Professional Documents
Culture Documents
Metodika
Metodika
Metodika
SPOZNAJNI POSTUPCI
Psihičke aktovnosti se zahtijevaju od učenika u svakoj konkretnoj primjeni nastavne
metode. Prilagođene su dobi i interesima učenika. Prodanović ističe da sprilikom
primjene svake metode postoji mogućnost da se primjenjuje spoznavanje putem
indikcije-dedukcije, analize- sinteze, sinteze-analize, konkretnog-apstraktnoog,
apstraktnog-konkretnog, općeg-pojedinačnog. Služimo se induktivno-deduktivnim,
analitičko-sintetičkim, logičkim nastavnim postupcima.
Postupci:
1. Imitacija ili radnja po obrascu – na početnom stupnju učenja jedan je od osnovnih
načina učenja jezičnog izraza. Usmjerena je usmjerena psihička aktivnost i
primjenjuje se zato da bi učenici što bolje spoznali pojedine jezične elemente i
različite vrste govorne aktivnosti.
2. Asocijacija (udruživanje, spajanje) – povezanost među pojedinim opažanjima,
predodžbama, pojmovima, mislima, riječima, uslijed koje jedan opažaj, predodžba,
pojam, misao ili riječ izaziva drugi. Leksička jedinica može izazvati niz različitih
asocijacija s obzirom na situaciju, s obzirom na osobu koja ju je izgovorila, s obzirom
na niz popratnih okolnosti – opasnosti, velike hladnoće. uz glazbu...
3. Analogija (sličnost, podudaranje) – sličnost u nečemu među predmetima, pojavama,
mislima, riječima, koji se u cjelini razlikuju. Suđenje po analogiji je misaoni postupak
u kojem se na temelju sličnosti jedne ili više oznaka među različitim predmetima
zaključuje da među njima postoji sličnost i u drugim oznakama. Tendencija
izjednačavanja – jezična silka koja različite oblike riječi, riječi različitog postanka
izjednačuje s drugim, sličnim, frekventnim riječima i oblicima. (val-žal)
4. Kontrast (suprostnost, opozicija, očita razlika) – dva su predmeta, pojave, misli, u
kontrastu ako se oštro razlikuju, odudaraju jedna od druge.
5. Analiza – rastavljanje cjeline na sastavne dijelove, izučavanje pojedinih dijelova
kao dijela cjeline, otkrivanje zavisnosti među dijelovima, tako da se rečenice
rastavljaju na funkcionalne jedinice, na leksičke jedinice, na riječi i morfeme od kojih
su sastavljene.
6. Sinteza – spajanje dijelova u cjelinu (jednostavnih pojmova u složene), tako se
funkcionalne jedinice prema različitim funkcijama slažu u funkcionalna polja,leksičke
jedinice u semantička...
7. Apstrakcija – odbacivanje od niza predmeta njihovih specifičnih elemenata i
izdvajanje onoga što im je svima zajedničko (najbitinije za pojedine gramatičke
funkcije – oblikovanje nove pojmovne cjeline).
8. Klasifikacija – raspoređeivanje predmeta po njihovim osobinama u pojedine
skupine i grupe.
9. Specijalizacija – podjela neke aktivnosti u pojedine operacije da se ilustrira
postupak tvorbe, način funkcioniranja, mogućnost spajanja i uključivanje jedinica
niže jezične razine u višu.
10. Generalizacija (uopćavanje) – stvaranje općih zaključaka, dizanje na viši stupanj
gramatičkih apstrakcija...
Logički postupci:
1. Prepoznavanje; negacija (-A) negiranje i tvrdnja (A) potvrđivanje elementarnog
suda.
