Knjige.

Club Books

Lee Child

PONOĆNA CRTA

Preveo s engleskoga:
Neven Dužanec

Zagreb, 2019.

Knjige.Club
2
 Knjige.Club Books

Dosad je, u povijesti SAD-a, dodijeljeno gotovo dva milijuna

Purpurnih srca. Ova je knjiga, s poštovanjem, posvećena svakome
od onih koji su primili to odlikovanje.

Knjige.Club
3
 Knjige.Club Books

1. POGLAVLJE

Jack Reacher i Micheile Chang proveli su tri dana u Milwaukeeju. Četvrtog jutra ona je otišla.
Reacher se vratio u sobu s kavom i pronašao poruku na jastuku. Već je vidio takve
poruke. Sve su govorile isto. Izravno ili neizravno. Chang je svoju napisala neizravno. I
elegantnije od većine. Doduše ne u pogledu prezentacije. Nažvrljala ju je penkalom na
komadiću papira iz motelskog notesa, valovitom od vlage. No u pogledu izražaja bio je
elegantan. Upotrijebila je metaforu kako bi objasnila, laskala mu i ispričala se, sve u jednom.
Napisala je: Ti si poput New Yorka. Obožavam ga posjetiti, ali nikada ne bih mogla živjeti ondje.
On je učinio isto što i uvijek. Prešao je preko toga. Shvaćao ju je. Nikakva isprika nije bila
potrebna. On sam nije mogao živjeti nigdje. Cijeli njegov život bio je posjet. Tko bi to mogao
trpjeti? Popio je svoju kavu, a zatim i njezinu, a onda uzeo svoju četkicu za zube iz čaše u
kupaonici i otišao, kroz labirint ulica, skrećući lijevo i desno, sve do autobusnoga kolodvora.
Ona je bila u taksiju, pretpostavljao je. Išla je u zračnu luku. Imala je zlatnu kreditnu karticu i
mobilni telefon.
Kad je stigao na kolodvor, učinio je isto što i uvijek. Kupio je kartu za prvi autobus, bez
obzira na to kamo išao. Pokazalo se da je riječ o gradiću na obali jezera Superior u koji je
vodila samo jedna cesta. Strogo govoreći, bio je to pogrešan smjer. Ondje je bilo hladnije, a ne
toplije. Ali pravila su pravila, pa se ukrcao. Sjeo je i gledao kroz prozor. Wisconsin je prolazio
pokraj njega, s pokošenim poljima punim sijena u balama, ogoljenim pašnjacima i stablima
golemih, tamnih krošanja. Bio je kraj ljeta.
Bio je kraj više toga. Ona mu je postavljala sva uobičajena pitanja. Zapravo su to bile
prikrivene izjave. Shvatila bi da je lutao jednu godinu. U potpunosti. Kao klinac koji je
odrastao po vojnim prekomorskim bazama, a zatim kao odrastao bio raspoređivan po vojnim
bazama u inozemstvu, a između toga ništa osim četiri godine West Pointa, institucije koja baš
nije poznata po dokolici, sigurno će odvojiti jednu godinu da putuje i razgleda domovinu prije
nego što se skrasi. Možda dvije godine. Ali ne više. I sigurno ne trajno. Shvati to. To je mogla
biti samo patologija.
Sve je to izrekla zabrinuto, bez osuđivanja. Ništa strašno. Cijeli je razgovor trajao dvije
minute. Ali poruka je bila jasna. Jasna koliko poruke mogu biti. Nešto o poticanju. Poticanju
čega, pitao je. Nije potajno u sebi mislio da njegov način života predstavlja problem.
To samo dokazuje da jest tako, rekla je ona.

Knjige.Club
4
 Knjige.Club Books

Stoga je ušao u autobus do gradića u koji vodi samo jedna cesta i odvezao bi se njime do
kraja, jer pravila su pravila, no na drugom zaustavljanju otišao je u šetnju i ugledao prsten u
izlogu zalagaonice.

Drugo zaustavljanje bilo je u kasno poslijepodne, u tužnijoj polovici maloga grada. Možda je
ondje bilo sjedište uprave okruga. Ili neki njezin manji dio. Možda postaja okružne policije. U
svakom slučaju, u gradu je bio zatvor. To je bilo jasno. Reacher je vidio urede agencija za
jamčevinu i zalagaonicu. Puna usluga u maloj, zapuštenoj ulici nadomak odmorišta autobusa
s pripadajućim objektima.
Bio je ukočen od sjedenja. Prešao je pogledom po ulici blizu odmorišta. Počeo je hodati
prema njoj. Bez posebna razloga. Lagana šetnja da se malo protegne. Dok se približavao
prebrojavao je gitare u izlogu zalagaonice. Bilo ih je sedam i svaka je pričala jednu tužnu
priču. Poput country pjesama na radiju. Neostvareni snovi. Ispod gitara bile su staklene police
s manjim stvarima. Bilo je svih vrsta nakita. Među njima i prstena. Uključujući i
maturalne prstene iz raznih srednjih škola. Osim jednog. Jedan je bio iz West Pointa, klasa
2005.
Bio je to lijep prsten. Bio je konvencionalnog oblika i stila, s filigranskim zlatnim
ukrasima, crnim kamenom, možda poludragim, a možda i običnim staklom, okruženim
ovalnim obručem na kojem je s gornje strane bilo ugravirano West Point, a s donje
2005. Starinski krasopis. Klasični pristup. Ukazivao je na poštovanje prema prošlosti ili na
nedostatak mašte. Polaznici West Pointa sami su dizajnirali svoje prstene. Kako god su htjeli.
Bila je to stara tradicija. Možda i staro pravo jer su prsteni s West Pointa bili prvi
diplomski prsteni od svih ostalih.
Prsten je bio vrlo malen.
Reacher ga ne bi mogao nataknuti ni na jedan od svojih prstiju. Čak ni na mali prst lijeve
ruke, čak ni do prvog zgloba. Dalje od njega sigurno ne. Bio je sićušan. Ženski prsten. Možda
replika za djevojku ili zaručnicu. Neki su to radili Bilo je to neka vrsta suvenira.
Ali možda i nije bio jedan od tih.
Reacher je otvorio vrata zalagaonice i ušao unutra. Čovjek za blagajnom podignuo je
pogled. Bio je krupan, neobrijan i neuredan. Možda u srednjim tridesetima, tamnokos, s
mnogo sala na ionako krupno građenu tijelu. U očima mu se vidio tračak lukavosti. U svakom
slučaju dovoljno za odgovarajuću reakciju na neočekivana posjetitelja visokog dva metra i
teškog stotinu kilograma. Posve instinktivnu reakciju. Trgovac se nije bojao. Dakle, imao
je napunjen pištolj ispod pulta. Ili je bio idiot, ali nije izgledao kao da jest. Kako god, nije htio
riskirati i zvučati agresivno. Ali nije želio ni zvučati kao da se dodvorava. Bila je to stvar
ponosa.
Pa je rekao: »Kako ide?«
Ne baš najbolje, pomislio je Reacher. Da budem iskren. Chang se dotad već vratila u
Seattle, u svoj život.
No rekao je: »Ne mogu se požaliti.«
»Mogu li vam pomoći?«
»Pokažite mi diplomske prstene koje imate.«

Knjige.Club
5
 Knjige.Club Books

Trgovac je izvukao pladanj s prstenjem s police i stavio ga na pult. Prsten s West Pointa
zakotrljao se, poput loptice za golf. Reacher ga je uzeo u ruku. Iznutra je bio graviran. To je
značilo da nije kopija. Nije bio za zaručnicu ili djevojku. Replike se nikad ne graviraju. To je
stara tradicija. Nitko nije znao zašto.
To nije bio suvenir, nego prava stvar. Prsten neke kadetkinje, zarađen tijekom četiriju
teških godina. I nošen s ponosom. Očito. Tko nije bio ponosan na West Point, nije kupovao
prsten. Nije ga bilo obvezno kupiti.
Ugravirani natpis bio je S.R.S. 2005.
Autobus je triput zatrubio. Bio je spreman za polazak, ali nedostajao mu je jedan putnik.
Reacher je spustio prsten i rekao »Hvala« te izišao iz zalagaonice. Požurio se natrag do
odmorišta, nagnuo se kroz prednja vrata autobusa i rekao vozaču: »Ostat ću ovdje.«
»Ne dajemo povrat novca.«
»I ne tražim ga.«
»Imate li torbu u spremištu?«
»Nemam.«
»Želim vam ugodan dan.«
Vozač je povukao ručicu i vrata su se zatvorila Reacheru pred nosom. Autobus je krenuo
bez njega uz glasan zvuk motora. Reacher se okrenuo od dizelskog dima iz ispuha i uputio se
natrag prema zalagaonici.

Knjige.Club
6
 Knjige.Club Books

2. POGLAVLJE

T rgovac u zalagaonici bio je pomalo mrzovoljan jer je morao opet vaditi pladanj s
prstenima, netom nakon što ga je vratio na mjesto. Ali učinio je to i stavio ga na isto
mjesto na pultu. Prsten s West Pointa opet se zakotrljao. Reacher ga je uzeo u ruku.
Rekao je: »Sjećate li se žene koja je založila ovo?«
»Kako bih se sjećao?« odvratio je trgovac. »Imam milijun stvari.«
»Imate li papire za sve?«
»Policajac ste?«
»Nisam«, odgovorio je Reacher.
»Ovdje je sve prema zakonu.«
»Nije me briga. Samo želim znati ime žene koja je donijela ovaj prsten.«
»Zašto?«
»Išli smo u istu školu?«
»Gdje to? Na sjeveru?«
»Istočno odavde«, rekao je Reacher.
»Sigurno niste ista generacija. Ne iz 2005. godine. Bez uvrede.«
»Nisam se uvrijedio. Ja sam bio u jednom od starijih naraštaja. Ali ta se škola ne mijenja
mnogo. Što znači da je naporno radila da bi zaradila ovaj prsten. Sad se pitam zbog kakvih ga
je nesretnih okolnosti morala založiti.«
»Kakva je to škola?« pitao je trgovac.
»U kakvoj uče praktične stvari.«
»Nešto poput trgovačke škole?«
»Više-manje.«
»Možda je poginula u nesreći.«
»Možda jest«, složio se Reacher. A možda i nije bila nesreća, pomislio je. U to su doba bili
ratovi u Iraku i Afganistanu. Nije bilo ugodno diplomirati 2005. godine. Rekao je: »Ali volio
bih znati sa sigurnošću.«
»Zašto?« pitao je trgovac opet.
»Ni sam ne znam točno.«

Knjige.Club
7
 Knjige.Club Books

»Zbog časti?«
»Moguće.«
»Toga ima u trgovačkim školama?«
»U nekima.«
»Nije bilo nikakve žene. Kupio sam taj prsten s mnogo drugih stvari.«
»Kada?«
»Prošli mjesec.«
»Od koga?«
»Ne moram vam opravdavati svoj posao. Zašto bih? Sve je legalno. Sve po zakonu.
Državna vlast tako kaže. Imam licenciju i prolazim razne inspekcije.«
»Zašto onda ne želite govoriti o tome?«
»To su privatni podaci.«
»A što ako kupim prsten?« pitao je Reacher.
»Stoji pedeset dolara.«
»Trideset.«
»Četrdeset.«
»Može«, rekao je Reacher. »Sad imam pravo znati njegovo podrijetlo.«
»Ovo nije kuća za dražbe Sothebys.«
»Svejedno.«
Trgovac je zastao na trenutak.
A onda je rekao: »Kupio sam ga od čovjeka koji je posrednik u dobrotvornim davanjima.
Ljudi doniraju stvari radi odbitka od poreza. Uglavnom stare aute i jahte. Ali i druge stvari.
Tip im daje potvrdu na veći iznos, dobivene stvari proda komu i za koliko može, a u
dobrotvorne svrhe daje ček s umanjenim iznosom. Kupujem male stvari od njega. Dobijem
što dobijem i nadam se da ću nešto zaraditi.«
»Mislite da je netko dao svoj prsten u dobrotvorne svrhe radi odbitka poreza?«
»To ima smisla ako je izvorni vlasnik mrtav. Onaj koji je maturirao 2005. To je dio
nasljedstva.«
»Ne bih rekao«, odvratio je Reacher. »Mislim da bi ga rodbina zadržala.«
»Ovisno o tome imaju li što jesti.«
»U gradu se loše živi?«
»Ja živim dobro, ali ja imam zalagaonicu.«
»Pa ipak, ljudi doniraju u dobrotvorne svrhe.«
»U zamjenu za lažne potvrde. Naposljetku vlada dobije manje poreza. Socijalna pomoć,
samo pod drukčijim nazivom.«
»Tko je taj posrednik za dobrotvorna davanja?« pitao je Reacher.
»Neću vam to reći.«
»Zašto ne?«
»To nije vaša stvar. Tko ste uopće vi?«
Knjige.Club
8
 Knjige.Club Books

»Samo tip koji ima vrlo loš dan. To nije vaša krivnja, dakako, ali da me pitate za savjet, ne
bih vam savjetovao da mi ga dodatno pokvarite. Mogli biste biti kap koja prelije čašu.«
»Sad mi prijetite?«
»To je više poput vremenske prognoze. Javna usluga. Poput upozorenja za tornado.
Sklonite se na sigurno.«
»Van iz moje trgovine.«
»Srećom, više nemam glavobolju. Dobio sam udarac u glavu, ali sad mi je bolje. Liječnik
mi je to rekao. Prijateljica me nagovorila da odem liječniku. Dvaput. Brinula se za mene.«
Trgovac je opet zastao na trenutak.
Zatim je rekao: »Iz kakve je škole taj prsten?«
»Iz vojne akademije«, odvratio je Reacher.
»Oprostite, zar one nisu za problematičnu djecu? Ili poremećenu. Bez uvrede.«
»Ne krivite djecu«, rekao je Reacher. »Pogledajte kakve su im obitelji. Iskreno, u našoj je
školi bilo mnogo djece čiji su roditelji ubili nekoga.«
»Zaista?«
»Više nego u drugim školama.«
»Zato se uvijek držite zajedno?«
»Nikoga ne ostavljamo za sobom.«
»Ovaj tip ne želi razgovarati sa strancem.«
»Ima li on licenciju i dolazi li njemu državna inspekcija?«
»Ja radim u skladu sa zakonom. Moj odvjetnik tako kaže. Zakonito je sve dok ja to iskreno
vjerujem. A vjerujem. To je oblik socijalne pomoći. Vidio sam papire. Mnogi to ljudi rade. Čak
imaju i reklame za to na TV-u. Uglavnom za aute. Katkad za jahte.«
»Ali taj tip ne želi razgovarati sa mnom?«
»Ne bih se iznenadio.«
»Zar je tako nepristojan?«
»Ne bih ga zvao na piknik.«
»Kako mu je ime?«
»Jimmy Štakor.«
»Zbilja?«
»Tako ga zovu.«
»Gdje ga mogu pronaći?«
»Potražite najmanje šest Harley-Davidsona. Jimmy će biti u onom baru ispred kojeg su
parkirani.«

Knjige.Club
9
 Knjige.Club Books

3. POGLAVLJE

G radić nije bio velik. Osim tužne strane imao je i onu koja je bila možda pet godina od toga
da joj se pridruži. Možda i više. Možda deset. Bilo je nade. Neki su izlozi bili prazni, a
vrata zabravljena, no nije ih bilo mnogo. Većina trgovina još je radila, iako usporenim,
ruralnim ritmom. Kroz gradić su sporo prolazili veliki kamioneti. U blizini je bila i bilijarska
dvorana. Nije bilo mnogo svjetlećih reklama. Mračilo se. Nešto u arhitekturi dalo je naslutiti
da je riječ o mljekarskom kraju. Trgovine su imale oblik nalik starinskim stajama za mužnju.
Imale su isti DNK duboko u sebi.
Naišao je na bar u drvenoj zgradi izdvojenoj od ostalih. Ispred je bilo parkiralište
prekriveno drobljenim šljunkom, na kojem je, uredno poredano, stajalo sedam Harley-
Davidsona. Vjerojatno nisu bili baš pravi Anđeli pakla, nego jedna od brojnih
paralelnih udruga. Motociklisti su bili razjedinjeni poput baptista. Svi isti, ali opet različiti.
Ova je skupina, činilo se, voljela crne kožnate resice i kromirane metalne dijelove. Voljeli su
sjediti naslonjeni nisko i voziti raširenih nogu, sa stopalima daleko ispred. Možda je to bilo se
bolje hladili. Možda je bilo i nužno. Obično su nosili kožnate jakne. I hlače. I čizme. Sve crno.
Ljeti im je u tome bilo vruće.
Svi su motocikli bili obojeni tamnim, ali sjajnim bojama. Četiri su motocikla bila ukrašena
narančastim plamenovima, a tri srebrnim simbolima nalik runama. Zgrada bara već je
izblijedjela od godina, a neke krovne ploče skliznule su sa svojeg mjesta. Na jednom od
prozora bila je vanjska jedinica klimatizacijskih uređaja, koja se mučila obaviti svoj zadatak,
dok je iz nje kapala voda u lokvu na tlu. Pokraj zgrade polako je prošao automobil. Gume su
šuštale na asfaltu. Policija okruga. Vjerojatno je prvu polovicu smjene punio okružni
proračun radarskim pištoljem na autocesti, a sada je došao u ophodnju stražnjih uličica
jednog od gradića pod svojom jurisdikcijom. Došao je pokazati policijske boje i provjeriti
mjesta na kojima su izbijale nevolje. Policajac u autu okrenuo je glavu i pogledao Reachera.
Nije bio nimalo nalik na vlasnika zalagaonice. Bio je u dobroj formi. Lice mu je bilo usko, a oči
inteligentne. Sjedio je za volanom savršeno uspravno, sa svježom vojničkom frizurom. Možda
starom jedan dan. Najviše dva.
Reacher je stajao mirno i gledao ga kako se odvozi. Zatim je u daljini čuo zvuk motocikla
koji se približavao i postajao sve glasnijim, težak poput udaraca čekićem. Iza ugla se pojavio
osmi Harley, vozeći što je sporije mogao. Krupan, težak stroj, grmio je i praskao, a vozač je
bio zavaljen nisko u njega, s nogama daleko naprijed. Nagnuo se dok je skretao, a zatim
usporio na šljunku. Nosio je crnu kožnatu jaknu preko crne majice kratkih rukava. Parkirao je
Knjige.Club
10
 Knjige.Club Books

posljednji u nizu. Motor je u praznom hodu radio poput kovača koji udara po nakovnju. Zatim
ga je zaustavio i podignuo motocikl na postolje. Tišina se vratila.
»Tražim Jimmyja Štakora«, rekao je Reacher.
Tip je pogledao jedan od ostalih sedam motocikala. Nije si mogao pomoći. Ali rekao je
samo: »Ne znam ga« i otišao do vrata bara, ukočen na iskrivljenim nogama, oksericama. Tijelo
mu je bilo kruškolika oblika. Imao je možda 40 godina. Visok nešto manje od 180 cm i krupan.
Koža mu je bila blijeda, bolesne nijanse kao da je istrljana motornim uljem. Povukao je vrata
i ušao u bar.
Reacher je ostao gdje je bio. Motocikl koji je tip pogledao bio je jedan od triju sa srebrnim
runama. Bio je golem kao i ostali, ali oslonci za noge i ručke upravljača bili su malo bliži
sjedalu nego na većini. Oko pet centimetara bliže nego na motociklu tipa koji je stigao
maloprije. Što je značilo da je Jimmy Štakor visok oko 172 cm. Možda je bio mršav. To bi dobro
odgovaralo njegovu imenu. Možda je bio naoružan nožem ili pištoljem. Možda je bio opak.
Reacher je otišao do vrata bara. Otvorio ih je i ušao. Unutra je bilo mračno i vruće i
smrdjelo je po prolivenu pivu. Prostorija je bila pravokutna sa šankom koji se pružao duž
cijeloga lijevog zida. Desno su bili stolovi. U stražnjem je zidu bio prolaz nadsvođen lukom, a
iza njega uski hodnik. Ondje su bili WC-i, govornica i izlaz za nuždu. Bar je imao četiri prozora.
Dakle, ukupno šest potencijalnih izlaza. To je bilo prvo što je bivši vojni policajac prebrojio.
Osmorica motociklista sjedili su za dvama stolovima pokraj prozora. Pili su pivo iz
debelih, orošenih čaša. I pridošlica je već sjeo k njima. I na stolici je imao oblik kruške. U čaši
pred njim bilo je najviše piva. Od ostalih su šestorica bila u sličnoj kategoriji, kada je riječ o
građi, kondiciji i općem izgledu. Jedan je bio opasniji. Visok oko 173 centimetra, žilav, s
ispijenim licem i nemirnim očima.
Reacher je stao ispred šanka i zatražio kavu.
»Nemamo je«, rekao je barmen. »Žao mi je.«
»Je li ono Jimmy Štakor? Onaj niski?«
»Ako imate nekih problema s njime, riješite to vani. Dobro?«
Barmen se odmaknuo. Reacher je čekao. Jedan od motociklista iskapio je čašu, ustao i
uputio se prema hodniku s WC-ima. Reacher je otišao do stolice s koje je ustao i sjeo na nju.
Drvo je bilo toplo. Motociklist koji je stigao posljednji povezao je o čemu je riječ. Zurio je u
Reachera, a zatim kratko pogledao Jimmyja Štakora.
Koji je pak rekao: »Ovo je privatna zabava, stari. Ti nisi pozvan.«
»Trebam neke informacije«, rekao je Reacher.
»O čemu?«
»O dobrotvornim donacijama.«
Jimmy Štakor blijedo ga je gledao. A onda se sjetio. Kratko je pogledao prema vratima, u
smjeru u kojem se, otprilike, nalazila zalagaonica kojoj je prodavao robu. »Gubi se, čovječe«,
rekao je.
Reacher je spustio lijevu šaku na stol. Bila je dimenzija pileta kakva prodaju u
veletrgovinama. Dugi, debeli prsti sa zglobovima poput oraha. Stari ožiljci bili su bijeli na
pozadini kože potamnjele od ljetnog sunca. »Nije me briga kakvu prijevaru izvodite«,

Knjige.Club
11
 Knjige.Club Books

rekao je. »Ili od koga kradete. Ili komu ste paravan. Ne zanima me ništa od toga. Samo me
zanima odakle ti ovaj prsten.«
Otvorio je šaku. Prsten mu se nalazio na dlanu. West Point 2005. Zlatna filigranska
dekoracija, crni kamen. Doimao se sićušno. Jimmy Štakor nije rekao ništa, ali zbog nečega u
njegovim očima Reacher je zaključio da prepoznaje prsten.
»West Point je vojna akademija Sjedinjenih Država. Obrati pozornost na posljednje dvije
riječi. Ovo je savezni slučaj.«
»Ti si policajac?«
»Nisam, ali imam kovanicu za telefon.«
Osmi tip vratio se iz WC-a. Stao je iza Reachera, ruku raširenih u pretjeranu iskazu
zbunjenosti. Kako da želi reći, koji vrag se događa ovdje? Tko je ovaj tip? Reacher je jedno oko
držao na Jimmyju Štakoru, a drugo na odrazu u prozoru pokraj, prateći tako što se događalo
iza njegova ramena.
»To je nečija stolica«, rekao je Jimmy Štakor.
»Da, moja je«, odvratio je Reacher.
»Imaš pet sekunda.«
»Imam koliko god ti treba da mi odgovoriš na pitanje.«
»Osjećaš se sretnim večeras?«
»Neće mi trebati sreća.«
Reacher je spustio desnu šaku na stol. Bila je malo krupnija od lijeve. To je uobičajeno za
dešnjake. Imala je nešto više ožiljaka, među njima i jedna u obliku slova V, koji je izgledao
poput ugriza zmije, ali je zapravo napravljen noktom.
Jimmy Štakor slegnuo je ramenima, kao da cijeli taj razgovor nije nimalo važan.
Rekao je: »Ja sam dio nabavnog lanca. Dobivam stvari od ljudi, a oni ih dobivaju od drugih
ljudi. Taj je prsten doniran ili prodan ili založen, a nije otkupljen natrag. Ne znam više od
toga.«
»Od kojih drugih ljudi si ga dobio?«
Jimmy Štakor nije rekao ništa. Reacher je pratio prozor lijevim okom. Desnim je vidio
kako Jimmy Štakor kima glavom. Odraz u staklu prozora pokazao mu je da tip iza njega
snažno zamahuje desnom rukom. Namjera mu je, očito bila da udari Reachera po uhu. Možda
ga i sruši sa stolice. Ili ga barem malo smekša.
Nije uspjelo.
Reacher je odabrao liniju manjeg otpora. Sagnuo je glavu i pustio da šaka prozuji kroz
zrak iznad njega. Zatim se naglo uspravio, skočio na noge, okrenuo se i iskoristio inerciju da
laktom udari tipa u bubreg koji se baš u tom trenutku našao na tome mjestu zbog rotacije
tijela nakon promašena udarca. No Reacherov je udarac pogodio punom snagom. Tip se
srušio na pod kao gromom pogođen, a Reacher je sjeo natrag na stolicu kao da se baš ništa
nije dogodilo.
Jimmy Štakor je zurio u njega.
»Riješite to vani!« Doviknuo je barmen. »Kako sam već rekao.«
Zvučao je kao da to zaista misli.
Knjige.Club
12
 Knjige.Club Books

Jimmy Štakor je rekao: »Sad si u nevolji.«

I on je zvučao kao da to zaista misli.
U tom trenutku Chang je vjerojatno kupovala namirnice za večeru. Možda u nekoj maloj
trgovini blizu svoga stana. Nešto zdravo, ali jednostavno. Vjerojatno je bila umorna.
Loš dan.
»Šest debelih tipova i kržljavac.« Rekao je Reacher. »Bit će to poput šetnje.«
Ustao je, okrenuo se i stao na tipa koji je još bio na podu te prešao preko njega. Nastavio
je do vrata i izišao na šljunak, do niza sjajnih motocikala. Okrenuo se i vidio kako ostali izlaze
za njime. Ne baš veličanstvena sedmorka. Većina ih je imala okserice i loše držanje, ukočeno
i iskrivljeno zbog pivskih trbušina. Ali ipak, bilo je to mnogo mase zajedno. K tomu i četrnaest
šaka te četrnaest čizama.
Vjerojatno s metalnim vrhovima.
Možda vrlo loš dan.
Ali koga briga, zapravo.
Sedmorica motociklista raširila su se u polukrug. Trojica lijevo od Jimmyja Štakora,
trojica desno. Reacher se nastavio kretati, leđima okrenut ulici, čekajući da se polukrug
nasuprot njemu zarotira u položaj koji mu odgovara. Nije želio završiti leđima uz nečiju
stražnju ogradu niti da ga stjeraju nekamo u kut. Nije namjeravao bježati, ali tu je opciju
uvijek dobro imati.
Sedmorica su se malo približila u svome polukrugu, ali ne dovoljno. Još su bili oko tri
metra od njega i oko metar jedan od drugoga. Zbog toga su prva dva poteza bila očita. Prilazit
će mu polako, možda mrmljajući prijetnje i bijesno zureći u njega, a Reacher će brzo napasti
i udarcem se probiti kroz njih. Nakon toga će se svi okrenuti i Reacher će se opet naći licem u
lice s polukrugom, ali ovaj put sastavljenim od šestorice. Sve će se to ponoviti još jednom pa
će ih ostati pet. Neće pasti treći put na istu foru, nego će tada navaliti na njega, svi osim
JImmyja Štakora, koji se neće boriti, pretpostavljao je Reacher. Prepametan je za to.
Naposljetku će se sve svesti na blisku borbu jednog protiv četvorice.
Loš dan.
Za nekoga.
»Posljednja prilika«, rekao je Reacher. »Recite malo da odgovori na moje pitanje i možete
se vratiti svome napoju. «
Nitko nije odgovorio. Još su se malo približili međusobno, a zatim se malo pognuli prema
naprijed i polako krenuli prema njemu, široko držeći ruke, spremni za borbu. Reacher je
odabrao prvu metu i čekao. Htio je da budu udaljeni oko metar i pol. Da mu do njih treba
jedan korak, a ne dva. Bolje je čuvati energiju za poslije.
Zatim se opet začuo šum guma na asfaltu, na ulici iza sebe, a ispred njega se sedmorka
naglo uspravila. Počeli su se osvrtati svuda oko sebe, s pretjeranim izrazima nedužnosti na
licima. Reacher se osvrnuo i opet ugledao policijski auto. U njemu je bio isti tip iz okružne
policije. Auto se polako zaustavio, a policajac ili je pomno sve pogledao. Spustio je suvozački
prozor i nagnuo se prema njemu. Kad ga je Reacher pogledao, rekao mu je: »Gospodine,
molim vas, priđite vozilu.«

Knjige.Club
13
 Knjige.Club Books

Reacher je to i učinio, ali ne sa suvozačke strane. Nije htio predugo stajati okrenut leđima.
Umjesto toga, zaobišao je auto i došao do vozačeva prozora. Prozor se spustio, dok se onaj sa
suvozačke strane podizao. Policajac je u ruci držao pištolj, ali opušteno, nisko u krilu.
»Možete li reći što se događa ovdje?« pitao je policajac.
»Bili ste u kopnenoj vojsci ili u marincima?« odvratio je Reacher.
»Zašto bih bio u ijednom od toga?«
»U ovakvim mjestima većina policajaca jesu. Osobito oni koji idu sve do najbliže vojne
baze na sisanje.«
»Bio sam u kopnenoj vojsci«
»I ja. Ovdje se ništa ne događa.«
»Moram čuti više od toga. Mnogi su bili u vojsci. Ne poznajem vas.«
»Jack Reacher, 110. postrojba vojne policije. Časno otpušten s činom bojnika. Drago mi
je.«
»Čuo sam za 110. postrojbu vojne policije«, rekao je policajac.
»Na dobar način, nadam se.«
»Zapovjedništvo vam je bilo u Pentagonu, zar ne?«
»Ne, nego u Rock Creeku, u Virginiji. To je sjeverozapadno od Pentagona. Ondje sam bio
zapovjednik oko dvije godine. Je li to bilo pitanje za provjeru?«
»Prošli ste test. Zaista su bili u Rock Creeku. Sad mi recite što se događa. Izgledalo je kao
da se spremate boriti protiv njih.«
»Zasad samo razgovaramo«, odvratio je Reacher. »Pitao sam ih nešto, a oni su rekli da će
mi radije odgovoriti vani, na otvorenome. Ne znam zašto. Možda se boje da netko ne bi
prisluškivao.«
»Što ste ih pitali?«
»Odakle im ovaj prsten.«
Reacher je naslonio zglavak na vrata i otvorio ruku.
»S West Pointa je«, rekao je policajac.
»Ovi tipovi prodali su ga zalagaonici. Želim znati od koga su ga dobili.«
»Zašto?«
»Ne znam točno zašto. Mislim da želim čuti priču iza njega.«
»Oni vam to neće reći.«
»Znate za njih?«
»Ne možemo im ništa dokazati.«
»Ali?«
»Dovoze stvari iz Južne Dakote, preko Minnesote. Dvije države dalje. Ali nikada dovoljno
da bi se FBI zainteresirao za istragu. Ili da bi detektiv iz Južne Dakote zrakoplovom stigao
ovamo radi istrage. Uglavnom se ne izlažu nikakvu riziku.«
»Odakle iz Južne Dakote?«
»Ne znamo.«

Knjige.Club
14
 Knjige.Club Books

Reacher nije rekao ništa.

Policajac je rekao: »Trebali biste ući u auto. Sedam ih je.«
»Bit ću dobro«, rekao je Reacher.
»Mogu vas uhititi ako želite. Da sačuvate ponos. Ali morate otići. Jer ja moram otići. Ne
mogu ostati ovdje cijelu smjenu.«
»Ne brinite se za mene.«
»Možda bih vas ipak trebao uhititi«
»Zbog čega? Zbog nečega što se još nije dogodilo?«
»Radi vaše sigurnosti.«
»Mogao bih se uvrijediti«, rekao je Reacher. »Ne činite se posebno zabrinuti zbog njihove
sigurnosti. Govorite kao da je to riješena stvar.«
»Uđite u auto. Nazovimo to taktičkim povlačenjem. Podrijetlo prstena možete saznati na
neki drugi način.«
»Koji drugi način?«
»Ili zaboravite na njega. Kladim se da uopće nema priče. Vjerojatno je tip otišao iz vojske
ogorčen i prodao vražji prsten što je brže mogao. Kako bi platio najam kamp-prikolice u kojoj
živi.«
»Tako se to radi ovdje?«
»Često.«
»Vama ide dobro.«
»Ja sam u boljem dijelu spektra.«
»Nije riječ o muškarcu. Prsten je premali. Bila je to žena.«
»I žene žive u kamp-prikolicama.«
Reacher je kimnuo glavom. »Slažem se da gotovo sigurno nema nikakve priče«, rekao je
Reacher. »Ali želim biti siguran.
Za svaki slučaj.«
Tišina na trenutak. Samo tihi prazan hod motora i zvuk povjetarca u telefonskim žicama.
»Posljednja prilika«, rekao je policajac. »Budi pametan. Uđi u auto.«
»Bit ću dobro«, rekao je Reacher opet. Napravio je korak natrag i uspravio se. Policajac
je negodujući odmahnuo glavom, još malo pričekao, a zatim odustao i odvezao se, polako, dok
su gume šuštale na asfaltu, a ispušni se plinovi lijeno vukli za njim. Reacher ga je promatrao
sve dok nije zašao za ugao, a zatim je stao natrag na pločnik gdje se oko njega opet oblikovao
polukrug u crnome.

Knjige.Club
15
 Knjige.Club Books

4. POGLAVLJE

S edmorica motociklista zauzeli su svoje prijašnje pozicije, skupili ramena prema naprijed
u stavu za borbu, razmaknutih nogu i široko postavljenih ruku. No nisu se micali. Nisu
htjeli. Ne odmah. Iz njihove perspektive uveden je novi faktor. Njihov je protivnik bio posve
lud. Dokazao je to. Okružni policajac ponudio mu je mogućnost časnog povlačenja, no on ju je
odbio. Ostao je boriti se.
Zašto?
Nisu znali odgovor na to.
I Reacher je čekao. Pretpostavljao je da je u tom trenutku Chang već stigla kući s
namirnicama. Spustila ih je na kuhinjski pult i počela birati one od kojih će pripremiti za
večeru. Izvukla je nož iz ladice. Možda je upalila vatru na štednjaku. Jest će sama. Tiha večer.
Možda joj je to bilo olakšanje.
Motociklisti se nisu micali.
»Što je, dečki?« rekao je Reacher. »Predomišljate se?«
Bez odgovora.
»Odgovori na moje pitanje i pustit ću vas da odete«, rekao je Reacher.
Nitko se nije pomaknuo.
Reacher je čekao.
Naposljetku je rekao: »Osoba manje strpljiva od mene rekla bi da je vrijeme za sranje ili
bježanje.«
I dalje bez reakcije.
Reacher se nasmiješio.
»Čini se da sam zaista rođen pod sretnom zvijezdom«, rekao je. »Kao da sam dobio
zgoditak u Las Vegasu. Bing, bing, bing. Dobio sam sedam velikih cura, jednu za drugom.«
Na to je dobio reakciju, kao što je i htio. Kao što je i trebao. Kretanje je bilo njegov
saveznik. Trebao je masu u pokretu i inerciju. Želio ih je bijesne i nepromišljene. A to je i
dobio. Gledali su se međusobno, sablažnjeni, ali nijedan nije htio krenuti prvi, ili posljednji. A
onda su se, na neki nečujni signal, svi trgnuli naprijed, iznenada bijesni, raspaljeni i ranjivi.
Reacher je pokrenuo svoj izvorni plan. Još je bio valjan. I dalje je to bio očit potez. Čekao je
dok nisu bili udaljeni metar i pol, a onda je naglo jurnuo i probio se kroz njihovu liniju
vodoravnim udarcem laktom u lice svoje prve mete, a zatim se odmah okrenuo i jurnuo u
Knjige.Club
16
 Knjige.Club Books

suprotnom smjeru, odgurnuvši se nogom kojom je usporio prvotnu inerciju i stekao nešto
nove. Laktom je zamahnuo prema tipu koji je bio desno od novonastale rupe u formaciji te se
upravo užurbano okretao, dočekavši glavom udarac poput izravna sudara na autocesti,
Dva manje.
Reacher se opet okrenuo i stao mimo. Pet preostalih protivnika napravilo je nov
polukrug. Reacher je napravio dug korak unatrag. Jednostavno kako bi procijenio njihove
namjere. A one su bile upravo kao što je predvidio. Jimmy Štakor povukao se, a preostala
četvorica krenula su naprijed.
Reacher je završio većinu specijalističkih tečajeva borbe koje je vojska nudila. Uglavnom
su se odvijali u bazama unutar nekadašnje Konfederacije, a sve su ih vodili prekaljeni
veterani koji su u svojim životima radili stvari kakve obični ljudi ne bi mogli ni zamisliti. Ti su
tečajevi završavali tajnim bilješkama u tajnim spisima i s mnogo modrica, a katkad i sa
slomljenim kostima. Na takvim je tečajevima pravilo uglavnom bilo smanjiti broj protivnika
što prije. S četiri na tri, a odmah žarim i na dva. To je već bila pobjeda jer nitko tko je prošao
ijedan od tih tečajeva ne bi mogao imati problema s dvojicom protivnika. Kad bi ih imao, to
bi značilo da je imao loše instruktore, a to je, dakako, bilo logički nemoguće u vojsci.
Reacher je to nazivao odmazdom unaprijed. Četvorica su se opet pogrbila prema
naprijed, široko postavljenih ruku i razmaknutih nogu. Možda su mislili da u takvoj pozi
izgledaju prijeteće. Reacher u su izgledali poput meta za gađanje. Jurnuo je prema njima i
udario tipa na lijevom kraju nogom u prepone, pa se povukao okomito od njega, tako da
preostala trojica ne mogu do njega bez zaobilaženja četvrtog, koji je u tom trenutku već bio
sagnut u čučnju, povraćajući i hvatajući zrak.
Dok je Reacher zakoračio unatrag, trojica su zaista krenula prema njemu zaobilazeći
četvrtoga. Prvi s desne strane, drugi s lijeve, treći opet s desne. Sve je to dalo Reacheru
vremena da se povuče na drugu stranu niza motocikala. Trojka s druge strane morala je
donijeti odluku. Dvojica su morala obići s jedne strane, a dvojica s druge, ali koji i kuda? Očito,
onaj koji bi išao sam najviše bi riskirao. On je bio slaba točka i dobit će prvi, a možda i
najjači udarac. Tko je želio taj zadatak?
Reacher je vidio kako Jimmy Štakor sve promatra s pločnika.
Trojica su se podijelila na dvojicu i jednog. Dvojica su zaobišla motocikle s Reacherove
desne strane, a treći s lijeve. Reacher je brzo jurnuo na lijevo, prema trećemu, slijedeći u umu
nevidljivu geometriju, koja mu je govorila da će imati oko tri sekunde jedan na jedan s njime,
prije nego što mu preostala dvojica priđu s leđa.
Tri sekunde bilo je više nego dovoljno. Tip koji je dolazio sam slijeva mislio je da je
spreman, ali nije bio. Razmišljao je posve pogrešno. Podsvijest mu je govorila da bi najbolje
bilo malo se povući. To je ljudska priroda. Milijun godina evolucije. No prednji dio mozga
govorio mu je suprotno. Ako je sukob neizbježan, logično je izvesti ga što bliže pojačanju koje
dolazi, Zato bi se trebao kretati prema drugoj dvojici, a ne od njih.
Istodobni impulsi i da krene i da stane doveli su do toga da je iznenada ubrzao i prebrzo
došao preblizu. Sva mu je pozornost bila zauzeta problemima kretanja, prostora i vremena.
Nije razmišljao o tome kako se obraniti. Dok nije bilo prekasno. A i onda je
pokazao nedostatak mašte. Dotad je vidio udarce laktom i nogom pa je zauzeo nekakav opći
obrambeni položaj protiv oba, ali Reacher je to ignorirao, napravio još jedan, neočekivani

Knjige.Club
17
 Knjige.Club Books

korak punom brzinom i bez ikakvih poteškoća udario tipa glavom u korijen nosa. Masa
u pokretu i inercija. Igra je itekako bila gotova, odmah tad. Nakon sekunde i pol.
Reacher se brzo okrenuo i ugledao posljednju dvojicu koji su dotad zaobišli motocikle i
bili udaljeni oko četiri metra. Približavali su mu se srednjom brzinom, napola voljni, napola
vezani čašću. Reacher je prekoračio tipa kojeg je srušio udarcem glavom i opet prešao na
drugu stranu niza motocikala. Vidio je kako ga posljednja dvojica slijede, a onda shvaćaju. To
je bilo ovalno trkalište. Mogli su cijelu noć trčati za njime.
Podijelili su se, svaki na jednu stranu. Zastali su, pogledavali se i koordinirali. Čekali su,
jedan iza posljednjeg motocikla s lijeve, a drugi iza posljednjeg s desne strane. Preživjeli.
Najsposobniji u čoporu. U svakom slučaju najpametniji. Uvijek je bolje napasti peti ili šesti,
nego prvi ili drugi.
A onda, kao da su u sebi nabrojali do tri, obojica su krenula. Nije to bio najlošiji napad
koji je Reacher vidio. Išli su dobrom brzinom i pod dobrim kutom. Vojni instruktori s tečajeva
bliske borbe rekli bi da je vrlo vjerojatno da će Reacher dobiti udarac. Iz jednog ili dragog
smjera. Bilo je to gotovo neizbježno. Oba će napadača stići istodobno. Reacher će se naći u
sendviču.
Chang je dotad vjerojatno već sjedila i jela ono što je skuhala. Za kuhinjskim stolom. Uz
čašu vina. Možda je to bila mala proslava. Bila je kod kuće, na sigurnome.
Za Reachera je bila rijetkost primiti udarac. Namjeravao je da to tako i ostane. Razlog nije
bio samo njegov ego. Primanje udaraca bilo je neučinkovito i loše je utjecalo na buduće
rezultate.
U trenutku kad su oba napadača zaobilazila motocikle, svaki na svojem kraju niza,
Reacher je napravio korak naprijed. Sad je kut bio oštriji. Bliže ravnoj crti nego trokutu.
Duboko je udahnuo.
Tipovi su se približavali, jedan slijeva, a dragi zdesna. Nisu se žurili, hodajući korak po
korak, prateći kretanje onoga dragog, usklađujući se kako bi stigli u istom trenutku.
Ljudska priroda. Milijuni godina evolucije.
Reacher je jurnuo lijevo i dogodile su se dvije stvari. Tip s lijeve strane nagnuo se unatrag
jer je bio iznenađen, a tip s desne strane ubrzao je, sa stanjem urna poput grabežljivca kojemu
izmiče plijen.
Stoga se Reacher odmah okrenuo natrag i tip s desna naletio je punom brzinom ravno u
zamah njegova lakta, a Reacher se opet okrenuo i otkrio da ima pola sekunde viška jer je tipu
slijeva trebalo dugo da svoj trzaj unatrag opet pretvori u kretanje prema naprijed. To je
Reachera dalo priliku da odabere mjesto za napad. Udario je tipa u koljeno, a ovaj je pao licem
na šljunak pa ga je Reacher udario nogom u glavu, ali lijevom, koja mu je bila slabija. To
je uobičajeno za dešnjake. I prikladno. Nije trebalo ići predaleko. Glupost nije bila težak
zločin. Zapravo, uopće nije bila zločin. Samo nedostatak. Ispustio je zrak iz pluća.
Neporažen.
S pločnika je Jimmy Štakor rekao. »Osjećaš li se sad bolje?«
»Malo«, odvratio je Reacher.
»Mogao bi raditi za mene ako želiš.«
»Ne želim.«
Knjige.Club
18
 Knjige.Club Books

»Imaš problem s nekom ženom?«

Reacher nije odgovorio. Umjesto toga provukao se između dvaju metalnih upravljača,
prebacio nogu preko sjedala i sjeo na motocikl Jimmyja Štakora. Zavalio se na naslon, udobno
se smjestio i podignuo jednu nogu na oslonac.
»Ne smiješ to raditi«, rekao je Jimmy Štakor. »Ne smiješ sjediti na tuđem motociklu. To
je vrijeđanje. Ozbiljan sam.«
»Koliko ozbiljan?«
»To je prvo pravilo.«
»I što ćeš poduzeti?«
Jimmy Štakor nije rekao ništa.
»Odgovori na moje pitanje i pustit ću vas da odete«, rekao je Reacher.
»Koje pitanje?«
»Ime grada u Južnoj Dakoti i osobe od koje si ondje dobio taj prsten.«
Bez odgovora.
»Mogu sjediti ovdje cijelu noć«, rekao je Reacher. »Trenutačno nema svjedoka, ali prije
ili poslije netko će doći. Vidjet će me kako sjedim na tvome motociklu, a ti ne poduzimaš ništa.
Poput curice, a ne štakora. Bit ćeš gotov.«
Jimmy Štakor osvrnuo se na sve strane.
Rekao je: »Ne želiš upoznati tog tipa.«
»Nisam želio upoznati ni tebe«, odvratio je Reacher. »Ali ipak sam ovdje.«
Jednu ulicu dalje začuo se zvuk automobilskog motora. Možda kamioneta koji vozi sporo.
Jimmy Štakor promatrao je ugao. Hoće li vozilo skrenuti prema njima? Nije skrenulo.
Nastavilo je dalje dok se njegov zvuk nije izgubio i tišina se vratila. Reacher je čekao.
Začuo se zvuk drugog automobila, u ulici s druge strane.
Jimmy Štakor je rekao: »Paravan mu je praonica u Rapid Cityju. Ime mu je Arthur
Scorpio.«
Auto u susjednoj ulici je usporavao. Pripremao se skrenuti prema njima. Bio je pola
minute od ugla. Reacher je sišao s motocikla i opet se provukao između upravljača te se vratio
na pločnik. Jimmy Štakor otišao je u drugom smjeru, zaobišavši motocikle, i nestao u sjenama
iza zgrade. Možda je ušao kroz stražnja vrata.
Iza ugla se pojavio auto, točno u očekivanom trenutku. Bio je to okružni policajac. Opet
se vratio.

Knjige.Club
19
 Knjige.Club Books

5. POGLAVLJE

P olicajac je na trenutak čekao, s nogom na kočnici, a onda je okrenuo volan i zaustavio auto
uz pločnik, na istome mjestu kao i prije. Spustio je prozor i pogledao prizor pred sobom.
Šestorica na tlu. Neki od njih micali su se. A na pločniku je uspravno stajao Reacher.
Policajac je rekao: »Molim vas, priđite vozilu.«
Reacher je prišao.
»Čestitam«, rekao je policajac.
»Na čemu?«
»Na onome što ste učinili ovdje.«
»Ne, učinili su si to sami. Ja sam samo promatrao. Došlo je do velike svađe između njih.
Mislim da je netko od njih sjeo na pogrešan motocikl.«
»To je vaša priča?«
»Vi ne vjerujete u nju?«
»Rasprave radi, zar ste očekivali da ću povjerovati?« »Odvjetnik vlasnika zalagaonice
kaže da bi za sve nas bilo bolje da povjerujete.«
»Želim da odete iz okruga.«
»Može. Odlazim prvim autobusom.«
»To nije dovoljno brzo.«
»Da ukradem jedan od motocikala?«
»Ja ću vas odvesti.«
»Toliko želite da odem?«
»Uštedjelo bi nam mnogo papirologije. Obojici.«
»Kamo biste me odvezli?«
»Pretpostavljam da su vam odgovorili na pitanje. Znači, idete na zapad. Od granice
okruga nije daleko do autoceste I-90. Onuda prolazi mnogo vozača. Lako ćete naći prijevoz.«
Reacher je ušao u auto i poslije četrdeset minuta, tijekom kojih se ništa nije dogodilo,
izišao iz njega, usred ničega, na mračnoj dvotračnoj cesti, pokraj znaka na kojem je pisalo da
izlazi iz jednog okruga i ulazi u drugi. Mahnuo je policajcu i nastavio hodati naprijed, sto
metara, dvjesto, a zatim se zaustavio i osvrnuo se. Policajac je bljesnuo svjetlima, okrenuo
auto i odvezao se. Reacher je gledao kako njegova stražnja svjetla nestaju u daljini, a zatim je
Knjige.Club
20
 Knjige.Club Books

nastavio dalje, do mjesta gdje se rub ceste malo širio. Stajao je ondje i čekao. Pred njime je
bilo stotinjak kilometara ceste na kojoj se nalazio, a zatim I-90, koja je vozila kroz Minnesotu,
u Južnu Dakotu, kroz Sioux Falls sve do Rapid Cityja.
I dalje. Sve do Seatlaea ako to želi.

U tome trenutku, oko 2500 km dalje, Michelle Chang sjedila je za svojim kuhinjskim stolom i
jek pizzu iz dostave. Uz čašu vode, ne vina. Nije to bila proskva, samo je morala utažiti glad.
Cijelo je poslijepodne imala posk oko svega što je propustila tijekom prethodnog tjedna. Bila
je umorna i djelomično sretna što je sama, a djelomično ne. Pretpostavljala je da će Reacher
otići u Chicago. Odande bi imao mnogo mogućnosti za dalje. Nedostajao joj je. Ali njihova veza
ne bi uspjela. Znala je to. Znala je to jasno kao što je znala bilo što drugo.

***

Također u tom trenutku, gotovo 1200 kilometara dalje, zazvonio je telefon na stolu jedinice
za zaštitu od krađa, u policijskoj upravi Rapid Cityja. Na telefon se javila detektivka po imenu
Gloria Nakamura. Bila je niska i tamnokosa. Na tome mjestu radila je tri godine. Više nije bila
novakinja, ali još ne veteranka. Smjena joj je završavala za jedan sat. Rekla je: »Odjel za krađe,
Nakamura.«
Zvao ju je tehničar iz Odjela za računalne zločine kojeg je zamolila za .uslugu. Rekao je:
»Nazvao me doušnik iz telefonske kompanije. Netko po imenu Jimmy s broja iz Wisconsina
ostavio je glasovnu poruku za Arthura Scorpija. Na njegovu osobnom mobitelu. Riječ je o
nekakvom upozorenju.«
»Kakvom?« pitala je Nakamura.
»Poslat ću ti e-poštom.«
»Dugujem ti uslugu«, rekla je Nakamura i spustila slušalicu. Njezina se e-pošta oglasila
da je primila novu poruku. Chang je kliknula mišem na poruku, zatim na snimku i pojačala
zvuk. Čula je pozadinski zvuk koji je podsjećao na bar i uzrujan glas koji brzo govori. Rekao
je: »Arthure, ovdje Jimmy. Maloprije me neki tip ispitivao o predmetu koji sam kupio od tebe.
Čini se da pokušava slijediti lanac nabave. Nisam mu rekao ništa, ali nekako je
pronašao mene, pa bi mogao pronaći i tebe. Ako dođe, shvati ga ozbiljno. To je moj savjet. Tip
izgleda poput Bigfoota koji je izišao iz šume. Budi na oprezu, dobro?«
Zatim se začulo plastično šuškanje dok je vraćao veliku starinsku slušalicu na njezino
mjesto. Možda na zidni telefon u baru u Wisconsinu. Dosje Arthura Scorpija bio je debeo više
od sedam centimetara, no još ga nisu mogli optužiti nizašto. Ali policija Rapid Cityja nije
odustajala. Bilježili su svaki podatak. Prije ili poslije nešto će se poklopiti. Nakamura je sve
zapisala. Nakon sažetka dodala je i svoju bilješku. Nema, čvrsta dokaza, ali uvjerljive indicije o
tome da postoji lanac nabave. Zatim je otvorila tražilicu i upisala Bigfoot. Shvatila je poruku.
Mitski čovjek majmun iz sjeverozapadnih Šuma, dlakav i visok. Ponovno je otvorila dokument
i dodala: Možda ih Bigfoot dobro protrese, pa nešto ispadne! Poslala je kopiju svomu
nadređenom inspektoru.

Knjige.Club
21
 Knjige.Club Books

Poslije joj je bilo žao što je stavila uskličnik. Doimalo se djevojački. Ali možda je to bilo
dobro. Možda to navede njezina šefa da pročita bilješku i zapovjedi nastavak praćenja, za
slučaj da se skorašnji posjet Scorpiju pokaže značajnim. To bi morao biti očit zaključak. Bilo
je očito da Jimmy iz Wisconsina laže kad tvrdi da ništa nije rekao. Tvrdnja nije bila logična.
Tip koji je dovoljno strašan da zbog njega šalje poruku upozorenja, sigurno je
dovoljno strašan da izvuče odgovor na svako pitanje koje želi postaviti. Bilo je očito i da je tip
već na putu. Stoga nije bilo vremena za gubljenje. Ali njezin je šef sve ovlasti u takvim
pitanjima zadržao za sebe. Poticanje je bilo kontraproduktivno. Zbog toga je i dopisala
šaljivu opasku, da izgleda manje napasno. Da pomisli da je to bila njegova ideja.
Uskoro je stigla noćna smjena i Nakamura je otišla kući. Odlučila je da će ujutro otići do
Scorpiove praonice. Prije nego ide na posao. Pola sata ili sat. Samo da baci pogled. Bilo je
moguće da će Bigfoot već stići dotad.

Reacher nije imao razloga sumnjati u policajčevu izjavu da će ga netko u zapadnom

Wisconsinu rado povesti. Problem je bila količina, a ne volja. Cesta je bila samotna i vodila je
kroz otvorenu krajinu, a već je bilo kasno. Nije bilo prometa. Ili ga gotovo nije bilo, precizno
govoreći. Pokraj njega je projurio Dodgeov kamionet, donoseći nalet topla vjetra, a pet minuta
poslije toga Ford F-150 usporio je kako bi ga vozač pogledao, a zatim je opet ubrzao i nastavio
dalje bez zaustavljanja. Nakon toga je istočni obzor ostao taman i tih. Ali Reacher je i dalje bio
optimističan. Dovoljno je bilo da mu stane jedan auto. A vremena je bilo dovoljno. Nije bio u
velikoj žurbi iz strateških razloga. Prsten je mjesecima bio u zalagaonici. Nije bilo vrućeg
traga koji bi trebalo pratiti.
Kladim se da uopće nema priče.
Reacher je čekao i naposljetku ugledao svjetla automobila daleko na istoku, dvije jedva
primjetne točke, poput sitnih zvijezda. Cijelu minutu činilo se da se ne približavaju, zbog
perspektive, ali onda se slika izoštrila. Kamionet, pomislio je, ili terenac. Zbog visine i
razmaka između svjetala. Stao je jedan metar na prometnu traku i podignuo palac. Okrenuo
se napola bočno, kao da pozira, kako bi njegov profil bio pod kutom i doimao se manje
krupnim. Nije mogao učiniti ništa sa svojom visinom. Ali bolje je izgledati što manje prijeteći.
Bio je iskusan autostopist. Znao je da ovisi o trenutačnim odlukama.
Bio je to kamionet. Golem, s dva reda sjedala. Japanski. Na njemu je bilo mnogo kroma i
sjajne boje. Usporio je dok je prilazio Reacheru. Lice osobe za volanom bilo je osvijetljeno
crveno od ploče s instrumentima. Ništa od toga, pomislio je Reacher. Za volanom je bila žena.
Morala bi biti luda.
Kamionet se zaustavio.
Bila je to Honda, metalik tamnocrvena. Prozor se spustio. Na stražnjem je sjedalu bio pas.
Izgledao je poput njemačkog ovčara, ali bio je krupniji. Otprilike veličine ponija. Možda je
bila riječ o nekoj mutaciji. Zubi su mu bile veličine zrna puščanog metka. Žena se nagnula
prema suvozačkom prozoru. Imala je tamnu kosu vezanu u punđu. Nosila je tamnocrvenu
košulju i imala oko 45 godina.
»Kamo ste krenuli?« pitala je.
»Moram do autoceste I-90«, odgovorio je Reacher.
»Uđite. To je blizu onomu kamo idem.«
Knjige.Club
22
 Knjige.Club Books

»Sigurni ste?«
»U to kamo idem?«
»U to da želite da uđem. Zbog sigurnosti. Ne poznajete me. Zapravo ne predstavljam
prijetnju, ali to bih ionako rekao, zar ne?«
»Imam opakog psa sa sobom.«
»Možda sam naoružan. Mogao bih najprije ustrijeliti psa ili mu prerezati grlo. A onda
napasti vas. Mene bi brinulo takvo što. Profesionalno govoreći, hoću reći.«
»Policajac ste?«
»Bio sam u vojnoj policiji.«
»Naoružani ste?«
»Nisam.«
»Onda uđite.«
Imala je farmu, rekla je, s mnogo krava za mužnju i mnogo hektara pašnjaka. Reacher je
pretpostavljao da joj ide dobro, sudeći po njezinu autu. Iznutra je bio širok poput Humveeja.
Bio je obložen kožom prošivenom u obliku rombova. U njemu je bilo tiho kao u limuzini.
Razgovarali su. On ju je pitao živi li oduvijek na farmi, a ona je odgovorila da je već četvrti
naraštaj. Pitala ga je što on radi, a on je odgovorio da je između dva posla. Golemi pas pratio
je razgovor sa stražnjeg sjedala, okrećući svoju opaku glavu na jednu pa na drugu stranu.
Jedan sat poslije ostavila ga je kod izlaza na autocestu I-90. Zahvalio joj je i mahnuo joj.
Bila je fina osoba. Jedan od onih slučajnih susreta koji su činili njegov život onakvim kakav
jest.
Otišao je do ulaza na autocestu za smjer prema zapadu i ondje počeo iznova. Stao je
ukoso, jednom nogom izvan ceste, a drugom na prometnoj traci, i visoko podignuo palac.

Gotovo 1200 kilometara dalje, u svome uredu iza praonice rublja u Rapid Cityju, Arthur
Scorpio pregledavao je SMS-ove, e-poštu i glasovnu poštu na svome mobitelu. Došao je do
poruke Jimmyja Štakora i čuo riječi Nisam mu rekao ništa, ali nekako je pronašao mene, pa bi
mogao pronaći i tebe. Prevedeno na običan jezik, to je značilo Cinkao sam te i tip sigurno
dolazi. Dugoročno, više neće poslovati s Jimmyjem Štakorom, a kratkoročno, morat će
smisliti neke obrambene mjere.
Scorpio je nazvao svoju tajnicu na kućni telefon. Spremala se za krevet. Pitao ju je: »Tko
ili što je Bigfoot?«
Odgovorila je: »Golemi čovjek majmun koji živi u šumi. U brdima na sjeverozapadu. Visok
je preko dva metra i prekriven dlakom. Jede medvjede i stoku. Jedan je rančer izgubio tisuću
grla tijekom godina.«
»Gdje to?«
»Nigdje«, odvratila je tajnica, »To je sve izmišljeno. Poput bajke.«
»Aha«, odvratio je Scorpio.
Na to je prekinuo vezu pa uputio još dva poziva, oba pouzdanim ljudima koje je
poznavao, a zatim zaključao praonicu i odvezao se kući.

Knjige.Club
23
 Knjige.Club Books

6. POGLAVLJE

B lizu ponoći Reacheru je stao blještavi kamion od nehrđajućeg čelika koji je prevozio
20.000 litara organskog mlijeka u cisterni oblika naopakog metka. Išao je u Sioux Falls,
zapadnu granicu područja distribucije te mljekare. Ali to je bilo gotovo 600 kilometara od
Rapid Cityja. Vozač mu je rekao neka ne brine. Lako će naći prijevoz dalje. Ondje je postaja za
kamione gdje ima prometa i noću i danju. Veliko mjesto, poput raskrižja cijelog svijeta.
Reacher je održavao razgovor s vozačem cijelim putem kroz Minnesotu. Pretpostavljao
je da mu je to zadatak, poput ljudskog amfetamina. Bilo što samo da ga održi budnim. I da
izbjegne stari vic: Želim umrijeti mimo, u snu, poput svog djeda. Ne vrišteći od užasa poput
njegovih putnika. Razgovor ih je vodio u mnogo različitih smjerova. Institucijske nepravde u
mljekarskoj industriji i pritužbe zbog njih. Zatim je vozač htio čuti ratne priče pa je Reacher
izmislio neke. Putovanje do velike postaje za kamione nije trajalo dugo. Vozač nije
pretjerivao. Benzinska postaja bila je golema, a motel na kat dug gotovo stotinu metara.
Restoran brze hrane bio je velik poput skladišta s blještavim neonskim znakom sprijeda i
fluorescentnim svjetlima unutra. Golemi tegljači dolazili su i odlazili jedan za drugim, kao i
razni kamioneti, kombiji i automobili.
Reacher je izišao iz cisterne s mlijekom i uputio se ravno prema recepciji motela gdje je
uzeo sobu, iako je već bila gotovo zora. Nije bilo smisla stići u Rapid City umoran i iscrpljen.
Nije bilo smisla ni stići točno kada ga očekuju, Jimmy štakor sigurno je nazvao Arthura
Scorpija. Kako bi ga upozorio, ali i kako bi se pokušao opravdati Kunem se da nisam ja, ali
mislim da te netko otkucao. Vjerojatno mu ne bi povjerovao baš sve, ali sigurno bi poduzeo
nešto zbog ranog upozorenja. Nešto je ondje vani. Najstariji strah u ljudskoj povijesti. Scorpio
će odmah postaviti stražare. A Reacher će ih pustiti da cijeli prvi dan zure ni u što. Da ih
otupi, da im ubije entuzijazam, da počnu zijevati i treptati. Uvijek je bolje sam odabrati
vrijeme za okršaj. Stoga je doručkovao u restoranu prepunom gostiju, a zatim se vratio u
svoju sobu, ondje se istuširao i legao u krevet točno u trenutku kad je sunce izlazilo, s
malim prstenom s West Pointa na noćnom stoliću pokraj sebe.
U tome trenutku, gotovo 600 kilometara zapadno, u Rapid Cityju, detektivka Gloria
Nakamura već je bila vani. Probudila se prije zore, istuširala se, odjenula i doručkovala. Izišla
je iz kuće jedan sat prije nego inače. Krenula je na posao, ali ne izravno.
Vozila se svojim autom, Chevyjem srednje veličine. Bio je blijedoplav i neupadljiv poput
rent-a-cara. Vozila je kroz središte grada i skrenula s glavne ceste na teritorij Arthura
Scorpija. On je kontrolirao cijeli gradski blok. Njegova je praonica bila u središnjoj zgradi.
Knjige.Club
24
 Knjige.Club Books

Poput upravnog centra. Gledala je na ispucanu ulicu s uskim pločnikom na kojem je bilo
sasušeno stablo u rupi ispunjenoj suhom zemljom. Sa stražnje strane bila je uličica za dostavu
i odvoz smeća.
Najprije je otišla u uličicu. Bila je uska i pokrpana. Iznad glave se lijevo i desno s nagnutih
stupova pružala mreža električnih i telefonskih kabela. Ispred stražnjih vrata praonice stajao
je tip. Bio je naslonjen na vrata, prekriženih ruku. Nosio je kratki crni kaput zbog jutarnje
hladnoće, a ispod njega crni džemper. Uz to i crne hlače i cipele. Bio je viši od dva metra i
krupan. Dvostruko krupniji od Nakamure. Budno je gledao oko sebe.
Htjela ga je fotografirati mobitelom. Za dosje koji je postajao sve debljim. Ali nije to
smjela napraviti na očit način. Šef joj se nije javio. Nadzor nije službeno vraćen. Stoga je
uključila fotoaparat i pridigla mobitel k uhu, sa strane uz prozor, kao da telefonira, i sporo se
provezla pokraj stražara, gledajući pred sebe, potajno pritišćući palcem, klik, klik, klik, sve
dok se stražar nije našao daleko iza nje. Zatim je skrenula lijevo van iz uličice i opet lijevo te
se provezla s prednje strane zgrade.
I ispred prednjih vrata stajao je tip. Na jednak način. Naslonjen na zid, prekriženih ruku,
pozoran. Odjeven u crno poput izbacivača iz noćnoga kluba. No nije bilo crvenog tepiha.
Nakamura je prislonila mobitel uhu. Klik, klik, klik. Skrenula desno na kraju bloka i parkirala
u ulici gdje je tip ispred vrata nije mogao vidjeti.
Pogledala je fotografije. Sve su bile nagnute i mutne, a ni na jednoj stražari nisu bili ni
blizu sredine kadra. Ali zgrada je bila prepoznadjiva. Kontekst je bio jasan. I uklapao se u
priču. Scorpio je primio vijesti iz Wisconsina i odmah pojačao osiguranje. Mjesne snagatore.
Dvojicu. Jednog sprijeda, drugog straga.
Jer Scorpio je bio barem malo zabrinut zbog Bigfoota.
Koji je bio gdje?
Na putu, pomislila je Nakamura. Mora biti. Čini se da pokušava slijediti lanac nabave. Izišla
je iz auta. Vratila se pješice istim putom kojim je došla autom i skrenula u Scorpiovu ulicu.
Ostala je na pločniku s druge strane. Tip ispred vrata praonice vidio ju je. Osjetila je njegov
pogled na sebi. Nije se ni pomaknuo. Samo je promatrao. Ona je hodala dalje. Gotovo točno
nasuprot praonici bila je zalogajnica. Nije ju kontrolirao Scorpio, nego njegov susjed. Prednji
prozor bio je prilično malen, ali ako bi sjela za prvi stol i malo istegnula vrat mogla je prilično
dobro vidjeti. Nakamura je ondje provela mnoge sate.
Otvorila je vrata.
Njezin je stol bio zauzet. Za njime je sjedio tip koji je upravo od sebe gurao tanjur s
ostacima doručka od pržene slanine i jaja, a na njegovo mjesto privlačio šalicu kave. Bio je
zbijene građe i uredno odjeven, s kravatom, u konvencionalnome tamnom odijelu od
dugotrajne tkanine. Kosa mu je bila uredno počešljana. Bio je stariji od pedeset godina, no
koliko stariji nije bilo lako reći. Kosa mu je još bila smeđa. Imao je mršavo, mladenačko lice.
No mogao je imati Šezdeset godina. Čak i sedamdeset.
Promatrao je praonicu kroz prozor.
U to nije bilo sumnje. Nakamura je prepoznao znakove. Nije istezao vrat jer je bio viši od
nje, iako ne mnogo viši. Unatoč tomu, leđa su mu bila neprirodno uspravna. Morala su biti da
bi vidio preko ruba prozora. A pogled mu je bio nepomičan. Nikada ga nije spuštao. Šalicu je
našao opipom, naslijepo je podignuo i gledao preko njezina ruba dok je pijuckao.
Knjige.Club
25
 Knjige.Club Books

Je li to bio Bigfoot?
Shvati ga ozbiljno, rekao je glas iz Wisconsina, Tip za stolom doista je izgledao kao da ga
treba shvatiti ozbiljno. Vidjelo se da je duboko u sebi bio čvrst i sposoban. Nije to bilo očito
na prvi pogled. Izraz lica bio mu je prijateljski. Ali strpljenje mu je bilo ograničeno. S njime se
nije trebalo petljati, to je bilo očito. U teoriji ga je bilo moguće zamislio kao tihog i
smrtonosnog neprijatelja. Bilo je moguće zamisliti ga kao vrstu čovjeka zbog kojeg bi
netko na glasovnoj pošti ostavio upozorenje sa sažetim opisom. Ali opis ne bi bio poput
Bigfoota koji je izišao iz šume. Ne za ovog čovjeka. Prije bi to bila referenca na špijunski film o
KGB-ovu ubojici bez lica koji se uklapa u gomilu. Ili o tome kako je uredan. Kako je fizički
nenametljiv. Gotovo uglađen. Bio je suprotnost Bigfootu.
Tko je on bio?
Samo je jedan način da sigurno sazna.
Sjela je nasuprot njemu i izvukla značku iz torbice. Značka se nalazila u službenoj lisnici
od plastike, nasuprot ispravama s fotografijom u prozirnoj pregradi, Nakamura, Gloria,
detektivka te njezin potpis i fotografija.
Tip je iz džepa izvukao naočale za čitanje i stavio ih. Pogledao je isprave, a zatim skrenuo
pogled. Izvukao je mali notes iz svog unutarnjeg džepa. Otvorio ga je palcem, bacio pogled na
njega, okrenuo stranicu pa skrenuo pogled.
Rekao je: »Vi ste u Odjelu za zaštitu od krađa.«
»Sve nas imate popisane unutra?«
»Imam«, rekao je.
»Zašto?«
»Volim znati tko što radi.«
»Što radite ovdje?«
»Svoj posao.«
»Kako vam je ime?«
»Bramall«, odvratio je tip. »Terrence Bramall. Možete me zvati Terry.«
»A koji je vaš posao, gospodine Bramall?«
»Privatni sam istražitelj.«
»Odakle?«
»Iz Chicaga.«
»Zbog čega ste u Rapid Cityju?«
»Zbog privatne istrage.«
»Arthura Scorpija?«
»Bojim se da me veže određena razina povjerljivosti. Osim ako vjerujem da je počinjen
zločin ili da će uskoro biti počinjen. A trenutačno to ne vjerujem.«
Nakamura je rekla: »Moram znati jesi li za njega ili protiv njega.«
»Samo tako?«
»Nitko ga neće izabrati za građanina godine.«
»On nije moj klijent ako to mislite.«
Knjige.Club
26
 Knjige.Club Books

»Tko jest?«
»Ne mogu vam reći.«
»Imate li partnera?« pitala je Nakamura.
»U romantičnom smislu?« odvratio je Bramall. »Ili profesionalnom?«
»Profesionalnom.«
»Nemam.«
»Radite li za agenciju?«
»Zašto pitate?«
»Čuli smo da netko dolazi ovamo. Ali ne vi. Netko drugi. Jučer je bio u Wisconsinu. Pitala
sam se je li vaš suradnik.«
»Moj nije«, rekao je Bramall. »Ja radim sam.«
Nakamura je izvadila posjetnicu iz svoje lisnice. Spustila ju je na stol pokraj Bramallove
šalice s kavom. Rekla je: »Nazovite me ako me trebate. Ili ako odlučite prestati biti toliko
povjerljivi. Ili ako trebate savjet, Scorpio je opasan čovjek. Nemojte to zaboraviti.«
»Hvala«, rekao je Bramall, gledajući kroz prozor.

Nakamura se vratila do auta, a tip ispred vrata praonice pratio ju je cijelim putem. Odvezla se
na posao i rano stigla onamo. Radila je na računalu i otvorila tražilicu. Upisala je Bramall,
Terrence, privatni istražitelj, Chicago. Dobila je hrpu rezultata. Tip je imao 67 godina. Bio je
umirovljeni agent FBI-a. Imao je dugu i uglednu karijeru. S mnogo riješenih slučajeva.
Dogurao je do visokog čina. Više odličja i nagrada. Sad je radio samostalno. Bio je
među najboljima. Stoga se nije oglašavao. Nije ga bilo Iako dobiti. Bio je skup. Bio je istinski
specijalist. Nudio je samo jednu uslugu. Bavio se samo nestalim osobama.

Knjige.Club
27
 Knjige.Club Books

7. POGLAVLJE

R eacher se probudio u vrijeme kad je pretpostavljao da će gužva od ručka splasnuo,

Osjećao se dobro nakon napora od prošle večeri. Ništa ga nije boljelo. Pogledao je u
ogledalo. Na čelu je imao manju modricu od toga Što je četvrtog tipa udario glavom. A i desna
podlaktica bila je osjetljiva na dodir. Ona sama sredila je njih trojicu. Čak polovicu. Uz kost
nije mogla nastati modrica, ali koža je bila dvostruko deblja. I crvena, sa sitnim ranama nalik
ubodima na nekoliko mjesta. Čak i kroz rukav košulje. To se znalo dogoditi. Od zuba ili
komadića kosti slomljenog nosa ili arkade. Usputna šteta. No nije bilo razloga za brigu. Bio je
u dobroj formi, kao i obično. Još jedan samotan dan.
Istuširao se i odjenuo te otišao do restorana koji se praznio te pojeo sve s cjelodnevnog
menija za doručak. Zatražio je da mu vrate u kovanicama i zastao kod govornice blizu vrata.
Birao je prastari broj po sjećanju.
Telefon je zazvonio dvaput prije javljanja.
»West Point«, rekao je ženski glas. »Nadzornikov ured. Kako vam mogu pomoći?«
»Dobar dan, gospođo«, rekao je Reacher. »Diplomirao sam na vašoj akademiji i imam
pitanje koje će naposljetku završiti u vašem uredu pa sam odlučio odmah se obratiti vama.«
»Vaše ime, gospodine?«
Reacher joj je rekao, zajedno s datumom rođenja, vojnim registarskim brojem i godinom
kad je diplomirao. Čuo je kako žena sve zapisuje.
Rekla je: »Kakav upit imate?«
»Zanima me identitet kadetkinje iz klase 2005. Inicijali su joj S. R. S. i sitne je građe. To je
sve što znam zasad.«
Čuo je kako opet zapisuje.
»Jeste li novinar?« pitala je.
»Nisam, gospođo.«
»Radite li u provođenju zakona?«
»Trenutačno ne.«
»Zašto onda želite znati identitet te kadetkinje?«
»Želim joj vratiti njezino izgubljeno vlasništvo.«
»Pošaljite ga nama. Možemo joj ga proslijediti.«
Knjige.Club
28
 Knjige.Club Books

»Znam da možete«, odvratio je Reacher. »Shvaćam i zašto to predlažete. Brinete se zbog

sigurnosnih pitanja. I zbog prava na privatnost. Ni kod vas više nije kao što je bilo u moje
vrijeme. Shvaćam to u potpunosti. Zapravo mi ne biste trebali reći ništa. To je u redu. Ne želim
vas dovoditi u nevolju, vjerujte mi.«
»Onda se razumijemo.«
»Učinite mi samo jednu uslugu. Provjerite nju, pa provjerite mene. Razmotrite sve
moguće okolnosti, Nakon toga će vam ili biti drago što mi niste rekli njezino ime, ili će vam
biti žao. Mogu vas nazvati nakon nekog vremena da mi kažete koje je od toga. Tek tako, iz
interesa.«
»Zašto bi mi bilo žao ako slijedim propisani postupak?«
»Jer ćete naposljetku shvatiti da je ovo bila prva vijest o tome da je diplomantica West
Pointa s inicijalima S. R. S. u nevolji negdje. Možda je sama i treba pomoć. Poslije ćete poželjeti
da ste od početka sve shvaćali ozbiljno. Bit će vam žao što mi niste rekli prije.«
»Tko ste vi, zapravo?«
»Provjerite me«, rekao je Reacher.
»Nazovite me opet«, odvratio je ženski glas.

Reacher je otišao niz cijelu duljinu hotela do prostora blizu benzinskih postaja gdje je neki
beskućnik u kaputu vezanom uzicom vodio improviziranu agenciju za autostopiste. Svakog
autostopista koji bi došao upitao bi za njegovo odredište, a zatim bi ga izvikivao
hodajući između vozača kamiona koji su čekali na benzinskoj postaji. Prije ili poslije neki od
njih. javio bi se da će primiti autostopista, koji bi zatim dao dolar napojnice beskućniku i ušao
u kabinu kamiona.
Dobar posao. Reacher mu je rado dao dolar. Iako mu nije trebala pomoć ni sreća. Svaki
je vozač išao u Rapid City, Bio je udaljen više od 500 kilometara, ali bio je prva postaja. Prije
njega nije bilo mnogo toga. Poslije je bilo više izbora. Wyoming, Montana, Idaho. Ali svi su
najprije morali proći kroz Rapid City.
Dobio je prijevoz za minutu i pol, u golemu crvenom tegljaču koji je vukao bijelu
prikolicu. U kabini je iza sjedala bio prostor s četiri ležaja, veći od nekih soba u kojima je
Reacher odrastao. Za selidbe iz države u državu. Cijela je ekipa mogla spavati u kabini. Tako
su štedjeli na motelima.
Tip je bio star, poput većine vozača. Možda je to zanimanje izumiralo. Možda je posao
postajao preteškim. Reacher je smatrao da će s odlaskom kamiondžija nestati i posljednja
američka granica. Njihov je naraštaj bio posljednji. Kraj njihove DNK. Sada su ljudi željeli biti
kod kuće svaku večer.
Vozač je rekao da će im do Rapid Cityja trebati pet sati i pet minuta. Rekao je to sa
samopouzdanjem koje je značilo da je već tisuću puta odvozio tu rutu. Izvezli su se iz
benzinske postaje, sjedeći visoko, s čistim pogledom na obzor te ubrzavali iz brzine u
brzinu sve dok nisu jurili oko 110 km/h na ravnom, a na nizbrdici još i više. Oznake
kilometara jurile su pokraj njih. Pet sati i pet minuta doimalo se posve mogućim.
Kao i uvijek, vozač je želio znati kamo njegov privremeni suputnik putuje i zašto. To je
bila neka vrsta plaćanja. Duga priča za dugu vožnju. Iz nekog razloga Reacher mu je rekao

Knjige.Club
29
 Knjige.Club Books

istinu. Zalagaonica, prsten, njegov nagon da utvrdi što ih povezuje. Rekao je da to ne može u
potpunosti objasniti.
Vozač je razmišljao o tome više od deset kilometara.
Zatim je rekao: »Moja bi supruga rekla da osjećate krivnju zbog nečega.«
Reacher nije odgovorio.
»Ona čita knjige«, nastavio je vozač. »Razmišlja o stvarima.«
»Ne znam ni tko je žena čiji je prsten. Ne znam joj ime. Nikad je nisam upoznao. Kako bih
osjećao krivnju zbog nje? Samo znam da je prodala prsten.«
»Ne mora imati veze s njom. Postoji riječ za to. Mislim da je >transfer<. Ili >projekcija<,
iako bi to moglo biti nešto drukčije. Moja bi žena rekla da osjećate krivnju zbog nečega
drugog.«
»Mora li biti povezano?«
»Možda, ali široko. Nije nužno da ste natjerali neku drugu ženu da proda svoj nakit. Ne
mora biti očito. Moja bi supruga rekla da može biti riječ o nekome drugom neuspjehu ili
nepravdi.«
Reacher nije rekao ništa.
»Moja bi žena pitala imate li suprugu ili djevojku s kojom biste trebali razgovarati.«
Chang je sigurno već bila na pola svoga prvog radnog dana opet na poslu. Možda je imala
nove slučajeve. Možda je već opet išla prema zračnoj luci.
»Recite supruzi da nastavi čitati«, rekao je Reacher. »Zvuči kao vrlo pametna žena.«

Kako to često biva, najteže je bilo stići od autoceste do samoga grada. Veliki tegljač nije mogao
u centar. Reacher je izišao na petlji, u deset minuta do osam navečer, nakon točno pet sati i
pet minuta. Protegnuo se i udahnuo te krenuo tražiti lokalni prijevoz. Promet je bio gust. Bilo
je mnogo kamioneta, terenaca i običnih automobila. Ali njihovi su vozači bili pogrešnog
raspoloženja. Svi su silazili s autoceste. Svi su bili blizu kraja putovanja. Još malo i kod kuće
su. Još samo malo. Još malo i stići će do bara u koji su se zaputili. Ili do kuće svoje djevojke. Ili
kamo već idu. Svi su jurili pokraj njega. Nitko nije bio raspoložen da ga poveze. Ne tada. Nije
se uklapao. Nekoga povezeš na početku svog putovanja, ne na kraju.
Najbolja su mu nada bili vozači koji su prije 500 kilometara odbili povesti nekog
autostopista i odonda ih muči grizodušje zbog toga. To se nije uklapalo u njihovu sliku o sebi.
Takav bi tip bio mislio da je bolji od toga. Takav bi tip stao nekomu u posljednjim kilometrima
puta, možda se potajno nadajući da će autostopist odbiti kratku vožnju i time besplatno
spasiti njegovu savjest. No neće mu smetati ni odvesti ga 10 ili 15 kilometara ako ovaj
prihvati vožnju. Reacher je iz iskustva znao da će, s obzirom na ovu gustoću prometa, takav
tip naići svakih 20 ili 25 minuta. A tada je ključno bilo biti uočljiv. Što vas ranije ugledaju, to
bolje. Više vremena da se podsjete kako su oni zapravo fora tipovi. Dovoljno prostora da se
polako zaustave i naslone se uz osmijeh.
Naposljetku mu je trebalo 40 minuta. Nakon točno 38 minuta pokraj njega se zaustavio
Dodgeov kamionet s velikom kabinom. Vozač je već imao izraz isprike na licu, govoreći kako
ide samo do centra grada. Reacher je rekao da mu to sjajno odgovara. Tražio je dio grada s

Knjige.Club
30
 Knjige.Club Books

jeftinim motelima. Vozač mu je rekao da će prolaziti u blizini, oko dvije ulice dalje, te će mu
pokazati put.

Jeftini dio grada bio je u mraku. Sunca odavno nije bilo. Na nekim uglovima ulica bilo je
rasvjete i neka su svjetla radila, ali ne dovoljno. Reacher je izišao iz kamioneta i pješice se
zaputio na istok, uglavnom po osjećaju jer je vidljivost bila oko jedan metar. Prošao je jednu
poprečnu ulicu, a zatim skrenuo lijevo u drugu i pronašao dva motela jedan pokraj drugog, a
blizu njih je također bila zalogajnica, benzinska postaja i trgovina autoguma, što je značilo da
je tuda mnogo ljudi putovalo u grad i iz njega. Ispred motela s desne strane bila je visoka
svjetleća reklama, s natpisima jedan iznad drugog: besplatan doručak, besplatna kabelska,
besplatan Wi-Fi, besplatne pogodnosti.
Motel s lijeve strane imao je natpis: sve besplatno.
Reacher je sumnjao u to. Sam smještaj sigurno nije bio besplatan. Ali tko ne riskira, ne
profitira. Na recepciji je sjedila starija gospođa. Bila je mršava i profinjena. Imala je posve
sijedu kosu plave nijanse, uredno počešljanu i zategnutu, tako da je izgledala poput šećerne
vate. Mogla je imati osamdesetak godina. Možda je bila izvorna vlasnica, još otkad je motel
izgrađen. Reacher je postavio svoje pitanje, a ona se nasmiješila i odgovorila niječno. Morao
je platiti sobu, ali sve ostalo je bilo besplatno. Rekla je to s prikrivenim osmijehom i laganim
kolutanjem očiju, što je Reacheru dalo naslutiti da je sve besplatno djelomično bio odgovor
na hvalisanje susjednog motela, dobronamjerno ili sarkastično, to je ovisilo o perspektivi. No
djelomično je bila i neka vrsta jadikovke zbog vremena kakva su stigla, što god učinio, uvijek
se nađe netko spreman napraviti to jeftinije. A što je jeftinije od besplatnog?
Reacher je platio sobu.
Pitao ju je: »Gdje bih mogao oprati odjeću?«
»Koju odjeću?« pitala je ona. »Nemate torbu.«
»Pitam hipotetički. Pretpostavimo da imam torbu.«
»Možete otići u praonicu.«
»Koliko ih je u gradu?«
»Koliko ih trebate?«
»Neke su možda bolje od drugih.«
»Brinu vas stjenice? Ne trebaju vas brinuti. Za to vam ne treba praonica. Samo uključite
grijač na najjače i to ih ubije. To ja radim ovdje s plahtama.«
»Drago mi je to čuti«, odvratio je Reacher. »No koliko je praonica u Rapid Cityju? Samo
sam znatiželjan. Volim znati takve stvari.«
Razmislila je o tome i gotovo odgovorila, no onda se zaustavila, previše pedantna po
naravi da bi se oslanjala samo na memoriju. Željela je potvrdu. Iz ladice je izvukla tanki
poslovni telefonski imenik. Pogledala je pod P, za praonicu, pa pod S za Samoposlužna.
»Tri«, rekla je.
»Poznajete li njihove vlasnike?«
Razmislila je o pitanju, isprva se doimajući nepovjerljivo, kao da je pitanje neobično, a
takva poznanstva malo vjerojatna. No onda joj se izraz lica promijenio, kao da se prisjeća
starih zanatskih udruga, mjesnih poslovnih kampanja i koktel-zabava gradskih poduzetnika.
Knjige.Club
31
 Knjige.Club Books

Rekla je: »Zapravo, poznajem dvojicu od tri.«

»Kako se zovu?«
»Zar je to važno?«
»Tražim čovjeka po imenu Arthur Scorpio.«
»Onda je on treći«, rekla je. »Jer njega ne poznajem.«
»Ali čuli ste njegovo ime.«
»Ovo je mali grad. Svi tračaju.«
»I?«
»O njemu se ne govori ništa dobro.«
»Na koji način?«
»To su samo tračevi. Ne bih ih smjela širiti, ali pranećak moje prijateljice radi u policiji i
kaže da imaju dosje o njemu debeo sedam centimetara.«
»Kupuje i prodaje ukradenu robu«, rekao je Reacher. »Tako sam čuo.«
»Vi ste policajac?«
»Nisam, samo običan čovjek.«
»Što želite od Arthura Scorpija?«
»Želim mu postaviti pitanje.«
»Onda biste trebali biti oprezni. Gospodin Scorpio navodno je neprijateljski nastrojen.«
»Pristojno ću ga pitati«, rekao je Reacher.

Na prednjoj stranici telefonskog imenika bila je karta Rapid Cityja. Starica je istrgnula list vrlo
pažljivo i označila gdje se nalazi njezin motel, a gdje Scorpiova praonica. Savila ga je dvaput i
predala ga
Reacheru. Za ujutro, sigurno je mislila, ali on je odmah otišao onamo. Bila su gotovo 22
sata. Hodao je dugim, mračnim ulicama, provjeravajući staričinu kartu kad god bi pronašao
uličnu svjetiljku koja je radila, a onda je ispred sebe vidio sjaj neona. Trgovina na uglu koja je
radila do kasno. Sudeći po staričinoj karti, Scorpiova je praonica bila s druge strane ulice, na
pola puta do sljedećeg raskrižja,
Reacher ju je pronašao točno gdje je trebala biti, pokraj osušena stabla. Bila je središnji
dio većega građevinskog kompleksa koji se pružao od raskrižja do raskrižja. Trenutačno je
bila zatvorena. Svjetla su bila ugašena. Vrata su bila zaključana i dodatno ojačana lancem s
lokotom. Bila su staklena, sa širim prozorom pokraj njih. Unutra je bilo mračno. Na jednom
je zidu bio niz velikih perilica, bijelih poput utvara, a uz drugi su zid bile plastične stolice,
ispod aparata za kovanice, deterdžent te omekšivač za pranje i sušenje. Činilo se da sve stoji
po jedan dolar.
S druge strane ulice bila je osvijetljena trgovina daleko s lijeve strane, a zatim outlet-
trgovina odjeće, pa dva prazna lokala točno nasuprot i malo desno zalogajnica. Prava
starinska. Prednji izlog nije bio velik, ali pogled je sigurno bio dobar. Vjerojatno i hrana.
I kava. Reacher si je zadao mentalni podsjetnik.

