Dvije rasprave o vladi djelo su Johna Lockea iz područja filozofije politike.

U tom djelu Locke nudi svoje objašnjenje funkcije i

nastanka države, zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, privatnog vlasništva, građanskih prava i
obveza. Njegova teorija ima ulogu opravdavanja pokušaja svrgavanja kralja i uspostave
vladavine u kojoj bi ovlasti vladajućeg bile ograničene ustavom. Naime u vrijeme kada je djelo
objavljeno ono daje legitimitet revoluciji vigovaca, koji su bili protiv kralja i protiv
konzervativizma. Imajući u vidu cjelokupnu situaciju Locke se suprotstavlja teorijama koje su
u to vrijema dominantne, teorije o postanku države prema kojima suveren ima apsolutnu vlast
i vlast o postanku građanskog društva. Zalaže se za državu u kojoj bi bila osigurana sloboda
individue i prava razuma, a po njegovom mišljenju takva je ustavna monarhija, s pravom naroda
da se silom odupre nasilju onih koji su na vlasti. U ovom djelu on s liberalističkog stajališta
iznosi kritiku apsolutističke teorije države, autora Sir Roberta Filmera i Thomasa Hobbesa,
koje su u Lockeovo vrijeme bile najraširenije.

Postavke[uredi VE | uredi]
Locke dokazuje da pravo vladanja nije zajamčeno božanskom objavom, nije ni nasljedno već
proizlazi iz ugovora između ljudi i tada se na temelju toga vlast prenosi na određenu osobu ili
skup ljudi. Nadalje tvrdi da se izravno iz teksta Svetog pisma ne vidi da je Adamu Bog dao
pravo vladanja nad drugim ljudima i da nije to pravo mogao prenjeti na svoje potomstvo. Još
je teži pokušaj otkriti tko je pravi Adamov potomak.
Locke pravi razliku između političke vlasti i vladavine oca nad djetetom, muža nad ženom i
gospodara nad slugom. Kada nastoji objasniti nastanak političkog društva polazišna točka mu
je prirodno stanje koje ljudi svojevoljno napuštaju kako bi se podvrgnuli vlasti, kaznama i
zakonima. Za njega je prirodno stanje nešto poput stanja dobre volje, mira, blagostanja i
uzajamnog pomaganja. U njemu su svi ljudi jednaki i imaju potpunu slobodu raspolaganja
svojim posjedima, svojom osobnošću, svojim postupcima, ali nemaju slobodu uništenja sebe
ili drugih osoba. U prirodnom stanju vlada prirodni zakon, a prekršiocem zakona se smatra onaj
koji neopravdanom primjenom sile ugrožava drugoga i dovodi se u stanje rata, ali postoji
opasnost da u takvoj situaciji ugrozi svoj život jer navodi napadnutog na obranu. Ljudi se
ponašaju po prirodnom zakonu ukoliko ne ugrožavaju slobodu drugih, a oni koji to čine, bivaju
spriječeni na vrijeme. Locke ističe racionalnost koja pobjeđuje stanje rata i smatra ga oličenjem
ljudske prirode, i na temelju racionalnosti čovjek je sposoban prepoznati prirodni zakon, te
postupa u skladu s njim.
Postoji značajna razlika između prirodnog stanja i stanja rata. Prirodno stanje podrazumjeva da
ljudi djeluju u skladu sa svojim umom, a rat je pak stanje koje nastupa kada neka osoba postupi
mimo granica svoga uma, samim time napusti prirodno stanje i vrši zlo nad drugom osobom.
