EUROPSKA MONETARNA UNIJA

1. Devizno valutni problemi najrazvijenijih zemalja

U praksi politike deviznih tečajeva sustava MMF-a još su uvijek prisutne slabosti i
pored niza adaptacija i najnovijih promjena. Iako bi se moglo reći da je to još uvijek valutni
sustav koji više odgovara bogatim nego siromašnim zemljama svijeta, treba naglasiti da novi
sustav (vrste i mehanizam promjena) deviznih tečajeva ne odgovara podjednako niti svim
najbogatijim zemljama, što najbolje potvrĎuje slučaj zapadnoeuropskih zemalja, odnosno
njihove reakcije na Smithsonijanski aranžman1 iz prosinca 1971. godine. Te zemlje koje su
već do tada u okviru zapadnoeuropske integracije uspostavile visoki stupanj monetarne sura-
dnje i koordinacije politike deviznih tečajeva, koji je na kraju završen uspostavom Europske
monetarne unije, kao regionalnog monetarnog sustava, nisu mogle (niti htjele) mehanički
prihvatiti jednostavno proširenje marži oscilacija deviznih tečajeva svojih valuta, jer bi time
sve dotadašnje integracijske napore dovele u pitanje, već su u danom okruženju tražile
specifična rješenja koja su im na kraju omogućila ostvarenje vlastitog monetarnog sustava sa
specifičnom valutnom jedinicom - euro.
Smithsonijansko proširenje »tunela« odnosno marže oscilacija u rasponu ±2,25% od
središnjeg tečaja prema dolaru stvorilo je mogućnost da se marže apsolutnog fluktuiranja
izmeĎu valuta zapadnoeuropskih zemalja prošire na 9%. Naime, ako se u jednom trenutku
njemačka marka popne s dna »tunela« na njegov vrh, tada fluktuacija u odnosu na dolar iznosi
4,5%. Ako istovremeno francuski franak padne s vrha tunela do svog dna, njegova će fluk-
tuacija u odnosu na dolar takoĎer iznositi 4,5%, ali u tom slučaju relativna fluktuacija izmeĎu
njemačke marke i francuskog franka iznosi 9%. Takav raspon meĎusobnih fluktuacija nije
nikako išao u prilog europskog integracijskog procesa, jer bi to znatno otežavalo trgovinu.
Stoga su se već početkom 1972. godine središnje banke, na zahtjev Savjeta ministara zemalja
EZ, složile da smanje razliku, tj. da suze granice fluktuacija izmeĎu najvišeg i najnižeg
deviznog tečaja medu svojim valutama. Tako je došlo do stvaranja »europske zmije« ili
»monetarne zmije«. Svakodnevne fluktuacije valuta sudionica »zmije« izgledale su kao
zmijolika traka tečajne fluktuacije, u ovom sustavu »kretanja zmije u tunelu«.

1
u Smithsonian Institutu (SAD) održan je 1971.g. sastanak najrazvijnijih zemalja i postignut sporazum o
devalviranju i stabiliziranju tečaja dolara koji je te godine praktično postao nekonvertibilan u zlato. Delvacija
dolara nije bila istog instenziteta prema svim valutama, od 17% prema jenu, 12% prema Dem i 0% prema
kanadskom dolaru itd. Vlade su preuzele obvezu intervencije na deviznim tržištima kako bi zadržale granice
oscilacije tečajeva od +/- 2,25%. No, taj je sporazum bio kratkog vijeka jer je 1973.g. uslijedila druga
devalvacija dolara i time je još šire otvoren put praksi flukutirajućih (plivajučih) deviznih tečajeva.
 Dopuštene fluktuacije iznosile su najprije ±1,12% meĎusobno, a prema dolaru ±2,25%
(od travnja 1972. godine do veljače 1973. godine), koliko je trajao Smithsonijanski sporazum,
a zatim od ožujka 1973. pa do ožujka 1979. godine (kada je »tunel« nestao, ali je »zmija«
ostala) marže oscilacija iznosile su ±2,25% meĎu članicama »zmije«, ali bez intervencija u
očuvanju maksimalno dopuštene granice fluktuiranja u odnosu na dolar.

Da bi se kolektivno obranile od politike deviznog tečaja dolara nakon njegovih dviju

uzastopnih devalvacija i zaštitile domaće gospodarstvo od mogućih poremećaja zbog totalnog
rasula svjetskog monetarnog sustava, devet najrazvijenijih zapadnoeuropskih zemalja je već u
rujnu 1972. godine u Baselu osnovalo Europski fond za monetarnu suradnju (EFMS) koji je
počeo s radom u travnju 1973. godine s namjerom da potpomaže funkcioniranje
»zapadnoeuropske zmije«. On bi trebao održavati fiksne tečajeve valuta u meĎusobnom
odnosu i zajedničko fluktuiranje u odnosu na valute trećih zemalja, uglavnom dolar,
financiranjem intervencija središnjih banaka radi izravnanja platno-bilančnih poremećaja.
Središnje banke zemalja članica (to su zemlje Europske zajednice premda sve ne sudjeluju u
Fondu) moraju deponirati u EFMS 20% svojih rezervi zlata i 20% svojih rezervi dolara, a u
zamjenu dobivaju ECU (European currency unit = europska valutna jedinica) koje je emitirao
Europski fond za monetarnu suradnju, a služila su kao sredstvo plaćanja u meĎusobnim
obračunima središnjih banaka članica. U ožujku 1979. godine napušten je sustav »zmije«, a
na scenu stupa Europski monetarni sustav i njegova valutna jedinica ECU.