Knjige.Club
32
 Knjige.Club Books

Zatim je zaobišao zgradu i u uličici iza nje pronašao stražnja vrata praonice. Bila su
metalna i bezlična, vjerojatno otporna na vatru. Standardni industrijski proizvod. Ništa
posebno. Možda je to zahtijevala gradska uprava. Ili osiguranje. Vrata su bila zaključana.
Krenuo je natrag. Koracima je mjerio udaljenost od stražnjih vrata do ulice. Bila je
prevelika. Dvostruko dulja od prostora koji je vidio kroz izlog praonice. Što je značilo da je
straga bila još jedna prostorija, otprilike jednake veličine. Možda skladište. Ili ured u kojem
se odvijao posao oko kojeg su kružile glasine. Stajao je u mraku još jednu minutu, a zatim se
vratio putem kojim je došao. Na suprotnom uglu zastao je ispred trgovine. Pretpostavljao je
da bi mu šalica kave godila. Možda i sendvič. Bio je gladan. U trgovini je bio još neki tip koji je
želio isto. Stajao je kod hladnjaka s delikatesama i pijuckao kavu iz šalice za van. Bio je nizak
i zbijen. Izgledao je uglađeno, u tamnom odijelu j kravati. Naručio je neko jelo s pečenim
jajetom i ribanim sirom. Očito ga nije brinuo kolesterol. Čovjek za pultom završio je
spravljanje jek te ga zamotao u papir pa u aluminijsku foliju. Top u odijelu uzeo ga, okrenuo
se, zaobišao Reachera i uputio se prema vratima.
Reacher je naručio svoje jelo za van. Sendvič s pečenom govedinom, švicarskim sirom,
majonezom i senfom. I kava. Trgovac se okrenuo i uključio aparat za rezanje. Reacher ga je
upitao: »Što znate o praonici dalje niz ulicu?«
Trgovac se okrenuo. Iza njega je šuštala oštrica stroja.
Isprva je izgledao zbunjeno, zatim malo neprijateljski, kao da misli da netko radi budalu
od njega. Zatim je poprimio izraz lica kao da se muči sa zahtjevnom matematičkom
jednadžbom i dolazi do rješenja koje mu se sviđalo, ali nije bi osiguran da je točno.
»Onaj me tip pitao isto«, rekao je.
»Tip kojem ste napravili sendvič s pečenim jajetom?« odvratio je Reacher.
»Ali što će takvu tipu praonica rublja? Odijelo daje u kemijsku čistionicu, a košulje na
izbjeljivanje za dolar i pol. Zar ne?«
»Vratit ću se za trenutak«, rekao je Reacher.
Otišao je do vrata i izišao na pločnik.
Nije bilo ni traga tipu u odijelu s kravatom.
Nije čuo ni odjek samotnih noćnih koraka.
Reacher se vratio u trgovinu i otišao natrag do hladnjaka, a trgovac, koji je još pripremao
sendvič, rekao je: »Možda želi oprati donje rublje. I čarape. Ali svi hoteli imaju vreće za prljavo
rublje. Takav tip ne bi sjedio i gledao svoje rublje kako se okreće u perilici.«
»Mislite da je odsjeo u hotelu?«
»Odavde nije. Jeste li ga vidjeli? Izgleda poput nekog profesionalca. Mislio bih da je
odvjetnik koji je došao radi velikog slučaja, ali ne izgleda dovoljno bogato. Zato mislim da je
iz porezne uprave. Radi za državu. A onda ste vi postavili isto pitanje. O praonici rublja. Ne
mislim da ste iz porezne uprave, ali mogli biste biti policajac. Zato mislim da se Arthuru
Scorpiju sprema nevolja.«
»Kako se osjećate zbog toga?«
»Ovisi.«
»O čemu?«
»O tome hoće li uspjeti. Gospodin Scorpio je već bio u nevolji. Nikad ga nisu osudili.«
Knjige.Club
33
 Knjige.Club Books

8. POGLAVLJE

S ljedećeg jutra Reacher je izišao iz svoje sobe baš kad je sunce izlazilo. Hodao je istim
putom kao i večer prije, ali nije skrenuo u ulicu u kojoj je bila praonica nego ju je široko
zaobišao pa se vratio prema njoj sa stražnje strane prema uličici iza praonice i provirio u nju.
Ispred stražnjih vrata praonice bio je stražar. Naslonjen na zid, prekriženih ruku, u
kratkome crnom kaputiću, crnom džemperu, crnim hlačama i cipelama. Imao je oko 40
godina, bio visok oko 190 cm i težak oko 95 kg.
Reacher se povukao i opet zaobišao ulicu s praonicom kao i prije, prošavši dvije ulice iza
i dvije ulice iznad, kako bi straga neprimjetno prišao zalogajnici. Pretpostavio je da je i iza nje
uličica, kao i iza praonice. Bila je nužna za dostavu i odvoz smeća kojeg je u zalogajnici uvijek
bilo mnogo. Ljuske od jaja, talog od kave, ambalaža, ostaci hrane. Masnoća od pečenja. A gdje
je bila uličica, bila su i kuhinjska vrata. Sigurno će biti otvorena. To je gotovo sigurno bio
zakonski uvjet. U radno vrijeme vrata moraju uvijek biti otključana. Kako bi kuhari mogli
pobjeći u slučaju požara. Još jedna nužnost. Kuhinje zalogajnica gorjele su poput napalma.
Reacher je pronašao uličicu. Pronašao je i vrata, Ušao je kroz kuhinju i prošao do
restorana. Usredotočio se na prozor i napravio korak ulijevo kako bi bolje vidio.
Ispred prednjih vrata praonice bio je još jedan stražar. Ista vrsta osobe u jednakoj pozi.
Bio je naslonjen na zid, nepomičan, odjeven u crno.
Arthur Scorpio poduzeo je mjere opreza.
Nešto je ondje vani.
Reacher je skrenuo pogled i osvrnuo se po prostoriji. I vidio tipa kojeg je vidio i. večer
prije u obližnjoj trgovini. Tipa u crnom odijelu i kravati. Bio je za stolom ispod prozora i
gledao van.
Detektivka Gloria Nakamura ponovila je rutinu od dan prije. Ustala je prije zore,
istuširala se, odjenula, doručkovala i izišla iz kuće puni sat ranije. Krenula je na posao, ali ne
izravno. Parkirala je gdje i dan prije, pješice ušla u Scorpiovu ulicu i osjetila kako je tip ispred
vrata praonice promatra cijelim putom. Otišla je do zalogajnice i ušla u nju.
Njezin je stol bio zauzet, opet. Za njim je sjedio isti tip kao i dan prije. Bramall, Terrence,
privatni istražitelj iz Chicaga. Isto tamno odijelo, čista košulja i druga kravata.
A usred prostorije stajao je Bigfoot.
Nema sumnje u to. Tip je bio golem. Ne baš dva metra, ali blizu. Gotovo do stropa. I bio je
širok. Od ramena do ramena bio je poput četiri košarkaške lopte u nizu na polici u njezinoj
Knjige.Club
34
 Knjige.Club Books

srednjoj školi. Imao je šake veličine pečenog pileta. Nosio je vojničke hlače i golemu crnu
majicu kratkih rukava. Podlaktice su mu bile mišićave i pune ogrebotina. Kosa mu je bila
raščupana. Kao da ju je osušio ručnikom, ali je nije počešljao. Kao da nema češalj. Nije se
brijao danima. Lice mu je bilo košćato i dlakavo. Oči su mu bile svjetlo-plave, poput njezina
automobila, i gledao je ravno u nju.

Reacher je vidio sitnu Azijku u crnom odijelu sa suknjom koje je nosila kao da je odora. Tek
nešto viša od metar i pol, teška manje od 50 kg. Mogla je imati tridesetak godina. Duga crna
kosa, velike tamne oči, preslatka. Ali bez osmijeha. Umjesto toga je imala ozbiljan izraz lica,
kao da je zadužena za nešto važno. Kao da je to zaduženje mogla zadržati samo ako izgleda
tako ozbiljno. Što je možda i istina kada imaš tek nešto više od metar i pol i manje od 50 kila.
Kako god bilo, sigurno nije bila stidljiva. Uzvraćala mu je pogled, izravno i otvoreno, prelazeći
pogledom preko njega gore-dolje i lijevo-desno. U očima joj se vidjela neka vrsta
prepoznavanja. Nije mu bilo jasno o čemu je riječ. Barem ne isprva. Bio je prilično siguran da
je nikad prije nije vidio. Činilo mu se da bi se sjećao. Zatim je zaključio da je Jimmy Štakor
prenio i njegov opis. U pozivu upozorenja koji je uputio. Dolazi krupni tip u crnoj
majici kratkih rukava. Možda je Azijka radila za Arthura Scorpija. Možda su je upozorili na
hitan slučaj.
Ili je možda samo radila u nekom uredu i bila mrzovoljna jer je rano ustala.
Skrenuo je pogled.
Tip u kravati još je zurio kroz prozor. Izraz lica bio mu je strpljiv i suzdržan. I miran.
Izgledao je poput tipa koji bi dao pristojan odgovor na razumno pitanje. No možda je to bio
samo profesionalizam. Kao da je bio dio hijerarhije u kojoj je staromodna pristojnost
podmazivala kotačiće. Podsjećao je Reachera na neke vojne pukovnike koje je poznavao.
Uštogljeni, zakopčani do grla, već pomalo sijedi i stari, ali pokretani nekom tihom
unutarnjom snagom i samouvjerenošću.
Reacher je sjeo za stol uza zid, podalje od prozora, tako da je mogao vidjeti kroz njega
preko glave tipa u odijelu. Vani se ništa nije događalo. Stražar je i dalje bio naslonjen na zid
praonice. Nije se micao. Unutra je bilo upaljeno svjetlo. Mušterija još nije bilo.
Kad je došla konobarica, Reacher je naručio svoj doručak za van, kavu i palačinke s
jajima, slaninom i sirupom od javora. Najprije mu je donijela kavu. Svježu, crnu, vruću i jaku.
Bila je prilično dobra.
Azijka je sjela za njegov stol.
Izvukla je malu plastičnu lisnicu iz torbice. Otvorila ju je i pokazala mu je. S lijeve strane
bio je štit zlatne boje. S desne je bila identifikacijska iskaznica s fotografijom u prozirnom
pretincu. Na njoj je pisalo Nakamura, Gloria, detektivka, policija Rapid Cityja. Fotografija je
prikazivala njezino lice. Tamne oči, strog izraz.
Rekla je: »jeste li jučer bili u Wlsconsinu?«
To je govorilo Reachem da je Jimmy Štakor zaista uputio telefonski poziv. I da policija
Rapid Cityja prisluškuje Scorpiov telefon. To je pak značilo da je istraga u tijeku. Transkript
poziva Jimmyja Štakora vjerojatno je bio najnoviji list u njegovu dosjeu debelom preko sedam
centimetara.

Knjige.Club
35
 Knjige.Club Books

No naglas je rekao: »Smijete li postaviti to pitanje, čak i kao policajka? Imam pravo na
privatnost i pravo ići kamo god želim. To mi jamči Prvi amandman. I četvrti.«
»Odbijate li odgovoriti na moje pitanje?«
»Bojim se da nemam izbora. Bio sam u vojsci i zakleo se da ću štititi Ustav. Ne mogu sada
prestati.«
»Kako vam je ime?«
»Jack Readber. Bez drugog imena.«
»Što ste radili u vojsci, gospodine Reacher?«
»Bio sam vojni policajac. Detektiv, baš poput vas.«
»A sad ste privatni istražitelj?«
Dok je to govorila pogled joj je nakratko skrenuo prema tipu u odijelu i kravati.
»Je li onaj tip privatni istražitelj?« pitao je Reacher.
»Odbijam odgovoriti na vaše pitanje«, odvratila je ona.
On se nasmiješio.
Rekao je: »Nisam privatni istražitelj. Samo običan građanin. Što ste čuli iz Wisconsina?«
»Nisam sigurna bih li vam trebala reći.«
»Recite mi kao policajac policajcu. Jer to smo, zapravo.«
»Jesmo li?«
»Ako želite biti.«
Vratila je iskaznicu u torbicu i izvukla mobitel. Pretraživala je po njemu dok nije došla do
mape sa zvučnim snimkama. Odabrala je jednu i dodirnula ikonu na zaslonu. Reacher je čuo
plastičan i iskrivljeni pozadinski zvuk tipičan za barove, a zatim glas Jimmyja Štakora. Odmah
ga je prepoznao. Zvučao je brzo i napeto. Rekao je: »Arthure, ovdje Jimmy, Maloprije me neki
tip ispitivao o predmetu koji sam kupio od tebe. Čini se da pokušava slijediti lanac nabave.
Nisam mu rekao ništa, ali nekako je pronašao mene, pa bi mogao pronaći i tebe.«
Nakamura je dodirnula ikonu za zaustavljanje.
»Zašto bih to bio ja?« pitao je Reacher.
Ona je opet pokrenula snimku.
Jimmy Štakor je rekao: »Ako dođe, shvati ga ozbiljno. To je moj savjet. Tip izgleda poput
Bigfoota koji je izišao iz šume. Budi na oprezu, dobro?«
Nakamura je zaustavila snimku.
»Bigfoot?« pitao je Reacher. »To nije baš lijepo.«
»O kakvom predmetu je riječ?« pitala je Nakamura.
»Zar je važno? Samo želim postaviti pitanje Scorpiju i onda ću otići.«
»Što ako ne odgovori?«
»Jimmy u Wisconsinu je odgovorio.«
»Scorpio ima zaštitu.«
»Imao ju je i Jimmy u Wisconsinu.«
»Kakav predmet?« pitala je opet Nakamura.
Knjige.Club
36
 Knjige.Club Books

Readhcr je zavukao ruku u džep i izvukao prsten. West Point 2005. Zlatna filigranska
dekoracija, crni kamen, male dimenzije. Stavio ga je na stol. Nakamura ga je uzela u ruku.
Zatim ga je stavila na prst desne ruke. Nataknula ga je bez poteškoća, čak joj je bio malo
preširok. Ali ona je imala malo više od 150 cm i bila teška manje od 50 kg. Prsti su joj bili tanki
poput olovaka.
Opet je skinula prsten. Odvagnula ga je u ruci. Pogledala je ugravirani natpis iznutra.
»Tko je S. R. S.?« pitala je.
»Ne znam«, odvratio je Reacher.
»O čemu je onda riječ?«
»Pronašao sam prsten u zalagaonici u malom gradu u Wisconsinu. Od takvog se prstena
ne rastaje lako. Ta je žena pretrpjela četiri teške godine kako bi ga dobila. Svaki su je dan
pokušavali slomiti i natjerati je da odustane. Tako to funkcionira na West Pointu. A bila je
ondje nedugo nakon napada 11. rujna. To su bile teške godine. Ono što je došlo nakon njih
bilo je još gore. Irak i Afganistan. Možda bi prodala auto ili sat koji je dobila od ujne za Božić,
ali ne bi prodala taj prsten.«
»Taj Jimmy je vlasnik zalagaonice?«
Reacher je odmahnuo glavom. »On je motociklist, mjesna inačica Anđela pakla. Zovu ga
Jimmy Štakor. Prodao je prsten na veliko, s hrpom drugih sitnica. Rekao mi je da ga je kupio
od Artura Scorpija, ovdje, u Rapid Cityju. Sad me zanima od koga ga je dobio Arthur Scorpio.
To je jedino Što ga želim pitati.«
»Neće vam to reći.«
»To je i vlasnik zalagaonice rekao za Jimmyja Štakora.«
Nakamura nije odgovorila. Vani se ništa nije događalo. Konobarica je donijela
Reacherovo jelo. Palačinke, jaja, slaninu, javorov sirup. Izgledalo je dobro. Tražio je još kave.
Nakamura je naručila čaj i integralno pecivo.
Reacher je spremio prsten natrag u džep.
Tip s kravatom ustao je i otišao.
Vani se i dalje nije ništa događalo.
»Kakva je on vrsta privatnog istražitelja?« pitao je Reacher.
»Nisam rekla da jest«, odvratila je Nakamura.
»Odgovorio sam na vaša pitanja. Sad vi možete odgovoriti na moja.«
Konobarica je donijela Nakamurino pecivo. Bilo je veliko koliko i njezina glava. Ona je
odlomila komadić veličine graška i pojela ga.
Rekla je: »Iz Chicaga je. Ime mu je Terry Bramall. Umirovljeni agent FBI-a. Bavi se
nestalim osobama.«
»Koga traži ovdje?«
»Ne znam.«
»Zar je Scorpio i otmičar?«
»Mislimo da nije.«
»No ipak gospodin Bramall iz Chicaga nadzire njegovo sjedište. I to ne samo jutros. I sinoć
je bio u ovoj četvrti. Vidio sam ga u obližnjoj trgovini.«
Knjige.Club
37
 Knjige.Club Books

»Stigli ste još sinoć?«

Reacher je kimnuo glavom. »Prilično kasno.«
»Došli ste izravno iz Wisconsina. To je važno za vas.«
»Mogao sam stići i prije. Malo sam odspavao u Sioux Fallsu.«
»Kako ste točno dobili ime Arthura Scorpia od Jimmyja Štakora?«
»Pristojno sam ga pitao.«
Ona nije odgovorila, a on je nastavio jesti doručak. Ona je popila gutljaj čaja. Nastala je
duga tišina.
Zatim je ona rekla: »Arthur Scorpio nije baš omiljen u našoj policijskoj upravi.«
»Shvaćam«, rekao je Reacher.
»Ipak, moram vas službeno upozoriti da ne počinite nikakav zločin unutar naše
jurisdikcije.«
»Ne brinite se«, rekao je Reacher, »Samo ću mu postaviti pitanje. To nije protuzakonito.«
»Što ako ne odgovori?«
»U teoriji uvijek postoji ta mogućnost«, rekao je Reacher.
Nakamura je izvukla posjetnicu iz svoje lisnice. Spustila ju je na stol pokraj Reacherove
šalice s kavom. Rekla je: »Ovo su moji brojevi. Telefona u uredu i mobitela. Nazovite me ako
trebate razgovarati o nečemu. Seorpio je opasan čovjek. Nemojte to zaboraviti.«
Stavila je pet dolara na stol. Za čaj i pecivo. Zatim je ustala i izišla. Van kroz vrata i niz
pločnik, gdje mu je nestala iz vidokruga.
Vani se i dalje nije ništa događalo.
Ostavila je pecivo. Cijelo i nedirnuto osim komadića veličine graška koji je pojela.
Reacher je stoga pojeo ostatak i popio još jednu šalicu kave uz to. Zatim je zatražio račun i
zamolio konobaricu da mu vrati u kovanicama. Otišao je do hodnika koji je vodio do WC-a
gdje se nalazila javna govornica. Baš kao što je bila i u baru u Wisconsinu. S koje je Jimmy
Štakor nazvao Arthura Scorpija. Pozadinska buka to je dokazivala. Reacher ga je vidio kako
zaobilazi niz motocikala i odlazi prema stražnjem dijelu zgrade, gdje je, sigurno, ušao kroz
stražnja vrata i vidio telefon na zidu, pa je odmah odlučio poslati upozorenje. Odmah ondje.
Dok je Reacher još bio vani i razgovarao s okružnim policajcem.
Očito mu se žurilo.

Reacher se naslonio na zid, tako da je i dalje mogao vidjeti kroz prozor, i opet birao broj koji
je znao napamet odavno.
Javila mu se ista žena.
»West Point«, rekla je. »Ured načelnika. Kako vam mogu pomoći?«
»Ovdje Reacher«, rekao je.
»Pričekajte, bojniče.«
Znala je njegov čin. Pročitala je njegov dosje. Čulo se škljocanje, pa duga tišina, a zatim
opet škljocanje i muški je glas rekao: »Ovdje načelnik.«
Načelnik je bio glavni šef. Na drugim fakultetima zvali bi ga predsjednikom odbora.
Knjige.Club
38
 Knjige.Club Books

»Dobro jutro, generale«, rekao je pristojno, iako neodređeno jer nije znao njegovo
prezime. Nije pratio događanja na West Pointu, ali načelnik je uvijek bio general. Obično
pametan i uspješan, katkad i progresivan, ali do tog položaja nikad nitko nije došao preko
veze.
Načelnik je rekao: »Vaš jučerašnji upit bio je vrlo neobičan.«
»Da, gospodine«, rekao je Reacher, iz navike. U takvoj situaciji su na West Pointu bila
dopuštena samo tri odgovora: da, gospodine, ne, gospodine i nemam isprike, gospodine.
Načelnik je rekao: »Volio bih čuti objašnjenje.«
Reacher mu je ispričao isto što i maloprije Nakamuri, o zalagaonici, prstenu i osjećaju
nelagode koji ga progoni zbog toga.
»Dakle, riječ je o prstenu«, rekao je načelnik.
»Činilo mi se važnim.«
»Jučer ste implicirali da je naša bivša kadetkinja u opasnosti.«
»Mogla bi biti.«
»Ali ne znate sigurno.«
»Založila je prsten, prodala ga ili su joj ga ukrali. Sve troje sugerira neku vrstu nesreće.
Mislim da bismo trebali saznati više o tome.«
»Mi?«
»Ona je jedna od nas, generale.«
»Pročitao sam vaš dosje«, rekao je načelnik. »Imali ste dobru karijeru. Ne dovoljno dobru
da dobijete kip na akademiji. Ionako ga ne biste dobili jer niste igrali po pravilima.«
»Nemam isprike, gospodine«, rekao je Reacher, iz navike.
»Imam jedno očito pitanje. Što sad radite?«
»Ništa.«
»Što to znači?«
»To je duga priča, generale. Nemojmo tratiti vrijeme.«
»Bojniče, sigurno znate da je otkrivanje osobnih podataka trenutačnog ili bivšeg vojnog
osoblja zabranjeno na barem 19 načina. To se može dogoditi samo kao tajni, neslužbeni šapat
jednog diplomca West Pointa drugome. Isključivo kao osobna usluga. Upravo ono za što nas
neprestano optužuju. Zbog toga se između nas dvojice sve svodi na osobno povjerenje.
Moguće je da je tebi to manje važno nego meni. Umirio bi me kad bi mi dopustio da steknem
bolji dojam o tebi.«
Reacher je neko vrijeme bio tih.
»Postane mi nelagodno«, rekao je. »Ne mogu ostati na jednome mjestu. Siguran sam da
bi Služba za veterane mogla smisliti naziv za to da im date vremena. Možda bi mi vlada
isplatila odštetu.«
»Riječ je o bolesti?«
»Neki bi tako rekli.«
»Smeta li vam to?«
»Ne jer ionako ne želim ostati na jednome mjestu.«
Knjige.Club
39
 Knjige.Club Books

»Koliko se često selite?«

»Neprestano.«
»Mislite da je to prikladan način života za nekog tko je diplomirao na West Pointu?«
»Mislim da je savršeno prikladan.«
»U kojem smislu?«
»Borili smo se za slobodu. A upravo to je sloboda.«
Načelnik je rekao: »Postoje stotine razloga da netko proda prsten. Ili ga založi. Ili ga
izgubi ili mu ga nekako ukradu. Nisu svi loši. Ovo bi moglo biti posve nedužno.«
»Moglo bi biti? To mi zvuči pomalo mlako, generale. Zvučite kao da niste sigurni. Čak ni
nakon što ste pročitali njezin dosje. Znači da vas on nije posve uvjerio. Pa sada aludirate na
potajni šapat. Jer ste zabrinuti. Mislim da mi zapravo želite reći njezino ime. Da pogodim.
Napustila je vojsku i sad ne znate gdje je.«
»Otišla je prije tri godine.«
»Nakon čega?«
»Pet teških tura u Iraku i Afganistanu.«
»Što je radila?«
»Neugodne stvari, pretpostavljam.«
»Je li sitna?«
»Poput ptičice.«
»To je ona«, rekao je Reacher. »Sad je vrijeme odluke, generale. Što ćete učiniti?«
Načelnik nije odgovorio.
Reacher je kroz prozor vidio kako se zaustavlja crni osobni automobil. Zaustavio se uz
pločnik s druge strane ulice. Ispred praonice rublja. Vozačeva su se vrata otvorila. Tip je izišao
kroz njih. Bio je krupan i koščat. Mogao je imati pedeset godina. Imao je sijedu, kratko
podšišanu kosu. Nosio je crno odijelo s bijelom košuljom zakopčanom do grla, ali bez kravate.
Na trenutak je stajao na pločniku i upitno pogledao stražara ispred vrata. Stražar
je odmahnuo glavom, kao da želi reći, Nije bilo nevolja, šefe.
Arthur Scorpio.
On je kimnuo glavom prema stražaru, a zatim prošao pokraj njega i ušao kroz vrata.
Stražar je prešao pločnik u drugome smjera, ušao u Scorpiov auto i odvezao ga. Kako bi
ga parkirao, vjerojatno. U pokrajnjoj ulici ili stražnjoj uličici. Možda ga neće biti pet minuta.
Možda ga još jednom taj dan neće biti na pet minuta. Možda će otići po auto na kraju radnog
dana. Dva puta po pet minuta svaki dan.
Bilo je to dobro znati.
Reacher je čuo glas načelnika iz West Pointa iz slušalice: »Možda ona ne želi da je nađu.
Jeste li razmišljali o tome? Nitko se ne vraća bez ožiljaka. Ne nakon pet tura.«
»Neću joj pokušati prodati nekretnine u Meksiku. Ako mi se iz daljine bude činilo da je
dobro, otići ću i ostaviti je na miru.«
»Kako ćete je pronaći? Krije se. Hoće li vam njezino ime uopće pomoći?«

Knjige.Club
40
 Knjige.Club Books

»Neće odmoći«, rekao je Reacher. »Osobito ne na kraju. Slijedit ću trag prstena dok ne
pronađem nekoga tko je čuo za nju.«
Načelnik je rekao: »Ime joj je Serena Rose Sanderson.«

Knjige.Club
41
 Knjige.Club Books

9. POGLAVLJE

K roz prozor se vidio stražar koji se vratio pred praonicu nakon što je parkirao Scorpiov
auto. Opet je zauzeo svoj položaj i naslonio se na zid lijevo od vrata praonice, prekriženih
ruku, nepomičan.
Nije ga bilo malo više od pet minuta.
U praonici još nije bilo kupaca.
Reacher je u telefon rekao: »Odakle je Serena Rose Sanderson?«
»Kao kadetkinja navela je Wyoming kao državu rođenja«, rekao je načelnik. »To je sve
što znamo. Misliš da se vratila onamo?«
»Ovisi«, rekao je Reacher, »Neki ljudi najprije odu kući. Nekima je kuća posljednje kamo
odu. Kakva je bila?«
»To je bilo prije mog vremena«, rekao je načelnik. »Ali sudeći po dosjeu, bila je vrlo dobra.
Bila je blizu toga da bude izvrsna, ali nikada nije uspjela to ostvariti. Uvijek je bila u
prvih deset, ali nikad u prvih pet. Bila je takva osoba. Bila je u pješaštvu. To se smatralo
pametnim izborom za ženu 2005. godine. Znala je da nikada neće ići u borbu, ali
pretpostavljala je da će je kaotična zbivanja dovesti blizu nje. Siguran sam da se upravo to
dogodilo.
Jedinice za blisku podršku uvijek su imale mnogo posla. Mnogo vožnje radi opskrbe, a to
je značilo i mnogo improviziranih granata uz cestu. K tomu i izvlačenje vozila, što bi je
ostavilo izloženu na otvorenome. Izvan vojarne uvijek je bila naoružana. Siguran sam da je
sudjelovala u vatrenim okršajima. Te su jedinice imale mnogo žrtava, ništa manje od bilo koje
druge. Dobila je Brončanu zvijezdu i Purpurno srce. U nekom je trenutku bila ranjena.«
»Koji je imala čin?«
»Iz vojske je izišla kao bojnica«, rekao je general. »Poput vas. Na posljednjoj turi imala je
važan zadatak. Dobro je vodila svoje ljude. Na papiru ona služi na čast našoj akademiji.«
»Dobro«, rekao je Reacher. »Hvala, generale.«
»Nastavite, ali oprezno.«
»Ne brinite se.
»Brinem se.«
»Zašto? «
»Pročitao sam vaš dosje«, rekao je načelnik opet. »Ako ga nagnete pod određenim kutom,
možete čitati između redova. Bili ste učinkoviti, ali nepromišljeni.«
Knjige.Club
42
 Knjige.Club Books

»Jesam li?«
»Znate da jeste. Uvijek iznova ste se izvlačili«
»Jesam li?«
»Jedan slučaj za drugim. Ali uvijek ispadnete posve čisti.«
»Onda niste izvukli pravilan zaključak, generale. Nisam bio nepromišljen. Oslanjao sam
se na metode za koje sam znao da su funkcionirale i da će vjerojatno opet funkcionirati.
Mislim da je to suprotno od nepromišljenog. Sama riječ nam govori. Čini mi se da sam bio
promišljeniji od većine njih. A ne manje.«
»Nazovite me opet«, rekao je načelnik. »Javite mi što ste saznali o Sanderson.«

Drugi dan zaredom Gloria Nakamura došla je ranije na posao. Parkirala je auto i popela se
stubama. Dežurna na ulazu u odjel detektiva rekla joj je da je inspektor želi vidjeti. Što prije.
Bilo je hitno, ali ne kritično. Rekla joj je i da je njegov glas na telefonu zvučao u redu. Ne
pretjerano ljutito.
Nakamura je ostavila torbicu na svojem stolu i zaputila se niz hodnik. Inspektorov ured
bio je u kutu, na suprotnoj strani kata. Prebolio je karcinom i od toga smršavio do kosti, ali
kroz njegovu kožu nalik papiru isijavala je neka gotovo luđačka unutarnja energija. Dobio je
nekoliko godina i namjeravao ih je što bolje iskoristiti. Namjeravao je postići velike stvari.
Nakamura je osobno smatrala da je njegov bliski susret sa smrću doveo do neke vrste
prosvjetljenja. Bojao se da će biti zaboravljen.
Bio je za svojim radnim stolom i čitao e-poštu.
Rekao je: »Poslala si mi nešto o Arthuru Scorpiju.«
»Da, poruku iz Wisconsina«, rekla je. »Došlo je do promjena, šefe.«
»Je li Bigfoot stigao?«
»Da, šefe, vjerujem da jest. Ali najprije je ondje bio privatni istražitelj iz Chicaga.«
»Što je želio?«
»Nije htio reći. Ali provjerila sam ga. Stručnjak je za nestale osobe. Vrlo skup.«
»Tko je nestao?«
»Oko milijun ljudi diljem svijeta.«
»Ima li razloga da vjeruješ kako netko od njih pere svoje gaće kod Scorpija?«
»Nisam čula ništa o tome.«
»Pričaj mi o Bigfootu.«
»On je vojni veteran po imenu Reacher. Pronašao je diplomski prsten West Pointa u
zalagaonici i pokušava mu ući u trag.«
»To mu je hobi?«
»Ne, radi to zbog osjećaja vojne časti. Poput neke vrste moralne obveze. Po mome
mišljenju to je na rubu sentimentalnosti.«
»Kako je Scorpio umiješan?«
»Prsten je vjerojatno ukraden, a Scorpio ga je prodao motociklistu iz Wisconsina po
imenu Jimmy Štakor, koji ga je zatim preprodao zalagaonici u kojoj ga je Bigfoot pronašao.
Knjige.Club
43
 Knjige.Club Books

Bigfoot kaže da mu je vlasnik trgovine rekao ime Jimmyja Štakora, koji mu je pak rekao ime
Arthura Scorpija. Sad želi od Scorpija saznati sljedeće ime. Onoga od koga ga je on kupio. I
tako dalje, sve do izvora. Bigfoot želi vratiti prsten izvornom vlasniku. To je moja procjena.«
»Scorpio mu neće reći ništa.«
»Mislim da bi mogao. Nisam sigurna je li Bigfoot rekao istinu o tome što se dogodilo u
Wisconsinu. Motociklist s unosnim prihodom od prodaje ukradene robe ne bi nikomu rekao
ništa. A ponajmanje ime svog dobavljača. Ne svojevoljno. Poslušajte snimku. Jimmy Štakor
zvuči uplašeno.«
»Zbog Bigfoota?«
»Vidjela sam ga, šefe. Mogli bismo ga staviti u zoološki vrt.«
»Misliš da će se i Scorpio bojati?«
»Kako god, mislim da će se dogoditi ozbiljno kršenje zakona. Ili će Bigfoot prejako
pritisnuti ili će Scorpio prejako uzvratiti«
Zastala je i pričekala.
Inspektor je rekao: »Mislim da bismo trebali opet započeti nadzor.«
»Da, šefe«, rekla je i ispustila zrak iz pluća.
»Samo ti, ali neprestano. Ne trudi se biti suptilna. Unesi mu se u lice.«
»Možda zatrebam pojačanje. Možda ću se morati umiješati.«
»Ne«, rekao je inspektor. »Nemoj se miješati. Neka bude kako bude. Ne možemo izgubiti.
Ako Scorpio sredi tipa, to je sjajno, napokon ćemo imati nešto protiv njega. Mogla bi biti
očevitka napada. S druge strane, ako tip sredi Scorpija, i to su dobre vijesti. Što gore, to bolje.
Uvijek ga možeš uhiti poslije. Ako želiš. Zbog napada. Ako trebaš povećati broj uhićenja da
popuniš kvartalnu kvotu.«

***

Reacher je izišao iz zalogajnice kroz stražnja vrata i otišao dalje uličicom. Nije htio da ga vidi
stražar ispred praonice. Još ne. Ako je čuo usporedbu s Bigfootom, ne bi ni na trenutak
sumnjao da je riječ o njemu. I odmah bi to prenio Scorpiju koji je unutra. Bolje da ih ne
uzbuđuje previše tako rano.
Stoga je zaobišao praonicu na sigurnoj udaljenosti i krenuo prema centru grada, tražeći
hotele bolje od svog. Onakve u kojima bi mogao odsjesti umirovljeni agent FBI-a. Neće
odabrati neku rupu, ali ni išta previše otmjeno. Vjerojatno neki nacionalni lanac hotela iz
srednjega cjenovnog raspona. Vjerojatno je imao karticu za popust čestim gostima.
Reacher je pronašao četiri moguća mjesta. Ušao je u prvi hotel i pitao recepcionarku za
gosta Terrencea Bramalla, niskog, urednog, u odijelu i kravati. Došao je u autu, možda s
tablicama iz Ilinoisa. Žena je nešto utipkala i zagledala se u zaslon, a zatim rekla da nažalost
u hotelu trenutačno nema gostiju s tim imenom.
U sljedećem hotelu rekli su mu da se Terrence Bramall odjavio prije samo 30 minuta.
Možda i manje, rekla je recepcionarka. Možda samo dvadeset. Provjerila je u računalu,
da se prisjeti. Bilo je prije 27 minuta. Došao je do recepcije, u odijelu i kravati, s kožnatom
Knjige.Club
44
 Knjige.Club Books

putnom torbom u jednoj i kožnatom torbom za spise u drugoj ruci. Platio je račun i otišao do
auta, koji je bio u natkrivenom dijelu parkirališta. Crni terenac s tablicama Ilinoisa. Bramall
je ubacio torbe u njega i odvezao se prema autocesti, no je li skrenuo lijevo ili desno nije
bilo moguće znati.
»Imate li broj njegova mobitela?« pitao je Reacher.
Žena je pogledala prema zaslonu. Stupac s lijeve strane, pomislio je Reacher, možda
negdje pri prvoj trećini.
»Ne smijem vam ga dati«, odvratila je recepcionarka.
Reacher je pokazao prema dnu zida iza nje.
»Je li ono žohar?« pitao je.
Hotelijeri ne vole čuti tu riječ.
Recepcionarka se okrenula da pogleda, a Reacher se nagnuo preko stola i nakrivio vrat.
Stupac s lijeve strane, pri trećini. Deset znamenaka. Za to nije bila potrebna posebno dobra
memorija.
Uspravio se, a ona se okrenula natrag,
»Nisam vidjela ništa«, rekla je.
»Lažna uzbuna«, odvratio je Reacher. »Oprostite. Možda je to bila samo sjena.«

Reacher je pronašao javnu govornicu u hodniku kineskog restorana koji je radio cijeli dan.
Aparat je bio kromiran i montiran na zid prekriven crvenim baršunom. No nije bio tako
glamurozan kako se činilo iz daljine. Krom je bio ulubljen, a baršun istrošen i ljepljiv na dodir
od masnoće.
Reacher je birao broj Bramallova mobitela. Zvonio je i zvonio, no nitko se nije javljao. To
nije bilo veliko iznenađenje. Tip je vjerojatno već bio na autocesti. Vjerojatno mu je sigurnost
bila na prvome mjestu. Morala je biti da bi preživio cijelu karijeru u FBI-u.
Bez odgovora.
Začuo se snimljeni glas koji je pozivao Reachera da ostavi poruku.
Reacher je rekao: »Gospodine Bramall, moje je ime Reacher. Sinoć smo zajedno čekali u
redu za sendvič, a jutros smo nakratko bili u istoj zalogajnici. Zaključio sam da promatrate
praonicu Arthura Scorpija vezano za istragu nestale osobe. Ja sam je promatrao jer
pokušavam ući u trag ukradenu predmetu. Mislim da bismo se trebali sastati i razmijeniti
saznanja. Za slučaj da u svemu tomu ima više nego što se čini. Moglo bi biti korisno za jednog
od nas ako ne i za obojicu. Ne možete uzvratiti poziv jer nemam telefon pa ću vas nazvati opet.
Hvala vam. Doviđenja.«
Spustio je slušalicu i izišao iz baršunasta predvorja na betonski pločnik.
Uz pločnik se zaustavila crna limuzina Arthura Scorpija.
Tik uz njega, u razini njegova boka.
Prozor se spustio.
Tip koji je prije stražario ispred praonice rekao je: »Ulazi u auto.«

Knjige.Club
45
 Knjige.Club Books

10. POGLAVLJE

T ip je imao pištolj. Revolver. Izgledao je poput istrošena Chief's Speciala. Smith & Wesson s
pet metaka kalibra .38. Kratka cijev. Izgledao je malenim u tipovoj ruci. Njegovoj desnoj
ruci. Tip je bio za volanom, okrenut polubočno, i ciljao je kroz otvoren suvozački prozor, sa
svijenom rakom i ukočenim desnim ramenom.
»Uđi u auto«, rekao je opet.
Reacher je ostao stajati. Imao je izbor. Život je bio pun izbora. Najlakši je bio samo otići.
Nastaviti dalje niz pločnik, u smjeru u kojem je auto vozio. Dešnjak u autu s volanom na lijevoj
strani imao bi praktičan problem s time. Vjetrobran mu je smetao. Nije mogao pucati kroz
njega. Metak bi skrenuo i promašio. I ostavio rupu u vjetrobranu. To ne bi bilo baš pametno.
U Rapid Cityju sigurno je bilo zločina, ali ne kao u južnom Los Angelesu. Jutarnju pucnjavu
sigurno bi netko prijavio. Osobito u centra, blizu hotela i restorana. Policijski automobili brzo
bi stigli Na pitanje o rupi od metka u vjetrobranu ne bi bilo lako odgovoriti.
Zato bi se tip morao pomaknuti. Morao bi pomaknuti mjenjač u položaj za vožnju, pustiti
kočnicu, skinuti pojas, podići naslon za ruke, pomaknuti se bočno po prednjem sjedalu i
naciljati kroz suvozački prozor. Za sve to potrebno je određeno vrijeme, ma koliko kratko
bilo. Tijekom tog vremena Reacher će hodati sve dalje. A tip je imao samo istrošeni revolver
kalibra .38 s djevi dugom šest centimetara. To nije baš precizno oružje. Više-manje
zajamčen promašaj, s obzirom na brzinu kojom je Reacher mogao hodati.
Zato bi mu bilo bolje nagnuti se kroz prozor s vozačeve strane. Bilo bi mnogo brže. Bio je
odmah pokraj njega. Ali kako? Tip bi morao kleknuti bočno na vozačko sjedalo, izviriti kroz
prozor djelom gornjom polovicom tijela te provući i desnu ruku, kao da navlači uski džemper,
a kad bi se našao do pojasa izvan auta, morao bi se zakrenuti, naciljati i pucati. Samo što bi
pritom vjerojatno ispao iz auta zbog neravnoteže. Neprecizno oružje i strijelac koji se drži za
retrovizor. To nije bio razlog za zabrinutost.
To je značilo da bi tipu bilo najbolje izići iz auta i nasloniti se na otvorena vrata. Poput
policajca. No čim bi čuo zvuk otvaranja vrata, Reacher bi se sklonio u najbližu uličicu ili
trgovinu. Isto bi učinio kad bi čuo da auto kreće i nastavlja za njim. U najgorem slučaju po
njega bila bi to pat pozicija. Prijetnja pištoljem i zahtjev da uđe u auto izjedali su dobro u
filmovima, ali na ulici je zapravo bila posve stvar izbora hoće li to netko poslušati. Mogućnosti
su bile razne. Dovoljno je bilo ostati miran i nastaviti hodati. Već to bi zajamčilo da će
preživjeti.
No Reacher je ostao gdje je bio.
Knjige.Club
46
 Knjige.Club Books

Rekao je: »Želiš da uđem u auto?«

»Odmah«, odvratio je tip.
»Onda makni pištolj.«
»Ili?«
»Ili neću ući u auto.«
»Mogao bih odmah pucati u tebe i uvući te u auto dok krvariš.«
»Ne«, odgovorio je Reacher. »Zaista ne bi mogao.«
Reacher je samo trebao napraviti jedan brz korak ulijevo. Tip bi i u tom slučaju morao
pucati kroz staklo ili čak kroz šipku između vrata, a rame mu je ionako već bilo pritisnuto uz
naslon sjedala i nije ga mogao rotirati dalje u tome smjeru. K tomu, došla bi policija. S
rotirajućim svjetlima i sirenama. I pitanjima. Tip je zapeo.
Bio je amater.
To je bilo ohrabrujuće.
»Makni pištolj«, rekao je Reacher opet.
»Kako znam da ćeš ući u auto?«
»Rado ću posjetiti gospodina Scorpija. Ima neke informacije za mene. Namjeravao sam
ga posjetiti nešto kasnije danas, ali kad si već ovdje, može i sad.«
»Kako znaš da radim za Scorpija?«
»To je čarolija«, odgovorio je Reacher.
Tip je na trenutak bio miran, a zatim je vratio pištolj u džep kaputa. Reacher je otvorio
suvozačka vrata. Limuzina je bila prastari Lincoln, dizajniran u starinskom, pravokutnom
stilu. Takvi su se auti razbijali i gorjeli u TV serijama jer su bili jeftini. Sjedala su bila
presvučena crvenim baršunom ni boljim ni lošijim od onog na zidovima u predvorju kineskog
restorana. Pomalo pohabanim i masnim. Reacher se ugurao u sjedalo. Stavio je lakat na
naslon za ruke i pustio lijevi dlan da visi. Raširen je bio veličine tanjura. Tip je zurio u njega
na trenutak. Dugi, debeli prsti sa zglobovima poput oraha. Stare ogrebotine i bijeli ožiljci. Tip
je skrenuo pogled. Više nije bio na vrhu hranidbenog lanca. To je bila nepoznanica za tipa koji
je živio od toga što ljudima tjera strah u kosti.
»Vozi«, rekao je Reacher, »Nemam cijeli dan.«
Krenuli su i skretati lijevo i desno ulicama u centru, natrag do jeftinijeg dijela grada.
Parkirao je ispred praonice. Tip je opet izvukao pištolj. Htio je sačuvati obraz pred Scorpiom.
Reacher mu je to dopustio. Zašto ne bi? Nije gubio ništa time. Čekao je da tip zaobiđe auto i
otvori mu vrata, a zatim je izišao, a tip je glavom pokazao prema ulazu u praonicu. Reacher je
ušao prvi i osjetio miris odvoda i sapuna, Stražar koji je prije bio ispred stražnjih vrata stajao
je naslonjen na jedan stroj za pranje, a Arthur Scorpio sjedio je u plastičnoj stolici kao da je
kupac hipnotiziran okretanjem bubnja perilice.
Izbliza se vidjelo da ima kozičavo lice, neprirodno bijelo, kao da je bilo izloženo
kemikalijama. Od bljedila su mu oči izgledale tamnima. Bio je visok i mršav. Možda 190
centimetara, a težak samo 70 kilograma. Zajedno s odjećom i sitnišem u džepovima. Tip je
bio kost i koža i izgledao nezgrapno poput preduga štapa.

Knjige.Club
47
 Knjige.Club Books

Stražar sa stražnjih vrata odgurnuo se od perilice, prišao im i stao blizu Scorpija. Tip koji
je vozio auto prišao je Reacheru straga.
»Što želiš?« pitao je Scorpio.
»Prodao si prsten Jimmyju Štakoru«, rekao je Reacher. »Želim znati od koga si ga kupio.«
»Obraćaš se pogrešnoj osobi. Ja vodim praonicu. Ne poznajem nikakva Jimmyja Štakora.«
»Kako ide posao u praonici?«
»Ne mogu se požaliti.«
»Skroman si. Ide ti mnogo bolje od toga. Protok gotovine tolik je da si morao unajmiti
dva tipa da ti čuvaju novac. No ne vidim odakle ti. Uopće nemaš mušterija.«
»Optužuješ me za nešto?«
Ispred praonice, s druge strane ulice, zaustavio se svjetloplavi auto. Bio je američke
proizvodnje. Vjerojatno Chevrolet. Ništa posebno. Običan model. U njemu je bila niska Azijka.
Crne kose, tamnih očiju i ozbiljnog izraza lica. Nakamura. Zaustavila je motor i ostala sjediti
u autu, promatrajući ih. Gledala je ravno preko poklopca motora Scorpiova Lincolna. Gledala
je Reachera izravno u oči, kroz dva sloja stakla i deset metara zraka.
Reacher se okrenuo natrag prema Scorpiju i rekao: »Jimmy Štakor ostavio ti je glasovnu
poruku. Zato si unajmio ove tipove. Rekao ti je da dolazim. I evo me. O tebi ovisi koliko ću
dugo ostati.«
Scorpio je rekao: »Kao prvo, ne znam o čemu govoriš, kao drugo, znaš li tko je ono u
plavom autu s druge strane ulice?«
»To je policajka. Detektivka Nakamura.«
»Redovito me gnjavi kao što i sam možeš vidjeti. Zbog posve neutemeljenih optužaba. Ali
ovaj put može biti korisna. Ometaš privatni posjeti i ona te može doći izbaciti. Ionako je plaća
moj novac od poreza.«
»Ti plaćaš porez?«
»Optužuješ me .za nešto?«
»Ne ometam privatni posjed. Pozvao si me ovamo. Inzistirao si da dođem.«
»Želim reći da si možeš zabiti svoje prijetnje onamo gdje sunce ne sja. O meni ovisi koliko
ćeš ostati? Što ćeš učiniti dok policajka gleda?«
»Znam tko je jer sam razgovarao s njom. Rekla mi je da nisi baš omiljen kod policije.«
»Osjećaj je obostran.«
»To je bila šifra. Na običnom jeziku ona znači da bih ti mogao otrgnuti ruku i nasmrt te
prebiti njome i oni me ne bi zaustavili. Umjesto toga bi prodavali ulaznice.«
»Kakva šifra? I ti si policajac? Odnekud?«
»Očekuješ policajca? Nisam policajac. Samo sam tip s pitanjem. Reci mi odgovor i otići
ću.«
»Nisi pitao kako sam te pronašao«, rekao je Scorpio.
»Nisam ni trebao«, odvratio je Reacher. »Već sam shvatio. Po tome gdje me tvoj momak
dočekao. Osoblje restorana. Dao si im nešto novca. Oni su svi u kontaktu. Svi imaju mobitele.
Razmjenjuju poruke. Imaju pravu mrežu. Potplaćeni su i podcijenjeni. To ih zbližava. Proširio

Knjige.Club
48
 Knjige.Club Books

si glas na temelju glasovne poruke Jimmyja Štakora. Budite na oprezu zbog Bigfoota iz šume.
To je Jimmy rekao, zar ne?«
»Ne poznajem nikakva Jimmyja. To ti i govorim. Mogu sjediti ovdje cijeli dan i poricati.
Ne možeš ništa dok policajka gleda.«
»Možda otiđe.«
»Neće, Sjedi ondje cijeli dan. Mi ćemo otići prije nje. Što ćeš onda učiniti? Trčati za nama?
To me dovodi do sljedećeg. Sretno večeras u ovome gradu. Nigdje nećeš dobiti jelo. Nigdje
nećeš dobiti piće. Nigdje nećeš dobiti krevet. Imam ja više mreža.«
»Siguran sam da si pravi Al Capone«, odvratio je Reacher. »Ali imaš najjadniji auto na
svijetu.«
»Gubi se. Tratiš vrijeme svima. Ne možeš ništa učiniti dok policajka gleda. Sa šifrom ili
bez nje. To je ionako glupost. Ovo je Amerika.«
»Možemo napraviti test«, rekao je Reacher. »Mogu te udariti u glavu pa ćemo mjeriti
koliko će joj vremena trebati da dođe.«
Dvojica stražara prišla su bliže. Bez pištolja. Bez naguravanja. Nisu si to mogli priuštiti
dok je Nakamura gledala. Postavili su se svaki s jedne strane Scorpiove stolice, jedan korak
ispred i malo prema unutra. Blokirali su mu pristup. Reacher ih je gledao stojeći nadohvat
ruke od njih, u malom trokutu.
»Gleda li još?« pitao je.
»Pozornije nego ikad«, odvratio je Scorpio.
»Hoćeš li odgovoriti na moje pitanje?«
»Obraćaš se pogrešnoj osobi.»
»Dobro«, rekao je Reacher. »Shvaćam.« Podignuo je dlanove u obrambenoj gesti, kao da
je poražen ili traži stanku ili čak možda priliku da krene ispočetka. Rekao je »Što ako...«, s
upitnim prizvukom, ali nije dovršio pitanje. Umjesto toga stavio je jednu ruku na čelo i dobro
ga protrljao, kao da želi ublažiti glavobolju ili se pokušava sjetiti riječi. Potom je podignuo i
drugu ruku, prošao prstima kroz kosu, naprijed-natrag, kao da želi osvježiti um, a
zatim spustio oba dlana na lice i napućio usne, u meditativnoj gesti, pa protrljao oči i snažno
prstima pritisnuo sljepoočnice, kao da je na korak od rješenja koje traži.
Svime time podignuo je ruke u razinu očiju, a nitko nije ništa posumnjao.
Zamahnuo je desnom rukom naprijed-natrag, brzo, poput zmijskog jezika, usput stišćući
šaku. Udario je desnog tipa izravno u lice. Ne pretjerano snažno. Možda mu je samo slomio
nos. Ništa više. No ništa više nije ni bilo potrebno. Ideja je bila ukočiti ga na trenutak. To je
bilo sve. Istodobno, njegova je desna ruka u povlačenju prešla u snažni kroše, pojačan
okretom u boku i ramenima, koji je pogodio lijevog tipa izravno u grlo. Bolje nego u lice. Nije
bilo kostiju.
Lijevi tip srušio se kao da je pao s kruške.
Dotad je Reacher već zamahnuo jednakim lijevim krošeom i pogodio desnog tipa,
također u grlo.
Savršeno simetrično.
Manje od tri sekunde od početka do kraja.

Knjige.Club
49
 Knjige.Club Books

Plus bodovi za stil.

Desni tip pao je sporo i kasno, poput stupa ulične rasvjete nakon prometne nesreće.
Reacher je čuo kako je pljesnuo o linoleum kad je stigao do poda.
On je pak ostao stajati kao da se ništa nije dogodilo.
»Ostali smo samo ti i ja«, rekao je.
Scorpio nije rekao ništa.
»Izlazi li policajka iz svog auta?« pitao je Reacher.
Scorpio nije odgovorio.
Reacher se sagnuo i obojici tipova izvadio pištolje iz džepova. Bili su jednaki. Smith &
Wesson Chief's Special, i oba su izgledala starija od njega. Stavio ih je u svoje džepove.
»Je li sad izišla iz auta?« pitao je.
»Nije«, odvratio je Scorpio.
»Zove li nekoga mobitelom?«
»Ne.«
»A putem radija?«
»Ne.«
»Što onda radi?«
»Samo gleda.«
»Sjećaš se što sam rekao o testu?«
Scorpio nije odgovorio.
Nakamura je vidjela dvojicu stražara kako su stali ispred Scorpija, koji je bio zavaljen u
plastičnu stolicu, poput cara na prijestolju. Reacher je bio okrenut prema njima. Bio im je
blizu, nadohvat ruci Kratko su razgovarali. Dva pitanja, dva odgovora. Kratke rečenice. Kratke
i jasne. Zatim se Reacher počešljao po glavi Zatim kao da je imao neku vrstu snažnoga
tjelesnog grča i oba su stražara pala bez očita razloga.
Udario ih je.
Nakamura je uhvatila ručicu za otvaranje vrata.
No zaustavila se.
To su dobre vijesti.
Nemoj se miješati.
Duboko je udahnula i nastavila gledati.

Reacher je sjeo u stolicu pokraj Scorpiove. Ispružio se i udobno smjestio te se zagledao preda
se u nepokretnu sušilicu. Scorpio je šutio pokraj njega. Izgledali su poput dva starca na
utakmici bejzbola. Dva stražara ostala su na podu. Disali su, ali ne bez poteškoća.
Reacher je iz džepa izvukao prsten s West Pointa. Stavio ga je na dlan. Rekao je: »Želim
znati od koga si dobio ovo.«
»Nikad to prije nisam vidio«, rekao je Scorpio. »Samo vodim praonicu.«
»Što imaš u džepovima?«
Knjige.Club
50
 Knjige.Club Books

»Zašto?«
»Izvadi sve iz njih. Ubacit ću te u sušilicu. Ključevi ili kovanice mogli bi oštetiti
mehanizam.«
Scorpio je nakratko bacio pogled prema sušilici.
Nije si mogao pomoći.
»Ne bih stao unutra«, rekao je.
»Stao bi«, odvratio je Reacher.
»Nikada nisam vidio taj prsten.«
»Prodao si ga Jimmyju Štakoru.«
»Nikad nisam čuo za njega.«
»O tebi ovisi na koliko ću namjestiti temperaturu sušenja. Počet ćemo s osjetljivom
odjećom. A onda ćemo pojačati. Čuo sam da je moguće postaviti tako visoku temperaturu da
ubije i stjenke.«
Scorpio nije rekao ništa.
Reacher je nastavio. »Shvaćam da je Rapid City tvoj grad. Ti si glavni. Imaš mnogo veza.
No to je i problem. Možda su svi oni povezani među sobom. U tom bi slučaju jedno pitanje
moglo voditi do drugog. Sve bi se moglo razotkriti. Ne možeš si to dopustiti. Zbog toga šutiš.
Shvaćam. To je posve razumljivo. No moraš imati na umu dvije važne stvari. Kao prvo, nije
me briga. Nisam policajac. Neću imati drugo pitanje. Kao drugo, ubacit ću te u sušilicu. Našao
si se između zla i goreg. Moraš nešto smisliti. Jesi li ikada čitao knjige?«
»Jesam.«
»Kakve?«
»O slijetanju na Mjesec.«
»To je publicistika. Osim publicistike, postoji i beletristika. U njoj se prepričavaju
izmišljeni događaji kako bi se njima rasvijetlila neka važnija unutarnja istina. U ovom slučaju,
ti bi mi mogao ispričati priču o siromašnom beskućniku koji je, možda, stigao iz drugoga
grada i došao oprati odjeću kod tebe, ali nije imao novca. Imao je samo prsten za koji si mu ti,
oklijevajući, dao nekoliko besplatnih pranja i sušenja te još nešto novca, dovoljno za
dobar obrok i prenoćište. Sve zbog svoje dobrote i velikodušnosti. Detektivka Nakamura ne
bi mogla imati primjedbe na to. Bila bi to dobra priča.«
»Morao bih priznati da sam prodao prsten Jimmyju Štakoru.«
»To je posve zakonito. Vodiš praonicu. U banku nosiš kovanice. Ne znaš što bi s prstenom.
Nasreću, ovuda je prošao i tip na motociklu koji je ponudio da će otkupiti prsten od tebe. Ti
nisi kriv što se pokazalo da je taj motociklist zločinac. Ti nisi čuvar svog brata.«
»Misliš da je to dovoljno dobra priča?«
»Mislim da je to prihvatljiva priča«, odgovorio je Reacher. »Ali samo ako se sjetiš imena
tog čovjeka iz drugoga grada.«
»Zapravo je bio iz druge države«, rekao je Scorpio, »I upravo se to dogodilo, Više-manje.
Došao je neki tip iz Wyominga. Pomogao sam mu.«
»Kada?«
»Prije možda šest tjedana.«
Knjige.Club
51
 Knjige.Club Books

»Odakle iz Wyominga?«
»Iz gradića zvanog Mule Crossing ako se dobro sjećam.« »Kako mu je ime?«
»Mislim da mu je ime Seymour Porterfield. Ali mi je rekao da ga ljudi zovu Sy.«

Knjige.Club
52
 Knjige.Club Books

11. POGLAVLJE

S druge strane ulice Nakamura je još gledala. Reacher je ustao i prekoračio je lijevog
stražara na podu. Pogledao je sušilicu. Bila je veća od onih kakve ljudi imaju u
kućanstvima. Dobar za poplune i slične velike predmete. Možda bi mogao ugurati Scorpija
unutra.
»Želiš li da iziđem kroz stražnja vrata?«
Scorpio je odmahnuo glavom.
»Ne«, rekao je. »Iziđi na prednja.«
Reacher ga je poslušao, prekoračio desnog stražara i izišao na pločnik. Zrak je mirisao
toplo i svježe. Skrenuo je desno i počeo hodati. Čuo je kako Nakamurin auto kreće. Čuo je
cviljenje njegova upravljača i šum sitnog šljunka pod gumama, a onda se auto zaustavio
pokraj njega. Bio je poput Scorpiova, ali niži i tamnije plave boje.
Prozor se spustio.
Crna kosa, tamne oči, strog izraz lica.
»Uđi u auto«, rekla je.
»Sad se ljutiš na mene?«
»Rekla sam ti da ne počiniš zločin u mojoj jurisdikciji.« »Bili smo u praonici. To kao da
nije tvoja jurisdikcija.«
»To nije pošteno. Trudimo se.«
Reacher je otvorio suvozačka vrata i ušao. Gurnuo je sjedalo prema natrag kako bi dobio
prostor za noge. »Ispričavam se«, rekao je. »Znam da se trudite. Scorpio je tvrd orah.«
»Što ti je rekao?«
»Prsten je kupio od tipa iz Wyominga po imenu Sy Porterfield. Otprilike prije šest
tjedana. Scorpio je više-manje priznao i da je prsten preprodao Jimmyju Štakoru u
Wisconsinu. Znači, dio je lanca koji se pruža s istoka na zapad duž autoceste I-90.«
»Ne možeš to dokazati.«
»Također, plaća zaposlenike restorana da mu prenose informacije. Tvrdi da mu to nije
jedina mreža. Možda je mjesni kladioničar. Ili zelenaš.«
»Ne mogu dokazati ništa od toga.«

Knjige.Club
53
 Knjige.Club Books

»Nisam siguran koliko je uspješan. Njegov osobni auto komad je otpada koji vrijedi
stotinjak dolara, a njegovi tjelohranitelji imaju oružje starije od tebe.«
»Radi li auto?«
»Čini se da radi.«
»Bi li oružje radilo?«
»Vjerojatno. Revolveri su obično prilično pouzdani.«
»Ovo je Južna Dakota. Ljudi su štedljivi. Mislim da je Arthur Scorpio vrlo uspješan.«
»Dobro.«
»Gdje su pištolji sad?«
Reacher ih je izvukao iz džepa i bacio ih na stražnje sjedalo njezina auta.
»Hvala«, rekla je ona.
Reacher je nastavio. »Također, nešto nije kako valja sa stražnjom prostorijom praonice.
Imalo bi više smisla da je ondje razgovarao sa mnom. U svakom bi slučaju imalo više smisla
da sam otišao tuda. Sigurno je znao da ćeš me zaustaviti i postavljati mi pitanja. Bilo bi bolje
da sam izišao kroz uličicu. Tako me ne bi vidjela. No rekao mi je da ne idem straga. Trebali
biste to provjeriti.«
»Za to bismo trebali nalog.«
»Sigurno mu prisluškujete telefon. Možda kaže nešto glupo. Gladim se u deset dolara da
upravo zove Porterfielda u Wyoming.«
»I ti ideš onamo?«
»Čim pronađem zemljopisnu kartu. Gradić se zove Mule Crossing Nikada nisam čuo za
njega.«
Nakamura je izvukla svoj mobitel. Povlačila je prstom po zaslonu i upisivala te
naposljetku rekla: »Nalazi se blizu Laramieja. Riječ je o malo većem proširenju ceste.«
Podignula je mobitel i pokazala mu.
Rekla je: »Ali bliže je autocesti I-80, nego I-90.«
On je rekao: »Zapadno odavde gustoća stanovništva pada gotovo na nulu. Lanac nabave
morao bi se doslovno razgranati. Možda ima mnogo Porterfielda, po cijelom Wyomingu,
Montani i Idahu. Svi se slijevaju prema Scorpiju, poput porječja. Nadzirete li njegove
posjetitelje?«
»Trudimo se, s vremena na vrijeme. Vidjeli smo aute i motocikle u uličici. Neki imaju
tablice drugih država. Ljudi ulaze i izlaze kroz njegova stražnja vrata.«
»Morate pretražiti stražnju prostoriju. Nije puna zaliha deterdženta. To je sigurno. Tip
uopće nema mušterija.«
Nakamura je nekoliko trenutaka bila tiha.
Zatim je rekla: »Hvala na izvješću.«
»Nema na čemu«, odvratio je on.
»Mogu li te odvesti nekamo?«
»Do autobusne postaje. Otići ću bilo kojim autobusom koji ide na zapad po I-90. Izići ću
u Buffalu pa na jug do Laramieja.«
Knjige.Club
54
 Knjige.Club Books

»Za to trebaš ići autobusom za Seattle.«

»Da«, rekao je Reacher. »Mislio sam da će biti tako.«
Izišao je iz Nakamurina auta na postaji, pozdravio se s njom i zaželio joj sreću. Nije
očekivao da će je više vidjeti. Kupio je kartu do Buffala, sjeo i čekao s još dvadesetak ljudi. Bili
su uobičajena mješavina. Zidovi prostorije bili su blijede pastelne boje, a na stropu su bile
pravokutne fluorescentne svjetiljke. Kroz prozor se vidjelo prazno stajalište prekriveno
asfaltom na kojem će se, prije ili poslije, pojaviti autobus za Seattle. Stizao je iz Sioux Fallsa.

Nakamura je nazvala svog prijatelja tehničara i zamolila ga da kod svog prijatelja iz telefonske
kompanije provjeri koga je Scorpio zvao tijekom zadnjeg sata, osobito je li zvao pozivni 307
za Wyoming.
Prijatelj joj je rekao da ne treba provjeravati. Inspektor je opet pokrenuo i elektronički
nadzor. Svi pozivi sa Scorpiova poslovnog telefona i osobnog mobitela snimani su izravno na
tvrdi disk kojem je mogla pristupiti sa svog računala.
Ima samo jedan problem, rekao je njezin prijatelj.
Scorpio nije nikoga zvao.

Reacher je kroz prozor autobusa promatrao kako se Južna Dakota mijenja u Wyoming. Bio je
na svome omiljenu mjestu, s lijeve strane, straga, na sjedalu iznad stražnje osovine. Većina
ljudi izbjegavala je to mjesto jer nisu željeli neudobnu vožnju. Svakom je putniku to mjesto
bilo posljednji izbor. Zbog toga je Reacheru bilo prvi.
Volio je Wyoming. Zbog njegovih veličanstvenih krajolika i njegove jedinstvene klime. I
njegove praznine. Bio je veličine Ujedinjena Kraljevstva, a u njemu je živjelo manje ljudi nego
u Louisvileu u Kentuckyju. Prema popisu stanovništva veći je dio bio nenastanjen. Ono malo
ljudi što je živjelo ondje bili su otvoreni i prijazni. Rado bi vas ostavili na miru ako to želite.
Zemlja za Reachera.
Njezin prvi dio zauzimale su visoravni. Ondje je jesen već počela. Pogledao je preko
goleme zagasite ravnice prema nagovještaju planina iza nje. Autocesta je bila asfaltna vrpca,
uglavnom prazna. S vremena na vrijeme kamioni bi prolazili pokraj autobusa, polako. Katkad
bi im trebala cijela minuta da prođu, neprimjetno se pomičući naprijed. Reacher je bio u
ravnini njihovih vozača i gledao svakog dok su prolazili, sami u svojim velikim kabinama. Svi
su bili starci.
Moja bi supruga rekla da osjećate krivnju zbog nečega.
Pogledao je na drugu stranu, preko prolaza i drugog reda sjedala, prema drugom obzoru.

Nakamura je prošla cijeli hodnik do inspektorova ureda u kutu. On je podignuo pogled prema
njoj, sjajnih, nemirnih očiju.
»Bigfoot je otišao«, rekla je, »Scorpio mu je odgovorio na pitanje. Sljedeća postaja mu je
Wyoming.«
»Što ima u Wyomingu?«

Knjige.Club
55
 Knjige.Club Books

»Scorpio je kupio prsten od izvjesnog Porterfielda iz gradića zvanog Mule Crossing, Prije
otprilike šest tjedana.«
»Kako je Bigfoot naveo Scorpija da mu to kaže?«
»Nokautirao je njegove tjelohranitelje. Scorpio je nakon toga znao što slijedi.«
»Jesi li vidjela kako se to dogodilo?«
»Zapravo nisam«, rekla je Nakamura. »Sve je završilo brzo. Ne bih se mogla zakleti što se
točno dogodilo. Nedovoljno precizno za sudnicu.«
»Znači, opet smo nigdje«, rekao je inspektor. »Zapravo, napravili smo korak unatrag.
Scorpio je prestao telefonirati. To znači da je otišao kupiti mobitel na bonove. Što pak znači
da sada nemamo pojma koga ili kamo zove.«
Inspektor nije rekao ništa više. Vratio se čitanju svoje e-pošte. Nakamura se vratila do
svog stola, tiha i sama.
Istodobno, oko 1300 kilometara istočno, u skupo uređenoj kuhinji velike kuće na Zlatnoj
obali sjeverno od Chicaga, žena po imenu Tiffany Jane Mackenzie nazvala je broj mobitela
Terryja Bramalla, Mobitel je zvonio i zvonio, no nitko se nije javljao. Zatim se čuo snimljeni
glas koji ju je pozvao da ostavi poruku.
Rekla je: »Gospodine Bramall, ovdje gđa Mackenzie. Zanima me jeste li ostvarili neki
napredak. Dosad Ili niste? Voljela bih čuti koje je od toga. Molim vas, javite mi se što prije
možete. Hvala vam i doviđenja.«
Zatim je gđa Mackenzie mobitelom provjerila e-poštu, označene mrežne stranice, sobe
za chat koje je posjećivala kao i forume.
Ništa.

Reacher je izišao iz autobusa na postaji u Buffalu. Mogućnosti za nastavak putovanja bile su

mu ograničene. Nije bilo izravne linije do Laramieja. Autobus za obližnji Cheyenne kretao je
tek sljedećeg dana. Stoga je počeo hodati, slijedeći znakove prema ulazu na autocestu u
smjeru juga, s podignutim palcem, nadajući se da će mu netko stati prije nego što dođe do
autoceste. Vjerojatnost je bila pola-pola, pretpostavljao je. Pismo ili glava. U njegovu korist
išla je činjenica što je stanovništvo prijateljski nastrojeno i nije sklono iracionalnim
strahovima. Protiv njega bila je činjenica da prometa gotovo nije bilo. Prijateljski nastrojeno
stanovništvo bilo razbacano naširoko po golemu prostoru. Wyoming. Gotovo nenaseljen.
Unatoč tomu sreća ga je poslužila nakon manje od kilometra. Uz njega se zaustavio
prašnjavi kamionet i vozač se nagnuo prema suvozačkom prozoru i rekao da ide u Casper,
što je bilo na pola puta do Cheyennea i Laramieja, ravno na jug po I-25. Reacher je ušao u
kamionet i udobno se smjestio. Kamionet je bio Toyota. Bio je visoko na ovjesu i imao više
dodatnih komponenta za teške uvjete. Doimao se prikladnim za vožnju po tamnoj strani
Mjeseca. S I-25 nije imao ni najmanjih problema. Klizio je po njoj prilično brzo. Vozač je bio
mršavi tip u radnim čizmama i jeftinim trapericama. Rekao je da je stolar i da popravlja
krovne grede prije dolaska zime. Također, vikendom se bavio puzanjem po stijenama. Ako bi
imao slobodan vikend. Reacher ga je pitao što je puzanje po stijenama.
Pokazalo se da je to vožnja terenskim vozilom po ekstremno teškom terenu punom
stijena ili uz kamenita korita planinskih potoka kada presuše. Reacher je u, najboljem slučaju,

Knjige.Club
56
 Knjige.Club Books

bio oprezan vozač pa je svaka njegova procjena nužno bila teorijska, ali bio je spreman
priznati da to zvuči zabavno, iako besmisleno.

***

Nakamura je odvezla svoj Chevy natrag do Scorpiove četvrti, ali instinkt joj je rekao da se
zaustavi prije praonice pa je parkirala ispred obližnje trgovine. Ušla je i razgledala. Vrlo
detaljno. Vidjela je razne limenke i druga pakiranja hrane, hladnjake pune gaziranih sokova i
voćnih sokova te boca piva, role toaletnog papira, čips i slatkiše, hladnjak s delikatesama, a
iza blagajne cijeli zid prekriven manjim artiklima, među kojima su bili lijekovi, vitaminske
tablete, baterije i punjači mobitela.
I mobiteli.
Vidjela je mobitele na bonove u prozirnim plastičnim pakiranjima nalik mjehurima. Bilo
ih je mnogo, cijela dva stupca, lijevo i desno, pokraj izblijedjela natpisa koji je upozoravao da
trudnice ne bi smjele previše piti.
Pokazala je na mobitele i pitala: »Je li Arthur Scorpio maloprije kupio jedan od ovih?«
Trgovac je rekao: »O, Isuse.«
»Ništa strašno ako jest. Niste ni u kakvoj nevolji. Samo trebam informacije.«
Trgovac je rekao: »Da, kupio je jedan mobitel. I lijekove protiv bolova.«
»Koji?«
»Koji lijek protiv bolova?«
»Koji mobitel? Iz lijevog ili desnog stupca?«
Trgovac je razmislio o tome. Pokazao je prstom.
»Iz desnog stupca«, rekao je. »Njih lakše dohvatim.«
»Dajte mi sljedeća dva.«
Trgovac je uzeo još dva plastična pakiranja, a Nakamura mu je dala svoju kreditnu
karticu. Čim se vratila u auto nazvala je svojeg prijatelja u Odjelu za računalne zločine. Rekla
je: »Scorpio je kupio mobitel na bonove u trgovini. Ja sam kupila sljedeća dva s police. Donijet
ću ti ih i želim da provjeriš jesu li njihovi brojevi u nekome nizu koji se može predvidjeti. Ako
jesu, možda opet možemo prisluškivati Scorpija.«
»Dat ću sve od sebe«, rekao je njezin prijatelj.

***

Terry Bramall ušao je u motelsku sobu i objesio kaputić odijela u ormar. Izvukao je mobitel
iz svoje poslovne torbe i krenuo preslušati poruke. Prva je bila od nekog tipa za kojeg nikad
nije čuo. Zvao se Reacher. »Sinoć smo zajedno čekali u redu za sendvič, a jutros smo nakratko
bili u istoj zalogajnici.« A onda nešto o Arthuru Scorpiju i ukradenu vlasništvu.

Knjige.Club
57
 Knjige.Club Books

Izbrisao je poruku jer je završio sa Scorpiom.

Druga je poruka bila od njegove klijentice gđe Mackenzie. Razumljivo je zabrinuta ima li
kakva napretka. »Voljela bih čuti koje je od toga. Molim vas, javite mi se što prije možete.«
Nije joj se javio. Nije volio razgovarati telefonom, osobito ne s napetim klijentima. Stoga joj je
poslao SMS. Pisao ga je polako i metodično, rabeći samo desni kažiprst: Draga gđo Mackenzie,
ostvarujem zadovoljavajući napredak. Nadam se da ću uskoro imati konkretne vijesti. Želim
vam sve najbolje, T. Bramall.
Pritisnuo je dugme za slanje.
U Casperu je Reacher imao izbor. Mogao je nastaviti po I-25 na jugoistok do Cheyennea.
Nakon toga bi mu do Laramieja ostala samo kratka dionica na zapad po I-80. Ili je mogao
odmah prijeći na državnu cestu. Dvije brze stranice trokuta ili jedna spora. Vječna dvojba
autostopista.
Odabrao je državnu cestu. Bilo mu je dosta autoceste, a imao je dovoljno vremena. Nije
bio u velikoj žurbi. Prsten već mjesec i pol nije bio u Wyomingu. Nije bilo vrućeg traga koji bi
trebalo slijediti. Uputio se prema zapadu i izišao iz grada gotovo dva kilometra, sve dok
poslovne parcele s lijeve i desne strane nije zamijenilo pustinjsko grmlje. Nakon još stotinu
metara naišao je na znak s natpisom Laramie 245 km. Stao je pokraj znaka. Činilo mu se
da tako šalje poruku. Gledao je prema obzoru i pogledom potražio aute koji su dolazili prema
njemu. Nije ih bilo mnogo.
Scorpio je dao svojim tjelohranitelja po 20 dolara i bočicu Tylenola. svakom, a zatim ih
poslao kući. Izišli su kroz prednja vrata, a on je otišao u stražnju prostoriju. Sjeo je za dugi
pult pretrpan opremom koja je tiho zujala. Otvorio je plastično pakiranje i izvadio novi
mobitel. Unio je broj za aktivaciju, a zatim birao broj s pozivnim 307.
Za Wyoming.
Čuo je zvuk zvona.
Bez odgovora.
Glas ga je pozvao da ostavi poruku.
Rekao je: »Billy, ovdje Arthur. Događa se neko čudno sranje. Ništa ozbiljno. Obična
slučajnost i malo loše sreće. Pojavio se neki tip koji želi uči u trag prstenu. Nije policajac.
Zapravo ne zna ništa. Samo nasumični prolaznik kojeg je zainteresirala pogrešna stvar
u pogrešnu trenutku. Nisam ga se mogao riješiti pa sam mu rekao ime Sya Porterfielda. Što
znači da će prije ili poslije stići i u tvoj kraj. Ne petljaj se s njim. Ustrijeli ga iz zasjede. Puškom
iza stabla. Ne šalim se. Poput vražjega Hulka je. Ne daj mu ni da te vidi. I odmah se pozabavi
time. Moramo ga se riješiti jer ne trebamo takav nasumični zaostatak. Tebi će se biti lakše
pobrinuti za njega nego Što bi to bilo meni ovdje. Zato to riješi.«
Zatim je još dodao: »Sve su tvoje povlastice suspendirane dok mi se ne javiš.«
Prekinuo je vezu i bacio mobitel u smeće.

Knjige.Club
58
 Knjige.Club Books

12. POGLAVLJE

R eacher je stigao u centar Laramieja u 18 sati, nakon 245 kilometara na suvozačkome

mjestu Ford Bronca čiji je vozač živio od izrade drvenih skulptura uz pomoć motorne
pile. Ostavio je Reachera na uglu Treće ulice i Velike avenije. Činilo se da to smatra točnim
geografskim središtem grada. Možda je to i bila istina, ali bilo je vrlo mirno i tiho za centar.
Sve se zatvorilo do pet, osim barova i restorana, a za njih je još bilo rano.
Reacher se okrenuo puni krug oko sebe i orijentirao se. Na zapadu su bile željezničke
tračnice. Na istoku je bio kampus sveučilišta. Na jug se cesta nastavljala prema Coloradu, a na
sjever se vraćala prema Casperu. Uputio se na zapad prema tračnicama i zaustavio se kod
prvog bara čiji mu se izgled svidio. Iza šanka je bilo ogledalo s rupom od metka u njemu. Kao
da je neki stari desperado ušao bijesan zbog nečega i počeo pucati. Možda je bilo stvarno, a
možda lažirano. Ogledalu je bilo svejedno.
U baru je bilo tiho i ljudi je bilo malo pa je barmen imao vremena za razgovor. Reacher
ga je pitao kako da dođe do Mule Crossinga. Tip mu je rekao da nikad nije čuo za to mjesto.
»Koje mjesto tražiš?« doviknuo je neki od gostiju. Imao je pjene na ustima od dugoga
gutljaja iz pivske boce. Možda je samo htio pomoći, možda je i inače gurao nos u sve, a možda
je bilo stručnjak za sve lokalno pa je htio pokazati svoje znanje.
Ili je bio mješavina svega toga.
»Mule Crossing«, odgovorio je Reacher.
»Ondje nema ničega«, rekao je tip. »Osim trgovine pirotehnike.«
»Čuo sam da je to malo mjesto.«
»Ovo je malo mjesto. Mule Crossing je samo proširenje na cesti. Imali su poštanski ured,
ali zatvoren je prije dvadeset godina. Mislim da je sada ondje buvljak. Možda možeš kupiti
gazirani sok i čips. Ne prodaju benzin, to je sigurno.«
»Koliko ljudi živi ondje?«
Tip je popio još jedan gutljaj.
Rekao je: »Pet ili šest, možda.«
»To je sve?«
»Tip koji vodi buvljak sigurno. Onaj koji prodaje vatromet vjerojatno ne. Tko bi živio
iznad trgovine pirotehnike? Vjerojatno ne bi ni oka sklopio. Sigurno dolazi na posao
automobilom odnekud. Ali ima neasfaltirana cesta koja vodi u brda. Neki ondje imaju kolibe.
Knjige.Club
59
 Knjige.Club Books

Možda njih četiri ili pet. Prema poštanskoj službi, sve je to Mule Crossing. Vjerojatno su zato
imali poštu ondje. Poštanski broj obuhvaćao je područje veličine Chicaga. Ali u njemu živi pet
ljudi. Dobro došli u Wyoming.«
»Gdje se točno nalazi?«
»Četrdesetak minuta vožnje na jug. Kreni državnom cestom prema Coloradu. Kad
ugledaš jumbo plakat s raketom iz boce, ondje si.«

Reacher se vratio do ugla Treće ulice i Velike avenije. Bio je optimističan glede prijevoza.
Lijevo od njega bilo je sveučilište, a jedan sat vožnje dalje mogla se legalno kupiti trava. No
mračilo se. Možda više neće moći vidjeti mnogo toga. Mule Crossing očito nije bio velegrad.
S druge strane, tip koji je imao buvljak živio je ondje.
Vjerojatno je imao zvono na vratima.
Nema boljeg trenutka od sad.
Reacher je krenuo na jug po Trećoj ulici, uza sam rub pločnika, s podignutim palcem.

Gloria Nakamura spustila se dizalom dva kata do Odjela za računalne zločine i ondje pronašla
svog prijatelja u njegovoj radnoj kabini. On je izvadio dva mobitela iz pakiranja koje je kupila
i sad su bili jedan pokraj drugoga na stolu, iznad njegove tipkovnice. Njihovi su zasloni bili
prazni.
»U načinu mirovanja su«, rekao je. »Sve je kako valja.«
»Imaš li brojeve?«
»Morat ćemo napraviti malu inscenaciju. Pretvaraj se da si kineska radnica na traci
Zapravo, nemoj jer je tvoj posao sad posve automatiziran. Pretvaraj se da si stroj. Broj
telefona nalazi se na SIM kartici koje kupuju na veliko od davatelja mobilnih usluga, što znači
da ih umeću na samome kraju. Nakon toga ih zapakiraju u prozirnu plastiku s kartonskom
podlogom i paketi s proizvodne trake padaju u kartonske kutije za transport koje zatim
odvozi druga pokretna traka. Što misliš, koliko ih je u kutiji?«
Nakamura je razmislila i rekla: »Vjerojatno deset. Trgovina poput one ne bi kupila više
od deset komada najednom. Isto vrijedi za privatne drogerije. Proizvođači sigurno dobro
poznaju svoje tržište. Dakle, riječ je o maloj kutiji. Većoj od kutije za cipele, ali ne mnogo
većoj.«
»A brojevi na SIM karticama idu po redu?«
»Bilo bi vrlo korisno da je tako.«
»Pretpostavimo da jest. A zašto i ne bi bilo? Brojeva ima više nego dovoljno. Znači, padaju
u kutiju numeričkim redoslijedom. Jedan, dva, tri, sve do deset. Zasad je dobro. Ali ne znamo
što se događa kad ih raspakiraju. To ćeš morati inscenirati. Otvoriš kutiju i staviš je na pult, a
zatim objesiš jedan po jedan paket na policu iza blagajne. Opisi mi kako to radiš.«
Nakamura je pogledala zamišljeni pult, a zatim preko ramena prema zamišljenoj polici s
malim vješalicama. Rekla je: »Najprije bih okrenula kutiju tako da plastični dio paketa bude
okrenut prema meni. Tako da ih mogu uzeti jedan po jedan, okrenuti se za 180 i staviti ih na
policu okrenute licem prema naprijed. Sve drugo bilo bi komplikacija.«

Knjige.Club
60
 Knjige.Club Books

Tehničar je rekao: »Pretpostavimo da su i na pokretnoj traci bili okrenuti ravnim,

kartonskim dijelom prema dolje, a zaobljenim plastičnim prema gore. Znači, ako si okrenula
plastični dio prema sebi, broj jedan ti je najbliži, a broj deset najdalji. Koliko bi ih
uzela najednom?«
»Jedan po jedan. Male vješalice na polici su nespretne.«
»Odakle bi počela? S početka ili kraja kutije?«
»S početka«, rekla je.
»Na koju bi ih vješalicu najprije stavila?«
»Udaljeniju. Ugodnije je raditi tako jer ih je na bližu lakše staviti pa se to čini poput
nagrade.«
»Što bi onda dobila na desnoj vješalici?«
»Brojeve od šest do deset, redoslijedom unatrag. Prvi kupac dobio bi broj deset. Zatim
sljedeći devet pa sljedeći osam i tako dalje. Koji brojevi mobitela?«
»Ne idu po redu«, rekao je tehničar. »Između njih je razmak od dvije znamenke. Dala si
mi sedam i četiri, tako rečeno. Ili četiri i sedam. Ne znam koji je prije skinut s vješalice.«
»Žao mi je«, rekla je Nakamura. »Trebala sam označiti redoslijed.«
»Ne brini se. Napravimo još jednu pretpostavku. Recimo da vlasnik trgovine drukčije od
tebe shvaća nagradu za obavljen posao. Možda stavi jedan na lijevu, a jedan na desnu
vješalicu. Možda mu se takav način više sviđa.«
»U tom slučaju brojevi sedam i četiri ne bi mogli biti na istoj vješalici.«
»Napravimo još jednu pretpostavku, na temelju toga što imaš najmanje ruke na svijetu,
a vlasnik trgovine sigurno je prilično spretan jer često slaže artikle, a i reže hranu iz hladnjaka
s delikatesama. Recimo da je stavljao dva po dva paketa na vješalicu.«
»Da«, rekla je ona. »Tako bi tri i četiri bili s desne strane, odmah iza sedam i osam. Ako
sam ja kupila sedam i četiri, Scorpio je kupio osam. Njegov broj mobitela za jedan je veći od
mojeg većeg broja.«
»Poslušaj što je moj prijatelj iz telefonske kompanije otkrio«, rekao je Nakamurin kolega.
»Pomaknuo je miš i monitor računala je zasvijetlio. Kursorom je otvorio jednu poruku e-
pošte, a zatim zvučni zapis koji je sadržavala. Na zaslonu se prikazala nazubljena zelena
vizualizacija zvučnog vala i začuo se Scorpiov glas kako govori: »Billy, ovdje Arthur. Događa
se neko čudno sranje.«
Reachera su povezli dvoje studenata dok su izlazili s benzinske postaje na južnom rubu
grada. Mladić i djevojka. Vjerojatno su bili na postdiplomskome. Ili su imali dobre
krivotvorene isprave. Rekli su da idu u Fort Collins, s druge strane granice. Rekli su da idu u
kupnju, ali ne i čega. Vozili su uredni mali gradski auto kakav vjerojatno neće privući
pozornost prometne policije. Dovoljno sigurno za povratak.
Rekli su da znaju gdje je plakat s raketom u plastičnoj boci. I zaista, nakon četrdeset
minuta ugodne vožnje po državnoj cesti naišli su na plakat, osvijetljen reflektorima uz desni
rub ceste. Bio je jarkožute boje, napola napadan, napola staromodan. Studenti su stali uz rub
ceste i Reacher je izišao iz auta. Kad su se odvezli, ostao je stajati sam u tišini. Sama trgovina
pirotehnikom bila je zatvorena i u njoj je bio mrak. Oko pedeset metara južno od nje bila je
trošna zgrada kroz čiji se mali prozor na katu vidjelo svjetlo. Vjerojatno buvljak. Bivša pošta.
Knjige.Club
61
 Knjige.Club Books

Reacher je krenuo prema njoj.

Nakamura je odnijela svoj laptop u inspektorov ured kako bi čuo poruku koju je ostavio
Scorpio. Ustrijeli ga iz zasjede. Sve su tvoje povlastice suspendirane dok mi se ne javiš.
»Naručuje ubojstvo putem mobitela«, rekla je ona.
Inspektor je odvratio: »Njegov će odvjetnik reći da su to samo riječi. I istaknut će da
nismo imali nalog za novi broj.«
Nakamura nije rekla ništa.
»još nešto?« pitao je inspektor.
»Scorpio je spomenuo povlastice. Ne znam što to znači«
»Vjerojatno nekakva vrsta poslovnog odnosa. Popust, prioritet ili pristup.«
»Čemu? Deterdžentu u prahu?«
»Nadzor bi nam to trebao reći.«
»Nikada nismo vidjeli ništa što bi sličilo privilegiranom pristupu nečemu. Nikada. Nitko
ništa ne donosi niti odnosi.«
»Billy se možda ne bi složio. Ma tko on bio.«
»Bigfoot će ušetati izravno u nevolju. Trebali bismo nekoga nazvati.«
Inspektor je rekao: »Pusti opet snimku.«
Poslušala ga je. Moramo ga se riješiti jer ne trebamo takav nasumični zaostatak. Tebi će se
biti lakše pobrinuti za njega nego što bi to bilo meni ovdje. Zato to riješi.
»On naručuje ubojstvo«, rekla je ona.
»Možemo li identificirati Billyja putem broja njegova mobitela?«
Nakamura je odmahnula glavom. »I njegov je na bonove.«
»Gdje se točno nalazi Mule Crossing?«
»U okrugu veličine gotovo 20 000 kvadratnih kilometara. Za koji je vjerojatno zadužen
šerifov ured s dva čovjeka i psom.«
»Misliš da bismo trebali biti dobri samarićani?«
»Mislim da nam je dužnost to učiniti.«
»Dobro, nazovi ih ujutro. Nadaj se da će se javiti jedan od dvojice ljudi, a ne pas. Reci im
što se dogodilo. Pitaj ih znaju li tipa po imenu Billy, koji ima pušku i mjesto za zasjedu.«

Trošna zgrada izgledala je poput pošte. Nešto u njezinu obliku i veličini davalo je to naslutiti.
Bila je obična i birokratska, ali također i ponosna. Kao da želi reći da pošta stiže svuda, čak i
u puste, negostoljubive krajeve. Ni snijeg ni kiša ni vrućina ni noćna tama ne mogu spriječiti
ove glasnike da brzo obave svoje zadatke. Sve te dobre stvari. Ali više ne. Cestom je prošao
auto i pod njegovim je svjetlima Reacher vidio manje izblijedjele dijelove drvenog zida
na mjestima gdje je prije dvadeset godina netko skinuo metalna slova stroga izgleda. United
States Post Office, Mule Crossing, Wyo. Ispod toga nalazio se zamjenski natpis, ručno napisan
velikim šarenim slovima: Buvljak.

Knjige.Club
62
 Knjige.Club Books

Na prozoru je bio znak na kojem je pisalo da je buvljak zatvoren. Unutra je bio mrak.
Vrata su bila zaključana. Nije bilo zvona ni prstena za kucanje. Reacher se vratio do mjesta s
kojeg je vidio osvijetljeni prozor. Ispod, na krajnjem zidu zgrade bila su vrata s malom
verandom. S jedne strane bio je komad metala za skidanje blata, a s druge kanta za smeće.
Sve je izgledalo vrlo domaće. To je vjerojatno bio ulaz u stan. Stube su vodile izravno na kat.
Gdje je bilo upaljeno svjetlo. Doslovno je živio iznad trgovine.
Na vratima nije bilo zvona.
Reacher je pokucao, snažno i glasno. A zatim je čekao. Nitko se nije javljao. Zatim je
pokucao opet, snažnije i glasnije. Začuo je glas.
»Što je?!« grmio je.
Muškarac, ne mlad i ne baš sretan što ga netko uznemirava.
»Želim razgovarati s vama!« doviknuo je Reacher natrag.
»Što?«
»Želim vam postaviti pitanje.«
»Što?«
Reacher nije rekao ništa. Samo je čekao. Znao je da će tip sići. Bio je vojni policajac
trinaest godina. Pokucao je na mnoga vrata.
Tip je sišao i otvorio vrata. Bio je bijelac, star sedamdesetak godina, visok, ali pogrbljen,
mršav iako se činilo da je nekoć bio čvrsto građen.
»Što je?« pitao je.
»Čuo sam da ovdje živi samo petero ili šestero ljudi«, rekao je Reacher, »Tražim jednog
od njih. Dakle, vjerojatnost je oko 18 % da ste ta osoba vi.«
»Koga tražite?«;
»Najprije mi recite svoje ime.«
»Zašto?«
»Jer ako ste vi taj koga tražim, reći ćete da niste. Pretvarat ćete se da ste netko drugi i
navesti me na pogrešan trag.«
»Mislite da bih to učinio?«
»Mogli biste ako ste taj koga tražim«, rekao je Reacher. »To se već događalo.«
»Policajac ste?«
»Nekoć sam bio. U vojsci.«
Tip je utihnuo.
Rekao je: »Moj je sin bio u vojsci.«
»Koji rod?«
»Rendžeri. Poginuo je u Afganistanu.«
»Žao mi je.«
»Manje nego meni. Dakle, podsjetite me, kako mogu pomoći vojsci večeras?«
»Nije me poslala vojska«, rekao je Reacher. »Odavno sam otišao od njih. Ovo je posve
privatno. Osobno. Tražim čovjeka za kojeg su mi rekli da živi u Mule Crossingu u Wyomingu.«

Knjige.Club
63
 Knjige.Club Books

»Ali nećete mi reći njegovo ime dok vam ja ne kažem svoje. Jer ako sam on, lagat ću da
nisam. Jesam li dobro shvatio?«
»Nadaj se najboljemu, planiraj za najgore.«
»Da sam tip čovjeka kakva dolaze tražiti, zar ne bih ionako lagao?«
Reacher je kimnuo.
Rekao je: »Zato bi sve ovo prošlo mnogo bolje kad biste mi pokazali isprave.«
»Mnogo si dopuštate, znate?«
»Tko ne riskira, ne profitira.«
Tip je ostao stajati na trenutak, donoseći odluku, a onda je odmahnuo glavom, nasmiješio
se i izvukao lisnicu iz stražnjeg džepa hlača. Otvorio ju je i pokazao unutrašnjost Reacheru.
Iza izgrebene prozirne plastike bila je vozačka dozvola iz Wyominga. Fotografija je
odgovarala. Adresa je odgovarala. Ime je bilo John Ryan Headley.
Reacher je rekao: »Hvala vam, gospodine Headley. Moje ime je Reacher. Drago mi je što
smo se upoznali.«
Tip je zatvorio lisnicu i vratio je u džep.
Zatim je rekao: »Jesam li ja čovjek kojeg tražite, gospodine Reacher?«
»Niste«, odgovorio je Reacher.
»I mislio sam da nisam. Zašto bi netko tražio mene?«
»Tražim čovjeka po imenu Seymour Porterfield. Navodno ga ljudi zovu Sy.«
»Ako ste došli zbog Sya, bojim se da ste malo zakasnili«
»Kako to?«
»Mrtav je.«
»Kad je umro?«
»Prije godinu i pol, mislim. Početkom proljeća prošle godine.«
»Netko mi je rekao da je viđen u Južnoj Dakoti prije šest tjedana.«
»Ta vam je osoba lagala. U to nema nikakve sumnje. Bila je to velika vijest. Pronašli su ga
u brdima, napola pojedena. Pretpostavljaju da ga je ubio medvjed. Možda se probudio nakon
zimskog sna. Tada su gladni. Drugi su pak mislili da je planinski lav. Utroba mu je bila
razvučena, a planinski lavovi to rade. Zatim su došli gavrani, vrane i rakuni. Razvukli su ga
posvuda. Identificirali su ga na temelju zuba. I ključeva u džepu. Mislim da je to bilo u
travnju. Da, u travnju prošle godine.«
»Koliko je imao godina?«
»Oko četrdeset.«
»Čime se bavio?«
»Uđite«, rekao je Headley, »Pristavio sam kavu.«
Reacher ga je slijedio uza uske stube do duga potkrovlja koje je borovim daskama bilo
podijeljeno u više prostorija. Na štednjaku je poskakivao aluminijski lonac za kavu. Namještaj
je bio malih dimenzija. Nije bilo kauča. Stubište je bilo previše usko, s oštrim skretanjima, pa
ga ne bi bilo moguće unijeti. Headley je natočio dvije šalice kave i jednu dodao Reacheru. Kava
je bila gusta, tamna i imala pomalo zagoreni miris.
Knjige.Club
64
 Knjige.Club Books

»Čime se Porterfield bavio?« opet je pitao Reacher.

