GOSPOĐA DALLOWAY

Još mora kupiti cvijeće. Clarissa hini zlovolju (premda obo-

žava takve zadatke), ostavlja Sally da očisti kupaonicu, obeća da
će se vratiti za pola sata i izjuri van.
New York City. Potkraj dvadesetog stoljeća.
Vrata predvorja otvaraju se u lipanjsko jutro, tako lijepo i
vedro da Clarissa zastaje na pragu kao na rubu nekog bazena,
zagledana u tirkiznu vodu što zapljuskuje keramičke pločice, a
prozračna Sunčeva pređa treperi u plavoj dubini. I kao da zaista
stoji na rubu bazena, oklijeva trenutak prije nego što će skočiti,
kratka naježenost od hladnoće, čisti šok uranjanja. New York, u
svojoj uskomešanosti i sumornoj smeđoj oronulosti, svojoj bez-
danoj malaksalosti, uvijek donosi nekoliko ljetnih jutara poput
ovoga: jutara posvuda prožetih tako čvrstim svjedočanstvima o
novom životu da je to gotovo smiješno, nalik na junaka iz crta-
nog filma koji neprestano prima strahovite udarce i uvijek se iz-
nova pojavljuje, neopečen i neozlijeđen, spreman na još. I ovog
su lipnja stabla duž Zapadne Desete ulice što rastu iz oskudnog
tla, punog psećeg izmeta i odbačene ambalaže, u kojima stoje,
proizvela savršeno mlado lišće. I opet je u sandučiću za cvijeće u
prozoru stare gospođe iz susjedstva, kao i uvijek punom izblije-
djelih crvenih plastičnih pelargonija, niknuo osamljeni maslačak.
14 Michael Cunningham

Kakav ushit, kakvo uranjanje — biti živ u takvo lipanjsko

jutro, imućan, gotovo sablažnjivo povlašten i samo s jednim je-
dnostavnim zadatkom. Ona, Clarissa Vaughan, posve obična
osoba (čemu se trsiti u ovoj dobi to nijekati?), mora kupiti cvije-
će i prirediti primanje. Kad Clarissa izađe iz predvorja, cipela joj
šljunkasto zaškripi pri dodiru sa crvenosmeđim, tinjcem oblože-
nim kamenom prve stube. Pedeset i dvije joj je godina, i gotovo
je neprirodno zdrava. U svakom se pogledu osjeća jednako dobro
kao i onoga dana u Wellfleetu, kad joj je bilo osamnaest godina i
kad je kroz ostakljena vrata izašla u dan veoma nalik na ovaj,
svjež i gotovo bolno bistar, bujan od raslinja. Vilini su konjici zu-
jali među rogozom. Osjećao se neki miris na travu, pojačan opo-
rim mirisom smole. Richard je izašao za njom, stavio joj ruku na
rame i rekao:
— Ej, zdravo, gospođo Dalloway.
To “gospođa Dalloway” bila je Richardova zamisao... sponta-
no nabačena jedne noći provedene u piću u studentskom domu,
kad ju je uspio uvjeriti da Vaughan nije pravo ime za nju. Treba-
la bi dobiti ime, rekao je, po nekoj junakinji iz književnosti i, dok
se ona zalagala za Isabel Archer ili Anu Karenjinu, Richard je
uporno dokazivao kako je gospođa Dalloway jedini i očiti izbor.
A pojavilo se i pitanje njezina krsnog imena, suviše značajno da
bi se smjelo zanemariti i, što je još važnije, presudno pitanje sud-
bine. Njoj, Clarissi, očito nije suđeno da sklopi nesretan brak niti
da dospije pod kotače vlaka. Suđeno joj je da osvaja i uspije u ži-
votu. I tako je postala i ostala gospođa Dalloway.
— Nije li lijepo? — rekla je gospođa Dalloway tog jutra
Richardu.
Odgovorio je:
— Ljepota je kurva, draži mi je novac.
Volio je dosjetke. Budući da je bila najmlađa, i jedina žena,
Clarissa je osjećala da može dopustiti sebi stanovitu sentimen-
talnost. Da je bio konac lipnja, ona i Richard bili bi već postali
ljubavnici. Bilo bi prošlo gotovo mjesec dana otkako je Richard na-
pustio Louisov krevet (Louis, predodžba seoskog momka, živo
utjelovljenje razroke putenosti) i prešao u njezin.
 SATI 15