Ta osoba čini nešto protuprirodno i ono što ne nalaže racionalno mišljenje čovjeka. Prirodno
stanje postoji ukoliko osoba ima osiguranu slobodu i dok netko ne pokušava svoju volju
nametnuti drugome i potčiniti ga pod svoju vlast. Politička vlast ima pravo donositi zakone, a
svrha te vlasti je održavanje zajednice i imovine koja je u njenom vlasništvu. No, za njeno
potpuno razumijevanje potrebno je krenuti od temelja. Svi se ljudi nalaze u istom prirodnom
stanju koje nazivamo stanje savršene slobode, to stanje ujedno ne znači i stanje samovolje, a
čovjeka ono ograničava time što nema slobodu nanjeti zlo sebi ili bilo kome drugome. Tako u
prirodnom stanju postoji i prirodni zakon koji zabranjuje da netko povređuje drugoga, polazeći
od temeljne pretpostavke da su svi ljudi jednaki, i na principu te jednakosti ničiji život nije
manje važan te ne postoji pravo nekog čovjeka da ubije drugoga.
To ujedno vrijedi za otimanje posjeda i oduzimanje nečije slobode. Ljudske sposobnosti su
slične tj. ne postoje značajne oscilacije sposobnosti između dvije osobe pa iz toga zaključuje da
ljudi ne mogu jedan drugoga podređivati. Kada ne bi postojalo tijelo koje izvršava zakon
ukoliko dođe do prekoračenja, cjelokupan prirodni zakon ne bi imao smisla jer ne bi branio
nevine. Kada to ne bi činio, ne bi bilo razloga da čovjek poštuje zakon jer bi uvidio prednost
prekršavanja zakona bez ikakve kazne. Prekršitelj ima biti kažnjen, a čin kažnjavanja
predstavlja zakonito donošenje štete, i onaj koji kažnjava drugoga ima potpuno pravo na to i
neće biti zakonski prozivan zbog toga. Kažnjavana osoba upućuje na to da ona ne živi po načelu
koje nalaže racionalno postupanje, samim time predstavlja opasnost za ostale ljude, a njegovo
prekršavanje predstavlja pobunu protiv cijelog naroda koje se obvezalo na poštivanje zakona.
Pored prava da kazni prekršioca, žrtva ima pravo i da traži odštetu od njega. Općenito pravo
kažnjavanja nalazi se u rukama osobe koja vlada i ona može pozivajući se na vlast odriješiti
nečiju kaznu, ali ne može istu tu osobu osloboditi kazne koju mu ima pravo odrediti nevina
osoba koju je oštetio, samo mu ona može eventualno oprostiti. Pravo koje posjeduje žrtva
počinitelja nepravde ide za dobrobit cijelog naroda. Čovjek koji je ubio drugog čovjeka je
objavio rat cijelom narodu jer se odrekao svoga uma i izvršio nasilje nad jednom osobom, a
njegov postupak daje ljudima pravo da ga ubiju. ”...i stoga može da bude uništen kao lav ili
tigar, kao jedan od ovih divljih zveri sa kojima ljudi ne mogu da imaju društvo ni sigurnosti. I
na tome se zasnivaju veliki zakoni prirode:’Ko prolije krv čovječiju, njegovu će krv proliti
čovjek.’” Ovom se izjavom ubojicu spušta na razinu divlje, pohotne zvijeri koja djeluje u skladu
sa instinktima jer je lišena razuma, koji je karakterističan samo ljudima. Umjesto da ljudi budu
ponosni na svoju privilegiju, oni je zlorabe i posežu za niskim nagonima, ubijaju jer misle da
će tako nešto dobiti.
Različita odstupanja od zakona se na različite načine kažnjavaju. Kako bi se spriječilo
osvetoljubivo kažnjavanje i da se u tome ne bi prekoračila mjera, Bog je uspostavio građansku
vladu, a ona je tako postala regulirajuće sredstvo prirodnog stanja. Ljudi su članovi prirodnog
stanja, sve dok ga sami ne napuste i stupe u političko društvo.
Ukoliko netko napadne nevinu osobu i nanese joj štetu, reći ćemo da je ta osoba napadnuta, no
ukoliko ona odgovori na napad razvija se stanje rata, jer nevini ima pravo da uništi drugu stranu.