»Nitko nije znao točno«, rekao je Headley. »Ali uvijek je imao novca. Ne previše, ali malo
više nego što bi se razumno moglo objasniti.«
»Gdje je živio?«
»U brvnari u brdima«, rekao je Headley. »Oko 30 kilometara odavde, na jednom od starih
rančeva. Živio je posve sam. Bio je samotnjak.«
»Zapadno odavde?«
Headley je kimnuo. »Po neasfaltiranoj cesti. Pretpostavljam da je njegova koliba sada
prazna.«
»Tko još živi uz tu cestu?«
»Nisam siguran. Vidim ljude kako prođu autom, ali ne znam nužno tko su. Ovo više nije
poštanski ured.«
»Jeste li bili ovdje kad je bio?«
»Da, odrastao sam ovdje.«
»Koliko ljudi vidite da prolaze autima?«
»Između deset i dvadeset.«
»Meni su rekli da ih je četiri ili pet.«
»Onih koji plaćaju porez i prijave boravište. Ali ima mnogo napuštenih brvnara i mnogo
neprijavljenih stanara.«
Reacher je pitao: »Poznajete li ženu, koja je također bila u vojsci, vrlo je sitna, ime joj je
Serena Sanderson?«
»Ne«, odgovorio je Headley.
»Sigurni ste?«
»Prilično.«
»Možda se udala. Poznajte li bilo koju Serenu?«
»Ne.«
»A Rose? Možda rabi svoje drugo ime.«
»Ne.«
»Dobro«, rekao je Reacher.
»O čemu je zapravo riječ?«
Reacher je izvukao prsten iz džepa. Zlatna filigranska dekoracija, crni kamen, male
dimenzije. West Point 2005. Rekao je: »Ovo je njezino. Želim joj ga vratiti. Rekli su mi da ga je
Sy Porterfield prodao u Rapid Cityju prije šest tjedana.«
»Nije.«
»Očito.«
»Zašto je to tako važno?«
»Bi li se vaš sin odrekao svoje rendžerske oznake?«
»Ne bi nakon svega što je prošao da je dobije.«
»Upravo tako.«
Knjige.Club
65
 Knjige.Club Books

»Ne mogu vam pomoći«, rekao je Headley. »No mogu vam jamčiti da Sy Porterfield nije
prodao taj prsten u Rapid Cityju prije šest tjedana jer ga je još prošle godine pojeo medvjed
ili planinski lav u brdima posve druge države.«
»Znači, netko je drugi prodao prsten.«
»Netko odavde?«
»Moguće. Vjerojatnost je pola-pola. Mule Crossing je spomenut. To može biti istina ili
laž.«
»Vidim ljude kako prođu autom. Ne znam tko su.«
»Tko bi mogao znati?«
Headley se osvrnuo sjedeći na stolici, kao da gleda na zapad kroza zid, kao da zamišlja
neasfaltiranu cestu kako se gubi u tami. Zatim se okrenuo natrag i rekao: »Tip koji zimi vozi
ralicu živi u prvoj kući s lijeve strane. Oko tri kilometra odavde. On vjerojatno zna tko gdje
živi jer vidi njihove tragove guma, a katkad im možda i izvuče auto iz snijega.«
»Zaista tri kilometra ili tri kilometra u Wyomingu?«
»Oko pet minuta vožnje.«
Čak i na neasfaltiranoj cesti to bi moglo biti više od dva kilometra. Pri brzini od 50 km/h
to bi bila gotovo četiri kilometra. Pri 60 km/h bilo bi točno pet. A tako i u drugom smjeru.
»Imate li auto?« pitao je Reacher.
»Imam kamionet.«
»Smijem li ga posuditi?«
»Ne smijete.«
»Dobro«, rekao je Reacher. »Kako je ime tom tipu koji vozi ralicu?«
»Ne znam mu prezime. Mislim da ga nikad nisam ni čuo, znam da mu je ime Billy.«

Knjige.Club
66
 Knjige.Club Books

13. POGLAVLJE

R eacher je sišao stubama, izišao iz kuće i otišao do mjesta gdje se neasfaltirana cesta
odvajala od državne. U mrklome mraku nije mogao vidjeti ništa. U daljini nije bilo
svjetala. Činilo mu se da je površina ceste bila od pijeska ili sitnog šljunka. Po tome nije
teško hodati. No problem je bio mrak. Ništa nije ukazivalo na smjer ceste ili zavoje u njoj, na
to ide li uzbrdo ili nizbrdo, ništa. Bio bi poput slijepca. Teturao bi polako, zalijetao se u ograde,
padao u jarke. Tri kilometra bilo bi previše po mrklome mraku. Kao poštanski službenik očito
ne bi bio u stanju ispuniti njihov poznati zavjet.
Okrenuo se na drugu stranu. Prešao je na drugu stranu državne ceste, uz rub trake za
sjeverni smjer. Natrag prema Laramieju. Bilo je prerano da se ono dvoje studenata već
vraćaju kući. No bit će drugih. Možda nekih koji su krenuli prije pa se prije i vraćaju ili ljudi
koji se vraćaju iz obične kupnje ili restorana s obiteljskim menijem. Čekao je. Prva dva
automobila projurila su bez usporavanja u razmaku od pet minuta. Treći se zaustavio. Bio je
to istrošeni osobni auto bez naplataka na kotačima. Vozio ga je tip od četrdesetak godina u
jakni od džinsa. Rekao je da ide u Laramie. Reacher ga je pitao kakvi su ondje moteli. Tip je
rekao da postoje tri vrste. Moteli poznatih lanaca južno od autoceste i slični njima blizu
sveučilišta, gdje su odsjedali ljudi koji su dolazili na utakmice američkog nogometa, te lošiji
obiteljski moteli uz glavnu cestu sjeverno od centra grada, Reacher je trebao samo krevet i
javnu govornicu u blizini pa je rekao tipu da ga ostavi gdje mu je najzgodnije. Pokazalo se da
je to skupina motela južno od autoceste. Bili su uz manju cestu koja se pružala paralelno s
državnom, a dijelila ih je samo uska travnata traka.
Platio je sobu i pronašao javnu govornicu u niši uz predvorje. Iz džepa je izvukao
Nakamurinu posjetnicu, Ovo su moji brojevi. Telefona u uredu i mobitela. Nazovite me ako
trebate razgovarati o nečemu. Scorpio je opasan čovjek.
Nazvao je njezin broj mobitela.
Ona se javila.
Rekao je: »Ovdje Reacher.«
Ona je pitala: »Jesi li dobro?«
Zvučala je zabrinuto.
»Jesam«, odgovorio je Reacher. »Zašto?«
»Gdje si?«
»U Laramieju u Wyomingu.«
Knjige.Club
67
 Knjige.Club Books

»Nemoj ići u Mule Crossing.«

»Upravo sam bio ondje.«
»Scorpio je nazvao svog čovjeka i namjestio ti zasjedu.«
»Već znam da mi je lagao o Seymouru Porterfieldu. Tip je umro prije godinu i pol. Zato
pošalji poruku Scorpiju. Ako dobiješ priliku. Reci mu da ću se jednom prilikom vratiti u Rapid
City i posjetiti ga.«
»Ozbiljna sam, Reacheru.«
»I ja sam.«
»Rekao je svom čovjeku, po imenu Billy, da te ustrijeli čim te vidi. Iz puške, skriven iza
stabla.«
»Kako mu je ime?«
»Billy.«
»Upravo sam čuo to ime«, rekao je Reacher.
»Ne idi u Mule Crossing«, rekla je Nakamura opet. »Ionako nema smisla ići onamo ako je
lagao.«
»Lagao je o Porterfieldu. Ne znamo je li lagao i o Mule Crossingu. Ovisi o tome koliko je
brzo razmišljao. Bio je pod pritiskom. Prijetio sam mu da ću ga ubaciti u sušilicu. Kako bi
uopće znao za ime Mule Crossing? To nije veliko ni poznato mjesto. Ima samo buvljak i
trgovinu pirotehnikom uz dvotračnu cestu, usred ničega. Moguće je da je da mi je Scorpio
rekao pogrešnu osobu, ali pravo mjesto. Možda je Porterfield nekoć surađivao s njim. Možda
je Billy preuzeo posao od njega.«
»Scorpio je u pozivu spomenuo nekakve povlastice. Možda rade zajedno.«
»O kakvu je poslu riječ?«
»Ne znam, ali prijetnja tebi bila je vrlo jasna. Moje je mišljenje da je naručio ubojstvo.
Nazvat ću mjesnog šerifa ujutro.«
»Nemoj«, rekao je Reacher. »To bi samo zakompliciralo stvari.«
»Policajka sam. Moram ga nazvati.«
»Što je točno Scorpio rekao na telefon?«
»I on je ostavio glasovnu poruku. Rekao je da se zbiva neko čudno sranje, a da si ti
posljedica slučajnosti i malo loše sreće. Implikacija je da se nešto trajno odvija, ali ti ne znaš
ništa o tome jer si samo nasumični prolaznik. Rekao je da ti je dao Porterfieldovo ime da bi te
se riješio, a zatim je rekao Billyju da te ubije. Upozorio ga je da se ne petlja s tobom jer si
poput vražjega Hulka. I preporučio da te ustrijeli puškom iz zasjede. Naručio je ubojstvo,
Reachera. Jasno poput dana. Moram to unijeti u sustav.«
»Hulk? Mislio sam da sam Bigfoot. Nek’ se dečki odluče.«
»Ovo nije smiješno.«
»Je li spomenuo Mule Crossing?«
»U glasovnoj poruci nije. Barem ne izravno.«
»Je li broj koji je nazvao iz Mule Crossinga?«
»Ne, i to je broj mobitela na bonove. Ne možemo mu ući u trag.«
Knjige.Club
68
 Knjige.Club Books

»Onda pričekaj jedan dan, dobro? Šerifu ionako ne bi značilo mnogo bez točne lokacije.
Wyoming je velika država. Ne želim tračiti ničije vrijeme.«
»Što ćeš učiniti?«
»Ništa«, odgovorio je Reacher. »Samo želim znati kako su došli do prstena, to je sve.«
Nakamura nije odgovorila na to pa su oboje prekinuli vezu. Posluga u sobu svodila se na
fotokopirani list papira s brojem za dostavu pizze, pa je Reacher nazvao broj i naručio veliku
s više salame i inćuna. Čekao je pizzu u predvorju. Bila je to stara navika. Nije volio da ljudi
znaju u kojoj je sobi.
Sljedećeg se jutra probudio u zoru i krenuo u potragu za kavom. To je značilo da mora
proći preko motelskog parkirališta kako bi se vratio do ceste. Blizu vrata bio je parkiran crni
terenac. Toyota Land Cruiser. Moćno vozilo. Viđao ih je u prašnjavim i kamenitim dijelovima
svijeta. Ujedinjeni narodi rabili su takve. Primjerak pred njime bio je prilično nov i uglavnom
Čist, osim nešto površinske prljavštine od puta.
Imao je tablice iz Hlinoisa.
Otišao je do javne govornice u predvorju i nazvao broj mobitela Terryja Bramalla koji je
zapamtio. Privatni detektiv iz Chicaga. Zadnji je put viđen kako odlazi iz Rapid Cityja u crnom
terencu s tablicama iz Hlinoisa. Čuo se ton zvona, ali ne i odgovor. Glas ga je pozvao da ostavi
poruku. Nije to učinio. Samo je slegnuo ramenima i krenuo po kavu.

Pronašao ju je, zajedno s doručkom, u zalogajnici na Trećoj ulici. Konobaricu je upitao gdje je
šerifov ured. Rekla mu je da se nalazi u gradu, udaljen ni kilometar. Nije ga bilo teško pronaći.
Nebo je bilo plavo i sunce je sjalo, ali zrak je bio hladan. Zaustavio se u trgovini odjeće. Iz
iskustva je znao da je visokima bolje kupovati na zapadu nego na istoku. Pronašao je traperice
odgovarajuće duljine, košulju s pravokutnim uzorkom i tanku platnenu jaknu. Kao i uvijek,
preodjenuo se u kabini i dao trgovkinji svoju staru odjeću da je baci u smeće. Zatim je nastavio
dalje, do mjesta koje mu je konobarica pokazala i ondje pronašao šerifov ured. Nalazio se u
prostoru za trgovinu, a donji dio stakla izloga bio je prebojen. Iznad obojena dijela nalazila se
tanka zlatna traka, a iznad nje zvijezda zlatne boje visoka i široka pola metra, iznad koje je u
polukrugu pisalo ime okruga, a ispod, također u polukrugu, riječi šerifov ured. Sve zajedno
izgledalo je pomalo poput prstena s West Pointa.
Ušao je u postaju. Za pultom je sjedila žena u civilnoj odjeći. Tražio je da vidi šerifa, a ona
je pitala zašto ga treba. Rekao je da ima pitanje o starom slučaju. Pitala ga je ime, a on joj je
rekao. Zatim je pitala je li njegov posjet na bilo koji način služben. Radi li negdje kao čuvar
zakona. Odgovorio je da trenutačno ne radi, ali je trinaest godina bio vojni policajac. Ona je
potom rekla da ode na kat do šerifova ureda, posljednja vrata lijevo. Bez oklijevanja.
Iz iskustva je znao da veterani bolje prolaze na zapadu nego na istoku.
Otišao je na kat. Sudeći prema natpisu zlatne boje na posljednjim vratima lijevo, šerif se
preživao Conneliy. Reacher je pokucao i ušao. Ured je bio prašnjava soba obložena drvom,
koje je s vremenom dobilo zlatnu nijansu, a šerif Connelly bio je čvrsto građen žilavi tip od
pedesetak godina. Nosio je traperice, smeđu košulju i šešir Stetson. Žena s recepcije očito ga
je nazvala jer je Connelly već znao njegovo ime. Rekao je: »Kako vam mogu pomoći,
gospodine Reacher?«

Knjige.Club
69
 Knjige.Club Books

Reacher je rekao: »Došao sam u Wyoming potražiti čovjeka po imenu Seymour

Porterfield, ali ovdje sam saznao da ga je prije godinu i pol ubio medvjed. Nadao sam se da mi
možete reći nešto više o tome.«
Connelly je rekao: »Sjednite, gospodine Reacher.«
Reacher je sjeo na starinsku drvenu stolicu za posjetitelje koju su tisuće pari hlača
tijekom godina ulaštile do visoka sjaja. Connelly ga je gledao ne progovarajući. Pogled mu je
bio neutralan, napola sumnjičav, a napola otvoren. Pitao je: »Kakva je vaša veza
sa Seymourom Porterfieldom?«
»Nikakva«, rekao je Reacher. »Tražim nešto drugo pa su mi rekli da bi me Porterfield
mogao usmjeriti u pravome smjeru.«
»Tko vam je to rekao?«
»Jedan čovjek u Južnoj Dakoti.«
»Tko je ta druga osoba koju tražite?«
Reacher je izvukao prsten iz džepa svojih novih hlača i rekao »Želim vratiti ovo
zakonitom vlasniku.«
»A to je žena«, rekao je Connelly.
»Da, ime joj je Serena Rose Sanderson. Poznajete li je?«
Šerif je odmahnuo glavom.
»Ona vam je prijateljica?«
»Nikada se nismo upoznali. Ali mi se brinemo za svoje.«
»I vi ste završili West Point?«
»Prije mnogo vremena.«
»Gdje ste pronašli prsten?«
»U zalagaonici u Wisconsinu, Otkrio sam da je onamo stigao iz Rapid Cityja u Južnoj
Dakođ. Ondje su mi pak rekli da ga je iz Wyominga donio Porterfield.«
»Kada?«
»U vrijeme kada je zapravo već bio mrtav.«
»I kako vam ja mogu pomoći u svemu tomu?«
»Ne možete«, rekao je Reacher. »Ali znatiželjan sam. Zvuči mi pomalo nevjerojatno da bi
nekoga ovdje pojeo medvjed.«
»Možda je bio planinski lav.«
»Koliko je to vjerojatno?«
»Ne baš«, odvratio je Connelly. »I jedno i drugo bila bi rijetkost.«
»Što mislite, što se dogodilo?«
»Praktičan čovjek rekao bi da je ustrijeljen ili izboden nožem u trbuh i ostavljen u šumi.
Bio je kraj zime. Medvjedi i planinski lavovi morali bi biti dovoljno gladni da postanu
strvinari. Ptice sigurno bi. Također rakuni i što sve ne. Ali nije bilo nikakvih dokaza. Potvrdili
smo da su svi pronađeni dijelovi pripadali Porterfieldu, ali bio je zaista raskomadan. Nismo
pronašli metak. Nismo pronašli nož. Bilo je tragova na kostima, ali svi su bili od životinjskih
zuba.
Knjige.Club
70
 Knjige.Club Books

Na sveučilištu su sve detaljno pregledali. Dobili smo samo indicije. Nazvali smo sve
nesrećom, a možda je to i bila.«
»Što znate o njemu?« pitao je Reacher.
»Vrlo malo. Ovo je Wyoming. Ostavljamo ljude na miru. Nitko ne gura nos u poslove
drugih ljudi. Živio je sam i imao prilično nov auto koji je prešao mnogo kilometara. Znači,
mnogo je putovao. Imao je kutiju od cipela punu gotovine koju je držao u ormaru. To je sve
što smo pronašli«
»Koliko je gotovine bilo?«
»Gotovo deset tisuća.«
»Nije loše.«
»Slažem se. Volio bih da i ja imam deset tisuća u svome ormaru. Ali nije bilo dovoljno da
dižemo uzbunu.«
»No ipak ste imali dojam da je bio vrsta čovjeka kojeg bi netko mogao izbosti ili ustrijeliti
u trbuh.«
»Pokušavam imati otvoren um za sve mogućnosti.«
»Nisu dolazili prijatelji ili rođaci i postavljali pitanja?«
»Ništa.«
»Dobro«, rekao je Reacher. »Hvala vam.«
»Nema na Čemu«, rekao je Connelly, »Nadam se da ćete pronaći osobu koju tražite.«
»To i namjeravam«, odvratio je Reacher.

Knjige.Club
71
 Knjige.Club Books

14. POGLAVLJE

R eacher je hodao na istok više od kilometra dok nije stigao do zgrada sveučilišta. Zaustavio
se kod nečega što je izgledalo poput recepcije i pitao gdje je Odsjek za geografiju. Klinac
na recepciji izgledao je poput studenta. Napola je spavao. No naposljetku je shvatio pitanje.
»Što trebate ondje?« pitao je.
»Želim pogledati zemljopisnu kartu«, odgovorio je Reacher. »Pogledaj na mobitelu,
čovječe.«
»Nemam mobitel.«
»Zbilja?«
»I želim vidjeti pojedinosti.«
»Postavi na satelitski prikaz.«
»Vidio bih samo stabla. I nemam mobitel, kao što sam već rekao.«
»Zbilja?«
»Gdje je Odsjek za geografiju?«
Klinac mu je pokazao dalje niz cestu pa je Reacher nastavio hodati. Pet minuta poslije bio
je na pravome mjestu, opet na recepciji, no ovaj put za pultom je sjedila klinka i bila je malo
budnija. Reacher joj je rekao što treba i ona je otišla te se vratila teturajući pod težinom tvrdo
uvezena topološkog atlasa Wyominga, veličine kamene ploče na pločniku. Reacher ga je uzeo
od nje i odnio ga do stola ispod prozora. Otvorio ga je i pronašao jugoistočni kut države.
Pronašao je i Laramie, dvotračnu cestu prema Coloradu i neasfaltiranu cestu koja se od nje
odvajala kod Mule Crossinga.
Kad je Reacher bio na West Pointu, čitanje zemljovida podučavalo se kao ozbiljna
vještina o kojoj ovisi život. Teren je bio važan za vojsku. Razumijevanje terena predstavljalo
je razliku između pobjede i potpuna poraza. Neasfaltirana cesta nastavljala se na zapad od
bivšega poštanskog ureda i nije se mnogo mijenjala. Nikada nije bila posve ravna. Slijedila je
blage obrise okolnog terena, okružena s obiju strana praznim poljima, koja su nakon dva-tri
kilometra počela prelaziti u prve naznake brežuljaka, prigorja planinskog lanca Snowy Range
koji se uzdizao sedamdesetak kilometara dalje. Ponegdje je bilo ograda. Bile su ucrtane tanko
poput najtanje crte na novčanicama. Uski potoci bili su obojeni plavo, šume zeleno, a
narančaste crte naznačavale su reljefne obrise. Lijevo i desno od neasfaltirane ceste duž
trideset kilometara, vidjeli su se prilazi rančevima koji su vodili do udaljenih kuća ucrtanih
kao mali smeđi pravokutnici. Prvi takav prilaz bio je s lijeve strane, gotovo točno četiri
Knjige.Club
72
 Knjige.Club Books

kilometra od stare zgrade pošte. Neko je vrijeme vodio na jug, kroz rijetku borovu šumu, a
zatim skrenuo na zapad, pa se postupno vratio na istok i naposljetku opet na zapad, uz blagu
padinu do brežuljka koji je s južne strane bio omeđen višim grebenom. Na brežuljku su bila
ucrtana dva mala smeđa pravokutnika. Kuća i štagalj možda.
Ondje je živio Billy.
Sljedeći prilaz s lijeve strane bio je više od četiri kilometra zapadno. Situacija je bila
jednaka. Zavojita poljska staza koja je skretala lijevo i desno između prvih brežuljaka i sve
gušće šume te naposljetku dovela do neke vrste kuće. Reacher je namjeravao skrenuti na
sljedeći prilaz i zatim se vratiti do Billyjeve kuće kroz drveće, sa strane s koje ga neće
očekivati. To bi bila prednost. No kako bi uopće stigao onamo, morao bi hodati po
neasfaltiranoj cesti cijelim putem od staroga poštanskog ureda. Billy bi ga mogao promatrati
iz kuće punih četrdeset minuta. Brežuljak je bio barem trideset metara viši od ceste. Dakako,
bio bi samo mrljica u daljini, ali tip je dobio upozorenje. Možda je imao dalekozor. Ili
optički ciljnik na svojoj lovačkoj puški.
To je bio problem.
Djevojka s recepcije pitala je: »Jeste li dobro, gospodine?«
»Ide mi sjajno«, odgovorio je Reacher.
Okrenuo je stranicu.
Mnogo je zanimljivije bilo ono Što se nalazilo dalje na jugu. Sljedeće skretanje desno s
državne ceste za Colorado bilo je pet kilometara nakon Mule Crossinga. Bila je to šumska
staza koja je vodila u prirodni rezervat Roosevelt National. Nalazio se na dnu karte. Na samoj
državnoj granici. Treća riječ vjerojatno je bila na prvoj stranici zemljovida Colorada. Ta je
riječ vjerojatno bila Forest. Teddy Roosevelt, pretpostavljao je Reacher, ne Franklin. Bio je
velik zaljubljenik u prirodu. Osobito je volio loviti tigrove i slonove. Ljudi su komplicirani. Od
glavne šumske staze odvajale su se mnoge druge, a jedna od njih skretala je na sjever i
izlazila iz šume na stražnjoj padini grebena iza Billyjeve kuće. Narančaste linije pokazivale su
da je greben bio barem trideset metara viši od brežuljka. Mogao je posve neprimjetno prići
na pedeset metara, bez obzira na to kakav dalekozor ili optički ciljnik tip ima.
Čitanje karte. Razlika između pobjede i potpuna poraza.
Reacher je sklopio golemi svezak kao da zatvara teška vrata. Djevojka za recepcijom
rekla mu je da ostavi zemljovid na stolu. Možda je smatrala da joj je dovoljno fizičkih napora
za taj dan. Zahvalio joj je, izišao na pločnik i uputio se natrag na zapad, prema gradu, uz desni
rub ceste, s ispruženim palcem. Dobio je prijevoz za manje od minute. Stao mu je prijateljski
raspoložen tip s bradom i raščupanom kosom, možda ekscentrični profesor, ali išao je
samo do veletrgovine pa je Reacher izišao na uglu Treće ulice i opet počeo hodati, ovaj put na
jug, kao i večer prije. Prije nego što je stigao do ruba grada stao mu je trošni stari kamionet.
Ušao je u njega i pitao vozača može li ga ostaviti pet kilometara južno od plakata s raketom u
boci. Vozač je izgledao zbunjeno, kao da se pita koji je vrag ondje, no nije ništa rekao. Samo je
vozio. Ovo je Wyoming.
Nitko ne gura nos u poslove drugih ljudi. Prošli su ispod nadvožnjaka autoceste i Reacher
je pogledao lijevo, preko uskog pojasa trave, prema parkiralištu ispred njegova motela. Crnog
terenca više nije bilo.

Knjige.Club
73
 Knjige.Club Books

15. POGLAVLJE

O ko 40 minuta poslije Reacher je stajao sam na rubu dvotračne ceste i gledao kako
kamionet odlazi. Ulaz na šumsku cestu bio je zarastao u grmlje i preko njega je između
dva trošna stupa bio razapet debeo lanac, visio je nisko uza samo tlo. Reacher ga je prekoračio
i počeo hodati. Bio je na visini od gotovo 3000 metara iznad razine mora pa je zrak bio rijedak.
Zbog napora je teško disao, a zbog manjka kisika malo mu se vrtjelo u glavi. Šuma se
uglavnom sastojala od jela i borova kroz čije se grane probijalo sunce i mjestimice
osvjetljavalo jarkožute šumarke jasike. Kad bi hodao na sjever kroza šumu, obično bi
pogledom tražio s koje strane stabla ima najviše mahovine. Na istočnoj, južnoj i zapadnoj
strani bilo bi je manje. Dnevno svjetlo bilo je dovoljno da se pobrine za to. No planinski je zrak
bio posve suh pa mahovine nije bilo. Stoga se orijentirao po suncu. Bila je sredina jutra pa je
hodao tako da mu sunce bude pod 45 stupnjeva iza desnog ramena. Odnosno da mu sjena
bude lijevo ispred njega. Skretao je na zapad gdje god je mogao i osjećao kako mu se do pod
nogama uspinje. Za jedan sat ili manje doći će do stražnje strane grebena iza kuće. Zamišljao
je Billyja kako motri pogrešan obzor. Hodao je dalje, zadihan.
Nakamura je otišla do inspektorova ureda i rekla mu: »Sinoć me nazvao Reacher.«
»Tko?« pitao je inspektor.
»Bigfoot«, rekla je ona. »Ili Hulk.«
»I?«
»Zamolio me da pričekam jedan dan prije nego što nazovem šerifa u Wyomingu.«
»Zašto?«
»Spomenuo je da u Scorpijevoj glasovnoj poruci nije bila spomenuta točna lokacija pa
upozorenje ne bi mnogo značilo tamošnjem šerifu. Ne želi nikomu tratiti vrijeme.«
»Baš je obziran.«
»Imam dojam da želi slobodu djelovanja.«
»Misliš li da bi je trebao dobiti?«
»To ne bih ja trebala reći. Ni on.«
»Radimo za građane Rapid Cityja i nikoga drugog. Sigurno ne za hrpu kauboja na
zapadu.«
»Shvaćam.«
»S time na umu, što je najkorisnije za Rapid City?«
Knjige.Club
74
 Knjige.Club Books

Nakamura nije rekla ništa.

»Pa?«
»Provjerila sam ga«, rekla je Nakamura. »Nazvala sam neke ljude. Bio je vrhunski vojni
policajac. Dobio je odlikovanja. Vjerojatno je bolje pripremljen od prosječne osobe.«
»Može li nam pomoći protiv Scorpija?«
Mogli bismo ga staviti u zoološki vrt.
»Ne vidim kako bi mogao odmoći.«
»Dobro onda«, rekao je inspektor. »Pričekaj jedan dan.«
Zatim je rekao: »Ne, pričekaj dva dana.«

***

Nakon 50 minuta hoda kroz šumu Reacher je stigao do podnožja grebena iza Billyjeve kuće.
Sloj zemlje ispod njegovih nogu bio je tanak i kroz njega se probijao šljunak. Posvuda su bili
Češeri, neki veličine loptice za softbol. Penjao se polako, kratkim koracima, zabijajući vrhove
cipela u zemlju kako ne bi proklizio. Kad je došao blizu vrha, pronašao je usku stazu, kojom
su vjerojatno išle životinje, i njome se popeo do kraja. Spustio se na koljena i pogledao.
Bio je dvjestotinjak metara istočno od mjesta gdje je trebao biti. Vratio se na usku stazu
i krenuo na zapad, tri minute sporim korakom, raširenih ruku radi ravnoteže.
Opet je pogledao.
Sad je Billyjeva kuća bila točno ispod njega, udaljena pedesetak metara.
Bila je izrađena od trupaca i obojena tamnosmeđe, sa štagljem također od trupaca. Obje
su građevine bile okružene izgaženom travom i prašnjavom crvenom zemljom, Prilaz s
dvjema kolotečinama prolazio je kroz šumu, nestajao iza stabla i opet se pojavljivao. S desne
strane do je padalo i prelazilo u široku, praznu ravnicu. U daljini se vidio stari poštanski ured,
trgovina pirotehnike i dvotračna cesta. Oko kilometar i pol od njega paslo je krdo
prerijskih antilopa. Vidjela se i neasfaltirana cesta, narančastožute boje od pijeska kojim je
bila posipana. S lijeve strane do se podizalo u niske, ali nazubljene vrhove, poput minijaturnih
planinskih lanaca. Kao neka vrsta nagovještaja onog što se nalazilo 150 km dalje na zapadu.
Zrak je bio miran i neprirodno čist. Nebo je bilo duboko plavo. Vladala je potpuna tišina.
Billyjeva kuća imala je zeleni metalni krov i male prozore kroz koje se nije vidjelo svjetlo.
Nije to bila luksuzna koliba ni skupa vikendica. Ali nije bila ni zapuštena. Nije bilo otpada u
dvorištu. Nije bilo zahrđalih perilica ni automobila podignutih na betonske blokove. Nije bilo
pitbula na lancu. Samo obična kuća.
Nije bilo ljudi.
Reacher se počeo spuštati prema njoj, polako, od stabla do stabla.
Bio je udaljen četrdeset metara. Pa trideset. Češer se zakotrljao pod njegovim nogama,
udario u neku neravninu pa poskočio.
Reacher se skamenio.
Nije bilo nikakve reakcije.
Knjige.Club
75
 Knjige.Club Books

Nastavio je dalje, koračajući bočno radi bolje stabilnosti, držeći se mjesta na kojima su
stabla najgušća. Bio je udaljen dvadeset metara. Deset. Vidio je Billyjeva stražnja vrata.
Utabana staza vodila je od njih do sličnih vrata na stražnjem zidu štaglja.
Zaustavio se pet metara od ruba stabala. To je bilo dovoljno sigurno. Sve je bilo tiho.
Čekao je. Pretpostavljao je da Billy nije doslovno shvatio Scorpiovu poruku. Ne krije se zaista
iza stabla s puškom u ruci. Vjerojatno je sjedio na verandi, s puškom pokraj sebe. Vidio je
trideset kilometara u daljinu. Pretpostavio je da će ga to na vrijeme upozoriti.
Reacher se pomaknuo na istok kroza stabla i zaustavio se kad se našao u razini štaglja.
Onamo će najprije otići. Duboko je udahnuo i iskoračio van iz šume.
Bez reakcije.
Prešao je preko otvorena prostora odmjerenim koracima, ni brzo ni sporo, dok je sitni
šljunak šuštao pod njegovim nogama.
Bez reakcije.
Naslonio se na stražnji zid štaglja. Prozora nije bilo. Stražnja vrata bila su tri metra lijevo
od njega. Pomaknuo se bočno i uhvatio za kvaku. Zaključano. Šteta. U štagljevima je obično
bilo korisnih stvari. Čekića, sjekirica, francuskih ključeva, noževa. Vratio se bočno do mjesta
s kojeg je krenuo i nastavio do ugla. Kuća je bila udaljena šest metara. I dalje je sve bilo mirno
i tiho. Strana okrenuta prema njemu bila je izrađena od teških trupaca i imala je dva mala
prozora u prizemlju te dva na katu. Na sva četiri bile su napola navučene zavjese izblijedjele
od sunca.
Reacher je opet duboko udahnuo i prešao preko otvorena prostora. Čvrsto se naslonio
leđima na trupce. Donji rub prozora u prizemlju bio je u ravnini s njegovim ramenom. Polako
se približio i riskirao kratak pogled jednim okom unutra. Vidio je WC zatvorenih vrata.
Nastavio je dalje. Provirio je i kroz drugi prozor. Vidio je malu nišu na početku stuba, a iza nje
prednju polovicu dnevne sobe. Još dva prozora, na susjednom zidu, prednja vrata, kameno
ognjište, pohabani naslonjači. Zidovi od tamno obojenih trupaca.
Nigdje nikoga. .
Ulazna vrata vjerojatno izlaze na verandu, a ona se nalazila iza sljedećeg ugla.
Nastavio je dalje, sporo i oprezno. Zaustavio se korak prije ugla i pomno osluhnuo. Čuo
je samo tišinu, dašak povjetarca kroz krošnje i glasanje vrane negdje u daljini. Bez zvukova
disanja, bez zvukova kretanja, bez škripanja drva. Bez ikakva zvuka.
Još pola koraka.
Provirio je iza ugla. Vidio je natkrivenu verandu s ogradom, a na njoj dvije teške drvene
stolice i klupu za ljuljanje na četiri debela lanca.
Nigdje nikoga.
Nije bilo puške pokraj stolice.
Ni Billyja.
Reacher se bočno pomaknuo do stražnjeg ugla kuće. Zastao je na trenutak, a zatim zašao
iza ugla i nastavio niza stražnji zid. Provjerio je prvi prozor do kojeg je stigao. Kuhinja. Bila je
posve tiha i u njoj nije bilo nikoga. Pokraj kuhinjskog prozora bila su kuhinjska vrata. Bila su
cijela od drva, bez stakla. Nastavio je dalje i provirio kroz drugi prozor. Mala stražnja soba.
Radni stol i stolica. I ta je prostorija bila tiha i u njoj nije bilo nikoga.
Knjige.Club
76
 Knjige.Club Books

Tišina.
Vratio se do kuhinjskih vrata. Logika je sad govorila da je Billy na katu. Dobio je
upozorenje. S prozora na katu imao bi malo bolji pogled. Vidio bi više od kilometra iza staroga
poštanskog ureda. Imao bi šest ili sedam minuta da se pripremi, čak i ako bi vozilo dolazilo
vrlo brzo.
Reacher je pritisnuo kvaku.
Vrata su se otvorila.
Gurnuo ih. je blago, raširenim prstima. Zrak u kuhinji imao je ustajao miris. Unutra su
bili kuhinjski ormarići od tamna drveta i hladna peć. U sudoperu je bilo posuđe od jučer. Na
podu su bile pločice. Unutarnja vrata bila su otvorena prema dnevnoj sobi. Nije bilo nikoga.
Pepeo od prošle zime još je bio u ognjištu. Žarač, četka i lopatica duge drške bili su na stalku
pokraj ognjišta.
Sporo i oprezno Reacher je izvukao žarač sa stalka. Bio je od željeza, dug oko jedan metar
i s opakom kukom pri vrhu koja je stršala poput autostopistova palca.
Bolje nego ništa.
Došao se do početka stuba. Pomno je osluškivao. Konstrukcija od trupaca bila je masivna
i čvrsta. Bez zvuka. Ikakva.
Krenuo je po stubama. Trenutak najveće ranjivosti. Da se Billy pojavio na vrhu stuba i
otvorio vatru ne bi mogao učiniti ništa. Osim zamahnuti žaračem prema metku poput
udaraca u bejzbolu. Bilo je malo vjerojatno da bi to upalilo. Ali tko ne riskira, ne profitira.
Stube su bile napravljene od trupaca prepiljenih na pola, debelih 25 centimetara. Nije bilo
opasnosti da će zaškripati. Zadržao je dah.
Stigao je do vrha. Točno ispred njega bila su napola otvorena vrata kupaonice, koja se
nalazila točno iznad kuhinje. U njoj nije bilo nikoga. Ispred i desno bila su napola otvorena
vrata stražnje spavaće sobe, koja se nalazila iznad manje sobe u prizemlju. Ni u njoj nije bilo
nikoga. Okrenuo se u hodniku, prema dvjema prednjim spavaćim sobama. Vrata jedne bila su
širom otvorena. Unutra nije bilo nikoga.
Vrata druge bila su zatvorena.
Reacher je stavio žarač ukoso preko prsa, poput puške na paradi.
Ti i ja, Billy, pomislio je.
Na podu hodnika bio je sag. Reacher je stao na njega i počeo hodati. Sporo, oprezno i tiho.
Zaustavio se malo više od metra prije vrata. Čvrsto je vjerovao u šok, iznenađenje i nadmoćnu
silu. To se nekoć zvalo zdrav razum, dok štreberi u Pentagonu nisu počeli smišljati složena
imena za jednostavne ideje. Upro se nogama o pod, nekoliko se puta zanjihao naprijed-natrag,
poput skakača u vis koji želi srušiti rekord, a zatim razbio vrata udarcem čizme i uletio u sobu
zamahujući žaračem ispred sebe.
Soba je bila prazna.
Billyja nije bilo.
Samo nepospremljen krevet, ustajao zrak od spavanja i prozor s trima oknima koji je
nudio savršen pogled na obzor. No ni vani se nije vidjelo ništa osim krda američkih antilopa
koje su bezbrižno pasle više od kilometra u daljini,

Knjige.Club
77
 Knjige.Club Books

Reacher je u životu pretražio mnogo kuća pa je ključeve štaglja pronašao na prvome mjestu
gdje ih je tražio. Na čavlu zabijenu u zid blizu kuhinjskih vrata. Štagalj je bio prostran i nije
imao kat. Unutra je sve mirisalo na prašinu, boju za drvo i motorno ulje. Na podu su bile stare
automobilske gume, razni mehanički dijelovi i velika ralica za snijeg. Vozila na kojeg se ralica
montirala nije bilo. Nije bilo ničega drugog zanimljivog. Vratio se do kuće i stao na verandu
te promotrio vidik. Pogledom je prešao preko cijele rute. Duž prilaza, pa duž neasfaltirane
ceste, malo-pomalo, dok su mu se oči micale poput prsta na karti, sve do stare pošte i trgovine
pirotehnikom.
Nitko nije dolazio.
Na neasfaltiranoj cesti nije bilo prašine.
Počeo je u prizemlju i temeljito pretražio kuću, mjereći vrijeme u sebi, vraćajući se na
verandu svakih šezdeset sekunda kako bi provjerio dolazi li tko. U kuhinji nije bilo ničega
važnog. Ni u dnevnoj sobi. Billy se doimao urednim, ali ne opsesivnim. Kuća je bila uredna i
čista u razumnoj mjeri. Stvari u njoj nisu bile napadno skupe, ali ni napadno jeftine. Bilo je
jasno da je živio sam.
Stražnja soba u prizemlju služila mu je kao ured. U njoj je bio radni stol, stolica i ormarić
za spise. Na stolu je bio mobitel. Izgledao je jednostavno. Bio je staromodan, ali ne i star. Bio
je uključen u punjač. Ikona baterije pokazivala je 100%. Na zaslonu je pisalo
Šezdeset sekunda. Reacher je provirio na verandu i pogledao van. Nitko nije dolazio.
Vratio se u ured. Nikada nije bio vlasnik mobitela, ali ih je katkad rabio. Znao je kako
funkcioniraju. U dnu zaslona bile su prikazane riječi Izbornik i Reprodukcija, a ispod svake je
bilo jedno usko dugme. Pritisnuo je dugme ispod riječi Reprodukcija.
Čuo je napeti dah i zvuk pročišćavanja grla.
Zatim je začuo Scorpiov glas.
Rekao je: »Billy, ovdje Arthur. Događa se neko čudno sranje. Ništa ozbiljno. Obična
slučajnost i malo loše sreće. Pojavio se neki tip koji želi ući u trag prstenu.«

Šezdeset sekunda. Reacher je opet provirio na verandu i pogledao van. I dalje nitko nije
dolazio. Vratio se unutra i stubištem se popeo do spavaće sobe s nenamještenim krevetom.
Najprije je pogledao u ormar. Tek tako, iz zabave. Na dnu, uza stražnju stijenku, a ispod hlača
na vješalicama, pronašao je četiri kutije od cipela. Bile su uredno složene, dvije po dvije. U
gornjim dvjema bile su cipele. Bijele tenisice s lijeve strane i crne kožnate cipele za svečane
prilike s desne. Cipele kakve bi netko sa sela obuo za vjenčanje ili sprovod ili odlazak u banku
radi podizanja kredita. Oba su para obuće bila nošena, ali ne često. Oba su para bila veličine
42. Obješene hlače bile su broj 32.
Billy je bio nizak.
Šezdeset sekunda. Pogledao je kroz prozor.
Na neasfaltiranoj cesti vidio se razvučeni oblak prašine.
Bio je boje okera, kao i cesta i polako se širio. Vozilo koje je brzo dolazilo. Još je bilo samo
sitna točka u daljini. Predaleko da vidi što je.
Imao je možda šest minuta.
Vratio se do ormara. Pogledao je donje dvije kutije cipela.
Knjige.Club
78
 Knjige.Club Books

Jedna je bila puna novca.

Desetice, dvadesetice i pedesetice. Stare, korištene i masne. Vezane u snopove
gumicama. Možda ukupno deset tisuća. Možda i više.
Druga je kutija bila puna nakita. Uglavnom zlatnog. Zlatni križići na tankim zapetljanim
lančićima, zlatne naušnice, zlatne narukvice, broševi i ogrlice.
I zlatni prsteni.
Neki su bili vjenčani.
Neki su bili diplomski.

Reacher se vratio do prozora i pogledao. Oblak prašine bio je dulji od kilometra i lebdio je u
zraku bez vjetra. Na njegovu početku bila je sitna tamna mrlja koja je poskakivala po cesti.
Krdo antilopa uznemirilo se.
Točka na početku oblaka prašine izgledala je crno.
Jurila je s desne na lijevu stranu ispred njega. Možda i šezdeset kilometara na sat. Možda
i više. Vozač je dobro poznavao teren ili mu se žurilo. Ili oboje.
Reacher je čekao.
Vozilo je usporilo.
Oblak prašine sustigao ju je.
Skrenuo je na prilaz.
Billy vjerojatno vozi kamionet, pretpostavljao je Reacher. Obično se na njih montiraju
ralice. Imaju zimske gume, lance za snijeg, hidraulički mehanizam za ralicu i dodatna svjetla
montirana na krov. Tijekom ljeta sve bi to skinuli i ostao bi samo poznati obris kamioneta.
Poklopac motora, kabina, teretni prostor.
Reacher nije vidio taj obris.
To nije bio kamionet.
Ovo je vozilo bilo golemo, pravokutno i nalik na kutiju. Terenac. Crni terenac. Prljav i
prašnjav od putovanja. Pojavljivao se između stabala i opet nestajao iza njih. Zatim je izišao
iz šume i prošao posljednjih stotinjak metara po utabanoj crvenoj zemlji.
Usporio je, skrenuo i zaustavio se.
Bilo je to Toyota Land Cruiser.
S tablicama iz Illinoisa.

Knjige.Club
79
 Knjige.Club Books

16. POGLAVLJE

R eacher je promatrao s prozora na katu. Crni terenac parkirao se na pristojnoj udaljenosti

od kuće. Vozačeva su se vrata otvorila. Kroz njih je izišao muškarac. Nizak tip, zbijene
građe, uredno odjeven, u tamnu odijelu, bijeloj košulji i kravati. Terry Bramall Iz Chicaga.
Umirovljeni agent FBI-a. Stručnjak za nestale osobe. Posljednji put viđen dan prije, u Rapid
Cittyju, u zalogajnici nasuprot praonici Arthura Scorpija.
Bramall je ostao stajati jedan drugi trenutak, a zatim je odlučnim korakom krenuo prema
kući.
Reacher je sišao niza stube. U prizemlju je čuo kucanje na vratima. Otvorio ih je. Na
verandi je stajao Bramall. Kad je ugledao Reachera, napravio je korak unatrag. Kosa mu je
bila uredno počešljana. Odijelo je bilo isto, ali košulja i kravata bili su drukčiji. Njegov izraz
lica bio je dobro poznat Reacheru. I sam ga je upotrijebio mnogo puta. Otvoren, znatiželja, ali
pristojan, s blagom isprikom zbog prekidanja, ali ipak ozbiljan. Izraz lica iskusna istražitelja.
No na djelić sekunde taj se izraz promijenio, najprije u iznenađenje, pa u zbunjenost, a onda
se vratio na početni.
»Gospodine Bramall«, rekao je Reacher.
»Gospodine Reacher«, rekao je Bramall. »Vidio sam vas jučer u zalogajnici u Rapid Cityju.
I večer prije u trgovini. Nazvali ste me i ostavili mi poruku.«
»Točno.«
»Pretpostavljam da vam ime nije Billy.«
»Dobro pretpostavljate.«
»Smijem li vas pitati što onda radite ovdje?«
»I ja bih vas mogao pitati isto.«
»Smijem li ući?«
»Ne bih vam znao reći. Kuća nije moja.«
»Čini mi se da ste se smjestili kao kod svoje kuće.«
Reacher je pogledao u daljinu preko Bramallova ramena. Oblak prašine na neasfaltiranoj
cesti slegnuo se. Krdo antilopa vratilo se mirnoj paši. Ništa se nije kretalo, nitko nije dolazio.
Reacher je upitao: »Što želite od Billyja?«
»Informacije«, odvratio je Bramall.

Knjige.Club
80
 Knjige.Club Books

»On nije ovdje. Vjerojatno ga nema već 24 sata ili više. Scorpio mu je poslao glasovnu
poruku jučer u ovo doba, a na njegovu je mobitelu još bila prikazana kao nova. Još je nije
preslušao.«
»Otišao je nekamo bez mobitela?«
»Mobitel se punio. Možda mu to nije glavni mobitel. Izgleda da je na bonove. Možda ga
rabi samo za određene svrhe.«
»Jeste li preslušali poruku?«
»Jesam.«
»O čemu je riječ u njoj?«
»Scorpio je tražio od Billyja da me ustrijeli puškom krijući se iza stabla.«
»Da vas ustrijeli?«
»Dodao je i opis.«
»To nije baš lijepo.«
»Slažem se.«
»Trebali bismo razgovarati«, rekao je Bramall.
»Na verandi«, odvratio je Reacher. »Za slučaj da se Billy vrati.«

Četvore oči bolje su od dvojih. Sjedili su jedan pokraj drugog u Billyjevim drvenim stolicama,
a Bramall je promatrao zapadni dio obzora dok je Reacher promatrao istočni. Govorili su u
prazninu preda se, ne gledajući jedan drugog, što je u nekim pogledima olakšavalo razgovor,
a u drugima ga otežavalo.
»Recite mi što znate«, rekao je Bramall.
»U mirovini ste«, odvratio je Reacher.
»To je ono što znate? Nije baš relevantno. Niti istinito. Imam novu karijeru.«
»Želim reći da više niste u FBI-u. To znači da više ne možete rabiti sranja iz FBI-a. Ne
možete samo postavljati pitanja, a zatim otići. Morate nešto dati da biste nešto dobili.«
»Kako znate da sam bio u FBI-u?«
»Rekla mi je policijska detektivka Nakamura iz Rapid Cityja.«
»Znači, provjeravala me.«
»To detektivi rade.«
»Što vas zanima?«
»Koga tražite?«
»Bojim se da me veže određena razina povjerljivosti.«
Reacher nije rekao ništa.
»Uopće ne znam tko ste«, dodao je Bramall.
»Jack Reacher. Bez drugog imena. Umirovljeni vojni policajac. Neki od vaših ljudi dolazili
su k nama na obuku.«
»I neki od vaših k nama.«
»Dakle, jednaki smo. Dajte da biste dobili, gospodine Bramall.«
Knjige.Club
81
 Knjige.Club Books

»Koji ste čin imali?«

»Zar je to važno?«
»Znate da jest.«
»Časno otpušten s činom bojnika.«
»Postrojba?«
»Uglavnom 110. brigada vojne policije.«
»A to je?«
»Poput FBI-a, ali s boljim frizurama.«
»Ima li to zbog čega ste ovdje veze s vojskom?«
»Bi li trebalo imati?«
»Ozbiljan sam«, rekao je Bramall. »Klijenti vole diskreciju. Većinu vremena zarađujem za
život sprečavajući da se nešto pročuje. Koliko znam, možda sada radite za internetski portal.«
»Ne radim, ma što to bilo.«
»Za koga radite?«
»Ne radim.«
»Zašto ste onda ovdje?«
»Recite mi više o svome klijentu, gospodine Bramall. Općenito, ako želite. Ne morate
spominjati imena. Ni druge pojedinosti.« »Možete me zvati Terry.«
»A ti mene možeš zvati Reacher. I prestani odugovlačiti.«
»Moj klijent živi na području Chicaga i zabrinut je za člana obitelji.«
»Zašto?«
»Nisu bili u kontaktu godinu i pol.«
»Što te odvelo u Rapid City?«
»Davni pozivi na kućni telefonski broj ondje.«
»Što te dovelo ovamo?«
»Isto to.«
»Je li obitelj čiji je jedan član nestao nekoć živjela u Wyomingu?«
Bramall nije rekao ništa.
»U Wyomingu žive stotine obitelji«, rekao je Reacher. »Možda i tisuće. Nećeš nikoga
odati.«
»Da«, rekao je Bramall. »Izvorno su živjeli u Wyomingu. S druge strane planinskog lanca
Snowy Range. Oko stotinu kilometara odavde. Možda i 110. Po standardima Wyominga kao
da su u trećoj ulici odavde.«
»Je li obitelj o kojoj je riječ neko vrijeme boravila na drugome kontinentu?« pitao je
Reacher.
»Dajte da biste dobili, gospodine Reacher. I vi ste umirovljeni.«
Reacher je pogledao svoj dio obzora, od mjesta gdje je prilaz izlazio na neasfaltiranu
cestu pa sve do Mule Crossinga i njegovih dviju zgrada na državnoj cesti. Ništa se nije kretalo.
Nitko nije dolazio. Pogledao je i Bramallov dio, prateći pogledom neasfaltiranu cestu na
Knjige.Club
82
 Knjige.Club Books

zapad, sve dok nije nestala u brdima. Nije bilo oblaka prašine. Ništa se nije kretalo. Nitko nije
dolazio.
Izvukao je prsten iz džepa. Stavio ga je na dlan. Ispružio je dlan. Bramall je uzeo prsten u
ruku. Pogledao ga je. Iz džepa je izvukao naočale za čitanje s okvirima od kornjačevine.
Pročitao je gravura s unutarnje strane.
S. R. S. 2005.
Rekao je: »Sad zaista moramo razgovarati.«

Reacher mu je ispričao sve. Zaustavljanje autobusa iz Mihwukeeja, zalagaonica, Jimmy Štakor

u baru za motocikliste, Arthur Scorpio u praonici u Rapid Cityju, njegova priča o tome kako
je kupio prsten od nekog Porterfielda, koja se pokazala neistinitom jer je Porterfielda još prije
na senzacionalan način pojeo medvjed ili planinski lav ili oboje.
»To je bilo prije godinu i pol?« pitao je Bramall.
Reacher je kimnuo. »Početkom proljeća prošle godine.«
»Tad se moj klijent zabrinuo.«
»Ako ti tako kažeš.«
»A sad si u Billyjevoj kući jer je Billy zamijenio Porterfielda u poslu preprodaje prstenja?«
»Mislim da je to vjerojatno.«
»Zašto?«
»Pokazat ću ti«, odvratio je Reacher. Opet je pogledao obzor i vidio da nitko ne dolazi.
Odveo je Bramalla u kuću te uza stube i u Billyjevu spavaću sobu. Do ormara. Pokazao mu je
kutije od cipela, jednu prepunu gotovine, a drugu natrpanu jeftinim nakitom.
»Dileri drogom«, rekao je Bramall. »Ne misliš tako? Sitne ribe. Prodaju metamfetamin
koji rade sami ili jeftini heroin iz Meksika. Za paketić je dovoljno dvadeset dolara. Ako ne
možeš platiti, daš prsten ili lančić. Ili ukradeš nečiji.«
»Mislio sam da su sada popularne tablete protiv bolova«, rekao je Reacher.
»To je prošlo«, rekao je Bramall. »Sve se vratilo na staro. Scorpio prodaje na veliko.
Njegov lokalni diler ovdje bio je Porterfield, a sad je Billy. Prošlog je tipa upotrijebio kao
mamac, a sadašnjem je javio da te ubije. Ne voli biti pod povećalom.«
»Moguće«, rekao je Reacher.
»Imaš li neko drugo smisleno objašnjenje?«
»Tko je tvoj klijent?«
»Žena koja živi u Lake Forestu. Ime joj je Tiffany Jane Mackenzie. Sestra blizanka Serene
Rose Sanderson. Udala se, zato ima drukčije prezime. Bile su bliske u djetinjstvu, ali putovi su
im se razišli. Mackenzie ima život iz snova. Velika kuća, bogati suprug. Nije odobravala to što
joj je sestra otišla u vojsku. Ali krv nije voda. S vremena na vrijeme bile su u kontaktu. Do
početka proljeća prošle godine. Koliko je pomna bila istraga o medvjedu i planinskom lavu?«
»Vrlo«, odgovorio je Reacher. »Za ruralne standarde, barem. Šerif se doima pouzdano.
Pronašli su samo jedno truplo. Svi su dijelovi pripadali Porterfieldu. Znaju to na temelju
zubarskoga kartona i ključeva koje je imao u džepu.«
»Misliš li da je Sanderson još živa?«
Knjige.Club
83
 Knjige.Club Books

»Vjerojatno. Prsten se pojavio u Rapid Cityju prije šest tjedana, a u Wisconsinu oko dva
tjedna poslije toga. To znači da robu premještaju prilično brzo. Šerif je rekao da je
Porterfieldov auto prešao mnogo kilometara. Vjerojatno je redovito išao onamo i natrag.
Vjerojatno i Billy. Ono u kutiji vjerojatno je utržak od samo nekoliko tjedana. Šerif je rekao da
je i Porterfield imao novca u svome ormaru. Sličan iznos. Nije mnogo, ali nakupi se.«
»Gdje je Billy sada?«
Reacher je otišao do prozora i pogledao van. Nitko nije dolazio, ni sa zapada ni s istoka.
Rekao je: »Nemam pojma gdje je Billy. U sudoperu je prljavo posuđe. Sve izgleda kao da je na
trenutak izišao.«
»Pokaži mi mobitel.«
Reacher je odveo Bramalla u prizemlje, do stražnje sobe. Do mobitela na stolu. Bramall
je počeo pritiskati gumbe i opet pustio poruku. Poput vražjega Hulka je. Ne daj mu ni da te
vidi. I odmah se pozabavi time. Moramo ga se riješiti jer ne trebamo nikakav nasumični
zaostatak.
»Riskirao si dolazeći ovamo«, rekao je Bramall.
»Rizik je i ustati ujutro. Bilo što se može dogoditi.«
»Poznaješ li Sanderson?«
»Ne«, odgovorio je Reacher. »Napustio sam vojsku osam godina prije nego što je ona
diplomirala 2005.«
»Zašto ti je onda stalo do ovoga?«
»Ne bi shvatio.«
»Zašto ne bih?«
»Nisam siguran ni da ja shvaćam.«
»Iskušaj me.«
»Rastužilo me kad sam vidio prsten. Samo to. Doimalo se pogrešnim.«
»I ti si završio West Point?«
»Prije mnogo vremena.«
»Gdje je tvoj prsten?«
»Nisam ga kupio.«
Bramall je pritiskao još gumba. Provjerio je popis poziva i potražio stare glasovne
poruke. Nije ih bilo. Ušao je u drugi izbornik i odabrao opciju da sačuva poruku kao novu. Na
zaslonu se opet prikazao natpis o jednoj novoj poruci, kako je bilo i kad je Reacher pronašao
mobitel. Mogućnost poricanja. Osnovno pravilo FBI-a.
Bramall je rekao: »To što je ostavio posuđe u sudoperu ne znači mnogo. Možda je samo
lijen. Ni to što je ostavio mobitel kod kuće ne mora značiti mnogo. Vjerojatno i ne radi u
brdima. Nema signala. Odavde može izravno vidjeti odašiljač u Laramieju. Možda nikada ne
nosi mobitel sa sobom.«
»Čini se da je Scorpio očekivao brz odgovor«, rekao je Reacher.
»Vjeruješ li u priču o medvjedu i planinskom lavu?«
»I šerif je sumnjičav. Misli da je Porterfield možda izboden ili ustrijeljen u trbuh i bačen
u šumu da priroda učini svoje.«
Knjige.Club
84
 Knjige.Club Books

»Možda ga je ubio Billy. Možda je nasilnim putem preuzeo posao od Porterfielda. Poput
oružane pobune. A sad je možda to netko drugi učinio Billyju. Tko se mača laća, od mača i
umire. Sve dođe na svoje.«
»Nije me briga«, rekao je Reacher. »Došao sam pronaći Sanderson. To je sve.«
»Možda kraj neće biti sretan. Ako je zaista dala prsten sitnom dileru. Možda ti se neće
svidjeti ono što pronađeš...«
»Netko drugi mogao ga je ukrasti. Sam si to rekao.«
»I ja sam nadam da je tako«, rekao je Bramall. »Jer ću njezinoj sestri morati prije ili poslije
javiti što sam saznao. A onda joj dati račun. Katkad to ne ispadne baš lako.«
»Koliki račun?«
»Ima kuću pokraj jezera. Može si to priuštiti.«
»Vrijedi li tvoj posao onoliko koliko naplatiš?«
»Obično da.«
»Koji ti je sljedeći potez?«
»Mislim da je ona u blizini. Ovo mi se čini poput kraja lanca prodaje. Mislim da je Billy
završni kontakt s kupcima. Došli smo do posljednjeg koraka. Ili mu je sama dala prsten ili joj
ga je susjed ukrao i dao mu ga.«
»Nije loše za bivšeg agenta FBI-a«, rekao je Reacher. »K tomu, Billy vozi ralicu. Poznaje
sve mjesne ceste. To je idealan paravan za vožnju uokolo i dostavu kupcima. Ni loše vrijeme
ga ne sprečava. Ali područje koje opskrbljuje sigurno je golemo. Kao što si rekao, ovdje je
stotinu kilometara kao drugdje dvije ulice. Uostalom, ondje je i mjesto gdje su Sandersonove
odrasle. Pretpostavljam da si već provjerio ondje?«
»Pretpostavka je da se Sanderson neće vraćati. Njezina je sestra bila uvjerena u to.«
»Zašto? «
»Nije objašnjavala. Znajući sve to, gdje bi počeo?«
»Mogao bih ti reći, ali morao bih ti naplatiti.«
»Parkirao si auto u štaglju?« pitao je Brammai.
»Nemam auto«, odvratio je Reacher.
»Kako si onda stigao ovamo?«
»Stopirao sam i hodao.«
»Što ako te povezem sa sobom?«
»To bi bilo lijepo.«
»A ti više ne spominješ naplatu?«
»Može«, rekao je Reacher.
»Dakle, kamo?«
»Što ti je još njezina sestra rekla? Još neka imena ili mjesta?«
»Rekla je da je Sanderson uvijek bila vrlo povučena. Možda sramežljiva, možda uzrujana.
Nikada nije spominjala gdje je. Nikada nije govorila što radi. Ne bi razgovarale po tri mjeseca.«
»Je li to uobičajeno za blizance?«

Knjige.Club
85
 Knjige.Club Books

»Blizanci su braća ili sestre kao i svi ostali.«

»Nije ti mogla ništa reći?«
»Kad su zadnji put razgovarale, stekla je dojam da Sanderson ima prijatelja po imenu
Cyrus. Ćula ju je kako govori to ime.«
»Cyrus?«
»Ili Cy. Kao da je bio u sobi s njom. Kao da mu kaže: >Zaveži, Cy, na telefonu sam.< Ali na
prijateljski način. Kao da je opuštena uz njega. Sestra kaže da je na trenutak zvučala sretno.«
»Je li to bilp rijetko?«
»Vrlo.«
»Kad je to bilo?«
»Prije dvije godine, misli. Možda malo manje.«
»lo je sve što ti je mogla reći?«
»Rekla je da su im razgovori obično bili vrlo ukočeni. Dobro si? Dobro sam. U tom stilu.«
»Možda to nije bilo Cy od Cyrus«, rekao je Reacher. »Možda je bilo Sy od Seymour. To je
bilo Porterfieldovo ime. Scorpio mi je rekao da su ga zvali Sy. Saznajmo gdje je živio. To bi bio
moj prvi potez. Možda je ondje još nešto. Ili možemo razgovarati sa susjedima.«

Knjige.Club
86
 Knjige.Club Books

17. POGLAVLJE

S tarac u poštanskom uredu rekao je da je Porterfield živio u brvnari u brdima, oko 30

kilometara niz neasfaltiranu cestu, na jednom od starih rančeva koje je Reacher vidio na
karti sveučilišta, iz ograda ucrtanih tanko poput crta na novčanicama. Bramallov Land
Cruiser imao je sustav za navigaciju koji je pokazivao neasfaltiranu cestu, ali ne mnogo više
od toga. Stoga su samo vozili na zapad, prateći brojač kilometara i brojali s njim u sebi.
Terenac je bio jednako uredan i funkcionalan kao i njegov vlasnik. Gotovo je lebdio po
neravnoj površini ceste i činilo se da može voziti vječno.
»Kad su se sestre zadnji put vidjele?« pitao je Reacher.
»Prije sedam godina«, rekao je Bramall. »Nakon što se Sanderson vratila s treće vojne
ture. Susret nije prošao dobro. Vjerojatno su odlučile ne ponavljati ga. Nakon toga samo su
razgovarale telefonom.«
»Sanderson je bila ranjena dok je bila u vojsci.«
»Nisam to znao. Gđa Mackenzie nikad to nije spomenula.« »Možda nije znala za to. Možda
joj Sanderson nije rekla.« »Zašto ne bi?«
»To se često događa. Složena dinamika. Možda nije htjela uzrujati obitelj. Ili ostaviti
dojam da je invalid. Ili da je slaba- Ili da traži sućut. Ili pomoć. Ili joj samo nije htjela dati
priliku da kaže rekla sam ti. Zvuči kao da njezina sestra ne voli vojsku.«
»Jeli bila teško ranjena?«
»Ne znam«, odvratio je Reacher. »Ali znam da je dobila Purpurno srce. To može biti bilo
što, od ogrebotine do gubitka uda. Ili svih udova. Neki od tih ljudi vratili su se kući u
groznu stanju.«
Brojač je pokazivao da su prešli 12 kilometara. Bramall je šutio jedan dugi trenutak.
Zatim je rekao: »Siguran si da želiš učiniti ovo? Ne vidim kako bi ishod mogao biti dobar. Ili
je teški invalid ili je narkomanka ili oboje. Možda ne želi biti pronađena.«
»U tom ću je slučaju ostaviti na miru. Ne pokušavam spasiti svijet. Samo želim znati.«
Prošli su petnaest kilometara. S obiju strana ceste brežuljci su postajali sve višima.
Podnožje planine postupno je raslo, a s vremena na vrijeme pojavljivali su se šumarci
crnogorice. Nebo je bilo golemo i nemoguće plavo. Boje safira na obzoru, a iznad glave
približavalo se tamnoplavom. Poput fotografije ili ruba svemira. Počeo se dizati vjetar. Oblak
prašine iza njih pomicao se s ceste na jug.
»Možda ima i PTSP«, rekao je Bramall. »Vjerojatno svi to imaju.«
Knjige.Club
87
 Knjige.Club Books

»Vjerojatno imaju«, složio se Reacher.

Dvadeset kilometara. Šumarci jasika na obroncima jurili su pokraj njih. U nekima je bilo
i do stotinu zasebnih stabala, ali sva su dijelila zajednički korijen. Suma jasike bila je jedan
živi organizam. Najveće živo biće na svijetu.
Bramall je pitao: »Je li trideset kilometara do same kuće ili do početka prilaza?«
»Do prilaza«, odgovorio je Reacher. »Pretpostavljam. Tako je bilo s Billyjevom kućom.
Samo što je tip podcijenio udaljenost, za barem dvadeset posto.«
»Dakle, umjesto 30 kilometara, moglo bi biti gotovo 40.«
»No katkad i precijeni Možda je općenito neprecizan, na nasumičan način. Dakle, možda
je 25 kilometara, a ne 30. Što nam daje prostor za pogrešku od gotovo 15 kilometara.«
»Logično bi bilo da skrenemo na sljedeći prilaz. Vjerojatno neće biti dva unutar 15
kilometara. Ovo je Wyoming. To znači da je prvi prilaz onaj pravi, bez obzira na to kada
dođemo do njega.«
»Nije loše za bivšeg agenta FBI-a«, rekao je Reacher.
Na prilaz su naišli na točno trideset kilometara od bivše pošte. Jedan bod za starca. Prilaz
je bio s desne strane i prolazio je ispod visoka luka tipičnog za rančeve. Na luku je pisao naziv
ranča, ali slova su bila toliko oštećena da Reacher nije mogao pročitati što piše. Nakon luka
prilaz je vodio ravno više od kilometra, a zatim je skretao desno i uspinjao se u brda, među
stabla, te je nestao s vida, nastavljajući prema jednako tako nevidljivu odredištu.
Bramall je zaustavio terenac.
Rekao je: »Iz moje perspektive, ovo je posve uobičajena situacija. Ovako sam se dovezao
do stotina kuća. Katkad viču na mene ili psi laju, ali nitko još nije pucao na mene.
Razgovarajmo o tome kako bi se to moglo promijeniti kad ti sjediš pokraj mene u autu.«
»Želiš da iziđem i hodam?« pitao je Reacher. »Tako ćeš se osjećati sigurnije?«
»To je taktičko pitanje. U najgorem slučaju Billy je preuzeo i Porterfieldovu kuću, a ne
samo posao i sad je u njoj. Možda zato nije bio u svojoj kući.«
»Zašto bi htio dvije kuće?«
»Neki ljudi žele.«
»Ne na 30 kilometara jedna od druge. Kupe kuću pokraj jezera.«
»Nije bilo nasljednika ni rodbine. Zašto je Billy ne bi uzeo?«
»Nema veze ako jest. Nema veze ni ako je u njoj sad. Još nije čuo glasovnu poruku. Nema
pojma tko sam ja. Mislit će da smo Mormoni.«
»Ti nisi odjeven poput Mormona.«
»Ti idi, pokucaj na vrata. Za svaki slučaj. Ako je ondje, reci mu da si Mormon koji se bavi
prodajom ralica za snijeg i da želiš s njime razgovarati o osiguranju od globalnog zatopljenja.«
Terenac je nastavio dalje. Prilaz je vodio kroz šumovita brda još osam kilometara,
neravan s dubokim, sasušenim kolotečinama posipanim šljunkom između kojih su bili veliki
plosnati kameni. Land Cruiser ljuljao se lijevo-desno, ali probijao se dalje. Nakon posljednjeg
zavoja uslijedila je nagla uzbrdica koja ih je dovela do visoravni veličine stadiona pune
stabala. Negdje na trećini njezine duljine nalazila se čistina, a na njoj duga i niska brvnara,
s verandom sa svih strana. Čistina je bila prilično dobro održavana i ograđena neravnim
Knjige.Club
88
 Knjige.Club Books

stupovima i daskama sivim od vjetra i padalina. Bramall je ušao na čistinu i parkirao se na

pristojnoj udaljenosti od kuće. S obiju strana ulaza na terasu visjeli su ostaci policijske
trake. Kao da je nekoć onemogućavala pristup kući.
»Ovo nije bilo mjesto zločina«, rekao je Bramall. »Tip je umro u šumi.«
»Pronašli su ga u šumi«, rekao je Reacher. »Možda je šerif mislio da je ovdje riječ o
nečemu drugome. Znamo da je tražio ovdje. Pronašao je auto s mnogo prijeđenih kilometara
i deset tisuća dolara u ormaru.«
»Gdje je Billy sada?«
»Zašto bismo se brinuli zbog njega?«
»Ja se ne brinem. Ali ti bi trebao. Scorpio je naredio tvoje ubojstvo.«
»Billy nije ovdje. Koja je vjerojatnost da bude? A nije ni dobio poruku. Ne zna da mi je
Scorpio dao Porterfieldovo ime. Zašto bi došao u Porterfieldovu kuću? Zašto bi mislio da
ćemo mi doći ovamo? Da i zna, zašto bi mislio da će nam starac u bivšoj pošti dati tako točne
upute? Billy je negdje drugdje, a ova je kuća prazna.«
»Dobro«, rekao je Bramall.
Izišao je iz auta i otišao pokucati na vrata, držeći se službeno u hodu.
Reacher ga je vidio kako kuca, zatim je čuo zvuk, glasan i jasan, s malim zakašnjenjem
zbog udaljenosti, poput loše sinkronizirana filma,
Vidio je kako Bramall pristojno radi korak unatrag.
Nitko nije došao otvoriti vrata.
Nigdje se ništa nije kretalo.
Bramall je opet pokucao.
I ovaj put bez ikakve reakcije.
Vratio se do terenca, sjeo natrag u njega i rekao: »U kući nema nikoga.«
»Što kažeš na to da uđemo?« pitao je Reacher.
»Sve je zatvoreno.«
»Mogli bismo razbiti prozor.«
»Pravno gledano, moramo se zapitati je li kuća sada u vlasništvu okruga. Mogla bi biti.
Zbog neplaćenih poreza. Provala u objekt u vlasništvu okruga velik je korak. Ne možeš se
boriti protiv vlasti.«
»Možda si osjetio sumnjiv miris ili ti se učinilo da si čuo nešto. Poput očajničkoga krika.
Takvo što opravdalo bi pretragu bez naloga. Jesi li čuo ili osjetio takvo što?«
»Nisam«, rekao je Bramall.
»U mirovini si«, rekao je Reacher. »Ne moraš se više držati tog sranja iz FBI-a.«
»Kakav bi pristup imala vojska? Zapalila bi kuću?«
»Ne, to bi učinili marinci. Vojska bi pomno pregledala kuću izvana i, uz mnogo sreće,
otkrila da je netko nepoznat razbio staklo, možda nekoć davno, ali možda i maloprije, što bi
sugeriralo da se unutra događa nešto opasno te bi to opravdalo ulazak radi provjere. Mislim
da to ni Vrhovni sud ne bi mogao pobiti.«
»Prozor razbijen nekoć davno, a možda i maloprije?«
Knjige.Club
89
 Knjige.Club Books

»Zvukovi koje ćeš čuti bit će od toga što ću ja stati na već razbijeno staklo od prethodnog,
nepoznatog incidenta. To može zvučati slično razbijanju prozora, ali nije riječ o tome. To je
česta zabluda.«
»To je bio standardni trik i kod nas u FBI-u. Nismo se samo držali sranja.«
»Neki od vaših dolazili su k nama na obuku.«
»I neki od vaših k nama.«
»Idem pomno pregledati kuću izvana«, rekao je Reacher. Izišao je iz auta.

Knjige.Club
90
 Knjige.Club Books

18. POGLAVLJE

K uća je bila velika, ali bilo Ju je lako pregledati jer se veranda , pružala duž sve njezine
četiri strane, posve ravna i jednolika, a s nje su vrata i prozori prizemlja bili u prikladnoj
visini. Reacher je počeo sprijeda, kod vrata na koja je Bramall kucao. Bila su od čvrsta drva i
zaključana. Provaliti ih zahtijevalo bi prevelik napor. Stoga je nastavio dalje, do prozora koji
je gledao u hodnik, i koji je mogao razbiti bez problema, ali bio je s prednje strane kuće pa ga
je instinktivno zaobišao iako su bili usred ničega. Nikada nije bilo dobro provaljivati sprijeda.
Pri ulasku nikako ne, a čak ni pri izlasku. Zašto ostaviti tragove naočigled svima? Iako ih neće
biti mnogo. Diskretna rupa u staklu, veličine poput lakta krupna muškarca, i razrezana
mrežica protiv kukaca. To bi bilo sve. Nije mnogo. Ali možda bi bilo dovoljno da zapne za oko
prolazniku. Uvijek je sigurnije ako se takvo što dogodi što kasnije, iz raznih razloga.
Zato je straga bilo bolje.
Reacher je nastavio sa strane uz kuću, pokraj još pet prozora jednakih onome sprijeda.
Bilo je vjerojatno da će prozori straga biti jednaki. Dizajn je vjerojatno bio ujednačen. Ili su
samo dobili popust za kupnju na veliko. U svakom slučaju, bile su to dobre vijesti. Takve je
prozore bilo lako provaliti
Skrenuo je za ugao kuće i vidio da je prvi prozor do kojeg je došao razbijen.
U staklu je bila probijena rupa veličine lakta krupna čovjeka.
Mrežica protiv kukaca bila je razrezana.
Slomljeno staklo bilo je prijavo, a mrežicu je prekrivala plijesan. Stara jednu godinu, a
možda i više. Barem četiri sezone vjetra i padalina. S druge strane prozora bila je kuhinja.
Radne površine bile su tamne od prašine umjesto da budu sjajne. Iza kuhinje bila je
blagovaonica, sva u sjenama.
Zaobišao je kuću s druge strane i vratio se do auta, Bramall je opet izišao. Stajao je na
Čistini oko deset metara od kuće.
»Pronašao sam razbijeni prozor«, rekao je Reacher.
»Dobro si to izveo«, rekao je Bramall. »Nisam ništa čuo.«
»Ozbiljan sam. Prozor je već razbijen. Razbile su ga nepoznate osobe, prošle godine ili još
prije, kako se čini. Upravo onako kako bismo mi to učinili.«
»Da vidim«, rekao je Bramall.

Knjige.Club
91
 Knjige.Club Books

Reacher ga je odveo do prednje verande, po bočnoj verandi i iza ugla straga. Bramall je
dobro pogledao. Plijesan je ostavila dojam na njega. Rekao je: »Barem jednu godinu. Recimo
godinu i pol. Zašto ne? Recimo da se dogodilo odmah nakon Porterfieldove smrti, je li to
učinio šerif? Rekla si mi da je pretražio njegov stan.«
»Šerif je imao ključeve«, rekao je Reacher. »Pronašao ih je u Porterfieldovu džepu. Po
tome su ga identificirali. I po zubnom kartonu. Znači, šerif nije imao potrebe provaljivati. To
je bio netko drugi, tko nije imao ključeve.«
»Možda skvoteri.«
»Oni ne bi razbili kuhinjski prozor jer im kuhinja treba. Razbili bi prozor negdje drugdje.«
»Onda su bili obični provalnici.«
»Moguće. Znat ćemo po tome koliki su nered napravili.«
»Ipak ćemo ući?«
»Namjeravali smo to«, rekao je Reacher. »Ne vidim zašto bismo odustali. Ovo je gotovo
otvoren poziv. Imamo dužnost kao građani.«
»Imamo dužnost nazvati šerifa.«
»To je sivo područje. Vlasnik je mrtav. Nema nasljednika. To je drukčija situacija. Na
pravnom fakultetu moraju čitati cijele knjige o takvim slučajevima. Šerif sigurno ne bi želio
ulaziti u dugu raspravu. Moguće je da je odavde nazvala sestru. Da je bila ovdje kad je rekla:
>Zaveži, Sy, na telefonu sam.< Morali su biti kod nje ili kod njega. Kako god, provodila je
vrijeme ovdje. Dakle, znaš da moramo ući.«
»Znam da ja moram«, rekao je Bramall »Ali ti nemaš nikakvu obvezu.«
»Sad se brineš za mene?«
»Samo ti ukazujem na potencijalne pravne posljedice.«
»Shvaćam. Želiš da ja uđem prvi. Tako da si možeš reći da nisi imao izbora. Želiš da ja
budem negativac. Jer si vrlo savjestan.«
»Nije riječ o tome. Država Illinois izdala mi je dozvolu za istražitelja. Volio bih je zadržati.
Nije važno tko uđe prvi. Važno je to da bih bio u još većoj nevolji da ne upozorim očigledno
mlađeg partnera na moguće pravne posljedice.«
»Zar smo partneri?«
»Tehnički jesmo.«
»Ti si stariji?«
»Po godinama i iskustvu.«
»Moraš li me izričito upozoravati na svakom koraku?«
»Tehnički moram.«
»Radije to preskočimo. Recimo da se to podrazumijeva. Tako je zabavnije.«
»Dobro«, rekao je Bramall »Ako želiš zabavu, uđi prvi.«

Bramallov doprinos bio je ispružiti ruku kroz rupu u staklu i otvoriti prozor iznutra.
Reacherova jakna bila je nova, kao i košulja. Nije htio da ih plijesan zaprlja, što bi se dogodilo
da ju je gurnuo kroz prorez u mrežici, kao što je izvorni provalnik sigurno učinio, ali tada
Knjige.Club
92
 Knjige.Club Books

plijesni još nije bilo. Stoga je Reacher istrgnuo cijelu mrežicu iz okvira, presavio je i spustio je
na verandu.
U kuhinju je bilo najbolje ući potrbuške, nogama prema naprijed. Zbog elementa koji se
nalazio uz prozor. Tako je mogao sve završiti stojeći na nogama, a ne na rukama. Ali bilo je to
teško izvesti. Zahtijevalo je akrobatiku. Još je gore bilo ako je ispod prozora bio sudoper sa
slavinom. Koja se mogla naći na pogrešnome mjestu u pogrešno vrijeme. Ali Porterfieldov
sudoper bio je na drugom zidu. To je pomagalo. Malo.
Reacher je osjetio kako mu se noge ljuljaju u zraku pa se savio u struku, spustio noge na
tlo i uspravio se. Sad je gledao van iznutra. U kuhinji su se vidjeli tragovi vremenskih prilika
zbog rupe u staklu, ali izvorno je bila skupa. To je bilo očito. Drvo je bilo debelo, a granit još
deblji. Posuđe je bilo od nehrđajućeg čelika. Na svim poklopcima bili su mjerači temperature,
sada tamni i prazni. Vladala je potpuna tišina. Nije bilo ni podsvjesno čujna brujanja, ni šuma
u cijevima. Nije bilo ni struje ni vode. Nitko nije plaćao račune. Sve je bilo zatvoreno.
Krenuo je u polumrak i iz kuhinje ušao u blagovaonicu. Odande je vidio dnevnu sobu,
prostranu i otvorenu, sa složenim stropom kao u katedrali i velikim ognjištem izrađenim od
kamenja veličine traktorskih guma.
Bila je to luksuzna brvnara. Autentične brvnare u tome kraju nisu imale ognjišta izrađena
hidrauličkim dizalicama. Bila su od manjega kamenja. I zašto raditi složen strop kad bi se
ravni uklapao?
Ipak, bila je to luksuzna brvnara u kojoj je netko živio. Reacheru nije bila odbojna. Drveni
zidovi bile su boje svijetlog meda. Namještaj je izgledao udobno, ali nenametljivo. Na
policama je bilo mnoštvo neobičnih predmeta. Životinjske lubanje, kamenje i
češeri zanimljivih oblika. Doimalo se gotovo obiteljski. Ali je obitelj bila bogata.
Vratio se u kuhinju, do razbijena prozora. Vidio je Bramaila kako ga gleda.
»Ne moraš se brinuti«, rekao je Reacher. »Unutra je sve besprijekorno. Dakle, provala je
isključena. Sve je na svome mjestu. Posvuda je jednako debeo sloj prašine. Nema nikakva
nereda. Mislim da to isključuje i skvotere.«
»Ulazim i ja«, rekao je Bramall.
Bio je stariji, a time i ukočeniji od Reachera, ali nije bio toliko krupan pa je lakše izveo
manevar ulaska. Ispravio se i osvrnuo oko sebe na jednak način kao i Reacher. Kuhinja,
blagovaonica, dnevna soba.
Sve je bilo na svome mjestu.
»Nisam ovo očekivao«, rekao je Bramall.
»Na koji način?« pitao je Reacher.
»Ovako bi mogla izgledati moja brvnara, da je imam.«
»Dileri droge nemaju ukusa?«
»Obično nemaju.«
Reacher je pogledao u hodnik.
Rekao je: »Sa svake je strane po jedna spavača soba.«
Bramall je rekao: »Ako nisu ni provalnici ni skvoteri, tko je razbio prozor?«

Knjige.Club
93
 Knjige.Club Books

»Šerif nije«, rekao je Reacher. »Ali bio je to netko poput šerife. Profesionalac s razlogom
za pretragu.«
»Ali gdje je nered? Profesionalci sve razbacaju.«
»Možda su odmah pronašli ono što su tražili. Možda je upravo to znak da su profesionalci.
Ili su već znali gdje se nalazi Možda su se vratili po nešto.«
»Po Što?«
»Nije me briga«, rekao je Reacher. »Samo želim pronaći Sanderson.«
»Misliš da je bila ovdje. U vrijeme kad je bila djevojka dileru droge kojeg su ustrijelili ili
izboli u trbuh.«
»Sad si joj stariji brat?«
»Mislim da takva veza nije bila moguća. Našla bi si nekoga boljeg.«
»Rekla je Zaveži, Sy, na telefonu sam. Čak i sestra s kojom je bila u zategnutim odnosima
rekla je da je to zvučalo prijateljski, ugodno i sretno. U najboljem slučaju bili su vrlo dobri
prijatelji.«
»To je još gore«, rekao je Bramall. »Prijatelje biraš.«
»Kako god provodili su vrijeme zajedno. Ovdje i kod nje. Ma gdje to bilo.«
»Prije godinu i pol.«
»Bolje nego ništa.«
»Ako je taj Sy pravi Sy.«
»Vjerojatnost je pola-pola. Nije loše.«
Bramall je izvukao mobitel.
»Ima signala«, rekao je. »Mogla je nazvati odavde.«
»Tražio si podatke od davatelja usluge?«
»Trebaju tri odašiljača za određivanje položaja. Ovdje je samo jedan. Funkcionira u svim
smjerovima. Zvala je odnekud iz kružnog područja veličine New Jerseyja. To je sve što
znamo.«
»Znači, mogla je zvati odavde. Nema razloga zašto ne bi.«
Bramall je došao do sredine dnevne sobe. Rekao je: »Bilo je to prije godinu i pol i kuća je
odonda dvaput pretražena. Ako je netko zaista došao po nešto, onda ono najvažnije što smo
mogli pronaći više nije ovdje. Znači, tražimo što je ostalima promaklo. To dugo traje. Koliko
vremena imamo?«
»Ovdje oko stotinu godina, čini mi se«, rekao je Reacher. »Parkiraj auto iza kuće i mogli
bismo se useliti i živjeti ovdje zauvijek. Nitko nikada ne bi znao.«
»Dobro, pretraživat ćemo zajedno. Nitko neće čuvati stražu. Dva para očiju bolja su od
jednog.«
Prvi predmet koji je promaknuo njihovim prethodnicima pronašli su za manje od minute.

Knjige.Club
94
 Knjige.Club Books

19. POGLAVLJE

P redmet je bio u ostavi pokraj stražnjih vrata. U ormara s odjećom za snijeg. Dok su ga
pregledavali, hlače za snijeg pale su s vješalice. Bile su od tvrde sintetičke tkanine. Kad su
udarile o pod, samo su se napola izgužvale, poput harmonike ili lika iz crtica kojeg strese
struja. Zatim su pale unatrag i ostale stajati napola uspravno u kutu. Reacher ih je podignuo,
iz navike, i iza njih pronašao ženske čizme za snijeg. Bila su moderne, s čičak trakom. Ženske,
broj 36. To je bilo malo.
Rekao je: »Njezine čizme za snijeg u ormaru. Provodila je mnogo vremena ovdje.«
»Ako je to bila ona. Mogao je to biti bilo tko.«
»Slažem se. No ovo je dokaz da je tip kojeg su dvije osobe opisale kao samotnjaka zapravo
imao društvo u kući. To bi otkriće barem malo promijenilo istragu nakon što bi tipa pronašli
mrtvog. Možda možemo oprostiti šerifu. Imao je unaprijed zacrtanu sliku. Vjerojatno svi u
Wyomingu imaju takav ormar. Teško je uočiti ono što uvijek vidiš. Ali oni koji su nakon toga
provalili, morali su to vidjeti. Trebali su gledati svježim očima. Pitam se tko su bili i što
su radili. Možda zaista nisu pretraživali. Možda su samo ušli, uzeli to po što su došli i otišli
Mora biti tako. Ništa drugo nije ni taknuto.«
Bramall je rekao: »Trebali bismo provjeriti i druge ormare.«
Provjerili su ih, ali pronašli su samo Porterfieldove stvari. Očito je volio džins i nije mu
smetalo nositi odjeću sve dok se posve ne izliže od pranja.
Nije bilo ženske odjeće.
Ni haljina, ni bluza, ni hlača.
»Zašto bi ostavila samo čizme?« pitao je Bramall.
»Otišla je u proljeće. Prošao je barem jedan mjesec otkad ih je zadnji put nosila pa ih je
zaboravila. Ili su joj bile neudobne. Možda ih je namjerno ostavila. Možda je namjeravala
kupiti nove. Ali bila je ovdje. Ili netko drugi jest. Porterfield nije živio sam. Barem ne cijelo
vrijeme.«
»To je mnogo zaključaka iz jednog para čizama.«
»Sigurno ćemo pronaći još nešto.«

Knjige.Club
95
 Knjige.Club Books

I jesu, ali ne mnogo više. Nakon dva sata pretrage imali su vrlo skroman ulov. Više indicije
nego neoborivi dokazi. Uštedjeli su vrijeme ignorirajući ono što je bilo na otvorenome.
Umjesto toga, gledali su iza i ispod namještaja i drugih stvari te u njih.
Između jastuka na kauču pronašli su ženski češalj. Bio je izrađen od ružičaste plastike.
Svi su zupci bili jednako razmaknuti, a ne pola gusto, pola rijetko kao na većini češljeva. U
spavaćoj sobi pronašli su dva umivaonika. Na svakom je bio sasušeni i ispucali sapun. Na
jednom običan, a na drugome mirisni. Također, u kupaonici su pronašli dvije hrpe ručnika.
Iza sušilice rublja pronašli su ženske sportske sokne. Bile su razmjerno nove, male i
ružičaste, prekrivene komadićima prašine.
To je bilo sve.
Nedovoljno za sudnicu. Ali sugeriralo je neke zaključke. »Bila je ovdje«, rekao je Reacher.
Ili netko drugi jest. Barem neko vrijeme. Možda je veza bila samo povremena, a ne čvrsta. Ali
bila je ovdje dovoljno dugo da se donekle udomaći. Kad je otišla, učinila je to sa stilom.
Napravila je jasan rez. Bila je to neka vrsta izjave. Pretražila je cijelu kuću i uzela sve što je
mogla naći, ostavivši samo ono što nije. Kao što je izgubljeni češalj. Sapun ionako nije mogla
uzeti. Tad je još bio mokar i ljepljiv. Nije ga mogla ubaciti u torbu s odjećom. Nije prebrajala
ručnike. Tko bi to učinio? Zaboravila je čizme za snijeg, ali čarape mi se najviše sviđaju.«
»Zašto?«
»Dokazuju da još ima dvije noge. Možda nije tako teško ranjena.«
»Ako je to bila ona.«
»Pretpostavimo da jest. Porterfield je sigurno katkad išao k njoj. Gdje bi to moglo biti?
Koliko daleko odavde? Pretpostavimo da si netko poput Porterfieida. Koliko bi daleko vozio
radi seksa?«
»Ovisi.«
»O čemu?«
»O više toga.«
»Razmišljaj pozitivno. Možda nije Miss Amerike, ali pretpostavimo da je zgodna.«
»Ovo je Wyoming. Ovdje se voze daleko samo da bi kupili krah. Zbog djevojke bi se vozili
možda i dva sata. Oko 150 kilometara.«
»To nam ne pomaže«, rekao je Reacher. »To je preveliko područje.«
Bramall je kimnuo. »Baš sam namjeravao reći da bi nam sljedeći korak trebao biti
odlazak Porterfieldovim susjedima. Ali ne znam što to točno znači ovdje. Svi žive barem 30
kilometara od bilo koga drugog. Sigurno se nikada ne viđaju.«
»Ali ovise jedni o drugima. Što da imaju iznenadan hitni slučaj? Koga će pozvati? Policajce
ili vatrogasce koji su udaljeni dva sata vožnje? Ili prvog susjeda koji može stići za 15 minuta?
Možda je to tako na selu. Možda su na selu susjedi bliži nego što misliš. Možda su neprestano
u kontaktu i mogu nam reći mnogo toga.«
»Vrlo si optimističan.«
Reacher nije odgovorio. Bio je sam u kuhinji. Možda je, podsvjesno, htio imati izlaz na
oku. Otvoreni prozor s razbijenim staklom i razrezanom mrežicom. Kroz njega je ušao hladan
povjetarac i sa sobom donio neke zvukove. Većina ih nije izazivala uzbunu. Vjetar u

Knjige.Club
96
 Knjige.Club Books

krošnjama, lepet krila neke velike ptice, zujanje pčele koja je letjela pokraj prozora, nakratko
zastala, pa odletjela dalje.
Jedan je zvuk bio drukčiji.
Bio je vrlo kratak i dalek, jedva čujan. Zapravo tek fragment. Tiho grebanje, krckanje ili
šljapkanje. Djelić tipičnog mjesnog zvuka. Zvuk iz Wyominga. Kao i svi zvukovi, sastojao se
od različitih komponenata. Poput DNK-a.
Bio je to zvuk sitna šljunka.
I kamenja.
I gume.
»Moramo van«, rekao je. »Na prilazu je auto.«
Bramall je izišao prvi. Bila je manja vjerojatnost da će zapeti. Reacher ga je uspješno
slijedio, a Bramall je zavukao ruku kroz rupu u staklu i zatvorio prozor. Zatim su požurili na
prednju stranu.
Još nitko nije stigao.
»Trebali bismo ući u auto«, rekao je Bramall. »Za svaki slučaj.«
Reacher je rekao: »Ako si u nedoumici, pregazi ih.«
Ušli su u terenac i Bramall je pokrenuo motor.
U to se na visoravan popeo kamionet i nastavio prema njima.
Bio je to Ford, s policijskom inačicom stražnje kabine za kampiranje. Boja je bila čista i
sjajna. Cijeli je bio bijel osim vrata na kojima su bile zvijezde zlatne boje visoke i široke pola
metra, a iznad svake je u polukrugu pisalo ime okruga, a ispod, također u polukrugu, riječi
šerifov ured. Pomalo nalik na prsten s West Pointa.
Šerif Connelly.

