik / Ante Pavelić, poglavnik / Papin legat / izaslanik
japanskog cara / ustaški raspoloženo grañanstvo u publici / oslobodioci Grada /
glumci svečane akademije, etc.
Dio prvi
1.
Ožujak, 1941. Krčma Bednjanec u Zagrebu. Šareni purgerski svijet za
stolovima. Tambura se i cijuče iz pokrajnih soba. Zari se velika peć. K
Bednjancu dolazi GLUMAC u salonrocku, s halbcilindrom, štapom i maskom na
očima. Nosi veliku umjetnu ružu i fotografski aparat o boku. Sve u krčmi
Bednjanec, ožujka 1941., stane.
GLASOVI: To je on.
Glumac kod Kazališta.
To je naš, hrvatski Hamlet.
To je ON
To je naša Pjesma nad pjesmama.
To je ljubavnik.
Majko mila -
neka sjedne ovamo.
Neka sjedne k nama.
Ako sjedne k nama, ja ću se onesvijestiti.
A ja ću se onesvijestiti ako k nama ne sjedne.
Mogao bi otići.
Page 1
Neće.
Glumac dobaci ružu, uz opći uzdah, jednoj frajlici. Zatim otkloni masku.
GLASOVI: On je!
KAZALIŠNI POSLUŽITELJ, uljudno priskoči: Gospodin Afrič, kaj ste to Vi?
Klanjam se, gospodin Afrič, sluga pokoran.
Glumac mu, gestom kraljevskom, daje cilindar i rukavice. Poslužitelj ih
pobožno prima.
GLUMAC: Evo, viteže moj, Vaš sveti Graal. A gdje je moj stol?
POSLUŽITELJ: Svi su Vaši, gospodine.
GLUMAC: Večera! I to brzo, inače ću smazati neku od ovih frajlica.
POSLUŽITELJ: To im ne bi bilo krivo, gospon Afrič.
GLUMAC: Neka sviraju nešto veselo. Evo, Lipovščak, odnesi to glazbi, hajde.
POSLUŽITELJ, klanjajući se: Bit će ureñeno!
Muzika krene.
FRAJLICA: Gospodine Afriću, jeste li me vidjeli sinoć na predstavi? Bila sam u
prvom redu.
GLUMAC: U bijeloj haljini?
FRAJLICA: Ne, crvenoj, najboljoj.
GLUMAC: Sjećam se, gospoñice. Gledali ste me na opernglas.
FRAJLICA: Ne, gospodine, bila sam u prvom redu.
GLUMAC: Naravno, To sam već rekao. Žvakali ste bombone.
FRAJLICA: Jesam.
GLUMAC: To Vam dobro stoji, gospodična.
FRAJLICA: Biste li mi nešto upisali u spomenar?
GLUMAC, zamisli se nad spomenarom: Lijepa ste Vi gospodična, kad ste opet
sebi slična!
GOSPOðA: Šik! Tak se šika! To su gospoda staroga kova! Sad će joj se upisati:
kak bog zapoveda! Eto ti ga na!
Ulazi gospodin Žanko, plah, uredan, s urednim kišobranom. Ogledava se.
GLUMAC: Ha, ovaj dolazi kao naručen. Moja gospodična, mene oboriti, to nije
nikakav kunst. Ja uvijek pomalo lebdim. Ali ovaj Vam je u duši pravi pop.
Kladimo se da će u pet minuta pet puta pocrvenjeti kao kuhani jastog... Hej,
ovamo!
ŽANKO: Smije li se smetati?
FRAJLICA: Ta smetate već.
GLUMAC: Smjestite se. Sad ćemo večerati rakove.
ŽANKO: Dušan Žanko, radim kod novina.
GLUMAC: Kod novina koje izlaze od lemozine. Ta sjednite samo. Dušan? Što Vi
mislite, gospodična?
FRAJLICA: Lijepo ime.
GLUMAC: Lepo ime Dušan, Dušan, bog ga živio.
ŽANKO: Nitko nije birao svoje ime. Imena se dobijaju.
I dalje stoji uz njihov stol.
GLUMAC, frajlici: Kažite mu da sjedne, inače će ovako stajati do sudnjega
dana.
FRAJLICA: Ta lezite, gospodine, slobodno.
Page 2
ŽANKO: Gospodična se jamačno šali.
FRAJLICA: Muškarci ionako ne rade ništa dokraja, već dopola. Ako vam se
kaže: Lezite!, vi ćete lijepo sjesti i fertig.
ŽANKO sjedne, kao na iglu, svejednako gledajući Afrića.
ŽANKO: Vi se mene sjećate, gospodine?
GLUMAC: Kako da ne: Vi radite kod Hrvatske štedionice.
ŽANKO: Naprotiv.
GLUMAC: Kako? Vi ste dakle protiv Hrvatske štedionice?
ŽANKO: Ja sam novinar.
GLUMAC: Rekao sam to. Čitao sam Vaše dopise iz Sudana. I Vi, gospodična,
zar ne?
FRAJLICA: Ja novina ne čitam. One danas nisu za djevojke.
ŽANKO: Pisao sam o nekim Vašim ulogama, gospodine Afriću.
GLUMAC: Pustimo to. Hranimo se!
ŽANKO: Kao Vaš - obožavatelj, gospodine Afriću. Premda -
GLUMAC: Premda?
ŽANKO: Premda Vas u mojim novinama ne vole.
GLUMAC: E, bravo: to se zove grañanska hrabrost.
ŽANKO: Gluma je gluma.
GLUMAC: Vrlo točno: što bi ona drugo bila?
ŽANKO: Umjetnost je iznad razredne borbe i socijalnih nedaća. Gluma, dobra,
velika, ljudska, ona je sama za se kao Pravda!
GLUMAC: I jednako tako rijetka.
FRAJLICA: Ah, ah: žurnalisti postaju poete, ja ću morati u toalete!
GLUMAC: Prije toga izvolite poljubiti gospodina u čelo.
FRAJLICA: Jastozi mi se baš ne mile.
GLUMAC: Idući Hamlet je samo za Vas, gospodična.
Frajlica poljubi Žanka.
ŽANKO, briše se rupčićem: Glumci, glumci, čudan ste vi svijet.
GLUMAC: Jedan konjak za dezinfekciju?
ŽANKO: Ali neka. Samo me vi ismijavajte. Danas je sve tako čudno.
GLUMAC: Kako bi bilo da naša draga gospodična pozove ovamo svoje
prijateljice.
ŽANKO, osmjehuje se: Neka, neka. Sve je danas drukčije. Idući ovamo, čuo
sam zvuke Parsifala, baš kod kina Helios. I kao neki topli vjetar da me malo
pridigao te pomislih: zaplakat ću.
GLUMAC: Ima vremena, gospodine. Bit će još za bogu plakat.
Ulazi Prodavač novina. Izvikuje. Afrić kupuje novine.
GLUMAC: Englezi su opet u nevolji.
ŽANKO: Nijedno proljeće, nijedan Uskrs nisam još tako žudno čekao.
FRAJLICA: Ja obožavam proljeće. Kad mirišu jaglaci...
GLUMAC: Oni ne mirišu. Ovdje bi valjalo dobro provjetriti.
ŽANKO, listajući novine: U Poslanici Korinćanima stoji: »Stare su stvari prošle,
a evo, nastat će nove.«
FRAJLICA: Zanosi se. Možda ga nisam smjela kušnuti?
GLUMAC: Pa ćušnite ga tada: tko zna što mu dobro čini.
Page 3
ŽANKO: Tijelo Spasiteljevo će uskrsnuti.
FRAJLICA: To nije novost: dešava se svake godine.
GLUMAC: Hitler se baš razmahao.
ŽANKO: I tada neka doñu oni, uspravni, čije uvjerenje piše na čelu.
GLUMAC: Poljske, strogo uzev, više ni nema. Poljski narod živi u sedam
država. To je fenomen.
ŽANKO: I s njima nek uskrsnu sile koje drijemaju već vijekovima i nek
promijene lice Zemlje. Stari narodi nek uskrsnu novima u blistavoj gloriji: mir s
vama, mir ljudima bonae voluntatis!
GLUMAC: Poljubite ga još jednom.
Frajlica ga poljubi. ŽANKO gleda je zaprepašteno, kao da je prvi put vidi.
ŽANKO: Tko ste Vi?
FRAJLICA: Magdalena: Zovite me Magda! Ali koljena Vam neću prati.
ŽANKO: Što je Vama?
GLUMAC: Gospodična Magda, nebeska je pravda! (Žanko vadi krupnu
novčanicu i baci je na stol) Naš Žanko je glava, njemu budi slava!
ŽANKO: Što biste vi mogli znati o Tajni, o Njemu, o Uskrsu?
Izleti napolje. Kako je širom otvorio vrata, Wagnerov Parsifal, Preludij, sve
preplavi. Vrlo duga pauza. Glumac slegne ramenima i zgužva novine.
GLUMAC: Uostalom, proljeće će doći. Ono dolazi svake godine. Hajdmo, mon
amour, potražimo kakav log u ovoj hladnoći!
Gospodična i Glumac ustanu. Priskoči Poslužitelj. Odjednom u krčmu nahrupi
nekoliko mladih ljudi s lecima. Jedan stane na vrata, drugi izgura konobara,
ostali razmiču stolove. U silnoj su brzini.
MLADIĆ: Priñite Hrvatskoj nacionalsocijalističkoj stranci!
Dijele letke. Poslužitelj drži usta širom otvorena.
MLADIĆ: Veliki Reich prijateljskog njemačkog naroda ima za vas posla! Doñite
raditi u veliki Reich! Führer će se pobrinuti za Hrvatsku. Njoj je mjesto uz
prijateljski njemački narod! Molim, ne mičite se!
Napolju se čuje žandarska zviždaljka.
ČOVJEK, koji je ostao na ulazu: Žandari!
Nacisti prevrnu još koju stolicu i zatim mirno sjednu meñu goste. Glumac
podigne fotoaparat i uperi ga u Poslužitelja.
GLUMAC: Rado bih Vas sada slikao, ali progutali ste sve ptičice iz moje
kamere!
POSLUŽITELJ, zamišljeno dodaje Glumcu kaput i cilindar: Volim odlučne ljude.
GLUMAC: Idite onda svojoj ženi, gospodine Lipovščak.
POSLUŽITELJ: Netko tko će ovdje zavesti malo reda. Sad kad je Mačak otišao
Srbima. Vidjeli ste, gospodin Afrič: kakva organizacija! Sluga pokoran,
gospodin Afrič!
Mrak.
2.
Mala sadrena replika na Jelačićev spomenik s postoljem. Jelačićplac. Dolazi
jedan purger. Svira Vagnerov Parsifal. Preludij.
PURGER, njušeći zrak: Ojužilo.
Page 4
DRUGI PURGER, dolazeći s druge strane, njušeći zrak: Frühling. (Avioni o
brisućem letu) Kud li on to prolijeće u ovo proljeće?
PURGER: Na Beograd! Godinama su sve tamo vukli, nek tim bude i to.
DRUGI PURGER: Rat. Jutros sam obaviješten telefonom.
PURGER: Jugo.
DRUGI PURGER: Frühling.
PURGER: To sam baš ja htio reći.
Skidaju šesire i klanjaju se. Iz podnožja Jelačićeva spomenika izlazi starac
Sikirica.
STARAC - SIKIRICA, brzo čitajući: Ovime proglašavam Nezavisnu Državu
Hrvatsku.
PURGER: To je skandal!
Jedan mladić, s frizurom kao iz Hitlerova ratnog žurnala, lijeno kao za ljetne
sieste, vadi iz džepa traku s hakenkrojcom i stavlja je na rukav.
MLADIĆ: Gospodin je imao primjedbu?
PURGER: Gospodin vitez Sikirica je rekao »nezavisnu«, što je čist srbizam, a
ispravno je: neodvisnu.
MLADIĆ: Gospodin bi mogao svoje odvisiti.
STARAC - SIKIRICA: Žurba! I neka bi se Poglavnik što prije sjedinio s
djevičanski čistom Hrvatskom.
PURGER: Neodvisnom, gospodo. Nama će se smijati novi hrvatski naraštaji.
Naša se domovina može zvati samo: Neodvisna država Hrvatska.
STARAC - SIKIRICA: Kasno. Mi smo proglašeni.
DRUGI PURGER: Gospodine Zuckermever, svi mi razumijemo Vaša čista
hrvatska nagnuća, ali eto: gospodin vitez izrijekom je ukazao na činjenicu da
smo upravo proglašeni.
MLADIĆ: Za dom!
Wagnerov Parsifal, tuta la forza.
PURGER, brisući čelo rupčićem: Nigde pameti!
STARAC - SIKIRICA, brišući suze: Sretan vam Uskrs, i neka bi s Tijelom
Njegovim uskrsnuo i naš napaćeni narod.
PURGER: Fiat!
Zaglušna buka tenkova.
STARAC - SIKIRICA, ispravivši se, ukrutivši se odjednom: Fiat Croatia, pa
makar propao svijet!
MLADIĆ, gleda kruto ispred sebe: Neka propadne - svijet! Živjela revolucija!
PURGER: Kakva sad pak revolucija?
MLADIĆ: Ustaška!
DRUGI PURGER, njušeći zrak: Doktor Pavelić je već kod Karlovca.
PURGER: Doktor? Kaj smo mi ovde morti bolesni?
DRUGI PURGER: Koliko historije u jedan dan.
PURGER: A gdje li je Mačak?
MLADIĆ: Linja se.
PURGER: Proljeće.
DRUGI PURGER: Ojužilo.
PURGER: Otužilo.
Page 5
DRUGI PURGER: Frühling, frühling du bist da!
Skidaju šešire, klanjaju se i odlaze. Vitez Sikirica uvlači se ponovno u podnožje
Jelačićeva spomenika. Mladić sjedne do podnožja, vadi uskršnju šunku i
pisanice, te jede. Tenkovi. Wagner. Mrak.
3.
Dubravko Dujšin sjedi za stolom i pažljivo izrañuje svoju masku. Pored njega je
radioaparat.
SPIKER: Ponavljamo Zakonsku odredbu o osnivanju Hrvatskog državnog ureda
za jezik. U okviru ministarstva bogoštovlja i nastave osniva se Hrvatski državni
ured za jezik. Napose mu se povjeravaju ove dužnosti: jezični nadgled svih
tiskopisa uopće, nadgled jezika u kazalištu, kinematografima i krugovalu
jezična promičba.
Dujšin izrañuje svoju masku sve gušćim namazima boje.
SPIKER: Hrvatski je jezik javno dobro hrvatskoga naroda, pa ga nitko ne smije
izkrivljavati niti nagrñivati. Stoga je zabranjeno u izgovoru i u pisanju
upotrebljavati rieči koje ne odgovaraju duhu hrvatskoga jezika, a u pravilu rieči
tuñice, posuñene iz drugih pa i sličnih jezika. Zabranjuje se davati nehrvatska
imena i nazive trgovinama, poduzećima, društvima i bilo kakovim ustanovama,
a isto tako je zabranjeno izviešavati bilo kakove nadpise, koji stoje u protimbi s
ustanovama ove zakonske odredbe. Prekršaji ove naredbe kaznit će se kao
redarstveni prekršaji. Objavljujemo sad razprodaju trgovina i obrta nehrvatskih
imena sutra, 16. lipnja, 1941.
Dujšinovo lice je neprepoznatljivo. Ulaze dva mlada ustaška stražara,
naoružana.
STRAŽAR: Gospodin Dujšin, gdje ste?
DRUGI STRAŽAR, gleda Dujšina: Jeste li to Vi, gospodine Dujšin?
Dujšin zuri u nj kroz namaze boja.
STRAŽAR: Mi ćemo se odsad stalno s Vama družiti, ako ste to Vi, gospodine
Dujšin. (Dujšin se spusti pod stol.) I svakog ćemo Vas dana pratiti u teater i
kući, poslije teatera, a potom ćemo kod Vas spavati. To je rekao gospodin
logornik Žanko, intendant Hrvatskog državnog kazališta. (Nagne se pod sto) I
rekao je još da su glumci čudne ptice.
DRUGI STRAŽAR: Dakle jeste li to Vi, gospodine Dujšin, s obzirom da je
vrijeme poodmaklo?
DUJŠIN: A tko sam ja?
STRAŽAR: Vi ste glumac kod Kazališta.
DRUGI STRAŽAR: Mi ćemo ovdje spavati, eda bismo Vas zaštitili, kako je kazao
gospodin logornik; i Hrvatska ratuje, rekao je on, i svakakav se ološ mota
ulicama. Vidjet ćete tramvaje: svi su im prozori obojani plavo. Dakle, ako ste
Vi rečeni Dujšin, glumac, hajdemo!
Dujšin stane izmeñu njih.
SPIKER: Umjesto neodreñenog glagolskog oblika ne smije se u budućem
vremenu upotrebljavati »da« sa sadašnjim vremenom, što je osobitost jednog
sličnog jezika.
Mrak.
Page 6
4.
Velika utroba teatra, sva demontirana u krajnjem neredu: kao da su
demontiranjem bivše države razorene i sve predstave njezina doba. Ostaci
namještaja, poderani zastori, sadreni kipovi, mačevi, oklopi, slikane kulise, etc.
Gluha tišina, gotovo mrak.
DRUGI GLUMAC, (Janko Rakuša): Govori se u teatru da ćemo svi uskoro dobiti
uniforme.
PRVI GLUMAC, (Vjeko Afrić): Gospodin intendant Žanko u tome prednjači.
DRUGI GLUMAC: A kakvu bi ti uniformu?
PRVI GLUMAC: Matroz-odjelce. Najradije bih da me nema.
DRUGI GLUMAC, proviri iza jednog zastora: Tebi ništa ne prijeti.
PRVI GLUMAC: Ja ti ne volim vojsku. Vidi, tko to ide...
Poslužitelj u čudnoj uniformi, nešto izmeñu vatrogasca i željezničara, s jakom
džepnom svjetiljkom, prošeće se velikom scenom. Dugo drži svjetlo na
njihovim licima.
POSLUŽITELJ: Afrič... ste Vi to, gospon Rakuša?
PRVI GLUMAC: Zdravi bili, Šmrk, ta gdje ste, ovdje gori.
POSLUŽITELJ: A zakaj Vi mene, u zdrav mozak... se ja ne zovem Šmrk, kakav,
prosim ih, Šmrk, ja se zovem Lipovščak.
PRVI GLUMAC: Pa to je isto. Lepa oprava, gospon Pantovščak.
POSLUŽITELJ: Vidite, Rakuša, kak nam se gospon Afrič vu našemu jeziku belji i
dela od nas bedaka.
DRUGI GLUMAC: Idite, Lipovščak, ostavite nas.
PRVI GLUMAC: Hajd Šmrk u trk i pripazi na brk.
POSLUŽITELJ: Gdo zna, gdo zna... (Odlazi)
PRVI GLUMAC: Dvadeset godina nisam ga ni primjećivao. Tko bi bio pomislio
da je naš stari Lipovščak ustaša.
DRUGI GLUMAC: I sam je to otkrio s iznenañenjem.
PRVI GLUMAC: Probudio se jenega jutra, sviralo je na Zrinjevcu...
DRUGI GLUMAC: Kloni se staroga jarca.
PRVI GLUMAC: Nedotupavi selski idiot.
DRUGI GLUMAC: Misli se da je on denuncirao onu dvojicu naših praktikanata.
PRVI GLUMAC: Tko to misli?
DRUGI GLUMAC: Takav je stav.
PRVI GLUMAC: Čiji stav?
Šute. Duga pauza.
DRUGI GLUMAC: Eno ih sad: na Dotrščini. Pod ledinom.
PRVI GLUMAC: Taj izdrkani mulac!
DRUGI GLUMAC: Čuvaj se.
PRVI GLUMAC, glasnim šapatom: Meni je muka od teatra. Muka mi je od
Fausta. Bljuje mi se od tog nepismenog Lipovščaka.
DRUGI GLUMAC: Šuti.
PRVI GLUMAC: Eto im Fausta: nek on bude Faust. Njemu je sad hora!
DRUGI GLUMAC: Uskoro nam dolazi nova glumačka sila. Bit će Margareta.
PRVI GLUMAC: Jednostavno: ta me uloga nije zgrabila.
Page 7
DRUGI GLUMAC: Poznajem taj osjećaj.
PRVI GLUMAC: Čitam a ništa ne razumijem. Ne tiče me se.
DRUGI GLUMAC: On je tust za Fausta.
PRVI GLUMAC: I smrdi na slaninu i luk, kako već narod smrdi. Jutros u
tramvaju... ta pere li se naš narod uopće?
