Dok antički skeptici postepeno dovode u sumnju naša vjerovanja, moderni skepticizam daleko je

izravniji i radikalniji; on sva naša vjerovanja u sumnju dovodi odjednom. Začetnikom modernog
skepticizma možemo smatrati francuskog filozofa Renéa Descartesa koji u svojim Meditacijama
postavlja hipotetsku situaciju u kojoj ga konstantno obmanjuje Zli demon. Sličan primjer kasnije
novodi i Hilary Putnam; on je ponudio mogućnost da nam je neki ludi znanstvenik izvadio mozak,
stavio ga u neku hranjivu otopinu i spojio na računalo koje mu šalje električne impulse tako da se
nama čini da živimo kao i prije. Mnogo je takvih primjera; često se na predavanjima spominje i film
Matrix koji je zapravo varijacija na gore navedene primjere, samo si ljudi daleko lakše dočaravaju tu
mogućnost nego da ih obmanjuje nekakav demon. Skepticizam ne tvrdi da smo u Matrixu ili mozak u
posudi, te da materijalni svijet kakvog poznajemo ne postoji; on samo tvrdi da ne možemo znati što je
od gore navedenog istina.

Moderni skepticizam ne dovodi u sumnju oblik zvonika ili veličinu broda, već njihovu egzisteniciju, kao
i postojanje sveukupnog vanjskog, materijalnog svijeta. Svi smo mi čvrsto uvjereni da takav svijet
postoji, ali naše psihološko uvjerenje nije dovoljno; mi to vjerovanje trebamo nečime i opravdati.
Ukoliko ne nađemo dokaze i razloge zbog kojih vjerujemo da vanjski svijet postoji, nemamo pravo
vjerovati da bilo što o vanjskom svijetu znamo.
Mi vjerujemo da vanjski svijet postoji na osnovi iskustva; vidimo materijalne predmete, dodirujemo
ih, čujemo kad jednim udarimo u drugi i slično... Mogli bi reći da je naše iskustvo vanjskog svijeta
može poslužiti kao opravdanje njegova postojanja, ali bili bi u krivu. Naime, to naše iskustvo jednako
je kompatibilno s hipotezom da smo samo mozak u posudi ili da smo zatočni u Matrixu. Glavni je
problem ovdje što jedini razlog za naše vjerovanje u postojanje vanjskog svijeta jest naše iskustvo, a
ono je jednako spojivo s mogućnostima da sanjamo, da nas obmanjuje Zli demon, da smo samo
mozak u posudi i da stvarno postoji vanjski svijet. Ako se u pokušaju opravdanja egzistencije vanjskog
svijeta oslonimo na naše iskustvo pretpostavljamo ono što tek trebamo dokazati i naša je
argumentacija cirkularna.
U opravdanju vanjskog svijeta ne može nam poslužiti ni sjećanje; kao što nas Zli demon može
obmanjivati u pogledu sadašnjosti, može i u pogledu prošlosti. Uostalom, hipnotiziranim ljudima
sjećanje ne pomaže da shvate da su pod hipnozom. Bertrand Russell je u jednoj raspravi s
kreacionistima iznio mogućnost da je svijet stvoren pred 5 minuta. Naravno, i naše je sjećanje
stvoreno pred 5 minuta, iako se nama čini da znamo što se sve događalo u prošlim godinama našeg
života. Nemamo nikakvih dokaza kojima bi mogli pobiti tu pretpostavku, i zato se trebamo složiti sa
skeptikom koji tvrdi da ne možemo znati ništa o vanjskom svijetu.

Skeptički argument ima tri koraka; prvo se postavi da je moguće da sanjamo, da nas obmanjuje Zli
demon ili nešto treće... Zatim se tvrdi da nemamo pravo isključiti te mogućnost, i zaključuje da
nemamo pravo vjerovati da vanjski svijet postoji.

-> Moguće je da sanjam.

-> Ako je moguće da sanjam, onda je moguće da vanjski svijet ne postoji.
.'. Nemam pravo vjerovati da vanjski svijet postoji.

Bitno je naglasiti da ne trebamo imati nikakve dokaze da sanjamo (ili da nas obmanjuje Zli demon ili
nešto treće). Da bi argument bio valjan dovoljno je da ne možemo izbaciti tu mogućnost.
-> Moguće je da je moje vjerovanje p pogrešno.
.'. Dakle, ne smijem vjerovati da p.

Skeptički se argument ponekad izlaže i u obliku inkonzistentne trijade; iznose se tri suda koji svaki za
sebe izgledaju plauzibilno. Međusobno su, međutim, nespojivi i problem nastaje kada trebamo
odlučiti kojeg trebamo odbaciti, pošto sva tri istovremeno ne možemo zadržati.

1. Znam da je ovo moja ruka.

2. Ne mogu isključiti mogućnost da sanjam.
3. Ako ne mogu isključiti mogućnost da sanjam, onda ne znam da je ovo moja
... ruka.

Skeptici će, naravno, odbaciti prvu tvrdnju, a klasični epistemolozi drugu. Zanimljive su pozicije koje
zadržavaju prvu i drugu tvrdnju, a odbacuju treću. Primjerice, falibilisti vjeruju da je ljudsko znanje
pogrešivo i da ne mora nužno biti istinito. Kontekstualizam, pak, prihvaća sve tri tvrdnje, samo tvrdi
da su izrečene u različitom kontekstu, i da nema ništa što bi upućivalo da ih ne možemo prihvatiti
istovremeno.

Kako bilo, jasno je da radikalni skeptički argumenti imaju veliku snagu i da možemo ili prihvatiti da
ništa ne znamo ili nekako opravdati svoje vjerovanje u postojanje vanjskog svijeta. Treća je mogućnost
da nađemo neku grešku u skeptičkom argumentu i pokažemo kako on zapravo ne ugrožava naše
znanje.