Connelly je parkirao blizu Toyote, pomalo ukoso, djelomično zato da izgleda opušteno i
nezabrinuto, a time i neprijeteće, ali uglavnom, činilo se Reacheru, da na suptilan način
presječe put Toyoti, Šerif je dobro procijenio. To nije bilo očito na prvi pogled, ali
Toyota bi se morala najprije pomaknuti unatrag kako bi zaobišla njegov auto.
Connelly je spustio svoj prozor. Nosio je šešir i u autu. Imao je dovoljno mjesta za to.
Kamionet je bio visok,
Reacher je spustio svoj prozor. On je bio bliži.
»Rekli ste mi da nemate veze s Porterfieldom«, započeo je Connelly.
»I nemam«, odvratio je Reacher.
»A ipak, sad ste ispred njegove kuće.«
»Žena koju tražim bila je ovdje, barem nekoliko mjeseci. Pokušavam utvrditi kamo je
otišla poslije toga.«
»Porterfield je živio sam.«
»Ne uvijek.«
»Bill ste u kući?« pitao je Connelly.
»Jesmo«, odgovorio je Reacher.
Knjige.Club
97
 Knjige.Club Books

»Kako ste ušli?«

»Netko je provalio prije godinu ili više. Ušli smo kuda i oni.«
»Provalio?«
»Vi ste pretražili kuću kad je Porterfield poginuo. Pronašli ste što ste pronašli, zaključali
i odvezli se. Zatim je došao netko drugi i ušao kroz prozor.«
»Pokažite mi«, rekao je Connelly.
Izišli su iz auta i jedan za drugim otišli do kraja kuće. Connelly je dobro pogledao prozor.
Rastvorio je prerezanu mrežicu protiv kukaca i prislonio je na okvir, kao da želi vidjeti
odgovara li. Protrljao je plijesan između prsta i palca te je pomirisao.
»Možda godinu i pol«, rekao je.
Zatim je rekao: »Kakvo je stanje unutra?«
Reacher je odgovorio: »Nema nereda ni štete, ništa nije izvučeno niti prevrnuto. To nije
bila provala niti skvoteri.«
»Zašto mislite da je u kući živjela žena?«
Pomaknuli su se do ograde verande, jedan pokraj drugoga, okrenuti prema stablima iza
stražnjeg dijela kuće i planinama iza njih, Bramall mu je ispričao za čizme, češalj, sapun,
ručnike i male ružičaste čarape.
Connelly je rekao: »Čizme ne znače mnogo. Ni češalj ili čarape. Možda su od mnogo prije.
Prije dvadeset godina možda su mu dolazile nećakinje svako ljeto ili zimu. Takve stvari ostaju
dugo izgubljene.«
»Ali?« rekao je Reacher.
»Spreman sam priznati kada napravim pogrešku. Sapuni i ručnici mnogo su jači dokaz.
Dva umivaonika uvijek znače par, a ako jedan sapun miriše, onda su to muškarac i žena.
Sapun i ručnici sigurno su se koristili. Tako je soba izgledala ono jutro kad je Porterfield
ubijen. Čini se da sam to propustio. No nitko se nije javio ni tada ni poslije. Svi su dokazi
ukazivali na to da je Porterfield bio usamljenik i gotovo nitko ga nije viđao. Ako je ovdje bila
žena, gdje je sada?«
»To pokušavamo utvrditi.«
»Ako je riječ o istoj ženi«
»Ništa ne ukazuje na to da nije.«
»Prsten koji ste mi pokazali prilično je malen.«
»Da, tako je«, rekao je Reacher.
»Čarape povezujete s njom jer su male? Možda su se stisnule.«
»Čizme nisu. I one su male.«
»Gdje je bila u vojsci?«
»U Iraku i Afganistanu, pet puta.«
»Ima čvrst karakter.«
»Ne biste vjerovali koliko.«
»Ako je riječ o istoj ženi.«
»Mogla bi biti.«
Knjige.Club
98
 Knjige.Club Books

»Bi li takva žena kod kuće koristila mirišljavi sapun i nosila ružičaste čarape?«
»Siguran sam da bi. Upravo to je smisao dolaska kući.«
Connelly se okrenuo i pogledao natrag prema kući.
I razbijenu prozoru.
»Znam«, rekao je Reacher.
»Što znate?«
»Ne možemo otkriti tko je to učinio. Bio je to profesionalno obavljen posao. Vrlo uredna
provala. Unutra ništa nije dirano. Čini se da je to učinio netko uvježban i iskusan. Netko tko
radi za vladu. Ali to nema smisla.«
»Uglavnom zbog toga što Porterfield ne bi mogao zanimati ljude koji rade za vladu«,
rekao je Connelly. »Ma čime se bavio, bio je sitna riba. Uostalom, onaj tko radi za vladu
najprije bi nazvao mene. Ako ništa drago iz profesionalne pristojnosti, a možda bi mogli
tražiti i pomoć. Koju bih im lako mogao pružiti. Imao sam ključeve.«
»U to slučaju sitni kriminalci i provalnici postaju sve uredniji.«
»Moje iskustvo govori drukčije.«
»Tko je to onda učinio?«
»Možda neki vrlo uspješni zločinci. Koji mogu priuštiti usluge najboljih.«
»Što bi oni imali sa sitnom ribom Porterfieldom?«
Connelly nije odgovorio.
»Ispričavamo se zbog ometanja posjeda«, rekao je Bramall. »Nismo namjeravali kršiti
zakone.«
»Ne mogu vam pomoći u potrazi za tom ženom«, rekao je Connelly. »Nema dokaza o
zločinu. Ne mogu odnijeti sapune i ručnike pred okružni odbor za odobravanje proračuna.
Žao mi je. Nemam dovoljno ljudi.«
»Tko bi nam mogao pomoći?« pitao je Bramall. »Susjedi?«
»Možda. Ja sam im šerif, ali ne poznajem nikoga od njih. Zapravo, tek sam drugi put ovdje.
Ovo je tihi zakutak okruga. Svu pozornost mi odvlače oni u kojima škripi.«
»Trebali bismo krenuti«, rekao je Bramall »Šerife, hvala vam na razgovora.«

U tome trenutku, 450 kilometara dalje, u Rapid Cityju u Južnoj Dakoti, Gloria Nakamura
sjedila je u svome plavom autu u poprečnoj ulici. Dobro smještena, ovaj put je motrila
Scorpiova stražnja, a ne prednja vrata. Bila je ondje gotovo dva sata i nije vidjela
ništa zanimljivo.
A onda...
Harley s tablicama iz Montane skrenuo je u uličicu. Zvuk njegova motora odzvanjao je od
zidova. A onda je buka prestala. Vozač je sišao s motocikla, stražnja su se vrata otvorila i on
je ušao kroz njih.
Nakamura je zapisala bilješku.
Samo četiri minute poslije motociklist je izišao kroz vrata, sjeo na motocikl, opet se
začula glasna buka i on se odvezao,
Knjige.Club
99
 Knjige.Club Books

Nakamura je zapisala bilješku.

Zatim se odvezla natrag do postaje.

Bramall i Reacher vozili su po prilazu ranca natrag do neasfaltirane ceste pa skrenuli na

zapad, gdje su očekivali pronaći veći dio susjednih rančeva, koliko ih već ima. Bramall je
promatrao lijevi rub ceste, a Reacher desni. Složili su se da će skrenuti na prvi prilaz koji vide,
s koje god strane ceste bio jer onaj tko živi na kraju tog prilaza nužno će biti najbliži
Porterfieldov susjed.
Do sljedećeg prilaza došli su nakon 18 kilometara. Prilaz je bio s lijeve strane. Gotovo ga
nisu vidjeli. Bila je to obična, neupadljiva staza. Vodik je kroz drveće i skretala između
stabala, ali bila je bolje održavana od Porterfieldove. Land Cruiser se bez poteškoća ljuljao po
njoj oko pet kilometara, a onda su došli do čistine s otvorenim pogledom na istok. Na njoj je
stajala prizemnica na kamenim temeljima, izrađena od smeđih dasaka, na
mjestima iskrivljenih i posivjelih. S prednje strane bila je veranda čiju su ogradu pridržavali
prastari ornamentni stupici. Na verandi je bila stara klupa iz crkve. Vjerojatno je služila kao
mjesto za sjedenje i uživanje u jutarnjem zraku i suncu.
Bramall je parkirao na pristojnoj udaljenosti od kuće.
Pogledao je na mobitel.
»I ovdje ima signala«, rekao je. »Prilično dobro, dvije crte. Mogla je zvati od bilo kud iz
ovog područja.«
Krenuli su izići iz auta, ali prije toga vrata kuće su se otvorila i kroz njih je izišla žena.
Sigurno je čula zvuk guma. Izgledala je vitko i snažno, kože potamnjele od sunca i vjetra.
Nosila je izblijedjelu crvenu haljinu preko golih nogu i kaubojske čizme. Mogla je imati
četrdeset godina, no bilo je teško reći. Reacher se ne bi usudio nagađati. Ako bi bio prisiljen,
rekao bi trideset, za svaki slučaj, no ne bi se iznenadio da je zapravo pedeset. Žena je
stajala na vratima s rukama na bokovima i promatrala ih. Stav joj nije bio neprijateljski. Još
ne.
»Misli da smo mormoni«, rekao je Bramall.
Reacher je izišao iz auta i podignuo ruku. Univerzalna gesta. Nenaoružan. Prijateljski.
Ona je pomaknula glavu, djelomično kao odgovor, a djelomično kao pitanje. I Bramall je izišao
iz auta. On i Reacher zajedno su prišli kući i zaustavili se na pristojnoj udaljenosti od verande.
Reacher je rekao: »Gospođo, tražimo ženu koja je nestala, a mislimo da je neko vrijeme
živjela s vašim susjedom Syem Porterfieldom. Možete li nam vi nešto reći o tome?«
»Bolje uđite«, rekla je žena. »Imam limunade u vrču.«

Knjige.Club
100
 Knjige.Club Books

20. POGLAVLJE

R eacher i Bramall slijedili su ženu u kuću. Zidovi su iznutra bili od istih dasaka kao i izvana,
ali obojeni i sjajni, bez tragova vremenskih prilika. Kuhinja je bila u polumraku i s niskim
stropom. Žena je natočila limunadu u čaše. Sjeli su za stol.
»Vi ste privatni detektivi?« pitala je.
»Ja jesam«, rekao je Bramall.
Pogledala je Reachera.
»Ja sam vojni istražitelj«, rekao je on.
To je bila istina, u povijesnom smislu.
»Je li Sy umro prošle ili pretprošle godine?« pitala je ona. »Prošle«, odgovorio je Reacher.
»Početkom proljeća.«
»Nisam ga dobro poznavala. Vidjela sam ga možda jednom ili dvaput. Doimao se kao
usamljenik, no često je dolazio i odlazio.« »Čime se bavio?«
»Nitko od nas nije znao.«
»Vas? Razgovarali ste o njemu s drugima?«
»To susjedi rade. Ako vam se ne sviđa, idite živjeti na Mjesec.«
»Koje je bilo vaše zajedničko mišljenje o tome?«
»Da je usamljenik koji često dolazi i odlazi.«
»Nitko nije vidio nikakvu naznaku da je ondje živjela žena?«
»Nikad«, odgovorila je vlasnica kuće.
Zvučalo je konačno.
»Jeste li ikada čuli ime Serena?« pitao je Reacher.
»U svom životu?«
»U okolici.«
»Nisam«, rekla je.
»Ili Rose?«
»Ne.«
»Ili prezime Sanderson?«
»Ne.«
Knjige.Club
101
 Knjige.Club Books

»Pronašli smo stvari u Porterfieldovoj kući«, rekao je Reacher.

»Kakve?«
»Komade ženske odjeće i toaletnog pribora. Ne mnogo. Poput vrlo slabih tragova.«
Žena nije rekla ništa.
Zatim je pitak: »Kako slabih?«
»Znamo da je kupaonicu rabilo dvoje ljudi«, rekao je Reacher.
Žena je samo zagunđala.
»Što to znači?«
»Jednom mi se nešto učinilo, no naposljetku sam zaključila da sam pogriješila.«
»Što vam se učinilo?«
»Vozila sam neasfaltiranom cestom prema skretanju kod Mule Crossinga. On je vozio u
drugom smjeru, vraćao se kući. Rijetko vidimo drugi auto. To vas malo iznenadi Morate se
maknuti u svoju stranu kako ne bi došlo do sudara. Tako smo prošli jedno pokraj drugog.
Mahnuli smo si mislim. Ništa posebno. No bila sam sigurna da je netko sjedio na suvozačkome
mjestu. Učinilo mi se da je neka djevojka. Vidjela sam je samo na trenutak. Sjedila je nisko,
okrenuta od njega, pritisnuta uz naslon. Nisam joj vidjela lice.«
»Koliko je imala godina?«
»Nije bila mlada, ni dijete, ali bila je dosta sitna. I agilna, čini mi se. Bila je posve okrenuta
od njega, krijući lice.«
»Čudno.«
»I nekako je bila srebrna. Toga se sjećam. Srebrnkaste boje.«
»Još čudnije.«
»1 ja sam to pomislila. Nisam se mogla otresti toga pa sam sljedeći dan otišla do njega.
Odnijela sam mu pitu. Rekla sam da imam jednu viška. Ali zapravo sam došla provjeriti. Bilo
je svakakvih priča u to doba. Krijumčarenje ljudi, borbe za skrbništvo. Možda se bavio time.
Ili je zaista imao djevojku. Tko bi znao? Možda su se posvađali u autu. Pretpostavljala sam da
će se dotad već pomiriti pa će me upoznati s njom.«
»Što se dogodilo?«
»Ponašao se čudno. Bio je zahvalan na piti i vrlo pristojan. Ali nije me pustio u kuću.
Razgovarali smo na verandi. Gotovo je posve zatvorio vrata za sobom i stao tako da ne vidim
kroz uski otvor. Nije mnogo govorio. Pokušala sam načeti temu. Ispričala sam se što je pita
prevelika za jednog. Bilo je to prirodno otvaranje. Dala sam mu priliku da kaže da će je
podijeliti sa svojom djevojkom. Ali nije. Samo je rekao da će višak zamotati u foliju i pojesti
sljedeći dan.«
»Kakva je pita bila?«
»S jagodama«, odvratila je žena. »Imali su lijepe na tržnici. Onamo sam išla kad smo se
mimoišli na cesti.«
»Što se dogodilo potom?«
»Ništa. To je bilo sve. Situacija je bila nelagodna. Stajali smo ondje pa sam ja rekla da
idem, a on mi je još jednom zahvalio za pitu i gotovo me požurio da odem.«
»Što ste zaključili?«
Knjige.Club
102
 Knjige.Club Books

»Po tome kako je stajao vidjelo se da mi želi zakloniti pogled na unutrašnjost kuće. Krio
je nešto unutra. Ili nekoga. Zatim sam se zapitala što sam zapravo vidjela u autu. Možda je
krila lice od mene, a ne od njega. Možda joj je rekao da to učini. Kao da je ona njegova tajna.«
»Ali nikada niste saznali sa sigurnošću?«
»Više ga nikad nisam vidjela. Sljedeći mjesec pronađen je mrtav. Nitko nije spominjao
udovicu, ni partnericu ni djevojku. Ni seksualnu robinju ni otetu ženu. Naposljetku sam
zaključila da sam pogriješila. A potom i zaboravila na to. Vrijeme prolazi.«
»Koliko je dugo živio ondje?«
»Možda pet godina.«
»Je li netko od susjeda imao maštovita nagađanja o tome kako zarađuje za život?«
»To bi već bilo ogovaranje.«
»Da, tehnički bi.«
»Zaključili smo da je već imao dovoljno novca. Da je neki bogati tip iz druge države koji
je došao pronaći sebe. S vremena na vrijeme bude takvih. Možda dođu napisati roman.«

U tome trenutku, 450 kilometara dalje, u Rapid Cityju u Južnoj Dakoti, trgovac za pultom
delikatesa vraćao je ostatak za sendvič i dijetni gazirani sok, a potom je podignuo telefon i
nazvao policijsku postaju.
Rekao je: »Oprostite, mislim da za vas radi jedna detektivka. Azijka. Ili japanska
Amerikanka, kako god se to sad zove. Moram razgovarati s njom.«
S centrale su preusmjerili poziv i glas je rekao: »Odjel za krađe, Nakamura.«
»Ja radim u trgovini na uglu ulice u kojoj je praonica Arthura Scorpija. Mislim da vam
trebam nešto reći dok to ne otkrijete sami i naljutite se na mene.«
»Što to?«
»Arthur Scorpio upravo je bio ovdje.«
»Kupio je još jedan mobitel.«
»Prije koliko vremena?«
»Prije pet minuta.«
»Koji mobitel?«
»Prvi s lijeve vješalice.«

U tom trenutku Arthur Scorpio opet je zvao Billyja u Wyoming. Opet nije bilo odgovora. Samo
glasovna pošta.
Scorpio je rekao: »Billy, ovdje Arthun Moraš mi se javiti. Počinjem se brinuti. Zašto se
više ne javljaš na mobitel? A onaj tip dolazi k tebi. Možda i još jedan tip. Upravo smo primili
poruku iz Montane. Poslali su Čovjeka samo zbog toga. Ondje se agent FBI-a počeo raspitivati.
Upravo je otišao iz Billingsa. Ne znamo kamo je krenuo. Drži oči otvorene. I nazovi me. Nemoj
da se zabrinem, Billy.«
Zatim je prekinuo vezu i bacio mobitel u smeće.

Knjige.Club
103
 Knjige.Club Books

Bramallov mobitel oglasio se zvukom. Reacher je pretpostavio da mu je stigao SMS. Već je

počeo razlikovati zvukove mobitela. Žena u ispranoj crvenoj haljini ustala je i počela skupljati
prazne čaše od limunade.
Bramall je pročitao poruku.
Dvaput.
Rekao je: »Gospođo, limunada je bila divna, ali bojim se da sada moram krenuti.«
Nakon toga je samo ustao i brzo izišao kroz vrata. Reacher je slegnuo ramenima i po
dignuo dlanove, kao da je zbunjen. Još jedna univerzalna gesta. Da, znam, ali bolje da odem za
svojim ludim prijateljem. Slijedio je Bramalla van i preko utabane zemlje do auta.
»Što je?« pitao je.
Bramall je rekao: »Gđa Mackenzie nije zadovoljna mojim napretkom. Obavijestila me da
ide u Wyoming kako bi sama posjetila neka mjesta blizu nekadašnje obiteljske kuće. Čini se
da više ne misli kako se njezina sestra više nikad ne bi vratila onamo.«
»Zar ne zna da si ti samo stotinu kilometara dalje?«
»Ne zna«, rekao je Bramall. »Nikada ne govorim klijentima gdje sam.«
»Zašto ne?«
»Volim održavati određenu tajnovitost.«
»Možeš izići iz FBI-a, ali...«
»Moramo stići onamo prije nje.«
»Kada kreće iz Chicaga?«
»Ići će čarter letom. Ima karticu. Trebali bismo odmah krenuti. Trebali smo najprije ići
onamo. Ali rečeno mi je da se Sanderson nikada ne bi vratila onamo. A sad možda ipak bi?
Krasno. Možda je cijelo vrijeme ondje. To su dva sata vožnje. To ne bi bilo previše za
Porterfielda.«
Šerif Connelly rekao je da bi mu se savezni agenti javili prije nego što bi ušli na njegovo
područje. Barem iz pristojnosti. Upravo se to i dogodilo. Vratio se s improviziranog puta do
Porterfieldove kuće i dvije minute poslije zazvonio je telefon. Zvao ga je terenski agent
Savezne agencije za borbu protiv narkotika. Rekao je da ide na jug iz Montane i da će prije ili
poslije proći kroz njegov okrug. Zaustavit će se na jednom ili dva mjesta, ali šerif se nema
zbog čega brinuti. Rekao je i da ne treba pomoć niti bilo kakve druge usluge i zahvalio se na
ponudi. Zatim je spustio slušalicu.

Velika je razlika između zračne linije i cesta. Kako bi prešli Snowy Range, Reacher i Bramall
najprije su se morali vratiti do Mule Crossinga, proći pokraj stare pošte i trgovine
pirotehnikom pa nastaviti sve do Laramieja i tek su tada mogli krenuti na zapad, za što
su trebali skrenuti lijevo četiri ulice sjeverno od bara u kojem je bilo ogledalo s rupom od
metka. Tu je počinjalo njihovo putovanje, od nule. I čekalo ih je 110 kilometara. Reacher je
rekao Bramallu da gleda to s vedrije strane. Moći će naplatiti više sati. Na to je Bramall
ispričao vic o odvjetniku koji je umro i došao pred vrata raja. »Nije pošteno«, rekao je. »Imam
samo 45 godina«. Sveti Petar odgovorio je: »Ne, sad imamo nov sustav. Ljudi umiru prema
broju radnih sati. Prema tomu ti imaš 153 godine.«

Knjige.Club
104
 Knjige.Club Books

Prošli su pokraj znaka na kojem je pisalo da će se cesta uskoro zatvoriti zbog zimskih
uvjeta. A onda se počela uspinjati u planine, na više od 3000 metara, u rijetki i blještavi zrak.
Toyota je malo usporila, ali vozila je dalje, skrećući kroz stjenovite kanjone i zaobilazeći
šumarke stabala izobličenih vjetrom. Činilo se da su na krovu svijeta. Zatim su došli do
zaravni po kojoj su vozili u širokom zavoju od gotovo kilometar, a onda se opet počeli
spuštati, kroz slične klance i oko sličnih stabala, a Toyota se kretala sve brže, pod svojom
težinom, ne trošeći uopće benzin.
Nakon još 50 kilometara na zaslonu navigacijskog uređaja pojavilo se nekoliko uskih
cesta koje su vodile do rančeva. Dvije na sjeveru, dvije na jugu. Iza njih je bila praznina.
»To je to?« pitao je Reacher.
»Mislim da jest«, odgovorio je Bramall. »Jedan ranč izgleda veće od ostala tri. Tu su
odrasle. Ostali su rančevi noviji.«
»Sestre su nasljednice?«
»Ne, prodali su ranč dok su njih dvije bile na fakultetu. Roditelji su se odselili, a noti
vlasnici su se doselili. Možda se postupak ponovio još koji put. Isto vrijedi i za preostala tri,
uvjeren sam.«
»Misliš da skvotira u jednom od njih?«
»Sumnjam da osoba koja založi prsten plaća stanarinu.«
»Zašto bi rančevi bili prazni?«
»Kuće na selu uglavnom jesu. Rančevi uvenu i umru. Osobito kada se mjesno plemstvo
odseli.«
»To je tvoj opis ili opis tvoje klijentice Mackenzie?«
»Pomalo od obojeg. Otac im je bio sudac, u vrijeme kad je u ovakvu mjestu bio najvažniji
čovjek u okrugu. Sve je prije ili poslije išlo preko suda. Čini se da je gđa Mackenzie svjesna
toga.«
»Zašto su se roditelji odselili?«
»Gđi Mackenzie nije bilo lako objasniti to. Možemo nagađati Uvjeren sam da su kao djeca
obje imale ponija. Od sučeve plaće.«
»Sva djeca u Wyomingu imaju ponija. Ovdje ima više ponija nego djece.«
»Bila je to metafora. Za male sheme koja sjajno funkcioniraju, dok ne prestanu. A onda je
najbolje otići iz grada i početi iznova.«
»Tako se gđa Mackenzie sjeća toga?«
»Ona je u to doba bila na fakultetu. Naposljetku je zasluga pripisala Georgeu W. Bushu.
Tvrdi da je to bio poslovni potez. Njezin je otac prešao iz javnog u privatni sektor.«
»Što je točno radio?«
»Nitko ne zna točno, ali sve je stalo dan nakon financijskog sloma banaka.«
»Gdje je stari sad?«
»Ubrzo nakon toga je umro.«
»A mama?«
»I ona je mrtva. Ali umrla je nedavno. Još tuguje za njom.«

Knjige.Club
105
 Knjige.Club Books

»Zato se iznenada zabrinula za svoju blizanku od koje se udaljila.«

»Upravo tako«, odvratio je Bramall. »Sad joj je blizanka od koje se udaljila sve Što ima.«
Nisu mogli znati koji prilaz vodi do najvećeg ranca jer su se sve gubile u daljini pa su
nastojali prosuditi po njegovoj širini ili kvaliteti izrade ili nekoj drugoj naznaci arhitektonske
veličanstvenosti. Na kraju su se složili da je jedan prilaz širi od ostalih. Možda je i njegova
površina bila bolja. Na njegovu početku bile su dvije hrpe kamenja, svaka s jedne strane, koje
su možda nekoć bile ukrasni stupovi. Poput ruševina nekoć moćne palače.
Toyota je skrenula na prilaz i počela uspon.

Knjige.Club
106
 Knjige.Club Books

21. POGLAVLJE

S tari rane bio je zaista star i zaista rane. Bila je to klasični zapadnjački posjed sa širokim
zelenosmeđim pašnjacima, tamnozelenim borovima, mjestimičnim gromadama kamenja
i plavim potocima koji su tekli udolinama. U daljini se nazirao Stjenjak, tek naznaka u
izmaglici. Kuća je bila prostrana i izrađena od trupaca, s brojnim dograđenim krilima. I
štagljevi su bili od trupaca, kao i garaže. Mnogo trupaca, pomislio je Reacher. Svi su bili
starinski, veliki i teški, tvrdi poput kamena, zaglađeni sjekirama i povezani klinovima.
Poput starinskog plakata na zidu putničke agencije.
No sliku je kvario modemi auto parkiran ukoso i žena koja je stajala pokraj njega.
Auto je bio unajmljeni Chevrolet crne boje, s bar-kodovima na svim stražnjim staklima.
Žena je bila sitna i vitka. Visoka možda 160 cm i teška 50 kg. Nosila je čizme i traperice te
bijelu majicu ispod raskopčane kožnate jakne. Preko ramena je prebacila torbicu. Imala je
dugu gustu kosu, razbarušenu i zapetljanu. Uglavnom je bila blijedocrvena, a dio je izblijedio
od sunca. Lice joj je bilo poput slike. Blijeda, besprijekorna koža, savršene jagodične
kosti, nježne crte lica. Zelene oči, iskrene i otvorene. Crvene usne, gotovo nasmiješene,
odavale su samouvjerenost i kontrolu. Bila je sabrana, ali je zračila. Sigurno je imala više od
30 godina, ali izgledala je posve novo.
Poput filmske zvijezde.
»Sranje«, rekao je Bramall. »To je gđa Mackenzie.«
Blizanka, Savršena kopija. Minimum za prijam žena u vojsku bio je 150 cm i 42 kg.
Sanderson bi bila primljena bez problema. Ali sve drugo bilo bi dvostruko teže. Od tog
trenutka nadalje. Osobito s takvim licem. Bilo je spektakularno.
Bramall je izišao iz auta. Napravio je nekoliko koraka i zaustavio se. Isto je učinila i ona.
Zatim je izišao i Reacher. Čuo je Bramall kako govori: »Gđo Mackenzie, nisam vas očekivao
tako brzo.«
»Tehnička stvar«, rekla je ona. »SMS je poslan tek kad smo sletjeli. Mislili ste da krećem
iz Chicaga. Zapravo sam kretala iz Hertzove agencije u Laramieju.«
»Ja sam bio u blizini.«
»Naravno da jeste. Ispričavam se zbog toga. Činjenice i logika doveli su vas u Wyoming,
ali ja vam. nisam dopustila da dođete skroz ovamo. Rekla sam vam da se ona sigurno ne bi
vratila ovamo.«
»Što se promijenilo?«
Knjige.Club
107
 Knjige.Club Books

»Upoznajte me sa svojim prijateljem.«

Reacher je prišao, predstavio se i rukovao s njom. Doimalo se kao da je gorila šapom
uhvatio golubicu za krilo.
»Što se promijenilo?« ponovio je Bramall.
»Sad se bojim da se ništa nije promijenilo«, rekla je Mackenzie. »Kuća je prazna. Mislim
da sam pogriješila. Protratila sam dan. Ispričavam se.«
»Zašto bi se vratila ovamo?«
»Iznenada sam pomislila da bi joj bilo važno biti na poznatome mjestu. Pokušavam
razmišljati poput nje. Imamo lijepih uspomena odavde. Ovdje smo provela osamnaest godina
u stabilnosti.
Ona je nakon toga više nije imala. Mislila sam da je se možda zaželjela.«
Reacher je pogledao prema kud.
Pitao je: »Koliko je dugo prazna?«
»Mislim da je to sad samo nečija kuća za ljeto«, rekla je.
»Još je ljeto.«
»Sigurno su preskočili ovu godinu.«
»Sjećate li se tko ju je kupio?«
Mackenzie je odmahnula glavom. »Nisam sigurna da smo uopće znale. Ja sam bila na
fakultetu, a Rose na West Pointu.«
»Zovete je Rose?«
»Tražile smo da nas se tako zove. Jane i Rose.«
»Kako ste se osjećale kad su vaši roditelji prodali kuću?«
»Smijem li znati uzrok vašeg zanimanja za moju obitelj?«
Reacher je još jednom ponovio svoju priču, od autobusa kojim je krenuo iz Mikvaukeeja
sve do Mule Crossinga i zatim preko planine Snowy Range. No instinkt mu je govorio da ublaži
sve. Držao se toga kako želi saznati zašto je založila prsten i nije spominjao ni Scorpija ni
Billyja, niti iznosio nagađanja o tome čime se bave. Završio je spominjanjem nekoliko slabili
tragova koje su pronašli kod Sya Porterfielda.
Mackenzie je nekoliko trenutaka bila tiha.
Zatim je rekla: »Koje su veličine bile čizme?«
»36«, rekao je Reacher,
»Dobro.«
Pogledao je njezinu kosu. Gusta, divlja, zapetljana. Neobuzdana je bila prava riječ. Pranje
sigurno traje cijelu vječnost.
Savršena kopija.
»Pokažite mi svoj češalj«, rekao je.
Opet je nakratko zašutjela.
Zatim je rekla: »Shvaćam.«

Knjige.Club
108
 Knjige.Club Books

Zavukla je ruku u torbu i izvukla ružičasti plastični češalj. Svi su zupci bili jednako
razmaknuti. Ne pola gusto, pola rijetko kao na većini češljeva.
»Oduvijek rabite takav češalj?« pitao je Reacher.
»Samo se takvim mogu češljati.«
»Jednak je onome koji smo pronašli.«
»I čizme odgovaraju.«
Reacher je izvukao prsten iz džepa i stavio ga na dlan. Ona ga je oprezno podignula i
držala ga između tankih prstiju.
West Point 2005.
Zlatna filigranska dekoracija, crni kamen, male dimenzije.
Pročitala je ugravirani natpis.
Odabrala je prst i s njega skinula golemi dizajnerski prsten od čistog zlata. Na njegovo je
mjesto stavila sestrin trofej. Prstenjak desne ruke. Savršeno joj je pristajao. Veličina je
savršeno odgovarala. Isticao se, kako bi i trebao, ponosno, ali ne poput sajamske bižuterije.
Reacher je zamislio takvu ruku, iako možda malo mršaviju i malo tamniju te s pokojim
ožiljkom.
Zamislio je i jednako lice s jednakim razlikama.
Mackenzie je rekla: »Spomenuli ste da ste kupili prsten.«
»Točno«, rekao je Reacher.
»Mogu li ga otkupiti od vas?«
»Nije na prodaju. To je dar za vašu sestru.«
»Mogu joj ga ja dati.«
»Mogao bi joj ga dati i dežurni na West Pointu. Jednom.«
»Osjećate potrebu predati joj ga osobno?«
»Želim znati da je dobro.«
»Nikada je niste upoznali.«
»To nema veze. Ili bi trebalo imati? Ne znam. Recite vi meni.«
Mackenzie je skinula prsten s ruke i vratila mu ga.
Njezino savršeno lice imalo je neobičan izraz.
»Znam«, rekao je Reacher.
»Što znate?«
»Znam što mislite. Vi ste ovdje jer vam je ona sestra, gospodin Bramall je ovdje jer je
plaćen za to. Zašto sam ja ovdje? Ostavljam dojam čudaka koji je opsjednut. Možda mu nisu
svi vojnici na broju. Ne radim to namjerno, ali shvaćam zašto vam je nelagodno uz mene.«
»Nije nimalo.«
»Vrlo ste pristojni.«
»Pretpostavljam da je to pitanje časti. Rose je bila u svijetu koji nisam razumjela.«
»Sada trebamo jasne informacije. Jeste li sigurni da je kuća prazna?«
»Sve je prekriveno plahtama i voda je zatvorena.«
Knjige.Club
109
 Knjige.Club Books

»Kamo bi Rose otišla ako ne bi ovamo?«

»Ovo je smiješno.«
»Što to?« pitao je Reacher.
»Takva bi mi pitanja trebao postaviti psihoanalitičar.«
»Zašto?«
»Bile smo dio maštarije, dobro? To se od nas zahtijevalo. Kao da smo gospoda u dvorcu
u čijem je posjedu djela dolina. Kad su susjedi izgradili svoje rančeve, držali smo se kao da
samo im dali milostinju iz čiste velikodušnosti. Poslije smo doznali da je otac morao prodati
dio zemlje. No ponašali smo se kao da je to još naš posjed. Kao da ondje žive robovi. Mi smo
gospodari nad siromasima. Dolazili smo i odlazili kako smo htjeli.«
»U koji od ostala tri ranča da idemo sad?«
»Bilo koji.«
»Hoćete li s nama? Možete sjediti naprijed ako želite. Ipak vi plaćate račune.«

Reacher je sjeo straga i udobno se smjestio. Mackenzie je preuzela njegovo mjesto u

suvozačkom sjedalu. Bramall je vozio, ali ne natrag do ceste. Mackenzie mu je pokazala drugu
stazu, kojom su išle kao djeca. Djevojčice bi lako skakutale tuda, no autu je bilo teže. Ipak,
uspio je, svijajući grane, grabeći sa sva četiri kotača, poput mačke kad se naljuti. Kuća
najbližeg susjeda pojavila se na vidiku. Nije to bila luksuzna koliba. Izgrađena je prije pojave
tog pojma. Proizvod nedužna doba kad je kuća za odmor mogla biti posve obična. Zajedno s
okolicom izgledala je kao s razglednice.
Bramall i Mackenzie otišli su do vrata.
Pokucali su.
Vrata su se otvorila.
Iza njih je bio starac istih godina kao i onaj u staroj pošti u Mule Crossingu. Bio je
pogrbljen na jednak način. Bramall mu je nešto rekao, a zatim i Mackenzie. Starac je kimnuo
glavom i povukao se ustranu kako bi ušli. Bramall se okrenuo i mahnuo Reacheru, koji je
izišao iz auta i otišao im se pridružiti. Ušli su u kuću i starac im je rekao da je zaista kupio
zemljište prije mnogo godina i izgradio kuću. Za obiteljski odmor. Sad je dolazio sam. Sve oko
njega to je i dokazivalo. Reacher se osvrnuo i vidio po jedan komad svakog predmeta i osjetio
tihi, nepomični zrak usamljena mjesta.
Tip je rekao da se sjeća blizanki kako su dolazile. Bile su djevojčice bujne kose u seoskim
haljinicama. Posjećivale su ih neprestano, do desete ili dvanaeste godine, a potom manje, do
petnaeste godine, a nakon toga više uopće ne.
Mackenzie je rekla: »Jeste li nedavno vidjeli Rose?«
»Gdje bih je vidio?« pitao je starac.
»Ovdje negdje, možda.«
»Vjerojatno je glupo pitati kako sada izgleda.«
Mackenzie se nasmiješila. »Možda ima malo tamniju kožu od mene i malo je vitkija. Ona
bi rekla da je napornije radila od mene. Možda je skratila kosu. Ili je obojila. Možda je
napravila tetovaže.« Upitno je pogledala Bramalla. »Bismo li trebali još nešto uzeti u obzir?«
Knjige.Club
110
 Knjige.Club Books

Bramall je upitno pogledao Reachera.

Hoćemo li joj sada reći da je ranjena?
»Ne«, odgovorio je Reacher. »Gospodin sigurno zna kako Rose izgleda.«
»Nisam je vidio«, rekao je starac.

Otišli su starčevim prilazom do ceste, prešli cestu i nastavili prilazom sa suprotne strane.
Doveo ih je do još jedne idilične scene, ali manje. Kuća je izgledala poput četiri puta manjega
starog ranča. Bila je i novija i blizu nje nije bilo potoka.
Kuća je bila zatvorena i prazna. Zaključana vrata, navučene zavjese, bez razbijenih
prozora. Nije bilo provalnika ni skvotera. Nije bilo ni Rose Sanderson u poludivljem stanju,
koja se krije na mjestu kojeg se sjeća.
Krenuli su dalje, opet po neravnoj stazi koju Mackenzie kao da je napola znala, a napola
zamišljala. Toyota se provlačila između stabala, spuštala se u udoline, naginjala se i ljuljala.
Bramall je ostao miran za volanom. Veći dio puta vozio je jednom rukom.
Ugledali su i četvrtu kuću.
Bila je slična prethodnima. Nepretenciozna brvnara s mnogo stakla i spektakularnim
pogledom. Bramall je zaobišao kuću i stigao do prilaza, kao da je cijelo vrijeme vozio njime te
parkirao na pristojnoj udaljenosti od kuće.
Prednja su se vrata otvorila.
U sjeni je stajala žena.
Sigurno je čula zvuk guma.
Napravila je korak naprijed, na sunce, kao da iščekuje nešto.
Izgledala je poput Porterfieldove susjede, ali napetija. Uzrujana zbog nečega. Osvrtala se
uokolo, a zatim se zagledala u auto.
Bramall je izišao iz auta.
Ona ga je promatrala.
Izišla je i Mackenzie.
Žena je pogledala i nju.
Naposljetku je i Reacher izišao iz auta.
Pogledala je i njega.
Nitko drugi nije izišao.
Žena je zateturala unatrag, kao da ju je netko udario u glavu. Naslonila se na dovratak.
Rekla: »Jeste li vidjeli Billyja?«
Bramall nije odgovorio.
Žena je rekla: »Mislila sam da je to on stigao. Da je možda kupio nov auto. Trebao bi doći.«
»Po što?« pitao je Reacher.
»Jeste li ga vidjeli?«
»Tko je Billy?« pitala je Mackenzie.
»Doći ćemo do toga«, rekao je Reacher.
Knjige.Club
111
 Knjige.Club Books

Ženi na vratima je rekao: »Imam pitanje za vas, a onda ću vam reći o Billyju.«
»Koje je pitanje?«
»Što znate o ženi koja izgleda poput moje prijateljice? Kao da joj je blizanka.«
»Kojoj ženi?«
»Upravo sam vam rekao. Slušajte me. Izgleda poput moje prijateljice. Jeste li je vidjeli u
okolici?«
»Nikada je nisam vidjela.«
»Možda je i ona Billyjeva prijateljica.«
»Ne poznajem je.«
»Sigurni ste?«
»Žena koja izgleda poput nje? Nikad je nisam vidjela.«
»Jeste li ikada Ćuli ime Rose?«
»Baš nikad. Sad mi recite o Billyju.«
»Nisam se još sreo s njime«, odvratio je Reacher. »Ali čuo sam da su mu povlastice
ukinute. Njegov je ormar prazan. Dok ne riješi problem u svome kraju. A to još nije učinio.
Znam to jer ja sam taj problem. I još sam ovdje. Ako slučajno svrati, recite mu da ga tražim.
Recite mu da ga traži Hulk. Da mu namjeravam doći u posjet. Opišite mu kako izgledam. To
bi mu moglo vrijediti dvadeset dolara. Možda dobijete besplatnu dozu.«
»Billy nikada ne daje besplatno«, rekla je žena.
»Tko je opet je pitala Mackenzie.

Rekli su joj u autu. Ne cijelu priču. Odvojili su ga, kao da su ga slučajno otkrili usput. Rekli su
joj za kuriju punu gotovine, ali ne i za kuriju punu nakita.
Ali Mackenzie je bila pametna žena.
Rekla je: »Zašto ste onda uopće išli k njemu?«
Praćeni njezinim kritičnim pogledom ispričali su joj sve, o Scorpiju, Porterfieldu i Billyju,
starim pozivima kojima je Bramall ušao u trag i glasovnim porukama koje je otkrila
Nakaraura.
Mackenzie je rekla: »Drugim riječima, zadnje dvije godine Rose se družila s dilerima i
narkomanima. Metamfetamin i heroin. I sve što ide uz to. Između ostalog, živjela je s tipom
kojeg je pojeo medvjed.«
Nisu odgovorili.
Mackenzie je tiho pitala: »Je li ona ovisnica?«
Rekli su joj za kutiju punu nakita.
Počela je plakati

Knjige.Club
112
 Knjige.Club Books

22. POGLAVLJE

V ratili su se do starog ranca gdje je Mackenzien unajmljeni auto još bio parkiran ukoso,
poput jarkocrvene mrlje u starinskom krajoliku.
Rekla je: »Sad se brinem zbog kronologije. Izgubila je češalj prije godinu i pol. To znamo.
Možda i nekoliko mjeseci prije. Znači, bila je ondje prije dvije godine ili više. Ali njezin je
prsten napustio Wyoming prije samo šest tjedana, Ne doima li vam se to poput posljednjega
koraka? Poput neke vrste završnice?«
»Jeste li zvali vojsku dok ste je tražili?« pitao je Reacher. »Nisu mi htjeli ništa reći. Rekli
su da moraju štititi njezinu privatnost. U bilo kojoj drugoj situaciji čestitala bih im na tome.«
»Ja sam nazvao neke ljude koje poznajem. Povukao sam neke veze. Nisu mi mogli mnogo
reći. Imali su popis njezinih ocjena s West Pointa. Bila je vrlo dobra.«
»Sjećam se.«
»Imali su i popis njezinih razmještaja. Irak i Afganistan. Ukupno pet tura i nakon toga
časni otpust.«
»I popis njezinih odlikovanja.«
»Nisam znak da ih je dobila.«
»Dobila je Brončanu zvijezdu.«
»Za što? «
»Prema pravilniku, Brončana zvijezda dodjeljuje se pojedincima koji se istaknu u borbi
junaštvom, iznimnim postignućem ili uzornom službom.«
»Nisam znala«, rekla je Mackenzie opet.
»Također je dobila Purpurno srce.«
Mackenzie je šutjela jedan dugi trenutak.
Najprije je opet rekla: »Nisam znala.«
Zatim je rekla: »Za što?«
Naposljetku je rekla: »O, ne.«
Reacher joj nije izrecitirao propis. Ne bi joj ga bilo drago čuti. Dodjeljuje se svakom
pripadniku oružanih snaga koji je ranjen, ubijen ili je umro odnosno mogao bi umrijeti od
zadobivenih rana.
»Koliko je loše?« pitala je Mackenzie.
Knjige.Club
113
 Knjige.Club Books

»Ne možemo znati«, rekao je Reacher. »Trenutačno znamo samo ime odličja. Mnogi su
ga vojnici dobili. Zapravo, i ja sam ga dobio. No ne dobiva se jeftino. Većina ih ostavi trag. Ali
rane se zaliječe i nastaviš dalje. Gotovo uvijek. Sigurno u velikom broju slučajeva. Ne moraju
biti loše vijesti.«
Mackenzie je rekla: »Iz Iraka i Afganistana stizale su samo loše vijesti.«
Pogledala je prema svome sjajnom crvenom autu.
Rekla je: »Ne idem kući. Ostat ću ovdje. Ona je blizu. Sami ste to rekli. U nevolji je. Možda
je ostala bez ruke. Možda je veteran invalid koji nema gdje živjeti ni što jesti.«
Rekla im je da je slijede do agencije za najam automobila, a zatim da je odvezu do
Billyjeve kuće.

Nakamura je odnijela svoje prijenosno računalo do inspektorova ureda u kutu. Pustila mu je

snimljenu glasovnu poruku. Upravo smo primili poruku iz Montane. Poslali su čovjeka samo
radi toga.
Ondje se agent FBI-a počeo raspitivati. Upravo je krenuo iz Billingsa.
Rekla je: »Vidjela sam tog motociklista iz Montane. Bio je kod Scorpija četiri minute.«
»Što znamo iz svega toga?« pitao je inspektor.
»Moj prijatelj iz laboratorija sjajno predviđa brojeve mobitela.«
»Želi Medalju časti za to?«
»Bilo bi dovoljno da ga potapšate po leđima. Svratite do njegova ureda i pozdravite ga.«
»Što ti želiš?«
»Bilo bi dobro znati koji je to savezni agent bio u Billingsu. I bilo bi dobro znati tko je
poslao upozorenje. Je li to podružnica ili su partneri ili samo prijateljski nastrojeni kolege u
zločinu koji se više-manje drže zajedno?«
»Što želiš da učinim po tome pitanju?«
»Nazovite policiju u Billingsu i pitajte ih tko je bio kod njih sinoć. Znat će jer su im se
sigurno najavili, iz profesionalne pristojnosti.«
»Tip ide u Wyoming? Podsjeti me zašto bi me trebalo biti briga za to?«
»Jer ćemo tako stati na jedan od Scorpijevih pipaka. Kad bismo točno znali koga se boji,
možda bismo saznali i čime se točno bavi.«
Inspektor je nazvao svoju tajnicu i rekao joj da sazna broj inspektora, povjerenika ili kako
već zovu glavnog tipa u policiji Billingsa u Montani. A zatim da nazove taj broj i preusmjeri
poziv na liniju 1.

Do Billyjeve kuće stigli su u kasno poslijepodne. Sunce je bilo iznad dalekih planina. Krdo
antilopa bacalo je duge sjene. Boje su bile drukčije.
Kuća je još bila prazna.
Prošli su kroz kuhinju i otišli na kat, u spavaću sobu. Do ormara. Reacher je stavio kutije
od cipela na krevet. Mackenzie je prošla prstom preko novčanica, a zatim malo prevrtala po
nakitu, gurajući nokat među metal koji je zveckao. Bilo je tu ogrlica tankih poput vlasi,

Knjige.Club
114
 Knjige.Club Books

maturantskih prstena, golemih pečatnjaka kakve nose mafijaši, s velikim komadima crnog
oniksa i komadićima dijamanata.
»Izlog zalagaonice izgledao je ovako?« pitala je.
»Upravo tako«, rekao je Reacher.
»Jadna Rose.«
»Poznajete li ovaj kraj?«
»Poznajem Laramie. Ili sam poznavala. Ovdje velik dio zemlje pripada željeznici. Prije
nego što je postavljena pruga, rabili su mule. Otud i naziv mjesta, vjerojatno.«
»Nemate starih prijatelja ili rođaka?«
»Sedam mjeseci u godini cesta je zatvorena. Ovo nam je bila druga strana svijeta.«
»Neko mjesto kojeg bi se sjećala?«
»Možda barovi i restorani u centru, iz kasnijeg razdoblja. Vjerojatno i neke trgovine.
Katkad smo išle i do sveučilišta. Radi koncerata ili druženja. Ali mislim da sada ne bi htjela
živjeti ondje. Imamo trideset pet godina.«
»Gdje onda?«
»Zaboravite što sam rekla. Ignorirajmo to je li joj neko mjesto poznato ili nije. Pogriješila
sam. Bila sam očajna. Svaka mi se ideja činila dobrom. Možda je odabrala što ne poznaje. Neko
njoj posve strano mjesto.«
»Poznaje Wyoming.«
»Upravo tako. Tako može imati oboje. I poznato i nepoznato.«
Reacher je pogledao kroz prozor spavaće sobe. Na makadamu se digla prašina. Bio je to
dug oblak, sjajio je crveno pod zrakama zalazećeg sunca, vrtio se i zanosio. Ispred njega bila
je sitna točka. Bljeskala se na suncu.
Možda šest minuta.
»Netko dolazi?« pitao je Bramall.
»Možda«, rekao je Reacher. »Možda i ne. Ali nadam se da dolazi. Nadam se da je to Billy.
Zna gdje Rose živi. Ako ništa drugo, čistio joj je prilaz ralicom zimi.«
»Možda ima svoju pušku.«
»Je li poslušao glasovnu poruku?«
»Nismo provjerili. Mogao je doći kući u nekom trenutku. Brzo ući i izići. Nije nas bilo
satima.«
»Dobro«, rekao je Reacher.
»Kako ćemo to izvesti?«
»U kući, naravno. U prizemlju bi bilo najbolje. Pokraj ognjišta je žarač. Ja ću otići onamo.
Ti idi na drugu stranu. Pronađi što možeš. Sigurno ima noževa u kuhinji. Najčešće su u ladici.«
»Što da ja radim?« pitala je Mackenzie.
»Provjerite je li mobitel još ondje. Na stolu u stražnjoj sobi. Ako jest, na zaslonu bi trebalo
pisati da ima jednu novu poruku. Tako ga je gospodin Bramall ostavio. Ako je mobitel ondje,
no ne piše ništa, znači da je Billy bio u kući i poslušao poruku, ali iz nekoga razloga ostavio ga

Knjige.Club
115
 Knjige.Club Books

je kod kuće. Provjerite i javite nam što vidite. Viknite jasno i glasno. Tako da znamo s čime
imamo posla. Da znamo koliko ga snažno udariti.«
»Ako je to Billy«, rekao je Bramall.
»Nadaj se najboljemu«, rekao je Reacher.
Sišli su niza stube, najprije Reacher, koji je otišao lijevo, pa Bramall, koji je otišao desno,
i naposljetku Mackenzie, koja je otišla prema stražnjoj sobi. Reacher je pogledao kroz prednji
prozor. Oblak prašine bio je bliži. Zalazeće sunce obasjavalo ga je kao da je osvijetljen iznutra.
Možda još četiri minute. Otišao je do ognjišta i uzeo žarač. Komad željeza dug jedan metar, s
kukom na vrhu koja je stršala poput autostopistova palca."
Mackenzie je doviknula: »Mobitel je još ovdje i piše da su na njemu dvije nove poruke!«
Reacher je zastao trenutak.
Zatim je doviknuo: »Preslušajte drugu.«
Čuo je tihi šum dok je mobitel preskakao prvu poruku, a zatim počeo reproducirati
drugu. Čuo je zadihanost u glasu. Pretpostavio je da je riječ o nečemu hitnom.
Mackenzie je doviknula: »Arthur Scorpio ostavio je još jednu poruku za Billyja.
Upozorava ga na saveznog agenta koji je krenuo iz Montane, no ne zna kamo. Scorpio želi da
mu se Billy javi. Zvuči ljutito. Rekao je Nemoj da se zabrinem, Billy. Ali ne na lijep način.«
Bramall je rekao: »To je netko iz Agencije za kontrolu alkohola, duhana i oružja ili iz
Agencije za suzbijanje narkotika. Obje agencije imaju urede na zapadu.«
»Nije me briga«, rekao je Reacher.
Čekali su.

Iz sjene duboko u prostoriji Reacher je vidio vozilo kako se kreće između drveća te izlazi na
vrh prilaza. Nije to bio kamionet, nego veliki terenac, Chevy Suburban. Crne boje, ali crven od
prašine s puta. Osnovni model. Jeftini kotači bez mnogo kroma. Na sredini krova bila je
montirana velika antena.
Kotači su zašuškali po sitnom šljunku i terenac se zaustavio nedaleko od Bramallove
Toyote. Tip je izišao iz njega. Bio je širok, ali ne i visok. Imao je više od pedeset godina i
doimao se kao da je prošao mnogo toga. Bio je odjeven u hlače od sivog štofa i sportski sako
s kariranim uzorkom. Kretao se prilično skladno. Možda je nekoć bio atletičar. S obzirom na
građu, vjerojatno nije bio trkač. Možda bacač kugle ili diska.
Sad je radio za vladu.
To je bilo jasno po hlačama, kaputu i terencu.
»Opustite se«, rekao je Reacher. »Prelazimo na niže stanje pripravnosti.«
»Što to znači?« doviknula je Mackenzie.
»Pokušat ćemo razgovarati s ovim tipom. Prije bilo čega drugog.«
»Je li to Billy?«
»Prilično sam siguran da nije«, rekao je Reacher.
Ispred kuće, agent je popravio svoje odijelo, ispravio se u ramenima i krenuo prema
verandi. Hodajući je izvadio lisnicu s iskaznicom i pripremio je. Reacher je vidio da ispod
sakoa ima futrolu s pištoljem. Čuli su korake na daskama verande i kucanje na vratima.
Knjige.Club
116
 Knjige.Club Books

23. POGLAVLJE

B ramall je otvorio vrata. Reacher i Mackenzie stajali su iza njega. Agent pred vratima
pokazao je svoju saveznu značku. Bila je zlatne boje, s orlom i štitom, i prilično izlizana
od uporabe. Pokraj nje bila je iskaznica nalik vozačkoj dozvoli na kojoj je pisalo
Ministarstvo pravosuđa Sjedinjenih Država, Administracija za suzbijanje narkotika. Fotografija
mu je odgovarala, no na njoj je bio nešto mlađi i kravata mu je bila nešto čvršće stegnuta.
Pokraj nje je pisalo da mu je ime Kirk Noble te da je specijalni agent.
Reacher si nije mogao pomoći.
Rekao je; »Zvuči kao iz stripa. Kirk Noble, dječak detektiv.« Bez odgovora.
»To sigurno još niste čuli.«
Noble je pitao: »Tko ste vi?«
Svi su se predstavili, samo prezimenima.
»Što radite ovdje?« pitao je dalje Noble.
Reacher je rekao: »Čekamo tipa kojeg zovu Billy. On živi ovdje. Želimo mu postaviti
pitanje.«
»Koje pitanje?«
»Tražimo ženu koja je nestala. Mislimo da on zna gdje je.«
»Koju ženu?«
Reacher nije mislio da im Nobie može pomoći, ali je znao da ili može omesti ako to želi.
Radio je za vladu. Imao je značku s orlom i štitom. Imao je debelu knjigu pravila.
Stoga je Reacher ispričao sve kako je i bilo. Možda donekle imajući na umu da ga sluša
savezni agent. Naginjući pomalo prema stavu da profesionalna prošlost sudionika nije samo
opravdavala, nego i zahtijevala njihovo sudjelovanje, istodobno ih oslobađajući bilo kakve
krivnje. Zbog njihova statusa. U smislu da se umirovljeni bojnik kopnene vojske, odlikovan
Srebrnom zvijezdom i Purpurnim srcem, pridružio veteranu FBI-a s gotovo četrdeset
godina iskustva, sada zakonitom i licenciranom privatnom istražitelju iz velikoga grada, u
potrazi za umirovljenom bojnicom kopnene vojske, odlikovanom Brončanom zvijezdom i
Purpurnim srcem. Savezni agenti nisu mogli tomu prigovoriti inače bi otvoreno priznali da
je njihov cijeli život sranje.
A čak i kad bi htjeli prigovoriti, s njima je bila sestra blizanka. Ta se veza smatra toliko
bliskom da legitimizira sve, u trenutku, kao da je netko izbjeljivačem polio mjesto zločina.
Knjige.Club
117
 Knjige.Club Books

Osobito s takvim licem i kosom. Nobie je bio muškarac. Duboko u sebi nije mislio o pravnim
detaljima. Mislio je: Postoje dvije ovakve?
Reacher se trudio biti što suptilniji.
Kad je naposljetku završio, Nobie je rekao: »Nećete dobiti odgovor na svoje pitanje.«
»Zašto ne?«
»Jer se Billy ne vraća.«
»Zašto ne?«
»Duga priča.«
Agent je ušao u kuću, prošao kroz hodnik i bacio pogled uza stube. Pogledao je strop.
Pogledao je zidove. Osvrtao se posvuda, kao da je agent za nekretnine i treba dati procjenu.
»Jeste li pogledali u hladnjak?« pitati je.
»Zbog čega?« odvratio je Reacher.
»Hrane.«
»Nismo.«
Noble je otišao u kuhinju. Pogledao je posuđe u sudoperu. Otvorio je hladnjak. Okrenuo
se i pogledao ih kao da ih prebrojava.
Rekao je: »Možemo podijeliti jaja sa slaninom. Ima i piva.«
Mackenzie je rekla: »Pojest ćete Billyjevu hranu?«
»Kao prvo, više nije Billyjeva, kao drugo, moram. Ne mogu tražiti povrat troškova ako u
kući ima hrane.«
»Povrat troškova od koga?«
»Od vas, naposljetku«, rekao je Noble. »Poreznih obveznika, štedimo vaš novac.«
»Zbog nas jedete hranu iz hladnjaka osumnjičenog?«
»To je vaš hladnjak. I moj. Ova je kuća postala savezno vlasništvo danas u 14 sati.
Zaplijenila ju je vlada.«
»A gdje je Billy?«
»To je duži dio priče«, rekao je Noble. »Jedimo najprije.«

Nakon svega što je dotad učinio i prošao u životu, Reacher bi rekao da ne očekuje mnogo
novih ugodnih iskustava u životu. No, začudo, jaja sa slaninom u Billyjevoj kuhinji bila su
jedno od njih. Osjećali su se poput zavjerenika. Ili brodolomaca. Poput nasumične skupine
zapele preko noći u zračnoj luci. Ne poznaju jedni druge. Možda putnici prve klase koji su
taksijem otišli do obližnjega hotela jer im je let odgođen. Mackenzie je pronašla svijeće i
zapalila ih. Zbog toga su se osjećali kao da su na početku filma. Uvodna scena. Okuplja se
skupina nedužnih pojedinaca. I ne slute što ih čeka.
Noble je spremao jelo i govorio o heroinu. To nije bio samo njegov posao, nego i njegova
strast. Znao je njegovu povijest. Nekoć davno bio je legalan. Stavljali su ga u svašta i u
proizvode brendova poznatih i danas. Postojao je sirup protiv kašlja s heroinom. I dječji sirup
protiv kašlja s heroinom. Jači, ne slabiji. Liječnici su prepisivali heroin nemirnoj dojenčadi,
kao i protiv bronhitisa, nesanice, živaca, histerije i raznih drugih neuroza. Pacijenti su ga
Knjige.Club
118
 Knjige.Club Books

obožavali. Bilo je to najbolje zdravstvo ikad. Milijuni su postali ovisnici. Korporacije su

zaradile mnogo novca na lak način. Zatim su se ljudi opametili i do početka Prvoga svjetskog
rata heroin je zabranjen.
Ali korporacije ga nisu zaboravile. Nisu zaboravile laku zaradu. U tom je trenutku Noble
stavio maslac na tavu pa je nakratko podignuo žlicu, kao da želi naglasiti nešto. Rekao je
Imajte na umu da vam ovo govori aktivni agent Administracije za suzbijanje narkotika. Znamo
tko je uzrok problema.
Korporacijama je trebalo osamdeset godina da se vrate u posao s heroinom. Ušli su na
stražnja vrata. Heroin je dotad već bio na zlu glasu. Asocirao je samo na podzemlje,
siromaštvo i hrpu mrtvih rock-pjevača. Sve je to bilo jadno. Pa su napravili sintetičku
verziju. Kemijsku kopiju. Poput identičnog blizanca, rekao je Noble, gledajući Mackenzie.
Posve jednako, ali sad je imao čisto ime. Novo i sjajno. Moglo je biti za pastu za zube. Stavili
su ga u lijepe bijele tablete. Čemu su služile? Da se odvališ, dušo. Za sve što želiš. Ali to nisu
smjeli staviti na pakiranje. Pa su zato rekli da su to tablete protiv bolova. Svi pate od bolova,
zar ne?
Zapravo i ne. Barem ne isprva. Bol još nije bio općeprihvaćen pojam. Trebalo je
financirati institute i dodijeliti stipendije. Trebalo je uvjeriti liječnike. Trebalo je dati glas
pacijentima. Na kraju je sve to dalo rezultate. Bol je iznenada postao važan pojam. Nije ga
bilo moguće testirati pa su svjedočanstva pacijenata bila jedini dokaz, ali iznenada je to
postao jednako valjan i smislen simptom kao i svi ostali. Kao rezultat toga, Amerika je bila
preplavljena stotinama tona heroina, u obliku malih paketića tableta.
Dotad su već jeli, ali Noble je bio u punom zamahu. Kao da predaje na akademiji. Zastao
je opet, ovaj put podignuvši vilicu, i rekao: »Moram naglasiti dvije vrlo važne činjenice. Prva
je da većinu lijekova protiv bolova dobivaju ljudi koji zaista trpe bolove, dakle iz valjanih
razloga. Nitko to ne poriče. Ti lijekovi čine mnogo dobroga. Ali, jednako tako, nitko ne može
poreći da ih dosta odlazi u pogrešne ruke i uzrokuje mnogo štete. Jer druga je činjenica da ne
smijete podcijeniti privlačnost opijata. Koliko mi se čini, njihov je učinak divan. Kako
narkomani govore, ništa nije bolje od toga. Na neke ostavi tako snažan trag da im promijeni
život.«
Zastao je kako bi popio malo Billyjeva piva.
»Govorim o običnim ljudima«, nastavio je. „Pravim Amerikancima. Vole slušati prijenose
bejzbola na radiju i country-glazbu. Ne slušaju Grateful Dead Zavela ih je čistoća bijele tablete.
Od nje se osjećaju zaista dobro. Možda i prvi put u životu. To su obični ljudi, ali nisu glupi.
Uskoro su pronašli načine kako bi se mogli osjećati još bolje. Ako bi dobili tabletu koja
postupno otpušta, smrvili bi je, tako da odjednom dobiju cijelu dozu. I radili bi to
dvaput, možda i triput na dan. A onda su otkrili flastere. Samo ih zalijepiš na kožu. Kao kad
prestaješ puši ti. Na pakiranju je dugo, čisto ime, ali to je ista stvar o kojoj je bila ovisna tvoja
praprabaka. Lijepa doza koja drži cijeli dan. Možeš staviti dva ako želiš. Ili tri Ali bolje ih je
polizati. Ili cuclati ili ih zgužvati i žvakati poput kaugume. Toliko bolje da je lako poželjeti više
nego što bi ti liječnik prepisao. Uskoro si spreman koji put platiti deset dolara za nekoliko
komada više. A onda i stotinu dolara za cijeli paket ako je potrebno. Pa i svaki dan ako je
potrebno. Postoje načini da zaradiš stotinu dolara svaki dan, zar ne? Dotad su već teški
ovisnici. Ali ne i u svojim očima. Djelomično je to stvar ponosa. Ovisnici su neki drugi ljudi,
koji se bodu prljavom iglom u javnom WC-u. Oni uzimaju farmaceutski proizvod, koji u
Knjige.Club
119
 Knjige.Club Books

laboratorijima rade lijepe djevojke s higijenskim maskama, podižući epruvete prema svjetlu
dok im iz kristalnoplavih očiju sja istinska briga za tuđu dobrobit. Vidjeli su ih na televiziji, u
pauzama utakmice. No zapravo riskiraju više nego što misle. Ti flasteri nisu namijenjeni
lizanju. Prošle godine umrlo je 50 000 ljudi. Običnih ljudi. To je četiri puta više nego što ih
je poginulo od vatrenog oružja.«
Zastao je opet, kako bi uzeo zalogaj jaja.
Rekao je: »Ali ipak, mi pobjeđujemo. Mogao bih reći da smo već pobijedili, barem u
mojem kraju. Lijekove protiv bolova koji se izdaju na recept možemo pratiti cijelim putem od
proizvodnje do uporabe. Uhitili smo korumpirane liječnike, ostale podučili potrebnim
mjerama opreza. Eliminirali smo potkradanje u tvornicama i tijekom transporta. Dakle, crno
tržište doslovno je mrtvo, a medicinsko tržište pod strogim je nadzorom. Potpuni uspjeh. Ali
zbog prijašnje dostupnosti ostali su nam milijuni ovisnika. Običnih ljudi, ne zaboravite. Koji
su bili uvjereni da neće završiti s prljavom iglom u javnom WC-u. Ali riječ je o slobodnom
tržištu. Kad smo ih pritisnuli, cijena tableta je porasla, zbog zakona ponude i potražnje. Ono
što je prije stajalo deset dolara, iznenada je stajalo pedeset. Bila je to kriza. Iznenada je
uobičajeni heroin iz Meksika izgledao poput neodoljive ponude. Zapamtite, riječ je o istoj
kemikaliji. Ti ljudi uvijek kupuju na rasprodaji. Nikada nisu platili ni naljepnicu za auto. A
brojke ne lažu. Čak i kad uračunaju cijenu svog dostojanstva, uključujući i prljavu iglu u
javnom WC-u, heroin je i dalje bio neodoljiva prilika. Zamijenili smo jedan problem drugim.«
Opet je zastao, odložio pribor i odgurnuo tanjur od sebe. Popio je dug gutljaj iz boce.
Rekao je: »Ali, sve u svemu, to je bila dobra vijest za nas. Novi nam je problem draži.
Obični heroin teže je skriti. Lakše ga možemo slijediti. Iz naše perspektive činilo se kao da je
cijeli sustav dilera progutao hranu s barijem. Neke su mreže zasvijetlile poput neona.
Standardi su postali manje preciznima. Naš je posao postao lakši. Ali ne posvuda. Ne u
određenom dijelu Montane, na primjer. Ondje ništa nije svijetlilo. Nismo vidjeli robu na
dolasku. Ondje nije bilo meksičkog heroina. Što se dogodilo s njihovim ovisnicima? Svi su se
skinuli? Ili su umrli? Ili ih netko drugi opskrbljuje? To bih volio znati. Stoga sam otišao
provjeriti. Nisam otkrio ništa vrijedno. Osim jedne trivijalne stvari. Slučajno sam usput otkrio
da sam uplašio nekoga sitnog dilera koji je u pomoć pozvao starog prijatelja, također sitnog
dilera, ali u drugoj mreži. Imali su dogovor da će se izvući čim ijedan od njih načuje prvi
nagovještaj nevolje. To bi bilo vrlo mudro. Pretpostavljam da ovo nije njihov prvi ples. Ovakve
se stvari na kraju uvijek raspadnu, a sitne ribe najteže nastradaju. Bolje je otići rano. Zbog
toga se Billy ne vraća kući. Billy je bio prijatelj. Iz Mule Crossinga u Wyomingu. U bijegu je s
kompanjonom iz Billingsa u Montani.«
»Što mislite, kamo su otišli?« pitala je Mackenzie.
»Na novi posao«, rekao je Noble. »Nekamo drugdje.«
»Tražite li ih?«
»Nećemo zvati nacionalnu gardu zbog njih. Ali ubacit ćemo njihova imena i lica u sustav.«
Reacher je rekao: »Njihov dogovor sugerira da su radili za istu mrežu, a ne za dvije.
Obojica su pobjegla zbog jednog nagovještaja. Možda je to izgledalo poput dviju mreža, ali su
zapravo bila dva dijela jedne iste.«.
»Možda«, rekao je Noble. »Ne znam mnogo o njima. Teško se probiti u njihovu mrežu.
Zato sam otišao. Tip u Montani vjerojatno je bio samo diler na uličnom uglu. Ili ruralni
Knjige.Club
120
 Knjige.Club Books

ekvivalent. Isto vrijedi za Billyja. U poslovnoj školi to nazivaju kontakt s klijentima. A neki od
njih zaista su završili poslovne škole. Ne tipovi kao što su Billy i njegov kompanjon. Oni koji
kontroliraju tipove kakvi su Billy i njegov kompanjon.«
»Što ćete sljedeće učiniti?«
»Pronaći ću čistu posteljinu i pripraviti si krevet. Ne mogu tražiti povrat troškova ako u
kući postoji krevet.«
»Što onda?«
»Vraćam se na pravi posao. Ovo je bio gubitak vremena.«
»Vlada je dobila kuću.«
»Dvije kuće«, rekao je Noble. »Ne zaboravite onu u Billingsu, u Montani, Siguran sam da
neće moći prodati nijednu od njih.«
»Postoji li mogućost da nam javite ako pronađete Billyja?« pitala je Mackenzie.
Noble je odmahnuo glavom.
»Ne mogu vam pomoći u potrazi za vašom sestrom«, rekao je. »Žao mi je, gospođo, ali što
imate? Mnogo nagađanja i nadanja. Potraga za nekim na saveznoj razini stoji milijun dolara
na dan. Za to im je potreban vrlo dobar razlog. A vi im ga ne možete dati. Imate mnogo indicija
i malo činjenica.«
Mackenzie nije odgovorila.
Noble je dodao: »Ali želim vam mnogo sreće.«

Knjige.Club
121
 Knjige.Club Books

24. POGLAVLJE

O stavili su Noblea u kući i odvezli se natrag u Laramie. Reacher se raširio na stražnjem

sjedalu, Mackenzie je uspravno sjedila na suvozačkome, Bramall je bio za volanom,
vozeći jednom rukom. Dogovorili su se da će otići u hotel u kojem su i Reacher i
Bramall prespavali večer prije. Pokazao se prikladnim, iako nije imao kave. Reacher je rekao
da je pronašao dobru zalogajnicu. Bramall se složio. I on ju je pronašao. Rekao je da je doručak
ondje sjajan.
»Ali što onda?« pitala je Mackenzie. »Što ćemo nakon doručka? Koji nam je sljedeći
potez? Sada nemamo ništa.«
»Zahvaljujući agenciji za droge«, rekao je Bramall. »Oni uvijek pokrenu stampedo.«
»Imamo više od nekih«, rekao je Reacher. »Slažem se, nezgodno je što smo ostali bez
Billyja. Ali drugima je gore nego nama. Poput one starije gospođe u kući pokraj vašeg ranca.
Čak i ondje. Trebala je nešto još danas, i to jako. Počela se grepsti. Čekala je Billyja, ali on neće
doći. Koji je njezin sljedeći korak? Sutra će biti očajna. Doći će ga tražiti, sigurno. Doći će, u
grad. Svi oni će doći. Ako je Rose ovisnica, doći će k nama.«
Susreli su se u predvorju u osam ujutro. Bramall je imao novu košulju, a Mackenzie novu
bluzu. Reacherova odjeća bila je jedan dan stara, ali nije se osjećao nelagodno u njihovu
društvu. Potrošio je cijeli sapun dok se tuširao. Otišli su do zalogajnice i sjeli za stol.
Mackenzie se nije bunila.
Rekla je: »Možda je prije šest tjedana cijena tableta naglo skočila pa je zato morala
prodati prsten. Da ih može kupiti.« »Možda«, rekao je Reacher.
»Željela bih da su tablete«, rekla je. »A ne igle u javnom WC-u.«
»Dakako.«
»Uvjerena sam da je specijalni agent Noble govorio uopćeno je rekao da na crnom tržištu
više nema tableta. Mora ih biti.«
Reacher nije rekao ništa.
Mackenzie je rekla: »Prije nego što sve ovo završi želim saznati što je uzrok njezinoj
ovisnosti.«
»Vjerojatno smo mi krivi«, rekao je Reacher. »Ovisi o rani koju je zadobila. Mogla je to
biti ogrebotina, ali ako je teže ranjena na bojištu i bolničari su je izvlačili pod paljbom, dobila
bi morfij prije grube evakuacije. Zatim opet prije trijaže i opet dok je čekala operaciju. Nakon
Knjige.Club
122
 Knjige.Club Books

toga se dva tjedna oporavljala u bolnici s velikom posudom opijata protiv bolova pokraj
kreveta. Vjerojatno je bila ovisnica prije nego što je otišla iz bolnice.«
»Ovisi o rani. Možda je još boli. Možda zbog toga treba tablete. Ili sada heroin. Koji uzima
prljavom iglom u javnom WC-u. Ako agent Noble ima pravo.«
»Nosi li vaša sestra odjeću srebrne boje?«
»Zašto?«
»Porterfieldova susjeda možda ju je vidjela u njegovu autu. Sjeća se srebrnkaste boje.«
»Je li bila zima?«
»Mjesec prije početka proljeća.«
»Ima zimskih jakna srebrne boje. Izgledaju poput folije. Poput nekoga modernog,
visokotehnološkog materijala.«
»Bi li ona nosila tu boju?«
»Ja možda bih«, rekla je Mackenzie.
Reacher je razmislio o tome. Njezina kosa, oči, lice i jakna od srebrne folije. Izgledala bi
poput slike s naslovnice časopisa.
Savršena kopija.

Odvezli su se do Odjela za geografiju na sveučilištu i opet pogledali golemi svezak zemljovida.

Pratili su kuće na zapad, od skretanja kod Mule Crossinga. Najprije je bila Billyjeva kuća,
južno od makadama, zatim Porterfieldova sjeverno od njega, pa njegove susjede, opet južno.
U svima njima su bili. Iza je bilo još dvanaest kuća. Po šest sa svake strane ceste, razvlačeći se
dugih 60 kilometara u planine. Ondje je makadam završavao. Nije bilo izlaza, osim okrenuti
se i vratiti. Nije to bila dolina, nego niz sve viših brežuljaka, s cestom koja je završavala kad je
stigla do planine.
Mackenzie je rekla: »Mislite da je ondje negdje?«
Reacher je rekao: »Ili je živjela s Porterfieidom ili ga je redovito posjećivala, no nitko je
nije vidio, osim možda jednom prilikom. Da je živjela bilo gdje drugdje, svaki bi put morala
proći kroz Mule Crossing, i dolazeći i odlazeći. Mnogi bi je vidjeli, bez sumnje. Možda Čak i
starac iz stare pošte. Ali nitko je nikada nije vidio. Vjerojatno je išla automobilom k
Porterfieldu i vraćala se makadamom natrag prema planini. Kladim se da je ondje upravo sad.
Kamo bi drugdje otišla?«
»Ona nema auto«, rekao je Bramall »Barem ne prema Ministarstvu prometa Wyominga.
Ili bilo koje druge države.«
»Skvotira u napuštenim rančevima. Auto je pronašla ili ga je ukrala. Nije ju briga na koga
je registriran. Glavno joj je da auto upali kad joj treba.«
»Želim otići onamo«, rekla je Mackenzie, »Natrag u Mule Crossing. To je poput vrha
lijevka. Ako je ona unutra, prije ili poslije morat će izići. Želim biti ondje kad se to dogodi.«
»Ako imam pravo«, rekao je Reacher.
»Ako nemate, pronaći ćemo je u gradu večeras. Ili sutra.«
Zaustavili su se uz rub ceste blizu stare pošte i ostali sjediti u autu, na mjestu gdje će
dobro vidjeti svakoga tko dolazi makadamom. Malo prije skretanja, gdje svi usporavaju i
Knjige.Club
123
 Knjige.Club Books

najprije pogledaju u jednom, pa u drugom smjera, oprezno, prije nego što skrenu lijevo
ili desno na državnu cestu. Dovoljno blizu da vide lica. Isprva je bilo nelagodno. Reacher je
pretpostavio da je svima teško zamisliti što očekuju vidjeti. Znali su teoriju. Zbog Billyjeva
odlaska ovisnici će izići. Ali kako će to izgledati? Reacher je vidio mnogo najava filmova.
Hodajući mrtvaci. Razne vrste zombija. Shvatio je da očekuje nekakvu apokaliptičnu viziju.
Prvi kandidat stigao je sa zapada u prastarom kamionetu koji se ljuljao i poskakivao po
makadamu, ostavljajući za sobom oblak prašine dulji od kilometra. To nije bila Rose
Sanderson. Pokazalo s da je vozač muškarac mršava lica, s ustima okrenutim prema
dolje, poput mrzovoljnoga starinskog propovjednika. Možda je bio ovisnik, a možda i nije.
Pogledao je lijevo i desno te skrenuo prema Coloradu.
Oblak prašine se slegnuo.
Čekali su.
Sa stražnjeg sjedala Reacher je upitao Mackenzie: »Gdje ste vi studirali dok je Rose bila
na West Pointu?«
Ona se okrenula prema njemu.
»Na Sveučilištu u Chicagu«, odgovorila je. »Potom na postdiplomskome na Princetonu.«
»Što ste studirali?«
»Englesku književnost. Znam da je to posve drukčije.«
»I nije toliko. Neki na West Pointu sada znaju i čitati. Ako idete sporo i pokazujete slova.«
Ona se nasmiješila.
»Nisam mislila tako«, rekla je. »Znam da je Rose pametna koliko i ja. Očito. To je
znanstvena činjenica. Htjela sam reći da je ona bila spremna ubijati ljude, a ja nisam.«
»To je veliki prijepor između vas?«
»Nije bilo velikog prijepora. Nikada se nismo posvađale. Ali sve se događalo tako brzo.
Rose je iznenada bila u vojsci. A to je bilo ozbiljno. Naša je povezanost oslabjela. U devet
godina rijetko je kad bila kod kuće. Nikada mi nije govorila gdje je. Nisam je mogla posjetiti.
Većinu vremena nisam je mogla ni nazvati. Za to vrijeme ja sam radila, udala sam se. Tako je
to bilo. Svaka je vodila svoj život, kao bilo koje druge dvije sestre.«
»Samo što je ona bila spremna ubijati ljude, a vi niste.«
»Ne želim reći da je to namjeravala ili planirala. Bila je to rasprava o etici. To je sve. Imale
smo osamnaest godina. Ja nisam željela reći da mora biti sve ili ništa. Zapravo, nikada nije.
Nitko ne kaže >uvijek< ili >nikad<. Svi kažu >katkad<. Ali njezino >katkad< nije bilo jednako
mojemu. Ona bi povukla okidač prije nego ja. I to je u redu. Možda je griješim. Možda sam bila
naivna. Nije mi smetala razlika u mišljenju. Uvijek smo imale različita mišljenja. Nego to što
je ona o tome razmislila, ozbiljno i pomno, i odlučila da to može učiniti. Zaista. To ju je malo
promijenilo. Promijenila je sebe donijevši tu odluku. Prvi put nisam se osjećala jednako
kao ona.«
Reacher nije rekao ništa.
Ona se opet okrenula.
Čekali su.

Knjige.Club
124
 Knjige.Club Books

Drugi kandidat za apokalipsu bila je žena koja je donijela pitu s jagodama Syu
Porterfieldu. Njegova susjeda. Druga kuća s lijeve strane. Vozila je stati džip. Pogledala je
lijevo i desno pa skrenula prema Laramieju. Možda je išla na tržnicu. Možda je
namjeravala kupiti voće.
Treće im je vozilo došlo s leđa. Skrenulo je s državne ceste, prošlo pokraj njih i nastavilo
na zapad po makadamu.
Bio je to kamionet.
Sprijeda je imao pričvršćene držače za ralicu.