Dug je i mukotrpan bio put pun proturječnosti i obrata u ovoj grupaciji zemalja da bi
se postignuo takav stupanj meĎusobne monetarne suradnje koji je konačno uobličen u
zajedničkom monetarnom sustavu - EMU: od Europske platne unije osnovane 1950. godine
do Europske monetarne unije koja je ostvarena 1.1.1999.g.
2. PUT DO EUROPSKE MONETARNE UNIJE - EMU

Početak ujedinjavanja zapadnoeuropskih zemalja kako na ukupnom gospodarskom

tako i, posebno, na monetarnom području nalazimo u prvim godinama nakon završetka
Drugog svjetskog rata. Ratom opustošenoj Europi bila je potrebna pomoć za obnovu i
oporavak razorenih i iscrpljenih gospodarstava. To je uviĎao SAD, kao najznačajnija
(ekonomska, politička i vojna) sila svijeta, koja već 1947. godine razvija ideju o zajedničkom
oporavku i ujedinjenju zapadnoeuropskih zemalja, što će ujedno biti brana ekspanziji
socijalističkih promjena na čelu sa SSSR-om. U lipnju 1947. godine tadašnji državni sekretar
vanjskih poslova George Marshall iznio je ideju o pomoći zapadnoeuropskim zemljama pod
uvjetom da one donesu zajednički plan obnove i da se dogovore o veličini potrebne pomoći
svakoj od zemalja. Programom ekonomske obnove poznatijim pod nazivom »Marshallov
plan« u razdoblju od 1948. do 1952. godine zapadnoeuropskim zemljama bespovratno je
dodijeljeno oko 15 milijardi dolara za njihov gospodarski oporavak. Radi koordiniranja
Marshallova plana i gospodarskog povezivanja Zapadne Europe, 1948. godine, formirana je
Organizacija za europsku ekonomsku suradnju (OEEC) koja je posebno djelovala na jačanju
multilateralne trgovine medu zemljama članicama (16 zapadnoeuropskih zemalja te SAD i
Kanada).2

Na monetarnom planu osnovana je 1950. godine Europska platna unija (European

Payments Union) - EPU - koja je svojim djelovanjem trebala omogućiti prijelaz s
bilateralizma na poseban oblik multilateralnih plaćanja medu zapadnoeuropskim zemljama što
je bila prva faza na putu uspostavljanja potpune konvertibilnosti njihovih valuta. EPU je
djelovao kao multilateralna klirinška unija preko koje su se obavljala prebijanja meĎusobnih
potraživanja zapadnoeuropskih zemalja jer su zapadnoeuropske valute bile meĎusobno
zamjenjive (ali ne i za dolar), a tehničku stranu je obavljala Banka za meĎunarodne obračune
(Bank for International Settlements - BIS) u Baselu koja je bila europski agent za raspodjelu
Marshallove pomoći i obračunsko mjesto za EPU. Godine 1950. stvorena je EUA - europska
obračunska jedinica (European unit of account) i to kao knjigovodstveni novac koji je korišten
za ograničene svrhe. Naime, proces ekonomskog i monetarnog povezivanja Zapadne Europe
započet osnivanjem OEEC i EPU i dalje će se intenzivno razvijati na oba područja: na
ekonomskom povezivanju osnovana je Pariškim ugovorom 1951. godine Europska zajednica
za ugljen i čelik, kojom se utire put kasnijoj široj ekonomskoj integraciji, koja će nastati

2
1960. godine OEEC mijenja svoj naziv i područje djelovanja i postaje Organizacija za ekonomsku
suradnju i razvoj - OECD u koju uz postojeće članove ulaze još Japan i Španjolska.
osnivanjem i radom Europske ekonomske zajednice EEZ3 (ugovor o osnivanju potpisan je
1957. godine u Rimu, a stupio je na snagu 1.1.1958. godine).

Na monetarnom planu stvoren je, u okviru EEZ, prostor da 27. 12. 1958. godine stupi
na snagu Europski monetarni sporazum (European Monetary Agreement) - EMA, koji su
sklopile još 1955. godine zemlje članice OEEC. Ovim sporazumom zemlje članice uvele su
eksternu konvertibilnost svojih valuta čiji su tečajevi mogli oscilirati ±0,75% od utvrĎenog
pariteta čime je prestala s radom EPU (premda su se u doba osnivanja EEZ plaćanja i dalje
obavljala preko EPU), a od preostalog kapitala i novouplaćenih kvota osniva se Europski
monetarni fond.

Na planu monetarne integracije, od uspostavljanja valutne konvertibilnosti pa sve do

kraja 60-ih godina nije se ništa posebno dogaĎalo, osim što su sredinom 1968. godine ukinute
carinske barijere unutar Zajednice i uvedena zajednička tarifa prema trećim zemljama.
MeĎutim, iste godine, a još više 1969., dolazi do sve izraženije svjetske monetarne krize, koju
je unutar Zajednice još više podgrijavalo već vrlo snažno eurodolarsko tržite, što je remetilo
proces ekonomske i monetarne integracije, na što su reagirale monetarne institucije (Komitet
guvernera središnjih banaka) i druge institucije Zajednice.
Početkom 1969. godine poznatim Barreovim planom predlaže se osim ostalih
ekonomsko-političkih mjera, osnivanje posebnog mehanizma za monetarnu suradnju zemalja
članica Zajednice kako bi se spriječilo daljnje pogoršavanje odnosa u monetarnoj sferi
(kratkoročna monetarna podrška i srednjoročna financijska pomoć, prethodno usuglašavanje
odluka o promjeni pariteta valuta zemalja članica i dr.).

