PHILIPP VANDENBERG

Prolog: Tragovi vraga

Prvo poglavlje: Anno Domini 1400:
Hladno ljeto
Drugo poglavlje: Do neba i još više
Treće poglavlje: Prazni pergament
Četvrto poglavlje: Crna šuma
Peto poglavlje: Tajne katedrale
Šesto poglavlje: Loža odvraćenih
Sedmo poglavlje: Knjige, ništa kao knjige
Osmo poglavlje: Na jedan dan i jednu noć
Deveto poglavlje: Proročanstvo gospodina
Liutpranda
Deseto poglavlje: Iza zidina Montecassina
Jedanaesto poglavlje: Poljubac gutača vatre
Dvanaesto poglavlje: Šaka crnog pepela
Činjenice
 Noć, mrkla noć nadvila se nad stolnu crkvu u Strasbourgu.
Impozantna se građevina uzdizala prema nebu poput pramca
kakvoga nasukanog broda. Katedrala je još uvijek bila velebno
gradilište. Pred njom se prostirao trg do kojega je iz uskih uličica povremeno
dopirao lavež pasa. Te noći kao da je nestao i gradski smrad koji se tijekom dana
širio po čitavome prostranom trgu. Bilo je to vrijeme najezde štakora. Debeli i
kuštravi, gladno su izvirivali iz svojih skrovišta I trčkarali po otpadu koji je
ležao razbacan posvuda. Već su odavno pronašli ulaz u unutrašnjost katedrale,
kroz rov bunara unutar same građevine. Ipak, u prostorijama gdje su ljudi
dolazili tražiti duhovnu utjehu štakora nije bilo.
Netom nakon što je otkucala ponoć, štakore u katedrali uzbunilo je
neobično krckanje. Brzo koliko im je to debljina dopuštala, uznemireno su se
razbježali u svoja skrovišta. Samo se još ponegdje nazirao pokoji ogoljeni rep.
Katedralom se sve glasnije širio potmuli zvuk sličan trenju kamena o kamen.
Iznova se začulo struganje, grebanje i krckanje – kao da se sam vrag svojim
oštrim kandžama penjao po zidovima. A onda je opet zavladala tišina. Takva da
se mogla čuti i muha na zidu.
A zatim, kao da je kroz mračni kor katedrale protutnjala oluja; začulo se
pucanje i lomljava raspuknutog pješčenjaka. Lijepo oblikovani noseći stupovi
zatresli su se kao da je grad zadesio snažan potres. Nastali gust oblak dima širio
se do najdaljih zakutaka. Zatim je opet nastala tišina i štakori su ubrzo opet
izmiljeli iz svojih rupa.
Nakon što je prošao koji sat, škripanje i grebanje začulo se opet, kao da je
na katedrali radove vršio neki nevidljivi klesar, ili kao da ju je sam Lucifer
pokušavao srušiti. Gotovo se moglo osjetiti kako se zidovi miču. Potrajalo je to
čitavu noć, sve dok na istoku nije zarudjela zora. Katedrala je bila ponos
građana Strasbourga, no nitko nije primijetio da se te noći u njoj nešto neobično
zbilo.
Rano ujutro, u katedralu se uputio zvonar. Glavna su vrata bila zaključana,
baš kako ih je protekle noći i ostavio. Kada je ušao u dugački brod stolne crkve,
u nevjerici je protrljao oči. U središtu katedrale, na sjecištu uzdužnog i
poprečnog broda, ležali su komadi kamena – komadi razlomljenog dijela svoda
koji se srušio sa stropa.
Kada se približio, zvonar je shvatio da je jedan od nosećih stupova ostao
napola visjeti u zraku jer više nije imao podnožja. Ostaci kamena ležali su
razbacani uokolo poput usmrdjele hrane ostavljene od kakve proždrljive nemani.
Kao ukopan, zvonar je zapanjeno promatrao taj prizor neviđenog bogohuljenja.
Naposljetku je urlajući izjurio iz katedrale, kao da ga gone furije, i potrčao,
koliko su mu to stare kosti dopuštale, do prenoćišta klesara koje se nalazilo
prekoputa kako bi majstorima graditeljima ispričao što je upravo vidio.
Kada je ugledao što se dogodilo tijekom noći, graditelj katedrale, koji je
bio majstor svoga zanata i nadaleko poznat po svojemu znanju i točnosti svojih
izračuna, nije izustio ni riječi. Po prirodi je bio naklonjen nauci, fizici i
matematici, i odbijao je svako vjerovanje u čuda. Ali, toga jutra, u njemu su se
probudile ozbiljne sumnje. Jer, samo je čudo moglo tako urušiti katedralu. A
kada je pažljivije promotrio precizno odvojeni završni kamen svoda, učinilo mu
se to doista ravnim čudu – čudu koje je moglo biti samo vražje djelo.
Uskoro se gradom, a zatim i čitavom zemljom poput vatre proširila vijest
kako vrag želi srušiti katedralu u Strasbourgu, i to zato što se ona, ljudskih ruku
djelo, približila nebu više nego što je to Bogu bilo milo. Nedugo zatim, javili su
se i prvi očevici, koji su se te noći navodno zaista susreli licem u lice sa samim
vragom. Među njima se našao i jedan mjernik, pobožan čovjek, no ne i
bogomoljac. On je bez ustezanja tvrdio da je te noći opazio šepavu siluetu s
konjskim kopitom koja je skačući kružila oko katedrale.
Otada se nijedan Strazburžanin više nije usuđivao ući u uznositu katedralu,
sve do dolaska biskupa Wilhelma, koji ju je poškropio svetom vodicom u ime
Svevišnjega – i to mahalicom od najfinije jazavčeve dlake.
Dok se ta vijest i dalje širila, i dok su zidari, kamenoresci i klesari
razglabali o tome nisu li oštećenja njihove katedrale ipak mogla nastati
prirodnim putem, iz drugih su mjesta stizale vijesti o jednako nepojmljivim
događajima. U Kölnu, gdje je majstor Arnold htio podignuti katedralu po uzoru
na onu u Ameinsu, u noći su se pomaknule kamene potporne figure Marije i
Petra, apostola kojemu je još nedovršena katedrala bila posvećena. Stenjući, kao
da ih tišti vlastiti teret, odvojile su se od svojih podnožja, zavrtjele se kao da
plešu i stuštile se na pod – ne u isti čas, kako bi to uzrokovao potres, već jedna
za drugom, i to u jednoj jedinoj noći, kao da su se dogovorile.
Klesare koji su nakon burne noći prvi stupili u katedralu dočekao je
sablastan prizor. Ruke, noge i glave s osmjesima koje su mukotrpnim radom
isklesali u tvrdom kamenu, ležale su na tlu, rasute poput jeftinih iznutrica što su
se prodavale na obližnjoj tržnici. Iako su bili poznati po hladnokrvnosti, klesari
su u bespomoćnom bijesu stali plakati. Drugi su se bojažljivo osvrtali, kao da su
očekivali da će iza jednoga od potpornih stupova izviriti sam Sotona s pakosnom
grimasom na licu i likujućim glasom.
Nakon što su podrobnije sve razgledali, klesari su u ruševinama otkrili
zlatnike vrijedne cijelo bogatstvo, što je za mnoge bio dokaz da vrag doista
uvijek plaća u zlatnicima. Muškarci su sa strahom i oprezom promotrili sjajne
zlatnike, no nijedan se nije odvažio približiti vražjem zlatu na više od deset
koraka.
Naposljetku je na mjesto događaja stigao i biskup, napola odjeven i
neuredna izgleda, kao da se upravo izvukao iz zagrljaja svoje konkubine. Tiho
mrmljajući molitve – ili možda kletve? – odgurnuo je radoznale promatrače u
stranu i odmjerio štetu. Kada je ugledao zlatnike, počeo ih je mahnito skupljati.
Jedan za drugim nestajali su u džepu njegove mantije. Na upozorenje klesara da
se radi o vražjem novcu samo je odmahnuo rukom, kazavši da je novac novac;
uostalom, nisu to bila nikakva vražja posla jer je on sam te zlatnike odavno dao
zazidati u podnožje hrama svetoga Petra kao milodar za pokojnike.
Naravno, nitko mu nije povjerovao. Biskup je bio poznat po svojoj
gramzivosti i nikoga ne bi iznenadilo da je primao novac i od samoga vraga.
Tri dana kasnije, trgovci su se vratili na Rajnu s viješću da je Regensburg,
gdje je gradnja katedrale uznapredovala više nego drugdje, također posjetio
vrag. Grad je vrvio glasinama. Građani su navodno u strahu počeli zaobilaziti
katedralu izgrađenu u srcu Regensburga. Bojali su se da bi ih usred bijela dana
mogao zaskočiti Sotona. Bilo je čak i onih koji se nisu usuđivali disati jer su
zagušljivi smrad, koji je još tjednima kasnije dopirao iz uskih uličica, smatrali
dahom vraga, koji bi im, kad bi ga udahnuli, proždro dušu poput kakve opojne
alkemičareve lužine.
Nekolicina bogobojaznih na taj je način izgubila i svoje živote, a među
njima i četiri redovnice iz samostana Niedermünster, koji je bio smješten tik do
katedrale. Radije su se ugušile nego bile opijene Luciferovim dahom.
U samostanu Niedermünster redovnice su otada neprestance bdjele i molile
se, i danju i noću, u nadi da će na taj način iz grada otjerati dah vraga. Pritom su
palile tamjan u jednom probušenom kotlu koji je visio sa svoda njihove crkve i
koji se neprekidno njihao. Oblak dima koji se širio iz masivnog kotla bio je tako
gust da pobožne dame na misi ništa nisu vidjele i nisu mogle čitati molitve iz
svojih molitvenika. Nekima je miris tamjana koji je trebao rastjerati dah vraga
oduzeo razum, pa su, dezorijentirani, besciljno lutali ulicama. Drugi su pak
gubili svijest, a za mnoge je to bio znak da je vrag stigao i u Niedermünster.
Histerija koja je zavladala, i koja je zahvatila čak i one razumne, uslijedila
je nakon čudnovatih događaja u katedrali. Iako, kroničari ne mogu biti sigurni u
njihovu autentičnost jer se istina s vremenom sve više iskrivljavala.
Tako je navodno jedan krznar iz Kölna na vlastite oči vidio kako se južni
toranj katedrale u Regensburgu u jednoj jedinoj noći spustio za cijeli jedan kat.
Jedan se pak putujući glumac kleo na život svoje majke da se zapadni portal
katedrale, iako je bio napravljen od kamena kao i svi portali katedrala, otopio
kao da je od voska. A prava je istina bila ta da je kamen s podnožja portala
jednoga jutra nestao i da se nikada više nije pojavio. Nestao je i završni kamen u
svodu uzdužnog broda, zbog kojeg se mogla urušiti cijela katedrala. Samo je
visoka umješnost graditelja katedrala onoga doba, koji su brzo popravili štetu,
spriječila da se to zaista dogodi.
Kada su vijesti o sličnim događajima stigle i iz katedrala u Mainzu i Pragu,
Marijine crkve u Gdanjsku i ženske crkve u Nürnbergu, glasine su se još više
proširile. Potporni su se stupovi tresli čak i u Reimsu i Chartresu, a kapiteli i
galerije rušili nakon što ih je sa zida otrgla nevidljiva ruka. Putnici iz Burgosa i
Toleda, Salisburyja i Cantenburyja pripovijedali su kako su u katedralama ljudi
bivali usmrćeni pod težinom raspuknutih blokova kamena.
 Bilo je to doba propovjednika pokajnika, koji su jadikujući i naričući
putovali zemljom i ruku uzdignutih prema nebu narodu propovijedali o
zemaljskom bezdanu jada. Grijeh oholosti ovladao je svijetom, a u svemu je
tome svoje gnjusne šape zasigurno imao sam vrag. Svevišnji ga je Bog poštedio
samo zato da suzbije ljudsku oholost, a tajanstveni su događaji bili jasan znak
srdžbe Svevišnjega kojemu su raskoš i sjaj velikih katedrala bili mrski. Bila bi
zabluda vjerovati da su katedrale Zapada izgrađene za vječnost. Zar ovi događaji
nisu dokazivali upravo suprotno? I nije li se svakoga dana, svakoga sata, mogla
srušiti neka od katedrala na koje se okomio Lucifer?
Propovjednici pokajnici u svojim grozničavim propovijedima nisu štedjeli
ni narod ni vjeru, pa čak ni biskupe. Propovjednik Gelasius je u sjeni katedrale u
Kölnu grmio protiv neodgovornog, bezbožnog naroda čije su jedine vrijednosti
postale moć i bogatstvo. Djevojke su, noseći haljine s dugim povlakama poput
paunova repa, postale priležnice vraga. Jer, da su ženama takvi repovi doista bili
potrebni, Bog bi ih već odavno njima obdario. Sa sličnim se pogrdama govorilo
i o visokom svećenstvu.
Monasi i iskvareni popovi, biskupi da se i ne spominju, svoju su požudu
zadovoljavali u zagrljaju zabludjelih ljepotica, a da to čak nisu ni tajili. Samim
su time bili veći sluge vraga nego Svevišnjega. Svi su znali da je biskup više
štovao bujne grudi svoje konkubine od tijela Kristova. A kada su se trojica papa
posvađali oko toga koji je od njih pravi Kristov namjesnik na Zemlji, i kada je
svaki od papa drugu dvojicu kaznio crkvenim progonom kao da su bili heretici,
postalo je jasno da Sudnji dan doista više nije mogao biti daleko i nitko se nije
trebao čuditi što vrag zaposjeda Božje kuće.
Narod je s propovjedi odlazio u strahu i jecaju. I dok su jedni prestrašeno
pogledavali u visine, prema vrhu katedrale, drugi su poput zvijeri puzali na sve
četiri i jecali poput djece kojoj je otac zaprijetio strašnom kaznom. Otmjena su
gospoda stala skidati svoje kicoške šešire s glave i gaziti ukrase od perja. Dame
su još na ulicama stale skidati svoje raskošne i izazovne haljine koje su otkrivale
nabujale grudi i orukvice koje su sezale gotovo do tla. Prosti puk i prosjaci,
kojih se sve to nije ticalo jer im je Biblija ionako obećavala odlazak u
Kraljevstvo nebesko, stali su se pak natezati oko odbačene skupocjene odjeće,
kidajući je, kako bi se svaki od njih dočepao barem komada fine tkanine.
U gradu je ubrzo zavladao neviđeni metež; bogati su građani zagradili
svoja ulazna vrata i postavili straže kao u doba kuge i kolere. Čak i iza
zaključanih vrata, trudili su se suzbiti kašljanje i kihanje jer se vjerovalo da su to
znaci vraga koji na taj način izlazi iz tijela. Noću su se mogli čuti koraci
oružnika koji su marširali kroz uličice oboružani dugim kopljima. I još se nešto
neobično dogodilo na Veliki petak uoči uskrsnuća Gospodnjega: kupališta,
okupljališta za grešne užitke, zjapila su prazna!
Sljedećega su se jutra građani Kölna probudili s gorkim okusom u ustima, a
taj je okus iza sebe mogao ostaviti samo vrag. Većina ih je, u strahu, svoje kuće
napustila kasnije nego obično. Nad katedralom koju je opsjelo neobjašnjivo zlo -
Kružile su velike crne ptice, čije je kriještanje toga jutra zvučalo poput
zapomagajućeg urlika. Njen glavni portal jutarnje je sunce obasjavalo neobično
jarkom svjetlošću, a bočni su zidovi građevine ležali u sjeni i doimali se mračno
i prijeteći. Čak su se i klesari, koji su već odavno započeli sa svojim radom i
kojima nisu smetali ni vjetar ni nevrijeme, iz nekog neobjašnjivog razloga
uplašili.
Jedan od klesara primijetio je čovjeka koji je klonula tijela sjedio na
stepenicama ispred portala katedrale. Oslonjen leđima na zid, tupo je gledao
preda se. Nije da je to bio neuobičajen prizor. Putujući trgovci i propovjednici
običavali su prenoćiti na stepenicama ispred katedrale. No, nakon noći kao što je
bila prošla, kada je gradom zavladalo opće nepovjerenje, svaki je stranac
pobuđivao dodatno zanimanje. Njegova dugačka oprava bila je otrcana i
nalikovala je crnoj halji propovjednika pokajnika koji je večer prije
propovijedao o nadolazećem kraju svijeta. I doista – kada mu se približio, klesar
je prepoznao brata Gelasiusa koji je stigao u Köln kako bi navijestio Sudnji dan.
Ruke propovjednika su se tresle, a pogled mu je bio ukočen i pognut.
Na klesarovo pitanje je li on doista Gelasius, propovjednik pokajnik,
čovjek je nijemo kimnuo glavom, ali nije podignuo pogled. Klesar se već htio
okrenuti i vratiti svome poslu kada je propovjednik neočekivano otvorio usta.
No, umjesto riječi, iz njih je procurila bujica crne krvi koja je natopila njegovu
dotrajalu halju.
Nasmrt prestrašen, klesar je ustuknuo; nije znao što mu je činiti i u
nedoumici se ogledao uokolo. No, nije bilo nikoga tko bi mu priskočio u pomoć.
Gelasius je kažiprstom pokazao na svoja otvorena usta i počeo ispuštati nejasne,
isprekidane zvukove poput kakvoga luđaka. Tek je tada klesar shvatio; štoviše,
jasno je vidio što se dogodilo: propovjedniku je netko odrezao jezik.
U čudu ga je gledao. Ta tko ga je na tako jeziv način osakatio?
Gelasius je savio svoje krvave, drhtave kažiprste i položio ih s lijeve i
desne strane čela. Kako bi se uvjerio da ga je klesar shvatio, desnu je ruku
položio na stražnjicu i njome oblikovao dugački rep.
Zatim je posljednji put dignuo pogled, očima u kojima se gasio život.
Klesar se prekrižio i u panici pobjegao. Kako je mogao i slutiti da je za zlu
kob koja se nadvila nad veličanstvene katedrale i koja je u ljudima izazvala
neviđeni strah i užas postojalo posve racionalno objašnjenje, i da je trag tih
nepojmljivih događaja vodio do jedne zapečaćene kutijice koja će – poput
Pandorine kutije – jednom otvorena, zauvijek uznemiriti sav pobožni svijet?
Kutijice koja je sadržavala tajanstveni pergament za koji bi mnogi bili spremni
ubiti – u ime Gospodnje ili usprkos njemu.
Da je klesar znao što se dogodilo dvanaest godina ranije, Godine
Gospodnje 1400. shvatio bi. Ovako, on nije shvaćao ništa. Uostalom, zar bi itko
mogao pojmiti takvo što – a strah je loš savjetnik.
 Kako joj se bližilo vrijeme poroda, Afra, mlada služavka
zemaljskog poglavara Melchiora von Rabensteina, uzela je
košaru u koju je inače skupljala gljive i posljednjim se snagama
odvukla u šumu iza imanja. Djevojku s dugim pletenicama nitko nije podučio o
porođaju jer njezinu trudnoću, sve do poroda, nitko nije ni zamijetio. Svoj
rastući trbuh lukavo je skrivala pod širokom i grubom odjećom.
Na seoskoj zabavi nakon posljednje žetve, na slamnatom podu velikog
sjenika, zanijela je s Melchiorom, zemaljskim poglavarom. Na samu pomisao na
tu noć okretao joj se želudac, kao da je popila zagađenu vodu ili pojela
pokvareno meso. Ta joj se slika stalno vraćala u misli. Pohotni je starac, zubiju
crnih poput gnjila drveta, požudno navalio na nju. Batrljak njegove lijeve noge,
na kojemu je iznad koljena bio pričvršćen drveni nastavak za hodanje, tresao se
od uzbuđenja poput pasjeg repa. Nakon što ju je tako surovo obljubio, poglavar
joj je zaprijetio da će je protjerati iz dvorca ako samo pisne o tome što se
dogodilo.
Šutjela je zbog stida i sramote. Nemili je događaj ispovjedila samo popu u
nadi da će joj dati oprost od grijeha. Nakon ispovijedi je osjetila određeno
olakšanje, barem u prvo vrijeme, kada je svakoga dana tijekom tri mjeseca za
pokoru molila pet Očenaša i isto toliko Zdravomarija. No, kada je primijetila da
je nakon poglavareva zlodjela u njoj bio začet život, preplavio ju je bespomoćan
bijes i noćima je plakala. U tim beskrajnim noćima, Afra je napokon skovala
plan da se kopileta riješi u šumi.
Sada je, vođena instinktom, ispružila ruke i obgrlila drvo te raširila noge, u
nadi da će neželjeni život iz nje ispasti kao u krave kada se teli. To joj nije bilo
strano. Na vlažnom deblu smreke rasla je grmovača, žuta lisnata gljiva, i oko
sebe širila neugodan miris koji joj je stiskao pluća. Afru je razdirala jaka bol;
imala je osjećaj da će joj se tijelo raspasti. Kako bi utišala krikove, zagrizla je
nadlakticu. Na trenutak joj se učinilo kao da je obamrla, sve dok ono što je u
njoj živjelo nije iskliznulo na meko šumsko tlo obraslo mahovinom. Bio je to
dječak tamne kovrčave kose, poput poglavareve, i prodorna glasa. Toliko je
kričao da se Afra pobojala da će je netko otkriti.
Stresla se od straha i slabosti – nije se mogla sabrati niti razmišljati. Njezin
naum da nakon poroda novorođenče udari drvetom po glavi i usmrti ga, kako se
to inače činilo s kunićima, ispario joj je iz glave. No, što joj je učiniti? U hipu je
skinula suknju – uvijek je nosila dvije – poderala je u krpe i njome obrisala krv s
novorođenčeta. Pritom je otkrila nešto neobično, na što se u prvi mah nije ni
osvrnula jer je mislila da se u uzbuđenju preračunala. No, tada je ponovno
izbrojila: djetešce je na lijevoj ruci imalo šest sićušnih prstića. Afra se stresla.
Božji znamen! No, što je to samo moglo značiti?
 Vođena majčinskim osjećajima, umotala je novorođenče u ostatak krpa
svoje suknje, položila ga u košaru i, kako bi dijete zaštitila od divljih životinja,
objesila je na najnižu granu smreke koja joj je bila oslonac pri porodu.
Ostatak dana Afra je provela u staji sa životinjama kako bi se sakrila od
pogleda ostale služinčadi. Htjela je ostati sama sa svojim mislima i
zastrašujućim pitanjem: što je taj nebeski znak – šest prstiju na jednoj ruci –
trebao značiti. Od plana da dijete ubije već je odavno odustala.
Afra je iz Biblije poznavala priču o malome Mojsiju kojega je napustila
majka i koji je u košari od pruća plutao niz Nil sve dok ga iz vode nije izvukla
egipatska princeza i uzorno ga odgojila. Na udaljenosti od samo dva sata hoda
tekla je velika rijeka s jakom strujom. Ali, kako će do tamo neopaženo odvesti
dijete i u što će ga položiti kako bi plovilo sigurno?
Mlada se služavka u turobnim mislima u predvečerje uputila u sobu za
služinčad. Nikako nije mogla zaspati. Iako joj je mukotrpan porod iscrpio svu
snagu, nije mogla ni oka sklopiti. Brinula se za novorođenče koje je
bespomoćno visjelo o grani. Sigurno se u košari smrzavalo i plakalo i privlačilo
pažnju ljudi i životinja. Najradije je htjela ustati i uputiti se pod okriljem noći u
šumu kako bi provjerila što je s djetetom; no, nije smogla hrabrosti.
Sljedećega je jutra nemirno čekala povoljnu priliku da se neopaženo udalji
s imanja. Uspjela se iskrasti tek oko podneva i bosonoga je potrčala u šumu do
mjesta gdje se dan ranije porodila. Zadihana, zadržala je dah i potražila granu na
koju je objesila košaru s novorodenčetom. Najprije je pomislila da se zbog
uzbuđenja izgubila, jer – košara od pruća nije bila tamo. Afra se s mukom
pokušala orijentirati. Bi li uopće bilo čudno da joj je događaj od prethodna dana
pomutio razum? Već se htjela uputiti u drugome smjeru kada je osjetila prodorni
miris gljive koji se širio s debla smreke. Kada je spustila pogled, na mahovini je
ugledala tamne mrlje od krvi.
Afra je sljedećih dana gotovo trčala u šumu kako bi tražila svoje nestalo
dijete. Glavnoj je služavki rekla da traži gljive. Svakoga bi ih puta našla
dovoljno; žutih lisičica i čvrstih vrganja, blagvi sa sjajnim klobucima i
grmovača, i nabrala bi ih koliko ih je god mogla nositi. Međutim, nije našla
nikakav trag koji bi joj mogao otkriti što se dogodilo s novorođenčetom, kao ni
svoj duševni mir.
Od tih je događaja protekla godina dana; stigla je jesen, a ugaslo je sunce
bojilo listove crveno i smeđe. Mahovina je poput spužve upijala vlagu iz
hladnoga zraka, a šumski je put postajao sve zakrčeniji. Afra je već izgubila
nadu da će igdje otkriti trag života svoga djeteta.
Prošle su dvije duge godine. Iako se kaže da vrijeme liječi sve rane, Afra se
nije mogla othrvati sjećanju na strašni događaj. Svaki susret s Melchiorom,
zemaljskim poglavarom, budio je ružno sjećanje. Kada bi začula tupo udaranje
njegove drvene noge, pa makar i iz daljine, pobjegla bi koliko su je noge nosile.
Melchior je također izbjegavao susret s njom; barem do onoga rujanskoga dana
kada je na najvećoj voćki iza sjenika brala jabuke; malene, zelene plodove koji
zbog kišovita i prohladna ljeta nisu dospjeli dokraja sazrjeti. Udubljena u branje,
Afra nije primijetila kako joj se poglavar prišuljao i kako joj je s podnožja
ljestava povirio pod suknju s požudom u očima. Nije voljela nositi donje rublje,
i zato se nasmrt preplašila kada je primijetila grešni muškarčev pogled.
Bez ikakva srama i nabusitim tonom, Melchior joj naredi:
,,Silazi dolje, razvratnice mala!”
Afra je ostala mirna i poslušala ga, no kada ju je pohotnik pokušao
pritisnuti uza se i opet obljubiti, žestoko se obranila i snažno ga udarila u lice,
tako jako da mu je, kao u priklane svinje, iz nosa potekla krv koja je umrljala
njenu odjeću od gruboga platna. No, činilo se da je razularenog poglavara to još
više uzbudilo jer ju i dalje nije puštao; naprotiv, silovito ju je gurnuo na tlo,
prebacio joj suknje preko glave i počeo otkopčavati hlače.
,,Samo naprijed, samo naprijed!” promrmljala je Afra. ,,Uspjet ćeš me po
drugi put uvaliti u nevolju!”
Melchior se na trenutak sledi. Afra iskoristi taj trenutak i uzvikne: ,,Tvoj
posljednji zločin nije prošao samo tako – napravio si mi dijete, dječaka kuštrave
kose, baš kao što je tvoja!”
Melchior je pogleda s nevjericom.
,,Lažeš!” zaurla naposljetku. Potom je pusti, ali ne kako bi doznao
pojedinosti, već je počne vrijeđati i psovati: ,,Ti mala razvratnice, podla
djevojčuro, misliš da te nisam prozreo? Rekla si to jer me želiš ucijeniti! Naučit
ću te ja kako se ponaša prema Melchioru, zemaljskom poglavaru, ti lažljiva
vještice!”
Afra se stresla. Na sam spomen riječi vještica, žene i popovi bi se stresli i
stali mahnito križati. Dovoljna je bila samo optužba da je neka žena vještica i
nije bio potreban više nijedan dokaz kako bi započeo nemilosrdan progon.
,,Vještica!” ponovi poglavar i s gađenjem pljune na pod. Zatim si popravi
odjeću i ubrzanim korakom odšepa.
Kad se Afra napokon uspravila, niz lice su joj potekle suze – suze
bespomoćnog bijesa. Od jada je na ljestve pritisnula čelo i glasno zajecala. Ako
je poglavar optuži da je vještica, nema joj spasa.
Kada su joj suze presušile, Afra se odmjerila od glave od pete. Oprava joj
je bila umrljana krvlju, a steznik rastrgan. Kako bi izbjegla znatiželjna pitanja,
sakrila se u krošnju stabla. Tamo je pričekala da se smrači. Nakon što su
zazvonila večernja zvona, napokon se odvažila sići i ušuljati se na imanje.
Te su je noći obuzele mračne misli. Mučitelji su joj se približavali s
užarenim željezom, a drvene sprave za mučenje sa šiljcima čekale su da joj
razderu mlado tijelo. Te je noći Afra donijela odluku koja će joj promijeniti
život.
Nitko nije primijetio kada se nedugo nakon ponoći iskrala iz svoje sobice.
Pazila je da ne bi stala na daske koje su škripale i uspjela se nečujno došuljati do
strmih i vijugavih stepenica koje su vodile na donji kat. Iz ormara za služavke
oprezno je izvadila svoju odjeću i napravila zavežljaj i uzela cipele koje je
napipala u mraku. Kroz stražnji izlaz, bosa se potiho iskrala iz kuće.
 Na dvorištu ju je, poput sablasti, zatekla siva magla. Uputila se prema
velikom sjeniku. Iako je magla skrivala mjesec i zvijezde, sigurnim je korakom
hitala naprijed. Put joj je bio poznat. Kada je stigla do velike kapije, podigla je
drveni zasun i otvorila vrata. Nikada dotad nije primijetila da su ta vrata pri
otvaranju zavijala, poput mačke kojoj je netko stao na rep. Škripa vrata nasmrt
ju je prestrašila, a kada ju je napao jedan od šest poglavarovih pasa, užas joj je
prodro sve do kosti. Srce joj je na tren zastalo i nije se mogla pomaknuti. Nekim
čudom, pas je u tom trenutku prestao lajati. Činilo se da je uspjela proći
neopaženo.
Afra se uputila u stražnji dio sjenika gdje je pod bio prekriven širokim
daskama za zaštitu od vlage. Tamo je, ispod posljednje daske u nizu, Afra
sakrila svoju dragocjenu i jedinu svojinu. Iako je u sjeniku bilo mračno kao u
rogu, mlada je služavka napipala put do svojega skrovišta. Bosom je nogom
pritom stala na miša ili štakora, koji je cijučući pobjegao. Nakon što je napipala
zadnju dasku i podigla je, iz udubljenja ispod nje izvukla je plosnatu, u grubo
platno omotanu kutijicu. Ona joj je bila vrijednija od sveg ostalog na svijetu.
Oprezno i nečujno, Afra se potom iskrala s poglavareva imanja koje joj je bilo
dom od njene dvanaeste godine.
Iako je bilo za pretpostaviti da će netko već rano ujutro primijetiti da je
nema, Afra je bila sigurna da je nitko neće tražiti. Prije tri godine, kada se stara
Gunhilda nije vratila s rada u polju, nitko se zbog njena nestanka nije uzbunio, a
njeno je mrtvo tijelo poglavarev lovac našao sasvim slučajno, i to kako visi s
lipe. Stara se služavka objesila.
Nakon sat vremena hodanja u tami, magla se razišla, i Afra je pokušala
odrediti gdje se nalazi. Ni sama nije znala kamo se uputila. Znala je samo da je
željela otići daleko, daleko od Melchiora, zemaljskog poglavara. Zadrhtala je od
studeni i osluhnula oko sebe.
Odnekud su dopirali neki nejasni zvukovi, urlik ili smijeh male djece. Afra
se nije osvrtala i krenula je dalje nabasavši na potočić koji je vijugao uz rub
šume. Nad potokom se širila ledena hladnoća. Afra je već bila na kraju snaga i
ponestajalo joj je daha. Bose su je noge boljele, no, usprkos tomu, nije se usudila
obuti dragocjene joj cipele koje je nosila u zavežljaju.
Žuboreći je potočić vodio do zarasle livade na kojoj je Afra napokon
odlučila počinuti. Podvukla je noge poda se i uvukla ruke u rukave haljine. Dok
ju je obuzimao san, u njoj se javila sumnja da se možda prerano odlučila na
bijeg.
Istina, Melchior von Rabenstein bio je prezira vrijedan čovjek, i tko zna što
bi joj još sve bio u stanju učiniti, ali, bi li to bilo gore od skapavanja ili
smrzavanja u šumi? Afra nije imala ništa za jelo, nije imala krova nad glavom,
nije znala ni gdje se uopće nalazila niti kamo se zaputila. Ali, završiti na lomači
pod optužbom da je vještica? Afra je iz svoga zavežljaja izvukla dugi ogrtač od
debele tkanine. Pokrila se njime i pokušala umiriti misli. No, san joj nikako nije
dolazio na oči. U glavi joj se rojilo previše misli.
 Kada je nakon beskrajne noći napokon otvorila oči, potočić do njezinih
nogu, obasjan zorom, i dalje je žuborio. Iz vode iz koje se širio miris riba i
truleži, uzdizali su se oblaci pare.
Afra još nikada nije vidjela zemljovid, samo je čula da takvo nešto postoji
– pergament na kojemu su ucrtane rijeke i doline, gradovi i planine, i to gledano
s neba. Je li to bilo čudo ili vradžbina, zapitala se ona i zamišljeno zagledala u
potočić koji je mirno tekao pokraj nje.
Pomislila je da je potok morao nekamo utjecati i odlučila je slijediti njegov
tok. Svaki se potok ulijeva u neku rijeku, a na svakoj rijeci leži grad. Zato je
naprtila svoj zavežljaj i krenula za vijugavim tokom.
Lijevo od puta kojim je krenula sjajile su se crvene močvarne bobice.
Ubrala ih je za cijelu šaku i sve odjednom utrpala u usta. Bile su kisele, ali
obnovile su joj snagu i ubrzale korak. Žurila je kao da je negdje morala stići u
točno zakazano vrijeme.
Moglo je biti oko podneva kada je Afra, petnaestak milja dalje, stigla do
mostića od trupaca koji je prelazio preko potoka. Široka staza s druge strane
vodila je do čistine.
Afru je neki unutarnji glas upozorio da ne prelazi potok, a budući da ionako
nije imala cilja, krenula je dalje slijedeći tok potoka, sve dok nije osjetila miris
dima, nepogrešivi znak da je u blizini bilo neko naselje.
Afra je razmišljala što će odgovoriti na pitanja koja će joj biti postavljena.
Djevojka koja luta sama odmah je izazivala znatiželju. Nije bila vješta u
izmišljanju. Život ju je naučio samo tvrdoj realnosti. Zato je odlučila da će reći
istinu: da ju je poglavar silom uzeo i da je pobjegla od njegovih nasrtaja te da je
bila spremna raditi bilo što za kruh i krov nad glavom.
Stigavši do kraja šume kojom je hodala cijelu noć i cijeli dan, misli joj je
tada prekinuo pogled na nepreglednu ravnicu koja se pred njom prostirala. U
središtu tog pejzaža stajao je mlin, a udarajući ritam vodeničkog kola razlijegao
se miljama daleko. Afra je iz daljine mogla vidjeti kako se volovska zaprega,
natovarena teškim vrećama, udaljavala prema jugu. Cijeli je prizor izgledao tako
smirujuće da je Afra zastala kako bi barem na tren uživala u njemu.
,,Hej, odakle dolaziš i što tražiš ovdje?”
S gornjeg kata stare kuće izvirila je nečija široka glava pokrivena rijetkom
prosijedom kosom, lica ozarena prijateljskim osmijehom.
,,Vi ste zacijelo mlinar koji drži ovo lijepo imanje?” poviče Afra i, ne
čekajući odgovor, doda: ,,Porazgovarala bih s vama!”
Široka glava nestane s prozora i Afra se uputi prema vratima na kojima se
začas pojavila punašna žena debelih nadlaktica i nabijene građe. Žena je u
obrambenom stavu prekrižila ruke i nije izustila ni riječi. Samo ju je sa
znatiželjom odmjerila. Naposljetku iz pozadine istupi mlinar, a kad je primijetio
odbojan stav svoje supruge, ljubazni je osmijeh u trenu nestao s njegova lica.
 ,,Ti si sigurno Ciganka iz Indije”, podsmjehne se on prezirnim tonom,
,,neka koja ne govori naš jezik i koja nije krštena, poput Židova. Prosjacima ne
dajemo ništa, a takvima kao što si ti pogotovo ne!”
Mlinari su bili poznati po svojoj škrtosti, ali – bog zna što ju je ohrabrilo na
to – Afra se nije dala zastrašiti, iako su njena gusta crna kosa i tamna koža
preplanula od rada na suncu doista odavale dojam da je Ciganka s Orijenta.
Zato odvažno, gotovo ljutito odgovori: ,,Vašim se jezikom služim jednako
dobro kao i vi, a i krštena sam. Hoćete li me sada saslušati?”
Odbojni se izraz lica mlinarice u trenu promijenio. Naposljetku se ona Afri
srdačno obrati: ,,Ne smijete mu zamjeriti; on je dobar, pobožan čovjek. Ali, ne
prođe ni dan da nam se na vratima ne pojavi neki odrpani prosjak. Kad bismo se
sažalili nad svakime, uskoro ne bismo ni sami imali što jesti.”
,,Nisam prosjakinja”, odgovori Afra, ,,ja tražim namještenje. Služavka sam
od dvanaeste godine i vična sam poslu.”
,,Još jedna gladna usta pod mojim krovom!” srdito uzvikne mlinar. ,,Već
imamo dva pomoćnika i četiri gladna usta koja moramo hraniti; ne, odlazi i ne
trati nam vrijeme!”, obrecne se odrješito na nju, pritom rukom pokazujući u
smjeru iz kojega je došla.
Afra je uvidjela da je mlinar nepopustljiv i već se htjela okrenuti kada je
debela žena muža odgurnula u stranu i rekla: ,,Mlada bi mi služavka dobro
došla, a ako je vrijedna, zašto je ne bismo uzeli? Ta ne izgleda kao da je u stanju
pojesti cijelu smočnicu.”
,,Čini što te volja”, uvrijeđeno odvrati mlinar i nestane u unutrašnjosti kuće
kako bi se vratio poslu.
Kršna mlinarica slegne ramenima izvinjavajući se. ,,On je dobar, pobožan
čovjek”, ponovi ona i kimne glavom. ,,A ti? Kako se uopće zoveš?”
,,Afra”, odgovori djevojka.
,,Moliš li se Bogu?”
,,Molim li se Bogu?” ponovi smeteno Afra za njom. U Gospodina Boga je
počela sumnjati i hulila Ga je sve otkako se onako okrutno poigrao s njom. Do
onoga nemiloga događaja svakoga je dana pazila da ne sagriješi, usrdno se
molila u crkvi, ispovijedala i najmanje grijehe i molila pokoru, i zašto joj je onda
Gospodin Bog na leđa svalio toliko nesreće?
,,Izgleda da se baš i ne moliš Bogu”, reče debela mlinarica kojoj nije
promaklo Afrino oklijevanje.
,,Kako uopće možete pomisliti takvo što!” rasrdi se Afra. ,,Primila sam sve
sakramente, a Zdravomariju znam izmoliti čak i na latinskom, što ni većina
popova ne zna.” Nije čekala što će mlinarica na to reći, već je odmah počela
moliti: ,,Ave Maria, gratia plena, Dominus tecum, benedicta tu in mulieribus, et
benedictus fructus veneris tui..”
Mlinarica ju je u čudu promatrala i pobožno sklopila ruke na bujnom
poprsju. Nakon što je Afra završila s molitvom, reče: ,,Zakuni se Bogom i svim
svecima da nikada nisi ništa ukrala i da nikomu ništa ne duguješ. Zakuni se!”
 ,,Rado!” odvrati Afra i podigne desnu ruku. ,,Razlog što stojim pred vašim
vratima nije moja bezbožnost, već bezbožnost zemaljskoga poglavara koji me je
protiv moje volje razdjevičio.”
Mlinarica se nekoliko puta uzastopce prekriži. Naposljetku reče: ,,Jaka si ti
djevojka, Afro. I sigurno si izdržljiva.”
Afra kimne i krene za njom u kuću u kojoj je skakutalo četvoro djece –
najmlađe je moglo imati oko dvije godine. Kada su je ugledali, djevojčica od
kojih osam godina, najstarije dijete, je povikala: ,,Ciganka, Ciganka! Gubi se iz
naše kuće!”
,,Ne smiješ im zamjeriti”, izvinjavala se debela mlinarica, ,,naučila sam ih
da se trebaju čuvati stranaca. Kao što rekoh, ovim krajevima luta mnogo
gladnog i bezbožnog svijeta. I vlastitu majku bi pokrali i ne štede čak ni djecu,
kojom mirne duše trguju.”
,,Neka se vještica gubi!” ponovi djevojčica. ,,Bojim je se!”
Afra se pokušala prijateljskim riječima umiliti djeci. No, kada je pokušala
najstariju djevojčicu pomilovati po obrazu, derište ju je ogreblo po licu i
vrisnulo: ,,Ne diraj me, vještice!”
Majka je s par lijepih riječi naposljetku uspjela umiriti uznemirenu djecu i
Afra je za sebe dobila kutić u velikoj mračnoj prostoriji koja je zauzimala cijeli
gornji kat mlina. Tu je Afra odložila svoj zavežljaj praćena budnim okom
nepovjerljive mlinarice.
,,Kako jedna mlada služavka kao što si ti uspije naučiti moliti Zdravomariju
na latinskom?” upita je debela žena kojoj njeno poznavanje molitava na
latinskom nije davalo mira. ,,Nisi valjda pobjegla iz samostana gdje se takvo što
uči?”
,,Kako to možete i pomisliti, mlinarice”, reče Afra i nasmije se, ne
odgovorivši joj na pitanje. ,,Tako je kako sam rekla i nikako drukčije.”

Muklo udaranje vodeničkog kola, koje je pratio šumeći ritam vode koja je
padala s njega, odzvanjalo je cijelom kućom. Afra prvih nekoliko noći nije
mogla zaspati. No, s vremenom se ipak navikla na nove zvukove. Uspjelo joj je
zadobiti i povjerenje mlinarove djece, pomoćnici su se prema njoj ponašali
pristojno i sve je bilo u najboljem redu.
No, nesreća je počela oko blagdana Cecilije i Filomene. Nad mlinarevo
imanje nadvili su se teški tamni oblaci koje je pratio ledeni vjetar. Počela je
padati kiša, najprije stidljivo, a onda sve jače, dok se naposljetku nije sručio
pljusak poput vodopada u planinama. Potok koji je pokretao vodenicu, koji je
inače bio jedva deset lakata širok, preplavio je obalu i razlio se poput podivljale
rijeke.
Mlinar je u strahu promatrao kako se ogromno vodeničko kolo počelo sve
brže okretati i brže-bolje je otišao otvoriti branu, a njegovi su pomoćnici, što su
brže mogli, iskopali jarak kako bi preusmjerili nadiruću vodenu bujicu.
 Nakon četiri dana i noći, nebo se smilovalo i kiša je popustila; no, potok je
i dalje bujao, a vodeničko se kolo munjevitom brzinom okretalo. Mlinar je noću
bdio kako bi drveno ležište kola podmazivao goveđim lojem. Već je pomislio da
je spriječio najgore, kada se u ranim jutarnjim satima šestoga dana dogodila
katastrofa.
Učinilo se kao da se zemlja zatresla. Vodeničko se kolo uz glasan prasak
slomilo na tri dijela. Nemilosrdna je bujica probila rampu i preplavila donji kat
mlina. Na sreću, svi su ukućani u tom času bili na gornjem katu. Djeca su se
prestrašeno stisnula uz majčine skute, a mlinarica je tiho mrmljala molitvu. Afra
se također bojala i u strahu se čvrsto uhvatila za Lamberta, najstarijeg od
pomoćnika.
,,Moramo izaći odavde!” uzvikne mlinar nakon što je ispitao kakvo je
stanje na poplavljenom donjem katu. ,,Voda pritišće potporne zidove. Samo je
pitanje vremena kada će se mlin srušiti.”
Mlinarica se na njegove riječi uhvati za glavu i plačljivim glasom poviče:
,,Blažena Djevice Marijo, budi uz nas!”
,,U ovome nam trenutku ona ne može biti od velike pomoći!” progunđa
mlinar i zapovjednim tonom reče Afri: ,,Ti se pobrini za djecu, a ja ću vidjeti što
se da spasiti.”
Afra je najmanje dijete uzela u naručje, a djevojčicu primila za ruku, pa je
strmim stepenicama oprezno sišla u prizemlje.
Na donjem se katu kovitlao vodeni vir. Dvije klupice, drvene cipele i
nekoliko miševa i štakora plutalo je u prljavoj i smrdljivoj vodi. Bujica je Afri
dopirala iznad koljena. Dok je uza se stiskala najmlađe dijete, najstarija joj je
djevojčica do boli stiskala ruku. Djevojčica je tiho jecala, a da nije pustila ni
suzu.
,,Skoro smo vani!” pokušala ju je ohrabriti Afra.
Uz mlin su stajala seljačka kola koja su seljaci iz okolice koristili za dovoz
vreća sa žitom. Afra je djecu položila na kola i opomenula ih da se ne miču s
mjesta, a zatim se vratila po ostalo dvoje djece. Težina potpuno mokrih suknji
otežavala joj je hod, ali se ipak uspjela probiti kroz vodu. Kada je konačno stigla
do stepenica, ususret joj je došla mlinarica koja je držala drugo dvoje djece.
,,Što još pobogu radiš ovdje?” ljutito je povikala mlinarica.
Afra nije odgovorila i pustila ju je da prođe. Zatim se ponovno popela na
gornji kat gdje su mlinar i njegovi pomoćnici grabali predmete, kako bi im se
koji našao na dohvat ruke.
,,Bježi odavde, kuća bi se svaki čas mogla srušiti!”, naredio joj je mlinar.
Afra je tada osjetila kako drvene grede samo što nisu popustile. Za koji tren, sa
zidova su počeli padati komadi kamena, na što su se mlinarovi pomoćnici u
panici sjurili niz stepenice i nestali.
,,Gdje je moj zavežljaj s odjećom?” uzbuđeno je povikala Afra.
 Mlinar je ozlojađeno odmahnuo glavom i pokazao u kut gdje je prije
nekoliko dana odložila svoj jedini imetak. Afra je zavežljaj stisnula uza se poput
blaga i na trenutak se zamislila.
,,Neka ti se Bog smiluje!” Glas mlinara, koji je pohitao prema stepenicama,
Afru je brzo vratio u stvarnost. Odjednom je shvatila da se cijeli mlin ljuljao
poput broda na valovima. Čvrsto stišćući zavežljaj na grudi, pojurila je
stepenicama u prizemlje. Bila je nadomak izlaznim vratima kada se na nju srušio
strop. Urušile su se grede koje su nosile strop i stropoštale se na pod u oblaku
prašine.
Afru je jedna greda udarila u glavu i na trenutak joj se učinilo da je izgubila
svijest, a onda je na desnoj ruci osjetila jaki stisak nečije ruke koja ju je povukla
za sobom. Gotovo bez svijesti, vukla je noge kroz vodu, a kada se napokon našla
na suhome, klonula je na tlo.
Kada se pred njenim očima mlin počeo ljuljati i kada se konačno potpuno
urušio, pomislila je da sanja. Od zastrašujućeg treska, koji je podsjećao na lom
vjekovnih stabala za olujnog nevremena, Afra se stresla kao nikada u životu.
Odmah zatim nastala je tišina; strašna tišina. Čulo se još samo žuborenje vode.
Ubrzo je kroz niske oblake neočekivano prodrlo sunce i cijelom prizoru
pridalo još jezovitiji izgled. Poput otoka, ostaci mlina izvirivali su iz vode koja
se vrtložila i uništavala sve pred sobom. Mlinar je sve to ukočeno promatrao,
gotovo kao da ga se to ne tiče ili kao da još nije shvatio što se dogodilo, dok je
njegova žena zgrčeno jecala. Djeca su bojažljivo pogledavala roditelje, a jedan
od mlinarovih pomoćnika još uvijek je Afru držao za ruku. Posvuda se širio
miris truleži i čuo cijuk štakora koji su pokušavali pobjeći na sigurno.
Voda se povlačila cijeli dan i cijelu noć, koju su oni proveli u obližnjoj
kolibi. Nitko nije izgovorio ni riječi, čak ni djeca.
Mlinar naposljetku prvi progovori:
,,Sve smo izgubili”, započne on pognuta pogleda, bespomoćno odmahnuvši
glavom. ,,Bez krova nad glavom, bez svojega kruha. Što će sad biti s nama?”
Mlinarica nato samo odmahne glavom. Mlinar se tada okrene prema Afri i
svojim pomoćnicima i tiho reče:
,,Idite svojim putem, potražite novi dom, gdje ćete moći zaraditi svoj kruh i
imati krov nad glavom. Vidite da smo sve izgubili. Naša djeca su jedino što nam
je ostalo, a ne znam ni kako ćemo njih prehraniti. Nadam se da razumijete...”
,,Razumijemo te, mlinare!” kimne Lambert koji je imao riđoplavu kosu
koja je stršala na sve strane i koji ni sam nije znao koliko je imao godina, iako su
bore oko njegovih očiju odavale da baš i nije bio u cvijetu mladosti.
,,Da”, složi se drugi, pod imenom Gottfried, bradati momak širokih
ramena, koji je, za razliku od Lamberta, od kojega je bio za glavu veći, bio
mladolikiji i čovjek od malo riječi, i koji je, s poludugom, ravnom kosom,
izgledao nekako građanski; doimao se više kao čovjek iz grada nego kao
mlinarov pomoćnik.
 Afra je pak samo nijemo kimnula glavom. Ni sama nije znala kako će dalje
i s mukom je suzdržavala suze. Prihvatili su je ljudi dobra srca i nekoliko je dana
vodila miran život uz rad, jelo i krov nad glavom. A sada?
U ranu zoru sutradan, Afra je krenula na put s mlinarovim pomoćnicima.
Gottfried je znao za jednoga vlastelina čiji je dvor ležao na obližnjem brežuljku.
Doduše, on je bio nadaleko poznat po lakomosti i škrtosti, i, prije svega,
ponositosti – volio se šepiriti poput pauna pa su ga zato i zvali Paun Paul – ali,
on mu je jednom prilikom bio ponudio da dođe raditi kod njega u slučaju da
poželi promijeniti gazdu.
Na putu prema starom neženji suputnici nisu mnogo razgovarali. Tek je
nakon nekoliko sati hodanja u tišini Lambert počeo živahno prepričavati zgode
iz svoga života, ili, prije – iz svoje mašte. No, Gottfried i Afra gotovo da ga i
nisu slušali jer su oboje još uvijek bili odviše zaokupljeni brigom nad svojom
sudbinom nakon što su se tako nenadano našli bez igdje ičega.
Lambert je u jednom trenu zašutio, pa se iznenada obratio Afri:
,,Reci, Afro, kako to da ovako sama lutaš zemljom, bježiš li od koga? To je
prilično neobično za djevojku tvojih godina, a osim toga je i opasno.”
,,Od opasnosti sam i pobjegla”, osorno mu odgovori Afra, a on je u čudu
pogleda.
,,Dosad o sebi nisi prozborila ni riječi.”
,,Što se to vas tiče?” Afra odmahne rukom.
Na taj se odgovor Lambert zamislio i na duže je vrijeme zašutio. Njih su
troje tako dobru milju hodali jedno uz drugo u tišini, sve dok Gottfried, koji je
nepoznatim im putem išao prvi, iznenada nije stao i zagledao se u daljinu,
odakle je prema njima jurila podivljala rulja.
Gottfried je naglo čučnuo i dao znak Afri i Lambertu da učine isto.
,,Tko su ovi?” upita potiho Afra, u strahu da bi je glas mogao izdati.
,,Ne znam”, odgovori Gottfried, ,,ali, ako je ovo jedna od onih bandi
odmetnika koje pljačkaju i napadaju ljude po cijeloj zemlji, onda neka nam se
Bog smiluje!”
Afra se uplašila. O bandama odmetnika širile su se strašne priče. Kretali su
se u povećim skupinama, bili besposleni i bez doma, no nisu živjeli od
prosjačenja, ne; jednostavno su uzimali sve što im se prohtjelo. Ljude koji bi im
se našli na putu skinuli bi dogola i uzeli im odjeću. Pastirima su otimali stoku, a
za komad kruha bili su u stanju ubiti ako bi im ga čovjek odbio dati.
Bučna im se gomila sve više približavala. Njih dvjestotinjak bilo je
oboružano dugačkim motkama i toljagama, a uz njih su jurila i seljačka kola
natovarena kavezom koji se zbog velike brzine ljuljao amo-tamo.
,,Moramo se razdvojiti”, brzo reče Gottfried, ,,najbolje će biti da svatko
potrči u drugom smjeru. To je jedini način da im pobjegnemo.”
Odmetnici su ih u međuvremenu očito opazili jer su jurili prema njima
divlje urličući.
 Afra se uspravila na noge i počela trčati što je brže mogla stišćući svoj
zavežljaj na grudi. Trčala je u smjeru šume koja se nalazila na blagoj uzvisini.
Gottfried i Lambert potrčali su u suprotnom smjeru. Afra se borila da udahne
zrak jer je uzbrdica postajala sve strmijom. Prosti povici sve su glasnije dopirali
do nje, no ona se nije usuđivala okrenuti; morala je stići do šume jer će inače
postati plijenom te neobuzdane rulje. Kada joj je uz glavu proletjela drvena
motka i zarila se u meko travnato tlo, svom je snagom potrčala još brže.
Srećom, Afra je bila brza i izdržljiva i uspjela im je u maknuti. Hrastova
šuma nije bila dovoljno gusta da bi je izgubili iz vida, ali ona je trčala dalje, sve
dok se povici i urlici odmetnika nisu izgubili u daljini i naposljetku sasvim
utihnuli. Na kraju snaga, Afra je sjela na panj. I tada, nakon što je opasnost
prošla, na oči su joj navrle suze. Nije mogla dalje.
Nakon što se nakratko odmorila, Afra je nastavila hodati u smjeru kojim je
neplanirano krenula. Nije znala gdje se nalazila i bilo joj je svejedno kamo će je
put odvesti. Činilo joj se uzaludnim da pođe potražiti mlinarove pomoćnike.
Bilo je to preopasno, jer je mogla uletjeti ravno u ruke odmetničkoj rulji, a s
druge strane, njih dvojica joj ionako nisu bili naročito ugodno društvo.
Činilo joj se da šuma nema kraja, no nakon pola dana, koji je iz nje iscrpio
zadnje snage, drveće se prorijedilo i napokon je ugledala široku dolinu kojom je
prolazila velika rijeka.
Afra je dotad poznavala samo kršni, brežuljkasti teren poglavareva imanja i
nikada još nije vidjela tako široku dolinu. Činilo joj se da je sezala do samog
kraja svijeta. Kao u nedogled, nizala su se obrađena polja i livade, a u daljini, u
zavoju rijeke visoka vodostaja, nazirao se kompleks čvrsto zidanih građevina
koje su bile zaštićene zidinama s tri strane i zbijene poput obrambenih kula
kakve tvrđave.
Afra je potrčala niz obronak i naletjela ravno na volovsku zapregu koja je
čekala uz poljski put. Malo dalje, ugledala je šest žena u sivim redovničkim
haljama koje su obrađivale preorano polje. Dolazak neznanke kod njih je
izazvao radoznalost i dvije od njih krenule su Afri u susret. Kad su stigle do nje,
samo su joj šutke kimnule.
Afra im uzvrati pozdrav i upita:
,,Možete li mi reći gdje sam? Bježim od bande odmetnika.”
,,Nisu ti valjda učinili nešto nažao?” upita jedna od njih, postarija žena
sjetna lica i plemenita stasa kakvu se ne bi očekivalo vidjeti da radi u polju.
,,Mlada sam i brza”, reče Afra, ne želeći potanko prepričavati zastrašujući
događaj. ,,Ali, bilo ih je mnogo.”
U međuvremenu su im se pridružile i ostale redovnice i znatiželjno je
okružile.
,,Mi smo redovnice iz samostana Sveta Cecilija. Sigurno si već čula za
njega!” reče žena sjetna lica.
Afra kimne, iako nikada nije čula za samostan pod tim imenom, i
odjednom osjeti sram zbog svoga odrpana izgleda. Dok je bježala kroz šumu,
sva joj se oprava izderala; s nje su visjele krpe, a ruke i zapešća bili su joj
umrljani krvlju.
Vidjevši u kakvom je stanju, redovnice su se sažalile nad njom.
,,Dan se bliži kraju, vrijeme je da krenemo kući!”, uzvikne najstarija, pa se
okrene prema Afri i reče: ,,Popni se na kola. Sigurno si umorna od dugoga
trčanja. Odakle uopće dolaziš?”
,,Radila sam i živjela kod zemaljskog poglavara Melchiora von
Rabensteina”, odgovori Afra zagledavši se u daljinu. Nije bila sigurna bi li
trebala nastaviti, ali je ipak dodala: ,,Ali, onda se ogriješio o mene...”
,,Ne moraš dalje govoriti”, prekine je redovnica odmahnuvši rukom.
,,Šutnja liječi sve rane.” Nakon što su se sve redovnice ukrcale na kola i zauzele
mjesta na poprečno položenim daskama, volovska se zaprega pokrenula. Vožnja
je protekla u neobičnoj tišini. Svaki je razgovor odjednom zamro i Afru je
obuzeo neugodan osjećaj da je možda trebala prešutjeti nemili događaj koji joj je
odredio sudbinu.
Sveta Cecilija, samostan koji je Afra bila vidjela iz daljine, nalazila se na
blagoj uzvisini u pomalo zabačenom kraju, kao i svi samostani, ali bila je dobro
zaštićena, poput utvrde. Šiljasti oblici i debele zidine samostanskog kompleksa,
koji je bio idealno smješten unutar zavoja rijeke, izazivali su strahopoštovanje i
činilo se kao da je samostan bio viši no širi. Redovnica koja je upravljala kolima
ošinula je volove bičem, koji su potom ubrzali prema uzbrdici. Ulazna željezna
kapija nalazila se na strani koja je bila okrenuta prema rijeci.
U dvorištu samostana redovnice su sišle s kola i jedna za drugom nestale u
dugačkoj zgradi s desne strane koja je imala dva kata i visoke šiljaste prozore.
Najstarija je ostala s Afrom, dok je ona koja je upravljala kolima volove odvela
do kolnice koja se nalazila na prednjoj strani velikoga dvorišta. Tamo su se
nalazile staje s domaćim životinjama, hranom za stoku, zalihama i kolima te
alatima koji su bili potrebni za svakodnevno održavanje samostana.
Crkva na lijevoj strani, na kojoj su se vršili radovi, bila je najviša zgrada u
kompleksu, iako je, prema pravilima crkvenog reda, umjesto velikog tornja
imala samo dva krovna tornjića. Njeni vanjski zidovi bili su ojačani gredama
koje su činile konstrukciju povezanu čvrstim daskama. Krovne grede bile su
gole i stršale su u nebo poput kostura kakve ogromne ribe, a do zabata su vodile
neobično uske stepenice od grubo obrađenog drva. Trošna crkva, izgrađena u
davna vremena, vapila je za obnovom.
Nakon što se smračilo, radovi na crkvi su prestali. Radnici su se povukli u
svoje daščare koje su se nalazile izvan zapadnoga samostanskog zida. Naime,
nijedan muškarac nije smio provesti noć unutar samostana.
Uz glasan tresak, teška željezna vrata iznenada su se zatvorila, kao da su ih
pomaknuli duhovi, na što se Afra trznula.
,,Sigurno si umorna”, reče stara redovnica, koja je na taj zvuk vjerojatno
bila naviknuta kao i na zvuk zvonca pri pjevanju Sanctusa, ,,ali najprije te
moramo predstaviti predstojnici samostana koju moraš zamoliti da ti dopusti
ulazak. Takva su pravila. Dođi!”
 Afra ju je spremno slijedila u dugačku zgradu. Nakon što je na ulazu
ostavila svoj zavežljaj, uspele su se uskim, poput puževe kućice zavijenim
kamenim stepenicama i dospjele u jedan prolaz, u kojemu je strop bio ukrašen
motivima križa, a pod obložen nepravilno postavljenim kamenim kvadratnim
pločama, i koji kao da nije imao kraja. Kroz malene vitraje, i danju je dopiralo
malo svjetla, a sada, u polutami, čovjek gotovo i da nije vidio kuda hoda. Na
kraju prolaza, iz tame je nenadano izronila jedna redovnica u crnom habitu i
bijelom škapularu. Kimnula je Afri dajući joj znak da pođe za njom, dok se
druga redovnica bez riječi vratila odakle su došle.
Stepenicama, koje su bile jednake prethodnima, naposljetku su stigle u
jednu praznu predprostoriju u kojoj su jedini namještaj bile tri stolice smještene
uza zid. Iznad vrata koja su vodila u sljedeću prostoriju visjela je svetačka slika
naslikana alfresco. Redovnica je vrata otvorila bez kucanja jer u samostanu nije
bilo privatnosti kao u svjetovnome životu. Promrmljala je samo: ,,Laudetur
Jesus Christus.”
Veličina mračne prostorije i naslagani pergamenti na zidnim policama
odavali su da je tu obitavala predstojnica. Nakon što su ušle, predstojnica je
ustala od grubog drvenog stola u sredini prostorije na kojemu je gorjela baklja
koja je širila intenzivan miris. Redovnica se potom bez riječi udaljila i Afra je
iznenada pred predstojnicom ostala sama i smetena. U svojoj poderanoj odjeći
osjećala se golo i ranjivo, a pogled na predstojnicu ulijevao joj je
strahopoštovanje.
Predstojničino je lice bilo zelenkaste, neobične boje, a tijelo joj je bilo
suhonjavo i ispijeno. Jedino što je provirivalo iz njezina habita bio je mršavi
starački vrat na kojemu su se isticale žile, i tek možda pokoja sijeda vlas. Da joj
u tom mraku nisu svjetlucale oči, čovjek bi pomislio da je mrtvac koji je upravo
ustao iz groba.
,,Kako čujem, sudbina se s tobom ružno poigrala”, obrati joj se predstojnica
iznenađujuće ugodnim glasom i priđe joj bliže.
Afra kimne, pognute glave, razmišljajući hoće li uspjeti izbjeći dodir
pomalo sablasne predstojnice, čije su mršave, koščate ruke mlitavo visjele,
poput užeta od konoplje. Srećom, predstojnica se zaustavila na pristojnoj
razdaljini od nje.
,,Jesi li se onda do kraja života spremna odreći tjelesnih užitaka, u skladu s
pravilima koja nam nalaže sveti Benedikt?”
Predstojničino pitanje ostalo je visjeti u zraku jer Afra nije znala što bi
trebala odgovoriti. Na tjelesne užitke nije ni pomišljala, ali nije imala nikakvu
namjeru obući habit i pridružiti se redu nijemih redovnica.
,,Jesi li spremna zavjetovati se na šutnju, odreći se mesa i vina i bol voljeti
više nego ugodu?” nastavi predstojnica.
‘Ja želim krov nad glavom i možda hranu za putovanje’, htjela je
odgovoriti Afra. A navrh joj je jezika bilo i da je meso ionako rijetko jela. No,
predstojnica je preduhitri:
 ,,Razumijem tvoje oklijevanje, kćeri moja, ne moraš mi danas odgovoriti.
Vrijeme će ti donijeti pravi odgovor.”
Zatim nekoliko puta pljesne rukama, na što se pojave dvije redovnice.
,,Pripremite joj kupku, previjte joj rane i dajte joj novu odjeću”, naredi im
ona. Ton njezina glasa bio je u potpunoj suprotnosti onom kakvim je
razgovarala s Afrom.
Redovnice su poslušno kimnule, ruku prekriženih na grudima, i odvele
Afru u podrumsku prostoriju gdje su joj u drvenoj bačvi priredile kupku s
toplom vodom. Kada se Afra uopće kupala u toploj vodi? Higijenu je održavala
tek jednom mjesečno, i to tako da bi si s nekoliko vjedra hladne vode oprala
kosu, a kao sapun je koristila loj koji je čuvala u jednoj bačvi i koji je
nepodnošljivo smrdio.
Pocrvenjela je i smeteno oborila pogled kada su redovnice bačvu zakrilile
plahtama, s ognjišta skinule vruću vodu i ulile ju u bačvu. Zatim su joj pomogle
da se razodjene, a nakon što se popela u bačvu, zavojima su joj previle rane koje
je zadobila dok je bježala kroz šumu. Naposljetku su joj donijele sivi habit od
grebajuće, grube tkanine kakve su nosile iskušenice i odvele je – Afra toga od
umora gotovo nije bila ni svjesna – iz podruma u najgornju prostoriju dugačke
zgrade.
Afra je pred sobom ugledala dugačku, usku dvoranu, refektorij, u kojemu
su redovnice blagovale. Svod prostorije bio je šiljast, poput crkvenog, a nosili su
ga stupovi od grubog pršinca. U dva reda uz uzdužne zidove bili su poredani
maleni stolovi koje je na gornjoj strani prostorije povezivao poprijeko položeni
stol. Tamo je, lica okrenuta prema dvorani, sjedila predstojnica. Redovnice su sa
svojih mjesta šutke gledale ispred sebe, u zid, na kojemu su bile ispisane stroge
izreke koje su ih podsjećale na njihovo svjetovno postojanje; izreke poput: Smrti
se veseli. – Ne razmišljaj nego budi poslušna. – Ili: Čovjek nije rođen da bi na
zemlji našao sreću. – Ili: Ti nisi ništa drugo doli prah i pepeo.
Afri je bilo namijenjeno mjesto na samom kraju reda. No, nitko ionako nije
obratio pažnju na njezinu prisutnost. Kao i druge redovnice, i ona se preko stola
zagledala u zid, bojeći se ogledati oko sebe. U oči joj je pritom upao jedan od
natpisa na zidu: Ne gledaj, ne sudi. Prepusti svoju nemilu sudbinu Svevišnjem.
Ta je rečenica u njoj izazivala prije bijes nego poniznost.
Nakon molitve, koju ona nije poznavala, pred njom su se na stolu pojavili
okrajak crnog kruha i komad sira. Afra se začuđeno okrenula da vidi odakle je
došla ta hrana. Jelo su, iz velike košare, dijelile dvije redovnice, dok su druge
dvije na stolove stavljale glinene vrčeve s vodom.
S drugog kraja prostorije, odjednom je odjeknuo prodorni predstojničin
glas: ,,Afro, i ti se moraš pokoriti pravilima našega reda. Zato spusti pogled i sa
zahvalnošću uzmi ono što ti se daje.”
Afra se pokunjila i stala pohlepno gutati kruh i sir. Bila je gladna; toliko
gladna da je okrajak kruha nikako nije mogao zasititi. Činilo joj se kao da ju je
taj skromni obrok učinio još gladnijom. Ne okrećući glavu, Afra je krajičkom
oka uočila da je redovnica koja joj je sjedila slijeva nakon dva zalogaja odložila
svoj kruh na stranu. Pričekala je povoljnu priliku i munjevitim pokretom uzela
taj komad kruha.
Redovnica je nato rukom napravila pokret kao da je htjela reći: ,,To je
moje!” S druge strane, njezin je nagli pokret ruke mogao značiti i štogod drugo.
Bilo kako bilo, Afra je kruh progutala u trenu, a isto tako brzo je ispila i vodu.
Nakon što su izmolile molitvu zahvale, redovnice su ustale. Nakratko je bio
dozvoljen razgovor, ali u tišini.
Redovnica kojoj je Afra otela kruh čudnim joj se tonom tada obrati.
Zvučala je kao da se guši.
,,Zašto si to pojela?” upita je s gađenjem.
,,Bila sam gladna! Nisam ništa jela dva dana!”
Redovnica zakoluta očima.
,,Kada bude prilike, vratit ću ti taj komad kruha”, reče Afra.
,,Ne radi se o tome!” odvrati joj redovnica.
,,Nego o čemu?” Afra je pogleda sa znatiželjom.
,,U kruhu je bila zapečena žaba, prava žaba!”
Afra se zagrcne; imala je osjećaj da će povratiti. No, istog se trena sjeti
kako je kod poglavara Melchiora, u trenucima kada ju je na to natjerala nužda,
jela i gore stvari od pečene žabe. Dvaput proguta slinu pa upita svoju
sugovornicu: ,,Tko bi učinio takvo što?”
Redovnica zlurado odgovori:
,,Naša sestra pekarica, naravno – ta tko bi drugi?”
,,Ali zašto bi to učinila?”
,,Zašto, zašto, zašto! Moraš naučiti da je u ovome samostanu čovjek
čovjeku vuk. Svaka žena koju ovdje sretneš ima svoju priču koja ju je dovela
ovamo. I svaka od nas u ovoj blagovaonici vjeruje da je upravo nju zadesila
najteža sudbina. Neprekidna šutnja, vječno osluškivanje svoje nutrine,
razmišljanje, zbog svega toga počneš umišljati stvari. Nakon nekoliko mjeseci
počneš strahovati hoće li ti tko učiniti nažao, i doista, ne prođe ni jedna godina a
da više nas ne završi pod zemljom, bilo od tuđe ili od vlastite ruke. Nova crkva
nema tornjeva, a, kao što vidiš, na svim prozorima su rešetke. Što misliš zašto?”
,,A što znači žaba u kruhu?”
Redovnica podigne obrve, a na njezinu se čelu pojave zlokobne bore:
,,Žaba je, kao i zmija, simbol vraga. Kao što školjka glasi za simbol Djevice
Marije, zato što je Gospodina u svome trbuhu nosila poput neprocjenjivog
bisera, tako je žaba najprokletija od svih životinja, zato što u tisućama svojih
jaja širi zlo, a zlo uvijek rađa zlo.”
,,Pa može biti...”, ohrabri se Afra, ,,ali, zašto je pekarica zapekla žabu u
kruh kada ne može znati tko će dobiti baš taj komad?”
,,Ne bih znala reći, ali od njene mržnje i kletvi vjerojatno nitko nije
pošteđen. Kao što sam kazala, ovdje je čovjek čovjeku vuk, čak i ako se izvana
tako ne čini.”
 Odjednom, kao na neki tajni znak, žustro šaptanje i došaptavanje utihne i
redovnice se postroje u red, jedna iza druge, i šutke krenu izlaziti iz
blagovaonice.
Sa svoga mjesta na čelu stola, predstojnica žustrim pokretom ruke dade
Afri znak da također stane u red. Ona posluša bez oklijevanja, a jedna sitna i
krupna redovnica je šakom udari u bok i palcem lijeve ruke joj pokaza da stane
na kraj reda.
Afra je tek tada primijetila da su se redovnice razlikovale po boji svojega
habita. Krupna je bila jedna od onih koje su nosile crninu, njih je bilo 24, dok su
ostale, poput nje, nosile jednostavniji, sivi habit. Redovnice u crnom djelovale
su umišljeno; nisu se udostojale ni pogledati redovnice odjevene u sivo. Ove su,
pak, djelovale ponizno i ogorčeno.
,,Usput, zovem se Luitgard”, prošapta njezina susjeda za stolom i povuče
Afru iza sebe u red. ,,Čula sam da si nova i da ti je ime Afra.”
Afra šutke kimne, a istoga trenutka tišinu u blagovaonici prekine prodorni
glas suhonjave predstojnice: ,,Luitgard, prekinula si šutnju. Dva udarca bičem
po golom tijelu.”
Luitgard mirno prihvati kaznu, a Afra se upita je li moguće da će ju
predstojnica zaista tako strogo kazniti. Zadubljena u misli, stane potom u red iza
Luitgard.
Put je vodio preko kamenih zavojitih stepenica prema izlazu i otamo preko
unutarnjeg dvorišta u crkvu. Kor je bio oskudno osvijetljen svijećama i
redovnice odjevene u crno zauzele su u njemu svoja mjesta, dok su one odjevene
u sivo sjele na tvrde klupe u brodu crkve koji je većim dijelom bio zakrčen
skelama, alatima i opekama.
Afra je u zadnjem redu pobožno slušala pjevanje redovnica. Još nikada nije
čula takvo nadzemaljsko kanonsko pjevanje. Pomislila je da tako zacijelo
pjevaju anđeli; no, već sljedećega trenutka sjetila se Luitgardinih riječi i ostala
zbunjena, zbunjena pomišlju da su u tom samostanu umjesto kršćanske ljubavi
prema bližnjemu vladale samo mržnja i zloba.
Afru je posebno zbunjivala trodijelna slika iznad oltara u prirodnoj veličini,
s dva krila s obje strane, očito nedovršena. Na krilima je bio prikaz rimskoga
vojskovođe. Na središnjem dijelu, oko lika koji se vidio samo u obrisima, bila su
prikazana tri muškarca. Afra se htjela raspitati o čemu govori ta slika i zašto je
nedovršena, ali osjetila je da ju redovnice promatraju i zato je zatomila
znatiželju.
Nakon što je pjevanje završilo, nijeme su redovnice opet stale u red i izašle
u unutarnje dvorište. Vani je puhao ledeni vjetar. I Afra se priključila redu. Bila
je umorna i nadala se da su krenule na spavanje. Međutim, mjesto u spavaonice
smještene na najvišem katu dugačke zgrade, povorka je krenula prema podrumu
gdje se nalazio poenitarium, prostorija namijenjena onomu što će uslijediti.
Sišavši u poenitarium, redovnice su, poput svjedokinja pogubljenju,
zbijeno stale uza zid, kao da su prijestupnicu trebale spriječiti u pokušaju bijega.
Pod željeznim lusterom koji je visio sa stropa u sredini prostorije, stajao je
otpiljeni, kvrgavi panj. Luitgard je istupila iz reda, ogolila trup i pokunjeno, ruku
prekriženih na golim grudima, sjela na panj.
Afra je razrogačenih očiju promatrala kako predstojnica i krupna
redovnica, s bičevima u rukama poput mučitelja, također istupaju iz reda.
Luitgard je nato spustila ruke. Predstojnica je podigla ruku i bičem ošinula po
Luitgardinu golom tijelu. Krupna redovnica slijedila je njezin primjer. Dok su
ostale redovnice uzdisale, kao da su one primale udarce, Luitgard je nepomično
trpjela svoju kaznu.
Na drhtavom svjetlu svijeća, Afra je mogla jasno razaznati tamnocrvene
tragove koje je bič ostavio na njezinim grudima. Bila je potpuno smetena. Nije
joj išlo u glavu zašto su prema Luitgard tako neljudski postupale, a nju su
ljubazno primile i čak okupale.
Još uvijek je bila izgubljena u mislima kada se red opet pokrenuo. Na putu
prema spavaonicama na najgornjem katu dugačke zgrade, Afra je uzela svoj
zavežljaj s odjećom koji je ostavila pored ulaznih vrata.
Spavaonica je bila smještena iznad blagovaonice i bila je iste veličine, ali,
mjesto stolova, tamo su uza zidove stajali drveni sanduci. Prema zidu su bili
okrenuti svojom užom stranom, a između njih se nalazila po jedna stolica bez
naslona na koje se odlagala odjeća. Iako su dugački sanduci bili prekriveni
slamom i pustenim pokrivačima, Afri su se doimali poput ljesova.
Još dok je tražila slobodan krevet, redovnice su skinule svoje habite, ostale
u dugačkim vunenim podsuknjama i legle na počinak. Na kraju spavaonice, tik
do vrata sa šiljastim lukom, Afra je pronašla svoj ležaj. Spremila je svoj
zavežljaj ispod drvene stolice i stala se svlačiti.
Tada je iznenada osjetila kako su svi pogledi upereni u nju: sedamdeset
pari očiju koje su pratile svaki njezin pokret. Za razliku od ostalih, Afra nije
nosila podsuknju ispod svoje haljine. Rublje su nosili smo bogataši i redovnice.
Na trenutak je pomislila da bi trebala leći u odjeći. Po prvi ju je put obuzeo
osjećaj koji dotad nije poznavala: sram. Sram, osjećaj koji je na selu bio
nepoznat, gdje je odjeća služila za zaštitu i toplinu i gdje se o čednom
pokrivanju intimnih dijelova tijela nije mnogo razmišljalo. Ljeti, na polju, Afra
je bez razmišljanja svoje lijepe grudi izlagala suncu i nitko na to nije obraćao
pažnju. Zašto bi se ovdje, među pripadnicama vlastitoga spola, trebala sramiti?
Zato je, ne obazirući se na poglede koji su je pratili, razvezla vrpcu koja joj je
bila zavezana oko vrata i pustila da joj haljina sklizne s ramena. Gola i drhteći
od hladnoće, legla je na svoj ležaj i navukla pusteni pokrivač do vrata.
Zaspala je prije nego se nadala. Bijeg joj je iscrpio svu snagu. Prvi put
nakon nekoliko dana spavala je na čvrstom ležaju. Ipak, oko ponoći se uplašeno
trgnula iz sna. Pomislila je da vjerojatno sanja. Učinilo joj se kao da su je
redovnice okružile, buljeći u njezino pokriveno golo tijelo. Neke su pružale ruke
prema njoj i počele je dirati, a na svjetlosti svijeća mogla je vidjeti njihova lica
koja su se cerila. Uzalud je pokušavala navući pokrivač preko svoje golotinje –
kako to obično biva u snovima, sav je njezin trud bio uzaludan. Pokrivač kao da
je bio prikovan. Zbunjeno se potom uspravila, ali istog su se trena svijeće
pogasile i oko nje je nastala tama.
‘Ružno si sanjala’, pomislila je ; ali zatim joj je u nos udario miris netom
ugašene svijeće i nasmrt se prestrašila. Iz neposredne blizine razaznala je
prigušeno hihotanje; u spavaonici je zavladao nemir. Ne, nije sanjala. Čvrsto je
tada odlučila da će već ujutro, u cik zore, napustiti samostan. Prestrašena, čvrsto
je zgrabila pokrivač. ‘Samo što dalje odavde’, pomislila je, a zatim je opet
zaspala.