— Ali ja slučajno volim ljepotu — rekla je. Maknula je njego-

vu ruku sa svog ramena i ugrizla ga za vršak prsta, malo jače
nego što je namjeravala. Bilo joj je osamnaest godina, dobila je
novo ime. Mogla je raditi što joj se hoće.
Clarissine cipele proizvode svoj meki zvuk, kao da hoda po
brusnom papiru, dok silazi stubama da kupi cvijeće. Kako to da
se ne osjeća tjeskobnije s obzirom na nemili splet Richardove
sreće (“bolan proročki glas u američkoj književnosti”) i istodob-
ne nesreće (“Nemate nijedne T-stanice, barem ih mi ne možemo
otkriti”)? Što je to s njom? Voli Richarda, neprestano misli na
njega, ali ovaj dan možda voli čak malčice više. Voli Zapadnu De-
setu ulicu u jedno ovako obično ljetno jutro. Osjeća se poput
kakve nemarne udovice sa svježe poblajhanom kosom pod crnim
velom, koja na karminama za pokojnog supruga jednim okom
pogledava raspoložive muškarce. Od njih troje — Louisa, Ri-
charda i Clarisse — Clarissa je uvijek bila najtvrđeg srca, ali i
najsklonija romansama. Zbog toga je morala više od trideset go-
dina podnositi zadirkivanja; odavno se već odlučila pomiriti s
tim i uživati u vlastitim putenim, neobuzdanim reakcijama koje,
kako se Richard izrazio, obično teže tome da budu podjednako
bezobzirne i sanjarske kao u nekog izrazito nesnosnog, prerano
sazrelog djeteta. Ona zna da bi se pjesnik poput Richarda istog
takvog jutra kretao ozbiljno, redigirao ga, odbacujući prigodnu
ružnoću zajedno s prigodnom ljepotom, tražeći ekonomsku i po-
vijesnu istinu iza ovih starih gradskih kuća od opeka, strogih ka-
menih zidova episkopalne crkve i mršavog sredovječnog muš-
karca koji je izveo u šetnju svog Jack Russellovog terijera
(odjednom su sveprisutni duž cijele Pete avenije, ti agresivni,
krivonogi mali psi), dok ona, Clarissa, jednostavno, bez posebna
razloga, uživa u kućama, crkvi, čovjeku i psu. Zna da je to djeti-
njasto. Nema žestine u tome. Kad bi (sada, u ovim svojim godi-
nama) morala to javno obznaniti, ova bi je njezina ljubav otpre-
mila ravno u carstvo lakovjernika i slaboumnika, ožigosala je
poput kršćana s akustičkim gitarama i žena koje su pristale na
ulogu bezazlenih kućanica u zamjenu za uzdržavanje. Usprkos
tome, ona tu nekritičnu ljubav uzima krajnje ozbiljno, kao i to da
je sve na svijetu dio goleme, nedokučive namjere i da sve na svi-
jetu ima tajno ime, ime koje se ne može izraziti ni na kojem jezi-
16 Michael Cunningham

ku, nego samo pogledom i osjećajem stvari same po sebi. Tu od-

lučnu, trajnu zanesenost smatra svojom dušom (nezgodna, sen-
timentalna riječ, ali kako da to drukčije nazove?); dijelom sebe
same, koji će možda preživjeti smrt tijela. Clarissa nikada i ni s
kim ne govori o tome. Ona ne čavrlja niti brblja. Kliče samo nad
očitim manifestacijama ljepote, ali i onda nastoji zadržati stano-
vitu suzdržljivost odrasle osobe. Ljepota je kurva, kaže ponekad.
Draži mi je novac.
Večeras priređuje primanje. Napunit će prostorije svog stana
jelom, pićem i cvijećem, duhovitim i utjecajnim ljudima. Vodit će
Richarda kroza sve to, paziti da se ne premori, a onda će ga ot-
pratiti u Downtown da primi nagradu.
Uspravi ramena dok stoji na uglu Osme ulice i Pete avenije i
čeka pred semaforom. Evo je, pomisli Willie Bass, koji je nekih
jutara susreće upravo ovdje negdje. Stara ljepotica, stara hipijev-
ka, još uvijek s dugom kosom, izazovno prošaranom prvim sjedi-
nama, na jednoj od svojih jutarnjih ophodnji, u trapericama,
muškoj pamučnoj košulji i s nekakvom etničkom obućom (Indi-
ja? Srednja Amerika?) na nogama. Još uvijek posjeduje stanovi-
tu seksualnost; stanovitu boemštinu, vještičji šarm, premda se
jutros ipak doima pomalo tragično dok tako uspravno stoji u svo-
joj prevelikoj košulji i egzotičnim cipelama, prkoseći sili teže,
poput mamutice koja je već do koljena zagazila u smolu i sada se
odmara od napora, stojeći tako krupna i ponosna, gotovo ravno-
dušna, kao da tobože gleda nježne pašnjake koji je čekaju na dru-
goj obali, dok polako shvaća da će zasigurno ostati ovdje, uhvaće-
na u stupicu i sama, kad već padne mrak i izađu šakali. Strpljivo
čeka da se promijeni svjetlo na semaforu. Mora da je prije dvade-
set i pet godina izgledala fantastično, mora da su muškarci sretni
umirali u njezinu naručju. Willie Bass se ponosi svojom vješti-
nom čitanja sudbine s nečijeg lica; jasno mu je da su ovi, danas
stari, nekoć bili mladi. Svjetlo se promijeni, i on produži.
Clarissa prelazi Osmu ulicu. Beznadno je zaljubljena u islu-
ženi televizor, ostavljen na rubu pločnika zajedno s jednom jedi-
nom bijelom salonkom od lakirane kože. Zaljubljena je i u proda-
vačeva kolica, krcata prokulica, krušaka i mangoa, i na svima
natpis s označenom cijenom, popraćenom obiljem interpunkcij-
skih znakova: “$ 1.49!!” “3 za DOLAR!?” “50 centi po kom.!!!!!”.
 SATI 17