U prosincu 1969. godine na sastanku lidera zemalja EZ u Hagu, gdje je prvi put
formulirana ideja o stvaranju ekonomske i monetarne unije - do koje će doći tek 15. prosinca
1991. godine u Maastrichtu - donesene su odreĎene mjere u smjeru monetarne integracije kao
što je osnivanje Europskog rezervnog fonda, a već 1970. godine proradio je mehanizam
bezuvjetnog kratkoročnog kreditiranja središnjih banaka.
U ožujku 1971. godine Rezolucijom Savjeta ministara precizirane su mjere koje su
trebale omogućiti ostvarenje planirane ekonomske i monetarne unije, a na monetarnom planu
to su bile: pripreme za formiranje Europskog fonda za monetarnu suradnju, održavanje
valutnih tečajeva unutar još užih granica fluktuiranja i uspostava dodatnog mehanizma
srednjoročne financijske pomoći, koji je počeo djelovati prvog lipnja 1971. godine. MeĎutim,
3
Od 1965. godine zemlje članice Europske zajednice za ugljen i čelik, EEZ i Europska zajednica za
atomsku energiju (Euroatom) tvore Europsku zajednicu - EZ.
planirani tijek priprema za potpunu monetarnu integraciju radi stvaranja zajedničkog
monetarnog sustava poremetili su, ali ne i onemogućili, dogaĎaji s dolarom počev od
kolovoza 1971. godine. Istina Europski monetarni sporazum (EMA) i Europski monetarni
fond prestali su s radom 31. prosinca 1972. godine, ali se u okviru Zajednice javljaju novi
mehanizmi, monetarna »zmija« i EFMS, koji će zemljama - članicama Zajednice omogućiti
ne samo da uspješno prebrode svjetsku monetarnu krizu, već da 1979. startaju sa svojim
posebnim monetarnim sustavom, tj. EMS (European Monetary System) i s novom
zajedničkom valutnom jedinicom - ECU (European Currency Unit) - koja će od 1981. godine
potpuno zamijeniti EUA i postati jedinstvena obračunska valuta Zajednice. Treća novčana
jedinica uvedena u prostor današnje EU bio je “Eurco” (European composit unit) 1973.g.. Nju
su činile valute devet zemalja članica tadašnje Europske ekonomske zajednice, a ona se
koristila za emisiju obveznica Europske investicijske banke, kao i za proračunska davanja.
Nije bila važna kao što je to bio ecu koji se nakon toga pojavio.

I tako, premda ideje o europskom monetarnom sustavu sežu desetak godina unazad,
plan o EMS usvojen je u lipnju 1978. u Bremenu na konferenciji šefova država i vlada
»devetorice«, a EMS je stupio na snagu 13. ožujka 1979. godine radi stabiliziranja deviznih
tečajeva izmeĎu valuta zemalja članica Europske ekonomske zajednice i potiče daljnji razvoj
integracije u njoj, te da pridonosi jačanju meĎunarodnih monetarnih odnosa u interesu
partnera u trgovini. Bit mehanizma EMS sastoji se: u zajedničkoj valutnoj jedinici ECU kao
denominatoru za utvrĎivanje pariteta i usporeĎivanje deviznih tečajeva valuta zemalja članica;
u ograničenom fluktuiranju središnjeg deviznog tečaja valute sudionice kako u odnosu na
drugu valutu, tako i u odnosu na ECU (fluktuacije iznose ±2,25% osim za talijansku liru ±6%)
uz obvezu središnje banke da intervenira kad se dostigne tzv. divergentni prag u fluktuiranju
pojedine valute; u kreditnim olakšicama koje odobrava EFMS zemlji članici za financiranje
platno-bilančnih teškoća. Osim nabrojenog, ECU predstavlja sredstvo rezerve i plaćanja
središnjih banaka, te kao standard za potraživanja i obveze u EMS. ECU je takoĎer stupio na
snagu 13. ožujka 1979. preuzevši vrijednost i sastav iste one košarice valuta koja je 1975.
godine bila utvrĎena za EUA.

Ne ulazeći u niz pojedinosti vezanih za mehanizam i funkcioniranje EMS i ECU, valja

istaknuti da su te institucije nastale kao reakcija na zbivanja u meĎunarodnim plaćanjima i u
intervalutnim odnosima izmeĎu valuta SAD i zapadnoeuropskih zemalja. One predstavljaju
mehanizam obrane tih zemalja od politike deviznog tečaja dolara koju je tih godina uz pomoć,
u prvom redu, politike kamatnih stopa provodio SAD i to dobrim dijelom na štetu ostalog
svijeta. Od 1979. godine zajednička »obrana« zapadnoeuropskih zemalja od valutne politike
SAD djeluje kao zasebni, regionalni monetarni sustav - EMS, koji zemljama članicama osi-
gurava ipak odreĎenu monetarnu stabilnost u »moru svjetske monetarne nestabilnosti«.