Afru je probudila prodorna zvonjava; tupo udaranje zvona u koje je željeznom

šipkom udarala zvonarica. Svitala je zora, a zvono je pozivalo na jutarnju
molitvu. Afra je do crkve hodala pognute glave. Za doručkom u blagovaonici
također je odsutno zurila preda se, žvačući tvrdi okrajak kruha koji je prethodno
pregledala kako bi se uvjerila da u njemu nema neželjenih sastojaka.
Unutarnje je dvorište oživjelo čim je svanulo. Radnici su prionuli na posao
– obnovu crkve, a redovnice su se podijelile u grupe. Afra je upravo htjela uzeti
svoj zavežljaj i neupadljivo nestati kada se pred njom pojavi predstojnica i
prepriječi joj put. Pred lice joj je gurnula nadlanicu. Na njezinom srednjem prstu
Afra je ugledala prsten s velikim plavim kamenom.
,,Moraš poljubiti prsten!” zapovjedi joj predstojnica.
,,Zašto?” naivno upita Afra, iako joj je običaj ljubljenja prstena bio poznat.
,,Tako propisuju pravila Reda svetoga Benedikta.”
Afra nevoljko udovolji sablasno ispijenoj predstojnici u nadi da će je
ostaviti na miru. No, predstojnica još nije završila s njom i reče:
,,Ti si tako mlada, Afro, a tvoje lice otkriva veću mudrost no bilo čije lice u
ovome samostanu. Razmislila sam i donijela odluku da ćeš svoj novicijat
provesti u skriptarnici, tamo preko u nadograđenoj zgradi pored crkve.” Svoju
koščatu ruku uperi prema prozoru te zgrade. ,,Naučit ćeš čitati i pisati, a to je
privilegij kakav rijetko koja žena ima.”
Afrinom je glavom prolazilo na stotine misli. ‘Želim otići odavde’, htjela je
reći, ‘neću ovdje izdržati ni dva dana, no, na vlastito zaprepaštenje, čula se je
kako izgovara: ,,Znam čitati i pisati, časna majko, a znam i talijanski jezik i
malo latinskog.” Sjetila se kakav je dojam njezina molitva na latinskom ostavila
na mlinaricu i doda: ,,Ave Maria, gratia plena, dominus tecum, benedicat fructus
ventris tui...”
Ostavši zatečena takvom učenošću jedne obične novakinje, predstojnica
napravi grimasu; međutim, nije odala da je iznenađena već je sumnjičavo na nju
zagrmila:
,,Priznaj, ti si odbjegla novakinja. Što si zgriješila? Što god da si učinila,
Gospodin će te kazniti!”
Afra u tom trenu podigne glas i bijesno poviče:
 ,,Gospodin da mene kazni?! Što to pobogu govorite! Možda zbog toga što
mi je još kad sam bila dijete uzeo oca i nedugo kasnije majku, koja je umrla od
boli za ocem?! Moj je otac bio bibliotekar kod grofa Eberharda von
Württemberga. Ne samo da je mnogo čitao i pisao poput učenjaka, već je znao i
računati, i to koristeći se brojevima za koje većina svijeta ni ne zna. Ili ste već
možda čuli za jedan milijun, što je tisuću puta tisuću? Bilo nas je pet kćeri, i
svaki bi drugi otac zbog toga očajavao, ali on je svaku od nas naučio čitati i
pisati, a mene, najstariju, podučio je čak i stranim jezicima. Jednoga dana, dok je
jahao prema Ulmu, njegov se konj prestrašio glasničkih trublji, i otac je pao i
slomio vrat. Godinu dana kasnije, moja se majka ubila. Bacila se u rijeku jer nije
znala kako će prehraniti i podignuti pet kćeri. Nakon toga je svaka od nas
dospjela u služinstvo. Ni ne znam gdje su moje sestre danas. A vi kažete da će
me Bog za to kazniti!”
Činilo se kao da predstojnicu ništa od toga nije ganulo – barem joj lice nije
odavalo nikakav osjećaj. Jednako hladno ona reče:
,,Onda dobro, u tom ćeš se slučaju odlično snaći u skriptarnici. Mildred i
Philippa su već stare. Njihove oči više ne vide dobro, a ruke im se tresu od
dugogodišnjeg pisanja. Kada gledam tvoje ruke, one su tako mlade i
neiskorištene i kao da ih je Bog stvorio upravo za pisanje.” S tim riječima
svojim tankim prstima uhvati Afrinu desnu ruku i s udivljenjem je podigne.
Zapovjednim tonom doda: ,,Dođi, pokazat ću ti našu skriptarnicu.”
Afra se na trenutak zapitala bi li predstojnici ipak trebala reći kako
namjerava otići, budući da u samostanu više ne želi ostati ni dana. No, tada je
pomislila da bi možda bilo bolje da hini poslušnost, barem dok joj se ne ukaže
povoljna prilika za bijeg.
Unutarnje dvorište samostana, koje se prošle večeri činilo uspavanim, rano
je ujutro izgledalo poput mravinjaka.
Stotinu, možda i dvjesto radnika nosilo je vreće, kamenje i žbuku. Trideset
snažnih muškaraca u otrcanoj odjeći bilo je izredano kao u koloni vojnika i
jedan su drugome dobacivali glinene crjepove pritom uzvikujući: ,,Opa!”
Crjepove su prenosili do dizalice napravljene od dugačke grede koja je,
povijajući se pod teretom, tovar dizala do krovnih greda s kojih su odzvanjali
zapovjedni povici predradnika proizvodeći hladnu jeku.
Predstojnica je žurila, ne obazirući se na ono što se zbivalo oko nje, tako da
joj je promaklo kada je jedan muškarac neobična izgleda brzim korakom prišao
Afri dok su prelazile dvorište. Muškarac je upadao u oči svojom šarenom
odjećom. Njegove lijepo oblikovane noge krasile su nesvakidašnje tajice – lijeva
mu je nogavica bila crvena, a desna zelena. Haljetak mu je bio crne boje i
opasan remenom i dopirao mu je do iznad koljena, a na glavi je nosio široki šešir
s obodom presavijenim s čela prema gore. Žuti ovratnik i dugmad iste boje što
su se na njemu posebno isticali pridavali su mu dozu otmjenosti. No, ono što se
Afru najviše dojmilo bile su njegove cipele s povijenim vrhovima od mekane
crne kože. Imale su dugi, uvis presavijeni vrh, dužine sigurno jednog lakta, i
Afra se pitala kako se s takvim cipelama uopće mogao kretati.
 Lecnula se kada joj se taj čudan stvor, šaren poput pijetla, naklonio. Skinuo
je šešir, otkrivši svoju bujnu plavu kosu, i s raširenim rukama povikao:
,,Cecilija, ti si moja Cecilija i nijedna druga!”
Užurbana ga predstojnica tek tada opazi, okrene se prema Afri i reče:
,,Nemoj da te uplaši. Zove se Alto von Brabant. On je varalica, ali Bog mu je
podario talent za slikanje. Već tjednima ne želi dovršiti sliku za oltar s motivom
svete Cecilije jer mu nedostaje model.”
Alto – koji je mogao imati trideset godina – se uspravi. Afra je tek tada
primijetila da je imao grbu.
,,Slikar može naslikati samo ono čemu se divi”, reče on. ,,A, s dopuštenjem
– Cecilija, plemenita, lijepa Rimljanka, mrtva je preko tisuću godina. Kako bih
joj se onda ja mogao diviti? Ni moj talent nije bio dovoljan da je na platnu
učinim uvjerljivom, a redovnice u ovome samostanu, koje su mi trebale biti
uzor, više sliče svetoj Liberati, koju je Bog unakazio bradom i krivim nogama
kada joj se otac približio s prljavim namjerama. Ne, ti, lijepo moje dijete, ti si
prva koja odgovara mojoj predodžbi Cecilije. Ti si prava ljepotica.”
Predstojnica naškubi usta, kao da je htjela otpuhnuti nedolične umjetnikove
riječi. Zatim upitno pogleda Afru.
Afra je odavala nesigurnost. Nije znala je li bila lijepa ili ružna. Nitko je
nikada nije gledao na takav način. Ona sama se još nikada nije vidjela u
ogledalu jer na poglavarovu dvoru nije bilo nijednog. Samo je jednom vidjela
svoj odraz, i to u bunaru, ali samo na nekoliko trenutaka; u bunar je upao
kamenčić i njezin se odraz rasplinuo u koncentričnim vodenim krugovima poput
masti u juhi. Istina, tijelo joj je bilo mlado i skladno, a čak ni potajni porod
djeteta nije promijenio njezinu figuru. No, njoj to nikada nije bilo važno; ljepota
je bila nešto za ljude iz grada ili bogataše. A sada joj je netko prišao i rekao: ,,Vi
ste prava ljepotica.” Slikarove riječi potpuno su je smele.
,,Moraš mi pozirati za Ceciliju!” ponovi grbavi slikar.
Afra upitno pogleda predstojnicu koja je svojeglavog umjetnika
nepovjerljivo motrila. Nije znala bi li ga trebala shvatiti ozbiljno. Naposljetku
reče:
,,Afra još nije jedna od nas. Ona čak nije ni novakinja, iako nosi habit
našega reda. Mora sama odlučiti želi li ti poslužiti kao nadahnuće. Zato ne mogu
odlučiti za nju.”
,,Svete mi Cecilije, učini mi to!” teatralno uzvikne Alto, ,,inače slika za
oltar nikada neće biti gotova!” S tim riječima uhvati Afrinu desnicu i žustro je
protrese. ,,Molim te, nemoj me odbiti! Nećeš požaliti. Jamčim ti dva guldena.
Očekujem te oko podneva u mom ateljeu iza skriptarnice. Bog s tobom!”
Poput kakvog plemenitaša, desnu je nogu stavio iza lijeve, desnu ruku
položio na srce i duboko se naklonio, a taj je naklon nesumnjivo bio namijenjen
njoj. Zatim se dugačkim koracima, gotovo poskakujući, udaljio u smjeru crkve.
Afra i predstojnica šutke su se potom uspele strmim stepenicama do
skriptarnice. Afra se osjećala polaskanom kao nikada u životu. Na pomisao da ju
je netko smatrao ljepšom od drugih i da će biti modelom za prikaz svetice na
slici za oltar srce joj je brže zakucalo. U njoj se probudio dotad nepoznati
osjećaj taštine, ponosa na svoju vanjštinu.
Predstojnica je pred vratima skriptarnice zastala i, kao da joj je pročitala
misli, rekla:
,,Znaš, kćeri moja, oholost je grijeh, a nigdje nije tako težak kao u
samostanu. Taštini, gizdavosti i oholosti nema mjesta iza zidina jednoga
samostana. Ljepota se ogleda u svim Stvoriteljevim djelima, a to znači da su sva
Božja djela jednako lijepa, pa i ona koja se naizgled čine ružnima. Ako tebe Alto
von Brabant smatra ljepšom od drugih, to je samo zato što svjetovnu ljepotu
stavlja ispred duhovnih vrlina. No, nije ni čudo; on je iz Antwerpena, gnijezda
bezbožnika.”
Afra je kimnula glavom pretvarajući se da se slaže s njom. Zapravo je
osjećala da je predstojnica bila zavidna i zlobna.
Kada su ušle u mračnu skriptarnicu, Mildred i Philippa, pisarice, nisu ni
podigle pogled sa svojih papira. Stajale su za visokim pisarskim stalcima i
prepisivale nekakve knjige. Mildred je bila stara i naborana, a Philippa je, iako
je bila upola mlađa, već bila pogrbljena. Kroz maleni prozor ulazila je dugačka
zraka jesenjeg jutarnjeg sunca obasjavajući čestice prašine koje su letjele
prostorijom poput roja muha. U zraku se osjećao jak miris koji je iritirao
nosnice; mirisalo je po trulom drvetu i uštavljenoj koži te po dimu i sasušenoj
prašini. Strop skriptarnice je visio i činilo se da će se urušiti pod teretom teških
drvenih greda, a zidovi jedva da su se vidjeli iza jednostavnih polica koje su bile
bez nekog reda natrpane knjigama i pergamentima.
Na pomisao da bi svoj život mogla provesti u tim beživotnim uvjetima,
Afra se stresla. Kao iz daljine, do nje su dopirale riječi starih redovnica. Jedva
da ih je čula. Govorile su šturo i neobično tiho, kao da se pobožnost nalagala i
pri radu s knjigama i pergamentima. ‘Ne’. pomislila je Afra, ‘ovdje ja neću
ostati!’, a uto se začulo zvono koje je pozivalo na molitvu.
Oko podneva, Afra se uputila u skladište koje se nalazilo iznad kolnica uz
samu crkvu. Ono je služilo za čuvanje namirnica, brašna i suhoga voća, soli i
drugih začina, ali i platna i glinenog posuđa, i privremeno je bilo namješteno
kao atelje. Slikar je ovamo donio središnji dio trodijelne slike pred koju je
postavio preokrenuto korito koje je modelu svete Cecilije trebalo poslužiti kao
postolje. Na koritu je ležao drveni mač.
Grbavac je Afru dočekao raširenih ruku. Bio je uzbuđen, gotovo ushićen, i
uzviknuo je:
,,Ti si moja Cecilija; ti i nijedna druga! Već sam se uplašio da će te
predstojnica nagovoriti da me odbiješ.”
,,Tako znači, to ste mislili!”, iz pozadine nato odjekne odsječni glas i
sljedećega se trena iz tame pojavi predstojnica. Afru njezina iznenadna pojava
nije uplašila ništa manje nego slikara.
,,Niste valjda mislili da bih vas ostavila ovdje nasamo s djevicom?”, reče
predstojnica čiji je glas poprimio zlobnu notu.
 ,,Jesam, mislio sam!” ražesti se Alto. ,,A ako ne nestanete istoga trena,
ostavit ću se posla i pitam se tko će vam onda naslikati Ceciliju za vaš oltar!”
,,Bezbožnik jedan, pravi Brabantinac”, prosikta bijesno predstojnica i
nestane iza vrata, promrmljavši pritom nešto nerazumljivo, što je zvučalo više
kao kletva nego kao molitva.
Slikar je za njom zasunom zatvorio vrata, a Afra je zbog toga osjetila
nelagodu. Alto je zacijelo primijetio njezin sumnjičavi pogled jer je upitao:
,,Bi li radije da otvorim vrata?”
,,Ne, ne!” lagala je Afra. Ipak, umirilo ju je što je slikar to uopće predložio.
Alto von Brabant joj je potom ponudio ruku i poveo je do slike za oltar s
likovima u prirodnoj veličini.
,,Poznaješ li priču o svetoj Ceciliji?” upita je.
,,Samo sam čula za nju”, odgovori Afra, ,,drugo ne znam ništa.”
Alto prstom pokaže na prazninu u sredini slike: ,,Cecilija je bila prelijepa
mlada Rimljanka. Njezin ju je otac – ovdje je na slici lijevo – htio udati za
Valerijana – on stoji ovdje desno. No, Cecilija je već bila prešla na kršćanstvo,
dok je Valerijan bio poganin. Zato se odbila udati za njega sve dok se on ne
krsti. Čovjek u pozadini slike je papa Urban I, koji je Valerijana preobratio na
pravu vjeru. To je jako naljutilo rimskoga prefekta Almatiusa – on je prikazan
na lijevom krilu slike – koji je naredio da Ceciliji odrube glavu. No, krvniku na
desnom krilu slike nije uspjelo čak ni iz trećeg pokušaja odsjeći njezinu lijepu
glavu. Ipak, zbog zadobivenih rana, Cecilija je nakon tri dana umrla. U zlatom
protkanoj tunici položili su je u lijes od čempresovine i sahranili u katakombi.
Kad je jedan papa stoljećima kasnije dao otvoriti njezin lijes, Cecilija je u svojoj
prozirnoj tunici bila lijepa kao što je bila i za života.”
,,Kakva dirljiva priča”, zamišljeno reče Afra. ,,Vjerujete li u nju?”
,,Naravno da ne!” odvrati Alto nasmiješivši se. ,,Ali, za jednog umjetnika,
vjera je samo duga koja spaja nebo i zemlju. A sada, uzmi ovu tuniku i obuci
je!”
Afra razrogači oči. Alto joj je pružio tanušnu, prozirnu tuniku protkanu
zlatnim nitima. Afra još nikada nije izbliza vidjela tako dragocjeni komad
odjeće.
,,Ne ustručavaj se”, navaljivao je slikar, ,,vidjet ćeš, stajat će ti kao
salivena!”
Što je više Afra promatrala zlaćanu tuniku, to je više u njoj rasla želja da je
obuče. Nije da je imala zadrški pred Altom von Brabantom; uz njega se osjećala
manjom od makova zrna – već se smatrala nedostojnom da nosi tu skupocjenu
tuniku.
,,Ja sam”, sramežljivo reče ona, ,,navikla samo na grubo laneno platno.
Bojim se da ću potrgati tu finu tkaninu kada je obučem.”
,,Ma ne govori gluposti”, gotovo joj ljutito odgovori Alto. ,,Ako se sramiš
preda mnom svući, okrenut ću se ili izaći.”
 ,,Ne, ne, nije u tome stvar, vjerujte mi!”, odvrati Afra i uzbuđeno počne
razvezivati svoj sivi habit. Kada je habit napokon spao s njena tijela, na trenutak
je pred Altom von Brabantom stajala nezaštićena i gola. No, činilo se da se
slikara njena golotinja nije dojmila. On joj je dodao skupocjenu tuniku i Afra ju
je pažljivo navukla. Kada joj je nježna tkanina skliznula niz tijelo, to je u njoj
izazvalo dotad nepoznat, ugodan osjećaj.
Alto joj je potom pružio ruku i pomogao da se popne na korito. Dodao joj
je mač i dao upute kako da se namjesti; težinu tijela trebala je premjestiti na
desnu nogu, a lijevu je trebala rasteretiti.
,,Mač će ti poslužiti kao podupirač za ruke. Tako je dobro. Glavu malo
podigni, a pogled zaneseno usmjeri prema nebu. Predivno! Doista, ti si Cecilija.
Molim te da se više ne mičeš.”
Alto von Brabant naposljetku je počeo zemljanocrvenom kredom skicirati
po praznini na slici za oltar. U posvemašnjoj tišini čulo se samo grebanje krede
koju je umjetnik brzim pokretima vukao po bijeloj površini.
Afra je razmišljala kako će izgledati kao svetica u prozirnoj tunici koju je
nosila, hoće li je Alto na slici doista vjerno prikazati ili ju je samo koristio kao
nadahnuće za svoju maštu. Vrijeme joj je sporo protjecalo, a nije znala kako da
protumači njegovu šutnju. Zato ona, bez da se pomakla, započne razgovor:
,,Majstore Alto, što ste mislili kada ste rekli da je vjera duga koja spaja
nebo i zemlju?”
Slikar se nakratko zamisli pa reče:
,,Vjera, lijepa Cecilijo, proizlazi iz neznanja i nije ništa drugo doli
predodžba, san. Otkako je svijeta i vijeka, ljudi stvaraju predodžbe o nekom
drugom, duhovnom svijetu i vjeruju kako između zemlje i neba nešto postoji;
nazovimo to apsolutnim ili božanskim. I otkako je svijeta i vijeka, poneki se
smatraju pozvanima da potpiruju takve predodžbe. Ne znaju ništa više no drugi,
ali se prozivaju mudrima i prosvijećenima. Zato se popove, prelate, predstojnice
i nadbiskupe, pa čak ni pape ne bi trebalo shvaćati odviše ozbiljno. Pitam te,
kojemu bismo papi trebali vjerovati? Onome u Rimu, u Avignonu ili u Milanu?
Imamo trojicu papa, a svaki za sebe tvrdi da je onaj pravi.”
,,Trojicu papa?” začuđeno uzvikne Afra. ,,Za to nikada nisam čula!”
,,I bolje da nisi. Ali, kada mnogo putuješ kao ja, vidiš neke stvari koje su
skrivene od pogleda običnoga puka. – Molim te, glavu drži mirno. – U svakom
slučaju, vjera za mene nije ništa drugo doli san, duga koja spaja nebo i zemlju.”
Afra još nikada nije čula da netko tako govori. Čak je i bezbožni poglavar
Melchior von Rabenstein govorio samo lijepo o majci Crkvi i njezinim
svećenicima.
,,Pa ipak svojim slikama ukrašavate crkve. Kako to može ići jedno s
drugim, majstore Alto?”
,,To ti pokušavam reći, lijepo dijete: onaj tko gladuje, taj zapravo služi
vragu. Kako bi me inače moja umjetnost mogla prehranjivati?” reče on i baci
dug pogled na svoje djelo, a zatim odloži kredu i doda: ,,Za danas je dosta.
Možeš se presvući.”
Afra je bila sretna što je seansa bila gotova jer se u tanoj tunici smrzavala.
Sišla je s korita i odmah znatiželjno bacila pogled na sliku. Nije znala što je
zapravo očekivala, no, bila je razočarana kada je na svijetloj pozadini uspjela
razaznati tek nesuvisli splet poteza i linija. Ipak, nakon dužeg promatranja, iz
nesuvislih se črčkarija izdvojila figura, figura žene čije je golo tijelo bilo jedva
pokriveno nježnom lunikom. Afra je u zaprepaštenju rukom prekrila usta.
Naposljetku reče:
,,Majstore Alto, to bih trebala biti ja?”
,,Ne”, odgovori slikar, ,,to je Cecilija, odnosno, to je skica iz koje će se
roditi Cecilija.”
Afra se požurila navući svoj grubi habit. Dok se oblačila, sramežljivo upita
slikara: ,,I vi doista želite Ceciliju prikazati ovako? Tako da svatko pod tunikom
vidi njezine gole grudi i bedra?”
Alto se hladnokrvno nasmiješi.
,,Zašto bih skrivao njezinu ljepotu kada je ne prešućuje čak ni svetačka
legenda?”
,,Ali, šesta zapovijed propisuje čistoću!”
,,Istina, ali golo žensko tijelo nije ništa nečisto; nečiste su samo misli. U
bamberškoj katedrali nalazi se skulptura Synagoge. Ona nosi tanku halju kroz
koju se proziru obrisi ženskoga tijela. A u velikim katedralama Francuske i
Španjolske naći ćeš prikaze Djevice Marije golih grudi, ali, pri pogledu na njih,
nečiste misli imaju samo zli ljudi.” Osmjehne se. ,,Mogu li sutra opet računati na
tebe?”
Afra je zapravo namjeravala već istoga dana napustiti Svetu Ceciliju, ali
poziranje ju je na neki neobičan način uzbudilo. Osim toga, još se nitko prema
njoj nije ponašao poput Alta von Brabanta i zato je odlučila pristati:
,,Pod uvjetom da predstojnica ne bude imala nikakvih prigovora.”
,,Bit će sretna kada slika za oltar konačno bude gotova!” ustvrdi slikar.
,,Već je bila spremna i sama mi pozirati.” Strese se od gađenja. ,,Koje li
pomisli?!”
Afra se nasmije i kroz maleni prozor pogleda u živahno unutarnje dvorište,
gdje je predstojnica prekriženih ruku koračala gore-dolje i povremeno
pogledavala prema tom istom prozoru.
,,Majstore Alto”, započne oprezno Afra, ,,koliko još dugo namjeravate
ostati u ovom samostanu?”
Slikar navuče kiseli izraz lica. ,,Tu se ni najmanje ne radi o mojim željama.
Ovdje sam još od proljeća. Ljenčarim među ojađenim kćerima plemenitaša koje
zbog svoje ružnoće nisu našle muža i lakim djevojkama koje je pregazilo
vrijeme i koje više nisu ni lake ni djevojke. Vjeruj mi, ovo je zadnje mjesto na
svijetu koje bi moglo biti inspiracijom za jednog umjetnika. Ne, nestat ću
odavde čim dovršim sliku za oltar i dobijem ostatak naknade. Zašto pitaš?”
 ,,Pa eto”, Afra slegne ramenima, ,,već sam pomislila da se ovdje ne
osjećate ugodno, i ako me nećete odati, želim vam nešto povjeriti: ni ja se ovdje
ne osjećam ugodno. Čekam samo povoljnu priliku da pobjegnem odavde. Biste
li...”
,,Čudio sam se što te je uopće dovelo ovamo”, upadne joj Alto u riječ, ,,ne,
ne govori dalje, ne želim znati. Mene se to ne tiče.”
,,Nije to nikakva tajna, majstore Alto. Bježim od zemaljskog poglavara kod
kojega sam bila u službi. Put me slučajno doveo ovamo; ali, život u samostanu
nije za mene. Naučena sam raditi, što je mnogo korisnije nego pet puta dnevno
moliti i pjevati crkvene pjesme, a ostatak vremena biti zla osoba. Molim vas,
nemojte me odbiti, dopustite mi da pođem s vama! Vi poznajete svijet i snalazite
se u njemu. A jedini svijet koji ja poznajem je život na poglavarovu imanju; ne
snalazim se pri susretu s nepoznatim ljudima i nisam tako oboružana protiv zla
poput vas.”
Alto se zamišljeno zagledao kroz prozor, a Afra je njegovu dugu šutnju
protumačila kao odbijanje.
,,Neću vam biti na teret”, zavapi ona, ,,i dat ću vam se na volju kada
osjetite potrebu. Svidjelo vam se moje tijelo, zar ne?”
Još nije ni dovršila rečenicu, a već se uplašila vlastitih riječi. Grbavac je
ošine pogledom, no i dalje nastavi šutjeti.
Naposljetku je upita: ,,Koliko ti je zapravo godina?”
Afra spusti pogled. Sramila se.
,,Sedamnaest”, reče napokon i prkosno doda: ,,Ali, kakve to ima veze!”
,,Slušaj, drago moje dijete”, započne nježno slikar, ,,lijepa si. Bog te je
obdario s toliko dražesti, ljupkosti i skladnosti da bi ti na stotine drugih
djevojaka tvojih godina pozavidjelo na tome. Svaki bi se muškarac smatrao
sretnim da te ima samo na jedan sat. Ali, budi svjesna da ljepota znači ponos.
Nikada se nemoj nuditi muškarcu. To šteti tvojoj ljepoti. Kada ti osjetiš ljubavni
poriv, daj svakome muškarcu do znanja da se za tebe mora izboriti.”
Afra o tome nikada nije razmišljala. I čemu? Alto je bez sumnje bio mudra
glava i kao slikar je morao znati što je ljepota. Teško joj je bilo protumačiti
njegovu suzdržanost. Možda ju nije shvatio ozbiljno? Je li joj se rugao, a ona to
nije primijetila? Najradije bi propala u zemlju.
Usprkos tomu, prkosno reče: ,,Još uvijek mi niste odgovorili, majstore
Alto!”
Alto odsutno kimne. ,,Popričajmo o tome sutra. Naći ćemo se ovdje u isto
vrijeme.”
Afra je ostatak dana provela u skriptarnici, a rad je prekidala samo kada bi
na red došle molitve, terca, šesta, nona i večernja misa. Njen je zadatak bio
prepisati jednu povelju o baštinjenju za samostan Svete Cecilije, i iako već
godinama nije pisala, oštrobridna je slova bez greške prepisivala na pergament.
Pisarice bi joj povremeno prigovarale tražeći dlaku u jajetu, no najviše su se
trudile od nje sakriti neke knjige i svitke. Ipak, Afri nije promaknulo da su to
bile zapečaćene knjige svezane vrpcama i označene natpisima PRIMA
OCCULTATIO i SECRETUM, što je ukazivalo na nešto tajanstveno.
Sljedećega je dana Afra ponovno pozirala slikaru. Činilo se da je njezina
nesigurnost od prethodnoga dana nestala i slikar je pomislio kako je prozirna
tunika u njoj istovremeno otkrivala plahost i senzualnost; onaj spoj ženskih čari
koji je u muškarcu budio požudu.
,,Danas ste mi obećali odgovoriti hoćete li mi dopustiti da pođem s vama!”
Alto se nasmiješio. Upravo je počinjao nanositi boje, nakon što je satima
prije usitnjavao najrazličitije sastojke, gnječio ih i drobio, i miješao s bjelancima
svježih guščjih jaja sve dok konačno nije dobio onu ružičastu boju koja mu se
činila najsličnijom Afrinoj goloj koži.
,,Kako bih trebala protumačiti vaš osmijeh, majstore Alto?” Afra je glavu
držala ukočeno, ali je očima pratila slikarov rad.
,,Moraš se odlučiti želiš li služiti Bogu ili ljudima”, značajno joj odvrati
Alto.
Afra nije dugo razmišljala. ,,Mislim da mi više leži služba ljudima. Sigurna
sam samo u jedno, da ovdje ne želim ostati.”
,,Sigurno još nisi položila nikakav zavjet?”
,,Koliko znam, nisam. Pukim sam slučajem dospjela ovamo i mogu krenuti
svojim putem kada god zaželim.”
,,Onda dobro”, odgovori slikar, i dalje zadubljen u rad, ,,ne bih volio da
ovisiš o meni. Ali, nekoliko ćeš dana još ovdje morati izdržati.”
Afra mu se u tom trenutku najradije htjela baciti oko vrata, ali kako se nije
smjela micati, ispustila je samo kratki uzvik veselja. Nakon nekog vremena je
upitala:
,,Kamo ćete zapravo krenuti, majstore Alto?”
,,Uz rijeku”, odgovori joj on. ,,Prvo u Ulm. A ako tamo ne bude posla,
otputovat ću dalje za Nürnberg. U Nürnbergu za nas slikare uvijek ima posla.”
,,Već sam ponešto čula o Ulmu i Nürnbergu”, uzbuđeno reče Afra, ,,govori
se da su to veliki gradovi s nekoliko tisuća duša.”
,,Nekoliko tisuća?” Alto se nasmije. ,,Ulm i Nürnberg su ponajveći gradovi
u ovim krajevima, a i šire, i u svakome ima barem dvadeset tisuća ljudi!”
,,Dvadeset tisuća? Kako se to uopće može zamisliti, dvadeset puta po
tisuću duša u jednome gradu!”
,,Vidjet ćeš!” nasmije se grbavac i odloži kist.
Afra je skočila sa svoga postolja i bacila pogled na sliku.
,,Bože moj”, pobjeglo joj je iz usta, ,,to bih trebala biti ja?”
Slikar kimne. ,,Ne sviđa ti se?”
,,Sviđa, sviđa”, potvrdi djevojka, ,,samo...”
,,Samo što?”
,,Cecilija je previše lijepa. Ona nema ništa zajedničko sa mnom.” Afrin je
pogled zadivljeno klizio po ružičastom Cecilijinom tijelu koje je koprenasta
tunika jedva skrivala. Pod nježnom tkaninom nazirale su se njene pune grudi,
pupak, pa čak i stidni organi.
,,Nisam ništa dodao niti ništa izostavio. To si ti, Afra ili Cecilija – kako god
hoćeš.”
Dok se Afra presvlačila u svoj habit, pomislila je kako će mučno biti kada
klekne pred oltar i kada je redovnice počnu postrance promatrati. Ali, tada je
samoj sebi rekla da njihove poglede ionako neće morati dugo podnositi.
,,Još jedna seansa”, reče Alto von Brabant, ,,i onda si slobodna.” Iz džepa
je izvukao kesu i pružio Afri dva novčića. ,,Tvoja nagrada za poziranje, dva
guldena, kako smo se i dogovorili.”
Afra se nećkala da li da uzme novac. Dva guldena!
,,Uzmi! Tvoji su.”
,,Znate, majstore Alto”, započne sramežljivo Afra, ,,još nikada u životu
nisam u rukama držala tako puno novca. Služavka zarađuje samo za hranu i krov
nad glavom, a u dobrom danu, pokoju lijepu riječ. Cijeli moj imutak je jedan
zavežljaj koji čuvam ispod kreveta u spavaonici, no taj mi je zavežljaj
dragocjeniji od bilo čega na svijetu. Možete mi se slobodno smijati, ali to je
istina.”
,,Zašto bih ti se smijao?” uvrijeđeno odvrati grbavac. ,,Novac je korisna
stvar i ništa više. Novac rijetko donosi sreću. Zato uzmi što te pripada. Do
sutra!”

Afra je u pisanju napredovala brže nego što je mislila. To nije bilo po volji
dvjema redovnicama koje su se počele osjećati ugroženima, a njihova je zlovolja
Afru još više osnažila u odluci da samostan napusti što je prije moguće.
Nekoliko dana kasnije, Afra je o svojim planovima obavijestila
predstojnicu. Sasvim neočekivano, ova je pokazala razumijevanje. No, kada je
rekla da će otići s Altom von Brabantom, na predstojničinu je čelu – bogzna
zašto – izbila okomita, tamna žila. Bijesno ju je upozorila:
,,On je umjetnik, a svi umjetnici su bitange, bezbožna bagra! Zabranjujem
ti da odeš s tim grbavcem. Odvest će te u propast.”
,,To što je kao životni poziv odabrao umjetnost ne znači da je loš čovjek”,
prkosno joj je odvratila Afra. ,,I sami ste rekli da je nadaren umjetnik. Odakle
potječe njegov talent ako ne od Boga?”
Predstojnica je kiptjela od bijesa jer joj se balavica usudila usprotiviti.
Odmahnula je rukom ne udostojivši je ni pogleda i, kao da izbacuje kakav ološ,
naložila joj da napusti prostoriju.
Uvečer, nakon obroka u blagovaonici – za jelo je bila neka bljutava kaša od
kelja, rotkvica i repe s lepinjom – Afri je prišla Philippa, mlađa od dvije
redovnice iz skriptarnice, i zamolila je da joj donese original isprave o
baštinjenju koju je upravo prepisivala. Predstojnica je htjela vidjeti original, a
njoj je bilo teško penjati se kamenim stepenicama u tami. S tim joj je riječima
predala željezni ključ skriptarnice i svjetiljku.
Afri se ta molba učinila prilično čudnom, no nije imala razloga odbiti je i
zato je odmah krenula. Sa svjetiljkom u ruci prešla je unutarnje dvorište koje je
obasjavala blijeda mjesečina. Vratašca iza crkvenog kora nisu bila zaključana i
Afra je kamenim stepenicama krenula prema skriptarnici.
Uspon je bio tako naporan da se čak i ona zadihala, a u nosnice joj je ulazio
neugodan miris sagorjelog voska. Isprva se na to nije osvrtala. No, na gornjem
odmorištu osjetila je miris dima koji je u sivobijelim oblacima prodirao ispod
vrata skriptarnice. Smetena, Afra je stavila ključ u bravu i otvorila vrata.
Očekivala je da će ugledati plamen, ali zatekla je samo oblak dima koji joj
je dopirao do koljena i koji je poput jesenje magle kuljao prema vratima iz
stražnjeg dijela skriptarnice. Od dima nije mogla disati. Stala je kašljati i hripati
i pokušavala doći do najbližeg prozora kako bi uzela zraka. Znala je da se samo
srednji prozor mogao otvoriti; druga su okna bila čvrsto zazidana.
Tek što je otvorila prozor, u stražnjem dijelu skriptarnice uzdigao se
plameni stup. Afra se uplašila. Pomislila je kako će vatra uskoro zahvatiti čitavu
prostoriju i brzo je zgrabila nekoliko knjiga i svitaka s natpisom SECRETUM
kako bi ih spasila od vatre.
Upravo je htjela krenuti prema vratima kada se stepeništem prolomiše
užasnuti krici. Redovnice s kožnim košarama za vodu jurile su uskim
stepenicama prema skriptarnici i, upavši unutra, gurnule je u stranu. Afra se
smeteno probila van kako bi došla do zraka, a u tom se trenu pred njom iznenada
stvorila predstojnica. U ruci joj je gorjela baklja koja je širila miris po smoli.
,,Vražja priležnica!”, vikne predstojnica kada ju je ugledala. ,,Ti si vražja
priležnica!”
Afra je stajala kao ukopana. Nije znala kako se sve to dogodilo i zašto ju
predstojnica tako ružno grdi.
,,Samo sam htjela donijeti pergament, kako mi je bilo rečeno, i onda sam
vidjela dim koji je sukljao iz skriptarnice!” Zvučala je bespomoćno.
Preko dvorišta, do bunara, formirao se lanac ljudi.
Vjedra s vodom išla su od ruke do ruke, a svako malo odzvanjali su povici
ohrabrenja.
,,A zašto u ruci držiš dragocjene zapise našega samostana?” Predstojnica
zakorači prema njoj.
,,Jer sam ih htjela spasiti od požara”, poviče djevojka, tresući se od
uzbuđenja.
Predstojnica se pakosno nasmije: ,,I to baš tajne pergamente. Odakle uopće
znaš da postoje? Tko bi ti naložio takvo što ako ne sam vrag?”
,,Vrag? Časna majko, ne govorite tako! Pročitala sam natpis SECRETUM i
pomislila da su sigurno važniji od ostalih. Zato sam baš njih pokušala spasiti.”
U tom se trenutku pored njih htjela progurati Philippa, no predstojnica je
zadrži čvrsto je uhvativši i gurnuvši joj baklju u ruku.
 ,,Majko Philippa”, uzbuđeno poviče Afra, ,,ta recite joj da ste me vi poslali
u škriptatnicu!”
Redovnica pogleda prema prozorima stepeništa, a onda bezizražajno svrne
pogled na djevojku. Naposljetku odgovori:
,,Za Boga miloga, zašto bih vas ja poslala u skriptarnicu ovako kasno? Ta
nisam tako stara kao majka Mildred. Noge me još uvijek služe. Kako ste uopće
došli do ključa?”
,,Vi ste mi ga dali!”
,,Ja?” Ton njezina glasa imao je u sebi neku zloćudnu crtu.
,,Laže!” bijesno poviče Afra. ,,Njezin je habit ne sprečava da me
okleveće!”
Predstojnica je nepomično slušala njihovu prepirku, a zatim je Afri iz ruke
istrgnula smotuljak spisa.
,,Majka Philippa nikada ne laže, zapamti to! Ona cijeli život služi
Gospodinu prema pravilima koja nalaže sveti Benedikt. Komu bih trebala
vjerovati ako ne njoj?”
Afra je kiptjela od bijesa. Postalo joj je jasno da ju je Philippa namamila u
stupicu.
,,U blagovaonici si uzela ključ i nakon što je pala noć uputila si se u
skriptarnicu kako bi ukrala naše dragocjene rukopise, zar ne? A kako bi tvoja
krađa ostala neprimijećena, podmetnula si požar.”
,,Zasigurno je bilo tako”, žustro se složi Philippa.
,,Ne, nije bilo tako!” Afra je najradije htjela predstojnici skočiti za vrat. Od
bijesa i bespomoćnosti na oči su joj navrle suze. Okrenula se prema Philippi i u
najvećem očajanju uzviknula: ,,Vrag se nalazi ispod vašeg redovničkog habita!
Izjest će vas i sa sobom uzeti ostatke.”
Na te su se riječi obje redovnice tako žustro prekrižile da se Afra pobojala
da će im se osušene, tanke ruke polomiti.
,,Zgrabite je i odvedite u poenitarium”, plane predstojnica, ,,ona je zapalila
našu skriptarnicu kako bi ukrala naše tajne rukopise. Zatvorit ćemo je i predati
sucu. On će je pravedno kazniti.”
Kažiprstom je pokazala na dvije podeblje redovnice koje su prosljeđivale
vjedra s vodom. Njih su dvije Afru, koja im se žestoko otimala, odvukle niz
kamene podrumske stepenice i gurnule ju u prostoriju okovanu rešetkama u
kojoj su neposlušne redovnice bivale bičevane. U sredini se nalazio slomljeni
štap, u kutu svežanj slame, pored njega drvena posuda za obavljanje nužde, a
pod je bio od utabane zemlje. Prije no što se Afra uspjela orijentirati u
smrdljivoj tamnici, rešetkasta su se vrata zatvorila i redovnice su se udaljile,
uskrativši joj i svjetlo.
Oko nje je nastao mrkli mrak. Afra se četveronoške dovukla do svežnja
slame i tamo se skutrila. Tresući se od hladnoće, pustila je tada suzama na volju.
Znala je što je značilo ako je sudac bude osudio. Podmetanje požara bio je težak
zločin, težak poput umorstva. Iz daljine je mogla razabrati glasne povike. Nije
znala je li skriptarnica već izgorjela ili su redovnice uspjele ugasiti požar. U
potpunoj tami, izgubila je osjećaj za vrijeme. Od straha nije ni oka sklopila.
Nakon nekog vremena zavladala je tišina. Zacijelo je već bilo i svanulo, ali
nitko je se nije sjetio. Nije bilo vode, ničega za jelo. Pustit će me da umrem
ovdje u tami, pomislila je Afra, i stala razmišljati o tome na koji bi način mogla
skončati.
Nije znala koliko je vremena provela u tom bunilu. Nije više bila u stanju
jasno misliti i hulila je Boga koji joj je, nedužnoj, namijenio takvu sudbinu.
Nikada nije ni sanjala da bi se iza zidina nekog samostana moglo kriti toliko
pokvarenosti i zloće. Sudac će na suđenju sigurno prije povjerovati redovnicama
nego njoj, služavki koja je pobjegla od svog feudalnog gospodara.

Nakon dva ili tri dana – Afra nije mogla točno procijeniti koliko je vremena
prošlo – začuli su se koraci koji su se približavali podrumskim stepenicama. Već
je pomislila da joj se privida kada je ugledala slabi odsjaj baklje. Pred
rešetkastim vratima prepoznala je poznato lice. Bila je to Luitgard, redovnica s
kojom se upoznala prve večeri. Ona je pozove da se približi željeznim vratima i
položi prst na usta. Šapćući reče:
,,Moramo biti tihe. U samostanu zidovi imaju uši, a to posebno vrijedi za
Svetu Ceciliju.”
Luitgard joj je u košari donijela nešto kruha i posudicu vode, dovoljno usku
da prođe kroz rešetke. Afra ju je željno prinijela usnama i ispila u jednom
gutljaju. Nije znala da voda može imati tako divan okus. Zatim je prelomila kruh
na nekoliko komada i u taj čas ih progutala.
,,Zašto to činiš?” tiho je upita Afra. ,,Ako te otkriju, i ti ćeš se naći ovdje.”
Luitgard slegne ramenima. ,,Ne brini se ti za mene. Iza zidina ovoga
samostana živim već dvadeset godina. Upućena sam u sve što se ovdje događa.
A malo toga što se ovdje događa je u slavu Boga.”
Afra se objema rukama uhvati za rešetke i reče: ,,Vjeruj mi, nedužna sam
ovdje zatvorena. Predstojnica me optužuje da sam zapalila skriptarnicu kako bih
prikrila krađu nekakvih tajnih spisa. A Philippa, koju je uzela za svjedokinju,
laže. Laže da me ona nije poslala u skriptarnicu. To je bila stupica, razumiješ,
namamili su me u stupicu!”
Luitgard ju pokretom ruke opomene da bude tiša.
Zatim prošapta: ,,Znam da govoriš istinu, Afro. Mene ne moraš uvjeravati u
to.”
Afra je u čudu pogleda. ,,Kako to misliš?”
,,Kao što sam već kazala, u ovom samostanu zidovi imaju uši.”
Afra sumnjičavo promotri zidove svoje sumorne tamnice.
Luitgard kimne glavom i nijemo pokaže prema stropu. Afra primijeti
glinene cijevi koje su na više mjesta virile sa stropa.
 ,,Cijeli samostan”, potiho stane objašnjavati Luitgard, pritom opet
zabrinuto pogledavši prema stropu, ,,cijeli je samostan ispresijecan takvim
cijevima koje na neki čudesan način prenose ljudski glas iz jedne prostorije u
drugu, s jednog kata na drugi; i ne samo to: ponekad se čini da se glasovi dok
putuju kroz glinene cijevi čak i pojačavaju.”
,,Čudo prirode?”
,,Ne znam kako to objasniti. Ali, zar nije čudno da je takvo što postavljeno
u samostanu nijemih redovnica gdje su šutnja i tišina najveće svetinje? Bilo
kako bilo, to čudo prirode – kako ti to nazivaš – ima jednu caku: ne prenosi
glasove samo iz jedne u drugu prostoriju, već i obrnutim smjerom. A kako sve
cijevi završavaju u predstojničinoj sobi, ona je upućena u sve što se u samostanu
događa, no ako se pažljivije osluhne, gotovo se svugdje može čuti i što se govori
u njenoj sobi.”
,,Misliš, samo se mora približiti stropu?”
,,Upravo tako, samo se mora prisloniti uho na jednu od cijevi. Samostanski
život ne nudi mnogo razonode, tako da je predstojničino prisluškivanje oprostiv
grijeh, ako to uopće jest grijeh. Bilo kako bilo, načula sam razgovor između
Philippe i predstojnice. Philippa se požalila što si ti, koja još nisi ni novakinja,
bila okupana i nahranjena poput kakve plemenite dame i što si odabrana da
poziraš za portret svete Cecilije, dok su ona i ostale redovnice već godinama
osuđene na težak rad. Predstojnica se najprije oglušila na njezine žalbe kazavši
da kršćanska ljubav prema bližnjemu propisuje da se pomogne svakome čovjeku
u nevolji. No, Philippa nije htjela odustati samo tako, uporno je prigovarala, tako
da je predstojnica na kraju kazala da, ukoliko iznađe način na koji bi te se mogle
riješiti, neka joj bude na volju.”
,,Onda mi ti možeš biti svjedokinjom. Moraš!”
Luitgard je odbije: ,,Ta nitko mi ne bi povjerovao!”
,,Ali, sve si čula!”
,,To ti ne bi mnogo pomoglo; svatko bi bio u stanju lagati i poreći da se
takav razgovor ikada održao. Ili ti vjeruješ da bi predstojnica priznala da svoje
redovnice potajno prisluškuje?”
,,Ali, to je jedini način da dokažem svoju nedužnost.”
Afra bespomoćno pogleda u pod.
,,Moli se Bogu da se dogodi čudo.” Luitgard joj ohrabrujuće kimne pa se
udalji.
Afra je ponovno utonula u tamu i pala u duboko očajanje. Pokušala se
moliti, ali nije mogla. Misli su joj bile odviše zaokupljene bezizlaznom
situacijom u kojoj se našla. Naposljetku je opet zapala u neko bunovno stanje
koje je brisalo granicu između sna i jave. Afra nije znala – i bilo joj je svejedno
– je li vani dan ili noć. Čak ju ni grmljavina nije uznemirila, pa ni udar groma od
kojega su se zatresli zidovi.
 A kada se pred teškim željeznim vratima na blijedom svjetlu svjetiljke
pojavilo lice Alta von Brabanta, pomislila je da sanja; tek kada je gurnuo ključ u
bravu i otvorio vrata, Afra je ponovno došla k sebi.
Nije izgovorila ni riječi; samo ga je upitno pogledala.
Dok je vani tutnjala strašna oluja, Alto je djevojci predao zavežljaj koji je
čuvala u spavaonici i rekao:
,,Skini habit novakinje. Požuri se!”
Afra ga je poslušala, kao u snu, i obukla vlastitu grubu opravu. U žurbi ga
je upitala:
,,Kako ste došli do ključa, majstore Alto? Je li dan ili noć?”
Grbavi je slikar uzeo njezin habit i bacio ga na slamaricu u kutu. Izvodeći
ju iz tamnice i zatvarajući za sobom vrata, prošaptao je:
,,Tek je prošla ponoć, a što se ključa tiče, ta svaki je čovjek potkupljiv, pa
tako i redovnica. Na kraju se sve svede na pitanje cijene. Kao što znaš, čak je i
Gospodin Isus bio izdan za trideset srebrnjaka. Ovo ovdje...”, s tim je riječima
podignuo ključ, ,,bilo je mnogo jeftinije. Dođi sada!”
Alto von Brabant je u ruci držao svjetiljku i vodio Afru kamenim
stepenicama prema gore. Nedugo prije nego što su stigli do dugačkoga prolaza u
suterenu, ugasio je svijeću, a u tom je trenutku tamu proparala munja. Maleni,
visoki prozori na tren su zasvijetlili. Od groma koji je puknuo nakon što je
sijevnula munja kao da se zatresao kameni pod, na što se Afra preplašeno
uhvatila za Altovu ruku.
Na kraju hodnika, slikar je otvorio uska vrata koja Afra dotad nije
primijetila. Bila su tako niska da je čak i niska osoba morala pognuti glavu. Iza
tih se vrata s desne strane otvarao prolaz koji je nakon deset koraka vodio do
drugih, drvenih vrata preko kojih je bila spuštena poluga.
Alto je otvorio vrata i zastao. Zatim se okrenuo prema Afri:
,,Slušaj. Ovo je najsigurniji izlaz kojim možeš neopaženo pobjeći iz
samostana. Stara poluga kojom su se nekoć preko zida vukle vreće sa žitaricama
i bačve. Oko prsa ću ti svezati uže i polako te spustiti. Ne boj se, uže je
namotano na kolotur koji će prepoloviti tvoju težinu. Mogao bih te držati i
jednom rukom. Osim toga, do dolje nema više od dvadeset lakata. Dolje će te
dočekati brodar. Zove se Frowin. Možeš mu vjerovati. On će te odvesti u Ulm.
Tamo ćeš potražiti ribarsku četvrt i pitati za ribara Bernwarda. On će ti pružiti
skrovište dok ja ne dođem.”
Nevrijeme se smirilo. Ipak, nebo je čas bilo vedro, čas pepeljasto i Afra je
zabrinuto pogledavala u dubinu. Srce joj je ubrzano lupalo, ali nije imala izbora.
Alto joj je provukao uže ispod pazuha i zavezao ga preko grudi.
,,Sretno”, rekao je Alto i posjeo je na rampu. Jedanput je povukao uže i
djevojka se, vrteći se na užetu, počela spuštati u dubinu.
Dolje ju je uhvatio neki bradati starac.
 ,,Zovem se Frowin”, predstavio joj se dubokim glasom. ,,Moj čun čeka na
rijeci. Natovario sam kože, teške goveđe i jelenje kože za bogatune u gradu.
Krenut ćemo kad svane.”
Afra mu je zahvalno kimnula i pošla za njim niz usku travnatu stazicu
prema obali rijeke.
Čun je bio plosnati riječni čamac plitka gaza. Poput vrata kakvog morskog
čudovišta, pramac mu se ukoso uzdizao iznad vode. Čvrsto učvorena užad štitila
je dragocjeni teret od vjetra i nevremena. Na krmi brodice dužine otprilike
trideset lakata, Frowin je od sirovih dasaka izradio kabinicu. U njoj su jedini
namještaj bili stol, jedna drvena klupa, i jedna škrinja koja je ujedno služila kao
ležaj, gdje je Afra našla svoje utočište.
Na stolu u kabini treperila je svjetiljka izolirana od drva. Afra se sramila
nepoznatom brodaru pogledati u oči. Zadubljena u misli, zagledala se u toplu
svjetlost svijeće. Frowin je također šutke zurio preda se prekriženih ruku. Kroz
pukotine na krovu kapala je kiša. Da prekine neugodnu tišinu, Afra pomalo
oklijevajući upita:
,,Vi ste sigurno prijatelj majstora Alta, brabantskog slikara?”
No, bradati brodar nastavi šutjeti, kao da nije čuo pitanje, a onda pljune i
pljuvačku otare nogom.
,,Mhm”, naposljetku promrmlja, no to je bilo sve.
Afra se nije osjećala ugodno. Trebalo joj je mnogo hrabrosti da postrance
pogleda brodara. Njegovo je lice bilo prošarano dubokim borama, a koža mu je
od stalnog boravka na otvorenom bila tamna, gotovo kao u nekog Afrikanca.
Brada mu je bila crna i odudarala je od svijetle kose koja mu je uokvirivala
glavu poput aureole.
,,Veliki prijatelj”, brodar naglo započne razgovor, kao da je dugo
razmišljao o tome što mu je odgovoriti. ,,Prvi smo se put sreli prije mnogo
godina. Alto mi je zakupio prijevoz od Regensburga do Beča. Takva se usluga
ne zaboravlja u lošim vremenima kao što su ova. Čini se da je slikaru vrlo stalo
do vas. Vašu mi je sudbinu povjerio u najstrožem povjerenju. Morao sam mu
svečano obećati da ću vas sigurno dovesti u Ulm. Zato se ne brinite, lijepo
dijete.”
Frowinove su riječi na nju djelovale umirujuće.
,,A koliko ćemo dugo putovati do Ulma?” uzbuđeno upita Afra.
Stari brodar odmahne glavom.
,,Plima je. To će ubrzati našu vožnju nizvodno. Ali, moramo računati s dva
puna dana. Žuri li vam se?”
,,Nimalo”, odgovori Afra. ,,No, trebali biste znati da je ovo moje prvo dugo
putovanje, i još k tomu brodom. Je li Ulm lijep grad?”
,,Više uzbudljiv nego lijep, velik je i bogat!” Frowin podigne svoj kvrgavi
kažiprst kako bi naglasio važnost svojih riječi, ,,brodograditelji iz Ulma grade
najbolje riječne brodove na svijetu, takozvane “ulmske kutije”.”
,,Vaš je brod također izgrađen u Ulmu?”
 ,,Nažalost, ne. Siromah poput mene, koji mora prehranjivati ženu i troje
djece, ne može si priuštiti tako skup brod. Ovaj sam čamac prije trideset ljeta
sam izgradio. Nije luksuzan, priznajem, ali služi me jednako dobro kao što bi
“ulmska kutija” . Uostalom, nije to toliko do broda koliko do brodara. Poznajem
svaki vir u ovoj rijeci, sve do Passaua, i točno znam kako ga trebam svladati.
Zato se ne morate brinuti.”
Sati su prolazili i Afra je postupno stjecala povjerenje u isprva tako
šutljivog brodara. Kada je nakon nekog vremena upitao: ,,Kakva je to kutijica
koju cijelo vrijeme stišćete uza se kao da je najdragocjenije blago?” nije
oklijevala s odgovorom.
,,To i jest moje najdragocjenije blago”, odvratila je ona i spremila to nešto
u njedra. ,,Moj mi ju je otac na samrti ostavio s uputom da je otvorim samo u
najvećoj nuždi, kada izgubim sve nade i kada u životu više ne budem znala kako
dalje. U drugom bi mi slučaju njen sadržaj donio samo nesreću.”
Frowinove su oči zasvjetlucale od znatiželje. Uzbuđeno je stao čupkati
bradu. Naposljetku je upita:
,,Je li sadržaj – tajna? Ili kutijicu još nikada niste otvorili?”
Afra se zagonetno nasmije, a brodar nato doda:
,,Ne morate mi odgovoriti. Oprostite mi na znatiželji.”
Djevojka odmahne glavom.
,,U redu je. Reći ću vam samo ovo: nekoliko sam puta u životu skoro
otvorila kutijicu, ali tada sam razmislila jesam li zbilja ostala bez trunka snage i
svaki puta sam došla do zaključka da život ide dalje.”
,,Mislim da je vaš otac bio mudar čovjek.”
,,I bio je.” Afra obori pogled.
Kroz otvor na vratima kabine doprlo je prvo jutarnje sunce. Iznad rijeke su
se nadvili mliječni oblaci magle, a iznad vode se uzdizala ledena hladnoća. Kiša
je prestala padati.
Frowin je na ramena navukao široki crni ogrtač, na glavu stavio široki šešir
i protrljao ruke da ih ugrije.
,,U ime Božje”, tiho je rekao, ,,krećemo.”
Frowin je skočio na obalu i razvezao uže kojim je brodicu bio zavezao za
drvo. Dugom motkom odgurnuo je brod od obale i čamac usmjerio protiv struje.
Kratko je vrijeme čun plutao poprijeko po rijeci, a zatim je brodar okrenuo
pramac čamca uzvodno i zaplovio.
Čulo se samo veslo kojim je Frowin čun držao na kursu; inače je brodić
nečujno klizio. Nakon što su prešli dvije milje, magla je postajala sve gušća.
Afra jedva da je mogla razaznati obalu. Iznenada se pred njom pojavila bijela,
nadiruća planina koja je prijetila da će je progutati; zid magle, tako gust da se
pramac brodića jedva nazirao.
,,Moramo pristati!”, povikao je brodar, ,,Čvrsto se držite!”
Afra se objema rukama uhvatila za drvenu klupu u kabini. Brod je
odjednom potresao udarac, a onda je nastala tišina kao u grobu.
U samostanu Svete Cecilije nitko nije primijetio da je Afra pobjegla. Barem se
tako činilo. Sve je teklo uobičajenim tijekom. Uređenje samostanske crkve
bližilo se kraju, a u skriptarnici su redovnice bile zaposlene popravljanjem štete
od posljedica požara. Vatra je zahvatila samo dijelove poda. Izuzev nekoliko
manje vrijednih knjiga na najnižim policama, rukopisi i pergamenti ostali su
većinom netaknuti.
No ipak, dok su čistile skriptarnicu, u zraku se osjećala tjeskoba. Jedna je
redovnica povremeno s nelagodom pogledavala druge, kao da je htjela reći da
nije to htjela; no, redovnice su ostale nijeme; nijeme kako su im to nalagala
pravila Reda. Kada su ih terca, šesta, nona prekidale u radu radi večernje
molitve, njihovo se pjevanje činilo gorljivijim nego inače, gotovo molećivim,
kao da su molile za oprost.
Bilo zbog loše savjesti ili prsta Božjeg, majka Philippa se tek kasno
navečer uputila u podrum da provjeri Afru.
Kada je na slamarici ugledala odbačeni Afrin habit, kriknula je i potrčala na
gornji kat u blagovaonicu gdje su se redovnice okupile. Otvorila je vrata i
povikala:
,,Gospodin Bog je Afru duhom i tijelom uzeo k sebi na nebo.”
Istoga je trenutka šaputanje i mrmljanje u blagovaonici utihnulo, a tu
iznenadnu tišinu prekinula je predstojnica:
,,Ne govori gluposti, Philippa! Šuti i ne huli Stvoritelja. Crkveni nas nauk
uči da je samo Majka Marija tijelom i dušom otišla na nebo.”
,,Ne”, ustrajala je vrlo uzbuđena redovnica, ,,Gospodin Bog je Afru pozvao
k sebi; ona je iza sebe ostavila svoju zemaljsku odjeću i nestala. Rešetke su bile
netaknute, a vrata zaključana. Dođite i same se uvjerite!”
Među redovnicama koje su ih šutke slušale zavladala je panika. Jedne su se
sjurile iz blagovaonice kao da ih gone furije i požurile kamenim stepenicama u
podrum kako bi čudo vidjele vlastitim očima; druge su ih slijedile, i nakon
kraćeg vremena sve su se nagurale pred rešetke tamnice kako bi nakratko bacile
pogled na odbačeni habit. Dok su jedne ostale nijeme i u tihom udivljenju
stiskale usnice, druge su se mrmljajući molile. Treće su ispuštale piskave,
ekstatične zvukove i pogled dramatično upirale prema nebu.
Uto Luitgard iznenada poviče:
,,Što ste to učinile Afri da ju je Bog uzeo k sebi!?”
A iz pozadine se začuje tanki glasić:
,,Philippa je kriva. Philippa je podmetnula požar u skriptarnici.”
,,Da, Philippa je zapalila skriptarnicu!” vikalo je sve više redovnica.
,,Šutite, za ime Boga, šutite!” Philippin bijesni glas presjekao je podrumsku
prostoriju poput mača.
Podupirući se o rame druge redovnice, Philippa se popela na trošnu drvenu
bačvu za vodu.
 ,,Sestre moje, saslušajte me”, poviče ona nad glavama okupljenih žena.
,,Tko kaže da je Gospodin Bog doista uzeo Afru k sebi kroz željezne rešetke?
Tko kaže da Afru nije razodjenuo Nečastivi i provukao je kroz rešetke silinom
svoga daha? Sve znamo da se samo vrag služi takvim jeftinim trikovima, a samo
se Nečastivi mogao zagledati u lijepu djevojku kao što je Afra. Zato ne griješite
mišlju sumnjom u djela Gospodnja.”
,,Tako je!” povikaše jedne.
,,Koješta!” oglasiše se druge.
A treća reče: ,,Zar nisi ti podmetnula požar u skriptarnici? Zar se nisi ti
htjela riješiti Afre? Možda zato što je bila premlada i prelijepa?”
U tom je trenutku u podrumskoj prostoriji nastala tišina i sve su redovnice
poglede uperile u Philippu. Ona je stisnula usne, a na čelu joj se pojavila duboka
okomita bora. Iz kuta usana je protisnula:
,,Kako se usuđuješ optužiti me za takvu podlost? Bog će te kazniti!”
Još uvijek su sve posramljeno šutjele. Svaka je redovnica znala da su zidovi
samostana imali uši. I svaka je znala da u samostanu nije bilo tajni. Ali, nijedna
se dotad nije usudila spomenuti glinene cijevi putem kojih se moglo
prisluškivati. Zato je povik jedne redovnice – zvala se Eufemija i upravo je
završila svoj novicijat – izazvao duboko zaprepaštenje kada je ustvrdila:
,,Ne morate se pretvarati, časna majko Philippa, sve smo čule kako ste Afru
ocrnili pred predstojnicom i kako vam je ona ostavila na volju da se Afre riješite
kako vam drago. Bog neka vam se smiluje, časna majko! Ali, Gospodin je vidio
vaš nepravedni čin i Afru je uzeo k sebi kao sveticu.”
,,Ona je svetica!” povikala je nato jedna iskušenica.
,,Uzeo ju je Nečastivi!” uzvratila je druga.
Luitgard je glasnije od svih ostalih povikala:
,,Afra je znala Zdravomariju na latinskom!”
,,Vrag je također vičan latinskom”, odjeknulo je iz pozadine.
,,Što pričaš! Vrag govori njemački!”
,,Njemački? Koješta! Onda se vrag ne bi mogao ni oglasiti u Francuskoj i
Španjolskoj.”
Rasprava o jezicima koje govori vrag postajala je sve žučnija. Eufemiji su
otrgnule maramu s glave. Dvije su redovnice nasrnule jedna na drugu šakama i u
trenu se zapodjenula tučnjava. Grebale su se i grizle, gazile i čupale za kosu, a
pritom su i vrištale. Bio je to jedan od onih histeričnih ispada do kojih je u
samostanu dolazilo s vremena na vrijeme. Obično bi si one tako dale oduška
nakon višetjedne prisilne šutnje i razmišljanja.
U tom metežu, odjednom je kroz samostanski podrum prohujao iznenadan i
jak nalet vjetra i ugasio svijeće i baklje koje su na prostoriju bacale škrto svjetlo.
Snažan udar vjetra oduzeo je redovnicama dah.
,,Bože, pomozi!” odjekivalo je u tami.
Jedan je tanki glasić prestrašeno prozborio:
 ,,Nečastivi!”
A nato se na kamenim stepenicama pojavila jedna istrošena, gotovo
prozirna figura koja je u ruci držala baklju – bila je to predstojnica.
,,Jeste li poludjele?” reče ona ledenim tonom. Lijevom se rukom uhvatila
za križ koji je nosila na lancu na grudima i uperila ga prema smetenim
redovnicama. ,,Je li vas sve zaposjeo vrag?” prosiktala je.
Kako je izgledalo ono što je zatekla, bila je možda i u pravu. Tučnjava nije
ostala bez posljedica. Gotovo nijedna od pobožnih žena više nije imala maramu
na glavi. Većina je, pregažena, ležala na podu. Neke su, poderana habita i
krvareći, klečale pored zida sklopljenih ruku. Druge su pak, jecajući, rukama
skrivale glavu, a cijela je prostorija smrdjela po ustajalu zraku, znoju i urinu, po
samome zlu.
Predstojnica se približila i svakoj redovnici bakljom posvijetlila u lice, kao
da je svaku zasebno htjela dozvati pameti. Iz pogleda su joj isijavali mržnja,
očajanje, povremeno sram. Kada se približila Philippi, knjižničarki, nakratko je
zastala. Philippa je čučala, oslonjena na bačvu, lijeve noge bizarno izvrnute
prema van, i zurila u prazno. Nije reagirala ni na svjetlost baklje. Predstojnica ju
je uhvatila za rame, no prije nego što joj je dospjela išta reći, Philippa se srušila
postrance poput prepunjene vreće žita.
Nato su odjeknuli vrisci redovnica koje su joj bile najbliže, a zatim su se
sve žene stale križati. Neke su redovnice u zaprepaštenju čak kleknule, a jedino
se predstojnica pribrala nakon nekoliko trenutaka.
,,Bog ju je kaznio za šurovanje s vragom”, bezizražajno je rekla. ,,Bog neka
se smiluje njezinoj sirotoj duši.”
Kako je već bilo uobičajeno u samostanu, majka Philippa je već sljedećega
dana bila prekrivena grubim platnom i polegnuta na mrtvačku dasku. Na dasci
su bili urezani istokračni križ i njezino ime obojeno smeđecrvenom bojom.
Svaku redovnicu u samostanu čekala je jedna takva. Daske su bile nagomilane
jedna preko druge u grobnici ispod crkve, a to što je slučaj htio da Philippina
daska bude položena uspravno, predstojnica je protumačila kao znak s neba.
Zamjenik župnika iz obližnjeg grada, naprasiti debeli pijanac, koji je
obično ispovijedao redovnice i držao misu i koji je svoje duhovne usluge znao
dobro naplatiti svjetovnim užicima – optuživali su ga čak da je prilikom
sklapanja brakova okušavao sreću s mladenkama – taj je vrli duhovnik posvetio
Philippino tijelo, pa ga gurnuo u jednu od zidnih niša, koju je potom zatvorio
kamenom pločom. Naknadu za ispraćaj pokojnice – dvije štruce kruha i bačvu
piva – natovario je na kola kojima se dovezao. Zatim je bičem ošinuo svoju
volovsku zapregu i odvezao se.
U međuvremenu, Alto von Brabant opet je muku mučio sa svojom slikom;
morao je svoju svetu Ceciliju dovršiti bez modela. No, Afrina pojava, boja
njezine kože i svaka sjenka oblina njezina tijela ostali su mu utisnuti u sjećanje.
Alto se, kako ne bi postao sumnjiv, raspitivao kamo je nestao njegov model, no
koga god da je o tome štogod pitao, kao odgovor bi dobio samo slijeganje
ramenima i pogled uperen prema nebu.
 Iako je u početku njegova slika za oltar izazvala mlak interes, završni
radovi na njoj pobudili su veliko zanimanje. Nakon jutarnje molitve, terce i
popodnevne mise, redovnice su u malim grupama kretale prema skladištu gdje je
slikar posljednjim potezima finoga kista dotjerivao svetu Ceciliju. Očarane
životnošću njezina blistavog tijela, neke su pred slikom padale na koljena ili
plakale od ganuća.
Oko sredine mjeseca studenog, zima je već polako najavljivala svoj
dolazak prvim mrazom, a radovi na crkvi približili su se kraju. Novi strmi krov
crkve bio je postavljen, a skele na vanjskim zidovima bile su uklonjene.
Unutrašnjost crkve, koja je ostala u sivim i ružičastim tonovima, s rebrastim
svodom koji je stremio prema nebu, blistala je na tajanstvenom sunčevom
svjetlu koje je ulazilo kroz visoke vitraje.
No, najveće je divljenje izazivala oltarska slika svete Cecilije koju je
postavio sam Alto von Brabant. On je u Ceciliji neprekidno vidio Afru, baš kao i
redovnice; one se nisu divile prikazu svete Cecilije, već Afre, koja se rasplinula
u zrak ili se, njima takoreći pred očima, uzdignula na nebo poput Djevice
Marije.
Na dan svete Cecilije, 22. studenog, redovnice su temeljito očistile i
ukrasile svoj samostan. Na svim prozorima lepršale su crvene marame, a kapiju
su s obje strane štitile svježe zasađene smreke. Oko deset sati, u unutarnje
dvorište samostana dovezla se zatvorena putnička kočija, šesteropreg, koju su
pratili jahači s crveno-bijelim zastavama i sedam kola s platnenim krovom.
Redovnice su stajale u polukrugu, a u sredini je stajala predstojnica. I prije nego
što je putnička kočija s crvenim ukrasima i grbom stala, lakaj u elegantnoj odori
skočio je s kočijaškog sjedala, otvorio vrata i rasklopio ljestve. Na vratima
kočije pojavio se podeblji lik pogrbljena držanja, biskup Anselmo von
Augsburg.
Redovnice su kleknule i prekrižile se kada je visoki uglednik u svojemu
zlatom obrubljenom ogrtaču iznad skrletnocrvenog talara izašao iz kočije. Kako
je nalagao običaj, predstojnica je poljubila njegov prsten i poželjela
dobrodošlicu uglednom gostu. U monotonoj svakodnevici nijemoga
samostanskog života, događaj poput ovoga značio je mnogo više od dobrodošle
promjene. Zabrana govora bila je ukinuta na cijeli jedan dan. A i život u
oskudici hranom – pravi razlog zašto je većina redovnica bila suhonjava poput
prosjakinja – bio je barem nakratko zaboravljen.
Za Njegovu Eminenciju i njegovu pratnju redovnice su pripremile
blagdansku gozbu, kako je i priličilo takvoj posebnoj prigodi, i to s delicijama u
skladu s godišnjim dobom: divljač s okolnih pašnjaka i šuma, ribe iz obližnje
rijeke, slatkovodne pastrve, povrće i začinske trave iz vrtova izvan zidova
samostana i raznorazne slastice čiji se miris širio dvorištem. Bilo je tu čak i vina
s Bodenskog jezera, koje je kod redovnica gotovo izazvalo ekstazu, a stajalo je
spremno u bačvama. Piva je također bilo u izobilju.
Zbor redovnica harmonično je otpjevao Aleluju, a pratioci biskupa,
kanonici, kapitulari i poglavari katoličkih samostana, nakon što su popravili
svoje raskošne odore, krenuli su u obilazak crkve. Kada je biskup Anselmo
stupio u unutrašnjost crkve, mogao je osjetiti miris svježe zidarije i boje, voska
svijeća i tamjana. Zadovoljno je pogledom prešao po Božjoj kući. No, odjednom
se lecnuo, na što su svi oko njega zamuknuli. Anselmov se pogled zaustavio na
svetoj Ceciliji na oltarskoj slici. A činilo se da je pogled na sveticu uznemirio i
biskupove pratitelje.
Alto von Brabant je neopaženo, stojeći iza jednog od stupova, promatrao
taj prizor. Imao je neki loš predosjećaj. Povorka je ubrzo krenula dalje. Jedan
sijedi poglavar stolne crkve toliko se udubio u sliku svetice da ga je onaj koji mu
je stajao iza leđa morao gurnuti da bi krenuo dalje.
Za cijelo vrijeme razgledavanja, Alto nije ispuštao biskupa iz vida. Doduše,
činilo se kao da Anselmo više nije skretao pogled na sliku; no, slikara je obuzeo
tjeskoban osjećaj da samo hini ravnodušnost i da je u redovima klera na pomolu
oluja. Zbog jedne je takve oluje Alto prije mnogo godina ostao bez svih ponuda
za posao.
Za vrijeme gozbe u blagovaonici, zbog koje su stolovi bili poredani u
obliku potkove i prekriveni bijelim platnom, jedna je grupa putujućih glazbenika
izvodila Gras liedchen – pjesmu alpskih pastira i dvije omiljene pjesme onoga
doba. Dva mladića s rogom i kornetom svirala su melodiju, a jedna djevojka s
violom i jedna s tamburinom udarale su ritam.
Između ribe i divljači, koju je trgao prstima, punašni biskup Anselmo
obrisao je usta rukavom svoga skupocjenog talara pa se obratio predstojnici koja
mu je sjedila slijeva:
,,Recite mi, časna majko, tko je naslikao triptih svete Cecilije?”
,,Jedan brabantski slikar”, odvrati predstojnica očekujući pokude, ,,on je
nepoznat širim krugovima i možda ne slika prema svačijem ukusu, ali ne traži
toliku plaću kao veliki majstori u Nürnbergu ili Kölnu. Prikaz vjerojatno nije
posve po Vašem ukusu, Eminencijo?”
,,Dapače, upravo suprotno”, reče biskup, ,,nikada nisam vidio svetačku
sliku tolike ljepote i čistoće. Kako se zove umjetnik?”
,,Alto von Brabant. Još uvijek boravi ovdje. Ako želite razgovarati s
njim...” Predstojnica pošalje po Alta koji je zauzeo mjesto na kraju dugačka
stola.
Dok je biskup Anselmo mljackao i cmoktao, svima dajući do znanja da mu
je srnetina prijala, Alto je stupio pred stol i ponizno se naklonio. Pritom je
uvukao ramena, čime je njegova grba još više došla do izražaja.
,,Znači, ti si slikar koji je svetu Ceciliju naslikao tako životno da bi čovjek
pomislio da će svakoga časa izaći iz slike.”
,,Jesam, Eminencijo.”
,,Svih mi ketubina i serafina!” Biskup svojim peharom bučno udari po
stolu. ,,Uspio si naslikati remek-djelo. Ni sveti Luka je ne bi bolje naslikao.
Kako se ono zoveš?”
,,Alto von Brabant, Eminencijo.”
 ,,A što je nekoga poput tebe dovelo na jug?”
,,Umjetnost, presvijetli gospodine, umjetnost! U vremenima kuge i gladi
nema mnogo posla.”
,,Znači, mogao bi zakratko stupiti u moju službu, majstore Alto?”
,,Svakako, Eminencijo, ako Vam je moj način slikanja po volji. Sutra sam
htio otputovati u Ulm pa u Nürnberg u potrazi za novim poslom.”
,,Koješta! Poći ćeš sa mnom. Zidovi u mojoj biskupskoj rezidenciji su goli,
a ja imam ideju kako ih treba oslikati.” Oslanjajući se na podlakticu, biskup
Anselmo se nagne preko stola. ,,Želiš li je čuti?”
Slikar mu se približi. ,,Naravno, Eminencijo.”
,,Želim da mi naslikaš galeriju svetica: Barbaru, Katarinu, Veroniku,
Mariju Magdalenu, Elizabetu; što se mene tiče, možeš i Djevicu Mariju, i to
svaku u prirodnoj veličini i”, s tim riječima Altu dade znak da priđe bliže,
,,onako kako ih je Bog stvorio, baš kao što si naslikao svetu Ceciliju. I želim da
ti pritom poziraju najljepše građanske kćeri.” Anselmovim licem preleti lukavi
osmijeh.
Alto je šutio. Nije bilo sumnje da je biskupova ideja bila nesvakidašnja i da
mu se ponuda milila. Ta barem bi godinu dana imao posao i kruh. No, odjednom
se sjetio Afre kojoj je zapravo mogao zahvaliti tu priliku. Ona ga je već tjednima
čekala u Ulmu. Dvoumio se.
,,O, shvaćam”, reče biskup, koji je primijetio Altovo oklijevanje. ,,Nismo
se dotakli tvoje plaće. Sigurno nećeš raditi za Očenaš, majstore Alto. Što kažeš
na stotinu guldena? Pod uvjetom da odmah počneš s radom.”
,,Stotinu guldena?”
,,Za svaku sliku. Za dvanaest svetica to iznosi tisuću i dvjesta guldena.
Dogovoreno?”
Alto žustro kimne. Još mu nitko nikada nije ponudio takvu kraljevsku
plaću. Tako veliki iznos za Alta je značio da u budućnosti više neće morati
prihvaćati svaki posao koji mu se ponudi. Da više neće morati slikati stropne
freske, što je bio strahovito bolan posao za nekoga koga je sudbina kaznila
grbom.
,,Samo što”, otegnuto reče Alto, ,,moram još nešto obaviti u Ulmu. Ako se
slažete, Eminencijo, doći ću k Vama za dva tjedna.”
,,Za dva tjedna? Slikaru, jesi li ti lud?” Biskup osjetno podigne glas.
,,Ponudim ti kraljevsku plaću, a ti mi odgovoriš da ćeš doći za dva tjedna?!
Slušaj, ti odrpani šarlatane, ili ćeš poći odmah s nama ili ništa od toga. Naći ću
nekog drugog da mi naslika galeriju svetica. Krećemo sutra ujutro, kada zvono
najavi sedam sati. U posljednjim kolima bit će jedno slobodno mjesto za tebe.
Zato razmisli još jedanput.”
Alto von Brabant nije se dugo premišljao.
 ,,Ribica-Afra, Ribica-Afra”, vikali su dječaci za Afrom dok je
s osmijehom na licu žurila prema obližnjoj ribljoj tržnici, u
svakoj ruci držeći po jednu košaru punu rječnih riba. Dječaci s
ulmskih ulica bili su na zlu glasu zbog svojih rugalica, no Afra im to nije
zamjerala jer je prošla i gore, mnogo gore.
Otkako je pobjegla od Melchiora von Rabensteina prošlo je šest godina.
Nemile događaje koji su je nagnali na bijeg Afra je potisnula iz sjećanja, no
ponekad, kada bi je pekla savjest, pokušavala je samu sebe uvjeriti da je sve
samo sanjala: poglavarovo zlodjelo, porod, ostavljanje djeteta u šumi i potragu
za njim. Nije se htjela sjećati čak ni svog kratkog samostanskog života jer bi
prvo čega bi se prisjetila bile licemjerne, podle i ogorčene redovnice.
Ispalo je da je ribar Bernward, koji je bio oženjen sestrom Alta von
Brabanta, tražio pomoćnicu koja bi prodavala ribe i tako preuzela jedan dio
posla od njega i njegove žene. Bernwardu je bilo dovoljno nekoliko dana da
uvidi kako je Afra bila vična poslu. Ona je u početku iščekivala Altov povratak,
ali kada od njega ni nakon šest tjedana nije bilo ni traga ni glasa, izbila ga je iz
glave. Agnes, Bernwardova žena, koja je svoga brata grbavca poznavala u dušu,
kazala joj je kako on nije čovjek u kojega se može pouzdati i da to nije ništa
čudno jer ipak je on bio umjetnik.
Ribar Bernward i njegova žena živjeli su u uskoj trokatnici na ušću Blaua u
Dunav. Nad rječicu su se, jedan iznad drugoga, istezala tri istesana balkona, a
iza kuće bila je ostava koja je služila za odlaganje sušene i dimljene ribe. Ostali
stanari kuće zasigurno su voljeli miris ribe. Na strani kuće koja je bila okrenuta
prema ulici, iznad ulaza se isticao plavi cehovski znak – dvije štuke položene u
obliku slova X. Ispred kuće svakodnevno se sušila dugačka ribarska mreža.
Onaj tko je, poput Bernwarda, živio u ribarskoj četvrti, zasigurno nije
pripadao soju gradskih bogataša – bogatstvo koje je Ulm nudio bilo je dostupno
samo zlatarima i srebrnarima, te tkalcima i trgovcima – no, daleko od toga da je
Bernwald bio siromašan. Ribar je mogao imati kojih pedeset ljeta iza sebe; bio
je visoka rasta, kose koja je padala na vrat i gustih tamnih obrva, a jedini dan
kada bi se dotjerao bila je nedjelja kada bi odjenuo svečano odijelo od fine
tkanine. A Agnes, njegova žena, koja je bila njegovih godina, iako je izgledala
starije zbog toga što je cijeli život mukotrpno radila, na blagdane bi se dotjerala
poput kakve bogate udovice trgovca kojih je u Ulmu bilo napretek.
U ono je vrijeme bilo mnogo više žena nego muškaraca, ali nigdje to nije
toliko upadalo u oči kao u Ulmu. Muške bi izdanke često pokosila priroda,
potpomognuta ratovima, križarskim pohodima i nesrećama pri radu, no ovdje je
razlog bio i taj što su trgovci i zanatlije često mjesecima, pa čak i godinama bili
na putu, ostavljajući svoje žene i djecu same.
Bernward je, s druge strane, vodio prilično miran život. Zbog posla se od
kuće udaljavao tek koju milju, do mjesta gdje su kožari bacali otpad u rijeku i
gdje su bili najčvršći nasipi i najveći lososi. Ribar nije imao sinova, a Bog njemu
i njegovoj ženi nije podario ni kćer i zato su se prema Afri ponašali kao da im je
vlastita.
Afri nikada nije bilo bolje, iako je tadila od jutra do večeri. Bio vjetar, kiša,
hladnoća ili nevrijeme, Afra bi već u šest sati izjutra stajala na tržnici ispred
vijećnice i prodavala ribu koju bi Bernward upecao te noći. Najgore je bilo
soljenje riba u velikim bačvama. Svaki pedalj ribe morao je biti natrljan grubom
solju. Sol je otvarala rane na rukama i pekla poput vatre i Afra bi tada poželjela
da se Altina sestra udala za zlatara ili barem za tkalca.
U zemlji već godinama nije popuštala hladnoća. Sa sjevera su bez prekida
puhali ledeni vjetrovi, a sunce se pojavljivalo tek rijetko. Teški tamni oblaci
tjednima bi zamračivali nebo, a putujući su propovjednici najavljivali – kraj
svijeta. Na obalama Rajne i Majne loza više nije uspijevala, a ribe su pobjegle
na dno rijeke. Bernward bi ponekad iz ribolova donio tek jednu malu štuku i
dvije koščate bjelice.
U potrazi za kakvim dodatnim poslom, Bernward se jednoga dana zaputio
do trga Münster, gdje se već tri desetljeća gradila katedrala. Vijećnici i bogati
građani jednoga su dana odlučili da bi u slavu Božju, ali prije svega kako bi
pokazali vlastito bogatstvo i blagostanje, trebalo izgraditi katedralu koja će
svojom veličinom nadmašiti najveće svjetske katedrale.
Doduše, otkako se katedrala počela graditi, kod svojih su sugrađana
nailazili samo na prezir – jer Ulm nije imao ni svoga biskupa – no ipak, radovi
su napredovali iz dana u dan.
Bilo je oko podneva, i zidari i tesari, kamenoresci i skelari motali su se
trgom i smrzavali, jedući komad kruha i pijući vodu iz povećeg vjedra koje je
brzo išlo od usta do usta. Psi i mačke trčkarali su uokolo tražeći otpatke. Na
gradnju katedrale svi su gledali s podozrivošću, što baš nije bilo osobito
ohrabrujuće za one koji su trebali izgraditi jednu od najljepših i najraskošnijih
katedrala svijeta.
Zato se Bernward obratio majstoru graditelju katedrala Ulrichu von
Ensingenu i predložio mu da će radnike za određenu naknadu u novcu
opskrbljivati hranom. Prijedlog se majstoru Ulrichu svidio. On je bio mišljenja
da gladni zidari grade nepravilne zidove, a da žedni tesati nepravilno postavljaju
grede. I tako je Bernward, gotovo preko noći, ugovorio posao koji mu je
osiguravao dobar prihod do kraja života; katedrala, naposljetku, neće biti
dovršena još barem pedeset ljeta.
Na sjevernoj strani visoke građevine tesari su od dasaka izgradili pučku
kuhinju, zidari su sazidali kuhinjsku peć, a stolarski se ceh pobrinuo da se
prostorije opreme stolovima i klupama. Agnes, Bernwardova žena, preuzela je
vođenje kuhinje. Na jelovniku su najčešće bile krepke juhe, a uglavnom je to
bila njezina juha od ostataka ribe, graha i začinjenog povrća koju bi svi pojeli sa
slašću, i čiji bi se primamljivi miris nadaleko širio kada bi zapuhao jugo.
Ipak, ono što je goste najviše privlačilo u pučku kuhinju pored katedrale
bila je poslužiteljica – Afra. Prema oporim je graditeljima uvijek bila prijazna i
nije zamjerala ni kada bi je kakav tesar – a tesari su glasili za najneobuzdanije
među njima – razuzdano uhvatio rukom za stražnjicu. Razuzdanost je dolazila
od laganog smeđeg piva koje se posebnom dozvolom Vijeća građana moglo
točiti – u slavu Boga.
Naravno, Bernward nije bio slijep da ne vidi što je goste najviše privlačilo
u njegovu kuhinju i nije bio posve nesebičan kada je Afri kupovao lijepe haljine
od platna koje su trgovci donosili iz Italije, a plaćao joj je čak i dnevnicu koju je
mogla stavljati na stranu.
Iako se Afra sada svakodnevno kretala među graditeljima, nije znala
mnogo o tome što se oko nje događalo. Ponekad bi se zbivale čudne stvari o
kojima nitko nije govorio. Činilo se kao da je među cehovima izvan kuhinje
vladalo nekakvo neprijateljstvo – kamenoresci su bili uroćeni protiv zidara, a
tesari protiv polagatelja greda. Na kamenje i grede urezivali su tajanstvene
znakove, trokute i kvadrate, petlje i spirale, koje su mogli razumjeti samo oni
koji su u njih bili upućeni. A pritom su koristili neobičan alat; kutomjere, šestare
i kotače koji su bili podijeljeni u tristo i šezdeset dijelova, s kazaljkom koja se
vrtjela oko svoje osi.
No, najviše su upadala u oči neobična graditeljska pomagala; drvene
grdosije s kotačima koji su se okretali i pokretali vitla za dizanje, u čijoj su
unutrašnjosti stupali žene i djeca kako bi ih održali u pokretu, te poluge za
dizanje tereta, drvene grede tako dugačke da su dosezale same oblake, kojima se
podizalo kamenje u zrak i koje su krckale pod teškim teretom. Brodu crkve, koji
je već odavno nadvisio sve građevine u gradu, još uvijek je nedostajao svod jer
je majstor Ulrich von Ensingen svaki put kada bi katedrala dostigla predviđenu
visinu davao nalog da je podignu za još jedan kat. Unutrašnjost crkve bila je
razotkrivena nebu, no od svega je najčudnija bila užad koja se ispreplitala oko
građevine poput goleme paukove mreže.
Iza svega toga stajao je majstor Ulrich, čovjek koji je oko sebe širio auru
nedodirljivosti i doimao se poput pustinjaka. Viđali su ga samo rijetki i smatrali
ga čudesnim. Gradilištem bi prohujala tek njegova sjenka, i to samo rano ujutro i
u večernjim satima, a s visokih skela, koje su se odozdo jedva vidjele, odzvanjali
bi njegovi koraci. Svoje je naloge davao samo predradnicima iz cehova, koji su
se, kako bi ih primili, svaki put morali popeti na najvišu skelu iznad glavnoga
portala gdje je majstor Ulrich provodio dane u daščari nadvijen nad planovima i
nacrtima, opsjednut idejom da izgradi najvišu katedralu koju može izgraditi
ljudska ruka.
Kada bi joj to vrijeme dopustilo, Afra bi u čudu promatrala kako katedrala
iz dana u dan sve više raste. Nije mogla vjerovati da su ljudi golim rukama
mogli izgraditi tako visoku kamenu planinu. Bilo joj je neshvatljivo da zidovi i
stupovi, koji su se bez vidljive potpore uzdizali u nebo, mogu prkositi jesenjim
olujama, dok su te iste oluje čupale hrastove. Majstor Ulrich zacijelo je bio
vještac.
Afra nikada nije srela majstora graditelja katedrale. On je izbjegavao čak i
zajednički obrok s radnicima u pučkoj kuhinji. Bilo je tesara koji su sumnjali da
on uopće postoji ili ga smatrali fantomom jer su za njega čuli ali ga nikada nisu
susreli licem u lice. Nije ih razuvjerila čak ni svjetlost koja se do dugo u noć
nazirala iz daščare visoko iznad zapadnog portala.
Jedne od rijetkih vrućih ljetnih večeri, koje su budile strasti, Afra se na
nešto odlučila. Uzela je bocu smeđeg piva, povezala je u svoju pregaču i uputila
se prema zapadnom portalu. Uspinjući se građevinom, pomislila je kako se divi
spretnosti zidara i tesara koji su se s lakoćom verali ljestvama od kata do kata,
sve dok ne bi stigli do najvišeg. Na petoj je platformi zastala kako bi odahnula, a
zatim je, hvatajući dah, krenula svladati posljednja tri kata. Disala je tako brzo
da je pomislila da će duša iz nje iskočiti.
Visoko iznad krovova grada, na neki je čudesan način bilo svjetlije. Kuće i
uličice duboko ispod nje obavila je samtasta tama. Tek bi ponegdje na ulici
zasvjetlucala kakva svjetiljka ili baklja. Na rijeci, iza gradskih zidina, zrcalio se
mjesec, a desno od nje Afra je mogla razaznati ribarsku četvrt i malenu
Bernwardovu kućicu.
U daščari, koja uopće nije bila tako malena i ruševna kako se činilo
odozdo, gorjelo je svjetlo. Afra je zagladila kosu koja joj se razbarušila pri
usponu, a zatim je razvezala pregaču i iz nje izvukla bocu piva. Srce joj je
snažno lupalo, ne samo zbog napornog uspona, već i zbog toga što nije znala
kako da priđe tom zagonetnom Ulrichu von Ensingenu. Naposljetku je skupila
hrabrost i otvorila vrata.
Na škripanje vrata, koje je zazvučalo poput mačjeg mijauka, majstor Ulrich
nije se ni trznuo. Stajao joj je okrenut leđima, nagnut nad nekakav nacrt, na
kojemu je kredom i ravnalom ucrtavao ravne linije, pritom u pravilnim
razmacima mrmljajući: šezdeset, sto i dvadeset, sto i osamdeset.
Majstor Ulrich bio je čovjek visoka rasta i guste tamne kose koja mu je
dopirala gotovo do ramena, a nosio je kožni prsluk i široki pojas. Nije podignuo
pogled čak ni kada je Afra stavila bocu na stol. Pošto ga se ona nije usudila
prekinuti u poslu, neko su vrijeme tako stajali jedno pored drugog u mukloj
tišini.
,,Šezdeset, sto i dvadeset, sto i osamdeset”, ponovio je Ulrich von Ensingen
te u istom dahu i istim hladnim tonom dodao: ,,Što hoćeš?”
,,Donijela sam vam nešto za okrepu. Lagano pivo iz pučke kuhinje. Ja sam
Afra, poslužiteljica.”
,,Jesam li te tražio da mi nešto doneseš?”, uzvrati joj majstor Ulrich, još
uvijek je ne udostojivši ni pogleda.
,,Ne”, odvrati ona, ,,samo sam pomislila da bi vas gutljaj piva osnažio za
daljnji rad.”
 Opet je nastupila beskrajno duga stanka i Afra je gotovo zažalila svoj
nepromišljeni čin. Ulrich von Ensingen je možda bio nadareni majstor za
gradnju katedrala, ali zasigurno nije bio ugodan za društvo.
Ipak, on je naposljetku podignuo pogled, na što se Afra uplašila kao da je
ugledala duha. Njegove tamne oči imale su u sebi nešto prodorno, nešto što je
osvajalo na prvu i čemu se čovjek nije mogao oduprijeti. Tim ju je prodornim
pogledom i kratkim pokretom glave bez riječi naveo da krene prema prozoru.
Tamo su stajala dva poveća vrča za pivo, svaki lakat visok.
,,Vidim da ste zauzeti”, primijeti obazrivo Afra. Pošto se Ulrich opet
nagnuo nad svoje nacrte, ona se ogledala po daščari. Zidovi su bili obloženi
detaljnim nacrtima dijagonalnih rebara, kapitela i postolja te skicama prozora i
rozeta. Iz jednoga sanduka prekoputa prozora virili su smotuljci, a na ormaru s
lijeve strane vrata visio je majstorov ogrtač. Tu su se, dakle, rađale ideje za
divovsku građevinu.
Afrino divljenje je raslo. Potražila je njegov pogled, no Ulrich von
Ensingen bio je i dalje zagledan u svoje nacrte. ‘Mora da je lud’, pomislila je
ona, ‘ta samo bi se luđak mogao latiti tako velikoga posla’.
Afra je stala nesigurno prtljati po svojoj pregači. Naposljetku izusti:
,,Morate mi oprostiti na znatiželji, ali htjela sam se licem u lice susresti s
čovjekom čija je zasluga sve ovo.”
Majstor Ulrich iskrivi lice, jasno joj dajući do znanja da ga je razgovor
zamarao.
,,Onda si postigla što si htjela.”
,,Da”, odvrati Afra, ,,znate, o vama kruže svakojake čudne priče. Neki od
graditelja čak tvrde da uopće ne postojite. Možete li to zamisliti, majstore
Ulrich? Vjeruju da su svi nacrti koji ovdje leže djelo vraga.”
Ulrichovim je licem proletjela naznaka osmijeha. No, već se sljedećeg
trenutka sabrao i sebi svojstvenim namrštenim izrazom lica zarežao: ,,I
prekinula si me u poslu samo da mi to kažeš? Kako se uopće zoveš?”
,,Afra, majstore Ulrich.”
,,Onda dobro, Afro.”, reče majstor i podigne pogled. ,,Pogledala si, dakle,
ravno u oči Nečastivoga i sada možeš poći.” S tim se riječima nagnuo preko
stola i poprimio gotovo prijeteći izgled.
Afra je šutke kimnula, premda ju je njegova grubost pogodila. Silazak na
blijedoj mjesečini bio joj je mnogo naporniji negoli uspon i odahnula je kada je
konačno opet osjetila čvrsto tlo pod nogama.
Susret s Ulrichom von Ensingenom na Afru je ostavio dubok dojam.
Njegova ponosita i neobična pojava imala je u sebi nešto veličanstveno, nešto
neobjašnjivo, nešto što je se dojmilo, i više puta na dan pogled bi joj nehotice
odlutao prema daščari i skelama. No, majstora Ulricha nije vidjela ni sljedećeg
dana ni u danima koji su uslijedili.
Sama je građevina, koja ranije nije toliko privlačila njenu pažnju,
odjednom pobudila njeno zanimanje. Najmanje jednom na dan obilazila bi
nedovršeni brod crkve i zamjećivala sve promjene u odnosu na prethodni dan. I
prvi put u njenom životu, Afru je obuzela pomisao da u životu postoji nešto
značajnije od svega što je dotad iskusila.