Sprijeda, pod Slavolukom, neka starija žena u tamnoj, lijepo

skrojenoj haljini čini se da pjeva, postavljena točno između iden-
tičnih spojenih kipova Georgea Washingtona, kao ratnika i kao
političara, oba oštećena lica od vremenskih nepogoda. Ono što
vas se duboko doima u ovom gradu njegovo je neprestano giba-
nje i talasanje; njegova isprepletenost i beskrajna životna snaga.
Poznata vam je priča o Manhattanu kao o pustoši kupljenoj za
nekoliko nizova bisera, ali gotovo je nemoguće povjerovati kako
to nije oduvijek bio neki grad, da nećete, započnete li kopati, nai-
ći na razvaline jednoga drugog, starijeg grada, a onda još jednog
i još jednog. Pod betonom i travom tog parka (sad je prešla u
park u kojem stara gospođa zabacuje glavu i pjeva) leže kosti
onih koji su pokopani na sirotinjskom groblju, koje su prije sto-
tinjak godina jednostavno pokrili betonskom dekom da bi izgra-
dili Washington Square.
Clarissa prelazi preko tjelesa pokojnika dok ljudi šapćući
nude drogu (ne njoj), a tri crne djevojke prohuje mimo na kotu-
raljkama, dok starica neskladno pjeva iiiiiii. Clarissa je razdra-
gana i puna zanosa zbog sreće koja je prati, zbog svojih dobrih ci-
pela (kupljenih doduše kod Barneyja na rasprodaji); ovdje se
napokon park pokazuje u svoj svojoj tvrdokornoj prljavštini, vid-
ljivoj čak i ispod ogrtača od trave i cvijeća; tu su prodavači droge
(hoće li te na kraju ubiti?), zatim luđaci, umobolnici, drogirani i
ošamućeni, ljudi čija se sreća, ako su je ikad i imali, istrošila. Ona
ipak voli svijet, zato što je tako sirov i neuništiv, a zna da ga i
drugi moraju voljeti, siromašni kao i bogati, premda nikad nitko
ne govori o razlozima. Zašto bismo se inače tako borili za život,
ma kako osramoćeni, ma kako povrijeđeni bili? Oslabili makar i
više nego Richard, bili čak mršavi kao kosturi, buktjeli od rana,
blatili posteljinu, ipak očajnički želimo živjeti. Mora da to ima
neku vezu sa svime tim, misli ona. Kotači zvrndaju po betonu,
neprestano drndanje i drmanje, svijetla vodena prašina zapljus-
ne vas iz fontane kad mladi polugoli muškarci bace frisbee, dok
se iz skalupljenih srebrnastih taljiga uličnih prodavača (iz
Perua, iz Gvatemale) diže jedak, sočan miris; stari muškarci i že-
ne, što željni sunca sjede na svojim klupama, tiho razgovaraju
jedni s drugima i kimaju glavama; blejanje automobilskih truba
i brenčanje gitara (ona dronjava grupa ondje, tri mladića i dje-
18 Michael Cunningham

