Histologija

Prostata je skup od 30-50 razgranatih tubuloalveolarnih žlijezda, čiji se izvodni kanali otvaraju u
prostaticnom dijelu uretre. Prostata je organizovana u tri različite zone. Centralna zona zauzima
25% volumena žlijezde, dok 70% žlijezde okupira periferna zona koja je glavno mjesto nastanka
karcinoma prostate. Prelazna zona je medicinski značajna zato što predstavlja mjesto gdje nastaje
benigna hiperplazija prostate.
Tubuloalveolarne žlijezde prostate posjeduju kockasti ili pseudoslojeviti epitel. Jedna izuzetno
razvijena fibromuskularna stroma okružuje žlijezde. Prostata je omotana fibroelastičnom
kapsulom bogatom glatkim mišićnim ćelijama. Septe koje polaze od kapsule ulaze u žlijezdu i
dijele je u lobuluse koji su kod odraslog muškarca nejasno odijeljeni.
Prostata proizvodi tečnost i deponuje je u svojoj unutrašnjosti do izbacivanja ejakulacijom. Kao i
kod sjemenih vezikula struktura i funkcija prostate zavisi od nivoa testosterona.
U lumenu žlijezde često se nalaze mala (0,2-2mm) loptasta tijela glikoproteinskog sastava koja
često kalcifikuju. nazivaju se prostatični kamenci ili corpora amylacea. Njihovo značenje nije još
razjašnjeno, ali im se broj povećava sa starošću.

Anatomija- perovic

Prostata je neparan organ. leži u medijalnoj liniji ispod vesicae urinariae, ispred rectuma a iza
simfize. Kroz nju prolazi, odozgo prema dole i od natrag prema naprijed, početni dio urethrae
koji se zbog toga naziva pars prostatica urethrae. Osim toga, kroz nju idu i ductus ejaculatorii
koji se otvaraju u urethru. Prostata ima oblik kestena. Na njoj razlikujemo bazu - basis prostatae
– koja je okrenuta prema gore i vrh – apex prostatae – koji gleda prema dole. Osim toga
razlikujemo prednju ploštinu – facies anterior, stražnju – facies posterior i dvije lateralne – facies
inferolaterales.
Facies anterior je u odnosu sa plexus pudendalis, koji ju odjeljuje od simfize. Facies posterior je
u odnosu sa rectumom. Taj odnos je važan, jer kroz rectum možemo palpirati prostatu. Prostata i
rektum se ne dodiruju direktno , već je između njih postavljen sloj veziva. Facies posterior
pokazuje u medijalnoj liniji jednu okomitu brazdu. Ta brazda čini da se jače izbočuju lateralne
strane i da se ističu kao dva lobusa. Facies inferolaterales odjeljuju sloj veziva, pun venoznih
spletova, od m. levator ani. Apex prostatae je okrenut dole i naprijed, a dopire do diaphragma
urogenitale s kojom je povezan pomoću veziva i niti i m. sphincter urethrae diaphragmaticae.
Basis prostatae usko priliježe uz bazu vesicae urinariae. Glatka muskulatura i jednog i drugog
organa se intimno povezuje, tako da je teško odijeliti od vesicae urinariae. Kroz vesicu možemo
vršiti i operativne zahvate na prostati. Basis prostatae kad je odijelomo od vesicae urinariae ima
oblik trokuta čiji je vrh okrenut naprijed. U blizini vrha nalazi se otvor kroz koji prolazi urethra.
Taj otvor je okružen glatkim mišićnim nitima koje nisu ništa drugo već m. sphincter vesicae. Iza
toga se nalazi mjesto ulaze prostatu ductus ejaculatorii ili ako se još nisu formirali, onda ductus
deferens i vesiculae seminales. Dio prostate koji se nalazi između ulaska urethrae u prostatu i
ductus ejaculatorii, nazivamo lobus medius ili isthmus prostatae. Lobus medius često hipertrofira
kad zapriječi mokrenje, a to dovodi do teških posljedica po organizam. Važno je naglasiti da se
ispred lobus mediusa nalazi urethra, a straga ductus ejaculatorii.