DRUGI GLUMAC: Sapun je racioniran. Hrvatsko kazalište dobija ga izravno iz
vojnih zaliha.
PRVI GLUMAC: Naš Faust, na našoj bini, neka jede slaninu i luk. Ja ću otići.
DRUGI GLUMAC: Kamo bi ti?
PRVI GLUMAC: Ne znam.
DRUGI GLUMAC: Evo ga opet! Raziñimo se!
Glumci brzo odlaze. Poslužitelj dolazi na njihovo mjesto s rastvorenom
knjigom, Faustom, u rukama. Čita, vrlo sporo, sričući, s pomoću baterije.
POSLUŽITELJ: Proučio sam već filozofiju.
I medicinu, pa još i fiškaliju
K tomu žalibože i za popa učih
I sve sam s marom naštudiral
A jadna ostadoh budala.
(Zagleda se opasno u mrak.) Šmarn. Sve iznova, ništa to ne valja. Stari
gospon Gete su bili umorni.
Mrak.
5.
Radna rasvjeta velikog teatarskog nereda. Intendant Žanko u uniformi
logornika naprijed; iza njega je postrojeno cjelokupno osoblje Kazališta.
ŽANKO: Neka svi pojedinci grkoistočne vjeroispovijesti prijeñu na drugu
stranu.
Žamor.
NADREDATELJ: Gospodine intendante, logorniče Žanko! Ta svi mi radimo pod
ovim krovom, med ovim anñelčićima i vilama, već mnogo ljeta, i ako samo
uzmognemo, još ćemo mnogo ljeta ovdje služiti Thaliji. Mi dobro znamo tko je
tko, i zar je baš nužno da se sad na drugu stranu prelazi?
ŽANKO: Svi nekatolici tamo!
NADREDATELJ, molećivo: Gospodine Žanko.
ŽANKO: Mora li Teater uvijek kaskati na repu dogañaja?
NADREDATELJ: Dakle, to je Vašom voljom?
ŽANKO: Treba li da vam pokažem potpis Doglavnikov?
NADREDATELJ: To je, dakle, sa znanjem Ministarstva?
ŽANKO: Naredba.
Tišina.
NADREDATELJ: No, dobro. Sastavit ćemo popis, kad se mora. Zar ne, djeco?
Pa mi znamo tko je Petar a tko Pavle i kako se tko krsti. Eto, gospodin Geza…
ŽANKO: Neka istupi!
PRVI GLUMAC: Ali, dragi kolega...
DRUGI GLUMAC: Mi smo kulturni zavod s umjetničkim ciljevima.
NADREDATELJ: Za boga miloga.
Page 8
ŽANKO: Geza, prijeñite, molim, onamo.
GLUMICA (Nevenka): To je sramota.
ŽANKO: Poštedite me tih komentara, gospoñice. Nova ste ovdje, pak ću zasad
prijeći preko toga. Ali - nije li veća sramota što se hrvatski ovdje ne razumije i
ne sluša? Treba li vas, ljude kulturne, kao stoku tjerati u tor? I nije li rogata
marva tisućput pametnija, kad sama svaka svome stadu ide?
NADREDATELJ: Kolega dragi, ja sam zaprepašten. Ja nemam riječi. Vi,
Jovanoviću, prijeñite tamo, dokle ćemo ovako stajati, kao mulci? Ta nismo na
stavnji. (Žanko se okrene. Svi glumci i glumice pokriju se dolje rukama, kao da
su goli.) Mladome glumcu: I Vi, što čekate, mladi ljubavniče? Pečenu puru?
Zažmiri i zakorakni: zamisli da je kuća puna, i da te tamo čeka kakva lijepa
Dulčineja.
Mladi glumac prijeñe.
NADREDATELJ: Eto vidiš, tako ti je na grkoistoku.
Smijeh.
ŽANKO: Gospodo glumci! Pokažimo da smo dobar kolektiv i da ćemo u svemu
slijediti ciljeve naše revolucije.
NADREDATELJ: Pokazali smo ih sve, gospodine logorniče.
ŽANKO: Sve? (Duga pauza) Jedno pitanje za gospodina Dujšina: može li dobar
Hrvat biti komunistom? Ako je on komunist, ne prestaje li on tada biti
Hrvatom?
NADREDATELJ: Ja sam istinski zgromljen, kolega Žanko. Ja sam par terre. U
ime tisućgodišnje kulture, koja valjda podrazumijeva i kulturu ophoñenja, ja
Vas umoljavam da se s ovim prestane.
ŽANKO: Ovdje je postavljeno jedno pitanje. Jesu li svi koji imaju tamo prijeći
po zakonu o rasnoj čistoći ove ustanove, to i učinili?
GLASOVI: Jambrek, Jambrek prelazi.
Scenski radnik Jambrek u to prijede na grkoistočnu stranu. Svi ga gledaju
zaprepašteno. ŽANKO vadi rupčić i briše čelo.
GLASOVI: Jambrek... Jambrek... kaj je on nor? Lud je, poludio čovjek.
ŽANKO: No, Vi, Vi...
JAMBREK: Jambrek, Josipa, Vid, prosim ih lape.
ŽANKO: Koja je vjera Vaših otaca, i otaca Vaših otaca, Jambrek, Josipa, Vide?
JAMBREK: Japa su se ufali u papu i u Kaptol.
ŽANKO: Vaš je otac bio katolik.
JAMBREK: A kaj bi bil neg katolik.
NADREDATELJ: Pa kaj Vi onda, Jambrek? Kaj ste Vi morti vlah?
PRVI GLUMAC: Jambrek, Jambrek, kaj Vaš japica nisu bili kmet z Granešine?
JAMBREK: Je, tak je, bil je.
NADREDATELJ: Pa zakaj ste onda...
JAMBREK: Gospon logornik su na mene mislili, i ja sem prešel.
ŽANKO: Nisam na Vas mislio, božji čovječe, Vi ste zadnji na koga bih ja mislio.
JAMBREK: A zakaj ste pitali: kaj su svi zišli z vrste kam treba?
ŽANKO: Svi pravoslavni, razumijete
NADREDATELJ: Pravoslavni, razmete.
Page 9
PRVI GLUMAC: Vlahi, razmete, Jambrek?
JAMBREK: Razmem ja. To ide mene.
NADREDATELJ: A kaj je onda Vaše, Jambrek?
JAMBREK: Tak je: ja sem pravoslavni.
Smijeh.
ŽANKO: Jeste li svijestni, Jambreče, Josipa, Vide, da tratimo dragocjeno
vrijeme?
JAMBREK: Ipak sem ja pravoslavec. Sem morti kaj zgrešil? To ni bilo za
zdržati: babu sem imel, vrag joj mater, kaj me tukla.
ŽANKO: Tukla Vas je?
GLASOVI: Jadni Jambrek.
ŽANKO: Po glavi.
JAMBREK: I po glavi i svagdi, domača moja, kaj me nigdar ni zgrijala kak bog
zapoveda. I kad su popi domači rekli, da bi ja, bogibogme, naveke s njom
živeti imel, ja sem si pomogel... otišel sam do crkve ober nas, preko puta...
pak sem na sejmu zbral drugu pucu, kak mati božja lepu, belu, meku. (ŽANKO
briše čelo rupčićem.) I tak sem otišel preko puta, kakti z hiže v hižu, ober nas,
plunuti bi mogel, pak sem si mislil kak to morti ne bi bil greh smrtni...
ŽANKO: I Vi ste za žensku prodali vjeru otaca?
JAMBREK: A kaj bi prodal? Kaj ni bog jedan gdo nas pazi? Naj veliju, gospon
doglaviti: kaj morti ni sunce jedno jedino kaj nam svetli, deci božjoj?
ŽANKO: Oslobodite me toga. S ovim maloumnikom nemam se ja što dalje
raspravljati.
JAMBREK: A kaj bi ja bil nor, kaj to ni katekizem: si sme deca božja! Se
razmemo.
ŽANKO: Svi Srbi i Židovi i drugi Nehrvati na drugu stranu! (Okrenuvši se) I oni
koji to misle postati. Na drugu stranu prelazi Prvi glumac.
ŽANKO: Što je sad pak to?
NADREDATELJ: Afrič, što radite Vi? Kaj je ta norija tak zarazna?
PRVI GLUMAC: Mislim da je gospodin intendant aludirao na mene.
NADREDATELJ: Vi ste Hrvat.
PRVI GLUMAC: Zasad, to je točno, ali gospodin Intendant pozvao je sve one
koji, no, misle postati nešto drugo.
NADREDATELJ: Ta idite, molim! Kaj ste isto tako nori kak taj bogec Jambrek?
PRVI GLUMAC: Pametan je naš Jambrek. A ja sem si mislil, morti ne bi bil greh
smrtni, veru spremeniti, kaj vam se ja, pajdaši dragi, mislim ženiti. (Smijeh)
Pak, nismo ni mi drveni sveci. Gdo zna kak bu moja domača, morti me bu
kefala, i morti mi ne bu dala obeda, a kaj, ak se herc užga za nekom drugom
pucom...
Prijeñe i Glumica.
NADREDATELJ: Smak sveta, smak sveta. Ta tvoje znam do u treće koljeno.
GLUMICA: Kad se u jednom kazalištu ženi glumac faha mladog ljubavnika, što
onda glumica, mlada karakterna, ima čekati?
JAMBREK: Ja bum vam kum!
POSLUŽITELJ, izvuče revolver, muca: To je škandal, tu misle noge mešati.
NADREDATELJ: U zrak Šmrk, u zrak! Kad svati idu, puca se u zrak!
Page 10
ŽANKO: Razlaz, do sutra, gospodo glumci. Smijao bih se do suza ovoj
komediji, kad ne bih plako. Iza zgrade Kola sutra će biti postavljen kazan
vojnički, a vas molim da doñete u uniformama. Hrvatska ratuje, gospodo!
Premda se to ovdje ne vidi. I naše legije krve se za novi poredak i naša je
domovina Sveti Sebastijan s tisuću otvorenih rana. Neki od naše gospode
glumaca to na žalost ne razumiju. Oni se, kako čujemo, žene. E, pa sretno vam
bilo, mladenci novi! Neka bi vam na katedrali zvonilo!
Glumci odlaze. Ostaju samo Glumica i Prvi glumac. Gledaju se.
PRVI GLUMAC,odsutnom Rakuši: Upoznaj me sutra s njom! Rad bih vidjeti
kakva je to ptica.
GLUMICA: Kako Faust, gospodine?
GLUMAC: Kako Margareta, gospoñice?
Tišina.
6.
Neki alementi Žedrinskijeve scenografije za Strozzijevu režiju Fausta 1942.,
koja kompletirati do prizora 16. Kostur u sobi učenjaka, globus od kože,
alkemijske Afrić u raskopčanoj vojničkoj bluzi, s knjigom u rukama.
PRVI GLUMAC:
Glumio sam još pred Dioklecijanom
Gutao sam živu vatru pred njim
Krao sam od boljega umijeća
Umirao do sto puta
Na bačvi se prenemažuć.
Žonglirat umjeh, od tog profitirat,
U gradovima starim
Gdje me fecom zvahu, govnom
ljudskim i izmetom
I gdje lagao sam, placući pod krinkom
Da bih bio glumac slobodan.
Grčki, latinski, toskanski umijem
U njemačkom svoje zaboravljam
Dok rodoljubno jaje me ovdje ne pogodi
Te ljubav za riječ ilirsku me zgodi.
pokazuje na čelo
Te ljubav za riječ ilirsku me zgodi.
Umoran od duga preziranja
Ljut s tuñega presizanja
Pljujući na sebe sama
Nad sobom zgañen, trgujuć
S himbenim kupcem, što me drži mulcem
Ubog ko uš, al silno pametan
Jedva pismen, al silno načitan,
Gladan i bos, al bogat baštinik
Onih tisuću ljeta kulturnih
I laña velikih i laña malih
Page 11
Ima li ovdje koga?
Pogleda u knjigu.
Zemni duše, gdje si?
Glumac načini znak zemnoga duha
Dah i para i lik zemlje? Zar nećeš doći?
Javi se! O Genie Croatiae, daj da ti danas vidim lice.
Pojavi se patuljak, gnom.
PATULJAK: Zvao si me?
PRVI GLUMAC: Tebe?
PATULJAK: Želja ti se ispuni. Sve je uglavljeno. Promičbeni interesi hrvatske
države nalažu da se igra Goetheov Faust, taj besmrtni pjesmotvor, a zna se
već da će na premijeri biti njemačka komanda i najviši predstavnici Države.
Hoće se da besmrtni ovaj Kunstschatz hrvatski nam zvuči; a znak zemni
promijeni: Za dom! sad je znak, jer više ti neću doći.
PRVI GLUMAC: Spremni!
PATULJAK: Signum crucis, znak križa s malim poboljšanjem sad nek vlada!
U tom ćemo znaku pobijediti!
Ceri se.
Gospodinu glavnom glumcu nedostaje srčanosti, što može proći dok vrag ga ne
uzme pod svoje.
Ceri se.
Gospodin glavni glumac dobro bi učinio da vježba pred ogledalom taj pozdrav.
I da vježba uopće, jer nema teže ga komada od Fausta.
Ceri se.
Gospodin nadredatelj sutra će pokus držati.
On je čovjek smotan, humanist, filozof,
Ne odveć gorljiv katolik, Boga on kuša ko šunku i jaja,
Hrvat, kakotako, a pravi se Englez,
Grañanin svijeta, u jednu riječ, ein Weltbürger,
Da ne duljim!
Nadredatelj, glava cijenjena, meštar od
zanata i tako dalje
Da ne duljim!
kad sjena mi već je tako kratka
Obermeister, und so weiter
Duce, Führer, ponajbolji
al mek je, neodreñen, putrast i čovjekoljubiv.
Da ne duljim, pametnu dosta.
Vi se za smisao brinite
da ovo nam blago besmrtno
hrvatski zazvuči i naše.
I vrijeme naše rastrzano.
Za prepoznat bude, koliko je nuždno!
Na promičbu mislite, i k srcu primite
Riječ zaručnika Croatiae!
Što bolest su držali, nek vam zdravljem bude.
Page 12
Sluga najpokornejši, gospodine.
Adio Vam, domine,
Slugavam se, Servus, amice,
Još ćemo se sretat?
Nestaje.
PRVI GLUMAC: Zemni duše, gdje si...
Umjesto u uzduh, taj u zemlju poñe
Lakatmuža, Pedaljbrade, smanji nam se zemni duh!
Takva vremena! Što reče on?
Da bit ću Faust,
Ta ja sam glumac.
I ne brigam za tuñe znalstvo.
Što znam znam
Al to što znam, puni me tek nekim mračnim zadovoljstvom.
Ipak: Zar da se u lakat dam smanjiti?
U srce licitarsko da se dam zakovati?
Zar mahnitosti uglavljenoj svoj začin da dam?
Zar do pedlja da me tako potkrešu
Da bi me uzvisili do znaka pakla crnoga?
»Još ćemo se sretat!«
A našto to i čemu?
Ja glumac želim ostati,
Za obraz bijel sakriti se
U tuñ govor i u čudne rime.
Ushit njihov mnome ne shvaćam.
I važnim što me smatraju...
Ja sam glumac. Fausta nek traže, eto im prvaka
Nek bude Šmrk, ta brbljava svraka,
Takva su vremena, tuce je prvaka,
Nek bude Žanko, ta on je sada glava,
Logornik Žanko, njemu budi slava!
Ja interes gubim.
Tih bezvrijednih kuna, vreća je puna
I kufer i glava, briga me baš!
Hej, kume, zemni duše, Lakatmuža,
Pedaljbrade
Ulogu bih rad vratiti,
Ta nije za glumca, nije za glumca!
Već to je slava logornička, začasnička,
dočasnička i čast drugijeh glava,
Slava im, vječna im slava!
Vatrogasac-poslužitelj osvijetli ga baterijom.
POSLUŽITELJ: Što radite ovdje, ta već je ponoć?
PRVI GLUMAC: Zar? Baš u pravi čas: ja gorim - od stida.
POSLUŽITELJ: Takve ja ne gasim. A da bi gospon sramežljivi bili, to bi bile
novosti. Kako ide posao, gospon Afrič?
Page 13
PRVI GLUMAC: Ne znam, Šmrk. Mislim: srednje.
POSLUŽITELJ: Mora biti prima, ili ništa.
PRVI GLUMAC: Ne znam.
POSLUŽITELJ: Laka im noč. I zakopčajte tu uniformu!
Tišina.
7.
Pokus Fausta: glumci i Nadredatelj.
NADREDATELJ: Ja sam mnogo putovao njemačkom zemljom, djeco i vidio sam
tamo mnogo dobroga kazališta. To se više neće ponoviti. U Heidelbergu sam
vidio i čuo Sprechchor od deset tisuća duša a predstava se zove Put u Reich,
sto tisuća ljudi pjeva: Deutschland Deutschland... i gori ogroman križ... izlazi
jedan Židov, žut frak, bijele hlače, ima židovski nos, hackennos i viče: Put u
Reich? Bez mene? Ohne mich? Sto tisuća ljudi, djeco, ruga se Židovu koji viče:
Bez mene. Da, viču: bez tebe! Izlazi snažan mladić, plavokos, u hübertusu, s
hitlerovkom, kao da ga je Meštrović odvalio od bračkog mramora, uzme od
komunista njemački stijeg. I potom, iz sto tisuća grla... grotlo... Pustimo sve
na stranu, židovsko pitanje, ikomuniste, boljševike, naciste... To je teatar.
Veličajno naprezanje srca i mozga, teatar sugestivan, jak i vječan...
PRVI GLUMAC: Počnimo s probom
JEDAN GLUMAC: To je dio probe.
NADREDATELJ: U Beču sam bio kad su slavili prvog skladatelja Njemačke, koji
je umro kao pas, a sad su... Mozart. Čak je tu bio i jedan džepni Japanac,
carev glasnik, da se pokloni...
PRVI GLUMAC: Ali gospodine nadredatelju: Mozart je kompozitor austrijski.
NADREDATELJ: Kako to mislite?
JEDAN GLUMAC: Gospodin Afrić se žalosno ne snalazi.
PRVJ GLUMAC: Mozart je roñen u Salzburgu.
NADREDATELJ: Zbog Mozarta je Wagner, a to je pak sad prava njemačka
muzika, izjavio da vjeruje u Boga.
PRVI GLUMAC: Ali, Mozart, dragi ljudi...
JEDAN GLUMAC: Mozart pripada novoj Europi.
NADREDATELJ: U Beču sam bio pomislio: u dugom nizu poklonstvenih
deputacija, vijenaca uz spomenik geniju, da mi je vidjeti milu trobojnicu u
velikoj duhovnoj zajednici svijeta.
Jedan glumac aplaudira.
REDATELJ: Još čujem Mefista kako se kesi u starim njemačkim gradinama i
vidim germanske bogove u Bayreuthu kako ulaze u Walhallu po duginom luku -
u veličajnoj simfoniji sunca i slobode!
PRVI GLUMAC: Gospodine nadredatelju: u Vama se nezadrživo budi nadčovjek.
NADREDATELJ: Ja nisam nacist, Afriću. Ali ja znam što je teatar. Mi smo

umjetnički zavod. Rat vojnicima, politika političarima. Mi smo umjetnici. O
tome sam vam govorio, djeco. Hvala lijepa, do sutra. Afriću, ostanite za
trenutak.
Prvi glumac i Nadredatelj sami.
Page 14
NADREDATELJ: Kao boga Vas kumim, kolega. Zarad Vas, zarad zavoda.
PRVI GLUMAC: Nije potrebno, gospodine nadredatelju. Ja svoj tekst znam
napamet. Ja bih sutra mogao zaigrati pred gospodinom carskim deputatom,
ovak malim gospodinom japanskim osovincem, i drugom gospodom
osovinama.
Nadredatelj vrti glavom.
NADREDATELJ: Afrič, Afrič... kam Vi idete! Žanko je jutros kod ministra Budaka
preuzeo za Vas osobnu garanciju. Napismeno. Imate mušica, to da. Ta
zvijezdom ste prvom, uz Dujšina i Strozzija, pod ovim krovom. Ženske Vam
ljube stope, ljudi Vas vole. Imate hirova, ali niste organizirani komunist. (Gleda
ga molećivo) Intendant je garantirao.
AFRIĆ: Gospodine nadredatelju, hoće li u našoj predstavi biti pravih ljudskih
kostura kao u Reinhardtovoj?
NADREDATELJ: Ne znam. Pojma nemam kako će sve to ispasti. Što ti misliš?
PRVI GLUMAC: Sjećate li se one dvojice, onog suhog i onog veselog, iz
glumačke škole?