vojka, je li moguće da sviraju Eight Miles High?), lišće podrhta-

va na stablima; jedan pjegavi pas lovi goluba; s nekog radija u
prolazu čuje se Always love you, dok žena u tamnoj haljini stoji
pod Slavolukom i dalje pjeva iiiiiii.
Prelazi preko trga, zahvati je brz štrcaj iz fontane i uto joj pri-
lazi Walter Hardy, mišičav, u kratkim hlačama i bijeloj majici
bez rukava, predstavljajući Washington Square parku svoj ži-
vahni lakoatletski korak.
— Zdravo, Clare — pozdravi je Walter drugarski, i jedan neu-
godan trenutak nisu znali kako da se poljube. Walter usmjeri
svoje usne prema Clarissinima, ali ona ih instinktivno odvrati
ponudivši mu umjesto toga obraz. Onda se predomisli i okrene,
ali pola sekunde prekasno, tako da Walterove usne dotaknu tek
kut njezinih usana. Kako se to prenemažem, pomisli Clarissa,
kako usidjelički. Padam u nesvijest pred ljepotom svijeta, ali se
skanjujem, i to instinktivno, prijatelja poljubiti u usta. Richard
joj je još prije trideset godina rekao da se ispod njezine piratske
maske kriju sve moguće odlike dobre građanske supruge, a sad
je i sama otkrila u sebi malograđanski duh, odviše konvenciona-
lan, uzrok mnogih patnji. Nije ni čudo što joj kći to zamjera.
— Drago mi je što te vidim — kaže Walter. Clarissa zna —
zapravo čak vidi — kako Walter u tom trenutku u duhu prolazi
kroz preciznu skalu zamršenih mjerenja njezine osobne vrijed-
nosti. Da, ona je ta žena iz knjige, junakinja s nestrpljenjem iš-
čekivanog romana iz pera gotovo legendarne spisateljice, ali
knjiga ipak nije doživjela uspjeh, zar ne? Samo je uljudno spome-
nuta i tiho skliznula pod valove. Ona je, zaključi Walter, poput
neke svrgnute aristokratkinje, zanimljive, ali ne osobito značaj-
ne. Clarissa vidi da je došao do zaključka. Osmjehne se.
— Što radiš subotom u New Yorku? — upita ga.
— Evan i ja ostajemo u gradu preko vikenda — kaže on. —
Otkako prima taj novi koktel, mnogo se bolje osjeća, kaže da že-
li noćas plesati.
— Nije li to malo previše?
— Pazit ću na njega. Neću dopustiti da pretjera. Samo želi
opet malo izići u svijet.
 SATI 19

— Misliš li da bi volio večeras doći k nama? Priređujemo

malo primanje za Richarda, da proslavimo njegovu Carrouther-
sovu nagradu.
— Oh, sjajno.
— Svakako znaš za to, zar ne?
— Jasno.
— Nije to nešto što se dodjeljuje svake godine. Oni ne mora-
ju ispuniti nikakvu kvotu, kao Nobel i svi oni ostali. Jednostav-
no dodjeljuju nagradu kad osjete da je došlo vrijeme da nagrade
nekoga čije životno djelo smatraju nesumnjivo značajnim.
— Sjajno!
— Da — kaže ona. Malo zatim doda: — Posljednji je laureat
bio Ashbery. Prije njega bili su Merrill, Rich i Merwin.
Sjena prijeđe preko Walterova široka, nedužna lica. Clarissa
se upita: Razmišlja li on o tim imenima? Ili, je li moguće da je za-
vidan? Zamišlja li da bi i sam imao pravo na takvu nagradu?
— Žao mi je da ti za ovu prigodu nisam prije rekla — kaže
ona. — Nije mi uopće palo na um da bi mogao biti ovdje. Ti i
Evan nikad niste vikendom u gradu.
Walter odgovori, dakako da će doći, bude li se Evan osjećao
dovoljno sposobnim za to, premda Evan, dakako, možda odluči
da svoju energiju sačuva za ples. Richard će biti bijesan kad ču-
je da je pozvala Waltera, a Sally će zacijelo biti na njegovoj stra-
ni. Clarissa razumije. Teško da je išta na svijetu tako prepoznat-
ljivo kao što je prezir što ga ljudi često osjećaju prema Walteru
Hardyju, koji je odabran da prevali četrdeset i šestu u kapama za
bejzbol i nikeicama; koji je zgrnuo besramno mnogo novca pišući
ljubavne romane, o užitku i boli između savršeno građenih mla-
dih muškaraca; koji može svu noć proplesati uz house music,
blažen i neumoran poput njemačkog ovčara koji jedan za drugim
aportira štap. Ljude poput Waltera možete vidjeti u gomilama
posvuda u Chelsei i Villageu, muškarce u tridesetim, četrdese-
tim, pa i kasnijim godinama, koji uporno dokazuju da su uvijek
bili veseli, samosvjesni i snažni; da nikad nisu bili čudna djeca,
nikad ih nitko nije zadirkivao ni prezirao. Richard tvrdi da ti
vječno mladi homoseksualci više škode samoj stvari nego muš-
karci koji zavode malodobne dječake, i da, točno je da Walterovo
20 Michael Cunningham