Građa prostate
Prostatu izgrađuju:
1. Stroma, substantia muscularis – se zgušćuje oko pars prostatica urethrae, a još i na
poseban način na bazi colliculus seminalisa, u koji prodire sudjelujući najvećim dijelom u
njegovom formiranju. od te centralne mase, koja ovije također terminalni dio ductus
ejaculatorii, substantia muscularis se grana prema periferiji u formi vrlo nepravilnih
radijarnih septuma, koji se na periferiji spajaju formirajući sloj koji obavija prostatu –
capsula prostatae. U prostorima između septuma nalaze se žlijezd, ali u iste prostore šalju
septa kolateralne ogranke koji odvijaju od žlijezde, tako da se ove nalaze kao zakopane u
vezivu strome. Substantia muscularis se većinom sastoji od glatkih mišićnih niti, zatim od
veziva u kome osim kolagenih ima dosta i elastičnih niti. Substantia muscularis od koje je
izgrađen colliculus seminalis je izgrađena gotovo samo od elastičnih niti koje idu
uglavnom uzdužno.
2. Substantia glandularis ili žljezdani dio. Izgradjen je od 30-50 alveotubuloznih
razgranjenih žlijezda koje imaju izgled nepravilnih piramida. Širi krak im je okrenut ka
periferiji. Drugi, uski kraj, koji zapravo nije ništa drugo nego izvodni kanal žlijezde –
ductus prostaticus, okrenut je put urethrae u koju se i otvara. Ako pogledamo samo jednu
žlijezdu, vidjet ćemo da joj je osnova jedna nepravilna cijev na kojoj se izmjenjuju
proširena i sužena mjesta. Od te cijevi polaze nepravilne male cjevčice ili alveoli, koji
mogu biti okrugli ili duguljasti. U alveolima ili tubulima fali jedna prava lamina propria,
no ipak se ispod epitela nalazi jedan vezivni sloj strome, koji jednim dijelom ulazi
izbočenja koja čini epitel u lumen žlijezde. Žljezdani epitel je izgrađen od kubičnih
stanica koje su poredane većinom u jednom sloju. Među tim kubičnim stanicama kojima
je protoplazma granulirana, nalazimo i neke okrugle, spljoštene stanice kojima je
protoplazma homogena. Osim sekreta koji ispunjava lumen pojedinih dijelova žlijezde
nalazimo tu kod starijih individua i neke konkremente, tzv, prostatično kamenje ili
corpora amylacea. Ovaj epitel producira jedan sekret koji ima više zadaća: 1. on se
primiješa spermi i povećava joj količinu, 2. povećava gibljivost spermija, 3. svojom
alkalnošću neutralizira kiselu reakciju vagine.
Funkcija prostate
Prostata je žlijezda koja luči rijetku, mliječnu tečnost koja sadrži kalcijum, citratne jone, fosfatne
jone, enzime koagulacije i profibrinolizin. U toku emisije, kapsula prostate se kontrahuje
istovremeno sa kontrakcijama sjemenovoda, tako da rijetka, mliječna tečnost iz prostate još više
doprinosi povećanju količine sperme. Blaga baznost sekreta prostate može biti veoma važna za
uspješno oplođenje jajne ćelije, jer je tečnost u sjemenovodu relativno kisela, zbog prisustva
limunske kiseline i krajnjih metaboličkih produkata spermatozoida, što smanjuje oplodnu moć
spermatozoida. Vaginalni sekret kod žene je, takođe, kiseo (pH 3,5 do 4,0). Spermatozoidi nisu
optimalno pokretljivi sve dok pH tečnosti koja ih okružuje ne poraste na oko 6,0 do 6,5. Prema
tome, vjerovatno je da blaga bazna tečnost iz prostate, u toku ejakulacije, pomaže u neutralizaciji
kiselosti ostalih sastojaka sperme i tako povećava pokretljivost i fertilnost spermatozoida.