NADREDATELJ: Naši praktikanti? Dobri dečki, jedan od njih bi morti bil i
glumac.
PRVI GLUMAC: Dobro je što ih se sjećate: ako Vam trebaju kosturi.
NADREDATELJ: Ja ih nisam ubio. Ja sam za sve vas garantirao, kao senior i
kao prijatelj...
PRVI GLUMAC: Svi smo mi djeca božja.
NADREDATELJ: Tak je. A Vi, koji ste na lijevoj božjoj strani, znajte...
PRVI GLUMAC: Što...
NADREDATELJ: Ja nisam...
PRVI GLUMAC: Što Vi niste, gospodine nadredatelju?
NADREDATELJ: Ja nisam... Ranjiv sam, dijete moje. I prvi put mi se čini da
ništa od ovoga što mi ovdje radimo nema nikakovog smisla.
PRVI GLUMAC: Gospodine nadredatelju: mi smo umjetnici.
NADREDATELJ: Ja? Ja sam drvo. Ne miješajte me s tim... (snažno obrgli Afrića)
Ja sam drvo, to sam ja! Ja sam zrak. Molim da me se ne primjećuje! Mene
nema, molim! I bolji od mene šute! I bolji od mene kažu da ih nema!
PRVI GLUMAC: Amen, pokoj prahu njegovu.
NADREDATELJ: Pazite na tu ludu glavu. Bog Vas je obdario. Svašta se može
reći o tom starcu. Očito, jebe mu se za nas. Ali on vidi tko je glumac. Vi ste
obvezni svojemu talentu.
PRVI GLUMAC: Pazit ću se ja... još kako ću se paziti. Do vidova, bože moj!
Naglo ode. Poslužitelj osvijetli Nadredateljevo lice.
POSLUŽITELJ: Htio bih Vam čestitati, gospodine nadredatelju. Za ono o
trobojnici u velikoj duhovnoj zajednici svijeta. To je bilo lijepo kao betlehemska
štalica.
NADREDATELJ: Hvala Vam, Lipovšćak. Čini se da ovdje više nikog nema.
POSLUŽITELJ: Ne dajte da Vam boljševici kroje teatar, gospodine nadredatelju.
NADREDATELJ: Što reče ti?

POSLUŽITELJ: Čuli ste Vi.
Page 15
Mrak.
8.
Pristigli su elementi perivoja (Marthin vrt): džbun, porculanski patuljak.
Nevenka-Margareta, u »dindrlici« i zelenoj bluzi šeće perivojem. Prvi i Drugi
glumac gledaju sa strane. Obojica imaju izlizane vojničke bluze. Drugi glumac
(Mefisto) ima šešir s pijetlovim perom.
PRVI GLUMAC: Upoznaj me s njom. S tom novom našom silom. Mladom mi se
čini.
DRUGI GLUMAC: Ko rosa.
PRVI GLUMAC: Zar ona, tako mlada, pa u dosluhu sa silom što hoće promijeniti
svijet?
DRUGI GLUMAC: Tebe će izmijeniti, ta mlada vještica.
PRVI GLUMAC: Govore da su je držali na policiji.
DRUGI GLUMAC: Dugi jezici.
PRVI GLUMAC: Ali ima tu nešto.
Margareta, ne obazirući se na njih, šminka se i dotjeruje.
PRVI GLUMAC: Gle, kako se ona liže.
DRUGI GLUMAC: I vragu bi digla.
PRVI GLUMAC: Mesa više bih volio.
DRUGI GLUMAC: Kupuješ konja il djevojku?
PRVI GLUMAC: Volim jaču nogu.
DRUGI GLUMAC: U te je cure lijepa noga.
PRVI GLUMAC: Grudi jedva ima.
DRUGI GLUMAC: Mamicu hoćeš. Ta ima nje.
PRVI GLUMAC: Ne vidi se.
DRUGI GLUMAC: Ustrpi se, vidjet ćeš.
PRVI GLUMAC: Al milo se smije mače to.
DRUGI GLUMAC: Eto, vidiš.
PRVI GLUMAC: Baš mio neki je stvor. Sotono, što si to skuhao za me u svojoj
kužini? Upoznaj nas bliže.
DRUGI GLUMAC: Pasi! Poslije će ti slañe bit!
PRVI GLUMAC: Rat je i živi se brže.
DRUGI GLUMAC: Polako! Nije za jelo! Mnoge tajne zna i uvijek ima bar dva
imena. Sve bit će ti rečeno, kad doñe vrijeme - mnogostruko se dakle zove
derle to, i spavala je već u mnogim krevetima...
PRVI GLUMAC: To drago dijete?
DRUGI GLUMAC: I mnogog je već druga spremila promrzlog. Mnogi je noćnik
kod nje našo stan.
PRVI GLUMAC: Drago dijete! Ako stan svoj ima, što krevete mijenja?
DRUGI GLUMAC: Silno je tražena, znaš.
PRVI GLUMAC: Hladim se.
DRUGI GLUMAC: Tebi će bit od pomoći i cijeli tvoj život učas će skrenut na
stazu skrovitu.
PRVI GLUMAC: One to mogu.
DRUGI GLUMAC: U jednu riječ: derle ti to ima sedam vela, a ipak za med se
Page 16
njezin nećeš pomučit.
PRVI GLUMAC: Ta vragu pristoji da zagonetno zbori. Ostavi nas sad nasamo.
DRUGI GLUMAC, gestikulira da ih slušaju: Ta ti bit ne može. Uši su svuda.
Takva vremena. Odoh sad.
PRVI GLUMAC: Kamo tako žurno?
DRUGI GLUMAC: Po vražjem poslu. A ti po svom i sretno! Premda tvoju sliku
već u srcu ima, jer mnogi su te tebi skloni ljudi kod nje zagovarali, još nije
tren.
PRVI GLUMAC: Ah, stari svodniče: kako me mučiš.
DRUGI GLUMAC: Čekaju te na visokom mjestu.
PRVI GLUMAC: Znam to.
Drugi glumac ode. Faust i Margareta gledaju se dugo. Sve je puno daleke
glazbe.
9.
Intendantski ured u Velikom kazalištu. Intendant ŽANKO u uniformi, pred
ogledalom. Čita s jedne cedulje. Deklamira.
ŽANKO: Ja vjerujem u slobodu Hrvatske. Bog je meñu milijunima izabrao i
mene, MENE, da je dočekam na Veliki četvrtak po podne, oko tri i po, 1941,
dok se u crkvama pjevaju tužaljke Jeremije proroka. Hrvatska, djevičanski
čista, u svojim tisućugodišnjim granicama, čeka samo svoj Fiat! Svemirom su
proletjele riječi... Ovime proglašavam... Desilo se Djelo Uskrsnuća... Krik
pobjede raste do tolike snage da se prolama nebo...
Žanko otvara velik prozor na intendantskom uredu. Tenkovi izvana.
Wagnerove velike tube, trijumfalno. Afrić dolazi Žanku iza leña, noseći svoj
fotoaparat na stativu. U onom trenu ja sam bio utjelovljenje Slobode. Tenkovi.
ŽANKO: Otkud ta buka, dragi kolega?
PRVI GLUMAC: Panceri, gospodine logorniče, uoči obljetnice Proglašenja na
svečanu mimohodu.
Duga pauza.
ŽANKO: Slavite li Vi Uskrs, gospodine?
GLUMAC: Kakvo pitanje.
ŽANKO: Ipak, to je za Vas samo katolički kič.
GLUMAC: Ja to nisam rekao.
ŽANKO: Neka od tih čudovišta imaju do pedeset tona.
Žanko se češlja pred ogledalom, Glumac priprema kameru.
GLUMAC: Pravne garancije naše državnosti kruže oko Zrinjevca.
ŽANKO: Shvaćam Vašu finu ironiju. Ja sam intelektualac, gospodine. Vidi se
zar ne, da ovo stoji na meni kao na kakvom strašilu?
GLUMAC, dobro ga osmotrivši: To se sasvim lijepo vidi, gospodine logorniče.
ŽANKO: Ali ja sam odgovoran pred narodom i poviješću. I ako je Zagreb danas
vojni logor, Kroatenlager, kako bi rekao jedan naš veliki pisac, ja ipak imam
dovoljno smisla za realitete, kako bih mogao pojmiti kako je to nužno.
GLUMAC: Da, da razumije se... draga moja Beatrice... razumije se, natürlich,
naravna stvar...
ŽANKO: Ali ja imam dovoljno fantazije da pojmim kako sve to konačno, kako je
Page 17
to konačno jedno prijelazno stanje, koje će nam osigurati, dakako, za vječnost
osigurati...
GLUMAC: Vječnost će nam osigurati, naravna stvar, natürlich. Slikopisanje,
molim. (ŽANKO se ukruti. Glumac slika. Fotoaparat škljoca.) En face, molit ću
lijepo, i u punoj rasvjeti! (Slika ga mahnito, deset puta.) Ni treptaj, molim.
Šteta da se izgubi takvo što... Sve je to mutno u nama, draga moja... Nek
bude za povijest, jasno.
ŽANKO: Za enciklopediju. Napravit ćemo enciklopediju kakve na ovom tlu još
nije bilo.
GLUMAC: Doduše, ja mnim da bi bolje bilo tiskati stotinu tisuća početnica, ali ja
ipak imam dovoljno fantazije te mogu pojmiti da će i enciklopedija dobro doći.
ŽANKO: Dogañaj, vidjet ćete. (ŽANKO zatvara prozor.) Pustili smo ovdje
mnogo ptičica. Bila bi šteta da izlete, pa da ih netko ulovi. Tako je ugodno s
Vama konverzirati. Znadete li Vi da purgeri, pravi stari zagrebački purgeri,
izumiru?
GLUMAC: Ja da, sad kad su Židovi odbili da budu purgeri.
ŽANKO: Ja da, a onda, našlo se meñu njima mnogo Srba, koji sad, naravna
stvar, žive preko Save. Pitanje je kako će nova sredina djelovati na njihov
jezični osjećaj!
GLUMAC: Naravna stvar, a mnogi su, purgeri, vraćeni zemlji, eda bi se prisnije
stopili s rodnom grudom.
ŽANKO (rez): Slušajte, Afriću! (Unese mu se u lice) Nećete valjda počiniti
takvu glupost?
Vrlo duga pauza.
GLUMAC: Kakvu?
ŽANKO: Ne želite valjda priklati Hrvatsku kao staru barunicu Glembay? (Vrlo
duga pauza) Što hoćete Vi? Svi vi? (Vrlo duga pauza) Zar da u svojoj vlastitoj
državi budemo grañani drugog reda? (Pauza) Evo na, žderite! (Gurne Glumcu
pod nos zgužvani letak. Glumac ga razmota.) Što vidite, kolega?
GLUMAC: Zemljopisna karta.
ŽANKO: Da, ali ne Polinezije, gospodine moj, već je to karta Velike Srbije.
Vidite li Hrvatsku na toj mapi?
GLUMAC, zgužva letak: Četnička posla.
ŽANKO: Ipak: dopustili su nesto malo Hrvatske, tu oko Zagreba. Kneževina
Lichtenstein, sa svojom valutom i markicama, plus zavičajni muzej.
GLUMAC: Otkuda Vam to?
ŽANKO: S neba. Svašta Vam sada pada s neba, gospodine moj. Rat je. A kad s
neba pada mržnja, umjesto mane, na tlu se siju leševi.
GLUMAC: Iz njih ništa ne raste, gospodine. Tko ljude sije, žanje kosture,
gospodine Žanko.
ŽANKO: Znam.
GLUMAC: Vi znate?
ŽANKO: Ali drugog puta nema.
GLUMAC: Smijem li Vas nešto pitati, logorniče Žanko?
ŽANKO: Što biste me Vi mogli pitati? Znam, uostalom, otkud vjetar puše.
Pitajte, slobodno.
Page 18
GLUMAC: Svašta se govori o radnim logorima naše države.
ŽANKO: Jasno.
GLUMAC: Što je jasno, gospodine logorniče?
ŽANKO: Da ćete to pitati. Ja sam katolik, gospodine, uz to intelektualac,
humanist, a sve su revolucije, pak i naša, ustaška, prema takvima kao ja
pomalo nepovjerljive. Iako sam ja i vojnik, ipak nemam sve informacije. I ne
tiče me se. O radnim logorima znam koliko i Vi. Ali baš jutros ste u novinama
mogli pročitati: "Jasenovac nije oporavilište, a to je valjda jasno, gospodine
moj tankoćutni, a nije ni mučilište".
GLUMAC: Da, naravno. To je napisano u »Hrvatskom narodu«, zar ne?
ŽANKO: Vi se toga svega ne morate bojati.
GLUMAC: Svašta se govori.
ŽANKO: Narod je narod. Ja sam čuo, pomislite samo, ljude govoriti da će Rusi
u Zagreb. Meñutim, ja imam jednog pouzdanog prijatelja, druga iz crne škole,
znate, skoro brata u vjeri, koji je upravo tamo u jednoj kratkoj viziti i kojega
kanim posjetiti kad se vrati. Reći ću Vam sve, dragi kolega... hoće li to utjecati
da promijenite svoj stav prema nama?
GLUMAC: Ja sam lojalan.
ŽANKO: Jasno, Vi ste lojalan glumac. Ja sam za Vas garantirao... na vrlo
visokom mjestu, kod Budaka, koji je danas Gospodin Bog i sva naša
Književnost. Tamo sam se kladio na Vašu dušu i obećao da ću Vam pomoći,
kako biste bili s nama u vječnosti.
GLUMAC: Ja sam zaista vrlo zahvalan.
ŽANKO: Ali tamo se mnogi klade na Vašu glavu.
GLUMAC: Ja ne volim gužve.
ŽANKO: Takvi ste, da. Gužve Vam dolaze.
GLUMAC: Kada se vraća Vaš prijatelj?
ŽANKO: Monsinjor Župetić vraća se uskoro. Tada ćete prići - Pokretu?
GLUMAC: Ja želim miran život.
ŽANKO: Jasno To sam i ja rekao: ženske. Nesposoban za jača opredjeljenja.
Kao takav neopasan. Nekoristan. Ženske. Taj dnevno troši dvije tri gospodične,
oko ručka obrtničke milostivice, obnoć razrañene matrone... Nosi mu se
samo...
GLUMAC: Ali...
ŽANKO: Nismo ni mi popi. (Udari šakom o sto) Ali sam je sebi smiješan u toj
glumi snažnog čovjeka. Zapiskuta u falsetu: Mi smo muškarci! (Ustane i zagrli
Glumca). Znate još tamo dolje, u Bednjancu, u ono čudno vrijeme mističnih
slutnja, Vi ste meni bili neodoljivo simpatični. Ja sam pisao o Vašoj glumi,
znajući dobro da ste nepopravljiv ateist, o da, i marksist, nemojte nijekati, i
marksist...
GLUMAC: Pustimo to.
ŽANKO: Ali nikome ne treba odreći sposobnost da se mijenja. Ta mi smo još
mladi. Na stranu razlike meñu ljudima dobre volje. Da, ostavite se one male
Nevenke, one nove Margarete. Te kurvice znaju biti zaražene. Kao što crveni
vjetar plodi mlade kobile, kad se okrenu na livadi... prema Istoku.
GLUMAC: Teško Vas pratim.
Page 19
ŽANKO: A i Dujšin, znate taj Dujšin... njemu malo pomažemo. Pazimo ga da ga
mrak ne odnese u šumu. Rakušu bu vrag zel. Vidim to na javi. Sanjam to.
GLUMAC: O čemu Vi to?
ŽANKO: Kako Faust? Dobro, dobro, do vidova, do vidova, adio Vam, spremni!
(Afrić bulji u njega) Zatim mu rukom napravi hitlerovski razdjeljak po sredini.
GLUMAC: Osjećam neodoljivu želju da Vas još malo slikopišem.
ŽANKO: Molim, ljubazni ste. (Gleda u kameru) Kakav krasan kamerad! Idite,
idite sad!
Mrak.
10.
Na sceni je vrt upotpunjen. Faust (Prvi glumac), Margareta (Glumica). Na
sredini vrta je ogroman mesingani krevet. Ima tragova blijede,
ekspresionističke mjesečine.
FAUST: Novo lice vidim u našem kraju. Što na njemu piše?
MARGARETA: Gospodine, valjda znate čitati.
FAUST: Slatko dijete.
MARGARETA: Zar to piše?
FAUST: Sada biste trebali ostati bez daha, vidjevši onoga tko Vas duhom tako
nadvisuje.
MARGARETA: I običajima, dakako.
FAUST: Ili je onaj Mefisto loš vrag.
MARGARETA: Gospodin s pijetlovim perom je sasvim dobar vrag. Ko dobar
drug on krije sve o Vama.
FAUST: A što Vas o meni zanima?
MARGARETA: Da 1 iskreni ste u svojemu novome nagnuću?
FAUST: Ta ono staro, što je bilo, svi smo svojski psovali, bez obzira na boju i
vjeru.
MARGARETA: Al Vi ste glumac, Henriče. Kao zmija noge, takvi kriju svoja
uvjerenja. Ta što će glumcu uvjerenja? Rad bih znati što se u toj lijepoj,
muškoj glavi krije.
FAUST: Vidjet ćeš: kao u otvorenoj knjizi.
MARGARETA: Tek naslov vidim zasad.
Približili su se u toku dijaloga; Margareta mu pokrije usta rukom. Sirene zračne
uzbune objave početak napada. U odsjevima bombi vide se Faust i Margareta
kako sjede na krevetu, svako na svojoj strani. Odsjevi bombi. Sirene objave
kraj napadaja. Faust puši na jednom kraju kreveta, Margareta, gola, sjedi na
drugom i povlači iz boce. Vrlo duga pauza.
FAUST: Ja želim otići.
MARGARETA: Otići ćeš. Nitko tko to zaista želi, nije ostavljen sam sebi.
FAUST: Zašto mi ne vjerujete? Kakvi ste vi ljudi?
MARGARETA: Tko?
FAUST: Vi.
MARGARETA: Ja ti vjerujem.
FAUST: Zar to nije dovoljno?
MARGARETA: Ja nemam ništa s tim.
Page 20
FAUST: Zar sam pitao nešto što se ne pita?
MARGARETA: Daj mi mira.
FAUST, klekne pred nju: Ja ne mogu u ovom mučilištu ostati ni jedan dan. Ili
me spremite u ludnicu, ili mi dajte vezu.
MARGARETA: Ti si lud. Ti si već lud. I nemoj, molim te, vikati. Tko smo to
»mi«?
FAUST: Nevenka, što mi je činiti?
MARGARETA: Ne zovi me imenom.
FAUST: Da li je to tvoje ime? (Margareta šuti) Da izañem na ulicu i pucam u
njemačke avijatičare?
MARGARETA: Čini kako voliš.
FAUST: I vama se fućka za mene?
MARGARETA: Tebi nije dobro. Mi, vi... Ja sam mala musava hausfrajla, tek
došla u teatar, a ti si prvak Hrvatskog državnog kazališta. (Faust joj razmiče
koljena) To uvijek možeš dobiti, jer mi se sviñaš od prvog trena, to se dobija
kao kruha masti, i nije potrebno da toliko filozofiraš, da se zaklinješ ili da
mijenjaš uvjerenja.
FAUST: Zaista to želim.
MARGARETA: Dobro. Ti, ili kakav klipan tvorničara paste za cipele. Ja imam
gonoreju, znaš.
FAUST: Lažeš.
MARGARETA: Gospodin želi pogledati?
Sirene objave novi zračni napadaj. Faust i Margareta uvuku se pod pokrivač.
Sirene objave da je uzbuna prestala.
MARGARETA, pušeći: Što ti zapravo hoćeš? Za naš odnos nema nekih
elementarnih pretpostavki. Kao ljudski materijal ti dolaziš u obzir, ali...
FAUST: Tko si ti?
MARGARETA: Ti si se u meni višestruko prevario.
FAUST: Je li Nevenka tvoje pravo ime?
MARGARETA: Zadnji put kad su to pitali tukli su.
FAUST: Ja ne tučem.
MARGARETA: Traži sebi par, mene ostavi.
FAUST: Tko si ti: kurva po zadatku? (Margareta ošamari Fausta) Napokon
jedan ljudski gest. Sad sam osjetio ruku Partije.
MARGARETA: Nastaviš li ovako blebetati, s tobom se uopće neće razgovarati.
FAUST: Tko to?
MARGARETA: Odlazi! Uzbuna je prestala, a s njom valjda i tvoj napadaj.
Dobacuje mu njegovu vojničku bluzu. Na izlazu iz postave vrta Faust sreće
Mefista-Rakušu u šeširu s pijetlovim perom.