2. Binegacija: ni A ni B
3. Konjukcija: spajanje (veznikom ili bez veznika) A i B
4. Implikacija: složeni implikativni <8hipotetički) sud izražava odnos: ako A onda B
5. Disjunkcija: razdvajanje, rastavljanje dvaju ili više izraza neke cjeline.
6. Ekvivalencija: jednaka vrijednost: A je jednako B
7. Alternacija: zamjena jednih elemenata drugima: ili A ili B
Postupci se upotrebljavaju za razvijanje jezičnog izraza.
EMOCIONALNI DOŽIVLJAJI
Svaka čovjekova životna manifestacija prožeta je različitim osjećajima. Rijetki su
trenuci apatije kada čovjek isključi sve emocije i ništa ne osjeća, jer i osjećaji
indiferentnosti, nezainteresiranosti, ravnodušnosti su oblici iskazivanja emocija.
Emocionalna spoznaja vezana je uz interese, svjesna i nesvjesna htijenja učenika, za
one vrste psihičkih aktivnosti koje su najprirodnije u određenoj dobi, za sklonost
učenika određenom načinu razmišljanja i zaključivanja, ljubavi prema sadržajima,
predodžbama, asocijacijama i često se razlikuju od razreda do razreda, u gradu i na
selu, kod dječaka i djevojčica, zavise o klimatskim uvjetima, klase, standarda.
Emocionalnim doživljajima se regulira odnos učenika prema nastavi i njihov stupanj
aktivnosti. Nastavnik će pobuđivati emocije učenika, motivirati ih i pridobivati za rad,
razvijati njihovu sklonost za izvršavanje zadataka, usmjeravati njihovu aktivnost,
radost, gnjev... pri obradi raznovrsnih tema, jezičnih i izvanjezičnih sadržaja.
NEPOSREDAN I POSREDAN SPOZNAJNI PUT – INDUKCIJA I DEDUKCIJA
Indukcija – neposredni put spoznavanja u nastavi organiziran tako da učenici
neposredno promatraju predmete, procese, pojave koje se proučavaju, da se oslanjaju
na svoje stečeno iskustvo i predznanje i na osnovi toga formiraju pravilne predodžbe,
pojmove i zakone. Služi dobivanju općih zakona iz pojedinačnih. Koristi se kad su
konkretne predodžbe nužni preduvjet za formiranje pravilnih pojmova, pravila i
zakona, dulji je put, ali za učenike najlakši i najjednostavniji.
DedUkcija – posredni put kad se kao osnovni elementi spoznaje daju učenicima
„apstraktna, gotova znanja“ koja se zatim ilustriraju različitim elementima objektivne
stvarnosti. Sastoji se u zaključivanju iz općeg na pojedinačno. Veže se za učenje
gramtike (jezična pravila pa primjeri).
Između njih postoji uzajamna povezanost. Pri oba pristupa potrebno se koristiti
odgovarajućim spoznajnim postupcima: analizom i sintezom, apstrakcijom i
klasifikacijom, konjukcijom i alternacijom...
EKSPLIKATIVNI, PROBLEMSKI I ISTRAŽIVAČKI PRISTUP
(ili metode – problemska nastava)
U znanstvenom procesu se otkrivaju nove, nepoznate činjenice, dok u nastavnom
procesu učenicima prezentiramo već istražene činjenice, poznate istine, što uvjetuje i
različit pristup znanstvenom i nastavnom procesu.
Eksplikativni pristup – nastavnik na sažet i jednostavan način tumači učenicima novo
gradivo, postepeno i jasno objašnjava pojedine činjenice da bi ih učenici što bolje
shvatili i lakše upamtili. Učenike treba naučiti da umiju sažeto, gramatički pravilno
reproducirati nove spoznaje, da opisuju različite pojave iz svakodnevnog života, prate
sportske, kulturne i druge društvene manifestacije.
Problemski pristup – u središtu je proces stjecanja znanja, dolaženja do novih
spoznaja. Nastavnik obavještava učenike da u nekom području postoje određene
spoznaje koje oni sami mogu otkriti. Pridobiva učenike za rad, postavlja problem i
pristupa njegovu rješavanju.