2.2 MEHANIZAM DEVIZNIH TEČAJEVA UNUTAR EUROPSKOG

MONETARNOG SUSTAVA (ERM I) ZASNOVAN NA ECU

ECU je povijesno gledano treća po redu valutna jedinica na prostoru Zajednice koja je
iz prakse potisnula dotadašnju valutu - EUA (Europsku obračunsku jedinicu) i Eurco, pa je za
razliku od nje postao i sredstvo rezervi i plaćanja središnjih banaka, te kao standard za
potraživanja i obveze unutar EMS-a. Kao EUA i Eurco, i ECU je zapravo predstavljao
košaricu valuta, ili cocktail valuta, koju su činile valute zemalja članica Zajednice, a
vrijednost ECU-a izračunavala se svakodnevno na temelju deviznih tečajeva valuta u košarici.
Tako je npr. u siječnju 1984.g. 1 ECU vrijedio 0,79$. Najznačajniju ulogu u toj košarici
imala je i ima njemačka marka (oko 30%), a revizija strukture košarice provodila se svakih
pet godina. Tako uspostavljen mehanizam deviznih tečajeva imao je prvenstveni cilj
monetarnu stabilnost, ili drugačije rečeno to je bio mahanizam obrane od politike deviznog
tečaja dolara koja je štetila Europi i ostalom svijetu.

Tablica 1: Kompozicija košare valuta koje čine ECU

13.03.1979. 17.09.1984. 01.12.1990.
Valuta
iznos % iznos % iznos %
Njemačka marka 0,828 27,3 0,719 32,1 0,6242 30,40
Francuski franak 1,150 19,5 1,310 19,1 1,332 19,10
Nizozemski gulden 0,286 9,0 0,256 10,1 0,2198 9,50
Belgijski i luksem- 3,800 8,2 3,850 8,6 3,431 8,12
burški franak
6. Danska kruna 0,217 3,0 0,219 2,6 0,1976 2,49
7. Talijanska lira 109,00 14,0 140,00 10,0 151,80 9,90
8. Irska funta 0,00759 1,5 0,00871 1,2 0,008552 1,11
9. Britanska funta 0,0885 17,5 0,0878 15,0 0,08784 12,56
10. Grčka drahma - - 1,150 1,3 1,440 0,63
11. Španjolska pezeta - - - - 6,885 5,39
12. Portugalski eskudo - - - - 1,393 0,79
Izvor: ECU Newsletter, br. 10, rujan 1984., Ekonomska politika, br. 2033 od 18. ožujka 1991. g.

Iz prethodne je tablice vidljivo da se tijekom vremena utjecaj njemačke marke

povećavao, dok je slabio utjecaj lire i funte. TakoĎer je važno naglasiti da je u sustavu EMS-a
povremeno dolazilo do izlaska i ulaska pojedinih valuta.
 Početkom 1999.g. 12 od 15 članica Eurposke unije prihvaćaju jedinstvenu valutu euro
i u prijelaznom razdoblju do 2002.g. neopozivo fiksiraju devizne tečajeve svojih valuta prema
euru. U tom razdoblju na sceni je još uvijek svojevrsni paralelizam valuta, pri čemu je
istovremeno u optjecaju nacionalna valuta u gotovini i depozitnom obliku, dok je euro u
optjecaju samo u depozitnom obliku (knjižni novac).

2.3 POSLJEDNJE TRI ETAPE U RAZVOJU EURA – ( 1990 – 2002.g)

Proces monetarnog ujedinjenja na prostoru Europske unije ušao je u svoju posljednju

etapu u posljednjem desetljeću XX. stoljeća, koja je rezultat 50 godišnjeg mukotrpnog
kretanja na putu, što je bio pun nestabilnosti u svjetskim monetarnim odnosima i
nesuglasicama izmeĎu samih članova Unije oko nebrojenih mjera koje je trebalo poduzeti u
cilju pripreme nacionalnih ekonomija za jedinstvenu monetarnu uniju.

Završni proces ostvarenja Europske monetarne unije odvijao se u tri etape, a prva
etapa je počela 1.7.1990.g. Tu etapu koja je trajala do 1.1.1994.g. karakteriziraju napori
vezani za punu liberalizaciju kretanja kapitala kao važan preduvjet konačnog monetarnog
ujedinjenja. Poznato je, naime, da su devizni režimi i druga ograničenja vezana za slobodno
kretanje kapitala, protekcionističke mjere koje onemogućavaju bilo kakvu integraciju. Drugi
važan zadatak koji je iniciran u prvoj etapi bio je što veća koordinacija ukupne ekonomske
politike, a posebno monetarne i fiskalne. Prema kriterijima iz ugovora potpisanog u
Maastrichtu 1991.g. proračunski deficit u svakoj zemlji članici ne smije prijeći prag od 3%, a
ukupni javni dug 60% u odnosu na društveni bruto proizvod. Na segmentu monetarne politike
središnje banke zemlje članice u prvoj etapi morale su držati devizne tečajeve svojih valuta u
odnosu na središnji tečaj prema ecuu 2,25%, što više približiti visinu kratkoročnih kamatnih
stopa i održavati nisku stopu inflacije.