MEFISTO: Kakva sreća bje, Kazanovo, o Kazanovo?
FAUST: Kod svijeta tog ženskog nikad ne znaš s kim imaš posla. Čini ti se u
rajskom vrtu cvijet, a ispadne gnojna rana.
MEFISTO: Ne dopada ti se naša Gretchen?
FAUST: Po svemu baš: iz ñavolje kužine. Al ñavolov je posao da takve zamke
zapinje.
MEFISTO: Strpljen spašen. Tih ženskih vrata ne ima koja se vitezu, strpljivu i
Page 21
smjernu, ne bi otvorila.
FAUST: Utoliko prije što se čine stalno otvorena. Kaži sad: tko je ona?
MEFISTO: Ta ñavo ti neće baš u svemu pomoći.
FAUST: Što mi onda koristi to čudno prijateljstvo s njim?
MEFISTO: Nešto naći ćeš i sam.
FAUST: Al čemu mi naš savez tad? (Pauza) Slušaj, stari: da li si ti organiziran?
MEFISTO: Pakao ima svoje zakone, Fauste.
Brzo ode.
FAUST: Kakvo je to doba... Kakvo je to gluho doba.
11.
Gotska soba. Faust nad globusom od goveñe kože, pred njim su debele
inkunabule, retorte, lubanja, etc. Faust je na uniformu prebacio veliki plašt
doctora mirabilisa. Sam je. Lista jednu knjigu za drugom, odbacuje ih svuda po
sobi.
FAUST:
Zemni duh me dugo nije pohodio.
Ne, ne, ja ga nisam zvao.
Faust se zagleda u globus.
O, Hrvatska, zla majko
Majko mnogih smrti
Kakvu to djecu pod skutama grijes?
Pijetli izdaje zoru ne javljaju
Brat brata u mraku ne vidi
U istu se mater kunuć.
Grob do groba na Kordunu, hladan
U istu se mater kunu.
Jadan nam vijek.
Smućen sam i koje poznavah više ne poznajem.
Koji su me znali, sad okreću glavu.
Ko kamen se sebi činim, na dnu rijekevremena
U crnim, teškim vodama.
Koje znadoh, sad se čudno nose
Ljudi inirni, izlaze koljači.
Očevi, ljudi časni, sad izlaze kurjaci
Što kurjački sad grizu svoj komad vječnosti.
Ko djecu neroñenu, što vade ih iz žena
I Vatrom posvećuju.
Užas. Užas. Zla matero, ti svc njih rodi.
Te strašne slike tako me smućuju,
Da Tajna zemlje kojom ovdje kinjih duh
Plićom mi se sada čini od tih plitkih grobova,
I svijet da l' u vremenu počinje
I što je bilo prije svega što je bilo
Taj kaos crn i Crnobog, to samo zlo
Sad dječjim mi se čini pitanjem,
Page 22
Razbija retorte, alkemijske sprave, razbacuje knjige.
I baviti se njime nije mi u slast.
Sve one duše, bezbrojne, koje su na moja usta govorile:
Uzima lubanju.
Taj glas u kmici me prepada Sad kao da i nije moj.
Što mi je činiti?
Tko sam ja?
Ta hrpa sranja krvavog još i misli
Odlučuje -
gle, ruci svojoj sad nareñujem da se digne,
ovako, ovako,
Što mojoj ruci nareñuje da se digne?
Faust pozdravi »Za dom«.
I nareñujem joj sada da padne, mrtva - tako.
Kao da i nije ruka, moja. Mrtva stvar. Ništa prije. Ništa poslije.
Otići ću.
A da odem?
U mučilištu ovom već sasvim sam neprepoznatljiv.
Ogledalo jutarnje ne vraća mi sliku.
Ta mene nema.
Zdravo gospodo, i do viñenja. Mene nema.
Dolazi Mefisto, u svom trikou, jako našminkan, s velikim jorgovanom. Mefisto
miriše jorgovan.
MEFISTO: Napolju je lijep dan.
Faust sjedne do njega.
Kako rad na ulozi?
FAUST: Tako, tako.
MEFISTO: Tad ti se tehnikom izvuci, gdje te srce izda. To je nauk glumca.
FAUST: Amen.
MEFISTO: Jesi li se odlučio?
FAUST: Što jesam li odlučio?
MEFISTO: Kad te izda srce lažljivo, hrabar budi i to mu priznaj.
FAUST: Kušao sam srce na razne načine. Gledao sam kako ustaško cvieće
raste na zrinjevačkoj promenadi.
MEFISTO: Nije dosta.
FAUST: To cvieće ponajbolje raste uz marševe, te se moje srce napuni
borbenošću.
MEFISTO: Dalje.
FAUST: Kušao sam ga napose jednim prizorom kad su židovsko dijete prilikom
rasnog pospremanja bacili na Ilicu. Posjećivao sam uredno Zagrebački zbor
gdje sam snažio svoje srce prizorima deportacije i pročišćenja rase. Odlazio
sam na ustaške vojne ukope na Mirogoj, u cilju uspostave metaboličke
ravnoteže. Brojao sam mrtve Ruse u novinama "Hrvatski narod", te miran
lijegao na počinak, budući da živih Rusa više nema. A ta šačica komunističkih
bandita, tko s njima ozbiljno računa? Ta Mirogoj je tako prostran.
MEFISTO: A sad dosta. Razmišljaj i dalje o tim pitanjima kad ti je Bog već dao
Page 23
glavu.
FAUST: Ipak, htio bih izbližega vidjeti te mrtve Ruse i te bandite crvene, ako
ih, naravno, još uopće ima.
MEFISTO: Razmišljaj i daj dalje!
FAUST: Zagreb ti je postao svjetski grad, te se njemački govori po kavanama
više nego u Glembajevima... Puca se prilično, sezona je stalno otvorena, ima i
civilista koji s bedekerima u ruci njuškaju po starinama i svašta otkrivaju, a
ono što su tamo otkrili brže-bolje zakapaju, a pasionirani slikopisu, kurve su
sve same Lily Marlen, u SS-čizmama i sisama kao sam njemački Reich uoči
Novoga Poredka - moda čudna, malo uniformna -
MEFISTO: Neki to vole.
FAUST: Veselio bih se promjeni. Otegnuo bih korak, razumiješ, u smislu
izletničkom, sokolskom, na primjer, učlanio bih se u planinarsko društvo
»Nakovanj i mijeh«…
MEFISTO: Vani je lijep dan.
FAUST: Možete li organizirati takav izlet?
Gledaju se dugo.
MEFISTO: Zaista to želiš?
FAUST: Vidiš, kakva ti je čudna životinja čovjek. Promijenio bih zrak.
MEFISTO: Pakao ima svoje zakone, prijatelju.
FAUST: Zašto su oni tako čudovišno spori?
MEFISTO: Skoro će premijera.
FAUST: Ne zanima me.
Poslužitelj ih osvijetli svojom baterijom.
FAUST, pokloni se: Večeras ću do Bednjanca, viteže. Gledajte da me čeka stol.
Faust i Mefisto odu.
POSLUŽITELJ: Nor je. Čera je cug dopelal celu satniju naših dečkih kaj su ih v
šumi Srbi potukli kak zajce. A gospon bi šteli na izleta!
Otvorenih usta Poslužitelj zastane na praznoj sceni. Mrak.
12.
Auerbachov podrum gostuje kod Bednjanca. U krčmu Bednjanec ulaze
Nevenka, Afrić i Rakuša. Kazališni poslužitelj (s hakenkrojcom na rukavu) iz
navike, a protiv novih uvjerenja, priskoči. Afrić mu pruži cilindar. Kazališni
poslužitelj ga zbunjeno prihvati.
POSLUŽITELJ: Sve se je spremenilo, Afrič!
FAUST: Hajde, hajde viteže, evo Vašega svetoga Graala. Nitko Vam ne može
oduzeti tu vašu staru pravicu.
POSLUŽITELJ: Gospodin Afrič, mi smo jutros brzojavkom dobili kralja.
FAUST: Kako molim?
POSLUŽITELJ: Brzojavili su vojvoda od Spoleta, iz Rima, da prihvaćaju
Zvonimirovu krunu koju mu nudi naš Poglavnik.
MEFISTO: Nismo znali da je bila dražba.
FAUST: E, bravo, krunidbu ćemo smjesta obaviti. Nije li tako, gospodine
Rakuša, kralj ne smije čekati. Nervozni kraljevi mogu učiniti mnogo zla.
(Jednome gostu): Ustanite, gospodine: treba nam jedna sveta stolica. Utopili
Page 24
smo krunu i sad ćemo njome poklopiti sveto, apostolsko veličanstvo.
POSLUŽITELJ: Ali, gospodin Afrić...
FAUST: Neka priñe papin legat, kardinal Rakuschewski... (Rakuša sklopi ruke
pobozno.)
MEFISTO: Kad se mora... Kralj je kralj.
POSLUŽITELJ: Ali gospodo moja, ovdje se...
MEFISTO: Molim vas, Lipovščak, nemojte mu proturječiti, gluma je opasna
stvar. Budite naš kralj, dragi kolega Lipovščak; taj je (pokazuje na Afrića)
strašan kad poludi. Kralj budite, nije to najgore što Vas može zadesiti, ta ovaj
je puk vieran, kako samo može biti.
Afrić razmota novine složene kao papirusna povelja.
MEFISTO: Kleknite, vojvodo, o vojvodo!
Gostionicom se pronese šapat:
GLASOVI: Kralj, o, Kralj Hrvata!
KRČMAR BEDNJANEC, briše suze o pregaču: Što sam doživio!
FAUST: Narodni zbor svih gotskih plemena, po starom gotskom pravu, uzima
na znanje da ste Vi, duka od Spoleta, plemeniti koljenović savojske dinastije i
krvni roñak velikog Viktora Emanuela III, voljom božjom, i voljom Svete stolice
- rukopoloženi…
GOST: Je l' to za plakat?
MEFISTO: - rukopoloženi, miropomazani na oći ovijeh lijepih dama i župana
hrvatskih plemena…
FAUST: I velikih gotskih poglavica… (Neki se gosti ogrću stolnjacima. Neki
uzimaju metle kao koplja, lonac- kruna već je spremna na stoliću za serviranje,
kao i zarač-žezlo.) …dragih nam gostiju Germana i tvrdijeh Rimljana, da ste,
kažem rukopoloženi, miropomazani i da ste današnjim danom, dragi naš Duka,
uzdanico naša i zvijezdo Danico, postali Rex Croatorum, ter tako počimlje novi
list u Vašoj karijeri!
Nabije mu lonac na glavu i uruči zarač, na vrhu kojega je netko u
meñuvremenu nabio jabuku. Krčmar zvoni malim zvoncetom kojim inače
objavljuje da je objed gotov. Svi kleknu. Dame brišu suze. Muškarci gledaju
tvrdo i odlučno. Mefisto otčepljuje jedno bure i nalijeva nepostojeće vino u
čaše.
FAUST: A sada malo pjenušava rodoljupca! Po starim navadama! Svi dizu
prazne čase.
GLASOVI: Oh, oh, kakva vražja kapljica! Bog to još nije vidio! To nije bez
vraga crnoga!
FAUST: Zaista vam kažem: kolko kaplic, tolko let. I nijedno leto više!
Ulazi Nadredatelj. Blene.
NADREDATELJ: Kakva je ovo predstava?
POSLUŽITELJ: Pssst! Gospoda imaju svoje spelanje. Opasan je kad poludi. Sve
su to skuhali...
Nadredatelj, nakon dva tri šapta, smjesta klekne.
NADREDATELJ: Znao sam, dragi kolega Lipovščak, da u Vama drijemaju
skrivene sile!
POSLUŽITELJ, zdvojno: Sad i vi! Sad i vi!
Page 25
NADREDATELJ: Ali da ste Kralj, to premašuje moje najsmionije nade.
POSLUŽITELJ: I vi ste se s njima skompali -
NADREDATELJ: Čim sam čuo za brzojav, Vaše veličanstvo, ja sam smjesta
pohitao da stignem Vašu procesiju.
FAUST: Ispravno. Moćna Croatia Magna, sve do straže na Drini, sad je pod
vašim apostolskim žezlom, Vaše veličanstvo, no prije nego što krene Vaša
krunidbena povorka, red je, po starom gotskom pravu, udovoljiti gostima.
Dajte gostima medovinu ter lipova čaja!
GLASOVI: Tak je.
FAUST: A sad darivanje. Dalmacija naša mila ide pod žezlo Vašeg kraljevskog
roñaka, njegova apostolskog veličanstva Vikija Emanuela (Faust podize jedan
cijeli kruh i stavlja ga na stranu.) i s njom i naši sunčani, vinorodni otoci. (Doda
nekoliko peciva raznih obličja.)
GOST: Grazie, grazie tante... vi vrlo ljubazna narod.
FAUST: Pa sad, je l’ vas volja pojest, il svinjama bacit!
GOST: Grazie. Vi Goti, vi... come si dice?... Krvati, bolji od nasa narod, mi to
nikad ne cinila.
FAUST: A sad, povorka nek krene do crkve prvostolne!
(Krene Lipovščak, kroz špalir gostiju, zakrabuljenih u stolnjake, koji drže metle
kao koplja. Neki ga pozdravljaju praznim čašama, svi se drže odlučno-ilirski.
Dame su sve u pregibu. Papin legat, kardinal Rakuschewski, krsti ga
solenicom.)
POSLUŽITELJ: Poglavnik su rekli da su prošla vremena kad je hrvatski narod
bio predmetom. Sada je on gospodar, a sve drugo je njegov predmet.
MEFISTO: Carissime, duka moj, od Spoleta, netko mora bit i kralj. Imajte
milosti za historiju, Vaše veličanstvo.
POSLUŽITELJ: Stvari će se promijeniti, - Ekselencijo.
MEFISTO: Dirljiva story: sasvim je samouk, a već kralj. Svietli Kralju, djevica
Vaša čeka da nam bude našom apostolskom kraljicom, prvorotkinjom!
Pride Nevenka, zakrinkana plahtom. Opipava Kralju mišice.
FAUST: Ta gledajte samo kako je mila ta Croatia, mila kuda si nam obla! Treba
nam izroditi 32 princa, jerbo je toliko u nas župa. Vas dvoje, ne oklijevajte,
dakle! K djelu!
MARGARETA: Pa kad nije boljega!
FAUST: Imamo deficit u kraljevima. Glave im sieku, bombama se na njih hiću,
a i davi se kraljeve. Došlo je doba manjka na kraljevskoj supstanci.
MARGARETA: Svucite ga, molim!
POSLUŽITELJ: A to, bogibogme, ne!
MARGARETA: Kako da bez alata napravim 32 princa? Ta nisam ja mravlja
matica.
GLASOVI PUKA: Tako je! Neka se Kralj dokaže! Kralj na očevidu!
FAUST: To su glasi plemena, Vaše Visočanstvo.
BEDNJANEC: Lupite vi, Kralu, lepo o stol, i ne dajte se zajebavati od ženskih.
Ja bum to napravil za svojega Krala, on samo nek stoji tu, ober mene…
Digne poslužitelja na stol.
FAUST: Onda je to riješeno.
Page 26
MEFISTO: Uzimate li ovu ovclje Croatiu za svoju zakonitu ženu? Uzimaš li
ovoga ovdje kralja -
MARGARETA: Uzimam ga, pile moje malo. Ljubi ga. Lipovščak se otima.
(Margareta pokazuje na lonac na Kraljevoj glavi) Još ako zna ovime rukovati…
GLASOVI: Regina, Regina...
GLAS: Kraljica majka. Dajte da poljubim svoju mamu! Zadržavaju ga jedva.
BEDNJANEC: Koliko radosti u jedan dan.
PURGER-GOST: Koliko historije u jedan dan! Moje pošteno horvatsko srdce
prepući će od historijske slasti!
FAUST, podizući praznu čašu: Zato braćo, pijme ga!
GLASOVI: Dok ne pukne zora!
Faustovo se lice namršti.
GLASOVI: Što se dogodilo?
Faust pokazuje na naramenice koje mu drže hlače.
FAUST: U nevolji sam, braćo!
MEFISTO: Što je bilo?
FAUST: U velikoj sam nuždi!
BEDNJANEC: Molim, to je u dvorištu!
FAUST: U staro doba, hvala bogu prošlo, u ovakvom hipu meni bi glavom
prohujala stara hrvatska riječ: hozntreger! Čas posla! Svuci hozntregere! A
sad, pred ovim nezadrživim pritiskom; ne mogu se sjetiti: sad mi glavom mora
proći: dopupčane naramenice! I gotovo! Odostrag već smrdi!
Uñu dvojica ustaških agenata.
POSLUŽITELJ: Urazumite se, gospodo. Sa mnom još možete delati razna
spelanja, ali to je Nadzorna služba.
AGENT: Što ovdje puca? Tko je pucao?
Agenti gurnu ruke u unutrašnjost kaputa.
POSLUŽITELJ, širi ruke prema agentima: Gospodo iz Nadzorne - to su glumci!
(Pokazuje na čelo da su šenuti) Kaj se tu more! (Agenti stanu legitimirati) A za
kaj će vam legitimacije! Tu je sve sasma legitimno! Mi imamo kralja!
Mrak.
13.
Zagrebačka katedrala osvijetljena stotinama svijeća. Orgulje sordinantno
bruje. Koraci. Žanko, u uniformi logornika, stoji nasred crkve. Mnoštvo crnih
žena kleči pred svijećama. Žanko sklopi ruke u molitvu. Dolazi monsinjor
župetić. Nijemo se grle.
ŽANKO: Tražio sam te nekoliko puta. U župnom uredu su mi rekli da si često
odsutan. Mogao si i ti mene potražiti u kazalištu. Jedan se glumac kod mene
raspitivao, prilično ferventno, za naše radne logore. Nije komunist, to jamčim,
jamčio sam i Budaku. Ali eto: fama volat! Kakvi su nalazi Komisije?
Monsinjor mu da znak da se povuku u jedan kut. Orgulje snažno zabruje.
ŽANKO: Zašto da šutim, ako o tome piše u novinama? Mnogo bi mi značilo kad
bih čuo tvoje mišljenje, brate.
ŽUPETIĆ: Čut ćeš ga. Ali ne viči tako.
ŽANKO: Bog ionako sve čuje.
Page 27
ŽUPETIĆ: Nadam se.
ŽANKO: Rat je. Tamo jamačno i ubijaju. Sude pa ubijaju. (Monsinjor kimne
glavom) Kažem mu ja, tom glumcu: Nije tamo mučilište, ali nije ni oporavilište.
Već više kao neki purgatorij. Kazna je na rok? Nije li tako? (Monsinjor kimne
glavom) Jesi li ti možda tamo vidio neki - zločin? Baš nisi bio od najšutljivije
fele tamo u bogosloviji.
ŽUPETIĆ: Donio sam ti poklon iz logora. Vadi figuricu izdjelanu od kosti.
ŽANKO: Kakav smisao za plastiku. Čekaj: to je ustaša s bombom.
ŽUPETIĆ: Zove se: »Straža na Drini«.
ŽANKO: Lijepo su vas obdarili. Logoraš je to učinio, zar ne? (Župetić kimne) Pa
ljudi koje kolju i ubijaju maljem ne rade takvo što. To rade oni koji još imaju
nade. Hrvati? (Župetić kimne) Čitao sam da se u logoru odmah vidi tko je tko
po rasi i da ima 27 razreda. Jedna logorska baraka bit će izložena na
Zagrebačkom zboru. Hrvati su čišći, stoji tamo, jer kad odsluže svoje tri
godine, što je maksimum, čeka ih normalan život. A od čega je to? Glina nije.
ŽUPETIĆ: To je od kosti. I ti je imaš takvu...
ŽANKO: Kao Eskimi. Irvas ili govedo. (Užasnut, odbaci figuricu, shvativši da je
to ljudska kost.)
ŽUPETIĆ: A evo čime se ja bavim. (Žanko bulji u monsinjora Župetića, koji
vadi malenu pješčanu uru) Vidiš, sad ćemo to okrenuti! (Stavi uru na
krstionicu.) Kad pijesak iscuri, tamo se biti ubijen jedan čovjek. Izračunao sam
uz pomoć Spasitelja, podijelivši vrijeme od osnutka logora do današnjeg dana s
brojem žrtava. U najsavršenijem od svjetova, Bog je matematičar. Još kakav.
Vadi se iz toga u ovoj našoj katoličkoj zemlji!