zanimanje za slavu, modu i najnovije restorane nije nimalo za-

mućeno ironijom ni cinizmom zrelog muškarca, ničim ni približ-
no tako dubokoumnim. Clarissa ipak najviše cijeni upravo tu ne-
dužnu požudu. Ne volimo li mi djecu djelomično upravo zato što
žive izvan carstva cinizma i ironije? Je li zato tako strašno ako
odrastao muškarac želi više mladosti, više užitka? Osim toga,
Walter nije pokvaren, bar ne bezuvjetno. Piše najbolje knjige za
koje je sposoban — knjige pune romantike, požrtvovnosti i hra-
brosti oči u oči s nesrećom, knjige koje zacijelo pružaju pravu
utjehu mnogim čitateljima. Ime mu se neprestano pojavljuje na
pozivnicama za dobrotvorne priredbe i na protestnim pismima;
piše oduševljene tekstove na ovicima knjiga mladih pisaca. Zduš-
no se i savjesno brine za Evana. U današnje se doba, vjeruje Cla-
rissa, ljudi cijene prvenstveno po svojoj dobroti i predanosti. Po-
nekad ti je dosta duhovitosti i intelekta, sveopćeg blagog
razmetanja genijalnošću. Ona se ne želi odreći užitka u besram-
noj plitkosti Waltera Hardyja, makar to dovodilo do ludila Sally,
a Richarda navodilo da se glasno pita nije li i ona, Clarissa, više
nego samo malo plitka i budalasta.
— Dobro — kaže Clarissa. — Znaš gdje stanujemo, ne? U pet.
— U pet.
— Mora biti tako rano. Svečana predaja nagrade je u osam,
zato domjenak mora biti prije umjesto poslije nje. Richard ne
može dugo izdržati uvečer.
— Dobro. U pet. Vidimo se.
Walter stisne Clarissi ruku i produži lelujavim plesnim kora-
kom, slika i prilika vlastite snažne vitalnosti. Na neki je način
okrutna to šala, pozvati Waltera na Richardovu proslavu, ali,
napokon, Walter je živ, baš kao i Clarissa, jednoga lipanjskog
jutra, i bio bi strahovito uvrijeđen da dozna (a čini se da on sve
doznaje) da je Clarissa razgovarala s njim na sam dan primanja
i da ga namjerno nije spomenula. Vjetar čupa lišće otkrivajući
njihovu svjetliju sivozelenu donju stranu, a Clarissa poželi, od-
jednom i s neočekivanom prešom, da je sada Richard kraj nje,
ovdje, ovaj tren — ne Richard kakav je postao, nego Richard od
prije deset godina; Richard hrabar, neumoran sugovornik; Ri-
chard bockalo. Poželi prepirku do koje bi došlo između nje i Ri-
charda o Walteru. Prije nego što je obolio, Clarissa se uvijek pre-
 SATI 21

pirala s njim. No sada Richard razbija sebi glavu pitanjima o

dobru i zlu, i nikad se, za svih tih dvadeset godina, nije posve od-
rekao uvjerenja da je Clarissina odluka da živi sa Sally, ako već
ne izraz izopačenosti, onda u najmanju ruku slabost s njezine
strane, koja se (premda Richard to nikad ne bi priznao) može
predbaciti ženama općenito, jer čini se da je odavno došao do
zaključka da Clarissa ne zastupa samo sebe, nego i sve vrline i
slabosti cijelog svog spola. Richard je uvijek bio Clarissin naj-
stroži, najnemilosrdniji suputnik, njezin najbolji prijatelj, i da je
Richard još uvijek takav, netaknut bolešću, mogli bi upravo sada
i ovdje biti zajedno i raspravljati o Walteru Hardyju i potrazi za
vječnom mladošću, o sklonosti homoseksualaca da imitiraju dje-
čake koji su ih tiranizirali u školi. Stari bi Richard bio u stanju
govoriti pola sata i duže o svim mogućim tumačenjima bezvezne
kopije Botticellijeve Venere, koju je neki mladi crnac raznoboj-
nim kredama nacrtao na betonu, i da je taj Richard ugledao vje-
trom napuhanu plastičnu vrećicu kako kao meduza pulsira pod
bijelim nebom, produžio bi o plastičnim materijalima i golemim
dobicima vječno pohlepnih profitera. Poželio bi govoriti o tome
kako će vrećica (pretpostavivši da su u njoj prije bili prženi
krumpirići ili prezrele banane; pretpostavivši da ju je nemarno
bacila neka izmučena, siromašna majka izašavši iz trgovine,
praćena čoporom svoje nemirne dječice) odlepršati u rijeku Hud-
son i otploviti sve do oceana, gdje će je na kraju neka morska kor-
njača, stvorenje koje može živjeti sto godina, zamijeniti za me-
duzu, pojesti i uginuti. Za Richarda ne bi bilo nemoguće da s te
teme prijeđe ravno na Sally, da se s naglašenom formalnošću
propita za njezino zdravlje i njezinu sreću. Imao je običaj da se
poslije koje od svojih tirada raspita za nju, kao da je Sally neka
vrsta krajnje banalno sigurne luke; kao da je sama Sally (stoič-
na, razapinjana, istančano mudra Sally) kao kuća u nekoj mir-
noj ulici ili dobar, čvrst i pouzdan automobil. Odbojnost, koju
osjeća prema Sally, Richard neće ni priznati niti prevladati,
nikada; nikad neće odustati od vlastitog uvjerenja da je Clarissa
u srcu postala pripadnica otmjenog visokog društva, bez obzira
na činjenicu da ona i Sally ni pred kim i ni zbog koga ne pokuša-
vaju prikriti međusobnu ljubav, kao ni to da je Sally, predana, in-
teligentna žena, producentica na javnoj televiziji, za Boga miloga
— koliko još mukotrpnog rada i zalaganja za opće dobro mora pri-
22 Michael Cunningham