Druga etapa započela je 1.1.1994.g. osnivanjem Europskog monetarnog instituta

(EMI) sa sjedištem u Frankfurtu. EMI je prethodnica Eurospkog sustava središnjih banaka
čije se sjedište danas nalazi u Frankfurtu. Tijekom druge etape nacionalne središnje banke i
dalje zadržavaju autonomiju u provoĎenju monetarne politike.
 Sljedeći važan dogaĎaj u drugoj etapi bila je rezolucija Savjeta Europe u Madridu
15.12.1995.g. kojom je odreĎeno da se buduća jedinstvena valuta zove euro, a manje jedinice
centi (1E = 100 centi). Važno je naglasiti da je 1994.g. došlo do problema u intervalutarnim
odnosima zemalja članica EMU i da je raspon fluktuacije sa 2,25% povećan na čak +/- 15% u
odnosu na središnji tečaj. MeĎutim nakon tih intervalutarnih poremećaja koji su rezultirali
izlaskom funte i lire iz sustava deviznih tečajeva i devalvacijama, situacija se sljedećih godina
stabilizirala. Moglo bi se reći da je to bila posljednja prilika za tečajne manipulacije kako bi se
izbalansirali intervalutarni odnosi unutar Unije.

Početkom 1998.g. Savjet Europe je odlučio da je konačni rok početka EMU 1.1.1999.
godine. TakoĎer je odlučeno, u skladu s kriterijima iz Maastrichta, koje će zemlje sudjelovati
u EMU, odnosno u mehanizmu deviznih tečajeva poznatom kao ERM II (Exchange rate
mechanism II.). Europsku monetarnu uniju čine sljedeće zemlje: Austrija, Belgija, Francuska,
Njemačka, Irska, Italija, Nizozemska, Španjolska, Portugal, Luxemburg, Finska. Grčka je
pristupila EMU početkom 2001.g. U sustavu EMU neće do daljnjega sudjelovati tri zemlje
članice Europske unije: Britanija i Danska iz političkih razloga, a Švedska zbog neostvarenja
kriterija. Zanimljivo je da u EMU sudjeluje npr. Belgija čiji javni dug premašuje godišnji
društveni bruto proizvod 136% ili Italija sa 120% u odnosu na DBP, što narušava kriterij
veličine javnog duga iz Maastrichta.

Treća i posljednja etapa odvijala se u dva dijela. Prvi je dio započeo 1.1.1999. godine
s neopozivim fiksiranjem deviznih tečajeva prema Euru i svake valute meĎusobno unutar
Europske monetarne unije. Od tog trenutka odgovornost za koncipiranje i provoĎenje
monetarne politike preuzela je Europska središnja banka u Frankfurtu, koja će zacrtanu
monetarnu politiku provoditi preko nacionalnih središnjih banaka. Sustav središnjeg
bankarstva unutar EMU je vrlo sličan onome u SAD. Za taj dio treće etape važno je
napomenuti da je počela zamjena nacionalnih valuta za EURO i to prije svega u financijskom
sektoru, pri čemu će EURO egzistirati samo kao knjižni, žiralni novac sve do početka 2002.g.
kad će postati i efektivnim.

Završni dio u procesu monetarnog integriranja započet će 1.1.2002.g. kad se u optjecaj

uvodi jedinstvena valuta EURO, kao depozitni novac, ali i kao efektivni novac pri čemu sa
scene definitivno nestaju nacionalne valute koje se moraju zamijeniti za euro do sredine
 2002.g. Osim nacionalnih valuta u novčanicama i kovanicama do tog vremena se moraju
denominirati i svi drugi financijski instrumenti u euro.

EURO kao efektivni novac nije uveden 1.1.1999.g zbog ograničenog vremena, jer se
zna da je za proizvodnju i puštanje eura u optjecaj potrebno dulje razdoblje. EURO u obliku
novčanica i kovanica neće na prednjoj strani imati nikakva nacionalna obilježja, a umjesto
toga bit će prizori vrata i prozora s najlješhih graĎevina čime se simbolizira otvorenost i
sloboda unutar Unije.
Skraćenica za Euro će biti veliko slovo E sa dvije vodoravne crte u sredini slova čime se želi
staviti do znanja da će euro biti simbol valutne stabilnosti.

01. 06. 1990. 01. 01. 1994. 15/16. 12. 1995. početak 1998. 01. 01. 1999. 01.01. 2002.
Početak prve Početak druge Rezolucija Rezolucija Početak treće Početak zamjene
etape EMU etape EMU Vijeća Europe u Vijeća Europe etape EMU valuta u euro -
Madridu efektivni novac
Prva etapa Druga etapa Treća etapa
 puna  osnovan  ime Europske  odluka o  uspostava  euro postaje
liberalizacija Europski valute bit će konačnom neopozivo definitivno
kretanja monetarni euro početku fiksnih novac
kapitala institut  ustanovljen EMU deviznih  zamjena
 koordinacija  autonomija scenario 01.01.1999. tečajeva valuta u euro
ekonomske, nacionalnih tranzicije  odabir  odgovornost za novčanice i
fiskalne i središnjeih zemalja monetarnu kovanice
monetarne banaka članica EMU politiku  denominacija
politike  osnivanje preuzima ECB svih
Europske  počinje financijskih
središnje zamjena u euro instrumenata u
banke (ECB) u financijskom euro
sektoru
Faza A Faza B Faza C
2.4 MEHANIZAM DEVIZNIH TEČAJEVA (ERM II.) U EUROPSKOJ
MONETARNOJ UNIJI ZASNOVAN NA EURU

Treća etapa provedbe projekta Europske monetarne unije, koja je definirana ugovorom
iz Maastrichta 1992.g., zanimljiva je prije svega po tome što je od 1.1.1999.g. uvoden sustav
neopozivo fiksnih deviznih tečajeva. Taj je dogaĎaj označio i prekretnicu u europskim, ali i
svjetskim monetarnim odnosima, a uvoĎenje jedinstvene valute – eura predstavlja
najznačajniji projekt u novijoj monetarnoj povijesti.