Nekih dva tjedna nakon susreta s majstorom, Afra je iz pučke kuhinje izašla tek
kasno navečer. Upravo kada je s trga skretala u ulicu koja je vodila do ribarske
četvrti, pred njom su se pojavile dvije pomalo prijeteće pojave. Gradnja velebne
katedrale u Ulm je privlačila svakakav svijet i nije bila rijetkost susresti
kojekakve vucibatine. Oprez u Afri pobudila je njihova odjeća. Iako nije bilo
hladno, nosili su široke crne plašteve s kapuljačama koje su navukli na oči. Afra
se sklonila u jednu vežu i promatrala kako se približavaju gradilištu. Kada su se
uspeli na najvišu skelu i nestali u daščari majstora Ulricha, bilo je jasno da to ne
sluti na dobro. U svom sigurnom skrovištu, Afra se zapitala zašto bi u te kasne
sate išli k majstoru Ulrichu, ali nije našla odgovor.
Utonula je u misli, a u međuvremenu su dva muškarca već izišla iz daščare.
Očito im se žurilo. Više se skližući nego silazeći, sišli su niz ljestve i prešli
veliki trg i, osvrćući se uokolo poput tatova, nestali u pokrajnjoj uličici. Afra kao
da je bila omamljena. Uzalud je gledala kamo su mogli otići i nije znala što joj
je činiti.
Možda je, nakon svega što je prošla, postala previše nepovjerljiva prema
ljudima. Ta nije se ispod svake crne kapuljače skrivao zlikovac. S druge strane,
razmišljala je, nije bilo razumnog objašnjenja zašto bi se dva zakukuljena
muškarca noću uspela na katedralu i nestala u daščari majstora Ulricha, a zatim
u velikoj žurbi sišla i netragom nestala. Afri je uspon, ali još više silazak s
visokih skela, ostao u gorkom sjećanju, ali, predosjećajući nevolju, usudila se
opet popeti na najvišu skelu.
U daščari visoko iznad zapadnoga portala još je uvijek gorjelo svjetlo. Već
je bila prošla ponoć, a prečke ljestava bile su vlažne i klizave od rose. Afra je na
svakom katu na tren zastala kako bi obrisala ruke o suknju. Naposljetku je stigla
na cilj.
,,Majstore Ulrich!” potiho ga je zazvala prije nego što je otvorila vrata
daščare koja su bila samo pritvorena. A kada je oprezno promolila glavu kroz
vrata, pred sobom je ugledala kaotičan prizor; crteži, skice i nacrti ležali su
poderani na podu, na stolu s nacrtima svjetlucala je svijeća, a još je jedna gorjela
ispod stola – što je bilo neobično mjesto za svijeću.
Pobliže pogledavši ispod stola, Afra je otkrila nešto neobično: svijeća je
bila omotana trakom premazanom voskom koja je, dva prsta iznad poda, poput
fitilja vodila do sanduka pored vrata. Istoga trena naslutila je podmukli plan i
naglo otvorila vrata sanduka.
Na dnu sanduka ležao je Ulrich von Ensingen. Bio je skvrčen i omotan
debelim užetom i nije se mogao micati, a glava mu je bila okrenuta u stranu.
,,Majstore Ulrich!”, glasno je vrisnula Afra. U svojoj bespomoćnosti,
uhvatila ga je za noge i pokušala izvući iz sanduka. Pritom se poskliznula i pala
na leđa, a istoga se trenutka svijeća ispod stola prevrnula, fitilj je zapalio vatru, a
plamen se polako počeo približavati sanduku.
Prije nego što je uspjela ugasiti plamen, neki su se nacrti, koji su ležali
razbacani po podu, zapalili. Afra se dvoumila da li da najprije ugasi vatru ili da
ipak prvo izvuče Ulricha iz daščare. Nije znala hoće li biti dovoljno jaka da
krupnoga muškarca izvuče iz sanduka i zato je pojurila ugasiti vatru. Svom je
snagom udarala po plamenu smotanim pergamentom koji je slučajno dohvatila,
sve dok od vatre nije ostao samo pepeo. Spaljeni je pergament širio nesnosan
smrad i stvarao zagušujući dim.
Afra je počela nekontrolirano kašljati, no ipak je uspjela izvući majstora
Ulricha iz uskog sanduka u kojem je bio zatočen. Držeći ga, osjetila je kako se
njegovo snažno tijelo pomaknulo, a kada mu je glava klonula u stranu,
zamijetila je da mu je netko u usta nagurao komad krpe ili kože. Teškom
mukom izvukla mu je zamotak iz usta, a zatim mu obujmila glavu rukama i
protresla je.
Ulrich von Ensingen napokon je otvorio oči. Kao da je ružno sanjao, u
nevjerici je pogledao metež oko sebe. Činilo se kao da mu ništa od toga nije
dopiralo do svijesti. No, najviše ga je zbunila prisutnost Afre. Namrštio se i tiho
rekao:
,,Zar ti nisi...”
,,Afra, iz pučke kuhinje, jesam.”
Majstor je odmahnuo glavom, kao da želi reći: ‘Što se to pobogu zbilo?!’
No, umjesto toga, gotovo joj zapovjednim tonom reče:
,,Hoćeš li me konačno osloboditi ove užadi?”, i s tim riječima prema njoj
pruži ruke.
Afra je zubima i noktima uspjela olabaviti čvorove na užadi. Dok je on
masirao bolna crvena mjesta na zglobovima ruku i nogu, Afra ga upita:
,,Što se zapravo dogodilo, majstore Ulrich? Mislim da su vas htjeli ubiti.
Pogledajte fitilj. Svijeća bi ga zapalila kad bi dogorjela. Izgorjela bi cijela
daščara. Manje od sata dijelilo vas je od sigurne smrti.”
,,Znači, spasila si mi život, Afro!”
Afra slegne ramenima. ,,Vjera mi nalaže ljubav prema bližnjemu”, drsko
mu odvrati.
,,Nisi se smjela izložiti takvoj opasnosti. Haljina ti je uništena. Morat ću ti
kupiti novu.”
,,Bože sačuvaj!”
,,Ne, ne. Bez tvoje bih pomoći vjerojatno izgorio, a moja katedrala nikada
ne bi bila dovršena; barem ne bi bila onakva kakvu sam je ja zamislio.”
Afra ga pogleda u lice, ali ni na tren ne izdrži njegov prodorni pogled.
Smeteno potom pogleda u stranu i reče:
,,Vi ste čudan čovjek, majstore Ulrich. Za dlaku ste izbjegli smrt, a već
mislite o gradnji ove proklete katedrale. Zar vas ni najmanje ne zanima tko vas
je na ovako okrutan način pokušao ubiti? Tko god da iza toga stoji, ona su
dvojica vješto isplanirala zločin.”
,,Dvojica?” Ulrich je začuđeno pogleda. ,,Otkud znaš da su bila dvojica? Ja
sam vidio samo jednoga. On me je udario i onesvijestio.”
,,Vidjela sam ih, dvojicu muškaraca u širokim plaštevima i crnim
kapuljačama. Susrela sam ih na putu kući. Činili su mi se nekako sumnjivima i
zato sam se sakrila i pričekala ne bih li vidjela kamo su se uputili. Vidjevši kako
se usred noći penju na katedralu, posumnjala sam da nose nevolje.”
Ulrich von Ensingen šutke kimne i konačno se uspravi. A onda se dogodilo
nešto što je Afru potpuno zateklo; nešto što joj se činilo nezamislivim poput
svetoga uznesenja Djevice Marije: Ulrich joj se približio i naglim je pokretom
privinuo sebi u zagrljaj.
Afru je iznenadila navala nježnosti koja ju je obuzela. Nije bila u stanju
bilo što poduzeti; ruke su joj mlitavo pale uz tijelo, a glavu je okrenula u stranu.
Osjećala je snažno tijelo muškarca i jake ruke koje su je zagrlile. I da se stotinu
puta zaklela da u životu više nikada neće biti ni s jednim muškarcem, nije mogla
lagati i reći da nije uživala u tom zagrljaju. Prepustila se tom blaženom osjećaju
koji joj se činio poput vječnosti – Ulrich von Ensingen stisnuo ju je uza se i nije
ju puštao.
Kasnije se Afra često pitala koliko je dugo taj neočekivani zagrljaj, koji će
obilježiti njezin život, zapravo trajao. U tom je trenutku izgubila osjećaj za
vrijeme i nije uopće bila svjesna je li se radilo o trenutku, satima ili cijeloj
vječnosti. Te je noći odlebdjela kući, obuzeta osjećajem koji još nikada nije
osjetila i koji ju je poljuljao i uzdrmao do dna duše.
Sljedećega se dana vijest o pokušaju ubojstva majstora katedrale proširila
poput požara. Majstor Ulrich je za počinitelje raspisao nagradu od deset
guldena. No, iako su oružnici pročešljali svaki kutak grada koji bi zločincima
mogao poslužiti kao skrovište, potraga nije dala rezultata. Dodatno uzbuđenje
pobudila je i činjenica da je baš Afra, poslužiteljica iz pučke kuhinje, spasila
majstorov život. Mnogi su se pitali što je mlada djevojka imala tražiti kod
graditelja katedrala u ponoć.
Bilo je građana koji su kao naručitelja umorstva sumnjičili biskupa
Anselma von Augsburga. Biskup Anselmo nije mogao podnijeti da ulmska
katedrala zasjeni njegovu. Drugi su pak širili glasine o dva dominikanca koji su
propovijedali poniznost koju je nalagala kršćanska vjera i gradnju visokih
katedrala s one strane Rajne osudili kao oholost i koji su vodili tajne knjige o
velebnim građevinama koje su, snagom svojih molitava ili uz pomoć mehaničke
snage, htjeli srušiti.
Gradnja katedrale građane je Ulma podijelila u dva tabora. Jedni su otada
bili mišljenja da bi majstor Ulrich trebao izgraditi katedralu kakvoj nigdje u
svijetu neće biti ravne, a druga je strana smatrala da tako velika Božja kuća više
svjedoči o oholosti i taštini nego pobožnosti jer bi se novac koji su bogati
patriciji davali za izgradnju skupe građevine bolje utrošio za potrebe siromašnih.
 A otkako se proširila glasina da je Ulrich von Ensingen htio podignuti još
jedan kat na katedrali, građani su počeli sa strahom podizati pogled prema
najvišoj galeriji broda crkve jer je katedrala već tri puta premašila predviđenu
visinu. Mnogi su se pitali jesu li toga majstora Ulricha napustili Bog i svi dobri
duhovi.
Svake večeri u sumrak, ljudi su se okupljali na velikom trgu pred
katedralom i u sav se glas prepirali. Sve je veći bio broj onih koji su zahtijevali
da Ulrich von Ensingen stane s gradnjom i da napokon na crkvu postavi krov, a
kada su građani graditelje počeli grditi i na njih bacati smolu i pokvarena jaja,
među njima je taj bunt izazvao veliki nemir.
Jedne od tih večeri, kada su se protivnici i zagovornici velebne katedrale
još žešće sukobili, na trgu se formirao zbor građana. Okupljena je svjetina stala
uzvikivati:
,,Majstore Ulrich, siđi dolje! Majstore Ulrich, siđi dolje!”
No nitko nije računao s time da će se majstor koji je oduvijek izbjegavao
susrete s ljudima na njihovo navaljivanje doista spustiti. No, tada je jedna debela
žena, koja se isticala kreštavim glasom, ispružila ruku i povikala:
,,Tamo! Pogledaj te!”
Svi su pogledi bili upereni prema najvišoj platformi građevine. Povici su
odjednom utihnuli. Ljudi su otvorenih usta pratili pokrete stasitog čovjeka koji
se, poput pauka u mreži, prečku po prečku spuštao ljestvama prema trgu. Jedan
je starac tiho rekao:
,,To je on. Poznajem ga. To je Ulrich von Ensingen.”
Kada se konačno spustio, majstor se brzim korakom uputio prema jednom
neobrađenom kamenom bloku koji je ležao pred sjevernim zidom crkve. Skočio
je na kamen i samouvjereno se okrenuo prema svjetini. Vladala je potpuna
tišina, čulo se samo kreštanje vrana koje su nadlijetale katedralu.
,,Građani Ulma, građani ovoga ponosita grada, saslušajte me!”, poviče
majstor Ulrich i pritom prekriži ruke, što je još više pojačalo dojam njegove
magične nedodirljivosti.
Među gomilom je stajala i Afra, i to nedaleko od njega, tako da je nije
mogao ne vidjeti. Lice joj je gorjelo kao u pećnici. Nije ga vidjela od njihova
posljednjeg neobičnog susreta u daščari, susreta koji ju je uzdrmao do dna duše i
koji je u njoj probudio osjećaj koji je još uvijek u njoj tinjao. I nije to bila bol ili
žaljenje, naprotiv. No, nije bila sigurna što je točno osjećala; u njezinoj su se
nutrini rasplamsali dvojaki osjećaji koji su je razdirali.
Kada je započeo svoj govor, nije znala je li ju pogledao ili je jednostavno
gledao kroz nju.
,,Kada ste vi, građani Ulma, prije trideset ljeta odlučili na ovome mjestu
podići katedralu koja će biti dostojna vašega grada i njegovih građana, tada vam
je majstor Parler obećao da će je dovršiti za jednoga životnog vijeka. Dosad je
išlo dobro. Životni vijek je za svakoga od vas dugo razdoblje, no za katedralu
koja zaslužuje to ime, to je samo trenutak u vječnosti. Stari Rimljani, koji su
nekima od nas još i danas uzor, imali su jednu uzrečicu. Ona glasi: Tempora
mutantur nos et mutamur in illis. Što znači: Vremena se mijenjaju, a mi s njima.
Dakle, vi, ja, svatko od nas, svi smo se promijenili. Ono na što smo prije trideset
ljeta gledali s udivljenjem, danas u nama budi samilost. A ponekad je i obrnuto.
Zar katedrala koja pred vašim očima raste u nebo nije ljepša, veličanstvenija i
vrjednija divljenja negoli ona koju je prije trideset ljeta započeo graditi majstor
Parler?”
,,U pravu je”, poviče nato otmjeno odjeveni trgovac s pernatim šeširom na
glavi.
A jedan se starac bijele brade i mrgodna pogleda tada javi za riječ: ,,Bilo bi
još ljepše kada troškovi te naše katedrale ne bi bili toliko očiti. Sumnjam da je
visina naše katedrale znak slavljenja Boga.” Starac je dobio potporu s više strana
i toliko je bio ponosan na uspjeh svoga govora da je glavu uzdignuo tako visoko
da mu je brada stajala gotovo vodoravno. Na kraju je još dodao: ,,Majstore
Ulrich, meni se čini da vama nije do slave Božje. Vas zanima samo vlastita
slava. Zašto bi inače katedrala imala devet katova umjesto predviđenih pet?”
Majstor Ulrich uperi prstom u starca i uzvikne:
,,Kako se zoveš, brbljavče? Reci glasno, da te svi čuju!”
Starac se vidljivo lecne i pomalo nesigurno odgovori:
,,Ja sam ličilac Sebastian Gangolf, a vi nemate nikakva prava zvati me
brbljavcem.”
Ljudi koji su stajali oko njega kimali su glavama u znak potvrde.
,,Ne?” oštro mu odvrati Ulrich, ,,u tom bi slučaju ti trebao dobro promisliti
o tome što govoriš i ne bi se trebao pačati u ono u što se ne razumiješ.”
,,Što se tu ima razumjeti?” umiješa se kicoški odjeven mladić. On se zvao
Guldemundt i bio je odjeven u upadljivi ogrtač koji mu je dopirao do gležnjeva;
izgledao je poput kakvog nakićenog vijećnika. No, prije svega je upadala u oči
njegova bahatost. Takvih kao što je bio on u Ulmu je bilo napretek; mladića koji
su naslijedili posao svoga oca i koji nisu imali drugoga posla osim uživanja
nasljedstva.
,,Ne čudi me što ti ne znaš ništa o graditeljstvu”, ražesti se majstor Ulrich,
,,vjerojatno si odviše zaokupljen dilemom koje ćeš odijelo sutradan obući.
Bojim se da ti tako ne ostaje mnogo vremena da se zadubiš u tajne
graditeljstva.”
S tim je riječima majstor Ulrich pridobio na svoju stranu one koji su ga
dotad ismijavali. Ali, mladi kicoš nije odustajao.
,,Tajna? Za nas je tajna zašto bi naša katedrala trebala imati devet katova, a
ne pet kako je predvidio majstor Parler.”
Na trenutak je Ulrich von Ensingen oklijevao jer nije bio siguran bi li
građane Ulma trebao uputiti u tajne izgradnje katedrale, no u tome je vidio
jedinu nadu da ih pridobije za sebe.
,,Sve značajne građevine na našoj zemaljskoj ploči”, započne on značajno,
,,prekrivene su velom tajne. Mnoge od tih tajni otkrivene su tek stoljećima
kasnije, a druge su nam još uvijek zagonetka. Sjetite se samo najveće od svih
egipatskih piramida. Nitko nikada neće otkriti njezino značenje niti će se otkriti
kako je ljudima uspjelo kamenje ljudske visine s takvom preciznošću prenijeti
na toliku visinu. Sjetite se rimskoga graditelja Vitruvija koji je uz pomoć
obeliska napravio najveći mjerač vremena na zemlji, sat čiji je brojčanik bio
velik kao ovaj trg, i koji je pokazivao sate, dane i mjesece, pa čak i godišnja
doba. Ili sjetite se katedrale u Aachenu. Osmerokut u njezinu središtu ne upućuje
samo na određena mjesta u tekstu Svetoga pisma, već uz pomoć sunčevih zraka
koje na određene dane dopiru kroz njezine prozore otkriva i važne astronomske
podatke. Ili sjetite se četvorice vitezova koji su se pretvorili u kamen u katedrali
u Bambergu. Nitko ne zna što znače i kako su nastali. Jednostavno su se tamo
pojavili, baš kao dan koji je Bog stvorio. A što se tiče vaše katedrale, građani
Ulma, ona će čuvati više od jedne tajne. Ali, kad bih vam ih ja danas otkrio, ne
bi više bile tajne. A ovako će i za tisuću godina ljudi razbijati glave oko toga
kakvu im je poruku htio prenijeti majstor Ulrich. Svako pravo umjetničko djelo
čuva svoju tajnu. Majstor Parler, koji je izradio prvi nacrt za ovu katedralu, živio
je u drugom vremenu i, dopustit ćete mi da kažem, nije upamćen kao genij.
Mistika brojeva bila je nepoznanica za njega. Inače ne bi pridao toliku važnost
broju pet: pet prozora na svakoj strani i pet katova. Gotovo me plaši što je broju
pet pridavao toliko značenje jer taj broj nosi zlu kob.”
Među svjetinom je zavladao nemir. Afra je zasjenila oči i uplašeno
pogledala u visoku građevinu.
,,Ne vjerujete mi, građani Ulma?” nastavi majstor Ulrich. ,,Prođimo sve
brojeve: jedan je sveti broj Stvoritelja. Kako je u sjemenu biljke već sadržan
njezin kasniji izgled, tako Stvoritelj u sebi skriva cijeli svijet. Dvojka predstavlja
harmoniju i uravnoteženost duha i tijela”, tu graditelj zastane, a pogled mu
odluta do Afre. ,,Broj tri je najsvetiji od svih brojeva, simbol Božjeg trojstva i
iskupljenja. Jedan od najzanimljivijih brojeva je broj četiri, broj koji određuje
sve dimenzije našeg ljudskog bivstvovanja: dužinu, širinu, visinu i vrijeme, a tu
su i četiri elementa, četiri strane svijeta kao i četiri evanđelista. Broj šest
simbolizira sva Božja djela koja je stvorio u danima stvaranja, harmoniju
elemenata i samim time, ljudske duše. Sveti broj je i broj sedam. On podsjeća na
sedam darova Duha Svetoga i sedam nebeskih krugova. A osmica? Osmica
simbolizira beskrajnost, vječnost. Nacrtajte taj broj u zraku. Možete to činiti
beskonačno, bez prekida. Devetka je, pak, najviši od svih brojeva, djeljiv samo s
tri, najsvetijim od svih brojeva, dakle nepovrediv, osim voljom božjeg Trojstva.
Svi graditelji velikih katedrala u svojim su nacrtima eksperimentirali s devetkom
jer je devet najjači i najpostojaniji od svih brojeva. Ako devet pomnožite s bilo
kojim brojem, uvijek ćete dobiti broj koji opet daje devet.
,,Navedite nam primjer!” zadivljeno poviče jedan svećenik u crnom talaru.
,,Evo, devet pomnožen sa šest.”
Svećenik se pomogne brojeći na prste. ,,Pedeset i četiri”, dovikne.
,,Sada zbrojite te brojeve!”
,,Iznos je devet.”
 ,,Tako je. A sada pomnožite devet sa sedam!”
,,Šezdeset i tri.”
,,I zbrojite šest i tri!”
,,Devet! Majstore Ulrich, vi ste čarobnjak”, ushićeno poviče svećenik.
,,Tako mi svih svetaca, nisam. Znam samo za značenje brojeva na kojima
počiva gradnja katedrale poput ove.”
,,A broj pet? Izostavili ste ga, majstore Ulrich!” Bio je to glas starca koji ga
je prvi izazvao.
Ulrich von Ensingen je napravio dugu stanku. Svi su pogledi počivali na
njemu.
,,Svi znate za pentagram, zaštitni znak protiv vještica, petokraku zvijezdu
koja se stavlja na okvire vrata opsjednutih ljudi.”
,,To je znak Kralja tame i njegovih pet podanika!” uzbuđeno vikne
svećenik.
,,Da, upravo tako, petica je vražji znak. A majstor Parler vam je u znaku
toga broja htio izgraditi katedralu, s pet visokih prozora sa svake strane i pet
katova. Ne vjerujem da je to slučajnost.”
Svećenik je bio van sebe od uzbuđenja i poviče: ,,Majstore Ulrich, zar je on
ljudima iza leđa gradio vražju katedralu?”
Ulrich von Ensingen podigne ruke i isturi dlanove kao da hoće reći: ‘Ne
postoje dokazi za to, ali sve ukazuje na to.’ No, ipak ne reče ništa.
Na neko je vrijeme na velikome trgu nastupila tišina, strašna tišina, a zatim
se razabrao potmuli mrmor gomile iz kojega je naposljetku prasnula oluja
glasova koja je kulminirala u izljevima bijesa i divljim povicima. Građani Ulma
bili su razjedinjeni.
,,Neka izgradi svojih devet katova!” vikaše jedni, koji su se okupili oko
jednog bogatog trgovca. ,,Majstor Parler je bio u dosluhu s vragom. Zato ga je
on i pozvao k sebi.”
Druga strana, koja se okupila oko bradatog starca, vikaše: ,,Ako broj pet
doista nosi zlu kob kao što je majstor Ulrich kazao, zašto onda ne stane na
sedmom ili osmom katu? Mislim da Ulrich von Ensingen brojeve tumači onako
kako mu najbolje odgovara. Zavarava nas kojekakvim besmislicama.”
Padale su mnoge teške riječi. Jedni su druge nazivali glupanima kojima je
Gospodin uskratio pamet, drugi su trećima predbacivali da su bili u savezništvu
s vragom prije negoli sa svetom majkom Crkvom, a zatim su poletjele i šake.
Afra se pokušala skloniti na sigurno od razularene gomile pa se sakrila iza
hrpe neobrađenog kamenja. Kada se napokon usudila proviriti i pogledati gdje je
Ulrich von Ensingen, on je već nestao.

Kada je Afra krenula kući, na grad se već spuštala večer. Gore u daščari
majstora Ulricha bilo je mračno. Krenula je zaobilaznim putem preko tržnice,
što joj inače nije bio običaj. Ni sama nije znala što ju je nagnalo na to. Možda se
nadala da će sresti Ulricha von Ensingena, jer se uhvatila kako ga je pogledom
tražila u uskim uličicama. Nije znala čak ni gdje je stanovao. Nitko to nije znao.
Njegov je život bio obavijen velom tajne.
Afra je hodajući razmišljala o tome kako je Ulrich na trgu objasnio
značenja brojeva. O tome dotad nije znala ništa. A kada se sjetila kako su im se
pogledi sreli kada je Ulrich objašnjavao značenje broja dva i uravnoteženost
tijela i duše, niz leđa su joj prošli trnci. Što je se toliko dojmilo na tom
muškarcu?
Je li to bila njegova zagonetnost, mirnoća kojom je zračio, ili mudrost koja
je izvirala iz svake njegove riječi? Ili ga je sve to zajedno činilo toliko
privlačnim? Afru je u tom divljenju obavila gotovo bolna toplina i odjednom je
spoznala snagu koja bi joj mogla cijeli život preokrenuti naglavačke. Potiho je
pričala sama sa sobom i naposljetku stigla u ribarsku četvrt.
Bernwardova supruga Agnes dočekala ju je vrlo uzbuđena. Čekao ju je
Varro da Fontana, krojač. Ali, Varro nije bio običan krojač koji je šio obične
haljine; ne – taj je krojač, rodom iz sjeverne Italije, šio odjeću za lijepe i bogate,
halje za gradske vijećnike i haljine za punašne udovice trgovaca. Čak je i biskup
Anselmo von Augsburg svoje rublje davao šivati kod njega.
,,Šalje me majstor Ulrich von Ensingen”, objasnio je elegantni Varro i
naklonio se Afri. ,,Dao mi je nalog da sašijem haljinu prema vašim željama i
nadam se da ću biti u mogućnosti zadovoljiti sve vaše prohtjeve.”
Bernward i Agnes, koji su ga šutke slušali, začuđeno su se pogledali. Tada
ribar upita:
,,Afro, što bi to trebalo značiti?”
Afra je zbunjeno slegnula ramenima.
,,Majstor Ulrich”, ubaci se Varro, ,,majstor Ulrich je rekao da mu je ova
djevojka spasila život i da joj se pritom uništila haljina.”
,,Ali, to nije vrijedno spomena!”, reče Afra, premda ju je ta vijest zapravo
jako uzbudila. Ulrich da joj pokloni haljinu! Namjestila je zabrinuti izraz lica, da
je krojač ne bi shvatio odveć ozbiljno, pa dodala: ,,Idite kući i poručite majstoru
Ulrichu da se ne priliči poklanjati haljinu djevojci iz skromne kuće. I k tome još
tako dragocjenu, šivanu vašom rukom.”
A nato se Varro da Fontana vidljivo razljuti i poviče:
,,Afro, zar želite da ostanem bez kruha? Ovo su teška vremena i ne mogu si
dopustiti da ostanem bez tako unosnog posla. A ako je istina da se vaša haljina
uništila dok ste majstoru Ulrichu priskakali u pomoć, ne vidim razloga da ne
primite taj poklon. Ta pogledajte ove fine tkanine iz moje domovine, priljubit će
vam se uz tijelo kao druga koža.”
Varro da Fontana je stao znalački odmotavati nekoliko bala platna. Afra je
nesigurno pogledavala Bernwarda, koji je, smatrajući objašnjenje potpuno
prihvatljivim, naposljetku rekao da se tu ne radi o poklonu već o odšteti. Majstor
Ulrich je na to, po njegovu mišljenju, čak bio obvezan.
 I tako joj je krojač konačno uz pomoć uske vrpce počeo uzimati mjere.
Afra je pritom pocrvenjela. Još joj nikada krojač nije uzimao mjere, a kamoli
tako ugledan. Na pitanje kako bi nova haljina trebala izgledati i koja joj se
tkanina najviše sviđa, Afra je odgovorila:
,,Ah, majstore Varro, sašijte haljinu koja je prikladna za poslužiteljicu u
pučkoj kuhinji.”
,,Poslužiteljicu?” Varro da Fontana je zakolutao očima. ,,Afro, dijete, ako
smijem primijetiti, vama bi prije pristajala haljina kakve plemenitašice na
dvoru...”
,,Ta ona je poslužiteljica!” Varrovo je laskanje prekinula Agnes.
,,Prestanite Afri puniti glavu s glupostima. Na kraju će se još umisliti i više neće
htjeti raditi u pučkoj kuhinji.”
Kada je krojač otišao, Agnes je Afru povela u stranu i rekla:
,,Ne smiješ svaku laskavu riječ koju ti uputi neki muškarac shvaćati odveć
ozbiljno. Muškarci lažu koliko su dugi i široki. Čak je i Petar, prvi papa, lagao
našemu Gospodinu.”
Afra se nasmijala, ali joj nije htjela povjerovati.

Kao i obično, Afra se sljedećega jutra prije izlaska sunca uputila na veliki trg
kako bi zagrijala pećnicu u pučkoj kuhinji. Jedna je kočija samotno štropotala
ulicom. Pred vratima kuća groktale su svinje i valjale se u blatu. Služavke su
praznile noćne posude kroz prozore na ulicu i Afra je morala paziti da je ne
poprskaju. Smrad fekalija miješao se s jakim mirisima iz obrtničkih radnji; poslu
su već bili prionuli ličioci, kobasičari, pekari, šeširdžije i pivari. Jutarnji
prolazak kroz uličice grada koje su se tek budile nije bio nimalo ugodan.
Skrenuvši na trg Münster, njezin je pogled, kao i svakoga jutra, odlutao
visoko gore, do daščare na najvišoj skeli. Na šipke, daske i ljestve posvuda
razbacane padalo je blago svjetlo. Od Ulricha nije bilo ni traga. Kada je krenula
prema pučkoj kuhinji, Afra je odjednom zastala uplašeno se lecnuvši. U tami
pred njom pojavilo se nešto što je sličilo povećoj hrpi odjeće. Na pločniku pored
ležala je iskrivljena cipela.
Afra je bila nekoliko koraka udaljena od te neobične prepreke, a kada se
približila, oteo joj se glasni vrisak; vrisak koji je odjeknuo čitavim trgom. Pred
njom je ležalo razmrskano tijelo nekog muškarca. Lice mu je bilo okrenuto
prema tlu, a oko njega se stvorila velika tamna lokva krvi. Ruke i noge bile su
mu savijene i iskrivljene na bizaran način. Afra je pala na koljena. Zajecala je i
pogledala prema majstorovoj daščari. Sa svih su strana ubrzo počeli prilaziti
graditelji koji su tek kretali prionuti poslu i okupljali se oko tijela.
,,Zovite liječnika!” odjeknulo je uspavanim trgom.
,,Neka dođe svećenik!” povikao je netko drugi.
Afra je sklopila ruke, a niz obraze su joj potekle suze.
,,Tko je to mogao učiniti?” zamuckivala je sebi u bradu. ,,Tko?”
 Jedan snažni kamenorezac u gruboj kožnoj kecelji pokušao ju je podići.
,,Dođi”, tiho joj je rekao, ,,tu se više ništa ne može učiniti.”
Afra ga je gurnula u stranu. ,,Pusti me!”
U međuvremenu se oko mrtvaca okupilo mnoštvo znatiželjnika. Doduše,
gotovo bi svaki tjedan kakav zidar ili tesar pao sa skele, a nije bilo rijetko ni da
su kamenoresci pogibali pod odlomljenim komadima kamena, ali smrt je uvijek
pobuđivala zanimanje. Na koncu konca, ljudi su se osjećali sretnima što takva
sudbina nije zadesila njih.
Jedna je podeblja matrona pogledala unakaženo tijelo i s užasnutim se
izrazom lica i gađenjem stala uzastopce križati.
,,Tko je on?” upitala je. ,,Poznaje li ga tko?”
Afra je jecajući rukama pokrila lice. Čitavo joj se tijelo treslo i uzalud se
pokušavala smiriti. Dotad se skupilo već četrdesetak znatiželjnika koji su se
naguravali ne bi li vidjeli mrtvaca. Iz pozadine se tada kroz gomilu progurao
jedan snažni čovjek.
,,Što se dogodilo?” glasno je viknuo i odgurnuo znatiželjnike u stranu.
,,Pustite me da prođem!”
Afra je prepoznala glas. Dobro je znala čiji je; ipak, njezin um kao da nije
prihvaćao da je to taj glas, kao da je bio previše zauzet sjećanjem na Ulrichov
zagrljaj.
,,Bože mili”, čula je taj isti glas. Podigla je konačno pogled. Na jedan
trenutak, koji kao da je trajao čitavu vječnost, sve u njoj kao da se zaledilo.
Zastao joj je dah. Nije se mogla pomaknuti. Nije ništa čula ni vidjela. Tek kada
je muškarac ispružio ruku i dodirnuo je, Afra je došla k sebi.
,,Majstore Ulrich? Vi?” promucala je u nevjerici, a zatim je skrenula
pogled na unakaženo tijelo.
Ulrichu von Ensingenu je tada bilo jasno što je ona pomislila.
,,Mislila si da sam...”
Afra je nijemo kimnula i plačući mu pala u zagrljaj. Okupljene je taj
zagrljaj iznenadio. Debela je matrona odmahnula glavom i prosiktala:
,,Ljudi, vidite li vi ovo! Takvo što u prisutnosti mrtvaca!”
U međuvremenu je stigao liječnik, odjeven u crno, kako je i priličilo
čovjeku toga poziva, i s okruglim šeširom na glavi, visokim barem dvije stope.
,,Zacijelo je pao sa skele”, rekao je majstor Ulrich mirnim tonom.
Liječnik se nagnuo nad leš, a zatim je, sa sumnjom u očima, uperio pogled
uvis i rekao:
,,Što bi taj čovjek tražio gore? Nije odjeven kao graditelj, prije kao putnik.
Poznaje li ga tko?”
Iz gomile se začulo mrmljanje. Neki su odmahivali glavama.
Liječnik se sagnuo i okrenuo mrtvaca na leđa. Kada su znatiželjnici
ugledali smrskanu lubanju, gomilom se prolomio nijemi vrisak. Neke su se žene
okrenule i bez riječi se udaljile.
 ,,Odjeća upućuje na stranca sa zapada. A to njegovu smrt čini još
zagonetnijom”, primijetio je Ulrich von Ensingen.
Elegantnim pokretom liječnik je skinuo svoj visoki šešir i dao ga jednom
dječaku da mu ga pridrži. Zatim je otkopčao mrtvačev ovratnik i položio uho na
njegova prsa. Odmahnuvši glavom, tiho je rekao:
,,Neka se Bog smiluje njegovoj duši.”
Tražeći bilo što što bi ukazivalo na strančevo podrijetlo, liječnik je u
unutarnjem džepu njegova prsluka pronašao smotano pismo. Bilo je zapečaćeno
pečatom strazburškog biskupa, a adresa napisana finim kaligrafskim rukopisom
glasila je: Za majstora Ulricha von Ensingena u Ulmu.
,,Pismo je namijenjeno vama, majstore Ulrich”, rekao je zapanjeno liječnik.
Ulrich, koji je po prirodi bio takav da ga ništa nije moglo potresti, izgledao
je zbunjeno. ,,Meni? Dajte da vidim!”
Graditelj je nesigurno pogledao u lica znatiželjnika. Ali samo na trenutak, a
onda se opet sabrao i povikao okupljenima: ,,Što ste se dovraga, ovdje skupili?
Tornjajte se odavde i krenite za svojim poslom. Vidite da je čovjek mrtav.”
Okrenuo se potom prema Afri i rekao: ,,To vrijedi i za tebe.”
Većina se na njegove riječi s negodovanjem pokupila. A i Afra ga je
poslušala.
U međuvremenu je svanulo. Kada se Ulrich von Ensingen penjao natrag u
svoju daščaru, otkrio je nešto što mu je objasnilo pad glasnika iz Strasbourga: tri
prečke na ljestvama koje su vodile do najviše skele bile su izvađene. Pažljivije
pogledavši, majstor Ulrich je ustanovio da je svaka od te tri prečke bila
prepiljena s obje strane. Nakon što je nakratko promislio, graditelju je sinulo da
stupica nije bila namijenjena stranom glasniku, već njemu. Ali, tko bi mu na
tako perfidan način htio oduzeti život?
Istina, imao je dovoljno neprijatelja. To je morao priznati. Bio je prilično
teška karaktera. A neki su mu zidari zasigurno željeli smrt kada bi prigovorio
njihovu radu. Ali, nije isto željeti nečiju smrt i zaista to učiniti. Ulrich je također
znao da ga je puk mrzio jer je uludo trošio novac bogatih građana umjesto da ga
je podijelio s njima. No, uopće pomisliti takvo što bila je besmislica. Nijedan od
bogatih građana koji su sami sebi postavljali spomenike u katedrali ne bi dao ni
pfeniga da im nije obećana raskošna crkva.
Bilo kako bilo, istragu će provesti gradski sudac. No, prije nego što ga je
Ulrich otišao obavijestiti o tome što je otkrio, otvorio je pismo. Ono je nosilo
grb biskupa bogatog grada Strasbourga, štićenika nadbiskupa iz Mainza, a u
njemu je stajalo:

Majstoru Ulrichu von Ensingenu.

Mi, Wilhelm von Diest, Božjom milošću biskup Strasbourga i
zemaljski grof Donjeg Alzasa, pozdravljamo Vas i nadamo se da ste
dobro u vjeri u Krista, našega Gospodina. Kao što sigurno znate, naša
monumentalna stolna crkva gradi se već preko dvije stotine godina i
 većim je dijelom perfectus1, no još uvijek joj nedostaju dva tornja za
koje je nacrte izradio majstor Erivin von Steinbach i koji bi našu
katedralu trebali učiniti nadaleko poznatom u slavu Krista, našega
Gospodina. Također, nije nam promaknulo da su građani Ulma
nadahnuti mišlju da na Dunavu treba aedificare2 najveću katedralu na
svijetu i da su Vas, majstore Ulrich, ovlastili za izvedbu radova koji će
biti završeni u ime Krista, našega Gospodina. Viatores3 iz Nürnberga
i Praga, s kojima se redovito susrećete, prenijeli su nam tu vijest, no
izvijestili su nas i o tome kako u gradu Ulmu ima onih koji su naumili
spriječiti gradnju najveće katedrale. Ta činjenica i vjera u Krista,
našeg Gospodina, koji će na Sudnji dan nagraditi dobre, a zle prokleti
za sva vremena, daju mi povod da Vam se obratim i zamolim da se
ostavite prepiraka u Ulmu te da dođete k nama i izgradite tornjeve
naše katedrale koji će svojim sjajem i razmjerima nadvisiti sve ostale
na obje partibus4 Rajne. Budite uvjereni da će Vaša nagrada biti
dvostruko veća od one koju vam isplaćuju ulmski patriciji, iako ne
znamo o kojem je iznosu riječ. Možete se pouzdati u glasnika koji Vam
nosi ovu poruku. Dobio je nalog da pričeka Vaš odgovor.
Pišem Vam, ovo pismo na njemačkom jeziku kako biste me mogli
razumjeti i kako Vam ne bi trebao prevoditelj, iako je moj latinski,
lingua5 Krista našeg Gospodina, mnogo tečniji.
Sastavljeno u Strasbourgu, na dan Svih svetih 1407. godine
nakon rođenja Krista, našeg Gospodina.

Nakon što je pročitao pismo, Ulrich von Ensingen se nasmiješio, a zatim ga

savio i spremio u prsluk.

Nemir među građanima Ulma nije izazvala sama smrt glasnika iz Strasbourga,
već okolnosti koje su do nje dovele. Gradski sudac, kojemu je Ulrich prijavio
kako je pronašao prepiljene ljestve, za napad je sumnjičio čak i samoga
graditelja.
Ipak, od te sumnje naposljetku su ga odvratila dva logična zaključka: prvi,
da graditelj nije imao razloga uništiti prilaz vlastitom mjestu rada, i drugi, da ga
je prije nekoliko dana netko već pokušao ubiti podmetanjem požara. Zato je
sudac svoju istragu usmjerio u drugom pravcu.
Sljedeće je dane Ulrich von Ensingen proveo zatvoren u svojoj daščari.
Previše mu je misli prolazilo kroz glavu. Razmišljao je o ponudi strazburškog
biskupa, no najviše o napadima čija je žrtva, bez ikakve sumnje, trebao biti on.
1
Završena – lat
2
Izgraditi – lat
3
Putnici – lat
4
Strane – lat
5
Jezik – lat
 Je li bila slučajnost što je Afra, poslužiteljica, bila u blizini kada su se oba
napada dogodila? Kad bi se Ulrich nagnuo nad svoje nacrte i udubio u misli u
tišini svoje daščare, pomisao na nju stalno bi mu odvlačila pažnju s katedrale.
Istina, Afra je bila lijepa; zapravo odviše lijepa za rad u pučkoj kuhinji. Ali, žene
su poput katedrala; što su ljepše, to više tajni skrivaju.
Griseldis, njegova žena, bila je najbolji primjer za to. Otkako ju je prije
dvadeset godina oženio, nije nimalo izgubila na ljepoti, i još uvijek mu je
predstavljala zagonetku. Griseldis mu je bila dobra žena, a Matthausu, njegovu
odraslu sinu, dobra majka. No, njezina strast, koja je svojstvena svakoj ženi u
najboljim godinama, nije bila strast prema muškarcu, već prema Deset Božjih
zapovijedi kojih se bezuvjetno pridržavala. Pobožnija ne bi bila ni sama Djevica
Marija.
U prividnoj harmoniji, njih su dvoje imali josipovski brak, kao četiristo
godina ranije saski car Heinrich s Kunigundom, koji je papa proglasio svetim
zbog njihove suzdržljivosti. Ulrich von Ensingen nije bio siguran je li Griseldis
slijedila Kunigundin primjer i težila beatifikaciji koja prethodi kanonizaciji.
Svaki puta kada bi se načeo razgovor o tome, ona bi pocrvenjela i dobila prištiće
na vratu i pobjegla bi na devet dana u samostan, gdje bi devet dana zaredom
ponavljala iste molitve po uzoru na apostole koji su to činili između Uzašašća i
Duhova.
Ulrich von Ensingen je svoje, još uvijek izražene, putene potrebe
zadovoljavao u jednom od kupališta gdje su bludnice nudile svoje usluge. One
od njega nisu tražile ništa osim isplate pet ulmskih pfeniga.
Ulrich se uslijed svega toga zatrpao poslom, a njegova ambicija i talent
donijeli su mu priznanja i slavu koji su nadilazili granice njegove zemlje. To je
moglo objasniti njegovo čudno ponašanje, njegovu samonametnutu samoću i
odbojan stav prema ženama. Ulrich von Ensingen glasio je za čudaka. Izgradnja
katedrale donosila mu je mnogo novca i već je samo to bilo dovoljno da stvori
neprijatelje. Zvali su ga ,,Majstor Oholi”. On je to znao i tako se i ponašao.
Zato mu je odmah bilo jasno gdje je trebalo tražiti sumnjivce. Ulrich je
gradskom sucu Benediktu naveo imena, a ovaj je svoje oružnike zadužio da
promatraju određene pojedince.
Gradski je sudac sasvim slučajno u Ličilačkoj ulici nabasao na jednog od
onih kojima nisu bila strana sumnjiva posla, kakvih je, uostalom, bio pun grad.
Ličilačka ulica nalazila se u dijelu grada koji nije bio na dobru glasu. Kao što joj
samo ime kaže, tu su ulicu nastanjivali ličioci. Koji je kalfa radio na kojoj strani
ulice moglo se razaznati iz boje njegovih ruku koje su od svakodnevnoga posla
bile plave ili crvene; a ove potonje kao da su bile znak kakove nadolazeće
opasnosti. Gledano prema središtu gradu, plavi su ličioci radili na lijevoj, a
crveni na desnoj strani.
Jedan muškarac s rukama umrljanima crvenom bojom krenuo je prema
“Volu”, gostionici u koju su posebno rado zalazili kirijaši; bila je jeftina i bučna
i sasvim odgovarajuća za kakav tajni susret bez neželjenih svjedoka. Tako je
barem mislio gradski sudac, koji je neprimjetno ušao u gostionicu. Osjećaj ga
nije prevario. Među bučnim kirijašima, putujućim pjevačima i trgovcima, lakim
ženama i siromašnim nadničarima koji su glodali kosti koje bi nakon nečijeg
mesnog obroka ostale na stolu, sjedio je Gero Hof, mlađahni kicoš i nasljednik,
okružen kojekakvim dangubama i ništarijama. Kako se činilo, bili su zadubljeni
u kockanje. Svaki je imao pravo na jedno bacanje. Igralo se na najveći ili
najmanji broj – broj na kocki koji se okrenuo Benedikt nije mogao vidjeti –
dobio je slabunjavi čovjek u dronjavoj odjeći. Ostali su ga počastili posprdnim
smijehom, a Gero ga je ohrabrujuće pljesnuo po ramenu nakon što mu je dao
nešto zamotano u krpe.
Gero se prvi udaljio od stola; odjednom mu se žurilo. Ostali su također
brzo napustili gostionicu. Gradski je sudac bio stari lisac i nije se dao lako
prevariti. Strpljivo je pričekao da čovjek sa zavežljajem pod rukom napusti
“Vola”, pa krenuo za njim.
Nakon što je malo odmakao, čovjek je zastao i ogledao se uokolo kako bi
se uvjerio da ga nitko ne slijedi, a zatim je skrenuo prema trgu. Gradski ga je
sudac neprimjetno slijedio do hrpe naslaganog kamenja. Skriven iza kamenja,
promatrao je kako se tajanstveni muškarac penje na najvišu skelu. Ovaj se nije
trudio biti oprezan, što je zacijelo bilo zbog omamljenosti pivom. Penjući se
ljestvama do najviše skele, snažnim je zamasima bacao zavežljaj s jedne
platforme na drugu. Na najvišoj skeli, tamo gdje je bila majstorova daščara,
zavežljaj je promašio cilj. Preletio je branik i pao u dubinu; vijorio je poput
jedra, a i iz njega je ispao jedan metalni predmet koji je, bučno zveknuvši, pao
na zemlju. Držeći se za najgornje ljestve, nepoznati je uto zastao i počeo tiho
silaziti.
Stigavši dolje, pokušao je podignuti taj predmet, kada mu je ruku
prikliještila nečija noga. Pijanac se nasmrt prepao, pomislio da ga je ščepao sam
vrag i divlje zamahnuo ljevicom po zraku.
,,Bože, spasi me!” povikao je u sav glas, tako da je odjeknulo čitavim
trgom. ,,U ime Oca i Sina i Djevice Marije.”
,,Zaboravio si Duha Svetoga!” reče gradski sudac, koji mu je stopalom
gnječio ruku. ,,Božje bi ti prosvjetljenje dobro došlo”, doda i tiho zazviždi, a
nato se iz sjene portala katedrale pojave dva oružnika.
,,Pogledajte”, nasmije se Benedikt, ,,ovo je lupež posebne vrste. Baci dokaz
ravno sucu pred noge.”
Benedikt pusti ruku mršavog muškarca, a jedan od oružnika podigne pilu
koja je ispala iz zavežljaja.
,,Budite milostivi, plemeniti gospodine”, molio je čovjek sklopljenih ruku.
,,Morao sam to učiniti jer sam izgubio na kocki – kao i prošli put.”
,,Ah”, oštro odvrati Benedikt. ,,Znači, ti si taj koji je otpilio prečke zbog
kojih je poginuo glasnik iz Strasbourga?”
Čovjek žustro kimne i padne pred suca na koljena: ,,Budite milostivi,
plemeniti gospodine. Sa skele nije trebao pasti strani glasnik, već majstor
katedrale. Pao je pogrešan čovjek, to je bila nesreća.”
 ,,I ja bih rekao! Kako se uopće zoveš, odakle dolaziš? Odavde nisi.”
,,Zovem se Leonhard Dümpel, s dopuštenjem, i nemam doma; smucam se
od mjesta do mjesta, prosim ili obavljam kakve sitne poslove. Ja sam odbjegli
rob. Priznajem.”
,,A što si radio s Gerom Guldenmundtom, onim naduvenim kicošom?”
,,On se druži s lutalicama kao što sam ja i koristi ih kako bi ugađao svojim
hirovima. Za komad kruha ili gutljaj piva ližu mu cipele – i to dok su mu na
nogama. Kada jede divlje trešnje, voli ispljuvati koščice koje mi onda
skupljamo, a umjesto konja, u svoja kola upregne tucet skitnica kojima naredi da
ga tako voze uokolo; zato nas nagradi toplim obrokom. Ipak, najveće
zadovoljstvo pruža mu kocka. Ne igra za novac, kao većina ljudi njegova
položaja, već za onog koji izgubi smišlja kojekakve zadatke.”
,,Guldenmundt je poznati varalica. A nije tajna da ne može podnijeti
graditelja katedrale”, reče sudac. ,,Čini se da njegovoj mržnji prema majstoru
Ulrichu nema kraja, inače mu ne bi pokušao dva puta oduzeti život.”
,,Ja nisam ubio glasnika, plemeniti gospodine!” potuži se Leonhard
Dümpel. ,,Morate mi vjerovati!”
,,Ali si skrivio njegovu smrt”, uteče mu Benedikt u riječ stroga glasa. ,,A
znaš što to znači za nekoga poput tebe.” Sudac rukom oblikuje omču oko vrata.
Tada se mladić uspravi na noge i počne otimati kao da je sišao s uma. Stao
je pljuvati, grebati i vrištati i oružnici su se namučili dok ga nisu uspjeli svezati.
,,Zatvorite ga u tamnicu”, odlučno naredi gradski sudac i rukom obriše znoj
s lica. ,,Sutra ranom zorom zaskočit ćemo i Geru. Ne smije proći nekažnjeno.”

Šest oružnika oboružanih kratkim mačevima i s lancima preko ramena rano

ujutro su upali u otmjenu Gul denmundtovu kuću na trgu pored tržnice i izvukli
Geru iz kreveta. Uhvaćen na prepad, Gero nije pružio nikakav otpor. Na pitanje
što će biti s njim, glavni oružnik, div širokih ramena, crne brade i mrka pogleda,
rekao mu je da će dovoljno brzo saznati. Nakon što su ga stavili u okove,
odmarširali su do Vijećnice.
Sunce je prvim, još umornim zrakama obasjalo krovove kuća. Marširanje
oružnika privuklo je na ulice građane, koji su jedva dočekali da se malo
provesele. Pred Vijećnicu je bio postavljen podij od sirovog drva sa stupom
srama u sredini. Žene na putu prema tržnici znatiželjno su protezale vratove.
Djeca su prekinula svoju igru s kolom i zvrkom i potrčala prema Vijećnici. U
trenu se pred stup srama slila gomila znatiželjnika.
Kada su prepoznali Geru Guldenmundta, začuli su se povici čuđenja, ali i
pakostan smijeh. Gero nije bio baš omiljen u gradu. Žamor je bivao sve glasniji;
ljudi su stali nagađati što je bogati gizdelin mogao zakuhati.
Naposljetku je na podij stupio gradski sudac Benedikt i pročitao optužnicu
u kojoj je stajalo da je Gero von Guldenmundt iskoristio odbjegloga roba za
opaki naum potaknuvši ga da otpili prečke na ljestvama na skeli katedrale. Zbog
toga je nedužan čovjek izgubio život – i neka se Bog smiluje njegovoj sirotoj
duši. Gero Guldenmundt, slobodni građanin grada Ulma, zbog toga je čina
kažnjen pribijanjem na stup srama na pola dana.
Sudac je osudu pričvrstio na stup srama, a oružnici su zgrabili Geru
Guldenmundta i doveli ga na podij. Glavni oružnik rastvorio je poprečnu gredu s
tri otvora debljine ruke, ugurao mu glavu i podlaktice u njih i s gornje i donje
strane spustio željezni zasun.
Pogrbljenih leđa i s glavom i rukama koje su izvirivale iz okova, Gero je
izgledao jadno. Nakratko je zavladala neugodna tišina. Je li puk utihnuo zbog
samilosti ili zbog straha pred bogatim razvratnikom?
A tada se oglasio jedan meki, tanki glasić. Plavokosa djevojčica, odjevena
u dugu plavu haljinu, koja još nije navršila ni dvanaest godina, živahno je
zapjevala omiljenu rugalicu:

Moju mati k’o vješticu spališe,

Oca mi k’o lopova objesiše,
A mene, derana kojeg izrodiše,
Zato nitko ne volješe.

Nato je izbio obijesni smijeh i odnekud su doletjele trule jabuke. One su

promašile cilj, ali jedno pokvareno jaje s crvenim žumanjkom pogodilo je Geru
točno sred lica. Poletjele su ubrzo i trule glavice zelja i salate, od kojih se jedan
listak prilijepio na Guldenmundtovo čelo.
Žene s tržnice s obližnjih su bunara donosile krčage vode i izlijevale ih na
glavu bespomoćnog prijestupnika. Obijesno su oko njega plesale, uzdizale
suknje i izrugivale se bogatom kicošu. To što je baš Gero dospio na stup srama
bilo je za mnoge pravo veselje.
Afra je začula buku i otišla vidjeti što se to zbivalo. Nije znala tko je bio na
stupu srama, a lice muškarca u okovima jedva se vidjelo. Bijesni povici gomile
također nisu mnogo otkrivali: ,,Objesite ga, lupeža”, vikali su, i: ,,Jadniku će se
poderati najbolje odijelo!” Ili: ,,Pravo mu budi, napuhanomu kicošu!”
Gerovo se lice moglo vidjeti tek kada je jedna žena s tržnice, na sveopće
veselje gomile, prijestupniku zalila lice vjedrom prljave vode. Afra se tada
približila stupu srama. Iščekujući daljnju paljbu, Gero von Guldenmundt je
zatvorio oči. Mokra mu je kosa visjela s čela, a za desni kut usana prilijepili su
mu se ostaci doletjelog povrća. Jaja i trulo voće koji su ležali posvuda oko njega
širili su nesnosan miris.
Tada je Gero iznenada otvorio oči. Pogled mu je bezizražajno preletio po
gomili i zaustavio se na Afri. Čelo mu se naboralo; pogled mu je jasno odavao
mržnju i prezir. Nakon što je Afru odmjerio od glave do pete, napuhao je obraze
i pljunuo u daljinu.
Oružnici koji su pazili da nitko ne nasrne na kažnjenika morali su se dobro
pomučiti da obuzdaju puk. Bijesni muškarci i žene, a ponajprije žene, bacali su
na stup srama sve što im je došlo pod ruku. Nije prošao ni sat, a naduveni je
kicoš već bio okružen usmrđenim otpadom od tri lakta visine.
Oko podneva, svjetinom okupljenom pred stupom srama proširila se vijest
da će Gerov suučesnik, odbjegli rob, koji je skrivio smrt strazburškog glasnika,
sljedećega jutra biti obješen. Jedan je putujući pjevač tu vijest pjevajući prenosio
od ulice do ulice i svojom pjesmom izazvao veliko zanimanje. Od posljednjega
smaknuća prošlo je već šest tjedana, što je za građane Ulma, gladne krvi, bilo
predugo razdoblje. Oni, međutim, nisu bili ništa krvoločniji od drugih; u to je
doba otpremanje čovjeka u smrt bilo središnji događaj i povod veselju.
Smaknuća se nikada nisu izvršavala unutar gradskih zidina jer čestiti
građani tomu nisu htjeli prisustvovati, a ni pogled na krvnika nije im bio mio.
Krvnik je također živio izvan grada i muku mučio s udajom kćeri. Kao i u
svemu ostalom u životu, na svako od smaknuća nije se jednako gledalo;
odrubljivanje glave smatralo se posve časnim, dok se na spaljivanje na lomači ili
vješanje gledalo s gađenjem.

Događaj koji je uslijedio sljedećega jutra tako baš i nije bio po ukusu fine
gospode. Bučna se svjetina plešući okupila oko osuđenika. On je svoj posljednji
put morao prijeći na magarcu, okrenut prema repu, što se smatralo najvećom
sramotom i poniženjem, a publika je to veselo pozdravila. Sprijeda je koračao
svećenik noseći križ i naoko mrmljajući molitve, dok je zapravo virkao lijepe
građanske kćeri koje su se, pospane, naginjale kroz prozore.
Na gubilištu nedaleko gradske kapije, krvnik je već bio pripravan i čekao
povorku. Na sebi je imao grubo sukno, opasano širokim kožnim remenom.
Kožna maska na njegovoj goloj glavi izgledala je pomalo komično jer bi se na
svaki njegov pokret uznjihala.
Vješala su bila napravljena od dva okomito postavljena stupa, zabodena u
zemlju, i poprečne grede na koju je osuđenik bivao obješen. Radi primjera
drugima, krvnik je ostavljao posljednjeg obješenog visjeti. Napola raspadnuti
leš, koji je oko sebe širio nesnosan smrad, njihao se na jutarnjem vjetru.
Oblijetali su ga rojevi muha.
Oružnici su Leonhardu Dümpelu dali napitak od mandragore koji je davao
osjećaj obamrlosti. Kada je konačno stigao na gubilište, skinuli su mu okove.
Pokoravao se bez riječi njihovim zapovijedima; dapače, veselo je namignuo
publici kao da ga se sve to ništa ne tiče. Svećenik koji je bio oslonjen na jedan
od stupova vješala dao mu je oprost od grijeha. On je ostao iznenađujuće miran i
čak je promrmljao: ,,Tako je pravo. Tako je pravo.”
,,Hajde već jednom!” doviknuo je krvniku jedan nestrpljivi starac. ,,Želimo
vidjeti lupeža kako visi!”
,,Želimo ga vidjeti kako visi!” ponovila je složno gomila.
Naposljetku je krvnik na poprečnu gredu vješala prislonio ljestve, popeo se
na vrh i nedaleko raspadnutog leša svezao uže s omčom. Zatim je dokotrljao
bačvu, uspravio je i dao zločincu znak da se popne na nju. On se popeo za njim i
nataknuo mu omču oko vrata.
Iznenada je među okupljenima zavladala tišina. Otvorenih usta i
znatiželjnih pogleda pratili su kako krvnik silazi s bačve i odstranjuje ljestve.
Odjednom je sve stalo. Na jutarnjem je povjetarcu škripalo samo uže na kojemu
je visio napola raspadnuti leš. Dümpel je bacio pogled na publiku, gotovo kao da
je pun ponosa što je izazvao toliko pažnje.
,,Želimo čuti kako krckaju!” povikao je isti onaj starac.
Svi su znali na što je mislio: krckanje koje se čulo kada bi osuđeniku omča
stegnula vrat i kada bi se razdvojili vratni kralješci.
,,Želimo čuti kako krckaju!” zaurlao je starac.
Nije uspio dovršiti, a krvnik je već snažnim udarcem noge izmaknuo
bačvu. Bačva se prevrnula, a zločinac je ostao visjeti na omči. Dümpelu je omča
stegnula vrat i začulo se krckanje koje su svi očekivali čuti. Vidjeli su se njegovi
posljednji trzaji, bezuspješni pokušaj podizanja ruku, kao da je htio poletjeti – a
onda je presuda konačno bila izvršena.
Gomila je zapljeskala. Gospođe kojima su oko struka bile opasane pregače,
jer su tako žurno izašle iz kuhinja da ih nisu stigle skinuti, stale su u istom ritmu
jecati, poput narikača, a dječurlija je stala trčati uokolo raširenih ruku
oponašajući posljednje trzaje obješenog čovjeka.
U isto vrijeme, donositelja su presude, u kupki s mirisnim travama ribale
njegove služavke.

Nakon što je dva dana kasnije Varro da Fontana isporučio Afri haljinu, nju je
spopala grižnja savjesti. Još nikada nije imala tako lijepu haljinu. Bila je od
sjajne zelene tkanine s dugom suknjom koja je od grudi ravno padala sve do
poda. Dekolte četvrtastog izreza, ukrašen svilenim vrpcama i širokim
ovratnikom, izgledao je poput prozora iza kojega mame tisuće obećanja. Rukavi
su bili široki, a takve su haljine, pomislila je Afra, nosile samo plemenite dame.
Fontana je Afri skrojio haljinu koja je savršeno pristajala njenom tijelu.
U kući ribara Bernwarda bilo je tek malo ogledalo u kojemu se nije mogla
vidjeti cijela, ali kada se pogledala, Afrino je srce brže zakucalo. Kakvim
povodom bi jedna priprosta poslužiteljica mogla nositi takvu haljinu?
Još veću nedoumicu u Afri je izazivala nedokučivost Ulricha von
Ensingena. Nije znala što da misli o njemu. S jedne strane, s njom se ophodio s
takvom odbojnošću da se osjećala posramljenom, a s druge strane, dao je za nju
sašiti skupocjenu haljinu koja bi izazvala zavist svake bogate građanke. Ponekad
bi posumnjala da se majstor Ulrich poigrava s njom ili da joj se samo htio
narugati time što joj je poklonio haljinu koja joj uopće nije stajala. U onim
noćima kada ne bi mogla zaspati bavila bi se samo jednom mišlju. Zatim bi
ustala, upalila svijeću i promatrala zelenu haljinu koju je objesila u ormar.
 Kada je sanjala, uvijek bi to bio san o djevojci u zelenoj haljini za koju nije
znala je li to ona ili neka druga jer joj nije mogla vidjeti lice. Djevojku bi po trgu
progonila gomila bučnih muškaraca, koju je predvodio Ulrich von Ensingen.
Iako se u snovima najčešće ne može pobjeći progoniteljima jer su mišići
teški poput olova, djevojka u Afrinim snovima trčala bi s lakoćom, poput pera, i
poput ptice bi na kraju odletjela na krovove velikog starog grada. Nakon toga bi
se Afra uvijek probudila i uzalud bi pokušavala dokučiti smisao svojih snova.
A tako bi se i nastavilo, možda i do Sudnjeg dana, da se nije dogodilo nešto
posve neočekivano; nešto u što je Afra jednako malo vjerovala kao i u potpuni
oprost svih grijeha.
 Došao je svibanj, a s njime i proljeće. Nije to bilo toplo
proljeće kao proteklih godina. No, s juga su puhali blagi
vjetrovi koji su rastjerivali vlagu i hladnoću. Proljetni sajam na
trgu pored tržnice privlačio je staro i mlado. Ljudi su dolazili
izdaleka. Gradski trgovci i zanatlije nudili su svoju robu na prodaju. Našlo se tu
i mađioničara i glazbenika, kao i svakojakoga šarolikog svijeta. U gostionicama
i tavernama se plesalo.
Upravo na proljetnom sajmu, prve nedjelje u svibnju, upoznali su se
Bernward, ribar, i njegova supruga Agnes. Otada je prošlo mnogo ljeta, ni sami
se više nisu mogli sjetiti koliko, ali svake su se godine iznova vraćali na mjesto
njihova prvog susreta.
Bilo je to na svibanjskom plesu u “Jelenu”, lijepoj gostionici u ulici Hirsch
u koju su većinom zalazile zanatlije. Ondje su navratili i ovoga proljeća.
I Afra je toga dana, na koji su bili obustavljeni radovi na katedrali, posjetila
godišnji sajam. Voljela je vrevu, nepoznate ljude i svakojake atrakcije. Život joj
ionako nije bio osobito zanimljiv. Ipak, hladno je odbila jednog šegrta
kamenoresca koji ju je pozvao na ples u “Jelen”. Ne, na muškarce nije ni
pomišljala i nikada to nije požalila.
Uzalud je pogledom tražila majstora Ulricha, jedinog muškarca prema
kojemu je osjećala naklonost. Naravno, Afra je znala da je Ulrich von Ensingen
bio znatno stariji od nje i da je, k tomu, bio i oženjen, i zapravo nije znala čemu
se točno nadala, ali to ju nije sprečavalo da misli na njega. Možda je upravo
njegova nepristupačnost bila ono što je Afru neodoljivo privlačilo.
Prije no što se spustila noć, vratila se kući. Ribar Bernward i njegova žena
još uvijek se nisu vratili sa svibanjskog plesa i Afra je odlučila rano poći na
spavanje. No, tek što je odložila haljinu, netko je žustro pokucao na vrata.
Afrina soba u potkrovlju imala je samo jedan prozor koji je gledao na rijeku,
tako da nije mogla vidjeti tko je to svratio u tako čudno doba.
Isprva se oglušila, ali, budući da je kucanje bivalo sve glasnije, uputila se u
prizemlje i kroz zatvorena vrata upitala: ,,Tko je to u tako kasni sat? Ribar
Bernward i njegova žena još se nisu vratili.”
,,Ne tražim ribara Bernwarda i njegovu ženu!”
Afra je odmah prepoznala glas. Bio je to Ulrich von Ensingen.
,,Vi ste, majstore Ulrich?” iznenađeno poviče ona.
,,Zar me nećeš pustiti unutra?”
U tom trenu Afri prođe kroz glavu da je na sebi imala samo tanku lanenu
podsuknju. Nagonski je tanku tkaninu navukla do grla. To što je bila
neprikladno odjevena bilo je već dovoljno neobično, no sama činjenica da ju je
majstor Ulrich potražio u taj večernji sat potpuno ju je zbunila i sva se tresla.
Naposljetku je otvorila vrata i Ulrich je brzo ušao u kuću.
,,Majstor Varro me je obavijestio da ti njegova haljina iznimno dobro
stoji”, reče Ulrich, kao da je kasnovečernji susret nešto posve uobičajeno.
Afra je osjećala kako joj srce lupa. Bojala mu se odgovoriti da ne ispadne
glupa. U svojoj smetenosti samo je nijemo kimnula usiljeno se osmjehnuvši i
gotovo se lecnula kada je začula vlastiti glas: ,,Krojač valjda zna, majstore
Ulrich. Želite li vidjeti haljinu?”
,,Zato sam i došao, Afro”, odgovori Ulrich kao da se to samo po sebi
razumije. Ton njegova glasa ju je umirio i Afra se opustila i sabrala.
,,Onda dođite”, reče ona, također kao da se to podrazumijevalo, i pokretom
ruke ga pozove da krene za njom po stepenicama. Dok su se penjali prema
njenoj sobi, Afra je prekinula neugodnu šutnju: ,,Ribar i njegova žena, koji su
mi postali poput roditelja, otišli su na ples u “Jelen”. Zašto vi niste tamo?”
,,Jaaaa?” otegnuto se nasmijao majstor Ulrich. ,,Dugo je vremena prošlo
otkako sam ja bančio po zabavama. Ali, zašto ti nisi otišla na ples, Afro? Kako
sam čuo, omiljena si među klesarima i tesarima.”
,,Ali oni nisu meni omiljeni”, odgovori obijesno Afra. ,,Takvi trče za
svakom suknjom, samo da nije starija od njihove majke. Ne, radije ću ostati
sama.”
,,Onda bi jednoga dana mogla završiti i u samostanu. A to bi bilo šteta za
tako lijepu djevojku kao što si ti.”
Afra je bila naviknuta na laskanje, ali nije se time zanosila. No, s Ulrichom
je bilo drukčije. S užitkom je upijala njegove riječi, koje su bile poput jutarnjeg
vjetrića u ljetnome danu. Ta dovoljno je dugo čekala na barem bezazleno
udvaranje ili tek koju riječ naklonosti.
U svojoj sobi žurno je složila svoju svakodnevnu haljinu koja je visjela
preko stolice; to je, naime, bila jedina stolica u sobi, a zatim je iz ormara uzela
haljinu koju joj je sašio Varro i pokazala je Ulrichu.
,,Lijepo, vrlo lijepo”, primijeti on.
Afri nije promaknulo da Ulrich gotovo nije ni pogledao krojačevu kreaciju.
,,Želite li...”, sramežljivo ga upita Afra.
,,... da obučeš haljinu. Haljina bez djevojke da je nosi je jednako zanimljiva
kao svetačka litanija! Slažeš li se?”
,,Ako vi tako kažete, majstore Ulrich.” Iako je nosila dugu podsuknju, Afra
se pred Ulrichom osjećala golo. Nije da je bila sramežljiva. Tko je dugo godina
živio na selu među jednostavnim, sktomnim ljudima, osjećaj srama bio mu je
stran. No, ovako neočekivano, oklijevala je skinuti se pred Ulrichom.
Ulrich von Ensingen bio je iskusan čovjek, i činilo se kao da je bio dorastao
svakoj situaciji. Primijetio je njezino oklijevanje i sjeo naopako na stolicu, tako
da joj je bio okrenut leđima. Zatim je rekao:
,,Neću gledati.”
 Afra se zacrvenjela. Stidjela se razodjenuti, no bio je to stid posve drukčiji
od onog što ga je osjetila pred slikarom Altom von Brabantom. Odjednom ju je
obuzeo užasan strah; strah od toga što bi učinila da joj se Ulrich von Ensingen
približi. Zapravo, ništa joj ne bi bilo draže od toga; ali, loša iskustva s
muškarcima razbila su joj sve iluzije. Često je u usamljenim satima razmišljala o
tome hoće li se ikada moći prepustiti strasti i podati se nekom muškarcu. U tim
se satima osjećala nekako praznom, nesposobnom za strastvene osjećaje.
Kad je konačno svukla podsuknju, na trenutak se našla gola iza Ulrichovih
leđa. On ju nije mogao vidjeti, i gotovo je bila razočarana što se nije okrenuo.
Otkako ju je majstor Alto naslikao kao svetu Ceciliju, bila je ponosna na svoje
lijepo tijelo. Afra je potom lagano skliznula u zelenu haljinu, namjestila dekolte
i poravnala široki okovratnik. Dok je popravljala frizuru, nestašno je, poput
djeteta koje se igra skrivača, uzviknula:
,,Majstore Ulrich, sada možete pogledati!”
Ulrich von Ensingen je ustao i zadivljeno je pogledao. Već je odavno znao
da je bila lijepa, ljepša od svih građanskih kćeri u Ulmu koje su nedjeljom
roditelji vodili u crkvu. Bila je jednostavno – drukčija. Njena je tamna kosa
blistala svilenkastim sjajem. Obrazi su joj se lagano rumenjeli, usne su joj bile
pune, a iz očiju joj je blistalo na tisuće obećanja.
Majstor Alto je Afru naučio pravilnom držanju koje je naglašavalo liniju
tijela. Stajala je na desnoj nozi, dok joj je lijeva bila lagano svijena, i držala je
ruke iznad glave, kao da je još uvijek bila zaokupljena kosom. Taj je položaj
posebno naglašavao njen dekolte i liniju grudi, na kojima se Ulrichov pogled
duže zadržao, sve dok konačno nije počeo kliziti niz njenu vitku figuru.
Bio je zbunjen. Njezino ga je lice podsjećalo na Utino, lice dobročiniteljice
u naumburškoj katedrali, najljepše lice pretvoreno u kamen sjeverno od Alpa. S
druge strane, Afrino tijelo ni najmanje nije nalikovalo tijelu te mudre djevice,
koja je već gotovo dvjesto godina krasila rajska vrata katedrale u Magdeburgu.
Afra ga je s osmijehom promatrala. Bila je zapanjena spoznajom da je ipak
postojalo nešto što je moglo smesti Ulricha von Ensingena. Dok ga je gledala,
osjećala je njegovu nesigurnost. Izbjegavao je njen pogled, i Afra je prvi put u
životu osjetila svoju nadmoć nad muškarcem.
,,Ništa ne govorite”, reče ona kako bi mu skratila muke. ,,Razumijem i
zašto. Mislite da jedna tako otmjena haljina ne dolikuje poslužiteljici iz pučke
kuhinje. Nije li tako?”
,,Naprotiv”, odvrati Ulrich. ,,Pogled na tebe ostavio me je bez riječi. Prije
bih rekao da tako lijepa djevojka kao što si ti ne pristaje u pučku kuhinju.”
,,Zar se vi to meni rugate, majstore Ulrich!”
,,Nipošto!” reče on i zakorači prema Afri. ,,Tvojim sam izgledom očaran
od našega prvog susreta gore u daščari.”
,,To ste onda dobro skrivali”, odvrati Afra. Ulrichovo joj je laskanje
ulijevalo sigurnost. ,,Ja sam vas držala osobenjakom kojemu je jedina strast
gradnja katedrala. Ta niste se baš pokazali susretljivim, iako sam vam možda
čak i spasila život.”
,,Znam da nisam. A što se tiče mog osobenjaštva, nisi sasvim u krivu. Svi
pravi umjetnici podređuju cijeli svoj život umjetnosti. Pjesnici, slikari i graditelji
u tom se pogledu nimalo ne razlikuju. A još im je jedna stvar zajednička – muza,
žensko biće nadzemaljske ljepote kojemu se dive i koje veličaju u svojim
djelima. Sjeti se koga je Walther von der Vogelweide6 opjevao u svojim
Djevojačkim pjesmama. Ili, sjeti se Huberta van Eycka7, najznačajnijeg slikara
našeg doba. Njegove madone nisu svetice, već divljenja vrijedne ženske figure
golih grudiju i putenih usana. A figure koje graditelji postavljaju na portale
velikih katedrala, tobože u slavu Božju, zapravo su slike i prilike njihovih muza
ili muški snovi pretočeni u kamen.”
Ulrich joj se još malo približio. Prestrašena, Afra se lecnula. Dogodilo se
ono čega se bojala; ono čemu se nadala. Koliko li je samo čeznula za njegovom
blizinom, koliko je jako željela da se to dogodi, a sada je ustuknula. Što ju je
toliko sputavalo? Htjela je propasti u zemlju od jada.
Ulrich je primijetio njeno oklijevanje i zastao. ,,Ne moraš me se bojati”,
tiho reče.
,,Ne bojim vas se, majstore Ulrich”, zaniječe Afra.
,,Sigurno još nikada nisi bila s muškarcem.”
Afra je osjetila kako joj krv navire u obraze. Kao da joj se pamet pomutila.
Što je trebala reći? Je li trebala lagati i reći: ‘Ne, majstore Ulrich, vi biste bili
prvi?’ Ili mu je ipak trebala ispričati što joj se dogodilo dok je još bila takoreći,
djevojčica?
Tada je naglo rekla, ako već ne cijelu, onda barem djelomičnu istinu: „Moj
gospodar, kod kojega sam od dvanaeste godine živjela i radila, silom me je uzeo
kad mi je bilo tek četrnaest. Kad je dvije godine kasnije opet nasrnuo na mene,
pobjegla sam. Eto, sad znate...”
Afra je počela plakati. Da je Ulrich pitao zašto plače, ne bi mu znala
odgovoriti. Glava joj je bila prazna, bez ijedne misli. Nije ni primijetila kako ju
je Ulrich suosjećajno privukao u naručje i pomilovao po leđima.
„Preboljet ćeš to”, tješio ju je.
Afri se iznenada učinilo kao da se probudila iz sna. No, taj je san bio java.
Kada je shvatila da mu je u zagrljaju, tijelo joj je obuzeo ugodan osjećaj.
Osjetila je potrebu da se privije uz njega. I odjednom je popustila tom nagonu.
Iako nije prestajala plakati, stala se smijati. Da, smijala se svojim suzama i
obrisala rukama oči.
„Oprostite mi, bilo je to jače od mene.”

6
Walther von der Vogelweide, (1170- o.1230), je najpoznatiji njemački lirski pjesnik
srednjeg veka.
7
Hubert van Eyck (o. 1370-1426.) je flamanski slikar; zajedno s bratom Jan van Eyckom
autor čuvenog gentskog oltara.
 Mnogo dana kasnije, kada bi se sjetila te noći – a to nije bilo jednom –
odmahnula bi glavom i uvijek se ponovno upitala kako se moglo dogoditi ono
što je uslijedilo: dok ju je Ulrich još uvijek držao u zagrljaju, zakoračila je
unazad i polegla se na svoj krevet. Mirno je ležala pred njim. Na tren su se oboje
ukočili. Zatim je Afra zadigla haljinu iznad bedara i ponudila mu se.
„Bože, koliko te želim”, prošaptao je Ulrich von Ensingen.
„I ja tebe”, odgovorila je ona sigurna glasa.
Kada je Ulrich legao na nju i kada je naglim, snažnim pokretom ušao u nju,
Afra je gotovo zavrištala, ne od boli, nego od požude. Osjećala se kao nikada
prije: kao da lebdi, omamljena, bez ijedne misli u glavu. Nestali su gađenje i
odbojnost koje je dugo osjećala na samu pomisao na dodir muškarca. Ulrich ju
je volio s toliko nježnosti i predanosti da je poželjela da nikada ne prestane.
„Hoćeš li biti moja muza?” gotovo djetinje je upitao graditelj.
,,Hoću”, uzviknula je Afra uzbuđeno.
Ulrich ju je uhvatio oko struka i podignuo je, tako da joj se tijelo izvilo
poput luka iznad crkvenog portala. I dok se njegovo prodiranje u njezino tijelo
nastavilo poput blagih valova na rijeci, rekao je: „Onda ću ti u svojoj katedrali
podignuti spomenik. Svijet će pričati o tebi i za tisuću godina, lijepa moja
muzo.”
Ubrzao je pokrete. Njegov isprekidani dah ju je bacio u zanos. Uspravila se
na njemu i osjetila snagu koja je izbijala iz njegove muškosti. Iznenada, kao da
ju je preplavila unutarnja vatra. Činilo joj se kao da oko nje odzvanjaju visoki
tonovi korala. Jedanput, dvaput, a zatim je klonula.
Držala je oči zatvorenima i nije ga se usudila pogledati. Iako je zbog
njegove težine jedva disala, poželjela je da Ulrich zauvijek ostane ležati na njoj.
,,Nadam se da ti nisam rasparao tu lijepu haljinu”, začula je njegov glas kao
iz daljine.
Ta primjedba u Afri skoro da je izazvala smijeh. Za ono što je upravo
doživjela, drage bi volje dala i haljinu i sav svoj imetak. No, pomislila je,
vjerojatno je i Ulrich von Ensingen bio zanesen trenutkom kao i ona.
Prošlo je neko vrijeme prije no što su joj se misli razbistrile. Prvo što joj je
prošlo glavom bili su ribar i njegova žena! Nije mogla ni zamisliti što bi se
dogodilo da u njezinoj sobi nađu majstora Ulricha.
„Ulrich?” započela je oprezno Afra, „bilo bi bolje...”
,,Znam”, prekinuo ju je on i ustao. Poljubio ju je i sjeo na rub kreveta.
,,Iako...”, nastavio je, „ti više nisi dijete. Ribar ti nema što predbacivati.”
Afra se uspravila i popravila svoju zelenu haljinu. Dok je namještala
pletenicu, rekla je : „Ti si oženjen i znaš što to znači za nekoga poput mene.”
Ulrich von Ensingen je u tom trenu podignuo glas: ,,Nitko, čuješ li me,
nitko te neće moći nizašto optužiti. Ja ću se za to pobrinuti.”
„Što time želiš reći?” upitno ga je pogledala.
„Samo sudac može podignuti optužnicu protiv bluda. No, za to mu trebaju
svjedoci. Osim toga, on to neće učiniti. U tom bi slučaju morao optužiti i
samoga sebe i svoju ljubavnicu. Nije tajna da Benedikt dvaput na tjedan
posjećuje ženu gradskog pisara Arnolda. Ta zar nije čudno da je posljednja
optužnica protiv nečije ljubavnice u ovome gradu podignuta prije sedam
godina?” Čvrsto ju je uhvatio: „Ne boj se. Ja ću te zaštititi.”
Ulrichove riječi su je smirile. Nikada joj nitko nije rekao takvo što. No, dok
su se gledali oči u oči, Afra je po prvi put osjetila zabrinutost: je li bilo u redu
prepustiti se osjećajima koje je gajila prema Ulrichu?
Činilo se kao da joj je čitao misli. „Je li ti žao?” upitao je.
,,Žao?” Afra je pokušala prikriti svoju nesigurnost. „Ne želim zaboraviti ni
jedan tren prošloga sata, vjeruj mi. Ali, bolje je da sada odeš prije nego što se
Bernward i Agnes vrate kući.”
Ulrich je kimnuo glavom. Onda ju je poljubio u čelo i nestao.
Ribarska je četvrt utonula u tamu. Tu i tamo bi zaplamsala kakva baklja –
noćobdije su se vraćale s plesa.
Majstor Ulrich je po izlasku naletio na pijanca koji ga je gurnuo pa
promrmljao ispriku. Samo nekoliko koraka dalje od kuće ribara Bernwarda,
skitao se čovjek s fenjerom. Na tren se graditelju učinilo da je prepoznao Geru
Guldenmundta. No, fenjer se iznenada ugasio i čovjek je nestao u jednoj
pokrajnjoj uličici.

Te je noći i sljedećih dana Afra lebdjela u oblacima. Konačno je mogla okrenuti

leđa svojoj prošlosti. Njen se život dotad svodio na puko preživljavanje, a
odjednom kao da je oživjela. Htjela je živjeti i toliko toga doživjeti.
Iz djevojke koju se resile urođena sramežljivost i suzdržanost sada je
zračilo samopouzdanje. Postala je čak i obijesna. Uživala je u opuštenom
čavrljanju s kamenorescima i tesarima i na njihova udvaranja, pošalice i
zadirkivanja odgovarala bockavim primjedbama koje bi ušutkale golobrade
mladiće.
Naravno, graditeljima nije promaklo da je majstor Ulrich von Ensingen,
koji dotada nikada nije zalazio u pučku kuhinju, odjednom počeo tamo
objedovati. A kada bi Afra majstoru poslužila jelo, pažljivom promatraču ne bi
promaklo da bi joj ruke malo zadrhtale. To je dalo povoda glasinama. Osim
toga, Ulrich i Afra nisu skrivali svoje osjećaje kada bi se našli navečer nakon
posla.
Afra je od Ulricha naučila mnogo o arhitekturi; podučio ju je razlici između
starog i novog stila u gradnji, između križnog i rebrastog svoda te o zlatnome
rezu koji se na neki neobjašnjivi način doima savršenim ljudskome oku, kao
pjesma putujućih pjevača uhu. Doduše, tajnu savršenosti sectie auree8 –
razmjera veličina u kojem se manji dio odnosi prema većem kao taj veći prema
cjelini – Afra nije uspjela u potpunosti dokučiti. No, sama ta zakonitost koju su

8
sectio aurea, lat. – zlatni rez
primjenjivali veliki graditelji, a koju je postavio Grk Euklid, Afru se iznimno
dojmila.

Nerijetko su se Afra i Ulrich voljeli noću, u prozračnim visinama u graditeljskoj

daščari ili, za lijepih dana, na obali rijeke. Kada je Afra jednom prilikom tamo
poderala svoju skupocjenu zelenu haljinu, Ulrich joj je kod majstora Varra
naručio dvije nove; jednu crvene, a drugu žute boje.
Afra se više nije ustručavala odjenuti poput bogate građanke, iako je
njezina pomodna odjeća izazvala mnoga naklapanja. U pučkoj kuhinji je mnogo
puta načula riječi: ‘Već će on to naplatiti’.
Da će upravo zbog te žute haljine njezin život krenuti nizbrdo, Afri se
činilo nevjerojatnim poput sunca na Dušni dan. No, ipak je bilo tako i nikako
drukčije.
Varro da Fontana je skupocjeni materijal za haljinu donio iz Italije, gdje je
žarkožuta boja bila posebno popularna. Ni krojač, koji je podrijetlom bio s juga,
ni Afra, nisu znali da je žuta odjeća sjeverno od Alpa imala sasvim drugo
značenje. Kako bi skrenule na sebe pozornost, pretežno žute haljine nosile su
bludnice u javnim kupalištima i žene koje su se podavale za novac.
Prve su je primijetile žene na tržnici. Kada bi Afra prolazila tržnicom, gdje
je prije i sama prodavala ribu, žene su rogoborile: „Izgleda da je širenje nogu
unosan posao. Fuj, vragu si prodala dušu!” Neke bi pljunule pred nju ili bi joj
okrenule leđa kada bi ju srele. Afra nije ni slutila što je bio razlog te iznenadne
promjene u njihovu ponašanju i zato je nastavila nositi žutu haljinu.
Jedne subote, kada se u pučkoj kuhinji kao i uvijek opušteno jelo i pilo,
dogodilo se nešto neočekivano. Jedan tesar, kojega su zbog visine nazivali
divom, bacio je na stol pred Afru pet ulmskih pfeniga i, omamljen od
razvodnjenog piva, povikao:
,,Dođi, droljo mala, zadovolji me tu na stolu!”
Nato je žamor naglo utihnuo. Sve su oči bile uperene u Afru dok je div
otkopčavao hlače.
Afra se ukočila. „Ti misliš da sam ja od onih koje možeš kupiti za pet
pfeniga?” odvratila mu je ona gotovo vičući. Nimalo muževnog, prezirno ga je
potom odmjerila i dodala: „Nikada u životu nisam vidjela veće rugobe od tebe.”
Prisutni su se grohotom nasmijali i stali udarati šakama po stolu kao po
tamburinu.
„Novac je tu, sad ga još samo trebaš zaraditi!” povikao je div i krenuo
prema Afri ispruženih ruku. Uhvatio ju je u željezni stisak i prevrnuo je na stol.
Svi muškarci znatiželjno su ispružili vratove.
Afra se žestoko branila.
„Pomozite mi!” vikala je. Ali, muškarci su samo zurili u njih. Bilo je
nemoguće oduprijeti se njegovoj divovoj snazi, no ipak, Afra je posljednjim
snagama zabila koljeno u njegovo međunožje. On se počeo presavijati, glasno je
zaurlikao, pa se srušio na pod. Afra se potom uspravila na noge i pojurila prema
izlazu, u strahu da će je ostali zaustaviti. A u tom se trenu na vratima pojavio
Ulrich von Ensingen. Žamor je naglo utihnuo.
Majstor graditelj ju je zagrlio. Afra je zajecala, a on ju je nježno pomilovao
po kosi, u isto vrijeme bijesnim pogledom motreći raspojasane muškarce.
,,Je li sve u redu?” tiho ju je upitao.
Afra je kimnula. Ulrich ju je pustio iz zagrljaja i prišao divu koji se još
uvijek savijao od bolova na podu.
„Diži se, svinjo”, rekao je jedva čujno i zapriječio tesaru put, „diži se da svi
vide kako izgleda svinja.”
Div je promumljao nešto što je zvučalo kao isprika i s mukom se pridigao s
poda. Tek što se ovaj uspravio, majstor Ulrich je objema rukama posegnuo za
stolicom, zamahnuo i njome udario po tesarovoj glavu. Stolica se raspala, a div
se srušio na pod.
„Izbacite ga van. Smrdi!” zapovjedio je okupljenim muškarcima. „A ako se
osvijesti, recite mu da ga na gradilištu više nikada ne želim vidjeti. Jeste li me
razumjeli?”
Graditelji majstora Ulricha nikada nisu vidjeli tako bijesnoga. Bojažljivo su
diva uhvatili za odjeću. Krvario je kao zaklana svinja. Dok su ga vukli van, za
njim je ostajao tamnocrveni trag.

Od toga su dana građani Ulma počeli u Afru upirati prstom. Pučka je kuhinja
bila prazna, a na ulici su joj se sklanjali s puta.
Jednoga jutra (od nesretnog događaja prošla su dva tjedna), ribar Bernward
je pred vratima našao pijetlovu nogu.
„Znaš li što ovo znači?” upitao je ribar uznemireno.
Afra ga je uplašeno pogledala.
Bernward zabrinuto reče: „Žele te optužiti da si vještica.”
Afru su njegove riječi ubole ravno u srce. „Ali zašto? Ta nisam ništa
učinila.”
„Majstor Ulrich je oženjen, a žena mu je jako pobožna. A tvoja žuta haljina
ne odaje dojam da si časna djevojka. Živite u grijehu i za to moraš platiti.”
„Što mi je činiti?”
Bernward je slegnuo ramenima, a u tom im je trenutku prišla Agnes,
njegova žena. Agnes je prema Afri uvijek iskazivala veliku naklonost. Željela
joj je dobro. Ona ju je uzela za ruku i rekla:
„Ne mogu znati kako će se sve ovo svršiti. Ali, ako želiš moj savjet, Afro,
kreni dalje. Naučena si raditi i svugdje ćeš naći posao. Ono što smjeraju građani
Ulma nije za šalu. Sami su najveći nitkovi i gulikože, ali izvana se prave
svecima. Poslušaj moj savjet, to će biti najbolje za tebe.”
 Njezine su riječi Afri natjerale suze na oči. U Ulmu je pronašla dom. Po
prvi puta u životu bila je sretna. Prije svega, tu je bio Ulrich. Nije mogla ni
zamisliti da bi sreći koju je tek upoznala tako brzo mogao doći kraj.
„Ne, ne i ne!” bijesno je povikala Afra. „Ostajem, nizašto nisam kriva.
Neka me optuže.”

Ulrich von Ensingen je također počeo susretati više neprijateljskih nego

prijateljskih lica. Cehovi su se urotili protiv njega i počeli sabotirati gradnju
katedrale. Kamenoresci više nisu tražili najbolje, već najlomljivije kamenje. A u
gredama koje su isporučivali tesari nalazilo se sve više rupa. Čak su ga i
predradnici u graditeljskoj baraci, s kojima je do tada bio u dobrim odnosima,
odjednom počeli izbjegavati i uskraćivati korisne savjete Ulrichovu sinu
Matthausu koji je u međuvremenu završio šegrtovanje i sam postao majstor.
U toj su se teškoj situaciji Afra i Ulrich još više zbližili. Sada, kada su
ionako svi znali za njihov odnos, više nisu skrivali svoje osjećaje. Ruku pod
ruku, šetali su tržnicom, a na obali rijeke zagrljeni su promatrali brodove koji su
kretali na dalek put. No, njihovoj je sreći ruka providnosti stala na put.
Div kojemu je Ulrich von Ensingen nanio gadne ozlijede u pučkoj kuhinji
ocrnio je Afru pred gradskim sucem. Sudski zastupnik koji je vješto izvrtao
zakon, a kojega je potplatio Gero Guldenmundt, prisilio ga je na to jer je znao da
je graditelj katedrala bio tvrd orah. Afru je ionako bilo lako optužiti da je
vještica – za to su trebala samo dva svjedoka koji su primijetili neobičnosti u
njenu ponašanju. A u ono je vrijeme neobična bila i crvena kosa ili samtena
haljina.
Čuvši za to, Ulrich von Ensingen je potražio Afru, koja više gotovo nije ni
izlazila iz kuće. Već je bilo kasno. Ribar Bernward je Ulricha zamolio da se
zakune na sve svece da neće navući nesreću na njega i njegovu ženu. Kada bi se
saznalo za njegov posjet, ljudi bi njemu, ribaru, mogli spočitnuti da je pružio
utočište grješnoj vezi. No, Ulrich se nije dao odgovoriti.
Afra je osjećala da Ulrichov noćni posjet nije slutio na dobro i plačući mu
je pala u zagrljaj. Bez okolišanja, on joj je ozbiljna glasa rekao: „Afro, ljubavi
moja, ono što ću ti sada reći i moje srce slama; ali, vjeruj mi, to je jedina nada za
tebe u ovoj nesreći.”
,,Znam što ćeš reći”, povikala je bijesno Afra i žestoko odmahnula glavom.
„Želiš da potajno nestanem iz grada kao neka zločinka u strahu od vješala. Ali,
reci mi, što je moj zločin? Možda to što sam se opirala kada me je onaj htio
silom uzeti? Ili to što te volim? Ili to što sam ljepša od drugih građanskih kćeri?
Reci!”
„Nisi ti nizašto kriva”, odvratio je Ulrich umirujućim tonom, „naravno da
nisi. Ovome je kriv splet okolnosti; i to ne pogađa samo tebe. I ja se grozim od
pomisli da ću te izgubiti, iako to ne mora biti zauvijek. Ali, ako sada ne
pobjegneš iz grada, oni će...”
 Ulrich je zastao. Nije mogao izgovoriti rečenicu do kraja. „Znaš što čine sa
ženama koje optuže da su vještice”, reče. „Budi sigurna da će moja žena biti
prva koja će svjedočiti protiv tebe. Bježi – meni za ljubav! Život ti je u
opasnosti!”
Afra je šutke slušala, a u njoj su rasli bijes i strah. Kakav je to svijet u
kojem živi? Zurila je u pod, ruku prekriženih na grudima, kao na molitvi. Nakon
što je duže vrijeme šutjela, Afra ga je pogledala u oči:
„Idem samo ako i ti pođeš sa mnom.”
Ulrich je kimnuo, kao da je takav odgovor i očekivao. Naposljetku je
odvratio:
„Afro, i ja sam o tome razmišljao. Mogao bih se čak pomiriti s time da
ostavim katedralu usred gradnje i da nađem posao u Strasbourgu, Kölnu ili
negdje drugdje. Ali, zaboravljaš da sam ja oženjen. Ne mogu je samo tako
napustiti, iako u našem braku nema ljubavi. Osim toga, ona već dugo pobolijeva.
Kaže da će joj se od boli glava rasprsnuti. Tu ne pomažu ni njezine glasne
molitve u kojima isposnički provodi čitave noći. Ne mogu poći s tobom. Moraš
to shvatiti!”
Afra se zagrcnula. Zatim je šutke slegnula ramenima i pogledala u stranu.
Prošlo je potom neko vrijeme a da se nisu usudili jedan drugoga pogledati, i
iznenada, Afra odlučno priđe svom ormaru i ispod rublja izvuče istrošenu,
grubom jutom omotanu kožnu kutijicu i pruži je Ulrichu.
„Što je to?” sa zanimanjem upita on.
„Moj otac”, oklijevajući započne Afra, „je umro kad mi je bilo nepunih
dvanaest godina. Kao najstarijoj od pet kćeri, ostavio mi je ovu kutijicu s
pismom. Nikada nisam dokraja shvatila sadržaj tog pisma, a još manje značaj te
kutijice. U vrtlogu moje mladosti, pismo moga oca se zagubilo. Mogla bih
samoj sebi opaliti pljusku kad se toga sjetim. Ali, kutijicu i njezin sadržaj čuvam
kao vlastiti život.”
„Sad sam znatiželjan.” Ulrich krene otvoriti plosnatu kutijicu, ali Afra
položi ruku na njegovu i reče: „U pismu je moj otac napisao da je sadržaj
vrijedan cijelog bogatstva i da ga otvorim jedino u slučaju kada više ne budem
znala kako ću dalje. Jer, sadržaj kutijice je opasan i mogao bi donijeti nesreću
čovječanstvu.”
„Zvuči prilično tajanstveno. Jesi li ikada pogledala što je u kutijici?”
Afra odmahne glavom. „Nisam – nešto me uvijek spriječilo.” Pogleda
potom Ulricha. „Ali, vjerujem da je sada nastupio čas kada nam je obama
potrebna pomoć kao nikada dosad.”
Afra je pažljivo razvezala kožne vrpce kojima je ukrašena kutija bila
omotana. Potom se okrenula u stranu.
„Ta reci mi, što je u toj tajanstvenoj kutijici?” upita je Ulrich nestrpljivo.
„Pergament”, reče Afra pomalo razočarano, „Nažalost, na njemu nema
ništa.”
„Pokaži mi!” reče Ulrich.
 Pergament je bio svijetlosive boje, dvaput preklopljen na veličinu šake.
Širio je neobičan, ali ne i neugodan miris. Nakon što ga je Ulrich oprezno
razmotao i pogledao s obje strane, iznenađeno je pogledao Afru.
Afra je kimnula: „Ništa. Prazni pergament.”
Ulrich je približio pergament gorućoj baklji: „Doista, ništa!” Razočarano
ga je potom spustio.
„Možda...”, započne Afra tiho, „... možda je pergament vrlo star pa je
rukopis odavno izblijedio.”
„Moguće je. Ali, onda ga ni tvoj otac ne bi mogao pročitati.”
„Toga se nisam ni sjetila. Onda se u tom pergamentu nešto krije.”
Ulrich von Elsingen ga je pažljivo smotao i vratio Afri.
„Govori se”, zamišljeno je rekao, „da su se alkemičari služili tajnim
pismom koje bi na pergamentu nestalo poput snijega u proljeće, i potrebna je
neka tajanstvena tinktura da bi opet postalo vidljivo.”
„Misliš da je na pergamentu skriven takav, nevidljivi zapis?”
„Tko zna? Ali, na to upućuje i tajanstveni sadržaj pergamenta koji očito ne
smije saznati bilo tko.”
„Zvuči uzbudljivo. Ali, gdje ćemo naći alkemičara koji bi nam mogao
pomoći?”
Majstor Ulrich se ugrizao za usnu. Naposljetku reče:
„Otada je već prošlo neko vrijeme, ali jedan alkemičar imena Rubaldus
ponudio mi je svoje usluge. On je nekoć bio dominikanac; u svakom slučaju,
monah, poput većine alkemičara. Govorio je na slikovit način i u zagonetkama,
o privlačenju metala i planeta, i prije svega o Mjesecu, koji ima posebno
značenje u gradnji katedrale. Tako bi završni kamen neke građevine, ako se želi
da ona traje tisuću godina, trebalo polagati samo u vrijeme mlađaka. Bilo kako
bilo, tako on tvrdi.”
„Ti se nisi ravnao po tome?”
„Naravno da nisam. Polagao sam završno kamenje kada su to radovi
zahtijevali. Nikada nisam proučavao noćno nebo dok sam gradio katedrale.
Mislim da mi je Rubaldus zamjerio kada sam ga onomad otpravio. Nadao se da
će priskrbiti znatan prihod od gradnje katedrale. Govori se da danas živi s druge
strane rijeke i da je u tajnoj službi kod biskupa od Augsburga. Inače bi
vjerojatno već umro od gladi. Alkemija baš i nije unosna nauka.”
„A ni pobožna. Zar Crkva nije osudila alkemiju?”
„Službeno, jest. Ali, u tajnosti, svaki biskup ima svog alkemičara,
skrivenog od očiju puka, u nadi da će postići čudo i da će mu možda jednoga
dana ipak uspjeti od željeza napraviti zlato ili pronaći eliksir istine. Bilo je
biskupa koji su više čitali o alkemiji nego o teologiji. A među takvima se našao i
jedan papa.”
„Trebali bismo potražiti toga majstora Rubaldusa. Moj otac je bio mudar
čovjek. Kada je rekao da kutijicu trebam otvoriti samo u slučaju kakve neprilike
i samo kada više ne budem znala kako dalje, pritom je nešto imao na umu.
Možda će nam obama ona biti od pomoći. Ne smiješ mi odbiti tu molbu.”
Ulrich ju je pogledao sa sumnjom. Kakve im koristi od praznog
pergamenta? I, nije li bilo preopasno upustiti se u potragu za alkemičarom kada
je Afra već ionako bila optužena da je vještica? Ali, smekšao ga je molećiv
pogled u Afrinim očima pa je ipak pristao.