Meotdika rada:
- stvaranje problemske situacije (postavljanje problema i pobuđivanje interesa da se
on riješi)
- formuliranje zadataka
- isticanje pretpostavki
- obrazlaganje hipoteza
- provjeravanje pretpostavki
sistematizacija dobivenih spoznaja.
Najčešći je u starijim razredima srednje škole, u jezičnim školama i fakultetima. U
učenika se razvija sposobnost samostalnog stjecanja novih spoznaja, logičkog
izlaganja stečenog znanja, logičkog dokazivanja spoznaja.
Istraživački pristup – ima sličnosti s problemskim pristupom samo što u njemu dolazi
više do izražaja samostalna istraživačka aktivnost učenika. Rad se ne ograničuje na 1-
2 školska sata i ne realizira se isključivo u razredu. Primjenjuju se različite znanstvene
metode (promatranje, čitanje i analiziranje literature, modeliranje, statistički pistup...).
Može se i primjenjivati i parcijalno-istraživački pristup.
METODIKA SATA
Sat je osnovni oblik organizacije nastavnog procesa. Na njemu nastavnik upoznaje
učenike s različitim elementima stvarnosti. Stvarnost se spoznaje sredstvima stranog
jezika pa je konkretni zadatak:
- spoznaja određenih elemenata u stvarnosti
- razvijanje sposobnosti učenika da se ti elementi izražavaju sredstvima stranog jezika
- proširivanje i usavršavanje izražajnih sredstava stranog jezika.
Svaki sat s jedne strane čini zaokruženu nastavnu cjelinu, dok s druge strane je samo
karika u lancu nastavnog procesa. Rad u razredu i rad kod kuće smatramo dijelovima
nastavnog procesa kao i radom kojim se postižu zajednički ciljevi i izvršavaju isti
zadaci.
TEMA I CILJ SATA
Tema
Nastavni proces se tumači kao dugoročni, zajednički, sustavni rad nastavnika i
učenika na ostvarivanju odgojnih i obrazovnih zadataka. Odgoj, izobrazba i
formiranje kompletne učenikove osobe, sposobne da se uključi u suvremeno društvo i
svakodnevni život, krajnji je cilj nastave.
Odsječke u nastavi nazivamo tematskim jedinicama, tj. većim ili manjim dijelovima
nastavnog gradiva koji čine povezanu cjelinu s obzirom na izvanjezični materijal
(sport, grad, kazalište) i s obzirom na jezično gradivo (leksičko i gramatičko).
Podudaraju se često sa štivima (lekcijama) u udžbeniku.
U metodici tematsku jedinicu zovemo nastavnom temu, a dio gradiva nastavne teme
koji se obrađuje u tijeku jednog sata – metodička ili nastavna jedinica.
Ako se nastavna tema obrađuje npr. 5 sati i dijeli se u 5 nastavnih jedinica, za svaku
se nastavnu jedinicu određuju tema i cilj. U temi nastavne jedinice označuju se
leksički i gramatički elementi koje sadrže pojedine vježbe u lekciji. Obično se kaže
učenicima jer to potiče aktivnost učenika.
primjer u knjizi
Obrazovni cilj – obuhvaća izvanjezični i jezični materijal koji se obrađuje na satu,
ističu se pojedine vrste govorne aktivnosti – usmeno izražavanje, pismo, čitanje,
jezični aspekti – leksički, gramatički, ortoepski te etape procesa učenja – upoznavanje
s različitim sadržajima, razvijanje primarnih vještina i govornih navika, razvijanje
govornog umijeća...Odnosi se na središnje vježbe sata.
Formulacija obrazovnog cilja treba biti kratka i jednostavna:
- učenje novog leksika, razvijanje vještine upotrebe novog leksika u usmenom
izražavanju
- upotreba novog leksika u svakodnevnim situacijama i u životu učenika
- upotreba novog leksika u rečenicama tipa...i sljedećim jezičnim strukturama...