Knjige.Club
125
 Knjige.Club Books

25. POGLAVLJE

B ramall je upitno pogledao, a Mackenzie i Reacher su kimnuli pa je Bramall pokrenuo

motor i krenuo terencem po makadamu. Jednoglasna odluka. Bio je to očit potez. Nije ih
ništa stajalo da slijede kamionet barem do Billyjeva prilaza. Pritom će i dalje nadzirati izlaz
iz lijevka. Tko god želi izići, mora proći pokraj njih, i to tako blizu da ga mogu dotaknuti.
Sigurno dovoljno blizu da ga, ili nju, mogu dobro promotriti. Ako kamionet nastavi dalje
od Billyjeva prilaza, oni će se samo zaustaviti, okrenuti i vratiti, uza zaključak da su držači
ralice samo neobična podudarnost.
»Što ako skrene prema Billyjevoj kući?« pitala je Mackenzie. »Možda je to konkurencija
koja je čula vijesti«, rekao je Reacher. »Možda želi Billyjev popis klijenata. Možda je čišćenje
snijega ralicom vrlo konkurentan posao.«
»Što ako je to ipak Billy?«
»Dječak detektiv sigurno je promijenio brave. Ili ih zapečatio ili što već sad rade. U oba
slučaja, Billy će poludjeti. Bit će bijesan i frustriran. Uzet će svoju lovačku pušku iz kamioneta
kako bi pucao u bravu. Stajat će s njom na verandi baš kad mi stignemo. S prstom na okidaču.«
»Samo ako i mi skrenemo za njim.«
»Još nije čuo poruku. Mislit će da smo mormoni. Ili koja već sekta sada prima i žene.«
Dotad su već bili samo stotinu metara iza kamioneta. Na tako velikom, otvorenom
prostoru, to bi bilo vrlo blizu, ali zbog oblaka pašine bili su nevidljivi. Vozač kamioneta nije
ih mogao vidjeti u retrovizoru.
Vozili su dalje, u tajnom konvoju. Krdo antilopa paslo je na novom dijelu polja. Prošli su
tri kilometra. Pri trenutačnoj brzini, trebalo im je još manje od minute.
Kamionet je usporio. Mogli su ga nazrijeti u oblaku ispred njih, poput utvare. Bramall je
usporio. Kamionet je kočio i zaustavna svjetla bljesnula su crveno, kad je usporio do brzine
koraka skrenuo je lijevo na Billyjev prilaz.
»Nastavi«, rekao je Reacher. »Idi za njim.«
Bramall je pogledao Mackenzie,
Ona je oklijevala.
»Još nije čuo poruku«, rekao je Reacher. »Ne zna tko smo. Za njega smo troje slučajnih
prolaznika.«
Mackenzie je rekla: »On zna gdje je Rose.«
Knjige.Club
126
 Knjige.Club Books

Bramall je skrenuo na prilaz. Ondje nije bilo prašine. Bila je to šumska staza prekrivena
sitnim šljunkom i kamenjem. Sad je Toyota bila jasno vidljiva. Ostali su na malo većoj
udaljenosti. Vidjeli su kako kamionet prolazi između stabala. Bio je dvjesto metara
ispred njih, bljeskajući kad bi iz sjena nakratko izišao na sunce.
»Glupo je pobjeći pa se vratiti«, rekao je Reacher.
»Možda je došao po svoj novac«, odvratila je Mackenzie.
Vozili su dalje, držeći se na udaljenosti. Kamionet je ušao u posljednju okuku i nestao s
vidika. Još pedeset metara i izići će iz šume. A onda posljednjih stotinu, po utabanoj zemlji,
do kuće.
»Pusti da iziđem ovdje«, rekao je Reacher. »Hodat ću ostatak puta, kroz drveće. Presjeći
ću put. Tako ću doći brže.«
»Je li to pametno?« pitao je Bramall.
»Pametnije nego da ostanemo zajedno. Dobra jedinica nikad se ne nagura na hrpu. Da ne
budu prevelika meta.«
Bramall je zaustavio auto i Reacher je izišao. Bramall je nastavio dalje, a Reacher je malo
gledao za njim pa ušao u šumu i krenuo u smjeru za koji se nadao da ga vodi izravno do
posljednjeg stabla najbližeg kući. Stigao je na vrijeme da vidi kamionet kako stiže pred kuću
i zaustavlja se.
Čekao je.
Vidio je kako se Bramall zaustavio stotinjak metara prije kraja prilaza. Njegova je Toyota
bila dobro skrivena. Ni boja, pa ni kromirani dijelovi nisu sjajili ni najmanje. Auto je sav bio
prekriven debelim slojem crvene prašine. Bolje od pustinjske maskirne boje.
Čekao je.
Motor kamioneta se zaustavio.
Vozačeva su se vrata otvorila.
Kroz njih je izišao tip. Bio je mlad. U ranim dvadesetima. Visok malo iznad 180 cm, težak
stotinjak kilograma, možda i više. Veći dio toga bilo je salo. Bio je krupan i bezobličan.
Izgledao je sporo i nespretno.
To nije bio Billy.
Billy je nosio hlače broj 32 i cipele broj 42.
Krupni tip izvukao je ključeve iz džepa i zagledao se u njih kao da ih nikada nije vidio.
Odnio ih je na verandu i otišao do vrata. Odabrao je ključ i sagnuo se prema ključanici.
Izgledao je zbunjeno.
Dodirnuo je ključanicu vrhom prsta.
Zatim se uspravio i okrenuo se, kao da je iznenada siguran da je netko iza njega. Možda
ga snima kako bi ga djeca gledala na mobitelima. I smijala se.
Reacher je izišao iz šume.
Hodao je preko utabane zemlje i mahnuo Bramallu da priđe. Tip ispred vrata cijelim ga
je putem gledao, ne reagirajući. Još se doimao posve zbunjenim. Reacher je zakoračio na
verandu. Krupni tip izbliza je izgledao bezopasno. Zbog njegove građe, odjeća na njemu bila

Knjige.Club
127
 Knjige.Club Books

je zategnuta i glatka. Ništa nije stršalo ispod nje. Nije bio naoružan. Bio je vrlo mlad. Nije
predstavljao nikakvu prijetnju.
Možda nije bio ni najpametniji.
Iza očiju mu se nije događalo mnogo toga.
»Tko si ti?« pitao je Reacher.
»Došao sam po nešto«, rekao je klinac.
Tehnički, to nije bio odgovor na njegovo pitanje, ali Reacher je prešao preko toga.
Bramall i Mackenzie došli su do verande. Klinac ih je pogledao. Još je izgledao zbunjen,
Reacher je pogledao ključanicu. U njoj je bilo lijepila. Dječak detektiv jednu je
bravu promijenio, možda onu straga, a sve ostale zapečatio ljepilom. Učinkovito. Štedio je
novac poreznih obveznika.
»Tko ste vi?« pitao je klinac.
»Ja sam pitao prvi«, odvratio je Reacher.
»Ne radim ništa pogrešno.«
»Samo mi reci svoje ime.«
»Mason.«
»Dobro, Masone. Drago mi je što smo se upoznali. Zašto si ovdje?«
»Došao sam po nešto.«
»Za koga?«
»Za sebe. Billy je rekao da mogu to zadržati.«
»Tko je Billy?«
»Moj brat«, rekao je klinac.
»Zaista?«
»Dobro, polubrat.«
»Gdje je sad?«
»Ne znam, opet je pobjegao.«
»Već je to radio?«
»Dvaput, koliko se sjećam. Ovaj put me nazvao i rekao mi gdje je ostavio kamionet. Rekao
je da ga mogu uzeti. I nešto iz njegove kuće također.«
»Gdje je bio kamionet?«
»Blizu Caspera.«
Reacher je kimnuo. Bliže Mule Crossingu nego Billingsu u Montani. Dragi tip vozio je dalje
nego Billy. Zašto? Vjerojatno je to bio unaprijed dogovoren smjer. Namjeravali su se zaputiti
na jugoistok. Kroz Nebraskn i dalje.
»Što je to ostavio u kući?« pitao je Reacher.
»Nisam siguran bih li vam trebao reći.«
»Je li to bio novac u kutiji?«
Klinac je izgledao iznenađeno.
»Da«, rekao je. »U kutiji za cipele.«
Knjige.Club
128
 Knjige.Club Books

»Je li rekao da mu ga doneseš?«

»Nije, novac je za mene. Rekao je da je sad s tipom koji ima više nego dovoljno.«
»Gdje to?«
»Nije mi rekao. Ne bi mi rekao ni da sam ga pitao. Ni slučajno. Govorio mi je Masone, ako
nekad moraš bježati, ne govori nikome kamo ideš, čak ni meni.«
»Posve si siguran da ti nije rekao?«
»Jesam.«
»Kako Billy zarađuje novac?«
»Vozi ralicu.«
»A ljeti?«
»Mislim da kupuje i prodaje stvari.«
»Kakve to stvari?«
»Obične. Kao na buvljaku.«
»Gdje ih prodaje?«
»Posvuda, mislim. Gdje god ima ljudi koji ih žele kupiti.« »Poznaješ li neke od njegovih
kupaca?«
»Ne.«
»Jesi li ikada vidio ženu sličnu mojoj prijateljici?«
»Nisam.«
»Znaš li što je suučesnik?«
»Čovjek koji pomaže.«
»Ima i pravno značenje«, rekao je Reacher, »Ono je da ćeš i ti ići u zatvor ako znaš nešto,
a ne kažeš to. Bojim se da je Billy skrenuo s uske staze poštenja. Donio je neke loše odluke u
životu. Savezna vlada jučer je zaplijenila ovu kuću. Savezni agent stavio je lijepila u
ključanicu. To sad rade. Ovo nam je posljednja prilika da ti pomognemo, Masone, Ako znaš
gdje je Billy, reci nam, odmah.«
»Ne znam gdje je Billy«, rekao je klinac, pomalo veselo. »Ali ne brinite se. Vratit će se za
godinu-dvije. Tako je bilo zadnja dva puta.«
Reacher je pogledao Bramalla koji je slegnuo ramenima. Zatim Mackenzie koja je
kimnula glavom. Vjerovala je klincu.
Koji je pitao: »Kako ću ući u kuću?«
»Nećeš«, rekao je Reacher. »Ionako nema smisla. Novca odavno nema. Bio je u saveznoj
pohrani dokaznog materijala prije nego što si se jutros probudio. Ali kamionet možeš
zadržati. Nabavi ralicu i možeš pokrenuti posao.«
Gledali su klinca kako se odvozi. Mackenzie je proučavala pogled s verande. Široke,
prazne ravnice s desne strane. Zgrada stare pošte i trgovina pirotehnikom u daljini. Krdo
antilopa udaljeno oko kilometar i pol od njih. Crveni makadam, bez podignute prašine koju
bi vozilo ostavilo. S lijeve strane niski, ali oštri vrhovi. Poput minijaturnih planina.
Rekla je: »Bilo bi logično da nastavimo dalje. Ona nije ovdje. Nije ni u Porterfieldovoj kući,
koja je sljedeća. Ni u kući gospođe s pitom, koja je nakon nje. Bilo bi logično nastaviti dalje i
Knjige.Club
129
 Knjige.Club Books

čekati kod četvrtog prilaza. Bill bismo bliže, a iza nas se ništa ne bi moglo dogoditi. Sve bi još
bilo ispred nas.«
»Ako Reacher ima pravo«, rekao je Bramall. »A nije nužno da ima.«
»Zašto je onda nitko nije vidio?«
Bramall nije odgovorio.
Reacher je rekao: »Mislim da je ostavio kamionet bratu iz neke vrste kaubojske pobude.
Želio je biti siguran da će se netko brinuti za njegova najboljeg konja, da se tako izrazim. Sve
je to dobronamjerno. Ali deset tisuća dolara u kutiji je drukčije. To je mnogo novca. Nije to
učinio jer je želio. Mislim da je bio negdje na putu kad je primio poziv iz Montane. Bio je
predaleko od kuće da bi se vratio po nova«. Nije imao vremena ako se želio držati dogovora.
Morao je odmak krenuti u Casper. S obzirom na smjer iz kojeg je stigao tip iz Billingsa,
moramo pretpostaviti da su nastavili na istok kroz Nebrasku. Ako uzmemo u obzir da nije
stigao poslušati ni prvu Scorpiovu poruku, sve je to bilo prije barem 48 sati. Sad su već u
Chicagu. Ali mislim da nisu otišli u Chicago. Mislim da se ondje ne bi osjećali kao ko kuće.
Mislim da su skrenuli na jug, prema Oklahomi, Ondje bi mogli živjeti od nečega. Ili na jednak
način kao i dosad.«
»Moguće«, rekao je Bramall.
Mackenzie je rekla: »Ali Specijalni agent Noble to neće moći povezati jer neće saznati
gdje je Billy ostavio kamionet, a sve to zbog naše odluke da ga prepustimo njegovu bratu.«
»Naše odluke?« rekao je Bramall.
»Ne trebamo se sramiti toga. Učinili smo to u najboljoj namjeri omogućili smo mu da
pokrene posao, to je divno. Ali želim da specijalni agent dobije priliku pronaći Billyja. Mislim
da bi nam rekao da ga pronađe. Zašto ne bi? Mislim da bismo ga trebali zvati i reći mu da
mislimo da je Billy u Oklahomi.«
»To je samo nagađanje«, rekao je Bramall.
»Temelji se na činjenici«, odvratila je ona. »Koja Nobleu nije dostupna.«
»On bi mogao nagađati drukčije.«
»Ili će barem dobiti priliku za to.«
»Zaista želite da ga nazovem?«
»Mislim da bismo trebali.«
Bramall je poredao Reachera.
»Kuhao je za sve nas«, rekao je Reacher. »Bilo bi lijepo mu se javimo.«
Bramall je izvukao svoje naočale za čitanje i mali notes. Otvorio ga je palcem.
»Imaš zapisan Nobleov broj?« pitao je Reacher,
»Samo broj njihove zapadne centrale«, rekao je Bramall.
Birao je broj i neko se vrijeme igrao gluhog telefona, ponavljajući ime uvijek iznova, s
varijacijama, specijalni agenti Kirk Noble, specijalni agent Noble, Kirk Noble. Naposljetku se
vjerojatno javio sam Noble jer ga je Bramall podsjetio tko je, spomenuvši i jaja sa slaninom, a
zatim mu je rekao kako imaju dobar razlog vjerovati da su bjegunci otišli u Oklahomu.
Noble je očito tražio da razgovara s Reacherom. Bramall mu je predao mobitel
Noble je rekao: »Imamo problem s Porterfieldom.«
Knjige.Club
130
 Knjige.Club Books

26. POGLAVLJE

N oble je rekao: »Napisao sam izvješće prema onomu što ste mi rekli, od riječi do riječi, a
zatim ga učitao u naš softver koji automatski uspoređuje napisano sa svim bazama
podataka koje imamo i provjerava znamo li neko od navedenih imena. No pretraga Seymoura
Porterfielda bila je blokirana. Malo sam kopao i pronašao tri dosjea o njemu, svi su zaključani
i za sve su potrebne lozinke visoke sigurnosne razine.«
»Kakav bi tip imao takav dosje?« pitao je Reacher.
»Izvor informacija«, rekao je Noble. »To je sigurnosna mjera.«
»Zanimljivo.«
»Moram znati tko je Porterfield bio.«
»Imao je skupu kuhinju.«
»Moraš mi reći što znaš o njemu.«
»Ne znam ništa o Porterfieldu. Nosio je samo traperice i imao oko za unutarnje uređenje.
Ali zapravo me nije briga. Nisam ovdje radi njega.«
»Jedan od dosjea bio je o Porterfieldu i još jednoj osobi. Sudeći po šiframa, druga je osoba
žena. Ne mogu vidjeti datum spisa, ali redoslijed sugerira da je otvoren prije dvije godine, a
zadnji put mu je netko pristupio malo prije Porterfieldove smrti.«
»Zanimljivo«, rekao je Reacher opet. »Koliko su duboko u sustavu ti spisi?«
»Vrlo duboko. Ali mislim da izvorno nisu iz Administracije za suzbijanje narkotika.
Mislim da smo dobili kopiju od nekoga, kao uslugu.«
»Od koga?«
»Šifra je neobična. Nije FBI ni ATF. Takve smo šifre rabili kad smo imali pripadnike
specijalnih postrojbi u Kolumbiji. To nije neki daleki izvor. Negdje je prilično blizu našega
glavnog ureda.«
»Dobro«, rekao je Reacher. »Shvaćam. Ne zaboravite nazvati Oklahomu.«
Prekinuo je vezu i ispričao ostalima što je saznao.
»Pomaže li nam to?« pitala je Mackenzie.
»Ne znam«, rekao je Reacher. »Tko je Porterfield bio prije dvije godine ne govori nam
nužno gdje je Rose sada. Ne bismo trebali trošiti previše vremena na to. Možemo stati uz
cestu prije četvrtog prilaza, a ja ću nazvati nekoga odande, dok čekamo.«

Knjige.Club
131
 Knjige.Club Books

Parkirali su se na nizbrdici pokraj ceste, nagnuti, poput policajca s radarom. Ispred njih je
bilo još dvanaest kuća, sve daleko jedna od druge i izvan vidika, razbacane duž još 60
kilometara makadama. A onda ništa. Nitko nije dolazio. Reacher je posudio
Bramallov mobitel i opet po sjećanju birao prastari broj.
Javila se ista žena.
»West Point«, rekla je. »Ured načelnika. Kako vam mogu pomoći?«
»Ovdje Reacher.«
»Pozdrav, bojniče.«
»Moram razgovarati s načelnikom.«
»Ne znate mu ime, zar ne?«
»Trenutačno ne.«
»General Simpson. Bit će mu drago što ste nazvali. Ima informacije za vas. Pričekajte
trenutak, bojniče.«
Čulo se škljocanje i šuškanje, a onda se javio načelnikov glas.
»Bojniče«, rekao je.
»Generale«, odvratio je Reacher.
Nije rekao prezime Simpson. Za slučaj da mu to nije prezime. Neslane šale bile su
uobičajene na West Pointu. Iako nije vjerovao da bi mu žena koja se javljala na načelnikov
telefon smjestila, nije mogao biti siguran,
»Kako napredujete?« pitao je načelnik.
»Polako«, odgovorio je Reacher. »Mislim da sam blizu njezine lokacije.«
»A gdje je to?«
»Jugoistočni Wyoming.«
»Znači, otišla je kući.«
»Ne baš, ali nije ni daleko. Pronašao sam neke tragove u kući blizu mjesta zvanog Mule
Crossing. Bila je ondje prije godinu i pol. Čini mi se da je još negdje u blizini.«
»Moram vam reći nešto«, rekao je načelnik. »Možda je važno. Iz znatiželje sam pokušao
pogledati vojni i medicinski dosje bojnice Sanderson. Nisam mu mogao pristupiti. Zatvoren
je čvršće od pačjeg dupeta na dan sjeckanja. Mislim da su to učinili tvoji ljudi.«
»Moji ljudi?«
»Vojna policija.«
»Kada?«
»Teško je reći točno. Prije dosta vremena, ali gotovo sigurno nakon što je otišla iz vojske.
Možda prije dvije godine.«
»Dobro«, rekao je Reacher. »Sad pogodite radi čega zovem.«
»Kako bih mogao pogoditi?«
»Tip u čijoj sam kući pronašao tragove također ima zatvoreni dosje u saveznoj bazi
podataka. Zapravo, tri zatvorena dosjea. Jedan od njih otvoren je prije dvije godine i odnosi

Knjige.Club
132
 Knjige.Club Books

se na tog tipa i neku ženu. Čini se da to nisu izvorni spisi te savezne agencije, nego im ih je
poslao netko drugi, kao uslugu.«
»Znaju li tko?«
»Natuknuli su da bi to mogao biti Pentagon.«
»To je zanimljivo«, rekao je načelnik. »Znam da je i vama. Ali niste zvali da me zabavljate.
Želite da učinim nešto za vas.«
»Koga poznajete ondje?«
»Nekoliko ljudi.«
»Duguju li vam uslugu?«
»Koliko bi riskirali?«
»Ne mnogo. To se ohladilo prije godinu i pol. Sad je to već davna prošlost. I ne trebaju
nam pojedinosti. Samo neka potvrde je li Sanderson ta žena u spisu s tipom koji je bio vlasnik
kuće. Ime mu je bilo Seymour Porterfield. U arhivu socijalnog osiguranju trebali bi imati
potvrdu o smrti koju je potpisao šerif početkom proljeća prošle godine.«
»On je mrtav.«
»Ovo je Wyoming. Pojeo ga je medvjed.«
Reacher je izdiktirao Porterfieldovo ime i prezime, slovo po slovo.
Načelnik mu je izdiktirao natrag što je zapisao, radi provjere.
»Hvala, generale«, rekao je Reacher. »Možete me nazvati na ovaj broj. Javit će vam se moj
partner gospodin Bramall.«
»Hvala, bojniče.«
»Generale, prezivate se Simpson?« pitao je Reacher.
»Tako je«, odgovorio je načelnik. »Sean Simpson.«
»Da, gospodine«, rekao je Reacher, iz navike.
Prekinuo je vezu i vratio mobitel Bramailu, koji ga je stavio da se puni. 1
Čekali su cijeli sat uz rub ceste i nisu vidjeli nikoga, osim maloga krda jelena, koje je izišlo
iz šume s jedne strane, prešlo cestu i nestalo u šumi s druge strane. Na nebu visoko iznad njih
kružile su ptice grabljivice.
Cesta je i dalje bila prazna.
»Žao mi je«, rekla je Mackenzie. »Opet sam to učinila. Svaka se ideja čini dobrom. Dok se
ne pokaže pogrešnom.«
»Nitko od nas nije imao bolju ideju«, rekao je Reacher.
»Možda je dobro što je još nismo vidjeli. To bi značilo da ne treba ono što Billy prodaje.
Da je dobro. Samo joj je netko ukrao prsten. Sami ste to rekli.«
»To je najbolji mogući ishod.«
»Katkad se ostvari.«
»Da, katkad«, rekao je Reacher.
»Koliko često?«
»Češće nego nikad. Ali manje često nego uvijek.«

Knjige.Club
133
 Knjige.Club Books

»Čekajte«, rekao je Bramall.

Pokazao je prstom.
Na cesti ispred njih pojavio se oblak prašine. Na zapadu, u daljini, gotovo na obzoru.
Ispred oblaka bila je točkica slabo vidljiva zbog izmaglice, ali približavala se brzo.
Čekali su. Točka je postajala većom, a oblak prašine uvijao! se i rastao iza nje, neprekidno
se obnavljajući, nalik padobranu, ali beskrajno dugom, koji održava neko unutarnje
aerodinamičko svojstvo prije nego što naposljetku omlitavi i popusti pred vjetrom i
gravitacijom te se polako spusti natrag na do.
»Pripremite se«, rekao je Bramall.
Izvukao je mobitel iz punjača, spreman da fotografira.
Čekali su.
Pokraj njih je projurio terenac, prastari model, pravokutan i izubijan, prekriven hrđom i
crvenom prašinom toliko debelom da je izgledala poput boje. I prozorsko staklo bilo je takvo,
osim prednjeg vjetrobrana na kojem su bila dva zamrljana polukruga od brisača, gdje je sloj
prašine bio tanji. Kroz njih su na kratki trenutak mogli vidjeti unutra.
Bio je to mutan i nejasan prizor.
Sitna figura, nagnuta u suprotnu stranu. Srebrnkaste boje.

Knjige.Club
134
 Knjige.Club Books

27. POGLAVLJE

B ramall je brzo skrenuo na cestu i dao se u potjeru poput prometnog policajca. Terenac
ispred njih još se kretao brzo. Cesta se pružala uglavnom ravno, no mjestimice se spuštala
u udubine ili podizala na uzvisine, pa čak i skretala i gubila iz vida, ali oblak prašine uvijek je
bio ondje, pokazujući im put. Golema Toyota jurila je poskakujući po neravnoj površini,
krećući se prilično brzo, ali terenac koji je slijedila nije usporavao. Zapravo, ubrzavao je.
Katkad bi se oblak između njih razvukao na gotovo kilometar.
A onda je nestao.
Toyota je izišla iz duge okuke i probila se iz prašine u čisti zrak. Posve prazan
kilometrima ispred njih.
Nije bilo terenca. Nije bilo ničega.
Iza njih se oblak prašine zanosio na vjetru, skretao s ceste i zamirao u grmlju.
Bramall je zaustavio auto.
»Skrenula je nekamo«, rekao je Reacher. »Na prilazima nema prašine. Koji je prilaz
ondje?«
Bramall se okrenuo polukružno na cesti i vratio se kako bi pogledali.
»Prilaz s lijeve strane«, rekla je Mackenzie. »Mislim. Ne mogu biti sigurna.«
»Gospođa s pitom«, rekao je Reacher. »Porterfieldova susjeda. Bill smo ovdje jučer. Ni
tada ga gotovo nismo vidjeli.«
»Ali gospođa s pitom je izišla. Vidjeli smo je kako odlazi.«
Bramall je skrenuo na prolaz i nastavio dalje, vozeći kao i dan prije, ali brže, skrećući
između stabala i uspinjući se uz brežuljke više od pet kilometara tijekom kojih nisu vidjeli
nikoga i ništa. Iznenada su izišli iz šume na čistinu s pogledom na istok i jednokatnicom od
smeđih dasaka, sa starinskom ogradom i klupom iz crkve na verandi.
Ondje nije bilo ničega.
Nije bilo starog, izubijanog terenca prekrivenog prašinom.
Ništa se nije kretalo.
Nije bilo nikakva zvuka.
Mackenzie je rekla: »Sigurno postoji još neka staza. Poput onih kakve sam vam jučer
pokazala.«

Knjige.Club
135
 Knjige.Club Books

Bramall je vozio dalje, u široku, neravnu luku cijelim putom oko kuće i pokrajnjih
objekata, što je bliže mogao stablima. Vidjeli su tri šumske staze koje su nastavljale dalje
kroza stabla. Jedna na zapad, jedna na jug, a jedna između. Izgledale su poput staza
za planinare ili lovce, utabane, ali pune kamenja i korijenja. Sve su bile osvijetljene blagim
zrakama sunca koje su se probijale kroz krošnje i sve su skretale te nestajale iz vida.
Sve su bile uske.
Ali dovoljno široke da stane četvrtasti terenac
Nije bilo moguće reći kojom od njih je vozilo prošlo. Tlo je bilo posve suho. Tragovi guma
bili su posvuda, jasno vidljivi u prašini.
»Hoćemo li se kockati?« pitao je Bramall.
»To je traćenje vremena«, rekao je Reacher. »Te staze imaju previše račvanja.
Vjerojatnost da ćemo je pronaći postala bi ravna nuli. Osim toga, tvoj je terenac veći od
njezina. Zapeli bismo.«
»Ako je to bila ona«, rekao je Bramall.
»Pretpostavimo da je bila,«
»Nije važno kojim je putom otišla«, rekla je Mackenzie. »Pitanje je zašto je otišla. Što se
dogodilo?«
»Uplašili smo je«, rekao je Reacher. »Čekali smo uz rub ceste. Mogli smo biti prometna
policija. Nije htjela da je uhvatimo. Pa je skrenula s ceste i nastavila nekom čudnom šumskom
stazom koju samo ona zna. Sada se negdje krije i pokušava smisliti što učiniti sljedeće.«
»Gdje to?«
»Unutar dvije do tri tisuće kvadratnih kilometara odavde. Na točki koju nikada nećemo
pronaći«
Mackenzie je nekoliko trenutaka bila tiha.
Zatim je rekla: »Jeste li vidjeli srebrnu boju?«
»Samo kratki bljesak«, rekao je Bramall.
»Što mislite, što je to?«
»Jakna«, rekao je Bramall. »S kapuljačom.«
»Ali uska«, rekao je Reacher. »Meni se učinilo poput trenirke atletičara. Ono što skinu sa
sebe prije utrke.«
»Je li izgledalo poput folije?«
»Djelomično«, rekao je Bramall. »Možda po rubu.«
»Zašto nije htjela da je sustignemo?« pitala je Mackenzie.
»Nije znala da ste to vi«, rekao je Reacher. »Nije vam vidjela lice. Prozori su joj bili
prašnjavi, kao i naši, a kad je došla blizu, gledala je u drugom smjeru, Nije to bila emocionalna,
nego praktična odluka. Mislila je da smo policajci Možda zbog nečega ne može dopustiti
policajcu da joj pogleda u auto.«
»Ako je to bila ona«, rekao je Bramall.
»Jer je ovisnica«, rekla je Mackenzie.
»U najgorem slučaju«, odvratio je Reacher.
Knjige.Club
136
 Knjige.Club Books

»Koji se katkad ostvari.«

»Češće nego nikad, rjeđe nego uvijek.«
»Kojoj se strani vi priklanjate?«
»Nadaj se najboljemu, planiraj za najgore.«
»Ozbiljno.«
»Zapravo razmišljam o Seymouru Porterfieldu«, rekao je Reacher. »Pretpostavljali smo
da je Billy preuzeo njegov posao. Nakon takva događaja obično dolazi do nagla širenja. To je
zapravo i razlog preuzimanja. Netko drugi vidio je propuštene prilike. A to i nije vrsta posla
koji se smanjuje. Samo postaje većim. Stoga, da skratimo priču, govoreći u teoriji, mogli bismo
iz više razloga očekivati da predstavnici zakona smatraju Billyja većom opasnošću nego što
je to Porterfield ikada bio. Ali dječak detektiv gotovo nam je rekao da ga ne zanima osoba kao
što je Billy. Rekao je da će ubaciti njegovu fotografiju u sustav. To je šifra za to da će ga
pustiti. Jer im nije dovoljno zanimljiv. S druge strane, još manje zanimljiv Seymour
Porterfield ima svoj zapečaćeni dosje u Pentagonu.«
Bramall je rekao: »To ne mora mnogo značiti. Nekoć je možda bi povezan s nekim sitnim
dilerom iz srednje Amerike. Vojska je sve zapisivala. Njegov dosje može sadržavati samo
jednu riječ. Znaš kako je to išlo. Vjerojatno si i sudjelovao.«
»Zašto bi dosje s jednom riječi bio zaključan?«
»Ne znam« odvratio je Bramall.
»Sto, zapravo, sigurno znamo o Porterfieldu?«
»Vrlo malo.«
»Kakav si dojam stekao o njemu?«
»Kako je njegova susjeda rekla. Bogati tip iz drage države koji je došao pronaći sebe,
možda i napisati roman.«
»Lijep život.«
»Itekako«
»Svidjela ti se njegova kuća.«
»Mogao bih živjeti u njoj.«
»Imao je sve Što bi netko mogao poželjeti«, rekao je Reacher. »Uključujući kuhinjski pult
od granita i zapečaćeni dosje u Pentagonu. Zapravo, imao je tri dosjea u Pentagonu. Čini se da
je posljednji obuhvaćao njega i nepoznatu žensku osobu i ono čime su se zajednički bavili
tijekom šest posljednjih mjeseci njegova života. Povrh svega, tu je razbijeni prozor na
njegovoj kući. To je izgledalo kao djelo profesionalca koji radi za vladu. Što je besmisleno.
Sve dok više nije. Osim toga, tipa je pojeo medvjed. Ili planinski lav. I jedno i drugo vrlo je
malo vjerojatno. Sve nas to dovodi do nagađanja o tome što se zapravo dogodilo tijekom
zadnjih šest mjeseci. Osobito pred kraj. Možda je Rose sada pobjegla od nas jer je prije godinu
i pol naučila da ne vjeruje skupim crnim vozilima punim ljudi I da napokon odgovorim na
pitanje gđe Mackenzie, čini se da sada više ne naginjem najgorem scenariju. Najgori scenariji
obično su vrlo banalni. Ovo se doima složenijim.«
Mackenzie je rekla: »Mislite da Porterfield nije bio osoba kakvom ste ga dosad smatrali?«

Knjige.Club
137
 Knjige.Club Books

»Mogao je biti deset puta gori. Sada više nisam siguran. To je zanimljiv dio. Posve je
moguće da je bio deset puta bolji.«
»Ako je bio, kako bi Arthur Scorpio znao njegovo ime?« pitao je Bramall.
»Možda preko Billyja. Billy je bio Porterfieldov susjed koliko i gospođa s pitom. Svi oni
razgovaraju. Možda je Scorpio volio slušati susjedske tračeve.«
»Imao je deset tisuća dolara u kutiji od cipela.«
»Možda je živio od toga dok je pisao roman.«
Bramall nije odgovorio jer mu je mobitel zazvonio. Javio se i slušao nekoliko sekunda, a
onda dodao mobitel Reacheru.
»General Simpson«, rekao je. »Za tebe.«
Reacher je prislonio mobitel na uho.
Načelnik je rekao: »Porterfield je bio američki marinac.«

Knjige.Club
138
 Knjige.Club Books

28. POGLAVLJE

N ačelnik je nastavio: »Sve su pojedinosti strogo tajne, ali od socijalnog osiguranja i drugih
neklasificiranih izvora saznali smo da je Seymour Porterfield, koji je prošle godine
poginuo u Wyomingu, u mladosti završio postdiplomski studij na jednom od najprestižnijih
sveučilišta, a u marince se prijavio dan nakon napada 11. rujna. Bio je savršeni novak. Mogli
bi ga staviti na promidžbeni plakat. Otišao je u Irak s prvim valom kao poručnik u
pješačkoj satniji. Nije izdržao dulje od mjesec dana. Bio je među ranim žrtvama. Nije
navedeno koliko je teško ranjen. Nakon časnog otpusta vratio se civilnom životu. U to doba
marinci su si mogli priuštiti psihološko savjetovanje za svoje veterane. U jednoj je bilješci
navedeno da je Porterfield namjeravao nastaviti akademsku karijeru, a imao je i realistična
očekivanja o budućem nasljedstvu, u obliku novca i nekretnina, tako da nitko nije morao
pretjerano brinuti, a ponajmanje Korpus marinaca. Nakon toga je na vrlo dugo vrijeme nestao
s vidika državnih agencija.«
»Sve dok?« pitao je Reacher.
»Sve dok prije dvije godine neki ured duboko u Pentagonu nije dobio nov slučaj. Nešto
vezano za Porterfielda. Ne znamo što. Mislimo da su izvukli njegov vojni dosje radi provjere,
a zatim ga zapečatili. To obično znači neko. Istodobno su otvorili drugi dosje, o Porterfieldu i
nekoj ženi. To je sve što možemo vidjeti. Tri spisa, kako ste i rekli.«
»Je li ta žena Sanderson?«
»Još ne znamo. To je ispod površine.«
»Tražite li i dalje?«
»Diskretno«, odgovorio je načelnik. »Javit ću se.«
Veza se prekinula. Reacher je vratio mobitel Bramall, a on ga je priključio na punjenje.
»Pomaže li nam to?« pitala je Mackenzie,
»Moguće je da to nije ona«, rekao je Reacher.
»Pretpostavimo da jest.«
»To nam daje ranjenog časnika marinaca i ranjenu časnicu kopnene vojske zajedno
tijekom šest mjeseci. Takvo što može otići u bilo kojem smjeru. Mogli su biti najgori ovisnici
u povijesti. Ili su se mogli oporavljati, dajući jedno drugome moralnu podršku. Ili nikada nisu
ni uzimali drogu. Oboje su posebne osobe. Porterfield je napustio postdiplomski studij kako
bi se prijavio u marince. Rose je bila među najboljih deset u svojoj generaciji i bila na pet
tura. Možda su oboje pronašli malo mira s nekime tko ih razumije.«
Knjige.Club
139
 Knjige.Club Books

»Gdje je onda ona sada?«

»To je problem. Pitanje je također i odgovor.«
»Tužno«, rekla je Mackenzie. »Nameće se zaključak da je sada vjerojatnije ovisnica nego
vrlo dojmljiva osoba. Ili bi mi se još javljala.«
»To je najgori mogući ishod.«
»Rekli ste da više ne naginjete tomu.«
»I ne naginjem«, rekao je Reacher. »I dalje se nadam najboljemu. Smijem li vam postaviti
osobno pitanje?«
»Mislim da možete«, odvratila je ona.
»Kakve ste blizanke vi i Rose? Izgledate li vrlo slično?«
Ona je kimnula. »Identične smo blizanke. Doslovno. Sličnije smo od većine blizanaca.«
»Onda bismo trebali otići do bolnice.«
»Zašto?«
»Sad je mnogima već kriva. Neki od njih sigurno imaju prijatelje koji bi možda pristali
podijeliti ako imaju nešto. Neki će pokušati kupiti nešto u gradu. Ostali će otići na hitan
prijam. Tvrdit će da ih silno boli zub. Ili leđa. Nešto što nije moguće testirati. Ali bol je sada
općeprihvaćen pojam pa im liječnik mora vjerovati. Mora im prepisati lijek ono što trebaju.
Trebali bismo provjeriti je li bila ondje. Podsjetit ćete ih na nju. Poput živućeg plakata
za nestalu osobu.«
»Osjećam se kao da sam je izdala. Prihvaćam da je narkomanka.«
»To je stvar eliminacije. Moramo početi odnekud.«
Mackenzie je šutjela jedan dugi trenutak.
Zatim je rekla: »Dobro, idemo.«
Bramall je pokrenuo Toyotin veliki V8 motor i u široku luku krenuo prema početku
prilaza. Okrenuli su leđa čistini s pogledom na istok i kući od smeđih dasaka sa starinskom
ogradom i klupom iz crkve na verandi. Pripremili su se na pet neudobnih kilometara koji su
ih čekali, a zatim opet za makadam.
Ali u tome je trenutku iz drugog smjera po prilazu naišla žena koja je ispekla pitu od
jagoda. Žena koja je živjela ondje. Vraćala se s tržnice u svome džipu. Bramall je zaustavio
Toyotu i pomaknuo se unatrag kako bi ona mogla proći. Ona je prošla, ali se zaustavila tik uz
njih i spustila prozor.
Bramall je spustio svoj prozor.
I Reacher svoj na stražnjem sjedalu.
Žena ih je prepoznala od jučerašnjeg dana. Oprezno je kimnula, a zatim pogledala prema
Mackenzie. Koju nije prepoznala. Nije bilo nikakve naznake prepoznavanja. Ni najmanje. A
gledala je savršenu kopiju. Živući plakat.
Za nju je bila neznanka.
»Mogu li vam pomoći?« pitala je žena.
Reacher je rekao: »Došli smo vas pitati još nešto, vezano za ono o čemu smo razgovarali
jučer. Nismo znali da ste otišli nekamo.«

Knjige.Club
140
 Knjige.Club Books

»Jeste. Prošla sam pokraj vas kod skretanja na cestu.«

»Možda nismo primijetili.«
»Privatni ste detektivi. Trebali biste primijetiti.«
»Tražimo nestalu ženu«, rekao je Reacher. »Možda smo bili zauzeti.«
»Što ste me htjeli pitati?«
»O onomu kad ste posjetili Porterfielda«, rekao je Reacher. »Je li imao neki oblik
invaliditeta?«
»Mislimo da nije.«
»Imao je obje ruke i noge?«
»Dakako.«
»Je li možda hramao?«
»Ne bih rekla.«
»Govorio je razumno i razumljivo?«
»Bio je vrlo pristojan i fin.«
»Dobro«, rekao je Reacher, »Što se tiče onoga što ste vidjeli u njegovu autu kad ste se
mimoišli na makadamu. Možete li nam opet reći nešto o tome?«
»U autu nije bilo ničega. Prevarila sam se.«
»Pretpostavimo da niste. Što ste vidjeli?«
Zastala je na trenutak.
»Sve je bilo vrlo brzo«, rekla je. »Dva se auta mimoilaze. Prašina se digla poput oluje.«
»Ipak«, rekao je Reacher. »Što ste vidjeh?«
Opet je zastala.
»Djevojku kako se okreće u drugu stranu«, rekla je. »I srebrnkastu boju.«
»To vam je ostalo u sjećanju.«
»Bilo je neobično.«
»Jeste li Ikada prije vidjeli takvo što?«
»Nikad.«
»Jeste li ikada vidjeli takvo što opet?«
»Nikad.«
»Jeste li posve sigurni?« pitao je Reacher. »Možda u drugom autu? I bila je sama. Možda
je vozila sa zapada po makadamu.«
»Nikad«, rekla je žena opet. »Zbijate šale sa mnom?«
»Ne, kunem vam se. Imamo još jedno pitanje. Dopuštate li ljudima da voze vašim
prilazom kad god žele?«
»Mislite, osim vas?«
»Dobro, imate pravo«, odvratio je Reacher. »Ali je li vam inače prihvatljivo da se ljudi
dovezu vašim prilazom i nastave dalje vašim šumskim stazama?«
»Ne, nije.«

Knjige.Club
141
 Knjige.Club Books

»Nikada to ne dopuštate?«
»Zašto bih?«
»Je li se to ipak nekad dogodilo? Možda ste imali neki neovlašteni prilaz posjedu?«
»Nikad«, rekla je ona četvrti put. »Što se događa?«
»Zapravo smo ovdje zato to smo slijedili jedan stari terenac. Na neki je način bježao od
nas. Skrenuo je na vaš prilaz, a zatim i na jednu od vaših, šumskih staza. Ne znamo na koju.«
Žena se osvrnula posvuda oko sebe.
Rekla je: »Netko je bježao ovuda?«
»Takvo što nikada se nije dogodilo?«
»Nikad«, rekla je žena opet. »Kako bi se moglo dogoditi? Kako bi itko znao kamo vode
moje šumske staze?«
Netko s West Pointa bi znao, pomislio je Reacher. Iz doba kad je čitanje karata bilo vještina
koja spašava život.
»Zaista, kamo vode vaše šumske staze?« pitao je.
»Posvuda«, odgovorila je ona. »Možete stići do Colorada ako želite. Koga ste hvatali?
Sigurno su bili u panici kad su prošli ovuda.«
»Mislimo da je vozila žena.«
»Dobro.«
»Doimala se sitnije građe i u prolazu se okrenula od nas. Nismo joj vidjeli lice.«
Žena nije rekla ništa.
»Vidjeli smo i srebrnkastu boju.«
»O, Bože.«
»Isto što ste jednom vidjeli vi.«
»Ovdje?«
»Da, slijedili smo terenac ovamo.«
»Sad ću imati noćne more zbog vas.«

Ostavili su je ondje i odvezli se niz prilaz do makadama pa njime do državne ceste i dalje do
Laramieja. Bolnica je bila pokraj sveučilišta. Možda su bili povezani. U čekaonici hitne službe
bilo je sedmero ljudi. Barem ih je dvoje patilo od Billyjeva odlaska. Bill su nervozni i znojni.
Vrlo vjerojatna dijagnoza. Ostalih petero vjerojatno su bili studenti Svih sedmero podignuli
su pogled, kako to ljudi rade u čekaonicama. Da vide pridošlice.
Uključujući i Mackenzie.
Nikakve naznake prepoznavanja.
Kao ni na recepciji. Mackenzie je pitala imaju li ili su imali pacijenticu po imenu Rose
Sanderson. Uljudna žena pogledala je monitor, nasmiješila se i rekla da kod njih nije bio nitko
s tim imenom, cijelo vrijeme gledajući Mackenzie ravno u oči, na otvoren, iskren i posve
suosjećajan način. Bez ikakve naznake prepoznavanja.
Mackenzie se odmaknula od recepcije i rekla; »Dakle, ili ima prijatelje spremne podijeliti
ono što imaju s njom ili je u gradu i pokušava kupiti.«
Knjige.Club
142
 Knjige.Club Books

Odvezli su se do ugla Treće ulice i Velike avenije te ulicu po ulicu tražili željenu
kombinaciju, a to su bila dva loša bara i pristojno mjesto za jelo, sve unutar međusobnog
vidokruga. Morali su pojesti nešto, ali Mackenzie nije htjela odustati od nadzora. Željela je
nadzirati barem dva moguće mjesta dok jede. Stoga su pronašli kafić s druge strane ulice od
dva kaubojska bara, oba s neonskim reklamama za pivo iza neopranih prozora.
Pretpostavljali su da bi na takvim mjestima dileri mogli obavljati svoje transakcije. Kauboji su
voljeli tablete protiv bolova kao i svi ostali. Možda i više. Zbog nezgoda na rodeu, ozljeda s
lasom i običnih padova s konja.
Kafić je bio neko new-age mjesto s raznim zdravim sokovima i sendvičima koji su se
Reacheru činili kao da ih je radio slijepac. Svi su imali razne nasumične sastojke. U krahu su
bile goleme sjemenke. Poput piljevine miješane s kugličnim ležajevima.
Bramall je otišao oprati ruke pa su Mackenzie i Reacher ostali sami za stolom. Skinula je
jaknu i okrenula se lijevo i desno kako bi je objesila na naslon stolice. Opet je pogledala prema
njemu. Blijeda, besprijekorna koža, savršene jagodične kosti, nježne crte lica. Zelene oči pune
tuge.
»Ispričavam se«, rekla je.
»Zbog čega?« pitao je.
»Kad smo se upoznali rekla sam da ste čudni i opsesivni, da vam nisu svi vojnici na
broju.«
»Mislim da sam to rekao ja.«
»Samo zato što ste znali da to mislim.«
»Imali ste dobar razlog.«
»Možda«, rekla je ona. »Ali sad mi je drago što ste ovdje.«
»Meni je drago što to čujem.«
»Trebala bih vam platiti koliko i gospodinu Bramallu. Istu dnevnicu.«
»Ne želim da mi platite«, rekao je Reacher.
»Mislite da je vrlina dovoljna nagrada po sebi?«
»Ne znam mnogo o vrlini, samo želim otkriti što se dogodilo. Ne mogu naplatiti za
privatno zadovoljstvo.«
Bramall se vratio pa su naručili, jeli i gledali kroz prozor.
Nisu vidjeli ništa.
Mackenzie je platila.
Reacher je rekao: »Ima još jedan bar koji bismo mogli provjeriti.«
»Ovakav?« pitao je Bramail.
»Možda malo bolji. Možda je ondje tip s kojim bismo mogli razgovarati.«
Odveo ih je jednu ulicu prema željezničkoj pruzi, pa dvije ulice desno, do bara sa zrcalom
u kojem je bila rupa od metka. Isti je tip sjedio za istim stolom, opet s bocom piva. Tip koji želi
pomoći ili koji gura nos u tuđe poslove ili stručnjak za sve lokalno ili mješavina svega trojeg.
Njegov je stol bio samo za dvoje pa je Mackenzie sjela nasuprot njemu, a Bramail i Reacher
stali su iza nje.
Tip je rekao: »Vi ste me pitali za Mule Crossing.«
Knjige.Club
143
 Knjige.Club Books

»Točno«, rekao je Reacher.

»Jeste li ga pronašli? Ili ste trepnuli i propustili ga?«
Govorio je Reacheru, ali gledao je Mackenzie. Bilo bi teško ne gledati je. Bujna kosa, lice,
oči i vitko tijelo ispod tanke bijele bluze.
Nikakve naznake prepoznavanja.
»Pronašao sam Mule Crossing«, rekao je Reacher. »Zapravo, čuo sam ondje jednu priču.
Prije godinu i pol nekoga je pojeo medvjed.«
Tip je popio još jedan dug gutljaj.
Obrisao je pjenu s usana,
»Seymour Porterfield«, rekao je.
»Poznavali ste ga?«
»Prijatelj mog prijatelja popravio mu je krov kad je prokišnjavao. A to je bilo svake zime
jer je loše napravljen. Čuo sam od njega neke stvari. Za taj posjed znam još prije. Zemljište je
bilo u vlasništvu željeznice iako mu pruga nije ni blizu. Zbog neke stare prijevare od prije više
od stotinu godina. Svako malo neki bogataš s istoka naslijedio bi posjed i došao ovamo
izgraditi brvnaru. U Porterfieldovu slučaju bio je to njegov otac. Izgradio ju je u modernom
stilu. Vjerojatno zato krov prokišnjava. Poslije je umro i Porterfield je naslijedio kuću. Čini se
da mu se sviđao jednostavan život jer se uselio u nju.«
»Kako je zarađivao za život?«
»Neprestano je bio na mobitelu i često se vozio uokolo. Nitko ne zna što je točno radio.
Možda mu je to bio hobi. Imao je dovoljno očeva novca. Neko staro bogatstvo s istoka. Možda
su imali željezaru pa su tako bili povezani sa željeznicom.«
»Kakav je bio kao čovjek?«
»Bio je visokoobrazovan i bivši marinac. Ali u oba se slučaja vidjelo da je rođen u bogatoj
obitelji.«
»Kakva je bio zdravlja?«
Tip je zastao na trenutak.
Zatim je rekao: »Čudno je što to pitate.«
»Zašto?«
»Izvana se činilo da je dobra zdravlja. Mogao je biti na filmskom plakatu. Ali kod kuće je
imao velika pakiranja flastera i ormarić prepun lijekova.«
»Prijatelj vašeg prijatelja vidio je takve stvari?«
»U prolazu, znate.«
»Je li bilo kakvih nevolja ondje? Je li bilo nenajavljenih posjeta nepoznatih ljudi? Je li se
događalo bilo što neobično?«
Tip je odmahnuo glavom.
»Nije bilo stranaca«, rekao je. »Ni nevolja. Ni bilo čega čudnog. Dok se nije pojavila tajna
djevojka.«

Knjige.Club
144
 Knjige.Club Books

29. POGLAVLJE

T ip s bocom piva rekao: »Mislim da je to bio početak pretprošle zime. Porterfieidov krov
opet je jako prokišnjavao. Prijatelj mog prijatelja neprestano je bio kod njega. Katkad bi
bacio pogled kroz prozor. Počeo je viđati njezine stvari. Sve više njih. Ali nju nikada nije vidio.
Kad je trebao raditi unutra, nje uglavnom nije bilo, a ako bi bila ondje, krila se u spavaćoj sobi.
Bio je uvjeren u to.«
»Nije bila uvijek ondje?« pitao je Reacher.
»Katkad nije bilo ni Porterfielda. Vjerojatno je imala svoju kuću. Vjerojatno su neko
vrijeme bili i kod nje.«
»Ali kad je nije bilo, nije krila svoje stvari?« pitao je Reacher. »Nije, bile su vani, naočigled
svima.«
»Je li moguće da se zabunio? Možda su sve to Porterfieldove stvari.«
Tip je odmahnuo glavom. Rekao je: »Sumnjam, osobito kad je riječ o spavačicama. A to
se vidi i na prvi pogled. Muškarci i žene rade nered na različite načine. Ovo je bilo oboje
istodobno, bez sumnje. Svega je bilo po dva komada. Za dvoje ljudi. Dva tanjura u sudoperu,
dvije knjige na kauču, dva jastuka u krevetu.«
»Očito je prijatelj vašeg prijatelja sve vrlo detaljno pregledao.«
»Krov prekriva cijelu kuću. Barem bi trebao.«
»Ali prijatelj vašeg prijatelja nikada je nije upoznao?«
»Tako je. Zato ju je i nazvao tajnom djevojkom.«
»Nikada je nije vidio kako dolazi ili odlazi, vani na cesti?« »Nikad.«
»Je li Porterfield ikada govorio o njoj?«
Tip je ispio bocu do kraja i spustio je na stol.
Rekao je: »Nikada nije poricao. Nikada nije rekao nešto čudno poput, Samo da znaš, ja
nemam djevojku. Ali nikada nije rekao ni, Moja djevojka drijema, pa nemoj ulaziti u spavaću
sobu. Samo bi rekao Nemoj ulaziti. I to je bilo to. Nikada nije rekao zašto. Zato je prijatelj mog
prijatelja to opisao kao vrlo čudno iskustvo. Kao da je Porterfield krije i poriče njezino
postojanje, kako je nitko ne bi došao tražiti. Ali to nije imalo smisla jer su njezine stvari
bile posvuda. Mislim da bi osoba s lošim namjerama poduzela bolje mjere opreza.«
»Jeste li povjerovali u priču s medvjedom?« pitao je Reacher.
»Šerif jest«, rekao je tip. »Samo je to važno.«
Knjige.Club
145
 Knjige.Club Books

»Vi sumnjate?«
»Nisam bio ondje pa ne znam. Ali potajno su svi imali istu reakciju. Gotovo refleksno.
Svaki se čovjek jednom ili dvaput zapita što bi učinio ako bi se nekoga baš želio riješiti. Ili ako
bi se neka situacija otela kontroli pa bi netko završio mrtav iako to nije bila namjera. U oba bi
ga slučaja bilo najbolje baciti nekamo duboko u šumu. Upravo na mjesto na kakvom je
pronađen Porterfield. To je posve očito. Možda biste ga namazali medom. Ili probili još
nekoliko žila da miris krvi bude svjež. Možda biste imali sreće pa bi se pojavila neka od velikih
životinja, a možda i ne bi, no one ionako nisu potrebne. Stotine drugih vrsta već bi čekale u
redu, oblizujući se. Usto vam jamčim da su svi koji su čuli za Porterfielda pomislili O, da, tako
bih ja to učinio. Znam da ja jesam.«.
»Mislite da je i šerif to pomislio?«
»Sigurno jest, ali nije nikomu rekao.«
»Javno je to nazvao nesretnim slučajem.«
»Nije bilo dokaza«, rekao je tip. »To je ono najljepše od svega.«
»Je li Porterfield imao neprijatelje?«
»Bio je bogataš s istoka. Siguran sam da svi oni imaju neprijatelje.«
»Što se dogodilo sa ženom?«
»Govorka se da je ostala u ovom kraju. Ali nitko ne zna gdje točno. Nitko ne zna gdje bi
mogla biti jer nitko ne zna kako je uopće izgledala.«
»Što se dogodilo s Porterfieldovim krovom?«
»Šerif je rekao prijatelju mog prijatelja da ga napokon popravi kako valja. Pa je stavio
novi lim preko dijela koji je prokišnjavao. On je to htio odmah učiniti, ali Porterfield mu nije
dopuštao jer u arhitektovu nacrtu nije bilo tako.«

Kupili su tipu još jednu bocu njegova omiljenog piva i ostavili ga ondje. Krenuli su natrag
prema Toyoti koja je bila parkirana preko puta new-age kafića, negdje na pola puta između
dvaju barova sa svjetlećim reklamama za pivo iza prljavih prozora. Dotad se već upalila
ulična rasvjeta. Nebo se mračilo. Kafić je bio zatvoren. Iz barova se čula buka, ali vrata su bila
zatvorena.
Kod Toyote su stajala tri tipa. Na ulici, a njihove su sjene stršale prema naprijed, kao da
su spremne odbiti neprijateljski napad. Sva tri tipa bila su visoka i žilava. Imali su krupne,
zaobljene šake. Svi su nosili traperice i kaubojske čizme, jedan od gušterove kože.
Bramall je zastao u sjeni.
Reacher i Mackenzie stali su iza njega.
»Tko su oni?« pitala je Mackenzie.
»Kauboji«, odgovorio je Reacher. »Odrasli na sušenoj govedini i mesu čegrtuša.«
»Što žele?«
»Uplašiti nas da odemo, mislim. Ovakva koreografija obično vodi do toga.«
»Zašto žele da odemo? Što radimo?«
»Guramo nos. Raspitujemo se o ženi koja bi mogla biti umiješana u mutne lokalne
poslove. Zbog toga su napeti.«
Knjige.Club
146
 Knjige.Club Books

»Što ćemo sad?«

»Moram se savjetovati sa starijim partnerom oko toga tko će prvi.«
»Što bi ti radije?« pitao je Bramall.
»Mislim da bismo trebali ići svi zajedno. Možda ja korak naprijed. Ali želim da im vidite
lica.«
»Zašto?«
»Ako izgubim, možete dati njihov opis policajcima dok se ja oporavljam u bolnici«
»Što ako izgubite?« pitala je Mackenzie. »Sigurno samo žele razgovarati. Naravno, bit će
agresivni i neugodni, ali ne mora nužno doći do tučnjave. Osim ako mi to želimo.«
»Gdje živite?«
»U Lake Forestu u Illinoisu.«
»Dobro.«
»Što to znači?«
»Ovo već jest tučnjava. Vidi se po tome kako stoje. Možemo ih samo poraziti ili otići kući.«
»Je li ih Scorpio poslao?«
»To bi bila logična pretpostavka«, rekao je Reacher. »Tehnički, on kontrolira lokalne
mutne poslove. Sve do Montane, čini se. Ali istodobno je i nelogično. Ako Scorpio Iako može
poslati tri žilava kauboja na nas, zašto je rekao sitnom kriminalcu kakav je Billy da puca na
mene iz zasjede? Umjesto toga, poslao bi njih trojicu. Možda je ovo neki mjesni pododbor.
Neki oblik spontane demokracije o kojem Scorpio ne zna ništa.«
»Brineš se zbog njih?« pitao je Bramall. »Spomenuo si da bi mogao izgubiti.«
»Kauboji su najgori«, rekao je Reacher. »Ne mogu im učiniti mnogo toga što konj već
nije.«
Izišao je iz sjene i nastavio hodati u večernjem polumraku. Potpetice su mu bile glasne
na betonskoj podlozi. Bramall i Mackenzie hodali su za njim. Zajedno su sišli s pločnika i
ukoso prešli preko ulice. Uputili su se izravno prema autu.
I tri su se kauboja pokrenula, polako hodajući prema njima, istodobno se približavajući
međusobno, jedan naprijed, a dvojica iza, poput slike njih troje u ogledalu. Reacher se borio
s vječnom dvojbom uličnog borca. Zašto ne bi odmah srušio prvog tipa? Iznenadnim udarcem
glavom. Ne bi ni prestao hodati.
Često je to bio pametan potez.
Ali ne uvijek.
Reacher se zaustavio, a zatim i kauboji. Završili su udaljeni oko dva i pol metra. Iz te
blizine Reacheru su se činili prilično sposobnima. Dvojka su mogla biti u ranim četrdesetima,
a treći je mogao biti deset godina mlađi. On je bio prvi. On je imao čizme od gušterove kože.
»Da pogodim«, rekao je Reacher. »Došli ste nam prenijeti poruku. To je u redu. Svi imaju
pravo da ih se čuje. Dat ćemo vam pola minute. Možete početi odmah. Govorite jasno i
prevedite sve lokalne izraze i fraze.«
Tip u čizmama od gušterove kože rekao je: »Poruka je da odete odakle ste došli. Ovdje
nema ničega za vas.«
Reacher je odmahnuo glavom.
Knjige.Club
147
 Knjige.Club Books

»To ne može biti točno«, rekao je. »Sigurni ste da ste dobro čuli poruku? Ovdašnji ljudi
obično dočekuju strance dobrodošlicom.«
»Dobro sam čuo poruku«, rekao je tip.
I ništa više.
»Zašto ne kažeš i onaj dio da ćete nas prebiti ako ne odemo?« rekao je Reacher.
Kauboj nije odgovorio.
Reacher ga je promatrao. Promatrao je sve njih. Nisu se povlačili. Ali nisu se ni kretali
naprijed. Bill su statični. Poput voda novaka kad se plan akcije raspadne. Nešto ih je izbacilo
iz takta, ali ne Mackenzie. Gledali su je mnogo više nego što bi trebali usred napeta razgovora
s ultimatumom, ali to je bila čista biologija, a ne prepoznavanje. Uglavnom se to vidjelo na
njezinim ustima.
»Nitko ne treba biti prebijen«, rekao je tip s čizmama od gušterove kože.
»Slažem se«, odvratio je Reacher. »Ponajmanje ja.«
»Ali trebali biste odustati.«
»Imam protuponudu«, rekao je Reacher. »Vi se ne petljajte sa mnom, a ja neću s vama.«
Tip je kimnuo. Ne kao da se slaže, nego kao da razumije. Reacher je rekao »Čuj, mali«, i
pozvao tipa da dođe bliže, da mu kaže nešto potiho, poput dvojice svjetskih vođa koji si
govore nešto u povjerenju.
Stavio mu je ruku na lakat. Prijateljska gesta, gotovo intimna ili pak zavjerenička.
Malo ga je stisnuo.
Prošaptao je: »Reci onomu tko te poslao da ovaj put neće biti kao s FBI-em ili Agencijom
za drogu ili Agencijom za alkohol, duhan i oružje. Reci onomu tko te poslao da je ovaj put
stigla američka vojska.«
Tip je reagirao. Reacher je to osjetio u njegovu laktu. Zatim ga je pustio i opet su se
odmaknuli na više od dva metra. Reacher se okrenuo ravno prema njima i uspravio se. Bila je
to njegova stara profesionalna poza. Prije ili poslije svaki sukob završi u nasilju. Bolje je to
odmah riješiti. Bolje je reći »sigurno se šališ«. Stoga je stao uzdignute brade, uspravan,
ramena zabačenih natrag, ruku spuštenih niz tijelo. Ne baš cirkuska nakaza, ali malo veći od
uobičajena krupnog tipa, dovoljno da oni to primijete. A tu su bile i oči. Većini su se ljudi
sviđale, ali mogao je trepnuti i nakon toga biti posve drukčiji, kao da je promijenio program
s neke vesele zabavne emisije na surovi dokumentarac o teškom preživljavanju prije milijun
godina.
Zatim se program iznenada opet promijenio i on se nasmiješio i kimnuo, pomalo
zavjerenički, kao da su se njih dvojica samo zafrkavali, a preostalih četvero to još nisu shvatili.
Uvijek treba ponuditi suprotnoj strani častan uzmak.
Tip u čizmama ga je prihvatio. Uzvratio je osmijeh, kao da je sve to bila samo zafrkancija
dvojice starih prijatelja, što se može dogoditi bilo kad, osobito u nazočnosti tako lijepe dame.
Zatim se okrenuo i odveo svoje momke sa sobom. Reacher je prešao za njima na suprotni
pločnik i gledao kako zalaze za ugao. Ušli su u golemi kamionet s velikom kabinom parkiran
pokraj ograde. Kamionet je izišao unatrag na ulicu i krenuo. Skrenuo je lijevo na
prvom križanju i nestao iz vidika.
»Vidite?« rekla je Mackenzie. »Nije moralo doći do tučnjave.«
Knjige.Club
148
 Knjige.Club Books

Reacher nije rekao ništa. Samo je zurio u nju. Zatim je pogledao prema uglu iza kojeg je
nestao kamionet.
Nešto nije valjalo.
Nešto se nije poklapalo.
Rekao je Bramallu: »Jesi li bio na tečaju ispitivanja kod nas?«
»Samo na semestru s gumenim crijevima«, rekao je Bramall.
»Učili su nas da je za umijeće ispitivanja ključno slušanje. Izražavao se čudno. Njegov
odabir fraza bio je neobičan. Naposljetku je rekao da bismo trebali odustati. Što je to značilo?
Od čega odustati?«
»Od naše potrage«, rekla je Mackenzie. »Potrage za Rose. Očito. Da biste od čega odustali,
morate to raditi. A mi smo radili samo to. Nemamo od čega drugog odustati.«
»Kakvoj bi vrsti osobe bilo stalo hoćemo li pronaći Rose?«
»Raznima. Usput možemo mnogima stati na prste.«
»Kakvoj bi vrsti osobe moglo biti najviše stalo?«
Mackenzie nije odgovorila.
Reci onomu tko te poslao.
Reacher je u glavi čuo glas generala Simpsona preko telefona iz West Pointa: Možda ne
želi biti pronađena.
Zatim je pomislio da to ne može biti točno.

Knjige.Club
149
 Knjige.Club Books

30. POGLAVLJE

R eacher je nastavio: »Na početku je tip rekao da ovdje nema ničega za nas. Zatim je
naposljetku rekao to o odustajanju. Bila je to pristojna, ali prijeteća, uvodna rečenica i
pristojna, ali prijeteća, zaključna rečenica. No ipak je odustao od tučnjave. Mislim da je za to
postojao određen razlog. Bio je uznemiren. Naišao je na novi element na koji nije bio
upozoren. Još se navikavao na to. Poslali su ga da prebije nekoga, a onda je shvatio da smo mi
vrsta ljudi koji bi mogli uzvratiti udarac. Nije bio upozoren na to. To je neobično jer sve što
smo radili u ovome gradu, svako pitanje koje smo postavili, bilo je posve otvoreno. Nismo
ništa krili. Tko bi poslao tipa s porukom, a ne bi mu dao naš opis?«
»Ne znam« rekla je Mackenzie.
»Možda osoba koja nas nikada nije vidjela. Osim kao nejasne obrise u autu dok je jurila
pokraj nas po makadamu. Govoreći hipotetski. Sjetila bi se auta, a ne nas. Crni Toyota Land
Craiser s tablicama iz Ilinoisa. Možda je zamolila tri odana prijatelja da pronađu auto i
otjeraju one koji su u njemu. Jer ne želi biti pronađena.«
»Mislite da ih je ona poslala?« pitala je Mackenzie.
»Na trenutak sam mislio. Rekao sam mu da je stigla američka vojska, a on se trgnuo.
Isprva sam pomislio da je to ostavilo dojam na njega, ali onda sam shvatio da bi uzrok njegove
reakcije mogao biti to što je osoba koja ga je poslala također bila iz američke vojske. Ta bi ga
podudarnost mogla iznenaditi. Možda nije znao što to znači. Možda se želio povući i podnijeti
izvješće.«
»Rose«, rekla je Mackenzie. »To su bili njezini prijatelji.«
»Ali nisu«, rekao je Reacher. »Nemaju veze s Rose, Znamo da je nikada nisu vidjeli. Znamo
to jer vas nisu prepoznali. Kako mogu biti prijatelji vaše blizanke, a ne prepoznati vas? Zato
sam htio da dođete blizu i vidite ih. Da bi oni mogli vidjeti vas. Trebali su zbunjeno zuriti u
vas, ali nisu.«
»Tko su onda bili?«
»Ne znam«, rekao je Reacher.

Odvezli su se natrag u hotel Bramall je otišao ravno na kat. Reacher je ostao na parkiralištu.
Zurio je u noćno nebo. Bilo je crno, golemo i prepuno zvijezda. Bile su vrlo sjajne i bilo ih je
bezbroj.
Američki zapad.
Knjige.Club
150
 Knjige.Club Books

Mackenzie mu je prišla i stala pokraj njega.

Rekla je: »Mogli bismo biti na posve pogrešnu mjestu.«
Reacher je i dalje gledao prema nebu,
»U svemiru?« odvratio je.
»U ovoj državi. Mene nitko ne prepoznaje, što znači da nitko nije vidio nju. Samo znamo
da je prije šest tjedana bila u nekom dijelu Billyjeva vrlo velika područja. Kad je dala svoj
prsten za drogu. Zašto bi to bio baš ovaj dio?«
»Porterfieldova kuća. Nije bila ondje cijelo vrijeme. Krovopokrivač je tako rekao. No
nitko je nikada nije vidio kako ide prema skretanju. Što znači da je dolazila iz drugog smjera
i vraćala se onamo.«
»Prije dvije godine.«
»Zašto bi otišla?«
»Dečko joj je poginuo. Ljudi često odu nakon nečega takvog. To je šok .«
»Bila je na pet tura u Iraku i Afganistanu. Prošla je teže šokove. Procijenila bi situaciju
taktički. Nitko je nikada nije vidio. Nije bilo stvarne prijetnje za njezin smještaj.
Pretpostavimo da je to pristojno mjesto. Bilo je dovoljno dobro da bi onamo
dovela Porterfielda. Zašto bi odustala od njega? Bilo bi teško pronaći novo takvo.«
»Ja bih se preselila.«
»Ona bi ostala.«
»Poznajete je bolje nego ja?«
»Znam kako osoba preživi pet tura.«
»Nadam se da imate pravo.«
»Saznat ćemo sutra«, rekao je. »Znamo gdje je otprilike. Ne može se skrivati zauvijek.«
»Htjela sam vas počastiti pićem«, rekla je. »Kako bih vam zahvalila. Budući da ne želite
da vam platim. No u ovome hotelu nema bara.«
»Ne morate mi zahvaljivati«, rekao je Reacher.
»Bilo bi mi drago.«
»Mislim da bi bilo i meni.«
Odmaknula se nekoliko koraka i sjela na betonsku klupu.
On je sjeo pokraj nje.
»Jeste li u braku?« pitala je.
»Nisam«, rekao je on. »Ali vi jeste.«
Nasmijala se, kratko, ali blago.
Rekla je: »To je bilo nevezano pitanje. Samo me zanimalo. Nisam mislila ništa drugo.«
»Pričajte mi o gospodinu Mackenzieju.«
»Dobar je čovjek. Dobar smo par.«
»Imate li djece?«
»Još ne.«
»Smijem li ja sada postaviti nepovezano pitanje? Tek tako jer me zanima?«
Knjige.Club
151
 Knjige.Club Books

»Valjda smijete«, rekla je ona.

»Pomalo je neobično, ne želim da ga shvatite na pogrešan način.«
»Potrudit ću se.« .
»Kakav je osjećaj izgledati tako privlačno?«
»Da, to je neobično pitanje.«
»Žao mi je.«
»Kako ste se vi osjećali kad su oni tipovi odustali od tučnjave?«
»Korisno.«
»Nama se činilo da je dobar izgled minimum onoga što se očekuje od nas. Naš je otac
imao grandiozne ideje.«
»Sudac.«
»Mislio je da živi u bajci. Sve je moralo biti pitoreskno. Za sunčanih dana trčale smo
šumom u bijelim haljinama. Isprva je kosa bila glavna. Bila je bujna i gusta. Izgledale smo
poput nimfa ili vila. Lica smo dobile poslije. Zatim je počeo sanjariti o tome za koga ćemo se
udati. Smatrale smo da je to prilično glupo. Bilo je gotovo 21. stoljeće i mi smo živjele u
Wyomingu. Uglavnom smo to ignorirale. Ali, iskreno, duboko u nama ostavljalo je dojam.
Bila sam svjesna toga. To je postalo dio onoga tko sam. Duboko u sebi vjerujem da je bolje biti
lijep nego ružan. Duboko u sebi znam da bih odabrala da ovako izgledam da mogu birati.
Brinem se da sam zbog toga plitka osoba. Da odgovorim na vaše pitanje, takav je to osjećaj.«
»Je li se i Rose osjećala tako?«
Mackenzie je kimnula glavom.
Rekla je: »Rose je voljela da sve bude savršeno. Bila je pametna i trudila se pa je uglavnom
sve i ispadalo tako. Svoj izgled nije mogla kontrolirati, ali na njezinu sreću ispalo je dobro po
nju u tom pogledu. Mislim da je duboko u sebi bila vrlo zadovoljna zbog toga. Htjela je biti
najbolja u svakom pogledu. Htjela je biti u potpunosti uspješna. I bila je.«
»Zašto se prijavila u vojsku?«
»Već sam vam rekla.«
»Rekli ste da bi ona upucala tipa prije nego što stupi nogom na njezinu verandu, a vi biste
čekali trenutak dulje. Za to je mogla ostati kod kuće.«
»Osjećam se kao da sam kod psihoanalitičara.«
»Opustite se i pravite se da ste glumica u filmu. Pravite se da ovaj hotel ima bar. Dosad
biste mi već kupili kavu. Crnu, bez šećera. Ili pivo ako nemaju kavu. Domaću marku, u boci. Vi
biste uzeli neko neobično bijelo vino. Jer živite u Lake Forestu u Ilinoisu. Sad bismo bili za
stolom i razgovarali. Ja bih pitao zašto se Rose prijavila u vojsku, a vi biste mi odgovorili.«
»Tražila je nešto vrijedno njezina truda. Pokazalo se da je bajka našeg oca bila laž. On
nije bio okružni mudrac. Isprva smo si govorile da su neke prakse gotovo tradicionalne.
Nakon svega, on je bio odvjetnik, a odvjetnicima uvijek plate. Za izražavanje mišljenja, možda,
prije predaje spisa. Ali bilo je šaputanja. Ako su bila istinita, bilo je mnogo gore od toga.
Nikada nismo saznale. Rose i ja otišle smo na fakultet, a njih dvoje su prodali kuću i odselili
se. Mi smo bile sretne zbog toga. Bilo je to neobično mjesto. Uvijek smo znale da glumimo u
nečijoj tuđoj predstavi. A onda se pokazalo da je i autor predstave lažan. Reagirale smo na

Knjige.Club
152
 Knjige.Club Books

malo drukčije načine. Rose je nakon toga trebala nešto stvarno, a ja pravu bajku. Čini se
da smo obje dobile što smo željele.«
Reacher nije rekao ništa.
»Idem u krevet«, rekla je. »Hvala na razgovoru.«
Ostavila ga je ondje, sama u mraku, naslonjena na betonsku klupu, zagledana u zvijezde.
U tom trenutku, 450 km dalje, na stajalištu kamiona na autocesti I-90, nedaleko od Rapid
Cityja u Južnoj Dakoti, tip u starom kamionetu s tablicama Wyominga i plastičnom stražnjom
kabinom za kampiranje skrenuo je na asfaltirani prilaz za koji mu je rečeno da vodi do
natkrivene garaže. Preživao se Stackley i imao 38 godina.
Naporno je radio, a iako možda u životu nije postigao koliko je trebao, uvijek je bio
spreman dati sve od sebe, Rekli su mu da je garaža napola puna ralica i druge zimske opreme.
Rekli su mu da je druga polovica prazna. Da ima više nego dovoljno mjesta. Rekli su mu da će
biti posve sami ondje.
Rekli su mu da će na vratima biti stražar.
I bio je.
Stackley je zaustavio kamionet i spustio prozor.
Rekao je: »Ja sam Stackley. Trebao si dobiti poziv od gospodina Scorpija. Ja preuzimam
Billyjev posao.«
Čuvar je rekao: »Ti si novi Billy?«
»Od večeras.«
»Čestitam, Stackley. Uđi i parkiraj na mjestu broj pet. Naprijed i dijagonalno. Iziđi iz
kamioneta i spusti stražnja vrata.«
Stackley je učinio kako mu je rečeno. Uvezao se kamionetom u prostor veličine
zrakoplovnog hangara. S lijeve strane bili su redovi golemih žutih strojeva, spremljenih preko
ljeta. S desne strane bio je prazan prostor. Netko je na betonskom podu kredom nacrtao
dijagonalna mjesta za parkiranje. Imala su brojeve od jedan do deset. Mjesto broj jedan bilo
je najdalje, a broj deset najbliže. Mjesta sedam i tri već su bila zauzeta. Na mjestu broj sedam
bio je stari Dodge Durango s podignutim stražnjim vratima. Na tri je bio zahrđali Silverado s
pokrovom za teretni prostor. Stackley je zaustavio svoj kamionet prije njega i skrenuo na
mjesto broj pet. Izišao je iz kamioneta i spustio stražnja vrata.
Zatim je pogledao na sat i čekao ponoć. Nije mogao ubrzati vrijeme. Vozači na brojevima
tri i sedam čekali su kao i on, Kimnuli su glavom jedan drugomu, ne baš prijateljski, ali ne ni
zabrinuto. Samo pozdrav između ljudi koji su se našli u istoj životnoj situaciji. Bili su prilično
nalik njemu. Zatim je stigao crni terenac i parkirao na mjestu broj šest. Vozač je izišao,
kimnuo svima i otvorio vrata prtljažnika. Zatim je stao pokraj njih i čekao. Izgledao je
poput ostalih. U kasnim tridesetima, možda nije postigao što je trebao.
Pet minuta poslije svih deset parkirnih mjesta bilo je puno. Deset vozila jedno do drugog,
deset otvorenih prtljažnika ili spuštenih stražnjih vrata, deset vozača koji čekaju. Čuvar je
promatrao s vrata. Stackley je opet pogledao na sat. Bilo je blizu ponoći. Vidio je kako čuvar
prima poziv na svoj mobitel, sluša i prekida poziv. Zatim je doviknuo: »Još dvije minute, dečki.
Uskoro stiže.«

Knjige.Club
153
 Knjige.Club Books

Dvije minute poslije kroz vrata na suprotnom kraju hangara ušao je bijeli kombi. Izgledao
je kao da je upravo sišao s autoceste. Stackleya je podsjećao na konja, vrućeg i zadihanog
nakon duga galopa. Ušao je i gotovo odmah se zaustavio, tako da su mu stražnja vrata bila u
razini s kamionetom na parkirnome mjestu broj jedan. Vozač je izišao, zaobišao kombi i
otvorio stražnja vrata. Izvukao je bijele kutije iz teretnog prostora svoga kombija, a vozač s
mjesta broj jedan preuzeo ih je od njega, okrenuo se i stavio ih na teretni prostor svoga
kamioneta.
Vozač je ušao natrag u kombi, pomaknuo ga dva metra naprijed i opet zastao. Ponovio je
postupak s vozačem na mjestu broj dva, predajući mu visoku hrpu bijelih kutija u naručje, a
ovaj se okrenuo i ubacio ih u svoj kamion. Zatim se kombi pomaknuo do broja tri, a to je dalo
tipu s broja jedan prostora da iziđe s parkirnog mjesta, izravna se i izveze se kroz ista vrata
kroz koja je kombi stigao.
Uigrana operacija, pomislio je Stackley. I vrlo dobro opskrbljena. Sa svojeg je mjesta
mogao vidjeti što dobiva tip na mjestu broj četiri. Snažne tablete oksikodina s vremenskim
otpuštanjem, flasteri fentanila u tri različita doziranja. Kutije su bile od sjajnoga bijelog
kartona, antiseptički bijele, visoke kvalitete. Na njima su bili nazivi brendova. Bile su prave,
proizvedene u Americi i dovezene izravno iz tvornice.
Čisto zlato.
Kombi se pomaknuo i Stackley je prišao. Dobio je ono što mu je Scorpio rekao da će
dobiti, a to je bila ista količina kakvu je prodavao Billy, Bila je to pristojna količina za rijetko
naseljen seoski kraj. Stavio je kurije u kabinu za kampiranje i pokrio ih dekom. Kroz prozore
kabine nije se moglo vidjeti. Bill su plastični, već ispucani i žuti. Bolje od zatamnjenih stakala.
Čekao je da kombi dođe do tipa na broju sedam, a zatim je izišao s parkirnog mjesta,
izravnao se i izvezao se kroz vrata.

***

U tome trenutka Gloria Nakanama sjedila je u svom autu, u mraku i tišini, i promatrala uličicu
iza praonica Arthura Scorpija. Vidjela je njegova stražnja vrata. Po rubovima se vidjelo
svjetlo, kao da su malo odškrinuta. Noć je bila topla, ali ne pretjerano. Prišla im je hodajući,
tiho, i pogledala jednim okom kroz pukotinu, ali nije vidjela ništa. Kut je bio previše oštar.
Vratila se do auta. Pokušala je sastaviti popis stvari zbog kojih bi se prostorija mogla dovoljno
zagrijati da netko otvori vrata radi dodatne ventilacije. Sušilice, očito, ali ne u ponoć i ne u
stražnjoj prostoriji.
Mobitel joj je zazvonio.
Njezin prijatelj iz Odjela za računalne zločine.
Rekao je: »Opet smo izgubili Scorpija. Sigurno je otišao u trgovinu i kupio nove mobitele.«
Nakamura je rekla: »U svom uredu je. Vjerojatno zove nekoga mobitelom. Promatram ga
upravo sad.«
»Uhvatili smo nešto što bi mogao biti on. Moguće je napraviti neku vrstu triangulacije
unatrag. Možemo nagađati kako bi signal izgledao da dolazi od njega. U kojem slučaju je

Knjige.Club
154
 Knjige.Club Books

uputio poziv nekamo sjeverno odavde, ali ne daleko na sjever. Upravo je dobio SMS s istog
broja. Poruka glasi: »Večeras je sve dobro prošlo, uključujući i novog Billyja.«
»Kad je to bilo?«
»Upravo sad. Prije jedne minute.«
»Čekaj«, rekla je.
Okvir svjetla oko vrata proširio se, a zatim posve nestao. Arthur Scorpio izišao je u noćni
mrak. Okrenuo se i zaključao vrata. Zatim je otišao do svog auta.
»Da ga slijedim?« pitala je.
»To je traćenje goriva«, rekao je njezin prijatelj. »Ide kući. Svaki put ode kući.«
»Što to znači novi
»Čini se da se nešto dogodilo starom Billyju.«
Reacher, pomislila je.
Billy nije našao dovoljno veliko stablo iza kojeg bi ga dočekao.

***

Reacher nije bio praznovjeran. Nije se zanosio maštarijama, predosjećanjima niti

egzistencijalnim tjeskobama. Ali to se jutro probudio u zoru i ostao u krevetu. Nije imao volje
pomaknuti se. Sjeo je uspravno i naslonio se na jastuk te se gledao u ogledalo na suprotnom
zidu. Lik u daljini. Bio je to jedan od onih dana. Nije tako samo u vojsci. I u mnogim drugim
zanimanjima ima toga. Katkad se probudiš i siguran si, iz iskustva, ali i intuicije, da dan koji
dolazi neće donijeti ništa dobro.

Knjige.Club
155
 Knjige.Club Books

31. POGLAVLJE

S usreli su se u predvorju u osam, kao i dan prije. Bramall je opet bio u novoj košulji, a
Mackenzie opet u novoj bluzi. Reacherova odjeća dotad je bila već dva dana stara, ali opet
je potrošio cijeli sapun pod tušem. Otišli su do zalogajnice i sjeli za isti stol kao i prošli put.
Naručili su, a Bramall je započeo razgovor pitanjem slažu li se oko određenoga pravnog
pitanja. Naime, ako prihvate Reacherovu hipotezu, trebali bi nadzirati samo stare rančeve uz
makadam zapadno od Porterfieldova prilaza. To je bilo vrlo specifično područje istrage.
Dovoljno precizno za sudski nalog. U takvim se slučajevima obično obavijeste mjesni čuvari
zakona. To nije obavezno, ali se očekuje. Kao profesionalna pristojnost.
»Opet me upozoravaš?« pitao je Reacher. »Izričito i na svakom koraku?«
»Neke je stvari dobro ponoviti.«
»Šerif Connelly tvrdit će da je Rosina kuća potencijalno mjesto zločina. Neće nam dati da
uđemo. Bolje da mu ne kažemo. Još uvijek ga zanima gdje je Porterfield umro. Slijedit će svaki
trag.«
»Rosina kuća sigurno jest mjesto zločina«, rekla je Mackenzie. »Nimalo potencijalno. U
najboljem slučaju ometanje posjeda. Ili neovlašteni boravak na tuđem posjedu. U Wyomingu
imaju zakon protiv toga. A tu je i ukradeni auto, čini se. Kao i narkotici, pretpostavljamo. A i
pitanje je kako ih plaća. Ne želim da je šerif pronađe. Ne želim da je uvede u sustav. Možda je
više nikada ne izvučem. Moramo prvi stići do nje.«

»Dobro«, rekao je Bramall.

Odvezli su se na jug do Mule Crossinga, skrenuli kod plakata s raketom u boci i uputili se
na zapad po makadamu. Prvih pet kilometara bili su sami. No ubrzo nakon što su prošli
Billyjev prilaz ugledali su mali oblak prašine nalik crvu na obzoru. Bilo je to vozilo na
cesti koje je dolazilo prema njima. Bilo je udaljeno oko tri kilometra.
Rijetko vidimo drugi auto.
Kako im je rekla Porterfieldova susjeda.
»Stani sa strane«, rekao je Reacher. »Uz rub ceste. Ako je to ona, slijedit ćemo je. Ili njezini
prijatelji. Ako nije, nikomu ništa.«
Bramall je napravio isti manevar kao i dan prije. Najprije se zaustavio nasred ceste, a
zatim se polako vratio unatrag, kao da se parkira u javnoj garaži. Završio je točno okomito na

Knjige.Club
156
 Knjige.Club Books

cestu pa su na zapad gledali kroz Mackenzien prozor. Ona ga je spustila pa podignula, kako
bi obrisala prašinu.
Oblak se približio. Još je bilo dosta rano i zrak je bio hladan. Nije bilo izmaglice niti
titranja zraka iznad tla. Jasno su vidjeli vozilo koje je dolazilo prema njima. Bilo je sitno u
daljini. Tamne boje. Previše daleko da bi mogli reći nešto više. Bramall je ostavio motor da
radi. Mjenjač je bio u brzini, noga na gasu. Spreman krenuti lijevo ili desno.
Oblak se približio. Vozilo je postalo jasnije. Bilo je staro ili mat boje ili oboje. Nije bilo
odbljeska od kroma na jutarnjem suncu ni sjaja boje.
»To nisu njezini prijatelji«, rekla je Mackenzie. »Auto je premalen. Njihov je bio golem.«
Oblak se još više približio. Vozilo je bilo smeđe. Hrđa, prašina ili boja izblijedjela od
sunca. Bilo je teško reći. Vozilo je zauzimalo cijelu cestu. Činilo se vrlo široko s obzirom na
visinu.
»To nije ona«, rekla je Mackenzie. »Auto je previše nizak. Njezin je bio više kvadratičan.«
Minutu poslije projurio je pokraj njih, poskakujući. Nije to bio onaj koji su vidjeli prije.
Samo stari, istrošeni kamionet s tablicama Wyominga i plastičnom kabinom za kampiranje
straga. Za volanom je bio tip u kasnim tridesetima. Gledao je preda se, ne obraćajući
pozornost na njih.
Ništa.
»Idemo dalje«, rekao je Reacher.
Nastavili su na zapad, pokraj Porterfieldova prilaza. Zatim nakon 18 kilometara pokraj
prilaza njegove susjede, teško primjetnim kao i uvijek. Čekalo ih je još šest prilaza, tri s lijeve
i tri s desne strane. Namjeravali su provjeriti sva imanja do kojih su vodili, jedno po jedno. U
načelu jednostavno. Ali možda ne i u praksi. U velikom svesku zemljovida kuće i štagljevi bili
su označeni uredno ucrtanim smeđim pravokutnicima, ali Mackenzie je rekla da su neki
rančevi bili mnogo više izgrađeni. Možda s odgovarajućim dozvolama, možda i bez njih.
Moglo je biti garaža, manjih štagljeva, hangara za traktore, spremišta za drva, šupa
s generatorom, kućica za hobi, kućica za osoblje, kućica za goste, kućica za tazbinu. Možda čak
i ljetnih kuća duboko u šumi. Stotine mjesta na kojima se Rose mogla kriti, pomislio je
Reacher. Ali ona bi odabrala nešto civilizirano. Ne podrum ni tavan. Nešto razumno veliko.
Ne kućicu u šumi. Porterfield je dolazio onamo s vremena na vrijeme.
Nadaj se najboljemu.
Prvi prilaz bio je s lijeve strane. Skrenuli su na njega. Bio je poput ostalih koje su vidjeli,
neravan i pun korijenja, kamenja i šljunka. Toyota se probijala, ali sporo, poput pretile koze.
Bilo je više crnogorice i jasike jer je nadmorska visina bila veća, a teren više planinski. Staza
je cijelim putom vodila kroz šumu, osim jednog oštrog zavoja koji je bio na čistini s pogledom
na istok. Kuća gospođe s pitom s jagodama bila je predaleko da bi je vidjeli. Prva
susjeda. Ometala jn je zakrivljenost Zemlje. Zatim se staza vratila u šumu i nastavila kroz nju
i uzbrdo.
Nakon deset kilometara izišli su na čistinu površine oko dva hektara, punu građevina
kakve je Mackenzie spomenula.
Bila je tu glavna kuća, cijela od trupaca, stara i skromna veličinom. Nešto dalje od nje bila
je gotovo jednako velika brvnara, novije građe. Između njih bili su drveni štagljevi, drvene

Knjige.Club
157
 Knjige.Club Books

šupe i skladišta, neke od njih dovoljno velike za kamionet, neke tek da budu spremište alata
ili pseća kućica.
Najprije su pokucali na vrata. Nikoga nije bilo kod kuće. To nije bilo iznenađenje.
Reacheru se činilo da nikoga nije bilo godinu-dvije. Možda i više. Svakim korakom na verandi
podizali su mali oblačić prašine od crvenog pijeska, fine poput talka.
Nakon toga su provjerili okolni teren. Bio je gladak od vjetra i otopljena snijega.
Netaknut. Zasigurno nije bilo novijih tragova guma. Toyotini su tragovi stršali svježi i jasni.
Potpuni kontrast. Mackenzie je smatrala da nema smisla pretraživati dalje. Činilo joj se da
nije moguće živjeti u Wyomingu bez auta. Bez tragova auta značilo je bez tragova života. Rose
nije bila ondje. Nije ni kampirala u nekoj od okolnih građevina. Reacher se složio, a zatim i
Bramall.
Nastavili su dalje.
Odvezli su se deset kilometara niz prilaz, skrenuli na makadam i nastavili na zapad. Jedan
manje, ostalo je još pet. Sljedeći će prilaz vjerojatno biti s desne strane.
»Pogledajte«, rekao je Bramall.
Pokazao je prstom.
Daleko ispred njih pojavio se još jedan oblak prašine. Ispred njega bilo je vozilo koje im
se približavalo. Drugi auto viđa se rijetko? Zapravo i ne. Za takav kraj, ovo je gužva gotovo
kao na Manhattanu.
Vozili su dalje, smanjujući razdaljinu.
Prema njima je dolazilo veliko vozilo.
»To bi mogli biti njezini prijatelji«, rekla je Mackenzie. »Vozilo je iste veličine.«
»Blokiraj cestu«, rekao je Reacher. »Neka stanu.«
Bramall je pustio gas i skrenuo malo lijevo, tako da se nađe na sredini ceste. Uključio je
sva četiri žmigavca, bljeskao dugim svjetlima i polako nastavio do dijela ceste na kojem je s
jedne strane bila stijena u visini koljena, a s druge, odvodni kanal Zaustavio je auto točno
na sredini između njih. Nije ga bilo moguće zaobići. Motor je radio u praznom hodu, žmigavci
su brzo bljeskali, a Bramall je palio i gasio druga svjetla, dugo kratko, poput Morseova koda,
ali nasumce.
Veliki kamionet ispred njih usporio je. Oblak prašine na trenutak ga je sustigao, a zatim
se prorijedio i opao. Kamion se zaustavio tristo metara od njih, također nasred ceste, poput
dvoboja na daljinu.
»U autu ih je više«, rekao je Reacher. »Ne mogu se složiti što da učine. Stali su kako bi
raspravili.«
Čekali su.
Kamion ispred njih se pokrenuo. Sporo. Kao da vozi po parkiralištu. Tom je brzinom
prišao na dvjesto metara. Pa na sto. Naposljetku i na pedeset.
Bio je to isti kamionet s velikom kabinom koji su vidjeli večer prije. Golem, s glasnim
ispuhom. U njemu su bila tri čovjeka. Isti tipovi od jučer. Reacher je bio uvjeren u to. Zaustavili
su se petnaest metara dalje. Bramall je isključio žmigavce. Na trenutak je prizor bio kao
zamrznut. Dva sučeljena vozila, blizu jedno drugome, s motorima u praznom hodu, na uskoj
crvenoj crti usred golemog ničega.
Knjige.Club
158
 Knjige.Club Books

Mackenzie je izišla iz Toyote.

Bramall je krenuo za njom, ali Reacher mu je stavio ruku na rame.
»Moramo razgovarati«, rekao je.
»O čemu?«
»O tvojoj klijentici. Čeka je težak dan.«
»Znaš što će se dogoditi?«
»Nažalost«, rekao je Reacher. »To je jedino što se uklapa.«
Ali Mackenzie se već okrenula prema njima, gestikulirajući nestrpljivo, pa je Bramall
izišao k njoj, a za njim i Reacher, tri koraka iza. Iz kamioneta nasuprot njima izišao je tip s
čizmama od gušterove kože i njegova dva kompanjona. Ukupno šestero ljudi, u dvije skupine
od tri, a svi su pogledima procjenjivali ničiju zemlju između prednjih rešetaka njihovih
automobila, u pozama koje su zadavali drevni instinkti. Susreli su se u sredini, pristojnih dva
metra jedni od drugih, sigurno izvan dometa zamaha nožem, još jedan drevni instinkt.
Tip u čizmama je rekao: »Poruka se nije promijenila.«
»Razmišljao sam o tome«, odvratio je Reacher. »Kako mi se čini, bit vaše poruke bila je
to da odemo odakle smo došli. A to zvuči više kao sugestija. Nazovimo to zahtjevom, uz
pretpostavku vaše pristojnosti Mnogi su zahtjevi posve razumni. Svi to znamo. Ja bili volio
zahtijevati milijun dolara i večeru s Miss Wyominga. Ali smisao zahtjeva je to što ga je moguće
odbiti. Uz poštovanje i veliko žaljenje i tako dalje. Ali ipak odbiti A upravo to se i dogodilo.«
»To nije prihvatljivo.«
»Naviknite se na to. Još ćemo neko vrijeme biti ovdje, a ako nekima od vlasnika imanja
to smeta, zakoni države sigurno im omogućuju da poduzmu određene mjere.«
»Zasad smo još pristojni«, rekao je tip.
»Moj vam je savjet da nastavite biti pristojni. Čak i ako izgubimo, nanijet ćemo štetu.
Dvojica od vas završit će u bolnici. U najboljem slučaju. Ali iz onoga što sam vidio, moram reći
da se to čini malo vjerojatnim. Mislim da nećemo izgubiti. Mislim da ćete sva trojica završiti
u bolnici.«
Tip je zastao na trenutak.
Zatim je rekao: »Dobro, bio je to zahtjev.«
»Drago mi je što smo to raščistili«, rekao je Reacher.
»Ovdje nema ničega za vas.«
»Čiji je to zahtjev?«
»Neću ti reći. Razlog svega ovog je privatnost. Ne shvaćaš, zar ne?«
»Imaš li mobitel?« pitao je Reacher.
»Koga želiš zvati?«
»Fotografirajte nas. Ili još bolje, snimite videozapis. Možeš snimati video na mobitelu?«
»Valjda«, rekao je tip.
»Samo ćemo reći svoja imena. Možda i jednu rečenicu o sebi. Ti ćeš nas snimiti svojim
mobitelom. Pokaži to onome tko stoji iza zahtjeva. To bi bilo pošteno prema svima.«
»Možda ćete nas slijediti onamo.«
Knjige.Club
159
 Knjige.Club Books

»Obećavamo da nećemo.«
»Zašto bismo vam vjerovali?«
»Živite ondje negdje. Znamo to. Na jednom od pet preostalih rančeva. Pronaći ćemo vas
prije ili poslije. To je samo pitanje vremena.«
Tip nije odgovorio.
»Ali radije bih da to učinimo na ovaj način«, rekao je Reacher. »Ovaj je način bolji.«
Tip nije odgovorio. Ali naposljetku je kimnuo. Jedan od dvojice iza njega prišao je s
mobitelom. Držao ga je vodoravno između raširenih prstiju i rekao: »Krenite.«
Mackenzie je rekla: »Jane Mackenzie.«
Bramall je rekao: »lerry Bramall, privatni detektiv iz Chicaga.«
Reacher je rekao: »Jack Reacher, umirovljeni vojnik, nekoć davno zapovjednik 110.
postrojbe vojne policije.«
Tip je spustio mobitel.
»Čekat ćemo ovdje«, rekao je Reacher.
»Možda ćete čekati nekoliko sati«, rekao je tip s čizmama. »Imate li vode?«
Treći tip donio je boce vode od njihova kamioneta do Toyote. Zatim su se okrenuli
kamionetom i odvezli se. Iza njih se podignuo oblak prašine, okrećući se i ostajući u zraku još
neko vrijeme poput dokaza, pokazujući smjer u kojem su otišli, poput onomatopeje u stripu.
»Hoćemo li ih slijediti?« pitao je Bramall.
»Nećemo«, odgovorio je Reacher. »Profesionalna pristojnost. Nije obvezno, ali se
očekuje.«
»Vi znate, zar ne?« pitala je Mackenzie.
»Znam dvije stvari«, odvratio je Reacher. »Ona živi ovdje, a vas nitko ne prepoznaje.«

Knjige.Club
160
 Knjige.Club Books

32. POGLAVLJE

B ramall se vratio do mjesta gdje se stjenovita uzvisina povukla u tlo, a jarak s duge strane
bio ispunjen. Parkirao je uz rub ceste, pomalo ukoso, okrenut prema zapadu. Reacher je
uzeo gutljaj vode iz boce, vratio se do stijene i sjeo na sunce. Posljednje zrake ljeta. Nitko nije
progovarao. Bramall je uglavnom sjedio u autu, bezizražajna lica. Čovjek kojeg je život naučio
da bude strpljiv. Mackenzie je uglavnom stajala sama, podjednako udaljena od auta kao i
Reacher, ali u drugome smjeru. Iznad njih kružili su gavranovi i neko ih vrijeme promatrali,
a onda odletjeli dalje, kao da su pomislili »ne još«.