donijeti za sramotno bijednu zaradu? Usprkos dobrim, očito ne-

profitabilnim knjigama, koje Clarissa uporno nastoji izdavati za-
jedno s bezvrijednim stvarima od kojih živi. Usprkos svom politi-
čkom opredjeljenju i predanom radu s oboljelima od AIDS-a.
Clarissa prelazi Ulicu Houston i misli kako bi bilo dobro da
izabere neku sitnicu za Evana, znak pažnje s obzirom na trenu-
tačno poboljšanje njegova zdravlja. Ne cvijeće; ako cvijeće ni za
pokojne nije baš posve na mjestu, za bolesne je upravo katastro-
falno. Ali što onda? Trgovine u Sohou pune su toaleta, nakita i
antikviteta, ništa što bi mogla darovati jednom zahtjevnom, pa-
metnom mladom čovjeku koji možda hoće, a možda i neće, s po-
moću brojnih lijekova poživjeti svoj normalni vijek. Što svakomu
treba? Clarissa prolazi pokraj jedne trgovine i pomisli kako bi
bilo da kupi haljinu za Juliju, zadivljeno gleda jednu malu crnu
s Anna Magnani naramenicama, ali Julia ne nosi haljine, nasto-
ji provesti mladost, to kratko razdoblje kad se baš sve može odje-
nuti, topćući okolo u muškim potkošuljama i kožnim cipelama
na vezice, veličine građevnih blokova. (Zašto joj kći tako malo
govori? Što je s onim prstenom koji joj je poklonila za osamnaesti
rođendan?) Evo ovdje, u Ulici Spring, one dobre male knjižare.
Možda bi Evan volio knjigu? U izlogu je izložena jedna (samo
jedna!) Clarissina knjiga, engleska (užas jedan koliko se morala
boriti da se otisne u deset tisuća primjeraka i, još veći užas, što
će po svemu sudeći biti sretni proda li se i pet tisuća), zajedno s
jednom južnoameričkom obiteljskom sagom, koju je morala pre-
pustiti većoj izdavačkoj kući, kojoj se očito neće isplatiti, jer je, iz
zagonetnih razloga, doduše cijenjena, ali ne i voljena. Tu je i
nova biografija Roberta Mapplethorpea, kao i pjesme Louise
Glück, ali ništa od toga ne čini joj se prikladnim. Sve je, odjed-
nom, preopćenito i prespecifično. Rado bi mu poklonila knjigu o
njegovu vlastitom životu, knjigu koja će mu odrediti mjesto, za-
štititi ga, pripremiti ga za promjene. Ne može se valjda pojaviti s
naklapanjima o slavnima? Ne može mu donijeti životopis nekog
ogorčenog engleskog romanopisca, kao ni priču o sudbini sedam
sestara u Čileu, ma kako to lijepo bilo napisano, a što se tiče poe-
zije, Evanu je vjerojatno podjednako stalo do nje kao i do toga da
se prihvati slikanja na porculanu.
 SATI 23