ŽANKO: Proklet bio, pope! Prosut ću ti mozak! Zar ni ovdje nema reda, nema
stege? Zar se ne zna tko pije a tko plaća? »Vadi se iz toga!«? Do grla sam već
ogrezao i tisućput teže bilo bi mi vratiti se no koračati naprijed. Uvijek samo
naprijed. Zbog ovakvih kao što si ti sve će propasti. Sve će nas pojesti mrak.
Hrvatska će biti jedan boljševički logor. Zar smije jedan pas božji kao što si ti
ovako režati na svoje gospodare? (Žanko nasrne na monsinjora i obori ga.
Udara njegovom glavom o kameni pod crkve.) Kako smiješ, kako smiješ, nama
će papa potvrditi državu.
Davi ga metodično i nekako odsutno. Orgulje tiho bruje. Žanko ustane i izleti iz
crkve. Ustane i monsinjor i stane histerično prati ruke u škropionici. Čuje se
daleka Gloria ženskih glasova.
14.
Partijski sastanak u dubokoj ilegali, u spremištu dekora Velikog kazališta.
Petero ljudi i jedna žena, okrenuti su leñima. Svi stoje. Jedan čovjek u
radničkom kombinezonu čisti revolver. Ostali kao da gledaju nakud u daljinu.
Sve se replike izgovaraju vrlo brzo i jasno, a izmeñu su velike pauze.
ČOVJEK: Što ti misliš, Brzi, ti si se s njim najviše zbližio?
DRUGI ČOVJEK: U redu je.
PRVI: A ostali?
TREĆI: Slažem se.
PRVI: Postoje neke dvojbe u Centrali.
Page 28
DRUGI: Nikome ne treba odreći sposobnost da se mijenja.
PRVI: Što kaže Žaba?
ŽENA: Kakve su to dvojbe?
PRVI: Najprije: što ti misliš?
ŽENA (Nevenka): Čini mi se čestit čovjek, taj Afrić, i dobar drug.
ČOVJEK: Centrala nema potpuno povjerenje u - artiste.
DRUGI: Neka se dokaže.
PRVI: Frivolna osoba, politički potpuno neizgrañen. U stalnoj brizi za svoju
udobnost.
DRUGI: Preoštro.
ŽENA: Ne, ne to ne stoji u potpunosti.
TREĆI: Meni se čini dobar rodoljub.
PRVI: Nije li malo odveć hrvatski orijentiran?
DRUGI: Bah! Hladno, hladno!
PRVI: Antisovjetski?
ŽENA: Preoštro. Možda ima nekih malograñanskih manira.
CETVRTI: O da, fin svijet. Bavi se samo finim stvarima.
PRVI: Zna li što ga tamo čeka?
ŽENA: Ima vrlo mutne predodžbe o tome.
DRUGI: Kažem vam: naš je. Ići će i u pakao.
PRVI: Ne bih dao ruku u vatru.
DRUGI: Naš je.
ŽENA: Čist je, dajem skojevsku riječ.
TREĆI, digne ruku: Za!
PRVI: Nisam dao na glasanje. Tko je za?
Četvorica i Žena dignu ruke.
PRVI: Pitat ćemo Centralu.
DRUGI: Pitajmo je. A potom neka ide s travanjskom grupom.
PRVI: Raziñite se sad: jedan po jedan.
Mrak.
15.
Faust sjedi u gotskoj sobi, potpuno kostimiran i našminkan za predstavu.
Dolazi Mefisto.
MEFISTO: Kako zdravlje junačko uoči bataille du Faust?
FAUST: Nimalo me ne zanima taj njihov Faust. Muka mi je od tih šiparica i
milostiva. Od tih hrvatskih vila koje postaju germanske Walküre. Zar ne bih
mogao smjesta otići?
MEFISTO: Vidjelo bi se odmah da te nema.
FAUST: Misliš? Glumit će se ovdje i bez mene.
MEFISTO: Sumnjam.
FAUST: O, bit će Fausta. Pauza. Kad ću otići?
MEFISTO: Bit će ti saopćeno.
Zvoni prvi put prije predstave.
FAUST, zcigleda se u dvoranu: Bože, publika već ulazi.
Ude nekoliko uniformiranih ustasa i sjedne u, inače prazan, prvi red partera.
Page 29
FAUST: Do početka tad!
MEFISTO: Drži se.
FAUST: Smrt Faustu!
MEFISTO: Sloboda narodu!
GLAS INSPICIJENTA: Gospoñe i gospodo glumci, sada je sedam sati i pet
minuta, do početka predstave ostalo je još dvadeset pet minuta, te vas molim
da dovršite svoje maske, hvala!
Prode kazališni POSLUŽITELJ.
POSLUŽITELJ: Gospon Afrič, svi ćemo večeras u Vas gledati. Moje će srce s
Vašim kucati pod ovim starim krovom.
FAUST: Hvala Šmrk, kolega dragi.
POSLUŽITELJ: Ja se ne zovem Šmrk, ja sam Lipovščak.
FAUST: Pamćenje me izdaje, gospodine Pantovčak.
POSLUŽITELJ: Večeras da Vas pamćenje izda? Vi ćete večeras braniti čast
hrvatskog teatera na sjajnom predlošku europske uljudbe. Večeras ne smijete
izdati, ne večeras!
FAUST: Ja, natürlich, samo da mi ne spadnu dopupčane naramenice.
POSLUŽITELJ: Bit ćete kao u slikopisu.
FAUST: Samo da nas Američani ne počaste svojim bombama. Do vidova,
gospodo, klanjam se.
Dolazi Nadredatelj.
NADREDATELJ: O, dobro je da ste još tu. Znate, gospodin Afrič, ja razmem da
su sve to norije, ti vijenci, kao na ukopu, ali dobili smo najavu njemačke
komande, bit će tu i papin legat, zatim delegacija meñunarodnog Crvenog križa
koja se vraća iz Jasenovca, dakle Talijan i još jedan Japanac, tak mali
(pokazuje) samo se klanja, vidio sam ga na Mozart-jubileju u Beču, zatim,
naravno, doglavnik Budak, gojenci ustaške nadžorne službe, naši privredni i
kulturni krugovi, krema kreme, se razmemo, ja znam da Vi do tih predstava
baš ne držite, ali Vas ko boga molim, evo ja bum kleknul, da ostanete na
prijamu.
FAUST: Kao prije fuzbala. Masiraju me baš. Nije to šakački meč. Računajte na
moju odanost, amice. Maestro!
NADREDATELJ: Pustite Vi sad odanost, mi se razmemo, samo Vi ostanite.
FAUST: Vidimo se poslije predstave.
NADREDATELJ: Kak otac Vas molim. Budite ozbiljni. (Uhvati ga za ruke.) Vrlo
ozbiljni.
Gledaju se.
FAUST: Gospodine! Ja sam profesionalac. Plaćen sam za to.
Redatelj ga poljubi. Faust ostaje sam, izvadi rupčić i briše se. Dolazi intendant
ŽANKO, uparañen, dekoriran, silno uzbuñen. Cijeli teatar već radosno bruji od
premnogih uzvanika.
ŽANKO: Gospodine Afriću, dragi kolega. Svima sam već kazao da ste Vi moj
favorit. Da svi Vas ovdje držimo kao kap vode na dlanu. Trebam li vam
govoriti: da li da Vam govorim?
FAUST: Ako morate.
ŽANKO: Stožernik Božo Kavran sa suprugom, Šef ustaške nadzorne službe,
Page 30
Glavni Policajac, gospodine, Eugen Kvaternik sa milostivom Kvaternikovicom,
voñe hrvatskih sveučilišta raca, društava Domagoj, Hrvatski junak, zapovjednik
Uiedinjene ustaške omladine Ivan Oršanić, legat Svete stolice Ramir Marcone,
general Lüthers, ne trebam Varn valjda govoriti tko je to, Siegfried von Kasche
koji nam može izraditi gostovanje u Reichu, zatim naši dragi Muslimani, treba li
dalje, ima li još nešto dalje, Budak je poslao velik buket, a govori se, da, a
govori se da bi tijekom predstave svojom nas prisutnošću imao počastiti i sam
Poglavnik.
FAUST: Ja sam potpuno spreman, gospodine intendante.
ŽANKO: To, muška riječ. Vidimo se poslije svega, vrijedi?
FAUST: Bit će gužva, znate.
ŽANKO: Oko Vas je uvijek gužva, znam. Al naći ću Vas ja. Prava je to
svečanost. Ovaj teater je sad središtem svijeta. Dajte mi ruku!
Intendant dugo zadrži Afrićevu ruku u svojoj. Zagrli ga.
FAUST: Ah da: što ste čuli od monsinjora Vašeg prijatelja?
ŽANKO: Kasnije, kasnije ću Vam reći. Ode.
Faust se briše rupčićem.
FAUST, O, da me nema.
Zastor se brzo spusti. Prvi red napuni se ustaškom publikom. Ima i njemačkih
uniformi, gospodična u večernjim toaletama, itd. Ima i civila. Kazališno zvono
oglasi se treći put, nervozno, ultimativno.
16.
Predstava Fausta, I, Johanna von Goethea. Kazališno zvonce. Zastor se digne.
Prvim redom proñe uzdah u korist velebne scenografije. Puna teatarska
rasvjeta: raskošno se prelijevaju boje. Gotska soba, gotskih lukova i uskih
prozora. U sredini stepeniste koje vodi u neke vrsti galeriju. Globus od kože,
jedan kostur udesno. Faust sjedi meñu inkunabulama i retortama. Pred njim je
lubanja sa željeznim stovom U na čelu. Jedna minuta potpune tišine.
16.1.
FAUST:
Gluho je doba i čudno gledaju me slova
Pada snijeg u Evropi
Smeće se bijeli, taj hrvatski otpadak iz svjetskog ispusta.
Krv je bijela
Izmiču tragovi.
Ovdje su unijeli čudnovate predmete.
Scena je neuspio pokus s ništa.
Snijeg mi oblaže crijeva.
Pokus će možda raznijeti svoga začetnika.
Nitko to neće primijetiti. Ili možda...
Kad smo se već vragu zapisali
Dat ćemo taj komad bijela mesa.
Nad ovim gradom lebde dusi osvete.
Krvave lešine plove uzvodno.
Page 31
I viču bezglasno
U noć bijele krvi.
Što znam, jadno je
Što samo slutim, tog se više bojim.
Ali ja se evo uspravljam -
Dolazi Mefisto, u oblaku dima, preobučen u kričavi triko, s velikim šeširom i
pijetlovim perom.
Vaš sam, vama pripadam.
Aplauz u prvom redu ustaške publike.
MEFISTO: Gospod Bog, taj dobri starac umorni, koji silno voli Satanu jer mu
sveudilj zbori istinu, reče mi da je ovaj ovdje prvi njegov sluga, al smućen mi
se čini njegov duh. Ili ga je njegov Spasitelj i Otac već dao meni? (Pokloni se.)
Rad bih znati s kim imam čast?
FAUST: Na poziv mislite i stalnu adresu?
MEFISTO: Ne, već grudi Vaše kako dišu?
FAUST: Činim se sebi kao neko bijelo polje, sklavonsko, na kojem bi nešto još
moglo izrasti.
MEFISTO: Optimist vječni, taj smrtni rod.
FAUST: Al što i tko sam sada manje znam no prije. Ono što izvjesnim se čini,
sad se javlja upitnim. Što znači biti Hrvat na evropski Veliki petak, kad je biti
čovjek tako malo? Zamor u prvom redu. Neki nisu dobro čuli.
FAUST: Gdje sam sada? Napo svog života? U limbu, neodlučen, gdje je hladan
propuh. Izvedi me žurno, moj druže u paklu. Ja se neću osvrtati.
MEFISTO: To nije lako. S vragom se ugovor pečati u krvi.
FAUST: Ta evo ti krvi, napij se koliko ti treba.
MEFISTO: Cijena se držati mora, vidjet ćeš što smrtni stvor još ne vidje.
FAUST: Za tim žudim, život mi pokaži. Sve ovo dosad bile su sjene: san u
Teatru gdje sve je nestvarno i gdje nitko još nikad nije umro. Pa ni živio nije.
MEFISTO: Polako sad. Baš vruća si, vidim, glava.
FAUST: Otiñimo prosto. U mučilištu tome tko bi osto? Mrak.
16.2.
Scenografija Vrta s mesinganim krevetom u sredini. Faust, Margareta u
njemačkoj narodnoj nošnji.
FAUST: Tko si ti, lijepo dijete? Nisam te viñao u Glumačkoj školi. Ni ime ti nije
pravo.
MARGARETA: A tko ste Vi, gospodine?
MEFISTO sjedeći, okrenut im ledima, iza jednog grma, s veükim jorgovanom:
Hajde, hajde. Ona je djevojka skromnih prilika, štono riječ, svojima neprilika.
Ta vas ste dvoje dio iste sile. Čemu skanjivanje?
Margareta i Faust penju se na krevet. Mrak.
16.3.
MARGARETA: Činim se sebi kao nekim poljem na kojem nešto moglo bi izrasti.
FAUST: A ja sebi poljem na kojem, čini se, ništa neće rasti.
Margareta uzme jastuk s kreveta i gurne ga pod suknju.
Page 32
FAUST: Blagi bože, koji znaš naše pute.
MARGARETA: Što smo učinili da se trbuh ovaj tako djetetom napuni? Miče se,
gle.
Faust prisloni glavu na Gretičin trbuh.
FAUST: Energičan stvor.
MEFISTO, sa strane: Još jedan jadnik. Baš jadan je ljudski rod!
MARGARETA: Idi sad, Henriče. Naš grad je malen i pun mržnje. Vješala svuda
dižu, krvnici dobro žive. Jao meni... Ne želim da te ovdje nañu.
FAUST: Margareta!
MARGARETA: Skrati sad te izljeve. Tvoj put će mnoge oči pratit, al sve oči
provjerene.
Daje mu revolver. Faust izlazi iz vrta. Margareta nestaje, masući, u mraku.
MARGARETA: Henriče! O, Henriče! Bog te čuvao na stazi skriveno j!
16.4.
Na izlazu iz Vrta Fausta presretne Mefislo.
FAUST: Spavao sam s njom, ne znajući tko je. Dijete sam joj napravio, ne
znajući ni kako se ona zove. Kakvo je to stanje čovjeka?
MEFISTO: Drugo, gospodine moj. ðavo se o tom ne pita. Pa ipak vjeruj: i meni
je teško kad gledam taj ljudski soj. Gretu će još noćas jake straže odvesti.
FAUST: Što reče ti?
MEFISTO: Čuo si.
FAUST: Vodi me k njoj.
MEFISTO: To ni ñavo ne može. Ali jedno ti kažem: ne odeš li noćas, nju su
odveli zaludu!
FAUST: Greta, moja!
MEFISTO: Doći ćeš ti, vratiti se nećeš, nego na bijelom konju.
Faust se zgrči na tlu kao strijela na napetom luku.
FAUST: Spreman sam.
MEFISTO: Na Hakenkrojc tad kren'mo što negda Harz se zvao! Mojim divljim
sestrama. Ta pada već vještičja noć!
16.5.
Walpurgina noć. Wagner. Sa sofite padne mnoštvo ovješenih ljudskih kostura.
Faust i Mefisto teturaju izmeñu njih.
MEFISTO: Prolaza dajte! Zar ne vidite svoga gospodara?
FAUST: Dalje! Dalje! Nestaje ih.
Provali divlji konjski topot.
Dalje! Dalje!
Čuje se samo glas.
MEFISTO: Naprijed! Pijetli već se čuju!
Topot kopita. Zastor pada. Frenetičan aplauz kod prvog reda.
17.
Premijerne svečanosti. Dok aplauz još traje, zvučni prizor se začas otvori u
sliku svečane soareje: frakovi, uniforme: cijeli prvi red uspne se na scenu.
Page 33
Amizantno se konverzira, uzajamno čestita na životu, pije se iz velikih čaša.
GLASOVI: Čestitam čestitam, krasna predstava, nezaboravna večer, glumci su
tako originalni, cijelo djelo je puno tako velike poezije. A scena, pravo umijeće.
Europa! Mi, danas, ljeta gospodnjega 1942, imademo u Zagrebu europski
teater prvoga reda. Prima! Primissima! A tek Afrić! Deca! To su antologijski
vrhunci koji će ostati zlatno zapisani na stranicama novije povijesti hrvatske
Thalije. Das ist wirklich wunderbar, das ist rein Wunder, so zu sagen... Bravo,
ma bravo, on će avanzirati, meni je zbog Afrića tako toplo oko srca, on se
penje zvjezdanim stazama u vječnost... ta mora biti da mu je tijesno u ovom
malom gradu... Afrić, zar ne, treba da otvori poseban razred Glumačke škole.
Kako živi gospodin Afrić? Izlaze li ti glumci na kraj s državnim berivima?
Plaćamo ih dobro, gospodine moj. Bivši režimi ih nisu tako dobro plaćali. Also,
Afrić! Charmant! Impresivno! Evo njih, evo glumci stupaju! Ali gdje je prva
violina? (Aplauz) Charmant Rakuscha! Rakuscha! Wo sind Sie ja? Gospodin
Japanac bi rad stisnuti Vam ruku. Morat ćete se malko sagnuti. Ta niste valjda
progutali metlu. Margareta, Margareta, kako cvjeta! Ne dajte joj da ostari!
Pamtimo je takvu! (Aplauz) Dopalo se doglavniku. Kaže, da je bilo srčano i
muški. Čak je u početku bio mlao zavidan na tog Goethea. Tako sam ponosna,
mili moj, što smo pokazali Fricovima kako se u nas lijepo glumi. Doglavnik je
odmah izjavio da Fausta treba da vidi cijela Nezavisna... Čestitam... Mnogo
ćete putovati... Teatar će sigurno ići u Dubrovnik... Kako je to zgodno... To su
antologijski trenuci - tvrdi li tko suprotno? Molim, moje dame i gospodo oficiri,
ima li ovdje nekoga tko ne misli da bi ovo bili zvjezdani trenuci nove hrvatske
uljudbe? Ali gospodine stožerniče, svi smo oko toga složni. Milo mi je. Čujmo
inozemce i naše drage osovinske prijatelje! Audiemus!
Doglavnik Budak ustane u državnoj loži koja se osvijetli. Svi se uzvanici
povuku na lijevu stranu scene.
GLAS: Molim, gospodo! Vi večeras, ovdje na braniku nove europske uljudbe,
predstavljate glas meñunarodne javnosti! Istinu hoćemo i samo istinu!
Gospodin doktor Hermann Probst, koji se k nama potrudio čak iz Nürnberga,
reći će nam večeras kako se u Hrvatskoj postupa s komunistima.
PROBST: U radnom logoru Jasenovac proveli smo šest sati, 25. ožujka 1942.
godine na čelu meñunarodne delegacije Crvenog križa kako bismo se na licu
mjesta uvjerili provode li se tamo, u ova teška vremena za čovječanstvo, sveti
jprincipi kršćanske ljubavi spram bližnjega te druge meñunarodne konvencije,
napose imade li tamo kakovih kršenja ljudskih prava. Radnici u logoru
Jasenovac podijeljeni su u 27 različitih razreda, što samo po sebi svjedoči o
istančanosti pristupa, rasnog i ljudskog u širem smislu riječi. Od svih
stanovnika Logora čine najbolji dojam - pogodite moje dame! - komunisti, i po
izgledu i po rasi. Njihova, često dobra lica govore o uvjerenju. Oni su zaneseni
radnici, marljivi i razumni. Vidi im se da imaju nešto pred sobom: mogućnost
da počnu bolji život, jer najdulje trajanje njihova zatočenja jesu tri godine.
Pričao bih vam dalje, dragi prijatelji, kako su nas stanovnici Logora obilno
pogostili proizvodima vlastite klaonice i sušare jedne ogromne, iz koje dimi
obnoć i obdan. Kako je tamo prijala jetrenjača i legendarni slavonski kulen,
gospodo! Prije ovoga rata ja sam živio u vašim krajevima, dok me sveta
Page 34
dužnost nije pozvala bliže k Führeru. Zaista vam kažem: nigda ja ne pojedoh
boljega kulena!! (Aplauz. Japanac se klanja i potvrñuje)
GLASOVI: A što kaže crkva, naša sveta katolička crkva?
Monsinjor Župetić šuti. Nelagodan tajac.
PROBST: Doch, doch, ima ipak nešto što valja kazati istini za ljubav.
(Došaptava nešto s domaćim ljudima) Krvavice, zaboravio sam tamo kod nas
gore kako se to zove, krvavice nam nisu prijale i u tom pogledu moram se
složiti s kolegom prečasnim monsinjorom Župetićem.
GLAS: Što je bilo s tim krvavicama?