Sljedećega jutra u cik zore, nedaleko mjesta gdje se Blau ulijeva u Dunav, na
splavi su prešli rijeku. Splavar je pospano žmirkao na jutarnjem suncu i nije
progovorio ni riječi. Afri i Ulrichu je to odgovaralo jer su utonuli u misli.
Alkemičarova kuća ležala je nešto podalje, na jednoj blagoj uzvisini, i bila
je viša no šira, samo s po jednim prozorom na svakom od dva kata. Nije baš
ostavljala dojam gostoljubivog domaćina i iz nje se već izdaleka moglo opaziti
da netko dolazi.
Zato ni njihov posjet zacijelo nije bio iznenađenje kada je Ulrich von
Ensingen pokucao na vrata. Ipak, dugo su čekali da im se otvori. Naposljetku na
vratima netko podigne zaklopac, a iza njega se pojavi lice blijedo poput plahte,
staklastih očiju, te se začu dubok, hrapav glas:
,,Oh, pa to je majstor Ulrich, graditelj katedrala! Zar ste se predomislili i
ipak odlučili prihvatiti moju pomoć? Imam vam reći samo ovo, majstore Ulrich:
tornjajte se odavde, vrag vas odnio! Ionako ste s njim u savezu.” Začuo se
meketav smijeh, a zatim je glas nastavio: „Kako inače objašnjavate da se vaša
katedrala, koja stremi nebu pod oblake, još nije urušila, a ismijali ste me kada
sam vam govorio o važnosti Mjeseca pri gradnji katedrala? Nisam zaboravio
vaše riječi: ‘Mjesec dobru služi kad osvjetljava put kući pijanome, ali, kad je o
gradnji katedrala riječ, sasvim je svejedno pomaže li on ili odmaže, obasjava li
nas ili ne.’ Nestanite, zajedno s vašom lijepom pratiljom!”
Prije no što je ljutiti Rubaldus stigao spustiti zaklopac, Ulrich mu je pred
nosom zamahao zlatnikom, i izraz alkemičareva lica odmah se razvedrio.
Povukao je zasun i otvorio vrata.
„Znao sam da se s vama može dogovoriti, majstore Rubaldus”, reče Ulrich
s ironijom u glasu i utisne mu zlatnik u ruku.
Ovaj postrance pogleda Afru i upita: „A tko je ova?”
„Afra, moja ljubavnica”, odgovori Ulrich bez oklijevanja. Znao je kako
razgovarati s alkemičarima. „O njoj se i radi.”
Rubaldus ju je pogledao sa zanimanjem. On sam bio je smiješna pojava.
Dosezao je Afri do ramena. Ispod njegovog crnog prsluka, koji mu je opasavao
struk i dopirao do butina, provirivale su dvije mršave noge u tajicama. Na glavi
je nosio šiljasti šešir koji mu je okruživao lice sve do grla, odnosno širokog
ovratnika.
„Začarala vas je i sada je se želite riješiti”, odvrati Rubaldus mirno, glasom
koji uopće nije pristajao takvom čovječuljku.
 „Koješta! Ne vjerujem u te hokus-pokus čari.” Ulrich se uozbiljio, a
alkemičar je ustuknuo i uvukao glavu u svoj šešir koji se doimao poput oklopa
puževe kućice.
„Govori se da alkemičari poznaju neko tajno pismo koje nakon pisanja
nestaje i da je potrebna posebna umješnost da ono opet postane vidljivo.”
Rubaldovim licem preleti lukavi osmijeh. „Tako znači, govori se...” Glava
mu je opet provirila iz ovratnika i on s ponosom u glasu reče: ,,Da, da, istina je,
majstore Ulrich. Već je Filon iz Bizanta, koji je trista godina prije Krista napisao
devet knjiga o nauci svoga vremena, poznavao tajnu tintu od zelene galice.
Međutim, knjiga u kojoj je opisao kako se nevidljivi zapis ponovno može učiniti
vidljivim je izgubljena.”
„Želite li time reći da se ta – kako ste rekli? – tinta od zelene galice više ne
može učiniti vidljivom?”
Afra je s iščekivanjem gledala u alkemičara.
„Može”, odgovori ovaj nakon duge, dramatične stanke. ,,No, samo rijetki
poznaju recepturu mješavine kojom se slova ponovno mogu učiniti vidljivima.”
„Shvaćam”, reče Ulrich. „Koliko vas poznajem, vi se, majstore Rubaldus,
ubrajate u one kojima je ta receptura poznata.”
Alkemičar, vidno smeten, protrlja ruke. Pritom se lukavo zahihotao.
„Naravno, za otkrivanje takve tajne potrebno je veliko umijeće. Hoću reći,
pripravak protiv glavobolje ili loše probave znatno bi vas manje stajao.”
Ulrich pogleda Afru i kimne glavom. Zatim se okrene prema Rubaldusu i
upita: „Koliko?”
„Jedan gulden.”
„Ta vi ste ludi! Toliko jedan klesar ne zaradi u mjesec dana!”
„Klesar nema moć učiniti nevidljivi zapis vidljivim. A o čemu se uopće
radi?”
Afra iz kutijice izvadi smotuljak i pruži ga alkemičaru. On ga primi svojim
tankim prstima, podigne prema prozoru na danje svjetlo i pomno ga razgleda sa
svih strana.
„Nema sumnje”, napokon reče, „na pergamentu je skriven zapis, vrlo star
zapis.”
Ulrich ga pogleda sa znatiželjom. „Dobro onda, majstore alkemičaru, dobit
ćeš gulden ako uspiješ pred našim vlastitim očima zapis učiniti vidljivim.”
Dok je govorio, na uskim stepenicama koje su vodile na kat pojavila se
žena u dugoj haljini, dobre dvije glave viša od alkemičara.
„Ovo je Clara”, predstavio ju je Rubaldus kratko, zakolutavši očima (što
god da je to značilo). Clara im srdačno kimne glavom i šutke nestane iza
pokrajnjih vrata.
„Slijedite me”, reče Rubaldus i krene prema stepenicama. Stepenice su bile
izrađene od čvrstih sirovih dasaka koje su na svaki korak škripale, kao da su
jecale pod težinom stranaca.
 Afra nikada u životu nije vidjela alkemičarski laboratorij. Tamna joj se
prostorija doimala prijeteće. Zastala je u čudu kada je ugledala na stotine
predmeta i aparatura kojima nije znala ni ime ni svrhu. Police na zidovima bile
su popunjene neobično oblikovanim predmetima od stakla i gline. Iz posuda sa
sasušenim biljem, bobicama i korijenjem širio se ugodan miris. Sve su posude
bile označene pločicama na kojima je neurednim rukopisom bilo napisano:
velebilje, bunika, mak, kužnjak, kukuta, mlječika itd. U staklenkama
ispunjenima žutom i zelenom tekućinom plivale su mrtve životinje – škorpioni,
gušteri, zmije, bube i stvorovi kakve nikada nije vidjela.
Kad je prišla bliže, u jednoj od staklenki otkrila je homunkulusa9,
čovjekoliko biće, jedva lakat visoko, nepravilne velike glave i malih ispruženih
udova. A ustuknula je i nasmrt se uplašila kada je iznenada ugledala otvoreno
ždrijelo guštera dužeg od ruke odraslog muškarca.
Rubaldus je primijetio njezin strah i tiho se nasmijao.
„Ne boj se, ljepotice, ta je životinja već vjekovima mrtva i preparirana.
Potječe iz Egipta i zove se krokodil. Egipćani ga čak smatraju svetom
životinjom.”
Afra je svete stvari sasvim drukčije zamišljala; kao plemenite, lijepe i
vrijedne divljenja; jednostavno – svete. Alkemičarove riječi su je zbunile i
nesigurno je potražila Ulrichovu ruku.
U prostoriji s niskim drvenim stropom bilo je tiho. Čulo se pucketanje vatre
koja je gorjela ispod okruglog staklenog poklopca. Nakrivljena staklena cijev
koja je virila s vrha poklopca u nepravilnim je razmacima ispuštala grgoljave
zvukove.
„Dajte mi pergament”, reče alkemičar Afri.
„Jeste li sigurni da nećete zauvijek uništiti zapis?”
Rubaldus odmahne glavom. „U životu postoji samo jedna izvjesnost, a to je
smrt. Ali, potrudit ću se biti pažljiv. Dajte mi ga već jednom!”
Na stolu u sredini prostorije rasprostro je neku vrst filca. Na njega je
položio svijetlosivi pergament i pričvrstio rubove tankim iglicama. Zatim je
prišao polici na kojoj su bile nagomilane nebrojene knjige, svici i listovi papira.
‘Kako li se samo snađe u ovom neredu?’ pomislila je Afra. Na hrbatima od
nekih knjiga smeđom su tintom bili ispisani naslovi, odnosno imena autora, i to
običnome kršćaninu posve nepoznati, a poneki od rukopisa Afri su se činili kao
da su dječji. Primijetila je neka od imena: Konrad von Vallombrosa, Nicolaus
Evmericus, Alexander Neckham, Johannes de Rupescissa, Robert od Chestera.
Bilo je tu tajanstvenih latinskih naslova poput De lapidibus, De occultis
operibus naturae, Tabula Salomonis ili Thesaurus nigromantiae. Naslov na
njemačkom jeziku glasio je: “Prirodni eksperimenti koje je izvodio kralj
Salomon prilikom udvaranja jednoj plemenitoj kraljici.”

9
homunculus (lat.: čovječuljak), sitno biće ljudskoga oblika, za koje su alkemičari vjerovali
da ga mogu proizvesti magičnim postupcima; čest knjiž. i film. motiv.
 „Zašto nema knjiga na njemačkom jeziku koje se bave vašom naukom?”
upita Afra.
Rubaldus preleti pogledom preko polica, ne tražeći ništa određeno, te joj
odgovori: „Naš je jezik tako siromašan i izopačen da za neke pojmove u njemu
uopće nema riječi. S druge strane, riječi kao što su ‘lapidarij’ ili ‘negromantija’,
pa i sama riječ ‘alkemija’ imaju mnogo šire značenje i za njih su potrebna
opširnija, duža objašnjenja.”
Na Afrino iznenađenje, Rubaldus je brzo našao ono što je tražio.
Kašljucajući od prašine koju je pritom udahnuo, iz hrpe knjiga izvukao je tanki
listak. Knjige su pritom padale na pod, ali to ga ni najmanje nije zasmetalo, kao
ni oblak prašine koji se pritom podigao.
Rubaldus je tanki papir izravnao pred sobom na stolu i počeo čitati. Pritom
je, iz samo njemu znanih razloga, radio grimase. Usne su mu se nijemo micale,
kao kakvom vjerniku u tihoj molitvi.
„Tako, znači!” naposljetku je izustio. Potom je pripremio posudu i s polica
skinuo nekoliko staklenki i ljekarničkih bočica. Mjernim stalkom koje je
neprekidno držao na svjetlu, izlio je zatim razne količine raznih tekućina.
Mješavina u posudi pritom je nekoliko puta promijenila boju – od crvene do
smeđe, dok nije postala neobjašnjivo prozirna.
Afra je bila uzbuđena, a u tom se uzbuđenju – jer, ne pruža se često prilika
da se alkemičaru može viriti preko ramena – prekrižila. Nije se mogla sjetiti
kada je to posljednji put učinila.
Rubaldusu nije promaknuo taj bogobojazni čin. On se neprimjetno
nasmijao i nastavio raditi. „Slobodno se još jednom prekrižite ako mislite da će
vam to pomoći. Meni to ne pomaže. Ovo što se ovdje događa nema nikakve
veze s vjerom, već sa znanošću. A poznato je da je znanost neprijatelj vjere.”
,,S dopuštenjem”, javi se Ulrich von Ensingen, „od vas bih prije očekivao
nekakvo čarobiranje.”
Alkemičar se nato trgne, nakrivi glavu tako da je dugački vrh njegova
šešira dopro gotovo do poda i zareži: „Neću trpjeti uvrede za jedan bijedni
gulden, majstore Ulrich. Ovo nije vještičarenje, već znanost. Tornjajte se
dođavola sa svojim glupim pergamentom. Što se to mene uopće tiče?”
„Nije tako mislio”, pokušala ga je smiriti Afra.
„Ne, doista nisam”, potvrdi majstor Ulrich. „Ali, o alkemiji se štošta
govori...”
„Ne ništa više nego o vama i vašim katedralama”, poviče Rubaldus.
„Navodno ste na tajnome mjestu zazidali novac i zlato, a neki čak tvrde i živu
djevicu.”
„Koješta!” razbjesnio se majstor Ulrich.
Rubaldus mu upadne u riječ: „Vidite, tako je i s alkemijom. O ljudima
poput mene pričaju se jezive stvari, a ja sam krvav ispod kože kao i bilo tko
drugi. A ako ne uspijem naći eliksir vječnoga života, umrijet ću kao i svi drugi.”
 Afra ga je samo napola slušala. „Nastavite raditi, molim vas”, zamolila ga
je ona.
I Rubaldus konačno zgotovi svoju mješavinu.
„Gulden na stol!” reče Ulrichu von Ensingenu i znakovito položi kažiprst
na stol.
„Niste valjda pomislili da vas namjeravamo prevariti?” uvrijeđeno odvrati
majstor graditelj.
Alkemičar je slegnuo ramenima, a glava mu je pritom do nosa utonula u
šešir.
Majstor Ulrich je iz džepa naposljetku izvadio gulden i položio ga na stol.
Alkemičar je zadovoljno uskliknuo i dao se na posao. Smotuljkom vune
koju je umočio u tekućinu pažljivo je počeo tapkati po pergamentu. Afra je u
čudu promatrala što će se zbiti. Stajala je pored majstora Rubaldusa, a prekoputa
Ulricha. S lijeve je strane na pergament padala blijeda jutarnja svjetlost. U tišini
koju je prekidalo samo grgoljenje staklene aparature, svi troje su se zagledali u
navlaženi pergament. Nakon nekog je vremena postao tamniji, ali na njemu još
nije bilo ni traga nekakvom zapisu.
Afra je Ulrichu dobacila zabrinuti pogled. Što je njezin otac htio postići
tom suludom igrom skrivača?
Vrijeme je odmicalo, a Rubaldus je još uvijek tapkao tekućinom po
pergamentu. Pritom je izgledao posve mirno. A zašto bi i bio zabrinut; ta njega
je zanimao samo gulden i ništa više. No, primijetio je Afrin nemir. Kako bi je
utješio ili smirio, reče: „Znate, što je zapis stariji, to mu duže treba da postane
vidljiv.”
„Mislite...”
„Siguran sam. Za alkemičare je važno da budu strpljivi. Alkemija nije
znanost u kojoj su mjerne jedinice sekunde ili minute. Nama su čak i dani kratko
vrijeme. Godina je za nas uobičajenija mjerna jedinica, a ponekad i vječnost.”
„Nažalost, mi toliko dugo ne možemo čekati”, nestrpljivo odvrati Ulrich
von Ensingen. ,,Ali, bilo je vrijedno pokušaja.”
U trenutku kada je posegnuo za guldenom kako bi ga vratio u džep,
alkemičar ga udari po ruci. Uzbuđeno ga pogleda i pokretom glave pokaže na
pergament.
Afra je također primijetila da se nešto događa: poput ukaza duha, na
pojedinim su se mjestima počela pojavljivati slova, isprva blijeda, kao da su
ispod kakve koprene, a zatim sve jasnije vidljiva, kao čarolijom – kao da je sam
vrag tu imao svoje prste.
Glave su im se skoro dotaknule kada su se u uzbuđenju svi troje nagnuli
nad pergament promatrajući čudo koje im se odvijalo pred očima. Iako gotovo
nijedno slovo nije nalikovalo onima koja su poučavali učitelji pisanja, nije bilo
sumnje da se radilo o nekakvom zapisu.
„Raspoznaješ li išta?” upita Afra zadivljeno Ulricha.
 Ulrich, koji je poznavao starija pisma i bio vješt s nacrtima, iskrivi lice.
Nije odgovorio; samo je zavrtio glavom. Alkemičar se pak ponosno osmjehnuo i
izazvao ljutnju svojih posjetitelja kada je skinuo iglice s rubova i smotao
pergament.
„Tekućina čini svaki pergament prozirnim”, reče on zadovoljno, „teško je
čitati odostraga.”
Majstor Ulrich se razljutio sam na sebe što se toga nije prvi sjetio. Afra je
također shvatila. Pred očima su im se pojavile riječi, cijele rečenice kojima nisu
znali značenje. Zapis je izgledao umjetnički, kao da je nacrtan.
„Bože moj”, izusti majstor graditelj.
Ulrich se okrene prema Rubaldusu i reče: „Vaš je latinski sigurno bolji od
mojega. Pročitajte nam što krije tajanstveni pergament.”
Alkemičar se nakašlje, vidno zadivljen vlastitim eksperimentom, i dubokim
glasom počne čitati:
„Nos Joannes Andreas Xenophilos, minor scriba inter Benedictinos
monasterii Cassinensi, scribamus hane epistulam propria manu, anno a
natavitate Domini octogentesimo septuagesimo, Pontificatus Sanctissimi in
Christo Patris Hadriani Secundi, tertio ejus anno, magna in cura et paenitentia.
Moleste ferro...”
„Što to znači?” prekine ga Afra. „Sigurno znate prevesti.”
Rubaldus pređe prstima preko vlažnog pergamenta.
„Treba požuriti”, reče, a u glasu mu se po prvi put osjećala uzbudenost.
„Zašto?” upita Ulrich von Ensingen.
Alkemičar se zagleda u vrhove svojih prstiju, kao da provjerava je li
tajanstvena mješavina na njima ostavila tragove. Zatim odgovori: „Pergament se
počinje sušiti. Čim se osuši, zapis će nestati. A ne znam koliko se često postupak
može ponavljati, a da ne našteti pergamentu.”
„Zato već jednom prevedite ono što ste pročitali!” uzvikne nestrpljivo Afra,
premještajući se s noge na nogu.
Rubaldus položi kažiprst na zapis i počne čitati, isprva polako, a onda sve
brže. Ulrich je iza njegovih leđa neprimjetno uzeo pero i sićušnim slovima
bilježio na vlastitoj ruci:
„Mi, Johannes Andreas Xenophilos – najniži pisar među monasima
samostana Montecassino – pišem ovo pismo vlastoručno – Godine Gospodnje
870. – pod pontifikatom Svetoga Oca u Kristu Hadrijana II, treće godine
njegove vladavine – u velikoj brizi i kajanju – posrćem pod teretom koji mi je
stavljen na leđa – cijeli je život uništen zbog moga pera – pišem ono što gori u
mojoj duši poput vatre paklene – zato što me otrov sve više počinje gušiti,
hladnoća guši izrod – na pergament prenosim ono što ne služi na čast ni meni ni
Papi – od straha da prije smrti ne budem otkriven, pišem krvlju Duha Svetoga,
koja je trenutno oku nevidljiva – neka Gospodin Bog odluči hoće li i kada neka
duša saznati za moj nepravedni čin – činjenica je da sam ja, Johannes Andreas
Xenophilos, kojemu je pisarnica Montecassina postala drugim domom – jednoga
dana dobio nalog da napišem pergament prema nemarno napisanom predlošku –
koji je, iskrižan grubom crvenom kredom, bio uvredljiv za svačije oči. – Sadržaj
je za nekoga poput mene, bez iskustva u državnim poslovima, kao i u poslovima
Crkve, ostao tajnom – prije svega, ne razumijem zašto bih ja, suprotno
uobičajenoj praksi pri pisanju takvih dokumenata, taj dokument trebao potpisati
imenom Constantinus Caesar – nakon što sam to upitao nadređenoga, dobio sam
naredbu da se prestanem baviti stvarima koje se ne tiču najnižega među pisarima
– istina, moje je obrazovanje ograničeno na štura znanja koja samostan propisuje
za prepisivače – no, nisam ni toliko glup da ne bih znao kakav podmukli nalog
moram ispuniti. – Zato ovdje sasvim jasno tvrdim: JA sam vlastoručno napisao
CONSTITUTUM CONSTANTINI nezakonitom voljom Crkve – kao da je
dokument nastao iz pera čovjeka koji je u ovome času već petsto godina
mrtav...”
Alkemičar se lecnuo i zagledao preda se. Činilo se da ga je sadržaj zapisa
pogodio poput munje.
„Što vam je?” upita Afra.
Ulrich von Ensingen dometne: „Niste pročitali dokraja, majstore Rubaldus.
Čitajte dalje! Zapis već počinje blijedjeti.”
Rubaldus odsutno kimne, a zatim nastavi prevoditi.
„Moj opat, čije se ime ne usuđujem izgovoriti, vjeruje da neću osjetiti otrov
– koji mi se već tjednima dodaje u oskudnu hranu kako bi me se zauvijek
ušutkalo – ali hrana ima gorak okus, poput crnog oraha, a...”
Alkemičar se odjednom zagrcnuo. Ulrich, koji je znao latinski, stane pored
njega i sigurnim glasom nastavi:
,,... a med kojim zaslađujem mlijeko ne može prikriti taj okus. – Neka se
Bog smiluje mojoj jadnoj duši. Amen. – Post scriptum: ovaj ću pergament staviti
u knjigu koja stoji na najvišoj polici pisarnice i koju još nitko u našem
samostanu nije pročitao. Naslov joj je: Iz ponora ljudske duše.”
Pročitavši zadnji redak, Ulrich von Ensingen podigne pogled i pogleda
Afru koja je izgledala skamenjeno. Naposljetku upitno pogleda Rubaldusa. Ovaj
se zamišljeno češao po nosu, kao da je tražio objašnjenje. Zatim je posegnuo za
guldenom i stavio ga u džep na prsluku.
Napetu tišinu prekinula je Afra. „Ako sam dobro shvatila, upravo smo
postali svjedoci ubojstva.”
„I to ubojstva u najčuvenijem samostanu na svijetu, u Montecassinu”,
naglasi Ulrich.
Rubaldus doda: „To se dogodilo prije petsto godina. Svijetom vlada zlo,
istinsko zlo.”
Majstor Ulrich nije znao kako protumačiti alkemičarevo ponašanje.
Nekoliko trenutaka ranije izgledao je zapanjeno, ako ne i potreseno, a sada je
sve to iznenada tako olako shvaćao. Kao da ga je sadržaj pergamenta zabavljao.
„Shvaćate li o čemu se u dokumentu radi?” upita ga Ulrich.
 „Nemam pojma”, kratko, i malo prebrzo, odvrati Rubaldus. „To biste
morali upitati crkvene učenjake. U Ulmu, s druge strane rijeke, ih ima
dovoljno.”
„Niste li i vi u prošlosti bili monah, majstore Rubaldus?” ozbiljno ga upita
Ulrich.
„Kako vi to znate?”
„U Ulmu se pričalo o tome. Ako je tako, značenje CONSTITUTUMA
CONSTANTINIJA bi vam trebalo biti poznato.”
„Nikad čuo!” odgovori oštro Rubaldus. Kao da je htio pobjeći od daljnjih
pitanja, otišao je do prozora, prekrižio ruke na leđima i naizgled ravnodušno
pogledao van. „Jedino objašnjenje koje vam mogu dati odnosi se na krv Duha
Svetoga. Tako se među alkemičarima naziva tajna tinta koja izblijedi nedugo
nakon pisanja i koju samo određena tinktura može učiniti vidljivom. Ako mene
pitate, neki se benediktinac ovime htio napraviti važan. Benediktinci su poznati
po svojoj brbljavosti. Vjeruju da su pametniji od drugih monaha i svaku glupost
prenose na papir. Ne, vjerujte mi, pergament nije ništa vrjedniji od podloge na
kojoj je napisan.” Vratio se potom do stola. „Moramo ga uništiti prije nego što
nas snađe nesreća.”
Afra mu u tom trenutku stane na put i poviče: „Da se niste usudili!
Pergament je moj i ostaje kod mene.”
Svi troje svrnu pogled na pergament. Zapis je u međuvremenu posve
izblijedio. Afra je uzela zagonetni pergament, pažljivo ga smotala i vratila u
kutijicu.

Prelazak rijeke je protjecao u tišini i na povratku. Splavar je naoko izgledao

nezainteresirano. Afra se očajnički pokušavala sjetiti okolnosti u kojima je došla
u posjed pergamenta. Na samrti je njezin otac svakoj od pet kćeri ostavio neku
sitnicu. Nije bio bogat i bio je sretan što njegova obitelj nije skapavala od gladi u
tim teškim vremenima. Afra je kao najstarija dobila kutijicu, pa joj je vjerojatno
samim time bila povjetena najveća odgovornost. Otac joj je naglo umro, tako da
joj nije stigao objasniti što se nalazilo u toj kutijici. Da joj je bilo što rekao o
pergamentu, zasigurno bi to zapamtila.
„O čemu razmišljaš?” upitao ju je Ulrich, zagledan u val koji je splav
stvarala na rijeci.
Afra je odmahnula glavom. „Ne znam što da mislim. Što sve to znači?”
Nakon duge stanke, kada su već gotovo stigli do obale, Ulrich naposljetku
reče: „Možda se varam, ali nešto mi govori da tu još nešto ima. Kada je
Rubaldus prevodio zapis s pergamenta, iznenada je počeo mucati, kao da nije
znao nastaviti. Činilo se kao da se sav uzbunio. I vidio sam kako su mu se ruke
počele tresti.”
Afra pogleda Urlicha.
 „Nisam to primijetila. Ali, bilo mi je čudno kada je na kraju htio uništiti
pergament. Kako je ono rekao? ‘Prije nego što dođe nesreća’ ili tako nešto. Ako
je pergament zaista dragocjen, moramo ga čuvati kao vlastite živote, ali, ako su
to doista samo brbljarije nekoga hvalisavca, zašto bi ga morali uništiti? Zato mi
se alkemičar činio tajanstvenim.” Afra je uzdahnula. „Ali, kako da protumačimo
te zagonetne riječi? Ja sam već pola toga što piše u zapisu zaboravila. A ti?”
Ulrich von Ensingen joj se lukavo nasmiješi, osmijehom koji je Afri bio
najdraži u njega. Potom prema njoj ispruži lijevu ruku i otvori šaku. Ugledavši
slova, Afra iznenađeno razrogači oči. Ulrich slegne ramenima. „To je stara
navika nas graditelja. Ono što zapišeš na ruku ne možeš zametnuti ili izgubiti. A
sve se može izbrisati običnim vlažnim pijeskom.”
„Ti si trebao biti alkemičar!”
Ulrich kimne glavom. „Vjerojatno bih tako bio pošteđen mnogih muka. A
kako smo vidjeli, alkemičari ne zarađuju loše. Jedan zlatni gulden za nekakvu
tajanstvenu tekućinu!”
„Tu smo!” prekinuo ih je splavar. Afra i Ulrich zakoračili su na obalu. Na
strmini je Ulrich zagrlio Afru i rekao:
„Trebala bi još jednom razmisliti o onomu. Meni za ljubav!”
Afra je znala na što je mislio i napravila bolnu grimasu. „Ostajem uz tebe.
Ili ćemo oboje otići odavde ili...”
„Znaš da to ne dolazi u obzir. Ne mogu ostaviti ni Griseldis ni svoj posao.”
„Znam”, bespomoćno reče Afra i odvrati pogled.
„Mogu izgraditi najviši toranj kršćanskoga svijeta, ali, ako tebe optuže da si
vještica, ne mogu učiniti ništa.”
„Neka me optuže!” bijesno uzvikne Afra. „Koje mi vještičje moći mogu
pripisati?”
„Afro, znaš da se ne radi o tome. Dovoljno je da dva svjedoka ustvrde kako
su te vidjeli u društvu muškarca s kopitima ili kako si u crkvi pljunula na portret
Djevice Marije pa da te osude. Znaš i sama što to znači.”
Afra se istrgnula iz Ulrichova zagrljaja i potrčala. Kad je stigla kući,
plačući se zaključala u svoju sobu, bacila kutijicu s petgamentom u kut i srušila
se na krevet. Kada je pomislila na zagonetni sadržaj pergamenta, navrla joj je
krv u lice. Bijesna, prisjetila se riječi svoga oca. Ovo je bila situacija u kojoj nije
znala što i kako dalje – na koju je mislio njezin otac. No, što će joj pergament
koji joj nije bio od nikakve pomoći? Osjećala se prevarenom.
Plakala je do dugo u noć, a onda ju je počela progoniti misao da ponovno
ode do Rubaldusa. Alkemičar je bio pohlepan. Možda bi joj za novac rekao što
zna. A Afra nije ni najmanje sumnjala u to da je nešto znao u vezi pergamenta.
Nije bila bogata, ali štedjela je od dnevnica i napojnica iz pučke kuhinje. U
kožnoj torbici u ormaru čuvala je trideset guldena; za nju su oni predstavljali
pravi imetak. Alkemičaru je odlučila ponuditi cijelu ušteđevinu ako joj otkrije
značenje pergamenta.
 Te noći Afra nikako nije mogla zaspati. Ustala je u ranu zoru, obukla svoju
zelenu haljinu i uputila se na drugu stranu rijeke. Kesu s novcem sakrila je u
dekolte.
Pred alkemičarevom se kućom u nebo uzdizao tanki stup dima i Afra je
ubrzala korak. Stigavši do kuće, svom je snagom pokucala na vrata, sve dok se
nije otvorio zaklopac kojega se dobro sjećala od prethodna dana. No, umjesto
alkemičara, u otvoru se pojavila Clarina glava.
,,Moram razgovarati s Rubaldusom”, reče Afra zadihano.
„Nije ovdje”, odgovori žena i krene zatvoriti zaklopac.
No, Afra je spriječi gurnuvši ruku u otvor. „Saslušajte me. Neće požaliti.
Recite mu da mu za pomoć nudim deset guldena.”
Clara nato povuče zasun i otvori vrata. „Kao što sam kazala, majstor nije
tu.”
Afra joj nije vjerovala. „Niste me dobro razumjeli. Rekla sam deset
guldena!” Pritom je otvorila šake i pokazala joj ih.
„Da mi ponudite i stotinu, ne mogu stvoriti Rubaldusa.”
„Čekat ću”, prkosno odvrati Afra.
„Uzalud vam je čekati.”
„Kako to mislite?”
„Majstor je još jučer otišao u Augsburg. Otišao je pronaći brod koji će ga
odvesti uzvodno na dan-dva. Bio je vrlo uzbuđen i htio je što prije otići do
biskupa.”
Afra je bila na rubu suza.
Clara ju je samilosno pogledala. „Zbilja mi je žao. Ako vam ikako mogu
pomoći...”
„Je li vam majstor Rubaldus išta rekao?” upita je Afra. „Molim vas, sjetite
se!”
Clara slegne ramenima.
„Pa... rekao je nešto o nekom vrlo značajnom dokumentu. Osim toga, ništa.
Morate znati da Rubaldus žene smatra glupima jer je, kako on tvrdi, Evin mozak
bio za trećinu manji od Adamova. On kaže da se otada do danas ništa nije
promijenilo.”
Afra je već htjela reći štogod ružno na alkemičarov račun, ali, budući da ga
je još trebala, suzdržala se. Upitala je potom: „Jeste li vi žena majstora
Rubaldusa? Oprostite mi na znatiželji.”
Za razliku od prethodnog dana, kada je Clara bila odjevena u nježnu,
gotovo prozirnu haljinu, ovaj je put nosila haljinu od grube tkanine, kakvu su
nosile služavke u polju. Bila je visoka rasta, a u njenim nježnim, pravilnim
crtama lica bilo je određene ljepote. Dugu, tamnu kosu svezala je na potiljku.
„Biste li se začudili kad bih rekla da jesam?” odvrati Clara protupitanjem.
Ne čekajući odgovor, doda: ,,Zato što si vanjštinom ne odgovaramo?”
,,Nisam tako mislila!”
 „Ne, ne. Pravo mislite. Ali, nije tajna da oniži muškarci vole visoke žene.
No, da vam ne uskratim odgovor: Ne, nisam njegova žena. Možete me nazvati
njegovom družicom, domaćicom ili kako bilo.”
„Ta ne morate se vi meni pravdati! Oprostite mi na nespretnom pitanju.”
Afra je osjetila da je Claru pogodila u bolno mjesto. Bilo joj je žao. No,
nastavila je razgovor kako je ova ne bi otpravila, imajući osjećaj da ipak zna
više no što je bila spremna priznati.
,,Znate”, započela je uporna Afra, u nadi da će ipak štogod saznati o
pergamentu, „snašle su me strašne neprilike. Život se grubo poigrao sa mnom.
Roditelje sam izgubila još u mladosti. U službu me uzeo jedan vlastelin, a kada
sam počela stasati u ženu, silom me uzeo ne bi li zadovoljio svoju požudu.” Afra
je osjetila kako joj suze naviru na oči. „Jednoga sam dana odlučila pobjeći od
njega, a kada sam srela majstora Ulricha, po prvi sam put u životu osjetila sreću.
No, majstor Ulrich je oženjen. A sreća potiče zavist. Sada me žele optužiti da
sam vještica.”
Clara je potreseno pogledala mladu ženu u samtenoj haljini.
„Ne bih nikada rekla...”, tiho reče. „Bila sam pod dojmom da ste iz bogate
obitelji, jedna od onih razmaženih građanskih kćeri čiji je jedini interes naći
bogataša.”
Afra se gorko nasmije.
„Ne nosite odjeću služavke sa sela”, dometne Clara.
„Kao što vidite – nije sve onako kako se izvana čini.”
„Onda vam ja ne moram tajiti ni svoju prošlost. Ja sam bila pralja u
kupalištu prije nego što me je Rubaldus otamo izvukao.” Clara joj pokaže svoje
ruke. Bile su tamnocrvene, a na člancima grube i izderane. ,,Rubaldus kaže da je
to kožni osip i pripravio mi je nekakvu mast. No, alkemičar nije ljekarnik –
pripravak mi dosad nije pomogao. No, kakve veze ima tvoj tajanstveni
pergament s time što te žele optužiti da si vještica?” upitala je Clara nakon
kratkog razmišljanja.
„Zapravo nema veze”, odgovori Afra. „Moj je otac uvijek govorio da je
iznimno dragocjen i da se poslužim njime kada se nađem u velikoj nevolji.”
„A to je sada?”
Afra kimne. „Majstor Rubaldus mi je posljednja nada. Jučer sam stekla
dojam da o pergamentu zna mnogo više, ali da to želi sakriti.”
„Sasvim moguće”, zamišljeno odvrati Clara. „Alkemičara poput Rubaldusa
je teško prozreti. Rekao je samo da biskupa u Augsburgu mora hitno o nečemu
obavijestiti. Bilo je to kao iz vedra neba. Možda i jesam glupa, ali gotovo sam
sigurna da njegov nagli odlazak ima veze s pergamentom. Samo trenutak!”
Clara se okrenula i potrčala strmim stepenicama koje su vodile na kat.
Uskoro se vratila noseći list papira. „Našla sam ga na stolu u njegovu
laboratoriju. Možda će ti nešto značiti. Znaš li čitati? Ali, zakuni se da me nećeš
odati!”
„Obećavam”, reče Afra uzbuđeno i zagleda se u papir.
 Alkemičarov rukopis bio je zavojit, s mnoštvom krivulja i ukrasa; slova su
bila više naslikana nego napisana, vrlo lijepa. No nažalost, bila su gotovo
nečitljiva. Potrajalo je neko vrijeme dok Afra napokon nije odgonetnula dva
retka.
Prvi je redak glasio: Montecassino – Johannes Andreas Xenophilos.
A drugi: CONSTITUTUM CONSTANTINI.
Ostalo nije znala pročitati.
Clara ju je upitno pogledala. „Pomaže li ti to išta?”
Afra je razočarano odmahnula glavom.

Na povratku u ribarsku četvrt Afru su obuzele sumorne misli. Predala im se i

malodušno koračala prema kući. Stigavši do drvenog mostića s umjetnički
izrađenim rukohvatom koji je premošćivao rijeku, na put joj je stao jedan
mladić. Afra ga je odmah prepoznala, iako se nikada nisu sreli licem u lice. Bio
je to Matthaus, Ulrichov sin. Nosio je razmetljiv samteni šešir s paunovim
perom i bio je pomalo kicoški odjeven, kao i većina sinova bogatih roditelja.
Tamne su mu oči svjetlucale od bijesa kada je povikao: ,,Napokon si
postigla što si htjela, ti bijedna droljo, vještico!”
Afra se lecnula. Trenutak kasnije se pribrala i rekla: „Ne znam o čemu
govoriš. Makni mi se s puta!”
„Onda ću ti reći. Ti si nahuškala moga oca da otruje majku. Mrtva je, čuješ
li me, mrtva!” Glas mu je puknuo. Zgrabio je Afru za ramena i protresao je.
Afra se skamenila.
„Mrtva?” zbunjeno je ponovila za njim. „Ta kako se to dogodilo?”
„Jučer”, započeo je Matthaus, „nije pokazivala ni najmanje znakove
bolesti, a danas ujutro sam je našao mrtvu u krevetu, s pomodrjelim usnama i
potamnjelim noktima. Liječnik kojega sam zvao u pomoć rekao je samo da neka
se Bog smiluje njenoj duši i da je otrovana.”
„Tvoj otac ju nije mogao otrovati!”
„Tko onda? Moja majka danima nije izlazila iz kuće. Ne, ti si začarala
moga oca da otruje majku.”
„Ali, to je besmislica! Nikada to ne bih učinila Ulrichu!”
„Ne laži! Splavar vas je vidio, moga oca i tebe, kad ste išli k alkemičaru po
otrov.”
„To je istina, bili smo kod alkemičara, ali nismo išli po otrov! Kunem ti se
svime što mi je sveto!”
Matthaus je prezirno odvratio: „Takve kao ti bolje da se ne kunu. Ako
hoćeš moj savjet, napusti Ulm još danas i bježi koliko te noge nose ako ti je
život mio. Moga oca više nećeš vidjeti, to ti se ja kunem.” Pljunuo je potom pred
nju, okrenuo se i krenuo prema trgu.
Navečer je ribar upitao Afru: „Je li istina što ljudi govore? Kažu da je graditelj
katedrale otrovao svoju ženu.”
Afru je to pitanje pogodilo, posebno zato što su ribar i njegova žena bili
razumni ljudi i što su uvijek bili na njezinoj strani.
„Ne ustručavajte se reći što još ljudi govore”, uzviknula je Afra, „ta recite
da govore da sam ja začarala majstora Ulricha i nahuškala ga da ubije ženu.
Zašto ne kažete to, majstore Bernward!”
,,Da”, rekao je ovaj plaho, a njegova je supruga Agnes kimnula glavom u
znak slaganja: „Ljudi doista tako govore. Ali, nemoj misliti da ta naklapanja
uzimamo za istinu. Samo smo to htjeli čuti iz tvojih usta.”
Afra je prilično srdito odgovorila: „Bože mili, nisam začarala Ulricha! Ne
bih ni znala kako to učiniti. A sigurna sam da Ulrich nije ubio svoju ženu.
Godinama je pobolijevala. To mi je i sam rekao.”
„A alkemičarov otrov?”
„Nema nikakvog alkemičarovog otrova. Majstora Rubaldusa smo potražili
zbog druge stvari. Nažalost, on to ne može potvrditi jer je upravo na putu u
Augsburg.”
„Mi ti vjerujemo”, rekla je Agnes i pokušala zagrliti Afru.
Afra se otrgnula i otišla u svoju sobu. Napustila ju je nada da će pronaći
svoj mir. Po prvi je puta pomislila da bi zaista trebala napustiti Ulm. Ali, prije
toga je još nešto htjela učiniti.

Pred samu zoru, Afra se pod okriljem tame šuljala prema trgu na kojemu je bila
katedrala. Oko građevine je bilo dovoljno mračnih kutaka u koje se mogla
sakriti. Tamo je htjela pričekati da se Ulrich spusti iz svoje daščare.
Nije ga vidjela tri dana i nije znala kako se nosio s iznenadnom smrću svoje
žene. Silno ga je htjela zagrliti i utješiti. Ali, znala je da bi utjeha dobro došla i
njoj samoj. Htjela je od njega još jednom čuti da je bolje za oboje da napusti
grad.
Zamišljeno se približavajući zidu gdje se htjela sakriti u sjenu, na lice je
navukla kapuljaču. Pritom je naletjela na jednu trgovkinju koja je na leđima
nosila košaru jabuka. Trgovkinja se spotakla i pala na pod, a zreli plodovi iz
košare prosuli su se po tlu.
Afra je promucala „Izvinite” i htjela pobjeći, ali voćarica je podignula glas
i zavrištala preko cijelog trga: „Pogledajte, tu je, Afra, ona koja je začarala
našega graditelja!”
,,... koja je začarala našega graditelja?”
Znatiželjnici su nahrlili sa svih strana.
„Graditeljeva kurva!”
„Jadna žena. Još se nije ni ohladila, a ova je drolja već krenula k njemu.”
 „Zbog ove ju je ubio?”
„Što je samo vidio na njoj!”
„Ona bi trebala u tamnicu, a ne on.”
„Danas su ga uhitili. Vidio sam.”
„I ta vještica je još uvijek na slobodi?”
Odnekud je doletjela jabuka i pogodila Afru ravno u čelo. Bol koju je
pritom osjetila nije bila ni upola tako jaka kao bol koju je u njoj izazvalo to
dovikivanje. Ulrich uhićen? Afra je pritisnula glavu rukama kako bi se suzdržala
od vriska. U tom ju je trenu u ruku pogodio oštri kamen. Osjetila je kako joj je
potekla krv. Zatim je počela trčati. Dok je jurila prema pokrajnjoj uličici, iza nje
je letjelo kamenje. Na sreću, nisu je pogodili. Stigavši na sigurnu udaljenost,
zadihano je zastala i osluhnula oko sebe. Iz daljine su još uvijek dopirali bijesni
povici gomile: „Oboje treba objesiti!”

Noć joj se činila beskrajnom. Zapala je u ravnodušje i bilo joj je svejedno što će
se s njom dogoditi sada kada je Ulrich čamio u tamnici. Ponovno se sjetila oca i
iznenada prema njemu osjetila mržnju što joj je, ostavivši joj zagonetni
pergament, dao nadu koja se u trenutku najveće potrebe izjalovila. Odavno je
prošla ponoć kada se na vratima začulo tiho kucanje i glasovi. ‘To su stražari’,
pomislila je ona u polusnu. ‘Dolaze po tebe.’
Škripa dasaka. Koraci. Afra se naglo uspravila. Na škrtoj mjesečini koja je
dopirala kroz prozor vidjela je kako su se otvorila vrata iza kojih je zasvijetlila
svjetiljka.
„Afro, probudi se!” Bio je to ribarov glas, koji joj je u sobu ušao u pratnji
dva kršna momka.
,,Da?” sneno je uzvratila Afra.
Nipošto nije izgledala uplašeno. Nije pokazala strah ni kada je jedan od
dvojice muškaraca odjevenih u crno krenuo prema njoj. „Obuci se, djevojko”,
rekao joj je tihim glasom. „Požuri i spakiraj sve što imaš. I ne zaboravi
pergament.”
Afra se lecnula i pogledala čovjeku u lice. Odakle je, zaboga, on znao za
pergament? Nikada ga prije nije vidjela. Ni njega ni onog drugog. A bila je
odviše zatečena da bi uopće pokušala pronaći odgovor na vlastito pitanje. Nije
joj smetalo ni što su obojica buljila dok se odijevala i svu svoju imovinu trpala u
dva zavežljaja.
„Hajde već jednom”, reče jedan kad je bila spremna.
Afra se na časak okrenula ne bi li još jednom bacila pogled na škrto
osvijetljenu sobicu koja joj je tri godine bila dom. Zavežljaje je potom uzela pod
mišku.
Na kućnim su vratima u spavaćicama stajali ribar Bernward i njegova žena.
Plakali su kada se Afra tiho od njih oprostila.
 „Bila si nam poput kćeri”, rekao je Bernward, a Agnes je posramljeno
okrenula glavu.
Afra je nijemo kimnula i bez riječi im stisnula ruku. Zatim su je muškarci
izgurali kroz vrata i stali uza nju svaki s jedne strane.
Sa zatamnjenim svjetiljkama prešli su mostićem preko rijeke, neko vrijeme
nečujno koračali duž gradskih zidina, dok konačno nisu stigli do kapije koja je
vodila na Dunav. Sa stražarima je sve bilo dogovoreno. Dovoljan je bio kratki
zvižduk i kapija je bila otvorena.
Kada je Afra u pratnji dvojice muškaraca istupila pred kapiju, teški crni
oblaci zaklonili su mjesec. Jedva je raspoznala brodić na obali rijeke. Muškarci
su je uhvatili za podlaktice da se ne bi poskliznula i poveli je prema brodu koji
je već čekao.
‘Što namjeravaju?’ pomislila je Afra kada su joj uzeli zavežljaje i lagano je
gurnuli preko klimavog mostića koji je vodio od obale do riječnog broda. Nad
vodom je puhao ledeni vjetar koji se miješao sa smradom koji se širio iz grada.
Poput svih “ulmskih kutija”, brod je na krmi imao drvenu konstrukciju koja
je posadu štitila od vjetra i nevremena. Kada je Afra stupila na brod, otvorila su
se vrata kabine.
„Ulrich”, promucala je. Više od toga nije dospjela izustiti.
Graditelj katedrala ju je privukao u zagrljaj. Na trenutak su oboje šutjeli, a
onda Ulrich reče: „Dođi, nemamo vremena za gubljenje!” Nježno ju je potom
poveo u kabinu.
Prozori su s obje strane bili zatamnjeni. Na stolu je gorjela svijeća, a
ugljeni je kotao u kutu širio ugodnu toplinu. Muškarci koji su je doveli odložili
su njezine zavežljaje.
„Ne razumijem”, reče Afra zbunjeno. „U gradu se priča da si u zatvoru.”
,,I bio sam”, opušteno odvrati Ulrich, kao da ga se to nije ticalo. Uzeo je
potom Afrine ruke u svoje i rekao: „Svijetom vlada zlo, i protiv toga se možeš
boriti jedino istim sredstvima.”
„Kako to misliš, Ulrich?”
„Pa eto, što su katedrale više, to je niži moral!”
„Možeš li biti jasniji?”
Ulrich von Ensingen je posegnuo rukom u džep, pa je izvukao stisnutu u
šaku i njome zamahao pred njenim licem. Shvatila je tek kada ju je otvorio. U
ruci je imao tri zlatnika.
„Svatko ima svoju cijenu”, rekao je osmjehnuvši se. „Prosjak stoji jedan
pfenig, tamničar jedan gulden. A gradski sudac?”
„Jedan zlatnik?” stane pogađati Afra.
Majstor Ulrich slegne ramenima. „Ili dva, ili tri...” Šakom je tada udario po
vratima kabine i uzviknuo: „Krenimo, što čekate?”
„U redu!” začuo se glas izvana. Mornari su potom otpustili brodsko uže i
dugim zaveslajima krenuli niz rijeku.
 Nije bilo sasvim bezopasno noću ploviti rijekom, posebno na tako velikom
brodu kao što je to bila “ulmska kutija”. Ali brodar je bio iskusan. Između Ulma
i Passaua poznavao je svaki zavoj, svaki pješčani prud i struju. S Bodenskog je
jezera vozio vunu i lanene tkanine. A za novac koji mu je ponudio majstor
Ulrich, isplovio bi u bilo koje doba dana ili noći.
„Zar te ne zanima kamo smo se uputili?” upitao je Ulrich Afru.
Ona zamišljeno odgovori: „Svejedno mi je. Jedino mi je bitno da putujemo
zajedno. Ali, reći ćeš mi valjda kamo idemo...”
,,U Strasbourg.”
Afra ga je u nevjerici pogledala.
„Ne mogu ostati ovdje nakon svega što se dogodilo. I kada se ustanovi da
nisam skrivio Griseldisinu smrt, mržnja u puku će i dalje biti tolika da ne mogu
zamisliti da bih ovdje više mogao u miru raditi. A što se tebe tiče, ljubavi,
sigurno bi našli još neki razlog da te osude.”
Afra se omamljeno naslonila na njega. Vrtjelo joj se u glavi od svega što se
dogodilo. Strasbourg! Čula je za taj grad, koji je bio jedan od najvećih i koji se
uspoređivao s Nürnbergom, Hamburgom ili Wrocławom. O stanovnicima grada
se govorilo da su neizmjerno bogati i vrlo ponositi.
„Još uvijek imaš pergament?” Iz razmišljanja ju je prenuo Ulrichov glas.
Ona je kimnula i rukom pokazala na džep svog ogrtača.
„Iako sam izgubila nadu da bi nam mogao biti od ikakve pomoći”, reče
ona.
Ulrich von Ensingen ju je, ozbiljna lica, samo pogledao.

“Ulmska kutija” je brzo plovila. Tu i tamo su valovi udarali u trup broda, poput
neritmičnih udaraca čekićem. Inače je na rijeci bilo tiho. Kada je svanuo dan i
kada je vjetar otjerao niske tamne oblake, Ulrich je razmaknuo zavjese na
prozorima.
Afra je promatrala pejzaž na kojemu su se izmjenjivale livade i planine.
Nakon nekog vremena, oklijevajući je rekla: „Ispričala sam ti sve o samostanu u
kojemu sam našla prvo skrovište. U knjižnici je visjela karta. Na njoj su bile
ucrtane Rajna i Dunav, kao i njihov tok od juga prema sjeveru i od zapada
prema istoku. Bili su ucrtani i veliki njemački gradovi...”
„Što s tim?”
„Ako se dobro sjećam karte, Strasbourg je ležao na suprotnoj strani od
pravca kojim mi idemo.”
Ulrich se nasmijao. „Ne može te se prevariti. Ali, ne brini se. Brodom
putujemo samo do Günzburga. Tako sam odlučio da zavaram one koji bi nas
gonili u slučaju da naš bijeg bude otkriven. U Günzburgu je lako naći nekog tko
će nas za novac odvesti bilo kamo.”
„Pametniji si nego što sam mislila”, rekla je Afra i zadivljeno ga pogledala.
 U razgovoru nisu primijetili da je na prozoru netko napeto slušao svaku
njihovu riječ.
 „Kamo?” upitao je kočijaš podignuvši obrve. Doimao se
prilično taštim, vjerojatno zato što je svojom odjećom odudarao
od drugih kočijaša. Nije putovao sam, već u pratnji do zuba
naoružanog plaćenika.
„Svejedno kamo”, odgovorio je Ulrich von Ensingen. „Glavno da idemo na
zapad.”
„Pogodili smo se”, rekao je gizdavi kočijaš i ispitljivo odmjerio Ulricha i
Afru. Činili su se imućnima.
Na obali, nedaleko mjesta gdje su Günz i Nau utjecali u Dunav, čekalo je
više od tuceta kola, dvokolica koje je vukla krava i seljačkih volovskih zaprega
velike snage; no, samo su jedna kola, ona najnovije izrade, s platnenim krovom
koji je putnicima pružao zaštitu od vjetra i nevremena, imala konjsku zapregu.
Obala ispred Günzburga, gdje su Ulrich i Afra napustili “ulmsku kutiju”, glasila
je za najbolje mjesto za prekrcaj. Ovdje se pretovarivala roba s brodica na kola.
U vlastitim su kolima putovali samo bogataši. Stoga je bilo uobičajeno da
putnike za novac prevoze kočijaši koji su prevozili graditeljski materijal, živine,
kožu i tkanine.
Kočijaš s kojim je Ulrich von Ensingen ugovorio prijevoz natovario je
kositar i srebrno posuđe iz Augsburga i tražio šest pfeniga po osobi na dan.
Plaćanje po osobi nije bilo uobičajeno, no konjska zaprega, kazao je kočijaš, bila
je dvostruko brža od obične volovske zaprege, a imala je i krov.
„Kada krećeš?” upitao ga je Ulrich.
„Ako želite, odmah. U tom mi slučaju za oboje plaćate tri dana unaprijed.
Usput – zovem se Alpert, a plaćenik je Jörg.”
Graditelj je upitno pogledao Afru. Ona je potvrdno kimnula i Ulrich je
kočijašu isplatio traženu svotu. „Pod uvjetom da ne ideš preko Ulma.”
„Bože mili, pa što ću u Ulmu, ta tamo su svi do jednog nametljivci i
gulikože!”
„Znači, ne pamtiš ga po dobru?”
„Nikako, gospodine. Stanovnici Ulma ne obračunavaju porez na putovanje
po kolima, već po vrijednosti tereta. Kočijaš koji prevozi kamenje za gradnju
plaća mnogo manji porez nego ja koji prevozim srebrno posuđe, iako kola
natovarena kamenjem mnogo više oštećuju cestu nego moja konjska zaprega s
laganim posuđem. To su gulikože, prokleti bili. Ali, znate kako se kaže, vrag
uvijek sere na veliki kup.”
Dok je tovario brojnu graditeljevu prtljagu i Afrine skromne zavežljaje,
objasnio im je rutu putovanja. „Dvije milje odavde prijeći ćemo rijeku i krenuti
dalje na zapad kroz Dunavsku šumu, a Ulm ćemo ostaviti na jugu. Vrijeme je
povoljno za uspon na Alpe. Noćas je pao prvi mraz, putovi su zaleđeni i idealni
za vožnju. Krenimo, dakle!”
Ulrich je pomogao Afri da se popne na kola i sjeli su na udobnu klupu iza
kočijaša i plaćenika. Alpert je zamahnuo bičem, a dva rasna konja s raskošnim
smeđim grivama su krenula.
Afra nikada nije putovala tako brzo i u takvoj udobnosti. U Dunavskoj
šumi, koja se protezala na zapad s obje strane rijeke, drveće joj je letjelo pred
očima poput travki na vjetru. Kasnije, kada je Ulm već odavno ostao iza njih,
kod Blausteina, put je vodio na Blau, koja je, što su dalje išli na zapad, vijugala
kroz pejzaž kao da je bila neodlučna kojim pravcem krenuti. Kočijaš i njegov
plaćenik pokazali su se ugodnim suputnicima koji su prepričavali dogodovštine
iz svakog mjesta i svake ulice kroz koje su prolazili.
Nad put se nadvila vlažna magla. U kratkim je danima sunce gubilo snagu i
bilo se teško boriti protiv hladnoće. Afra se smrzavala ispod pokrivača kojim joj
je Ulrich zaogrnuo ramena.
„Koliko daleko ste danas naumili stići?” doviknuo je Ulrich kočijašu. ,,U
ovo doba brzo pada mrak. A i gladni smo! Cijeli dan nismo ništa jeli.”
Kočijaš je podignuo bič i njime pokazao prema naprijed. „Vidite li hrastove
na onom tamo brežuljku? Tamo se put račva. Desni put vodi u Wiesensteig i
dalje na sjever. Lijevim putem ima još samo dvije milje do Heroldsbronna.
Tamo nas čega konačište i konjska postaja. Bit ćete zadovoljni.”
Afra i Ulrich su cijeli dan malo razgovarali. Ne zbog toga što je između
njih postojala nekakva napetost; bili su jednostavno premoreni. Osim toga,
vožnja kvrgavim puteljcima stvarala je nesnosnu buku. Putovanje je bilo
uspavljujuće poput makova soka. Zato su oboje utonuli u vlastite misli. Afra se
teško nosila s ovakvim razvojem događaja. Još protekle noći prijetila joj je smrt,
a sada, samo jedan zalazak sunca kasnije, vozila se s Ulrichom von Ensingenom
u novi život. Kako li će im samo biti u Strasbourgu?
Ulrich je također bio zaokupljen događajima proteklih dana. Griseldisina
iznenadna smrt pogodila ga je više nego što je očekivao. No, najviše ga je
pogodilo što se puk tako brzo okrenuo protiv njega. Nikada ne bi pomislio da bi
u Ulmu, gradu koji je mnogo toga mogao zahvaliti upravo njemu, mogao
završiti u tamnici. U njegovoj nutrini miješali su se tuga i bijes. A što su se više
udaljavali od Ulma, bijes je rastao. U mislima, majstor Ulrich je u Strasbourgu
već izgradio najviši toranj kršćanskoga svijeta – u inat građanima Ulma.
„Heroldsbronn!” Kočijaš je posljednju dionicu puta sve žešće bičevao
konje i iz njih izvlačio i posljednje snage.
Na jednom se brežuljku sramežljivo smjestio gradić, trgovačko sjecište, čiji
je vrh bio okrunjen crvenkastim stijenama koje su iz daljine izgledale poput
pijetlove kreste. Gradskih zidina nije bilo. Radi zaštite od uljeza, ulazi zbijenih
kuća bili su okrenuti prema unutrašnjosti, prema tržnici. Grad se nije doimao
gostoljubivim, već uvijek spremnim na obranu od nepoželjnih stranaca.
Prilaz gradu priječio je jarak s drvenim mostićem. Alpert je poznavao
stražare koji su s tornja nadzirali ulaz u grad. Skočio je s kočije i platio
zatraženu pristojbu za ulazak, a zatim su kola kroz uski ulaz krenula u smjeru
tržnice.
Pred gradom nije bilo gotovo ni žive duše, ali ovdje, na trgu, vladao je
metež. Nikakvoga reda tu nije bilo. Uski trg, koji je zapravo činila samo jedna
proširena ulica, zakrčile su volovske zaprege, a posvuda su trčkarale svinje, ovce
i kokoši. Trgovci su bili zauzeti raspremanjem svojih klupa na tržnici, majke su
jurile za svojom djecom koja su se natjeravala između klupa, a brbljave su
služavke stajale u grupicama i izmjenjivale novosti. Među njima su se,
ispruženih ruku, motali prosjaci. Gnjili ostaci neprodane robe ležali su nemarno
razbacani na pločniku, pomiješani s izmetom ovaca i svinja. Afra je morala
začepiti nos.
Na drugoj strani trga, gdje je bila smještena i stara crkva, slijeva je stajala
uska kuća do koje je vodilo stepenište. Na željeznom stupu ispred nje bilo je
pričvršćeno mesingano sunce na kojemu je pisalo: Gostionica “Kod sunca”.
Iznad šiljastog luka ulazne kapije, kroz koju je konjska zaprega jedva prošla,
bila je prikovana glava divlje svinje, koju je gostioničar ubio u jednoj od okolnih
šuma. Isticanje takvih trofeja bilo je ustaljeni običaj.
Alpert je kola uveo u unutarnje dvorište. Zakasnili su. U dvorištu i kolnici,
između svinjaca i kokošinjaca, stajala su već druga kola. Dvojica su sluga
hranila životinje. Kada je Alpert najavio još četiri gosta za noćenje, gostioničar
se, hineći kako su stigli u loš čas, stao hvatati za glavu. Imao je, doduše,
dovoljno hrane za sve, ali su svi ležajevi bili zauzeti. Ali, ako bi bili voljni
spavati na slamaricama na stepeništu...
U tom mu je trenu pristupio Ulrich, kriomice mu u ruku tutnuo novčić i
rekao: „Siguran sam da ćeš pronaći kakvu sobicu za mene i moju ženu.”
Gostioničar je pogledao zlatnik i duboko se naklonio.
„Svakako, plemeniti gospodine, svakako!”
Afru je obuzela silna sreća nakon što ju je Ulrich von Ensingen nazvao
svojom ženom. Nikada ne bi povjerovala da bi do toga moglo doći. A sada je to
izgovorio kao da se to podrazumijeva: sobica za mene i moju ženu! Najradije bi
ga bila zagrlila.
Kao što je bilo za očekivati, gostioničar ih je odveo do pristojne sobe s tako
visokim krevetom da je bila potrebna klupica da se na njega popnu. Ležaj je bio
natkriven baldahinom koji nije toliko služio kao ukras koliko kao zaštita od
neugodnih kukaca koji su se noću skupljali na stropu. Nije bio podstavljen
grubom slamom, već mekim sijenom.
„Možda se varam”, rekao je Ulrich nasmiješivši se, „ali mislim da je ovo
gostioničareva soba.”
„To sam i ja pomislila”, dometnula je Afra. „Kako god bilo, nikada nisam
spavala u tako udobnom krevetu.”
U gostionici u prizemlju gotovo nije bilo nijednog slobodnog mjesta.
Slobodan je bio još samo jedan dugi, uski stol koji se protezao od zida do zida.
Kada su Afra i Ulrich ušli unutra, odjednom je nastao tajac. Afra je bila jedina
žena u gostionici i osjetila je kako su svi pogledi upereni u nju. No, kako je bila
navikla na to u pučkoj kuhinji u Ulmu, nije se obazirala.
„Dođite ovamo!” povikao im je jedan naizgled nenametljivi trgovac
uresima i uskomešao se na drvenoj klupi. „Drugi će vam samo htjeti nešto
prodati.”
Egzorcist s desne strane stola – dominikanac, koji je bio na putu k vragom
opsjednutoj redovnici koja je levitirala, uvrijeđeno se namrštio. A jedan putujući
liječnik iz Xantena, koji je sjedio na drugom dijelu stola, otrovno je rekao, a da
Afru nije ni pogledao: „Ta zar bih sa ženom poslovao!”
„Pravo kažeš”, složio se klerik koji nije htio otkriti ni odakle dolazi ni
kamo se uputio.
„Ah, kad biste kupili Bibliju ili kakvu korisnu knjigu od mene...”, rekao je
knjižar iz Bamberga, „bilo bi mi na zadovoljstvo. Na kolima imam dvije bačve
pune knjiga i pergamenata. Trgovina loše ide. Jedino monasi pišu i prepisuju
knjige.”
„Jesam li vam rekao!” ražestio se trgovac uresima. „Svi bi za taj čas s vama
sklopili posao.”
,,A otkad je to zabranjeno?” Trgovac relikvijama koji je sjedio na suprotnoj
strani stola pokazao je relikviju svete Ursule od Kölna, koja je glasila za
zaštitnicu dobrog braka, te pritom namignuo Afri.
„Relikvija?” Afra ga je pogledala s nevjericom.
„Lijevo uho svetice, uz potvrdu kelnskog nadbiskupa da je stvar prava.”
Afra se odjednom lecnula. Ne zbog ponude trgovca relikvijama, već zbog
prijetećeg izraza lica čovjeka što je sjedio pored njega, čovjeka prorijeđene kose
koji se odjednom pretvorio u nekakvu blijedu prikazu s dubokim tamnim očima
i dugačkim kukastim nosom. Tek nakon nekoliko trenutaka, Afra je shvatila da
je na lice stavio masku.
„Ja sam rezbar masaka iz Venecije”, rekao je ovaj skinuvši masku. „Jasno,
za vas imam jedan prekrasni primjerak, masku kokete. Mogu vam pokazati...”
Afra je odmahnula rukom.
„Jesam li vam rekao!” ponovio je trgovac uresima.
„Besprijekorno govorite njemački”, primijetila je ljubazno Afra, dok je
gostioničar raznosio krigle piva i koljenicu u zemljanim zdjelama s raskuhanim,
vrućim kupusom te košare s kruhom.
„Moram tako govoriti ako želim prodati maske. Ne ide mi tako dobro kao
njemu.” Pogledao je pokraj sebe i gotovo neprijateljskim tonom rekao: „Slikar
fresaka iz Cremone. Stalno je u potrazi za poslom. I nađe ga u taj čas, a ne zna
ni riječi njemačkog.”
Ostali su se nasmijali, a slikar ih je samo zbunjeno pogledao.
„Ostala su još samo dvojica oko egzorcista.” Trgovac uresima je pokazao
prstom na njih. „Obojica su šutljivi. No, to je razumljivo. Jedan je bogalj,
oduzetih nogu nakon pada sa skele. Sada se nada da će ga sveti apostol Jakov
ozdraviti u Santiagu de Composteli. Jadnik. A onaj tamo još nije progovorio ni
riječi.”
„Ja sam poslanik na tajnoj misiji!” odvratio je prozvani i pritom se
namrštio kao da ga je sve to odviše zamaralo. Svojom crnom odjećom i
rukavima nabranima na ramenima odudarao je od ostalih.
,,A vi? Odakle vi dolazite? Kamo ste se uputili?” upitao je iznenada
egzorcist Afru dok je pohlepno zubima trgao meso s kosti.
„Dolazimo iz Ulma”, kratko mu odgovori Afra.
Ulrich je nato ispod stola lagano udari nogom i nastavi: „Inače smo iz
Passaua. Preko Ulma smo krenuli u Trier.”
„Ne izgledate mi kao hodočasnici.”
,,I nismo”, reče Afra.
,,Naumili smo otvoriti nekakvu trgovinu”, doda Ulrich. Afra kimne glavom
i krajičkom oka primijeti kako ih trgovac uresima prodorno promatra. Osjećala
se nelagodno.
„Je li moguće”, započne on plaho, „da smo se mi već jednom sreli?”
Afra se trgne.
„Nekako ste mi poznati.”
„Ne znam odakle bismo se mogli poznavati.” Afra dobaci Ulrichu pogled
koji je dozivao upomoć.
Živahan žamor iznenada je utihnuo. Ne zbog iznenadnog pitanja trgovca
uresima, već zbog trgovca relikvijama koji je privukao pažnju svih za stolom.
Neopaženo je ispod stola otvorio svoj kovčeg i bez zadrške počeo izlagati svoje
relikvije, što je popratio i svim potrebnim objašnjenjima: „Lijevo uho Ursule od
Kölna, trtična kost Gaubalda od Regensburga, dio halje u kojoj je pokopana
Sybille von Gagers, lijevi palac svetog Idesbalda i nokat s nožnog prsta Pauline
od Paulinzella – sve s potvrdama!”
Afra je s gađenjem odgurnula tanjur, a u taj su tren u gostionicu stupili
kočijaš Alpert i plaćenik Jörg.
„Ugurajte se negdje”, reče im gostioničar.
Alpert je sjeo pored trgovca relikvijama. Kada je pred tanjurom ugledao
relikvije, iskrivio je lice: „Zar vi to jedete?”
Ostali su se grohotom nasmijali. Samo je trgovac relikvijama ostao ozbiljan
i bijesno ga pogledao. U lice mu je udarila rumen i činilo se da će se svaki čas
raspuknuti.
Prosiktao je: „Ta ovo su sve redom relikvije znamenitih svetaca, a njihovu
su vjerodostojnost potvrdili ugledni biskupi i kardinali.”
„Koliko tražite za uho svete Ursule?” upita trgovac uresima.
„Pedeset guldena, molim lijepo.”
Gostioničar, koji je trgovcu relikvijama virio preko ramena, zapanjeno
poviče: „Pedeset guldena za sasušeno uho! Kod mene kuhano svinjsko uho stoji
dva pfeniga, svježe pripremljeno, i to sa zeljem! To vam jamčim svojom
potvrdom!”
Naravno, gostioničar je svojom tiradom izazvao smijeh, a trgovac
relikvijama je svoje oku nemile svetačke dragocjenosti vratio u kovčeg.
Venecijanski trgovac je tada knjižaru iz Bamberga koji je sjedio pored
njega prišapnuo: „Kod nas u Lombardiji cijele obitelji žive od toga što svoje
mrtve djedove i bake zakapaju u zemlju zasutu vapnencem i otkapaju nakon
godine dana. Zatim njihove kosti suše u pećnici i prodaju ih kao relikvije.
Uvijek se nađe neki gramzivi biskup koji potvrdi vjerodostojnost svetih kostiju.”
Knjižar nato zavrti glavom. „Kada će tomu već doći kraj?”
„Do Sudnjeg dana neće”, primijeti majstor Ulrich i započne razgovor s
knjižarom: „Kazali ste da su ovo loša vremena za knjige. Ne želim u to
vjerovati. Kuga i kolera su poharale samostane, i mnoge su skriptarnice ostale
bez pisara, dok su vaši glavni kupci, plemići, više-manje ostali pošteđeni te
pokore čovječanstva.”
„Istinu zborite”, odgovori knjižar, „ali, plemstvo se još uvijek nije
oporavilo od posljedica križarskih ratova. Broj plemića se prepolovio, a fina
gospoda ne troše ni približno tako bezbrižno kao prije. Budućnost ne pripada
sitnom plemstvu, već trgovcima u gradu. U Nürnbergu, Augsburgu, Frankfurtu,
Mainzu i Ulmu naći ćete trgovce koji su toliko bogati da bi mogli kupiti i
samoga cara. Na nesreću, tek rijetki znaju čitati i pisati. Za knjižara poput mene
to nikako nisu sretne okolnosti.”
„I ne nadate se da će biti bolje?”
Knjižar slegne ramenima. „Priznajem, knjige su preskupe. Tisuću stranica
Biblije marljivi monah prepisuje dobre tri godine. Da mu dajete samo dnevne
obroke i jednu novu mantiju svake godine, koliko samo to stoji, a da ne
govorimo o troškovima za tintu i pergament. Ta kako onda Bibliju prodati za
dva guldena? Ali, neću se žaliti.”
Ulrich von Ensingen zamišljeno kimne glavom. „Trebali biste naučiti
čarati, da se jednom napisana knjiga sama umnoži, deset, možda čak i sto puta,
bez da se netko treba latiti pera.”
„Gospodine, vi ste sanjar i patite od iluzija.”
„Možda, ali bez želje i vizije nema ni velikih otkrića. A kamo ste se vi
uputili?”
„Nadbiskup od Mainza je moj ponajbolji kupac. No, prije nego što posjetim
njega, otići ću do grofa od Württemberga. Njegova knjižnica je nadaleko
poznata, a njegova glad za knjigama održava na životu ljude poput mene.”
„Grofa Eberharda von Württemberga?” Afra zapanjeno pogleda knjižara.
„Zar ga poznajete?”
„Da, to jest, ne, zapravo...” Afra je bila potpuno izvan sebe. „Moj otac je
bio knjižničar kod grofa von Württemberga.”
„Ah”, začudi se knjižar. „Magistar Diebold?”
„Da, tako se zvao.”
 „Zvao?”
„Pao je s konja dok je jahao prema Ulmu i slomio vrat. Ja sam Afra,
njegova najstarija kći.”
„Ta tko bi rekao. Diebolda sam upoznao prije mnogo godina u samostanu
Montecassino. Monumentalna građevina, položena visoko nad dolinom, grad u
malom sa svojih tristo monaha, teologa, povjesničara i učenjaka i s najvećom
knjižnicom kršćanskoga svijeta. Poput magistra Diebolda, i ja sam bio čuo da
monasi žele utržiti značajan dio svoga knjižnog fonda, prvenstveno antičke
autore. U benediktinskim su samostanima takvi glasili za bezbožnike, ali kod
nas ih se jako cijeni.”
„Bojim se da ste se onda morali natjecati s mojim ocem.”
„Tako je. Grof Eberhard von Württemberg je vašemu ocu stavio na
raspolaganje mnogo novca. A ja toliki novac nisam imao. Već sam si bio
odabrao dva tuceta starih spisa. Sklopio bih unosan posao. Ali, tada je došao
magistar Diebold i odjednom pokupovao sve knjige ponuđene na prodaju. Mali
knjižar kao ja nije imao šanse.”
„Žao mi vas je. Ali, tako je to bilo u ono vrijeme.”
Knjižar se zamisli. „Kasnije sam od njega pokušao otkupiti neke knjige, po
dobroj cijeni, razumije se, ali odbio je. Nisam ga mogao nagovoriti da mi proda
ni jednu jedinu od preko petsto knjiga. Do danas ne znam zašto je bio tako
opsjednut svakom pojedinom knjigom iz tog samostana.”
Afra kriomice Ulrichu dobaci pogled. Ulrich se također zamislio.
Knjižarova ih je priča zaintrigirala.
„Kako to mislite?” upita Afra.
Knjižar je dugo šutio. Naposljetku reče:
„Stari su Rimljani imali izreku: Habent sua fatta libelli. To otprilike znači:
Knjige imaju vlastite tajne. Možda je magistar Diebold znao tajnu koju nije znao
nitko drugi. Ni ja. Doduše, to ne objašnjava zašto mi nije htio prepustiti niti
jednu jedinu knjigu iz Montecassina, ali možda odaje razlog njegove opsesije.”
Ulrich von Ensingen je potražio Afrinu ruku, a da nije skrenuo pogled s
knjižara. Afra je odmah shvatila što je značio njegov nježni dodir: Ne govori
ništa. Bolje je da šutiš.
„Sve je to bilo tako davno”, reče ona nehajno.
„Ima već kojih petnaest ljeta”, potvrdi knjižar. Nakon kratke stanke reče:
„Magistar Diebold je pao s konja, kažete?”
Afra šutke kimne.
„Jeste li sigurni u to?”
„Ne razumijem, kako to mislite?”
„Pa, jeste li na vlastite oči vidjeli kako je vaš otac pao s konja?”
„Jasno da nisam. Nisam bila s njime. Ali, tko bi htio nauditi mome ocu?”
 Majstor Ulrich s nelagodom primijeti da je njihov razgovor s knjižarom
pobudio sveopći interes i zlovoljno reče: ,,Ako nešto znate i želite nam reći,
recite. Ako ne, radije šutite!”
Afra je bila uzbuđena i htjela je nastaviti razgovor. Ali, knjižar odmahne
rukom i reče: „Oprostite, nisam htio dirati u stare rane. Naglas sam razmišljao.”
Kasnije, dok su hodali prema sobi, Afra je šapnula Ulrichu: „Misliš li da je
moj otac bio ubijen zbog pergamenta?”
Graditelj se osvrnuo oko sebe i podignuo svjetiljku koja im je osvjetljavala
put uzduž strmih stepenica te ju zaustavio pred Afrinim licem. Na zidu je plesala
bezoblična sjena.
„Tko bi znao”, rekao je tiho. „Ljude ubijaju iz raznih razloga.”
„Bože mili”, promucala je Afra, „na to nitko nije ni pomislio. Kada se to
dogodilo, bila sam premalena da bih na to pomislila.”
„Jesi li vidjela tijelo svoga oca nakon što je poginuo?”
„Da, naravno. Ništa nije upućivalo na nasilnu smrt. Izgledao je kao da
spava. Grof Eberhard mu je priredio dostojan pogreb. Dobro se sjećam. Tri sam
dana samo plakala.”
„A tvoja majka?”
„I ona je plakala.”
„Ne mislim na to. Rekla si da si je oduzela život...”
Afra je rukom prekrila usta. Otežano je disala. Zatim je rekla: „Misliš da se
nije sama ubila?”
Graditelj je šutio. Zatim ju je zagrlio i rekao: ,,Dođi!”

Te su noći Afra i Ulrich prvi put dobili priliku spavati u istom krevetu. Silom su
se prilika, osim prvi put, voljeli na podu njegove daščare ili na vlažnoj travi
livada pored Dunava. Strah da će biti otkriveni uvijek im je pritom stvarao
nelagodu. S druge strane, zbog neobična mjesta na kojemu bi to radili i svijesti
da čine nešto grešno još bi se više uzbudili.
Još uvijek zamišljena, Afra se svukla i legla pod grubi pokrivač. Smrzavala
se. Ne samo zbog hladnoće koja je vladala u nezagrijanoj prostoriji. Ledeni se
osjećaj proširio i u njenoj duši.
Knjižarove aluzije i nagađanja natjerali su je da se zamisli i uvuče u sebe.
Istina, knjižar je bio brbljav i nije imao nikakvih dokaza za svoje pretpostavke.
Ali, je li ona imala dokaza da su njezini roditelji doista umrli onako kako joj je
bilo rečeno? Kada joj se Ulrich pridružio, okrenula mu je leđa. Nije ga htjela
odbiti, već je to učinila nesvjesno, bez ikakve namjere.
Ulrich je intuitivno osjećao što se u njoj događalo. Zato njeno odbijanje
nije primio k srcu. Previše se toga promijenilo i u njegovu životu; previše da bi
mogao samo tako preko svega prijeći, kao da se ništa nije dogodilo. Ulrich se
priljubio uz njeno tijelo i položio ruku na njena bedra. Nježno ju je poljubio u
vrat i pokušao odmah zaspati. Afrino je disanje bilo usporeno i Ulrich je mislio
da je već odavno zaspala. No, nakon punih sat vremena, začuo je njen glas.
„Ni ti ne možeš zaspati, je li tako?”
Ulrich se sav ukočio. ,,Ne”, prošapta joj on u vrat.
„Misliš na Griseldis, zar ne?”
„Da. A tebi knjižarove riječi ne izlaze iz glave.”
„Hm. Ne znam što da o tome mislim. Čini mi se kao da je taj pergament
uklet i da smo mi sljedeće žrtve.”
„Koješta”, progunđa Ulrich von Ensingen i nježno je pomiluje po trbuhu.
„Dosad nisam imao nikakvog razloga vjerovati u zle sile.”
„Da, dosad! Ali, otkako smo se sreli...”
,,... ništa se nije promijenilo.”
,,A Griseldisina smrt?”
Ulrich duboko udahne i izdahne kroz usta, tako da je Afra na vratu osjetila
žmarce, i ništa ne reče.
„Znaš li ti uopće da me je tvoj sin potražio na dan Griseldisine smrti?”
„Ne, ali me to ne čudi. U posljednje vrijeme naš odnos nije bio najbolji.
Predbacuje mi da sam Griseldis svojim ponašanjem odveo u smrt.”
„Mene je optužio da sam te začarala. Zaprijetio mi je i rekao da te se
okanim.”
„Začarala nije prava riječ. Prije očarala. Ili još bolje: opčarala.” Ulrich se
tiho nasmije. „Kako god bilo, uspjela si mome životu dati novi smisao.”
„Laskavče!”
„Ako to tako hoćeš nazvati. Moraš znati da su cijeli moj život bili nacrti
moje katedrale. Ponekad bih se uhvatio kako razgovaram s kamenim figurama
strijelaca na katedrali. To ponešto govori o stanju duha čovjeka u najboljim
godinama.”
„Tvoj brak nije bio sretan?”
Ulrich je dugo šutio. Nije htio Afru time opterećivati. No, zbog tame u sobi
i Afrine blizine bilo mu je lakše o tome govoriti.
„Griseldis je bila kći poglavara katoličkog samostana”, započne Ulrich
malo zastajkujući u govoru. „Ime oca nikada nije saznala, a nije znala ni tko joj
je bila majka. Odmah po rođenju završila je u samostanu kod časnih sestara u
Bavarskoj, gdje su je odgajali kao iskušenicu. Do svoje dvadesete godine, osim
velečasnog, nije vidjela nijednog muškarca. Imala je tamne oči, uski nos i,
moglo bi se reći, plemenite crte lica. Nakon razmirice s predstojnicom
samostana, napustila ga je prije vječnog zavjeta. Naučila je čitati i pisati, kao i
Novi zavjet na latinskom, ali se s ljudima nikako nije snalazila, prije svega s
muškarcima. Povremeno je radila fizičke poslove, ali to ju nije ispunjavalo.
Njezin vanjski izgled i izražena stidljivost neobično su me privukli. Bio sam
mlad; danas bih rekao premlad i njezin sam bijeg od svijeta i stidljivost
protumačio kao svojevrsnu finoću u žene. Kada sam ju prvi put poljubio, pitala
me je hoće li biti djevojčica ili dječak. Dosta sam je dugo uvjeravao prije nego
što mi je povjerovala da su je krivo podučili. Nakon te spoznaje, u njoj je nastala
sudbonosna promjena. U nadi da će mi se podati, uzeo sam je za ženu. No,
nakon rođenja našega sina, na seksualnost je gledala s odbojnošću i gnušanjem.
Jedva sam pobjegao kada je jedne noći nasrnula na mene nožem koji je sakrila
ispod kreveta. Htjela je odrezati moju muškost i – kako se izrazila – baciti ga
svinjama. Tada sam se još uvijek nadao da će se nakon poroda koji je teško
podnijela oporaviti i da će ponovno biti ona stara, ali dogodilo se upravo
suprotno. Griseldis je svoje vrijeme počela provoditi kod klarisa. Isprva sam
mislio da se ide moliti. Kasnije sam doznao da se iza samostanskih zidina
upuštala u spolne odnose sa ženama.”
Afra se okrenula i u tami ga pogledala. „Zacijelo si mnogo propatio”, reče.
„Najgore mi je bilo održavati privid sretnog braka. Graditelj čija žena
bludniči u samostanu s redovnicama i svome mužu pokušava odrezati penis ne
izaziva poštovanje. Katedrala koju graditelj gradi mora odražavati njegovu
čast.”
,,A Matthaus, tvoj sin? Je li znao što se s njegovom majkom događalo?”
„Ne, ne vjerujem. Inače ne bi na mene svaljivao krivicu zbog našeg lošeg
odnosa. Ti si prva osoba kojoj o tome govorim.”
Afra je nježno prstima prošla preko Ulrichova lica. Zatim mu je objema
rukama obujmila glavu, privukla ga k sebi i poljubila.
Uto je iz daljine odjeknuo povik noćnoga čuvara najavljujući ponoć.
Monoton pjevni glas je opominjao: „Pogasite vatru i svjetla da vas ne snađe
kakvo zlo.”

Maglovito ih je jutro gotovo pozivalo da nastave put. Na crvene krovove kuća i

gole grane drveća pao je mraz. S prozora su mogli vidjeti da su već kasnili.
Kočijaš je već zauzdavao konje.
„Požurite”, povikao je kočijaš kada je ugledao Afrinu glavu na prozoru,
„danas nas čeka dalek put!”
Afra i Ulrich su u gostionici uzeli lončić toploga mlijeka i štrucu kruha s
masnom slaninom.
„Gdje je knjižar?” upitala je pritom Afra gostioničara.
Ovaj se nasmijao. „On je prvi bio na nogama. Trebali ste ranije ustati,
mlada damo.”
Afri se na licu ocrtalo razočaranje. Tijekom noći su joj u misli navrla
brojna pitanja. „Znate li kamo se uputio, odakle dolazi? Znate li njegovo ime?”
pitala je.
„Ne. Ne znam njegovo ime, kao što ne znam ni vaše. Zašto ga sami niste
pitali?”
Afra je slegnula ramenima.
„A kamo ste se vi uputili?”
 „Prema zapadu na Rajnu”, odgovorio je Ulrich umjesto Afre.
„Kroz Crnu šumu?”
„Da, pretpostavljam.”
,,U ovo doba godine to će biti pravi pothvat. Godina je na izmaku i zima
samo što nije stigla, s ledom i snijegom.”
„Valjda nas neće snaći kakvo zlo na putu” rekao je Ulrich nasmijavši se.
Zatim je platio gostioničaru i odnio prtljagu.

„Lijep je gradić taj Heroldsbronn”, primijetila je Afra kad je kočijaš skretao

prema uskim gradskim vratima. Uličari koji su se objesili na kola prošeći
poskakali su dolje. A nakon što su kola prešla mostić, kočijaš je svom žestinom
ošinuo konje, tako da su udarili u kas.
Zamotana u deku, Afra se stisnula iza leđa plaćenika ne bi li bila barem
malo zaštićena od ledenoga vjetra. Doista nisu izabrali najsretnije doba godine
za putovanje.
Ulrich joj je stisnuo ruku.
„Koliko daleko ćemo danas?” doviknuo je Ulrich kočijašu.
Ovaj se okrenuo. „Bog zna. Znat ću vam reći više kada iza sebe ostavimo
klanac.”
Magla se razišla i pred njima su se pojavili obrisi šume; male, guste borove
šume koja se nakon pola milje nastavljala u zeleno prostranstvo prepuno
pašnjaka. Na vrhu jednoga brežuljka, s kojega je pucao pogled na zapad, kočijaš
je bičem pokazao prema horizontu.
„Crna šuma!” povikao je, a od ledenoga mu se zraka dah pretvorio u paru.
Šuma se protezala koliko je pogled sezao u daljinu; beskrajna mračna šuma
na širokim brežuljcima. Činilo se gotovo nemogućim da se putujući konjskom
zapregom može svladati takva prepreka.
Ulrich je kočijaša pljesnuo po leđima. ,,Nadam se da poznaješ put kroz
šumu, prijatelju!”
Ovaj se okrenuo. „Bez brige. Prolazio sam kroz nju već najmanje šest puta.
Doduše, ne u ovo doba godine. Ali, budite bez brige!”
Već duže vrijeme na vidiku nije bilo nikakva naselja, a niti kakvih drugih
putujućih kola. Kada ih je zemljani put nanio u Crnu šumu, postalo im je jasno
zašto je tako nazvana. Visoki, gusto izrasli borovi priječili su prodor svjetlosti
koja je škrto osvjetljavala šumsko tlo. Kočijaš je zauzdao konje.
U šumi je vladala svečana tišina, kao u katedrali. Buka koju su stvarala
kola činila se gotovo neprimjerenom. Povremeno bi proletjela kakva ptica kojoj
je bio pomućen mir. Afra i Ulrich kao da se nisu usudili razgovarati. A šuma kao
da nije imala kraja.
 Nakon što su iza sebe ostavili dvadesetak milja, kočijaš im je pružio bocu
rakije kako bi odagnao nemir koji ih je spopao. Afra je potegnula velik gutljaj.
Alkohol ju je pekao poput vatre. Ali ju je i grijao.
Jednim glasnim „Brr!” kočijaš je iznenada zaustavio konje. Pred njima je
na putu ležalo srušeno stablo. Isprva se činilo da ga je srušio vjetar, ali kada je
kočijaš prišao bliže, postao je nemiran.
„Tu nešto nije u redu!” rekao je tiho. „Ovo drvo je nedavno palo.”
Nepovjerljivo je pogledao u gustiš s obje strane šumskog puta, a potom je
otvorenih usta stao osluškivati zvukove oko sebe; no, osim rzanja konja i
zveckanja posuđa nije se čulo ništa. Afra i Ulrich sjedili su kao skamenjeni.
Plaćenik je laganim pokretom ispod klupe izvukao arbaletu10 i sišao s kola
što je tiše mogao.
„Što bi to trebalo značiti?” bojažljivo je upitala Afra.
„Izgleda da smo upali u zasjedu”, promrmljao je Ulrich sebi u bradu. „Ti
ćeš ostati ovdje i nećeš se maknuti s mjesta”, upozorio ju je Ulrich prije no što je
i sam sišao s kola.
Tri su se muškarca šapćući posavjetovala što im je činiti. Šumski je put bio
uzak, a gustiš i drveće dodatno su ga sužavali, tako da povratak nije dolazio u
obzir. Trebalo je požuriti. Bok uz bok, tri su muškarca podigla deblo i odvukla
ga u stranu.
Nakon što su oslobodili put, graditelj se okrenuo prema Afri. Ono što je
ugledao sledilo mu je krv u žilama. Na kolima se neki mračni lik Afri prikrao s
leđa i rukom joj začepio usta. Drugi joj je pokušavao rastrgati odjeću, dok je
treći krenuo opljačkati prtljagu. Plaćenik je posegnuo za svojom arbaletom,
kočijaš je dohvatio bič, a Ulrich je pojurio prema kočiji.
„Natrag, natrag!” povikao je plaćenik u napadu svojom arbaletom. No,
Ulrich se nije dao smesti. Kao da je sišao s uma, objema je šakama nasrnuo na
napadača. Kada ga je svojom bijesnom šakom udario po leđima, ovaj je naglo
pustio Afru i okrenuo se prema njemu. Afra je vrisnula i nekako se uspjela
izvući između njih dvojice. Ulrich nikada ne bi povjerovao da bi u presudnom
trenutku mogao imati takvu snagu. No, tada ga je drugi napadač, koji je ranije
bio nasrnuo na Afru, uhvatio za grkljan, a prvi mu je u trbuh zabio koljeno.
Ulrich se predao. Osjetio je kako polako gubi svijest i kako mu se pred očima
magli.
Tako mu je promaknulo kako je plaćenik, koji je usred tučnjave napeo
oružje i ispalio strelicu. Poput plamena koji se razgori u pećnici, zrakom je
proletio kratki željezni klin i zabio se drugom razbojniku u leđa. Ovaj je u trzaju
podignuo ruke, propeo se poput divlje životinje i postrance pao s kola, gdje je
ostao ležati između prednjeg i stražnjeg kotača. Kada su njegovi ortaci vidjeli
kako nepomično leži, s malim su se plijenom dali u bijeg.

10
samostrel
 Afra je zabrinuto potrčala do Ulricha, koji je bez svijesti ležao na
kočijaškom sjedalu. Haljina joj je na grudima bila poderana, ali u napadu je nisu
teže ozlijedili. „Probudi se!” uplakano je povikala.
U tom trenutku Ulrich otvori oči i naglo protrese glavu, kao da je želio
otresti ono što mu se upravo dogodilo.
„Gdje je onaj”, prosikta on s bolnim izrazom lica, „ubit ću ga.”
„Već je mrtav”, reče Afra. „Plaćenik te je preduhitrio.
„A drugi?”
Afra rukom pokaže u daljinu.
„Što onda čekamo? Za njima!” Ulrich se brzo uspravi na noge.
„Polako, polako!” ubaci se kočijaš. „A što ćemo s ovim ovdje?”
Ulrich tek tada ugleda drumskog razbojnika ispod kola. „Je li mrtav?”
upita.
Plaćenik mu pruži svoju arbaletu. „Hitac iz ovog oružja može srušiti
odrasloga bika. A ovaj nitkov sigurno nije bio kao bik. Prije bih rekao da je bio
slabić.”
,,Htio me je ubiti! Mislio sam da će me zadaviti.” poviče Ulrich i siđe s
kola.
Nasilnik je ležao na trbuhu na zaleđenom tlu. Udovi su mu ležali pod
čudnim kutom. Na njegovu tijelu nije bilo ni traga nikakvoj rani – nije bilo krvi,
ulazne rane, ničega.
,,Je li doista mrtav?” upita Ulrich, više za sebe, i s gađenjem mrtvaca ispod
kočije uhvati za ljevicu i izvuče ga. „Ne možemo ga ostaviti da ovdje leži”, reče
pomalo oklijevajući.
„Zar mislite da bi razbojnici nama priredili svečani pogreb da smo mi
poginuli?” bijesno poviče kočijaš.
Ulrich mrtvaca potom okrene na leđa i lecne se. Kao da ga je pogodio
grom, pogleda u Afru, a zatim dobaci upitan pogled kočijašu koji je stajao pored
njega. „Pa to je...”, tiho promuca. Dalje nije mogao.
„Bogalj iz gostionice”, dopuni ga kočijaš. „Dakle, nije bio onako jadan i
vrijedan sažaljenja kakvim se činio.”
„Vjerojatno je u gostionici u Heroldsbronnu boravio samo kako bi ispipao
koga se najviše isplati okrasti.”
„Čini se da je tako”, reče kočijaš i nastavi: „Svašta sam vidio, ali takvu
drskost još nisam. Pretvara se da je siroti bogalj, a ustvari planira sljedeći napad.
Nadam se da vam nisu stigli ništa uzeti. Ja ću lako prežaliti dvije kositrene
posude koje su mi uzeli.”
Ulrich von Ensingen dobaci Afri upitan pogled.
Afra je objema rukama navlačila haljinu na svoje razgolićene grudi.
„Pergament!” tiho reče ona.
„Ukrali su ga?”
Afra kimne.
 Graditelj zamišljeno svrne pogled.
,,A vaš novac?” upita kočijaš koji je znao da je njegov putnik sa sobom
nosio poveću količinu novca.
Ulrich je otišao do konja i pridignuo posuđe. Ispod su bile kese u kojima se
obično držao novac, kožni svici koji su služili za skrivanje veće količine novca
tijekom transporta. Ulrich ih je protresao i osluhnuo zveket novca.
„Sve je na mjestu”, zadovoljno reče. „Pokopajmo ipak ovog razbojnika. I
on je čovjek, iako ne dobar čovjek.”
Trojica su muškaraca odvukla njegovo tijelo u šumu i pokopala ga između
korijenja dva visoka drveta. Zatim su se popeli na kola i nastavili vožnju.