Naposljetku su čekali manje od dva sata. Ukupno 93 minute, tek nešto više od sati pol. U
daljini se pojavila mrljica prašine s crnom točkom ispred, koja je postajala sve većom, sve dok
nisu mogli vidjeti o komu je riječ. Bila su to tri kauboja u kamionetu s velikom kabinom.
Vračali su se. Kao i prije, stali su 15 metara od njih, izišli iz kamioneta i dalje hodali.
Reacher, Bramall i Mackenzie krenuli su prema njima. Kad su bili udaljeni pristojnih dva
metra, svi su se zaustavili. Šestero ljudi u dvije skupine po tri. Tip u čizmama je rekao: »Samo
gđa Mackenzie.«
Reacher je čekao.
Mackenzie je rekla: »Ne, idemo sve troje.«
Tip nije rekao ništa.
Reacher je čekao. Njihov plan B. Znao je da ga imaju. Bilo bi glupo doći bez njega.
»Dobro«, rekao je tip.
Okrenuo se i vratio do kamioneta te su sva trojica ušli u njega. Bramall, Mackenzie i
Reacher ušli su u Toyotu. Kamionet se okrenuo i odvezao se na zapad. Bramall ga je slijedio,
držeći se podalje, sklanjajući se lijevo i desno, pokušavajući izbjeći najgore dijelove prašine.

Kamionet je skrenuo na drugi prilaz desno. Bramall ga je slijedio. Staza je bila široka, ali bila
je u lošem stanju. Prekrivena korijenjem, kamenjem i šljunkom. Kamionet ispred njih njihao
se i poskakivao. Gume su mu cviljele i proklizavale po kamenju glatkom od godina. S obiju
strana staze bilo je stabala, uglavnom crnogoričnih. Neka su bila golema, druga kržljava od
vjetra i niska. U daljini su se vidjeli odbljesci zlatne boje, uglavnom u udolinama gdje se jasika
najbolje snalazila. Staza je išla lijevo i desno, oko stabala, oko stijena veličine
automobila. Neke su bile jedna na drugoj, neke se nadnosile nad stazu.

Knjige.Club
161
 Knjige.Club Books

Nakon više od šest sporih kilometara stigli su do građevine. Bila je od trupaca i izgledala
poput brvnare za odmor. U njoj se moglo živjeti, ali ne dugo. Nije to bio nečiji trajni dom. Na
prozorima je bila prašina. Brvnara je bila prazna, možda i napuštena. Kamionet se
nije zaustavio. Nastavio je dalje, s pogonom na sva četiri kotača i gotovo kilometar poslije
prošao je pokraj još jedne takve brvnare. Prazne, prašnjavih prozora. Možda napuštene.
Reacher je pretpostavljao da su obje dio cjeline, možda poput starinskoga kampa za odmor,
sa smještajem u brvnarama koje su bile svaka na svojoj čistini, sve povezane zavojitim
stazama poput one na kojoj su bili i koja će ih možda naposljetku dovesti do neke centralne
zgrade.
Tako je i bilo. Staza je zaobišla podnožje pošumljena brda i izišla na malu visoravan sa
širokim pogledom na sjever i zapad. Na njoj se nalazila duga brvnara izgrađena od masivnih
trupaca. Nije to bila komercijalna građevina, ured ili središnje zdanje kampa. Samo glavni
dom obitelji. Možda su brvnare bile za njihove goste. Ili za djecu i unuke. Ili praunuke. Poput
sna nekog patrijarha. Možda je vlasnik bio važan u okrugu.
Kamionet se nije zaustavio.
Slijedili su ga dalje, udaljavajući se od velike kuće uz još jednu zavojitu stazu i niz dugu
krivinu među stablima, pa drugu u drugom smjeru i naposljetku stigli do još jedne čistine na
kojoj je bila brvnara s kamenim temeljima. Nedaleko od nje počinjala je gudura koja se
pružala u smjeru jugozapada pa su stabla na tome mjestu bila prorijeđena što je pružalo uzak
pogled na prazne ravnice i udaljeni obzor. S verande bi zalasci sunca bili spektakularni.
Kuća je bila izgrađena od trupaca, uredna i obična, poput dječjeg crteža, s vratima na sredini,
prozorima lijevo i desno, zelenim limenim krovom i dimnjakom. Civilizirano, pomislio je
Reacher. Razumnih dimenzija. Ne kućica u šumi. Daleko od svega, ugodno skriveno, tajno
koliko je moglo biti, ali s pogledom s verande.
Zašto odustati od toga?
Pokraj kuće bio je štagalj s otvorenim vratima.
U Štaglju je bio parkiran stari terenac, pravokutan i izubijan, prekriven hrđom i crvenom
prašinom toliko debelom da je izgledala poput boje.
Kamionet ispred njih se zaustavio.
Bramall je zaustavio svoj terenac.
Tip u čizmama izišao je iz kamioneta. Došao je do suvozačkih vrata Toyote i otvorio ih.
Rekao je: »Najprije gđa Mackenzie.«
Ona je izišla. Tip ju je odveo niza stazu od utabane zemlje, uza stube na verandu i do
vrata. Pokucao je, a ona je čekala. Sitna figura, spokojna lica, s kosom koja je vijorila posvuda.
Tip je čuo odgovor iznutra pa je otvorio vrata i držao ih, poput vratara u hotelu.
Mackenzie je na trenutak stajala mirno, a zatim je prošla pokraj njega i ušla u kuću. Tip je
zatvorio vrata za njom, sišao s verande i vratio se do svog kamioneta.
Nije se čuo nikakav zvuk.
Ništa se nije kretalo.
»Rose Sanderson je unutra?« pitao je Bramall.
»Da«, odgovorio je Reacher.
»Znaš to jer znaš dvije stvari.«
Knjige.Club
162
 Knjige.Club Books

»Zapravo tri«, rekao je Reacher. »Treću nisam spomenuo.«

»Znam da Rose živi ondje i znaš da nitko u gradu ne prepoznaje njezinu sestru.«
»I znam da je dobila Purpurno srce.«
Bramall je šutio jedan dugi trenutak.
»Ima ožiljke na licu«, rekao je naposljetku.
Reacher je kimnuo glavom.
»Nema drugog objašnjenja«, rekao je.
»Koliko gadne?«
»Dovoljno da nitko ne prepoznaje njezinu sestru. Dovoljno da se neprestano krije.
Dovoljno da okreće lice od ljudi. Dovoljno da se krije u spavaćoj sobi dok krovopokrivač nešto
radi u kući.«

Bramall je ostao sjediti u autu, ali Reacher se ukočio od sjedenja. Izišao je prošetati se. Da se
malo protegne, kao na stajalištu u Wisconsinu. Izvukao je prsten iz džepa. Zlatna filigranska
dekoracija, crni kamen, male dimenzije. S. R. S. 2005. Nasuprot prostranoj divljini koja ga je
okruživala doimao se nemoguće krhko, sitno i detaljno izrađen.
Reacher je otišao do ruba gudure i pogledao je krajolik. Vidio je osamdeset kilometara u
daljinu. Djelić Colorada, ali uglavnom Wyoming. Čist i rijedak zrak, goleme zeleno-smeđe
ravnice, oštra stabla, oštre stijene, maglovite planine. Ništa se nije kretalo. Činilo mu se kao
da je sam na praznu planetu. Mogao je zamisliti kako se krije ovdje. Ne vidi nikoga. Nitko ne
vidi njega. Nije mogao zamisliti bolje mjesto za to.
Možda ne želi biti pronađena.
Okrenuo se i otišao do garaže kako bi pogledao stari terenac. Bio je to prastari Ford
Bronco, ista marka i model kakvim se Reacher vozio od Caspera do Laramieja, s tipom koji je
izrađivao drvene kipove uz pomoć motorne pile. To je bilo jednostavno vozilo, ali terenac
Rose Sanderson bio je još jednostavniji. Vjetar i pijesak ostrugali su ga do golog metala. Metal
je izgledao kao da se vratio u oblik rudače. Bio je izgreben i neravan i na više mjesta
ulubljen od manjih udaraca. Nijedna ploča na njemu nije bila ravna. Gume su bile istrošene.
Prednji dio smrdio je na benzin.
Vratio se do Toyote. Dotad je Mackenzie bila u kući cijeli sat. Bramall je spustio svoj
prozor. Vjerojatno radi svježeg zraka. Rijetkog i čistog, toplog na suncu, hladnog u sjeni.
»Jedan od onih dana«, rekao je Bramall.
»Znao sam čim sam se probudio«, odvratio je Reacher.
»Uvijek je problem kad je klijent nazočan. Mogao sam je pripremiti. Mogao sam malo
raščistiti stvari.«
»Čini se da je tvoj posao gotov. Nemoj otići bez mene. Trebam prijevoz natrag u grad.«
»Nakon što joj daš prsten.«
»To više nije važno. Ne u ovoj situaciji. Neka joj ga gđa Mackenzie preda.«
»Ja neću odmah otići«, rekao je Bramall. »Mislim da će gđa Mackenzie tražiti produljenje
ugovora. Trebat će pomoć. U najmanju će ruku očekivati prijevoz do hotela. Ili zračne luke.«
»Radi li mobitel odavde?«
Knjige.Club
163
 Knjige.Club Books

»Ima signal od dvije crtice ako se okreneš prema guduri.«

»A kuća je okrenuta tako. Mogla je nazvati odavde. Kad je rekla Zaveži, Sy, na telefonu
sam. Bilo je to ovdje ili kod Porterfielda. Mora biti jedno ili drugo.«
»Namjeravaš je ispitivati o Porterfieldu? Slažem se s većinom. Priča o medvjedu
najvjerojatnije je sranje.«
»Plan se promijenio. Zbog klijentice s nama. Priča je preskočila izravno na veliki susret.
Rose sada neće razgovarati s nama. Neće joj to ni pasti na pamet. Zašto bi? Kad ti davno
izgubljena sestra blizanka pokuca na vrata, nećeš nužno pozvati u kuću i vozača taksija. Nije
ti do čavrljanja.«
»Htio si znati cijelu priču.«
»Saznao sam većinu«, rekao je Reacher. »Došao sam do mjesta gdje završava, tridesetak
kilometara prije kraja ceste.»

Dvadeset minuta poslije vrata su se otvorila i Mackenzie je izišla na veranda. Okrenula se i

zatvorila vrata. Stajala je mimo, više od minute, vidljivo dišući, duboko i sporo, uzimajući i
ispuštajući zrak iz pluća. Zatim je sišla s verande i počela hodati. Bramall i Reacher izišli su iz
auta i krenuli prema njoj. Vidjeli su da je plakala. To je bilo očito.
Isprva nije ništa rekla. Kao da je izgubila moć govora. Njezine su se usne pomaknule i
ispuštala je zvukove, ali nisu izlazile riječi.
»Samo polako«, rekao je Bramall.
Ona je duboko udahnula.
Rekla je: »Moja sestra sada želi razgovarati s gospodinom Reacherom.«
Reacher ju je pogledao, najprije iznenađeno, a onda kao da želi postaviti pitanje, no nije
to učinio. Što je mogao reći? Je li jako unakažena? Je li gore nego Što ste očekivali?
Ona mu je uzvratila pogled, poražena, napola slegnula ramenima, a napola kimnula
glavom, kao da na sve kaže i da i ne.
Otišao je niza stazu i popeo se na verandu.

Knjige.Club
164
 Knjige.Club Books

33. POGLAVLJE

R eacher je pritisnuo kvaku, otvorio vrata i ušao u kuću. Shvatio je da je očekivao tipičan
prizor iz gotičkih romana, zastrte prozore, polumrak i duboke sjene, možda i poneku
svijeću i jedva primjetnu figuru koja govori iza debela vela. No u zbilji se našao u kući
ispunjenoj suncem, a trupci su iznutra bili boje meda i ulašteni do visoka sjaja. Prednja vrata
vodila su izravno u dnevnu sobu. Bila je mala, uredna i čista, ali većim dijelom prazna. U njoj
su bila samo dva velika naslonjača, svaki s jedne strane ognjišta, postavljena ukoso jedan
prema drugom, na ugodan i druželjubiv način.
U lijevome naslonjaču sjedila je Rose Sanderson.
Ispod vrata bila je dvojnica svoje sestre. U to nije bilo sumnje. Sjedila je na jednak način.
Poza joj je bila istovjetna. Kut pod kojim je držak zglavak, način na koji je širila prste. Na koji
se naginjala u struku. Vjerna kopija.
Ali iznad vrata baš i ne. Više ne. Nosila je gornji dio atletičarske trenirke, srebrne boje, s
podignutom kapuljačom koja je bila zategnuta tako da se vidjelo samo lice. S lijeve strane lica
bila je mreža ožiljaka, nasumičnih i neravnih, a s desne komad aluminijske folije ispod koje
se vidio debeo sloj nekakve masti. Foliju je prilagodila obliku glave pa je izgledala poput
polovice maske.
Srebrnkaste boje.
Nije se znojila. Nije se tresla. Oči su joj izgledale dobro. Bolje nego dobro. Bile su to oči
osobe koja je posve mirna i zadovoljna.
Rekla je: »Želim vas pitati o nečemu što je rekla moja sestra.«
Glasovi su im bili istovjetni. Isti ton, ista visina, ista glasnoća. Reacher je kimnuo glavom
i sjeo u praznu stolicu. Izbliza je vidio da joj je lijevi dio lica rekonstruiran na neki način. Koža
je bila salivena od komadića. Desni je dio bio skriven ispod improviziranog obloga od
aluminijske folije.
»Što me želite pitati?« rekao je Reacher.
»Moja sestra kaže da ste pronašli moj diplomski prsten u zalagaonici.«
»Jesam.«
»Znači, ovdje ste posve slučajno.«
»Tako je.«
»No čini mi se da biste vi to rekli bila to istina ili ne. A moja je sestra vrsta osobe koja bi
to mogla povjerovati.«
Knjige.Club
165
 Knjige.Club Books

»Gdje bih drugdje pronašao vaš prsten?«

»U policijskoj pohrani dokaza, možda.«
»Što mislite, tko sam zapravo?«
»Možda ste još 110. brigada vojne policije.«
»To je bilo davno.«
»Zašto ste to onda spomenuli na snimci?«
»Da znate da nisam lagao kad sam rekao da je stigla vojska. Nitko ne bi rekao da je iz 110.
ako ne mora.«
Kimnula je pod kapuljačom. Folija na njezinu licu zašuškala je i zapucketala.
»Očekujete li posjet od nekoga iz 110. postrojbe vojne policije?« pitao je Reacher.
»Ne nužno njih«, odgovorila je. »Možda nekoga sličnog.«
»Zašto?«
»Više je razloga.«
»Ja nisam taj«, rekao je Reacher. »Ja sam samo tip u prolazu. Ništa više.«
»Sigurno?«
»Kunem se.«
Kamnula je, kao da je stvar riješena.
Izvadio je prsten iz džepa, posljednji put, i predao joj ga. Ona ga je okretala na dlanu i
gledala ga iz svih smjerova. Nasmiješila se. Folija je zapucketala, a na lijevom joj se obrazu
pojavila duga, nazubljena bora, kao da joj se struktura lica raspala. Možda je to bio slabiji šav.
»Hvala«, rekla je.
»Nema na čemu«, odvratio je.
»Zaista sam mislila da ga više nikada neću vidjeti«, rekla je.
Zatim mu ga je vratila.
»Morala bih vam platiti četrdeset dolara«, rekla je. »Trenutačno ih nemam.«
»To je dar«, rekao je.
»Onda prihvaćam. Hvala vam. Ali ne sad. Možete li ga čuvari za mene? Barem do sljedećeg
mjeseca. Mogu vas nazvati kad budem spremna.«
»Brinete se da ćete ga opet založiti.«
»Nedavno je sve postalo prokleto skupo.«
»Sigurno je teško spajati kraj s krajem.«
»Jest.«
»Zbog toga se brinete da će doći netko iz vojne policije?«
Odmahnula je glavom.
»Ne brinem se zbog sebe«, rekla je. »Nikoga ne zanima moja situacija. Odustali su od ljudi
poput mene.«
»Zašto onda očekujete posjet?«
»Zbog nečega drugog. Imam prijatelja čiji je slučaj još otvoren. Sigurno nije prioritet, ali
vjerojatno još rade na njemu. Jednog će dana imati dovoljno indicija.«
Knjige.Club
166
 Knjige.Club Books

»Za što?«
»Da ponovno provjere sve. Moja je pretpostavka da će tada poslati nekoga. Na trenutak
sam se ponadala da ste vi on, a moj prsten samo izlika. Ali čini se da ipak niste on. Nema veze.
Samo sam htjela provjeriti. Možete li zamoliti moju sestru da opet dođe?«
Mackenzie je sjedila na suvozačkome mjestu u Toyoti. Koža joj je bila blijeda. Njezino
besprijekorno lice izgledalo je nemoguće jasno, nemoguće glatko, nemoguće savršeno.
Reacher joj je rekao da je Rose želi opet vidjeti. Ona ga je upitno pogledala. On nije znao što ga
pita. Možda je tražila njegovo općenito slaganje da je moglo biti gore. Neki znak optimizma.
Ili ne. Nije mogao reći. Napravio je općeniti izraz koje je mogao značiti »ne znam«, a ona je
kimnula glavom kao da razumije. Izišla je iz auta i krenula stazom do kuće. Opet je ušla
unutra.
Zatvorila je vrata.
Reacher je zauzeo njezino mjesto u autu.
Zatvorio je vrata.
»Kako je bilo?« pitao je Bramall.
»Prilično gadno«, odvratio je Reacher. »Rana još nije zacijelila.«
»U kakvu je stanju?«
»Totalno drogirana.«
»Čime?«
»Nečime za što kaže da je nedavno postalo vrlo skupo. Čini se da se još drži tableta. Još
nije u javnom WC-u.«
»Agent Noble implicirao je da bi dosad morala biti. Tvrdi da prate sve pošiljke.«
»Možda nije bio u školi kad su učili stvarni život. Ništa nikada ne funkcionira u
potpunosti.«
»O čemu je željela razgovarati?«
»Očekuje da će se jednom pojaviti istražitelj i početi postavljati pitanja o Porterfieldu.
Razočarana je što to nisam ja. Misli da je slučaj još otvoren.«
Bramau nije odgovorio.
Reacher ga je pitao: »Što je gđa Mackenzie rekla?«
»Ništa dobro.«
»Znao sam čim sam se probudio.«
»Rose Sanderson pogodilo je u lice pet šrapnela iz improvizirane eksplozivne naprave
skrivene uz rub ceste izvan gradića u Afganistanu. Šrapneli su zapravo bili otpadni komadići
metala, vjerojatno iz neke seoske radionice. Tih pet šrapnela odnijelo joj je velike komade
lica, a ono što je ostalo bilo je teško oštećeno manjim komadićima u eksploziji. Ali današnja
vojna medicina pravo je čudo. Veći dio njezina lica pronašli su u kacigi i pokrpali je. Radili su
to najbolji plastični kirurzi.«
»Ali?« rekao je Reacher.
»Dva osnovna problema«, rekao je Bramall. »Dobro, to je bilo iznimno postignuće, bez
sumnje. U doba Vijetnama sigurno bi umrla, kao i u bilo kojemu drugom povijesnom
razdoblju do prije nekoliko godina. Liječnici su vrhunski odradili svoj posao. Ali koliko god
Knjige.Club
167
 Knjige.Club Books

bio dobar, zapravo je bio prilično loš. Jer to jednostavno nije moguće učiniti. Ostali su joj
ožiljci nalik slagalici. Ništa se ne uklapa kako treba. Ništa ne funkcionira kako treba. Izgleda
kao iz filma strave. A to su dobre vijesti.«
»Koje su loše vijesti?«
»Improvizirani eksploziv bio je skriven u lesu psa. Takve stvari rade ondje. Ovaj je uginuo
četiri dana prije. Taman se počeo raspadati. Bilo je vruće. Eksplozija je unijela raspadajuće
tkivo i nekrozne patogene i druge opasne bakterije duboko pod kožu njezine glave. To je bilo
prije četiri godine, a ona se još ne može riješiti infekcije. Iz lica joj curi gnoj. Izgleda poput
dvostrukog čudovišta. Neprestano trpi bolove.«
Reacher je šutio jedan dugi trenutak.
Zatim je rekao: »Nije ni čudo što nije rekla sestri.«
»Namjeravaju razgovarati o tome.«
»Zašto je prestala zvati prije godinu i pol?«
»Još nisu došle do toga. Ali sigurno ima veze s Porterfieldom. Što bi drugo moglo biti?«

Reacher je opet izišao iz auta. Trebalo mu je zraka. Vratio se do ruba gudure i zagledao se u
daljinu. Činilo mu se da gleda kroz uzak prozor. Kuću iza njega okruživala su pošumljena
brda. Pitao se komu pripada.
Otišao je do kamioneta s velikom kabinom. Svi su prozori bili spušteni. Tri tipa unutra
opuštala su se. Strpljivo. Čuvajući energiju. Znali su da će sve to trajati koliko će trajati. Možda
je to kaubojima uobičajeno.
Tip u čizmama podignuo je pogled.
Reacher je rekao; »Rekao si mi da ste pristojni. Slažem se. Bill ste vrlo pristojni u svemu
ovome. To se mora reći.«
Tip je kratko kimnuo glavom, kao da prihvaća kompliment. »Kako je sve to počelo?«
rekao je Reacher.
»Tražili smo mjesto gdje bismo živjeli. Naišli smo na ovo imanje. Rose je već bila ovdje,
ali dopustila nam je da ostanemo. Pomogla nam je da se smjestimo. Mi smo pomogli njoj s
nekim stvarima. Počeli snio se ponašati zaštitnički. Ne voli da je ljudi vide.«
»Kad je to bilo?«
»Prije tri godine. Rose je baš izišla iz vojske. Uselila se malo prije nas.«
»Tko je vlasnik ovoga?«
»Tko god bio, toliko mu je stalo da nije bio ovdje barem tri godine.«
»Sigurno ste poznavali Sya Porterfielda.«
»Vidjeli smo ga mnogo puta.«
»Što ste pomislili kad ste čuli priču s medvjeđom?«
»Da bi to svatko od nas učinio da želi prikriti tragove.« »Čime se Porterfield bavio?«
»Nikada nismo pitali. Samo znamo da je bila sretna s njim.«
»Trenutačno je totalno drogirana.«
»Možete li je kriviti?«
Knjige.Club
168
 Knjige.Club Books

»Ni najmanje. Ali brinem se koliko će joj zalihe izdržati.«

»Ne možemo govoriti o tome. Ne znamo tko ste.«
»Ja sam s njezinom sestrom.«
»Zapravo i niste. Onaj drugi je detektiv kojeg je unajmila. Nikomu nije jasno tko ste vi.«
»Nisam policajac«, rekao je Reacher. »To je jedino važno. Nije me briga za to. Ali mogla
bi imati problem sad kad je Billy otišao. Samo me to zanima,«
»Znate tko je bio Billy?«
»Vozač ralice za snijeg. Osobito dobar s prahom.«
»Bill ste policajac nekoć.«
»Svi su nekoć bili nešto. Ti sigurno možeš proći pokraj krave, a da je ne potjeraš u koral.
Billy se neće vratiti. Nadam se da će Rose biti dobro, To je sve.«
Tip je rekao: »Već su našli zamjenu za Billyja. Bio je ovdje jutros. Preziva se Stackley. Čini
se OK tip. Podsjeća me na mog rođaka koji prodaje osiguranje. Dakle, sa svijetom je opet sve
kako valja. Posao teče kao i uvijek.«
»Što ona kupuje?« pitao je Reacher.
»Oksikodin i flastere fentanila.«
»Razgovarali smo s tipom koji tvrdi da je to prošlost.«
»Postaje skupo.«
»On tvrdi da to više nije moguće nabaviti. Odakle dolazi?«
»Uobičajena stvar, kao i uvijek. Stiže u bijelim kutijama, s nazivima brendova.
Proizvedeno u Americi, dovezeno izravno iz tvornice. S vremenom možete osjetiti razliku.«
»I vama se sviđa?«
»Malo, tu i tamo. Katkad za opuštanje.«
»Čuo sam da je do toga sad teško doći. Možda sam pogrešno čuo.«
»Niste«, rekao je tip. »Zapravo, jest teško doći do toga. Na većini mjesta vrlo teško. Ali ne
ovdje. To vam svima stvara problem. Ne znam kakvi su vaši planovi, ali jedno vam mora biti
jasno od početka. Rose neće otići odavde. Ni makac, ni za milijun godina. Kako bi mogla?
Ovdje ima ono što joj treba. Ne znate što to znači nekomu. Sagledajte to iz njezine
perspektive.«

Knjige.Club
169
 Knjige.Club Books

34. POGLAVLJE

M agični sat posljednji je dio sunčeva dnevnog putovanja, poput oproštajne 60-minutne
predstave kad je nisko na nebu i sja bočno kroz atmosfera zbog čega se njegova boja
pomiče prema crvenoj, a sjene se produljuju. Reacher je sjedio na stubi verande i
promatrao kako ravnica poprima boju zlata, koja je prešla u oker i naposljetku u crvenu.
Bramall je bio ispod njega, na kamenu uz rub gudure. Dečki iz kamioneta sjedili su na zemlji,
naslonjeni svaki na svoje stablo. Vrata brvnare otvorila su se i Mackenzie je izišla van.
Reacher je ustao, a ona se spustila niza stube pokraj njega do staze. Dečki iz kamioneta
ustali su i stresi i prašinu sa sebe. Mackenzie se susrela s njima na sredini staze. Rukovala se
sa svakim od njih i zahvalila im što se brinu za njezinu sestru.
Zatim je rekla Bramallu: »Idemo natrag u hotel.«

Mackenzie se osjećala čudno što ostavlja sestru ondje, ali Rose nije htjela ni čuti ni za što
drugo. Rekla je da joj se sviđa ondje i da ima sve što treba. Odbijala je otići, kategorički, čak i
na jednu noć, čak i kako bi otišla liječniku. Odbila je čak i razmotriti odlazak u bolnicu ili
javljanje u Upravu za veterane ili traženje klinike ili centra za rehabilitaciju ili život u Lake
Forestu u Illinoisu.
»Dajte joj vremena«, rekao je Bramall.
Skrenuli su kod poštanskog ureda u Mule Crossingu i odvezli se državnom cestom do
Laramieja. Jeli su u gradu pa se odvezli do hotela, gdje je Bramall parkirao i zaželio im laku
noć. Reacher je opet ostao na parkiralištu. Noćno je nebo još bilo ondje. Još golemo, crno i
posuto milijunima sjajnih zvijezda. Doduše, mikroskopski drukčije nego noć prije. Ali ne zbog
sitnih ljudskih drama. Bilo je posve ravnodušno.
Mackenzie je izišla i sjela na klupu.
Reacher je sjeo pokraj nje.
Ona je rekla: »Čini mi se samo napola ovisna.«
On je rekao: »Imao sam brata. Ne blizanca, ali bili smo bliski dok smo odrastali. Sad se
pitam, da je riječ o njemu, što bih želio čuti? Nešto pristojno ili nešto nelagodno? Ne želim
reći da znam. Zaista ne znam. Pomognite mi.«
»Želim istinu«, rekla je.
»Meni je izgledala mnogo više od napola ovisna.«
Knjige.Club
170
 Knjige.Club Books

»Mislila sam na njezine razloge. Pati od bolova. Djelomično treba te lijekove. Ne radi to
samo za zabavu.«
»Čemu služi aluminijska folija?«
»To je protiv infekcije. Kad može, nabavi antibiotike, smrvi ih i pomiješa s antiseptičkom
mašću iz paketa prve pomoći. Razmaže je po foliji poput maslaca. Ako si to može priuštiti,
ubaci i jednu tabletu oksikodina.«
»Nije to život kakav je očekivala.«
»Znali ste sinoć. Kad ste me pitali kakav je osjećaj biti lijepa.«
»Bilo je to jedino što se uklapa.«
»Mislim da joj ondje nije loše.«
»I ja.«
»Čak mi se na neki način svidjela i kuća. Iznenadila sam se. Iz nekog sam razloga mislila
da će unutra biti mračno.«
»I ja«, rekao je on opet.
»Sad. mi recite što dalje.«
»Kad bih barem znao.«
»Ozbiljno«, rekla je. »Moram smisliti kako postupiti.«
»Život joj nije loš jer se svaki dan drogira. Mogli biste joj dati novac i njoj bi vjerojatno i
dalje bilo dobro, sve dok taj novi tip Stackley nastavi dostavljati lijekove na vrijeme, sve dok
dječak detektiv ne začepi i posljednje rupu kroz koju curi i prekine opskrbu.«
»Što bi se moglo dogoditi.«
»Ništa ne traje vječno«, rekao je Reacher. »Njezina situacija nije sigurna kao što ona
misli.«
»Čak i da jest, ne bih je mogla ostaviti ondje.«
»Kako ćete je izvući odande?«
»Upravo se to pitam. Otvorena sam za prijedloge.«
»Ne dobiva nikakvo liječenje?« pitao je Reacher.
»Cijelu prvu godinu provela je u bolnici. Izgubila je strpljenje, Odonda nije vidjela nikoga.
Ne želi. Odbija to.«
»Umjesto toga živi povučeno i sama uzima lijekove. U tomu je dovoljno dobra da smo se
maloprije složili kako joj nije loše. Trebali bismo to poštovati. Odande je možete izvući samo
ako joj obećate isto to negdje drugdje. Ili čak bolje. Koliko god tableta i flastera želi. Trebali
biste joj pronaći odgovarajućeg liječnika. I mirno mjesto za život. Morali biste joj obećati da
neće biti nikakve gnjavaže za nju. I morali biste se držati toga. Ništa barem jednu godinu. To
je u redu. Takvo što je vrlo duga igra.«
»Ne voli da je ljudi vide.«
»Onda joj je bolje ovdje nego u Illinoisu.«
»Ovdje nemaju odgovarajuće liječnike.«
»Koliko je veliko vaše dvorište?«
»Dva i pol hektara, mislim.«
Knjige.Club
171
 Knjige.Club Books

»Mogli biste joj izgraditi brvnaru. S visokom ogradom. Mogli biste joj bacati lijekove
preko . nje. Ostaviti je samu cijelu godinu. Da vidite što će se dogoditi.«
»Dakle, mogu joj pomoći samo tako da budem bolji diler.«
»Dječak detektiv rekao je da ne smijemo podcijeniti privlačnost opijata. Sigurno joj je
drago što vas je vidjela, ali trebate pretpostaviti da joj je važnije to da može dobiti ono što
želi.«
»To je teško prihvatiti. Ne to o meni, nego da je tako duboko zaglibila.«
»Treba vas na svojoj strani. Prvi vam je zadatak dokazati to. Nemojte joj proturječiti. Koji
izbor ima? Samo se ugrizite za usnu i gurnite joj tablete niz grlo. Ne zaboravite da je duboko
u sebi čvrsta. Ratna je veteranka. Prije ili poslije shvatit će što treba učiniti da se dovede u red
i onda će htjeti razgovarati. Prije svega s vama jer ste se ponijeli prema njoj kako valja. Tada
ćete joj moći pomoći.«
»Nadam se da hoću.«
»Postoje knjige o tome. Možete provesti prvu godinu čitajući.«
»Jeste li išli na tečaj iz toga?«
»Nismo imali vremena za to«, rekao je Reacher. »U vojnoj policiji učili smo samo blisku
borbu. Ali bolničari su imali dobre ljude. Psihologe u odori. Najčudnija moguća stvar. Uvijek
su imali neki pretjerani čin. Poznavao sam dvojicu, Oni bi vam rekli mnogo toga.«
»Što, na primjer?«
»Rekli bi da morate otkriti što je u korijenu njezine traume.«
»To je očito, zar ne?«
»Ali oni su psiholozi i u vojsci su. Rekli bi vam da osoba može istodobno imati dva
temeljna uzroka traume. Rekli bi da znaju kakvi su časnici pješaštva. Htjeli bi više pojedinosti
o incidentu s bombom pokraj ceste.«
»Zašto?«
»Prije svega bi ih zanimalo je li bilo drugih američkih žrtava. Ako je bilo, pretpostavili bi
da to Rose teško prihvaća. Bila je časnica pješaštva. Njezini su ljudi poginuli. Druge se
činjenice ne računaju. Mogla je biti već ranjena i u nesvijesti prije nego što se sve ostalo
dogodilo. Nije važno. To su bili njezini ljudi, pa je i krivnja njezina. Tako razmišljaju časnici
pješaštva. To su samo riječi, ali njima znače mnogo. Zapovjednik West Pointa rekao je da
je dobro vodila svoje vojnike. To je dovoljno za Dvoranu slavnih. To bi mogao biti epitaf.
Dobro je vodik svoje ljude. Časnik pješaštva ne može čuti ljepše riječi od tih. Jer to nije lako
postići. Ako uspiješ, zapravo si uspio zato što si održao prešutno obećanje da ih nećeš odvesti
u smrt. To ti se uvuče u glavu.«
»Ona ne želi razgovarati o tome«, rekla je Mackenzie.
Reachet je nastavio: »Psihologe bi također zanimalo o kakvom je zadatku bila riječ. Nešto
rutinsko, u skladu s naredbom zapovjedništva? Ili je postojao element inicijative? U tom bi
joj slučaju sve to palo još teže. U tom je slučaju doslovno odvela svoje vojnike u životnu
opasnost.«
»Psiholozi su, sami ste rekli. Previše kompliciraju. Ako čujete topot kopita, očekujete
konje, a ne zebre. U korijenu Roseine traume je to što joj je netko nagurao lice u mikser i zatim
ga namazao psećim govnima.«
Knjige.Club
172
 Knjige.Club Books

Reacher nije rekao ništa.

»Sto?« pitak je Mackenzie.
»Uvjeren sam da je uglavnom tako. Kako ne bi bilo?« »Ali?«
»Razmišljam poput policajca. Ne mogu si pomoći. Iz vojske je otišla s činom bojnice. Tip
s West Pointa kaže da je joj je na zadnjoj turi išlo prilično dobro. Za bojnika to znači vrijeme
provedeno u uredu i brifinzi. Prilike za izlazak na teren bile su ograničene. Zašto bi se uopće
našla uz rub ceste kod nekog afganistanskog gradića? Ne bi. Takvo što dosadilo joj je već na
prvoj turi. Išla je jer se tražila njezina zapovjedna nazočnost. Vodila je nekakvu
operaciju. Zapovijedala je satnicima koji su zapovijedali poručnicima, a svi oni pokrivaju
svoje dupe. Znači, oko nje je bio prilično dobar zaštitni obruč. Mnogo je ljudi sudjelovalo u
operaciji. Je li ona jedina bila ozlijeđena? Malo vjerojatno, ali ne možemo znati sa
sigurnošću. Spisi su zapečaćeni. To znači da njezina operacija vjerojatno nije uspjela. Možda
je bilo više žrtava s američke strane. Dakle, ozljeda njezina lica možda nije jedini uzrok.«
Mackenzie je rekla: »Ne znam pokušavate li me razveseliti ili deprimirati.«
»Sve je to loše«, rekao je Reacher. »Kako god okrenuli. Nemojmo biti naivni. Ali imala je
dečka. Sya Porterfielda. U krevetu su bila dva jastuka. To govori nešto o tomu kako se ona
vidi. To je naznaka onoga što bi moglo biti moguće.«
»Ne želi razgovarati o njemu. Rekla sam joj za češalj koji ste pronašli. Nije poricala da je
njezin. Samo je rekla da je sigurnije ako ne znam. Ma što to značilo.«
»Mislila je da sam istražitelj koji se došao raspitivati o njemu.«
»Nitko ne vjeruje u priču o medvjedu.«
»To bi mogao biti još jedan element koji pridonosi traumi. Ona zapravo ne zna što se
dogodilo njezinu dečku. Nije sigurna ni je li gore da ga je ubio ili nije. Psiholozi bi se
raspametili. Rekli bi da njezina trauma ima cijeli niz razloga.«
»Drugim riječima, moglo bi biti gore od ozljede lica.«
»To je pesimistično tumačenje. Zato sam vas pitao želite li čuti ono što je pristojno ili ono
što je nelagodno.«
»Rekla sam da želim istinu. Vi nagađate.«
»Slažem se«, odvratio je Reacher. »I iskreno se nadam da se varam u pogledu svega.«
Neko je vrijeme šutjela.
Zatim je rekla: »Ljubazan ste čovjek.«
»Ne čujem često tu riječ.«
»Hvala vam što ste ovdje.«
»Zadovoljstvo mi je«, rekao je, a to je bila istina. Sjedili su na betonskoj klupi na
asfaltiranu parkiralištu, ali već na metar iznad zemlje pogled je bio spektakularan. Zvijezde
su izgledale bolje nego ikad. Zrak je bio prohladan, mek i vrlo tih. Na klupi pokraj njega bila
je žena koja je izgledala kao s naslovnice časopisa. Pretpostavljao je da bi na dodir bila čvrsta,
vitka i hladna, osim u dnu leđa gdje bi mogla biti malo vlažna.
Ona ga je pitala: »Sjećate li se što sam rekla o svome suprugu?«
»Rekli ste da je on dobar čovjek i da ste dobar par.«
»Imate vrlo preciznu memoriju.«
Knjige.Club
173
 Knjige.Club Books

»Rekli ste mi to jučer.«

»Trebala sam vam reći da ima ljubavnicu i da me ignorira.«
Reacher se nasmiješio.
Rekao je: »Laku noć, gđo Mackenzie.«
Ostavila ga je ondje kao i večer prije, sama u mraku, na betonskoj klupi, zagledana u
zvijezde.

U tome trenutku, kilometar i pol dalje, Stackley je prekinuo telefonski poziv i parkirao svoj
stari kamionet iza napuštene trgovine tri ulice od središta grada. Dok je bio mlađi volio je
skupe frizure. Jednom, dok je čekao u frizerskom salonu, pročitao je u nekom časopisu da se
uspjeh temelji na nemilosrdnoj kontroli troškova. Zato je spavao u svome kamionetu kad god
je to bilo moguće. Zato je i imao kabinu za kampiranje. Na motel bi potrošio koliko bi
zaradio od dvije tablete. Zašto to dati nekomu?
Starica s druge strane planine Snowy Range kupila je kutiju flastera fentanila, ali dao joj
je pakiranje koje je već otvorio, jedan sat prije, vrlo pomno, kako bi izvukao jedan flaster za
sebe, za poslije. Stara neće ni primijetiti. Ako i primijeti, pretpostavit će da nije dobro brojala
jer je bila ušlagirana. To je prirodna reakcija. Ovisnici su naučili kriviti sebe. Tako je u
cijelome svijetu.
Uzeo je škarice iz pretinca za rukavice i odrezao traku debljine pola centimetra s flastera
i stavio je pod jezik. To se zvalo »sublingvalno«. U drugom časopisu u istom salonu pročitao
je da je to najbolja metoda.
Stackley se nije mogao protiviti.

U tome trenutku, stotinu kilometara dalje, Rose Sanderson spremala se u krevet. Skinula je
kapuljaču, a zatim i cijeli gornji dio trenirke. Ispod je imala majicu i grudnjak. Skinula je i
jedno i drugo. Zatim je skinula foliju s lica. Drškom četkice za zube sastrugala je višak balzama
s kože. Namazala ga je natrag na foliju. Uz malo sreće, možda joj potraje još jedan dan.
Napunila je umivaonik hladnom vodom. Duboko je udahnula i zagnjurila lice u vodu.
Rekord joj je bio četiri minute. Podignula je lice iz vode i stresla glavom. Kosa joj je opet
narasla. Skratila ju je tjedan prije West Pointa. Kako bi mogla nositi kapu. Takvi su bili propisi.
Nakon toga ju je trinaest godina šišala kratko. Sad je opet narasla. Sa širokim sijedim
pramenovima, nalik bodljikavoj žici u bali sijena.
To joj je bio najmanji problem.
Izvukla je škare iz ormarića i odrezala s flastera traku debljine pola centimetra i gurnula
je pod donju usnu. Doza za održavanje stanja. Od nje će spavati cijelu noć. Bit će joj toplo i
ugodno, bit će opuštena i mirna, sretna kao u kolijevci.

U tome trenutku 450 kilometara dalje, u Rapid Cityju u Južnoj Dakoti, Gloria Nakamura sjedila
je u svome autu i promatrala stražnja vrata praonice Arthura Scorpija. Opet su imala okvir
svjetla. Otvorena centimetar ili dva. Još jedna topla noć. Bio je unutra već više od dva sata.
Ona je radila na popisu stvari koje su mogle toliko zagrijati prostoriju da joj je potrebna
dodatna ventilacija. Možda elektronička oprema. Znala je tipa koji je imao kućno kino.
Knjige.Club
174
 Knjige.Club Books

Jedan je ormar bio pun crnih kutija koje su isijavale toplinu. Bila je intenzivna i blago mirisala
na mast i silicij. Pokraj toga je bio ventilator koji je neprestano radio.
Mobitel joj je zazvonio.
Njezin prijatelj iz Odjek za računalne zločine.
Koji je rekao: »Odgovori mi s da ili ne. Pretpostavljamo li da je Scorpio taj koji je primio
poruku o novom Billyju?«
Ona je rekla: »Ne bismo mogli s time ha sud.«
»To nije bilo da ili ne.«
»Da, možemo pretpostaviti da je to bio Scorpio.«
»Isti je signal upravo primio glasovnu poruku s odašiljača u Laramieju, u Wyomingu. Od
nekog Stackleyja. Scorpiju se obraćao s g. Scorpio. Rekao je da je sve kako valja, ali čuo je priče
o dvojici muškaraca i ženi koji idu uokolo i postavljaju pitanja. Jedan od muškaraca vrlo je
krupan. Voze se u crnoj Toyoti.«
Reacher, pomislila je.
Njezin je prijatelj nastavio: »Scorpio je uzvratio glasovnom porukom. Rekao je tom
Stackleyju isto Što je rekao i Billyju. Želi da krupni nestane. Opet je naručio ubojstvo.«
»Čekaj«, rekla je Nakamura,
Scorpiova stražnja vrata otvorila su se. On je izišao u uličicu, okrenuo se i zaključao za
sobom. Zatim je otišao do svog auta.
»Slijedit ću ga«, rekla je Nakamura.
»To je traćenje goriva«, rekao je njezin prijatelj.
Ona je prekinula poziv i pokrenula motor.
Scorpio je otišao kući.
Svaki put ode kući.

U tome trenutku, tisuću kilometara dalje, u gradiću Sullivanu na sjeverozapadu Oklahome,

Billy je prošao kroz crveno svjetlo. Bio je u kamionetu Ford Ranger vrijednom 600 dolara i
starijem od dvadeset godina. Išao je po još jedno pakiranje od šest limenka piva. Bio je pripit
od prvog pakiranja. Njegov kompanjon iz Montane čekao je u motelskoj sobi. Sljedeće
poslijepodne trebali su se susresti s tipom koji je imao veze u Amarillu, u Teksasu. Činilo se da
će uskoro imati posao.
Pokraj semafora na kojem je prošao na crveno bio je parkiran policajac. Kad je vidio što
se dogodilo, na trenutak je uključio sirenu i rotirajuća svjetla. Billy se ukočio i nastavio voziti.
To je bilo glupo. Nije imao što kriti. Možda to što je bio pripit, ali bio je u Oklahomi. Ondje su
vjerojatno dva piva bila nužni preduvjet da sjedneš za volan. Osim toga, bio je čist. A ionako
nije mogao pobjeći. Ne u prastarom autu kupljenom za 600 dolara.
Pritisnuo je kočnicu i stao uz rub ceste.
Kao i svi ljudi, policajac je bio podložan podsvjesnim emocijama. Pomalo se naljutio kad
Billy nije odmah stao. Smatrao je to drskim činom nepoštovanja, inače bi samo stao pokraj
auta, spustio suvozački prozor i rekao tipu da malo uspori. No sad je osjetio oštar ujed
uzrujanosti, zacrvenio se malo i stisnuo donju čeljust te odlučio slijediti djelu proceduru.
Knjige.Club
175
 Knjige.Club Books

Zaustavio se iza kamioneta i ostavio rotirke upaljene.

Stavio je šešir na glavu. Brojao je do dvadeset, a zatim izišao iz auta. Otkopčao je futrolu
i stavio raku na pištolj. Hodao je polako i zaustavio se kod teretnog prostora kamioneta i
glasno rekao: »Gospodine, iziđite iz vozila.«
Vrata su se otvorila i Billy je izišao.
»Žao mi je, gospodine«, rekao je. »Čini se da sam se zamislio. Srećom, nije bilo nikoga
drugog u blizini.«
Policajac je bio uvjeren da osjeti miris piva na tipu.
»Dozvolu«, rekao je.
Billy je zavukao ruku u džep i predao mu dozvolu.
Policajac je rekao: »Molim vas, čekajte ovdje.«
Otišao je natrag do auta što je sporije mogao i ušao u njega. Na držaču pokraj upravljača
imao je računalni terminal. To im je omogućio novi gradonačelnik. Obećavao je još toga.
Policajac je upisao Billyjeve podatke.
Prikazao mu se kod iz zapadnog ogranka savezne Administracije za suzbijanje narkotika.
Opet je izišao iz auta. Vratio se do Billyja, što je sporije mogao, a kad je stigao do njega,
zgrabio ga je, naglo ga okrenuo, udario njegovom glavom o krov starog Forda i lisičinama mu
vezao ruke iza leđa.

Knjige.Club
176
 Knjige.Club Books

35. POGLAVLJE

S usreli su se u predvorju u osam ujutro. Nakon zalogajnice, odvezli su se u trgovinu gdje su

kupili stvari za Rose. Uglavnom hranu, nešto zdrave, nešto ne nužno takve, ali također i
sapun, par ružičastih čarapa, novi češalj širokih zubaca i knjigu mekih korica. Knjige obično
prve budu isključene kad se kućni proračun nađe pod pritiskom.
Također su kupili dva komada svake antiseptičke kreme.
Dok su čekali na blagajni zazvonio je Bramallov mobitel. On je pogledao zaslon i rekao:
»Zove specijalni agent Noble, iz agencije za narkotike.« Javio se i slušao, ispuštajući zvukove
kojima je davao do znanja da obraća pozornost, ali se njima nije obvezivao ni na što. U jednom
je trenutku ostavio stanku dulju za djelić sekunde. Kao da bi trebao reći nešto, ali to ne govori.
Kao da je odabrao ne reći to. Dva savezna agenta igraju šah jedan protiv drugog. Reacher je
prepoznao znakove.
Bramail je prekinuo vezu i rekao: »Billy je sinoć uhićen u nekom gradiću u Oklahomi.
Noble ga je ispitao putem telefona. Zasad niječe sve. Uključujući i to da poznaje nekoga po
imenu Rose Sanderson ili da zna gdje se ona nalazi.«
»To je lanjski snijeg«, rekla je Mackenzie. »Više ne trebamo Billyja.«

***

Vožnja do Rosine kuće bila je putovanje kroz vrijeme tipično za Wyoming. Razmišljajući o
tome, nisu morali daleko ići. Bilo je to lokalno putovanje. Mule Crossing bio je sljedeće naselje
niz cestu, a Rose je živjela malo dalje od skretanja na makadam. No zapravo su im trebala dva
sata da stignu onamo. Najprije duga vožnja državnom cestom do Mule Crossinga, pa skretanje
na makadam, po kojem su morali voziti sporije nego što bi htjeli, i naposljetku grbavi prilaz
dug šest kilometara. Nebo je bilo boje čelika. Još ne prijetnja, ali podsjetnik. Zima je bila na
putu.
Tri kauboja čekala su ih na mjestu gdje je staza izlazila iz šume na završnoj čistini. Nisu
radili ništa. Samo su čekali i gledali, u razvučenoj liniji tridesetak metara od kuće. Poput
defanzivne linije. Počeli smo se ponašati zaštitnički. Bramall je usporio, vrlo smireno i polako
parkirao na istome mjestu kao i prije. Reacher je istovario namirnice i složio ih na verandu.
Mackenzie ih je unijela u kuću. Zatvorila je vrata za sobom.
Knjige.Club
177
 Knjige.Club Books

Čistina je utihnula.
Reacher je gledao Bramalla kako stoji na rubu gudure. Nizak, uredan čovjek, u tamnu
odijelu, s bijelom košuljom i kravatom. Okružen divljinom, trebao je izgledati kao da nimalo
ne pripada onamo. Ali nije. Savršeno se uklapao. Bio je takav tip čovjeka. Razmišljao je o
nečemu. Reacher mu je to vidio na licu. Mučio ga je neki problem. Neka vrsta etičke dvojbe.
Reacher je bio uvjeren da zna o čemu je riječ.
Billy.
Nije to bio lanjski snijeg.
To je bio snijeg koji će uskoro pasti.
Reacher je otišao do mjesta gdje je Bramall stajao.
Rekao je »znam« na način za koji se nadao da je suosjećajan.
»Što znate?« odvratio je Bramall.
»Grize vas savjest što niste javili dječaku detektivu da smo pronašli Rose bez Billyjeve
pomoći.«
»Biste li mu vi javili?«
»Ne bih«, rekao je Reacher. »Bilo bi to previše informacija. Što se dogodilo u Oklahomi?«
»Prošao je kroz crveno svjetlo. Prilikom provjere sustav je izbacio njegovo ime i lice.
Noble ga je nazvao i pokušao izvući neke odgovore iz njega. Pitanje je zašto. Možda nam je
samo htio učiniti uslugu jer je suosjećao sa situacijom gđe Mackenzie. Uostalom, ona ga je
zamolila da joj javi. Možda je sve to učinio zbog nje. Ili možda nije. Možda je to radio zbog
sebe. Budući da je već dobio Billyja na pladnju, možda je poželio uzeti sve. To bi mu pružilo
prilično zadovoljstvo. Kao da ima nešto osobno protiv krijumčarske mreže. U tom bi slučaju,
kad bi znao gdje je Rose, prvi logičan potez bio privesti Rose kako bi je ispitao kao svjedokinju
ili je uhititi zbog kupnje protuzakonitih narkotika ili oboje. Ovo nije trenutak da riskiram taj
ishod. Ne odmah. Iz mnogo razloga. Jedan od njih je i taj što je moja klijentica izrazila želju da
zadrži sestru izvan sustava. Pa mu nisam rekao. I da, pomalo me grize savjest. Radije ne
bih krio stvari od ljudi poput njega.«
»Je li vam produljila ugovor?«
»Da, dok traje trenutačna kriza.«
»Koliko će to dugo biti?«
Bramall je podignuo pogled prema kući.
»Nisam stručnjak za to.«
»Koliko će Billy izdržati?«
»Ako je Noble zvao radi sebe?«
»Čak i ako nije. Billy bi u bilo kojem trenutku mogao reći nešto glupo. Nešto će izlanuti.
Dječak detektiv mogao bi naćuliti uši. Ne zaboravite da bi mogao mnogo dobiti od toga.
Ovdašnji ljudi kažu da je ono što dobivaju prava stvar. Proizvedeno u Americi. Dovezeno
izravno iz tvornice. Cijela pošiljka, u originalnim kutijama. A dječak detektiv smatra da to nije
moguće. Shvatit će to osobno. Krenut će u lov. Zaustavit će svako curenje. Ovo nije trenutak
da se riskira nagla apstinencija. Siguran sam da vaša klijentica također želi zadržati svoju
sestru izvan zaključanog odjela u bolnici.«
Knjige.Club
178
 Knjige.Club Books

Bramall je opet pogledao prema kući.

Rekao je: »Mislim da se odluke kakve treba donijeti ne mogu donijeti brzo.«
»Obično ne mogu«, rekao je Reacher. »Ali ovaj put ne mogu se donijeti ni sporo.«
»Koliko vremena imamo?«
»Instinkt mi govori da bismo trebali otići odavde za dva-tri dana.«
»A do onda ne bismo ništa trebali reći Nobleu.«
»Menije to lako«, odvratio je Reacher. »Ali vi imate dozvolu za istražitelja koju vam je
izdala država Illinois.«
»Svjestan sam toga. Također imam uvjerljive dokaze da čovjek po imenu Arthur Scorpio,
u Rapid Cityju u Južnoj Dakoti, vjerojatno duboko unutar jurisdikcije zapadnog ogranka
Agencije za narkotike, trenutačno vodi mrežu za koju ta agencije ne zna, iako se ona pruža
barem preko Wyominga i Montane i da za to vjerojatno rabi neki posljednji preostali izvor,
neku vrstu Eldorada, otkriće kojeg bi vjerojatno bilo pozdravljeno kao velik trijumf i završno
poglavlje priče o veliku uspjehu. Mogao bih mu to dati na pladnju. Zapravo, imam
profesionalnu obvezu učiniti upravo to. Ako vjerujem da je počinjen zločin ili da će uskoro
biti počinjen, Povrh toga imam i očite etičke obveze. Trebao bih reći Nobleu sve što znam.«
»Ali ne još«, rekao je Reacher.
»Jer se protuzakonita nabava mora nastaviti. Barem dok moja klijentica ne dogovori
poluzakonitu nabavu drugdje.«
»Opustite se«, rekao je Reacher. »Umirovljeni ste.«
»Ovo mi je nova karijera.«
»Ali ima manje pravila od prve.«
»Ali više pravila od vas.«
»Imam ja pravila«, rekao je Reacher. »Imam mnogo pravila. Jedno od njih je da ranjenoj
veteranki uvijek treba pomoći. Ali drugo kaže da uvijek treba otići prije nego što stignu
vladini službenici. Slažem se. Morate ćemo biti vrlo oprezni.«

***

Iz kuće se ništa nije čulo, a vrata su i dalje bila zatvorena. Reacher je posudio Bramallov
mobitel i otišao do ruba gudure, gdje je signal bio najjači.
Birao je broj po sjećanju.
Javila se ista žena.
»West Point«, rekla je. »Ured načelnika. Kako vam mogu pomoći?«
»Ovdje Reacher«, rekao je.
»Pozdrav, bojniče.«
»Moram razgovarati s generalom Simpsonom.«
»Trenutak, bojniče.«
Načelnik se javio i rekao: »Napredak?«
Knjige.Club
179
 Knjige.Club Books

»Pronašli smo je«, rekao je Reacher.

»Stanje?«
»Imamo razloga za brigu«, odgovorio je Reacher. »Purpurno srce dobila je zbog teške
rane na licu. Razvila je ovisnost o lijekovima protiv bolova koje je dobivala u vojnoj bolnici.
Nema očiti izvor prihoda.«
»Mogu li ja pomoći?«
»Zasad samo informacijama. Moram saznati više o njoj. Zapravo, više o njezinu
mentalnom stanju. Možda nam to može pomoći s onime što će vjerojatno uslijediti.«
»Kakve informacije?«
»Stradala je od improvizirane eksplozivne naprave postavljene pokraj ceste. Želim
saznati više o tome. Osobito zašto je bila ondje i tko je još ozlijeđen ili je poginuo.«
»Pokušat ću.«
»I želim znati više o Porterfieldu. Ona je rekla da je sigurnije ako ne znamo. Nisam
siguran što to znači Tko je on bio? Znamo da je prije četrnaest godina bio novopečeni
poručnik koji je ranjen u svojoj prvoj akciji. Zbog čega je dvanaest godina poslije
privukao toliko pozornosti?«
»Sanderson to sigurno zna.«
»Ne mogu je pritisnuti da dobijem odgovor. Njezino emocionalno stanje vrlo je krhko.«
»Vratili ste joj prsten?«
»Zamolila me da ga zadržim još malo. Dok ne dođu sretniji dani za nju.«
»Hoće li doći?«
»Možda«, rekao je Reacher. »Prvi će dio biti najteži.«
Vratio je mobitel Bramallu. Zatim su čekali, završili su na istim mjestima kao i dan prije.
Reacher na stubi verande, Bramall na stijeni uz rub gudure. Kauboji su bili u skupini na
mjestu gdje je prilaz izlazio na čistinu. Samo su stajali ondje, kao da očekuju da se netko
uskoro pojavi.

Stackley je smatrao da dobivene podatke i informacije treba iskoristiti što je prije moguće. To
je bili prvo pravilo u suvremenome poslovnom okružju. Možda je samo nemilosrdna kontrola
troškova bila ispred. Različiti časopisi nisu se uvijek slagali. Igrao je na sigurno slijedeći oba
pristupa. Svako jutro, ležeći u kamperskoj kabini svoga kamioneta, prije nego što je ustao,
pročitao bi SMS-ove i preslušao glasovne poruke od prošle večeri. Stoga je tog jutra
odmah saznao da krupnog tipa treba ukloniti. Tijekom ranih dostava razmišljao je o tome
kako to izvesti. Vjerovao je da je ključ uspješnog poduzetnika prenošenje zadataka na druge.
Bilo je to prvo pravilo u suvremenome poslovnom okružju. Ili drago. Ili treće, koje god. Ali
svakako je bilo među prvima.
Do skretanja kod Mule Crossinga već je odlučio o svojoj strategiji. Kad je prošao pokraj
prilaza koji je vodio do kuće njegova prethodnika Billyja, kako je čuo, već je odlučio što će
upotrijebiti kao mamac. Dok je prošao pokraj prilaza koji je nekoć pripadao tipu zvanom
Porterfield, odlučio je gdje da postavi mamac.

Knjige.Club
180
 Knjige.Club Books

Vozio je dalje, mnogo kilometara i skrenuo desno, ne na sljedećem prilazu, nego na

onome iza njega. Od jutra prije znao je da ga čeka sporih šest kilometara po korijenju i
kamenju. To nije bilo dobro za njegov kamionet. Ali vjerovao je da učinkovitost ovisi o
maksimalnom iskorištavanju svih dostupnih sredstava. To je bilo prvo pravilo u novom
okruženju.

Reacher je čuo kako se iza njega vrata otvaraju. Ustao je i okrenuo se na vrijeme da vidi
Mackenzie kako izlazi iz kuće. U sjenama iza nje bila je sitna, jedva vidljiva figura. Srebrnkaste
boje. Mackenzie je zatvorila vrata i nastavila po stazi. Nakratko je pogledala trojicu kauboja
koji su još stajali na početku prilaza. Krenula je prema Bramallu, a Reacher ju je slijedio.
Odabrala je veći kamen i sjela na njega. Reacher je odabrao jedan dva metra dalje. Bramall je
sjedio na istom kao i prije. Izgledali su poput troje brodolomaca na kamenitoj obali koji kuju
plan. Beskrajna ravnica iza njih izgledala je široka poput oceana.
Mackenzie je rekla: »Mislim da napredujemo. Više i brže nego što sam očekivala. U
slučaju da zaista misli ono što govori, dakako. Katkad mi se čini da previše lako pristaje na
moje prijedloge. Zato što se tiču budućnosti. Zna da se ništa neće promijeniti danas. Čini se
da je to rub njezina obzora. Ali svaki dan postane danas kad dođeš do njega. Ona mora ovo
shvatiti ozbiljno. Mora shvatiti da će doći dan kad ću je morati preseliti.«
»Kad će to biti?« pitao je Bramall.
»Novi smještaj i odgovarajuća vrsta liječnika ključne su komponente. Možemo ih odmah
početi tražiti, dok čekamo ovdje. Već sutra ako želimo. Usput, odlučila sam se useliti. Mislim
da bismo svi trebali. Ovdje ima praznih kuća. Vožnja do hotela i natrag smiješna je.«
»Useliti se?« pitao je Bramall.
»Ne mislite li da bi tako bilo učinkovitije? Ako sam stalno blizu nje, mogu se stalno brinuti
za nju. Možda na kraju to uspijemo napraviti brže.«
»Ne znamo tko je vlasnik ovog mjesta«, rekao je Bramall.
»Tko god bio, nije se pojavio ovdje barem tri godine. Zašto bi došao sada? Nećemo dugo
biti ovdje.«
»Što mislite, koliko dugo?« pitao je Bramall.
»To u potpunosti ovisi o smještaju i liječniku.«
»Možete li dati neku procjenu.«
»Mislim da ću joj dati jedan mjesec«, rekla je. »U najgorem mogućem slučaju.«
Na kraju prilaza začuo se zvuk motora i šuštanje guma, a kauboji su se maknuli ustranu.
Reacher je ugledao stari, izubijani kamionet kako se pojavljuje između stabala. Na teretnom
prostoru imao je plastičnu kabinu. Već je vidio taj auto. Na makadamu, kad je prošao pokraj
njih. Za volanom je bio tip u kasnim tridesetima i gledao preda se, ne obraćajući pozornost na
njih.
Mackenzie se okrenula da pogleda.
»To je sigurno Stackley«, rekla je. »Rose se nadala da će doći i danas.«

Knjige.Club
181
 Knjige.Club Books

36. POGLAVLJE

S tackley je vidio kako su se kauboji odmaknuli kad je stigao. Prepoznao ih je od jučer. Ista
tri tipa. Djelomično su se maknuli kako bi ga propustili, a djelomično kao neka vrsta
odbora za doček. Ili počasne garde. Duboko u sebi Stackley je uživao dilati drogu. Kupci su
bili silno zahvalni i puni entuzijazma. Za razliku od nekih drugih poslova koje je radio.
Zatim je iza kauboja vidio prašnjavu crnu Toyotu. Terenac zbog kojeg je zvao Scorpija
bio je pred njim. Opisao ga je kako je bio parkiran uz rub makadama poput policijskog auta,
a u njemu su bila dva muškarca i žena. Ljudi su govorili da se njih troje raspituju uokolo. Jedan
od muškaraca bio je krupan.
Stackley je prijavio što je vidio i dobio je odgovor na to.
Pogledao je prema kući. Sve je bilo tiho. Vrata su bila zatvorena.
Pogledao je desno, prema stablima u daljini.
Ondje nije bilo ničega.
Pogledao je lijevo, prema stijenama na rubu gudure.
Na njima je sjedilo troje ljudi.
Stariji muškarac u odijelu.
Zgodna žena.
I vrlo krupan tip.
Stackley je zaustavio svoj kamionet na početku prilaza. Pričekao je na trenutak, a zatim
isključio motor. Izišao je i odveo nestrpljive kauboje do stražnjih vrata kabine za kampiranje.
Ondje je učinio nešto što nikada prije nije. Dopustio im je da pogledaju unutra. Povukao je
prekrivač malo predaleko, kao da nije pazio, i otkrio kutije, desetke njih, većina ih je još bila
zatvorena. Neke su bile otvorene, ali uglavnom pune, a sve su bile bijele i čiste, s izvornim
američkim nazivima. Iza svojih leđa čuo je žamor žudnje. To je bilo dobro. Novi kupci morali
su vidjeti što nudi.
Okupio ih je i rekao im što bi mogli učiniti za njega, a što bi on mogao učiniti za njih.
Prenošenje zadataka na druge. Prvo pravilo u suvremenome poslovnom okružju. Osobito
protiv tako krupnog tipa.

Reacher ih je vidio kako se okupljaju oko stražnjeg dijela kamiona. Svi su poredali unutra.
Možda su pregledavali robu. Činili su se zadovoljni kvalitetom ili kvantitetom ili i jednim i
Knjige.Club
182
 Knjige.Club Books

drugim. Podsjećali su Reachera na njegovu majku, prije mnogo godina u nekoj vojnoj bazi na
drugom kontinentu kako zajedno s ostalim ženama vojnika stoji uz kamionet iz kojeg su
prodavali ribu. Zatim im se Stackley približio i započeo dug razgovor s njima. Možda o
cijeni. Važna tema za sve njih, ali na razne načine.
Mackenzie je rekla: »Rose neće izići iz kuće. Mislim da njezini prijatelji kupuju za nju.
Možda su uvijek i kupovali. Što bi značilo da je Billy nikada nije vidio. Ionako nam ne bi mogao
pomoći.«
»Moramo razgovarati o Billyju«, rekao je Reacher.
»Zašto?«
»Sad je u sustavu. Dječak detektiv već je razgovarao s njim jednom.«
»On sve poriče.«
»Hoće li zauvijek poricati?«
»Pretpostavljala sam da ste se šalili kad ste govorili o gumenim crijevima i palicama.«
»Prihvatit će nagodbu. Ili će se slučajno izlanuti. Ne zna koji im dijelovi nedostaju. Prije
ili poslije reći će nešto pogrešno. Bilo bi mudro pretpostaviti da sat već otkucava. Možda
bismo trebali opet razmisliti o razdoblju u kojem bismo trebali otići odavde. Nema smisla biti
ovdje kad opskrba prestane. U svakom slučaju nema smisla biti ovdje kad se pojave savezni
agenti. Znam koliko je ovo teško za vas obje, ali takvi bi problemi samo sve pogoršali.«
»Mislite da nije moguće da potraje jedan mjesec?«
Reacher je vidio kako iza kamioneta na kraju prilaza novac prelazi iz ruke u ruku.
Rekao je: »Mislim da bismo trebali pokušati biti malo brži.«
Vidio je male bijele kutije kako prelaze iz ruke u ruku u suprotnom smjeru.
»Koliko brže?« pitao je Mackenzie.
»Rekao sam gospodinu Bramallu da bih ja slijedio instinkt i otišao za najviše dva dana.«
»Nemoguće.«
»Koliko brzo možete?«
Kamionet se opet pokrenuo i nakon nešto manevriranja krenuo natrag niz prilaz. Kauboji
su nosili male bijele kutije prema kući. Pola su ih poslagali na verandu, ispred vrata kuće, a
ostale su odnijeli sa sobom, niza stazu koja je skretala između stabala i nestala iz vida.
»Ključno je pronaći pravog liječnika«, rekla je Mackenzie. »Ona ne može živjeti bez toga.«
»Pitajte svoje susjede kod kuće.«
»Oni idu na rehabilitaciju. Mi trebamo dilera.«
»Ovdje smo lake mete«, rekao je Reacher. »Bliži se neka nevolja.«

Mackenzie je provela još jedan sat sa sestrom, a zatim je izišla i rekla da se želi odjaviti iz
hotela. Obećala je da će se vratiti za četiri sata. S torbama. Spremna ostati koliko god dugo je
potrebno. Bramall je slegnuo ramenima i napokon pristao učiniti isto. Nije bio navikao na
takvo što, ali sad je imao novu karijeru. Reacher je rekao da se on već odjavio. Nikada nije
plaćao više od jedne noći. Četkica za zube bila mu je u džepu. Druge prtljage nije imao. Sve u
svemu, radije bi ostao ovdje, u miru i tišini, i pričekao ih, Mackenzie je ušla natrag u kuću da
kaže svojoj sestri promjene u dogovoru, a zatim su se ona i Bramall odvezli.
Knjige.Club
183
 Knjige.Club Books

Reacher je sjeo na stubu koja je vodila do verande. To je već bilo njegovo mjesto. Ispred
njega se širila i spuštala gudura. Iza nje je obzor bio prašnjavo narančaste boje, a još iza
nazirale su se plavičaste planine. Zrak je bio čist i tih. Promatrao je ptice grabljivice kako
kruže visoko u zraku, bijele tragove putničkih aviona još dvanaest kilometara više od njih i
vjevericu na stijeni tri metra od sebe.
Zatim su se vrata iza njega otvorila.
Vjeverica je u trenutku šmugnula nekamo.
Glas koji su blizanke dijelile rekao je: »Bojniče Reacher?«
Reacher je ustao i okrenuo se. Rose je stajala na vratima u svome gornjem dijelu trenirke.
Kapuljača je bila navučena posve naprijed. Ona je virila odnekud duboko ispod nje. Reacher
je vidio sjenovite ožiljke i aluminijsku foliju. I njezin čvrst pogled.
Rekla je: »Voljela bih nastaviti razgovor od jučer.«
»Koji dio?«
»Onaj kad sam mislila da ste ovdje jer ste dobili zadatak.«
»Nisam.«
»Prihvaćam to. Samo želim vaše mišljenje. Možda znate nešto što ja ne znam.«
»Hajde, sjednite pokraj mene«, rekao je Reacher. »Dan je lijep.«
Na trenutak je ostala stajati, a onda je krenula i prešla preko verande. Bila je sitna i vitka.
Kretala se poput atletičarke. A to je i bila. Pješaštvo je atletska disciplina. Sjela je na istu stubu
kao i Reacher, možda metar od njega. Mirisala je na sapun i nešto gorko-kiselo. To je
vjerojatno bila mast na njezinu licu. Ispod aluminijske folije. Reacher je sa strane vidio samo
kapuljaču, navučenu naprijed poput tuljca.
Vjeverica se opet pojavila.
Rose je rekla: »Spominjala sam vam prijatelja čiji je slučaj još otvoren.«
»Sy Porterfield«, rekao je Reacher.
»Znači, ipak ste stigli po zadatku.«
»Nisam, ali usput sam saznao neke stvari.«
»Koliko znate o njemu?«
»Vrlo malo«, odgovorio je Reacher. »Osim da vam je kratko vrijeme bio prijatelj. K tomu
je bio bogat i vrhunski obrazovan, bivši marinac ranjen u borbi i volio je autentičnost toliko
da bi radije stavljao kante za skupljanje kišnice nego zamijenio krov koji prokišnjava.«
»Pošten opis.«
»Također, ima tri zapečaćena dosjea u Pentagonu.«
»Ne smijem govoriti o tome.«
»Kako ču vam onda dati mišljenje?«
»U teoriji«, rekla je. »Zašto bi istraga zamrla?«
»Ima mnogo mogućih razloga. Možda nisu dobili rezultate kakvima su se nadali Možda
su stigli do zida. Možda su se cijelim tijekom istrage mučili. Morao bih znati više.«
»Ne smijem vam reći.«

Knjige.Club
184
 Knjige.Club Books

»Onda ću pokušati nagađati na temelju iskustva. Možda je slučaj zapeo između dviju
stolica. Čini se da Pentagon ima izvorni spis. Recimo da je Porterfieldu prije dvije godine
nešto palo na pamet. Zašto bi zvao Pentagon? To nije prirodna reakcija. Dvanaest godina prije
bio je poručnik u marincima, ranjen u prvoj borbi. Pentagon nikada nije imao neku ulogu u
njegovu životu. Kladim se da nikad nije ni bio ondje. Kladim se da nije imao ni njihov broj
telefona. Ali saznao ga je i dojavio im nešto. Što znači da je to što mu je bilo na pameti imalo
neke veze s visokom vojnom razinom. Zatim je Pentagon poslao kopiju spisa Agenciji za
suzbijanje narkotika, što znači da ima neke veze s krijumčarenjem droge. Možda je došlo do
pogreške u komunikaciji. Možda su iz Pentagona mislili da se time bavi Agencija za narkotike
i obratno. Pa se na kraju nitko nije bavio time.«
»Ne smijem govoriti o pojedinostima.«
»Znamo da je netko provalio u njegovu kuću nakon njegove smrti,«
»Da, vidjela sam to. Otišla sam onamo nekoliko puta i malo hodala uokolo.«
»Meni je to izgledalo poput dobre stare tajne operacije.« »Slažem se da je bilo uredno
obavljeno.«
»Znate tko je to bio.«
»Ne smijem govoriti o tome.«
»Znaju i po što su došli.«
»Znam.«
»Hoćete li odgovoriti na jedno pitanje?«
»Ovisi o tome kakvo je.«
»Samo trebate odgovoriti da ili ne. To je sve što trebam. Bez pojedinosti, bez pozadine.
Ništa od onoga što ne želite reći.« »Obećavate?«
»Samo recite da ili ne. Da me umirite glede toga.«
»Glede čega?«
»Znate li kako je Porterfield umro?«
»Znam«, rekla je. »Bila sam ondje.«

Podružnica Agencije za suzbijanje narkotika kojoj je pripadao specijalni agent Kirk Noble bila
je smještena u Denveru, u Coloradu. Njegov je ured bio bež boje i posve bezličan, no
privremeno ga je uljepšavalo zlato iz kutije za cipele koju je uzeo iz Billyjeve kuće
u Wyomingu. Sve je bilo uredno raspoređeno po njegovu stolu. Sve zlatne drangulije. Križevi
na lančićima, naušnice, narukvice, privjesci, ogrlice, modno prstenje, vjenčano prstenje,
maturalno prstenje. Morao je ispuniti formular za pohranu. Opis i vrijednost.
Dio je bio smeće. Tanke legure koje nijedan zlatar ne bi prepoznao. Neki su doslovno
vrijedili 20 centa. Neki su bili osrednji. Za neke bi, sudeći po težini, mogao dobiti sedam
dolara, za druge devet ako bi imao sreće. No bilo je i boljih. Bio je ondje vjenčani prsten od 18
karata, debeo i težak. Lijep komad. U zalagaonici bi lako mogao dobiti pedeset dolara za njega.
Jednako za par naušnica. Debele i teške, 18 karata. Budući da su bile dvije, možda bi dobio i
60 za obje.

Knjige.Club
185
 Knjige.Club Books

Kad je završio pogledao je popis. U desnom stupcu bile su vrijednosti. Nisu imale smisla.
Bile su posve nasumične. Od doslovno nikakve do poprilične svote. No ključno je bilo što su
bili zastupljeni svi iznosi između. Dva dolara, tri dolara, četiri dolara, sve do više od šezdeset.
Prodaja droge nije tako funkcionirala. Nije to bilo poput hladnjaka s delikatesama gdje možeš
kupiti malo ovoga ili malo onoga. Kupiš vrećicu smeđeg praha za deset dolara ili ne kupiš. Ili
kupiš dvije za dvadeset. Ili tri za trideset. Ekonomisti bi to nazvali stupnjevitim rastom cijena.
Billyjeve cijene bile su više usitnjene. Kao da je prodavao vrećice od pet dolara i od šest
dolara i od trinaest dolara i od sedamnaest dolara i od devet dolara. Puna usluga. Što god
kupac želi. Izmjeri na vagi na licu mjesta i napuni paketić po želji.
Vrlo malo vjerojatno.
Znači, možda uopće nije prodavao vrećice smeđeg praha. Možda je proizvod koji je
prodavao dolazio u velikim pakiranjima. Možda je za potrebe maloprodaje bilo moguće
usitniti tu veliku količinu, sve do pojedinoga komada, za one čiji su resursi zaista ograničeni.
Ili razrezati škarama na pola ili na četvero, za one koji su zaista kratki s novcem.
Kao u stara vremena.
Nemoguće.
Podignuo je svoj uredski telefon i nazvao pritvor u prizemlju.
Rekao je: »Očekujem dolazak zatvorenika iz Oklahome. Ime mu je Billy.«
Glas na telefonu rekao je: »Upravo smo ga primili.«
»Dovedite ga izravno u prostoriju za razgovore. Recite mu da imam pitanja. Sići ću za koji
sat. Neka se dotad znoji.«

Ništa od onoga što ne želite reći, obećao je Reacher, no pokazalo se da Rose Sanderson ne želi
reći ništa više. Barem ne na temu Porterfielda. Samo je kimnula ispod kapuljače, kao da je ta
stvar sad riješena.
Zatim je rekla: »Pitali ste moju sestru kakav je to osjećaj biti lijepa.«
»Jesam«, odvratio je.
»Tad ste već znali za mene.«
»To je jedino imalo smisla.«
»Sigurno vam je rekla da to ima svoje prednosti i mane. Ona je još lijepa. Lijepi ljudi
duboko u sebi znaju da ostali smatraju kako im je Iako u životu. Pa se moraju praviti kao da
im nije drago kako izgledaju. Moraju reći da se osjećaju plitko. Ali sad vam mogu reći istinu.
To je fantastičan osjećaj. Kao da poneseš pištolj u borbu noževima. Katkad bih to prizvala i
pokosila ih sve redom, jednog po jednog, bum, bum, bum. To je poput supermoći. Kao da
prebacite fazer s ošamućivanja na ubijanje. Nema smisla to poricati. To je značajna
evolucijska prednost. Kao, na primjer, biti krupan poput vas.«
»Nas dvoje bismo trebali imati djecu«, rekao je Reacher.
Čuo je šuškanje folije ispod kapuljače. Nadao se da je to od osmijeha.
»Ti su dani prošli«, rekla je.
»Čini se da se Porterfield nije slagao.«
»Bill smo samo prijatelji, to je sve.«
Knjige.Club
186
 Knjige.Club Books

»U krevetu su bila dva jastuka.«

»Kako znate?«
»Tip koji je popravljao krov rekao je svom prijatelju, a ovaj je to pak rekao tipu koji je sve
ispričao nama u baru.«
»Krovopokrivač je gledao moj krevet?«
»Vaš krevet? Zvuči kao da se slažete s njime.«
»Sy je bio drukčiji«, rekla je.
Reacher je rekao: »Što bi bilo potrebno da se zaliječi infekcija?«
»Dugi tretman intravenoznim antibioticima. To se često događa. Većina se rana inficira,
a bakterije se ukopaju. Teško ih se riješiti.«
»A ne želite ići u bolnicu.«
»Nije mi se svidjelo ondje. Bila sam neka vrsta sramote. Najgori strah svakog vojnika.
Rana koja unakazuje. Ruke i noge su glamurozne. Sva ta tehnologija. Titanij i ugljikova vlakna.
Neke od tih nogu stoje milijun dolara. Izgledaju bolje od novih. Neki nose kratke hlače kako
bi se razmetali njima. Ja ne. Ja bih bila PR katastrofa.«
»Možete dobivati infuziju kod kuće«, rekao je Reacher. »S odgovarajućim liječnikom.
Vaša će vam ga sestra pronaći. Liječnika koji će zagovarati vrlo sporo i postupno odvikavanje.
Možda će pristati održavati vašu trenutačnu ovisnost barem još cijelu godinu, dok se vi
smjestite.«
»Ne vjerujem joj.«
»Da to želi?«
»Da to može.«
»Ima novca. Govorimo o civilnom sustavu zdravstva. Može dobiti što god želi.«
»Ljudi će me vidjeti. To je predgrađe.«
»U Lake Forestu u Ilinoisu. Mogli biste staviti vreću na glavu, a ondašnji stanovnici mislili
bi da je to performans. Za jednu godinu možete imati svoju predstavu.«
»Ovdje mi se više sviđa.«
»Zbog onoga što vam donosi Stackley i što je prije donosio Billy. To je bio vrlo neobična
iznimka. Ilegalna trgovina lijekovima potpuno je zaustavljena. Vi ste na kraju posljednjeg
curenja. A oni mu upravo ulaze u trag. Uhitili su Billyja. Još dva koraka i prekinut će vam
dotok. Razmišljajte taktički. Moramo odmah djelovati.«
Ona nije odgovorila, samo je malo dublje udahnula i ukočila se. On je to osjetio iako je
sjedio metar od nje. Duboka vibracija kroz drvo stube.
Ona je rekla: »Sad idem unutra.«
»Oprostite što sam vas uzrujao«, rekao je on.
»Bit ću dobro za deset minuta.«
Ustala je i zakoračila na verandu, a on je čuo da se zatim opet okrenula i čekala. Podignuo
je pogled prema njoj. Pogledala ga je od negdje duboko ispod kapuljače. U filmovima njezine
bi oči bljesnule crveno.

Knjige.Club
187
 Knjige.Club Books

Rekla je: »Problem je u sljedećem. Prijelaz će morati biti neprimjetan. Nažalost, zaista
trebam te lijekove. Trenutačno mi je sljedeći flaster fentanila najvažnija stvar na svijetu.
Trenutačno mi on vrijedi stotinu prstena i deset sestara. No, srećom, imam novi flaster
fentanila. Već sam ga odlučila polizati. Već sam donijela tu odluku. Uzrujava li vas to?«
»Da«, odvratio je Reacher. »Pomalo.«
»I mene«, rekla je ona.

Reacher je čekao deset minuta da fentanil počne djelovati, ali ona više nije izišla. Stoga je
otišao u šetnju, unutar linije stabala, dok nije ugledao trojicu kauboja kako idu prema njemu.
Kao i uvijek, onaj čizmama od gušterove kože bio je jedan korak naprijed. Pozdravili su
Reachera na način zbog kojeg mu se činilo da su iznenađeni što ga vide. Rekao im je da je
ostao čekati.
Tip u čizmama je rekao: »Ostali nisu ovdje?«
»Neće ih biti još dva sata«, rekao je Reacher.
»Razgovarao si s Rose?»
»Jesam«, rekao je Reacher. »Razgovarali smo.«
»Kako je ona?«
»Rekla je da je bila ondje kad je Porterfield umro.«
»Vjerujem da je to istina.«
»Gdje ste vi bili?«
»U Coloradu, Proljeće je kasnilo ondje. Radili smo na dovozu sijena.«
»Što vam je rekla o tome kad ste se vratili?«
»Ona nikada ne govori o takvim stvarima.«
Reacher nije rekao ništa. Tri su se tipa pogledala, pomalo oklijevajući, pomalo zatečeni,
kao da im je na pamet palo nešto neobično.
Tip u čizmama je rekao: »Možemo ti pokazati mjesto gdje je pronađen, ako želiš.«
»Je li blizu?« odvratio je Reacher.
»Oko jedan sat pješice. Uglavnom uzbrdo.«
»Je li zanimljivo?«
»Samo hodanje je zanimljivo. Koliko je to moguće. Moći ćeš prosuditi kakva bi osoba
nosila truplo tako daleko.«
»Rekao si da bi svatko mogao.«
»Rekao sam da bi svatko to učinio. Postoji razlika. Oni koji bi mogli samo su dio njih.«
»Dobro«, rekao je Reacher. »Pokažite mi.«
Prešli su preko čistine blizu ugla kuće i uputili se prema još jednom otvora među
stablima, ali tip u čizmama najprije je otišao do kamioneta i vratio se s puškom. Rekao je da
valja imati na umu kamo idu. Ipak ovdje ima medvjeda.

Knjige.Club
188
 Knjige.Club Books

37. POGLAVLJE

S taza se uspinjala kroza šumu koja je postajala sve rjeđom kako se do uspinjalo. Na nekim
je deblima bilo ogrebotina koje su napravili jeleni svojim rogovima. Na tlu je bilo losovih
tragova. No nije bilo nikakvih naznaka medvjeda. Barem još ne. Reacheru je bilo drago zbog
toga. Puška koju je nosio jedan od kauboja bila je prastara M14 Garand. Najbolja prijateljica
američkih vojnika prije šezdeset godina. Nezgrapno oružje, ali pouzdano. No imalo je
standardni kalibar NATO saveza. Koji je bio pomalo sitan za medvjeda. Možda mu je ta puška
jedina preostala. Možda je ostale prodao kako bi platio nešto što je iznenada postalo vrlo
skupo.
Bolje nego ništa, pomislio je Reacher.
Hodali su dalje. Zrak se doimao rijetkim. Reacheru se činilo da mu je teško disati. Nije to
primijetio kod trojice kauboja. Oni su izgledali normalno. Bill su naviknuti na to. Na razini
mora vrtjelo bi im se od viška kisika. Možda bi im bilo bolje nego kad poližu flaster. Sam
uspon nije bio nikakav problem. Staza je bilo prekrivena korijenjem, kamenjem i šljunkom,
poput onih po kojima su se vozili, samo uža. Uspon je bio blag, ali bi povremeno došli
do kraćih, ali oštrih strmina. Nositi težak teret bilo bi sporo i nespretno, ali moguće. Za neke
ljude. Kako je tip iz bara rekao.
Nakon pet minuta stigli su do čistine na kojoj je los srušio jedno mlado stablo. Tragovi su
vodili do stabla i natrag. Neki su bili golemi.
»Bilo je to mjesto poput ovog«, rekao je kauboj s puškom.
»Poput ovog?« odvratio je Reacher. »Ili ovo mjesto?«
»Pravo je mjesto još dalje, ali sad si vidio kako to izgleda. Za slučaj da se želiš vratiti«
Reacher je pogledao lijevo pa desno pa opet pred sebe, među stabla. Nije bio siguran što
je očekivao vidjeti. Nije mu se činilo vjerojatnim da bi mogao naići medvjed. Koja je
vjerojatnost?
»Nema problema«, rekao je. »Nastavimo dalje.«
Nastavili su. Šuma oko njih mijenjala se dok su hodali. Prestali su nailaziti na čistine jer
su se stabla toliko prorijedila da je sve oko njih postalo mješavina šume i čistine. Na tlu je bilo
niskoga grmlja. Prilaz je bio moguć sa svih strana, a preglednost je bila velika. Dobar kraj za
grabežljivce.
»I dalje nema problema?« pitao je tip s puškom.

Knjige.Club
189
 Knjige.Club Books

Reacher se osvrnuo posvuda oko sebe. Aktivirao se stražnji dio njegova mozga. Govorio
mu je da se najbolje što prije maknuti s takva terena. Bio je to neki primitivni instinkt. Prednji
dio mozga razmišljao je o medvjedima. Malo vjerojatno, govorio mu je. Ali ipak moguće, uz
neku vrlo nisku vjerojatnost. Čimbenik koji valja uzeti u obzir. I za koji se treba pripremiti.
Reacher je u glavi čuo glas generala Simpsona preko telefona iz West Pointa: Izvan
vojarne uvijek je bila naoružana.
Opet se osvrnuo.
Nije bilo medvjeda.
Barem ne ondje.
»Hajdemo natrag«, rekao je Reacher.
»Zašto?« pitao je tip s puškom.
Jer se želim vratiti među stabla, pomislio je.
Naglas je rekao: »Vidio sam dovoljno.«
Činilo mu se da zaista jest tako. Stackley je bio novi Billy. Nasljednik cijeloga lokalnog
carstva. Uključujući i redovne upute glasovnim porukama. Stackey je sigurno dobio novu
poruku. Ustrijeli Hulka iz zasjede. Sve iznova. Možda je upotrijebio nekoga drugog lika iz
stripova. Poruka primljena i shvaćena. Ali Stackley nije namjeravao sam izvršiti zadatak.
Unajmio je plaćenike da to obave umjesto njega. Učinio je to tijekom dugog razgovara iza
njegova kamioneta s kabinom za kampiranje. Uvod, ponuda, mamac, prihvaćanje. Možda i
rukovanje.
Znao je to zbog oružja. I kulture i navika i običnoga zdravog razuma. Koliko je vjerojatno
da bi se kauboj iz Wyominga zaputio u područje gdje zaista ima medvjeda bez puške
prikladne da ubije medvjeda? To bi mu bilo prirodno kao odijevanje ujutro. Stoga je došlo kao
logičan niz. Pogrešna puška značila je da u blizini nema medvjeda, što je pak značilo da nisu
ni blizu mjestu gdje je Porterfield pronađen, a gdje je medvjeda nužno bilo kako bi
objašnjenje njegove smrti moglo biti prihvatljivo, što je naposljetku značilo da su ga njih
trojica doveli na pogrešno mjesto iz posve drugih razloga. Noseći M14, kojom se itekako
moglo ustrijeliti čovjeka. Ili ga nastrijeliti u trbuh. Nakon toga ne bi trebali medvjede. Što je
rekao tip iz bara, koji je volio pivo? Stotine drugih vrsta već bi čekale u redu, oblizujući se.
Reacher se opet osvrnuo u svim smjerovima. Nije izgledalo dobro. Široke praznine
između stabala čija su debla bila tanka.
Usred ničega.
Bez svjedoka.
Bez dokaza. To je ono najljepše od svega.
Na trenutak se pitao koliko im je platio, ali onda je odbacio to pitanje, djelomično zato
što je zapravo bilo samoljubivo, a djelomično zato što je odgovor bio očit. Koliko mi se čini,
učinak narkotika je divan. Kako narkomani govore, ništa nije bolje od toga. Dobit će nekoliko
kutija oksikodona i flastera fentanila. Kao da ga u zatvoru ubiju zbog kutije cigareta. Život je
bio jeftin. Zatim se na trenutak osjetio izdano. Činilo mu se da su se dotad dobro
slagali. Trudio se. Bio je pristojan. A onda je prestao sanjariti. Sagledao je to iz njihove
perspektive. Svakome je nešto bilo važno. Važnije od obitelji i prijatelja i bilo kakva
uobičajenog, pristojnog života.
Knjige.Club
190
 Knjige.Club Books

Ne smijete podcijeniti privlačnost opijata.