- pismena vježba – kompaktiranje jezičnog materijala u situacijama...
- razvijanje govornih vještina i učenje novog leksika pri opisu slike...
Odgojni cilj
Formulacija (uvijek vezana za temu – jezični materijal i govorne vježbe i navike)
- razvijanje pozitivnih crta karaktera
- razvijanje dara opažanja u učenika (sposobnosti promatranja, pažnje, pamćenja,
emocija...)
- odgoj ljubavi prema domovini
- razvijanje osjećaja ponosa za djela naših ljudi (znanstvenika, učitelja...)
- razvijanje interesa za raznovrsne manifestacije društvenog života
- razvijanje ljubavi prema učenju
- razvijanje ljubavi prema materinskom jeziku (stranom...)
razvijanje ljubavi prema prirodi
- razvijanje poštovanja prema odraslima
- razvijanje prijateljstva i drugarstva između dječaka i djevojčica
- odgajanje učenika da budu pošteni
- razvijanje discipline
- odnos prema društvenoj imovini
- čuvanje društvene imovine od oštećivanja
KLASIFIKACIJA SATI U SKLOPU NASTAVNE TEME
Nastavne teme čine zaokružene cjeline u razvijanju govornih sposobnosti i učenju
jezičnog gradiva. Da bi se jedna tema obradila, potrebno je u nekoliko sati provesti s
učenicima više raznih vježbi u kojima su predviđene sve aktivnosti potrebne da se
izvanjezično i jezično gradivo solidno nauči.
Nastavni proces – obrada nastavne teme. Tematska obrada nastavnog materijala je
prvi i osnovni princip nastave stranih jezika.
Tematsko učenje materijala ostvaruje se tako da se pojedine etape nastavnog procesa
u okvirima teme mnogostruko isprepliću, kombiniraju i dopunjuju. Na svakom satu i
u svakoj vježbi učenici steču nove spoznaje, razvijaju govorne vještine i navike,
ponavljaju i memoriraju nastavne sadržaje.
U osnovnoj i srednjoj školi ne postoje sati stranog jezika koji bi se poistovjetili s
pojedinim etapama nastavnog procesa. Na svakom se satu u različitim vježbama
kombiniraju pojedine etape nastavnog procesa: npr. u jednoj vježbi je cilj upoznavanje
s novim leksikom, a u drugoj razvijanje govornih vještina i navike stranog jezika... U
svim vježbamam se istovremeno (nastava se odvija na stranom jeziku) razvijaju
govorne vještine i navike stranog jezika, njeguje se i produbljuje jezični izraz.
Sati se razlikuju po početnim, središnjim i završnim vježbama.
Središnja vježba određuje karakter sata:
1. tip sata – sat učenja novih izvanjezičnih i jezičnih sadržaja
2. tip sata – sat učenja govornih navika i uvježbavanja jezičnoga gradiva
3. tip sata – sat razvijanja govornih sposobnosti
4. tip sata – sat ponavljanja
5. tip sata – kombinirani sat (različite vrste vježbanja – početni stupanj učenja)
6. tip sata – slobodni sat (priprema za ekskurziju, izlete, posjete...)
Središnjom vježbom, njenim sadržajem i zadacima određuje se i mjesto pojedinog
sata u okvirima nastavne teme. Ako se nastavna tema sastoji od 3 nastavne jedinice, u
njoj se obično provodi jedan sat 1. tipa, jedan 2. i jedan 3., a ako se sastoji od pet,
moguće su razne kombinacije.
Klasifikacija sati u okvirima nastavne teme omogućuje da se što preciznije i pravilnije
rasporedi sadržaj izvanjezičnog i jezičnog materijala u okvirima nastavne teme. Što
potpunije izvršavanje obrazovnog cilja (spoznajnog, komunikacijskog i
akumulacijskog) i cjelovitije razvijanje govornih sposobnosti, usmenog i pismenog
izražavanja, čitanja, prevođenja...zahtijeva precizno planiranje rasporeda vježbi u
okvirima jednog sata i planiranja izovđenja svake pojedine vježbe.