Činjenica je da su zemlje današnje Europske unije u čitavom razdoblju nakon II

svjetskog rata težile stabilnijim intervalutarnim odnosima. Ta težnja je posebno došla do
izražaja u vrijeme naftnih šokova i dolarskih nestabilnosti 70-ih godina, što je za stabilnost
tadašnje Europske ekonomske zajednice predstavljalo veliku opasnost.
Zemlje tadašnje Zajednice svoje su devizne tečajeve formirale tako da se najprije odreĎivao
raspon fluktuacije izmeĎu valuta zemalja članica, a potom svake valute prema dolaru. Kasnije
se praksa odreĎivanja fluktuacija prema dolaru napušta, pa to predstavlja značajan korak u
stvaranju monetarne neovisnosti Zajednice.

Iz tih razloga nametnula se potreba stvaranja još čvršće monetarne unije s

jedinstvenom valutom čije je najznačajnije razdoblje počelo 1979.g. osnivanjem Europskog
monetarnog sustava i uvoĎenjem zajedničke valute - ECU. Bit mehanizma EMS-a sastojala se
u zajedničkoj valutnoj jedinici ECU kao denominatoru za utvrĎivanje pariteta i usporeĎivanje
deviznih tečajeva valuta zemalja članica u odnosu na drugu valutu, te u ograničenom
flukutuiranju središnjeog deviznog tečaja valute sudionice - kako u odnosu na drugu valutu,
tako i u odnosu na ECU. Dopuštene oscilacije pojedine valute u odnosu na središnji tečaj
kretale su se u rasponu od 2,25%, a za talijansku liru 6%. Ako bi došlo do narušavanja
intervalutarnih odnosa središnje banke, zemalja članica EMS-a bile su dužne intervenirati na
deviznim tržištima kad se dosegne tzv. divergentni prag u fluktuiranju pojedine valute. EMS
je takoĎer zemljama članicama odobravao kreditne olakšice nastale zbog platno-bilančnih
teškoća. Tako definirani monetarni odnosi značili su veću sigurnost gospodarskog prostora
kako unutar Zajednice, tako i u meĎunarodnim razmjerima, te su išli na ruku jačanju trgovine
i financijskog posredovanja. Tim je činom stvorena zona monetarne stabilnosti u Zapadnoj
Europi.
 Euro je, dakle, četvrta po redu valutna jedinica koja se uvodi na prostor Europske
unije, s tim da će ona biti i posljednja. U spomenutoj trećoj etapi razvoja Europske monetarne
unije predviĎeno je da ona bude prijelazno razdoblje koje počinje 1.1.1999.g. i završava
sredinom 2002.g. Euro će od 1.1.1999.g. preuzeti isti sastav košarice valuta kao što je to imao
i ECU, pa će prema tome odnos zamjene biti 1ECU=1EURO. Od tog trenutka odgovornost za
stabilnost eura preuzima Europska središnja banka i ona jedina ima pravo emitirati novac.
Spomenuli smo da Švedska ne ispunjava zadane kriterije veličine budžetskog deficita, dok su
se Velika Britanija i Danska odlučile priključiti monetarnoj uniji kasnije. Spomenute zemlje
koje neće sudjelovati u novom sustavu deviznih tečajeva moći će i dalje koristiti postojeće
monetarne i fiskalne instrumente, te slobodno odreĎivati tečaj svojih valuta, ali će njihove
valute biti pod snažnim utjecajem eura. Ako bi pojedine zemlje izvan sustava pokušale
tečajnom politikom ostvariti konkurentske prednosti na štetu članica Europske monetarne
unije sigurno bi došlo do njihovih negativnih i oštrih reakcija.

Već smo istaknuli da će od 1.1.1999.g. pa do 2002.g. u praksi EMU funkcionirati

sustav neopozivih fiksnih deviznih tečajeva, pa će prema tome tečaj svake nacionalne valute
biti fiksiran i prema euru i prema svakoj drugoj valuti unutar EMU. Sve do 1994.g. granice
fluktuacije deviznih tečajeva valuta unutar EMU bile su relativno uske; 2,25% da bi u
spomenutoj godini, zbog gospodarskih problema, ali i špekulativnih priprema za euro, ta
granica bila pomaknuta na 15%. Poznato je da su u teoriji gospodarske unije fluktuirajući
tečajevi nepoželjni, jer se uvijek mogu upotrijebiti kao moćno sredstvo u stimuliranju izvoza i
stvaranja trgovinskih prednosti. Zbog toga je i krajnji cilj Europske unije i bio uspostava
sustava fiksnih deviznih tečajeva unutar unije, ali i zadržavanje plivajućeg tečaja prema
trećim zemljama.