Nadao se da će svaki od njih dobiti po dvije kutije.
Jer morat će ih zaraditi.
Okrenuo se i krenuo natrag, prateći krajičkom oka tipa s puškom. Nije ga previše brinuo
prvi hitac. Sigurno će promašiti. Opalit će brzo, bez ciljanja. Drugi bi hitac mogao biti problem.
I treći. I ostali. U spremniku puške M14 bilo je 20 metaka. Usporio je kako bi tip ostao ispred
njega. Namjeravao ga je zadržati tako. Pogodak nisko u leđa funkcionirao bi jednako dobro.
Zrno bi prošlo kroz njega i zabilo se, krvavo i iskrivljeno, duboko u šljunak tri metra dalje.
Nikad ga ne bi pronašli. Kako bi mogli? Zrno bi bilo sitnica manja od centimetra u slabo
nastanjenoj saveznoj državi manjoj od nekih stranih nacija.
Bez dokaza. To je ono najljepše od svega.
Usporio je opet, usmjeravajući ih bez riječi, kao da pristojno kaže nakon vas. Tip s
puškom krenuo je prvi. Mogao si je to priuštiti. Vraćali su se do prve čistine koju su vidjeli.
Gdje je los srušio mlado drvo. Bilo je to mjesto poput ovog. To je vjerojatno bila lokacija koju
su odabrali. Zašto bi inače stali ondje?
Hodali su nizbrdo oko minutu, na nekim mjestima jedan po jedan, kako su stabla
postajala sve gušća. Reacher je ostao posljednji u redu. Gdje je i želio biti.
Gledao je pred sebe i odabrao mjesto.
Za svaki slučaj.
Rekao je: »Hajdemo natrag drugim putom. Već sam vidio ovo.«
To je bio taktički rizik. Nisu znali da on zna. Još ne. Još je mogao riskirati s takvim
prijedlogom. Ionako je rizik bio manji nego da ga dobiju onamo gdje žele. To je bilo sigurno.
Na otvorenom terenu koji su poznavali, a on nije.
Tip s puškom zastao je i okrenuo se.
Rekao je: »Mislim da nema drugog puta.«
»Mora ga biti«, rekao je Reacher.
»Ne želiš se izgubiti ovdje.«
»Dobro se snalazim u prostoru. Većinu vremena znam koji je smjer dolje, a koji dolje.«
Tip je napravio korak. Sad je bio oko tri metra od Reachera, okrenut prema njemu na
uskom dijelu staze, s puškom opušteno spuštenom niz nogu. Draga dvojica bila su bliže,
možda na dva metra, malo razmaknuti tako da tip s puškom vidi između njih. Ispod nogu im
je bilo korijenje, kamenje i šljunak. S obje strane bila su stabla.
Dobro mjesto koliko i bilo koje drugo.
Reacher je napravio korak.
Rekao je: »Ovo nije blizu mjesta na kojem je pronađen Porterfield.«
»Sad si veliki stručnjak?« odvratio je tip s puškom.
»Šerif Connolly proveo je detaljnu istragu. Znači da je pregledao sve kuće na imanju gdje
je truplo pronađeno. No jedina kuća koju je pretražio bila je Porterfieldova. Što znači da je
Porterfield pronađen na svome imanju. A to je oko 60 kilometara odavde. I ima drukčiji
ekosustav. Ondje ima medvjeda.«

Knjige.Club
191
 Knjige.Club Books

M14 mogla se zakočiti malom polugom ispred štitnika okidača. Kad je poluga bila
povučena unatrag, puška je bila zakočena. Kad je poluga bila naprijed, iz puške se moglo
pucati.
Reacher ju je pomno promatrao.
Zasad je bila zakočena.
No sva četiri kaubojeva prsta bila su blizu nje.
Reacher je rekao: »Spusti oružje i razgovarajmo. Ne mora biti ovako. Možda zajedno
možemo pronaći izlaz iz ovoga.«
»Kako?« pitao je tip.
»Spusti oružje i razgovarajmo o tome«, ponovio je Reacher.
Tip ga nije poslušao.
»Morate misliti unaprijed«, nastavio je Reacher. »Stackley vam je danas najbolji prijatelj,
ali sutra bi mogao ostati bez posla. Rose odlazi sa sestrom u Chicago. U predgrađe, ne u sam
grad.
Zgodno mjesto. Mogla bi osnovati dobrotvornu zakladu ondje. Mogli biste poći s njom.«
»Dobro nam je ovdje.«
»Uhitili su Billyja«, rekao je Reacher. »Još dva koraka i prekinut će vam opskrbu.«
Čim je to rekao znao je da je napravio glupost. Reagirali su kao i Rose Sanderson.
Iznenadna zadihanost i ukočenost Tihi šum trenutačne panike. No u njihovu slučaju tu je bila
i neka užurbanost, kao da odmah moraju učiniti nešto. Kao da bi im sjajna nagrada koja im je
obećana mogla biti oduzeta. Reacher im je na licima vidio da su se njegove riječi prekinut će
vam opskrbu trenutačno u njegovoj glavi pretvorile u glas koji je urlao nabavi još sad, sad, sad.
Tip je podignuo pušku, prihvativši je lijevom rukom na pola puta. Bila je nezgrapna, teška
više od pet kilograma, dosta dulja od jednog metra.
Ispružio je kažiprst prema prednjem dijelu štitnika okidača.
Gurnuo je polugu zatvarača naprijed.
Reacher se zaletio u najbližeg tipa i iskoristio energiju odbijanja od njega da se skloni iza
obližnjeg stabla. Nije moguće izbjeći metak jer se kreće prebrzo, ali nije teško predvidjeti
vjerojatnu buduću putanju metka, a zatim je izbjeći. Ne treba zaboraviti da je zakon inercije
koji je pomogao Reacheru da se skrije iza stabla, također pomogao i drugom tipu, ali u
suprotnom smjeru, prema pušci. Akcija i reakcija. U ovom slučaju rezultat je bio taj da je
pogođen metkom. Tip s puškom je opalio, a drugi tip je pao kao da se zaletio u zategnuti
konopac. Zaglušujući zvuk pucnja pretvorio se u snažno, prostrano odzvanjanje, zatim u
šapat i naposljetku je posve zamro. Tip s puškom stajao je i zurio, a Reacher se odvojio od
stabla, udario ga u glavu i oteo mu pušku.
Tip je zateturao i pao na koljena.
Treći tip samo je stajao kao skamenjen.
»Pregledajte svog prijatelja«, rekao je Reacher.
Ali već je vidio da nema nikakva izgleda. Tip s puškom pucao je visoko i zrno je prošlo
kroz grlo njegova kompanjona. Jednako dobro kao i hitac u trbuh, što se tiče prikrivanja
tragova. Možda i bolje. Zrno je palo na do nekoliko stotina metara dalje. Lešinari bi brzo pojeli
Knjige.Club
192
 Knjige.Club Books

mekano tkivo vrata. Oštećene vratne kralješke odnijeli bi i zdrobili ih kako bi pojeli moždinu
iz njih. Ne bi bilo nikakvih dokaza.
Tip koji je klečao pokraj njega podignuo je pogled i odmahnuo glavom. Reacher je
pokazao puškom prema njemu, a zatim kamo je htio da ode. A to je bilo pokraj tipa s čizmama
od gušterove kože koji je s naporom ostajao, oslanjajući se dlanom o tlo, te naposljetku uspio.
»Krenite«, rekao je Reacher. »Ipak ćemo se vratiti istim putom.«
Krenuli su teturajući ispred njega, a on ih je slijedio, noseći pušku u jednoj raci. Nisu
ponudili nikakav otpor. Bill su posve pasivni, kao da su se pomirili sa sudbinom. Možda su
bili u šoku. Možda je to bila tipična reakcija za ovisnike. Ili za kauboje.

Vratili su se dvije minute nakon što su Bramall i Mackenzie stigli, odjavivši se iz hotela. Rose
Sanderson bila je na verandi, pozdravljajući sestru. Bramall je stajao kod svog auta, dajući im
prostor. Dva kauboja i Reacher izišli su iz Šume točno između njih. I stali. Nasred prizora. Nije
bilo potrebe pričati što se dogodilo. Sve je bilo očito. Dvojica umjesto trojice, obojica
pokunjeni i poslušni, a Reacher je hodao iza njih s puškom.
Činilo se da Rose Sanderson prepoznaje pušku. Okrenula je glavu prema njima. Rub
njezine kapuljače okretao se poput periskopa. Zurila je u njih. U dva kauboja, u pušku, u
Reachera. Koji je znao o čemu razmišlja. Bila je poput časnice pješaštva. Vrtjela je borbene
scenarije u glavi, poput računalnog programa za šah. Poput diplomantice West Pointa.
Naposljetku je pronašla scenarij koji se uklopio.
»Stackley im je ponudio besplatnu dozu?« pitala je.
»Tako je«, odgovorio je Reacher.
»To je prilično gadno.«
»Zasad mi se ne sviđa.«
»Što Stackley ima protiv tebe?«
»Nisam drag njegovu šefu.«
»Ali nisi ovdje poslom.«
»Nisam, ali usput sam saznao neke stvari.«
»Što se dogodilo ondje?«
»Jedan je stradao«, odgovorio je. »Od prijateljske vatre. Brzopleto gađanje, meta u
pokretu, strka ispred strijelca.«
»Pusti ih«, rekla je. »Zadrži pušku. To je jedino oružje koje im je preostalo.«
Dva kauboja pokunjeno su otišla svojim putom, a sestre su dočekale Bramalla i Reachera
na stubi verande gdje su svi sjeli kako bi razgovarali. Sanderson je opet navukla kapuljaču
posve naprijed. Stegnula ju je tako da je ostao samo uzak okomiti otvor. Koji se
okrenuo, poravnao s Reacherovim licem i rekao: »Ispričavam se zbog njih.«
»Nema potrebe«, rekao je on. »Nisam pretrpio nikakvu štetu. Taktička nadmoć i bolje
manevriranje nadvladali su brojčano nadmoćna protivnika.«
»Kad si shvatio?«
»Kad smo stigli do čistine, počeli su se ponašati vrlo čudno. Ali tip kao da nije mogao
povući okidač. Vjerojatno to nikad prije nije učinio.«
Knjige.Club
193
 Knjige.Club Books

»Ispričavam se u njihovo ime«, rekla je Rose opet. »Bill su mi prijatelji.«

»Nema potrebe«, rekao je on opet.
»Ne mogu ih osuđivati. Ne možeš shvatiti kolika im je nagrada ponuđena.«
»Počinjem shvaćati. Od uspoređivanja uzroka i posljedica. Shvaćam ovo ozbiljno, vjeruj
mi. I ne osuđujem ih. Tako je kako jest. Moraš učiniti što moraš. Zar ne?«
»Da.«
»Ti sad moraš ući u kuću i uzeti novi flaster jer ćeš nakon toga morati donijeti odluku.«
»Kakvu odluku?«
»Možemo ozbiljno razgovarati o tome što slijedi.« »Ili?«
»Ili idem dalje sam.«

Knjige.Club
194
 Knjige.Club Books

38. POGLAVLJE

R ose Sanderson ušla je u kuću po novi flaster, a čim je zatvorila vrata Bramallov je mobitel
zazvonio. Bramall je pogledao zaslon i rekao: »Zove specijalni agent Noble, iz svog ureda
u Denveru.«
»Ne javljajte se«, rekao je Reacher. »Pitat će vas jeste li pronašli Rose. Ili samo usputno,
iz pristojnosti, ili zato što je želi kao svjedokinju. Ne smijete mu reći gdje je ona. Ne sada. Grist
će vas savjest ako mu to prešutite.«
»Možda ima nešto za nas.«
»Još nije u mirovini. Još samo uzima, a ništa ne daje. Ne javljajte se.«
Bramall se nije javio. Nakon nekog vremena zvonjava je prestala i uključila se glasovna
pošta. Bramall je odmah otvorio snimljenu poruku. Poslušao ju je i rekao: »Zanima ga jesmo
li pronašli Rose.«
Iza njih vrata su se otvorila i Rose je izišla iz kuće. Sitna, vitka, graciozna. S čvrsto
navučenom kapuljačom i uskim otvorom na njoj. Sjela je na stubu.
Okrenula je otvor na kapuljači prema Reacheru.
Rekla je: »Kada ćeš krenuti dalje samo je tvoja odluka, dakako,«
»Ne pokušavam spasiti svijet«, odvratio je on. »Samo sam želio saznati cijelu priču. A sad
je znam. Nema sretan kraj. Ne želim biti ovdje kad postane još gori. Ne želim biti ovdje kad
budeš morala apstinirati u saveznom zatvoru. Bez medicinskog nadzora. Čak i bez
antiseptičke kreme. A tvoju će sestru uhititi zbog nekakva suučesništva, samo zato što dječak
detektiv smatra da bi uhićenje bogate bjelkinje bilo dobra protuteža ostalim vijestima na TV-
u. Bankrotirat će boreći se protiv besmislenih optužaba. A gospodin Bramall ostat će bez
licencije i morat će tražiti treću karijeru. Želim otići prije nego što se sve to dogodi.«
»Zvuči kao da si siguran da će se to dogoditi«, rekla je.
»Uhitili su Billyja. A na imanju na kojem živiš nalazi se mrtav kauboj. Netko će ga pronaći,
kako su pronašli Porterfielda. Šerif Connelly pretražit će ti kuću. Ako dječak detektiv ne dođe
prije njega jer mu je Billy nacrtao kartu do tebe. Ili će se prije dolaska bilo kojeg od njih
prekinuti opskrba pa ćeš pet puta na dan ići na Hitnu, zbog zubobolje. Jedno od toga sigurno
će se dogoditi.«
»Što misliš, kad će se opskrba prekinuti?«
Najprije ono što je najvažnije.
Knjige.Club
195
 Knjige.Club Books

»To je kružni zaključak«, rekao je Reacher. »Ako odem sam odavde, otići ću izravno u
Rapid City, u Južnoj Dakoti. Moram posjetiti Arthura Scorpija. Lagao mi je za Porterfielda i
rekao dvojici ljudi da me ustrijele iz zasjede. Prešao je granicu. To neće završiti dobro za
njega. Čeka ga sušilica. Trebat će mi dva dana da stignem onamo i jedan dan da to učinim.
Rekao bih da će se opskrba prekinuti za oko tri dana.«
»Ne daješ mi izbor. Ako ne pođem sada, natjerat ćeš me da odem za koji dan. To je
zapravo ultimatum s rokom od tri dana.«
»To je slučajna posljedica. Sagledaj to iz moje perspektive. Ne želim biti ovdje kad sve
krene iz zla u gore. A kad odem, ne mogu izbjeći odlazak u Rapid City. Što bih drugo mogao
učiniti? Tip se petljao sa mnom. Što bi učinila da netko puca po tebi iz udaljene zgrade?«
»Pozvala bih zračni udar.«
»Ovo je moja inačica zračnog udara.«
»Znači, imam još tri dana ovdje.«
»Ali to je slučajni posljedica. Ne pokušavam spasiti svijet.« Ona nije odgovorila.
Jane Mackenzie je rekla: »Reachem, to nije moguće za samo tri dana.«
»Dovedimo tu pretpostavku u pitanje«, odvratio je on. »Učinimo to mogućim.«

Nastavili su u kući. Bramall je sjeo u jedan naslonjač, a Mackenzie u drugi. Sanderson je rekla
da će rado sjediti na podu, prekriženih nogu. Reacher je pak legao na pod, s rakom ispod
glave, zagledao se u strop i slušao. Počeli su sastavljajući popis svega što će Rose trebati, a to
je najlakše bilo učiniti tako da naprave popis svega što već ima, a to je bila kuća na izoliranom,
mirnom mjestu i pristup vrhunskim lijekovima s narkotičkim učinkom u dozama
mnogo većim nego što bi ijedan odgovoran liječnik uzeo u obzir.
Mackenzie je rekla da dugoročno smještaj nije nikakav problem, ali kratkoročno još i ne
postoji. Ona i njezin suprug nisu imali kuću na plaži ni lovačku kolibu. Imali su smještaj za
osoblje iznad staja, ali trebat će novo grijanje i novu kupaonicu.
»Imate li apartman za goste?« pitao je Reacher.
»Imamo dva, ali su u kući.«
»U kojoj ste vi i gospodin Mackenzie, vaš suprug s kojim se dobro slažete. Hoće li njemu
sve ovo biti problem?«
»Ne, u potpunosti će prihvatiti sve.«
»Sigurni ste?«
»Bez sumnje.«
»Dobro«, rekao je Reacher. »Možda Rose može živjeti u apartmanu za goste do daljnjeg.
Stavite je u istočno krilo kuće, ono okrenuto jezeru. Imate dvorište od dva i pol hektara, u
tihoj ulici punoj stabala, uvjeren sam. To nije poput života nasred Times
Squarea. Moramo donijeti brze odluke. Ne smijemo upropastiti prihvatljivo zato što ne
možemo imati savršeno.«
Mackenzie je pogledala Rose, a ona je kimnula. Složila se. Mogla si je to priuštiti Jer
odluka je bila vezana za budućnost. Koja neće doći. Druga stavka na popisu jamčila je da se
nikada neće ostvariti.
Knjige.Club
196
 Knjige.Club Books

Mackenzie je rekla: »Moramo biti realistični kad je riječ o liječniku. Još ga nismo ni počeli
tražiti. Sigurno ih nema mnogo. Pretpostavljam da će internet pomoći Ali možda ćemo morati
čekati. Sigurno će tražiti da zadržimo barem privid pravog odnosa liječnika i pacijenta. Tražit
će da dođemo na pregled. Ili je moguće da tip kojeg tražimo već igra golf na nekome
karipskom otoku. Znate kako ta sranja idu.«
»Ja ne znam«, rekao je Reacher.
»Dva tjedna«, nastavila je ona. »Živim u tome svijetu. Vjerujte mi. Za to će mi trebati
najmanje dva tjedna. To je minimum.«
Nitko nije odgovorio.
Iz dubine svoje kapuljače Rose je rekla: »Svi ste vrlo pristojni pa ću ja to reći umjesto vas.
Pravi problem sam ja. Kako ćete premostiti taj jaz? Kako ćete mi nalaziti drogu za svaki dan
tijekom dva tjedna? Dio ćemo potrošiti na putu. Svake večeri u drugome gradu. To nije
moguće učiniti.«
Nitko nije odgovorio. Pitanja su ostala visjeti u zraku. Kako ćete premostiti taj jaz? Kako
ćete mi nalaziti drogu? To je bio kamen spoticanja u svakom planu. Poput ivera koji strši iz
rukohvata na stubištu. Ostatak je bio lak. Reacher je mogao sve zamisliti. Sve osim toga.
Potrebna količina bila je golema. Netko bi trebao posvetiti sve svoje vrijeme samo za nabavu.
Kako bi ispunila tišinu, Mackenzie je neko vrijeme govorila o Lake Forestu u Illinoisu.
Zvučalo je kao vrlo lijepo mjesto. Kuća je bila stara i velika, u tudorskom stilu, sa starinskim
ciglama i prozorima od malih staklenih ploča u metalnoj rešetki. A oko nje prostrani travnjak,
na kraju njega kameni gat, a iza jezero, blještavo i prostrano poput mora. Tada je Reacher
shvatio da ne pokušava samo ispuniti tišinu. Niti se samo hvali svojom nekretninom. Zapravo
je prepričavala neku zajedničku fantaziju blizanki iz davnih vremena, o životima kakve će
jednom voditi i kako će im biti kao u idealnom snu. Shvaćao je zašto bi djevojke odrasle u
Wyomingu, duboko na kontinentu, željele gat uz veliku vodu. Mackenzie je svojoj sestri
zapravo poručivala da je ostvarila ono o čemu su maštale i da joj nudi da i ona sudjeluje u
tomu. Govorila joj je neka dođe živjeti svoj san ostatak života. S rosnim travnjacima i ciglama
prekrivenim mahovinom. Bilo je to remek-djelo prikrivena zavođenja. Reacher je samo
mogao zamisliti koliko je to još moćnije zvučalo njezinoj sestri blizanki, na nekoj dubokoj,
njemu nepoznatoj razini intimnosti. Bilo je to zamamno. Neodoljivo. Vrijedno
žrtvovanja. Sjajan primjer psihološkog ratovanja. No ostala su dva pitanja.
Kako će premostiti taj jaz? Kako će joj nalaziti drogu?

Za to vrijeme je Kirk Noble u Denveru zapeo na nečemu nevezanom, a onda su ga odvukli na

sastanak o nečemu trećem, pa se naposljetku Billy znojio mnogo dulje od dva sata. Bilo je
bliže četiri sata kad je napokon stigao, Noble je zastao i pogledao kroz jednosmjerno staklo.
Dugo i pomno. Ponosio se time da dobro čita znakove, Odmah je vidio da je Billy žilav seoski
tip, od možda četrdeset godina, mršav i oprezan. Kao da su lisica i vjeverica imali dijete i pola
ga vremena držali da se peče na suncu, a drugu polovicu tukli ga štapom. No nije se znojio niti
se tresao. Nije udarao palcem po stolu niti grickao nokte. Nije bilo narkoman. Čak ni pušač.
Takav tip ništa neće odati. Osim slučajno. Lisice i vjeverice imaju mnogo divnih osobina,
ali ne završavaju fakultete. Sigurno će pronaći neki otvor kroz koji mu se može uvući u um.
Neki okidač. Možda je to bila pohvala. Billy je bio tip koji ih vjerojatno nije dobio mnogo u
Knjige.Club
197
 Knjige.Club Books

životu. Možda ga se moglo laskanjem navući na ponosna prisjećanja o uspješnim prodajama.

Možda uz pomoć nekoga komada nakita koji bi mu mogao pokazati. Billy bi se
mogao prisjetiti kako je došao do njega. Mogao bi reći Neka ženska nije imala novca pa mi je
dala ovo.
U zamjenu za što, Billy?
Noble je poslao pomoćnika u svoj ured da mu donese kutiju od cipela punu nakita.

Improvizirana konferencija zamrla je i Reacher je izišao na verandu. Zatim je izišao i Bramall.

Reacher je pretpostavljao da će Sanderson zauzeti njegovo mjesto u naslonjaču.
Pretpostavljao je da će sestre razgovarati. No nadao se da to neće biti predugo.
Bramall je rekao: »Ne možemo ovo izvesti kako valja.«
»Mora postojati način«, odvratio je Reacher.
»Kad ga smisliš, svakako mi javi.«
»Siguran si da to želiš? Imaš više pravila od mene.«
»Jedno od njih kaže da uvijek moram pripremiti rezervni plan za klijenta. Barem ugrubo.
U ovom slučaju barem bolničke povlastice za Rose. Umjesto saveznog pritvora. I to privatna
klinika koju sami odaberemo. Ako žele, možemo je mi platiti. Za to bi trebalo razgovarati s
Nobleom. On bi mogao biti diskretan. Već imamo neki odnos. Trebao bih ga održavati. Trebao
sam se javiti na njegov poziv. Na sljedeći ću morati. Možda ću ga ubuduće trebati.«
»Još ne trebamo rezervni plan.«
»Bolje je pripremiti se.«
»Ako mu sada odgovoriš na poziv, morat ćeš mu reći gdje je Rose. Tada ti rezervni plan
neće pomoći jer će se sve raspasti. Ili ćeš mu morati lagati, što je, tehnički gledano, kazneno
djelo.«
Bramall nije odgovorio
»Hoćeš li mi učiniti uslugu?« pitao je Reacher.
»Ovisi o tome kakvu.«
»Pitaj gđu Mackenzie je li njezina sestra spomenula dolazi li Stackley opet sutra.«
»Zašto?«
»Samo želim znati.«
Bramall je ušao u kuću, no minutu poslije iz kuće je izišla Sanderson. Sjela je gdje i prije,
na stubu, udaljena jedan metar, s kapuljačom na glavi.
Rekla je: »Sestra ml je dala novac.« Rekla sam Stackleyju da dolazi svaki dan sve dok bude
imao. Dok mu ne nestane.«
»Što se dogodi kad nestane?« pitao je Reacher.
»Katkad ne dođu jedan dan. Vjerojatno idu nekamo po još. Vrlo smo sretni kad se vrate.«
»Mogu zamisliti.«
»Žao mi je.«
»Ne mora ti biti. Oboje smo završili isti kolegij povijesti.«
Kimnula je glavom pod kapuljačom.
Knjige.Club
198
 Knjige.Club Books

Rekla je: »Morfij potječe iz 1805. godine. Injekcija iz 1851. Sjajna kombinacija, taman na
vrijeme za Građanski rat, nakon kojeg su ostale stotine tisuća ovisnika. Zatim Prvi svjetski
rat, jednako. Samo su 1920-ih bili milijuni ovisnika.«
»Vojska voli tradiciju.«
»Prvi svjetski rat također je donio masovne ozljede lica. Do kraja ih je bilo više milijuna.
Francuzi su ih zvali mutiles. To je njihova riječ za unakažene. No zvuči pomalo kao
>mutirani<, što također odgovara jer se upravo tako osjećaš. Kao da si postao drugom
osobom. Tada su postojali neki rani oblici plastične kirurgije, ali uglavnom su nosili limene
maske. Slikari bi ih obojili u boju njihove kože. Ali ništa zapravo nije funkcioniralo. U
gradskim parkovima bile su klupe obojene plavo. Građane su naučili da ondje skrenu pogled
u drugu stranu. Ondje su sjedili unakaženi Ali većina ih nije ni izlazila iz kuće. Većina ih više
nikada nije vidjela svjetlo dana. Većina ih je umrla od infekcije ili su se ubili.«
»Ne moraš me uvjeravati«, rekao je Reacher. »Nije me briga što uzimaš.«
»Ali ne možeš mi nabaviti dovoljno. Ne za dva tjedna zaredom.«
»Pretpostavimo da mogu. Pretpostavimo da ti mogu nabavljati zauvijek. Što bi učinila?«
»Ozbiljno?«
»Daj mi iskrenu analizu. Znam da voliš istinu.«
Zastala je na trenutak.
»Najprije bih slavila«, rekla je. »Naveliko. Više si ne bih određivala doze. Ne bih rezala
flastere na dijelove. Kupala bih se u tome.«
»To je opasno.«
»Nadam se da jest. To je svijet koji ne razumiješ dok nisi dio njega. Nema boljeg osjećaja
nego prišuljati se do samih vrata smrti. Sve do velikih crnih dveri. A onda pokucaš na njih. To
je posve drukčija zona. Kad čujem da je netko umro od predoziranja jer je naletio na nešto
neočekivano jako, ne žalim ga. Pomislim gdje bih ja mogla nabaviti takvo što. Ne zato što bih
se htjela ubiti. Daleko od toga. Zapravo, posve suprotno. Želim živjeti vječno kako bih
se svakog dana mogla ušlagirati. Žao mi je, Reacheru. Nisam osoba koja sam bila. Mutirala
sam. Trebao si pronaći prsten od nekoga drugog.«
»A što kad proslava završi?«
»Vjerojatno bih s vremenom morala smanjiti dozu. Vjerojatno bih prešla na infuziju ako
bih je mogla dobiti kod kuće.«
»Misliš da bi mogla smanjiti?«
Kimnula je glavom pod kapuljačom. »Obožavam to, ali duboko unutra još ima dovoljno
stare mene. Znam to. Izdržala sam West Point i devet godina u pješaštvu. Mogu izdržati i
ovo. Samo da ne moram u potpunosti prestati. Sve dok znamo da uvijek postoji mogućnost.
Možda samo subotom navečer ako mi je cijeli tjedan dobro. Mislim da bih se mogla dovesti
do te razine.«
»A što zatim?«
»Onda ču se kriti u kući moje sestre sve dok ne budem imala stotinu godina. Tada ćemo
svi ionako biti ružni pa se neću toliko isticati. Dotad, nemojmo biti naivni. Neće biti nikakva
a što zatim. Ne vidim kako bi moglo biti.«
»Mogla bi se zaposliti.«
Knjige.Club
199
 Knjige.Club Books

»Čini se da nisi dobio taj dopis.«

Reacher se nasmiješio.
»Ja katkad radim«, rekao je. »Fizičke poslove ili kao izbacivač u noćnom klubu. Jednom
sam iskopao bazen za neku vilu na Key Westu, na Floridi. Ručno. Sigurno je još u funkciji.«
»U bolnici su me posjećivali psiholozi. Tada se pojavio novi pristup. Izravno suočavanje
s problemima. Bez lažnih nada. Ne zaboravi da sam bila bojnica. Velika djevojka. Trebala bih
to moći podnijeti. Pokazali su mi podatke. Zaposlenici s unakaženim licem toliko smetaju
klijentima i kolegama da bi svi do jednog naposljetku radili sami u nekome zabačenom
uredu.«
»Dobro, nemoj se zaposliti.«
»Zatim smo dugo razgovarali o tome koliko je naša osobnost povezana s našim licem. Na
podsvjesnoj razini, gdje je važna svaka nijansa. To je nešto vrlo temeljno. Poslije sam shvatila
da nisu bili u potpunosti izravni. Neke su mi stvari željeli reći na suptilan način. Bile su to
insinuacije. Zapravo su mi htjeli reći da je moj ljubavni život završen.«
»Porterfield se nije slagao.«
»On je bio drukčiji.«
»Bio je slijep?«
»Imao je svoje probleme.«
Iza njih su se otvorila vrata i na verandu je izišla Mackenzie, a za njom Bramall.
Mackenzie je izgledala kao da želi nešto reći, ali u tome je trenutku zazvonio Bramallov
mobitel. Izvadio ga je i pogledao zaslon.
Rekao je: »Zove specijalni agent Noble, iz svog ureda u Denveru.«
Pogledao je Rose.
Zatim je pogledao Reachera.
Kao da ga pita nešto.
»Želiš da ja budem negativac?« rekao je Reacher.
Uzeo je mobitel i pritisnuo zeleni gumb. Prislonio je mobitel na uho i rekao: »Halo?«

Knjige.Club
200
 Knjige.Club Books

39. POGLAVLJE

N oble je pitao zašto se Reacher javlja na Bramallov mobitel, a Reacher mu je dao neki
općeniti odgovor kako je Bramall u šetnji negdje gdje možda nema signala pa je ostavio
mobitel za sobom.
Noble je rekao: »Gđa Mackenzie je unajmila Bramalla, zar ne? Doslovno za novac.«
»Da«, odvratio je Reacher.
»Ali tebe nije.«
»Ne.«
»Onda je bolje da razgovaram s tobom. Čuje li gđa Mackenzie što trenutačno govoriš?«
»Da.«
»Onda se odmakni.«
Reacher je podignuo mobitel prema guduri i gestikulirao kako ide onamo radi boljeg
prijama. Kad je stigao onamo, stao je na jednu stijenu i rekao: »Što se događa?«
S druge strane linije Noble je rekao: »Mislim da ste pronašli njezinu sestru.«
»Zašto?«
»Želiš li reći da niste?«
»Pitam zašto misliš da smo mogli.«
»Koliko teško može biti? Mora biti ondje negdje.«
»To je vrlo veliko područje.«
»To je opis«, rekao je Noble. »A ne poricanje.«
»Pronaći osobu skrivenu negdje na golemu prostoru prekrivenom šumom po kojoj su
razbacane napuštene kolibe gotovo je nemoguće.«
»I to je opis.«
»Mogu tako cijeli dan«, rekao je Reacher. »Bio sam u vojsci.«
Noble je rekao: »Trebam Rose Sanderson.«
»Zašto? «
»Zbog informacija. Da zatvorim slučaj.«
»Imaš Billyja za to.«

Knjige.Club
201
 Knjige.Club Books

»Upravo zbog Billyja i trebam Sanderson. Mislim da mi Billy laže. Hvali se. Ili iz zabave,
kako bi me naveo na lažan trag na kojem ću samo izgubiti vrijeme, ili pak zbog svog ega. Neki
dileri vole lagati o tome kako mogu nabaviti najbolju robu. Misle da tako izgledaju opako. Da
su glavni. I tako dalje. Zato, da bih zatvorio slučaj, trebam potvrdno svjedočenje nekog od
njegovih kupaca. Za svaki slučaj. Samo se želim pokriti.«
»Što ti je Billy rekao?«
»Da i dalje prodaje ono što je uvijek prodavao. Domaći oksikodin i fentanil, proizveden i
pakiran u SAD-u.«
»Očito se samo hvali«, rekao je Reacher. »Rekao si da to nije moguće.«
»Zaista nije moguće. Mogu to dokazati. Doslovno sve ima svoj barkod na svakom koraku.
Doslovno svaka tableta. Imamo pristup njihovim podacima. Više nigdje ništa ne curi.«
»Znači, hvali se.«
»Ali zna stvari koje ne bi trebao znati. Bilo je promjena u pakiranju. Zna novu promotivnu
poruku s unutarnje strane bolničkog pakiranja. To nitko nikada ne vidi.«
»Znači, ne hvali se.«
»Naravno da se hvali. Pratimo svaku proizvedenu seriju, svako pakiranje i svaku kutiju
koja iziđe iz tvornice. Kamione za isporuku pratimo GPS-om, a sve se narudžbe uspoređuju s
isplatama. Ako se nešto ne podudara, odmah zasvijetle crvena svjetla. A to se nije dogodilo.
Ništa nije pošlo po zlu.«
»Koje je onda? Je li to samo hvalisanje ili nije?«
»I ja bih to volio znati. Radi svoga duševnog mira. U svakom slučaju moram pitati Rose
Sanderson što je to kupovala.«
»Zašto ne pokušaš na višoj razini? Svjedočenje dilera na veliko sigurno bi imalo veću
težinu od svjedočenja kupca.«
»Ne znam ih. To je vrlo tajnovita mreža.«
»Zar Billy ne želi imenovati nikoga?«
»Zasad je odan svojim gazdama. Do svega što sam saznao došao sam lukavštinom.
Trebao bih pokrenuti posve novu istragu. Nemam vremena za to. Ovako će biti brže. Ne
trebamo mnogo. Samo da zatvorimo slučaj. Samo treba reći da je Billy lažljivac i da joj je
prodavao meksički prah.«
Za to vrijeme Sanderson, Mackenzie i Bramall još su bili na verandi. Mnogo su
razgovarali. Bila je to velika rasprava.
Reacher je rekao: »Dobro, ako ikada dođem u priliku, reći ću joj što trebaš.«
»Gdje ste sad?« pitao je Noble.
»Ovo je vrlo veliko područje.«
»jeste li kod nje?«
»Teško je odrediti točno mjesto.«
»Razgovaraš mobitelom.«
»Putem jednog odašiljača koji pokriva golemo kružno područje veličine New Jerseyja.«
Noble je nastavio: »Kad civil razgovara sa saveznim agentom, na njega se primjenjuju
određeni zakoni.«
Knjige.Club
202
 Knjige.Club Books

»Oprosti, čekao sam dramatičnu glazbu«, rekao je Reacher.

»Znaš li trenutačnu lokaciju Rose Sanderson?«
»Kad civil razgovara sa saveznim agentom, na njega se primjenjuju određeni zakoni.
Uglavnom oni koji kažu da je bolje štedjeti dah i preskočiti gluposti. Znam kako to ide. A znam
da i ti znaš. Obično gore od očekivanja. Zato uvijek moraš imati rezervni plan, tako da
nadređenima rezultat ipak možeš predstaviti kao uspjeh. Za to je dobar bilo tko. Želiš da Rose
Sanderson izjavi pod zakletvom da je kupovala meksički prah. Za svaki slučaj. Ona je tvoj
rezervni plan.«
»Ona svaki dan krši zakon.«
»Bolje ti je da je odmah zaboraviš. Ozbiljan sam. Ona bi za tebe bila ozbiljna pogreška. U
Afganistanu je ranjena u lice. Upoznao si njezinu sestru blizanku. Razmisli o tome. Sve
novine u svijetu tiskale bi njihove fotografije jednu pokraj druge. Filmska zvijezda i
čudovište. Prije i nakon što je služila domovini. A ti bi je uhitio zbog lijekova protiv bolova?
Negativne reakcije bile bi goleme. Tvoja bi Agencija bila osramoćena. Spašavam te od
PR katastrofe.«
»Znaš li gdje je ona?«
»U državi Wyoming.«
»Odbijaš li odgovoriti na moje pitanje?«
»Ne«, rekao je Reacher. »Odgovorit ću na sva tvoja pitanja. Uključujući i ona koja ti još
nisu pala na pamet. Dogovorimo se da ćemo se čuti za tri dana. Uz dva uvjeta. Do onda se ne
miješaj i zauvijek zaboravi da si čuo ime Rose Sanderson.«
»Zašto tri dana?«
»To spada u ono da se ne miješaš.«
»Neću pregovarati s tobom.«
»Onda predloži alternativni pristup. O, da. Nema ga. Onda se pokušajmo slagati. Ne
zaboravi da sam bio vojni policajac. To je isto kao i ti, ali s drukčijom odjećom. Ne želim te
nasamariti. Pokušavam ti učiniti uslugu. Ovo je jedan od onih rijetkih slučajeva kada ti sreća
pokuca na vrata. Ja ću uzeti samo jedan djelić, a to je Rose Sanderson. Ti možeš dobiti sve
ostalo. Obećavam ti da će toga biti mnogo. Dobit ćeš odličje za to. Proglasit će te junakom.
Čak i gospodin Bramall misli da će to biti proglašeno velikim uspjehom i ključnim
trenutkom u priči o iznimnom uspjehu tvojega regionalnog ureda. Dobit ćeš nešto za ništa,
Noble. Suprotno od usputne štete. Mislim da bi dječak detektiv iz stripa prihvatio tu ponudu.
On zna kako vladine agencije obavljaju posao.«
»Ti više ne radiš za vladu.«
»Nikada ne odeš zapravo«, rekao je Reacher. »Ne ako si prava vrsta osobe.«
Noble nije odgovorio. Opet šah-mat. Nije se mogao protiviti. Inače bi otvoreno priznao
da je cijeli njegov život sranje.
»Tri dana«, rekao je Reacher. »Opusti se. Možeš i uživati u predstavi«
Prekinuo je vezu. Vratio se do kuće. Bramall mu je krenuo u susret i dočekao ga na pola
puta. Reacher mu je vratio mobitel.
»Tri dana«, rekao je Reacher. »I zaboravit će da je ikad čuo za Rose.«

Knjige.Club
203
 Knjige.Club Books

»Dobro obavljeno.«
»Hvala.«
U zamjenu za šio?
»Dat ćemo mu sve ostalo.«
»Što ostalo?«
»Sigurno će biti dosta toga.«
»Želiš reći da imaš ideju?«
»Više začetak ideje«, odvratio je Reacher. »Moram ti postaviti pitanje.«
»Koje pitanje?«
»Dok si bio u Rapid Cityju, zašto si nadzirao Scorpiovu praonicu? Što si očekivao ondje?«
»Izvorno, mušterije. Prema ispisu poziva, Rose je jednom zvala onamo. Tko bi drugi zvao
praonicu? Samo mušterija. Možda je izgubila nešto ondje. Ili je htjela znati radno vrijeme.
Pitao sam se znači li to da živi u blizini. Ili je nekoć živjela.«
»Ali nije bilo mušterija.«
»Samo jedna ili dvije.«
»Je li bilo drugog prometa?«
»Nikakva.«
»Pogledao si straga?«
»Jesam i vidio dva motocikla.«
»Ali nikakav utovar ili istovar?«
»Baš ništa«, rekao je Bramall. »To nisu vrata za dostavu. Samo obična stražnja vrata.«
»Dobro«, rekao je Reacher.
Zatim im je prišla Mackenzie i rekla da želi potražiti kolibe u kojima će spavati te noći.
Rose joj je rekla da se u blizini nalazi čistina s četiri male kuće raspoređene u obliku kvadrata.
Bile su prozračene i u njima se moglo boraviti. Rose ih je održavala u tome stanju jer nije
htjela da propadnu.
Pronašli su stazu koja je vodik do onamo, a bila je nalik svim drugim stazama koje je
Reacher dotad vidio, uključujući i onu zadnju, na kojoj je tip u čizmama od gušterove kože
uperio pušku u njega. Osim toga, put je bio lak. Nakon stotinjak metara došli su do čistine s
četiri kućice od jedne prostorije postavljene oko pravokutnika veličine teniskog terena.
Poput malog sela. Kućice su bile brvnare, svaka je bila drukčija i svaka je bila izgrađena čvrsto
poput prave velike kuće, iako nijedna nije bila veće od garaže. Na svima su vrata bila
otključana. Bramall je nasumce odabrao jednu. Mackenzie je otišla u onu nasuprot njoj.
Reacher je otišao u onu s južne strane.
U gradu bi se to zvalo garsonijerom. Dnevna soba s krevetom ili spavaća soba s kaučem,
k tomu i mala kuhinja te mala kupaonica. Dodatni smještaj za goste kuće u kojoj je inače
boravila Rose, pretpostavljao je. Jeli su pili i veselili se u velikoj kući, no ovamo su
dolazili spavati. Možda četiri para, koji su se svi međusobno poznavali.
Stavio je četkicu za zube u čašu u kupaonici i na izlasku ugledao Mackenzie kako stoji na
vratima kućice.

Knjige.Club
204
 Knjige.Club Books

Rekla je: »Moj je suprug počeo tražiti liječnika. Uzet će nekoliko slobodnih dana na poslu.
Objasnila sam mu parametre koje tražimo. Kućna pomoćnica priprema apartman. G. Bramall
spreman je sve nas odvesti do Illinoisa. Sigurna sam da će njegovo vozilo biti dovoljno
udobno.«
»Slažem se«, odvratio je Reacher. »To je dobar terenac.«
»Zapravo želim reći da ostatak ovisi o vama.«
»Ostatak?«
»Premošćivanje jaza.«
»Dobro«, rekao je Reacher. »Zvuči pošteno.«
»Ako možete.«
»Radim na tomu.«
»Hoće li to biti moguće?«
»Isprva bi se moglo činiti pomalo nategnuto. Pomalo nesigurno. Rose će morati istrpjeti.
Nadam se da će moći. Rekla mi je da duboko u njoj ima još stare nje. Bila je dovoljno pametna
da mi kaže da zadržim prsten još neko vrijeme. Ili dovoljno svjesna sebe. Do određene mjere
ona zna što radi. Još može razmišljati na stari način. U određenom će trenutku morati
vjerovati nama i mi njoj.«
»Kad krećemo?«
»Sutra«, odvratio je.

Zajedno su večerali, hranu koju su donijeli iz trgovine. Rose je bila ušlagirana i sretna. Bila je
pokretna i živahna. Ispod svoje kapuljače i folije smijala se i smiješila, okretala se od jednog
do drugog sugovornika, razgovarala, slušala i odgovarala. Mackenzie se smijala s njom, pola
vremena isijavajući beskonačnu energiju i podršku, poput zrake za vuču iz znanstveno-
fantastičnog filma, nešto na što se njezina sestra mogla osloniti, a drugu polovicu pokazujući
beznadnu zbunjenost svojom novom situacijom. Bila je izgubljena. Postojale su stare bajke o
tome kako lijepa sestra dolazi kući unakažena, što razotkriva dotad skriveni bijes i sukobe,
no naposljetku sve završava toplo, uz mnogo suza radosnica. Ali ovo je bilo drukčije. Nije bilo
narativnog predloška. Obje su bile lijepa sestra. Od početka su bile jednake. Između njih nije
bilo bijesa ni zamjerki. Nije bilo problema. Bile su ista osoba. Gotovo. Reacher je vidio kako
se prostor između njih naoko zgušnjava pa opet širi te bi na trenutak postale poput jednog
organizma, poput šumarka jasike, pa se opet razdvojile, ali nikada u potpunosti. Bile su
jedinica. Bile su »one«. Uvijek su bile i uvijek će biti. Ali nijedna od njih nije znala kako nova
inačica njih funkcionira. Pa čak ni kako izgledaju izvana. Kako bi se sada opisale? Možda bi
sad bile »ja i ona«. A ne više »mi«. Takva si pitanja prije nisu postavljale.
Zatim im je Reacher ispričao kako bi, po njegovu mišljenju, sljedeći dan mogao proći.
Samo ugrubo, u tri koraka, s još mnogo praznina koje je trebalo ispuniti. Mackenzie je bila
užasnuta. Bramall je skrenuo pogled kao da želi reći Zar je to sve što imaš? Rose se utišala i
Reacher je osjetio na sebi njezin pogled ispod kapuljače. Osjetio je oprezno odobravanje. Ona
mu je bila glavna publika. Ona je mogla najviše izgubiti. I bila je profesionalna vojnikinja.
Znala je da nijedan plan ne preživi prvi kontakt s neprijateljem. Nakon toga sve se svodilo na
to imaš li sreće ili nemaš. U to je bila sigurna.

Knjige.Club
205
 Knjige.Club Books

Poslije je Reacher rekao Bramallu da pomakne svoj terenac iza kuće, tako da se ne vidi s
početka prilaza. Zatim je krenuo stazom za koju je pretpostavljao da vodi do kuće u kojoj su
bili smješteni kauboji. Pronašao ih je na verandi niske kuće od trupaca izgrađene u stilu
starinske spavaonice za kauboje. Dvojica, umjesto trojice, sjedili su i pijuckali pivo iz limenki.
Doimali su se kao da im je nelagodno, osobito tipu u čizmama od gušterove kože,
vjerojatno od šoka i krivnje, a i od drevnog osjećaja posramljenosti do kojeg dolazi kada ne
uspijete ubiti čovjeka i vidite ga kako hoda prema vama. To je neki atavizam duboko u
malome mozgu koji vam govori o vašemu mjestu na ljestvici, još iz vremena kad su
jedine ljestvice bile stabla.
»Živimo u ludim vremenima«, rekao je Reacher.
Nijedan od njih nije odgovarao. Možda su mislili da je zaslužio pravo govoriti bez
prekidanja. Kao da drži predavanje. Možda su kauboji bili takvi. Želio im je reći da nije bijesan
na njih. Da razumije pod kakvim su pritiskom bili. Da im je iskrivio prosudbu. Ali na kraju im
to nije rekao. Bilo bi previše zamršeno. Umjesto toga im je rekao što želi da učine za njega.
Sve im je objasnio, korak po korak, i dao im sve što su trebali. Vidio je da je to bolje od oprašta.
Malo su podignuli glave, a u očima im se vidjela nova odlučnost, kao da su još bili podložni
staromu pravnom sustavu gdje su radom i plaćanjem kazne mogli steći slobodu.
Reacher se vratio do kolibe Rose Sanderson. Unutra je još bilo svjetlo. Provjerio je gdje
je Bramail sklonio Toyotu. Bila je sigurno izvan vidika. Nije loše za bivšeg agenta FBI-a. Vratio
se do svoje kolibice. U malom selu. U Mackenzienoj kolibi još je gorjelo svjetlo. Kao i
Bramallovoj. Različiti ljudi koji se spremaju u krevet. Razne pripreme i rituali. Možda dugi.
Bramail je možda četkao svoje odijelo, poput badera. Mackenzie je sigurno imala složenu
rutinu koja je bez sumnje obuhvaćala kreme i losione.
O Sanderson nije trebalo ni govoriti.
Reacher je legao u krevet. I zidovi i strop bili su od trupaca. Shvaćao je privlačnost takve
gradnje. Trupci su se doimali čvrsto i masivno. Osjećao se sigurnim zbog njih.

Knjige.Club
206
 Knjige.Club Books

40. POGLAVLJE

K auboji su ustali u zoru i popili kavu iz limenih šalica, sjedeći u , stolicama za ljuljanje na
svojoj verandi. Sunce je izišlo iz brda i bacilo dugu sjenu preko ravnice. U svojoj kući Rose
Sanderson i dalje je spavala. Nije ustajala u zoru. Fentanil se brinuo za to. Bramall je pak ustao
i već se istuširao, odjenuo, počešljao kosu i vezao kravara. Mackenzie se promeškoljila i
probudila se te proživjela onaj sretni trenutak zaborava u kojemu se ništa loše nikada nije
dogodilo. A onda se sjetila i napola htjela opet zaspati, a napola ustati što prije i učiniti nešto,
bilo što, samo da ima osjećaj napretka. Naposljetku je povratak na spavanje
pobijedio. Nakratko. Vani je zrak bio hladan. Bilo je rano jutro krajem ljeta, visoko u
planinama.
Sat poslije kauboji su sišli do početka kolnog prilaza. Čekali su ondje, kao i jutro prije i
jutro prije toga, samo što su sad bila dvojica, a ne trojica. Samo su stajali, bez riječi, poput
dijela krajolika, beskonačno strpljivi. U svojoj kući Rose se probudila. Stavila je ruku na noćni
ormarić. Njezina dva flastera još su bila ondje. Ispustila je zrak iz pluća i legla natrag na jastuk.
Mogla je ustati. Bramall je skuhao kavu u svojoj kuhinjici te je upravo ispijao na verandi svoje
kućice. Mackenzie je bila pod tušem i prala kosu.
Sat poslije kauboji su još čekali. Sunce se podignulo više i pojavilo se iznad grebena iza
njih. Osvijetlilo je, kroz krošnje, mjesto na kojem su stajali i zagrijalo zrak. U svojoj kući Rose
se tuširala. Bramall je još bio na verandi. Odavno je popio kavu i sad je samo ubijao vrijeme.
Život ga je naučio da bude strpljiv. Mackenzie je bila u svojoj kolibi, sjedeći u naslonjaču, i
telefonom razgovarala sa suprugom o liječnicima.
Sat poslije kauboji su još čekali. Čekali su svog čovjeka, svoju vezu, svoju dozu. Protraćeni
sati. Dio života svakog narkomana. Naslonili su se na stabla i udisali zrak, blag i pun mirisa
bora. U svojoj kući Rose Sanderson se odjenula u srebrnu trenirku i navukla kapuljaču.
Izrezak je nov komad aluminijske folije, namazala ga novim losionom, stavila ga na lice i
zagladila. Bila je u svojoj dnevnoj sobi uz otvoreni prozor. Na položaju. Spremna. Kao i
Bramall, pedeset metara dalje u šumi. Sjedio je na oborenu deblu. Mackenzie je bila pedeset
metara u drugome smjeru, naslonjena na stablo jele, a zrake sunca koje su probijale krošnju
igrale su se njezinom kosom.

Minutu poslije na početku prilaza začuo se zvuk motora koji se napinje i struganje guma koje
se muče s usponom. Kauboji su stali ustranu. Iz šume je izišao stari kamionet s kabinom za

Knjige.Club
207
 Knjige.Club Books

kampiranje na sebi, nalik kornjačinu oklopu. Za volanom je bio Stackley i gledao preda se.
Nije vidio crnu Toyotu. Ni krupnog tipa. Nikoga drugog.
Polako se zaustavio.
Tip u čizmama od gušterove kože prišao je kamionetu.
Stackley je izišao.
»Kako ide?« rekao je.
»Dužan si nam«, odvratio je tip.
»Za što? «
»Za krupnog tipa.«
»Riješili ste to?«
»Jučer popodne.«
»Kako ste to učinili?«
»Namamili smo ga u šumu i ustrijelili ga puškom.«
»Možete li mi ga pokazati?«
»Dakako«, rekao je kauboj. »Ali nalazi se jedan sat boda uzbrdo. Nismo htjeli da ga netko
nađe prebrzo.«
»Kako mogu znati da ste to zaista učinili?«
»Mi ti kažemo.«
»Trebam dokaz. Govorimo o vrlo velikoj nagradi.«
»Dvije kutije svakome.«
»Jedna svakome«, rekao je Stackley.
Zatim je pogledao drugoga kauboja i rekao: »Jučer ste bili trojica.«
»Treći je zauzet«, rekao je kauboj u čizmama.
»Čime?«
»Boli ga grlo.«
»Trebam dokaz da ste ustrijelili krupnog tipa«, ponovio je Stackley. »Ovo je posao, a ne
igra.«
Tip u čizmama iz džepa je izvukao tanku plavu knjižicu. Na njoj su bila srebrna slova.
Putovnica, stara oko tri godine, malo svijena. Predao ju je Stacklcyju, a ovaj ju je otvorio.
Fotografija krupnog tipa bila je ondje. Lice mu je bilo poput kamena. Ime mu je bilo Jack
Reacher. Bez inicijala drugog imena.
»To smo mu uzeli iz džepa«, rekao je kauboj. »Skalp bi napravio preveliki nered.«
Stackley je stavio putovnicu u svoj džep.
»Zadržat ću je kao suvenir«, rekao je.
»Svakako.«
»Dobro obavljeno.«
»Trudili smo se.«
»Ali uhvatili ste me na pogrešnoj nozi«, rekao je Stackley. »Posao ide previše dobro.
Zalihe su mi slabe.«
Knjige.Club
208
 Knjige.Club Books

»Što to znači?«
»Morat ćete čekati.«
»Dogovor nije bio takav.«
»Što sam mogao učiniti? Odbiti nekoga kupca za slučaj da vi obavite posao tako brzo, što
zaista nisam očekivao? Ne mogu uskratiti uslugu na temelju pretpostavki.«
»Znači, nemaš više ništa?«
»Nemam mnogo.«
»Možeš li mi pokazati?« pitao je kauboj.
»Dakako«, rekao je Stackley. Nije mu to smetalo. Zalihe koje lako nestaju također su bile
neka vrsta reklame. To je suvremeno poslovno okruženje. Brzina je bila ključna. To je prvo
pravilo. Okrenuo se prema vratima svoje kabine za kampiranje i našao se licem u lice s tipom
iz putovnice.

Reacher je tiho izišao iz šume i došuljao se na metar od Stackleyja. Namjeravao ga je udariti

Šakom u bubreg, ali tip se okrenuo prema njemu pa ga je udario u trbuh, tek toliko da se
presavije. Istom ga je rukom gurnuo u rame tako da je ovaj pao licem u prašinu, gdje ga je
pretražio. Iz jednog džepa jakne izvukao je svoju putovnicu, a iz drugog pištolj kalibra 9 mm.
U jednoj čizmi imao je kalibar .22, a u drugoj nož leptir. Prvi pištolj bio je Smith & Wesson
model 39, s lijepom drškom od uglačanog drva. Onaj kalibra .22 bio je Ruger. Nije bio za mali
džep na prsluku, ali u čizmu je stao. Nož je bio obično smeće, proizveden u Kini, možda u
tvornici igračaka.
Stackley je hvatao zrak, uvijajući se u prašini. Reacheru se to činilo pomalo pretjeranim
za nekoga tko je jedva ozlijeđen.
Pogledao je vozačku kabinu kamioneta. U pretincu za rukavice nije bilo ničega. No ispod
vozačevog sjedala nalazio se držač na kojem je nekoć mogao stajati aparat za gašenje požara,
no ovaj je bio modificiran i na njemu se nalazio još jedan pištolj od 9 mm s drvenom ručkom,
u ovom slučaju stari Springfield P9. To je bilo sve što je pronašao, osim starih računa s
benzinskih postaja i omota sendviča.
Reacher se vratio do mjesta gdje je ležao Stackley i ispružio stari Smith & Wesson u ruci.
Pritisnuo je gumb i spremnik je pao s više od metar i pol točno Stackleyju na glavu. Stackley
je jauknuo. Zatim je Reacher ispustio pištolj. Stackley je opet jauknuo. Reacher je učinio isto
s Rugerom, spremnikom i pištoljem, a zatim i sa Springfieldom. Ukupno šest jauka.
»Sad ustani, Stackley«, rekao je Reacher.
Stackley se prisilio da ustane, još pomalo svijen u pojasu i blijed u licu. Bio je potresen.
Trljao je bolnu glavu. Suočavao se s istim problemom kao i dva kauboja večer prije. Ne uspiješ
ubiti nekoga i onda ga ugledaš pred sobom. Jesi li sad njegovo vlasništvo?
»Otvori stražnji dio kamioneta«, rekao je Reacher.
Vrata su bila od tanke plastike. Stackley ih je širom otvorio. Zatim je napravio korak
natrag. Reacher je povukao prekrivač u stranu. Samo jedna kutija, uglavnom prazna. U njoj
su bila samo tri flastera, svaki pakiran pojedinačno. Klizali su se u prostora napravljenom za
više njih.
Nema mnogo.
Knjige.Club
209
 Knjige.Club Books

Reacher se odmaknuo.
»Čini se da su ti zalihe zaista pri kraju«, rekao je. »Što inače radiš kad ti se to dogodi?«
»Žao mi je, čovječe«, rekao je Stackley. »Zbog onoga jučer. Nisam imao izbora. Dobio sam
zapovijed. To nije bilo ništa osobno.«
»Razgovarat ćemo o tome poslije«, rekao je Reacher.
»Imam šefa i moram raditi što mi kaže. Rekao mi je da to učinim, nije to bila moja ideja.
Moraš mi vjerovati.«
»Poslije.«
»Nisam mislio da će te oni zaista pokušati ubiti. Mislio sam da će sve ostati samo na planu.
Da mogu reći da sam pokušao. Zapravo su oni krivi.«
»Pitao sam te nešto.«
»Ne sjećam se više što.«
»Zalihe su ti pri kraju«, rekao je Reacher. »Što ćeš sad?«
Stackleyjeve oči poprimile su izraz kao da se iza njih događa neko razmišljanje. Pogledao
je gore pa dolje. Raskrižje, pomislio je
Reacher. Ili prijelaz. Promjena iz jednoga u nešto drugo. Iz pobjede u poraz, iz nade u
očaj.
U predaju.
Stackley je ispustio zrak iz pluća, poput uzdaha kojim priznaje poraz.
Rekao je: »Kad mi nestane, odem po još.«
»Kamo?«
»lo je nekakvo skladište. Dođem onamo kamionetom i stanem u red s ostalima. Čekamo
do ponoći.«
»Gdje je to skladište?«
Stackley je zastao na trenutak.
»Imamo poseban mobitel za to«, rekao je. »Na njega primimo SMS.«
»Gdje je tvoj posebni mobitel za to?«
Stackley je pokazao prema kabini za kampiranje.
»U pretincu straga«, rekao je.
»Daj mi ga«, rekao je Reacher.
Stackley je napravio korak i nagnuo se unutra. Reacher je začuo zvuk otponca. Poslije se
sjećao djelića sekunde kaotičnih misli u kojem kao da mu je cijeli život prošao ispred očiju.
Ali to nije bio njegov cijeli život, samo pogreške koje je učinio u posljednjih trideset sekunda,
objašnjene, analizirane, ismijane i preuveličane do nevjerojatnih razmjera. Do te mjere da je
vidio svoje prezime u fusnoti udžbenika iz psihologije na temu potvrde predrasuda, kao dio
poznata slučaja u kojem je tip vidio nešto u očima drugog tipa i zaključio da to znači upravo
ono što je cijelo vrijeme želio.
Stackley se nije predao. Umjesto toga naporno je razmišljao i ugledao izlaz. Spas. Tip nije
bio budala. Promjena u njegovim očima bila je prijelaz od poraza natrag prema pobjedi. Od
očaja prema nadi. Reacher je to protumačio posve pogrćšno. Posve obratno. Bio je previše
Knjige.Club
210
 Knjige.Club Books

optimističan. Previše željan da gleda na vedru stranu života. A to mu je pokvarilo i zaključak

o oružju. Instinktivno je pretpostavio da, nakon što uzme Springfieid, Smith & Wesson i
Ruger od nekoga, neće pronaći još vatrenog oružja. Zato se zabavljao rastavljajući ih i
bacajući ih na Stackleyjevu glavu.
No psihološki udžbenik rekao bi da bi onaj tko ima tri oružja vrlo lako može imati i četiri
Osobito diler droge koji je prihvaćao nakit kao oblik plaćanja.
Ispao je glup.
Stackley se uspravio i okrenuo se.
U ruci je imao pištolj.
Izvadio ga je iz pretinca u kabini za kampiranje.
Pištolj je bio stari Colt .45. Čelik je bio pohaban, ali nepomično je stajao u ruci. Udaljen
možda tri metra. I manje ako se Stackley nagne naprijed kako bi pucao. Teško je promašiti s
te udaljenosti. To je loša strana kad si krupan tip. Iznenadni evolucijski nedostatak. Prevelika
meta.
Reacher je promatrao Stackleyjeve oči Tip je još naporno razmišljao. Prednosti i
nedostaci troškovi i dobici. Činilo se da ima više prednosti Kratkoročno gledano, riješio bi
trenutačni problem. Dugoročno gledano, ostavio bi dojam na Arthura Scorpija kao pouzdan
tip koji obavi ono što mu je rečeno. Sve to samo povlačenjem okidača. Mogao je sve riješiti
odmah i ondje. Samo jednim potezom. Jedini je nedostatak bio lokacija. Nije mogao
ostaviti truplo na početku kolnog prilaza. Trebao bi ga odnijeti barem kilometar u šumu, a po
mogućnosti i dalje. No za to je imao kauboje. Fizički rad neće im biti problem ako dobiju
besplatni flaster. Za dva će ga nositi sve do Nebraske.
»Ne okreći pištolj prema meni«, rekao je Reacher.
»Zašto ne bih?« pitao je Stackley,
»Bila bi to ozbiljna pogreška.«
»Kako to, čovječe?«
Stackley je podignuo Colt.
Objema rukama.
Naciljao je u sredinu Reacherovih prsa.
Kao da cilja u vrata štaglja.
»Kako bi ovo mogla biti pogreška?« rekao je.
»Čekaj, pa ćeš vidjeti«, odvratio je Reacher. »Ništa osobno.«
Stackleyjeva je glava eksplodirala.
Začuo se vlažan udarac kao da je lubenica pala sa stola, a odmah zatim prasak
nadzvučnog zrna NATO kalibra u zraku i starinski pucanj puške M14. Stackleyjeva se glava
razletjela u oblaku crvene izmaglice, a njezini su djelići slijedili truplo u okomitu padu, poput
trika nestajanja, dok se sve skupa nije zaustavilo u hrpici odjeće, udova i beživotnog mesa.
Reacher je pogledao prema kući i vidio Rose Sanderson na prozoru kako spušta pušku i
provjerava koliko je precizna bila. A bila je itekako precizna, po Reacherovu mišljenju. S
udaljenosti od stotinu metara pogodila je Stackleyja točno iznad uha, i to tako da je zrno

Knjige.Club
211
 Knjige.Club Books

prošlo između Reachera i kauboja. I to puškom koju je vojska odbacila dvadeset godina
prije njezina rođenja.
Dojmljivo.
Izišla je iz kuće i krenula prema njima, s čvrsto nategnutom kapuljačom, noseći pušku u
jednoj ruci. S desne je strane užurbano dolazio Bramall, a s lijeve Mackenzie, koju je najviše
uznemirilo ono na što je naišla. U teoriji je mogla biti sretna kako je sve ispalo, u
pragmatičkom, a možda i moralnom smislu, ali ljudska glava raznesena metkom iz puške bila
je daleko od teorije. Bila je ljubičasti nered iz kojeg se blago isparavalo u svježemu
jutarnjem zraku. Okrenula se i pogledala sestra. Ona je bila spremna ubijati ljude, a ja nisam.
Jedno je govoriti o tome, a nešto posve drugo promatrati kako se to događa.
»Hvala, bojnice«, rekao je Reacher.
»Koliko je imao?« pitala je Rose.
Najprije ono što je najvažnije.
»Ne mnogo«, odgovorio je Reacher.
»Sranje.«
Zaobišla je Stackleyja i pogledala u stražnji dio kamioneta. Maknula je prekrivač ustranu
i pogledala što je ispod. Ramena su joj se naglo opustila. Nije to bilo iznenađenje, ali
razočaranje svakako jest. Nijedan plan ne preživi prvi kontakt s neprijateljem. Pogledala je
Reachera kao da kaže ovaj je otišao k vragu prilično brzo, zar ne?
»Kamo ide po još?« pitala je.
»Nismo došli do toga«, odvratio je Reacher.
»Kod Arthura Scorpija, zar ne?«
»Ne«, rekao je Reacher. »Kod Scorpija nema nikakva prometa. Nikakva utovara ni
istovara. Scorpio sve obavlja na daljinu.«
»Što ti je točno Stackley rekao?«
»Rekao je da svojim kamionetom odlazi u skladište gdje stane u red s ostalima i čeka do
ponoći.«
»Gdje to?«
»Rekao je da dobije SMS na mobitelu koji ima samo za to. I da je mobitel u kabini za
kampiranje.«
Čuo je škljocanje otponaca i prigušene udarce otvaranja i zatvaranja vrata odjeljaka u
kabini. Više od deset njih. Kabine za kampiranje bile su pune odjeljaka. Kao da živiš na brodu.
»Ovdje nema mobitela«, rekla je.
»Nikad ga nije ni bilo«, odvratio je Reacher. »Bio je to mamac. Bio je to samo način da
dođe do pištolja.«
»Kako da znamo kamo ići?«
»Ne znamo.«
Ona je samo stajala ondje. Sitna, pogrbljena, poražena. Bila je narkomanka i upravo je
ustrijelila svog dilera. Prava katastrofa. Kao da je skočila sa zgrade. Baš tad je bila u
slobodnom padu, sve bržem, dok joj je uši ispunjavalo glasno šuštanje užasa.
Hvatala ju je panika.
Knjige.Club
212
 Knjige.Club Books

»Zaboravi mobitel«, rekao je Reacher. »To je bio samo trik. Sve je izmislio. Ne bi mogli
funkcionirati na taj način. Ne mogu na mnogo lokacija imati skladište koje je dovoljno veliko
da u njemu čeka više automobila. Niti bi to mogli dogovoriti u zadnjem trenutku. To mora biti
trajna lokacija. Fiksna i sigurna. Skrivena negdje.«
»Ali gdje?« pitala je Rose.
»Gdje mu je obični mobitel?« pitao je Bramall.
Sagnuo se prema truplu. Mala, uredna figura na krvavoj pozadini. Pretraživao je
Stackleyjeve izgužvane džepove. Izvukao je Samsungov pametni telefon veličine meko
uvezene knjige. Zaslon je bio napuknuo. Nije bilo lozinke. Bramall je povlačio i pritiskao po
ekranu.
»Zamijenio je Billyja prije tri dana«, rekao je. »Morao je ići po nove zalihe.«
Nije bilo SMS-ova od prije tri dana. Niti poruka e-pošte. Ali bila je glasovna pošta. Bramall
ju je pustio, slušao je i odmah je prepričavao.
Rekao je: »Servisna cesta vodi do natkrivene garaže. U garaži su spremljene ralice i druga
zimska oprema. Ima dovoljno prazna prostora i unutra će biti sami. Na vratima će biti
stražar.«
»Gdje?« pitao je Reacher.
»Nije rekao.«
»Morao je reći. Stackley je bio nov.«
»Nije rekao. Možda je to na mjestu koje već poznaje. Možda su mu prije rekli lokaciju.«
»Tko je ostavio poruku?«
»Zvuči kao šef za transport. Pun je pojedinosti.«
»S kojeg je pozivnog broja zvao?«
»Broj je blokiran.«
»Krasno.«
Rose Sanderson opet se sagnula u kabinu za kampiranje i izvukla tri zamotana flastera.
Po jedan je dala svakome kauboju. Za stara vremena, pretpostavljao je Reacher. Dar na
rastanku. Poput dobre časnice. Uvijek se brinula da njezini vojnici budu dobro. Jedan je flaster
zadržala za sebe. Iz džepa je izvukla još jedan. Posljednji od jučerašnje kupnje. Skupila ih je
zajedno, pa ih raširila, kao da u ruci drži dvije igraće karte. Prebrojavala ih je. Jedan,
dva. Zatim opet, za slučaj da se, nekom čarolijom, nešto promijenilo. Jedan, dva. Zatim opet,
opsesivno. Isti rezultat.
»Ovo nije dobro«, rekla je.
»Koliko dugo?« pitao je Reacher.
»Do večeri će mi biti zlo.«
»Gdje bi mogli držati ralice?«
»Šališ se? Pos,vuda. Billy je imao ralicu.«
»Kod kuće. Mislim na velike strojeve u natkrivenoj garaži.«
»U zračnoj luci?« rekao je Bramall. »Možda u Denveru.«
Reacher nije rekao ništa.
Knjige.Club
213
 Knjige.Club Books

Zatim je rekao: »Prije tri dana.«

Prekoračio je truplo iz kojeg je curilo i nagnuo se u vozačku kabinu. Omoti od sendviča.
Računi s benzinskih crpki. Omote sendviča bacio je na suvozačko sjedalo, a račune s crpki
skupio je na vozačkom. Pregledao je pod i ispraznio utore na vratima.
Rekao je: »Koji je datum bio prije tri dana?«
Mackenzie mu je odgovorila. Listao je tanke papire provjeravajući datume. Neki su bili
od prošle godine. Požutjeli i krhki. Zato je odlučio najprije gledati one koji su izgledali svježe.
»Pomoći ću ti«, rekao je Bramall.
Naposljetku su podijelili hrpu papirića na četiri dijela. Svi su stajali oko poklopca motora
i pregledavali papiriće, poput bankovnih službenika koji broje novčanice.
»Imam jednog«, rekla je Mackenzie. »Prije tri dana, navečer. Nije benzinska crpka. Mislim
da je zalogajnica ili restoran.«
»Ja sam pronašao račun s benzinske«, uključio se Bramall. »Prije eri dana, također
navečer.«
Stavili su ih ispod brisača na vjetrobranu, poput kazna za parkiranje. Pregledali su ostale
račune. Nisu pronašli više ništa.
»Dobro«, rekao je Reacher. »Da vidimo što imamo.«
Račun u zalogajnici iznosio je malo više od 13 dolara. Plaćen je gotovinom u 22:57 tri
dana prije. Račun za benzin iznosio je točno 40 dolara. Vjerojatno je plaćen unaprijed,
gotovinom, prije točenja benzina. Dvije novčanice od 20 dolara na masnom pultu. U 23:23
iste večeri.
Reacher je rekao: »Kasno je večerao i završio do 23 sara. Vozio je 20 minuta i natočio
benzin. S time je bio gotov do 23:30. Zatim se odvezao do tajnog skladišta i čekao ponoć.«
Na računu je pisalo Exxon Mobil, ali nije bilo adrese, osim lokacijske šifre. Zalogajnica se
zvala Klinger s i na računu je bio broj telefona. Pozivni broj bio je 605.
»Južna Dakota«, rekao je Bramall.
Otišao je do ruba gudure gdje je mobitel imao bolji prijam. Birao je broj. Kad se vratio,
rekao je: »Obiteljska zalogajnica na četverotračnoj cesti sjeverno od Rapid Cityja.«

Mackenzie, Bramall i Sanderson otišli su ubaciti svoje stvari u Toyotu. Reacherova četkica za
zube već je bila u njegovu džepu, a i putovnica je bila natrag na mjestu. Pronašao je
Stackleyjev Colt i pokupio rastavljene dijelove preostala tri pištolja. Rekao je kaubojima da
ubace Stackleyjevo truplo u kabinu za kampiranje i odvezu njegov kamionet nekamo daleko.
Možda na neki napušteni ranč. Rekao im je da parkiraju kamionet u štagalj i ostave ga
ondje. Zamišljao je Stackleyja za deset godina, sasušenog i mumificiranog, kako ga netko
slučajno pronalazi, s ostacima glave u praznoj kutiji fentanila. Cijela priča u jednom prizoru.
Neriješeni slučaj koji će zauvijek ostati neriješen.
Kauboji su se odvezli, ne ostavljajući za sobom nikakav trag osim krvi te malih komadića
kosti i mozga na šljunku. Reacher je pretpostavljao da ih neće biti jedan sat nakon što na
čistini zavlada tišina. Stotine drugih vrsta već bi čekale u redu, oblizujući se.
Bramall je dovezao Toyotu. Žene su sjele na stražnje sjedalo. Mackenzie je stavila svoje
putne torbe u prtljažnik, pokraj Bramallovih. Sanderson nije imala što ponijeti osim platnene
Knjige.Club
214
 Knjige.Club Books

ženske torbe. Osvrtala se oko sebe. Debelo, zatamnjeno staklo Toyote već ju je odvajalo od
mjesta koje je tri godine nazivala domom. No nije ju bilo briga. Nije imala zbog čega ostati.
Njezin diler neće doći tako skoro. To je bilo sigurno.
Spustila se u sjedalo i zagledala se preda se, dišući plitko.
Reacher je sjeo naprijed, pokraj Bramalla, koji je ubacio u brzinu i krenuo autom niz
prilaz. Čekalo ih je Šest kilometara korijenja i kamenja, a zatim makadam prije nego što uopće
stignu do ceste.

Knjige.Club
215
 Knjige.Club Books

41. POGLAVLJE

N akamura je prošla cijeli hodnik do inspektorova ureda u kutu. Pozvao ju je da dođe do

njega. Nije znala zašto. Kad je stigla, našla ga je kako .zuri u zaslon računala. Nije čitao e-
poštu, nego je pregledavao policijsku bazu podataka.
Rekao je: »Savezna agencija za suzbijanje narkotika uhitila je nekog Billyja s adresom u
Mule Crossingu, u Wyomtngu. Uhićen je u Oklahomi jer je prošao kroz crveno. Smatraju da je
pobjegao iz Wyominga jer je od prijatelja dobio upozorenje o operaciji agencije u Montani.
Nema potrebe zvati šerifa, njegova zamjenika ni njihova psa. Billy više nikoga neće dočekivati
u zasjedi s puškom.« Ipak ga nije uhitio Reacher, pomislila je.
Iz nekog je razloga bila pomalo razočarana.
»Ali postoji kvaka«, rekao inspektor. »Agencija za narkotike ne zna za Scorpija. To je
jasno iz izvješća. Zamolili su nas da provjerimo je li Billy povezan s nekim iz naših otvorenih
slučajeva, kako bi lakše otkrili tko mu je šef. Oni ne znaju.«
»Hoćete li im reći?«
»Ni slučajno. Ne želim da mi se hrpa uštogljenih saveznih agenata ubaci ovamo i prigrabi
svu slavu. Scorpio pripada policiji Rapid Cityja. Oduvijek je pripadao. Mi ćemo ga uhititi.«
»Da, gospodine«, rekla je Nakamura. »Znamo da je Scorpio već zamijenio Billyja.
Nemamo dokaza, ali znamo da je poslao novog čovjeka.«
Inspektor je nastavio: »U sustavu je još jedan njihov zahtjev. Izgleda potpuno odvojeno,
ali mislim da nije. Poslan je odmah poslije. Pitaju je li itko u zapadnom dijelu zemlje vidio
izvorna, domaća pakiranja oksikodona ili fentanila na crnom tržištu. U velikim količinama,
kao u stara vremena.«
»Mislila sam je s tim gotovo.«
»I jest gotovo. Svaki kamion koji izlazi iz tvornice unosi se u računalo i slijede ga putem
GPS-a. Znaju točno što je utovareno u svaki kamion pa bi u teoriji mogli slijediti svaku
pojedinu tabletu.«
»Zašto se onda brinu?«
»Nešto sigurno nije kako valja. Ili je Scorpio pametniji nego što smo mislili. Kako god, ne
smijemo dopustiti da ga se saveznjaci dočepaju. Ma što radila sada, želim da to pojačaš
deseterostruko. Ostale slučajeve stavi na čekanje. Ne želim da savezni agenti dođu ovamo.«

Knjige.Club
216
 Knjige.Club Books

Bramallov zaslon za navigaciju pokazivao je da bi najkraći put bio od Laramieja do

Cheyennea autocestom, a zatim ravno na sjever državnom cestom, do kraja. Stoga su skrenuli
kod Mule Crossinga, s makadama na državnu cestu, pokraj stare pošte i trgovine pirotehnike,
pokraj plakata s raketom u boci i nastavili do autoceste, gdje su skrenuli na istok. Mackenzie
se cijelim putom doimala napeto. Kao da je skočila s iste zgrade kao i njezina sestra. Skočile
su držeći se za ruke. Bile su zaokupljene istim problemom, jedna iznutra, a druga izvana.
Sanderson je sjedila okrenute glave, gledajući kroz prozor. Ruke su joj bile sklopljene. Kako
se ne bi tresle, pomislio je Reachen Tjerala se do krajnjih granica. Štedjela je na flasterima.
Možda si je odredila cilj. Oko 150 kilometara, možda. Prije nego što odreže sljedećih pola
centimetra flastera. Ili dok ne prođe peti crveni kamion. Ili dok dođu do odmorišta. Ili dok ne
vidi auto na hibridni pogon.
Reacher je provjerio pištolje. Smith & Wesson 39, Ruger .22, Springfield P9 i Colt .45. Sva
četiri bili su izgrebeni i izubijani Ali vjerojatno su svi funkcionirali. Svi su bili samo
djelomično napunjeni.
U Smith & Wessonu bila su četiri metka, a u Springfieldu pet. Smith & Wesson više mu se
sviđao pa je stavio svih devet metaka u njega. Osam u spremnik i jedan u cijev. Prazni
Springfield ubacio je u utor na vratima. Smith & Wesson ubacio je u džep svoje jakne. Ruger
je bio prastar, model Standard, možda još iz 1949- godine, kad je bio njihov prvi proizvod. U
njemu su bila samo dva metka, Long Pire .22. Nije to bio Reacherov omiljeni kalibar pa je
ubacio pištolj u utor, zajedno sa Springfieldom. Colt je bio vojni model M1911. Sudeći po stilu
gravura i oznaka na njemu, mogao je biti stariji od Rugera. U njemu su bila tri metka. Uhvatio
ga je za cijev, napola se okrenuo na sjedalu i pružio ga Sanderson.
Sjedila je iza Bramalla i u tome trenutku bila je okrenuta pod takvim kutom da je vidio
više lijeve nego desne strane lica. Iznimno postignuće, rekao je Bramall. Virtuozno izvedeno.
Ali zapravo prilično loše. Reacher je pomislio da je sve troje istinito. Lijeva strana lica bila joj
je sašivena od komada veličine obične poštanske marke. Mogao je samo zamisliti kolika je
vještina i trud bila potrebna prilikom operacije. Sati i sati preciznog rada. Ponovno
povezivanje živaca i mišića. No to nije svugdje uspjelo. Bilo je mrtvih točaka. Svaki komadić
kože bio je zadebljan, neravan uz rubove i pun šavova. U nekim su slučajevima morali
nagađati koji djelić ide kamo. Nosnica joj je bila zašivena za obraz pod neobičnim kutom.
Nije ga mogao usporediti s drugom stranom, zbog folije.
Odbila je uzeti pištolj. Nije ništa rekla, samo je podignula ruke i okrenula dlanove prema
njemu. Vidio je da joj se blago tresu. Ništa strašno. No još je bilo rano. Okrenuo se natrag i
ponudio pištolj Bramallu. On je imao drukčije probleme. Morao je slijediti više pravila nego
Reacher i imao je licenciju iz države Illinois. Razmišljao je na trenutak, a zatim uzeo pištolj,
no stavio ga je u utor na vratima, ne u džep jakne. Bio je to nekakav etički kompromis.
Nakamura je vidjela Scorpija kako ulazi kroz stražnja vrata baš kad se počelo bližiti
podne. Bila je parkirana s druge strane ulice, pod kutom iz kojeg je imala najbolji pogled.
Scorpio je opet ostavio otvorena vrata. Samo centimetar-dva. Još jedan topao dan. Nebo bez
oblaka iznad mreže kabela na nakrivljenim stupovima.
Telefonske i električne žice. Neke debele, neke tanke. Neke stare, neke nove. Neke vrlo
nove. Možda optički kabeli za internet.
Izvadila je mobitel i nazvala prijatelja.
Rekla je: »Potraži opet onaj signal. Scorpio je upravo ušao u svoj ured.«
Knjige.Club
217
 Knjige.Club Books

»To nije bal egzaktna znanost«, rekao je njezin prijatelj.

»Prošli put si imao pravo. Došao je novi Billy. Agencija za narkotike poslala je dopis.«
»Vidio sam ga.«
»Odmah nakon toga poslali su još jedan, o prodaji tvornički pakiranih lijekova na crno.
To je čudno jer prate sve lijekove. Registriraju kamione koji izlaze iz tvornice, prate ih GPS-
om te uspoređuju račune i plaćanja. Gdje onda curi?«
»To je tvoj posao. Ja sam samo skromni tehničar.«
»Zato te neprestano zovem. Da ne ispadnem budala.«
»Kakvu ludu ideju imaš ovaj put?«
»Netko za računalom u tvornici mogao bi izbrisati cijeli kamion, zar ne? U potpunosti ga
izbrisati. Izbrisati ono što prevozi i njegov GPS trag. Kao da nikada nije ni postojao. Kao da je
taj kamion tog dana bio na servisu. Ili ostao u garaži.«
»To bi značilo da su tipovi za računalima korumpirani. Možda nisam osoba koju bi to
trebalo pitati.«
»Je li to moguće?« pitala je Nakamura.
»Morali bi izbrisati i račun. I izvornu narudžbu. Morali bi izmijeniti i podatke o
proizvodnji, inače bi izgledalo kao da proizvode više tableta nego što ih isporučuju. Kad bi
učinili sve to, činilo bi se da su u ravnoteži. Nezabilježeni višak lebdio bi negdje izvan
sustava.«
»Mogu li učiniti sve to?« pitak je.
»Naravno da mogu«, odvratio je njezin prijatelj, »Računalo radi što mu se kaže. Rezultat
ovisi o onome tko govori.«
»A ako nisu u tvornici? Mogu li to učiniti na daljinu?«
»Misliš na hakere? Mogli bi ako bi probili zaštitu. To ne bi bilo lako jer je riječ o
farmaceutskoj industriji i Agenciji za narkotike. Ali nije nemoguće. Možeš kupiti softver iz
Rusije.«
»Kakvu bi opremu trebao?«
»Na kraju lanca samo jedan laptop. Ali bi između bilo potrebno mnogo vrlo brzog
izračunavanja. Mnogo toga moralo bi se zbivati istodobno. Morao bi imati nekoliko polica
punili opreme. Kao da ima svoj poslužitelj.«
»Bilo bi vruće, zar ne?«
»Mi držimo klimatizacijski uređaj na najjačem.«
»Hvala«, rekla je.
Prekinula je poziv i pogledala žice iznad sebe pa Scorpiova otvorena vrata.

Bramallov mobitel zazvonio je sjeverno od mjesta po imenu Defiant u kojem se nalazilo

zastupništvo proizvođača traktora John Deere i ne mnogo toga drugog. Bramall je izvukao
mobitel iz džepa i pogledao na zaslon. Pružio je mobitel Reacheru, na jednak način na koji je
Reacher njemu ponudio Colt.
Na zaslonu je pisalo Ured načelnika JVest Pointa.

Knjige.Club
218
 Knjige.Club Books

»Kako mobitel zna tko je?« pitao je Reacher.

»Upisao sam ime uz broj«, odvratio je Bramall. »Kad je prvi put nazvao.«
»Možeš izići iz FBI-a, ali...« rekao je Reacher i javio se na mobitel.
Na liniji je bila ista žena kao i prije.
Rekla je: »Bojnika Reachera, molim.«
»Gospođice, ovdje Reacher.«
»Pričekajte da vam se javi general Simpson.«
Načelnik se javio i rekao: »Bojniče.«
»Generale«, odvratio je Reacher.
»Napredak?«
»U autu smo.«
»Ona vas može čuti što govorite?«
»Glasno i jasno.«
»Je li ona dobro?«
»Zasad.«
»Još se raspitujemo o bombi uz cestu. Spisi su čvrsto zapečaćeni. No saznali smo nešto
novo o Porterfieldu. Od marinaca. Imali su kopiju s nižom razinom osiguranja.«
»Što ste saznali?«
»Za njim je izdan nalog za uhićenje tjedan prije nego što je umro.«
»Tko je izdao nalog?«
»Vojna obavještajna služba.«
»Jeste li ga vidjeli?«
»Nema smisla. Oni nikad ne navode zašto.«
»Čini li se da je nešto važno?«
»S njima je uvijek nešto važno.«
»Znate li nekoga ondje?«
»Zaboravi«, rekao je Simpson. »Želim se umiroviti na Floridi, a ne u Leavenworthu.«
»Shvaćam«, odvratio je Reacher, »Hvala, generale.«
Prekinuo je razgovor i vratio mobitel Bramallu. Dok se okretao vidio je kako ga
Sanderson gleda ispod kapuljače. Znala je da se nešto zbiva. Reacher je pitao generala što je
saznao. Nije bila glupa. Znala je što bi mogao saznati.
Reacher nije rekao ništa.
Sanderson je rekla: »Razgovarat ćemo poslije.«
Zatim se okrenula i nastavila gledati kroz prozor. Reacher se okrenuo naprijed. Bramall
je vozio dalje.

Knjige.Club
219
 Knjige.Club Books

42. POGLAVLJE

J edan sat poslije stali su na ručak u naselju s jednim semaforom.

No imalo je i Shellovu benzinsku postaju i obiteljski restoran. Reacher je vidio da je
Sanderson htjela ostati vani, na klupama za pušače, kako bi obavila svoje. No natjerala se
da uđe, najprije pojela, brzo i neuredno, a zatim se ispričala i šmugnula van.
Reacher je izišao za njom. Sjeo je pokraj nje, na metar udaljenosti. Na betonskoj klupi na
parkiralištu. S gotovo istom osobom. Već je odrezala traku flastera široku pola centimetra i
spremala se uzeti je. Traka je bila veličine žvakaće gume. Ubacila ju je u usta i malo je žvakala,
a malo cuclala. Zabacila je vrat, naslonila se i pogledala u nebo.
Rekla je: »Ne mogu vjerovati da telefonom razgovaraš s načelnikom.«
»Netko mora«, odvratio je on.
»Što ti je rekao?«
»Da je za Porterfieldom izdan nalog za uhićenje.«
Ona je ispustila zrak iz pluća uz dubok uzdah opuštanja i zadovoljstva. Zbog fentanila,
pretpostavljao je Reacher, ne sjećanja na smrt njezina dečka.
Rekla je: »Nalog za uhićenje prestaje važiti kada osumnjičeni umre. Očito. Dakle, to je sad
davna prošlost. Trebao bi zaboraviti na to. Iako sam uvjerena da nećeš. Moja sestra kaže da
razmišljaš poput policajca. Ne prelaziš ni preko čega. Vjerojatno misliš da sam ga ja ubila.
Zapravo, moraš to misliti. U to smo vrijeme živjeli zajedno. Statistika ne laže.«
»Jesu li ga ubila?«
»Na određeni način.«
»Na koji način?«
»Bolje da ne znaš. Inače ćeš htjeti poduzeti nešto.«
»To nije pametno govoriti osobi koje ne prelazi ni preko čega.«
Nije odgovorila. Samo je udahnula. Duboko, dugo i sporo, a zatim jednako tako ispustila
zrak iz pluća. Svijet je opet bio kako valja. Reacher je čitao u nekom izvješću da se narkomani
kunu kako toj euforiji nema ravne.
Sanderson je rekla: »Sy je bio ranjen u međunožje.«
»Žao mi je«, rekao je Reacher.

Knjige.Club
220
 Knjige.Club Books

»Ne baš glamurozan dio tijela«, nastavila je ona. »Vojnici se najviše boje da će biti ranjeni
ondje. Zapravo, samo se unakazujuće ozljede lica boje više. No zašili su ga. Sve je
funkcioniralo. Bio je sposoban za seks. Ali iz jednog je šava uvijek curilo. U
određenim okolnostima. Nastao bi priličan nered.«
Reacher nije rekao ništa.
»Navodno je za to potrebno mnogo krvi«, rekla je.
»Nadam se«, odvrati je Reacher.
»I on je imao infekciju. Od dana kad je ranjen. Hlače njegove odore bile su prljave. Nosio
ih je svaki dan otkad je napustio Kaliforniju. Metak je povukao sitne djeliće prljave tkanine
duboko u tijelo. To se često događa. Kad se bakterije uhvate, ne možeš ih maknuti. Čini se da
su pametnije od nas.«
»To je bilo dvanaest godina prije.«
»Isprva je išao liječnicima, no nisu mu se svidjeli. Na kraju se sam brinuo za sebe.«
»Kao i ti«, rekao je Reacher.
»Bila sam poput njega«, rekla je ona. »Pokazao mi je kako da to radim. Pokazao mi je kako
da sve radim. Pokazao mi je dveri smrti. Liječnik je rekao da bi šav koji je puštao mogao
puknuti. Svake je noći mogao iskrvariti na smrt. Naučio je živjeti s time. A zatim voljeti to. Na
početku sam i ja to zavoljela. Uglavnom.«
»Zvuči poput zanimljiva načina života.«
»Rekao mi je da se sa mnom osjeća sigurno, ali nikada nije bio siguran zašto. Je li to bilo
zato što je mislio da sam dobra osoba? Ili je mislio da mu dugujem što je sa mnom jer sam
još odbojnija? Nisam mu mogla dopustiti da to misli. Jer bih onda i ja to mislila. Morala bih
prihvatiti da trebam posebne usluge. Koje prije nisam trebala. Zašto bih ih trebala sad?«
Reacher nije odgovorio. Ona je Šutjela jedan dugi trenutak. Opet je uzdahnula. Duboki
drhtaj čista zadovoljstva. Raširila je ruke preko naslona klupe. Desna je došla tik do
Reacherova ramena. Opet je zabacila glavu i pogledala u nebo.
Rekla je: »Koliko je važno ženino lice?«
»Meni?«
»Na primjer.«
»Pomalo. Ali meni su najvažnije oči, Ili ima nešto iza njih ili nema. Ili želiš pokucati na ta
vrata ili ne želiš.«
Ona se uspravila i napola se okrenula na klupi, tako da gleda prema njemu. Spustila je
zatvarač na srebrnoj trenirci pet ili šest centimetara prema dolje i polako skinula kapuljaču
sve do kraja. Kosa joj se rasula dolje i naprijed. Bila je poput kose njezine sestre, ali kraća.
Možda i više sijeda. Ali doimala se istom. Uokvirivala joj je lice na jednak način.
Oči su joj bile zelene, tople i pomalo suzne, od nekakva dubokog, sanjivog zadovoljstva.
U njima je bilo sjaja, ali prigušenog, poput odbljesaka sunca na šumskom potoku. I veselosti
pomiješane s gorčinom. Rugala se njemu, sebi i cijelome svijetu.
On je rekao: »Imamo jednak čin pa mi je to dopušteno reći. To se ne potiče, ali dopušteno
je. Pokucao bih na tvoja vrata.«
»Lijepo od tebe.«

Knjige.Club
221
 Knjige.Club Books

»Zaista to mislim. Siguran sam da je i Porterfield to zaista mislio. I neće biti jedini. Ljudi
reagiraju na različite načine.«
Opet je navukla kapuljaču i nagurala kosu pod nju.
Reacher je rekao: »Trebala bi prijeći na infuziju. Folija izgleda čudno.«
»Najprije trebam preživjeti noć.«
»Šerif Connelly pronašao je deset tisuća u kutiji.«
»Sy nije vjerovao bankama. Bila mu je draža gotovina. To u kutiji bilo je sve što mu je
ostalo. Banke su izgubile ostalo, dok sam ja bila na ratištu. Možda im zato nije vjerovao.«
»Koliko bi dugo trajalo tih deset tisuća?«
Ona je opet uzdahnula, s nepotpunim zadovoljstvom.
»Ne dugo«, rekla je. »S obzirom na to kako smo trošili. Katkad smo morali kupiti hranu.
I nije bilo kraja plaćanju tipa koji mu je popravljao krov.«
»Zašto si se prestala javljati sestri nakon njegove smrti?«
»To je barem lako«, rekla je ona. »Smanjeni prihodi. Morala sam prodati mobitel.«
»Je li u njegovu kuću provalila vojna obavještajna služba?«
Kimnula je. »No zakasnili su. Cirkus je dotad već završio. Ali dobili su što su htjeli.«
»A to je?«
Ona nije odgovorila. Samo je odmahnula rukom, kao da nije važno.
Nakamurin mobitel je zazvonio. Zvao je njezin prijatelj iz Odjek za računalne zločine.
Rekao je: »Scorpio zivka uokolo. Odnosno, signal za koji mislimo da je Scorpio. Vrlo slično kao
i prije tri dana. I opet je nazvao isti broj. Onaj s kojeg mu je stigao SMS o novom Billyju.«

Nakamura je rekla: »Još je u svom uredu.«

»Obavlja to na daljinu. Sve se događa negdje sjeverno odavde. Pretpostavljam da mu je
SMS poslao njegov čovjek na licu mjesta.«
»Možemo li prisluškivati računalne veze?«
»Već prisluškujemo. To se zove internet. Ali ima vatrozid. Mogli bismo ga probiti, ali
trajalo bi danima.«
»Vozač je sigurno njegov«, rekla je Nakamura. »Vozač kamiona koji nikad ne iziđe iz
tvornice. Ali zapravo iziđe. Vozač mora znati kamo ga odvesti.«
»Pitam se jesu li se sjetili njegove satnice«, rekao je njezin prijatelj. »Morali bi izmijeniti
njegove radne sate i prijeđene kilometre. To bi im mogla biti slaba točka.«
»Nemamo pristup satnicama zaposlenika.«
»Onda ne možeš ništa učiniti.«
»Možda i mogu. Samo je pola toga u računalima. Druga je polovica fizička stvarnost. To
je pravi kamion koji vozi pravom cestom, natovaren fizičkim objektima. Kako bi stigao
ovamo?«
»Odakle?«
»iz New Jerseyja, mislim.«

Knjige.Club
222
 Knjige.Club Books

»Po I-90.«
»A ona prolazi malo sjeverno odavde, odakle je stigao SMS?«
»Upravo tako.«
»Gdje bi se mogao zaustaviti?«
»Na mnogo mjesta. Na nekoj usamljenoj benzinskoj postaji daleko od izlaza s autoceste.
Ili u nekome starom industrijskom parku, punom praznili skladišta s rolo vratima.«
»Scorpio neće izlaziti iz ureda večeras, zar ne?« pitala je.
»Nikada ne izlazi«, odgovorio je njezin prijatelj. »Osim kad ide kući.«
»Dobro, idem onda na autocestu, pogledati malo.«
Prekinula je poziv i pokrenula motor.