Cijeli sat se sastoji od niza različitih vježbi, pa vježbu smatramo osnovnim
organizacijskim elementom sata.
STRUKTURA SATA
Najčešće se prema rasporedu i učenju jezičnog materijala razlikuju tri dijela sata:
početni (uvodni) u kojem se razvijaju govorne vještine i navike na osnovi
već naučenoga jezičnoga gradiva na prethodnim satima, središnji dio u kojem se
učenici upoznaju s novim jezičnim gradivom i završni dio u kojem se izvodi
rekapitulacija, kratko ponavljanje bitnih elemenata novonaučenoga gradiva i ističe se
odgojni cilj. Svaki dio sata sastoji se od jedne ili više vježbi pa razlikujemo početne,
središnje i završne vježbe.
POČETNI DIO SATA
Da bi se pravilno vodio sat, nastavnik treba planirati tijek sata, jasno odrediti zadatke
svake pojedine vježbe, nastavne metode i u tančine poznavati obrazovni cilj.
Sastoji se od 3-4 kratke govorne vježbe koje se temelje na već naučenom jezičnom
materijalu koji se u njima ponavlja, učvršćuje, razvijaju govorne sposobnosti učenika.
1. Registracija sata – sve ono što nastavnik radi na satu treba imati karakter govorne
ili pismene vježbe. Pogodna je za razvijanje elementarne jezične baze. U njoj se
ograničeni jezični materijal iz sata u sat ponavlja da učenici solidno upamte određene
jezične strukture kojima nastavnik popunjuje i širi elementarnu bazu. Sve se može
ukomponirati u kratki razgovor koji ne mora trajati više od jedne minute i koji može
svaki sat varirati. Nastavnik treba promišljeno postavljati pitanja i tražiti da odgovori
budu pravilno formulirani.
2. Animacijska vježba – prva govorna vježba sa svim karakteristikama vježbe: tekst-
zadatak-metoda-cilj. U njoj se ponavlja bazični leksik i jezične strukture naučene na
prethodnim satima, ali se nedovoljno ponavljaju i zaboravljaju. Moraju biti lake i
privlačne jer nastavnik već poznati jezični materijal daje na lagan i zanimljiv način te
ih tako spretno ukjlučuje u novi artikulacijski sustav.
Pohvala treba biti ocjena. Kad se redovito provodi vježba, u njoj će sudjelovati i
slabiji učenici jer je gradivo i leksik već obrađeno i poznato. Nastavnik za njih stalno
sakuplja novi materijal, odabire tipične situacije, leksičke i jezične lemente i ispisuje
ih u posebnu bilježnicu (npr. stan, ulica...).
Uvijek je povezana sa središnjim dijelom sata. Ako se na satu obrađuje novo štivo, u
vježbi se može ponavljati srodna tematika, novi jezični materijal, one jezične
strukture koje učenici već poznaju, a koji će poslužiti kao primjeri za ilustraciju.
Izuzeci, posebni oblici, nepravilni glagoli...se lako uključuju i najčešći su leksik i
tematika vezani za svakodnevni život.
Npr. Tko zna brojiti na prste? Jedan prst, dva prsta, tri prsta, četiri prsta, pet prstiju,
mnogo prstiju.
U nižim se razredima mogu izgraditi i kartice sa slikama i imenima učenika koji se
susreću u štivima, te premještajući ih ispod različitih brojeva ili predmeta sastavljati
rečenice.
Stereotipne situacije iz svakodnevnog života i leksik vezan uz njih moraju učenici
odlično poznavati jer se na bazičnom leksiku temelje sve govorne vještine i navike.