Stanje mira se može uspostaviti tek kada napadač ponudi pomirenje i odredi uvjete na koje će
druga strana moći dobrovoljno pristati. Jedan od bitnih razloga istupanja iz prirodnog stanja i
priklanjanje društvu je upravo pokušaj da se izbjegne stanje rata. U društvu se obraća autoritetu,
onome koji ima vlast i pozivanjem na njega se može doći do kompromisa. Ako ne postoji vladar
u društvu ljudi se pozivaju na Božje zakone i na taj način rješavaju sporove. Čovjek je slobodan
u društvu, a to mu daje pravo da niti jednoj osobi ne može poslužiti kao rob. Svatko raspolaže
svojom voljom i osobošću onako kako on to želi. Uz ovu slobodu postoji i sloboda ljudi pod
vladom, postoji određeno pravilo po kojem se treba živjeti, ono je isto za sve pripadnike toga
društva, pa u skladu s time čovjek nije pod nikakvim ograničenjem, osim pod onim koje nalaže
prirodni zakon.
“Jer, čovjek budući da nema vlast nad svojim životom, ne može ugovorom ili vlastitom
saglasnošću da sebe učini nečijim robom, niti da sebe stavi pod arbitrarnu vlast drugoga da mu
on oduzme život kad mu je volja.” Stanje ropstva po svojoj prirodi jedino je usporedivo sa
stanjem rata, jer rob nije ništa drugo no zakonit zarobljenik osvajača.
Prema Lockeu svako je vlasništvo opravdano time što je čovjek upotrijebio svoje radne
sposobnosti da pretvori dio zemlje u nešto korisno sebi i drugima. Na taj način njegovo imanje
doprinosi i zajednici u kojoj živi, ali uz uvjet da čovjek nije samo za sebe uzeo imanje već da
postoji i za druge. Ukoliko upotrijebimo rad na zemlji koja već nakome pripada, u tom slučaju
ona ne može biti naša. S toga on naglašava prisvajanje tj. uspostavljanje autoriteta nad stvari
koja prvobitno nije ničija. No, Locke shvaća pravilo ljudi da u prirodnom stanju raspolažu
blagodatima svoga rada kao privatnim vlasništvo. Tako temelj privatnog vlasništva postavlja u
prirodnom pravu čovjeka da slobodno raspolaže sobom kao osobom i svojim radnjama.
Prekomjerno posjedovanje bi pak ugrozilo jednakost, ali svojom razboritošću ljudi se uspjevaju
oduprijeti toj opasnosti. Ideja vlasništva ja po svemu sudeći pravo na posjedovanje nečega, a
ideja nepravde je narušavanje tog prava. Ideja vlasti u svojoj biti ima društvo u kojem se
podvrgavamo izvjesnim pravilima koja ujedno ograničavaju apsolutnu slobodu prirodnog
stanja. Svijet je zajedničko dobro svih ljudi te pošto smo svi rođeni jednaki, imamo jednaka
prava glede uživanja u dobrima koje nam život pruža. Mora postojati način kako bi to korisno
upotrijebili, način na koji ćemo te pogodnosti podrediti sebi prije nego li ona postanu vlasištvo
drugog čovjeka. Pošto je čovjekova osobnost isključivo njegovo vlasništvo, rad koji proizlazi
je također njegov, a timei rezultat toga rada pripada samo njemu. Rad je ključna stvar kojom
čovjek vrši selekciju na zajedničko i s druge strane privatno vlasništvo. Mogućnost prisvajanja
zahtjeva uvođenje privatnih posjeda koji su uvedeni radi ponovnog uspostavljanja jednakosti.
Iako smo svi rođeni jednaki ne znači da trebamo imati jednaku površinu zemlje u vlasništvu,
već znači da naš rad jednako vrijedi da ćemo za isti napor biti jednako nagrađeni. Jednakost po
rođenju nije isto što i jednakost po dobitku već znači da nam se svima pruža ista prilika da
napredujemo u životu. Našim radom doprinosimo zajedničkom dobru.
