Dokleov Makondo

(…) piši onda da se na kraju svijeta, ili u nigdini, skriveno u magli, nalazi selo po imenu
Bukojna, u kojem se rađaju ljudi kojima kosa pobijeli dok su još djeca i koji bolje vide danju
nego noću. (…) Od rođenja do smrti, oni su djeca magle.

Gorani žive u ukupno osamnaest sela na Šar-planini, na raskrižju granica četiri države:
Albanije, Srbije (ranije Jugoslavije), Bugarske i Makedonije. Namik Dokle, poznatiji kao
dramski pisac, novinar i političar, u svom prvom romanu Kćeri magle koristi naslov djela ne
samo kao puki sinonim za Gorane, koji ostaje u okvirima eventualne poetičnosti jezika, već su
„kćeri/djeca magle“ zapravo novopronađeni identitet Gorana, kog Dokle dočarava
naratološkom uređenosti svog teksta.

Krenimo od naratora. Kćeri magle pisane su u prvom licu, iz perspektive čovjeka koji se
prisjeća dešavanja u svom rodnom selu Bukojna od prije pedeset sedam godina. Bez obzira na
toliki vremenski jaz, kroz skoro cijeli tekst narator daruje fokalizaciju svom desetogodišnjem
sebi, sa jako malim brojem prolepsi. Priča koju narator priča počinje ubistvom mečke i
završava ubistvom jednog od stanovnika sela Bukojna. Time Dokle zaokružuje svoj roman i
daje mu izvjesnu cjelovitost.

Narator se kroz svoju priču kreće kao kroz maglu – tek na trenutak se pojavljuju određene
scene njegovog dječačkog života, ljudi koje je sretao i priče koje je slušao. Iako opisuje kraću
historiju pojedinih porodica u svom selu, čitalac vrlo brzo uočava koji su ključni likovi u životu
ovog dječaka: Majka, amidža i učitelj. Majka je starica za koju se govori da živi preko tri stotine
godina, njegov amidža je čovjek koji piše dnevnik, njegov učitelj je čovjek koji čita. Namik
Dokle gradi sa ova tri lika tijelo historije: Majčina usmena predanja o događanjima u selu se
sa likom amidže pretaču u pisanu formu, kako bi se kritički promotrila kroz učiteljevo čitanje.

Prema tome, roman Kćeri magle ne govori samo o potrazi za identitetom, već o ulozi jezika u
toj potrazi. Amidžin dnevnik postaje ključan u trenutku u kom se šira politička scena počinje
mijenjati. Njegov rukopis sprječava zaborav i gradi historiju.

Vraćam se nedovršenoj priči o naratoru ovog romana. Fokalizator je maloljetni dječak koji
sada, kao odrastao čovjek, želi ispričati priču o svom rodnom kraju i načinu na koji su politička
dešavanja u svijetu i državama što se susreću na Gori utjecala na Gorane. Dječak priču razvija
kroz mnoge narodne pjesme, opisujući narodne običaje i slično. Koji je problem s ovakvim
naratorom? On nastoji cijeli priču ispričati gledajući kroz oči dječaka. Dječija perspektiva je
marginalna perspektiva u okviru društva kom pripada. Pri tom, kao što sam već rekla, narator
korisiti vrlo mali broj prolepsi – on se ne kreće kroz vrijeme, o događajima kojima je kao dječak
svjedočio priča sa, grubo rečeno, suženim svjetonazorom upravo jer ne daje komentar na ta
događanja iz perspektive sebe kao odrasle osobe.

Narator kakvog susrećemo u Kćerima magle vjerovatno želi postići sljedeće: on se želi lišiti
bilo kakve ideologije i političkog stava. Pretpostavljam da je iz tog razloga Namik Dokle svoju
priču ispričao iz gledišta jednog djeteta. Moram naglasiti: iako je dječija perspektiva
marginalna, ona omogućava jednu vrlo značajnu stvar, a to je iznošenje činjenica. Dokleov
dječak opisuje stvari koje ne razumije sa izraženom objektivnošću, čak i ravnodušnošću prema
onom što se dešava. Ta ravnodušnost naravno proizlazi iz pomenutog nerazumijevanja onog
čemu svjedoči.
Dječakova priča pričana je lično, gotovo za nekoga ko ju već poznaje. Njegovo selo Bukojna
počinje se doimati kao prostor oivičen magličastom kupolom, zaboravljen i čud(es)an. To je
mjesto samoće i stoga podsjeća na Marquesov Makondo. Ova okolnost mi je pala na pamet
kada sam pročitala pasus o Čifutima koji donose razne izume u selo. Navest ću taj pasus jer
njime Namik Dokle suptilno uvodi pamćenje na put ka identitetu:

A onda su stigla dva Čifuta, koja su se izgubila u mraku i susnježici, a u selo su, iz
godine u godinu, donosila sve izume svijeta, od durbina, koji je čuvala moja nana, pa
do naprave koju je jedan od njihovih staraca nazvao kutijom koja ne zaboravlja, a bila
je kafene boje. Držali su je ispod crnog poklopca koji se okretao kad se navije, a kad
se iznad ploče postavi igla, kutija bi počela pjevati. "Nikad ne zaboravi pjesmu?", pitala
je jednom moja nana, a starac Isakovih joj odgovorio: "Nikad, ovo je kutija koja
pamti.“

Našavši amidžin dnevnik, dječak počinje prepisivati zapise pojedinih dana u svoju svesku, koju
će docnije pokazati učitelju. Čitalac dobija, naravno, uvid u dječakov prepis, a ne u amidžin
dnevnik. Ovaj čin prepisivanja opet nas vraća na dječaka kao fokalizatora: sve što se dešava sa
Goranima dato je kroz njegove oči – čak je i eventualna amidžina perspektiva ispresijecana
dječakovim izborom amidžinih riječi. Dakle, amidžin tekst je opet dat fragmentarno i Namik
Dokle ga koristi kako bi u svoj roman uveo jedan odrasli glas i na neki način pomogao dječaku
da posloži svoju priču u jedan kauzalni slijed.

Lik učitelja postaje zanimljiv u trenutku kada dječak priznaje da mu je učitelj pokazao knjige
koje su napisali ljudi, a da su mu do tada bile poznate samo svete knjige. Namik Dokle tom
okolnošću skreće pažnju na pisanje kao ključni dokaz čovjekovog postojanja. Na samom kraju
romana, učiteljeva pjesma o kćerima magle nagovještava učiteljevu sudbinu; kao što i mnoge
narodne pjesme, koje su date kroz cijeli roman, svjedoče o životima stanovnika Bukojne.

Želim još spomenuti dječakov san o orlu, kog čitalac nalazi pred kraj romana. Namik Dokle u
tom snu vrlo jednostavno i detaljno slika svjetonazor jednog Goranina, djeteta magle. Nebo
kojim orao leti se u snu pretvara u gustu masu zraka, između dječakovih očiju i orla stvara se
ta kupola magle. Orlov let ostaje kao san, slobodan i odbjegao od zaborava.

Lamija Milišić