Pri računanju deviznih tečajeva službenog ecua na dan 31.12.1998.g., dakle

neposredno prije uvoĎenja eura, koristila se redovna procedura. To znači da su središnje
banke zemalja članica utvrdile devizni tečaj svojih valuta prema dolaru. Daljnji postupak
obračunavanja ecua provodio se u tri etape (vidjeti tablicu):

1. etapa: odreĎivanje deviznih tečajeva zemalja članica Europske unije prema dolaru
uključujući i valute koje ne ulaze u ecu,
2. etapa: obračun deviznih tečajeva ecua nasuprot dolaru. Tečajevi formirani u
nacionalnim središnjim bankama potom su se priopćavali Europskoj komisiji koja ih je
koristila za izračunavanje deviznih tečajeva za ecu. Devizni tečaj $/ECU dobije se zbrajanjem
dolarskog ekvivalenta koji predstavlja iznose nacionalne valute u ecuu.
3. etapa: odreĎivanje deviznih tečajeva ecu-a prema participirajućim valutama. Ti se
tečajevi dobivaju množenjem $/ECU deviznog tečaja i tečaja $ za nacionalne valute.

Tablica 4: Primjer kalkulacije službenog deviznog tečaja ECU-a vis-a vis valuta Europske unije
(31.12.1979.g.)

1. KORAK 2. KORAK 3. KORAK

Iznos nacionalnih USD valutni tečaj Iznosi nacionalnih Valutni tečaj
valuta u ECU od 31.12.1997. g. valuta izraženi u ECU-a
košarici dolarima
1 2 3=1:2 4 = (USD/ECU)  2
DEM 0,6242 1,7898 0,3485741 1,97632
BEF 3,301 36,92 0,0694095 40,7675
LUF 0,130 36,92 0,0035211 40,7675
NLG 0,2198 2,0172 0,1089629 2,022742
DKK 0,1979 6,8175 0,0289842 7,52797
GRD 1,440 282,59 0,0050957 312,039
ITL 151,8 1758,75 0,0663113 1942,03
ESP 6,885 151,59 0,0454186 167,388
PTE 1,396 183,06 0,0076095 202,137
FRF 1,332 5,9861 0,2224412 6,61214
GBP 0,08784 1,6561 0,1454718 0,666755
IEP 0,008652 1,4304 0,0122328 0,771961

USD/ECU
1,1042128
FIM 5,4222 5,98726
ATS 12,59 13,9020
SEK 7,9082 8,73234
Izvor: Internet; http://europa.eu.int/euro
 U sljedećoj tablici dan je prikaz deviznih tečajeva koji su fiksirani prema jedinici Eura.
1 EURO = 40.3399 BEF
= 1.95583 DEM
= 340.750 GRD
= 166.386 ESP
= 6.55957 FRF
= .787564 IEP
= 1936.27 ITL
= 40.3399 LUF
= 2.20371 NLG
= 13.7603 ATS
= 200.482 PTE
= 5.94573 FIM

Izvan sustava košarice eura ostale su, kako je već rečeno: britanska funta, danska
kruna i švedska kruna.

2.5 ODNOSI MEĐU GLAVNIM VALUTNIM BLOKOVIMA EURO - JEN - DOLAR

I UTJECAJ NA SVJETSKO GOSPODARSTVO

Prije neposrednog razmatranja odnosa eura prema dolaru i jenu postavlja se pitanje:
hoće li euro biti jaka ili slaba valuta u odnosu prema spomenutim valutama? Kako bi
odgovorili na to pitanje, potrebno je analizirati ključne čimbenike koji će utjecati na potražnju
za eurom, a to su: promjene u potražnji dolara i eura kao deviznih rezervi i promjene
institucionalne potražnje dolara i eura, upotreba eura kao valute za denominaciju vanjske
razmjene i da li će on biti lansiran pod optimalnim deviznim tečajem. Osim toga treba
naglasiti da će stabilnost eura ovisiti prije svega o provoĎenju stabilne ekonomske politike, pri
ćemu se posebno naglašava kontrola proračunskog deficita i održavanje niske stope inflacije.
Ono što će negativno utjecati na stabilnost eura prilično je visoka stopa nezaposlenosti u
zemljama članicama Europske monetarne unije i negativne posljedice azijske i ruske
financijske krize.

Fiksiranje deviznih tečajeva unutar Europske monetarne unije praktično znači da se

eliminira valutni rizik, koji je do sada bio itekako važan u investicijskim procjenama i
strategijama. To takoĎer znači da će se obujam transakcija na deviznim tržištima bitno
smanjiti, a posebno 2002.g. kada u upotrebi bude samo euro. 1995.g. transakcije na deviznim
tržištima izražene u valutama zemalja članica EMU činile su oko 30% ukupnih transakcija,
dok se na dolar odnosilo 44%.4 Euro će, poslije dolara, postati druga najaktivnija valuta na
deviznim tržištima.

Fiksni devizni tečajevi omogućit će neposrednu mogućnost usporedbe cijena svih

proizvoda i usluga unutar Unije, pa će se na taj način moći spoznati i stupanj produktivnosti i
efikasnosti pojedinog gospodarstva i poduzeća. To će povećati i konkurenciju, ali će smanjiti i
troškove jer neće više biti potrebno plaćati provizije prilikom valutne konverzije.