U situacijama kada čovjek postane pohlepan i prisvoji si količinu dobara koju ne može
iskoristiti, pa propadne, on je prekršio zakon. Povreda je u tome što je prisvojio nešto što bi isto
tako moglo biti vlasništvo njegovog susjeda, pošto svi imaju jednako pravo da to dobro svojim
radom prisvoje. Ukoliko na nešto upotrijebimo više rada, taj će proizvod imati i veću vrijednost.
U finalni proizvod trebamo ubrojiti sav napor i rad proizvođača koji su proizveli dijelove i
omogućili da na kraju imamo proizvod koji ćemo upotrijebiti kao cjelinu. “Priroda i zemlja
same po sebi pružaju uglavnom bezvredne predmete. “ , svojim radom doprinosimo
unapređenju života. Nešto zakonski pripada čovjeku ukoliko je uzeto za postizanje dobrobiti, u
protivnom je pljačka. Da bi se spriječilo propadanje proizvoda koji su služili kao sredstvo
razmjene, uveden je novac kao trajno dobro, koje se vremenom ne može pokvariti. Novac
omogućava da se posjedi šire, a oni se zasigurno neće širiti tamo gdje nema vrijednosti, nema
osnovice na kojoj bi se novac zaradio. Prije uvođenja novca, čovjek je radio manje jer nije bilo
potrebe da radi i proizvodi više jer bi proizvodi propadali, pošto ih ne bi stigao upotrijebiti.
Situacija se sada okrenula, čovjek radi više kako bi zaradio više novca, kojeg može uštedjeti i
ne mora brinuti da će prekršiti zakon ako ga pravovremeno ne potroši. Pravo na vlasništvo
zapravo proizlazi iz prirodnog zakona, ali postoji izvjesna regulacija onoga što se može
prisvojiti. Prema toj regulativi je postignut balans prirodnog stanja, a vlasništvo je prisutno u
umjerenoj količini. No, prirodna ravnoteža lakše je primjenjiva na vremena kada je populacija
na Zemlji bila znatno manja i kada ograničenja vlasništva nisu bila toliko bitna te je svatko
mogao prisvojiti zemlju da je obrađuje i uživa njene plodove. Porastom stanovništva javila se i
potreba za mjerodavnim instrumentom razmjene, tj. novcem, čijom se prisutnošću ukida drugo
ograničenje vlasništva. Iz otkrića novca slijedi niz drugih stvari, kao što je podjela rada,
raspodjela zemlje, razvoj trgovine, unaprijeđuje se obrađivanje zemlje. Te sam gospodarski
razvoj vapi za uspostavljanjem države koja će garantirati sigurnost posjeda.
Locke nadalje objašnjava podjelu vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu. Zakonodavna vlast
predstavlja temelj udruživanja ljudi u političku zajednicu odnosno njihovu prvobitnu želju da
se zaštite.
Prirodan zakon nije bio kodificiran te je u njemu svatko mogao tumačiti zakon na svoj način i
svaka osoba je bila tumač prava, a ujedno i izvršitelj kazne ukoliko mu je neko zlo naneseno.
Zakonodavna vlast nije veća od one u prirodnom stanju, njen je jedini cilj očuvanje vlasništva.