U međuvremenu je došlo podne. Bio je već krajnji čas da konačno prijeđu

klanac. Kočijaš je znao po iskustvu da mora biti spreman na sve; prije svega na
odron zemlje nakon jake kiše ili kamenja za mraza ili suše. Na uskom su se putu
jedva mogla mimoići dvoja kola.
Svima im još uvijek iz glave nije izlazio razbojnički napad. Iako je otada
prošlo više od sata, nitko nije progovorio. Afra se zagledala preda se. Nije znala
bi li zbog ukradenog pergamenta trebala plakati ili se smijati.
Istina, otkako je od knjižara doznala mnoge neobičnosti u vezi smrti svojih
roditelja, tajanstveni pergament koji joj je otac ostavio u nasljeđe još joj više nije
davao mira. No, na neki je način osjećala olakšanje. Pergament joj je posljednjih
dana bio na teret; opterećivao ju je, gušio. Sada ga se oslobodila. U Strasbourgu
je s Ulrichom htjela prošlost zauvijek ostaviti iza sebe i početi novi život – život
koji će teći mirno.
No, sudbina je htjela drukčije.
Upravo kad su bez većih problema iza sebe ostavili klanac, kočijaš je na
jednoj čistini zaustavio kola. Nepovjerljivo se ogledao uokolo, a zatim je skočio
s kola i prišao nečemu svijetlome što je ležalo na zaleđenoj čistini.
Afra je prva shvatila što je to bilo. Razbojnici koji su joj ukrali kutijicu
bacili su naizgled bezvrijedan pergament.
Kočijaš ga je promotrio s obje strane i htio ga je baciti kada je Afra
doviknula: „Čekajte, to je moje!”
„Vaše?” nepovjerljivo ju je pogledao kočijaš.
„Da, nosila sam ga uza se u maloj kutijici. To mi je uspomena na oca.”
No, kočijaš je, činilo se, i dalje bio sumnjičav. „Uspomena?” upitao je on.
„Ta na ovom pergamentu ništa ne piše!
„Dajte ga ovamo već jednom!” prekinuo ga je Ulrich.
Kočijaš ga je nevoljko poslušao. Nešto si je promrmljao u bradu, pružio
Afri pergament, popeo se na svoje mjesto i ošinuo konje bičem.
Kada su kola krenula, okrenuo se i upitao Afru: „Valjda se niste našalili sa
mnom? Kakva uspomena! Prazan list!”
 „Možda jest, a možda i nije”, zagonetno je odvratila Afra i usiljeno se
osmjehnula.
 Građani Strasbourga slijevali su se na most. Kamena je
građevina premošćivala je rijeku spora toka koja se račvala na
jugu i ponovno spajala na sjeveru, pri čemu su oba rukavca
činila oblik svinjskog želuca. Most, koji se nalazio nadomak
katedrale, jednom je na tjedan bio poprištem morbidne predstave koja je
privlačila i staro i mlado.
Izjutra se sastao prijeki sud koji je osudio patvoritelja vina, krivotvoritelja
novca, mesara pokvarenjaka koji je mačje meso prodavao pod kunićevo i
jednoga građanina koji je, ne braneći se, dopustio da ga žena istuče. Također,
kružila je glasina da bi toga dana mogla biti utopljena ljepotica koja je zanijela
iza oltara sv. Stefana s ispovjednikom.
Na putu do velike stolne crkve, Afiru je za sobom povukla gomila. Nije
znala što se to imalo zbiti, ali sveopći je metež izazvao njezinu znatiželju.
Građani Strasbourga natiskali su se s obje strane rijeke istežući vratove. Škrte
zrake sunca širile su prvu proljetnu toplinu. S rijeke spora toka, za koju nitko
nije točno znao u kojem je smjeru zapravo tekla, uzdizao se kužni smrad. Kad bi
se tko pažljivije zagledao, u rijeci je mogao vidjeti mrtve životinje, mačke i
štakore, otpatke i izmet. No, poglede gomile nije privlačila rijeka. Svi su u
iščekivanju zurili u most na čijem se središtu nalazila drvena konstrukcija s
dugom polugom za dizanje tereta, nalik drvenome kranu kakvi su se postavljali
pri izgradnji samostana. Na kraćem kraju poluge visio je drveni kavez. Izgledao
je poput kaveza u kojima su perad i ostale domaće životinje bile nuđene na
prodaju na obližnjoj tržnici.
Kada se gradski sudac u crnom talaru i s pernatim šeširom na glavi popeo
na veliku bačvu koja je služila kao podij, svi su znatiželjnici umuknuli. Šest
stražara u ratnoj kožnoj odjeći prilično su grubo postupali prema muškarcima
koji su netom prije, na trgu ispred Vijećnice, bili osuđeni na kaznu. Gurali su ih i
podbadali, tjerajući ih pred sobom, te ih poredali u vrstu ispred suca. Zatim je
sudac pročitao imena prijestupnika i presude za njihova nedjela, što je bilo
popraćeno povicima i odobravanjem, ali i izrazima negodovanja.
Patvoritelj vina je dobio manju kaznu: jedan uron. S njime je započela
predstava. Dva su ga stražara zgrabila i zatvorila u kavez. Ostala su se četvorica
popela na dulji kraj poluge, koja je kavez s prijestupnikom vinula u zrak,
skrenula ga nad rijeku i otpustila.
Voda je pljusnula, uzburkala se i zabrboljila poput svinjske krvi u kotlu za
kuhanje kobasica, i patvoritelj vina zatvoren u kavezu u trenu je nestao u
odvratnoj riječnoj masi punoj fekalija. Gradski je sudac šutke, ali na prste, brojio
do deset, a zatim su patvoritelja izvukli iz smrdljivog Illa.
Žene u prvom redu su složno uzvikivale: „Još! Još! Bacite patvoritelja u
govna!”
 Isti je postupak bio ponovljen i s ostala tri prijestupnika, a pritom je mesar
morao podnijeti najtežu kaznu, čak četiri urona. Kada su okrivljenika nakon
četvrtog urona izvukli iz Illa, izgledao je tako jadno da je izazivao samilost.
Prekriven govnima i svakojakim otpacima, jedva je mogao otvoriti oči. Bio je na
koljenima i, grčevito se držeći za rešetke kaveza, borio se za zrak. Kada su ga
stražari oslobodili iz kaveza, srušio se na tlo.
„Nikada nam više neće podvaljivati mrtve mačke za kuniće”, povikala je
jedna bijesna matrona.
A jedan čovjek visoka rasta i crvena lica stisnuo je šaku i zaurlao: „Ova
kazna je preblaga! Nitkov bi trebao visjeti!”
Njegov je povik izazvao burno odobravanje. Zaorili su se složni glasovi
gomile: „Želimo ga vidjeti kako visi!”
Potrajalo je dugo dok bijesni povici nisu utihnuli. A posve iznenada nastao
je muk; takav da se moglo čuti toptanje jedne magareće zaprege koja je prema
mostu dolazila iz pravca velikoga trga. Okupljeni su u tišini stali u stranu kako
bi oslobodili prolaz. Tu i tamo bi se začulo,,oh” ili „ah”. Kada su ugledali
dvokolicu, neki su se stali križati.
Na teretnom dijelu kola ležala je zavezana vreća. Vrlo je lako bilo
raspoznati da je u njoj bilo nešto živo. Čulo se tiho jecanje. Iz vreće je virio
pramen bakrenocrvene kose. Na sredini mosta, jedan momak u crvenoj odjeći
zaustavio je magarca, koji je s mukom prevalio posljednju dionicu svoga puta.
Ono što se tada dogodilo Afru je zaprepastilo i užasnulo. Tek što su se kola
zaustavila, prišla su dva stražara, s kola skinula zavezanu vreću u kojoj se
koprcalo živo tijelo i preko ograde mosta je bacili u rijeku. Vreća je na časak
plutala na smrdljivoj rijeci, a onda se prevrnula poput tonućeg broda i u trenu
nestala ispod površine vode.
Okupljeni su nijemo zurili u pramen kose koji je još neko vrijeme plutao
niz rijeku. Uličari su se zabavljali bacajući za njim kamenje, sve dok nije
potonulo i posljednje sjećanje na ljepoticu.
Posljednje izvršenje presude nije izazvalo toliku pažnju. S dosadom u
glasu, nerazgovijetno i žureći, gradski je sudac objavio: velečasni je posegnuo
za milodarima vjernika za svoje potrebe i zato ga je biskupski sud kaznio
odsijecanjem desne ruke. Stražar je iz jedne platnene vreće hladno izvadio
odsječenu ruku i u visokom je luku zavitlao u rijeku.

Afri su navrle suze na oči nakon što je shvatila da je upravo svjedočila

pogubljenju. Bijesno se proguravala kroz svjetinu u pravcu glavnoga trga. ‘Zašto
je djevojka morala umrijeti, a pohotnom ispovjedniku nije pala ni vlas s glave?’
pomislila je ona.
Na putu do katedrale, Afra je prošla kroz uličicu s ruševnim kućama iz
kojih je dopirao miris čađe. Tragovi velikog požara koji je uništio četiristotinjak
kuća još uvijek su bili vidljivi. Ulicom se širio neugodan miris zidarskog otpada
i pougljenjena drva.
Znala je gdje će potražiti Ulricha: u ulici Münster, koja je vodila ravno do
zapadnog pročelja katedrale. Tamo je on, sjedeći na kamenu, provodio čitave
dane zadivljeno promatrajući kako crveni pješčenjak od kojega je katedrala bila
sagrađena zalaskom sunca zadobiva grimiznu boju.
Ulrich von Ensingen je tri mjeseca gotovo svakodnevno posjećivao
rezidenciju biskupa Wilhelma von Diesta. No, svaki je put dobio isti odgovor –
da se Eminencija još nije vratila sa zimovanja.
Bila je javna tajna da biskup od Strasbourga, miljenik vina i kockar koji
nikada nije primio svećenički red, nije došao do svog položaja i časti
zahvaljujući svojoj učenosti, a ni pobožnosti, već isključivo zbog svoje plave
krvi i protekcije rimskoga Pape. Zato nikoga nije začudilo kada se pročulo da je
Eminencija običavala zimske dane provoditi u toplijim krajevima Italije u
društvu ljubavnice, zbog čega je bio u stalnoj zavadi s vlastitim stolnim
kaptolom, prije svega s dekanom Hugelmannom von Finstingenom, koji je i sam
težio biskupskoj časti.
Hugelmann, obrazovana glava besprijekorne vanjštine i isto takvih manira,
Ulricha je odlučno odbio kada se ovaj predstavio kao graditelj katedrala
pozvavši se na pismo biskupa Wilhelma. Odluka o izgradnji katedrale već preko
stotinu godina nije bila u rukama biskupa, već gradskog vijećnika. A ovaj je
upravo zaposlio novog graditelja sa zadatkom da na zapadnoj strani prvostolnice
izgradi toranj koji će zasjeniti sve katedrale svijeta.
Ulrich von Ensingen je zadubljeno promatrao pročelje katedrale, čiji je
šiljasti ulaz nalikovao trupu broda okomito zabodenom u zemlju, kojemu
pramac stremi u nebo, prema suncu, i zato nije primijetio kako mu je Afra
dolazila ususret. Tek kada mu je stavila ruku na rame, on ju je kratko pogledao i
rekao: „Doista je bio genij, taj majstor Erwin. Nažalost, nije doživio dovršetak
svoga djela.”
„Ne trebaš ni sebe podcjenjivati”, ohrabrila ga je Afra. „Ta ulmska je
katedrala tvoje djelo i tvoje će ime ostati vječno vezano uz nju.”
Ulrich joj je stisnuo ruku i nasmiješio se, osmijehom iz kojega je ipak
izbijala gorčina. Uperio je pogled u visine i s melankolijom u glasu rekao: „Što
bih dao da na ovoj katedrali mogu izgraditi toranj; bio bi dostojan veličanstvene
građevine majstora Erwina.”
„Ne brini, sigurna sam da će upravo tebe izabrati za dovršetak katedrale”,
pokušala ga je utješiti Afra. „Ta tko bi se mogao mjeriti s tobom?”
Graditelj ju je prekinuo: „Ne moraš me tješiti, Afro. Nisam ni slutio da bih
se mogao ovako grdno prevariti.”
Afru je boljela Ulrichova utučenost. Doduše, nisu oskudijevali. Ulrich von
Ensingen je za gradnju ulmske katedrale dobio više novca no što su ga mogli
potrošiti. No ipak, bili su prisiljeni voditi skromniji život. U ulici Bruderhof u
najam su uzeli udobnu kuću. No, Ulrich nije bio takvog soja da bi se samo tako
mirio sa sudbinom. Prštao je od ideja, a sam pogled na nedovršenu katedralu u
njemu je budio strast za gradnjom.
Nekoliko dana nakon tog razgovora, Afra je skupila hrabrost i potražila
cehovskog majstora, najvišeg gradskog vijećnika, koji je zajedno s četiri niža
vijećnika upravljao bogatim gradom. Afra je tom prilikom obukla otmjenu
haljinu od svijetloga lanenog platna. No, time kod majstora, koščatog starca, nije
ostavila naročit dojam. Tamne kose koja mu je padala na ramena kao u kakvog
gusara, starac je ostavljao dojam smiona, odvažna čovjeka.
Građane je primao na prvome katu vijećnice, u velikoj prostoriji s pomno
odabranim namještajem. Samo je njegov stol bio dugačak poput seljačkih kola.
Reklo bi se da je bilo teško, gotovo nemoguće doći do njega i izložiti mu svoj
problem. No, nije bilo tako: cehovski je majstor Strasbourga na dan primao na
desetine podnositelja molbi, žalbi ili zahtjeva, a ponekad bi red dosezao i do
predvorja.
Nakon što je Afra iznijela svoju molbu, majstor je ustao sa stolice, čiji je
naslon nadvisivao njegovu glavu za dobra dva lakta, i prišao prozoru. Stojeći uz
ogroman prozor, sitni se čovjek činio još manjim. Ruku prekriženih na leđima,
zagledao se prema trgu ispred vijećnice i, Afru ni ne pogledavši, započeo:
„Kakva su to vremena došla kada se žene dolaze založiti za svoje muškarce? Je
li majstor Ulrich zaboravio govoriti ili je nijem, pa je vas poslao k meni?”
Afra je oborila glavu i odgovorila: „Vaša Visosti, Ulrich von Ensingen nije
nijem, već ponosan, odviše ponosan da Vam ponudi svoje usluge kao kakav
seljak što prodaje povrće. On je umjetnik, a umjetnici vole da ih se moli.
Uostalom, on ne zna da sam otišla k Vama.”
„Umjetnik!” ražestio se cehovski majstor, podignuvši glas za barem tri
tona. „Ma nemojte mi reći! Majstor Erwin, koji je katedralu poput čarobnjaka
podignuo na pješčanom tlu, nije se nikada drznuo nazvati umjetnikom.”
„Dobro, onda je on majstor poput majstora Erwina. Činjenica je da je
izgradio ulmsku katedralu kojoj se ljudi dive kao i katedrali u Strasbourgu.”
„Ali, govori se da katedrala u Ulmu još nije dovršena. Možete li mi reći
zašto ju majstor Ulrich nije dovršio?”
Afra se nije nadala da bi razgovor mogao skrenuti u takve stranputice.
‘Sada moram biti pametna’, pomislila je, ‘ili su sve nade propale.’ Ionako je
mogla reći da je biskup Wilhelm majstora Ulricha namamio u Strasbourg, iako
on više nije odlučivao o gradnji katedrale.
„Kako mi se čini,” započela je Afra s grčem u želucu, „do Vas još nije
stigao glas o licemjerstvu građana Ulma. Većina ih vodi grješan život, a kada je
majstor Ulrich nakanio na katedrali podignuti najviši toranj kršćanskoga svijeta,
optužili su ga za bogohuljenje jer su vjerovali da će vrh katedrale doprijeti do
neba. Stoga je u pravi čas stiglo pismo koje je Vaš biskup Wilhelm von Diest
poslao majstoru, a u kojemu je napisao da bi Ulrich von Ensingen trebao doći u
Strasbourg i ovdje podignuti najviši toranj zapadnoga svijeta.”
Na sam spomen imena Wilhelma von Diesta cehovski se majstor zacrvenio
od bijesa. Kada se konačno okrenuo i pogledao posjetiteljicu, namrštio se. „Taj
prokleti kurvin sin”, promrmljao je sebi u bradu. Afra nije vjerovala vlastitim
ušima. „Gradnja katedrale”, nastavio je majstor, „se Njegove Eminencije uopće
ne tiče. Vrli Wilhelm nema pravo ni čitati misu. Što će mu katedrala?”
‘Što će Vama katedrala?’ htjela je upitati Afra. No, progutala je to pitanje.
„Zašto se majstor Ulrich nije meni javio, i to ranije?” upitao je sad već
pomirljiva glasa cehovski majstor. ,,Werinher Bott je upravo naručen kao novi
graditelj. Žao mi je, ali ne treba nam drugi.”
Afra je razočarano slegnula ramenima.
„Kako smo mi mogli znati da Vaš biskup nema prava uplitati se u gradnju
katedrale? Od našega dolaska početkom godine majstor Ulrich je gotovo
svakodnevno dolazio u biskupovu rezidenciju pitati je li se Wilhelm von Diest
vratio. Svejedno, zahvaljujem Vam što ste me saslušali. Ukoliko ipak budete
trebali njegove usluge, naći ćete nas u ulici Bruderhof.”
Afra Ulrichu nije rekla ništa o razgovoru s majstorom. Bila je uvjerena da
bi ga to još više potištilo. Graditelj se još uvijek nadao da bi sve još moglo izaći
na dobro i uporno je crtao skice i nacrte svoje vizije dvaju tornjeva na katedrali.

Na Dan Sv. Josipa, Strasbourgom se proširila glasina da se pohotni Wilhelm –

kako su biskupa svi zvali – vratio s puta. Pročulo se i da je Eminencija navodno
svoju parišku konkubinu, s kojom je gotovo godinu dana dijelio stol i krevet,
zamijenio jednom Sicilijankom, djevojkom tamnih očiju, crne kose i tamne,
glatke kože poput masline.
No, prošao je cijeli tjedan prije no što se biskup konačno ukazao svojim
građanima. Poput svojih prethodnika, Wilhelm von Diest živio je u jednome od
svojih dvoraca. U biskupskoj rezidenciji prekoputa katedrale rijetko je boravio.
Između građana i biskupa vladala je mržnja. Razlog toj obostranoj
netrpeljivosti ležao je duboko u prošlosti, a sve je krenulo od jednoga sukoba od
prije sto i pedeset godina koji je za biskupsku stolicu završio porazom. Tadašnji
je biskup od Strasbourga, koji je dotad samovoljno vladao gradom, izgubio svu
svoju moć. No, još je uvijek bilo dovoljno onih koji su se, istina, javno
suprotstavljali pohotnom Wilhelmu, no koji su zapravo bili njegovi poslušnici.
Majstora Ulricha je biskup primio u mračnoj prostoriji za audijencije koja
je samo naizgled podsjećala na stari sjaj. Wilhelm, snažan muškarac, čije je lice
odavalo da je čovjek koji se odaje užicima, dočekao je graditelja u nekoj vrsti
kućnog ogrtača i s pozlaćenom mitrom na glavi kako bi istaknuo svoju
uzvišenost. Nadmeno mu je pružio desnicu na poljubac i teatralno uzviknuo:
„Majstore Ulrich von Ensingen, dobrodošli u ime Krista, našega
Gospodina. Čujem da ste me prilično dugo čekali.” Nezgrapnost njegova
izgovora odavala je njegovo nizozemsko porijeklo.
Graditelj ga je također ceremonijalno pozdravio i izrazio je biskupu sućut
zbog smrti njegova poslanika: „Kao što sam Vam već prenio, bila je to tragična
nesreća za koju krivicu snosi jedan podli nitkov kojega je odavno stigla
zaslužena kazna. Zvao se Leonhard Dümpel. Neka se Bog smiluje njegovoj
jadnoj duši.”
,,U redu je! De mortuis nil nisi bene11 ili tako nekako. Nisam ni znao da je
poslanik poginuo. Dugo ga nisam vidio.”
„Ali, poslao sam Vam pismo!”
,,A tako?”
„Da, u kojemu sam Vam javio za njegovu smrt i izrazio sućut.”
Biskupovo se začuđeno lice tada razvedrilo, kao da je upravo primio šest
od sedam darova Duha Svetoga, i on se kažiprstom lupnuo po svojoj biskupskoj
kapi.
„Da, sad se sjećam. Niste prihvatili moju ponudu; imprudentia causa12,
odbili ste u Strasbourgu izgraditi najviši toranj kršćanskoga svijeta. Nadam se da
ste promijenili mišljenje.”
Ulrich von Ensingen kimne glavom: „Mnogo se toga zbilo što mi je
onemogućilo daljnji rad na katedrali u Ulmu. S tim je povezana i smrt Vašega
poslanika. No, u međuvremenu mi se nametnulo jedno pitanje: Je li istina što
ljudi govore? Da izvođenje radova na katedrali više nije u Vašoj nadležnosti?”
Vidljivo smeten, Wilhelm von Diest je nehotice zamahnuo glavom, tako da
mu je pozlaćena mitra skliznula na vrat i otkrila ćelavu, ružičastu glavu. Biskup
ju je brzo popravio pa uvrijeđeno odgovorio: „Komu više vjerujete, majstore
Ulrich, bagri s ulice ili Wilhelmu von Diestu, strazburškom biskupu?”
„Oprostite mi, Eminencijo, nisam Vas htio uvrijediti. Ali, cehovski je
majstor gradnju tornjeva na katedrali već povjerio Werinheru Bottu.”
,,Znam”, nehajno odgovori biskup, „no, zapamtite jedno: zlato otvara sva
vrata. Jedan je mudri vojskovođa jednom rekao da nema neosvojivih tvrđava;
pred magarcem natovarenim zlatom sva se vrata otvaraju. Zato se ne brinite.
Vjerujte mi, vi ćete izgraditi tornjeve naše katedrale, ne zvao se ja Wilhelm von
Diest.”
„Iz Vaših usta u Božje uši. No, recite mi, zašto ste upravo meni udijelili tu
čast i poklonili mi svoje povjerenje?”
Biskup se lukavo osmjehne i odgovori: „Ima razloga, majstore Ulrich.”
Graditelj nije znao kako da protumači biskupovo ponašanje. Njegova
zbunjenost biskupu nije promaknula:
„Možete mi vjerovati. Doći ćete mi s vašom vizijom tornjeva katedrale.
Sastavite plan troškova za ljudstvo i materijal. Koliko će vam po prilici trebati
vremena za to?”
„Tjedan dana, ne duže”, odgovori graditelj bez mnogo razmišljanja.
„Moram Vam nešto priznati, Vaša Eminencijo, počeo sam s pripremama još dok
ste izbivali.”

11
De morturis aut bene aut nihil – O mrtvima samo najbolje.
12
Imprudentia causa – Iz nepoznavanja stvari
 „Vidim da se mi razumijemo!” Biskup Wilhelm mu je pružio ruku na
poljubac. Iako je to Ulrich nevoljko činio, postupio je prema običaju.
Ulrich von Ensingen se pitao bi li trebao vjerovati obećanjima neobičnoga
biskupa od Strasbourga. No ipak, taj mu je susret dao tračak nade i ublažio je
njegovu sjetu koje se, danonoćno udubljen u nacrte za tornjeve, nije mogao
otresti. Znao je da će tornjevi morati odstupati od građevine u stilu gradnje. Ne
samo zbog statike, već i radi estetike kako ne bi nagrdili sliku grada.

Prošla su tri dana od njihova susreta s biskupom Wilhelmom von Diestom kada
im je, u ulicu Bruderhof, u posjet došao cehovski majstor Strasbourga. Michel
Mansfeld ovoga se puta pokazao srdačnijim.
„Baš je dobro što ste me upozorili na majstora Ulricha”, započeo je on,
obrativši se Afri. „Dogodilo se nešto neočekivano. Majstor Werinher Bott je
jučer pao sa skele. Tragična nesreća.”
Ulrich je pretrnuo kao da mu je tijelom prostrujala munja. Sjetio se podla
biskupova osmijeha. „Je li mrtav?” upitao je prigušena glasa.
„Kao da jest”, suho odvrati cehovski majstor. „Oduzet je od vrata nadolje.
Ne može micati ni rukama ni nogama. Opasan je taj vaš posao, majstore Ulrich.”
„Znam”, promuca Ulrich smeteno i pritom dobaci Afri upitan pogled.
„Sigurno naslućujete zašto sam vas potražio, majstore Ulrich.”
Graditelj ga pomalo zbunjeno pogleda. „Zaista ne znam”, lagao je Ulrich.
Lagao je jer nije bilo teško pogoditi kojim je povodom majstor došao.
„Onda ću odmah prijeći na stvar. Slušajte, u dogovoru s Gradskim vijećem
želio bih vam povjeriti zadatak da izgradite tornjeve naše katedrale.”
Ulrich von Ensingen je gotovo prasnuo u smijeh. Dvaput mu je povjeren
isti posao. Nije znao što bi rekao, a htio je ostati ozbiljan.
Naposljetku ga je cehovski majstor riješio nedoumice.
„Imate vremena razmisliti do sutra. Do večeri želim znati vašu odluku.
Onda ćemo se dogovoriti o svemu ostalom. Hvaljen Isus!”
Majstor je nestao iznenada kao što se i pojavio.
„Mislim da ti dugujem pojašnjenje”, reče potom Afra oklijevajući.
,,I ja mislim. Odakle poznaješ cehovskog majstora?”
Afra obori pogled. „Potražila sam ga i zamolila da ti povjeri posao
izgradnje tornjeva. Ta i biskup ti je ponudio isto.”
„To si mu rekla?”
„Da.”
„Mislim da to nije bila dobra ideja. Znaš da se majstor i biskup vole kao
pas i mačka; ne mogu se podnijeti.”
Afra slegne ramenima. „Imala sam dobre namjere.”
„To ti vjerujem. Ali, nije teško zamisliti kako je to majstor primio.”
 „Da, nije teško pogoditi. Mislila sam da će se raspuknuti od bijesa kada
sam spomenula biskupovo ime, a ionako nije bio naročito susretljiv. No ipak,
uspjela sam mu skrenuti pažnju na tebe.”
„Zar nije pitao zašto nisam osobno došao?”
Afra zastane. „Dobro procjenjuješ ljude. Doista je to pitao.”
„A što si ti odgovorila?”
„Kazala sam mu da si ti umjetnik, a da umjetnici imaju svoj ponos i da vole
da ih se moli.”
„Pametna si ti djevojka!”
Afra s ironijom u glasu dometne: „Možda i jesam, ponekad.”
Iako je mogao biti zadovoljan razvojem događaja, graditelj se iznenada
uozbiljio. „Ne znam što da mislim o tome. Još prije tri dana sve je izgledalo
prilično beznadno. A sada je sve ispalo upravo onako kako je podli biskup i
kazao da će biti.”
„Misliš da se uopće nije radilo o nesreći?”
Ulrich von Ensingen napravi grimasu kao da je upravo progutao ribu s
kostima. Zatim odgovori: „Tri su moguća objašnjenja, a svako je jednako
vjerojatno: Moguće je da je Wilhelm von Diest vidovnjak. Navodno postoje
ljudi s takvim moćima.”
„Ili?”
„Ili je lukavi nitkov i ubojica. Ni to me ne bi začudilo.”
„A treće moguće objašnjenje?”
„Možda ja previše razmišljam i možda je sve ovo doista samo slučajnost.”
„Ne bi zbog toga trebao razbijati glavu. Ta ti nisi nizašto kriv.
Najvjerojatnijim mi se čini treće moguće objašnjenje.”

Graditelja je istoga dana u audijenciju primio biskup. Ulrich je morao saznati

kakvu to igru igra Wilhelm von Diest i tko mu je doista povjerio posao. Kao
dokaz da dotad nije bio besposlen, uzeo je sa sobom nedovršene nacrte.
Naravno, biskup Wilhelm je već znao za nesreću majstora Werinhera. I,
kao što se moglo i očekivati, nije pokazao previše suosjećanja za njegovu
sudbinu. Naprotiv. Ionako ga nije pretjerano cijenio, hladno je rekao. Biskupa su
mnogo više zanimali nacrti koje je Ulrich donio i rasprostro pred njim. Kada je
graditelj naglasio da će on uvijek biti prvi u kojega će ljudi upirati prstom ako
što pođe po zlu, Wilhelm von Diest se oduševio. Stao se premještati s jedne
noge na drugu – a nosio je crvene tajice – i hvalio Gospodina Boga što je stvorio
takve umjetnike.
Taj je prizor bio pomalo komičan i majstor Ulrich je jedva uspio ostati
ozbiljan. Biskup je napokon progovorio i o pitanju koje je Ulricha u tom
trenutku najviše zaokupljalo: tko mu je zapravo povjerio gradnju tornjeva,
biskup ili cehovski majstor?
 Kao da njihova razgovora otprije nekoliko dana nije ni bilo, Wilhelm von
Diest je kazao da je gradnja katedrale u nadležnosti majstora i četiri niža
vijećnika. Naposljetku, u povjerenju mu je rekao, tako će se izravnati svi računi.
To što je prostom puku i gradskim vlastima nedostajalo ukusa i moći prosudbe,
bila je sasvim druga stvar.
Ni sam majstor Ulrich nije znao čime je zaslužio biskupovu naklonost.
Razmišljao je o tome, ali sve mu se to činilo nekako nevjerojatnim. U prošlosti
je naučio da u životu ništa, ama baš ništa, nije besplatno. Je li Wilhelm von
Diest doista imao na umu samo izgradnju tornjeva?
Dan kasnije, Ulrich von Ensingen se s istim nacrtima uputio cehovskom
majstoru u vijećnicu i kazao mu da je spreman preuzeti posao.
Kada je sitni Michel Mansfeld ustao iza velikoga, praznoga stola, činio se
još manjim. „U tom se slučaju želja vaše žene doista ispunila”, zlurado se
nacerio dok je Ulrichu pružao ruku.
Graditelj katedrala je s nelagodom samo kimnuo glavom. Naposljetku reče:
,,Donio sam vam prve nacrte – koliko sam ih u kratkom vremenu uspio dovršiti.
Smatrajte ih tek skicom, nekom vrstom idealne predodžbe; statika tu još nije
uzeta u obzir.”
Cehovski je majstor razrogačenih očiju i s očitim divljenjem promotrio
nacrte koje je Ulrich von Ensingen raširio na stolu. „Ta vi ste pravi čarobnjak”,
oduševljeno naposljetku reče, „kako ste uspjeli izraditi te nacrte u tako kratkom
vremenu? Sveta Marijo, niste valjda u dosluhu s vragom?” Kod Mansfelda se
nikada nije znalo je li nešto mislio ozbiljno ili se šalio.
„Da budem iskren”, odvrati Ulrich, „već neko vrijeme pripremam nacrte za
tornjeve Vaše stolne crkve.”
„Iako ste znali da je taj posao povjeren majstoru Werinheru? Morali ste
računati s time da vaše ideje možda nikada ne bi bile realizirane!”
„Unatoč tome.”
„Majstore Ulrich, uopće vas ne razumijem. No, razgovarajmo o budućnosti.
Što mislite, koliko će vam vremena trebati da dovršite tornjeve?”
„Teško je reći.” Majstor Ulrich se počešao po nosu, kao i uvijek kada nije
znao što odgovoriti. ,,To ovisi o mnogo toga. Prije svega o sredstvima koje ste
spremni potrošiti. Tisuću radnika radi brže nego pet stotina. Još je važniji
graditeljski materijal. Ukoliko se mora izdaleka dovoziti brodom i istovariti, to
zahtijeva vrijeme i dodatne troškove.”
Majstor tada Ulricha uhvati za nadlakticu i odvuče ga do prozora. Trg je
bio prepun ljudi. Trgovci su nudili svoju robu, skupocjene tkanine iz Italije i
Brabanta, namještaj i ukrasne predmete, galanteriju i luksuznu robu iz svih
krajeva svijeta.
Mansfeld se potom okrene prema Ulrichu: „Ta pogledajte ovo, tu raskoš
tkanina, te kese sa zlatnicima u rukama, te novčare i trgovce iz svih krajeva
svijeta. Ovaj je grad jedan od najbogatijih na svijetu. I stoga zaslužuje jednu od
najraskošnijih katedrala. Ako kažete da vam je za gradnju tornjeva potrebno
tisuću radnika, imat ćete ih. Ne brinite, novca vam neće uzmanjkati. Sve dok
sam ja cehovski majstor Strasbourga. A što se tiče materijala, majstore Ulrich,
još od doba majstora Erwina u Wasselnheimu, Niederhaslachu i Gressweileru
imamo vlastite kamenolome. A seljaci koji žive u okolici smatrat će se
počašćenima da za Božji blagoslov i krčag vina na Dan sv. Adolfa dovezu
kamen. Onda, koliko bi godina potrajala gradnja?”
Ulrich von Ensingen se nagnuo nad svoje nacrte, posložio ih jednog do
drugog i zamišljeno prošao rukom po njima
„Dajte mi trideset godina”, naposljetku reče, „onda će Vaša katedrala imati
najviše tornjeve kršćanskoga svijeta; tako visoke da će im vrhovi parati oblake.”
„Trideset godina?” Cehovski je majstor zvučao razočarano. „Uz dužno
poštovanje, majstore Ulrich, svijet je stvoren u samo sedam dana. Nisam siguran
hoće li ijedan od nas doživjeti dovršetak radova!”
„Tu ste u pravu, no takva je sudbina nas graditelja, rijetki su oni koji dožive
dovršetak svoga djela. Sjetite se samo majstora Erwina! Iako još nikada nijedna
katedrala nije tako brzo rasla u nebo, on tu velebnu građevinu nikada nije vidio.
A kad je o tornjevima katedrale riječ, morali biste znati da što je toranj viši, to je
trošak veći, i to neusporedivo veći. Uzmimo za primjer najjednostavniji zid: prvi
red kamenja se brzo postavi, pa i drugi i treći, no čim zidovi prerastu zidarevu
visinu, gradnja postaje sve sporija i napornija jer je za podizanje kamenja uvis
potrebna poluga. Izgradnja tornja zahtijeva neusporedivo veće napore.”
Cehovski majstor kimne u znak slaganja. Zatim pogleda graditelja u lice i
upita: ,,A kolika je vaša cijena?”
Ulrich von Ensingen je, dakako, bio spreman na to pitanje. Samouvjereno
odgovori: „Za svaku stopu svakog od tornjeva tražim jedan zlatni gulden. Znam
da je to mnogo novca ukoliko oba tornja dosegnu visinu od petsto stopa. No, za
Vas to ne predstavlja nikakav rizik. Plaćate samo ono što vidite, ne možete biti
prevareni.”
Michel von Mansfeld se zamisli. Iznos koji je Ulrich zahtijevao baš mu nije
bio po volji. Ne bi li dobio na vremenu, pozvao je gradskog pisara. Kada je pisar
stigao, odjeven u poludugi crni talar ispod kojega su virile tanke nožice, majstor
reče: „Znači, vaša cijena za gradnju tornjeva je konačna?”
„Konačna”, potvrdi majstor Ulrich.
Majstor uperi ruku prema pisaru. „Zapišite: Građani slobodnoga grada
Strasbourga, koje zastupa Michel Mansfeld, cehovski majstor istog, sklapaju
trećeg dana nakon pete nedjelje posta sljedeći ugovor s graditeljem Ulrichom
von Ensingenom. Točka. Graditelj Ulrich von Ensingen, koji se iz Ulma doselio
sa suprugom Afrom, te koji trenutno stanuje u Ulici Bruderhof, dobiva zadatak
da u slavu Božju izgradi tornjeve naše stolne crkve, no da pritom ne prekorači
visinu od pet stotina strazburških stopa, za što mu se odobrava tisuću radnika i
isplaćuje plaća od jednog zlatnog guldena po stopi. Točka.”
,,... od jednog zlatnog guldena po stopi. Točka”, ponovi gradski pisar.
 „Napišite to isto još jedanput”, naglasi Mansfeld, „tako da obojica
dobijemo po jedan primjerak.”
Pisar je učinio kako mu je bilo rečeno, a zatim je oba pergamenta posuo
finim pijeskom za presušivanje tinte i nakon toga ga otpuhao, tako da se u
prostoriji stvorio oblak prašine.
„Potpišite se ovdje!” Cehovski je majstor Ulrichu najprije preko stola
gurnuo jedan pergament, a zatim drugi. Nakon što je graditelj potpisao
pergamente, potpisao se i on.

„Sada će sve biti dobro”, rekla je Afra kada se Ulrich vratio kući s radosnom
viješću. Uživjela se u ulogu graditeljeve žene. Iako je to bila samo uloga koju je
igrala, Afra je gajila nadu da će na neki način uvesti red u svoj život.
Ulrich je dane nakon Uskrsa, a i nekoliko noći, provodio u graditeljskoj
kućici koja je bila smještena uz kapelicu katedrale. Tamo je Ulrich von
Ensingen pronašao stare nacrte majstora Erwina. Bili su strašno požutjeli, ali
ipak su mu otkrili važan podatak. Stolna je crkva bila djelomično izgrađena na
temeljima jedne starije građevine, a njen preostali dio počivao je na debelim
potpornjima od jasenovine, koji su bili zabijeni trideset stopa duboko u zemlju.
Na nesreću, majstor Erwin u svojim nacrtima nije predvidio tornjeve. Ili se
toliko zapleo u svoj rad da je zanemario da će biti potrebno izgraditi i toranj ili
tornjeve.
Jednoga od sljedećih dana, Ulrich se zajedno s Afrom popeo stepenicama
na vrh zapadnoga portala. Sa sobom je nosio letvu i olovnicu. U usporedbi sa
stolnom crkvom u Ulmu, gdje su klimave ljestve otežavale uspon, ovdje je
uspon gotovo pričinjavao zadovoljstvo. S vrha je pucao pogled u daljinu kao s
neke visoke planine. Samo što je ta planina ležala u središtu grada. Duboko
ispod njih, ulice su nalikovale nitima na paukovoj mreži. Šiljasti krovovi kuća
stršali su u visinu i izgledali poput šatora. Većina krovova bila je pokrivena
sijenom ili drvom, zbog čega su kuće bile u stalnoj opasnosti od požara. U neke
od dimnjaka moglo se gotovo zaviriti. S juga su se vraćale prve rode i svijale
svoja gnijezda na najvišim krovovima. S najvišeg vrha katedrale pružao se
pogled na bujno zelenilo rajnskih pašnjaka, gdje je velika rijeka svjetlucala na
svjetlu ranog popodneva.
Kad su se uspeli, Ulrich je Afru nježno pomilovao po ramenu. Potom je na
letvu zavezao vrpcu s olovnicom, što je izgledalo poput udice. Na najisturenijem
dijelu krovišta, okrenutom prema jugu, letvu s utegom prebacio je preko ograde.
Zatim je vrpcu s olovnicom pažljivo pustio da mu sklizne kroz prste, dok uteg
nije dotaknuo tlo.
„Odlično!” zadovoljno je rekao i pričvrstio letvu za ogradu. Okrenuo se
prema Afri i rekao: „Pazit ćeš da se ne pomakne u stranu. Dovoljno je da samo
malo ode u stranu i pokazat će krivu mjeru.” Zatim se spustio na trg, u podnožje
velikoga portala.
 U trenu se stvorila gomila koja je znatiželjno promatrala neobičan prizor.
Po gradu se brzinom vatre pročulo da će tornjeve katedrale umjesto Werinhera
Botta izgraditi majstor Ulrich von Ensingen. Građani Strasbourga nisu voljeli
Werinhera Botta zbog njegove oholosti. Osim toga, volio je popiti i glasio je za
muškarca kojemu se milila svačija žena – što mu je donijelo mnogo neprijatelja.
Već je samo zato novi graditelj zadobio naklonost građana, barem onih iz puka.
Oko pitanja izgradnje strazburške katedrale, sukobljavale su se četiri struje
koje su se svađale poput psa i mačke, a možda i gore. Cehovski je majstor iza
sebe imao narodnu stranku. Bogato građanstvo predstavljala su četiri niža
vijećnika koji su utjelovljivali pravilo: novac je moć. Stolni kaptol, tri tuceta
ugledne gospode, koji su s očeve i majčine strane barem četrnaest pokoljenja
nosili titulu kneza ili grofa, no koji su s vjerskim učenjem imali malo veze,
raspolagali su s mnogo novca i imali velik utjecaj. Puk ih je nazivao plemenitim
niškoristima. A bio je tu i biskup, omražen u svim krugovima, koji je najčešće
oskudijevao u pogledu novca, ali koji je bio pripadnik Papine stranke i njegov
utjecaj se nije smio podcijeniti, kao ni njegova podmuklost.
Naklonost koju su prema novome graditelju katedrale gajili puk i biskup
imala je za posljedicu da je protiv sebe imao druge dvije interesne skupine:
stolni kaptol i bogato građanstvo.
Majstor Ulrich se uputio na trg s mjernom letvom koja je imala poprečnu
letvicu. Na udaljenosti koja je otprilike odgovarala polovici visine zapadnog
zida, okomito je postavio mjernu letvu kako bi je doveo u liniju s olovnicom.
Libela mu uopće nije bila potrebna da uvidi kako okomica nije ravna. Iako se
olovnica lagano uznjihala, Ulrichu von Ensingenu bilo je jasno da se jedan dio
katedrale spustio za dobre dvije stope.
„Što to znači?” upitala ga je Afra kad se vratio na krov katedrale.
On joj je ozbiljna glasa odgovorio: „To znači da su potpornji popustili, a
stari kameni temelji na drugoj strani su odoljeli težini.”
„Ali, za to nisi ti kriv, Ulrich!”
„Naravno da nisam. Teško da se može ikoga okriviti za to, no majstoru se
Erwinu može prigovoriti da je naivno vjerovao da će potpornji od jasenovine biti
jednako izdržljivi kao kameni temelji.”
Graditelj je zamišljeno pogledao u daljinu. Afra je naslutila što je to
značilo.
„Znači li to”, započela je ona oprezno, „da bi temelji katedrale bili preslabi
da podnesu tornjeve? Katedrala bi se na ovoj strani mogla još više spustiti i prije
ili kasnije čak i urušiti?”
Ulrich se okrenuo. „Upravo tako.”
Afra mu je nježno položila ruku na rame. Iznad rajnskih dolina, koje su još
bile obasjane suncem, nakupljala se magla i zastrla horizont. A činilo se da se
Ulrichu i njegovim planovima također smračivalo.
Dok je on dizao vrpcu s olovnicom, Afra se nagnula preko ograde i
pogledala u dubinu. Razmišljala je. Iznenada je rekla: „Ulmska katedrala
također ima samo jedan toranj. Zašto se i građani Strasbourga ne bi zadovoljili
samo jednim tornjem?”
Majstor Ulrich je odmahnuo glavom.
„U starim nacrtima za katedralu predviđena su dva tornja iznad zapadnog
zida. Stvar je u harmoniji. Strazburška katedrala samo s jednim tornjem
izgledala bi poput jednookog kiklopa Polifema, neskladno i ružno.”
„Pretjeruješ, Ulrich!”
„Nimalo. Ponekad mislim da je na Strasbourg bačena kletva. Zaista tako
mislim.”
„Ne smiješ tako govoriti.”
„Ali to je istina.”
Ulrich von Ensingen je tri puna dana čuvao tajnu za sebe. Gotovo nije
govorio, skoro nije ni jeo i Afra se zabrinula za njega. Od ranoga jutra pa sve do
kasnih noćnih sati razbijao je glavu pokušavajući naći rješenje za dovršetak
katedrale.
Kada i četvrtoga dana nije imao mira i kada je bez riječi napustio kuću,
Afra ga je otišla potražiti u graditeljskoj kućici.
„Moraš reći cehovskom majstoru da izgradnju tornjeva nije moguće izvesti
prema planu. To nije sramota. Ako hoćeš, ići ću s tobom”, rekla mu je.
Uto je Ulrich skočio na noge, bacio svoju crvenu kredu u zid i bijesno
povikao: „Već si me jedanput osramotila kada si bez moga znanja potražila
cehovskog majstora. Misliš li da nisam u stanju samostalno stati pred gospodina
visokoga položaja?”
Afru je uplašilo njegovo ponašanje. Ulrich nikada dotada nije bio grub
prema njoj. Istina, ono što je otkrio nije mu išlo na ruku. Ali, zašto je morao svoj
bijes iskaliti na njoj? Zajedno su podnijeli i gore stvari. Afra se osjetila
povrijeđenom.
Ulrich je uzrujano pokupio svoje nacrte i ostavio Afru samu u graditeljskoj
kućici. Njoj su na oči navrle suze. Nikada ne bi pomislila da bi se Ulrich mogao
tako promijeniti. Iznenada je osjetila strah – strah od budućnosti.

Dok se vraćala kući, pred očima su joj plesale uske visoke kuće. Počela je trčati.
Nitko neće gledati njezine suze. Posve rastresena, ni sama više nije znala kojim
je putem krenula. U ulici Prediger, u blizini dominikanskog samostana, usporila
je korak kako bi se orijentirala. Nije znala gdje se nalazila. Jednoruki prosjak
koji joj se našao na putu primijetio je njezinu usplahirenost i u prolazu ju je
upitao:
„Vjerojatno ste se izgubili, lijepa gospođo? Ovamo zasigurno ne
pripadate.”
Afra je rukavom obrisala suze s lica. „Ti se ovdje vjerojatno dobro
snalaziš?” upita ona njega.
 „Pomalo”, odvrati prosjak, „pomalo. Recite, kamo ste se uputili? Sigurno
ne u ulicu Juden ili Brand.”
Afra je odmah znala na što je prosjak mislio. Radilo se o ulicama iz ne baš
uglednog dijela grada. ,,U ulicu Bruderhof,” ispali ona.
„Tamo vas već mogu zamisliti.”
„Onda mi već jednom pokažite put!” reče nestrpljivo Afra, pritom ispitljivo
promatrajući jednorukog.
Čovjek se nije činio potpunom propalicom poput većine prosjaka, koji su
se muvali po trgu ispred katedrale i samostana sv. Arbogasta, sv. Elizabete i sv.
Klare na buvljaku. Doduše, odjeća mu se otrcala od života na ulici. Kaput mu je
na rukavima bio rasparan, no bio je sašiven od boljega platna i sasvim moderna
kroja. U svakom slučaju, njegova je pojava ostavljala dojam da je nekoć živio
boljim životom.
„Ako mislite da se priliči, slijediti me”, reče prosjak oborena pogleda,
„rado ću vam pokazati put. Možete ostati deset koraka iza mene.”
Pretpostavivši da je starac uslugom htio zaraditi milodar, Afra iz pojasa
izvuče pfenig i utisne ga prosjaku u lijevu ruku.
Ovaj se nakloni i ispriča: „Oprostite mi što vam pružam ljevicu, ali desna
mi je ruka odsječena.”
„Ne moraš se ispričavati”, odvrati Afra. A kad se on zahvalno naklonio,
njoj nisu promaknuli tragovi tonzure na njegovoj kratko ošišanoj kosi. To ga je
činilo još zagonetnijim.
„Kažem to samo zato što se u narodu govori da je ljevica vražja ruka; ali,
samo mi je ona ostala.”
„Žao mi je”, reče Afra. „Kako se to dogodilo?”
Prosjak s prijezirom batrljak svoje desne ruke podigne uvis. Ruka mu je u
sredini lakta završavala bezobličnom grudom mesa. „Ovo se dogodi onome koji
posegne za crkvenom svojinom!”
„Misliš...?”
Prosjak kimne glavom. „Još me uvijek boli kad se vrijeme mijenja.”
„Što si ukrao?” upita Afra iz čiste radoznalosti dok su skretali prema ulici
Bruderhof.
„Sigurno ćete me prezreti i nećete mi vjerovati kada vam kažem istinu.”
„Zašto ti ne bih vjerovala?”
Afra i prosjak su neko vrijeme šutke koračali jedno uz drugo. Prolaznici su
se zgražali nad neobičnim parom, no Afra se nije osvrtala na to.
„Posegnuo sam u škrabicu za milodare u jednoj crkvi”, iznenada započne
prosjak, a pošto Afra nato ništa ne reče, on nastavi: „Bio sam kanonik u sv.
Tomi; a kanonici teško da se mogu obogatiti. Jednoga je dana jedna mlada žena,
ne mnogo mlađa od vas, od mene zatražila pomoć. Potajice je na svijet donijela
dijete jednog klerika iz moje župe. Mlada je majka zbog potajnog poroda ostala
bez posla. Ona i njezino dijete doslovce su gladovali. Ono što sam uspio
uštedjeti nije bilo dovoljno, pa sam posegnuo u milodare i dao novac mladoj
majci.”
Afra je protrnula. Priča ju je duboko dirnula.
,,I što se onda dogodilo?” znatiželjno upita.
„Netko me je vidio i prokazao. I to baš onaj čovjek s kojim je mlada žena
zanijela. Kako bih poštedio majku, prešutio sam razloge svojega čina. Ionako mi
nitko ne bi povjerovao.”
„A klerik?”
Pitanje je prosjaku vidljivo teško palo: „On je danas kanonik sv. Tome.
Meni je oduzeta služba zato što pop ne smije davati blagoslov lijevom rukom.
Moja je desnica s mosta bačena u Ill.”
Kada su se zaustavili pred njenom kućom u ulici Bruderhof, Afra se
osjećala jako žalosno. „Pričekajte ovdje trenutak”, rekla je ona, nestala u kući i
vratila se nakon kraćeg vremena.
„Dajte mi pfenig natrag”, zatražila je.
Prosjak u džepu potraži novčić i bez oklijevanja ga pruži Afri. „Znao sam
da mi nećete vjerovati”, reče potišteno.
Afra uzme novčić i drugom rukom prosjaku dade zlatnik.
Prosjak nije znao što ga je snašlo. Zbunjeno se zagledao u zlatnik. „To je
pola guldena! Sveta Djevice, znate li što činite?”
„Znam”, tiho reče Afra. ,,Znam.”
Prosjakova je priča Afru podsjetila na njezinu vlastitu sudbinu. Posljednih
je godina potisnula slike bespomoćnog djeteta u zavežljaju koji je visio na grani
smreke i povjerovala da je sve to samo sanjala. Ulrichu je također prešutjela da
je rodila dijete.
Sada joj se odjednom sve vratilo; njezin porod dok je grčevito stiskala
drvo, kako je nešto živo ispalo iz nje na mahovinu, krv koju je obrisala svojom
poderanom podsuknjom i dječji plač koji je odzvanjao šumom. Što se dogodilo s
dječakom? Je li preživio? Ili su ga raskomadale divlje životinje? Morila ju je ta
neizvjesnost i grizla savjest.
U međuvremenu se smračilo i Afra se povukla u sobu na prvom katu kuće.
S ulice je do nje dopirala buka besposličara koji bi uvijek u to vrijeme živnuli.
Afra si nije mogla pomoći i pustila je da joj niz lice kliznu suze. To je olakšalo
bol koja ju je gušila.
Ako je još živ, njezin sin danas ima deset godina, pomislila je. Građanski
mladić u gizdavoj odjeći? Ili ogorčeni kmet u službi zemljoposjednika? Ili
odrpani prosjak koji se vuče od mjesta do mjesta i moli ljude za komad kruha?
Afra je tada shvatila da ne bi prepoznala vlastito dijete kada bi im se kojim
slučajem putovi sreli. U glavi joj je odzvanjalo: ‘Kako si samo to mogla učiniti?’
Sama u svojoj brizi i jadu, Afra je tada začula neki zvuk. Pomislivši da se
Ulrich vratio, obrisala je suze i spustila se u prizemlje.
„Ulrich, jesi li to ti?” rekla je tiho u mračnoj prostoriji.
 No, nije dobila odgovor i odjednom je osjetila neki neobjašnjivi strah.
Bezglavo je pojurila u kuhinju u stražnji dio kuće i žarom iz peći zapalila luč.
Njome je upalila svjetiljku.
Opet se začuo isti zvuk, kao da su se negdje otvorila vrata. Naoružana
jedino svjetiljkom koju je držala pred sobom, Afra je krenula vidjeti otkuda je
dolazio zvuk. Kućna su vrata bila zaključana. Masivna prozorska okna u
prizemlju štitila su od znatiželjnih pogleda, ali su sprečavala i pogled prema van.
Zato je Afra krenula na kat. Odškrinula je prozor koji je gledao na ulicu i
povirila. Učinilo joj se da je u jednoj zidnoj niši na kući preko puta ugledala
tamnu siluetu; no, bila je suviše uzbuđena da bi bila sigurna u ono što je vidjela.
Već je pomislila da je sve umislila kada su joj grlo stisnule nečije ruke i
počele snažno stiskati, poput okova. Afra se borila za zrak. Pred lice kao da joj
je pala neka mirisna koprena. ‘Ovo nije san!’ bila je njezina posljednja misao.
Zatim je oko nje nastala tama – duboka noćna tama.

Kao iz drugoga svijeta, Afra je razaznala Ulrichov glas, isprva tih i bojažljiv, a
zatim sve jači i prodorniji. Osjećala je kako ju je netko tresao i šamarao kako bi
došla k sebi. Bilo joj je teško otvoriti oči; no uspjela je, iako s velikim naporom.
„Što se dogodilo?” zbunjeno upita, ležeći na podu, kada je pred sobom
prepoznala Ulrichovo lice.
„Ne brini, sve je u redu”, odgovori Ulrich. Pritom joj nije promaknulo da
joj je namjerno zaklanjao pogled svojim tijelom.
„Što se dogodilo?” ponovi ona.
„Mislio sam da ćeš ti to meni objasniti!”
„Ja? Sjećam se samo ruku koje su me gušile i koprene.”
„Koprene?”
„Da, iz nje se širio neki čudni miris. Onda mi se zacrnilo pred očima.”
„Je li ovo ta koprena?” Ulrich pokaže Afri komad platna otrovnozelene
boje sa zlatnim uvezom križa.
„Mogao bi biti, da. Ne znam,” reče ona i uspravi se. „Bože moj”, promuca,
„mislila sam da sam mrtva.”
Prostorija je bila pretresena. Posvuda su ležale stolice, škrinja je bila
otvorena, kao i sanduk. Afra je tek nakon nekog vremena shvatila što se uopće
dogodilo.
„Pergament?” upita Ulrich i pogleda je dugim pogledom.
‘Pergament!’ prošlo joj je kroz glavu. Netko je htio pergament. Prošlost ju
je dostigla.
Afra se s mukom podigla na noge i oteturala do sanduka. Komadi odjeće
ležali su razbacani po podu. Jedino je zelena haljina još uvijek visjela na svome
mjestu. Afra ju je pažljivo opipala. Iznenada se trgnula i okrenula. Njezino dotad
ozbiljno lice promijenilo je izraz; nasmiješila se pa prasnula u smijeh. A potom
je zaplesala pretresenom sobom kao da je poludjela.
 Ulrich ju je u čudu promatrao. No, tada je shvatio da je Afra zašila
pergament u haljinu i tako ga spasila od krađe.
Kada se konačno primirila, Ulrich reče: „Mislim da je taj pergament postao
previše opasan za nas. Trebali bismo razmisliti postoji li kakvo sigurnije
skrovište.”
Afra je podignula razbacane stolice i počela čistiti. Pritom je neprekidno
odmahivala glavom. „Koliko vidim, ništa, ama baš ništa ne nedostaje.
Kradljivce nisu zanimali čak ni srebrni pehari. Doista se čini da su tražili upravo
pergament. Pritom se, naravno, postavlja pitanje tko je uopće znao za njega?”
„Preduhitrila si me s tim pitanjem. Odgovor je – alkemičar.”
„Ali, alkemičar nije mogao znati da smo pobjegli u Strasbourg...” Afra je
odjednom zastala i razmislila.
„Što ti je?” upita je Ulrich.
„Moram ti nešto reći. Kada smo bili kod Rubaldusa, nakon toga sam ga ja
još jednom potražila. Sama. Bila sam mu voljna platiti deset guldena ako mi
otkrije nešto o značenju pergamenta.”
„A zašto si mi to do danas prešućivala?”
Afra s nelagodom svrne pogled.
,,I što je ispalo od toga?” ispitivao je dalje Ulrich.
„Ništa. Rubaldus je ujutro žurno napustio kuću. Clara, koja se sama
nazvala njegovom ljubavnicom i koja mi se na neki način povjerila, rekla je da
je Rubaldus otišao potražiti biskupa od Augsburga. Ona je vjerovala da je to
iznenadno putovanje sasvim sigurno imalo veze s pergamentom. A pred nama se
pravio da ni o čemu ništa ne zna.”
„Alkemčari su zbog same prirode svoga posla skloni pretvaranju.”
„Misliš da je Rubaldus vdo dobro znao o čemu se radi u pergamentu i da je
samo hinio da ništa ne zna?”
„Ne znam. Ali, čovjek se može prevariti i u prosjaku. A kamoli ne u
alkemičaru. Ako je nakon našega posjeta doista otputovao biskupu od
Augsburga, to samo potvrđuje da je pergament od velika značaja. Tko zna,
možda je javio i Papi u Rimu ili Avignonu ili još negdje. U tom slučaju, neka
nam se Bog smiluje!”
„Pretjeruješ, Ulrich!”
Graditelj slegne ramenima. „Crkva raspolaže mrežom špijuna i doušnika;
njima je lako riješiti se jednoga graditelja i njegove drage. Sigurno je to da
pergament mora nestati.”
„Ali kamo s njime, Ulrich?”
,,U katedrali ima dovoljno mračnih kutaka prikladnih da se u njih uzida
pergament poput ovoga. Kada samo pomislim tko je sve i – što sve nije –
ovjekovječio u zidovima ulmske katedrale.” Ulrich odmahne rukom. „Mnogi, i
ne samo visoki duhovnici, vjeruju da će dragocjenostima, novcem, zlatom,
nakitom i svojim imenom kupiti komadić Neba ili komadić besmrtnosti. Nadaju
se da će, kada se katedrala na Sudnji dan zbog potresa sruši, zbog svog imetka i
imena biti prvi koji će dospjeti u raj.”
„Koješta! Vjeruješ li ti u to?”
„Ne. Ali, čovjeku možeš uzeti sve, ali vjeru ne. Vjera je bijeg od stvarnosti.
Što su lošija vremena, to je vjera čvršća. Ovo su loša vremena. I to je razlog
zašto ljudi grade tako visoke katedrale, kao nikada dosad u povijesti.”
„Onda su naše katedrale prave riznice!”
„To je u svakom pogledu točno. Zapravo sam položio svetu prisegu da ću o
tome šutjeti. Ali, tebi vjerujem. Uostalom, nisam ti otkrio mjesta na kojima su te
dragocjenosti uzidane.”
Afra je šutjela. Nakon nekog vremena reče: „Znači da bi ti znao gdje su te
dragocjenosti sakrivene i da uđeš u katedralu u kojoj nikada nisi bio?”
„Zapravo, da. Moglo bi se reći da se u svaku katedralu dragocjenosti
uzidavaju po istoj logici. Ali, već sam ti sad previše rekao.”
„Nisi, Ulrich!” Na Afri se jasno vidjelo da je uzbuđena. „Ne mislim na
dragocjenosti koje su zazidane u katedralama. Mislim da je katedrala prilično
loše mjesto za čuvanje tako vrijednog pergamenta. Vjerujem da oni koje
dokument zanima također već znaju za tajna skrovišta.”
Ulrich se udubio u razmišljanje. ,,To se ne može isključiti. U pravu si. Sve
dok ne otkrijemo više o sadržaju pergamenta, moramo naći neko drugo sigurno
mjesto za njega. Ali gdje?”
„Zasad je moja haljina još uvijek najsigurnije mjesto”, reče Afra. „Ne
vjerujem da će nas lupeži ovdje dvaput tražiti.”

Nekoliko dana kasnije, Ulrich von Ensingen jako se iznenadio. Očekivao je da

će njegovi izračuni i spoznaja da katedrala može nositi samo jedan toranj
izazvati bijesne proteste. No, iz nekog neobičnog razloga, činilo se da su se
biskup, cehovski majstor i Gradsko vijeće zadovoljavali i sa samo jednim,
sjevernim tornjem pod uvjetom da bude viši od svih ostalih tornjeva
kršćanskoga svijeta. Prigovore da je velebna građevina koncipirana za dva tornja
nisu priznali, rekavši da kršćanski Zapad ima više jednotoranjskih katedrala, pa
čak i katedrala bez tornja, nego onih s dva tornja.
Tako se majstor Ulrich dao na posao. U gradu i okolici Strasbourga našao
je pet stotina radnika – kamenolomce, kamenoresce, zidare i snažne radnike za
transport, no prije svega kipare koji su znali rukovati osjetljivim pješčenjakom.
Majstor Ulrich je odlučio postaviti probijeni toranj s filigranima, koji će usprkos
svojoj visini pružati otpor čestim olujama koje su ujesen i zimi bješnjele niz
Rajnu. Krovište iznad glavnoga portala bilo je dovoljno široko da se tamo
postave dvije dizalice koje su građevinski materijal podizale uvis.
Za ljeta, koje je bilo ružno i prohladno kao i sva prijašnja, Ulrich von
Ensingen je dobro napredovao s radovima. Kao i u Ulmu, radio je danonoćno,
bez prestanka. Požurivao je radnike, kao da toranj želi dovršiti u samo godinu
dana. Vlasti su bile vrlo zadovoljne; no, kamenoresci i kipari su gunđali. Kod
majstora Werinhera nisu morali tako naporno raditi.
Graditelj bi ponekad osjetio kako ga netko promatra. Slutio je da je to bio
Werinher Bott. Budući da nakon što je pao sa skele više nije mogao pomicati
udove, jedan od njegovih pomoćnika konstruirao mu je pokretnu stolicu s dva
visoka kotača na obje strane i sprijeda jednim malim potpornim. Poprečna
prečka na stražnjem dijelu služila je pomoćniku da gospodara gura kroz grad
kao što su trgovci gurali robu. Tako je on, premještajući se više puta na dan s
jednoga mjesta na drugo, satima pratio svaki korak Ulricha von Ensingena.
Jednoga mu je dana graditelj iznervirano prišao. Reče mu tada: „Žao mi je
što sada možete samo gledati. Ali posao netko mora obaviti.”
Werinher Bott ga je pogledao svojim upalim očima. Progutao je slinu kao
da je htio progutati kletvu. No, ono što je nakon toga izustio bilo je dovoljno
zlonamjerno: „Ali, jeste li to morali biti baš vi, majstore Ulrich?”
Graditelj je mržnju u Werinherovim riječima pripisao njegovoj patnji. Tko
zna kako bi se ti ponio na njegovu mjestu, pomislio je. Zato je prešutio ogorčenu
primjedbu. Kako bi prekinuo neugodnu tišinu, reče: „Kao što vidite, radovi idu
brže nego što je blko planirano.”
Nakon što je prezirno pljunuo na tlo, Werinher promuklim glasom poviče:
„Pravo umjetničko djelo, nema što, kad se zadovoljavate samo jedinim tornjem
na katedrali. Majstor Erwin se okreće u grobu. Katedrala s jednim tornjem je
sramota, obično zavaravanje, kao i vaša katedrala u Ulmu.”
Tada je Ulrich izgubio kontrolu: „Trebali biste znati kada treba zašutjeti,
majstore Werinher. Ako se ne varam, donedavno ste bili priprosti klesar, a prije
toga monah. Nikada niste izradili ni nacrt za seosku crkvu – a katedralu da ne
spominjem. Vi mislite da je kamen dugovječan. To je zabluda. Kamen podliježe
istim zakonima sile teže kao i svaka stvar na ovom Božjem svijetu. Njegova mu
težina diktira vlastite zakone.”
„Brbljarije! Još nikada nisam čuo da se neka katedrala srušila!”
„Jest, majstore Werinheru, jest. Vama nedostaje iskustva. Vjerojatno još
niste putovali dalje od jednoga dana izvan Strasbourga. Inače biste znali za
strašne katastrofe koje su se dogodile u Engleskoj i Francuskoj, gdje su stotine
radnika ostali zakopani ispod urušenih zidova.”
,,A vi to, je li, znate!”
„Znam. Proučio sam nacrte tih katedrala i istražio uzroke katastrofa. Pritom
sam ustanovio da kamen ni u kom slučaju nije tako izdržljiv materijal kako se
vjeruje. Dapače, kamen je izuzetno nestabilan materijal ako se čovjek ne
pokorava njegovim zahtjevima.”
Werinher Bott je od bijesa ostao bez daha, a njegova glava, koja se jedina
pomicala na njegovom obamrlom tijelu, počela se tresti od silne uzrujanosti.
„Pametnjaković!” bijesno je povikao. „Bijedni sveznalico! Što uopće tražite u
Strasbourgu? Zašto niste ostali u Ulmu? Zaglibili ste, je li tako?”
 Na trenutak se majstor Ulrich lecnuo jer ga je njegova nedolična opaska
pomalo zatekla. „Što time želite reći?” naposljetku upita.
Odjednom se ogorčeni izraz na Werinherovu licu pretvorio u pakosni
osmijeh: „Samo to da tesari i klesari koji dolaze iz Ulma svašta govore o vama.
Svatko ima svoju priču o tome zašto ste ostavili gradnju ulmske katedrale i
otišli.”
„Što se priča? Govori!” Ulrich se približio bogalju, uhvatio ga za ovratnik,
protresao ga i uzrujano povikao: „Otvori gubicu, što se priča?”
„Eto, sada ste pokazali pravo lice”, prigušeno je protisnuo čovjek u
kolicima, „iskaljujete se na bogalju koji se ne može braniti. Ta hajde, udarite
me!”
Tada se umiješao pomoćnik koji je pratio njihovu prepirku. Odgurnuo je
majstora Ulricha od njega, okrenuo kolica u suprotnom smjeru i požurio prema
ulici Münster.
Sa sigurne udaljenosti još je jednom okrenuo kolica, a Werinher je povikao
da je odjeknulo cijelim trgom: „Ovo nije bio naš posljednji susret, majstore
Ulrich, još ćemo se mi sresti!”
U tom je trenutku Ulrich von Ensingen shvatio da ima smrtnog neprijatelja.
 Mnogo je tjedana proteklo od susreta s jednorukim prosjakom,
a onda se jednoga dana Afra nekim slučajem zaletjela u njega
na putu do graditeljeve kućice. Gotovo ga nije prepoznala jer
je, za razliku od njihova prvoga susreta, nosio čistu, pristojnu odjeću. Nije to
više bio onaj odrpanac koji je pobudio Afrinu samilost.
„Što se dogodilo?” upitala je sa zanimanjem Afra. „Više puta sam te
tražila. Na tržnici, u javnoj kuhinji za siromahe kod franjevaca i augustinaca
raspitivala sam se za jednorukog siromaha – nisam ti znala ime – ali nitko mi
nije znao ili htio išta reći.”
„Jakob Luscinius”, reče jednoruki, „zaboravio sam se bio predstaviti. No,
tko uopće želi znati ime nekog prosjaka. Zapravo se zovem Jakob Nachtigall13.
Luscinius je samo latinska inačica. To mi se činilo prikladnim za započinjanje
novog života.”
„Nije loše, iako zvuči pomalo oholo.”
Jednoruki se nasmije. „Trebali ste se raspitati kod dominikanaca u
Bartolomejevu dvorištu, tamo bi vam znali reći gdje me možete naći.”
Afra ga upitno pogleda.
„Zašto baš tamo?”
„Na vratima dominikanskog samostana, gdje prosjaci svakodnevno
dobivaju toplu juhu, jednoga sam dana načuo da je brat knjižničar, poremećeni
starac, odveden u ubožnicu izvan gradskih vrata i da je njegovo mjesto ostalo
nepopunjeno. Morao je to biti znak s neba; brže-bolje, bez puno razmišljanja,
ponudio sam se za to namještenje, barem kao ispomoć. Znao sam da su mi šanse
male – vi znate za moju prošlost. No, opat ili doista nije čuo za mene ili nije
mario za moju prošlost. Ne znam reći. Naravno, lagao sam mu. Bilo kako bilo,
primljen sam kao brat laik, i to samo zbog mojega poznavanja latinskog kojim
sam iznenadio priora. Otad sam gospodar knjižnice koja broji čak deset tisuća
rukopisa i knjiga. Iako, moram priznati, ne razumijem mnogo iz tih knjiga.”
„To je krasan posao”, reče zadivljeno Afra. „To mi nije strano. Moj je otac
također bio knjižničar i smatrao se zbog toga najsretnijim čovjekom na svijetu.”
„Pa eto”, skromno dometne Luscinius, „daleko od toga da nema i gorih
poslova od traženja knjige o bilju među deset tisuća rukopisa, ali zasigurno ima i
boljih. No, neću se žaliti. Imam krov nad glavom i jedan topli obrok na dan. To
je i više nego što sam se usuđivao očekivati prije mjesec dana.”

13
Slavuj, njem. Luscinia, lat.
 Afra kimne glavom. „Od djetinjstva volim knjige, otkako me otac naučio
čitati i pisati. A posebno volim knjižnice, koje odišu pomiješanim mirisima
svježe uštavljene kože i prašnjavog pergamenta.”
„Dozvolite mi da primijetim da je to neobično za damu ugledna roda.
Mislio sam da biste se više oduševili mirisom ruža ili ljubičica. No, ako vam
vrijeme dopušta, posjetite me koji put u knjižnici. Znate, biti knjižničar vrlo je
samotno.”
Afra je pristala bez razmišljanja – odlučila ga je posjetiti već sutradan.
Dominikanski manastir u Bartolomejevu dvorištu ubrajao se u mlađe
samostanske građevine u Strasbourgu. Isprva su tamo, izvan grada, u
Finkenwerderu, živjeli bijeli monasi koji su bili poznati po svojim strogim
životnim pravilima i umijeću propovijedanja. Tek prije sto i pedeset godina našli
su nov dom unutar gradskih zidina, u blizini franjevačkog samostana, i u
kratkom je vremenu nastao nov samostan i visoka škola koju su pohađali slavni
umovi poput Alberta Velikog14.

Vratar na niskim ulaznim vratima s nevjericom je pogledao ženu koja je

zamolila da je pusti da uđe kako bi u knjižnici potražila jednu knjigu. Afra je
odjenula čednu haljinu, i, budući da pravila dominikanskog reda ženama nisu
zabranjivala pristup, vratar je otvorio malena vrata i rekao Afri da ga slijedi u
ime Gospodnje.
Afri samostanski život nije bio stran, a i ovaj je samostan u njoj izazivao
tjeskobu. Nakon što su prešli klaustar, unutarnje dvorište koje je sa sve četiri
strane bilo omeđeno lukovima, vratar ju je poveo do prolaza na suprotnoj strani.
Mračnim i praznim prolazom koji je vodio iz klaustra odzvanjali su im koraci.
Prolaz je vodio do kamenih stepenica kojima su se spustili kat niže. Tamo ih je
dočekao tako nizak svod da su strop mogli dotaknuti rukama.
Na glasni vratarov povik, Luscinius kašljući izađe iz jednoga pokrajnjeg
prolaza. „Nisam vjerovao da ćete se odvažiti uputiti u carstvo sjena i misli”, reče
on i pokretom glave dade vrataru znak da se može udaljiti.
„Pa rekoh ti da me knjige neodoljivo privlače”, odvrati Afra. „Najzad...”
U tom se trenu Afra lecne. Bojažljivo se ogledala oko sebe. Prostorija je
bila škrto osvijetljena svijećama. Prozora nije bilo nijednog.
„Drukčije ste zamišljali knjižnicu”, nasmije se Jakob Luscinius i približi joj
se.
„Iskreno rečeno, jesam!” Afra još nikada nije vidjela toliki nered – knjiga
je bilo posvuda. Police, na kojima su knjige bile poredane bez nekog reda, već
su odavno bile prepune i napukle su pod težinom pisane riječi. Uz potporne
stupove bile su nagomilane najdeblje knjige, koje kao da su bile zaboravljene. A
nad svime je lebdio oštar, nejasan miris i oblak srebrnkaste prašine.
14
Albert Veliki – Albert Graf von Bollstädt, (о. 1193-1280) – njemački filozof, teolog,
svetac, naučitelj, biskup.
 „Možda sada razumijete zašto je moj časni prethodnik poludio”, reče
Luscinius s ironijom u glasu. ,,I ja sam na najboljem putu.”
Afra se nasmiješi, iako su Jakobove riječi zvučale prilično ozbiljno.
,,No, nema sumnje da je bio izniman čovjek”, nastavi Luscinius. „Brat
Dominikus – tako se zove – nije bio učen i o teologiji nije znao ništa. No, bio je
opsjednut idejom da pročita sve knjige iz ove knjižnice. Kazali su mi da je
dobrim dijelom i ostvario svoj naum. Monasi koji su u samostanu naučavali čak
su povjerovali da se dogodilo čudo kada je brat Dominikus iznenada počeo
govoriti na stranim jezicima, kao što su onomad govorili Gospodinovi apostoli.
Dominikus je progovorio grčki i hebrejski te engleski i francuski. Često su
njegova subraća razumjela samo djeliće onoga što je govorio. No, što se više
obrazovao, brat Dominikus se sve više povlačio u sebe. Izostajao je s dnevnih
molitava, responzorija i litanija. Rijetko su ga viđali u refektoriju na zajedničkim
obrocima. Subraća su bila prisiljena ostavljati mu zdjelu s hranom pred vratima
knjižnice, koju je, uza sve to, počeo i zaključavati. Dominikus se vjerojatno
bojao da bi netko mogao poremetiti kaotičan raspored njegovih knjiga. Jer,
koliko god se činilo da ovdje vlada nered, tu ipak postoji neki precizno
osmišljeni sistem. Brat Dominikus bi u taj čas pronašao bilo koju knjigu.
Nažalost, svoj sistem nije htio nikome otkriti. Sada je na meni da uvedem red u
ovaj kaos. Nimalo laka zadaća.”
Afra jedva da je disala. Nije se usuđivala dublje udisati oštri zrak koji je bio
posve drukčiji nego u drugim knjižnicama.
„Je li brat Dominikus poludio zbog ovoga zraka?” Afra upitno pogleda
Lusciniusa. „Trebao bi se paziti.”
Luscinius slegne ramenima. „Još nikada nisam čuo da je netko poludio od
lošeg zraka. U tom bi slučaju poludjeli svi stanovnici Strasbourga čiji prozori
gledaju na Ill. Jer nigdje na svijetu ne smrdi toliko koliko tamo.”
Afra je u jednom pokrajnjem prolazu promatrala dragocjene uveze starih
knjiga. Luscinius je stražnje korice već označio, i to nejednakim rukopisom jer
je imao samo lijevu ruku za pisanje, i poredao ih po abecednom redu, počevši sa
slovom A, odnosno Albertom Velikim.
„Nisam došao dalje od slova C”, požali se Luscinius. „Između ostalog,
dodatni je problem što se u mnogim rukopisima ne spominje autor. Znači da
abecednim redom moram posložiti i neke naslove, a ne samo autore. Sve postaje
još kompliciranije kada knjiga nema naslova. Mnogi su teolozi počeli pisati
knjigu a da joj nisu nadjenuli naslov. Tako da postoji pozamašan broj
naučenjačkih, debelih knjiga kojima nitko ne zna naslov, a o autorima da i ne
govorim. Ako vas što zanima, budite slobodni razgledati.”
Luscinius nestane, a Afra odluči iskoristiti priliku. S najviše police, gdje su
knjige već bile uredno poredane, uzela je debelu, u tamnu teleću kožu uvezanu
knjigu pod slovom C. Knjiga je nosila latinski naslov Compendium theologicae
veritatis. Zatim je podigla suknju i jednim potezom, kao da je to uvježbala,
rastrgala ušitak na unutarnjoj strani haljine i iz njega izvadila pergament.
Zamotani je dokument potom drhtavim prstima sakrila među gusto pisane
stranice knjige i zatim vratila knjigu na policu.
„Compendium theologicae veritatis”, promrmljala je više puta uzastopce
kako bi zapamtila naslov knjige. „Compendium theologicae veritatis.”
„Jeste li nešto rekli?” dovikne Luscinius iz pokrajnjeg prolaza, gdje je
upravo hrpu okomito položenih knjiga posložio jednu na drugu, kako je bilo i
uobičajeno slagati ih.
„Ne, to jest, da”, odgovori Afra. ,,Gledam ovu jednu policu i razveselilo me
je što je na njoj sve uredno posloženo – to je zasigurno tvoja zasluga, brate
Jakobe, i tako će sigurno ostati sljedećih stotinu godina.” Pritom nije odvajala
pogled od knjige u koju je sakrila pergament.
Iz tamne pozadine tada je provirila Lusciniusova glava. Iako su joj se ruke
još uvijek tresle, Afra nije mogla suspregnuti smijeh. Knjižničar je na glavi
nosio neobičnu napravu. Oko glave mu je bila zavezana kožna vrpca. S lijeve i
desne strane bile su pričvršćene svijeće, po dvije sa svake strane, koje su davale
drhtavo svjetlo.
„Oprosti”, reče Afra, koja se još uvijek borila s napadom smijeha, „ne
želim ti se rugati, ali tvoja svjetiljka zaista izgleda smiješno!”
„To je izum brata Dominikusa”, odgovori knjižničar i zakoluta očima,
držeći glavu ukočeno i ravno. „Možda se čini čudnim, ali jednoruk sam i to je
jedini način da nesmetano radim. Kamo god se okrenem, svjetlo me prati.” Kako
bi to i dokazao, okrenuo je glavu na lijevu, pa na desnu stranu.
„Mislila sam na ovu policu”, vrati se Afra na temu razgovora.
Luscinius lagano kimne glavom. „Da, moj prvi obavljeni zadatak, da tako
kažem. No, sumnjam da će i ostati tako uredno sljedećih stotinu godina,” reče s
osmijehom i vrati se u prolaz kako bi se ponovno posvetio poslu.
Afra s olakšanjem udahne zagušljivi zrak i poravna svoju zelenu haljinu
koju je posljednjih tjedana neprestance držala na oku – odloženu u ormaru – u
strahu da bi joj netko mogao ukrasti pergament. Spontano je donijela odluku da
dokument sakrije ovdje, u knjižnici. Promatrajući to mnoštvo knjiga, shvatila je
da za zagonetno pismo monaha iz samostana Montecassino nema sigurnijeg
skrovišta od knjige u samostanskoj knjižnici. Naposljetku, dokument je na taj
način ostao skriven čak petsto godina.
Na rastanku je knjižničar naveo Afru da mu obeća da će ponovno doći.
Afra mu je obećala – imala je itekako dobar razlog doći opet.
„Ako se ne protivite”, rekao je gotovo posramljeno, „izvest ću vas kroz
vrata siromaha i grešnika.”
„Vrata siromaha i grešnika?” Afra ga je ljutito pogledala.
„Znate, svaki samostan ima takva vrata. Ona nisu ucrtana ni u jednom
nacrtu, nitko ne zna da postoje, a ni dragi Bog vjerojatno ne zna za njih, ili ne
želi znati. Monasi kroz vrata siromaha i grešnika izvode služavke ili sluge”,
ljevicom je u zraku napravio znak križa, „koji u samostanu zapravo nemaju što
tražiti. Razumijete što želim reći.”
 Afra je kimnula glavom. Bilo joj je posve jasno što želi reći. Kada je bolje
razmislila, shvatila je da bi tajni izlaz i njoj mogao dobro doći.

Biskup Wilhelm von Diest je jednom na mjesec u svojoj rezidenciji prekoputa

katedrale priređivao veliku gozbu, i to radi potpunog otkupljenja grijeha na
stotinu godina. Gozba je bila najveći društveni događaj u Strasbourgu i bilo je
posve nezamislivo da netko odbije poziv Njegove Eminencije.
Međutim, događaj nije mogao proći bez pikanterija jer je biskup Wilhelm
von Diest imao običaj svoje prijatelje i neprijatelje posjesti za isti stol. Tako se
znalo dogoditi da su zakleti neprijatelji, koji zajedno inače nisu mogli biti ni u
istoj prostoriji, sjedili jedan nasuprot drugoga za stolom – na zadovoljstvo i
užitak Njegove Eminencije.
Afra i Ulrich su se i sami imali prilike uvjeriti u biskupovu ekscentričnost.
Znali su i da je na gozbi, doduše u obilatim količinama, na jelovniku uvijek bio
kopun, uškopljeni pijetao, za kojega su još stari Rimljani tvrdili da njegova
konzumacija pridaje posebnu ljepotu. Njegova je Eminencija imala običaj svaki
put pojesti dva do tri pijetla, što na njegovoj vanjštini nije bilo toliko primjetno,
no što mu je pribavilo nadimak: Eminencija Kopun.
Četiri lakaja s bakljama čuvali su ulazna vrata u rezidenciju i svaki se
posjetitelj morao predstaviti prije nego što su ga pustili unutra.
„Majstor Ulrich von Ensingen i supruga Afra”, predstavio se graditelj.
Jedan od lakaja potražio je njihova imena na popisu i dostojanstvenim im
pokretom ruke pokazao put. U predsoblju je bilo živo: bila su tu gospoda u
raskošnoj odjeći, samtu i brokatu, dame u svilenim haljinama s okovratnicima
veličine kotača na kolima, a među njima crkveni velikodostojnici u otmjenoj
crnini, okićeni sjajnim nakitom, i bludnice, koje su otvoreno izazivale njihovu
pohotu.
Prekrivši usta rukom, Afra je uzdahnula i rekla: „Ulrich, misliš li da mi
pripadamo ovamo? U ovoj se haljini ovdje osjećam kao prosjakinja.”
Graditelj je samo kimnuo glavom, ne pogledavši je. Dok mu je pogled
lutao gomilom, rekao je: „Doista, lijepa prosjakinjo, doista. Najradije bih se
istog trena okrenuo i otišao.”
„To si ne možemo priuštiti”, odvratila je Afra i usiljeno se nasmiješila.
„Prije svega, ti! Zato treba stisnuti zube i obaviti to!”
Majstor Ulrich je napravio grimasu.
Tek što je odjeknulo večernje zvono s katedrale prekoputa, na širokim se
stepenicama pojavio majstor ceremonije, odjeven u bijelo, u halji koja mu je
jedva pokrivala bedra i pročitao imena uzvanika. Većinu su izviždali, a neke je
dočekao gromoglasan pljesak. Prozvani su se poredali jedan iza drugoga, i red je
konačno krenuo prema dvorani uz zvukove puhačkih glazbala i bubnjeva.
„Kako se osjećaš?” upitala je Afra majstora Ulricha.
„Kao kralj Zigmund pred krunidbu.”
 „Budalast si, Ulrich.”
„Mislim da ovdje ima i budalastijih od mene”, prošaptao je Ulrich i
zakolutao očima.
„Razvedri se već jednom. Ne blaguje se kod biskupa svaki dan.”
U dvorani za primanja dočekao ih je svečano postavljen stol sa svijećama
koje se nije moglo izbrojati. Bio je u obliku potkove i zauzimao je gotovo cijelu
dvoranu. Više od stotinu gostiju zauzelo je svoja mjesta s obje strane stola. Afra
je primila Ulricha pod ruku i povukla ga prema desnom kraju stola gdje će,
nadala se ona, najmanje upadati u oči.
No, napravila je račun bez krčmara. Majstor ceremonije shvatio je njezinu
namjeru, zaustavio ih i poveo na čelnu stranu stola, gdje ih je smjestio tako da su
između njih ostale dvije prazne stolice.
Kada su se smjestili, Afra je pocrvenjela i dobacila Ulrichu bespomoćan
pogled. Preko dvije stolice, tiho mu je doviknula: „Tako si daleko od mene. Ne
znam kako bih se ponašala.”
Kratkim, ali žustrim pokretom glave, Ulrich joj je dao do znanja da bi se
trebala posvetiti svom susjedu s desne strane. Bradati starac, koji je svoje
najbolje godine davno ostavio iza sebe, ljubazno joj je kimnuo. Oči je krio iza
debelih okruglih naočala s drvenim okvirom.
,,Domenico da Costa, zvjezdoznanac Njegove Eminencije”, reče on
dubokim glasom i očitim talijanskim naglaskom.
„Ja sam supruga graditelja katedrale”, uzvrati Afra pokazavši rukom na
Ulricha.
„Znam.”
„Kako?” Afra je naborala čelo. „Poznajete me?”
Zvjezdoznanac se palcem i kažiprstom pogladi po bradi. „Zapravo ne,
dijete moje. Hoću reći, nikada se nismo sreli. No, zvijezde su mi obznanile da će
mi danas...”
Zvjezdoznanac nije nastavio jer je iz pozadine odjeknuo zbor visokih
glasova kastrata: „Ecce sacerdos magnus...”15
Dvojica su štitonoša na nebeski pjev otvorili vrata, i biskup Wilhelm von
Diest stupio je u dvoranu poput kakve nadzemaljske pojave, u pratnji svoje
sicilijanske konkubine.
Biskup je bio odjeven u zlatom izvezen pluvijal koji je pod vratom bio
pričvršćen sjajnom kopčom. Svakim je korakom privlačio poglede na svoje noge
u crvenim tajicama ispod bijele albe. Da na glavi nije nosio mitru, čovjek bi
pomislilo da je rimski gladijator.
Eminencija je bila poznata po opskurnim inscenacijama. Među prisutnim
opatima i duhovnicima, osobito među visokom gospodom iz stolnog kaptola,
njegov je lažni nos izazvao zgražanje. Neodoljivo je podsjećao na spolni organ
muškarca kada ga opsjednu nečiste misli. Njegova je pratilja, tamnooka

15
Vidite, Veliki svećenik...
Sicilijanka, u svojoj oskudnoj haljini, koja je više otkrivala nego skrivala, u
usporedbi s njime izgledala prilično čedno.
U dvorani je vladala napeta tišina kada je biskup zauzeo mjesto između
Afre i graditelja katedrale. Afra je bila zbunjena. Šutke je promatrala kako sluge
poslužuju kopune i kako biskup mirisne pladnjeve kadi tamjanom u ime
Gospodnje. Pritom je biskup glasno vikao: „Ovaj je dan stvoren od Boga.
Opustimo se i veselimo!”
Zatim je počela velika gozba. Uzvanici su prstima trgali hrskavu perad.
Čulo se mljackanje, krckanje i cmoktanje. To je tražio bonton.
Afri kopun nije prijao. Nije da joj je bio neukusan, već je bila previše
uzbuđena da bi uživala u jelu. Biskup je već progutao jednog kopuna i još uvijek
nije s njom izmijenio niti riječ. Zašto ih je posjeo baš ovdje? Afra nije znala što
bi sa sobom.
Dok se Wilhelm von Diest bavio drugim kopunom, krajičkom je oka
spazila kako Sicilijanka dirka Ulricha ispod stola. ‘Ta bijedna drolja!’ pomislila
je i bila je blizu toga da skoči sa stolice i drskoj razvratnici opali pljusku, kada
se biskup nagnuo prema njoj i tiho joj šapnuo na uho:
„Vas želim za desert. Hoćete li provesti noć sa mnom, lijepa Afro? Nećete
požaliti.”
Afri je krv navrla u lice. Na štošta je bila spremna, no nije ni sanjala da bi
joj taj debeli biskup s masnim prstima i ustima mogao predložiti takvo što.
Biskup očito nije očekivao odgovor. Ta kako bi se drukčije moglo objasniti
što je, nakon što je to izrekao, odmah navalio na drugog kopuna? Afra je
pomislila da se možda radilo samo o jednoj od gnjusnih šala Njegove
Eminencije. Tako se ona, sada s više apetita, posvetila večeri, tu i tamo
kimnuvši svojim susjedima za stolom.
U međuvremenu su biskupovi gosti počeli živahno razgovarati. Vino koje
je bilo posluženo u kositrenim vrčevima učinilo je svoje i razvezalo jezike opata
i kanonika na donjem dijelu stola. Glasno su i gorljivo raspravljali o Seneki i
njegovom djelu De brevitate vitae16, poganskoj knjizi koju je, na čuđenje sviju,
bilo moguće naći u svim samostanskim knjižnicama, a koja je od riječi
Evanđelja bila udaljena koliko i Mojsije od Obećane zemlje.