PRČBST: Doch, doch, s njima stvari stoje ovako: Nisu se dopale. A ja ozbiljno
držim da se nisu dopale jerbo dotične krvavice nisu rañene s mnogo ljubavi.
Tamo su naime ljudi, gospodo. I u zapisnik smo, molim, stavili, i svi smo,
molim, svi (gleda u monsinjora) potpisali, da su to ljudi, da su ljudi ljudi, a
krvavice krvavice, dočim je, ponavljam, kulen bio sjajan. (Aplauz)
MONSINJOR ŽUPETIC: Oprostite, gospodo. (klanja se papinu legatu) Ja sam
večeras indisponiran, male probavne smetnje, ništa ozbiljno, rado bih se
povukao.
GLAS: Dame biraju!
Zasvira plesna glazba. Nekoliko kostura padne sa sofite. Ples počne.
REKLAMNI AGENT, dijeli posjetnice: Kastner und Oehler je jedina robna kuća
na području Nezavisne Države Hrvatske, gospodo, molim... francuska eau
d'cologne, krzna ruskih medvjeda, još malo imat ćemo i britansku čokoladu.
DAMA: Draga Matilda, morala bih skoknuti do Graza za uskršnje poklone, znaš
mila, mnogo sitnica, šik spakovanih sa svilenom pozamenterijom...
DRUGA DAMA: Das scheint gut, ali ne znam kako je s prugama.
DAMA: Dobro. Sad voze švapske dečke iz Afrike, jednoga sam jučer vidjela,
sav u ulju, on ti leži u kadi sav u ulju, tako je siromah spečen.
PURGER: To je vrlo fina ideja s visokog mjesta.
DRUGI PURGER: Zar zaista namjeravaju okupiti sve Hrvate na Duvanjskom
polju?
PURGER: O, da, jerbo Hrvatima po temperamentu i volji za državom najbolje
leži jedna rasno čista republikanska kraljevina.
DRUGI: Tak je. To smo imali još u iranskoj pradomovini.
PURGER: Sad to ne bi bilo teško. Sav narod u lajbekima u samovoz, pak na
Duvanjsko polje, kod Pet crkvah, gdje je Zvonimir ispustio svoju poštovanu
dušu. Pak bismo dobili kralja, svoga, legitimnoga, a onome princu od Spoleta bi
se, u tom slučaju, naravna stvar, otkazalo. Samo, s obzirom na prilike na
našim prugama, amice...
PURGER: Pa što, danas u ovo doba samovoza i zrakoplova... ako ne bi bilo
dosta vagona, prikopčali bi one od uličnog strujnog samovoza. Sve bi se to
lijepo slikopisalo za promičbu.
DRUGI: Da, ali...
PURGER: Hajde, hajde, Radić bi to sigurno izveo bez po muke.
DRUGI: I Mačak, taj je znao napraviti narodni zbor.
PURGER: A danas bi se liepo tiskao proglas.
DRUGI: Ali, carissime, s obzirom na prilike u tom dielu svieta, banditi bi iz
Page 35
samovoza mogli ukrasti cieli narod.
PURGER: Vite, to bi bila kraña stoljeća.
DRUGI: Ideja je sjajna, ne kažem. Velika politika. Neka nam Hitler pošalje
svoje režisere. Oni se u to razumiju. Ipak, dobro je da bi se u tom slučaju
imalo otkazati Savojcu. Zamislite samo, carissime, kad bi Hrvati umjesto
jednoga morali linčovati dva kralja.
DAMA: Jeste li slušali krugoval? To je dirljivo. Hrvatsko radništvo u njemačkom
Reichu okupilo se jutros u svojim klubovima, eda bi sastavili uskršnju poruku
Poglavniku. Goring je tamo bio nazočan jednom takvom skupu, rekavši da
Kroati jako dobro arbajtaju. Pa da: a pod Staljingradom smo još bolji. O bože,
valjda će Hrvatska nešto dobiti iz ovog rata.
DRUGA DAMA, prebacivši krzno na drugo rame: Pitam se samo brine li se tko
za djecu tog silnog radništva u Njemačkoj.
REKLAMNI AGENT: Kastner und Oehler, moje dame i gospodo: erste Klasse
pozamenterija, prima kolonijal i špeceraj, praške dimljene šunke, kožni
predmeti iz Jasenovca... tražite kataloge... raspitajte se kod vašeg prodavača...
Kastner und Oehler, ili ništa!
GLAS: Čujmo sada Stimme der Kritik. Da li je izašlo večernje izdanje
»Hrvatskog naroda«?
Iz mase plesača izlazi čovječuljak s leptirmašnom, nervoznih kretnja, ruku
naprašenih talkom, vadi svoj članak i čita.
KRITIKUS: Neosporno je predstava Goetheova Fausta osobita atrakcija u
našem kazališnom i društvenom životu, koji su vazda pokretale visoke
ambicije. Ona je svakako pružila priliku gñici Nevenki, mladoj, novoj sili kod
Teatera, da postigne sjajan umjetnički uspjeh i kao izvanredna pojava (slini) i
kao tumač najnježnijega Goetheova lirizma u jednoj neuporedivo lijepoj
uznositoj scenskoj metafori. Meñutim, gospodina Afrića, potvrñenu i trajnu
vrijednost hrvatske pozornice, teretila je literarna (tajac) preokupacija velikim
likom i novost te uloge u njegovu umijeću. Tuj je bilo teško naći pravi put, te
se imalo dojam da ga nadareni glumac s mukom traži i da se još odlučuje.
Mnim, da je gospodin Afrić svojom glumom bio na mahove nekako odsutan.
GLAS: Gospodine Livadiću, i to su Vam pustili u hrvatske novine?
KRITIKUS: Ja se razumijem u teater, mladi kolega. Pustite me da radim svoj
posao.
GLAS: S najvišeg mjesta došla je naredba da se o Faustu ima pisati
superpozitivno!
KRITIKUS: Ja pišem što vidim.
GLAS: Ah ta kritika! Cijeli se teater trese od gromoglasnog aplauza, a on vidi -
što vidi.
KRITIKUS, urla: Da zaključim: Velika, remekpredstava, datum u jednu riječ.
Hrvati su pokazali europskim narodima što mogu hrvatski glumci u ovu zoru
nove kulture i novoga poredka. A Goetheov se besmrtni pjesmotvor još jednom
potvrdio kao...
Glazba, fortissimo. Svi uzvanici mahnito plešu s mnoštvom kostura koji su pali
s tavanice.
KRITIKUS: Te gospodin Afrić, KOJI JE SADA JOŠ U NAJBOLJOJ MUŽEVNOJ
Page 36
DOBI, MOŽDA JOŠ I NAðE SVOJEGA FAUSTA!
Rez. Tišina. Sve stane. Naprijed na proscenij dolazi Intendant, u svečanom
odijelu s U odlikovanjem. Supijano se njiše.
ŽANKO: Afriću, gdje ste... gdje ste, Afriću... (molećivo) Afriću, da Vas
kušnem... Afrić! Kritičar »Spremnosti« će napisati da tako nešto još nije vidio...
Livadić Vas dakako ne voli, ali mi ćemo tamo poslati jedno pismo. Kakvo ćemo
pismo poslati! Zgazit ćemo tog žurnalističkog kritikastera, tu klikašku svinju.
NADREDATELJ: Afrič, gde ste, deca, gde je Afrič! Uspeh deca, uspeh... sutra
bumo na groble, u Šestine, ali ne kaj bi nas morti pokopali, već na grob Otca
Domovine Starčevića, a potom bu prijam kod Poglavnika... bit će para i
mužike!
Margareta i Mefisto dolaze na prijam zagrljeni.
ŽANKO, krikne: Afrić!
MARGARETA: O, Henriče, mili moj, što tražiš sada stazu skrovitu!
Divlji topot konja.
MEFISTO: Tvom oku se takav prizor otvara koji smrtnik još ne vidje. Dalje!
Dalje!
Kao da žiba konje koji jure.
USTAŠKI OFICIR, koji drži kostur u zagrljaju: Naše su se gospodične već
sasvim ohladile.
ŽANKO: Pa svirajte... svirajte, svirajte. Naprijed! Tuš! Molim!
Krene lagani valcer. Mrak.
Dio drugi
1.
Obnova. Otvori se prizor Faustove gotske sobe s alkemijskim spravama,
kosturom, lubanjom sa slovom U na čelnoj kosti, etc. Faustov je naslonjač
prazan. Vrlo duga pauza. Zastor se spusti.
2.
GLASOVI, iz prvog reda: Zašto ne počinju? Poglavnik još nije došao. Gdje je
poglavnik? Ne počinjite predstave bez Poglavnika.
Na proscenij izlazi intendant Žanko.
ŽANKO: Braćo i prijatelji. Dužni smo vam jedno objašnjenje. Iz glavnog stana
je upravo javljeno da će nam se Poglavnik nešto kasnije pridmžiti, to jest da
ćemo mi biti pridruženi njemu nešto kasnije, pod ovim starim krovom, a
velebni Faust, kakvog još niste vidjeli, da počne. Hitni su državnički razlozi ti
koji su nas zasad lišili njegove dragocjene nazočnosti. Jutros je naime iz
Karlovca prispio samovoz a bio je to prizor koji će rastužiti srdce svakog
poštenog Hrvata, bo u njemu bjehu mrtvi heroji naše revolucije, ubiti po
banditskoj ruci na Kordunu. Kad državni se ukop kraju privede i naša ih Država
na čelu s Poglavnikom vječnosti preda, naš će voña zauzeti svoje mjesto med
svojim viernim legionarima koji nam dolaze s Istoka, nakon ljutih bojeva s
boljševicima, i kojih je predhodnica već otposlata u teater.
Osvijetli se »drzavna loža«, Ranjeni legionari, u krvavim zavojima, na štakama,
Page 37
jedan bez ruke, itd. Svi s hrvatskim grbom - U - izvedbe na rukavu uniforme.
Šljemove s grbom drže u rukama. Legionar bez, ruke stane mahati svojim
batrljkom. Ostali dignu svoje štake. Ustaše iz partera pozdrave nacistički.
Mrak.
3.
Zastor se digne: gotska soba. Pljesak. Žanko sjedi nad velikom knjigom, u
plaštu doctora mirabilisa.
ŽANKO-FAUST: Noć je sada sve u crno zavila i sva narav spava.
Šapat mnogih glasova:
Tko je to?
To nije Afrić.
To ni Afrič
Stišavaju ih.
U-FAUST: Jedino moj mozak gori takvim uspaljenim slikama, da san mi,
prestrašen od njih, na oči ne silazi. (Vadi malu pješčanu uru i polaže je meñu
alkemijske sprave. Promatra pijesak koji sipi.) Jeza je do pola čaše, a dolje je
kao neki fini talog, slast što riječ čudno miješa s krvlju, gar i palež uzrujana
duha, te subtilitet jedan drugom nogu podmeće i riječi se vežu u čudne
čvorove, tcr misli put priječe. Teško je govoriti. Prem tiho je. I Riječ kanda
grobove otvara te u živomu, tijelnome obličju izlaze stari kraljevi i čini se da u
Hrvatskoj nitko još nije umro. I ništa ne umre, pa ni miso najluña. Sve kod nas
živi i čudno uspijeva, te sama vječnost kod nas izobilno raste, - a drevna Riječ
sklapa se u Hram oko kojeg sretni puci s klasjem igraju - teci Savo, Dravo teci,
ove slike ne poreci! (Divlji aplauz kod prvoga reda) U tihi ovaj sat svečani, kad
tako je ugodno s Bitkom konverzirat, u ovu ću knjigu zavirit, ne bi li na me
prešla slast izvornika; prevest ću je snova, na čestitu šhrvaštinu, bo u Vukovu
prijevodu svinjarsku ni Sveto pismo mi se ne mili. (Otvara Knjigu.) En arhe en
ho logos. U početku bješe Riječ. Riječ? Ona stoji za ono što je bilo Duh koji bje
iznad vodah? Duh il Riječ? Svi sveci, pomozite! Kakva to riječ ima biti koja bi
sve porodila?
Ne piše li tu, naprotiv: U početku bje Smisao? No to bi početak unizilo na nešto
shvatljivo. O Neizrecivi! Kako se mučim! Zar tihi ovaj sat tome služi? Što reče
on, brat moj nesuñeni: da Bog je matematik? (Gleda u pješčanu uru.
Odmahuje rukom. Obrće uru.) Što vi mislite? (Osvijetli se loža s legionarima.
Oni nijemo sjede.)
Vi znate Smisao? Što bje u Početku? Prije no što se Nevidljivi Bog dao na
posao? Što piše tu: En arhe en ho logos. Je l’ to Djelo bje u Početku? Čin?
Mnim da bi to Boga unizilo, te bi ispo još i drvodjelac, kao neki tesar, a već u
ovoj našoj predstavi ima čak tri čina. Problem je težak i vrlo star, braćo moja,
ubio je već mnogi izvrsni duh! Ali mi nećemo poći u pustinju, braćo moja,
skakavcima i škorpijama, nit nam treba monaških špilja. Mi odgovor znamo.
(Zaklopi Knjigu)
GLASOVI, iz publike: Pa kaži!
DRUGI GLASOVI, u žamoru: Narod, zemlja, domovina, što ima preče od toga?
I što bi moglo bit ranije?
Page 38
FAUST: Slušam vas, o dusi, u trijemu ovog starog zdanja. Narod, zemlja,
domovinska zemlja, što može biti preče? Naš je narod vrlo star, i stare je
države, a ipak, još prije godinu dana činilo se da ga nije. Preporoñena, s
Poglavnikom sjedinjena, Hrvatska sada iznova blista meñu sretnijim narodima.
Njoj u Početku bje Volja. En arhe en ho logos:
U početku Svega jest Volja.
Volja za narodom.
Volja za državom.
Volja za Paklom krvavim ako u Raju svega toga ne ima!
LEGIONAR, iz lože: Volja za Reichom!
FAUST: Volja za smrt!
Ustaše iz prvog reda sumanuto jurnu na pozornicu, penju se, ruše. Topovi,
mitraljeski rafali, krikovi dalekih horbi. U teatar uñe Glasnik u zavojima.
VOJNIK-GLASNIK: Osiek je pao!
FAUST: Mi ćemo u ovom paklu, kao i pred Turcima, braniti zapadnu uljudbu. En
arhe en ho logos: u Početku bje volja za Uljudbu. Zaista vam kažem, braćo
moja, koja ste Duh Zemlje: u Početku bje Volja za Volju!
Dolazi Mefisto, u svom kričavom trikou, u oblaku pare. Publika se vrati svojim
sjedalima.
FAUST: Tko si ti?
MEFISTO: Da sam i sam Pakao, a ne tek njegova čest, ne bih ti mogao nauditi.
FAUST: Prazna mjesta sad uzimaju oni koji znaju gdje im je mjesto. Što kažeš
na to?
MEFISTO: Vidim već da s vragom pogodbu si sklopio. Nov ugovor tebi ne
treba. A ja, što ću? Satana koji zasluži korpu, to baš nije odveć veselo.
Faust načini na zidu kukasti križ.
FAUST: Ovaj znak svet nek te drži podalje, i tebe i misao ti brzu.
MEFISTO: Taj znak briši, ne valja ti, znaj,
FAUST: Znaš za bolji? Možda čekićsrp?
MEFISTO: Slušaj sad, smrtniče. Za tvoju dušu ja se neću boriti, jer ona meni
već pripada: ko porod od tmine, svi ste meni čvrsto zapisani svojom prisegom.
Maleni moji: kad kažete volja, a bezvolja vas hvata, kad kažete: hrabrost a
gaće vam se tresu, kad kažete narod, i sve ste, mnite, time rekli, što jest
odavde do Sunca, tad jadni ste kukci u mojoj apsolutnoj mreži. Jest, ja sam
Satana, i svako »da« izvrćem u »ne«, a moje »da« sazdano je od tisuću »ne«.
Sumpor i pako, i druge sličice, to pustite na stranu, duše vaše amo, braćo u
Luciferu, moj porode neželjeni!
FAUST: Lud je, baš, glumac je dobar i vrstan komik, al čini se - neoprediljeljen.
GLAS: Sumnjam da je lud.

DRUGI GLAS: Ustrijelimo ga kao psa.
GLASOVI: Ne u teateru. Ovdje se puca ćorcima. Ali on sipa po nama svoj
smrdljivi otrov. To je boljševička propaganda. Zraka, zraka! Ovdje smrdi!
Braćo, zar u hrvatskom kazalištu nema boljega Mefista? Zar će nam deklarirani
komunisti glumiti velikoga Goethea? Zar će Srbi glumiti na hrvatskoj pozornici?
Page 39
Uredimo to. Faust zadržava ustaše koji se stanu penjati na scenu.
KAZALIŠNI POSLUŽITELJ: Gospodine Žanko, da spustim zastor?
FAUST, legionarima: Da prekinemo?
LEGIONAR, gledajući prizor opernglasom: Nastavite!
Ulaze dvojica agenata i stanu udarati Mefista, koji odmah padne i obnevidi.
Pipajući po podu, doñe do čizama logornika Žanka-Fausta.
MEFISTO, govori tiho: Doñi, ti allzumenschlich bijedniče! Ona te čeka u vrtu!
Sve sam kod nje uredio. Lako nije bilo. Baš pobožno je derle to!
4.
Vrt. Negdje rotnori potok. Slavuj bigliše. Plavičasta rasvjeta, kao iza proljetna
pljuska. Margareta sjeñi na mesinganom krevetu i puderom pokušava sakriti
ogromne, upadne modrice. Tišina. Biglisanje sićanih slavuja. Zatim Margareta
gleda u svoje napo zgnječene nokte. Plače.
FAUST: Dijete drago, kao Suzana čista! Ona plače. Moj druže iz Pakla: zašto
ona plače?
MEFISTO, sjedeći iza jednog grma, s jorgovanom: Dragi ju je prijeko pogledao,
zato plače. I nokte joj je, nježan, zgnječio.
FAUST: (Daje joj rupčić i bombon.) Dijete moje! Ja vodim računa o tvojim
željama. A ti, jesi li razmislila o mojim? No, no, no... Nisu ti valjda još uvijek
onako mrske. Nasmiješi se!
Margareta se nasmiješi. Vidi se da su joj izbijeni mnogi zubi.
FAUST: Ko sestru te molim, uslišaj me. Ta star još nisam, zašto bih ti bio
odvratan? Mnoga bi sa mnom legla, što ne bi i ti? Ko sestrinska pomoć drugu u
nevolji? Mefisto, nc reče li ti da je sve ureñeno?
MEFISTO: Odgoj, gospodine, strog njezin katolički zapt uzrokom je što mi je
moć nad njom nešto manja i sporija. Šarm Vaš vlastiti ko sredstvo Vam
preporučam.
FAUST: Katolkinja, ne reče li ti? Baš vražja šala. Mene bi valjalo uzvisiti u
sveca, i kad umrem, čuvati me u kripti, jer u mom društvu sve žene odjednom
postaju gorljive katolkinje, maltene svetice. Više sam učinio za katoličku stvar,
no kakav papa.
MEFISTO: Promijenite stil, da.
FAUST, zgrabi je za kosu: Delikatno stvorenje! Znam! Tiha glazba i slatke
besmislice. (Kroza zube) Gdje je Afrić? Slušaj me ti, slinava šiparice. Ode mi
mjesto, koje nije baš ko druga, Intendant kod Kazališta, a s mjestom možda i
glava, ta mnoge se danas kotrljaju.
MARGARETA, pokazuje na srce: Faust je ovdje.
FAUST: Mogli bismo ga odavde izvaditi! Priča se da djecu majkama vadimo.
Što ne bismo jedno srce lažljivo? Ili jezik otrovan? Zašto bi ti još hrvatski
govorila? Zašto bi ti djecu rañala? (Vuče je za kosu.)
MARGARETA: O Fauste, o Henriče, slatki ljubavniče, kose moje pusti.
FAUST: Valja nam naći novu Margaretu.
MARGARETA: To i ja mislim.
FAUST: Milo mi je da se bar u nečemu slažemo.
Na scenu dolaze dva agenta i uguraju Margaretu u jednu vreću.
Page 40
FAUST: Pokrenite je, onda.
Na scenu, uz pomoć publike, iz prvog reda popne se djevojka u ustaškoj
uniformi.
5.
Vrt, kao u 4.
UMARGARETA: O vjeri se njegovoj ništa ne pitam. Vidim, to je vjera otaca.
Dom, obitelj, milo ognjište, djeca gdje puze, vidim slike su mu svete, kad na
spomen toga desnicu diže i u dom se kune. Ja sam čestita ustaška djevojka,
moderan soj što voli sport i zdravlje i svoga se držim plahom vjernošću.