Stupanjem u društvo, prirodno pravo ne prestaje, već je i dalje vječno pravilo za sve ljude. I
zakonodavci se moraju prilagoditi zakonu prirode. Vlast zakonodavnog tijela ne smije biti
utemeljena na improviziranim pravilima, već moraju postojati zakoni koji su svima poznati i
pomoću kojih vlada autoritet. Kada tih zakona ne bi bilo tada ljudi ne bi imali zajamčen mir i
sigurnost, jednako kao što to nisu imali u prirodnom stanju. Zakonodavac nema pravo
oduzimanja bilo kojeg dijela vlasništva nekog pojedinca bez njegovog pristanka. Oni koji imaju
vlast u svojim rukama ne mogu je prenjeti na neku drugu osobu jer narod odlučuje o tome u
čije ruke predaje vlast i za kakav oblik države se zalaže. Zakonodavna vlast ima za činiti samo
ono što joj narod predaje putem pozitivnog dobrovoljnog prijenosa. Ona vlada za dobrobit
naroda. Pozitivni zakon je pisani zakon i ne interpretira se individualno već ga donosi tijelo
koje su izabrali članovi zajednice i pritom se svojevoljno odrekli slobode, kako bi se podvrgli
zakonu. Čovjek tek sada postaje slobodan u pravnom smislu riječi. Zaštičen od samovolje
drugih ljudi on može uživati potpunu slobodu i prava dok je prije za razliku bio slobodan
izabrati zemlju koju će obrađivati, ali mu ništa nije jamčilo da mu neće biti naneseno zlo.
Čovjek je oslobođen granica koje mu drugi postavlja i na što ga prisiljava, a te slobode nama
tamo gdje nema zakona. Zaštitu koju pruža vlast ne može pružiti niti jedna patrijarhalna
zajednica, vladar ne može raspolagati našim životima jer njegova moć samo predstavlja našu
moć koju smo mu sporazumno prenjeli. Dolazi i do nastanka političkih zajednica te ljudi svoje
prirodno pravo prenose na skup osoba ili ovlaštenu osobu koja donosi zakone i djeluje u skladu
sa njima. Prijelaz iz stanja prirode u stanje organizirane političke zajednice Locke objašnjava
kao nastanak političkog društva. Do takvog društva dolazi jer se kod ljudi rađa potreba da
ponajprije steknu vlasništvo, a zatim da ga očuvaju. Ljudi se odriču slobode i ulaze u društvo
zbog nedostataka prirodnog stanja, poput nepostojanja zakona, nepristranog suca, i moći. U
društvu ljudi vide jedini način da očuvaju vlasništvo. “ To je ono što ih je učinilo voljnim da
svako preda svoju pojedinačnu vlast kažnjavanja da bi je vršio onaj pojedinac koga će između
sebe imenovati; a sve to na osnovu takvih pravila sa kojima će se saglasiti zajednica ili oni koje
su ljudi za ovu svrhu ovlastili.” Jedina moć čvjeka u prirodnom stanju jest moć kažnjavanja
prekršioca i moć očuvanja samog sebe. Političko društvo sa sobom povlači i postojanje
pozitivnog prava koje će onemogućiti svakojaka tumačenja prava već univerzalno vrijedi za
svakoga kao mjerilo po kojem se treba ravnati. U prirodnom stanju pravo svakog čovjeka je da
presudi i kazni drugog čovjeka ukoliko povređuje nečiju imovinu, ili napada nekoga odnosno
uskračuje mu slobodu. S druge strane političko društvo ne može opstati ako ne postoji vlast uz
pomoć koje bi se očuvalo čovjekovo vlasništvo i kada se ne bi provodilo kažnjavanje
prekršioca. Ono nastaje kada se pojedinac odluči odreći prirodne vlasti i predaje ju u ruke
zajednice koja ga od sada štiti od prekršitelja putem svojih zakona. “Oni koji su sjedinjeni u
jednom telu i imaju zajednički uspostavljeni zakon na koji se pozivaju i sudstvo sa vlašću da
rešava sporove između njih i kažnjava prekršioce, jesu u političkom društvu jedan s drugim; ali
oni koji nemaju takvog zajedničkog prava apelacije, mislim na zemlji, još su u prirodnom
stanju,i gde nema drugog sudije, svako je sudija za sebe i izvršilac, što predstavlja, kao što sam
ranijepokazao, savršeno prirodno stanje.” Osnovna funkcija tog društva je zaštita svih ljudi
unutar zajednice od onih koji odstupaju od zakona ili ga krše kada nastoje nanjeti zlo nekom
čovjeku, općenito povrijediti mu vlasništvo. U političkom društvu ujedinjen je jedan narod sa
jednim političkim tijelom pod jednom vrhovnom vladom. Svaki član građanskog društva
obvezuje se na poštivanje njegovih zakona, jer se u protivnome taj član ne bi uopće razlikovao
od bilo kojeg drugog člana prirodnog stanja. Država koja nastaje društvenim ugovorom ima
zadatak da zajamči prirodno stanje. Političko društvo se formira sa svrhom očuvanja posjeda,
ujedno i očuvanja života, ali vladar nama pravo raspolagati imovinom svojih podanika. Ljudi
koji stupaju u zajednicu čine to pod pretpostavkom da su svu vlast predali većini u zajednici. “
I stoga ono što započinje i stvarno uspostavlja neko političko društvo nije ništa drugo do
saglasnosti nekog broja slobodnih ljudi, pogodnih za stvaranje većine, da se ujedine i utjelove
u takvo društvo.I to je ono što je dalo ili može da da početak nekoj zakonitoj vladi u svijetu.”.