Dekan stolnog kaptola Hügelmann von Finstingen, skolastik Eberhard i neka

druga crkvena gospoda, prepirali su se raspravljajući bi li Seneka, da je živio
petsto godina kasnije, postao crkveni učenjak umjesto poganski
Usred rasprave biskup je ustao sa stolice, skinuo lažni nos, naklonio se
poput glumca i na čuđenje sviju progovorio: „Soli omnium otiosi sunt qui
sapientiae vacant, soli vivunt. Nec enim suam tantum aetatem bene tuentur,
omne aevum suo adiciciunt. Quicquid annorum ante illos actum est, illis
adiciunt est.”
16
O kratkoći života
 Uzvanici su s odobravanjem zapljeskali. Čak ni kanonici nisu štedjeli
dlanove. Samo se nekoliko trgovaca, koji su arapske brojeve mnogo bolje
poznavali od latinskog, zbunjeno pogledalo, tako da je biskup smatrao shodnim
da Senekine mudre riječi prevede na njemački: „Samo oni koji žive u dokolici
imaju vremena za filozofiju, samo oni doista žive. Jer oni ne žive samo vlastiti
životni vijek, već znaju svako vrijeme dodati svojemu. Godinama koje su
protekle prije njih oni umiju ovladati.”
Na znak Njegove Eminencije, u dvoranu su ušli frulaši i bubnjari i zasvirali
glazbu za maurski ples. Pritom je šest bludnica zaplesalo poput ždrebica. Nosile
su široke, šuštave suknje i korzete u kojima su njihove grudi mamile poput
zrelih plodova. Sa zadignute kose virilo im je paunovo perje, lepršajući poput
lišća na proljetnom povjetarcu. Njihovi nesputani pokreti ni u čemu nisu
zaostajali za cirkusantskim izvedbama komedijaša na godišnjim sajmovima.
Bludnice su posebno pazile da pogledima izlože svoje ružičaste stražnjice i
međunožje. Dok su njihove suknje lepršale i šuštale, plamen svijeća koje su
toplim svjetlom obasjavale dvoranu treperio je kao da su prizivale vraga.
Afri su više od čari bludnica pažnju privukli pohotni pogledi opata i
crkvenih velikodostojnika, koji su sjedili na stolicama držeći ruke u krilu i
crvenih obraza promatrali što je Gospodin Bog stvorio šestoga dana, prije no što
je počinuo.
„Malo grijeha nikome nije naškodilo”, rekao je biskup i nagnuo se prema
Afri, „inače Crkva ne bi davala odrješenje grijeha. Je li uopće grijeh diviti se
onome što je Gospodin Bog stvorio?”
Afra je Wilhelmu von Diestu dobacila nesiguran pogled i slegnula
ramenima. Bila je tako uznemirena da nije primijetila da je Ulrich nestao sa
sicilijanskom bludnicom.
„Neka mu večer bude slatka”, šapnuo joj je biskup, koji je primijetio kako
je pogledom tražila Ulricha.
Afra je tek nakon nekoliko trenutaka shvatila na što je biskup mislio. Zatim
je razvukla usta u gorki osmijeh. Obuzeo ju je mahniti bijes.
Frulaši su zasvirali još jače, a bubnjanje je bivalo sve glasnije. Zamro je
svaki razgovor. Uto je biskup ustao, ponudio joj ruku i povikao, nadglasavši
bučnu glazbu: „Dođite, želim vam nešto pokazati.”
Biskup u crvenim tajicama i cipelama, s mitrom koja mu je padala s glave
na svaki njegov korak, nije ostavljao dojam dostojanstvena i ozbiljna čovjeka.
Ipak, Afra se prisilila uljudno ga uhvatiti pod ruku.
Preko kamenih stepenica koje su bile osvijetljene bakljama i pod budnim
nadzorom lakaja Wilhelm von Diest poveo ju je u gornje odaje. Na zidovima
dugačkoga hodnika visjele su slike s motivima iz Staroga zavjeta, a na većini su
bili bestidni prikazi, primjerice Suzane u kadi ili Adama i Eve u Rajskom vrtu.
Na kraju hodnika, biskup je otvorio jedna vrata. Kratkim zamahom ruke
dao je Afri znak da uđe. Ona je oklijevala jer je slutila što bi je moglo zadesiti i
već se pripremala pobjeći kada je zinula na ono što je vidjela kroz poluotvorena
vrata sobe. Na trenutak je pomislila da joj se pamet pomutila. Ta zar bi to uopće
bilo čudno nakon svega što je doživjela te večeri? No, što je duže zurila u slabo
osvijetljenu sobu, to je bila uvjerenija da je ono što je vidjela bilo stvarno. Dah
joj nije zastao zbog kreveta, koji je zauzimao gotovo pola sobe, već zbog slike u
prirodnoj veličini koja je visjela iznad njega: slike svete Cecilije za koju je
pozirala u samostanu svete Cecilije.
„Sviđa li vam se?” upita je biskup te ju gurne u sobu.
„Da, naravno”, odvrati zbunjeno Afra. „Prekrasna je – sveta Cecilija.”
„Doista, sveta Cecilija.”
‘Kako je, zaboga, ta slika dospjela kod Vas’, htjela je upitati Afra. Pitanje
joj je bilo na vrh jezika, no nije ga se usudila postaviti. Je li to bila nevjerojatna
slučajnost ili je biskup znao kako je slika nastala?
Biskup preduhitri njezino pitanje i reče: „Nabavio sam je kod jednog
trgovca umjetninama u Wormsu. Rekao je da potječe iz jednog švapskog
samostana i da je tamo bila postavljena kao oltarska slika. No...”, zastane i
sramežljivo se osmjehne, „redovnicama se gola svetica s vremenom učinila
previše zavodljivom. Slika je u njima budila strasti, pohotne misli kojima nije
mjesto unutar zidova samostana, i predstojnica je smatrala potrebnim ukloniti
oltarsku sliku.”
Dok je biskup govorio, Afra ga je postrance motrila. Pitala se je li se
Wilhelm von Diest samo pretvarao da ne zna da je na slici ona ili doista nije
znao.
„Vi ste lijepi i zavodljivi baš kao sveta Cecilija”, reče iznenada biskup i
pomiluje Afru po kosi.
Afra se neopaženo lecnula. Htjela je pobjeći od biskupova laskanja, no
mjesto da je uzmakla, stajala je kao oduzeta.
„Čak bi se moglo reći da postoji određena sličnost između vas i svete
Cecilije”, nastavi biskup. „Neću vas više mučiti, lijepo dijete. Odavno znam tko
je pozirao za svetu Ceciliju.”
„Kako znate, Eminencijo?” Afra je teško disala.
Biskup se znakovito nasmiješi. „Moram priznati da zbog vas nisam noćima
spavao. Nijedna me slika iz moje zbirke nije toliko uzbudila kao ova. I nijedna
me nije toliko namučila.”
„Kako to mislite?”
„Kada mi je trgovac umjetninama prvi put pokazao tu sliku, odmah mi je
bilo jasno da ju slikar nije naslikao iz svoje mašte, već da je imao živi model. U
povjerenju, kada opati i crkveni velikodostojnici iz Strasbourga tvrde da sam
neuk po pitanju teologije, imaju pravo. Ali, vjerujte mi, u umjetnost se itekako
razumijem. Odmah sam znao što je redovnice iz Svete Cecilije toliko zasmetalo.
Još nikada nisam vidio tako vjeran prikaz žene. Slikar je pravi majstor svoje
struke.”
„Zove se Alto von Brabant i ima grbu.”
„Znam. Trebalo nam je dugo da ga pronađemo. Otišao je uzvodno
Dunavom zbog posla.”
 „Što ste htjeli od njega, Eminencijo?”
Biskup zavrti glavom. „Slikar me nije toliko zanimao, već njegov
fascinantni model. Zato sam na teren poslao dvojicu svojih najboljih uhoda.
Zadatak im je bio saznati ime i prebivalište lijepe Cecilije, bez obzira na trošak.
U samostanu sv. Cecilije znali su reći samo da se djevojka koja je poslužila kao
model zove Afra i da je s brabantskim slikarom otišla u Regensburg ili
Augsburg. Naposljetku su slikara Alta pronašli u Regensburgu. No, on nije htio
odati gdje ste. No, kada mu je ponuđena znatna svota novca, ipak je popustio i
odao da vas je poslao svom šurjaku u Ulm. Tada sam svoje uhode poslao u
Ulm...”
„Želite reći da su me Vaši ljudi uhodili u Ulmu?”
Wilhelm von Diest kimne glavom. „Nisam znao ništa o vama. Ali sada
znam sve.”
„Sve?” Afra se prezirno osmjehne.
„Možete me preispitati. No, prije toga biste trebali znati kako sam došao do
svih tih podataka. Moje su se uhode zaposlile na gradilištu katedrale. Što znači
da su stalno bili u vašoj blizini. Bili su vam dovoljno blizu da saznaju za vašu
bludnu vezu s majstorom Ulrichom. Štoviše...”
„Stanite! Ne želim znati.” Afri je bilo strašno pri duši. Prošlost ju je opet
sustigla. Nije bilo sumnje, pohotni ju je biskup imao u šaci. Što joj je činiti?
„To ste lukavo izveli”, reče Afra.
Biskup je njezinu ciničnu primjedbu shvatio kao pohvalu i nastavio: „Nije
mi bilo druge nego majstora Ulricha domamiti u Strasbourg kako bih vam se
približio.”
„Znači da ste mu ono pismo napisali samo zbog mene?”
„Ne mogu lagati. No, u obranu svoje časti, moram reći da je mjesto
graditelja katedrale doista bilo ispražnjeno.”
Biskupove su riječi u Afri izazvale dvojake osjećaje. Nije bilo sumnje da je
Wilhelm von Diest bio podao čovjek koji je mislio samo na svoje interese. Nije
birao sredstva, sve samo kako bi ostvario svoje ciljeve. No, laskalo joj je što se
upravo zbog nje dao u takvu neobičnu potragu. Čak se na neki način osjetila
moćnom.
,,I što sada želite od mene?” drsko upita Afra.
„Trebali biste se prepustiti vašem od Boga stvorenom tijelu”, odgovori
biskup. „Molim vas.”
Stojeći pred njom u crvenim tajicama i bijeloj albi, bio je komičan. Da nije
bila u takvom škripcu, Afra bi se glasno nasmijala. Ozbiljna glasa mu
naposljetku odvrati:
,,A ako neću?”
„Prepametni ste za to.”
„Jeste li sigurni?”
„Potpuno siguran. Ne želite valjda uništiti svoj život i život graditelja
katedrale?”
 Afra pogleda biskupa razrogačenim očima. Tako bi govorio sam vrag.
Silila se ostati mirnom.
Dok je razmišljala što je sve biskup mogao znati, ovaj nehajno reče:
„Ulrich von Ensingen je optužen u odsutnosti. Govori se da je otrovao svoju
ženu Griseldis.”
„To je laž, zlobna laž! Žena majstora Ulricha dugo je patila od nepoznate
bolesti. Nije pošteno optuživati ga za njezinu smrt.”
„Moguće”, potvrdi biskup. ,,No, postoje svjedoci koji tvrde da je graditelj
kod jednoga alkemičara nabavio otrov. Nekoliko dana nakon toga, njegova je
žena otišla Kristu.”
„To je laž!” poviče Afra, potpuno izvan sebe. „Alkemičar Rubaldus može
potvrditi da smo ga potražili zbog druge stvari.”
„To neće biti moguće.”
„Zašto ne?”
„Njegov je leš pronađen pred vratima Augsburga, dan nakon što je posjetio
biskupa.”
„Rubaldus je mrtav? To nije istina!”
„Istina i amen.”
„Ta tko bi, zaboga, htio ubiti Rubaldusa? Zna li se počinitelj?”
Biskup iskrivi lice u grimasu. „Potankosti ne znam. Kako sam čuo, dobio je
nož u grlo – no, nije to bio mesarski nož kakvim se služe poremećeni ubojice,
već fin, skupocjen nož sa srebrnom drškom.”
Umorstvo je umorstvo, prođe Afri kroz glavu; svejedno je izdahneš li od
rđave oštrice ili srebrnog bodeža. Mnogo ju je više zanimalo je li Rubaldusova
smrt imala kakve veze s pergamentom. Osim nje i Ulricha, samo je on bio
upoznat sa sadržajem tajanstvenog pisma. A kako se činilo, Rubaldus je vrlo
dobro znao što to pismo znači, iako je hinio da ne zna. Bio je to i razlog njegova
iznenadnog odlaska u Augsburg.
„Što vam je na misli?” Wilhelm von Diest je prekine u razmišljanju.
„Dobro ste poznavali alkemičara?”
„Nisam ga poznavala. Vidjela sam ga samo jedanput, kada sam ga potražila
s Ulrichom von Ensingenom.”
„Znači, ipak...!”
„Da, ali ne iz razloga zbog kojega optužujete Ulricha.”
,,Ja majstora Ulricha ne optužujem. Samo kažem što mi je javljeno iz
Ulma! Zašto ste onda s majstorom Ulrichom potražili alkemičara?”
Afra je oklijevala. Skoro da nije biskupu otkrila pravi razlog. Naposljetku,
bilo joj je jasno da je Wilhelm von Diest ionako bio na tragu tajne. No, tada se
odlučila sve staviti na jednu kartu i odgovorila: „Majstor Ulrich je potražio
alkemičara radi čudesnog sredstva za gradnju katedrale. Ulrich se zanimao za
jedan posebni pripravak koji u kombinaciji s vodom brže suši žbuku i čini je
izdržljivijom. No, Rubaldus je tražio previše novca i tako nisu ništa dogovorili.”
 I sama se čudila kako je dobro znala lagati. Priča je zvučala posve
uvjerljivo. Biskup Wilhelm nije odavao dojam da sumnja u njezine riječi. To joj
je dalo određenu sigurnost pa je rekla: „Biste li mi dozvolili da razmislim o
Vašoj ponudi, Eminencijo? Nije da mi je mrska pomisao da s Vama dijelim
krevet; ali, nisam bludnica koja danas spava s jednim, a sutra s drugim. Vas ne
bi zadovoljilo da spavate sa ženom koja u duhu nije s Vama. Prvo moram sama
sa sobom raščistiti – ako razumijete što želim reći.”
Wilhelm von Diest je stisnuo oči, što ga nije učinilo ljepšim. Afra se već
pobojala da će odmah nasrnuti na nju. No, suprotno njezinim očekivanjima,
biskup odgovori:
„Itekako vas razumijem. Tako sam dugo iščekivao ovaj trenutak, brojio
mjesece i godine, tako da sam voljan čekati koliko treba.”
Dok je govorio, dugo je i pomno promatrao sliku na zidu. Ne skrećući
pogled, reče još: ,,Nadam se da vam mogu vjerovati. Bolje vam je da se ne
igrate sa mnom..”
,,Eminencijo, ne mislite valjda tako!” Afra je hinila uvrijeđenost; jedino na
što je mislila u tom trenutku bilo je kako da se oslobodi iz ove stupice.
No, biskup joj je raspršio tu nadu kada je, još uvijek udubljen u prikaz
svete Cecilije, rekao: ,,Dobro znam da niste nevina djevica koju utjelovljujete na
slici.”
,,Kako ste samo u pravu!” dobaci Afra biskupu s dozom ironije. ,,Da,
priznajem, već sam bila s muškarcem. Znači, ne biste bili prvi.”
Biskup je pakosno pogleda: ,,Ne mislim na to. Gnušam se i same pomisli
da s djevicom odem u krevet.” Prstom pokaže na sliku: ,,Slika nešto drugo
odaje.”
,,A što točno?”
,,Da ste djecoubojica!”
Biskupove su riječi u Afrinoj glavi odzvanjale poput zveketa rasprsnutog
stakla. Pomislila je da će joj se glava raspuknuti. Kao da joj je srce stalo.
Zaboravila je disati.
,,A kako biste vi to znali?” tupo upita ona. Zapravo joj je bilo svejedno
kako je Wilhelm von Diest saznao. Morilo ju je to što je znao njezinu tajnu koju
je čuvala čak i od Ulricha. Što bi on rekao kad bi saznao? Ne, to nije htjela znati
i poželjela je da se suzdržala od pitanja.
No, biskup odgovori: ,,Samo mali broj alkemičara, teologa i poučavatelja
umjetnosti savlada tajne ikonografije. Ona se ubraja u tajne znanosti poput
medicinske astrologije, grane medicinske nauke koja utvrđuje učinkovitost
lijekova prema satu njihove pripreme i uzimanja, ili nekromancije, koja se bavi
magičnim zazivanjem demona. U Pragu nisam pohađao studij teologije, već
ikonografije, a poučavali su me najveći znalci. Alto von Brabant također
poznaje tajne ikonografije.”
Afra je tek napola slušala biskupa. Slutila je da je Wilhelm von Diest znao
sve, baš sve o njoj i njezinoj strašnoj prošlosti i odjednom iz nje poput bujice
izleti: ,,Zemaljski me poglavar silom uzeo kada sam bila mlada. Jedva sam
uspjela sakriti trbuh. Kad je došao dan poroda, otišla sam u šumu i na svijet
donijela dijete. U svojoj nesreći, stavila sam dijete u košaru i objesila je o drvo.
Kada sam ga idući dan došla vidjeti, nestalo je. Znate li što o njemu? Recite mi
istinu!”
Wilhelm von Diest odmahne glavom. ,,Znate li da je prema našim
zakonima ostavljanje čeda da umre kažnjivo smrću?” Glas mu je zvučao
ozbiljno, gotovo sućutno, što nije bilo za očekivati od takova čovjeka.
Afra je ukočeno zurila preda se. Odlutala je u mislima. Čudila se što nije
mogla plakati. Život ju je učinio tvrdom; tvrđom nego što je ikada smatrala
mogućim. ,,Ako znate nešto više, recite već jednom”, ponovi ona.
,,Ništa više no što je Alto von Brabant rekao svojom slikom. Vidite li bijelu
vrpcu s petljom na nadlaktici svete Cecilije?”
Afra se okrene prema slici. Nije se sjećala da je nosila vrpcu kada je
pozirala slikaru. U sjećanju joj je tek mutno ostalo da je Altu, dok je slikao
njeno besprijekorno tijelo, ispričala o svom porodu i o tome kako je ostavila
dijete.
,,Vrpcu”, reče začuđeno Afra, ,,ta to je samo običan ukras.”
,,Istina, ukras, za običnoga promatrača. No, za onoga tko je upućen u
ikonografiju, to znači da je ta žena usmrtila svoje čedo; ništa više i ništa manje
od toga. Oprostite mi što sam tako izravan. Prvo sam pomislio da se to odnosi na
samu svetu Ceciliju. No, teolozi stolnog kaptola su me razuvjerili. Cecilija je
prema predaji bila tako krjeposna da je odbila čak i svoga mladog muža
Valerijana. A jedino preostalo objašnjenje bilo je to da je djevojka koja je
poslužila kao model za svetu Ceciliju djecoubojica.”
Afra je, pomirena sa sudbinom, prema biskupu ispružila prekrižene ruke.
,,Što pružate ruke?”
,,Sigurno ćete me predati stražarima, kako Vam je i dužnost!”
,,Koješta!” Pomalo oklijevajući, Wilhelm von Diest je zagrli. To je bilo
posljednje što je Afra očekivala i zato se prepustila.
,,Tamo gdje nema tužitelja, nema ni suca”, reče biskup umirujućim glasom.
,,No, nadam se da to niste ispričali nikome drugome osim Altu von Brabantu.”
,,Nisam”, reče Afra osjetivši olakšanje, ali, istovremeno, i veliku tugu. U
tjeskobnom iščekivanju, šutjela je. Što će joj lukavi biskup još otkriti? Ne bi se
nimalo začudila kada bi joj Wilhelm von Diest rekao da zna za tajanstveni
pergament koji je sakrila u knjižnici dominikanskog samostana. No srećom, o
tome nije znao ništa.
Pred kamenim stepenicama odjekivala je prigušena buka bubnjeva i frula,
pomiješana s razuzdanim uzvicima bludnica. Nakon raspojasane pijanke, one su
se zabavljale s časnim opatima i gospodom iz kaptola koji su se mogli pouzdati
u potpuni oprost grijeha i milost Božju.
 Biskup i Afra neko su vrijeme bez riječi stajali licem u lice. Afra je bila
previše smetena da bi jasno razmišljala. Bojala se ozlovoljiti biskupa, a s druge
strane, nije mu se namjeravala podati samo tako.
Spuštena pogleda, sjela je na rub kreveta, grozničavo razmišljajući što joj je
sada činiti, kada se iz hodnika začuše uzbuđeni povici. Glazbala su odjednom
utihnula. Kroz zaključana vrata dopro je slugin glas: „Bog neka nam se smiluje,
Eminencijo!”
„Boga se ne zaziva u ovo doba. Ponoć je odavno prošla i bliži se zora:
tornjaj se dođavola!”
„Eminencijo, katedrala!” Sluga se nije dao smesti.
Biskup žustro krene prema vratima, bijesno ih otvori i ščepa slugu za
ovratnik. No, prije no što je dospio iskaliti svoj bijes, sluga zavapi: „Eminencijo,
katedrala se ruši! Vidio sam vlastitim očima!”
Nato biskup zamahne rukom i uzbuđenom slugi opali zaušnicu. Ovaj se
stresao poput udarenog psa. „Kad Vam kažem! Dekan Hügelmann je također
vidio.”
„Ta zar se tomu treba čuditi? Taj je popio za dvojicu. A ti si vjerojatno
polokao ostatke iz vrča!”
„Svete mi Djevice, nisam, ni kapi.” Pritom sluga podigne ruku u znak
zakletve. „Ni kapi!”
Vika na stepeništu bivala je sve glasnija. Ljudi su počeli zazivati graditelja
katedrale.
„Gdje je Ulrich?” upita Afra sluteći nevolju.
„Što mene to pitate?” zaurla biskup. „Jesam li ja njegov čuvar?”
„Nestao je s Vašom ljubavnicom.”
Wilhelm von Diest slegne ramenima. No, izgledao je ljutito. Naposljetku
krene prema prozoru. S trga je dopirala galama. Kada je otvorio prozor, trgom
su odjeknuli povici: „Tu!”, ,,Tamo!”, „Ovdje!” Gradski su stražari držali
helebarde u borbenom položaju.
„Moram pronaći majstora Ulricha”, promuca Afra, koja je, za razliku od
biskupa, slutila da je stvar ozbiljna.
„Učinite onda što morate.”
Afra je ustala i bez oproštaja pojurila niz stepenice.

U svečanoj dvorani jedan je u crno odjeven crkveni velikodostojnik, opijen

vinom i sladostrašću, ležao potrbuške na podu. Neupućeni je promatrač mogao
pomisliti da je izdahnuo, da desnicom nije veselo, poput zaigranog djeteta,
pljaskao po lokvi vina. Jedan redovnik, kojemu je u orgijastičkom plesu spao
habit, spavao je raširen preko stola, glave skrivene pod podlakticom. Svi ostali
gosti već su otišli kako bi vidjeli što se to događalo na trgu.
 Afra je na stepeništu zazvala Ulricha, a kada nije dobila odgovora, potrčala
je za drugima. Nad grad su se nadvili tamni oblaci, nebo je bilo crno-sivo, a iako
je iz smjera Rajne već rudila zora, bilo se teško snalaziti u tami. Muškarci s
bakljama mahnito su trčkarali amo-tamo. Ljudi odjeveni u duge mantile
dovikivali su nerazumljive naredbe. Žene su histerično vrištale da im se ukazao
Nečastivi, a neke su zazivale egzorcista. A posvuda su se trgom razlijegali
povici kojima se zazivao majstor Ulrich.
Vrata glavnoga portala, koja su u to doba obično bila zaključana, stajala su
širom otvorena. Prosjaci i skitnice, koji su noći provodili na stepenicama ispred
katedrale, svi su do jednoga dali petama vjetra kako ih ne bi mogli nizašto
okriviti.
„Što se dogodilo?” upitala je Afra jednog skitnicu koji je zaostao za
drugima.
Ovaj je bio mlad i nije pokazivao toliki strah kao ostali pa vjerojatno nije
vidio razloga za bijeg. Kroz vrata katedrale izlazio je gust, taman oblak prašine i
mladi je prosjak iskašljao dušu prije no što je odgovorio na Afrino pitanje:
„Bilo je malo iza ponoći. Iznenada su se iz katedrale začuli neobični
zvukovi. Nikada nisam čuo ništa slično. Zvučalo je kao sudaranje vodeničkih
kamenova. Imam čvrst san, ali zvukovi koji su dopirali iz katedrale zvučali su
tako strašno da sam pomislio da ju sam Belzebub pokušava srušiti. Ovdje nas je
bilo dvanaestoro i svi smo se probudili u isti čas. Većina se uplašila. Uzeli su
svoje zavežljaje i vrišteći pobjegli. Kada su se zvukovi pojačali i kada se čulo
kako komadi kamenja padaju na pod, i ja sam se prepao. Prislonio sam uho na
zid ne bih li čuo glasove, ali nisam čuo ništa osim urušavanja kamenja. Pomislio
sam da je došao kraj svijeta i da mrtvi ustaju iz grobova, kako je prikazano u
nekim katedralama. A tada se niotkuda pojavio zvonar, poput duha. On je mislio
da je potres i htio je pogledati je li sve u redu. Kada je otključao vrata, ugledali
smo sablastan prizor...”
Afra je u nevjerici pogledala skitnicu.
„Pogledajte sami!” rekao je on.
S ulaza dvokrilnog glavnog portala još je uvijek kuljao oblak prašine. Afri
se prašina lijepila za pluća i suzile su joj se oči. Kroz crveno-plavo obojani vitraj
prodiralo je škrto jutarnje svjetlo. Poput stranih tijela iz nekog drugog svijeta,
komadi kamenja ležali su razbacani po katedrali, a najveći su bili veći i širi od
jednog lakta. Prednji je stup gotovo visio u zraku jer više nije imao temelja.
Njegovu cijelu težinu nosio je tek mali komad zida. Bilo je čudo da se nije
urušio.
Afra je bojažljivo podignula pogled prema unakrsnom svodu. Tamo je,
točno u sredini, zjapila velika rupa. Dijelovi završnog kamena svoda ležali su
raspršeni po kamenom podu. Svete mi Djevice i svih svetaca – što je to trebalo
značiti?
Afra se potom osvrnula uokolo. No, nije mogla disati i potrčala je prema
izlazu, pored znatiželjnika koji su se gurali unutra. Tamo joj je put prepriječio
Hügelmann von Finstingen, dekan stolnog kaptola.
 „Bože sveti”, poviče on zavrćući jezikom, „gdje je majstor Ulrich?”
„Ne znam!” odvrati uzbuđeno Afra. „Znate i sami da je bio na biskupovoj
svečanosti. Odjednom je nestao.”
Više od toga nije stigla reći. Jer u istom se trenu s krovišta glavnoga
portala, tamo gdje je toranj rastao u nebo, srušio kamen tesanac i rasprsnuo se
nedaleko Afre. Hügelmann se ukočio od straha. Stisnutim očima, uplašeno je
podignuo pogled.
„Tamo!” Prstom je pokazao prema gore. Muškarac u kapuljači pojurio je
niz stubište.
Drugi su ga također opazili. „Čovjek u kapuljači!” vikali su u sav glas
okupljeni. „Uhvatite ga!”
Horda snažnih mladića pojurila je prema sporednim zavojitim stepenicama
koje su vodile na krovište. Dekan je pustio da ga preteknu. Teško dišući, trčao je
iza njih. Kad je stigao gore, borio se za zrak.
„Imate li ga?” zadihano je povikao.
Mladići, koji su mogli imati osamnaestak godina, oboružali su se letvama
koje su pronašli na krovu. Pretražili su svaki kutak, no čovjeku u kapuljači nije
bilo ni traga.
,,A vidio sam ga vlastitim očima!” požalio se dekan.
,,Ja također!” potvrdio je jedan odlučni mladić duge crne kose.
„Ta nije se mogao rasplinuti!”
Hügelmann von Finstingen razočarano je gledao u mračnu dubinu. Danje je
svjetlo već prodrlo na krovište katedrale, dok je veliki trg još uvijek bio u
polumraku.
„Eno ga!” povikao je iznenada dekan.
Mladići su pojurili na balustradu: dok je preko trga trčao prema jugu, iza
muškarca u kapuljači lepršao je plašt.
„Držite ga!”
„Čovjek u kapuljači.”
„Uhitite ga!”
Povici su, doduše, doprli do trga, ali okupljeni su uslijed tog silnog
uzbuđenja zbunjeno gledali uvis jer od žamora nisu razumjeli ni riječi. Tako je
muškarac u kapuljači uspio umaknuti u jednu pokrajnju uličicu.
U međuvremenu je Afra očajnički tražila Ulricha. U graditeljskoj kućici,
gdje je obično vladao savršeni red, nije ga bilo; a da stvar bude gora, sada je
tamo zatekla veliki nered. Nacrti i pergamenti ležali su razbacani po podu, a
police i škrinje bile su prevrnute. Izgledalo je kao da su graditeljevu kućicu
opljačkale horde azijskih konjanika.
Dok je stvari dizala s poda i vraćala ih na mjesto, Afra je u glavi pokušala
srediti dojmove od silnih doživljaja protekle noći, što joj nije bilo nimalo lako.
Previše se toga dogodilo; toliko toga što naoko nije imalo nikakve veze jedno s
drugim, ali što je, nema sumnje, moralo biti u nekoj vezi.
 Iako nije sa sigurnošću mogla reći zašto bi netko htio srušiti katedralu,
mnogo je toga upućivalo na to da su točno određeni ljudi na točno određenim
mjestima u katedrali nešto tražili. Ta nije li nedavno o tome razgovarala s
Ulrichom? No, čudnim se činilo to što su ti ljudi znali za ta mjesta, koja su
navodno bila dobro čuvana tajna ceha graditelja katedrala koja se prenosila s
generacije na generaciju.
Afra je odmah pomislila na Werinhera Botta, kojega su mnogi još uvijek
zagovarali. No, zašto bi on to učinio? Činilo se nevjerojatnim da bi majstor
Werinher htio srušiti katedralu iz mržnje prema Ulrichu von Ensingenu. Zašto bi
onda ljudi u kapuljačama naglavačke prevrnuli graditeljevu kućicu? A isto se
tako nevjerojatnim činilo da je Werinher Bott mogao biti povezan s onima koji
su tražili tajanstveni pergament.
A najzagonetniji od svih onih koji su mogli imati prste u tome svakako je
bio biskup Wilhelm von Diest. On je u sve bio upućen i riječ tajna nije postojala
u njegovu rječniku. Ni dominikanci, krvavi sluge Inkvizicije, nisu bili ravni
njegovim uhodama. Kralj Zigmund bi dao glavu za takve špijune.
U međuvremenu se u katedralu naguralo mnoštvo usplahirenih građana.
Skupili su se u poprečnom brodu gdje nije bilo nikakve štete. Bradati starci
padali su na koljena i skrušeno pružali ruke jer su vjerovali da je došao Sudnji
dan, propast svijeta, koji su propovjednici pokajnici navještavali već tristo
godina. Žene su čupale kosu i udarale se u prsa od straha od Posljednjega suda
koji je trebao doći.
Samo su se mladići, koji su se spustili s krovišta katedrale gdje su uzaludno
tražili muškarca u kapuljači, kao podivljali gurali kroz gomilu koja se molila i
jadikovala i mahala letvama i batinama iznad glava. Jedan se po željeznoj
rešetki popeo na propovjedaonicu.
„Ovamo, ovamo!” povikao je kada je stigao gore, a s kora je odjeknula
jeziva jeka.
Ljudi su zapanjeno uperili poglede prema propovjedaonici. Tamo odakle
im je obično bilo tumačeno Evanđelje, vodila se žestoka borba. Mladić je s
batinom nasrnuo na muškarca u kapuljači koji se sakrio na propovjedaonici.
Ovaj se uspio obraniti od prvih udaraca, no onda je došlo do šakanja i mladić je
neznanca gurnuo s propovjedaonice. Njegovo je pretilo tijelo tupo palo na
kameni pod. Dvaput se uzaludno pokušao uspraviti.
U međuvremenu su ostali mladići pojurili prema njemu.
„Prebijte ga na smrt!” huškali su razjareni građani mladiće.
Trojica, četvorica, petorica udarala su muškarca u kapuljači sve dok iz
njega nije počela liptati krv i dok se nije prestao micati.
„Neka se Bog smiluje njegovoj grešnoj duši!” povikala je u sav glas jedna
mlada žena, dvaput se pritom prekriživši.
Mladići su se odmaknuli tek kada se oko muškarca u crnoj odjeći stvorila
tamna lokva krvi i kada je prestao pokazivati znakove života.
 Oko strašnog prizora okupilo se preko stotinu ljudi. Svi su htjeli zaviriti ne
bi li vidjeli lupeža, a divlji povici pobožnih građana odjednom su utihnuli usred
straha nisu li upravo zatukli samoga vraga.
Uto si je dekan Hügelmann oslobodio put kroz gomilu. Kada je ugledao
mrtvog muškarca u kapuljači, pocrvenio je od bijesa i povikao: „Tko je to
učinio? Tko je zatukao čovjeka u Božjoj kući?”
,,Htio je srušiti našu katedralu”, odvažio se reći mladić koji je neznanca
bacio s propovjedaonice. „Zaslužio je smrt.”
„Tako je, zaslužio je smrt!” ražestiše se okupljeni. „Sada nam više ne može
nauditi. Zar smo trebali čekati da sruši katedralu? Mladić je dobro učinio!”
Hügelmann je pogledao u bijesna, mržnjom ispunjena lica i odlučio šutjeti.
Spustio se na desno koljeno; ne zbog poštovanja prema mrtvome, već zato što je
bio predebeo da bi se mogao sagnuti. Oprezno mu je skinuo kapuljaču s glave i
svjetini se ukazalo od bola iskrivljeno lice širom otvorenih usta iz kojih je tekao
tanak mlaz krvi.
Kroz gomilu se prolomio posljednji muškarčev uzdah kada je Hügelmann
njegovu smrskanu glavu okrenuo u stranu. Na potiljku mrtvaca jasno su se
vidjeli tragovi tonzure. Monasima bi obično zauvijek na glavi ostao okrugli trag
tonzure. Hügelmann je odmahnuo glavom.
„Gospodine Bože na nebu”, promrmljao je jedva čujno sebi u bradu,
„monah, zašto baš monah?”
Dekan je na tren oklijevao, a zatim je zasukao mrtvačev desni rukav. Na
unutarnjoj strani njegove podlaktice bio je znak crvene boje, utisnut užarenim
žigom, gotovo širine šake: križ kroz čiju je sredinu prolazila kosa greda.
„To sam i mislio”, tiho je promrmljao, a glasno, tako da ga svi čuju, dodao:
„Ovoga čovjeka je opsjeo vrag! Iznesite ga van da više ne kalja Božju kuću
svojom krvlju.”
U tom je trenu svoju priliku ugledao propovjednik pokajnik, dominikanac
Elias, koji se zatekao ovdje krenuvši na ranu misu. Njegovoga oštra jezika,
kojim je napadao grješnost svojih suvremenika, plašili su se svi. Mnogi su
bježali s njegovih propovijedi jer nisu mogli podnijeti breme njegovih riječi.
Brzim je koracima stupio na propovjedaonicu i snažnim glasom započeo svima
već dobro poznatim riječima:
„O, vi gnusni grješnici!”
Okupljeni u katedrali zbunjeno su podigli glave. Propovjednik je ispružio
ruke i uperio oba kažiprsta u gomilu: „Vi, malodušni, vjerujete da je ono što se
protekle noći zbilo zakuhao vrag. O, vi malodušnici! Tko je Sodomu i Gomoru
spalio do pepela? – Dva anđela. Tko je faraona utopio u Crvenome moru? –
Anđeo Gospodnji. Ille puniebat rebelles – jer anđeo je kaznio neprijatelje. Koga
je Gospodin postavio pred vrata Raja s gorućim mačem? – Vatrenog anđela. I
što nam je iz toga zaključiti? Snaga anđela uvijek nadjača snagu vraga. O,
grješnici, vrag uopće ne bi imao snage srušiti ovu katedralu. No, ako ova
katedrala i ima biti srušena, poput zidova Jerihona, onda će to biti prema volji
Svevišnjega, koji je poslao svoje anđele da to učine.” Na trenutak je zastao kako
bi njegove riječi ostavile još snažniji dojam.
„‘Zašto nam Gospodin to čini?’ pitat ćete vi, gnusni grješnici. Reći ću vam
zašto. Gospodin je poslao svoje anđele kako bi navijestili Sudnji dan. A to je
znak da se bliži Posljednji sud, koji je bliže nego što mislite.
O, vi prokleti grješnici!
O, vaše proklete bludnice!
O, vaše proklete ljubavnice!
O, vaša prokleta žeđ za osvetom!
O, vaša prokleta škrtost!
O, vi prokleti pijanice!
O, vaš prokleti ponos!
Zar ne čujete očajničke krike prokletih? Zavijanje i škripu zubi paklenih
vukova? Strašno zapomaganje tisuća vragova? Vruće vatre paklene koje
proždiru zemlju; vatre koje su za zemaljske vatre hladni led!”
Riječi dominikanca djelovale su na slušatelje poput udaraca mokrom
krpom. Čulo se tiho jecanje i ridanje. Oznojena čela, gojazna se žena jednoga
nižeg vijećnika onesvijestila, na što je propovjednik pokajnik još pooštrio ton
svoga govora.
„O, vi gnusni grješnici”, nastavio je, „zar ste zaboravili da smrt u trenu
uzima i ono malo što vrijedi u vašim bijednim životima? Najvišim ste i
najljepšim katedralama htjeli sebi podignuti spomenik, a ne Svevišnjemu, poput
bezbožnih kraljeva Egipta. Vođeni požudom tijela, novac dajete oličenim
maskama bludnica u javnim kupalištima umjesto silnoj sirotinji u našemu gradu.
A najbolji način da zatomite tjelesne strasti jest da zamislite kako će ono što u
vama budi požudu izgledati nakon smrti. Kristalno bistre oči, koje razgaljuju
srca, osušit će se u vlastitoj sluzi. Grimizni obrazi, koje ste obasipali pohotnim
ljubavničkim poljupcima, postat će upali i hrana crvima. Ruka koju ste tako
često stiskali raspast će se u prah. Na bujnim grudima na kojima ste odmarali
glavu skupljat će se kukci, pauci i žohari. Čitavo tijelo vaše ljubavnice, koje ste
s požudom milovali, usmrdjet će se i istrunuti u zemlji. Nihil sic ad edomandum
desiderium appetituum carnavalium valet. – Jer ništa nema toliku snagu ugušiti
pohotljivost u vama kao ta živopisna predodžba.”
U gomili su se začuli povici: „O, ja gnusni grješnik!”
Jedan otmjeno odjeveni trgovac uhvatio se za glavu.
„Bog neka mi oprosti osvetoljubivost!” povikao je drugi.
A jedna je djevica blijeda lica visokim glasom zapiskutala: „Bože, oslobodi
me zla putenosti!”
Propovjednik pokajnik je nastavio svoj govor: „O, vi gnusni grješnici.
Pravedni je Bog, izazvan gnjusnim grijesima ovoga pokvarenoga svijeta, više no
jednom bacio vatru s neba kako bi spalio grješnike koji se nisu htjeli pokajati. In
cinere er cilicio – U pepelu i pokorničkoj haljini. A zato što vi robujete vlastitim
taštinama, zato što pod krinkom kršćanske vjere gradite katedralu koja je veća i
raskošnija od svih drugih, Gospodin Bog je poslao svoje anđele kako bi stali na
kraj toj pokvarenosti i...”
Nije dovršio rečenicu jer se na stupu s anđelom u južnom dijelu poprečnog
broda začuo neki neodređeni, mukli zvuk; zvučalo je kao da se lijepo oblikovani
stup urušava.
Propovjednik pokajnik se prestrašeno lecnuo. Kao na zapovijed, okupljeni
su u isti čas okrenuli glave u smjeru iz kojega je dolazio neobičan zvuk. Kao
skamenjeni, zurili su u anđela koji je svirao tubu i zazivao Sudnji dan. Kao da ga
je pomaknula nevidljiva ruka, anđeo se nagnuo naprijed i na trenutak tako ostao,
kao da pokušava odgoditi pad. A nakon što je podnožje koje ga je nosilo gotovo
dvjesto godina popustilo, stropoštao se na pod, glavom prema dolje, i razlomio
se u više komada. Tuba, ruka koja ju je držala, aureola i krilo ležali su raštrkani
po podu poput udova prokletih na Sudnji dan.
Kada su ljudi shvatili što im se upravo dogodilo pred očima, vrišteći su
potrčali prema izlazu.
„Katedralu želi srušiti vrag!” čuli su se povici. „Spašavajte se od
Nečastivoga!”
Mladić koji je muškarca u kapuljači bacio s propovjedaonice uhvatio je
mrtvaca za nogu i odvukao ga na trg. Tijelo je iza sebe ostavljalo ružan krvavi
trag.
Vani je, stojeći malo postrance, čekao Weinher Bott u svojim kolicima.
„Sve je to djelo majstora Ulricha!” povikao je dekanu stolnog kaptola.
„Gdje je on uopće?”
Hügelmann von Finstingen mu priđe: „Čini mi se da nemate najbolje
mišljenje o majstoru Ulrichu?”
„Niste se prevarili, visokopoštovani gospodine. On je jak na riječima i misli
da je izumio graditeljstvo.” Werinher je zapanjeno gledao kako mladić izvlači
mrtvaca iz katedrale. „Ta što se to dogodilo?” upita Hügelmanna.
„Nekolicina ljudi u kapuljačama noćas je pokušala srušiti katedralu. Jedan
od njih je zaostao. Zatukli su ga pobješnjeli građani.”
„Onaj tamo?” Werinher lagano zamahne glavom.
Hügelmann kimne.
„Da pogodim. Bio je to Ulrich von Ensingen!”
„Koješta. Majstore Werinher, razumijem vašu ogorčenost; ali, ne smijete
zato za sve kriviti Ulricha von Ensingena. Zar doista vjerujete da bi majstoru
Ulrichu bilo u interesu da sruši katedralu?”
„Tko je to onda?” upita Werinher bacivši pogled na mrtvaca ispred portala
katedrale.
„Bivši monah”, odvrati Hügelmann, „nad tim sam se zamislio. Ali, on je
samo jedan od te skupine koja je noćas napala. Na podlaktici nosi crveni znak,
prekriženi križ.”
„A što znači taj znak?”
„To vam ne smijem reći.”
 ,,A zašto ne?”
„On se ubraja u sedam puta sedam tajni rimske kurije, koje ne smiju biti
otkrivene onima koji nisu primili više sakramente.”
„Onda mi dopustite da pogodim, učitelju Hügelmann. Prekriženi križ znači
da je obilježeni izdao svoju vjeru ili zavjet; dakle, da je odvraćenik ili
ekskomunicirani monah.”
„Majstore Werinher”, zaprepašteno uzvikne dekan, „kako znate za taj
znak?”
Werinher se pokušao nasmiješiti, što mu je, međutim, samo djelomično
uspjelo. „Ja možda jesam bogalj, zbog svojih nepokretnih udova, ali um me i
dalje služi. I graditelji imaju svoje znakove i simbole. No, mi naše znakove i
simbole ne utiskujemo na golu kožu. Mi ih dlijetom urezujemo u kamen. To je
otmjenije – i, prije svega, trajnije.” Dok je govorio, sumnjičavo je postrance
promatrao dekana.
Hügelmann von Finstigen se nato ozlovolji i ljutito odvrati: „A što se to vas
uopće tiče?”
Pred katedralu se u međuvremenu sjatilo čitavo mnoštvo ljudi. Odnekud je
jedan u dronjke odjeven kmet doveo slabunjavog magarca. Užetom je svezao
mrtvačeve noge i objesio leš na životinju. Zatim je zajahao magarca. Praćen
povorkom ljudi, koji su u ekstazi plesali, cviljeli i jadikovali, kmet je s mrtvim
muškarcem u kapuljači krenuo u pravcu mosta na Illu.
Muškarci i žene, pa čak i djeca, koja uopće nisu znala što se događalo,
psovali su i kleli na sav glas. Misleći da su upravo ubili samoga Sotonu, pljuvali
su i mokrili na mrtvaca, s kojega je na pločnik spadala odjeća. Psi su režali i
zavijali i zubima razdirali ruke mrtvaca, koje su beživotno visjele. Bučna je
procesija slavila Luciferovu smrt. U uličicama kroz koje je prolazio magarac sa
svojim teretom, s prozora su provirivale glave ljudi koji su htjeli vidjeti
zatučenoga vraga. Uplašene žene udarale su u bjesomučan smijeh, a neke su,
dok je mrtvac prolazio pored njihovih kuća, praznile svoje noćne posude na
ulicu.
Kada su stigli na most, kmet je mrtvom muškarcu, ili bolje rečeno, onomu
što je od njega ostalo, skinuo okove, podignuo ga objema rukama i bacio ga,
praćen klicanjem gomile, u Ill.
,,U pakao se vrati, čovječe u kapuljači!” povikao je jedan ćelavi, krupni
čovjek čiji su nezgrapni, groteskni pokreti izgledali kao u pantomimičara koji je
na godišnjem sajmu zabavljao ljude za novac.
,,U pakao se vrati, čovječe u kapuljači!” odjekivalo je sa svih strana kroz
gomilu.
Jezivi povici satima su odzvanjali ulicama Strasbourga. Ljudi kao da su
sišli s uma.
Afra od svega toga nije vidjela mnogo. Bila je odviše zaokupljena doživljajima
od protekle noći. Dok je graditeljevu kućicu pokušavala dovesti u red
razvrstavajući nacrte i račune i vraćajući stvari na mjesto, iznenada su se
otvorila vrata.
Afra je očekivala da će ući majstor Ulrich i objasniti gdje je nestao, ali kad
se okrenula, ugledala je nasmiješeno lice majstora Werinhera, kojega je u
kolicima dovezao lakaj.
„Gdje je on?” upita on bez pozdrava i takta.
„Ako mislite na majstora Ulricha”, hladno odgovori Afra, „nije ovdje.”
„To vidim. Pitao sam gdje je.”
„Ne znam. A kada bih i znala, nisam vam dužna odgovoriti.”
Nato Werinher Bott ublaži ton. „Izvinite što sam bio oštar. Ali, kako ostati
miran nakon svega što se zbilo protekle noći. Čujete li ovu buku vani na trgu?
Ljude je opsjela ideja da je vrag u tome imao svoje prste.”
„Pa? Zar vi ne vjerujete u vraga, majstore Werinher? Onaj tko ne vjeruje u
vraga, ogrješuje se o zapovijedi Svete majke Crkve. To zasigurno i sami znate!”
Paralizirani graditelj katedrala bespomoćno pomakne glavu i odvrati: „Da,
itekako to dobro znam; no, ovdje se ne radi o vjerovanju u vraga nego o tome
tko stoji iza napada na katedralu. Rulja se prelako prikloni mišljenju da je u sve
na neki neobjašnjivi način upleten vrag.”
„Ako sam vas dobro razumjela, vi ne mislite da je ovome strašnom
događaju kumovao vrag?”
Werinher Bott ljutito podigne obrve. „Taj vrag koji se okomio na katedralu
mora da ima izobrazbu graditelja katedrala. Neobično za jednog vraga, zar ne?”
„Jest. Ali, kako ste došli na tu pomisao?”
„Jeste li pobliže pogledali oštećenja?”
„Ne. Iz daljine nisam mogla vidjeti mnogo.”
Werinher je pokretom glave lakaju dao znak da mu kolica približi Afri; kao
da se bojao da bi netko mogao prisluškivati njihov razgovor. Tiho potom reče:
„Tko god da je naložio ovaj napad, upućen je u građevinske nacrte i arhitekturu
katedrale.” Potpuno iznebuha, odmah zatim je upita: „Koliko vam je zapravo
poznata prošlost majstora Ulricha?”
Afra ga pogleda s bijesom u očima. „Zašto vas to zanima? Ne razumijem
kamo ovo vodi. Najbolje da nestanete odavde!”
Werinher se nije dao smesti. „Bojim se”, nastavi on, „da je Ulrich von
Ensingen mnogo stariji od vas. Jeste li sigurni da vam je otkrio baš sve o svome
životu?
,,U to možete biti sigurni, majstore Werinher. Ulrich nema razloga da išta
iz svojega života skriva od mene.”
„Jeste li sigurni?”
„Potpuno sigurna. Što želite time reći?” U Afru se polako uvulda sumnja.
 „Želim reći da se graditeljem katedrala ne postaje rođenjem. Zar nije
moguće da je majstor Ulrich vodio neki sasvim drugi život prije no što je počeo
graditi katedrale?”
Lukavi je majstor Afru naveo da shvati kako je zapravo znala vrlo malo o
Ulrichovoj prošlosti. Istina, upoznala ga je kao pravednog čovjeka, pomalo
zatvorenog u sebe, čovjeka koji nije bio odveć društven. Ali, što je zapravo
znala o njemu? – Ono što bi joj rekao kada bi ga štogod upitala, a to nije bilo baš
mnogo. Je li se prevarila u Ulrichu? Srce joj je počelo sve snažnije kucati.
,,A što mislite da je radio?” oštro odvrati Afra.
Werinher nagne glavu u stranu i sa zajedljivim osmijehom odgovori:
„Postoji niz mogućnosti. Primjerice, mogao je biti monah, ili čak dekan stolnog
kaptola, ili Papin legat, koji je iz nekog razloga napustio službu.”
„Ulrich? Ta ne budite smiješni!”
„Jeste li ikada pobliže pogledali njegovu desnu podlakticu?”
Ne samo podlakticu, htjela je odgovoriti Afra; no, stvar je bila odveć
ozbiljna i odgovor joj je zapeo u grlu. Razmislila je i shvatila da zapravo nikada
nije vidjela Ulrichovu podlakticu. Uvijek je nosio košulju dugih rukava. No, što
je mogla skrivati njegova podlaktica?
Afra mrko odmjeri Werinhera. „Kakvo je to glupo pitanje?
Ovaj uvjereno odvrati: „Pitanja nikada nisu glupa, odgovori katkad jesu.
Iza onoga što se dogodilo u katedrali stoji Loža odvraćenih, društva koje čini
jedan dio crkvene inteligencije i kojemu je cilj raskoliti Svetu majku Crkvu.
Članovi Lože odvraćenih su monasi ili ekskomunicirani crkveni velikodostojnici
koji su se zavjetovali vragu. Oni su iznimno opasni jer zbog svoje prošlosti
raspolažu detaljnim saznanjima o svim crkvenim tajnama. Njihova mreža dopire
sve do rimske kurije. Govori se da čak i jedan od trojice papa koji su trenutno na
čelu Crkve pripada Loži odvraćenih. Kada biste znali tko je sve član toga
društva, ostali biste zapanjeni. A svi oni na unutarnjoj strani svoje desne
podlaktice nose crveni znak, križ s kosom gredom.”
„A vi pretpostavljate da majstor Ulrich ima takav znak na svojoj
podlaktici?” Afra je rukom prekrila usta. Pomisao da bi Werinher Bott mogao
biti u pravu bila joj je zastrašujuća. Kroz glavu joj je prolazilo na tisuće misli
koje su je još više zbunjivale.
Kakav bi razlog Werinher Bott mogao imati da toliko mrzi Ulricha von
Ensingena? Na to Afra nije znala odgovor, kao što nije znala ništa o Ulrichovoj
prošlosti. Odakle je dolazio, čime se bavio prije no što je počeo graditi katedralu
u Ulmu, o tome nikada nisu razgovarali. Ulrich von Ensingen se jednoga dana
jednostavno pojavio u njenom životu. Ili se ona pojavila u njegovom životu? Ni
sama više nije znala točno reći.
Pergament! Pomisao ju je pogodila poput udara groma usred oluje. Možda
Ulricha von Ensingena uopće nije zanimala ona, već pergament? Bože, kako je
bila naivna! I predobro se sjećala kako se Ulrich silno zanimao za pergament
kada su se u maglovitoj noći iskradali iz Ulma. Na svu sreću, nije mu rekla da ga
je sakrila u samostanskoj knjižnici.
Dok je ispitivački motrila Werinhera Botta, Afra je primijetila kako mu je
izraz lica postao blaži; kao da je s njega odjednom nestao prezir, podmukli
osmijeh, pa čak i cinizam. Ne odavši svoju zabrinutost, Afra ga upita:
„Odakle zapravo toliko znate o Loži odvraćenih, majstore Werinher?”
Werinher se nato samouvjereno osmjehne, što mu u tom trenu uopće nije
pristajalo. Široko se i zajedljivo nasmiješio, kao što je to inače znao, osmijehom
koji se mogao svakako protumačiti i koji je Afru još više razbjesnio.
Bez razmišljanja, slijedeći intuiciju, Afra tada u hipu priđe muškarcu u
kolicima, zasuče njegov desni rukav i naglim pokretom podigne njegovu
podlakticu. I bio je tu, crveni znak, križ s kosom gredom. Afra se ukočila.
„Vi ste...”, naposljetku promuca.
Werinher šutke kimne.
„Ali, zašto...”
„Da, i ja sam pripadao Loži odvraćenih, sve do onoga dana kada sam
postao bogalj. A kako bogalj više ne smije obavljati nijednu duhovnu službu,
tako više ne može biti ni članom Lože. Vjerojatno bih bio smetnja. Tek što sam
izbjegao smrt, jedne mi je noći na vrata pokucao neznanac. Moj sluga je otvorio
i doveo ga k meni. Nosio je tamni plašt s kapuljačom kao i svi odvraćeni, a
njegov glas mi nije bio poznat. Rekao je da, prema volji Svevišnjega, više ne
mogu biti članom Lože. Onda mi je bez riječi u usta gurnuo fiolu. Kad je
odlazio, još se jednom okrenuo i prošaptao: ‘Morate samo zagristi, majstore
Weinher!’ Ali, ja sam je ispljunuo i pala je u moj prsluk. Otada je uvijek nosim
sa sobom.”
Afra je zapanjeno gledala u čovjeka u kolicima i u tom trenu nije mogla ne
suosjećati s njime, usprkos njegovu cinizmu i odbojnoj pojavi. A i zamislila se
nad time što je Werinher Bott svoju tajnu povjerio upravo njoj.
„Hvala vam što ste mi se povjerili”, reče konačno ona, zazvučavši pomalo
rastreseno.
A majstor se Werinher nato osmjehne; ali ovaj put ne cinično niti pakosno,
već pomalo smeteno.
„Možda bi bilo bolje da sam šutio”, reče on nakon što je kratko pošutio i
zatim pozove lakaja koji je čekao pred vratima.
Lakaj je kolica okrenuo prema izlazu, dok je Werinher pritom ukočeno
gledao preda se. Sluga ga je šutke izveo iz graditeljeve kućice.

Afra je duboko udahnula. Susret s Werinherom posve ju je izbezumio. Nije

znala komu vjerovati. Je li Ulrich von Ensingen igrao dvostruku igru? Zašto je
odjednom više vjerovala majstoru Werinheru nego Ulrichu? Bila je zbunjena, a
počela je sumnjati i u svoj zdrav razum. Naime, primijetila je nešto neobično:
lakaj koji je došao po Werinhera nije bio onaj koji ga je doveo – iako je nosio
istu odjeću. U to je bila sasvim sigurna, iako nije znala kako to objasniti.
Zapravo, bila je duboko potresena. I pitala se nije li i sama, a da to nije ni
primijetila, postala oruđem zlih sila protiv kojih se borila.
Dok je o tome razmišljala, otvorila su se vrata i unutra je ušao Ulrich von
Ensingen. Više je teturao nego hodao, kosa mu je visjela preko čela i Afri je
prišao jadnoga izraza lica. Svom se silom upinjao izgledati trijezno. Još je uvijek
nosio tamno svečano odijelo koje je obukao za biskupove orgije i koje je
izgledalo kao da se valjao u tek pokošenom žitnom polju.
Pogled na njega razbjesnio je Afru. Ona se prva odvažila započeti
razgovor, prkosno mu dobacivši u lice: „Lijepo što si se barem posla sjetio!”
Graditelj katedrala je samo kimnuo glavom i zbunjeno se osvrnuo po
prostoriji. U njoj je još uvijek vladao priličan nered, no nije se činilo da je njega
to previše zabrinjavalo.
On odsutno naposljetku upita: „Koji dan je danas?”
„Petak.”
„Petak? A kada je bila biskupova gozba?”
„Jučer. Otada je prošla cijela noć i cijeli dan!”
Ulrich je kimao glavom. „Razumijem.”
Njegov je odgovor Afru još više uzrujao. „Ali ja ne razumijem!” poviče
ona, izvan sebe od bijesa. „Držala sam te časnim čovjekom. A ti onda potrčiš za
prvom koja ti se ponudi! Što ta sicilijanska biskupska kurva ima a da ja nemam?
Reci mi. Želim znati!”
Ulrich von Ensingen je pustio da oluja prođe; bio je jadan kao kradljivac
uhvaćen na djelu. Naposljetku je sjeo na jednu od drvenih stolica, ispružio noge
i zagledao se u svoje šiljaste cipele; na nogama je imao dvije posve različite
cipele.
Afri je to odmah upalo u oči.
„Vjerojatno si u žurbi navukao biskupovu cipelu!” reče ona sarkastično.
„Žao mi je”, tromo odvrati Ulrich. „Zaista mi je žao.”
„Bah!” Afra zabaci glavu. Ponos joj je bio duboko povrijeđen. „Znaš li
uopće što se dogodilo dok si se ti negdje potucao s tom ofucanom Sicilijankom?
Cijeli grad je na nogama. Skupina ljudi u kapuljačama pokušala je srušiti
katedralu.”
„Zato je vani takva strka”, dometne Ulrich koji je izgledao posve
izgubljeno.
Afra ga je nepovjerljivo motrila. Nešto s njim nije bilo u redu. Izgledao je
posve nezainteresirano, gotovo apatično, kao da ga se sve to nimalo ne tiče.
„Ništa od toga nisam vidio, doista nisam”, tiho doda Ulrich.
„Pa izgleda da si se čitavu noć zabavljao s tom kurvom!” ljutito poviče
Afra, nakratko potom zastane, pa ozbiljnim tonom reče: „Nisam se tomu nadala
od tebe, Ulrich!”
Bila je na rubu suza.
 „Što?” zbunjeno će Ulrich.
Uto je Afra opet počela bjesnjeti: „Sada mi još samo reci da si s tom tamo”,
pritom je ispružila ruku prema biskupovoj rezidenciji, „molio anđela Božjeg ili
krunicu. Ta nisam naivna!”
„Oprosti mi. Ne znam što se dogodilo. Ničega se ne sjećam.”
Afra mu priđe sasvim blizu i stisnutih usana reče: „Ta gluplji izgovor nisi
mogao smisliti! To ne priliči čovjeku tvojega položaja. Srami se!”
Činilo se kao da se Ulrich von Ensingen tada konačno trgnuo iz svoje
letargije. Uspravio se u stolici i čvrstim glasom rekao: „Doista je tako kako sam
rekao. Posljednje čega se jasno sjećam je svečani stol kod biskupa. Sigurno su
mi nešto ulili u vino...”
„Koješta!” prekine ga Afra. „Samo tražiš izgovor jer si bio sa Sicilijankom.
Zašto jednostavno ne priznaš?”
„Zato što svjesno nisam učinio ništa nevaljalo!” Ulrich je podignuo glas i
pritisnuo dlanove na čelo.
„Nisi, je li? A otkuda ti ova cipela, kako to objašnjavaš? Tako finu kožu
nose samo biskupi i vojvode.”
„Rekao sam ti već da ne znam. Sigurno su me omamili. Vjeruj mi, molim
te!”
„Još si me i rasplakao!” Afra je bila nagnuta nad Ulrichom i odjednom joj
nešto sine. Naglim pokretom tada pokuša zasuči Ulrichov desni rukav.
On je začuđeno pogleda i povuče ruku. „Što to pokušavaš?” poviče on
ljutito.
Afra nije odgovorila. Bijesno se okrenula i pojurila prema izlazu.
Kada su se teška vrata zalupila uz snažan tresak, graditelj se trgnuo kao da
ga je netko ošinuo bičem. Zatim je rukama sakrio lice.

Afra nije znala kako da umakne mračnim mislima koje su je pritiskale. Već je
svitala zora, no ljudi su se i dalje priključivali povorci koja je poput beskrajnog
crva vijugala prema katedrali.
Vijest da je vrag pokušao srušiti katedralu izmamila je ljude na ulice.
Oboružani bakljama i križevima, kako bi se obranili od Sotone, slijevali su se iz
uličica koje su sve do jedne vodile na veliki trg, bojažljivo pogledom tražeći
Nečastivoga. A kada bi umjesto Sotone ugledali tek povorku predvođenu
crkvenim velikodostojnicima, monasima i popovima, egzorcistima i pijanicama,
ohrabrili bi se i jedan za drugim se priključivali gomili.
Pobožne molitve građana utapale su se u žamoru litanije koju su članovi
stolnog kaptola monotono pjevali. Litaniju je nadglasavao samo kreštavi glas
egzorcista koji je u lijevoj ruci nosio križ, a u desnoj svetu vodicu kojom je
prskao opsjednutu katedralu, ponavljajući pritom riječi: „Odlazi Sotono iz ove
kuće Božje, i vrati se natrag u ponore pakla!” na što bi zalajali psi koji su
slijedili povorku.
 Kada se spustila noć, svi su Strazburžani još uvijek bili na nogama. Čak su
se i prosjaci pridružili povorci, iako nisu znali što se točno događalo. Bogalji i
odrpanci našli su se čak na čelu povorke, umjesto uzvišene gospode iz stolnog
kaptola, kada se rep povorke spojio s njenim početkom.
Bio je to sablastan prizor; litanije i molitve odzvanjale su čitavim gradom, a
posvuda su gorjele i dimile se baklje koje su bacale bizarne sjene. Afra nije
vjerovala u vraga, čak ni kad je bila dijete. No, sada je počela vjerovati. Stisnuta
u uskom prolazu između dviju kuća prekoputa portala katedrale, promatrala je
jezivi prizor. Od smrada fekalija koje su građani istresli iz svojih noćnih posuda
kroz prozor jedva je disala. A nedaleko od nje, u svojim je kolicima, bez pratnje
lakaja, sjedio majstor Werinher i budno promatrao povorku.
Afru je odjednom obuzeo strah. Onaj isti strah za koji je mislila da ga je
pobijedila. Nakratko je povratila duševni mir kada se zaljubila – po prvi puta u
svom burnom životu. A sada ju je izjedala sumnja i pitala se je li ju osvojio
muškarac koji se poslužio lukavstvom kako bi ga slijedila.
Potištena, Afra se konačno uputila prema svojoj kući u ulici Bruderhof. Na
putu do tamo nije srela baš nikoga. Sve su ulice opustjele. Kad je stigla kući, na
vrata je spustila zasun. Čvrsto je odlučila da nikome neće otvarati – čak ni
Ulrichu ako se odluči vratiti.
Noć je provela odjevena i u polusnu. Osluškivala je svaki šum. Njene misli
i snovi pomiješali su se u košmar, tako da, kad se probudila, više nije bila
sigurna što je bio san, a što java.
Ujutro je pojela komad suhoga kruha i popila lončić hladnoga mlijeka. Nije
ništa jela još od gozbe kod biskupa. Obuzeo ju je neki neobjašnjivi nemir;
napustila je kuću i krenula prema katedrali. Počelo je lagano kišiti i ulice je
propuhivao neugodan vjetar. Mrtva tišina djelovala je zastrašujuće. Na ulicama
nije bilo ni pasa ni svinja što su inače trčkarali posvuda u svako doba dana i
noći.
Kada je skrenula na trg ispred katedrale, zatekla ga je pustog. Ispred
stolnice gdje je prošle noći sva silina ljudi zapala u grozničavu ekstazu, danas
nije bilo ni žive duše. Našavši se pred glavnim portalom katedrale, krenula je
prema graditeljevoj kućici kada je krajičkom oka spazila sjedeću figuru.
„Majstore Werinher!” viknula je zbunjeno Afra.
Werinher je sjedio u svojim kolicima, pogleda uperena prema trgu. Činilo
se kao da ju nije primijetio. Nije se odazvao ni kada mu se približila i opet ga
zazvala.
„Majstore Werinher! Ne brinite, neću odati što ste mi povjerili. Majstore
Werinher!”
Afra je bogalju položila ruku na rame, a njegovo ukočeno tijelo kao da se
trznulo. Ili joj se to možda samo pričinilo. Zapravo se u sjedećem položaju
nagnulo prema naprijed. Kad mu je prišla sprijeda, Werinher Bott se poput
statue, na glavu, stropoštao na pločnik.
„Majstore...” Afra je užasnuto vrisnula.
 Nekoliko beskrajnih trenutaka zurila je razrogačenih očiju u jadnoga
čovjeka koji je pred njom ležao skvrčenih ruku i nogu. Tijelo mu je palo na bok.
Oči i usta bili su mu otvoreni. Nije bilo sumnje; majstor Werinher Bott bio je
mrtav.
Kleknula je kako bi mu bolje vidjela lice. Pritom je otkrila nešto
zapanjujuće. S jezika mu je virila razbijena staklena cjevčica, sićušna fiola.
Fiola o kojoj je Werinher pričao, prošlo joj je kroz glavu. No, već sljedećeg
trenutka obuzela ju je strašna pomisao: Werinheru Bottu bilo je oduzeto cijelo
tijelo i nije si mogao sam u usta staviti smrtonosnu staklenu cjevčicu. Afra je
htjela pobjeći, bilo kamo, što dalje odavde, tamo gdje ju nitko nije poznavao i
gdje ni sa kim ne bi mogla biti dovedena u vezu. No, nešto ju je zadržalo.
Bespomoćna, počela je plakati. Kao da slika pred njenim suznim očima nije bila
dovoljno strašna, neobičan položaj mrtvoga tijela činio je prizor još
grotesknijim. Sva u očaju, tada je podigla pogled.
Pred njom je stajao Ulrich.
Zacijelo ju je promatrao već neko vrijeme i nije se nimalo činio
iznenađenim ni potresenim smrću Werinhera Botta. Pomalo odsutno, držao je
ruke iza leđa.
„Pogledaj!” reče mu Afra i pokaže na razbijenu fiolu u Werinherovim
otvorenim ustima. „Uvijek ju je nosio uza se. Sam mi je to rekao. No, on se nije
mogao sam ubiti.”
Ulrich se namrštio. ,,A što si ti s njime radila da ti je to povjerio?”
Afra je zadržala pogled na mrtvom Werinheru i nije odgovorila na pitanje.
Nakon kraće šutnje, Ulrich von Ensingen je iznenada upita: „Gdje je
pergament?”
Pergament! Afra mu dobaci nepovjerljiv pogled. Nije joj bilo jasno zašto bi
je Ulrich u tom trenutku pitao baš za pergament. Kada je ugledao Werinherovo
mrtvo tijelo, njegov suparnik Ulrich von Ensingen prvo je pitao za pergament –
prošlo joj je kroz glavu. Koliko god se upinjala shvatiti, u to kratko vrijeme nije
se dosjetila nikakvoga razloga. Naposljetku zastajkujući odgovori:
„Pergament? Tamo je gdje i uvijek. Zašto pitaš?”
Ulrich slegne ramenima i zbunjeno pogleda u stranu. Licem mu je preletio
zloban osmijeh koji je nestao čim je opazio Afrin ispitivački pogled.
„Pretražili su cijelu katedralu, sva ona mjesta gdje su prema vjekovnoj
tradiciji graditelja katedrala zazidani čudesni predmeti, žive životinje i tajni
dokumenti. Uvijek prateći broj sedam; sedam lakata odozdo, sedam lakata od
sljedećeg ugla.”
Dok je to govorio, Afra ga je pomno promatrala, nadajući se kako će
štogod iščitati iz grimasa na njegovu licu. Bilo joj je jasno: Ulrich je igrao
dvostruku igru.
,,No, sad više nema sumnje, ti si u velikoj opasnosti!” doda on na kraju.
Nato je Afra zapala u još veći nemir. Pomislila je da je Ulrich želi preplašiti
kako bi mu predala pergament. Možda je pergament zaista bio tako dragocjen?
 Ona ga prodorno pogleda. Kako li joj je samo taj čovjek odjednom postao
stran! No, u jedno nije sumnjala: Ulrich je znao više no što joj je rekao.
Zloupotrijebio je njeno povjerenje. Još prije nekoliko dana ne bi vjerovala da je
kadar učiniti takvo što.
Trg ispred katedrale odjednom je oživio. Hügelmann von Finstingen, dekan
stolnog kaptola, požurio je prema njima, u pratnji Michela Mansfelda i gradskog
pisara, a sa svih strana nadolazili su uzbunjeni građani.
„Pa to je Werinher Bott, oduzeti graditelj katedrala!” povikao je još
izdaleka Hügelmann. „Ta što mu se dogodilo?”
„Mrtav je”, hladno odgovori majstor Ulrich. „Čini se da je ubijen.”
Michel Mansfeld se prekriži. „Ta tko bi ubio jadnoga bogalja?
Dok su Hügelmann i Mansfeld podizali ukočenoga mrtvaca u kolica, oko
mjesta događaja već se sjatilo čitavo mnoštvo ljudi. Werinher Bott ubijen?
Povela se žučna rasprava o okrutnosti zločina.
Većina je bila uvjerena da iza toga zločina stoje misteriozni ljudi u
kapuljačama koji su pokušali srušiti katedralu. Sve dok Hügelmann, dekan
stolnog kaptola, iznenada nije upitao Ulricha: „Majstore Ulrich, je li istina što
ljudi govore, da ste s majstorom Werinherom bili u neprijateljstvu?”
Svi pogledi bili su upereni u Ulricha von Ensingena.
Afra je osjetila kako je obuzima ledeni strah. Kao omamljena, okrenula se i
nestala u gomili.
 Afra se osjećala osamljeno i ostavljeno. Ulrich joj se danima
nije javljao. Nakon svađe na trgu nije više došao kući. Načula
je da je dane i noći provodio u graditeljskoj kućici. Što joj je
činiti? S jedne strane je žudjela za njegovom blizinom, a s druge strane su njome
ovladali nepovjerenje i strah. U svojoj samonametnutoj samoći, sve je misli
usredotočila na tajanstveni pergament i njegovo značenje. Na pomisao da ju je
Ulrich obmanuo obuzeo bi ju bijes.
Nije joj ulazilo u glavu da je mogla postojati veza između majstora Ulricha,
pergamenta, smrti alkemičara Rubaldusa, muškarca u kapuljači i majstora
Werinhera. Razdirale su je mnoge sumnje, osobito zbog činjenice da je i sama
nedavno za dlaku izbjegla smrt.
Svakoga ju je dana mučilo pitanje kakve je razloge mogao imati njen otac
da je dovede u takvu opasnost. No, što se više pokušavala vratiti u prošlost, u
dane koje je provodila s ocem, uspomene su sve više blijedjele.
Svijet oko nje postao je mračan i zagonetan – ili je to samo umislila? Dok
je Afra besciljno lutala Strasbourgom, iza svakoga je zida i drveta i svakih kola
koji su joj se našli na putu vidjela uhodu. Trgnula se na viku djece koja su se
igrala, a uplašio ju je i sluga s vrećom na leđima i monah u crnoj halji koji joj se
približavao s leđa.
Lutajući tako gradom, Afra je krenula prema jugu. Bez određenog cilja
prešla je most na Illu kod Sankt Thomasa, potrčala nizvodno i naposljetku se
našla na cesti koja je vodila prema istoku, u smjeru rajnskih pašnjaka.
Široko je prostranstvo na nju djelovalo smirujuće i sjela je na debelo, trulo
drvo koje se srušilo za posljednje jesenske oluje. Iz mokre trave dopirao je miris
truleži, a u daljini su lebdjeli oblaci magle. Pogled joj je pao na neku zidovima
opasanu građevinu, nalik utvrdi, sa zvonikom umjesto obrambenog tornja.
Nalikovala je zabačenom, utvrđenom samostanu u kojemu je boravila u
Württembergu.
Kroz glavu joj je prošla pomisao da pobjegne od svijeta i skrasi se u
samostanu, sve dok trava ne preraste sve oko njega. Što je imala za izgubiti? U
tom trenu nije mogla zamisliti da se vrati Ulrichu. Njegova tajnovita prošlost i
njezine sumnje u njegove prave namjere u njoj su budili strah. Slijepo mu je
vjerovala; predala mu se. Ni u snu ne bi pomislila se Ulrich možda htio samo
njome okoristiti.
Kad se malo umirila, znatiželja ju je nagnala da nastavi put prema
osamljenoj utvrdi. A što se više približavala, to je više bila u čudu. Kao da su
ondje svi izumrli. Ni na putu ni pred kapijom nije bilo ni traga životu. Prozori
iznad zidina koje su opasivale cijeli kompleks bili su zaključani. Izvana nije
dopirao nikakav zvuk.
Teška drvena vrata odavala su dojam kao da tjednima nisu bila otvarana.
Bila su tako uska i niska da se trebalo pogrbiti kako bi se prošlo kroz njih, a
vodila su do niske prostorije s još jednim vratima i zaključanim prozorom s
desne strane pored kojega je bilo željezno zvono.
Kada je Afra povukla uzicu, odnekud je odjeknula zvonjava. Pomalo
neodlučno, čekala je što će se dogoditi.
Nakon kratkog vremena, iznutra se začulo klepetanje. Naposljetku se
prozor otvorio. Afra se nasmrt prestrašila. Ni sama nije znala što je zapravo
očekivala. Možda kaluđera obraslog bradom ili neku staru ojađenu redovnicu;
no, ni naoružani plaćenik ne bi joj toliko utjerao strah u kosti kao prizor koji je
ugledala; s otvorenog prozora provirila je iskrivljena slika čovjeka – gologlavi
muškarac otečene glave i kvrgavoga nosa, s jednim okom na čelu a drugim na
obrazu. Na spodobi su samo usta, s debelim, vlažnim usnama, izgledala ljudski,
koja su joj se usiljeno nasmiješila.
„Vjerojatno ste došli na krivu adresu”, reče čovječuljak dubokim,
grgoljavim glasom i s osmijehom na licu, pa se nagne kroz prozor da pogleda je
li s njom došao još neki posjetitelj.
Afra se bojažljivo povuče korak unatrag. „Gdje sam?” smeteno promuca i
zagleda se u grbu koja se isticala na njegovim leđima.
Nagnut na prozorsku dasku, čovječuljak odmjeri Afru i pritom razvuče lice
kao da ga je pogled na nju bolio. „Sveto Trojstvo”, progrglja on i opet se
usiljeno nasmiješi.
„Znači, samostan Svetoga Trojstva!”
„Ako to želite tako nazvati.” Grbavac rukavom svoga grubog haljetka
obriše balavi nos. „Drugi ovo nazivaju ubožnicom za poludjele. Ali oni,
naravno, nisu tako otmjeni kao vi.”
Ubožnica o kojoj joj je pričao knjižničar Jakob Luscinius, proleti Afri kroz
glavu, Bože mili! Već se htjela okrenuti i bez riječi nestati, kad je jadni
čovječuljak upita: „Koga tražite, djevo? Znate, ovamo rijetko tko dolazi.
Posebno ne bez pratnje. Ta tko bi samoga sebe otpravio u ubožnicu!”
Dok je govorio, drvena čegrtaljka koju je nosio na prsima na jednoj uzici
proizvodila je klepetavi zvuk. „Ovdje to svi nose”, reče grbavac koji je
primijetio njezin upitan pogled. „Kako bi stražari mogli čuti kada im se netko
približava s leđa. Neki su već počeli hodati kao da lebde, misle da su anđeli.
Gotovo ih se ni ne čuje.” Nekoliko se puta kratko nasmije kroz nos. „Onda, koga
želite vidjeti, djevo?”
„Knjižničar iz dominikanskog samostana se nalazi ovdje”, reče Afra,
slijedeći neki unutarnji glas.
,,Ah, genij! Istina, ovdje je. To jest, ako nije u oblacima.
,,U oblacima?”
 „Da. Znate, brat Dominikus nije od ovoga svijeta. Živi izvan svoga
vremena. U svojim mislima vječito raspravlja sa starogrčkim filozofovima ili je
u društvu egipatskih bogova. Često satima recitira antičke drame i epove na
jezicima koje nitko ne razumije. Zato ga zovemo genijem.”
„Želite reći da on uopće nije lud?”
„Brat Dominikus? Ta ne budite smiješni! U njega je više pameti negoli u
cijelog stolnog kaptola. Uostalom, obično je više mudrosti u luđaka negoli
ludosti u mudraca. Brat Dominikus zna sve.”
„Moram razgovarati s njim!” iznenada reče Afra.
„Jeste li u rodu, djevo?”
„Nismo.”
„Onda ne vidim kako...”
„Zašto ne?”
„Vidite li ova vrata, djevo? Onaj iza koga se ova vrata jednom zatvore,
zauvijek se oprostio od svijeta. Ako me razumijete... Svi smo mi ovdje izrodi:
bogalji, boležljivci, heretici, luđaci – koji se izruguju slici Božjoj. Ta pogledajte
samo mene. Netko kao ja dovodi u pitanje Stari zavjet. Tamo Bog kaže: Stvorit
ću čovjeka na svoju sliku. Sada barem znate kako Bog izgleda, djevo”. Grbavac
gotovo ponosito uzdigne glavu i podboči se.
„Moram razgovarati s bratom Dominikusom!” ponovi Afra. ,,Ako je u
njega toliko mudrosti kao što kažete, možda bi mi mogao pomoći.”
Homunkulus se širom otvorenih usta zahihoće. Činilo se da je iznenada
postao svjestan povoljne prilike koja mu se pružila, što ga je iznimno
razveselilo. ,,A što ste voljni ponuditi za to?” neočekivano upita.
Afra se zbuni. „Želite novac?”
„Novac? Sveta Djevice Marijo, što bih ja s novcem?”
„Pitali ste što sam voljna ponuditi. Jasno da vam novac ovdje ne koristi. Što
onda hoćete?”
Činilo se da je vratar prečuo pitanje. „Kada monasi mole, ja sam jedini
čuvar. Dnevna molitva traje dugo, ponekad i cijeli sat. Mogao bih vam pomoći.”
,,A za koju cijenu?”
„Pokažite mi svoje grudi, djevo. Ono što skriva vaša haljina obećava raj.”
„Ta vi ste sišli s uma!”
„Ne govorite to. Molim vas. Ne želim ništa drugo nego jednom dotaknuti
ženske grudi. Nakon toga sam vam spreman ispuniti svaku želju. Čak i pod
cijenu da budem uhvaćen.”
Grbavčeva molba Afru je toliko iznenadila da neko vrijeme nije znala što
bi mu odgovorila. Najprije je osjetila poriv da ga nazove izopačenim gadom;
podlim razbludnikom, no njegove su je riječi na neki čudan način dirnule.
,,Znam što vam je sad na misli”, nastavi čovječuljak. ,,No, to je meni
svejedno. Nikada još nisam vidio ženu takve ljepote, djevo. Kako i bih. Ovdje
sam, među samim muškarcima, od svoje druge godine. Sva sreća da ovdje nema
zrcala. Mogu pretpostaviti kako izgledam. Nedavno mi je u ruke došao
molitvenik jednoga monaha. Među pobožnim molitvama nalazile su se
minijature iz Staroga zavjeta. Među njima je bila slika Adama i Eve u raju. Tada
sam ugledao Evine grudi. Nikada dotad nisam osjetio takvo uzbuđenje. Moje je
tijelo zadrhtalo na mjestima koje sam dotad zanemarivao. Kada me je monah
uhvatio s njegovim molitvenikom, udario me je, nazvao me svinjom i prorekao
mi vječno prokletstvo.”
Afra ga je ispitivački motrila. „Znači, ako pred vama ogolim grudi...”
„... napravit ću za vas sve što je u mojoj moći!”
„Onda otvorite vrata!”
Grbavac nestane s prozora i otvori vrata.
U maloj pretprostoriji koja je vodila u ubožnicu zaudaralo je po plijesni.
Unutra je bio samo grubi stol od tamnoga drva i klimava stolica. Nakon što je
raskopčala okovratnik i razvezala korzet – a da pritom čovječuljka nije ispustila
iz vida – Afrine su se grudi oslobodile iz haljine poput zrelih plodova.
Iznenadilo ju je što se i ona sama uzbudila.
Grbavac je plaho prema njoj ispružio ruku. Nije se usuđivao dotaknuti je.
Umjesto toga, pao je pred njom na koljena i sklopio ruke kao da moli.
Afra je opazila kako mu se usne tresu. U tom je trenutku prema njemu čak
osjetila samilost. Nakon nekoliko trenutaka ponovno je navukla haljinu.
Grbavac je ustao i teatralno joj se naklonio, poput popa na početku mise.
Teško je disao i vrtio glavom, kao da nije vjerovao što je upravo doživio.
„Pričekajte ovdje”, naposljetku reče, „želim vidjeti je li dnevna molitva već
započela.”
Kada su se vrata zatvorila, Afra je primijetila da s unutarnje strane nije bilo
kvake. Nije mogla van, ali nije se uplašila. No ipak, pitala se je li dobro
postupila.
Još dok je o tome razmišljala, izvana je začula korake i grbavac je promolio
glavu kroz vrata. ,,Dođite”, on tiho reče, „na vidiku nema nikog. Ako ste
podnijeli pogled na mene, onda ćete podnijeti i ono što vas unutra čeka.”
‘U to uopće ne sumnjam’, htjela je odgovoriti Afra, ali je ipak odlučila
šutjeti.
Krenuli su ne progovorivši ni riječi. Afra ga je nijemo slijedila niz goli
prolaz, koji je vodio do stubišta. Strmo i zavojito, stubište od istrošenog pršinca
vodilo je dva kata gore. Otamo je jedan hodnik vodio udesno. Tamna, visoka,
dvokrilna vrata, pred kojima se trebalo protegnuti da bi se dohvatila kvaka –
tako su visoko bila postavljena – priječila su ulaz u dugu bolesničku prostoriju.
Kada je grbavac otvorio desno krilo vrata, Afru je zapuhnuo ustajali, topli
zrak, kao iz staje s kravama. S obje strane prostorije redali su se pregraci. Na
grubim drvenim ležajevima i pljesnivoj slami u poluživotnom stanju ležali su
jadni ljudi. Deformirani ljudi poput grbavca i oni koji su izgubili razum visjeli
su poput životinja na drvenim rešetkama i zurili preda se. Neki su i režali dok su
kraj njih prolazili. Od nesnosnoga je zraka Afra jedva disala.
 Oborena pogleda, grbavac je postrance motrio Afru. „Sami ste htjeli
unutra”, u hodu je rekao. „Sigurno ste navikli na finije mirise.”
Afra je doslovce jedva disala.
S kraja prostorije, čuo se prodoran glas jednoga starca koji je recitirao
latinski tekst. Kada su Afra i grbavac stigli pred njegov pregradak koji, za
razliku od ostalih, nije bio zaključan, nije se dao smesti, a Afra ga se nije usudila
prekinuti. Starac je izgledao poput kakvog proroka; gusta kudrava kosa bila mu
je blistavosijeda, kao i brada, koja mu je dopirala do ramena i koja se pri govoru
pomicala amotamo.
Kad je završio, on kratko pogleda Afru i reče: „Horacije, Mojoj muzi
Melpomeni.”
Afra mu ljubazno kimne i upita grbavca: „Hoćete li nas na trenutak ostaviti
nasamo?”
Grbavac si nešto promrmlja u bradu i nestane.
Na trenutak su bez riječi stajali jedno pokraj drugog, a zatim starac
mrzovoljno upita: „Što želite, nisam nikoga zvao. Tko ste vi uopće?”
„Zovem se Afra i dolazim iz razloga posebne prirode. Drže vas za iznimno
mudra čovjeka. Kažu da ste pročitali sve knjige iz dominikanskog samostana.”
„Tko to kaže?” Starac se odjednom zainteresira.
„Jakob Luscinius, koji je preuzeo knjižnicu koju ste vodili.”
„Ne poznajem ga. A što se tiče mudrosti...”, odmahne rukom, ,,... jedan od
najvećih mudraca, Sokrat, rekao je na samrti: ‘Oida uk Oida’ – Znam da ništa ne
znam.”
„No ipak, u vas je veliko znanje!”
„Bilo je nekad, djevojko. Stari zavjet je jedino što mi ovdje dopuštaju čitati.
A ni oči me više ne služe najbolje. Vjerojatno osljepljuju pred podlostima ovoga
svijeta. Ostalo mi je samo ono što imam u glavi, odnosno ono što sam pročitao u
mladim danima. No, dosta o meni. Recite, što želite od mene!”
Kako da počne? Slijepo je slijedila iznenadni poriv u nadi da će joj brat
Dominikus moći pomoći. Nikada nije povjerovala da je starac uistinu poludio, a
sada se to pokazalo istinitim. Možda njegova subraća u samostanu nisu mogla
razumjeti njegov napredni um. Možda je suviše znao, više no što mu je to vjera
dozvoljavala. Možda su ga smatrali bogohulnikom zato što je napamet
izgovarao tekstove poganih autora, pjesnika koji su štovali tuđe bogove. Divila
se mirnoći kojom je podnosio svoju sudbinu.
,,Znam da ste nepravdom dospjeli ovamo, brate Dominikus”, oklijevajući je
započela.
Starac odmahne rukom. „Kako biste vi to znali, djevojko. A i da jesam,
svatko tko dođe ovamo vrlo brzo postane poput svih ostalih ovdje. No, još
uvijek mi niste odgovorili.”
„Brate Dominikus”, promuca Afra, „moj mi je otac ostavio prastari
pergament meni nepoznata značenja...”
„Pa, ako vi ne znate što u njemu piše, kako bih to ja znao?”
 „Dokument nije sastavio moj otac. Sastavio ga je monah iz samostana
Montecassino.”
U tom se trenu starac prene i upita: „Imate li taj pergament ovdje?”
„Ne. Skriven je na tajnom mjestu, a ne mogu vam povjeriti ni njegov
sadržaj. No, imam razloga vjerovati da je to tajni pergament kojega se određeni
ljudi žele domoći, baš kao što se vrag želi domoći grješnih duša. U pergamentu
se spominje CONSTITUTUM CONSTANTINI i nema sumnje da se radi o
nečemu tajanstvenom. Više od toga ne znam.”
Dok je Afra govorila, brat Dominikus je postao vidno nemiran. Pogled mu
je lutao između stropa i Afrina lica. Naposljetku se smeteno pogladio po bradi i
nakon kraćeg razmišljanja tiho upitao:
„Jeste li rekli CONSTITUTUM CONSTANTINI?”
„Tako stoji u pergamentu.”
,,I više od toga ne znate?”
„Ne, brate Dominikus. To je sve što sam upamtila. Recite mi, što znači taj
CONSTITUTUM? Sigurno o tome znate nešto više.”
Starac zavrti glavom i ništa ne reče.
Afra nije htjela povjerovati da mudri stari monah, čijega su se znanja drugi
pribojavali, nikada nije čuo za CONSTITUTUM. Bilo je očito da je nešto znao,
ali da to nije htio otkriti.
Kao da je htio skrenuti razgovor na drugu temu, starac iznenada reče:
„Kako ste uopće došli ovamo? Zna li tko da ste ovdje?”
„Samo grbavac. Učinila sam nešto za njega pa me je pustio. Rekao je da za
vrijeme dnevne molitve nema opasnosti da me otkriju. Zašto mi ne kažete što
znate, brate Dominikus?”
„Jadnik”, reče monah, „bistra glava u demonskom tijelu. On je jedini s
kojim uopće mogu razgovarati.”
„Brate Dominikus, zašto mi ne kažete što znate?” Afra molećivo ponovi.
Drvena je čegrtaljka odala da se grbavac približavao s druge strane
prostorije.
„Poslušajte moj savjet”, požurio je reći starac, „uzmite pergament i bacite
ga u vatru. I nikome nemojte reći da ste ga ikada imali u rukama.”
„Mislite da je beznačajan?”
„Beznačajan?” Monah se prijezirno nasmije. „Papa u Rimu bi vas
vjerojatno zasuo zlatom, draguljima i posjedima poput kraljice kada biste mu
predali taj pergament. Samo se bojim da do toga neće doći.”
,,A zašto ne, brate Dominikus?”
,,Jer drugi...”
„Vrijeme je, djevo!” grbavac grubo prekine njihov razgovor. „Dnevna
molitva se bliži kraju. Dođite!”
Afra mu je htjela skočiti za grkljan. Zar je morao doći baš sada kada je
monah počeo otkrivati što zna?
 „Smijem li vas još koji put posjetiti?” upita Afra na rastanku.
„To bi bila ludost”, odgovori starac čvrstim glasom. ,,Već sam vam i
previše rekao. Poslušajte moj savjet: spalite taj pergament!”
Grbavac je na njegove riječi kimnuo glavom, kao da je znao o čemu su
razgovarali. Zatim je izgurao Afru iz drvenog pregratka. Brzo su se spustili
strmim stubištem. Kada su se niska vrata iza nje zatvorila, Afra je osjetila radost
slobode.
Dan se bližio kraju i duboko je udahnula svjež zrak. Riječi mudrog starca
još su je više zbunile umjesto da su joj pomogle. Bojažljivo se ogledala oko sebe
ne bi li se uvjerila da ju nitko nije slijedio. Više nije bilo sumnje da je bila
izložena opasnosti. No, još je uvijek bila živa – što je možda trebala zahvaliti
upravo pergamentu. Pomislila je da joj se ne može ništa dogoditi sve dok ga ima
kod sebe.
Dok se približavala mostu, kroz glavu su joj prolazile monahove riječi:
„Papa u Rimu bi vas vjerojatno zasuo zlatom, draguljima i posjedima poput
kraljice kada biste mu predali taj pergament.” Nešto slično, iako ne tako jasno,
bio joj je rekao i otac.
A kad je kamenim mostom prelazila mračni i smrdljivi Ill koji je tiho tekao,
Afra je primijetila kako su građani uzbunjeno žurili u smjeru sjevera. Žene su
zadizale suknje kako bi mogle brže trčati, a iz pokrajnjih uličica hrlili su
muškarci s kožnim košarama. Odjednom su se začuli povici: „Vatra! Gori!”
Afra je ubrzala korak. Nepregledna gomila gurala se ulicom Prediger. Iz
ulice Münster približavala se druga bujica ljudi. S mjesta požara širili su se
zagušujući dim i smrad izgorjeloga. Nad ulicom Bruderhof nebo se obojilo
krvavocrveno. Afrini su osjeti bili izoštreni do krajnjih granica. Obuzeo ju je loš
predosjećaj, poput prijetnje Sudnjeg dana. Muškarci su formirali lanac ljudi, sve
do rijeke, i dodavali jedan drugomu vjedra s vodom.
,,He-ho!” Jeka njihovih povika sablasno je odzvanjala od zidova kuća.
,,He-ho!”
Na početku ulice Bruderhof, Afra je zastala. Prizor koji je ugledala
sablaznio ju je: njezina je kuća bila u plamenu. S krova prekrivenog trskom
sukljao je vatreni stup, a kroz prozore je kuljao crni dim. Gasitelji vatre već su
odustali od gašenja. S dugačkih ljestava očajnički su pokušavali spriječiti da
vatra ne zahvati susjedne kuće.
Okupljeni su udarili u veselje. Požar je bio dobrodošla zabava za puk;
pjevali su i plesali i radovali se što su oni ostali pošteđeni.
Afra je kao opijena zurila u plamen. Vatra nije uništila samo njezinu kuću,
već i najsretniji dio njezina života. Očito se prevarila. Gorući plamen i kuća koja
je nestajala u dimu kao da su predstavljali njezin život u Strasbourgu; taj joj je
život upravo nestajao pred očima.
Svaki put kada bi pala greda ili se urušio zid, znatiželjnici su klicali kao na
godišnjem sajmu gdje su za dva strazburška pfeniga mogli potopiti kavez sa
slinavim luđakom u velikoj bačvi za vodu. Očajna i na kraju snaga, Afra je
sakrila lice u ruke.
Kada se svjetina malo smirila, odjeknula su pitanja: Čija je bila ta kuća?
Tko je tamo živio? Gdje su stanari?
Afra je stajala kao ukopana. Bojala se da je ne prepoznaju.
Jedna je trgovkinja s košarom na leđima kazala znatiželjnicima da su u kući
živjeli graditelj katedrala Ulrich i njegova žena te da su bili čudaci koji su živjeli
povučeno od svijeta. Jedan pak bradati čovjek, čija je otmjena odjeća odavala da
je vijećnik, kazao je da je majstora Ulricha uhitio gradski sudac. Bio je
osumnjičen za ubojstvo oduzetog Werinhera Botta.
Glasina se proširila poput vatre i Afra se brže-bolje udaljila. Nije marila za
to kako je požar izbio. Izgubila je sve, svu svoju imovinu, odjeću i čovjeka
kojemu je toliko vjerovala.
‘Ulrich ubojica!’ udaralo joj je u glavi. Je li možda ipak ubio svoju ženu?
Nije bila u stanju trezveno razmišljati. Krenula je prema dominikanskom
samostanu. Tamo, u knjižnici, bilo je pohranjeno jedino što joj je ostalo:
pergament.
Afra se osjećala prazno i bespomoćno. Približavajući se dominikanskom
samostanu, pala je u očaj. Nije li joj otac rekao da neka čuva pergament do
trenutka kada ne bude znala kako će dalje? Zar nije bila sudbina što je
pergament sakrila u knjižnici kod dominikanaca?
Na grad se spuštala noć. Kada je stigla do samostanske kapije, Afri je
postalo hladno. Iz crkve se čulo monotono pjevanje psalama. Afra je morala
dugo kucati dok joj napokon nisu otvorili. Kroz vrata je glavu promolio Jakob
Luscinius, jednoruki knjižničar.
,,U ovo vrijeme rijetko imamo posjete”, reče on ispričavajući se. „Brat
vratar i monasi su svi na večernjoj misi u crkvi.”
„Hvala Bogu na tomu”, odvrati Afra, ,,u tom slučaju ne moram u tančine
sve objašnjavati. Pustite me unutra.”
Luscinius ju je s oklijevanjem poslušao. „Slijedite me i požurite se. Misa će
svaki tren završiti. Ako me vide s vama, izbacit će me. Što uopće ovdje radite
ovako kasno?”
Afra mu nije odgovorila; šutjela je sve dok nisu stigli dolje, u knjižnicu.
Tamo ona šapćući reče: „Brate Jakobe, sigurno se sjećaš da sam ti nedavno
pomogla kad si bio u nevolji.”
Jednoruki nato smeteno odmahne preostalom, lijevom rukom. „Jasno da se
sjećam. Zaista sam sretan što više nisam prisiljen prosjačiti i izložen podsmijehu
ljudi, i upravo zato ne bih htio upasti u kakve neprilike. Nadam se da me
razumijete.”
„Razumijem te, brate Jakob, i ni u kojem slučaju ti ne želim natovariti
nevolje na vrat. Ali, zaista trebam tvoju pomoć. Moj muž je u zatvoru. Optužen
je za ubojstvo majstora Werinhera. A neki su mi lupeži zapalili kuću. Nemam
ništa osim odjeće koja je na meni. Ne znam kako ću dalje. Primi me kod sebe na
nekoliko dana, dok ne sredim misli.”
Afrina je molba uznemirila jednorukoga. „Ta kako vi to zamišljate?
Dominikanci su strog monaški red i rijetko dopuštaju ženama da uđu u njihov
samostan. Što bi bilo da otkriju da ste ovdje?”
„Nijedan monah nikada neće saznati da mu je grješnica bila tako blizu”,
reče Afra u naletu prijezira. „Zidovi knjiga će dobro poslužiti kao skrovište.
Uostalom, i sam si rekao da u ovu knjižnicu rijetko tko zalazi.”
„Da, ali...”
„Budi siguran, da nećeš upasti u nevolje.” reče Afra i potom se spusti na
jednu hrpu knjiga, sakrije lice u ruke i zatvori oči.
Tako snuždena, Afra je izgledala kao da nikada više neće htjeti napustiti
sigurno skrovište samostana, a jednoruki nije imao druge nego prihvatiti
unesrećenoj djevojci pružiti utočište – barem na nekoliko dana.
„Dobro onda”, reče on naposljetku. „Pravila sv. Dominika propisuju
siromaštvo i pobožnost. Nigdje ne piše da se beskućniku ne smije pružiti krov
nad glavom. Možete ostati. Ali, ako vas otkriju, ne poznajemo se. U tom ste se
slučaju ovamo ušuljali potajno.”
Afra knjižničaru pruži ljevicu: „U redu. Ništa ne brini!”
Činilo se da se Jakob Luscinius za koji trenutak pribrao. Prije nego što je za
sobom zatvorio vrata knjižnice, okrenuo se još jednom i tihim glasom doviknuo
Afri: „Budite oprezni sa svjetiljkom. Znate da ništa ne gori lakše nego knjižnica.
Dobro onda, do sutra na jutarnjoj molitvi.”
Afra je osluškivala njegove korake koji su postajali sve tiši. U najzadnjem
kutku jednoga poprečnog prolaza, gdje je još vladao nered i gdje su zidovi
knjiga činili nepregledan labirint, posložila je tucet knjiga s kožnatim drvenim
uvezom i napravila mjesta. Od svezaka pergamenata i knjiga uvezanih u ovčju
kožu načinila je ležaj. Kao jastuk poslužila joj je debela knjižurina Armandusa
de Bellovisua17 od posebno mekog pergamenta: De declaratione difficilium
terminorium tam theologiae quam philosophiae ac logicae. Afra nije poznavala
dovoljno dobro latinski jezik da bi znala prevesti beskrajni naslov. Izdvojila ga
je jedino zato što je bio mekši od svih ostalih.