U animacijskim vježbama najlakše se uklanja interferencija materinskog jezika,
čestim ponavljanjem uče se i teže leksičke jedinice i gramatičke strukture. Imaju oblik
drila: nastavnik traži da učenici za njim 2-3 puta u koru ponove riječi s novim glasom,
s novim padežom...pa se takve vježbe prema cilju zovu: fonetska gimnastika, leksička
gimnastika, gramatička...
Prvi kontakt s učenicima na početku sata odlučujući je za rad u toku čitavog sata.
Dobro je šalom i dosjetkom započeti sat. Animacijska vježba treba biti aktivizator
pažnje, memorije svih učenika, mora se izvoditi s čitavim razredom, organizirati tako
da u njoj sudjeluje što veći broj učenika.
3. Provjeravanje domaće zadaće – započeti sat s provjeravanjem domaće zadaće nije
nepravilno, ali najbolje je ako slijedi animacijsku vježbu, Konkretan zadatak
„kontrola domaće zadaće“ daje vježbi nužnu težinu i ozbiljnost. Svaki učenik se
individualno osjeća odgovoran ako domaći rad nije izradio.
Provjeravanje treba organizirati uvijek kao govornu vježbu – usmenu ili pismenu.
Dok jedan učenik čita zadatak, ostali paze da nije što pogriješio. Kontrolom treba
obuhvatiti što veći broj učenika. Na tipičnim pogreškama najbolje se odmah zaustaviti
i pokušati ih objasniti, a neke riječi koje učenici krivo izgovaraju i ponoviti u koru.
To je kratkotrajna vježba u kojoj se ne smije požurivati učenike. Nastavnik često traži
od učenika da kod kuće nauče čitati štivo, da nauče pjesmicu napamet ili kratki
dijalog, da sastave plan štiva, prevedu tekst, nađu nove vrste riječi...Ako su rješenja
individualna, nastavnik će sakupiti bilježnice učenika. Najbolji radovi se čitaju na
idućem satu.
4. Ponavljanje gradiva – u raznim se oblicima obavlja neprekidno u svim govornim
vježbama i na svakom dijelu sata. Razvijaju se govorne sposobnosti učenika na
stranom jeziku. Nastavnik organizira govornu vježbu u kojoj se sažeto ponavlja ono
što se radilo na prethodnom satu. Provjerava što su upamtili, kako su to upamtili, je li
većina učenika razumjela i naučila novo gradivo, stekla određene govorne vještine,
ima li propusta u znanju i treba li što naknadno objasniti.
Mora biti sažeto, sadržajno i planski vođeno. Nije ograničeno samo na materijal s
prethodnog sata, ali je sadržajno povezano sa središnjim dijelom sata. Ostvaruje se
frontalnim razgovorom koji mora obuhvatiti što veći broj učenika. Realiziraju se
spoznajni, komunikacijski i akumulacijski ciljevi nastave.
SREDIŠNJI DIO SATA
Sastoji se od 1-2 vježbi – središnje vježbe. Stječu se nove izvanjezične i jezične
spoznaje, produbljuju i šire govorne vještine i navike. Zauzimaju oko dvije trećine
nastavnog vremena na satu.
Prelazeći na središnju vježbu nastavnik najavljuje učenicima temu i obrazovni cilj
sata i zapisuje temu na ploču (naslov štiva, vježbe ili gramatička jedinica). Tema može
imati oblik kratkog plana. Ponekad se priopćuje u tijeku vježbe. Isticanje teme i cilja
sata pomaže učenicima da koncentriraju pažnju na bitno, da svjesno prate tijek sata,
kritički se odnose prema metodama i aktivnostima u razredu, da lakše procijene što su
novo naučili te to lakše povežu sa starim znanjem i iskustvom. Prema osnovnom cilju
središnje vježbe precizira se i tema.