U izvjesnim situacijama vladar može da ozlorabi svoj položaj i nanese štetu podanicima bilo
da povređuje njegov život ili imovinu, ali tada oni imaju pravo na samoobranu. Na taj način
mogu svrgnuti postojeću vlast koja nanosi štetu i uspostaviti novu koja će prema njihovom
mišljenju bolje obnašati funkciju. Kada pak vladar ne poštuje zakon i nameće svoju volju kao
zapovijed kojoj se treba pokoravati tada on postaje uzorpator, postojeći zakoni se poništavaju
te se ponovno uspostavlja prirodno stanje. U tom stanju podanici nisu obvezni poštivati vladara
već imaju i pravo da se bore protiv njega. Stoga ako je bilo tko kriv što je tiranski vladar svrgnut
onda je to upravo on jer je svojim ponašanjem i načinom na koji je vladao potaknuo takav slijed
događaja. Takav vladar i sam daje povod da bude svrgnut i sam se izravno dovodi u stanje rata
jer ne ispunjava dužnosti koje stoje u zakonu već radi mimo zakona. Svaki raskid ugovora
između naroda i vladara donosi sa sobom stanje rata, ali i povratak u prirodno stanje.
Djeca nisu odgovorna pred zakonom, već njihovi roditelji odgovaraju za njihove postupke sve
do određene granice u životu. Kada dijete postaje zrelo, um mu je razvijen i može samostalno
odlučivati i roditelji više nisu odgovorni za postupke svoga djeteta. Dijete sazrijeva u osobu
odgovornu za sebe, koja je od tog trenutka pod zakonom uma čiji je cilj očuvanje slobode, a ne
njeno sputavanje. “...tamo gdje nema zakona nema ni slobode. Jer sloboda znači biti slobodan
od ograničenja i nasilja drugih, što nije mogućno tamo gdje nema zakona. Ali sloboda nije, kao
što nam se kaže: sloboda svakog čovjeka da čini što ga je volja...” To je sloboda u smislu da
čovjek slobodno raspolaže svojim imanjem, radom, osobnošču, a ne da bude potčinjen volji
neke osobe, već sljedi svoju volju i odlučuje o svojim namjerama. Vlast roditelja nad djecom
postoji jer djeca nemaju u potpunosti razvijen um, a iz toga slijedi da nemaju ni potpunu slobodu
volje i djelovanja. Roditelji određuju volju svoje djece i upravljaju njihovim djelovanjem.
Sloboda čovjekova djelovanja zasniva se na posjedovanju uma koji ga upućuje na pravilne
postupke. Kada dijete dođe u godine zrelosti, vlast njegova oca nad njim prestaje i otac nema
više pravo da raspolaže slobodom sina, jednako kao ni sa slobodom drugog čovjeka. To je
očevo pravo samo privremeno; ono je poglavito povlastica djeteta, a manje očeva prednost u
smislu vladanja nad djetetom.