Kad se udobnije namjestila, osjetila je olakšanje. S obzirom na to što ju je

snašlo, bila je zadovoljna. Lojanica na podu širila je blago svjetlo. Rukama je
podbočila glavu, zagledala se u strop i zamislila. Morala je još jednom potražiti
brata Dominikusa, jadnog genija u ubožnici. Nekako ga je morala prisiliti da
progovori. No, nije znala kako. Znala je samo to da je brat Dominikus bio jedini
koji je mogao rasvijetliti tajnu misterioznog pergamenta. Nije bilo sumnje da je

17
Autor kompendija bio je dominikanac i regens u Montpellieru.
starac nešto znao; pomno je birao svaku riječ, a posebno je pazio da ne bi rekao
previše.
Na svom tvrdom ležaju, Afra je skovala plan. Najprije joj je trebao prijepis
pergamenta. No, za to joj je opet bila potrebna pomoć alkemičara. U
Strasbourgu ih je bilo više no u bilo kojem drugom gradu. Većina ih se nastanila
na sjeveru, oko sv. Petra, gdje je, posebno noću, rijetko tko zalazio zbog nekog
neobjašnjivog straha. No, ako se odluči potražiti alkemičara, još će jedna osoba
znati za pergament. A taj se sigurno ne bi zadovoljio Božjim blagoslovom.
U tim je mislima i zaspala. Sanjala je da je stajala, odjevena u skupocjeni
ogrtač, okružena poslugom, na visokim, širokim stepenicama od bijelog
mramora. U ruci je držala pergament. Iz daljine se približavao red konjanika u
sjajnim uniformama. Vitlali su bijelim trokutastim zastavicama i zastavama sa
žutim križem u sredini. Pratio ih je šesteropreg. Sa zlatnoga trona na kolima
razvratno je namigivao Papa.
U podnožju širokih stepenica, Papa je sišao s kola i stao se penjati
mramornim stepenicama koje su se činile beskrajnima. Njegovi sluge nosili su
zlato i dragulje. No, penjući se stepenicama, uvijek su ostajali na istom mjestu.
U tom se trenu Afra probudila, oznojena čela.
‘Kakav čudan san’, pomislila je i umorno pogledala u plamen svijeće na
podu. Iz nekog neobjašnjivog razloga, plamen je počeo drhtati, kao da je
širokom prostorijom prostrujao nalet zraka. Učinilo joj se da su se otvorila vrata.
Afra se ukočila od straha i pogledala u pravcu glavnog prolaza. Jedva se
usuđivala disati. U ušima je osjećala uzburkanu krv. Nepomično tako
osluškujući, činilo joj se kao da je prošla cijela vječnost.
Jedna je knjiga tada iznenada pala na pod. Afra se već spremala uzmaći,
kada je u središnjem prolazu ugledala trepereće svjetlo. Ono joj se sve više
približavalo, i na deset lakata od nje iznenada se pojavila crna prilika, muškarac
u kapuljači sa svjetiljkom u ruci. Onda je opet nastala tama.
Afra je bila na rubu očaja i pitala se što joj je učiniti. Muškarac u kapuljači!
Zar opet on? Je li on bio jedan od onih napadača koji su gotovo srušili
katedralu? Što je u to gluho doba noći tražio u knjižnici?
Afra se nije usudila pomisliti da bi njezin pergament mogao biti razlogom
te noćne posjete. Nitko nije vidio da se sklonila u samostan. I kako bi neznanac
mogao znati u koju je od tisuća knjiga sakrila dokument?
Iz daljine je vidjela kako čovjek u kapuljači uzima knjige s polica i lista ih.
Pritom se činio kao da nije bio u žurbi. Što je dulje prelistavao knjige, to je više
rasla Afrina radoznalost – tko se krio iza širokog plašta i što je tražio.
Afri se polako u obamrle udove vratio život, a strah ju je iznenada napustio.
Uspravila se i nečujno pridigla. Potom se odšuljala do središnjeg prolaza ne bi li
se što više približila muškarcu u kapuljači.
Svjetiljka nepoznatog muškarca svjetlila je na kraju jednog dugog prolaza.
Strah koji je njome ovladao prije samo nekoliko trenutaka sada je bio kao rukom
odnesen. Nije marila za to što je možda srljala u opasnost. Nije se bojala otkriti
tko se krio ispod plašta s kapuljačom. Slijedila je neki unutarnji osjećaj. No,
kada je ugledala onoga koga nije očekivala, ponestalo joj je riječi; samo je
bespomoćno promucala: „Brate... Dominikus!”
„Kako ste me uplašili!” odvrati joj ovaj. „Recite, što tražite ovdje u ovo
doba noći?”
Afra je duboko udahnula. Kada je konačno došla sebi od iznenađenosti,
reče: „To bih ja vas trebala pitati, brate Dominikus. Zar niste zatvoreni u
ubožnici!”
Starac se na njene riječi osmjehne i pogladi rukom svoju dugu bradu.
Lukavo potom odgovori: ,,I jesam, djevo, ali onaj tko je, poput mene, cijeli život
proveo iza zidova samostana, taj će uvijek iznaći način za bijeg, gdje god se
našao. Nećete me odati?”
„Zašto bih?” blagonaklono odvrati Afra. „Ako vi mene ne odate...”
Brat Dominikus odmahne glavom i pred sobom u zraku nacrta mali križ:
„Svete mi Djevice!”
I tako su njih dvoje nekoliko trenutaka stajali licem u lice, smiješeći se, i
svaki je razmišljao što ono drugo tu radi.
„Ušla sam kroz kapiju. Jakob Luscinius mi je otvorio, novi knjižničar”,
progovori Afra prva, preduhitrivši starčevo pitanje.
A Dominikus reče: „Kosturnica ispod apside crkve ima tajni prilaz izvana.
Onaj tko se ne boji prijeći preko stoljetnih lubanja i kostura, stiže izravno do
prostorije koja vodi do knjižnice. A što se tiče ubožnice, u nju su, kako joj i
samo ime kaže, smješteni ubogi ljudi koji su sišli s uma. No, i poluinteligent bi
pronašao način da pobjegne monasima iz Svetog Trojstva.”
,,A što tražite baš ovdje, brate Dominikus?”
„Kako što”, ražesti se starac, „knjige, drago dijete, knjige! Dozvolili su mi
da imam samo jednu knjigu; jednu jedinu knjigu! Možete li to zamisliti? Ta s
jednom jedinom knjigom, pa da je ona i sama Biblija, čovjek poludi! Zato svaki
tjedan uzmem novu i vratim staru na mjesto.”
,,I to još nitko nije primijetio?”
„Ah!” Iznenada se neobjašnjivo rastužio. ,,S knjigama je isto kao i s
ljudima. Površno gledano, jedna nalikuje na drugu. Tek kada ih čovjek pobliže
promotri, primijeti razlike. Zar doista vjerujete da bi se monasi u ubožnici
zanimali za knjige?”
Kao i pri njihovom prvom susretu, Afru je zapanjio starčev duševni mir.
Još nikada nije srela čovjeka koji je tako mirno prihvatio svoju tešku sudbinu.
Istina, pobjegao je u svijet snova; u svijet svojih knjiga. No, kakve je štete bilo u
tome kada ga je to činilo sretnim? Jer, brat Dominikus je bio sve, samo ne
nesretan.
„Sada mi morate reći što vi tražite ovdje, u ovoj knjižnici. Sigurno ne Stari
zavjet ili knjigu o povijesti apostola. Da pogodim: uopće ne tražite knjigu. U
knjižnici dominikanaca sakrili ste tajanstveni pergament o kojemu ste došli
razgovarati sa mnom.”
 Afra je ostala zapanjena. Dosad je monaha smatrala samo mudrim starcem.
Je li bio i vidovit? Afra se osjećala uhvaćenom. Osjećala se izloženom tom
starcu i njegovu znanju i pobojala se hoće li je izdati. Ili je već radio u službi
onih tamnih sila koje su je progonile?
Razmišljajući što da mu odgovori, Afra se usiljeno nasmiješi, kao da
pergamentu nije pridavala veliko značenje. ,,A kad bi to bila istina, brate
Dominikus? Ako sam pergament doista sakrila ovdje u knjižnici?” Ozbiljno ga
je motrila.
„Ne bih mogao zamisliti bolje skrovište”, reče brat Dominikus. „Onda bi...”
„Onda bi?”
„... cijela knjižnica mogla izgorjeti.”
Trezvenost i hladnoća kojom je to izrekao uznemirili su Afru i ona nehotice
usmjeri pogled prema svjetiljci koju je starac objesio o jedan široki hrbat knjige.
Monah, činilo se, nije primijetio Afrino iznenadno nepovjerenje. S police je
uzimao knjigu za knjigom, kratko bi se udubio u sadržaj i ponovno je vratio na
mjesto. Kada je, činilo se, konačno pronašao što je tražio, s olakšanjem kimne i
okrene se prema njoj: „Sada vas moram napustiti. U Sveto Trojstvo se moram
vratiti prije zore. A vi, Afro, kamo ćete vi?”
Afra ga pogleda, u nedoumici bi li mu se povjerila. Starac je, doduše, bio
nedokučiv i zagonetan, ali kada ga je pogledala u lice, obuzela ju je sumnja je li
bila bezrazložno nepovjerljiva prema njemu. Još uvijek neodlučna, ona
odgovori: „Morat ću ovdje provesti noć. Više nemam kuću.”
Monah je upitno pogleda i zašuti. Čekao je da nastavi.
Kao što je i očekivao, ona nastavi: „Ja sam Afra, žena graditelja katedrale.
Kada sam se jučer od vas vratila kući, naša je kuća bila u plamenu. Uvjerena
sam da je požar bio podmetnut. Zapalili su kuću s ciljem da unište pergament. U
svojem jadu, uputila sam se bratu Jakobu koji sada radi na vašem mjestu kao
knjižničar. Duguje mi uslugu. Naravno, znam da dominikanski samostan nije
primjereno skrovište za mladu ženu, ali nisam imala drugog izlaza. Nisam htjela
noć provesti među prosjacima na stepenicama ispred katedrale.”
Dominikus kimne glavom. „Ne brinite se, Afro, u ovu knjižnicu monasi
rijetko zalaze. Dok sam ovdje radio, oni su bili uvjereni da knjižnicu obilazi
vrag. Priznajem da nisam posve nedužan u pogledu tih glasina. Na Veliki petak i
Uskrs našega Gospodina uvijek sam na stepenicama koje vode do knjižnice
ostavljao nekoliko kostiju iz kosturnice. To bi preplašilo moju subraću, a ja bih
opet dugo vremena imao svoj mir. Ako želite, prije nego što odem, položit ću
još jednu cjevanicu na stepenice, onda se nemate čega bojati.” reče on i lukavo
se nasmiješi.
Afri nije bilo do šale. „Jučer ste mi kazali kako je najbolje da pergament
bacim u vatru”, oprezno ona započne. ,,No, kazali ste također da je vrijedan
cijelo bogatstvo.”
„Da, rekao sam. Kao što ste kazali, autor pergamenta spominje
CONSTITUTUM CONSTANTINI.”
 „Tako je, brate Dominikus!”
„Dajte da ga vidim!”
Afra kriomice pogleda u smjeru gdje je sakrila pergament. No, prolaz je bio
u tami. „Od toga ne bi bilo koristi”, čvrsta glasa odvrati.
„Kako to mislite, Afro?”
„Pergament je napisan tajnom nevidljivom tintom koja postaje vidljiva
samo pomoću posebne tekućine. Već sam potražila pomoć alkemičara koji je
tekst učinio vidljivim. Sljedećeg je dana alkemičar nestao, a nedugo zatim je
nađen mrtav – proboden.”
„Mislite li da je alkemičar razumio sadržaj pergamenta?”
„Uvjerio me je da nije. Ali, kada sam još jednom razmislila o njegovu
čudnu držanju, shvatila sam da je alkemičar točno znao što tamo piše. A kada je
nekome rekao za pergament, ubijen je.”
„Gdje?”
„Njegov su leš našli pred vratima Augsburga. Njegova mi je žena kazala da
je namjeravao potražiti biskupa od Augsburga.”
Bratu Dominikusu su na trenutak riječi zastale u grlu. Vidjelo se da je o
nečemu intenzivno razmišljao. Bez objašnjenja je uzeo svjetiljku, prešao prolaz i
nestao u pokrajnjem prolazu. Afra je ostala stajati u mraku i osluškivala.
Iz stražnjeg dijela prostorije začula je buku. Kako bi došla do svjetla,
hodala je uzduž polica, opipavajući ih, sve do mjesta gdje je namjestila ležaj.
Došla je u posljednji čas. Lojanica je bila gotovo posve dogorjela. Upalila je
novu svijeću i krenula potražiti brata Dominikusa.
Starac joj je krenuo ususret na pola puta. Doimao se uzbuđenim.
„Glupanima bi trebalo zabraniti pristup knjigama”, ljutio se on i pružio Afri
malu knjižicu s dvije glomazne kopče.
„Što je to?” Ona otvori knjigu i pročita naslov, napisan finim rukopisom:
Castulus a Roma – ALCHIMIA UNIVERSALIS.
„Prije je ovdje bilo reda”, zabrunda zlovoljno monah, „svaku sam knjigu
mogao pronaći za tren. Kako ste rekli da se zove novi knjižničar?”
„Jakob Luscinius.”
„Grozan čovjek!”
„Poznajete ga?”
„Ne osobno. Ali, onaj tko se prema knjigama odnosi tako kao taj Luscinius,
mora da je grozan čovjek.” Odmah zatim doda: ,,U ovoj Alkemiji ćete naći
recepturu za tekućinu kojom ćete zapis na pergamentu učiniti vidljivim. Sada me
morate ispričati. Još malo pa će zora.”
Afra ga je htjela zadržati, ali je znala da bi ga time dovela u nevolju.
Prije nego što je za sobom zatvorio vrata, starac šapne: „Za sedam dana ću
opet doći, djevo. Pobrinite se da dotad pribavite tekućinu. Onda ćemo još
jednom popričati o pergamentu – naravno, ako želite.”
 Itekako je željela! Afra je pomislila kako je brat Dominikus ušao u njezin
život kao dar s neba. On je bio jedini koji nije mogao imati nikakve koristi od
pergamenta. Kakve bi koristi imao od njega u ubožnici Svetog Trojstva? Zlato i
bogatstvo bili su posljednje što je njega zanimalo.
Vratila se do svog ležaja i pokušala zaspati, kad ju je odjednom obuzeo
neki neobjašnjivi nemir. Unutarnji glas ju je nagnao da ustane i potraži
pergament. Zato je ustala, uzela lojanicu i uputila se u hodnik u stražnjem dijelu
prostorije. Našla bi put i u snu, kao i knjigu u koju je sakrila pergament; znala je
naslov kao Očenaš: Compendium theologicae veritatis.
Kad je stigla pred policu gdje je knjiga trebala ležati na najgornjoj polici,
Afra je podigla svjetlo. Polica je bila prazna. Zurila je u prazne redove i tek je
nakon nekoliko trenutaka shvatila što se dogodilo: knjiga s pergamentom je
nestala.
Afra je posvijetlila u svim smjerovima. Osim prazne police, sve je
izgledalo isto kao i proteklih dana. Još uvijek nije vjerovala da je knjiga nestala
iz knjižnice. Mora da je Luscinius te knjige premjestio negdje drugdje.
Iako se bližila jutarnja molitva i brat Jakob, kojega je mogla o tome pitati,
se uskoro trebao pojaviti, Afra je u nestrpljenju počela tražiti Compendium.
Kako da objasni Lusciniusu da traži upravo tu knjigu, a da mu istodobno ne oda
tajnu? Morala ju je naći prije nego što se pojavi.
Među mnoštvom knjiga, najlakše se snaći ako su poredane po abecednom
redu. No, to vrijedi jedino u slučaju – da je autor djela naveden i da su sve
knjige iste veličine. No, budući da u ovoj knjižnici za većinu knjiga nije bio
naveden autor i da su bile različitih veličina, bilo je potrebno poznavati sistem
po kojemu su bile poredane. A budući da Afra nije uspjela dokučiti sistem brata
Jakoba, njena je potraga za Compendiumom nalikovala potrazi za iglom u plastu
sijena. Naravno, njezina je potraga bila uzaludna.
Konačno, kad je svanulo, pojavio se Luscinius s vrčem vode i kruhom koji
je neopaženo uzeo iz kuhinje.
Afra je izgledala uspaničeno. „Gdje su knjige s najzadnje police?” upita ga
ona.
„Mislite na primjerke teoloških radova?”
„Knjige na najzadnjoj polici!” Afra ga je uhvatila za rukav i odvukla ga u
stražnji dio knjižnice. „Ovdje”, reče ona pred praznom policom, „gdje su knjige
s ove police?”
Brat Jakob je začuđeno pogleda. „Tražite li neku određenu knjigu?”
nesigurno upita.
„Da, Compendium theologicae veritatis!”
Luscinius s olakšanjem kimne glavom. „Slijedite me!”
Sigurnim korakom je prešao široki središnji prolaz i uputio se u upravo
onaj prolaz u kojemu se prošle noći zadržao brat Dominikus. „Evo je”, reče i
izvuče knjigu iz najdonjeg reda. Radoznalo doda: „Volio bih znati zašto vas
zanima baš ta knjiga o teologiji. Napisana je na latinskom i teško je razumljiva.
No, tražena je u teološkim krugovima.”
Što da na to odgovori? Stjerana u kut, Afra se odluči za istinu; barem za
djelomičnu istinu. „Moram ti nešto priznati, brate Jakobe. U tu sam knjigu
sakrila jedan važan dokument. Nije mi bio bitan sadržaj djela, već njegov opseg.
Knjiga mi se činila prikladnom da u nju sakrijem presavijeni pergament. Eto,
sada znaš!”
Afra otvori knjigu. Pergament je umetnula između posljednje stranice i
korica. No, tamo nije bilo ničega. Ubrzano je počela listati stranice.
„Nestao je”, promuca i zatvori knjigu.
„Onda to nije ona knjiga koju tražite!”
„Nije? Ali ovdje piše: Compendium theologicae veritatis!” No, još dok je
govorila, obuzela ju je sumnja. Drukčije se sjećala rukopisa i redoslijeda redaka.
„Što to znači?” u nevjerici upita.
„Reći ću vam”, reče Luscinius. „Knjiga koju držite u ruci autorov je
original i gotovo je tristo godina stara. Knjiga koju ste odabrali kao skrovište za
vaš dokument je prijepis koji su sastavili monasi ovoga samostana za
benediktince iz Montecassina. I to nije jedina kopija. Ukupno je prepisano
četrdeset i osam knjiga koje nisu ostale u samostanu Montecassino. Zauzvrat,
ovaj dominikanski samostan dobiva trideset i šest prijepisa knjiga koje nemamo.
Manus manum lavat– ruka ruku mije. Shvaćate li?”
„Shvaćam, vrlo dobro”, ražesti se Afra, „ali, mene zanima samo jedno: gdje
je sada prijepis Compendiuma?”
Luscinius zbunjeno slegne ramenima: „Negdje na putu za Italiju.”
„Recite mi da to nije istina!”
„Istina je.”
Afra ga je najradije htjela zadaviti, no onda se sjetila da Luscinius za to
uopće nije bio kriv. Nije mogao znati da je pergament sakrila upravo u tu knjigu.
„Je li taj dokument bio važan?” oprezno upita Luscinius.
Afra nije odgovorila. Činila se odsutnom. Što joj je sad činiti? Progutala je
suze. Ni u najcrnjim snovima ne bi se tome nadala. Zato isprva nije pridala
važnost Lusciniusovim riječima kad je rekao:
„Gereon, sin bogatoga trgovca Michela Melbrügea, jučer se uputio u
Salzburg. U tamošnjem samostanu sv. Petra preuzet će novu pošiljku knjiga.
Ako se dobro sjećam, putovat će u Veneciju, Firencu i Napulj, gdje namjerava
prodati kožu, sedla i spužve. Rekao je da će se vratiti za četiri mjeseca ako ga
vrijeme posluži.”
Afru je boljela pomisao da je pergament za nju zauvijek bio izgubljen.
Rukom je pritisnula usta jer se bojala da će početi vrištati. Toliko je bila
uzrujana.
Luscinius je to primijetio i pokušao je smiriti. „Ne znam bi li vam se trošak
isplatio”, reče naglašeno ležernim tonom, „ali, zašto ne unajmite kola i pokušate
dostići mladog trgovca? Doduše, Gereon Melbrüge ima dan prednosti, ali morali
biste ga dostići prije Salzburga!”
Afra ga pogleda kao da joj je pokušao otkriti tajno Ivanovo Evanđelje.
„Misliš da bih mogla...”, zamuckujući upita.
„Ako je taj dokument doista važan, trebali biste barem pokušati. Recite
mladom Melbrügeu da vas šalje knjižničar iz dominikanskog samostana. Recite
mu da sam u jednoj od knjiga zaboravio važan dokument Reda. Ne vidim
razloga zašto vam ga ne bi dao.”
Iako ga je trenutak ranije htjela zadaviti, Afra je Lusciniusa sada najradije
poželjela zagrliti. Još uvijek nije sve bilo izgubljeno.
„Još je rano”, primijeti jednoruki knjižničar. „U ovo se doba kočijaši
okupljaju u sjeni katedrale i čekaju ne bi li ugovorili kakav posao i utovar.
Požurite se; onda pred sobom imate cijeli dan. Neka vas čuva Bog na putu!”
Jakob Luscinius je odagnao Afrin očaj. „Želim ti svu sreću!” reče ona,
prividno mirno, i krene prema izlazu. „Prošuljat ću se kroz vrata za siromašne
grješnike. Ne brini se!
U prolazu je posegnula za ALCHIMIOM.

Te je noći zahladilo i Afra je drhtala cijelim tijelom kada je od dominikanskog

samostana krenula ulicom Prediger. Sunce se još nije bilo uzdiglo na horizont.
Na vlažne i sjenovite gradske ulice, koje su se polako budile, još nije doprla ni
zraka sunca.
Afra se uputila u ulicu Münster, gdje su novčari držali svoje mjenjačnice.
Kod bogatog novčara Salomona, Afra je pohranila svu svoju ušteđevinu. ‘Kakva
sreća’, pomislila je, jer da je novac čuvala kod kuće, izgorio bi u požaru i ostala
bi bez novčića.
Salomon, krupan čovjek srednjih godina, imao je neodržavanu tamnu bradu
i crni šešir na goloj glavi. Upravo je otvorio svoju mjenjačnicu i zauzeo mjesto
iza drvenog pulta. Zlovoljno je čekao mušterije koje će mu donijeti novi dan.
Mjenjačnica je bila tri stepenice niže od ulice Münster i Afra se, iako nije
bila osobito visoka, morala sagnuti da ne udari glavom o niski dovratak. Unutra
je bilo tako mračno da se nije vidio prst pred nosom. Novac rađa pohlepu, a
novčar se odlučno opirao paljenju svjetla nakon što bi svanuo dan i tako se kod
njega činilo kao da je opet zavladala egipatska tama.
Iako je Afru poznavao iz viđenja, novčar se držao svog rituala s kojim je
dočekivao svakoga tko bi kod njega svratio. Nagnut nad svoj pult, kratko je
podignuo pogled i bez da ju je pogledao, jedva čujno otpjevušio: „Tko ste, recite
svoje ime i pohranjeni iznos” .
„Dajte mi dvadeset guldena od moje ušteđevine. Ali brzo, žuri mi se.”
Odlučan ton rano ujutro još je više ozlovoljio novčara. Mrzovoljno se
uspravio i nestao iza pulta.
 Afra je hodala gore-dolje po mjenjačnici, kada je u nisku prostoriju ušla
otmjena žena. Nosila je putnu odjeću i bič u ruci. Afra joj srdačno kimne, a ova
bez sustezanja reče: „Zar vi niste žena graditelja katedrale Ulricha von
Ensingena? Poznajem vas s biskupove gozbe.”
„Da – i?” odbrusi joj Afra. Nije se mogla sjetiti da ju je već srela.
Tim više ju je sljedeća rečenica žene u putnom kostimu zapanjila: „Čula
sam za vašu sudbinu: kuća vam je izgorjela, muž u zatvoru. Ako trebate
pomoć...”
„Ne, ne”, odbila je Afra, iako nije imala ni krova nad glavom. Ponos ju je
sprečavao da ikoga zamoli za pomoć.
„Možete mi vjerovati”, reče žena i priđe joj bliže. „Ja sam Gysela, udovica
tkalca vunene robe Reginalda Kuchlera. Nije lako ženi koja je sama na svijetu.
Muškarci ovakve poput nas rado vide kao plijen. Biskup tu nije iznimka.”
Afra je razmišljala je li Kuchlerica na nešto aludirala; je li primijetila
nasrtaje pohotnog biskupa. No, još dok je tražila odgovor, Gysela ju preduhitri:
„Pokušao je zavesti svaku koju je ikada pozvao na jednu od svojih gozbi. Ni vi
niste bili iznimka.”
Sjetivši se biskupove gozbe, Afru obuzmu mračne misli. Još uvijek je imala
neriješenih računa s Wilhelmom von Diestom. Istina, biskup je imao svu moć i
mogućnosti da je izbavi iz očajničke situacije. No, za koju cijenu! Život ju je,
doduše, ogrubio, ali da bude nečija priležnica... ne, na to nije mogla pristati.
„Možda biste trebali na neko vrijeme nestati iz Strasbourga”, iznenada reče
žena.
Afra je oklijevajući pogleda. „To sam i namjeravala”, reče.
„Tražim pratilju na putovanju za Beč. I kočijaš bi bio dovoljan; no, put na
istok prilično je lagodan, a moji vuneni materijali nisu neki teret. Mislim da to
dvije žene poput nas mogu svladati.”
„Putujete u Beč?” zapanjeno upita Afra. „Salzburg vam je, dakle, usput!”
„Tako je.”
„Kada bismo otputovale?”
„Konji su već zauzdani. Moja kola čekaju na trgu iza katedrale.”
„Samo vas je Nebo poslalo!” uzbuđeno uzvikne Afra. „Moram hitno u
Salzburg. Hitno, čujete li!”
„To ne ovisi o meni”, reče žena. ,,No, recite mi, zašto tako žurite otputovati
u Salzburg?”
Prije no što joj je Afra dospjela odgovoriti, novčar se vratio noseći jednu
malu kožnu torbicu i na pultu odbrojio dvadeset guldena.”
„Vjerojatno se namjeravate tamo zadržati duže vrijeme”, primijeti Gysela
kada je ugledala pozamašnu svotu novca. „Sva moja roba nema toliku
vrijednost.”
Nakon što je Afri predao novac, novčar se okrene prema ženi. „Tko ste,
recite svoje ime i pohranjeni iznos.”
 „Dajte mi deset guldena od moje ušteđevine.”
Uto je novčar stao lamatati rukama iznad glave i počeo jadikovati što već
rano ujutro mora iz kase izvaditi toliki iznos. Nestao je jadikujući i psujući.
Žene su se dogovorile sastati za sat vremena na trgu. Afra je još morala
kupiti odjeću i najosnovnije potrepštine za put jer više nije imala ničega osim
odjeće koju je nosila.
 Bile su žedne i gladne i nadasve umorne, pa su se jedva držale
na kočijaškom sjedištu. No, kada su se pred njima na zapadu
pojavili strmi brežuljci i obrisi grada, glad, žeđ i umor nestali
su kao rukom odneseni. Gysela je konje posljednjih nekoliko milja natjerala u
galop, što nije učinila u svih devet dana putovanja, a Afra se uplašeno držala za
sjedalo.
Iako su dva izdržljiva grla bila snažna, a Kuchlerica iskusna s konjima, put
od Strasbourga do Salzburga trajao je dva dana duže nego što su predvidjele.
Kasnile su zbog nevremena s jakim pljuskovima koje ih je iznenadilo u
Švapskoj. Gysela Kuchler se bojala za teret i sa svojom je zapregom potražila
zaklon u jednom osamljenom svratištu u blizini Landsberga. Kada su idućega
dana nastavile vožnju, putovi su bili poplavljeni i kola su više puta do osovina
utonula u blato. Na nekim su im mjestima put prepriječili srušeni hrastovi.
Jesenje je sunce škrto provirivalo iza brda, a duboka je sjena prekrivala
grad koji se smjestio u kotlini između brda i rijeke Salz. Salzburg nije bio velik i
bio je blagoslovljen dražesnim krajolikom. Ljudska ruka ovdje nije mnogo
narušila sklad prirode. Bili su tu tek jedan omanji, gotovo nezamjetan dvorac
iznad grada, nekoliko samostana s obje strane rijeke, nezgrapna katedrala i
nekoliko pristalih građanskih kuća oko tržnice – ostalo se nije posebno isticalo.
Salzburg je svoj značaj dugovao svojem položaju. Tu su se križale
najvažnije ceste od sjevera prema jugu i od zapada prema istoku, a od najveće
važnosti za grad bila je rijeka Salzach, divlja planinska brzica, niz koju se
brodovima prevozila dragocjena sol iz brda.
Stražar koji ih je propustio pred gradskom kapijom, poslao ih je u
gostionicu u blizini mosta, gdje će, naglasio je, one i njihovi konji biti i više
nego dobro zbrinuti. Dolazak dviju žena bez pratnje izazvao je manje pozornosti
u Salzburgu nego u mjestima u koja su dotad svraćale.
Vlasnik gostionice s druge strane riječne obale dočekao ih je neočekivano
susretljivo i bez naznaka nepovjerenja koje ih je dotad pratilo. Znao je
prepoznati zabludjele krasotice, “salonske žene”, kako su nazivali “slobodne”
dame, a takve nije primao pod svoj krov. No, kako su Gysela i Afra putovale
pristojnim kolima, dočekane su s poštovanjem kao kakve ugledne dame.
Afra i Gysela su se zbližile na iscrpljujućem putovanju. Povezivala ih je
ista sudbina. Obje su, iako iz različitih razloga, izgubile svoje muškarce i bile
prisiljene sudbinu uzeti u svoje ruke. Kuchlerica, koja je bila nekoliko godina
starija od Afre, na dugom se putovanju pokazala mnogo razgovorljivijom. Afra
je njoj povjerila tek djeliće svoje prošlosti i prešutjela je pravi razlog svoga
putovanja, čak i nakon opetovanih upita.
 Nakon što su se gostioničarovi ljudi pobrinuli za konje i kola, uputile su se
u gostionicu kako bi utažile glad i žeđ. Gosti koje su tamo zatekle većinom su
bili riječni brodari, sve redom grubijani, koji su sa svojim brodićima, koje su
nazivali “pločama”, pristajali od lučice do lučice. Kada su ugledali dvije žene
koje su putovale bez pratnje, blenuli su u njih kao telad. Neki su im ulijetati s
drskim upadicama, a neki dobacivali nedolične poglede.
Nakratko je žamor u gostionici utihnuo, na što je Gysela, nakon što su našle
mjesto na donjem dijelu dugačkoga stola, uzviknula: „Što ste tako zinuli? Još
nikada niste vidjeli dvije pristale žene, ili što?”
Drski istup Kuchlerice ostavio je muškarce zbunjenima. Brzo su nastavili
razgovor i više nisu obraćali pažnju na njih.
Takva je gostionica, na sjecištu puteva, bila najbolje mjesto za saznati
novosti iz dalekoga svijeta. A bilo je tamo brodara koji su znali dobro naplatiti
sve što bi na svojim putovanjima saznali. Za besplatan obrok i piće, takvi bi se
raspričali i o ubojstvima koja se nisu dogodila i čudima koja se nikada nisu
ukazala. No, ljudi su, bilo prosjaci bilo plemići, žudili za svježim glasinama.
Čak i kada bi se ispostavila lažnima, ipak su imali o čemu razgovarati.
Nadahnutim glasom, poput kakvog propovjednika, jedan je riječni brodar,
koji je, sudeći po njegovoj odjeći, doživio i bolje dane, započeo pričati kako je
na vlastite oči vidio kako je u Beču jedan zmaj od platna podignuo čovjeka u
zrak i neozlijeđenog ga spustio nekoliko metara dalje na zemlju. To se čudo
dogodilo pomoću vatre koja je bila raspirena ispod platnenog zmaja. Jedan pak
trgovac sa sjevera nato je nadodao da je arbaleta odslužila svoje i da će se ratovi
ubuduće voditi samo s topovima na barut, iz kojih će funtu teške željezne kugle
letjeti pola milje na neprijateljski teritorij.
Kada se u razgovor umiješao jedan putnik s Rajne, iz Ulma, Afra se
nehotice trgnula. Ulm je bio prvi njemački grad, pričao je ovaj, u kojemu su
svinje i perad bili protjerani s ulica. Na taj se način nastojalo spriječiti širenje
kuge koja je bjesnila u Francuskoj i Italiji i već pokosila na tisuće ljudi.
O kugi su se tada svi naveliko raspričali. Nemilosrdna pošast mogla je
ponovno izbiti svakoga dana, bilo gdje. Trgovci i putnici donosili su vijesti o
tome kako se smrtonosna bolest širila poput vjetra.
Tako je jedan u crno odjeveni učenjak, čiji je habit s bijelim ovratnikom i
širokim rukavima odavao da je magistar umjetnosti, izazvao nemir među
prisutnima kada je razmetljivo izjavio kako se u Veneciji, gdje je upravo
bjesnjela kuga, ispostavilo da je otporan na bolest. Njegovi susjedi za stolom,
koji su dotada sa zanimanjem slušali njegove učene riječi o umjetnosti i kulturi
južnih naroda, nato su se, jedan za drugim, počeli okretati od njega, dok
naposljetku nije ostao sam za stolom i ušutio.
Site od obilne večere i jezivih priča, Afra i Gysela ubrzo su otišle u svoju
sobu gdje su, kao i svake noći, dijelile krevet.
Oko ponoći, Afru je iz sna prenulo monotono pjevušenje noćnoga čuvara
koje je odzvanjalo ulicom. Kada je njegov prodorni glas konačno utihnuo, Afra
više nije mogla zaspati. Razmišljala je o pergamentu skrivenom u knjizi, kojoj
se odjednom osjećala blizu.
U nekom polusnu, odjednom je osjetila kako joj je nečija ruka nježno
pomilovala grudi, prešla preko trbuha i zavukla se između bedara, gdje ju je
počela nadraživati kružnim pokretima. Zatečena, Afra se prepala.
Dotad Gysela nije pokazivala ni najmanji znak da gaji naklonost prema
ženama. No, više od toga, Afru je uznemirilo to što nije učinila ništa da spriječi
njena požudna milovanja. Naprotiv, njezini su joj nježni dodiri prijali. Prepustila
se i ponudila joj svoje tijelo, a zatim je i sama krenula, isprva bojažljivo, no
zatim sve odlučnije, istraživati Gyselino bujno tijelo.
Svih joj svetaca, nikada ne bi vjerovala da bi joj žensko tijelo moglo pružiti
toliko strasti. Kada je među nogama osjetila Gyselin jezik, ispustila je tihi,
prigušeni krik i naglim se pokretom okrenula u stranu.
Afra je ostatak noći provela otvorenih očiju, glave poduprte rukama,
razmišljajući bi li žena mogla voljeti i žene i muškarce. Bila je uznemirena i
zbunjena noćašnjim događajem. Jutro je dočekala u nemiru.
Nije znala kako da se idućeg dana postavi prema Gyseli. Zato se, kad je
svanulo, iskrala iz kreveta i odjenula, pa se uputila u Samostan sv. Petra na
drugoj strani rijeke.
Samostan je bio smješten u sjeni katedrale, u podnožju Monaškog brda, i
jednim je dijelom čak bio isklesan u stijeni koja je okruživala grad poput
prirodnog obrambenog zida. Pristup samostanu, u kojemu je dan već odavno
započeo, priječila su željezna vrata. Pred kapijom su se muvali prosjaci i
bludnice koje prošle noći nisu uspjele prodati svoje tijelo, te četiri mlada
učenjaka na putu za Prag koji su molili za jutarnju juhu.
Kada se Afra pokušala progurati do ulaza, zadržao ju je jedan bezubi starac
u dronjcima rekavši joj neka stane u red kao svi ostali. Nije valjda mislila da je u
svojoj otmjenoj haljini bolja od njih. Nasreću, u tom su se trenutku vrata otvorila
i prosjaci su se stali gurati u dvorište samostana.
Mladi vratar, iskušenik sa svježom tonzurom koji još nije iskusio život,
nepovjerljivo je promotrio Afru kada mu je objasnila da s bratom knjižničarom
mora porazgovarati o jednoj važnoj stvari. Kazao joj je da jutarnja molitva još
nije završila i da se dotad mora strpjeti. No, ako želi jutarnju juhu...
Afra mu je zahvalila i odbila, iako je juha od brašna, koju su dva monaha
donijela u dvorište u čađavom kotlu, širila miris koji je otvarao tek. Prosjaci su
se poput zvijeri sjatili oko kotla i uprljanim zdjelama i okrnjenim posudama
počeli grabiti porcije bijele tekućine.
Konačno se pojavio i brat knjižničar; bio je to mladolik monah kojemu
težina samostanskoga života još nije bila urezana na licu. Pristojno je upitao
Afru što želi.
Afra je morala slagati jer knjižničar nije smio ni u što posumnjati.
 ,,Danas”, započela je čvrsta glasa, „bi vam u posjet trebao doći jedan
trgovac iz Strasbourga. Putuje za Italiju i sa sobom nosi bačvu knjiga koje su
namijenjene samostanu Montecassino.”
„Mislite na mladog Melbrügea! Što s njim?”
„Monasi u Strasbourgu zabunom su mu dali pogrešnu knjigu. Riječ je o
naslovu Compendium theologicae veritatis. Zamolili su me da knjigu vratim u
Strasbourg.”
Knjižničar reče: „Bog je, izgleda, htio drukčije! Došli ste prekasno, djevo.
Melbrüge je još prije dva dana otputovao za Veneciju.”
„Nije moguće!”
„Zašto bih vam lagao, djevo? Bio je u velikoj žurbi. Ponudio sam mu
prenoćište, no odbio je i rekao da želi prijeći planine prije nego što zahladi.
Znate, takva su putovanja prilično opasna u ovo doba godine.”
Afra je razočarano zurila u njega. ,,U tom slučaju vam zahvaljujem”,
odvratila je.
Na drvenom mostu, Afra se zamišljeno zagledala u tirkiznu vodu Salzacha.
Uslijed jutarnje tišine, moglo se čuti šuštanje pijeska i kamenja koje je planinska
rijeka nosila sa sobom. Treba li odustati? Zar joj razum nije nalagao da je
najbolje da odustane od svega? No, odjednom je osjetila dašak vjetra. Kraj glave
joj je proletio golub, vinuo se poput strijele u visine i odletio uz rijeku – prema
jugu!

Iz ulice Brücken ususret joj je krenula Gysela. Doimala se zabrinutom. Prišavši

joj, ljutito reče: „Zabrinula sam se. Odšuljala si se iz kreveta. Ta gdje si bila tako
rano?”
Afra nije podizala pogled. Ne zbog Gyseline ljutnje, već zbog sinoćnjeg
događaja. Gysela se, s druge strane, ponašala kao da se ništa nije dogodilo. Afra
naposljetku odgovori: „Imala sam nešto za obaviti u Samostanu sv. Petra. Zbog
toga sam i krenula na put. Nažalost, nisam obavila što sam kanila. Morat ću
otputovati u Veneciju. Izgleda da nam se putovi ovdje razilaze.”
Gysela ju je prodorno motrila. ,,U Veneciju?” reče ona nakon kraće šutnje.
„Ta ti si poludjela! Nisi li čula da tamo bijesni kuga? Ta tko svojevoljno srlja u
takvu opasnost?!”
„Ne činim to na svoju volju. Imam jedan zadatak za obaviti. Uostalom,
možda uopće nije toliko opasno. U gostionici ću zasigurno naći nekoga tko
sljedećih dana kreće na put preko Alpa. Tebi zahvaljujem što si me tako
spremno povela sa sobom.”
Obje su tada šutke krenule prema gostionici. ,,Ja sam već upregnula konje”,
rekla je Gysela kada su stigle pred vrata gostionice. „Tvoja prtljaga je još uvijek
u sobi.”
Afra je samo šutke kimnula i iznenada su se, jecajući, našle u zagrljaju.
Afra je osjetila poriv da Gyselu odgurne od sebe – to joj je govorio neki
unutarnji glas – no, nije se mogla othrvati svojim osjećajima i bespomoćno joj je
uzvratila zagrljaj.
„Konji su zauzdani!” Iz gostionice je izašao gostioničar i prekinuo ih.
Gysela se na trenutak lecnula, a zatim rekla: „Obje ćemo otputovati u
Veneciju.”
Afra ju je zapanjeno pogledala. „Ali, ti putuješ u Beč! Što ćeš u Veneciji?”
„Pa što! Zapravo je svejedno gdje ću prodati robu; u Beču ili Veneciji,
kakva je razlika?”
„Ne bih znala”, odvratila je Afra, zatečena Gyselinom iznenadnom
odlukom. „Ne znam ništa o prodaji tkanina. Ali, nisi li maloprije bila protiv
odlaska u Veneciju?”
„Kada je dan dug, suviše pričam”, rekla je Gysela i nasmijala se.
Još istoga dana obje su krenule za Veneciju.

Prolaz preko Tura, dijela istočnih Alpa, do kojega su stigle sljedećeg dana, bio je
strm i težak i izvukao je posljednje trunke snage iz konja. Na stjenovitom, jedva
prohodnom putu prema jugu, Afra i Gysela gdjekad su morale gurati kola ne bi
li prešle uspon, a svako su malo nailazile na slomljena kola i kosture uginulih
teglećih životinja.
Četvrtoga dana i na kraju snaga, stigle su do doline Drave i živopisnog
gradića Villacha, koji je živio od obližnjeg rudnika i brojnih trgovačkih naselja
koja su se nizala sve do Augsburga, Nürnberga i Venecije. Biskup od Bamberga
nekoliko je stoljeća bio protektorom toga unosnog grada.
U jednoj od brojnih gostionica uz tržnicu, putnice su zastale da počinu.
Gostioničar, koji se pobrinuo za njihove oslabjele konje, rekao im je da bi u
Veneciju trebale stići za tri dana. No, dodao je, iz pravca Venecije već tri dana
nisu stigla nijedna kola.
Dok se Gysela bavila teretom i konjima, Afra se u drugim gostionicama
raspitivala je li tko poznavao ili susreo strazburškog trgovca Gereona
Melbrügea. Jedan trgovac platnima iz Koblenza jednom je sreo staroga Michela
Melbrügea; no, to je bilo davno. Na upit o mladome Gereonu, Afra je nailazila
samo na odmahivanje glavom. Bila je već posve obeshrabrena.
Iznenadna naklonost koja je između Afre i Gysele planula poput vatre
prerasla je za vrijeme napornog puta u zbunjenost, bez nekog vidljivog razloga.
Iako su u prenoćištima i nadalje dijelile krevet, izbjegavale su svaku nježnost.
Čak bi se trgnule i od najmanjeg dodira, kao da bi ga ona druga mogla pogrešno
shvatiti.
Zato je daljnje putovanje većinom prolazilo u šutnji. Često obje čitav dan
ne bi progovorile ni riječi. Samo bi nijemo promatrale pejzaž, koji je postajao
sve ravniji. Put je dugo slijedio tok presušene rijeke koja je u zavojitim petljama
vijugala suncem opaljenom ravnicom.
 Oko podneva trećega dana, na horizontu su se pojavili tamni oblaci dima.
Kužne vatre! prošlo je Afri kroz glavu, no prešutjela je to. Gysela tom prizoru
nije pridala nikakvu pažnju i udarcem biča je konje natjerala u kas. Utabani stari
put ravno se protezao širokom ravnicom. Do svoga odredišta stigle su brže nego
što su mislile.
Već neko vrijeme iz suprotnoga smjera nisu naišla nijedna kola. Zato im je
laknulo kada im je iznenada put prepriječio jedan muškarac divlja i odlučna
pogleda s podignutom helebardom.
„Dove, belle signore”, dovikne im on, a Gysela posegne za novčićem kako
bi ga podmitila. Kada je muškarac koji je izgledao poput drumskog razbojnika
uvidio da su stigle s one strane Alpa, reče, natucajući njemački: „Kamo vas put
vodi, ljepotice?”
„Govorite naš jezik?” Gysela se pravila zadivljenom.
Muškarac slegne ramenima i ispruži ruke. „Svaki Venecijanac govori više
jezika – ako nije glup. Znate, Venecija je svjetski grad. Putujete u Veneciju?”
Žene kimnu.
„Znate li da u Veneciji bijesni kuga? Pogledajte vatru tamo preko na
otocima. Spaljuju mrtve, iako se to protivi volji Svete majke Crkve. Liječnici za
kugu kažu da je to jedini način da se spriječi njeno širenje.”
Afra i Gysela su se zabrinuto pogledavale.
„Prema donesenom ukazu”, nastavi muškarac, „nitko ne smije ući ili izaći
iz grada. To je naredila Signoria, venecijansko Vijeće. Ali, Venecija je velik
grad i ima mnogo malih otočića koji su smješteni nedaleko obale. Nemoguće je
uspostaviti potpuni nadzor nad njima.”
„Ako sam dobro razumjela”, upita oprezno Gysela, „mogli biste nas
odvesti do Venecije?”
„Upravo tako, belle signore!” Na licu mu se polako javljao sve
dobrohotniji izraz. „Ja sam Jacopo, ribar sa San Nicole, najmanjeg naseljenog
otoka u laguni. Ako želite, ukrcat ću vas zajedno s teretom na svoju gondolu i
prevesti do Rialta gdje žive trgovci. Što prevozite?”
„Vunene materijale iz Strasbourga”, odgovori Gysela.
Jakopo tiho zafućka kroz zube. „Onda sigurno želite do Fondaca dei
Tedeschi.”
Gysela je čula za Fondaco. Rialto je bio najbolje mjesto za prodaju robe
njemačkih trgovaca i iako je bila tek obična udovica tkalca vunene robe, ona
uzvikne: „Da, tamo nas vodite!”
Ribar je signorama ponudio i da će se pobrinuti za konje i kola dok one ne
obave svoje poslove. Kada su ga one upitale koliko će ih to stajati, Jacopo je
rekao da će se o tome dogovoriti naknadno.
Poput većine ribara u laguni, i Jacopo je na obali imao drvenu kolibu.
Odveo ih je do nje i tamo smjestio konjsku zapregu. Nedaleko odande, na plitkoj
se vodi ljuljala gondola. Nad more se spuštala noć. Iza oblaka gustog tamnog
dima nazirali su se tek obrisi Venecije.
 „Vrijeme je novac”, reče Jacopo dok su istovarivali kola. Dao im je znak da
požure. „Moramo se požuriti prije nego što se na otoke spusti noć. Svjetlo bi nas
odalo.”
Afra je tek tada imala priliku vidjeti čvrsto zapakirane bale platna koje je
Gysela prevozila. Među njima su bili fini, jednobojni vuneni materijali u
pastelnoj oker boji i blistavoj purpurnocrvenoj, ali i materijali s umjetničkim
uzorcima, cvijećem i gerlandama, u skladu s ukusima toga vremena.
Dok su istovarivali jednu po jednu balu platna, Afra je primijetila nekoliko
jedinstvenih uzoraka i odjednom se trgnula.
Nije ju zaprepastila otrovnozelena temeljna boja platna, već jedan neobični
uzorak. Istoga trena kada ga je ugledala, pred očima je vidjela omamljujući
komad platna kojim ju je netko u Strasbourgu onesvijestio. Tkanina je bila iste
boje, a na njoj isti zlatno izvezeni uzorak, križ s poprečnom gredom. Teško
dišući, Afra je osjetila kako joj je krv proključala u žilama.
Činilo se da Gysela nije uočila njen nemir. Vrijedno se dala na posao. Nije
ni primijetila da se Afra počela tresti cijelim tijelom. Dok je bale s neobičnim
uzorkom prenosila do gondole, Afra je pokušala shvatiti što je to moglo značiti.
Misli su joj se kaotično rojile u glavi. Mogla je to, dakako, biti slučajnost, no, s
druge strane, što ako je Gysela poslana za njom ne bi li otkrila tajnu
pergamenta? Teškom je mukom uspjela zadržati mirnoću.
Nakon što je teret bio prekrcan, Jacopo je gondolu kroz plitku lagunu
pogurnuo u smjeru otoka. Nakon pola milje stigli su u duboke vode i ribar je
posegnuo za veslima. Nisu bili jedini koji su se pod okriljem noći uputili u grad
na vodi. Brodari su si međusobno davali signale tihim fućkanjem. Tako su mogli
biti sigurni da neće naletjeti na stražare koji su brzim, uskim čamcima kružili
lagunom. Tijekom vožnje, Jacopo i njegove putnice nisu izmijenili ni riječi.
Vožnja gondolom činila se beskrajnom, a u Afri je rastao strah. Strah od
nepoznatog joj svijeta, od kuge i od Gysele, kojoj više nije mogla vjerovati.
U tami, uz tek škrti odsjaj mladoga mjeseca, pred njima su izranjavali otoci
i doimali se poput golemih brodova. Činilo se da je Jacopo taj put znao i
žmirečki. Sigurno je vodio gondolu kroz tjesnac između otočića San Michele i
San Christofano, da bi naposljetku pristao pored dugačke zgrade s uskim
prozorčićima.
Kamene, vodom isprane stepenice, vodile su do nezaključanih drvenih
vrata. Iza njih se pružala prostrana niska prostorija u kojoj su bili nagomilani
drvo, krzna, vuna te brojne škrinje i bačve. Ovdje je njihov teret za prvu ruku
bio siguran, rekao je Jacopo.

Cannaregio, kako se zvao sjeverni dio Venecije, većinom su nastanjivali trgovci

i zanatlije. Živjeli su sami za sebe i strance su dočekivali s nepovjerenjem. No,
među njima je vladala sloga, i onaj tko bi se drznuo noću zaključati kuću, bio bi
prezren i na sebe bi navukao kojekakve sumnje.
 Zbog izoliranosti, u Cannaregiu se kuga nije proširila u tolikoj mjeri kao u
južnom i istočnom dijelu Venecije, koje su nastanjivali trgovci i brodograditelji i
gdje je ponekad stranaca bilo više negoli rođenih Venecijanaca.
Afra i Gysela prenoćile su u skromnoj krčmi u blizini stovarišta.
Gostioničar je na prvom katu svoje trošne kuće iznajmljivao slamarice koje su,
sudeći po mirisu, bile od žetve od prije dvije godine. Usto, žene su svoj ležaj
morale dijeliti s jednom brojnom obitelji iz Trsta koja je ovdje zaglavila i već tri
tjedna odgađala odlazak.
Iako su noć provele u neudobnosti, Afri je laknulo što nije ostala sama s
Gyselom. Osjećala je da je neprestance pod njenim budnim okom i nije znala
kako da se ponaša prema njoj.
Činilo joj se suviše opasnim da Gyseli kaže istinu u lice. Bojala se što bi
ova učinila kada bi joj rekla da je prozrela njene prave namjere. Sve dok ju je
ostavljala u uvjerenju da nije ništa slutila, nije se imala čega bojati.
Sljedećeg su se jutra Afra i Gysela složile da će svaka poći obaviti svoje
poslove. Kako je njihov odnos zahladio, Gysela se svojski trudila saznati Afrine
planove.
Gdje će potražiti Gereona Melbrügea? Venecija je bila jedan od najvećih
gradova na svijetu, s više stanovnika od Milana, Genove i Firence. Potraga za
trgovcem Gereonom Melbrügeom iz Strasbourga bila je jednako uzaludna kao
potraga za iglom u plastu sijena.
Afra nije mogla znati je li Gereon uopće stigao do Venecije. Jer, bez
pomoćnika poput Jacopa, koji je lagunu poznavao kao svoj vlastiti džep, bilo je
gotovo nemoguće s kopna doći na otoke. Brzi čamci stražara posvuda su
patrolirali, a kada bi koji trgovac bio uhvaćen kako, unatoč zabrani, plovi prema
gradu, njegov bi brod, zajedno s posadom, bio potopljen vatrenim strijelama.
Prošlo je pola stoljeća otkako je Crna smrt prepolovila stanovništvo
Venecije. Brodovi iz dalekih zemalja sa svojim su teretom na otoke doveli na
tisuće štakora, a s njima i kugu. Nebrojene slike i oltari u uskim ulicama
Venecije svjedočili su o vremenu haranja Crne smrti i o tisućama mrtvih koje je
sa sobom povukla.
Venecijanci su vjerovali kako će ih molitve sv. Roku i sv. Karlu
Boromejskom, kađenje travara i sigurnosne mjere pri istovarivanju brodova
jednom zauvijek osloboditi te pošasti. No, nakon pola stoljeća uljuljkanosti
grada u sigurnost, kuga im je ponovno donijela otekla grla, čireve i crne prišteve
po čitavome licu i tijelu, i konačno smrt. One koje si sreo danas već su sutra bili
mrtvi.
Kuga! Vijest se širila Venecijom poput požara. Jeziva je jeka odzvanjala
praznim ulicama, kao da je neki zli duh pozivao na Sudnji dan.
Afra ni sama nije znala koji ju je vrag natjerao da krene u tu opasnu
pustolovinu. Sada se našla kako besciljno luta zadimljenim uličicama. Nasmrt
prestrašeni stanovnici Venecije, ne bi li se zaštitili od Crne smrti, davali su cijelo
bogatstvo za kađenje magičnim travama.
 No, od toga nije bilo mnogo koristi. Jer, što se Afra više približavala Rialtu,
dijelu grada u kojemu su živjeli ugledni trgovci i bogati poslovni ljudi, nailazila
je na sve više zaraženih; muškarci i žene, pa čak i djeca u majčinom naručju,
ležali su nasred ulica ukočena pogleda i širom otvorenih usta.
No, nisu svi bili mrtvi. Liječnik za kugu, muškarac u dugom, crnom
ogrtaču, s visokim ovratnikom koji mu je zakrivao vrat i šeširom široka oboda,
te s maskom s ptičjim kljunom koja mu je skrivala lice, obilazio je tijela i
provjeravao pokazuju li ikakve znake života. Ukoliko bi primijetio da se koje
tijelo miče, liječnik bi izvukao bocu s nekom mliječnom tekućinom i u otvorena
usta zaraženoga nakapao malo tekućine. Ukoliko tijelo ne bi pokazivalo nikakve
znake života, na pločnik bi kredom nacrtao križ.
To je bio znak za beccamorte, spaljivače mrtvih, koji su svoj posao mogli
obavljati jedino pod utjecajem alkohola. Kako bi Gradsko vijeće uopće pronašlo
ljude koji su bili voljni obavljati taj posao, osiguralo je za svakog od njih toliko
vina koliko je mogao podnijeti. Oni su sa svojim dvokolicama kružili gradom,
mrtve tovarili na kola i odvozili ih do najbliže lomače.
Kužne su vatre gorjele posvuda. Mrtva tijela u vatri raspadala su se sporo,
kao da su se opirala svom strašnom kraju. Kada je Afra ugledala spaljena tijela
staraca i malene djece, pougljenjene poput cjepanica, potrčala je koliko su je
noge nosile ne bi li pobjegla što dalje od tog strašnog prizora. Zgađeno je
pritiskala ruku na usta i prešla nekoliko mostova ispod kojih su prolazili
teretnjaci s leševima.
Kada je stigla na Rialto, gdje je Canal Grande premošćivao veliki drveni
most, zastala je. Canal Grande, koji je prolazio kroz grad u obliku naopakog
slova S, nepodnošljivo je smrdio, no Afri je laknulo jer je uspjela pobjeći od
dima i smrada spaljenog ljudskog mesa.
Na Rialtu, gdje su stanovnici bili mnogo imućniji nego u Cannaregiju, smrt
nije bila ništa milostivija. Zbog straha od zaraze, i ovdje se mrtvace izbacivalo
na pločnik ispred kuća. No, ovdje su leševe pokrivali bijelim platnom. To se nije
pokazalo dobrim rješenjem, jer, kada bi stigli beccamorti i podigli platno, ispod
bi zatekli čitav čopor debelih štakora. Poneki od tih gnusnih glodavaca bili su
veliki gotovo kao mačke i napadali su spaljivače kada bi ih ovi pokušali
rastjerati štapovima.
Iz jedne raskošne kuće sa stupovima i balkonima s pogledom na Canal
Grande – ispred koje su ležala dva leša – čuli su se glasna glazba i kriještanje
raspojasanih žena. Afra je bila zgrožena tim prizorom i ubrzala je korak. No,
upravo kada je prolazila pokraj ulaznih vrata, van je izletio jedan mladić,
odjeven u zeleni samt, zgrabio je za zapešće i povukao u kuću. Sve se to odvilo
tako brzo da se Afra nije uspjela ni snaći.
U raskošnom salonu kuće, koji je bio opremljen skupocjenim namještajem,
sastav puhača i udaraljkaša, s pokojim trzalačkim instrumentom, svirao je
istočnjačku glazbu na koju su plesale jarko našminkane djevojke u šarenim
kostimima. Kotlovi-kadionice širili su omamljujući miris.
 „Venga, venga?” povikao je mladić pozivajući Afru da zapleše. No, ona je
ostala stajati ukočena kao kip.
Mladić je bio uporan i nešto joj pokušavao reći, no ona ga nije razumjela.
Kada ju je pokušao poljubiti, Afra ga je tako snažno udarila da se srušio na pod,
na što se cijelim salonom prolomio smijeh.
Afri je tada iz pozadine prišao liječnik. Svoju je masku s ptičjim kljunom
nosio pod miškom. Na njenom jeziku, ali s izraženim naglaskom srdačno joj se
obratio: „Vi ste vjerojatno iz krajeva sjeverno od Alpa?”
,,Da”, odvrati mu Afra. „A što se to ovdje zbiva?”
„Što se ovdje zbiva?” Liječnik se nasmije. „Život, djevojko, život! Tko zna
koliko će još potrajati? Dva mrtva u ovoj kući u jednoj jedinoj noći! Što čovjeku
drugo preostaje negoli da se zabavi i proveseli. Ili vi imate kakvu bolju ideju?”
Afra odmahne glavom. Gotovo se stidjela svog pitanja. „Zar nema lijeka
protiv te pošasti?”
„Postoje raznorazni napitci i čudesni eliksiri. Ima ih koliko vas je volja, no
nisam siguran koliko su učinkoviti. Neki Venecijanci tvrde da su kugu u zemlju
donijeli medicinari i nadriliječnici ne bi li mogli zaraditi na prodaji svojih
eliksira. Neki su na samrti svojim nadriliječnicima čak ostavljali svoje palače,
samo da se spase od smrti.”
Afra je promotrila raspojasanu gomilu. Na dva divana od zlatnožutog
brokata, prekoputa čađavog kamina, dva su polugola para pred svima vodila
ljubav. Jedna bujna crvenokosa matrona zadigla je haljine i u ekstazi se
zadovoljavala drvenim falusom. Mladići pored nje pritom su je ohrabrivali
vulgarnim povicima.
Liječnik je nato samo slegnuo ramenima i pogledao Afru kao da je osjetio
potrebu da se ispriča. „Svatko čini ono za što misli da si je dotad uskraćivao u
životu. Tko zna hoće li već sutra imati prilike za to!”
Afra je tek tada shvatila u što se zapravo upustila; ne zbog mrtvih tijela
koja su posvuda ležala, već zbog tog jezivog prizora, jer, unatoč hinjenom
veselju, svima je na licu stajao ispisan strah. Po prvi je put ozbiljno posumnjala
je li pergament svega toga uopće bio vrijedan.
Nikada nije vjerovala u vraga. Uvijek ga je smatrala izmišljotinom Crkve,
koja je nastojala uliti strah u kosti bojažljivima. Strah je bio njeno najvažnije
oružje; strah od Svemogućeg Boga, strah od kazne, strah od smrti, vječni strah.
Bila je to besmislica, ali Afra se u tom trenutku ozbiljno upitala ne stoji li iza
tajanstvenog pergamenta sam vrag.
„Što vas je u ovim vremenima dovelo u Veneciju?” upita je liječnik. Činilo
joj se kao da mu glas dolazi iz velike daljine.
„Dolazim iz Strasbourga i tražim jednog trgovca. Ime mu je Gereon
Melbrüge i na putu je za samostan Montecassino. Poznajete li ga, možda ste ga
negdje sreli?”
Liječnik se nasmije. „Isto me tako možete pitati jesam li vidio svako
pojedino zrnce pijeska na otoku Burano. Trgovaca u Veneciji ima kao pijeska u
moru. Raspitajte se u Fondacu dei Tedeschi, dugačkoj zgradi koja se nalazi na
velikom mostu. Tamo će vam možda moći pomoći.”
Afra je sa zanimanjem promatrala kako liječnik otvara dvije boce vina.
Jednu je pružio njoj, a drugu prinio svojim usnama. Primijetivši njeno
oklijevanje, on reče:
„Pijte! Crno vino iz Veneta najbolji je lijek protiv kuge – možda i jedini.
Pijte iz boce i ne dajte je nikom drugom. Ako u ovom gradu želite preživjeti,
osobito se čuvajte vode.”
Afra je bez razmišljanja bocu prinijela usnama i otpila polovicu. Vino je
imalo okus po bilju; no, prijalo joj je. Dok je zatvarala bocu, u oči joj je upao
mladić u zelenom samtu. Sjedio je naslonjen na mramorni stup i razrogačenih
očiju promatrao plesačice.
Afra mu je prišla i, pokušavajući nadglasati glasnu glazbu, povikala:
„Izvinite na grubosti, ali drsko je pokušati nekog silom poljubiti.”
Zatim mu je prišao i liječnik, i, budući da mladić nije reagirao, rekao: „Ne
razumije vaš jezik!” Preveo mu je Afrine riječi na venecijanski, no kada se
mladić ni onda nije pomaknuo, uhvatio ga je za rame i povikao: ,,Avete il
cervello a posto?18 ”
Mladić nije ništa odgovorio i beživotno se srušio ustranu, poput vreće
krumpira.
Glazbenici koji su svemu tome svjedočili odjednom su utihnuli, a
udaraljkaš je povikao: ,,El morto! – Mrtav je!”
Među gostima koji su još uvijek plesali i zabavljali se zavladala je panika.
„Kuga!” brojni su glasovi odzvanjali salonom. „Kuga!”
Plesačice, koje su do maloprije svoja besprijekorna tijela veselo izlagale
pogledima, okupile su se oko skvrčenoga mladića i užasnuto se zagledale u
njegove otvorene oči. Zatim su otrčale prema izlaznim vratima i progurale se
zajedno s drugim gostima na ulicu.
Afra je također pojurila prema izlazu, a liječnik ju je slijedio. Kad su se
probili na ulicu, odmahnuo je glavom i rekao: „Bio je sin brodovlasnika Pietra
Castagna. Na jedan dan i jednu noć bio je najbogatiji čovjek u Veneciji. Jučer je
pošast pomela njegova oca i majku. Eto, takav ti je život!”

Za razliku od ostalih dana, u Fondacu dei Tedeschi vladala je mrtvačka tišina.

Već puna dva tjedna nije stigao nijedan trgovac. U istovarištu su se na
nepreglednoj hrpi gomilala krzna, platna, začini, egzotično drvo, vinske bačve i
sušene ribe, a posvuda se širio neki nedefinirani, ustajali miris. Na ulaz su bili
postavljeni naoružani stražari.
U jednom kutku dosađivala su se dva mrzovoljna brodara. Izgledali su kao
Venecijanci, ali su dobro vladali njemačkim i lica su im se razvedrila kada im je

18
Jesi li pri svijesti? Ital.
prišla Afra i upitala za Gereona Melbrügea, strazburškog trgovca, koji se nalazio
u Veneciji.
Jedan od njih, kojega je Afrina pojava očito očarala, kazao je kako je
trgovac Melbrüge najmanje dvaput godišnje dolazio u Fondaco, ali da ga već
dvije-tri godine nisu vidjeli. No, u njegovim godinama, to je bilo posve
razumljivo. Ne, već ga dugo nisu vidjeli.
Afra im je pojasnila da nije tražila starog Michela Melbrügea – on,
uostalom, više nije bio na životu – već njegova sina Gereona koji se nalazio u
Veneciji.
Muškarci su se tada značajno pogledali, kao da im se Afrino zanimanje za
njega činilo sumnjivim, a zatim je jedan odgovorio da ne poznaju nikakvog
Gereona Melbrügea. Uostalom, nakon što je opet izbila kuga, strani trgovci nisu
mogli ni ući ni izaći iz grada. Kada im je Afra kazala da se za novac može bilo
koga prokrijumčariti u grad, oni su to, praveći se ludi, oštro negirali. To je,
rekoše, bila obična glasina, jedna od mnogih koje su tih dana kolale gradom.
Afra je Fondaco napustila zbunjena i razočarana. Ponašanje dvojice
muškaraca učinilo joj se čudnim. No, koliko god je o tome razmišljala, nije
pronalazila objašnjenje. Bezglavo je nastavila lutati gradom u potrazi za
čovjekom kojega nikada nije vidjela. Kada bi ga kojim slučajem i srela, ne bi ga
prepoznala.
Što je jača, bol sve više otupljuje. Zapavši u neko ravnodušje, Afra se
uputila natrag u gostionicu u Cannaregiju. Otupjela, više se nije ni obazirala na
brojna mrtva tijela pokraj kojih je prolazila i gotovo da je zaboravila razlog
svoga dolaska u Veneciju. Kao u nekom polusnu, promatrala je kuće širom
razjapljenih vrata, na kojima su kredom bili nacrtani križevi, što je značilo da je
sve ukućane pokosila kuga.
Nije se osvrtala ni na polugole, okrvavljene pokajnike koji su se bičevali do
krvi i vukli kroz grad moleći se u jecaju. Iako je smrt vrebala sa svih strana, Afra
je, na neki neobjašnjiv način, bila posve smirena. Povremeno bi otpila gutljaj iz
boce s vinom koju joj je dao liječnik i, kao da je zapala u kakvo bunilo, činilo joj
se kao da Venecijom ne luta ona, već neka potpuno druga žena.

Na putu kroz krivudave uličice orijentirala se prema tornju Crkve Madone dell’
Orto. Crkva se nalazila na sjeveru, u blizini gostionice u koju su stigle dan
ranije. Trošni, mahovinom obložen drveni most vodio je od Campa dei Mori
upravo u tom smjeru. Crkva se nalazila na trgu, a kako je bila sagrađena od
crvene opeke, više je nalikovala nekom dvorcu sjeverno od Alpa nego
venecijanskom svetištu. Okrugli prozori na pročelju bili su veći od portala, koji
je iz daljine nalikovao portalu dominikanskog samostana u Strasbourgu.
Afra je odmah prepoznala ženu koja je stajala ispred portala crkve. Bila je
to Gysela. Činilo se kao da je nekoga čekala. Afra se stisnula uza jednu zidnu
nišu u blizini mosta. Nije potrajalo dugo, a s lijeva od kanala prišao joj je čovjek
u crnom talaru. Odjeća mu nije nalikovala reverendi popa ili monaha, već habitu
uglednog učenjaka.
Koliko je Afra uspjela razaznati iz daljine, Gysela nije poznavala
muškarca. Pozdravili su se suzdržano. Dakako, Afra je odmah pomislila da je
neznanac možda bio Gereon Melbrüge. No, zašto bi on, zaboga, odjenuo tako
neobičnu odjeću?
Nakon što su izmijenili par riječi, nestali su u unutrašnjosti crkve. Što je to
trebalo značiti?
Afra je žurno prešla trg i slijedila ih u crkvu. Unutra je bilo mračno. S obje
strane pokrajnjih oltara gorjele su brojne majušne svijeće. Na kamenom podu
klečalo je, sjedilo i ležalo nekoliko tuceta ljudi koji su molili. U zraku je lebdio
oštar miris tamjana, a sa svih se strana čulo mrmljanje pobožnih molitava.
Afra je Gyselu i neznanca ugledala na klupi ispred jednoga od pokrajnjih
oltara. Kao da su bili udubljeni u molitvu, nepomično su sjedili jedno pored
drugoga. Afra im se u polutami približila i sakrila se iza jednog stupa, dovoljno
blizu da čuje o čemu razgovaraju.
„Kako ste rekli da vam je ime?” upitala je šapćući Gysela.
„Joakim iz Flore”, odgovorio je muškarac odjeven u crno, visokim glasom
kao u kastrata.
„To nije ime koje su mi rekli!”
„Jasno da nije. Očekivali ste Arnalda iz Villanove.”
„Tako je. Tako mu je ime!”
„Arnaldo iz Villanove je bio spriječen. Morat ćete se zadovoljiti sa mnom.”
Neznanac je podignuo desni rukav i Gyseli pokazao podlakticu.
Gysela se nato ustrašeno odmaknula od njega, pogledala ga u lice i
ušutjela.
„Imate neobično ime”, prozborila je Gysela kada je konačno povratila
sabranost. „Pretpostavljam da vam to nije pravo ime?”
„Naravno da nije. To bi bilo suviše opasno. Nitko od nas ne odaje svoje
pravo ime. Na taj način brišemo sve tragove koji nas povezuju s našim
prijašnjim životima. Primjerice, Arnaldo je svoje ime uzeo od čuvenog filozofa i
alkemičara koji je zbog svojih zapisa došao u sukob s Inkvizicijom i nestao u
misterioznom brodolomu. Bilo je to prije stotinu godina. Što se moga imena
tiče, ono potječe od proroka i učenjaka Joakima iz Flore, čije je rukopise Papa
prokleo na koncilima u Lateranu i Arlesu. Joakim je širio učenje o tome kako se
nalazimo u trećoj eri povijesti svijeta, onoj Duha Svetoga. Nazivao ju je
Stoljećem kraja vremena. A kada pogledam van kroz ova vrata, pomislim da je
bio u pravu.”
Gysela je opet na tren zašutjela, a zatim je tajanstvenog neznanca upitala:
„Ako se svijet ionako bliži svome kraju, zašto se još uvijek želite domoći tog
pergamenta? Ta kakva vam korist od njega?”
Te su riječi Afru pogodile poput munje. Gysela, kojoj se gotovo potpuno
povjerila, cijelo ju je vrijeme uhodila! Odjednom su se posložili svi komadići
slagalice: tkanina s prekriženim križem, Gyselina iznenadna spremnost da s
njom otputuje u Veneciju umjesto u Beč, sve je to bilo povezano. Afra je jedva
disala. Osjetila je iznenadnu potrebu da izjuri van i udahne zraka. No, stajala je
tamo kao ukopana i čvrsto se uhvatila za stup iza kojega se skrivala. Gotovo ne
dišući, nastavila je prisluškivati njihov razgovor.
„Tko može znati koliko će još potrajati ova agonija čovječanstva”, rekao je
Joakim na Gyselino pitanje. „Ni vi to ne možete znati, a ni ja. Točan dan kada će
doći kraj svijeta nije znao ni moj imenjak, premda ga je predvidio. A otada je
već prošlo dvjesta godina.”
„Dakle, vi vjerujete kako je točno saznanje o trenutku propasti svijeta još
uvijek vrijedna informacija?”
Nato se Joakim iz Flore tiho nasmijao. Zatim se približio Gyseli. Približili
su glave i Afra je jedva mogla čuti njegove sljedeće riječi: „Vjerujem u to da
ćete o ovome držati jezik za zubima! Ne zaboravite kako je svršio Kuchler, vaš
muž!”
„Možete mi vjerovati.”
„O ovome se radi: službeno djelujemo u službi pape Ivana. Premda je naša
organizacija s njime u neprijateljstvu, zatražio je pomoć od nas. Ivan je
pompozna budala. No, nije tako glup da ne bi znao da je među odvraćenima više
pameti negoli u čitavoj rimskoj kuriji, i to s gramzivim kardinalima i priglupim
monsinjorima zajedno. Zato je stupio u kontakt s Melancholosom, našim primus
inter pares19, i ponudio mu deset tisuća zlatnih dukata ako mu uspijemo donijeti
pergament.
„Deset tisuća zlatnih dukata?” u nevjerici je ponovila Gysela.
Joakim iz Flore je kimnuo glavom. „Melancholos, kojemu je Papa prije
osam godina oduzeo kardinalsku čast, nije bio ništa manje iznenađen od vas. Ta
svi znaju koliki je papa Ivan gramzivac. Za novac bi prodao vlastitu majku i
pogodio se s vragom. Ako je on, pomislio je Melancholos, spreman dati takvo
bogatstvo za taj pergament, onda on zapravo mora vrijediti mnogo više. Ta za
tisuću zlatnih guldena Papa prodaje kardinalsku titulu, zajedno s biskupijom i
crkvenim dobrima od Bamberga do Salzburga. A za taj pergament nudi deset
puta toliko!”
„Sveta Majko Božja!” otelo se Gyseli.
„Kad bi mogao, vjerojatno bi i nju ponudio u zamjenu!”
„Ali, što skriva taj pergament?” Gysela je u uzbuđenju podigla glas.
Zagonetni je neznanac stavio prst na usta. „Pst. Iako smo ovdje sigurni,
moramo biti na oprezu.”
„Dakle, što je zapisano u pergamentu?” šapćući je Gysela upitala još
jednom.
„Nitko to od nas ne zna. Tajnu pergamenta pokušavale su otkriti najmudrije
glave, no postoje samo teorije od kojih nijedna nije potvrđena.”

19
primus inter pares – Prvi među jednakima
 „Možda bi taj pergament Papu kompromitirao?”
„Papu Ivana XXIII? Ta ne budite smiješni! Što bi još moglo kompromitirati
tog nakaznog čovjeka? Ta svatko zna da Njegova Svetost spava sa ženom svoga
brata, dok on živi sa sestrom napuljskog kardinala. A da ne spominjemo njegove
izopačene odnose s mladim klericima, koje za ljubavničke usluge nagrađuje tako
što ih postavlja za opate bogatih samostana. O perverznim sklonostima Njegove
Svetosti naveliko se govori!”
,,A vi vjerujete tim glasinama?”
„Ta vjerojatnije su od dogme o Svetom Trojstvu. Već sam naziv Trojstvo je
izmišljen! Ne, ovoga se Papu ne može više kompromitirati nego što on to sam
čini. Prije će biti da pergament otkriva nekakvu prijevaru kojom se Papa
domogao kakvog bogatstva. Ali, i to je samo nagađanje.”
„Zar pergament još nitko nije vidio?”
„Ima onih koji su ga imali prilike vidjeti. Štoviše, u rukama ga je imao
netko iz naših redova. Jedan franjevac, koji je, nakon što ga je ljubav prema ženi
odvratila od navještenja Evanđelja, postao alkemičarom. Zvao se Rubaldus.”
„Zvao?”
„Rubaldus je bio nepromišljen. Mislio je tajnu pergamenta prodati biskupu
od Augsburga, za kojega je pripravljao svakojake eliksire za održavanje
potencije. Čini se da su mu čak i koristili. Alkemičar je nedugo zatim nađen
proboden u Augsburgu.”
Naslonjena na stup, Afra je rukama pritisnula usta. Na zadnje neznančeve
riječi, pred očima su joj proletjele posljednje godine njena života. Neobični
događaji iz njene prošlosti konačno su dobivali smisao. Nakon svega što je
saznala, Afri je laknulo što pergament više nije bio kod nje. Postojala je velika
opasnost da je ponovno napadnu i orobe, kao na putu za Strasbourg. Mogla se
samo nadati da je Gereon Melbrüge, koji o tomu ništa nije znao, živ stigao u
Montecassino.
„Alkemičar je ubijen?” začula je Gyselino pitanje.
„Nismo ga mi ubili”, naglasio je Joakim iz Flore. „Vjerujem da je biskup
od Augsburga, koji je štićenik rimskoga pape, poslao svoje ljude da napadnu
Rubaldusa nakon što mu je ovaj povjerio sadržaj pergamenta i okolnosti u
kojima je za njega saznao. I nema sumnje da je biskup o pergamentu odmah
obavijestio papu Ivana.”
,,I sigurni ste da graditeljeva žena ima taj pergament?”
Afra je napeto osluškivala ne bi li čula što će ovaj reći.
„Ne mogu biti siguran”, odgovorio je Joakim iz Flore. Nakon što je kratko
pošutio, dodao je: „Da budem iskren, nisam više toliko siguran. Motrili smo je i
pratili i život joj okrenuli naglavačke. Ostaje zagonetkom kako je upravo ona
došla u posjed tog pergamenta.”
„Ona je iznimno pametna žena”, rekla je Gysela,,,pametna i s mnogo
životnog iskustva iza sebe. Otac joj je bio učeni knjižničar i prenio joj je velik
dio svoga znanja. Jeste li to znali?”
 Joakim iz Flore se tiho nasmijao. „Naravno da znam. Znamo mi još štošta
toga o njoj. Primjerice, da uopće nije supruga graditelja Ulricha von Ensingena,
već samo njegova ljubavnica i da je on zbog nje tako iznenada napustio Ulm.
No, što god smo saznali, ništa nam nije bilo od pomoći. Mislim da je njezin
otac, knjižničar, ključna karika u cijeloj priči. No, on je mrtav. Bilo kako bilo,
moramo naći pergament prije nego što padne u ruke oružnika rimske kurije. Ako
uopće još postoji.”
,,U to sam sigurna”, uzbuđeno je rekla Gysela. „Kada sam je upitala kamo
se uputila, Afra je naglasila da ima jedan važan zadatak za obaviti. Prvo se
uputila u Salzburg, no onda je naglo promijenila planove i odlučila otputovati u
Veneciju. Iako sam je stalno držala na oku, nisam uspjela saznati s kime se
susrela u Salzburgu i iz kojeg je razloga tako naglo odlučila otputovati u
Veneciju. Tko zna, možda ni Venecija nije njena posljednja stanica.”
,,A gdje je sada?”
Gysela je slegnula ramenima. „Naći ćemo se u gostionici. Tamo je ostavila
prtljagu. Jasno, sve sam pretražila.”
,,I?”
„Ništa. Budite sigurni da pergament nije kod nje. Pretražila sam čak i
podstave njenih haljina jer sam pretpostavila da ga je tamo ušila. Ali, ni tamo
nisam ništa našla.”
Odvraćenik je kimnuo glavom. „Znam da je vraški teško domoći se tog
prokletog pergamenta. No, dosad ste dobro obavljali svoj zadatak. Novac ćete
naći u jednoj od bala, onoj s tkaninom s našim znakom.”
„Kako znate gdje sam uskladištila materijale?”
Joakim iz Flore se nasmijao. „Zar ste doista povjerovali da je ribar Jacopo
slučajno naišao na vas?”
Gysela ga je zaprepašteno pogledala.
„Kamo god krenete, naši će vam ljudi biti za petama. Samo pratite ovaj
znak.” Ponovno je Gyseli pokazao svoju podlakticu. „Premda, nisam siguran
kuda ovo vodi. Mislim da je vrijeme da tu djevojku konačno uhvatimo i
prisilimo – i to našim metodama – da progovori. Ako zna gdje je pergament –
reći će nam, u to budite sigurni, ne zvao se ja Joakim iz Flore!”