Henriče, o Henriče.
U-FAUST: Ovdje sam, dijete.
MARGARETA: I on je ovdje, tvoj zao drug s pijetlovim perom. On čudno me
gleda, kao da su mu ove halje nepoznate, i od ovog znaka (pokazuje slovo U
na svojoj kapi) kao da se ćuti neugodno.
FAUST: On zazire od tvoje čistoće, Greto, jer ništa tomu nije sveto: ni dom, ni
rodna gruda. Mefisto baš za narod ne haje, u paklu, kaže, toga ne ima. Dugo
sam s njim raspravljao o toj temi. Bez zaključka. Mrzovolja ga hvata: voda ne
ide mu na mlin. ðavo je internacionalac, a danas svatko svome krdu bježi.
Srbin srpstvu, Hrvat svome, Žid sam svoj usud traži i košer-raj židovski. Svak
ljubi svoje.
MEFISTO: Sad mi se čini da vas ljubav vaša uzajamno guši. Čist zrak se meni
mili, gospodo, gdje pravi čin uspijeva. Vještici hajd'mo, da varimo malo apsolut
i bitak, da vidimo što ćete nam izroditi.
FAUST: Osjećaji baš naviru u sretan čas.
MARGARETA: Ja se njega bojim.
FAUST: Čega se bojiš, Gretchen? Ta to je prizor naš i naši nas odasvud
gledaju.
Mefisto izvadi ispod plasta veliku epruvetu. Istrese je, stvori se vještičja
kuhinja oko mesingana kreveta u vrtu.
MARGARETA: Zebe me oko srca. Požurimo, Henriče, svršimo s tim, nek se
naša ljubav plodom okruni.
FAUST: Raspolaži mnome, Greto. Nek nijedna njiva u ovoj zemlji ne ostane bez
pluga i sjemena.
MEFISTO: Ovuda molim. (Mefisto posjedne Margaretu na krevet i raširi joj
noge.) To neće ići bez hesperida! (Vrti glavom) Tu se hoće zapadne magije!
MARGARETA: Henriče, mora li on baš oko mene toliko njuškati?
FAUST: To mu je posao. Bez vraga se još nitko ne rodi.
MEFISTO (izvadio je epruvetu ispod Gretine suknje):
A sad nam valja miješat, miješat
kohabirat, transmutirat
transcendirat ako može
pa centrirat, kohabirat
(Gleda u epruvetu.) Što tu fali?
MARGARETA: Još i fali? Nezasitna li stvora. Ja sada znam kako izgleda ljubav
meñu nadljudima.
Page 41
MEFISTO:
Valja malo zarotirat
tu i tamo korigirat
Izvolite, gospodine, odmaknite se molim. Tu se novo biće vari, s njim u knjizi
novi redak, red po redak, zna se što je, nov poredak nek se zove. (Margareta
jauče) A bože moj, u krvi i mokraći rañamo se. To boli kad nadljudi svoje
nadljudske majke iznutra otvaraju. Polako, molim, što tražite tamo... (Faust je
zavirio ispod suknje gdje je Mefisto ostavio epruvetu.) Ko da biste se i sami
najradije uvukli u tu kreativnu sluz.
FAUST: Maleno mi se čini.
MEFISTO: Nadčovjek, malen?
FAUST: Ta prije kao neki Obermaus, ili pretjerana žaba.
MEFISTO: Strpljenspašen. To još je nesoljena kaša. (Margareta jauče) Što li tu
fali?
Kost mučenika stucana u prah
Malo narodnosnog bitka.
Ili dijete s vrha bajonete
Jezika čistog od svih tuñica,
Još malo svoje volje dajte
One što bje u početku.
FAUST, kršeći ruke: Što mi je činiti?
MEFISTO: Još malo hrvatskoga praha
Dajte taj ostatak ostataka.
FAUST, zagledavši se ispod suknje: Za nadčovjeka malen - meni se čini.
MEFISTO: Radim što mogu. Al bit će ljubak, šik i po modi, nadčovječić naš...
FAUST: Dajte, molim, pušite još malo, ta čin ga velik čeka, osedlana Povijest,
bojim se samo da mamuze njegove neće doseć slabina.
MEFISTO: Lako je za to: smanjit ćemo tu kobilu, Povijest... Hopla, još malo -
kohabirat, zarotirat Bit će to momcina, ala, za papinu stražu, Zid Zapada
Crnobog i Wotan gotski.
Ustaše iz prvog reda pozdravljaju.
MEFISTO, navlačeći rukavice: Novo je, znate, uvijek malo sluzavo, Ali živo je,
sad mi iz retorte svoje gotske, koja se zamalo rasprsnu s veličine svojega
poslanja, (Margareta stenje) čestito namignu taj mali obješenjak - hopla. Rodi
se homuncidus, Genius Croatiae, patuljak, u zelenom hübertusu, s
hitlerovskom frizurom. Otpozdravlja prvom redu i lozama.
MARGARETA: Moj je, vidim, bas pravi je junak!
FAUST: Übermensch, ne Übermaus, ispuni nam nade!
MARGARETA: Na riječi prve pazite!
GLASOVI: Čujmo ga.
Čovječić nešto muca.
MEFISTO: Iznuren je malo, dolazi pravo iz Perzije, otkud svi Hrvati.
GLASOVI: Glasnije! Ne čujemo.
MEFISTO: No, dobro, Arijevac taj tek se rodi.
GLASOVI: Glasnije!
Čovječić nešto muca, muca i glasnije, ali se ništa ne razabire.
Page 42
MARGARETA: Dobro, dobro, mali moj. Glavno je da si na oca sliku mu i priliku
slavnu.
FAUST: Da, a želi reći u stvari: nek vrzino se kolo začne! Hajd'mo braćo,
dužnost zove u ovoj noći istine i pročišćenja! Vještice nek kolo vode! Radni
logor Klek nam budi, gora Klek gdje vještice narod sluša! Jasen, drvo, nek se
sveti ime tvoje, ovce tamo zakoljimo! (Padne mnoštvo kostura uz Wagnerovu
glazbenu apoteozu.) Nek otpočne vještičji ples!
6.
Zatvorenice ženskog radnog logora u kapeli. Margareta u sredini, okružena
njima.
ŽANKO, drži propovijed u kapeli: Komunizam, kršćanke, znano je, propovijeda
slobodnu ljubav i takozvanu izajednicu žena, u kojoj bi svatko bio svaciji, a sav
bi porod padao na dušu komunističke države. Ta je doktrina potpuno u skladu s
najgrubljim materijalizmom, po kojemu je svatko svačija stvar i nema mjesta
za izvorne ljudske osjećaje: brata naspram sestri, jedinke naspram voñi i
narodu, matere naspram djetetu njezinu. Primjer: prva boljševička država u
ruskoj zemlji, gdje u logorima pomrije dosad pedeset milijuna duša. Sad vas,
kršćanke, pozivam na molitvu Majci, i sjetimo se onog trenutka kad sina su joj
njezina donijeli s križa u krvavoj krpi.
Zatvorenice mole Zdravomariju.
MARGARETA: Gdje je moje dijete?
ŽANKO: Dali smo ga na kupanje. Možda je malo hladno s obzirom na doba
godine. Nek se čeliči. Rieč Staljin dolazi od riječi Stahl, što je njemačka riječ, a
znači koliko i čelik. Ja ti se čudim, diete moje. Ta samim činom začeća u
postelji sa zločincem ti bje čedomorka, da, čedomorka, ti porod svoj zapisa
vragu. »Moje dijete!« »Moje dijete!« Što nisi budućeg svoga k nama privela,
kad si se u bludu prevrtala, da ga sviknemo ćudoreñu i obiteljskoj stezi i nauk
mu u očinstvo damo. Lako je tako kopilad sijati, a potom se šumom skitati.
Ode ptica crvena; tapšaj tapšaj tanana, svilena je marama, u marami šećera,
djeteta ti večera. Nije li to lijepo?
Zatvorenice mole.
MARGARETA: Bože koji jesi, ako jesi i ma gdje jesi, nek se sveti ime tvoje. Pazi
na njegove puteve skrivene. Nek vidi za stotinu, nek ubija za tisuću. Izdam li
ga, da me nema. Ruku mu posveti i nek bude strašan tim krvavim psima.
Amen.
ŽANKO: Lijepo je vidjeti te u skrušenoj molitvi. Za djetetom ne žali: u poljski
zahod ti ga ispusti, jerbo nisi najboljega zdravlja, i loše si podnijela sud vatre i
noža. Nije se rodilo.
MARGARETA: Rodilo se, znam.
ŽANKO: Jamčim ti čašću: mrtvoroñeno je.
MARGARETA: O bože moj.
ŽANKO: A sad nam lijepo reci: tko mu je sve pomogao?
Margareta šuti. Ustaša izvadi razbijenu bocu ispod dalmatike prebačene preko
mantije.
USTAŠA: Doñi, princezo boljševička! Mrak.
Page 43
7.
Faustova gotska soba, etc.
FAUST: Što se tarno zbiva?
GLASOVI: Viesti s bojista, gospodine logorniče.
FAUST: Na svietlo s njima. Kako se drže naše vojske?
VOJNIK: Junački, gospodine logorniče. Kao što cviet njemačke mladeži s
trinaest ljeta po glavi danas brani glavni stan u Berlinu, najbolji sinovi hrvatske
zemlje utvrñuju se danas u Zagrebu.
Panika u ustaškim redovima. Mnogi silaze iz loža ljestvama, mnogi iz prvoga
reda pokušavaju se popeti na scenu. Dovlače vreće s pijeskom, teške
mitraljeze.
DOGLAVNIK BUDAK, uspravivši se u lozi: Mir! Odstup! Nastavite s predstavom!
Neka svatko vrši svoju dužnost!
Izlazi Mefisto u šeširu s pijetlovim perom, u grimiznu plaštu. Uzme kostur i
poljubi ga.
MEFISTO: Smrt nek nam bude vjerom; ufajmo se u njezin iskupiteljski mir. Tu
gdje stojite ustaški nek se grob otvori. Nikuda vi nećete ići, junaci moji, nek
sve vam moje vještice Zapada sada budu na usluzi da što prije zaslužite svoj
komad vječnosti. O Fauste, vjerno sam ti služio po okladi s Bogom; sad kad
zemlja zjapi pod tobom, budi moj i sjeti se: na ovom svijetu ja tebi, na onom ti
meni služit ćeš do suda! Ergo: Budi moj! Sada! Pojte sićani dječaci, na primjer,
o tome kako prolazi slava svijeta!
VOJNIK, zadihan utrči: Idu na Zagreb!
LEGIONAR, gledajući kroz opernglas: Nastavite! Weiter! Weiter!
MEFISTO, naklonivši se: Mrtvi oci neroñenih na oku sad drže vaše mracne
pobjede! Fauste, nema ti spasa.
FAUST: Psu izdajnički, robe moskovski! (Mnogi iz prvog reda ustaju potegnuvši
velike kame.) O nebo! O bože, koji reče da si s nama. Braćo i sestre! Zar će
nas ti crveni psi, moskovski agenti, vrieñati pod našim krovom, u našemu
templu, gdje gori sveta vatra otaca?
MARGARETA: Rekoh ti, Henriče, da pogled mi se njegov nigda nije sviñao, i
vrag da ovaj svagda zbori dvosmislice. Daj da oči mu iskopam ovim svojim
noktima, daj da ga bičujem do smrti, meni taj satanski izrod.
GLAS: Dolaze naši branitelji.
Siegfriedov pogrebni marš. Ulazi čudna povorka ranjenih ustaša i Nijemaca koji
nose svoje mrtvace.
MEFISTO: Bogovi, gledajte! Narodi Europe, padajte ničice u prah! To bozi ulaze
u Walhalu po duginu luku. (Žene trgaju bluze i povijaju ih u gledalištu) A
bijesne njemačke Walküre postaju narodne vile. Ta naprijed samo: druzi moji,
vrata Pakla već su širom otvorena! Crnibože, oče moj, Wotana sad njemačkog
primi na junačku grud i u našoj ga grudi zauvijek ostavi!
FAUST: Znadete li Vi što je ovo? (Pokazuje mu četnički letak) Evo što će od
Hrvatske ostati kad Srbi ovamo doñu. (Pokazuje letak) Junače se baš!
MEFISTO: O, da, preko svake mjere. Cijeli svijet treba da plati za Kosovo, a
napose mi Turci.
Page 44
FAUST: Pa onda čuješ li krvave bubnjeve od preko Drine: Srbi na okup, i ove
naše: Hrvati svome! Što si ti?
MEFISTO: Fauste, smrtniče: za kap u moru pitaš, da 1 je od ove ili one rijeke.
FAUST: Bog nek ti sad pomogne, Satano.
MEFISTO: O dobro, onda bit će dobro ako stoji do Boga. Bože, oče moj, koji si
rae volio više od svojih anñela, jer ja sam vikao ne kad svi su vikali da: Oče,
sačuvaj me od srpskoga junaštva i hrvatske kulture!
DOGLAVNIK, krikne iz lože: Sad je dosta!
FAUST: Gospodine Budak, triput smo očistili ovu kuću od vrha do dna u rasnom
velikom spremanju, a glumac taj sve nas je obmanuo i dugo je trebalo da
nañemo nedvosmislen trag. (Prebace mu omču preko glave) Rad bismo,
Satano, da upoznaš sve tajne radosti koje tvoje tijelo nosi, kao što ih ovo
derle, sestra ti u zločinu, do danas poznaje. (Udari nogom u vreću) Uspravi se
da primiš pravednu kaznu iz ruku naroda! (Margareta se pokuša uspraviti ali ne
može. Priskoče dvojica ustaša i osove je. Izañe veliki papirnati mjesec i cijeli
prizor osvijetli se sablasno, konturno.)
FAUST: Svietla, svietla!
Zalaju psi. Pucnjava u daljini.
FAUST: Što imaš reći?
MEFISTO: Žurite, jer nećete dospjeti! Dobar posao, osvjetljivaču! Daj ovamo
malo ove bistre mjesečine i osvijetli svaki kut ove mračne zgrade. Tako!
Reflektori prelaze po ložama i prvome redu. Ukrute se legionari. Neki stavljaju
na grudi Hitlerove gvozdene križeve. Tišina.
FAUST: Tko si ti, Janko Rakuša?
MEFISTO: Ja sam dio vječne sile koja svagda kaže ne.
FAUST: Tek niži vrag, mislili smo, a ispade krupna zvier!
MEFISTO, vrlo mirno: Ta sila kaže: Ne. Kaže: Ne. Kaže: Ne. Taj NE nitko još
nije zaklao. (Podiže lijevu šaku) Držim da mjesecu bi tomu čekić dobro
pristajao!
GLAS: Izmaknite stolicu!
Doglavnik daje znak i Mefista vješaju.
NADREDATELJ, iskoči iz gledališta: Ja ulažem najenergičniji prosvjed! Ta ovo je
kulturni zavod. U ovih tisuću naših godina nismo se ubijali po teaterima! Ja ću
pisati ministarstvu.
DOGLAVNIK: Arhivirano!
USTAŠA: Taj nas je pas baš znao zasmijati.
KRITIKUS: Bio je roñeni komički talent, kakvi se rijetko rañaju, budući da
nama, Hrvatima, više leže tragičke role. Mjesto Janka Rakuše ostaje
nenadomjestivo u povijesti novije pučke glume. Istinski gubitak moraju danas
žaliti svi oni, koji...
GLAS: Sad nemamo Mefista.
DRUGI GLAS: Bio je on glumačka sila.
GLAS: Bio je komunist.
DRUGI GLAS: Iz hira.
GLASOVI: Amen.
Margareta gleda ih iz svoje vreće. Stenje. Mrak.
Page 45
8.
Pust kraj, slavonsko polje, u proljeće koje kasni. Faust i Komesar jure na
konjima.
FAUST: Što rade oni ljudi tamo
Skupljaju se u male gomile
i tamo i tu.
KOMESAR: Svatko svoga skida sa vješala.
FAUST: Iako je još zima, drveće je rodilo
Plodom tako groznim da strah me u njeg gledat.
KOMESAR: Crne vojske pale su na snijeg.
FAUST: Nove legije vražje divizije.
Svud sniježi crno! Zaobiñimo!
Jure kroz noć.
KOMESAR: Kakvo je to svjetlo? Zora?
FAUST: Sela gore.
KOMESAR: I zemlja sva.
FAUST: Sva zemlja bit će na ugaru.
Bijes poraza sad mahnita. Još noćas.
Na dnu najcrnjeg panonskog mora, kamo sunce ne dopire
KOMESAR: Gledaj!
Tamo bi svijetlio grad da nije rata.
FAUST: Nad Zagrebom lebde dusi osvete.
Dalje! Dalje! Brže. Jure kroz noć.
9.
Dujšin, jako nabijeljena lica sjedi za stolom i zuri ispred sebe u zrcalo.
PRVI STRAŽAR: Gospodine Dujšin, došli smo se od Vas oprostiti.
DRUGI STRAŽAR: Mi smo s Vama gotovi, gospodine Dujšin.
Dujšin zuri iznad slola.
PRVI: Pitali smo gospodina logornika hoćete li i Vi s nama, a on reče: Ne.
DRUGI: Premda, gospodine Dujšin, Hrvatske više neće biti.
PRVI: Logornik su rekli da će ovdje biti sovjetska republika.
DRUGI: Boljševici bacaju djecu u oganj, gospodine Dujšin.
PRVI: Teater će sigurno zatvoriti. Ostat ćete bez gaže, gospodine Dujšin.
DRUGI: Hrvatska je propala, gospodine Dujšin, Hitler je propao. Pravo je čudo
da mi još živimo. (Prijeñe Dujšinu rukom ispred očiju. Dujšin se ne pomakne.)
PRVI: Ta on spava.
DRUGI: Oči su mu otvorene.
PRVI: Spava kao zec.
PRVI: Možda bi se za Vas našlo mjesta u nekom kamionu.
DRUGI: Srbi su nadomak Zagreba, gospodine Dujšin.
PRVI: I Rusi. Evakuira se cijela država. Poglavnik će cijelu državu odnijeti
Jenkijima.
DRUGI: Sa svim kravama, ovcama, kamionima i ostalim.
PRVI: Bolje Jenkijima nego Staljinu.
Page 46
DRUGI: Logornik su rekli da će Hrvatska biti jedan logor.
PRVI: E, pa u zdravlje ti, mumijo.
DRUGI: Bog Vas čuvao, gospodine Dujšin.
Parsifal, izvana fortissimo.
PRVI: Proš'o je Uskrs. Tko zna gdje će nas zateći Božić.
DRUGI: Zbogom, mumijo. Nije bila teška služba čuvati te.
PRVI: A bili smo u teateru koliko više nikad nećemo biti.
DRUGI: Teatera i kulture mi je preko glave.
Stražari odu. Parsifal izvana. Dujšin se stane polako abšminkati - u velikim
potezima. Njegovo lice stane izranjati iz maske.
10.
Faustova soba, etc.
GLASOVI: Spustite tu hrpu govana što je bila glumac. Od njeg nikakve koristi.
Naprotiv: ostavite ga vranama. Božo Kavran nek se za njeg brine. Nastavite
predstavu! Bez Mefista?
ŽANKO: Ne, braćo! Nećemo tražiti novoga. On će doći!
GLASOVI: Neka doñe brzo. Što još čeka? Što mi još imamo čekati? Tatari će
nas sve zaklati. Sve će crkve pretvoriti u štale za svoju konjicu. Cigani će svu
djecu baciti u oganj. Zar da budemo Staljinovo roblje? Što još čekamo?
ŽANKO: On dolazi! On je s nama!
GLASOVI: A tako? Gdje je? Ja ga ne vidim. Neka se javi! Zašto je ovdje tako
mračno?
ŽANKO: Više svietla!
Osvijetli se, prazna, »državna loža«.
GLASOVI: Tu nema nikoga. Mi smo napušteni! Što još čekamo? Tu nam nema
budućnosti.
ŽANKO: Kad mi odemo, što će biti s Hrvatskom?
GLASOVI: Odnijet ćemo Hrvatsku. Kao poljsku kuhinju.
GLAS: Spašavajmo glave, braćo!
GLAS: Ja sam vidio kako su Rusi prešli tenkovima preko jedne žive satnije.
GLASOVI: Užas! Užas! Osvetimo svoje mrtve! Neka naše ustaške majke vide
našu osvetu!
GLASOVI: Dovedite princezu boljševičku.
Donose Margaretu-Nevenku u vreći. Ona tupo zuri iz nje.