Nema utjehe, čini se, u svijetu stvarnosti, i Clarissa se boji da

umjetnost, čak i najveća (čak i Richardova tri sveska poezije i
njegov jedini, nečitljivi roman), tvrdokorno pripadaju svijetu
stvarnosti. Dok tako stoji pred knjižarskim izlogom, saleti je
neko staro sjećanje — jedna grana sa stabla lupka o prozor, kao
da, odnekle drugdje (odozdo?), tiha glazba, prigušeni jecaji džez-
-orkestra, dopire s nekog gramofona. Nije to njezino prvo sjeća-
nje (u kojem kao da neka zmija gmiže preko ruba nekog otvora),
čak ni drugo (slamnate sandale njezine majke, ili su možda ova
dva sjećanja ispremiješana), ali ovo je se sjećanje doimlje snažni-
je i dublje od bilo kojeg drugog, gotovo natprirodno utješljivo.
Vjerojatno se nalazila u nekoj kući u Wisconsinu; jednoj od mno-
gih koje su njezini roditelji unajmljivali preko ljeta (rijetko dva-
put istu — pokazalo se, naime, da svaka od njih ima neki nedo-
statak koji ometa njezinu majku u pisanju romana u nastavcima
“Put suza obitelji Vaughan kroz Wisconsin Dells”. Clarissi je
moglo biti tri ili četiri godine, u kući u koju se nikad više neće
vratiti i o kojoj nije zadržala nijedno drugo sjećanje osim ovoga,
beskrajno jasnog, svježijeg od nekih drugih zbivanja koja su se
dogodila tek jučer: grana koja lupka o prozor i uto odjekne zvuk
rogova, kao da je vjetrom zanjihano stablo na neki način proiz-
velo tu glazbu. Čini se da je u tom trenutku počela nastavati ovaj
svijet; razumijevati očekivanja koja proizlaze iz nekog reda važ-
nijeg od ljudske sreće, premda on, pored svih ostalih osjećaja,
uključuje i ljudsku sreću. Ta grana i ta glazba znače joj više od
svih tih knjiga u izlogu. Želi za Evana i želi za sebe knjigu koja
može izazvati upravo ono što pobuđuje to jedinstveno sjećanje.
Stoji i gleda knjige i vlastiti odraz u staklu (još izgleda posve do-
bro, sada samo zgodna, umjesto lijepa — kad će se upalost, nabo-
ranost i smežurane usne početi pojavljivati na njezinu ostarje-
lom licu?), onda produži dalje, žaleći za lijepom malom crnom
haljinom koju ne može kupiti svojoj kćeri jer je Julia očarana
nekom čudnom teoretičarkom koja inzistira na majicama s krat-
kim rukavima i čizmama. Svaka čast Mary Krull, ona zaista
nikom ne prepušta izbor, što zbog toga što sama živi na rubu si-
romaštva, što zbog svojih raznoraznih uvjerenja odlazi u zatvor
i što strastveno predaje na Newyorškom sveučilištu o bijednoj
maskeradi poznatoj kao “spol”. Željeli biste je voljeti, trudite se
oko toga, ali ona je napokon predespotska u svojoj intelektualnoj
24 Michael Cunningham

i moralnoj revnosti, svom neumornom iskazivanju pravičnosti i

svojoj kožnoj jakni. Znate da vam se izruguje, u sebi, zbog vaše
udobnosti i vaših čudnih (mora da ih smatra čudnima) predodž-
bama o lezbijskoj osobnosti. Dojadi vam da se prema vama odno-
si kao prema neprijatelju samo zato što više niste mladi; zato što
se ne odijevate napadno. Dođe vam da poviknete Mary Krull da
razlika i nije baš tako velika; poželite da se na nekoliko dana
useli u vašu glavu i osjeti brige, žalost i bezimeni strah. Vjeruje-
te — znate — da vi i Mary Krull bolujete od iste smrtonosne bo-
lesti, iste duševne patnje, i da ne bi trebalo mnogo da postanete
prijateljice, ali ovako, ona polaže pravo na vašu kćer, a vi sjedite
u svom udobnom stanu i mrzite je kao bilo koji nazadni otac.
Clarissin otac, blag gotovo do providnosti, volio je vidjeti žene u
malim crnim haljinama. Njezin se otac umorio; odrekao se uvjer-
ljivosti isto onako kao što se često odricao svakog dokazivanja,
jednostavno zato što je bilo lakše složiti se. Malo dalje, u Ulici
MacDougal, neka kompanija snima film usred uobičajenog kao-
sa od stambenih prikolica, kamiona s opremom i blještave svje-
tlosti reflektora. Ovdje je običan svijet, snima se neki film, mladi
Portorikanac srebrnom motkom pokreće ručicu i podiže plat-
neni krov nekog restorana. Ovdje je stvaran svijet, živite u nje-
mu i zahvalni ste. Nastojite biti zahvalni.
Gurne i širom otvori vrata cvjećarnice, koja uvijek malo za-
pinju, i uđe, visoka žena, širokih ramena među ružama i zumbu-
lima, mahovinom obraslim posudama punih sunovrata, orhide-
jama koje podrhtavaju na svojim stabljikama. Barbara, koja već
godinama radi u toj trgovini, pozdravi je. Malo zatim ponudi joj
obraz za poljubac.
Clarissa uzvrati pozdrav. Usne joj dotaknu Barbarinu kožu,
i trenutak je odjednom, neočekivano, savršen. Stoji u sumračnoj,
ugodno prohladnoj maloj trgovini koja je poput hrama, svečana
u svom obilju, svojim kitama osušenog cvijeća što vise sa stropa
i svojim stalkom s kolutima traka na stražnjem zidu. Bila je ona
grana što lupka o prozorsko okno, zatim još jedna, ali onda je
bila već starija, pet ili šest godina, u njezinoj vlastitoj spavaćoj
sobi, a ta grana puna crvenog lišća, i sjeća se kako je već onda s
puno poštovanja pomislila na onu raniju granu koja je, čini se,
potakla onu glazbu dolje; sjeća se kako joj je draga bila ta jesen-
 SATI 25