Već su prešli udaljenost jednaku onoj od New Yorka do Bostona, no i dalje su bili u Wyomingu.
Tek su došli do polovice svoga putovanja. Golema Toyota vozila je dalje. Mackenzie i
Sanderson razgovarale su na stražnjem sjedalu, tiho mrmljajući kratke, nedovršene rečenice.
Takva komunikacija bila je posve prirodna blizancima, pretpostavljao je Reacher. Sanderson
je ostala dobra raspoloženja veći dio sata. A onda je ono počelo blijedjeti. Prilično brzo.
Povukla se u sebe, kao da se priprema za tešku unutarnju bitku. Doimala se zgrčeno i
nelagodno. Zurila je kroz prozor. Možda si je zadavala nov cilj. Drukčiji nego prije. Možda kad
prođu tri krda antilopa ili dva krda jelena. Ili rupu u zaštitnoj ogradi.

Nakamura je vozila iz grada na sjever po četverotračnoj cesti. Prošla je pokraj obiteljskog

restorana Klingerovih, gdje je katkad jela ako bi je posao nanio u tome smjeru. Vozila je dalje,
kroz prazne kilometre do izlaza na I-90, gledajući lijevo i desno, kako bi vidjela sve što je
mogla vidjeti. A to nije bilo mnogo. Zapravo, nije bilo ničega, iz perspektive vozača
dostavnoga kamiona. Kamion nije bio ukraden, ali je ipak bio vruć. Ili hladan. Nula stupnjeva.
Nije ga bilo. Nije postojao. Zbog toga je vozač bio pod pritiskom. Nije smio ni na koji način
privući pozornost. Nije smio dobiti kaznu zbog prebrze vožnje, nije smio raditi nikakve
neobične manevre, nisu ga smjele snimiti prometne kamere, ništa. Južno od autoceste činilo
se pogrešnim. Ne bi išao onamo.
Sjeverno od autoceste bilo je još gore. Prošla je ispod nadvožnjaka i nastavila dalje kroz
prazan krajolik. Bez ikakva zaklona ili skloništa. Uglavnom otvorena prerija. Ravnica s
dalekim obzorom. Vozila je deset minuta, a zatim stala uz rub ceste. Ispred nje nije bilo
ničega.
Južno od autoceste činilo se pogrešnim.
Sjeverno od autoceste činilo se pogrešnim.
Što je značilo da je tip ostao na autocesti. Morao je. Nije imao drugog izbora. Nije ni sisao
s nje. Deset kilometara istočno nalazilo se odmorište. Veliko mjesto. Već je bila ondje. Bill su
ondje restoran, benzinska postaja, zgrada državne policije, motel, zgrade uprave autocesta.
Bilo je mnogo skrivenih kutaka.
Okrenula se polukružno i vratila se na autocestu. Stigla je do izlaza i dala gas.
Opet su stali, ovaj put na benzinskoj postaji, koja je imala kafić s dva stola i automatsku
praonicu automobila. Mackenzie je otišla u WC. Sanderson je uzela još jednu traku od pola
Knjige.Club
223
 Knjige.Club Books

centimetra. Sjedila je na klupi vani i držala u ruci kavu za van. S jedne strane osjetio se miris
bezolovnog benzina, a s druge šampona za automobile. Reacher je izišao iz kafića, a ona se
pomaknula, kao da mu daje mjesta, ostavljajući i metar prostora između.
Poziv.
Sjeo je pokraj nje.
»Dobro si?« pitao je.
»Trenutačno jesam«, rekla je.
»Pričaj mi o dverima smrti.«
Ona je šutjela jedan dugi trenutak.
Zatim je rekla: »Postupno izgradiš toleranciju. Moraš uzimati sve više kako bi dobio
jednak rezultat. Uskoro uzimaš tehnički smrtonosnu dozu. Osobu koja se inače ne drogira
ubila bi na mjestu. A onda počneš uzimati više. Sad doslovno uzimaš više od
smrtonosne doze. Jesi li dovoljno hrabar za sljedeći korak?«
»Jesi li ti bila?«
»Jednako tako osjećala sam se na ratištu. Jedini način da izdržiš bio je taj da se nikada ne
povlačiš. Uvijek ideš naprijed. Uvijek se suočavaš. S prijezirom. Kao, to je najbolje što možeš?
Zato sam napravila i sljedeći korak. I onaj iza njega.«
Uzdahnula je. Nova traka od pola centimetra počela je djelovati.
Rekla je: »To je ono najbolje kod sljedećega koraka. Uvijek postoji još jedan.«
»Logički, mora postojati posljednji«, rekao je Reacher.
Ona nije odgovorila.
»Kako je Porterfield zarađivao za život?« pitao je Reacher.
»Krovopokrivač ti nije rekao?«
»Rekao je da je često razgovarao telefonom. Šerif Connelly rekao je da je vozio velike
udaljenosti automobilom.«
»Sy je bio vojni invalid. Nije radio.«
»Očito je nekako ispunjavao vrijeme. Je li mu to bio hobi?«
»Zašto te toliko zanima Sy?«
»Samo profesionalna znatiželja. Ili je ubijen negdje drugdje i bačen u šumu ili ga je pojeo
medvjed. Nikada se nisam našao u situaciji gdje bi bilo moguće da me pojede medvjed.«
»Postoji i treća mogućnost.«
»Znam. Znam i da si ti bila ondje. Rekla si mi.«
Bila je tiho još jedan trenutak.
»Može dogovor?« rekla je. »Reći ću ti što se dogodilo ako večeras pobijedimo.«
»To je teška pogodba«, odvratio je Reacher. »Mogla bi biti gadna. Je li priča vrijedna
toga?«
»Nije napeta«, odgovorila je ona. »Ali je tužna.«
»Onda trebamo veću nagradu. Želio bih čuti i tvoju priču.«

Knjige.Club
224
 Knjige.Club Books

»O bombi uz cestu? Sestra mi je spomenula tvoje teorije. Neuspjela operacija s brojnim

američkim žrtvama.«
»U najgorem slučaju«, rekao je on.
Opet je uzdahnula. Dugo, teško, duboko, sretno.
Gotovo poput predenja.
»Bilo je mnogo gore od najgoreg slučaja«, rekla je. »Bila je to katastrofa. Ali operacija nije
bila moja. Ja sam vodila podršku, no sve zajedno bilo je mnogo veće. Osmišljeno je na mnogo
višoj razini. Gradić se nalazio u brdima, zbijen. Bez zidina, ali dobro branjen. Cesta je zavijala
lijevo i desno. Da skratim priču, morali smo zauzeti gradić, ali štreberi iz zapovjedništva rekli
su da to moramo učiniti bez civilnih žrtava. U to vrijeme to je značilo da neće biti zračnih
napada. Stoga smo isplanirali prilaz mehaniziranog pješaštva cestom iz oba smjera
istodobno. No štreberi su imali nekoga pametnog analitičara koji je tvrdio kako će to
neprijatelj očekivati te će se moći obraniti od obaju napada te stoga istodobno
trebamo napasti s treće strane, na otvorenome, uzbrdo, između dvaju ulaza cestom tako da
dođemo do sredine gradića i izoliramo obje skupine neprijatelja u obrani.«
»Koliko je težak bio teren?« pitao je Reacher.
»To su svi najprije pitali. Zato je bilo potrebno da imamo dobar pregled situacije. Štreberi
su odredili mjesto s kojeg ćemo vidjeti cijelu uzvisinu. Rekli su da je jedna kontura obronka
osobito važna te da moramo biti točno na tome mjestu kako bismo je dobro vidjeli. Bill su
vrlo precizni. Rekli su nam da se ne brinemo jer je to mjesto bilo izvan dometa RP.G-a. Pa smo
otišli onamo. Leš psa bio je točno ondje. Troje naših poginulo je, a jedanaest ih je ranjeno.«
»Netko od tvojih podređenih?«
»Srećom ne. Samo nadređeni, što je drukčije. Ali to je bio problem. Zato su spisi
zapečaćeni. Stradala su neka važna imena. Razlog poraza bila je inteligencija. Obična, ljudska
inteligencija. Mi smo je imali manje nego oni. Još jednom smo ih podcijenili. Neobrijani tipovi
u haljinama predvidjeli su točno kako ćemo napasti te čak i gdje ćemo točno stajati da
nadgledamo napad i točno kada ćemo doći. Možda dan ili dva u jednom ili drugom smjeru.
No najviše vole pse mrtve četiri dana i upravo to smo i dobili. Bilo je to 1:0 za njih, bez sumnje.
Imali smo 14 mrtvih ili ranjenih, a njihovi gubici bili su jedan mobitel i nečiji pas.«
»Dobro«, rekao je Reacher.
»Brinuo si se da su poginuli moji podređeni.«
»Mislio sam da bi te to uznemirilo.«
»Ne bih bila ovdje da se to dogodilo«, rekla je. »Ne bih to preživjela.«
Zatim je Mackenzie izišla iz kafića, a za njom i Bramall, Oboje su se držali kao da žele
krenuti, naposljetku je Sanderson ustala, a za njom i Reacher pa su krenuli prema autu.
Ušli su u Rapid City s južne strane upravo kada je sunce zalazilo.

Knjige.Club
225
 Knjige.Club Books

43. POGLAVLJE

D ok su prošli kroz grad, od juga prema sjeveru, već je bio mrak. Reacher je prepoznao dio
onoga što je vidio. Prepoznao je ulicu s hotelima iz poznatih lanaca. Prepoznao je kineski
restoran ispred kojega ga je Scorpiov čovjek pokupio u starom Lincolnu. Nastavili su
dalje i izišli na drugom kraju grada vozeći po četverotračnoj cesti za koju je Bramallov
mobitel rekao da vodi do zalogajnice Klingerovih. I mobitel je održao obećanje. Zalogajnica
Klingerovih zapravo je bila obiteljski restoran. Jarko osvijetljen plutao je na velikome
mračnom parkiralištu, istodobno ocvao i veličanstven.
Ušli su i jeli jer je bilo vrijeme večere, jedi kad možeš, rekao je Reacher. Ne znaš kad će
doći sljedeća prilika. Sanderson je podržavala tu teoriju. Iako je bio prilično sitan, Bramall je
uvijek bio gladan. Mackenzie je rekla da joj se ne jede, no ipak je naručila nešto. Poslije je
rekla da je bilo ukusno. Reacher se složio.
Pitali su konobaricu zna li za postaju Exxona udaljenu dvadesetak minuta vožnje. Žena je
napravila grimasu kao da zna, kao da joj je na vrhu jezika. A zatim kao da je nekoć znala, ali
riše ne zna. Jedno od onih pitanja koja su tako obična da nije moguće odgovoriti na njih.
Zatim joj je nešto palo na pamet.
»Postaja na autocesti je Exxonova«, rekla je. »Na odmorištu.«
Kad su se vratili u auto Bramall je pogledao svoj navigacijski zaslon. Najbliže odmorište
bilo je deset kilometara istočno od najbližeg ulaza na autocestu. Elektronički mozak rekao je
da je udaljeno dvadeset minuta vožnje. Bramall je rekao da se farmaceutske tvornice
uglavnom nalaze u New Jerseyju. To je značilo da kamioni voze na zapad. Bilo bi vrlo zgodno
imati tajno skladište na odmorištu autoceste I-90. Mogli bi u njega dopremati robu u bilo koje
doba dana i noći. Također bi netko iz njega mogao preuzimati robu u bilo koje doba dana i
noći.
»Ali nije tako«, rekao je Reacher. »Stackley je rekao da su morali čekati do ponoći.
Zvučalo mi je posve drukčije od skladišta. Ništa nije bilo pohranjeno ondje kako bi ljudi mogli
doći po to. Bilo je upravo suprotno. Ljudi bi stali u red i čekali da roba stigne. Možda stiže
onamo u ponoć. Zato se slažem da je odmorište očito mjesto. Ali samo kao okupljalište, kao
mjesto susreta za velik broj pokretnih dijelova. Jedan odbjegli kamion stigne s istoka, a osam
ili deset tipova kao što su Billy i Stackley preuzmu robu i odvezu je dalje. Sigurno to obave
vrlo brzo. Usred odmorišta na I-90, ali pod okriljem skladišta dopola ispunjena ralicama. U
glasovnoj pošti spomenuto je da će biti sami ondje. To se može i očekivati. Sad je ljeto.«

Knjige.Club
226
 Knjige.Club Books

Bramall je rekao: »Dakle, nakon što je pojeo večeru kod Klingerovih, Stackley je vozio
dvadeset minuta do odmorišta gdje je kupio benzin, a zatim se odvezao stotinjak metara i iza
ugla čekao ponoć. Samo moramo otkriti iza kojeg ugla. Što neće biti pretjerano teško.
Odmorište je ograničenih dimenzija. Tražimo servisni prilaz koji vodi do ralica. Koliko ih
može biti?«
»Je li uvijek tako lako?« pitala je Mackenzie.
»Gospodin Bramall opisuje to kao da je lako«, rekao je Reacher.
Sanderson nije rekla ništa. Bila je u pješaštvu. Znala je sve o štreberima i njihovim
planovima.
Bramall je pokrenuo motor i uputio se na sjever po četverotračnoj cesti, kroz noćnu
tamu, sve do izlaza na autocestu gdje je pak skrenuo desno, na istok prema odmorištu. Uređaj
za navigaciju tvrdio je da je odmorište udaljeno samo šest minuta.
I-90
Stroj je imao pravo. Točno šest minuta poslije Bramall je skrenuo u veliko središnje
odmorište. Trake autoceste zaobilazile su ga svaka u svome širokom luku. Bilo je poput
maloga grada. Na njemu je bila golema Exxonova benzinska postaja i pet-šest podružnica
raznih lanaca brze hrane, osvijetljenih neonskim svjetlima. Bila je tu i zgrada prometne
policije, podružnice lanaca motela i ured uprave autocesta s vagom za kamione.
No nigdje nije bilo ralica. Barem ne na prvi pogled. Reacher je osjetio usijanu
sumnjičavost pješaštva kako dopire ispod Sandersonine kapuljače. Mackenzie je izgledala
razočarano. Možda i nije tako lako.
Obišli su sve još jednom. Uvjerili su se da nigdje na odmorištu nema skladišta s ralicama.
Nije bilo servisnih prilaza koji bi vodili do natkrivenih garaža koje bi mogle biti napola pune
zimske opreme.
Nametalo se očito pitanje. Ako nije ondje, gdje je? Zimska oprema morala je biti
spremljena negdje. I to mnogo zimske opreme. Zima je bila ozbiljan problem u Južnoj Dakoti.
Mackenzie je rekla da su možda trebali cijelo skladište za ralice. Poznavala je zapad.
Ali gdje je bilo skladište? Koga su mogli pitati? Bilo bi to neobično pitanje. Znate li gdje
država skladišti svoje ralice? Nitko ne bi znao. Većina bi mislila da je to neko političko
podbadanje kako bi se dokazalo nešto ili razotkrilo neznanje građana, kao kad pitaju ljude
znaju li ime svog predstavnika u Kongresu.
Odgovor bi znali samo oni koji se nalaze negdje drugdje. Ondje gdje država skladisti
ralice, ma gdje to bilo.
Reacher je rekao: »Benzin je platio unaprijed, u 11:33. Baš ovdje, blizu mjesta gdje se
sada nalazimo. Recimo da su mu trebale dvije minute da dođe do kamioneta i pripremi se.
Recimo da je počeo točiti gorivo u 23:35. Koliko bi trajalo da natoči goriva za 40 dolara?«
»Ovdje bi za to mogao napuniti velik rezervoar«, rekla je Mackenzie.
»Znači, trebalo bi mu nekoliko minuta. Moglo je biti i 23:40 kad se vratio na cestu. Ali bio
je nov, nije htio zabrljati. Morao je doći dosta ranije. Sigurno je išao nekamo vrlo blizu.
Doslovno tri minute. Morao je biti siguran da neće zakasniti. Zapravo, da će doći ranije. Nije
se želio brinuti zbog toga.«
»Što je tri minute odavde?«
Knjige.Club
227
 Knjige.Club Books

»Možda je skladište odvojeno od odmorišta. Namijenjeno samo ralicama. U sredini, tako

da mu se može pristupiti s obiju strana. U istom prostoru kao i ovo, prije nego što se trake
autoceste opet približe. Možda samo malo dalje odavde. To bi ionako bio neiskorišteni trokut
prostora. Možda malo, slabo uočljivo skretanje s natpisom Samo za vozila Uprave autocesta.
Okruženo stablima. Nitko ne primjećuje takvo što.«
»Onda bi moglo biti i prije odmorišta. Možda smo to već prošli. S obje strane je trokut
neiskorištena prostora. Sad ne znamo kamo ići.«
»Nismo već prošli«, rekla je Sanderson. »Nije bilo slabo uočljivih skretanja. Primijetila
bih takvo što. To znači da smo trenutačno zarobljeni na ovoj cesti, ali ni neprijatelj ne može
poslati pojačanje potencijalnoj zasjedi ispred nas. Dakle, više-manje sam zadovoljna, Vojnik
na stražnjoj strojnici može se nakratko opustiti. Ako zaista postoji zasebno skladište, mora
biti istočno odavde. A ako je Stackley zaista bio napet kao što Reacher kaže, sigurno je blizu.
Toliko blizu da se ne trebamo ni vraćati na autocestu. No ako nema pravo, moglo bi biti malo
dalje. No unutar najviše 20 do 30 kilometara jer čak i ako je hladan poput leda morao je
stići najkasnije do ponoći. A nije mogao voziti 150 km/h. Takvi tipovi ne mogu si to priuštiti.
Nikada se ne smiju isticati. Stoga predlažem izviđanje prema istoku. Ako ne pronađemo ništa,
još se stignemo vratiti i iznova promisliti.«
Bramall je pogledao preko ramena prema Mackenzie, svojoj poslodavki.
»Da pokušamo?« pitao je.
»Da«, odgovorila je Mackenzie.
Bramall je napravio krug po parkiralištu, pod neonskim lampama visoko na stupovima,
tražeći put natrag na autocestu. Krajičkom oka Reacheru se učinilo da vidi blijedoplavi auto
kako kruži u suprotnu smjeru. Američke proizvodnje. Vjerojatno Chevrolet. Ništa posebno.
Običan model.
Pogledao je opet.
Više ga nije bilo.
Bramall je tražio izlaz i slijedio strelicu za Sioux Falls, što je bilo na istoku. Gledao je cestu
ispred sebe, kao što bi vozač i trebao. Sanderson, Mackenzie i Reacher gledali su lijevi’ rub
ceste. Promatrali su sve uži prostor između traka autoceste.
Pokazalo se da je Stackley zaista bio napet, ali ne onoliko koliko je Reacher mislio.
Trebalo im je više od tri minute. Bliže četiri i pol. Vidjeli su slabo uočljivo skretanje. Pokraj
njega je bio obični mali natpis Samo za ovlašteno osoblje.
»Nemoj skrenuti«, rekao je Reacher. »Još ne. Trebamo bolji plan.«

Knjige.Club
228
 Knjige.Club Books

44. POGLAVLJE

G loria Nakamura autom je prošla svaki djelić odmorišta. Noć je pala, ali sve je bilo
rasvijetljeno. Zamislila je kako kamion stiže. Možda ne baš tegljač, pa čak ni običan
kamion. Možda samo kombi, napunjen narudžbama za manje, obiteljske ljekarnice i klinike
u predgrađima. Ford Econoline ili nešto takvo. Vjerojatno obojen bijelo i sa sjajnim završnim
premazom kako bi sugerirao zdravlje, čistoću i antiseptičnost farmacije. Vjerojatno i
neutralno ime brenda u privlačnom fontu, blijedozelenom poput trave ili plavom poput neba.
Gdje bi se parkirao?
Nigdje blizu zgrade državne policije, dakako. Niti blizu benzinskih postaja. Čak ni u
mraku. Na postajama su bile kamere za slučaj da se netko odveze prije nego što plati. Niti
blizu ulaza ili izlaza jer je i uprava autocesta imala kamere, radi praćenja prometa. Kombi se
nije smio pojaviti na snimci. Ne u Južnoj Dakoti dok ga je računalo u središnjici bilježilo kao
besposlenog na parkiralištu u New Jerseyju. Između bloka s WC-ima i podružnica lanaca
brze hrane bilo je veliko parkirno područje. No bilo je jarko osvijetljeno i na njemu su također
bile kamere. Radi zaštite, pretpostavljala je. Za slučaj da netko ima lakšu nezgodu pa okrivi
kiosk s hamburgerima. Vjerojatno je osiguranje to tražilo.
Ispred ureda uprave autocesta, od smeđih cigala i metaliziranih stakala, bila je velika
vaga za kamione. Zgrada je bila zatvorena i u mraku. Ali bila je na otvorenome, previše
izložena. Zamišljala je kombi s otvorenim stražnjim vratima kako pretovaruje robu u niz
manjih vozila. Napeta skupina ljudi čeka. Ljudi poput Billyja i novog Billyja i njima slični. U
kamionetima, terencima i starim osobnim automobilima. Preuzmu robu i odu.
Gdje bi to mogli napraviti?
Nigdje. Odmorište joj se činilo pogrešnim.
Još jednom je autom obišla parkiralište. Krajičkom oka vidjela je crni terenac kako kruži
parkiralištem u drugome smjeru. Činilo joj se da ima plave tablice. Možda iz Illinoisa.
Ponovno je pogledala, ali više ga nije bilo.

Bramall je stao sa strane, u mraku, više od kilometra dalje, na mjestu gdje su se trake
autoceste opet spajale, standardno odijeljene samo tankom prugom trave. To je bilo dovoljno
sigurno. Da naiđe prometni policajac, rekli bi da im se upalilo svjetlo upozorenja za kvar na
motora ili da su se zabrinuli da im je guma prazna. Promet nije bio gust. Auti su jurili jedan

Knjige.Club
229
 Knjige.Club Books

po jedan. Zatim je prošao kamion, donoseći sa sobom buku i vjetar. Toyota se zaljuljala na
oprugama.
»Koliko ima do sljedećeg izlaza?« pitao je Reacher.
Bramall je pogledao na zaslon.
»Oko pedeset kilometara«, rekao je.
»To bi bilo traćenje benzina Okreni se polukružno. Rose i ja izići ćemo kod skretanja za
skladište. Ti i gđa Mackenzie parkirajte se na odmorištu i dođite pješice sa zapada, kroz
drveće. Ondje ćemo se sastati. Malo ćemo razgledati i dogovoriti se kako to učiniti.«
»Želiš da idem s tobom?« rekla je Sanderson.
»Zašto ne?«
»Ne mogu«, odvratila je ona. »Ne osjećam se baš dobro.«
»Možeš to srediti.«
»Ne mogu«, rekla je ona opet. »Imam još samo jednu traku.«
»Nabavit ćemo još.«
»Ne znamo to.«
»Moraš jednom potrošiti posljednju traku.«
»Želim znati da je imam.«
»Priberi se, bojnice. Trebam te uza se i trebam te u dobrom stanju u ponoć. Ostalo
tempiraj sama.«
Auto je utihnuo.
Zatim je Mackcnzie rekla: »Hajdemo.«

Bramall je čekao da se ni s jedne strane ne vide svjetla. Zatim je okrenuo volan i provezao
se preko sve tri trake. Na sredini je morao prijeći mali odvodni kanal koji je dijelio dva smjera.
Za otopljeni snijeg, pretpostavljao je Reacher. Ralice su ga morale nekamo maknuti. Toyota s
spustila s jedne strane i popela s druge, na trake za smjer prema zapadu te se vratila u smjeru
iz kojeg je došla. Sad su išli u istom smjeru kojim će poslije stići i kamion. Vozio je na zapad iz
New Jerseyja. Već je bio u pokretu. Vozio je već satima. Bio je negdje iza njih. Dotad je već
prešao Sioux Falls i prelazio duge prazne kilometre koje je Reacher prešao u golemu
crvenom kamionetu s kamperskom kabinom. Sa starcem za volanom. Moja bi supruga rekla
da osjećate krivnju zbog nečega. Ona čita knjige. Razmišlja o stvarima. Vidjeli su ono što će
kamion vidjeti poslije. Više od kilometra to nije bilo gotovo ništa, a zatim su na lijevom rubu
područja koje su osvjetljavali farovi vidjeli nenajavljeno skretanje i znak Samo za ovlašteno
osoblje.
Bramall se zaustavio uz rub ceste stotinu metara dalje. Reacher je izišao i zaobišao
terenac, došavši do Sandersoninih vrata. I ona je izišla. Čizme, traperice i srebrna trenirka
zakopčana do vrata. No ovaj je put rub kapuljače bio okrenut unatrag. Radi perifernog vida i
svijesti o prostoru. Bila je spremna za akciju. Lice joj je bilo izloženo od jagodičnih kostiju
prema naprijed. S desne strane folija, a s lijeve ožiljci. Izobličena usta. Jedna se obrva
zaustavljala na pola puta, bez pravog razloga, osim toga što je bila zašivena za nešto što nije
bilo obrva.

Knjige.Club
230
 Knjige.Club Books

»Mrak je«, rekla je ona. »U redu je.«

Bramall i Mackenzie su se odvezli,
Reacher i Sanderson čekali su uz rub ceste. Nije bilo prometa. Sanderson je snažno
zjakala. Nije to bila žvakaća guma, smatrao je Reacher. Njezina posljednja traka od pola
centimetra. Ili pola nje. Mogla ju je poderati na pola. Ostalo tempiraj sama. Nadao se da zna
što radi. Nije imalo učinak kao i prije. Nije bila mirna. Možda tako mala količina nikada nije
bila dovoljna. Kako bi mogla biti? Bilo je to kao da se njiše na trapezu, pusti se, leti kroz zrak
prema nikomu i nada se da će se netko naći ondje i uhvatiti je prije nego što padne. Možda je
nesigurnost bila nova fora. Ovisnik praznog džepa. Visi iznad ponora. Bez ikakve rezerve.
Vratili su se stotinjak metara i zaustavili se u ravnini sa znakom Samo za ovlašteno
osoblje. Nitko nije dolazio.
»Spremna?« pitao je Reacher.
Pretrčali su preko prometnih traka, prošli pokraj znaka i ušli na prilaz. Ondje su zastali
da dođu do zraka i pogledaju preda se. Prilaz na kojem su se nalazili bio je izrađen tako da
izdrži teška vozila i dovoljno dug da nestane u tami. S obiju strana bila su posađena stabla,
radi boljeg dojma, ali bio je to industrijski prilaz, ništa više.
»Imamo li ručnu svjetiljku?« pitak je Bramall.
»Nemamo«, odgovorio je Reacher.
»Sigurna sam da bi nam Bramall posudio jednu. Sigurna sam da ih ima nekoliko.«
»Kakav ti se čini?«
»Mislim da je moja sestra dobro odabrala.«
Krenuli su hodati kroz mrak. Bilo je dovoljno mjesečine da se snađu, a pomagala su im i
povremena svjetla automobila iz daljine koja su bljeskala između stabala poput stroboskopa.
Prilaz je bio dug gotovo kilometar i vodio je do garaže s vratima na oba kraja, dovoljno velike
za teška vozila. Ostali su među drvećem i promatrali. Ukupno su bile četiri ceste, po jedna
dolazna i jedna odlazna sa svake strane, poput četiri duge noge nekoga mršavog kukca, i sve
su se sretale kod garaže, koja je imala vrata na oba kraja. I oboja su bila zatvorena. U blizini
nije bilo nikoga. Nikakvih vozila. Nije se čuo nikakav zvuk. Bilo je to skladište ralica pred kraj
ljeta.
Posve napušteno.
»Koliko je sati?« pitala je Sanderson.
»Deset navečer«, rekao je Reacher. »Još dva sata.«
»Hoće li ovo uspjeti?«
»Čini se da smo na pravome mjestu. Upravo je ovako opisano u poruci glasovne pošte.
Servisna cesta vodi do natkrivene garaže.«
»To je bilo onda. Za večeras su možda pronašli drugo mjesto.«
»Ovako dobro? Sumnjam. Ovo je mjesto fantastično.«
»Nema ni traga ikomu.«
»Još ne. Mislim da je to i bit svega. Brzo dođu i brzo odu. Ovo je posve skrivena lokacija.
Tko obraća pozornost na takva mjesta? Tko skrene ovamo postaje nevidljivim.«

Knjige.Club
231
 Knjige.Club Books

Okrenuo se i pogledao natrag. Kamion iz New Jerseyja mogao bi stići s istoka, istim
putom kojim su oni hodali. Zatim bi zaobišao garažu i nastavio natrag u suprotnome smjeru,
kako bi se prazan vratio kući. Stackley bi nastavio na zapad. Ostali tipovi poput njega krenuli
bi svaki u svojem smjeru. Bilo je to tajno mjesto okupljanja i skriveno mjesto za utovar i
istovar na samoj autocesti, sve u jednome, Bolje nije moglo biti.
Otišli su do mjesta gdje su očekivali da će se naći s Bramallom i Mackenzie i vidjeli ih
kako upravo stižu kroz drveće. Opet su sve obišli.
Mackenzie je rekla: »Očito je da ja nisam osoba koju bi trebalo pitati kako izvesti ovo.«
Sanderson se uključila. »Operativno bi najbolje bilo postaviti zasjedu vozilu na dolasku,
negdje na pola prilaza. Nakon što siđe s autoceste, ali prije nego što stigne do garaže. Jedna
operacija, najviše jedan ispaljen metak i najviše jedan ubijeni neprijatelj. Usredotočeno i
učinkovito.«
»Kako bismo postavili zasjedu takvu vozilu?«
»Ne znam bismo li trebali.«
»Ne shvaćam.«
Reacher je rekao. »Ne znamo o kakvu je vozilu riječ. No stiže iz tvornice, što znači đa je
vjerojatni službeni farmaceutski kamionet. Siguran sam da je dječak detektiv raspravio o
tome s njima. Imali su mnogo sastanaka i poslali mnogo dopisa. Kamion je vjerojatno
zaključan. Možda ga samo vozač može otvoriti. Potrebna je kombinacija ili poseban ključ.
Vaša sestra ne želi riskirati da to mora batinama izvlačiti iz njega.«
»Biste li vi?«
»Tip je već uzeo novac za dostavu na pogrešnu adresu. Očito je otvoren za pregovore.
Poštena razmjena nije pljačka.«
»Što ćemo onda?«
Bramall je rekao: »Po robu bi moglo doći njih desetak. Kako bismo dobili ono što imaju,
morali bismo ih opljačkati sve, jednog po jednog. Dok odlaze odavde. Na primjer na izlazu s
parkirališta. Desetak pljački, jedna za drugom. S razmakom od možda minute između svake.
Mislim da to ne bismo mogli. Nemamo izbora.«
»Rose?«
»Kako sam rekla, zasjeda se nameće. Nadajmo se da kamion nije zaključan.«
»Postoji treći način«, rekao je Reacher. »Najbolje od obojeg.«

Knjige.Club
232
 Knjige.Club Books

45. POGLAVLJE

N akamura se vratila do odmorišta jer je ostala bez opcija. Bila je to loša lokacija, ali možda
bolja od bilo koje druge. Zamislila je blještavo bijeli kombi. Gdje bi parkirao da obavi svoj
posao? Što je dalje moguće, to je bilo sigurno. To je značilo negdje na rubovima parkirališta.
Kasno navečer bilo je mnogo praznih redova. Ljudi su voljeli parkirati što bliže zgradama.
Zašto ne? Zašto hodati dulje nego što je nužno?
Polako se provezla u svojemu blijedoplavom autu. Imala je pravo. Zapadni rub
parkirališta bio je posve pust. Red za praznim redom. Na zapadnom je rubu bio samo jedan
auto. Bio je parkiran uz sama stabla.
Crni terenac s plavim tablicama.
Illinois.
Birala je broj na mobitelu.
Rekla je: »Hitan zahtjev za identifikaciju registracijskih tablica iz druge države.«
Kao odgovor je začula provalu šuma i negdje u njemu dva izgovorena slova. »OK.«
Pročitala je broj. Držak je mobitel na uhu i parkirala pokraj crnog terenca. Terenac je bio
Toyota. Izišla je i pregledala ga. Bio je prašnjav. Očito je mnogo vozio negdje na zapadu.
Unutra se teško vidjelo jer su prozori bili visoko, a ona je bila niska. No izgledalo je kao
skupina ljudi na putu. U prtljažniku su bile torbe. Ali zašto parkirati ondje?
Pogledala je stabla i vidjela da se moglo proći između njih. Ali zašto bi? Bilo kakva
nedopuštena aktivnost lako se mogla obaviti u posljednjem redu parkirališta. Nije bilo
potrebe skrivati se u šumi. S druge strane nije bilo ničega, sve dok naposljetku stabla ne bi
prestala i opet bi započeo uobičajeni razdjelnik između traka. Tehnički bi bilo moguće hodati
do sljedećeg odmorišta i ne sići s trave cijelim putom. Ili je ondje bilo skladište uprave za
autoceste? Nije se mogla sjetiti. Jedno se nalazilo tu negdje. Na takva mjesta obično nitko nije
obraćao pozornost.
Iz mobitela je začula šum i glas.
Glas je rekao: »Ministarstvo prometa u Illinoisu navodi da tablice pripadaju crnom
Toyota Land Cruiseru registriranome na Terrencea Bramalla, na adresi poslovnog prostora
u Chicagu. Opisuje se kao privatni detektiv.«

Knjige.Club
233
 Knjige.Club Books

Sanderson je otišla do svoga početnog položaja, a Reacher je otišao s njom. Želio je znati žvače
li još. Ako ne žvače, je li to dobro ili loše. Još je žvakala. Dobro se držala. Reacher se nadao da
nije prerano došla do vrhunca opijenosti. Imala je Ruger Standard. Kalibar .22 s dva metka.
Nije htjela uzeti ništa drugo. Bramall je imao Colt .45 s tri metka. Mackenzie je imala prazni
Springfield. Bolje nego ništa. Kao što je netko rekao, 90 % svega bilo je zauzimanje poze.
»Pripremi priču«, rekao je Reacher.
»Stotinu stvari može poći po zlu«, odvratila je ona.
»Ne bas sto«, rekao je Reacher. »Možda dvadesetak.«
»Nalog za uhićenje bio je sranje. Želim da to znaš, kako god ispalo. Pokušavali su ga
ušutkati.«
»Želiš da znam dio priče, ali ne sve?«
»Želim da znaš barem taj dio.«
»Što je pokušavao reći?«
»Nešto što nije trebao.«
»Dobro«, rekao je Reacher. »Ostani koncentrirana, a ostatak ćeš mi ispričati poslije.
Dobro si?«
»Zasad jesam.«
»Ali dokad?«
»Koliko je sada sati?«
»Blizu 22:30.«
Računala je u sebi, no nije odgovorila.
Reacher je otišao natrag do svoga početnog položaja. No prije nego što je stigao onamo
prišao mu je Bramall držeći svoj mobitel čiji je zaslon sjajio zeleno. Pokazalo se da je na njemu
bio u tijeku poziv s uredom načelnika West Pointa.
»Za tebe«, rekao je Bramall.
Reacher je uzeo mobitel.
»Generale«, rekao je.
»Bojniče«, odvratio je načelnik.
»Trenutačno manevriramo. Za dva sata znat ćemo jesmo li uspjeli ili nismo.«
»Želim li znati pojedinosti?«
»Vjerojatno ne.«
»Kakvi su vam izgledi?«
»Nesigurni. Pravila borbe nisu jasna.«
»Ona ima više skrupula od tebe?«
»Teško da može imati manje. Ali ima stvari koje ja odbijam učiniti. A s nama su i neki
civili.«
»Dobro došao u modemu vojsku. Mogao bi se vratiti k nama na tečaj.«
»Rekla mi je da je nalog za uhićenje Porterfielda bio sranje.«
»Koja je bila tvoja reakcija na to?«
Knjige.Club
234
 Knjige.Club Books

»Moglo se očekivati da će to reći, zar ne?«

»I ja sam tako mislio. Ali čini se da ima pravo. Moji prijatelji na jugu ušli su u spis i u
njemu nema ničega. Znači, mora biti lažan. Nitko ne zna tipa koji ga je izdao. Potražili smo ga
i jedini s takvim imenom jest tip u uredu za odnose s javnošću medicinskog bataljuna
marinaca.«
»Kako zvuči, čini se da misli da je Porterfield slijedio neki pravedan cilj. To bi značilo da
ima mnogo spisa. On je nezaposleni veteran koji mora mijenjati zavoj svaki dan. Ako takvom
puhne u glavu, reći će svima o tome. Pisat će pisma novinama i zvati svoga kongresnika svaki
dan. A onda i Bijelu kuću i TV emisije i svaku državnu agenciju koja mu padne na pamet.
Njegovo ime mora se pojavljivati posvuda. Želim znati. Ona mi možda nikad ne kaže.«
»Kako je ona?«
»Prilično dobro, s obzirom na sve.«
»Ima li ispravan stav?«
»U kojem smislu?«
»Možeš li otvoreno razgovarati?«
»Mogu«, odvratio je Reacher.
»Zbog ovoga sam te zvao. Pronašli smo referencu na dokument u slučaju s područja
medicinske etike. Vojni psiholog objavio je znanstveni esej. Optužen je da nije dovoljno dobro
prikrio identitet svog pacijenta. Riječ je o ženi koja je teško ranjena u lice tijekom borbene
inspekcije u kojoj nije trebala sudjelovati. Mijenjala je drugog časnika. Napravila mu je
osobnu uslugu. Operacija nije imala veze s njom. Bila je ondje jer je neki seronja imao drugog
posla. A istraga je pokazala da je bio iznimno nedoličan. Tip se ubio kad su počela pitanja.
Pokazalo se da je bio s nekom afganistanskom kurvom dok je najljepša žena u vojsci
unakažena. Esej se bavio njezinom unutarnjom borbom da se uopće vidi kao vojnikinju
ranjenu na dužnosti.«
»Ta je žena bila Rose Sanderson?»
»Da, dok je bila u bolnici. Rekla je da ju je publicitet uznemirio.«
»Nije mi to uopće spomenula«, rekao je Reacher.
»To ima svoju ulogu«, odvratio je načelnik. »Osjeća se izdano.«

***

U 23 sve je još bilo posve mračno i tiho. Reacher je co očekivao. Njegova je teorija predviđala
oko 20 minuta potajnog okupljanja, a zatim vrlo užurbanu akciju u ponoć. A zatim opet ništa.
Zato nije bio zabrinut. Još ne. Osim ako se nije u potpunosti prevario i ekipa se okupljala
negdje drugdje, možda kilometrima daleko, pozdravljajući se i tapšući se po ramenu,
otvorenih prdjažnika i teretnih prostora, gladnih nove robe.
Moguće.
Čekao je.

Knjige.Club
235
 Knjige.Club Books

U 23:30 bilo je isto. Posve mračno i tiho. To je i dalje bilo u redu. I dalje je bilo dosljedno,
logično i očekivano. No vrijeme se bližilo. Sjetio se raznih poznatih fraza. Trenutak odluke.
Sad ili nikad. Zatišje pred buru. Prvi put u životu obratio je pozornost na to što mu radi tijelo.
Osjetio je kako se u njemu nakuplja stres, a zatim i automatsku reakciju, neku vrstu
primitivnoga biološkog preostatka koji je stres pretvarao u usredotočenost, snagu i
agresiju. Osjetio je bockanje na vratu i sitne električne impulse kako mu se spuštaju kroz ruke
do prstiju. Osjetio je kako mu vid postaje jasnijim. Osjećao se kao da postaje krupnijim,
čvršćim, bržim i jačim.
Znao je da Sanderson osjeća isto. Pitao se kako su se ti osjećaju miješali s fentanilom.
Nadao se da je ona dobro.
A zatim je ugledao prednja svjetla automobila na prilazu.

Knjige.Club
236
 Knjige.Club Books

46. POGLAVLJE

P rednja svjetla bila su slaba i žuta, što je značilo da je vozilo staro. Također, nisu bila
postavljena visoko i bila su na uobičajenoj udaljenosti jedno od drugog, što je značilo da
je riječ o automobilu. Nije to bio veliki kamionet niti terenac. Dovezao se pred skladište i
odbljesak svjetala pokazao je da je riječ o osobnom automobilu starom dvadesetak godina.
Imao je oblik metka. Boja je bila tamna, bez sjaja, ali više od toga nije se vidjelo. Auto nije imao
naplatke, a antena je bila otrgnuta.
Parkirao se uredno, tako da ne smeta, i iz njega je izišao tip, Mogao je imati pedesetak
godina. Širok u struku, kose zalijepljene za tjeme uljem. Nosio je plave traperice i sivu majicu
s nekim natpisom. Možda imenom brenda. Otišao je do rolo vrata i učinio nešto ključem.
Zatim je čučnuo poput dizača utega i podignuo donji rub. Vrata su se podignula uz buku, sve
brže kako se protu-uteg spuštao.
Tip je ušao u garažu i minutu poslije začulo se prigušeno ponavljanje iste buke, dok su se
vrata s druge strane podizala.
Unutra, su se s lijeve strane vidjeli nizovi golemih žutih ralica za snijeg. S desne strane
bio je prazan prostor. Netko je na betonskom podu kredom nacrtao dijagonalna mjesta za
parkiranje. Imala su brojeve od jedan do deset. Broj jedan bio je kod vrata s druge strane, a
broj deset kod bližih.
Tip u majici vratio se do auta. Nagnuo se unutra i sa suvozačkog mjesta uzeo blok papira
na drvenoj podlozi. Za njega je špagom bila vezana olovka. Bio je to nekakav popis. Tip se
vratio do garaže i zauzeo položaj blizu ulaza.
Na vratima će biti stražar.
Tip je izvukao pištolj i provjerio je li napunjen.
Bilo je 23:41.
Četiri minute poslije na prilazu su se pojavila još jedna svjetla. Viša, šira i jača od starog
osobnog automobila. Bio je to terenac, Dodge Durango. Vozio je prema vratima garaže.
Zaustavio se pokraj tipa koji je stajao ispred njih. Prozor se spustio. Razmijenili su nekoliko
riječi. Tip ispred vrata provjerio je popis i mahnuo kamionetu da uđe. Parkirao je pod kutom,
na mjesto ucrtano kredom.
Minutu poslije po prilazu je stigao zahrđali Silverado. Nije bio u boljem stanju od
Stackleyjeva, ali nije imao kabinu za kampiranje. Umjesto toga, teretni prostor bio je

Knjige.Club
237
 Knjige.Club Books

prekriven ravnim plastičnim pokrovom. Iza njega je stigao crni terenac. Oba su parkirala
unutra.
Do 23:55 svih je deset mjesta bilo zauzeto, osim broja pet. Činilo se da to ne dira tipa u
majici. Pravila su bila pravila. Ostalih devet, koji su stajali pokraj svojih vozila, doimali su se
zadovoljno zbog toga. Bit će više za njih.
Tip u majici pogledao je na sat.
Mobitel mu je zazvonio.
Slušao je.
Doviknuo je: »Dvije minute, momci. Uskoro stiže.«
Dvije minute poslije bijeli je kombi dojurio prilazom, a zatim naglo zakočio. Stao je i
čekao. Imao je tablice iz New Jerseyja. Tip u majici dao mu je znak i utrčao u zgradu. Kombi
se okrenuo i zaobišao zgradu izvana. Zatim se opet okrenuo, nezgrapan na uskom prostoru, i
polako ušao kroz stražnja vrata. U suprotnom smjeru od svih ostalih. Zaustavio se u razini s
kamionetom na prvome parkirnom mjestu. Vozač je dotrčao do njega. Vozač je izišao.

***

A sve je to promijenilo plan. Reacher je poslije bio bijesan što nije bolje protumačio brojeve
kredom napisane na podu. Isprva je mislio da predstavljaju geografska područja ili koliko se
dugo tko time bavi. Neka tradicija ili pogodnost posla. Ili ništa. Možda su bili ondje tek toliko.
Ako nacrtaš parkirna mjesta, možeš u njih upisati i brojeve. Kako bi izgledalo profesionalno.
No to je bio redoslijed prioriteta. Neka vrsta statusne ljestvice. Možda je na prvome
mjestu bio tip koji je najviše prodavao. Poput trgovca tjedna. Poput nagrade. Dio nje bio je i
pravo na brz odlazak. Prvi preuzme robu i prvi odlazi. Zgodna inicijativa.
Bilo je desetak različitih načina da se to izvede, brojnih manevara. Najjednostavniji od
njih bio je da kombi uđe kroz stražnja vrata.
Reacher je bio kod prednjih vrata.
Predvidio je da će čuvar i vozač kombija na početku svega biti jedan pokraj drugoga. Plan
je bio sljedeći. Čim vozač otvori vrata kombija, svojevoljno, ne sumnjajući ništa i bez ikakve
prisile, tako da svima savjest bude posve čista, Reacher će ispaliti jedan metak iznad njihovih
glava, tako da ih snažan odjek sve ukoči, a on će to iskoristiti da preuzme kombi. U to će se
Sanderson pojaviti sa stražnje strane, s pištoljem u raci. Svi će se okrenuti i vidjeti
tajnovitu priliku koja drži pištolj. To će automatski spriječiti svaki eventualni pokušaj otpora.
Samo bi stručnjak prepoznao da je pištolj koji drži Ruger kalibra .22. Samo bi netko s
rendgenskim vidom znao da je gotovo prazan. Mislio je da će plan upaliti. Najprije će
neutralizirati čuvara i vozača, a zatim ostale. Dvije različite kategorije ljudi. Činilo mu se da je
zbog toga redoslijed važan.
No bio je na pogrešnom kraju garaže.
Sve se okrenulo.
Sad je on bio Sanderson, a ona je bila on.

Knjige.Club
238
 Knjige.Club Books

Puna adrenalina pred bitku, ali i fentanila. Možda samo napola fentanila, a uz to i
nelagode, boli, znojenja i tremora. U tom trenutku morala bi promatrati vozača i čekati da
otvori stražnja vrata kombija. Kombinacijom ili posebnim ključem. Ili možda ne. Možda su
samo obična vrata. U tom bi se slučaju sve dogodilo brže. Kalibar .22 nije bio osobito glasan,
ali ipak mnogo glasniji od svega ostalog u životu. U velikom prostora skladišta, uz
pomoć odjeka, kalibar .22 odradio bi posao dovoljno dobro.
Ako ona preuzme.
Ako to učini.
Ali još nije.
Još se ništa nije događalo. Možda je ta kombinacija bila duga. Kao na računalu. Razni
znakovi, velika i mala slova, brojevi i simboli.
Ništa.
A onda gromoglasna eksplozija pucnja iz pištolja i oštri zvonki udarac kad je zrno
pogodilo metalnu gredu iznad njihovih glava.
Svi su se smrznuli.
Rose je izišla iz skrovišta i rekla: »Ostanite gdje jeste.«
Kao što bi to on učinio.
Iza njih, Reacher je izišao iz svog skrovišta i rekao: »Ne mičite se.«
Kao što bi to ona učinila.
Svi su se okrenuli prema njemu. Držao je pištolj usmjeren nisko, prema razini struka. Iz
iskustva je znao da takav kut cijevi više plaši ljude. To je bila neka vrsta staroga životinjskog
instinkta. S drage strane Rose je odmahnula glavom. Svi su bili okrenuti prema Reacheru.
Morao je nastaviti govoriti.
Upotrijebio je glas kakav je rabio kao vojni policajac.
Rekao je: »Izvadite sve mobitele i oružje iz džepova, futrola ili gdje ih već krijete. Stavite
ih na pod pred sebe. Ne pokušavajte me prevariti. Za koji ću vas trenutak pretražiti. Ako
pronađem skriveno oružje kod vas, propucat ću vam koljeno, njime. Ako pronađem mobitel,
propucat ću vam koljeno svojim oružjem. To su vrlo čvrsta obećanja. Razmislite malo o njima.
Nismo policajci niti savezni agenti. Ovdje smo privatnim poslom. Za vas je ovo samo
privremena neugodnost. Zato razmislite. Možete hodati ostatak života, a možete biti u
kolicima. Sami odlučite što je bolje za vas.«
Jedanaest tipova, jedanaest mobitela, dvanaest pištolja. Čuvar je imao i mali kalibar .38
oko gležnja. Mackenzie ih je došla pokupiti. U ruci je držala, prazni Springfield. Izgledala je
kao iz jeftinog TV krimića. Prelijepa kraljica podzemlja. Svi su zurili u nju. Reacher im je rekao
neka gurnu pištolje i mobitele prema njoj. Ona ih je sve pokupila jednog po jednog i ubacila
ih u torbu koju je pronašla u kombiju. Na njoj je bio logotip ugodna izgleda, plave i zelene
boje, poput trave i neba.
Reacher i Sanderson stjerali su svu jedanaestoricu na parkirno mjesto broj pet. Nastala
je poprilična gužva, kao na stubama prilikom izlaska sa stadiona. Bill su zarobljeni između
dva kamioneta. Reacher i Sanderson stajali su malo dalje, ukoso svaki s jedne strane, s
pištoljima uperenim u njih. Nije to bilo nužno. Samo jedno od njih bilo bi dovoljno, ali dvoje

Knjige.Club
239
 Knjige.Club Books

je imalo umirujući učinak. Svodilo je lude pomisli na najmanju mjeru. A time i potencijalne
žrtve. Bilo je te humanitarno razmještanje resursa. Suvremena vojska.
Reacheru se isprva učinilo da to daje rezultate. Jedanaestorica tipova bila su
neuobičajeno mirna. Bill su zbunjeni, tihi, poraženi, čak i potreseni. Nekako demoralizirani.
Gotovo zgađeni.
A onda je shvatio.
Sanderson nije navukla kapuljaču do kraja.
Iza sebe je krajičkom oka vidio kako je Bramall uvezao Toyotu unatrag kroz vrata kroz
koja je ušao kombi i zaustavio se tako da njegov prtljažnik bude tik uza stražnja vrata
kombija. Vidio je kako Mackenzie počinje prebacivati kutije iz jednog vozila u drugo. Bile su
bijele i sjajne. Bilo ih je mnogo. Bramall je izišao da pomogne. Užurbano su radili zajedno,
kutiju za kutijom. Počelo im je ponestajati prostora. Vidio je kako premještaju torbe iz
prtljažnika na stražnja sjedala.
Napravio je korak natrag i pogledao lijevo pa desno, prema parkiranim vozilima. Najviše
mu se svidio Dodge Durango. Izgledao je uobičajeno pa se moglo pretpostaviti da nije teško
upravljati njime.
Pokazao je prema njemu,
»Čiji je ono kamionet?« pitao je Reacher,
Neki se tip promeškoljio.
»Jesu li ključevi u njemu?« pitao je Reacher.
Tip je kimnuo.
»Ima li benzina?«
Tip je opet kimnuo.
»Možemo krenuti!« doviknuo je Bramall odnekud straga.
»Dobro«, odvratio je Reacher. »Znamo što radimo. Kako smo se dogovorili. Jedan, dva, tri
i idemo odavde.«
Prvi je korak bio da Mackenzie ode do svih vozila osim Duranga, uključujući i čuvarov
stari auto vani, i uzme sve ključeve. Većina ih je bila dovoljno stara da ih se moglo pokrenuti
žicama, ali dostavni kombi bio je novi Mercedes, s čipom u ključu. On nije mogao nikamo. To
je bilo dobro. Dječak detektiv trebao ga je vidjeti nasukana ondje, nepomična, uhvaćena na
djelu i osramoćena. Sam po sebi objašnjavao je sve. Bio je to ključni trag.
Drugi korak bio je da Mackenzie i Bramall uđu u Toyotu i odvezu se.
To su i učinili.
Treći korak bio je da se Reacher približi i zauzme središnji položaj, držeći pištolj objema
rukama u visini struka, a zatim se Sanderson oprezno povuče, korak po korak, prema
Durangu, napipa kvaku vrata iza sebe, uđe u kamionet i pokrene ga. Izvezla se unatrag iz
parkirnog mjesta, no nije mogla krenuti naprijed jer joj je smetao kombi pa je nastavala
unatrag kroz prednja vrata.
I nestala s vidika.
Reacher je čekao. Sam. Jedanaest njih ugurano u mali prostor. Osjetio je kako se miču.
Prve naznake bijesa. Najprije prema sebi. Jedanaestorica protiv jednog. Smiješno. Zar su
Knjige.Club
240
 Knjige.Club Books

kukavice? To je bila loša pomisao. Uvući će ih u nevolje. Reacher je to već vidio. Prije ili poslije
morat će nastrijeliti nekoga u nogu. Kako bi im privukao pozornost. Bit će sami krivi za to.
Iza sebe je krajičkom oka vidio kako se Sanderson vraća, vozeći Durango unatrag kroz
vrata kroz koja je ušao kombi. Sad je bila s prave strane, okrenuta u pravome smjeru. Deset
metara od njega. Čuo je kako je promijenila brzinu. Iz vožnje unatrag u prvu. Motor je tiho
radio, držala je nogu na kočnici. Spremna za kretanje.
Reacher se počeo povlačiti, malo podižući pištolj kako se udaljavao, ali ne mnogo.
Prelazio je pogledom preko jedanaestorke, lijevo pa desno i opet u sredinu, udaljavajući se
sve više, korak po korak unatrag. Čuo je kako se suvozačka vrata Duranga otvaraju iza njega
uz tiho cviljenje. Sanderson se ispružila preko sjedala i otvorila mu ih. Reacher je stigao do
vrata, ušao unatrag u vozilo i smjestio se na sjedalo, i dalje s uperenim pištoljem, ali tipovi
su već odustali. Nisu imali oružja, ni mobitela ni prijevoza. Već su razmišljali o tome kako da
se izvuku odande prije nego što stigne policija.
»Kreni«, rekao je Reacher.
Sanderson je nagazila gas, dvaput ispravila volan, najprije lijevo pa desno, i nastavila
dalje. Na cestu koja je vodila prema izlazu na zapad izišla je pri brzini od 100 km/h.

Knjige.Club
241
 Knjige.Club Books

47. POGLAVLJE

S anderson je malo usporila kako bi propustila vozilo u susjednoj traci da ode daleko ispred
njih, a zatim opet postupno ubrzala do 100 km/h. Do odmorišta im je trebalo četiri i pol
minute. Auto je bio neudoban i bučan. Nije se mogao usporediti s Bramallovim, no možda je
bio bolji od njezina prastarog Bronca.
»Koliko smo dobili?« pitala je.
Najprije ono Što je najvažnije.
»Za više od dva tjedna«, rekao je on, »To je sigurno. Sad si mi dužna priču.«
»Ja sam obavila sav posao.»
»Nije važno. Rekla si mi da ćeš mi ispričati ako večeras uspijemo. Bez obzira na to tko
obavi posao.«
»Kad sam to vidjela«, rekla je ona. »Kad sam vidjela količinu za više od dva tjedna.«
»Mnogo više.«
»Želim uroniti u to.«
»I trebala bi. Bila si dobra večeras.«
»Hvala.«
»Jesi li još dobro?«
»Jesi li vidio kako su oni tipovi gledali moju sestra?«
»Jesam«, odgovorio je Reacher.
»Jesi li vidio kako su gledali mene?«
»Jesam«, rekao je. Reacher. »Vidio sam.«
»Tako se osjećam.«
Opet su skrenuli na odmorište. Prošli su pokraj benzinske postaje, restorana brze hrane,
zgrade prometne policije i zgrade uprave autocesta s velikom vagom. Sve do podružnice
poznatog lanca motela. Ondje je Bramall uočio dvije velike prednosti. Iza motela bilo je
privatno parkiralište, gdje će Toyota biti skrivena od pogleda. A bili su tako blizu mjesta
zločina da nitko neće ni gledati ondje. Bill su u Južnoj Dakoti, okruženi naoko beskrajnim
praznim prostorom. Svaki će instinkt govoriti da valja pretraživati krajnji rub kruga čiji
polumjer raste za stotinu kilometara svaki sat. Nitko neće gledati blizu.

Knjige.Club
242
 Knjige.Club Books

Sanderson je odvezla Dodge do parkirališta i pronašla Toyotu. Bramall i Mackenzie

stajali su svaki s jedne strane prtljažnika. Koji je bio otvoren. Slagali su teret.
Ulov je bio spektakularan.
Ondje su bili deseci kutija. Naslagane u hrpu široku, dugu i visoku jedan metar. Na
kutijama su bila imena brendova i fotografije. Kao i količine. Bilo je pakiranja po deset,
dvadeset, pedeset i stotinu. Hrpe njih. U jednoj kutiji bilo je dvadeset paketa po dvadeset
flastera. Vjerojatno za velike ljekarne. Samo u njoj bilo je četiristo komada.
»Za više od dva tjedna«, rekla je Sanderson.
Nagnula se u prtljažnik i izvukla kutiju. Otvorila ju je i izvukla pakiranje veličine debele
igraće karte. Dvadeset flastera. Stavila ga je u džep. Najbogatija žena na svijetu. Postavila je
novi standard bogatstva. Narkoman s više od jedne doze.
Okrenula se prema Reacheru i rekla: »Sad ću ti ispričati sve.«
»Poslije«, odvratio je on. »Najprije ću posjetiti Arthura Scorpija.«
»Idem s tobom«, rekla je ona. »I Scorpio je dio priče.«
Mackenzie je iz svoje torbe izvukla mobitel koji je pripadao čuvaru na vratima. Na njemu
su pronašli stari niz tekstualnih poruka od tri dana prije, koji je završavao čuvarovom
porukom Scorpiju: Večeras je sve prošlo dobro, uključujući i novog Billyja. Novi niz poruka nije
bio u tako vedrom tonu i bio je vrlo jednostran. Scorpio je od petnaest minuta iza ponoći slao
sve češće i sve uzbunjenije poruke. Što se događa? Moraš mi se odmah javiti.
»Napiši mu da je došlo do kašnjenja«, rekao je Reacher. »Da će čuvar što prije doći do
praonice i osobno mu sve objasniti. Napiši tako da zvuči poput njega.«
Mackenzie je napisala poruku. Doimala se kao da njoj to najbolje leži.
Sanderson je zamijenila svoj Ruger s jednim metkom za Bramallov Colt s tri metka.
Zatim je ušla u Durango s Reacherom i odvezli su se.

Gloria Nakamura sve je vidjela iz okrilja stabala. Nakon duljeg razmišljanja zaključila je da je
Toyota parkirana ondje iz istog razloga iz kojeg su i ostali auti parkirani gdje jesu. Zašto hodati
dulje nego što je nužno? Ovi iz Toyote namjeravali su hodati u suprotnu smjeru. Ne prema
WC-ima, nego među stabla. Prema ničemu. Osim ako je skladište bilo ondje. A moralo je biti
jer zašto bi inače išli u tome smjeru? Bila je to kružna logika, ali njoj je imala smisla.
Krenula je za njima.
Zaustavila se tri metra od ruba stabala.
Vidjela je Bigfoota. Vidjela je Terrencea Bramalla iz Chicaga. Privatnog istražitelja koji je
zauzeo njezin stol u zalogajnici. Dvaput. Vidjela je lijepu ženu. Vidjela je i drugu ženu, grozno
unakaženu. Odmah je znala da je to vlasnica prstena. Osjetila je to. Prsten koji je i ona
nakratko nosila na ruci. West Point 2005. S crnim kamenom.
Promatrala je. Bramall i lijepa žena vratili su se natrag kroz drveće. Prošli su pet-šest
metara od nje, ali nisu je primijetili. Zatim se cijeli sat nije dogodilo gotovo ništa, a onda su se
počela pojavljivati vozila i naposljetku je dojurio bijeli kombi s tablicama New Jerseyja, baš
kako je predvidjela. Vozio je na divlje, tehnički uopće nije bio ondje, izbrisan iz svib zapisa.

Knjige.Club
243
 Knjige.Club Books

Zatim se začuo pucanj i crna Toyota opet se pojavila. Ušla je u skladište, pa ubrzo izišlai
a za njom i Dođge Durango. Potom je sve opet utihnulo dok iz skladišta nije polako izišlo
desetak tipova. Neodlučno su se kretali uokolo.
Izgledali su poraženo.
Nakamura je izišla iz drveća sa značkom u jednoj i pištoljem u drugoj ruci.
Tipovi su se brzo razbježali u jedanaest različitih pravaca.
Javila je u postaju, ali znala je da nema nade da će ikoga uhvatiti. Autocestom je
patrolirala državna policija, a ne gradska prometna policija. Osim toga, kasno noću bjegunci
su lako mogli pretrčati autocestu i nestati sjeverno ili južno od nje u prostoru koji je bio
gotovo beskrajan.
Pobjegli su joj.
Pogledala je prazni kombi, osam parkiranih vozila i stari osobni auto ispred skladišta pa
se vratila kroz drveće do svog auta i odvezla se natrag u grad. Htjela je vidjeti Što Scorpio radi.

Sanderson i Reacher vozili su na jug po četverotračnoj cesti pokraj restorana Klingerovih.

Ona je cijelo vrijeme žvakala. Još nije slavila niti se kupala u drogi. Samo je održavala
postignuto stanje. Dovela se do razine na kojoj je htjela biti i zadržavala se ondje. Reacher je
pomislio kako ju je golema količina koju je dobila iz kombija promijenila. Pretpostavljao je da
je neprestana tjeskoba dio ovisničkog života. Sljedeći dolar, sljedeća doza, sljedeći dan,
sljedeći sat. Ona više nije bila tjeskobna. Još vrlo dugo neće biti tjeskobna. Možda nikada više,
ako upali to sa sestrom. Je li još bila ovisnica? Ne na jednak način. Sad je ostala samo dobra
strana. Samo usponi, doslovno, bez padova.
A vidio je da su usponi dojmljivi. Nije joj se to vidjelo na licu. To nije funkcioniralo tako.
Ali oči su joj bile žive. I tijelo. Izgledala je kao da joj je to najbolji dan u životu. Bez gotovo
smrtonosne doze. Nekoć je možda bila nužna da otkloni sjećanje na to kako je loše bilo
preostalih dvanaest sati na dan. Ali više ne. Sad je mogla ići lagano. Možda će biti dobro.
Nije bio stručan po tome pitanju.
Rekao je: »Čuo sam od načelnika zašto si bila na zadatku na kojem si stradala.«
»Čuo si od mene«, odvratila je.
»Ti si rekla da si bila predstavnica operacije podrške. Predstavnica je prilično
pretenciozna riječ. Možda bi je upotrijebila da te viši časnik molio da ga mijenjaš. Ali već si
bila bojnica. Ne treba nam pukovnik da nam kaže kako se popeti na brdo. Dakle, nije bilo višeg
časnika pa je čudno što si upotrijebila tu riječ.«
Šutjela je jedan trenutak.
Zatim je rekla: »Kako je načelnik saznao?«
»Neki psiholog napisao je znanstveni esej.«
»Pročitao ga je?«
»Tražio te.«
»Sereš.«
»Zvao je ljude koji mu duguju usluge.«
»Zbog mene?«
Knjige.Club
244
 Knjige.Club Books

»Rekao je da si se osjećala izdano.«

»To se odnosilo na psihologa.«
»On je mislio da se odnosi na cijelu situaciju.«
Opet je utihnula.
Zatim je rekla: »Dugo sam bila u bolnici i ondje upoznala mnogo ljudi. Koji su ostali bez
ruke ili noge. Vjeruj mi, nikomu nije bilo lako. Ali mrzila sam ih. Nosili su kratke hlače da im
se vidi proteza. Da što bolje to iskoriste. Prešla bih preko toga da sam ostala bez noge. Čak i
samo ako sam nekomu radila uslugu. Bila sam na pet tura. Nešto se moralo dogoditi Podnijela
bih i gubitak ruke. Ali ne i unakaženo lice. Vidio si kako su me oni tipovi gledali.«
Reacher nije rekao ništa.
»Pogrešno su zapisali«, nastavila je ona. »Samo su stavili kvačicu u kućicu. Nisam se
osjećala izdano. Osjećala sam da nisam imala sreće. Doslovno prvi put u životu. Isprva nisam
znala o čemu je riječ. Bilo mi je to novo. Kao da me sva loša sreća koje me dotad zaobilazila
snašla u jedan dan. Sve što je loše. Naravno da je tip koji je od mene tražio da ga zamijenim
bio s prostitutkom. Moralo je biti tako. Bilo je to neizbježno. Iznenađena sam što nije radio
nešto gore.«
»Sad mi ispričaj Porterfieldovu priču«, rekao je Reacher,
Spustila je glavu i pogledala prema znakovima s nazivima ulica.
»Znaš li gdje smo?« pitala je.
»Sad ćemo skrenuti desno«, odvratio je on. »Pa lijevo negdje poslije.«
»Stat ću sa strane.«
»Zašto?«
»Da ti ispričam. Prije nego što stignemo onamo.«

Nakamura je usporila na poprečnoj ulici, a zatim se polako kotrljala naprijed dok pogled nije
bio savršen. Scorpiova stražnja vrata bila su otvorena. Vidjela je okvir od svjetla.
Zaustavila je motor.
Izišla je iz auta i pješice se približila praonici. Prema odluci Vrhovnog suda, ako je bila
uvjerena da se na javnome mjestu odvija zločin, mogla je intervenirati bez naloga. Ali
Scorpiov ured nije bio javno mjesto. Za taj slučaj Vrhovni sud je zahtijevao da ima
jasne dokaze da je riječ o hitnom slučaju. Na primjer Čuti pucnjeve ili pozive u pomoć.
Uličica je bila tiha.
Nakamura se još malo približila.
Čula je tihi Scorpiov glas. Izgovarao je dugu, složenu rečenicu. Bio je to monolog.
Ostavljao je poruku. Zvučala je zabrinuto. Želio je odgovore. Bez sumnje je slao poruku čuvaru
na vratima skladišta. Njegovu čovjeku na licu mjesta. No on nije mogao odgovoriti. Reacher
im je svima uzeo mobitele. Čula ga je, iako je bila skrivena među stablima. U potpunosti mu
je vjerovala da bi ih nastrijelio u koljeno.
Prišuljala se još bliže.

Knjige.Club
245
 Knjige.Club Books

Scorpio više nije bio na telefonu. Nije se čuo nikakav razgovijetan zvuk. Možda samo tihi
šum. Zvuk ventilatora. U svakom slučaju ne pucnjevi. Na primjer čuti pucnjeve ili pozive u
pomoć.
Prišuljala se još bliže.
Provirila je kroz odškrinuta vrata.
Nije mogla vidjeti ništa bitno.
Naslonila je prste na vrata i gurnula ih.

Sanderson je zaustavila auto na parkiralištu manjega trgovačkog centra. Ostavila je motor da

radi u praznom hodu. Durango je bio pun goriva. Bio je spreman za dug put. Putovanje uz
prodaju. Možda u Idaho ili državu Washington.
Sanderson je rekla: »Ispada da u međunožju ima mnogo živaca.«
»Tko bi rekao?« odvratio je Reacher.
»Sy je neprestano trpio bolove. Naravno, i on je bio ovisnik. Isprva je dobivao lijekove
izravno od marinaca. A onda su mu ih prestali izdavati. Nisu mu dali nikakav razlog za to.
Isprva je mislio da su samo oprezni. Ipak su to bili snažni opijati. Ali trebao ih je. Podnosio je
zahtjeve, no nije postigao ništa. Pa je počeo tražiti liječnika. Zato je vozio posvuda. A onda je
počeo kupovati. Što je bilo vrlo lako. U to doba bilo je više nego dovoljno za sve. To ga je
razbjesnilo. Sva su druga vrata bila širom otvorena. Zašto su onda marinci bili tako oprezni?
Javio im se s tim informacijama, a u komunikaciji se njima nešto omaknulo. Pokazalo se da
nisu bili oprezni, nego im je stanje u inventaru bilo katastrofalno. Nisu imali dovoljno
lijekova.«
»Netko je krao.«
»Sy je na sebe preuzeo zadatak da sazna tko. Radi sebe i radi marinaca. Bio je savršen za
taj posao. Ionako je već kupovao. Već je bio u mreži. Samo je trebao malo istražiti. Naposljetku
je otkrio o komu je riječ, sastavio izvješće i poslao ga vojnoj obavještajnoj službi.«
»Zašto njima?«
»Imao je teoriju. Obavještajna služba obuhvaća sve grane vojske. Bolje nego da pošalje
izravno marincima. Oni bi to mogli zataškati.«
»Što se dogodilo?«
»Čekali smo. Mislili smo da će im trebati pet ili šest dana. Pošta je ovdje spora. No bili
smo uvjereni da će nam se odmah javiti. No zapravo nam se nisu javili šest mjeseci. A onda je
stigao nalog za uhićenje.«
»Netko je pokrivao svoje dupe.«
»To je i Sy zaključio. Odmah je odustao. Katkad pobijediš, katkad izgubiš. Ne možeš se
boriti protiv vlasti.« Otišli smo u šumu, visoko u brda. Bio je početak proljeća. Nicale su prve
mladice. On je bio presretan. Bio je tipični momak s istočne obale, suzdržan u prirodi, ali tog
se dana pravio da je čovjek s planine, penjao se grickajući grančicu. Ležali smo na tlu. U
džepovima smo imali flastere. Znali smo da ćemo po takvu danu ići pred crne dveri. Što bliže
možemo. Bill smo par sa zajedničkim hobijem. Htjeli smo zajedno ostvariti nešto epsko.«
»Što se dogodilo?«

Knjige.Club
246
 Knjige.Club Books

»On je umro.«

Nakamura je gurnula vrata. Deset centimetara, petnaest, dvadeset. Provirila je u prostoriju.

Scorpio joj je bio okrenut leđima. Sjedio je sam za dugom klupom prekrivenom računalima
koja su zujala. Sve je bilo prekriveno kućištima, zaslonima, tipkovnicama, miševima. U
prostoriji je bilo vruće. Ventilator je radio. Izvukla je značku i pištolj. Otvorila je vrata do
kraja.
Scorpio je čuo kako se otvaraju. Ili osjetio kretanje zraka ili pak njezino prisustvo.
Okrenuo se.
»Ostani gdje jesi«, rekla je ona. »Pokaži mi ruke.«
»Ometaš moj posjed«, rekao je on.
»Ti si počinio zločin.«
»Maltretiraš me.«
Ona je napravila korak i podignula pištolj.
Rekla je: »Legni na pod licem prema dolje.«
»Radiš budalu od sebe«, rekao je on. »Sređujem račune nakon dugoga radnog dana. Kako
bih mogao platiti porez iz kojeg se tebi isplaćuje plaća. Jedno od mnogih bremena malog
poduzetnika.«
»Hakiraš osiguranje farmaceutske industrije. Koju nadzire savezna vlada. Hoće li pronaći
ruski softver na računalima? Ako se pronađe, u velikoj si nevolji.«
»Samo vodim praonicu.«
»Praonicu budućnosti Ovdje izgleda kao u IBM-u. Ali tvoj je sustav upravo pao. Provjeri
svoj GPS. Tvoj je kombi zapeo u skladištu ralica. Reacher je uzeo ključ. I sve ostalo.«
Scorpio je utihnuo.
Ona je spremila značku i izvukla lisičine.
A onda se sve raspalo.
Iza nje je kroz otvorena vrata ušao tip noseći dvije kave za van iz obližnje trgovine. Nosio
je crni kaput, crnu majicu, crne hlače, crne cipele. Visok gotovo dva metra. S modricom na
vratu. Nakamura ga je negdje već vidjela.
Scorpio ju je udario u potiljak, a ona se raširila po podu dok se pištolj otkotrljao daleko
od nje. Na trenutak je bila ošamućena i osjetila je kako je grabe i vuku. Kad se pribrala, sjedila
je na podu, vezana lisičinama za nogu stola. Svojim vlastitim lisičinama. Suknja joj je bila
podignuta. Ona ju je povukla dolje jednom rukom. Torbice joj nije bilo. A mobitel je bio u njoj.
»Kako to misliš, sve ostalo?« pitao ju je Scorpio.
»Sve«, ponovila je ona.
»Da idem provjeriti?« pitao je tip u crnome.
»Ići ćemo obojica«, rekao je Scorpio.
Pogledao je prema vratima uličice, prema unutarnjim vratima i prema Nakamuri.
»Dovedi auto naprijed«, rekao je. »Izići ću tuda. Nju ćemo ostaviti ovdje.«

Knjige.Club
247
 Knjige.Club Books

Tip u crnome žurno je izišao. Scorpio je zaključao vrata prema uličici. Sjeo je i zurio u
zaslon.
»Ostao si bez posla«, rekla je Nakamura.
»Nisam«, rekao je on. »Nikada neću ostati bez posla. Samo trebam otići dalje. Jedna se
vrata otvore, druga se zatvore. Ništa ne traje vječno. Dobit ću ono što trebam negdje drugdje.
Uvijek dosad sam dobio.«
Ostavio ju je ondje da sjedi na podu, vezanu lisičinama za stol.
Ugasio je svjetla. Prošao je kroz unutarnja vrata u praonicu. Zatvorio je vrata za sobom.
U stražnjoj prostoriji zavladao je potpuni mrak. Čula je kako se vrata zaključavaju s vanjske
strane. I odmah zatim čula je kako se otvaraju ulična vrata. To nije Scorpio izlazio.
Bilo je prerano za to. Još je bio desetak metara od vrata. Netko je drugi ulazio. Vjerojatno
tip u crnome. Dovezao je auto.
Ali onda je čula prigušeni glas.
Bio joj je poznat.
Činilo joj se da kaže: »Što imaš u džepovima?«

Sanderson je rekla: »Poslije sam shvatila da nije žvakao grančicu.

Ili samo grančicu. Time je prikrivao da također žvače nešto drugo. Počeo je zabavu ranije.
Ciljao je na veliko predoziranje. Jedna smrtonosna doza dok smo se penjali na brdo, a druga
kad smo stigli onamo. Mrzio je svoj život. Držao ga je samo slučaj s vojnom obavještajnom
službom. Ali to je bilo gotovo. Zbili su redove pred njime. Odustao je. Odlučio je da će taj put
pokucala na vrata i ako se otvore, uči kroz njih.«
Reacher nije rekao ništa.
»Zašto i ne bi?« pitak je. »Bio je kraj svega. Više nije imao novca. Za njega je to bilo nešto
posve novo. Kao za mene to da nemam sreće. Promatrala sam ga kako odlazi. Počeo je dobro.
Bio je presretan. Mislim da je znat) što se bliži. Ležao je na leđima, a posvuda je bio miris
borova. Disanje mu je postajalo sve sporije, a onda je prestalo. Tako je to bilo.«
»Žao mi je.«
»I meni je bilo. Zbog mene. Ali zbog njega sam bila sretna. Tako je bilo najbolje. To barem
kažu. Ostavila sam ga ondje. Volio je ta brda. Volio je životinje ondje. Spakirala sam svoje
stvari i odvezla se kući.«
»Što su tražili oni koji su mu provalili u kuću?«
»Njegovu kopiju izvješća. Bila je u ladici pisaćeg stola. Na prvome mjestu na kojem bi
tražili.«
»Što je bilo u izvješću?«
»Dobro staro potkupljivanje gotovinom na vratima skladišta. Pukovnik iz medicinskog
bataljuna marinaca prodavao je lijekove Arthuru Scorpiju. Tako je to Scorpio radio prije dvije
godine. Ove godine je drukčije. Ali tada je Sy kupovao robu koju je trebao dobivati. Bilo je
čudno. Pukovnik je vjerojatno vidio spis i riješio problem iza kulisa.«
»Scorpio je znao Syevo ime«, rekao je Reacher, »Rekao mi ga je kao mamac.«
»Možda ga je saznao od pukovnika.«
Knjige.Club
248
 Knjige.Club Books

»Ili ga je možda on rekao pukovniku. Ako je krovopokrivač vidio svašta, vidio je i Billy.
Možda je Billy rekao Scorpiju, a Scorpio pukovniku. Istraga još nije ni počela. Sada i neće. Tip
je sve zaustavio lažnim nalogom. Samo se tako sve uklapa.«
»Želiš reći da ga je Scorpio odao.«
»Trebali bismo krenuti«, rekao je Reacher. »Vrijeme je da ga posjetimo.«

Knjige.Club
249
 Knjige.Club Books

48. POGLAVLJE

S anderson i Reacher klizili su mračnim ulicama tihim poput groba, polako, ali bez
zaustavljanja, sve dok nisu stigli do ugla na kojem je bila trgovina i ispred sebe vidjeli crni
auto kako se zaustavlja uz pločnik. Auto Arthura Scorpija. Isti auto koji ga je pokupio ispred
restorana s kromiranim telefonom. Vozio ga je isti tip. Zadnji put viđen kako hvata dah na
podu praonice.
Sanderson je zaustavila auto tik iza Lincolna, a Reacher je sustigao tipa na pločniku, na
pola puta do vrata praonice. Udario ga je jednom, samo da ga ošamuti, a tip je kleknuo na
beton i podignuo ruku, predajući se. Pokazalo se da je trebao dovesti auto kako bi se odvezli
do skladišta opreme za održavanje na autocesti, gdje je došlo do nekog problema. Gospodin
Scorpio izići će za koji trenutak.
Reacher je ubacio tipa u prtljažnik Lincolna, koji je bio dovoljan za dvojicu takvih.
Starinski, pravokutni dizajn. Zatim je nastavio do vrata praonice i stigao onamo baš kad je
Scorpio izišao iz stražnje prostorije. Visok i koščat, pedesetak godina, sijeda kosa, crno
odijelo, bijela košulja, bez kravate. Zatvorio je vrata za sobom, zaključao ih i okrenuo se.
Reacher je ušao u praonicu.
»Što imaš u džepovima?« pitao je.
Scorpio je zurio u njega.
Nije odgovarao.
»Rekao si Billyju da me ustrijeli«, rekao je Reacher. »A onda i novom tipu.«
Bez odgovora.
»Nisu obavili posao«, nastavio je Reacher. »Kao što i sam možeš vidjeti. Što sad?«
»Nije to bilo ništa osobno«, rekao je Scorpio i nakratko pogledao prema ulici.
»Tvoj momak neće doći«, rekao je Reacher. »Sad smo samo ti i ja.«
»Bio je to samo posao. Što bi ti učinio?«
»Odao si i Sya Porterfielda.«
»Smetao je. Morao je nestati.«
Reacher je čuo tihi metalni zvuk iz stražnje prostorije. Možda stroj za brojanje kovanica.
»Kako je ime pukovniku?« pitao je.
Scorpio nije odgovorio.
Knjige.Club
250
 Knjige.Club Books

Reacher je zamahnuo da ga udari.

»Bateman!« zacvilio je Scorpio.
Kao da kiše.
»Hvala«, rekao je Reacher.

Nakamura je čula kako Scorpio kaže da je Porterfield smetao i morao je nestati. Bila je to neka
vrsta priznanja. Imalo je pravnu težinu. Bila je rastrgana između toga da poviče i toga da
ostane tiho. Naposljetku je samo zazveckala lisičinama o nogu stola. Bez učinka. Nitko nije
provalio vrata. Zatim je Scorpio zacvilio, rekavši nešto nejasno, poput bite me, a onda nije čula
više ništa osim gunđanja i jecaja i struganja potpetica po podu.
A zatim sporo zujanje i režanje sušilice dok je s naporom okretala težak teret koji je
poskakivao i udarao.
Sanderson je parkirala pokraj crne Toyote, kako bi je dodatno zaštitila od pogleda.
Njezina je soba bila pokraj Reacherove. Zaželjela mu je laku noć i ušla u sobu. On je ušao u
svoju. Sjeo je na krevet. Kroza zid ju je čuo kako se kreće po sobi. Zatim je čuo kako opet izlazi.
Zatim je netko pokucao na vrata.
Reacher ih je otvorio.
Kapuljača joj i dalje nije bila navučena naprijed.
Rekla je: »Mislim da se situacija promijenila glede toga što bih mogla učiniti Možeš mi
dati moj prsten sada. Bit će siguran.«
»Uđi«, rekao je on.
Ona je sjela na krevet, na mjesto gdje je dotad sjedio on. On je izvukao prsten iz džepa.
Zlatna filigranska dekoracija, crni kamen, male dimenzije. Dugo putovanje za mali predmet.
Ona je uzela prsten.
»Hvala ti još jednom«, rekla je.
»Nema na čemu, još jednom.«
Utihnula je na dugi trenutak.
Zatim je rekla: »Znaš li što je najčudnije u svemu ovome?«
»Što je?« odvratio je on.
»Ja sam unutra i gledam van. Ne vidim se. Katkad zaboravim.«
»Što su psiholozi rekli?«
»Što bi zapovjednik 110. vojne policije rekao?«
»Nosi se s time«, rekao je Reacher. »Dogodilo se i to se ne može promijeniti. Većini ljudi
to se neće svidjeti. Duboko u sebi ljudi nisu daleko od pretpovijesne razine. Ali nekima neće
smetati. Pronaći ćeš ih.«
»Jesi li ti jedan od njih?«
»Rekao sam ti«, odvratio je Reacher. »Važne su mi samo oči.«
Ona je posve spustila kapuljaču. Kosa joj se rasula.
»Želiš li me vidjeti bez folije?« pitala je.

Knjige.Club
251
 Knjige.Club Books

»Iskreno?«
»Da, reci mi istinu.«
»Sigurna si.«
»Nemoj biti pristojan.«
»Volio bih te vidjeti bez ičega.«
»To ti često upali?«
»Tu i tamo.«
»Imam mnogo balzama na sebi.«
»To se podrazumijeva«, odvratio je Reacher.
»Najbolje se skida pod tušem.«
»Možemo to učiniti. U motelu smo. Mogli bismo upotrijebiti cijeli sapun. Uvijek imaju
viška.«
On je zatvorio vrata. Ona je stala na krevet kako bi ga poljubila. Bila je tridesetak
centimetara niža. I mnogo više od dvostruko lakša. Doimala se nevjerojatno krhkom. Folija je
zašuškala, a balzam procurio.
»Idemo pod tuš«, rekla je.
Otkopčao je srebrni gornji dio trenirke, a ona ga je skinula sa sebe. Zatim joj je on skinuo
majicu i otkopčao joj grudnjak. Na dodir je bila onakva kakvom je zamišljao njezinu sestru,
čvrsta, vitka i hladna, osim u dnu leđa gdje je bila malo vlažna. Povukla je foliju. Samo je
skliznula s kože. Ispod su se vidjeli različiti oblici. Možda ulazne, a ne izlazne rane. Bilo ih je
lakše zašiti. Ali još su bile crvene od infekcije.
Proveli su dvadeset minuta ispod tuša. Zatim četiri sata u krevetu. Veći dio toga su
spavali. Ali ne cijelo vrijeme. Isprva je bio oprezan. Ali ne zbog njezina lica, nego zbog njezine
građe. Bila je sitna. Mislio je da bi je mogao slomiti. A onda se podsjetio da je preživjela vojsku.
Koliko gore od toga može biti? Nakon toga su se uskladili. Nije bilo bolje od fentanila, bio je
uvjeren u to, ali bolje od aspirina. To je mogao potvrditi.
Prije sedam ujutro sljedećeg jutra Reacher se vraćao s kavom u sobu kad ga je presreo
Bramall, noseći mobitel. Opet poziv iz načelnikova ureda.
Ali Bramall je najprije rekao: »Već sam nazvao agenta Noblea. Njegova agencija dolazi
pokupiti što je ostalo. Moramo odmah otići odavde.«
»Meni odgovara«, rekao je Reacher.
Uzeo je mobitel.
»Generale«, rekao je,
»Bojniče«, odvratio je načelnik.
»Uskoro se povlačimo. Zadatak je uspješno obavljen. Zalihe su popunjene i spremni smo
za pokret.«
»Želim li znati pojedinosti?«
»Vjerojatno ne«, rekao je Reacher.
»Saznali smo za Porterfieldova nastojanja. Zaustavio ih je pukovnik Bateman. No nije se
sviđao vojnoj obavještajnoj službi pa su ostavili Porterfieldovu kopiju izvješća u njegovoj kući
Knjige.Club
252
 Knjige.Club Books

cijeli mjesec. Nadali su se da će je šerif pronaći. Pritisak izvana dao bi im opravdanje, ali tip
nije zagrizao. Naposljetku su morali otići po njega. Ali uhitili su Batemena naknadno, zbog
nečega drugog. Gadno je stradao.«
»Hvala, generale.«
»Hvala vama, bojniče.«
Reacher je odnio mobitel Bramallu. Ovaj je petljao oko Toyote, premještajući stvari,
pokušavajući napraviti više prostora, Mackenzie mu je pomagala.
»Opustite se«, rekao je Reacher.
Otišao je do sobe. Sanderson je stavila novu foliju. Navukla je kapuljaču i čvrsto je
stegnula naprijed.
Reacher je rekao: »Načelnik kaže da je pukovnik Bateman naknadno uhićen. Dakle,
obojica su platila. I on i Scorpio.«
»Osjećaš se bolje zbog toga?«
»Malo bolje«, odvratio je Reacher.
»I ja, valjda.«
»Ne idem s vama.«
»To sam i pretpostavljala.«
»Prijeđi na infuziju.«
»Hoću.«
»Sretno.«
»I tebi.«
Nisu se poljubili jer je folija bila nova. Umjesto toga izišli su i Sanderson je ušla u auto.
Reacher se rukovao s Bramallom i Mackenzie i gledao kako se odvoze. Otišao je do benzinske
postaje i ondje pronašao drugog beskućnika kako vodi »posredništvo« za autostopiste. Za
jedan dolar. Možda do Sioux Fallsa. Ili prema južnoj Dakoti. Zapravo su bile samo tri
mogućnosti zbog načina na koji su se ceste pružale.
Na jug se moglo po državnoj cesti.
Ili na istok, prema Chicagu, po autoputu.
Ili na zapad, prema Seattleu, također po autoputu.
Reacher je platio dolar i odabrao smjer jug po državnoj cesti. Deset minuta poslije bio je
u kamionu sa stolarom koji je išao u Kanzas, nadajući se poslu u krajevima opustošenima
tornadom.

Scan i obrada: Knjige.Club Books

Knjige.Club
253