Izvadit ćemo joj to srce lažljivo.
Stavite joj bocu u pizdu.
Odsijecite joj dojke.
Zvijezdu joj na čelu usijecite, da zna koja je.
Oči joj spalite.
Što se tu čeka?
ŽANKO: Ta ona je već mrtva.
GLASOVI: Nije, nije. Oči joj gledajte. Gleda nas. Spalite joj te oči. Zar je to
pogled ljudski?
ŽANKO: Koja ti je posljednja želja?
MARGARETA: Moje dijete.
Page 47
ŽANKO: »Moje dijete«. Mogla si poželjeti cigaretu. Gorjela bi kao tvoje dijete.
»Moje dijete«. A gdje su naša djeca? Što će s njima biti? Što će ti dijete bez
domovine? Što će domovini tvoje dijete? Nije roñeno tvoje dijete. (Margareta
tupo zuri iz vreće) Ima jedan tamni bezdan, crno Ništa, nad kojem će tek čuti
Riječ o Početku, tamo cvile duše neroñenih. Tamo idi. Tamo je tvoje dijete.
GLAS: Poslalo ga Rusima u Crno more. Najprvo Savom, pak u Dunav: eto ga u
Crnom moru.
ŽANKO: Eto ti crnih matera: sve se one pitaju: moje dijete! I svaka od tih crnih
žena ima svoje more.
Ustaša priñe Margareti i otkoči revolver.
MARGARETA: O, Henriče, žuri na svom bijelom konju. Ima jedan šaš i
vodenica, i niže dolje mrtvaja neodlučne vode; duboka. Žuri, Henriče, ako ti je
stalo! Tamo je tvoj crvić, koji diže ručice - i davi se. Davi se. U gustišu ima
ljudi oborenih maljem, otvorenih glava koji ti ipak kazuju put. Ima razderanih
žena koje znaju gdje je dijete. Njihove svezane ruke ipak govore: Tamo!
Tamo! Žuri, do mrtvaje.
Dvojica ustaša osove Margaretu u vreći. Izlazi Kritikus, ruku naprašenih
talkom, s člankom iz novina.
KRITIKUS: Hrvatski je teater u osobi gospodične Nevenke dobio vrsnu silu koja
se stala lijepo razvijati u karakternu dramsku glumicu, sposobnu iznijeti
zapretani smisao najdubljeg lirizma i najtoplijih ljudskih stanja, te je njezina
mila pojava, koja je na sve nas godinama zračila sa ove scene, postala idolom
ñaštva i sveučilištaraca. Njezin ugodan, taman, tako ćutilan, ženstven glas,
gracilna pojava i savršeno vladanje sredstvima glumačkog izražaja čine da smo
je rado gledali kako u repertoaru realističnom, tako i komičnom, a bila bi se
dovinula do tragične heroine i gloriozne prvakinje hrvatskog glumišta.
Smota članak. Margareta zuri iz vreće. Ustaša joj puca u glavu.
NADREDATELJ: Prosvjedujem, molim, ta ovo je umjetnički zavod, a ubijanje
spada na ulicu.
GLASOVI: Nastavite predstavu. Ubijanje zamara.
KRITIKUS: Bilježim plod akribijske moje muke i prilježne ljubavi spram
činjenice: tri minute nakon metka poživje!
ŽANKO: Očistite scenu!
Wagner: Siegfriedov marš.
ŽANKO: On dolazi!
GLASOVI: Gdje je? Kad će doći?
ŽANKO: Kad jezik svoj tako pročistimo da prestane sličiti bilo kojem drugom.
Kad poklič se naš vine do nebesa: Jedna volja, Jedan Narod, Jedna država! Svi
smo mi Mefisto, braćo!
GLASOVI:
Otvorimo stare grobove.
Sjene starih kralja nek nam govore.
Uñimo k njima! U grobove!
Rijeke naše nek poteku našim žilama.
Svi kosturi padnu sa sofite.
GLASOVI: Sjeno Tomislava! Sjeno Trpimira, Krešimira, Zvonimira. Mila si nam
Page 48
ti jedina.
U »državnoj loži« uspravi se šutljiva, pomalo mesarska spodoba poglavnika.
Sve stane. Žanko dobaci jedan kostur na trapezu u loiu. Kostur ima na glavi
krunu. Pavelić stavi krunu na glavu.
GLASOVI: Uskrsnuo je, uskrsnuo je.
Parsifal, velike tube. Oformi se danse macabre: kosturi, ustaše, djeca u
ustaškim uniformama, žene u crnini.
ŽANKO, u grču: O, smrti! Ti ćeš sada mrijeti. Radije ću htjeti ništa, nego ništa
ne htjeti!
Potpun mrak.
11.
Pust, zimski krajolik. Stavonija. Faust i Komesar.
FAUST: Da li si vidio što i ja dok konje napajasmo?
KOMESAR: Leševi.
FAUST: Viču iz vode i žicu s vrata ko da hoće strgnuti.
KOMESAR: Premda: tiho je.
FAUST: Oganj zaobiñimo! To možda još nije naše. Jure mahnito.
KOMESAR: Od pruge bjež'mo. Možda je još njihova.
FAUST: Vojske neke tu u mraku viču.
KOMESAR: Zaobiñi. Tko zna čije su.
FAUST: Druže moj, mi nećemo dospjeti! Rijeka mrtve probavlja u svom dugom
erijevu, a zemlja je žitka. Mrci, stojte, otkuda ste, koji ste? Mrci dragi, ovamo,
ovamo, ^hej. Kao da nas zovu!
KOMESAR šamara ga: Dalje!
FAUST: Penju se uz obalu i k sebi nas vuku. Spasi nas! Spasi nas! Zar ne
čuješ?
KOMESAR: Dalje! Nareñujem! Poznaješ li me?
FAUST: Da si i sam ñavo.
KOMESAR: Moja riječ je ovdje zakon.
FAUST: Čuješ li zemlju kako stenje? Vidiš li neke čudne povorke u magli koje
se rasplinjuju u zrak i mi idemo kroz njih? Ne vidiš li mrtve kraljeve koji traže
svoj grob u zemlji neroñenih? Ne vidiš li kako ih tjeraju iz grobova?
KOMESAR (trese Fausta): Ti si mistik!
Sviće. Obrisi Zagreba s katedralom i dimnjacima na horizontu.
KOMESAR: Naprijed marš!
FAUST: Dim iz onog pravca. Sjene na sve strane, šuljaju se.
KOMESAR: To zvijeri bježe. Dani se.
FAUST: Priñimo!
Pred njih izañe petero ljudi u dronjcima, s krvavim zvijezdama urezanim na
čelu. Oni plešu. Faust raširi ruke. Dolazi Dujšin, čista lica. Dujšin raširi ruke.
Dolaze osloboditelji, u dronjcima, izubijani, izranjeni. Distinktno se začuje zvuk
frule. Polako, oni plešu.
FAUST: Margaretu... jeste li vidjeli hrabru Margaretu? (Dolaze ljudi s
mnoštvom nezbiljski krupnog poljskog cvijeća) Nikad još nisam tako čekao
proljeće. Lani, u ovo doba, ona je bila u sedmom mjesecu.
Page 49
JEDAN ČOVJEK: Lanjski snijezi.
FAUST: Što reče ti?
JEDAN ČOVJEK: Da snijezi su lanjski.
FAUST: Budi jasan.
ČOVJEK: Jasan, jasan... hehe. Što pitaš me ti, kad ptičice ni.
KOMESAR: Pitat ćemo u komandi grada.
ČOVJEK: Kokot je zakasnio u kokošinjac.
KOMESAR: Mani se luñaka i njegovih zagonetki.
ČOVJEK: Ta pitajte samo.
FAUST: Ti znaš.
ČOVJEK: Nemoj dragi kleti, sad je meni mreti!
KOMESAR: Pitat ćemo u komandi.
ČOVJEK: Teci Savo, Dravo teci, riječi svoje ne poreci. I crvića našeg vrati, ko
grana što crna pliva Sve dalje od dušmanina.
Faust ga zgrabi za vojničku bluzu.
KOMESAR: Mahnit je.
ČOVJEK: Pala je, gospodine. (Faust zuri u njega) Dobro se držala, gospodine.
Točnije, nju su držali. I usta su joj dobro držali, jer da nisu, dobro bi se čulo
kako se dobro držala.
FAUST: Bože moj.
KOMESAR: Ja ću se raspitati.
FAUST: Nju su držali?
ČOVJEK: U vreći. Ta noge su joj prebili, gospodine oslobodioče, i kičma joj je
pukla, pak se može razumjeti da se nije mogla uspraviti, kako bi inače htjela,
jer je bila hrabra ženska, i tvrda. Kao da je u njoj sam crveni ñavo.
Faust ga zgrabi za grkljan. To je kazališni poslužilelj u nekoj izlizanoj uniformi.
FAUST: Ti mnogo znaš?
POSLUŽITELJ: He, he, od mene Vam nema bližega svjedoka, gospodine. (Ceri
se mračno. Faust ga stane daviti) Ja sam ostao da Vam sve to kažem. Mogao
sam i ja otići. Toliko smo na njoj radili, da stati nije mogla, te smo je donijeli u
vreći, tu hrpu govana i krvi, i htjeli smo joj batinom te oči zatući. (Zamisli se.)
Vrlo lijepe, ženske oči. Gdje bude po svijetu vašega imena, tu ćemo vas ubijati!
Ovaj rat je za vječnost!
Komesar opali iz revolvera. Čovjek se zgrči i pade nauznak.
KOMESAR: Dalje!
FAUST: Margareta!
KOMESAR: Živjet će u dugom pamćenju naroda.
Ljudi plešu polako, dostojanstveno. Faust dobija vijenac od nezbiljski krupnog
poljskog cvijeća.
FAUST: Margareta! Margareta!
Usred slavlja oslobodenja Faust grčevito jeca. Pjesma, izdaleka: Kompartijo,
mirisavo cvijeće...
12.
KOMESAR u kožnom kaputu, s oficirskom torbom o ramenu: Mi, živi, pobijedili
smo. I s nama su pobijedili naši mrtvaci.
Page 50
Izdaleka se čuje pjesma obnove.
U divljaka luk i strijela
Željeznica, selo, grad
Da nas čuje zemlja cijela
Da nam živi, živi rad!
GLASOVI: Živio veliki Staljin! Živio veliki Sovjetski Savez! Živjela majčica
Rusija!
ŽENSKI GLASOVI, sordinantno: Druže Tito, bijela lica kad ćeš doći do Užica.
Faust sjedi na podu s velikom naprtnjačom koju je dovukao iz rata i gleda u
daljinu.
13.
Glumac Afrić sjedi na podu i vadi iz vojničke naprtnjače dječje igračke: grubi
predmeti, šareni drveni konjić, njemačka čokolada, prazne čahure na koje
zviždi, etc. Komesar stane po strani. Glumac podigne krpenu lutku i dugo je
gleda.
KOMESAR: Znam da ti je teško, druže. (Glumac bržebolje skupi igračke u
naprtnjaču. Pjesma izdaleka.) Ali budi vojnik, oficir! Narod gleda partizanske
oficire. U njeg su velike oči. Njima, oficirima, ništa se ne oprašta.
GLUMAC: Što je dnevna zapovijed?
KOMESAR: Polako. (Zagrli ga) Nikome nije lako, znaš.
GLUMAC: Ima li joŠ bandita u gradu?
KOMESAR: Našlo bi se, ali svi su oni dobri.
GLUMAC: Što ćemo sada raditi?
KOMESAR: Od svakoga prema sposobnostima. Za komuniste ta vrijedi.
GLUMAC: Što ćeš ti raditi?
KOMESAR: Ja ću organizirati.
GLUMAC: Što ćeš organizirati?
KOMESAR: Organizirat ću socijalizam, za sada. Potom komunizam. Po
utvrñenom voznom redu. To je organizacija plus elektrifikacija. Ići ću gdje
budem potreban. Ja sam sSm, ko palac.
GLUMAC: Znam to.
KOMESAR: Znam da znaš. Ne govorim ti zato. Govorim sebi. (Grublje) Hajde,
umij se. Obrij. Izgledaj kao vojnik. Uspravi se, no... Ili skini te epolete. Gledaju
nas.
GLUMAC: Što ću ja raditi?
KOMESAR: S tobom je lako. Ući ćeš u teatar. Staviti ćeš revolver na sto: 7,6
milimetara. Reći: sada počinje novo doba u umjetnosti, za novog čovjeka.
Svršeno je sa salonskim pizdarijama: tko je s kim pomiješao noge, koliko je
tko lud, i tko je sve spavao sa svojom majkom. Malograñanske perverzije
napolje. Vrhunci svjetske kulture - unutra. Unutra - van, unutra - van, kao
lokomotiva. Evo nekolüko sovjetskih aktovki. (Vadi iz oficirske lorbe nekoliko
tekstova.) Ja se u to slabo razumijem, a i ne zanima me. Ali neke od njih su
vrlo vesele. Očenj harašo.
GLUMAC: Kako ti to misliš: sovjetske aktovke plus klasika?
KOMESAR, ozbiljno: Jednako: socijalistička umjetnost. Subjektivni faktor plus
Page 51
elektrifikacija, jednako: socijalizam. Sto je? Ne snalaziš se u računu? Ta hajde:
to mora biti lakše nego loviti bandite po Velebitu. Treba da se demobiliziraš,
dabome, i da glumiš, eto. Govore, da su ti prije rata šiparice ljubile noge i
odmah ih dizale kuda si ti prolazio. Dabome, sad sve treba da bude ozbiljnije.
Stavili smo crveni barjak na teatar. Dovukli hrane iz magazina, eto. Ovdje
treba da bude priredba. Prava, svečana, državna. Ne kao u šumi. Ljudi treba
da se obuku. Treba da bude mnogo svjetla, to je: a ne neki polumrak kao
gnjile naranče. Ne kao u šumi. Pjevanje i pucanje u gledalištu ćemo zabraniti
na četnim konferencijama. Imat ćeš u ložama cijelu novu vlast. Bit će i
Engleza, Sovjeta. Zamisli drvo, i dat ćemo napraviti drvo. Zamisli kuću,
napravit ćemo kuću. Ne kao u sumi: komad platna i gotovo. Zastor neka se
nekoliko puta digne i spusti, da se vidi da ga imamo. A vi se lijepo klanjajte, a
mi ćemo pljeskati. Treba da se čuju violine, tražimo ih još po gradu, a ne
harmonika. Harmonika na trgu, gdje ćemo narodu ispeći vola, violine u teatru,
tako treba da bude. Eto.
GLUMAC: Razumijem.
KOMESAR: Igrat ćete Fausta.
GLUMAC: Nemoguće.
KOMESAR: Znam: Faust je njemački komad, ali i Marx je bio Nijemac. Mi smo
se tukli s Hitlerom, a ne s njemačkim narodom.
GLUMAC: Ali...
KOMESAR: Kakvo ali, što ali?
GLUMAC: S kime?
KOMESAR: Ja sam jutros imao redatelja na saslušanju. Nadredatelja. Zbunjen,
dozlaboga, ne zna gdje mu je glava, ne zna kako se zove, samo što mi ruku
nije poljubio, klanja se, klima na sve strane.
GLUMAC: Ta on nije ustaša.
KOMESAR: Moglo bi se o tome razgovarati. Ali netko treba režirati.
GLUMAC, oštrije: On nije ustaša.
KOMESAR, nehajno: Svi su ovdje... no dobro, neka radi, izgubit će na pola
godine grañanska prava, reda mora biti, neka izañe u novinama ta njegova
sramota, i zdravo druže. A usrao se baš; misli: zaklat će ga partizanski
kapetani. A i drugi...
GLUMAC: Koji drugi?
KOMESAR: Pa drugi, brate. Lijepo je ovdje gorjelo svjetlo na ovim krasnim
lusterima, sva svjetla, tutta forza, svaku večer, radio teatar, brate mili, kao
logor.
Glumac zgrabi Komesara za revere šinjela.
GLUMAC: Ovdje, na ovoj sceni toliko je krvi da je sklisko.
KOMESAR: Eh da: treba krvi u teatru. Jednom u Osijeku, zaklalo svinjče za
Shakespearea; teatar je, brate mili, krvava stvar.
GLUMAC: Ni riječi više!
Komesar ga se energično otrese. Gledaju se.
KOMESAR: Raspravit ćemo to na sastanku. Ali ja neću ništa reći ako ti sam ne
kreneš s tim. Ne prepirimo se oko toga. Ima vremena.
GLUMAC: Nema vremena, stari moj.
Page 52
KOMESAR: A što? Mi smo crkavali po šumama, moju su djecu nabili na
bajonetu na oči njihove majke, nas su klali... a ovdje je sve to vrijeme bilo
toplo, mirisalo je, milostive hodale su ispred ogledala, drkalo se po ložama... A
što?
GLUMAC, umorno: Molim te, Vjeko.
KOMESAR: Ne bulazni, Afriću. Ti se zoveš Vjeko. Zar ti ja sličim na tebe?
GLUMAC: Molim te, Vjeko, gledaj u mene: Ovdje je nešto zauvijek prestalo.
Duga pauza.
KOMESAR: Razumijem ja i shvaćam: ovdje ti nadiru uspomene. Ti si sklon
uspomenama. Osovi se, čovječe! Gledaj prema naprijed. Ali kao tvoj komesar
htio bih te podsjetiti da proleteri nemaju domovine. Ti si proleterski glumac. A
u raspravu o domovini sad me nećeš uvući. Ja imam na vratu vlak pun gladne
djece! Sad nemam za to vremena! Ne misli, molim te, da je sve to skupa baš
tako jako važno. Mi nemamo vremena! Ti i ja. Nema se vremena. Razumijem
ja! Godinama smo se pokrivali nebom! Sad su tu anñeli, arkanñeli, vile,
štukatura.
GLUMAC, odsutno: Te se čini nekom velikom, tamnom i toplom utrobom u
kojoj bi moglo živjeti mnogo naroda.
KOMESAR: Tu ima duhova, boga mi. Ako ne možeš igrati Fausta, a ti smisli
akademiju! Poslat ću ti recitatore! Zdravo!
GLUMAC, vikne: Razumijem!
KOMESAR: To je već mnogo bolje.
Ode.
Prizor bez broja

Naprijed ljudi u frakovima, žene u dugim haljinama: oni uzvišenim glasom
govore uzvišene riječi o žrtvi i o Revoluciji. Glumac sjedi pored naprtnjače i
igra se igračkama na ttu. Recital se zamrači. Iz dubine scene dolazi Margareta,
u vreći, puže, diže se, pada. S druge strane Mefisto, s užetom oko vrata,
noseći neki čudni zavežljaj. Glumac pokupi sve igračke i krene prema njima.
Stanu i gledaju se kao da se prvi put vide. Glumac istrese sve igračke pred
njih. Mefisto istrese pred njega rekvizite predstave Faust: retorte, inkunabule,
lubanju sa slovom U. Faust izvuče slovo iz lubanje i baci ga daleko od sebe.
Vrlo duga pauza. Zatim svo troje kao da žele jedno u drugo ući. Pada gust
snijeg. Daleka buka dolazećih tenkova. Trijadično biće -
Faust-Margareta-Mefisto bulji u snijeg.
FAUST-MARGARETA-MEFISTO:
Sve sam prošao i dvaput sam umro.
Povijest se mnome dosita najela.
Studirao sam razna znanja.
Tukli su me i tukao sam.
Ubijali, ubijao sam.
Sjekli su mi uterus. Uzeli mi dah i porod.
Ne znam jesam li baš ista takva bluna kao u početku.
Što je bilo u početku?
Riječ? Djelo? Volja?
Page 53
Gdje je moja klasa?
Gdje mi je klas?
Na kojoj zemlji on bi mogao uspjeti? Gdje je zemlja moje neroñene djece?
Urlanje nadirućih tenkova.
Kad će svanuti?
Snijeg.
Uspravljen, ja hodam svoje pitanje.
Ja kažem »da« ovom mladalačkom ludilu.
Ja starim.
Vrlo mi je hladno.
Faust-Margareta-Mefisto bulji u snijeg koji pada sve gušće. Zameće urušenu
sigu bez natpisa.
Dovršeno siječnja 1981.
Page 54

Slobodan Snajder - Hrvatski Faust PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Slobodan Snajder - Hrvatski Faust PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Slobodan Snajder - Hrvatski Faust

NADREDATELJ: Ja nisam nacist, Afriću. Ali ja znam što je teatar. Mi smo

NADREDATELJ: Što reče ti?

GLAS: Sumnjam da je lud.

Prizor bez broja

Dovršeno siječnja 1981.

You might also like