ska grana, koja ju je podsjećala na onu raniju kako lupka o pro-

zor kuće, u koju se nikad više neće vratiti i iz koje se inače više
ne sjeća ni jedne jedine pojedinosti. Sad je ovdje, u cvjećarnici,
gdje se ukrasni makovi, bijeli i žućkasti, lelujaju na dugačkim
dlakavim peteljkama. Njezina majka, koja je uvijek u torbici no-
sila limenu kutijicu sa snježnobijelim francuskim mentol bom-
bonima, naškubila je usne i nazvala Clarissu ludom, ludom dje-
vojčicom, ali u glasu joj se osjećalo divljenje.
— Kako ste? — pita Barbara.
— Dobro, zapravo sjajno — kaže ona. — Večeras priređujem
malu proslavu za jednog prijatelja koji je upravo dobio značajnu
književnu nagradu.
— Pulitzerovu?
— Ne. Ova se zove Carrouthersova.
Barbara joj dobaci zbunjen pogled koji Clarissa protumači
kao osmijeh.
Barbari je četrdesetak godina, blijeda je, punahna žena koja je
došla u New York da postane operna pjevačica. Nešto na njezinu
licu — četvrtasta brada ili možda mrke, bezizražajne oči — pod-
sjeća na to da su ljudi u biti i prije stotinu godina izgledali isto.
— Malo smo kratki upravo sada — kaže ona. — Ovog je tje-
dna bilo oko pedeset vjenčanja.
— Ne trebam ja mnogo — kaže Clarissa. — Samo nešto malo
od ovoga ili onoga. — Clarissa se odjednom i neobjašnjivo osjeća
krivom što nije prisnija prijateljica s Barbarom, premda se nji-
hovo poznanstvo ograničava samo na odnos kupca i prodavači-
ce. Clarissa kupuje cvijeće isključivo od Barbare, a prije godinu
dana, kad je čula kako se uspaničila zbog raka na dojci, poslala joj
je kartu. Barbarina karijera nije krenula kao što je planirala; sad
preživljava nekako od ovdašnjih nadnica (a stanuje vjerojatno u
nekoj najamnoj zgradurini, s kadom u kuhinji), a rak je ovaj put
izbjegla. Na trenutak Mary Kroll zalebdi nad ljiljanima i ružama,
unaprijed zaprepaštena svotom koju će Clarissa potrošiti.
— Imamo nekoliko vrlo lijepih hortenzija — kaže Barbara.
26 Michael Cunningham

— Da vidim. — Clarissa ode do rashladnog uređaja i izabere

cvijeće koje Barbara izvlači iz njihovih kontejnera i drži, kapka-
ve, u naručju. U devetnaestom stoljeću bila bi seoska supruga,
blaga i neugledna, koja nezadovoljna stoji u vrtu. Clarissa izabi-
re božure i zvjezdane ljiljane, blijedožute ruže, ne želi hortenzi-
je (krivnja, krivnja čini se da se nikad ne može prerasti) i premi-
šlja o perunikama (nisu li perunike nekako malo... izašle iz
mode?) kad s ulice dopre silan tresak.
— Što je to? — pita Barbara. Ona i Clarissa odlaze do izloga.
— Mislim da su to neki filmaši.
— Vjerojatno. Snimaju tu već cijelo dopodne.
— Znate li o čemu se radi?
— Ne znam — kaže Barbara i odmakne se od izloga sa stano-
vitom staračkom pravičnošću, držeći u naručju cvijeće baš kao
što bi se i duh njezina ranijeg Ja, od prije stotinu godina, odmak-
nuo od tandrkanja i škripe kočije u prolazu pune savršeno odje-
venih izletnika iz nekog udaljenog grada. Clarissa ostaje i gleda
van u taj metež od kamiona i stambenih prikolica. Uto se otvore
vrata jedne od prikolica i pojavi se neko poznato lice. Ženska
glava, prilično daleko, u profilu, poput glave na novčiću, i prem-
da je Clarissa ne može smjesta prepoznati (Meryl Streep? Vanes-
sa Redgrave?), ipak zna da je ta žena filmska glumica. Zna to po
njezinoj auri kraljevskog samopouzdanja i po revnosti s kojom
joj jedan od asistenata (Clarissa to ne čuje) objašnjava odakle ta
buka. Ženska se glava brzo povuče, vrata prikolice opet se zatvo-
re, ali žena ostavlja iza sebe jasan dojam da netko budno pazi,
kao da je anđeo nakratko dodirnuo površinu ovog svijeta jednom
svojom nogom u sandali, upitao nije li ovdje neka nevolja, našto
je, dobivši odgovor da je sve u redu, sa sumnjičavom dostojan-
stvenošću, pošto je podsjetio djecu svijeta da se jednostavno mo-
raju bolje brinuti za svoje poslove i da daljnji propusti neće pro-
ći nekažnjeno, zauzeo svoje mjesto u nebeskim prostranstvima.