Kad se razmišlja o tome kakvi će biti intervalutarni odnosi na relaciji euro-dolar-jen,

tada najprije treba poći od analize trenutačne gospodarske situacije, veličine financijskih
tržišta i značaja spomenutih valuta u meĎunarodnoj razmjeni. Zemlje Europske unije u
svjetskom društvenom proizvodu sudjeluju s oko 25%, pa su prema tome pretekle SAD, a
posebice Japan koji se u posljednje vrijeme nalazi u najtežoj gospodarskoj situaciji unutar
spomenutog trokuta, a u Europskoj uniji stopa je nezaposlenosti prilično visoka. Najpovoljnija
je gospodarska situacija u SAD, a dodatna strateška prednost je u tome što su SAD jedinstven
i veliki gospodarski prostor sa snažnim i uhodanim financijskim tržištem. Zemljama Europske
unije trebat će mnogo vremena da počnu funkcionirati kao jedinstven sustav, s tim da će
stalno biti prisutne nacionalne tenzije. Sve će to imati utjecaja na značaj i stabilnost eura u
svjetskim trgovačkim i financijskim transakcijama.

Ako analiziramo vanjsku trgovinu u svijetu, onda SAD u ukupnom izvozu sudjeluju s
13%, a pet zemalja Europske unije (Njemačka, Francuska, Italija, V.Britanija i Nizozemska) u
ukupnom izvozu sudjeluju sa 31%, a Japan sa 8%. Spomenuti podaci najuvjerljivije govore da
će se zona upotrebe eura širiti, pa će njegov značaj rasti; i kao rezervne valute i kao
obračunskog sredstva u vanjskoj trgovini. Presudno je pitanje hoće li tečaj eura prema dolaru i
jenu biti rezultat fundamentalnih podataka o stanju gospodarstva ili će u sebi nositi primjesu
interventnih mjera u cilju stvaranja konkurentskih prednosti

4
Temperton P: The Euro, John Wiley&Sons, New York, 1997., str. 165
Tablica: Valute u meĎunarodnim transakcijama (dnevni prosjek spot, forward i swap
transkacija)
milijarde $ %
SAD $ 656,7 41,8
ZEMLJE ČLANICE EMU-a 469,4 29,9
BRITANSKA FUNTA 80,0 5,1
JEN 185,0 11,8
OSTALI 180,0 11,4
UKUPNO 1.571,8 100,0
Izvor: Central Bank Survey of Foreign Exchange, BIS, 1996.

Oko 10% prihoda od meĎunarodne trgovine čini trgovina izmeĎu zemalja EMU-a.
Oduzimanjem tog iznosa zaključujemo da će euro zauzimati 20% meĎunarodne razmjene,
čime bi još uvijek bio druga najvažnija valuta svjetske trgovine. Euro bi, meĎutim, mogao biti
puno značajnija valuta nego što je sada rečeno. Trenutačno je 44% meĎunarodne razmjene
izraženo u US dolarima, premda SAD posjeduje samo 13% te razmjene (vidjetii tablicu 9.)
Pet europskih zemalja (Njemačka, Francuska, Italija i Velika Britanija) čine 31%, a upravo je
i toliki iznos razmjene denominiran u njihovim valutama. Velika je vjerojatnost da će porasti
udio eura u denominaciji meĎunarodne razmjene na štetu US dolara, a to bi dovelo do rasta
potražnje za eurom.

Tablica : Udio svjetske razmjene po zemljama i po valutama

Stvarni svjetski izvoz Svjetski izvoz
(%) denominiran u valuti
zemlje (%)
SAD 13 45
PET EUROPSKIH ZEMALJA 31 31
UDIO NJEMAČKE 11 16
JAPAN 8 5
OECD Economic Outlook, June 1997.

Europska unija postala je po broju stanovnika najveće jedinstveno tržište u svijetu i u

velikom broju segmenata najveće financijsko tržište. Fiksni tečajevi valuta u prijelaznom
razdoblju, i na kraju jedinstveni novac, omogućit će veću konkurenciju, smanjivanje troškova
i općenito veću transparentnost u poslovanju.

Najveća je opasnost za Europsku monetarnu uniju nepridržavanje zadanih kriterija

vezanih za proračunski deficit i ukupni javni dug u zemljama članicama. Osim toga nužno je
održavati stabilnost cijena. Ako projekt Europske monetarne unije propadne, nastupile bi vrlo
velike negativne posljedice za same zemlje i za čitav svijet, a one bi se očitovale u sljedećem:
- došlo bi do divljanja deviznih tečajeva i monetarne nestabilnosti,
- ponovno bi se uspostavila praksa protekcionizma,
- samo postojanje unije i njezino daljnje proširenje bilo bi upitno, s tim da bi bile moguće i
mnogo teže situacije.

Osim spomenutih opasnosti, postoji mogućnost da, barem u prvoj etapi, zemlje
Eurospke unije postanu prilično zatvoren prostor, koji će zbog svoje veličine i postojećih
uzajamnih gospodarskih odnosa najprije nastojati iskoristiti ekonomiju obujma. No, sigurno je
da se ovim otvara novo poglavlje u odnosima Europske unije prema ostalom svijetu i da će
njezino formiranje prisiliti SAD i Japan na brže koncipiranje i funkcioniranje novih unija.