Sve središnje vježbe imaju neke zajedničke karakteristike uvjetovane osnovnim
principima metodskog sustava. U njima se stječu nove spoznaje skupa s razvijanjem
govornih vještina i navika., kroz govor i pismo i kao rezultat govorne aktivnosti, da je
situativnost jedan od osnovnih principa razvijanja govornih sposobnosti, da sve što
učenici nauče treba postati njihovo vlasništvo, da nastava mora biti zorna, sustavna...
Stjecanje novih spoznaja povezano je s razvijanjem primarnih vještina i navika – novo
gradivo se uči u manjim dijelovima, odmah se provjerava stupanj spoznaje u
odgovorima učenika i tako se razvijaju govorne vještine i navike. Količina gradiva se
određuje prema učenikovim sposobnostima, a nakon prvog ponavljanja i dalje
količina novog gradiva se povećava. Aktivnost učenika jedan je od osnovnih principa
svake vježbe. Prava govorna vježba je ona u kojoj je aktivnost učenika potpuna.
Aktivnost učenika najviše potiče izmjenjivanje različitih oblika rada. Uz frontalni rad
postoji i rad u grupama i u parovima, rad s knjigom i samostalan rad učenika.
Svaki oblik samostalnog rada nastavnik solidno priprema. Učenici moraju znati što
rade, zbog čega i kakav rezultat treba biti. Najbolje je primjenjivati iste ili slične
metode s kojima su upoznati u frontalnom radu. Tijekom samostalnog rada nastavnici
učenicima pomažu, upućuju ih i kontroliraju. Navikavaju učenike da ako naiđu na
teškoću da im se obrate pogledom. Učenici uvijek moraju znati rezultate svog rada
– metode upoznavanja s rezultatom unaprijed se upoznaju. Katkad uvode i
natjecateljske elemente.
TEMATSKI PLAN
Nastavnik pažljivo odabire i planira onaj jezični materijal koji će najbolje poslužiti za
obradu teme i realizaciju postavljenih ciljeva. Ne opterećuje učenike nastavnim
materijalom već daje izbor koji će u najvećoj mjeri osigurati optimalno izvršenje
postavljenih zadataka. Planiranje zadataka pruža nastavniku mogućnost da razradi
strukturu čitavog niza sati, nastojeći da oni budu što raznolikiji, da vodi brigu o
rezultatima rada poslije svake obrade teme, da što pažljivije organizira rad učenika,
ponavljanjem u dubljim i kraćim razdobljima...
PRIPREMA ZA SAT
Slijede iz „planiranja nastavnog gradiva“. Na osnovi razrađenog tematskog plana
nastavnik izrađuje planove nastavnih jedinica, tj. izvodi pripremu za rad. Mora biti
kratak i sadržajan. Upućuje na osnovnu strukturu sata, na njegov sadržaj i metodiku
izvedbe. Najprije se navodi tema, odgojni i obrazovni cilj sata i nastavna sredstva.
Središnje mjesto zauzima prikaz tijeka sata, pojedini dijelovi sata: početni, središnji i
završni, ali ne kao u temtskom planu samo naslovi vježbi i jezičnog gradiva, već se u
svakoj vježbi sažeto daju najbitniji konkretni elementi vježbe, jezični materijal i
način njegove obrade.
U rubrici „tema“ navodi se samo onaj dio jezičnog gradiva koji se odnosi na
konkretan sat.
U rubrici „cilj“ označuje se a) razlog upoznavanja učenika s određenim izvanjezičnim
materijalom, b) praktični cilj obrade jezičnog gradiva: razvijanje vještina i navika
čitanja i pisanja, razvijanje govornog umijeća, pismene kulture. Potrebno je istaknuti i
odgojni cilj.
Plan nastavne jedinice nastavnik nosi sa sobom u razred i drži pred sobom. Poslije
sata unosi u rubriku „zapažanja“ kratke napomene o tome kako je sat proveo, jesu li
učenici svladali materijal, što je potrebno učiniti da se iduće godine uklone nedostaci.