Afra je shvatila da je najbolje da što prije napusti crkvu. Čula je dovoljno. Srce
joj je divlje lupalo. Kriomice se ogledala uokolo. Starac koji se molio,
zamišljena mlada žena, monah zadubljen u misli – svi su oni mogli biti uhode
Lože odvraćenih. Morala je nestati iz toga okuženog grada, i to što je prije
moguće! No, najprije je morala pronaći skrovište, što u Veneciji nije bilo teško.
Što prije je morala doći do svoje prtljage i potražiti novu gostionicu.
Kada je izašla iz crkve, Afra je krenula u suprotnom smjeru od gostionice.
Tek kada se uvjerila da je nitko nije pratio, krenula je u pravom smjeru. Stigavši
u gostionicu, žurno je podmirila račun i nestala sa svojom prtljagom, istim
krivudavim putem kojim je i došla.
U panici, ubrzanim je korakom krenula prema istoku, stalno se osvrćući
oko sebe. Prijeteće riječi neznanca u kapuljači toliko su je uplašile da gotovo
nije ni primjećivala strahote oko sebe.
Pored lomača na kojima su spaljivali mrtve i čitavog mnoštva leševa
pokrivenih bijelim plahtama dospjela je u istočni dio grada, Castello, gdje je
pronašla odgovarajući smještaj nedaleko Crkve Sv. Ivana i Pavla, čije je pročelje
nalikovalo onom Madonne dell’ Orto. Leonardo, gostioničar, začudio se djevojci
koja je putovala bez pratnje, i to još u vrijeme bješnjenja kuge, ali, nakon što mu
je Afra platila kiriju za tri dana unaprijed, nije postavljao daljnja pitanja.
Afra se smjestila u sobu na drugom katu uske katnice i napokon je mogla
odahnuti. Jedini prozor gledao je na pročelje susjedne kuće. Između kuća
prolazio je uski kanal u kojemu su plivali štakori i fekalije iz cijeloga susjedstva.
Afra je s gađenjem zatvorila prozor i sjela na krevet. Od bijelog dima koji se
širio po čitavoj gostionici zaboljela ju je glava.
Leonardo je u jednoj posudi na stepeništu palio mješavinu trava –
ružmarin, lovor i buniku, s prstohvatom sumpornog praška. Bila je to tajna
receptura koju mu je prodao jedan alkemičar, a koja je štitila od kužnog zraka i
vražjeg daha.
Afra ni u mladosti nije vjerovala travarima. No, smrt koja je bila posvuda
oko nje i nemoć protiv nemilosrdne pošasti poljuljali su njena uvjerenja. Ako i
ne koristi, pomislila je, ne može štetiti. Zlu ne trebalo, Afra je, u nadi da će je
zaštiti od nečistih sila, bijeli dim duboko udisala, sve dok omamljena nije
klonula na ležaj.
Čitavo joj vrijeme iz glave nije izlazio lijepi mladić koji ju je pokušao
poljubiti i kojega je kuga u trenu pokosila. Nije mogla zaboraviti njegove
živahne oči, koje su, trenutak kasnije, beživotno zurile u prazno.
U nekom polusnu, razmišljala je o Gyseli. Ljutila se na samu sebe što je
tako naivno i nepromišljeno krenula na put s potpunom neznankom. No, nije joj
davalo mira ni to što ništa iz Gyselinog razgovora s tajanstvenim neznancem
nije upućivalo na to da je Ulrich von Ensingen bio odvraćenik i njihov
suučesnik. Joakim iz Flore je spomenuo tek da Ulrich nije njen zakoniti suprug.
Je li ga nepravedno sumnjičila? Nije više znala u što da vjeruje.
Zacijelo je zadrijemala, jer kad se prenula, već se bilo smračilo. Probudilo
ju je kucanje. Bio je to Leonardo, čiji je glas iza vrata rekao: „Donijet ću vam
nešto za jelo, signora!”
Leonardo je bio punašan, srdačan muškarac srednjih godina, čiji su fini
maniri bili u potpunoj suprotnosti s njegovom zapuštenom gostionicom.
„Morate nešto pojesti”, rekao je kad je ušao, pritom se osmjehnuvši. Pošto
u sobi nije bilo stola, drveni pladanj s krčagom i tanjurom vruće juhe stavio je na
stolić pored kreveta. Na središnju poprečnu gredu objesio je svjetiljku. „Morate
jesti ako se želite zaštititi od kuge”, rekao je kimnuvši glavom. „Ako smijem
primijetiti, ne izgledate mi zdravo.”
 Afra je uplašeno opipala lice. Zaista se nije osjećala dobro. Uzbuđenja od
posljednjih nekoliko dana na njoj su ostavila traga.
„Zar nemate vina u boci?” upitala je Leonarda. No, već je sljedećeg
trenutka požalila svoj grubi ton i ljubazno dodala: „Liječnik za kugu kazao mi je
kako je crno vino iz Venecije najbolji lijek protiv kuge. No, rekao mi je da
moram paziti da je boca zatvorena.”
Gostioničar je podignuo svoje kuštrave obrve, očito sumnjajući u
učinkovitost bilo kojeg od brojnih čudesnih napitaka protiv kuge. No ipak,
nestao je bez riječi i vratio se sa zatvorenom bocom crnog venecijanskog vina.
,,U vaše zdravlje”, rekao je, podrugljivo se nasmiješivši. Zabavljalo ga je
promatrati kako Afra prilično nespretno otvara bocu.
„Vidim da ne pijete često”, primijeti on.
„Ne, ne pijem, barem dosad nisam”, odgovori Afra. „Ali, u vremenima kao
što su ova lako se postane pijanicom!
Leonardo je ispitljivo pogleda. „Da pogodim: ne muči vas toliko strah od
kuge koliko neki muškarac. Zar ne?”
Afra nije imala namjeru Leonardu otkrivati svoju životnu priču, iako se
savjet potpunog stranca obično pokaže dobrodošlim. No, iznenada je pomislila
kako bi joj gostioničar možda mogao biti od pomoći. Zato je odgovorila,
namjestivši tužan izraz lica: „Da, o muškarcu je riječ!” Zatim je potegnula dugi
gutljaj iz boce.
Leonardo suosjećajno kimne.
A Afra nastavi: „Gdje biste vi potražili trgovca iz Strasbourga koji se nalazi
u gradu?”
„U Fondacu dei Tedeschi.” Bio je to očekivani odgovor.
„Tamo sam ga već potražila. Nažalost, nisam ga pronasla.
„Vaš muž ili ljubavnik?” Leonardo ju je znatiželjno promatrao. A kada
Afra nije odgovorila, on se požuri dodati: „Izvinite na znatiželji, signora. Ali,
kada žena muškarca slijedi iz dalekog Strasbourga u Veneciju, mora da se radi o
ljubavniku.”
„Ta zar je to jedino mjesto gdje bi mogao biti?” upita iznervirano Afra.
„Hoću reći, gdje bih ga još mogla potražiti?”
Leonardo se zamišljeno počešao po bradi. Kao i svi Venecijanci, bio je
vješt u glumi i umio je najobičniji razgovor učiniti dramatičnim poput kakvog
kazališnog prizora.
„Jeste li ga potražili na Lazzarettu Vecchiju, otočiću u južnom dijelu
lagune, nedaleko od San Lazzara?”
„San Lazzara?”
„Svaki otok u Veneciji ima svoju namjenu. San Lazzaro je venecijanska
ubožnica, koja je, usput rečeno, uvijek prepuna. Nikakvo čudo u ovom gradu. A
što se tiče Lazzaretta Vecchija, malog otoka nedaleko odavde, on ima
zanimljivu povijest. Služio je kao utočište za hodočasnike na putu za Jeruzalem i
kao spremište za municiju. Sada zgrade služe kao karantena i bolnica za strance
zaražene kugom.”
„Zar strance zaražene kugom ne primaju u bolnicu Santa Croce ili
Castella?”
„Tako je to ovdje kod nas, signora. Venecijanci su u tome prilično složni.
Barem u umiranju žele ostati među svojima. Uostalom, svaki će stranac koji je u
posljednja dva tjedna, usprkos strogoj zabrani, prokrijumčaren u Veneciju, biti
prognan na otok Lazaretto Vecchio. Koliko već dugo vi boravite u Veneciji?”
„Dobra tri tjedna!” slaže Afra, spremna na to pitanje. „Imala sam sobu u
Cannaregiu.”
Leonardo zadovoljno kimne. Naposljetku reče: „Juha će vam se ohladiti,
signora.”

Afru cijele noći nije napuštala misao da bi se mladi Melbrüge mogao nalaziti na
otoku Lazaretto. Činilo se kao da je Leonardo pogodio njene misli, jer ju je za
doručkom sljedećega jutra iznenadio ponudom da je svojom gondolom prebaci
na Lazaretto Vecchio. On nije imao namjeru ni zakoračiti na taj otok prokletih,
no bio je voljan usidriti se i pričekati pred otokom dok ona ne obavi pošto je
došla.
Zbog događaja posljednjih tjedana Afra je bila nepovjerljiva prema onima
koji su joj nudili pomoć. Prije no što je dospjela odbiti njegovu ponudu,
Leonardo, koji je primijetio njeno oklijevanje, pažljivo ju je upitao: „Jasno, ako
vam to odgovara, signora?”
„Da, naravno”, nesigurno je promucala ona.
,,No, onda? Što čekamo?”
Lazzaretto Vecchio bio je posljednja nada da Afra pronađe Gereona
Melbrügea. Ako ga ni tamo ne pronađe, ostaje joj nadati se slučajnom susretu,
što nije bilo obećavajuće.
Straga na kanalu, plutala je malena gondola; nije to bila elegantna gondola
s ferrom na visokom kljunu, koja je, ispod duždeve kape, simbolizirala šest
dijelova grada; ne, bio je to uzak čamčić koji je zapravo služio za dopremu
svakodnevnih živežnih namirnica.
Dan je nagoviještao oluju i Leonardo se namučio da gondolu usmjeri protiv
sjevernog vjetra. Pokraj spremišta za oružje bio je usidren i gostioničarov
jedrenjak. Dobrostojeći Venecijanci obično su, uz gondolu, posjedovali i
jedrilicu s kojom su u svako doba mogli krenuti na more.
Afra, koja je dotad plovila samo na valovima Rajne i Dunava, uplašila se
kada je ugledala zapjenjene valove gonjene jakim vjetrom. Leonardo ju je
pokušao umiriti, kazavši kako im je sjeverac zapravo dobro došao jer će ubrzati
njihovu plovidbu do Lazaretta Vecchija.
Uski prolaz između istočnog dijela Venecije i zazelenjenih otoka prošli su
u brzoj vožnji. No, sjeverac je tada počeo jenjavati, a iza teških, tamnih oblaka
sramežljivo se ukazalo sunce. Leonardo, koji je dotad opušteno upravljao
škriputavom gondolom, izgledao je nezadovoljan i počeo je psovati.
Kad su već bili blizu otoka, s tornja tamošnje crkve odjeknulo je mrtvačko
zvono. S otoka, koji je nalikovao utvrdi, prema nebu se uzdizao crn oblak dima.
Jedini prilaz bio je ulaz s kapijom podignut na moru.
Pred ulazom su bile usidrene brodice koje su prevozile mrtve. Leonardo je
zaustavio gondolu, izvukao komad platna namočen u ocat, pritisnuo ga na usta i
zavezao ga na potiljku. I Afri je pružio jedan takav: „Nema baš prijatan miris, ali
kažu da štiti od kužnog zraka.”
Afri je skoro pozlilo od ljuljuškanja gondole i nesnosnoga mirisa. Osjetila
je olakšanje kad je Leonardo konačno usidrio gondolu i pomogao joj da siđe na
obalu.
„Sretno!” viknuo je za njom.
Afra se na trenutak okrenula, a onda kamenim stepenicama pošla prema
kapiji.

Na Lazarettu, u hladnoj vratarnici, zapuhnuo ju je slatkasti miris. Kroz uski

prozorčić jedva se probijalo svjetlo. Dvoja željezom ojačana drvena vrata vodila
su u dva smjera. Uza zid pored vrata stajao je dugački uski stol od tamnoga
drveta. Po dužini ga je dijelila poluvisoka daščana pregrada iza koje su pognuto
sjedila tri jeziva lika. Nosili su široke crne mantile s kapuljačom. Lica su im bila
prekrivena bijelim maskama ptica, a ruke su im pokrivale bijele rukavice.
Afra se nagnula prema jednome od maskiranih i upitala nalazi li se na
otoku trgovac imenom Gereon Melbrüge. Na njeno zaprepaštenje, maskirani je
čovjek, za kojega je pretpostavljala da je muškarac, odgovorio ženskim glasom.
No žena, očito redovnica, samo je slegnula ramenima. Nije ništa odgovorila ni
nakon što je Afra slovkajući ponovila Melbrügeovo ime, već joj je preko
daščane pregrade pružila popis na kojemu je pisalo KARANTENA. Na njemu je
bio ispisan beskonačan popis imena stranaca.
Afra je pročitala popis imena – moglo ih je biti dvjestotinjak. No, među
njima nije bilo Gereona Melbrügea. Razočarano je vratila popis. Već se htjela
okrenuti, kada joj je maskirana žena s drugog kraja stola dala znak da joj priđe.
Redovnica joj je pružila drugi popis imena na kojemu je pisalo KUGA. Afra
je kao opijena stala čitati imena. Bilo ih je mnogo više nego na prvom popisu, a
više od polovice bilo je obilježeno križem. Nije trebala nagađati što je to
značilo.
Afra je stigla do kraja popisa a da nije pronašla Melbrügeovo ime. No,
odjednom se lecnula. Isprva je pomislila da se prevarila ili da se njen um
poigravao njome. No, onda je ponovno, pa još jednom, pročitala ime: Gysela
Kuchler, Strasbourg.
 Zaprepaštena, Afra se srušila u stolicu. Kažiprst joj je još uvijek bio na
Gyselinom imenu. Redovnica s maskom nagnula se potom prema njoj. Iza bijele
maske svjetlucale su joj oči.
,,Vostra sorella?20”, upitala je visokim glasom.
Afra je bez razmišljanja kimnula glavom.
Redovnica joj je tada dala znak da pođe za njom.
Put je vodio preko beskrajno dugog hodnika. Radionice su bile postavljene
u nepravilnim razmacima. Širile su zagušljiv dim koji ju je gušio. Smrdjelo je po
ribljem ulju i pokvarenoj ribi, a taj se smrad miješao s nekim nedefiniranim,
slatkastim mirisom koji je podsjećao na marcipan.
S lijeve je strane hodnik završavao dvoranom. Umjesto vrata, ulaz su štitile
rešetke. Afru je zapahnuo ustajali zrak. Osjetila je mučninu i strah. Koji ju je
vrag natjerao da pođe za redovnicom?
Redovnica je ispod crnog mantila izvukla ključ i otvorila rešetke. Šutke je
uvela Afru u dvoranu. Zastala je pred drvenim ležajem koji je bio pokriven
uprljanom plahtom. Oko stotinu takvih ležajeva bilo je poredano s obje strane
dvorane, svaki za dužinu ruke udaljen od drugoga.
„Afro, ti?”
Kada je čula svoje ime, Afra se lecnula. No, glas joj je bio nepoznat. Kao i
žena na ležaju. Prorijeđeni pramenovi njene tamne kose visjeli su s ležaja. Lice
joj je bilo podbuhlo poput trule jabuke i prepuno plikova. Tijelo gotovo da je
bilo beživotno. Samo su joj se usne micale, nečujno istišćući nerazgovijetne
riječi. Je li to doista bila Gysela, koju je još jučer posve zdravu vidjela u crkvi?
Gysela se pokušala nasmiješiti, kao da svoje stanje nije shvaćala tako
ozbiljno. No, nije uspjela, i to je Afru bolno dirnulo.
„Ovo je Božja kazna za sve moje podlosti”, čula je kako je Gysela
promrmljala. „Moram ti reći istinu...”
„Sve znam”, prekine je Afra.
„... uhodila sam te u službi odvraćenih.”
Afra kimne glavom.
„Znala si?” u nevjerici šapne Gysela.
„Da.”
Nakon što su dugo šutjele, obje tražeći riječi, Gysela sa suzama u očima
reče: „Oprosti mi! Nisam to učinila na svoju volju, bila sam prisiljena.” Jedva je
govorila.
„Sve je u redu”, odvrati Afra. Nad neočekivanim susretom lebdio je dah
smrti i Afra nije imala srca bilo što joj predbaciti.
„Moj muž Reginald bio je dominikanac. Bio je mudra glava”, tiho započne
Gysela. „Kada je bio izabran za inkvizitora, napustio je Red jer se protivio
mučenju. Odvraćeni, loža odmetnutih klerika, primili su ga potom k sebi. Kada
je Reginald prozreo njihove tajne, postao je odvraćenikom od odvraćenih. To se
20
Vaša sestra?
dogodilo upravo u vrijeme kada je za mene gradio dvorac. Ja sam u to vrijeme,
nakon očeve smrti, tražila muškarca koji bi mogao nastaviti posao s vunom. Bio
je to brak iz interesa, ništa više. Vjenčali smo se, ali se nismo voljeli. No, tko bi
uopće znao što je to ljubav. Znaš li ti?”
Afra je slegnula ramenima. Nedostajalo joj je riječi.
Pogleda usmjerena u strop, Gysela je nastavila: „Bilo je trenutaka u mom
životu kada sam prema Reginaldu osjećala određenu naklonost. No, nikada
nismo dijelili postelju. Bili smo poput starog bračnog para kojeg veže josipovski
odnos. Ne, pravu ljubav i strast osjetila sam samo jednom u životu – s tobom.”
Afra je nagnula glavu. Nije htjela da Gysela vidi njene suze.
,,Znam što sigurno misliš o meni, da sam podla i razvratna”, nastavi Gysela
slabim glasom. „Ne zamjeram ti. Sretna sam što sam ti to dospjela reći.”
Afra je osjetila potrebu da joj stisne ruku. No, razum joj je nalagao da se
suzdrži. „Sve će biti dobro”, rekla je umirujućim tonom, osjetivši kako ju steže u
grlu. „Sve će biti dobro.”
Gysela se silno pokušavala nasmiješiti. „Zapravo bismo trebale mrziti
jedna drugu. Naposljetku, Reginald je zbog tebe izgubio život.”
„Zbog mene?”
Gysela je s mukom nastavila govoriti: „Bio je to Reginaldov posljednji
zadatak za odvraćene. Trebao te je omamiti eliksirom istine i navesti te da odaš
gdje si sakrila taj prokleti pergament.”
„Znači, on me je napao u ulici Bruderhof?” Afra je bila izvan sebe.
„Eliksir nije djelovao. Izgubila si svijest i Reginald je pomislio da te ubio.
Kada je sljedećega dana doznao da si živa, pao mu je kamen sa srca. Tada je
odlučio izaći iz Lože. No, oni su postupili prema željeznom pravilu: jednom
odvraćenik – zauvijek odvraćenik. Iz Lože možeš izaći samo – mrtav.”
„Ali, zar se Reginald Kuchler nije ubio?!”
Gysela je odmahnula rukom. „O njegovoj su smrti kolale svakojake
glasine. Svaki odvraćenik sa sobom nosi fiolu s otrovom koji u trenu može ubiti
konja. Kada se Reginald jednoga dana nije vratio s tržnice, znala sam da to ne
sluti na dobro. Navečer je njegov leš pronađen kako pluta na Illu. Nije se
saznalo kako je tamo dospio, a fiola s otrovom nije pronađena kod njega.
Liječnik koji je utvrdio njegovu smrt kazao je da se Reginald sam otrovao.”
Redovnica je iz pozadine dala Afri znak da treba poći, no Gysela je
nastavila svoju ispovijest: „Nakon Reginaldove smrti, odvraćeni su se namjerili
na mene ne bih li izvršila njegov zadatak. Naposljetku, Reginald je godinama
bio uzdržavan od njihove strane, budući da nije imao nikakva primanja. A kako
su moja primanja bila skromna, privoljeli su me da se okrenem trgovini tkanina.
Moj je zadatak bio uhoditi te. Znaš zašto. U velikoj si opasnosti...”
Redovnica je navaljivala da pođu.
„Neka te prati sreća!”, prošaptala je Gysela.
„I tebe neka...” Afra nije mogla izgovoriti rečenicu do kraja.
 Redovnica se u hodu još jednom okrenula. Kao da je slijedila iznenadni
predosjećaj, okrenula se i vratila do Gyselina ležaja. Gyselin je pogled i dalje
bio uprt u strop. No, u njenim očima više nije bilo sjaja. Redovnica je svojim
tankim prstima primila plahtu kojom je Gysela bila pokrivena i navukla je preko
njene glave. Zatim je u zraku napravila križ.
Sve se to odvilo tako brzo i kao nešto posve normalno, da Afra nije odmah
shvatila što se zapravo dogodilo. Tek kada je redovnica zaključala rešetke i
pritom promrmljala nerazumljive joj molitve, shvatila je da je Gysela preminula.
Afra je bez riječi ubrzala korak, tako da je redovnica ostala iza nje.
Pritisnula je naocteni komad platna na usta i žurnim korakom pohitala prema
vratarnici. Licem su joj klizile suze i jedva je suzdržavala jecaje. Redovnice u
maskama, onako ukočene, kroz suze su joj izgledale još bizarnije. Nije se
obazirala na njihove dozive. Kao da su je gonile furije, otvorila je vrata i pojurila
preko kamenih stepenica prema obali, gdje ju je, na svojoj gondoli, čekao
Leonardo.
U nemogućnosti da išta rekne, samo mu je žustro odmahnula rukom.
Leonardo je shvatio i krenuo bez postavljanja pitanja. Afra je suznih očiju zurila
u sunce koje se na zapadu probijalo kroz oblake.

U gostionicu je pristigao novi gost. Leonardo je stranca pozdravio svojom

uobičajenom uglađenošću. Afri je upalo u oči da je stranac putovao bez prtljage,
no bila je suviše zaokupljena svojim nedaćama da bi tome pridala pažnju. Već je
padao mrak i Afra je otišla u svoju sobu.
Ne razodjenuvši se, pala je na ležaj i utonula u misli. U trenucima poput
ovih proklinjala je taj nesretni pergament. Do šesnaeste je godine vodila miran
život, posvećen radu, kako je i priličilo služavki zemaljskog poglavara, no tada
joj se život zakovitlao kao nošen orkanskim vjetrom. Činilo se kao da taj
zagonetni pergament ima neku magičnu snagu kojoj nije mogla umaći, koliko
god se trudila. Shvatila je da ne može pobjeći od prošlosti; stalno joj je bila za
petama. Čak i ovdje, u dalekoj Veneciji, pratila ju je poput pobješnjele jesenje
oluje od koje se nije mogla sakriti i zarobila joj misli. Strah i nepovjerenje,
osjećaji koji su joj u mladosti bili nepoznati, sada su potpuno ovladali njome.
Komu je više uopće mogla vjerovati?
Udubljena u misli, Afra je opipavala svoje tijelo ne bi li pronašla čireve ili
bilo kakve čudne pojave na koži koje bi mogle biti znacima kuge. Ne bi se
iznenadila da se na otoku zarazila. Bolest se pojavljivala iznenadno, pričalo se, a
smrt je bila brza. Da se kojim slučajem zarazila, ne bi mnogo žalila. Smrt je
ujedno značila i zaborav.
Nakon nekog vremena, Afra je na stepeništu čula glasove. Leonardo je
iznenadnog gosta vodio u slobodnu sobu. Bila je na katu niže, okrenuta prema
ulici. Dvojica muškaraca povela su živ razgovor o nadošloj pošasti koja je u
Veneciju donijela smrt.
 Afra je odškrinula vrata svoje sobe. Što je duže slušala neznančev glas, to
ju je više obuzimao nemir. Način govora i visoki glas bili su joj poznati. I na
povratku joj se muškarac u crnom ogrtaču učinio poznatim, iako ga je vidjela u
polumraku i s leđa. Pa naravno, bio je to Joakim iz Flore, odvraćenik, s kojim se
Gysela sastala u Crkvi Madonne dell’ Orto!
‘Ovo ne može biti slučajnost!’ prošlo je Afri kroz glavu. Doduše, toga je
dana popila gotovo čitavu bocu crnog vina, no bila je trezvena i dovoljno
prisebna. Dok je osluškivala njihov razgovor, Afra je grozničavo razmišljala što
joj je učiniti.
Morala je otići, pobjeći iz Venecije – i to bez traga. Nije odustala od
nakane da otputuje u Montecassino. Srećom, Gyseli nikada nije spomenula koje
joj je konačno odredište i odvraćenici o tomu nisu mogli ništa znati. A to je
značilo...
No, pred očima joj se tada prikazala slika jednorukog knjižničara iz
dominikanskog samostana. Jedino je Luscinius znao da je krenula na put ne bi li
presrela Gereona Melbrügea, kao što je znao i da je ovaj bio na putu za
Montecassino. S druge strane, Luscinius nije znao ništa o tajanstvenom
pergamentu. A kako se činilo, nije bio u dosluhu s odvraćenima.
Afrina je zabrinutost u trenu nestala i brzo je skovala plan. Leonardova je
gondola blistala na blijedoj mjesečini, a prilaz kanalu nalazio se točno ispod
njena prozora. Kada bi se uspjela neopaženo ukrcati na gondolu, mogla bi se
prevesti do kanala San Giovanni i otamo nastaviti kopnom. Doduše, nikada nije
upravljala venecijanskim brodom; no, promatrala je Leonarda kako to radi i
nadala se da će stići barem do kanala San Giovanni. Znala je da se upušta u
pustolovinu, no iskustvo ju je naučilo da je upravo kada bi se našla u kakvoj
neprilici nalazila snagu ravnu muškarčevoj.
Vrata prekoputa njene sobe vodila su u potkrovlje. Tamo su, osim starudija
i vreća sa zalihama sušenog voća, graha, lješnjaka i suhih trava, bila i vesla i
užad za brodove.
Oprezno koračajući kako ne bi pravila buku, Afra se odšuljala u potkrovlje.
Na donjem se katu čuo svaki korak, pa je svako malo zastala i osluhnula. Na
središnjoj potpornoj gredi visjelo je smotano uže. Afra ga je skinula s kuke i
ovila oko lijevoga ramena. Zatim se vratila u sobu i povezala odjeću u zavežljaj.
U svijeću koja je gorjela na tanjuriću zabola je iglu, četiri prsta ispod plamena.
U četiri sata iza ponoći lojanica će dogorjeti do igle, koja će pasti na tanjur – bio
je to znak za bijeg.
Svjetlo u njenoj sobi, pomislila je, ne bi trebalo izazvati sumnju. Otkako je
jedan nadriliječnik razglasio da se kuga širi samo u mrklome mraku, prozori u
Veneciji noću su bili posvuda osvijetljeni. Sigurna u dobar ishod svoga nauma i
uvjerena da joj drugog izlaza nema, Afra je odjevena legla na krevet. Bila je
iscrpljena od svega što se zbilo toga dana i odmah je zaspala.
Svijeća ju je probudila u tri i pol iza ponoći. Odmah se rasanila. Nečujno je
otvorila prozor i udahnula svjež noćni zrak. Lagani je vjetar stvarao nepravilne
valove na vodi. Afra je uzela uže i zavezala ga oko grudi. Drugi je kraj zavezala
za željezni križ na prozoru, a zatim se popela na prozorsku dasku.
U Ulmu i Strasbourgu često je promatrala klesare kako na katedrali, na
vrtoglavim visinama, vise na užadi i sjećala se kako su ga vezivali oko tijela.
Nakon što je još jednom provjerila je li dobro pričvrstila uže, počela se spuštati
odgurujući se nogama od zida. Bila je spretnija nego što je mislila. No, kada se
nalazila otprilike deset lakata od gondole, uže je zapelo. Zaplelo se na križu i
Afra je ostala visjeti u zraku. Ako ne želi biti otkrivena, morat će skočiti.
S mukom je pokušala odvezati omču oko grudi, ali bezuspješno – uže je
bilo prenapeto zbog težine tijela, a nije imala nož s kojim bi ga prerezala.
Zaglavila je!
Da je netko drugi tako zaglavio, za spas bi molio jednog od četrnaestorice
spasitelja, ili svetu Ludmilu, čiji je simbol bilo uže – jer, ljudi se obično okreću
Bogu tek kada ih snađu neprilike – no, Afra je, naprotiv, Boga stala preklinjati.
Ako uopće postojiš, pomislila je, zašto mi ne pomogneš? Zašto uvijek pomažeš
kukavice i malodušne?
Još je jednom povukla uže i nasmijala se vlastitoj nemoći. Srce joj je divlje
lupalo. Kada svane, pronaći će je kako visi na užetu i njen će bijeg biti
razotkriven. No, tada se začulo kako je nešto puklo. Uže je popustilo. Afra je
skliznula niz zid i uz snažan tresak pala na dno gondole gdje je nepomično
ostala ležati.
Na suprotnoj strani kanala zalajao je pas. Začudo, životinja se ubrzo
primirila i opet je nastao muk. Afra je osjetila bol u leđima. Pokušala je
pomaknuti ruke i noge, pa zatim glavu. Nasreću, ništa nije slomila. Iako je
trpjela jaku bol, pokušala je ustati. Gondola se ljuljala i nije uspjela; nesigurno je
stala na noge tek iz drugog pokušaja.
Uže koje joj je pomoglo u bijegu plutalo je na vodi. Afra ga je izvukla i
omotala oko pramca, pored svoga zavežljaja. Zatim je dohvatila vesla. Divila se
umješnosti gondolijera koji su svojim gondolama upravljali samo s jednim
veslom. Ona, međutim, nije bila tako spretna. Pod njenim nespretnim
zaveslajima, gondola je nekontrolirano plesala, okretala se i sudarala, čas
pramcem, čas krmom, u sve što bi joj se našlo na putu.
Afra se obeshrabrila i odustala. Uvukla je veslo i rukama gondolu usmjerila
na desnu stranu kanala, do maloga mostića koji je premošćivao kanal. Iznad
krovova kuća svitala je prva zora i Afra je odlučila da je najbolje da se što prije
dočepa kopna. Zavezala je gondolu za balvan mosta, prebacila svoj zavežljaj
preko ograde i po njoj se popela na most.
Iscrpljena, na nekoliko je trenutaka zastala ne bi li ustanovila gdje se
nalazila. Kako je propao njen plan da pobjegne iz grada kanalima prema jugu,
morala je smisliti drugi. No, uske su venecijanske uličice bile nedokučivo
zavojite i Afra bi se nakon dugog lutanja ponovno vratila na mjesto s kojega je
krenula. Da stvar bude gora, u to je doba dana u uskim prolazima još uvijek bilo
prilično mračno.
Afra je već gubila nadu, no onda joj se, dok je u mraku tumarala gradom na
vodi, učinilo da iz daljine čuje visoke pjevačke glasove. Benediktinci iz San
Zaccaria, pomislila je. Leonardo ju je uputio da, ako se ikada izgubi u Veneciji,
samo prati zvonke glasove pjevačkog kora samostana San Zaccaria, a pritom mu
nije promaklo spomenuti kako se iza tamošnjih zidova, iza kojih su uglavnom
živjele plemenitaške kćeri koje nisu našle muža, vodio prilično razuzdan život.
San Zaccaria nije bio daleko od luke i zato je Afra pohitala u tom pravcu.
Do Campa San Zaccaria Afra je stigla neočekivano brzo. Campo su
sablasnim svjetlom obasjavale dvije kužne lomače. Muškarci u dugim ogrtačima
razgorijevali su plamen debelim cjepanicama, a njihove su sjene ocrtavale
bizarne slike na pročeljima kuća. Pred portalom crkve ležali su u platno umotani
leševi, nabacani na hrpu, i čekali spaljivanje.
Iznad Campa se uzdizao zagušljiv dim. Miješao se s nesnosnim smradom
leševa. Afra se bojažljivo stisnula uza zapadni red kuća sa samo jednom mišlju:
kako da što prije pobjegne iz ovoga grada. Prolaz s južne strane vodio je do Rive
degli Schiavoni, širokog lučkog šetališta koje je dobilo ime po brojnim
trgovcima iz Schiavone21 koji su ovamo dolazili sa svojim brodovima.
Iako je zora tek svanula, na rivi je vladala užurbanost. Zbog bješnjenja
kuge, u gradu je ponestalo robe. Zato su trgovci utrostručili cijene. No,
venecijansku robu više nitko nije htio kupiti. Tko je mogao znati je li i ona bila
zaražena kužnim dahom?
Venecijancima je, pod prijetnjom kazne, bilo zabranjeno da za vrijeme
haranja kuge napuštaju grad. Propusnicu za odlazak iz grada dobivali su samo
stranci, uglavnom trgovci, i to tek nakon što bi ih liječnik pregledao i pokadio.
Ne bi li dospjeli na koji od brodova koji su isplovljavali, mnogi su se bogati
Venecijanci, i to vrlo vješto, prerušavali u strance. Drugi su pak davali cijelo
bogatstvo za potrebne propusnice.
Afra je strpljivo stala u dugački red koji se stvorio ispred zgrade lučke
uprave. Ljudima se na licu ocrtavao strah. Iako su Venecijanci bili poznati po
svojoj brbljavosti, oni prerušeni koji su čekali u redu zbog straha da ih
karakteristični “pjevni” dijalekt ne bi odao, šutjeli su kao da im je odrezan jezik.
Kada je konačno došao red na Afru, jutro je već bilo poodmaklo. Afra je
dotad smišljala što će reći. Dokument s dopuštenjem za odlazak iz Venecije za
nju bi značio mnogo više. Podario bi joj novi identitet.
Liječnik, namrgođeni muškarac s dubokim upalim očima, sjedio je u
praznoj, bijelo oličenoj prostoriji iza majušnog stolića i mrko promotrio Afru.
Njegov pripravnik, mladić crne kovrčave kose, dosađivao se nešto piskarajući za
jednim pultom. Kada je ugledao Afru, odmah je promijenio držanje i ozbiljnim
tonom na njemačkom upitao:
„Vaše ime?”

21
Dalmacije
 Afra se sledila, a zatim reče prvo što joj je u tom trenu sinulo: „Zovem se
Gysela Kuchler, udovica sam trgovca Reginalda Kuchlera iz Strasbourga.”
,,... udovica trgovca Reginalda Kuchlera iz Strasbourga”, ponovi pripravnik
za njom i zabilježi to na papir. „Dakle?” doda zatim.
„Što dakle?”
„Imate li dokumente koji potvrđuju vaš identitet?”
„Ukradeni su mi u gostionici gdje sam odsjela”, spremno odgovori Afra.
„Kako putujem sama, lak s am plijen za kojekakve lopuže.”
„Sumnjičite li koga, signora”, pogleda na papir, „signora Gysela?”
Afrino se srce spustilo u pete. Ruke su joj se tresle, a u mislima joj je
izronilo Gyselino lice koje je tupo zurilo u strop. Požalila je što se baš nje prve
dosjetila. No, sada je morala ostati pri svojoj priči, pa odgovori: ,,Ne, ne znam
tko je to mogao biti.”
Liječnik ju je pogledao i rekao nešto na venecijanskom što nije razumjela.
„Doktor vas je zamolio da se svučete!” prevede pripravnik.
Afra ga je bez oklijevanja poslušala. Svukla je haljinu i pred mladića stala
gola golcata.
Ovaj se zbunio i pogledao liječnika. „Doktor će vas pregledati!”
Liječnik joj je mrzovoljno prišao i temeljito je pregledao. Bez riječi joj je
potom dao znak da se može obući i kimnuo pripravniku. Mladić je papir dao
doktoru na potpis, a zatim je na njega otisnuo venecijanski pečat s otiskom lava
te ga pružio Afri.
„Koliko vam dugujem?” upitala je Afra tiha glasa.
,,Ništa”, odvratio je pripravnik. „Vaš pogled vrijedi više od bilo kakvog
bogatstva.”

Kada je Afra stupila pred zgradu, kroz dim koji je lebdio nad gradom probilo se
jutarnje sunce. Njezin će bijeg uskoro biti otkriven. Ukoliko je htjela umaknuti
progoniteljima, morala se što prije ukrcati na brod.
Na doku je bilo usidreno više od tuceta trgovačkih brodova, a među njima
je bio jedan veliki jedrenjak s tri jarbola koji po ničemu nije odavao odakle je
stigao. Krma mu je visoko stršala, a tereta uopće nije imao. Pred jednim
flamanskim brodom najnovije gradnje skupila se gomila ljudi koji su se cjenkali
za cijenu karte. Za dva trgovačka broda pristigla s dalekoga juga, s trokutastim
latinskim jedrima, nije bio ni upola toliki interes. Iako su njihovi vlasnici
izderali grla nudeći karte, brod im je ostao poluprazan.
Dok se Afra gurala kroz bučnu gomilu koja se ustrčala na sve strane,
Španjolci i Francuzi, Grci i Turci, Nijemci i Slaveni, Židovi i kršćani nadvikivali
su se na nerazumljivim jezicima poput trgovaca na sajmištu. U tom metežu,
imala je neki čudan osjećaj da ju je netko promatrao. Svako malo bi je netko
gurnuo ili joj stao na nogu, da bi trenutak kasnije nestao u masi.
 Sve više ju je hvatao nemir. U toj strci, tražila je brod koji je putovao na
jug Italije. No, brodovi s najavljenim polaskom kretali su za Pulu i Split te Krf i
Pirej. Jedan je kretao čak za daleki Konstantinopol, a drugi za Marseilles, no
nijedan nije polazio za Bari ili Pecaru, odakle se do Montecassina moglo doći i
kopnom.
Na rubu očaja i neodlučna na koji bi se brod ukrcala, Afra je sjela na zidić
na doku i utonula u misli. Pula i Split bili su udaljeni tek dan-dva plovidbe.
Možda bi tamo mogla pronaći brod koji je plovio za južnu Italiju. Konačno,
kamo god odlučila otputovati, barem je, po prvi puta, imala dokument kojim je
kao slobodna građanka mogla nesmetano putovati.
Toliko se udubila u misli da nije primijetila kako se odjednom oko nje
stvorila nekolicina rabijatnih muškaraca, vjerojatno pomoraca ili lučkih radnika.
Dvojica su joj počela trgati odjeću, a jedan joj je pokušao zadići suknje. Ostali
su sve to prekriženih ruku promatrali.
Afra se mahnito branila, nasumično muškarce udarajući rukama. Kada to
nije pomoglo, počela je vrištati. No, uslijed tog meteža u luci, njezine povike
nije nitko čuo. Afra je već osjećala kako je snaga napušta kada je začula nečiji
prodoran, dubok glas. Muškarci su se u trenu razbježali.
„Jesu li vam učinili nažao?” upitao je duboki glas.
Afra je popravila odjeću i podigla pogled. „Nisu, dobro sam”, odgovorila
je, zajapurena od bijesa. „Hvala vam, spasili ste me.”
Muškarac s dubokim glasom bio je pristala pojava. Njegov tamnocrveni
samtani kaput i visoki šešir na glavi odavali su da je bio državni velikodostojnik
ili u najmanju ruku kakav visoki službenik.
„Hvala vam”, nesigurno je ponovila Afra.
Ugledni je gospodin položio ruku na prsa i duboko se naklonio. To mu je
pridalo izvjesnu dostojanstvenost i uzvišenost. „Ovo nije mjesto za pristojnu
damu”, oglasi se naposljetku stranac. „Djevojka bez pratnje, i to još na
ovakvome mjestu, izaziva pažnju i ostavlja dojam da se prodaje za novac.
Takvih ima koliko vas je volja u Veneciji; rekao bih čak oko trideset tisuća.
Drugim riječima, gotovo svaka treća žena u ovome gradu prodaje ljubav.”
„Meni nitko nije ponudio novac”, otresito odvrati Afra. „Pokušali su me
silovati.”
„Duboko suosjećam s vama. No, kao što sam već kazao, luka nije mjesto
gdje bi se dama trebala zadržavati.”
Njegov je pokroviteljski ton Afru dodatno uzrujao.
„Hoćete li mi onda reći gdje bih se mogla ukrcati na brod ako ne ovdje u
luci, uvaženi gospodine?”
„Duboko se izvinjavam, nisam se predstavio. Ja sam Paolo Carriera,
poslanik Njegovog Veličanstva kralja od Napulja u Veneciji.”
Afra mu je pokušala dostojanstveno kimnuti, no izvela je to prilično
nespretno. „Ja sam...”, zastala je pa nastavila, „Gysela Kuchler, udovica tkalca
vunene robe Reginalda Kuchlera iz Strasbourga.”
 „A kamo vas put vodi?”
Afra je odmahnula rukom. „Putujem poslom u samostan Montecassino.”
„Jeste li rekli Montecassino?”
„Da, poslaniče Carriera!”
,,A kojim ste se poslom, ako smijem upitati, uputili upravo u benediktinski
samostan?”
„Poradi knjiga, poslaniče Carriera. Prijepisa starih knjiga!”
„Obrazovani ste, dakle!”
„Ne znam što to znači biti obrazovan. Zar je svatko tko u ruke uzme knjigu
obrazovan? Vjerujem da dijelite moje mišljenje.”
„Ali, znate čitati i pisati.”
„To me je naučio otac. Bio je knjižničar.” Dok je govorila, Afra je shvatila
da je na najboljem putu da potpunom strancu oda svoju vrtoglavu prošlost. Zato
je samu sebe opomenula da drži jezik za zubima.
„Imate li dokument koji potvrđuje vaš identitet i da niste zaraženi kugom?”
Afra je iz haljine izvukla dokument s pečatom i rastvorila ga doslovce pred
poslanikovim nosom. „Zašto pitate?”
Paolo Carriera je ispružio ruku i pokazao u smjeru izlazećeg sunca. „Vidite
li Ambrosiju, onaj galijun s tri jarbola! Posada upravo diže jedra. Ako želite...”
Poslanik se kratko zagledao u Afrinu propusnicu. „Ako želite, možete putovati s
nama. Ako nam Neptun bude naklonjen i pošalje nam povoljan vjetar, za deset
smo dana u Napulju. A otamo ste u Montecassinu za dva dana.”
Afta je s olakšanjem odahnula. „To je vrlo ljubazno od vas, gospodine.”
Poslanik je nakratko uzdignuo glavu, pa spustio pogled poput kakvog
taštog gizdelina. „Bilo bi šteta da vam Venecija ostane u tako ružnu sjećanju.
Požurimo!”
Afra je uzela svoj zavežljaj i požurila za Carrierom. Ambrosia je bila
posljednji brod u nizu na doku Rive degli Schiavoni i ne samo da je bila najveći
brod u luci, već i najljepši. Jedra i čitava oprema jedrenjaka blistali su na
jutarnjem zraku. Prostrani je galijun raspolagao kabinama sa staklenim oknima.
Uski drveni mostić koji je strmo vodio na palubu čuvala su dva mišićava Maura.
Paolo Carriera se izmakao kako bi se Afra popela prva.
Tek što su se našli na palubi, dva su mornara u crno-crvenim odorama
povukla mostić na palubu, a dva tuceta drugih popeli su se vješto poput pauka
na jedrilje i razvili veliko jedro. Afra još nikada nije putovala na tako velikom
brodu. U čudu je promatrala svu veličanstvenost Ambrosije. Činilo joj se gotovo
poput čuda kada se moćno veliko jedro, koje je još maloprije tromo visjelo s
jarbola, lagano okrenulo na jedva osjetnom vjetriću i napuhalo poput droba
preživajuće krave. Nakon što su dva mornara uz glasne povike otpustila dva,
poput ruke debela užeta kojima je brod bio zavezan, Ambrosia je krenula.
Začulo se neobično škripanje i cviljenje, a iz utrobe broda prolomilo se tutnjanje
koje je zazvučalo poput zapomaganja prokletih duša u paklenome ognju.
 Čvrsto se držeći za ogradu broda, Afra se zagledala u obrise grada koji su
još uvijek zastirali sivi oblaci kužnog dima. Ponad kuća nazirale su se kupole
Svetoga Marka, poput klobuka gljiva u gustišu, a pokraj njih i zvona koja kao da
ondje nisu pripadala.
Afra je nakon dugo vremena mogla odahnuti.
 Afri se činilo kao da sanja – neočekivano i iznenadno, sudbina
joj se konačno naklonila. Još prije sat vremena ne bi u to
povjerovala. Daleko u svojim mislima, čula je povike kapetana i
mornara koji su se vješto verali po jedrilju i podizali jedra; prvo stražnje na
glavnom jarbolu, pa najviše na velikom jarbolu i, konačno, maleno prednje jedro
koje je koso stršilo preko pramca broda. Bila je potrebna posebna vještina, a i
sokolove oči, da veličanstveni galijun sigurno isplovi kroz uske prolaze između
brojnih otočića lagune, koji su iz daljine izgledali poput listova lopoča koji
plutaju na jezercu.
Dok je Afra osluškivala šum valova, prišao joj je poslanik. Bio je u pratnji
uglađene dame u dugom nabranom ogrtaču opasanom ispod grudi i zakopčanom
do vrata. Iz njenog nabranog okruglog okovratnika provirivalo je plemenitaško
lice tamnih očiju i svijetlo obojene kose koja joj je, spletena u punđe koje su
izgledale poput puževa, prekrivala uši.
„Ovo je gđa Kuchler, gospođa iz Strasbourga koja putuje bez pratnje”, reče
Carriera obraćajući se dami. A potom se okrene Afri i s udvornom gestom reče:
„Moja supruga Lucrezia.”
Žene su se, uz udvorni naklon, šutke pogledale, a Afra je primijetila kako
ju je dama promotrila s podozrivošću.
„Vi ste jedine žene na palubi među trideset i osam muškaraca”, primijeti
poslanik, „nadam se da ćete se u sljedećih deset dana dobro slagati!”
„To ne zavisi od mene”, reče njegova žena ljutito. Glas joj je zvučao grubo,
kao u mnogih Talijanki, i nikako nije odgovarao njenoj ljupkoj vanjštini. Nakon
što je Afri udvorno kimnula, udaljila se prema stražnjem dijelu gornje palube
gdje su se nalazile kabine.
Poslanik je pogledao za njom, a zatim se okrenuo prema Afri. ,,Nadam se
da će vam kabina na središnjoj palubi odgovarati. Obično tamo spava naš
ekonom, no smjestili smo ga u drugu spavaonicu.”
„Ali, poslaniče Carriera, ne bih htjela nikoga inkomodirati. Zahvalna sam
vam što ste me uopće primili na brod i ne želim vam biti na teret.”
Poslanik je bez riječi dao Afri znak da pođe za njim. Poveo ju je do uskih,
strmih stepenica koje su vodile u potpalublje. Afra je jedva uspjela svoj
zavežljaj provući kroz uska vratašca.
Središnja je paluba bila tako niska da je visoki Paolo Carriera morao
sagnuti glavu da se ne udari. U potpalublju je bio cijeli niz pregradaka s
ležajevima za posadu.
Ekonomova kabina bila je u stražnjem dijelu, odvojena od ostalih
prostorija, i nalazila se točno ispod stražnjeg jarbola. Imala je masivna vrata sa
željeznim zasunom i bila je opremljena jednostavnim drvenim ležajem,
ormarom i širokom klupom koja je čvrsto stajala čak i za velike plime.
Smještaj nije bio najudobniji, no Afra nije bila nezadovoljna; dapače,
smatrala je da joj se konačno osmjehnula sreća, što ju je ohrabrilo. Napokon je
umaknula progoniteljima. A kako je putovala pod lažnim imenom, osjećala se
sigurnom kao nikada dotad.
Tajnu pergamenta, koji je – tako se barem nadala – bio na putu za
Montecassino, Afra još uvijek nije uspjela otkriti, iako joj je bila na tragu. Sada
je znala da je pergament bio iznimno vrijedan, što je znao i njezin otac, no
njegov je značaj, pokazalo se, bio veći nego što su on i ona uopće mogli
zamisliti. Nije mogla pojmiti da je jedan obični pergament mogao biti vredniji
od grumena zlata. Ta zar je moguće da su ti bogohulni lupeži bili u stanju srušiti
katedralu samo kako bi pronašli skriveni pergament? Zar je moguće da su bili
spremni na tolike ljudske žrtve ne bi li ga se domogli? Afri su navirala brojna
pitanja, a ponajviše se pitala kako li je uopće dosad uspjela izvući živu glavu.
U trenucima poput ovog, nedostajao joj je Ulrich von Ensingen, jedina
osoba u njezinu životu koja joj je pružila oslonac. Barem je tako mislila do
trenutka kada je prvi put posumnjala da je Ulrich bio u dosluhu s odvraćenima.
Od nesretnih događaja u Strasbourgu prošla su gotovo dva mjeseca. A ta dva
duga mjeseca Afru je mučila nedoumica: nema sumnje da joj je Ulrichovo
neobično ponašanje davalo za pravo da posumnja u njega, no je li za to bilo
čvrstog razloga? Gdje li je on uopće sada, pitala se.
Dok je Afra odmarala udubljena u misli, kroz strop svoje kabine načula je
svađu; bili su to glasovi poslanika i njegove žene Lucrezije. Nemalo se
iznenadila kada je u glasnoj prepirci jasno razaznala svoje ime; dakako, svoje
lažno ime.
„To je naprosto smiješno”, čula je donnu Lucreziju, „ova žena nikako ne
može biti ona o kojoj je govorio gospodin Liutprand. Sigurno te je zavela pa si
je poveo na brod.”
Afra je ostala osupnuta. Što je to, zaboga, moglo značiti? Ne bi li razaznala
svaku riječ, nije se usuđivala ni disati.
„Gospodin Liutprand je rekao da putuje sama, a donna Gysela je bila jedina
koja je odgovarala tom opisu.” Bio je to glas poslanika koji se branio od napada
svoje bijesne žene.
„Prije bih rekao”, uzbuđeno je nastavio, „da se opet radi o tvojoj ljubomori.
Ti bi najradije da živim s povezom preko očiju da ne vidim nijednu drugu ženu.”
„Ne bez razloga, poslaniče Paolo, ne bez razloga! Ta u cijeloj Veneciji
nema većeg zavodnika od tebe. Znaš li uopće koliko te djece naziva svojim
ocem – a sve sama kopilad, djeca kojekakvih raspuštenica!”
„Naprotiv, sve su iz dobrih kuća, iz najuglednijih venecijanskih obitelji!”
Svađa se ushuktala.
 „Da, itekako dobro znam da ljubuješ samo s najbogatijim građanskim
kćerima ili s plemenitašicama s titulama. Pa ipak si ti poslanik napuljskoga
kralja!”
„Što mi drugo preostaje kada mi vlastita žena uskraćuje ljubav?”
„Nije uvijek tako bilo. To i sam znaš.”
„Da. Ali, muškarac sam i imam svoje potrebe. A ono što ne dobivam kod
kuće, nalazim kod drugih.”
„Bestidniče!”
U tom se trenu čuo tresak i Afra je pomislila kako su zacijelo poletjele
stolice. Afra je očito bila trn u oku poslanikove žena, a izgleda i da ipak nije bila
tek vraška sreća što joj je poslanik priskočio u pomoć i ponudio joj prijevoz
svojim brodom.
Nakon što su glasovi u gornjoj kabini utihnuli, Afra se, zateknuta onime što
je upravo čula, uputila na palubu. Na plavome nebu bilo je nekoliko bijelih
oblačaka koji su žurili prema horizontu, a more je bilo tamno i valovito, baš kao
prethodne noći. Kopno u daljini sada je postalo tek uska siva crta koja je plutala
na vodi poput otkinute grane.
Kada se Afra popela na palubu, među posadom je zavladao nemir. Osim
kapetana i dva časnika, posadu su činila dva afrička Maura koji su se pokazali
vještim mornarima na kršćanskim brodovima. Afra, srećom, nije razumjela
nedolične povike koje su joj dobacivali. Kada se pojavio Luca, kapetan, naredio
je Maurima da se utišaju.
„Izvinite, donna”, obrati joj se on, „to su divljaci bez manira. No, za dva
dukata vraški su dobra radna snaga.”
„Dva dukata?” začudi se Afra. „Pa nije loše za jednog mornara!”
Luca se nato nasmijao da je odjeknulo cijelom palubom. „Mislim da ste me
krivo razumjeli, donna. Poslanik Paolo je svakoga od njih kupio na maurskoj
tržnici – kao robove! Dobiju nešto za jelo i time su zadovoljni.”
Afra se zgrozila. Prvi je put u životu vidjela prave robove. Iako ni sama
nije raspolagala svojom slobodom na posjedu zemaljskog poglavara, nikada se
nije osjećala uskraćenom zbog svojega potlačenog položaja. No, smatrala je
nehumanim i zvjerskim da se nekoga može prodavati na tržnici za nekoliko
srebrnjaka poput ugojene svinje.
Kao da je pogodio njene misli, kapetan reče: „Mauri su divljaci i pogani,
kojima je kršćanska vjera strana jednako kao nama zemlja iz koje dolaze.”
„Želite reći da nisu ljudi kao mi?” zbunjeno upita Afra.
„Prema stajalištu poslanika Paola i Svete Majke Crkve, nisu!
„Razumijem”, zamišljeno reče Afra.
,,No, pustimo sad to”, reče Luca kako bi promijenio predmet razgovora.
„Ako želite, pokazat ću vam brod. Ovaj brod je ponos napuljskoga poslanika, i
to s punim pravom. Dođite!”
Preko dvije strme stepenice koje su vodile u potpalublje, kapetan je Afru
poveo u utrobu broda. Na palubi je bilo jako sunce, pa je Afri trebalo malo
vremena da se privikne na polutamu. Našli su se u jednoj širokoj i niskoj
prostoriji. Zaobljeni zidovi, s kojih su virile kuke, izgledali su poput ribljih
kostiju, a pod je bio obložen klimavim daskama koje su i na najmanji pokret
škripale i cviljele kao da na sebi nose teret cijeloga svijeta. Brodske zalihe koje
su tamo bile smještene – bačve s vinom, pitkom vodom i usoljenim mesom,
vreće s brašnom, prosom i orašastim plodovima, sanduci puni sušene ribe,
sušenog voća i kruha te košare s voćem i začinima – Afri su se činile dovoljnima
za putovanje do daleke Indije.
Prepala se kada su se iza vreća – kojih je moglo biti četiri-pet tuceta – iz
tame pojavila dva mlađahna Maura. Svaki je u ruci držao debelu batinu i jedan
je kapetanu, poput trofeja, pružio nešto što Afra u prvi tren nije uspjela
raspoznati.
„Ne bojte se”, reče Luca Afri, „oni su zaduženi za hvatanje štakora.
Nijedna im mišolovka nije ravna. Onaj koji ne ulovi nijednog štakora, ne dobiva
ništa za jelo.” Nasmijao se.
Kada je malo bolje pogledala i shvatila da je dječak za rep držao štakora s
kojega je curila krv, Afra se s gađenjem okrenula.
„Možemo li izaći odavde?” odlučno je rekla kapetanu.
Na međupalubi, gdje je bila Afrina kabina, bili su smješteni i poslanikov
liječnik i ispovjednik donne Lucrezije, kao i njen vračar i tumač budućnosti.
Dottore Madathanus bio je poslanikov osobni liječnik, koji ga je, budući je
patio od jake nadutosti i imao stalan osjećaj da će eksplodirati, snabdijevao
jakim klistirima. S druge strane, tegobe donne Lucrezije bile su više duševne
prirode i ona je svoj mir nalazila u duhovnome i spiritualnome. Padre, kako su
ga zvali, koji je šutio o svojoj pripadnosti bilo kojem crkvenom redu, svaki je
dan ispovijedao donnu Lucreziju, a poslanik Paolo nije mogao shvatiti koje li je
to grijehe ta pobožna žena mogla počiniti u samo jedan dan. Što se gospodina
Liutpranda tiče, koji je, prema vlastitim riječima, na studijima svladao umijeće
tumačenja budućnosti i vračanja, njemu je Lucrezija posve povjerila svoju
sudbinu u ruke, a poslanik je to odobravao, iako je na to gledao sa sumnjom.
Gospodin Liutprand je samom svojom pojavom odavao prirodu svoga
zanimanja. Bio je vješt u inscenaciji poput kakvog mađioničara. Nosio je dug,
širok ogrtač koji mu je dopirao malo ispod koljena. U uskim crnim tajicama
isticale su mu se tanke noge, a crn mu je bio i visoki šešir koji je vječito bio na
njegovoj glavi. U polutami na međupalubi, gdje ga je jedino povremeno skidao,
moglo se vidjeti i zašto je bio tako privržen svom šeširu: na svojoj napudranoj
glavi gospodin Lituprand više nije imao kose, a od neprestanog nošenja šešira
mučio ga je neugodan svrab.
Nedugo prije zalaska sunca, poslanik je Afru pozvao na zajedničku večeru
s kapetanom, liječnikom, padreom i tumačem budućnosti. Nakon što je čula
prepirku između poslanika i donne Lucrezije, Afra se nerado odazvala pozivu.
Žena poslanika Paola očito joj nije bila naklonjena, a život ju je već podučio da
je žena ženi najgori neprijatelj.
 Afra je cijeli dan provela na palubi jer je u potpalublju nepodnošljivo
zaudaralo. Pjena valova i svjetlucanje slanoga Jadranskog mora bili su joj odmor
za oči. Prvi put nakon dugo vremena mogla se prepustiti mislima. Iako je još ne
tako dugo dvojila je li njena pustolovina bila posve uzaludna i je li u njoj bilo
dovoljno snage da ne ustukne u potrazi za pergamentom i njegovom tajnom,
sada je bila sigurna da je više ništa na tom putu ne može zaustaviti. Iako je bila
prepuštena samoj sebi, bila je dovoljno hrabra.
Salon za objedovanje bio je u uskoj kabini na krmi, smještenoj poprijeko
iznad vesala. Prostorija je upravo bila dovoljno dugačka za uzak stol i osam
stolica, po četiri sa svake strane. Afra je već imala priliku upoznati sve uzvanike
na večeri i čudila se što su sjedili u tišini: poslanik prekoputa svoje žene
Lucrezije, liječnik nasuprot padrea, kapetan nasuprot tumača budućnosti. Afra
se smjestila na desnoj strani.
Afra nije poznavala brodska pravila i tako je kapetana naivno upitala koliko
je milja Ambrosia prešla od njihova ukrcavanja u Veneciji. Na brodu je bilo
uobičajeno da zajednički objed počne u tišini, sve dok riječ ne uzme poslanik.
Tek bi se tada poveo neobavezni razgovor.
Na Afrino pitanje, iznenađeni je kapetan Luca dobacio pogled poslaniku,
sve dok mu ovaj pokretom ruke nije dozvolio da odgovori.
„Oko sedamdeset milja”, odvratio je Luca i dodao da im vjetar dosad nije
bio naklonjen. Ako se tako nastavi, putovanje do Napulja trajat će dan-dva duže
nego što je bilo predviđeno.
Od mirisa pečenog mesa koje je donio kuhar, sitan debeljuškasti
čovječuljak koji je zaudarao po pečenju i znoju, Afri su krenule sline. Danima
nije pošteno jela, osim tu i tamo komad kruha. Osim mesa, od kojega je s
drvenoga pladnja svakome bio poslužen po jedan veliki komad, bilo je tu
ukiseljene ribe i po jedan topli, okrugli kruh za svakoga, veličine tanjura za
bogataškim stolom. Usto je bilo posluženo i vino, i to u širokim kositrenim
vrčevima koji su se sužavali prema vrhu kako se zbog talasanja mora vino ne bi
izlijevalo.
Afra je s tekom prionula jelu, a tijekom večere je primijetila kako ju je
tumač budućnosti čitavo vrijeme promatrao. Pravila se da ništa nije primijetila,
no osjećala se nelagodno.
Kada je Afra vidno pocrvenjela, poslanik Paolo se, ocijenivši njegove
poglede nepriličnima, obrati Liutprandu, koji svoj šešir nije skidao ni za jelom:
„Gospodine Liutprand, jeste li vi na ovo putovanje krenuli poradi ispunjenja
svoga proročanstva ili lijepoga vidika?”
Gospodin Liutprand se pravio uvrijeđen: „Takav ton zaista ne moram
trpjeti!”
Poslanik Paolo je svojom sarkastičnom primjedbom opet razljutio svoju
ženu. „Ta zaista, to gospodin Liutprand ne mora trpjeti”, potvrdila je donna
Lucrezia.
Poslanik je napravio prijezirnu grimasu. „Pa zar se priliči da tako
indiskretno zuri u donnu Gyselu?”
 Liutprand nato pogne glavu.
Kako bi skrenula neugodan razgovor, ali i iz čiste radoznalosti, Afra upita
poslanika: „Spomenuli ste proročanstvo, poslaniče Paolo. Odnosi li se ono i na
mene?”
„Jasno da ne!” ubaci se Lucrezia.
Paolo joj dobaci pogled koji je odavao da se zabavlja.
„Taj bi odgovor radije trebala prepustiti gospodinu Liutprandu, ljubavi.”
No, kako je ovaj ostao nijem i uvrijeđeno skrenuo pogled u stranu, Paolo
Carriera zadovoljnim tonom reče: „Znate, moja supruga Lucrezia ne ide nikuda
bez svoga tumača budućnosti. Dan prije našeg polaska iz Venecije, gospodin
Liutprand je prorekao...”
„... iz zvijezda! A zvijezde ne lažu!” dometne tumač budućnosti.
„... gospodin Liutprand je prorekao iz zvijezda da će nam se na putu
pridružiti jedna žena koja će svakome od nas odrediti sudbinu. A kako se prije
polaska na naš brod nije ukrcala nijedna žena, nakon što sam ugledao vas u
nevolji, odlučio sam vam ponuditi da nam se pridružite.”
„Žena koja će vam odrediti sudbinu?” zbunjeno se nasmijala Afra. „Ta ja
sam tek jedna obična udovica. Zahvalna sam vam što ste me primili na brod, no,
poslaniče Paolo, po čemu bih upravo ja bila ta žena?”
Zadovoljno mljackajući i cmokćući, uzvanici za večerom opet su prionuli
jelu, a onda je iznenada, u napadu bijesa, tumač budućnosti prevrnuo svoj vrč i
uzbuđeno povikao:
„Neću podnositi takvo izrugivanje mojim proročkim moćima. Ni od koga!”
Od žestine njegove reakcije Afra se prepala. „Izvinjavam se, nije mi bila
namjera uvrijediti vas. No, kako bih ja mogla biti ta žena o kojoj govorite? Ta ja
sam tek obična žena, ni po čemu posebna.”
Gospodin Liutprand uvrijeđeno iskosa pogleda Afru, a bjeloočnice
njegovih tamnih očiju pritom bijesnu. „Kako možete biti sigurni u to? Ili možda
i vi vidite u budućnost?”
„Ali nitko ne može vidjeti u budućnost!”
Uto proricatelj skoči preko stola, tako da mu se crni šešir na glavi nakrivio,
i unese se Afri u lice, a zatim bijesno sikne: „Vi ne možete vidjeti u budućnost,
signora, vi! Meni je budućnost kao otvorena knjiga. Moram samo pogledati u
nju.”
Lucrezia ushićeno kimne, a poslanik Paolo se uzvrpolji na stolici. „Ta
recite nam onda je li donna Gysela ta tajanstvena žena ili sam pogriješio!”
Liutprand poput gladne zmije zgrabi Afrinu desnicu i okrene joj dlan prema
gore. Na trenutak je njenu ruku držao poput kakve vrijedne umjetnine, a zatim je
sagnuo glavu i puhnuo u dlan. Dok je udubljeno iz njega čitao, drugi su se
radoznalo nagnuli ne bi li vidjeli tumača budućnosti na djelu.
Padre je sve to promatrao prekriženih ruku, kapetan se oholo cerio, dottore
Madathanus je na licu imao odbojan izraz, kao da mu se sve to činilo odviše
cirkusantskim, dok je poslanik skeptično uzdignuo obrve i naškubio usta.
 Samo je donna Lucrezia bila u napetom iščekivanju. Ona je naposljetku
prekinula tišinu uzviknuvši: „Ništa, zar ne? Ona ne može biti ta!”
Tumač budućnosti je pogledao uvis, a da nije pustio Afrinu ruku.
Zamišljeno je potom zavrtio glavom i zatim strelovito uperio pogled u donnu
Lukreziju. „Poslušajte moj savjet, donna Lucrezia”, reče s dubokom ozbiljnošću
u glasu, „ne budite zli prema ovoj ženi. Ne smijem vam odati potankosti, jer,
kao što znate, tumač budućnosti nikada ne proriče o smrti.”
Okupljeni su zapanjeno zinuli u njega. Afra je na prstima osjećala čvrst
stisak njegove ruke.
Lucrezijino ružičasto lice je problijedjelo, a vjeđe su joj se ustreptale poput
lišća na vjetru. Afra nije znala kako da protumači Liutprandove riječi, pa je
zbunjeno upitala:
,,I to ste pročitali iz moga dlana?”
„To, i ne samo to”, oprezno odgovori tumač budućnosti.
„Ne samo to? Zaboga, ta recite što ste još vidjeli!”
„Da, pobogu – recite nam što ste vidjeli!” složi se Paolo Carriera.
Liutprand je, uživljen u dramatičnost trenutka, na tren zastao. Zatim je opet
prinio Afrinu desnicu pred svoje lice i dok su mu oči prelazile preko njena
dlana, zastajkujući je rekao: ,,U vašoj ruci – donna Gysela – vidim – veliku
moć.”
Afra je zbunjeno pogledala okupljene. Nitko nije rekao ni riječi. Čak je i
poslanik zanijemio.
,,Moć”, nastavi Liutprand, „koja bi mogla uzdrmati čak i Papu u Rimu...”
„Ali, kako bih ja mogla uzdrmati Papu u Rimu?” upita Afra, s mukom
skrivajući uzbuđenje. Osjetila je kako joj je krv bubnjala u žilama. Je li
Liutprand možda bio povezan s Ložom odvraćenih ili je doista mogao proricati
budućnost iz dlana?
Tumačima budućnosti povodljivi je puk slijepo vjerovao i poneki su svojim
proročanstvima zarađivali cijelo bogatstvo. No, Afra je čula za mnoga
proročanstva koja su se na neki čudesan način ispunila. S druge strane, mnoga
su se od njih pokazala običnim prijevarama.
Kada proricatelj nije odgovorio na njeno pitanje, Afra s hinjenom
ravnodušnošću reče: „Ne sumnjam da imate moć proricati iz dlana, gospodine
Liutprand. No, nemaju li svi ljudi na dlanu iste linije?”
Tumač budućnosti se nato nasmije. „Donna Gysela, ne zna se koliki je broj
ljudi koji žive na ovoj našoj zemaljskoj ploči, no u jedno nema nikakve sumnje,
kod nijednoga od njih nećete naći iste linije na dlanu. A zašto, pitate se? Zato što
svaki čovjek ima svoju sudbinu koja je urezana u linije njegova dlana kao u
drvo. To je znao već i mudri Aristotel. On je iz linija na dlanovima ljudi mogao
proreći hoće li živjeti dugo ili kratko. U Pragu, na studijima, stekao sam
izobrazbu iz dviju vrlo povezanih nauka, astrologije i hiromantije. Znam što
govorim.”
 Gospodin Liutprand joj je još uvijek čvrsto držao ruku, iako mu ju je Afra
voljno prepustila, i još su uvijek njegove prodorne oči proučavale njen dlan.
„Rekli ste da ste udovica?” upita on.
,,Da”, kratko odgovori Afra. Dosad nitko nije posumnjao da se lažno
predstavljala. Čak je imala i dokument koji je dokazivao da joj je ime Gysela
Kuchlerin. No, proricateljevo ju je pitanje zateklo i zabrinulo. „Zašto vas to
zanima?” doda ona.
Liutprand tada palcima protrlja njen dlan – čovjek bi pomislio da je htio
izbrisati linije, kao da su bile kredom nacrtane – pritom odmahujući glavom.
„Nije toliko važno”, reče on naposljetku i naglo joj pusti ruku, kao da je
dodirnuo vrući kamen.
Donna Lucrezia je i dalje bila radoznala: „Dakle, gospodine Liutprand, što
ste još vidjeli?”
„Da, recite nam!” reče Afra uzbuđeno. „Što ste još vidjeli u mome dlanu?”
„U život će vam neočekivano ući jedan muškarac. A taj će vam susret
donijeti sreću, ali i tugu.”
Afra je sramežljivo spustila pogled. Bilo joj je nelagodno što je razotkrivao
njen život pred potpunim joj strancima. Bila bi još toliko toga upitala
Liutpranda, no suzdržala se zbog ostalih prisutnih, koji su načuljenih ušiju
slušali što li će joj proricatelj još proreći. Kao da njegove riječi nije shvatila
odviše ozbiljno, Afra reče: „Dakle, ne predstoji mi lijepa budućnost?”
Liutprand popravi svoj šešir. „Vi sami upravljate svojom sudbinom.”
„Kako to mislite?”
„Pa, svakome je sudbina predodređena, no na njemu je da njome upravlja.
Susret s muškarcem može usrećiti ženu. Ali, kao što se i najslađe vino kod lošeg
rukovanja može ukiseliti, tako se i dvoje ljudi može međusobno unesrećiti, iako
im je nebo naklonjeno.”
„Želite li time reći...”
Liutprand stane mahati rukama. „Nikako, donna Gysela, samo vam želim
ukazati na to da je sreća koja vam je zapisana poput krhke biljke koja se mora
njegovati kako ne bi uvenula.”
Afra se zamislila nad njegovim riječima. No, njene misli prekine donna
Lucrezia. „To bi se moglo protumačiti tako”, odreže ona, „da ćete ubuduće jesti
i spavati kod donne Gysele, a ne kod mene.”
„Ne zaboravite moje riječi, donna Lucrezia! Vaša je sudbina povezana sa
sudbinom donne Gysele.” Liutprand je tada ustao i poslanikovoj ženi dobacio
zlovoljan pogled. Zatim je bučno napustio salon. Jedan za drugim, bez riječi,
udaljili su se i ostali.
Kada je Afra stupila na palubu, već se spustila noć. Sa zapada je puhao
lagani vjetrić, a Ambrosia je napredovala polako, stenjući poput iscrpljenog
konja. Zvijezde na nebu doimale su se poput blistavih jesenjih plodova.
Nakon što je duboko udahnula svjež noćni zrak, Afra se uputila u
potpalublje u svoju kabinu.
Uzbuđena, dugo nije mogla usnuti. U zoru ju je probudio glasan i prodoran zvuk
brodskog zvona. Središnjom palubom odzvanjale su naredbe. Svi su već bili na
nogama.
U polusnu, odjednom je čula uzbuđene povike: „Gusari, gusari!”
Između povika je još uvijek odzvanjalo brodsko zvono, a vrata njene
kabine naglo su se otvorila. Prestrašena, Afra je pokrivač navukla do grla.
„Donna Gysela!” povikao je kapetan. ,,S istoka nam se približava gusarski
brod!” Luca joj je na krevet bacio zavežljaj odjeće. „Brzo, obucite ovo! To je
muška odjeća. Ako nas napadnu, bolje za vas da ne primijete da ste žena!”
Prije nego što mu je Afra stigla išta reći, kapetan je nestao. Brzo je navukla
mušku odjeću – hlače koje su joj dosezale do koljena, široku košulju i kaput s
drvenim gumbima. Gustu je kosu sakrila u kožnatu kapu, koja je straga dopirala
do leđa. Nije bilo ogledala u kojemu se mogla vidjeti; no, bilo joj je manje
neudobno nego što je očekivala.
Na palubi je posada spuštala jedra. Velika jedra su na brodu kao što je bila
Ambrosia predstavljala veliku opasnost. Bilo ih je lako zapaliti. Bez jedra je
veličanstveni galijun napuljskog poslanika imao manju mogućnost
manevriranja, no imao je takvo naoružanje da je mogao potopiti ili natjerati u
bijeg svaki neprijateljski brod.
Dakako, gusari s istočnih mora, od čijega su plijena živjeli čitavi gradovi,
dobro su poznavali takve brodove i znali su im se suprotstaviti okretnošću svojih
brodova, od kojih je većina imala dodatne veslače. Činilo se da je brod koji im
se približavao s istoka računao upravo s tom borbenom taktikom. Njihovi brojni
veslači, poredani u dva reda, pojavljivali su se iz vode i opet u njoj nestajali. I
oni su spustili jedra, a na njihovom glavnom jarbolu nedostajala je zastava
matične luke broda – bio je to nepogrešiv znak da se radilo o gusarima.
Galijunom su odjekivale kapetanove zapovijedi: „Svi topovi na lijevu
stranu broda! Muškete i arkebuze na položaj, polovica na lijevu stranu, drugi na
desnu stranu!”
U toj strci, Mauri su na lijevu stranu broda vukli i četiri topa i učvrstili ih
na predviđeno podnožje.
„Brže s time, požurite ako ne želite biti utopljeni!” povikao je kapetan.
Glas mu je pucao od siline. „Napunite topove i puške!”
Mornari su i iz potpalublja izvukli malu burad i sanduke s indijskim
barutom. Po dvojica od njih punili su jedan top ili pušku. Bile su spremne i
arbalete.
Dok se gusarski brod sve više približavao, kapetan Luca se popeo na jednu
praznu bačvu baruta kako bi ga se bolje čulo, a uto je iz košare na jarbolu
zazvonio glas mornara koji je držao stražu: „Još jedan brod iz smjera istok-
jugoistok!”
 Kapetan je rukom zaklonio oči i pogledao u tom pravcu. Otprilike jednu
milju iza gusarskog krstaša nazirao se drugi brod. Iako ništa nije upućivalo na to
da je i taj bio gusarski, to je bilo za očekivati. Turski i albanski gusari često su
išli zajedno u svoje pohode.
Prvi je brod već gotovo bio na udaljenosti dometa arbaleta. Kapetan je
morao napasti. Gusari nisu imali topovsko naoružanje. No, njihova je snaga bila
u preciznosti u gađanju lukom i strijelom i arbaletom. Onaj tko se htio obraniti
od gusara, morao ih je napasti prije njihova napada ubojitim sulicama.
Kapetanov glas se pojačao: „Jesu li topovi spremni za paljbu?”
„Topovi spremni!” čuo se odgovor.
„Topovi jedan i dva – pali!”
„Jedan i dva – pali!” Tobdžije su zapalili fitilje.
Plamenu je trebalo dugo da dođe do cijevi, a kada su topovi konačno
opalili, začuo se silovit tutanj od kojega se zatresao cijeli brod. Poput ogromne
gljive, do neba se uzdignuo sivo-bijeli oblak koji je na palubi zastirao pogled.
Gotovo neprepoznatljivu u muškoj odjeći, Afru je kapetan sakrio na
sigurno pod prednji jarbol. Kašljući, pokušavala je doći do zraka. Od topovske
paljbe jedva je mogla disati.
Jedva što se dim razišao, vidjelo se da su oba topa promašila cilj.
„Napuni opet!” zapovjedio je kapetan. „Ostali, pripremite arkebuze i
muškete!”
Strijelci su bučno pojurili do svojih pušaka. U međuvremenu su, slijeva,
doletjele prve neprijateljske sulice. Gusarski im se brod već toliko približio da
su mogli razaznati posadu.
„Pali! Pali!” zaurlao je kapetan.
Kad su puške opalile, činilo se kao da je došao Sudnji dan. Od njihove
paljbe kao da se zatreslo nebo. Smrdjelo je po barutu i užarenom željezu, a
pucači su svaku paljbu popratili glasnim urlikom, kao da su sami pogođeni. Afra
je uplašeno začepila uši.
Kada je paljba naglo utihnula, s jarbola je odjeknuo stražarov povik:
„Neprijateljski se brod opasno približava!”
„Topovi tri i četiri, pali!” zagrmio je kapetan.
Tobdžije su zapalili fitilje.
No, gusari su upravo to i čekali. Bili su na udaljenosti dometa arbaleta i
prema tobdžijama su ispalili sulice. Prvi je, uz glasan krik, pogođen pao na pod.
Tada je opalio treći top, a zatim i četvrti. Kroz dim od baruta, od kojega se nije
moglo ništa vidjeti, čulo se kako se sulice zabijaju u drvenu palubu, kao i kako
ranjenici zapomažu.
„Pogodak!” čuo se stražar s jarbola.
No, gusarske su sulice i dalje dolijetale.
 Da je top pogodio jarbol gusarskog broda i oborio ga poput drveta u
jesenskoj oluji, vidjelo se tek kada se razišao dim. U moru su, bizarno
iskrivljena, plutala mrtva tijela. Čulo se pucanje greda i dasaka.
No, pljačkaši se nisu dali obeshrabriti. Pod zaštitom okana na palubi
obloženim daskama, veslači su svom snagom veslali i brod se sve više
približavao. Gusarska je borbena taktika bila nadaleko poznata. Namjera im je
bila zaposjesti Ambrosiju kako bi bitku odlučila borba prsa o prsa. Zato ih je
trebalo zaustaviti na vrijeme.
Kapetan je opet zapovjedio paljbu arkebuzama. Dok su strijelci svojim
dugim, preciznim puškama rušili neprijatelje, prve su vatrene strijele pogodile
glavnu palubu. Vrhovi strijela bili su omotani krpama i umočeni u smolu, i
ubrzo je njihov plamen zahvatio i stranice broda.
Skupljenih nogu, glave poduprte koljenima, Afra je čučala u podnožju
prednjeg jarbola i pratila borbu razrogačenim očima. Iz nekog neobjašnjivog
razloga, nije osjećala strah. Preživjela je kugu, a neki joj je unutarnji glas
govorio da će se i ovaj put spasiti.
Usred sijevanja paljbe svim raspoloživim oružjem i silnog dima, Afri nije
primijetila da je jedna vatrena strelica probila prozor jedne kabine i zapalila
unutrašnjost. Iz kabine je prodro crni dim, a nedugo zatim širom su se otvorila
vrata i iz goruće je kabine izjurio poslanik. Paolo Carriera se, jedva stojeći na
nogama, uhvatio za rasklimana vrata. Zatim je izgubio svijest.
Gdje je bila Lucrezia?
Afra je znala da je i poslanikova žena morala biti u toj kabini. No, kako bi
ju izvukla, morala je prijeći palubu i izložiti se gusarskim sulicama. Istina,
donna Lucrezia je prema njoj osjećala prijezir. No, bi li je zato trebala prepustiti
sigurnoj smrti?
U njoj kao da su borbu vodili anđeo i vrag. Dok se premišljala što joj je
činiti, srce joj je divlje lupalo, a kada se činilo da će dobro u njoj nadvladati zlo,
poslanik se osvijestio i četveronoške odvukao u zaklon. Činilo se kao da mu
uopće nije došlo k svijesti da je Lucrezia još uvijek bila u kabini.
Dim koji je dopirao iz goruće kabine postajao je sve gušći. I iznenada,
potpuno nenadano, naglo su se otvorila vrata i na njima se pojavila donna
Lucrezia. Iako je nosila mušku odjeću i kapu, Afra ju je odmah prepoznala.
Kašljala je i borila se za zrak kao riba na suhom. Posljednjim se snagama držala
za vrata kabine.
Afra je osjetila olakšanje. Lucrezia se spasila sama i riješila je dvojbe. No,
još dok je o tome razmišljala, postidjela se svog oklijevanja. Iznenada su im se
susreli pogledi. U tišini, zurile su jedna u drugu.
Lucrezia se naposljetku iskobeljala iz kabine i zatvorila za sobom vrata. Još
uvijek teško dišući, naslonila se na vrata. Zatim je rukavom obrisala znoj sa čela.
Afra je krajičkom oka primijetila kako je na krmi gusarskog broda jedan
strijelac napeo svoje oružje. Snažni je mladić već bio spreman ispaliti strijelu,
kada je Afra shvatila da je ciljao ravno u Lucreziju.
 Bez razmišljanja je skočila i potrčala prema Lucreziji, iako su iznad palube
letjele neprijateljske sulice; bacila se na nju i srušila je na pod. Bilo je to u
posljednji čas, jer se istog trenutka strijela zabila u vrata kabine, zavibrirajući
pritom poput puknute strune žicanog instrumenta.
Obje su ukočeno pogledale u smrtonosnu strelicu. Lucrezia kao da se nije
bila u stanju pomaknuti. No, Afra se brzo pribrala. Zgrabila je Lucreziju za
zapešće i odvukla je preko palube do prednjeg jarbola gdje se ranije zaklonila.
Tek što su se tamo dovulde, odjeknule su dvije snažne eksplozije, nakon
čega se čuo snažan prasak, poput groma u ljetnoj oluji.
„Pogodak!” zagrmio je kapetan i zaplesao na palubi poput fauna. Afra je
shvatila što se dogodilo tek kada je vidjela kako se pramac neprijateljskog
galijuna diže prema nebu; isprva sporo, gotovo tromo, a zatim sve brže, poput
jogunastog konja, sve dok brod nije stajao gotovo okomito u vodi. Gusari su se
urličući bacali u more. Neki su pokušali doplivati do Ambrosije ne bi li se
spasili. No, strijelci sa svojim arkebuzama nisu imali milosti i pucali su na njih
sve dok i posljednji nije potonuo.
More se između tonuće olupine i Ambrosije obojilo crveno. Dijelovi broda,
grede, bačve i sanduci plutali su na vodi.
Tako okomito stojeći, gusarski je brod nakratko zastao, no onda je, naglo
počevši tonuti, kao na neku tajnu zapovijed, nestao u dubini. Tonući je brod
stvorio vrtlog koji je zahvatio i Ambrosiju i počeo je okretati. Mornari su klicali
i vitlali oružjem iznad glava. Kada je glas s jarbola doviknuo da se drugi brod
okrenuo i dao u bijeg, veselju nije bilo kraja.
Afra je potonuće neprijateljskog broda promatrala na koljenima, pored
Lucrezije koja se još uvijek borila za zrak.
„Zraka, zraka!” dahtala je ona. „Požar!” Jedva ju se razumjelo. Kada se
Afra nagnula nad nju, njene su usne nijemo izgovorile: „Liutprand!”
„Liutprand? Što s Liutprandom?”
Lucrezia je rukom pokazala na goruću kabinu. Iz razbijenog prozora još
uvijek je kuljao gust dim.
Afra se uspravila na noge i jednome od mornara s arkebuzom koji se
veselio i plesao dala znak da je slijedi.
Gornja je paluba bila skliska i krvava, a posvuda su ležale gusarske sulice.
Činilo se da se u zaglušujućem slavlju nitko nije sjetio pobrinuti za dva ranjena
mornara koja su tamo zapomagala. Afra je mornaru rukom pokazala prema
kabinama.
Mornar je isprva oklijevao ući u zadimljene kabine, no kada je vidio da je
Afra hrabro zakoračila unutra, slijedio ju je. Stavivši ruku na usta, Afra je, teško
dišući, koračala kroz dim. Dala je mornaru znak da pogleda u kabine s desne
strane. Ona je pregledavala lijevu stranu.
Iz Lucrezijine je kabine još uvijek dopirao dim. Vrata su bila samo
pritvorena i Afra ih je otvorila nogom. Neprijateljska goruća strelica zapalila je
Lucrezijin krevet. Sada je gorjela još samo slama koja je služila kao prostirka.
Već je htjela izaći iz zadimljene prostorije kada je na podu iza stola ugledala
tumača budućnosti. Liutprand je nepomično ležao na trbuhu, lica sakrivenog u
rukama, kao da nije htio gledati što se oko njega događalo. Afra je pozvala
mornara u pomoć.
Zajedno su Liutpranda odvukli iz kabine na gornju palubu, gdje im je u
susret došao Paolo Carriera. Još uvijek se činio u šoku jer nije pokazao nikakav
interes za tumača budućnosti koji je ležao na podu.
„Neka dođe liječnik!” povikala je Afra poslaniku.
Carriera je kimnuo glavom. Zatim se sasvim približio Afri. Naposljetku
mucajući izusti, pogledavši strijelu zabijenu u vrata kabine: „Spasili ste život
donni Lucreziji.”
Zvučao je bespomoćno.
,,U redu je!” odvrati Afra. „Dovedite liječnika. Mislim da je gospodin
Liutprand mrtav.”
Jedva što je to izgovorila, Liutprand otvori oči. Gologlav, bez šešira od
kojega se nije odvajao, izazivao je samilost.
„Bože dragi na nebu, živ je!” uzviknuo je slabašni glas.
Bila je to Lucrezia koja im se pridružila.
„Živ je!” ponovi poslanik za njom.
Liutprandov se grudni koš ubrzano, u nepravilnim razmacima, dizao i
spuštao. Kašljao je i hripao, boreći se za zrak.
Iz potpalublja su ispuzali dottore Madathanus i padre. Zaslijepilo ih je
danje svjetlo. Kada su ugledali Liutpranda, koji je teško dišući ležao na podu,
liječnik se sagnuo prema njemu i položio uho na njegova prsa, dok je padre, a
što bi drugo, sklopio ruke i nečujno mrmljao molitvu.
„Ta recite već jednom, kako mu je?” poviče Lucrezia liječniku.
Ovaj ju je pogledao i odmahnuo glavom.
Lucrezia se okrenula i rukama sakrila lice. Na gornjoj je palubi utihnula
galama. Mornari su se okupili oko Liutpranda i zagledali se u njega.
„Što stojite ovdje i zurite, nitkovi jedni!” bijesno je poviknuo kapetan.
„Ugasite požar u kabini, pobacajte mrtve preko ograde i očistite palubu. Na
posao!”
Mornari su se mrmljajući udaljili. Vjedrima s vodom brzo su ugasili požar.
Izuzev zapaljene kabine, na Ambrosiji gotovo da i nije bilo veće štete.
Liječnik je pomireno samo stajao pokraj Liutpranda. Afra, koja je uhvatila
njegov pogled, bijesno je povikala: „Dottore Madathanus, zašto ništa ne
poduzimate?”
Dottore je slegnuo ramenima. „Bojim se...”
„Ta dajte mu neko od vaših čudesnih pripravaka!”
Poslanik mu je kimnuo u znak slaganja i Madathanus se uputio u
potpalublje.
 Liutprand se sve teže borio za zrak. Počeo se i grčiti, na što se padre stao
još gorljivije moliti.
Afra je klečala pored njega. Iznenada, Liutprand je otvorio oči, znakovito
je pogledao i dao joj znak da mu se približi, kao da joj je nešto želio prišapnuti.
Afra se sagnula i skroz mu se primakla.
Liutprand je s mukom otvarao usta. No, upinjući se, dospio je reći gotovo s
osmijehom na licu: „Kako bih rado da mogu doživjeti... da jedna žena... baci
Papu na koljena.”
Bile su to posljednje riječi tumača budućnosti, koji je, poput svih
proricatelja, vidio u budućnost, dok mu je vlastita sudbina ostala skrivena.

Kada je Liutprand ispustio posljednji hropac, Lucrezia je stala vrištati i udarati

se kao da je sišla s uma. Lamatala je rukama i proklinjala gusare te zahvaljivala
Bogu što ih je stigla zaslužena kazna. Paolo Carriera i padre jedva su spriječili
da se ne baci na jednu od neprijateljskih sulica koje su ležale posvuda po palubi.
Kada je poslanik zapovjedio kapetanu da Liutprandovo tijelo, prema
pomorskome običaju, umota u platno i baci u more, Lucrezia je, tek što se malo
primirila, počela ponovno jecati. Dala je svoj pristanak tek nakon što ju je padre
uvjerio da je to potpuno u sladu s kanonima Svete Majke Crkve i da čak i Papa
odobrava takvu sahranu.
Tako su mrtvo tijelo umotali u bijelo poprečno jedro koje je najbolje služilo
toj svrsi, položivši pored njega križ i dva kamena koja su se obično stavljala na
usoljenu ribu i meso u bačvama. Nakon što je posada zauzela položaj, a padre
izgovorio prikladnu molitvu te tri puta ponovio requiescat in pace22 dva su
mornara Liutprandovo tijelo bacili u more.
Popravljanje štete potrajalo je cijeli dan. Tek je uvečer kapetan Luca izdao
zapovijed da se razviju jedra. Zajednička je večera protjecala u tišini, sve dok
poslanik naposljetku nije podignuo svoj vrč i dostojanstvenim glasom rekao:
„Pijmo za gospodina Liutpranda, koji nam je godinama bio vjerni pratitelj.”
„Za Liutpranda!” ponovilo je društvo za stolom u jedan glas.
Lucrezia je odmahivala glavom i ponavljala: „Ne znam što ću bez njega.”
Zvučala je bespomoćno. Već deset godina u svojim se životnim odlukama
oslanjala isključivo na Liutpranda, kojemu se obraćala u svezi svega onoga na
što padre nije imao odgovor. A iako je poslanik, njen muž, na njegove poglede u
budućnost gledao s nepovjerenjem, cijenio je njegov pronicljiv um.
„Naći ćemo novog tumača budućnosti”, umirujućim joj tonom naposljetku
reče Paolo Carriera. „Nitko nije nezamjenjiv.”
„Liutprand je bio nezamjenjiv!” odvrati mu Lucrezia poput razmaženog
djeteta. „On je bio izuzetan čovjek.”
Afra nato kimne, a poslanik se potom obrati njoj:

22
počivao u miru
 „Donna Gysela, gospodin Liutprand se i vas iznimno dojmio, zar ne?”
„Svakako.”
„Rekao bih ne toliko koliko vi njega, odnosno, bolje rečeno, vaša sudbina.
Upravo je vama uputio svoje posljednje riječi.”
Afra pomalo zbunjeno pogleda uokolo.
„Što je ono zadnje kazao?” nastavi Paolo Carriera.
„Ako me sjećanje ne vara, kazao je kako bi rado da može doživjeti kako
jedna žena baca Papu na koljena. Vrlo zanimljive oproštajne riječi, rekao bih.
Znate li što je pod time želio reći?”
Afri Liutprandove riječi također nisu izlazile iz glave. Ako je njegovo
proročanstvo doista bilo točno, nije bilo sumnje da je bilo povezano s
pergamentom. Već je brat Dominikus u Strasbourgu slutio isto.
Afra zamišljeno odgovori: „Ne, poslaniče Paolo, doista ne znam. Kada su
ljudi na izdahu, nerijetko govore čudne stvari.”
„Ali, on je bio posve lucidan dok ih je izgovarao. Gotovo se činilo kao da
je u njima bilo poruge.”
„Zar na račun Pape u Rimu?” uvrijeđeno reče padre i napravi križ u zraku.
Poslanik se nato nalakti i nagne prema padreu preko stola. ,,A kojega
drugog ako ne rimskoga?”
Padre je kimnuo glavpm bez odgovora.
Nekoliko su trenutaka svi zamišljeno šutjeli, sve dok poslanik nije prekinuo
tišinu. „Vjerujem”, reče on pomalo oklijevajući, „da donna Lucrezia ima nešto
za podijeliti s nama.”
Poslanikova žena se zbunjeno nakašlje i posramljeno izusti: „Vjerujem da
svi znaju, a oni koji kojim slučajem ne znaju, neka znaju da mi je donna Gysela
u borbi s gusarima spasila život. Da nije bilo njene hrabrosti, i ja bih sada bila
umotana u jedro kao gospodin Liutprand i bačena u more.” Bila je na rubu da
opet zajeca. ,,A njezin je hrabri čin tim plemenitiji što se kako bi me spasila
izložila smrti iako sam ja prema njoj iskazivala tek grubi prezir.” Okrenula se
prema Afri. ,,Nadam se da mi opraštate.”
„Ne tražim nikakvu ispriku od vas, donna Lucrezia. Naposljetku, ja sam se
vama nametnula. A, priskočila sam vam u pomoć iz kršćanske ljubavi prema
bližnjemu.”
Dok je to izgovarala, Afra je gledala u pod. Jer, nije to učinila iz kršćanske
ljubavi prema bližnjemu, već ju je, kada je pojurila spasiti Lucreziju od
smrtonosne gusarske strelice, vodio neki neobjašnjivi unutarnji glas.
„Bilo kako bilo”, reče Lucrezia ponizno, „Vama dugujem svoj život. Kao
zahvalu vam darujem ono najdragocjenije što imam.”
Afra je u nevjerici gledala kako poslanikova žena s prsta skida veliki prsten
s blistavim dragim kamenjem. Bio je to rubin optočen s pet dijamanata. „Ovaj
prsten ima dugu povijest. Gravura na unutarnjoj strani nositelju obećava sretnu
budućnost.”
 Afra je ostala zabezeknuta. Nikada nije imala nijedan komad nakita. Zlatni
prsten s blistavim dragim kamenjem – ne bi se usudila o njemu ni sanjati.
Oprezno je primila prsten, kao da se radilo o kakvom blagu.
„Uzmite ga, sada je vaš!” reče Lucrezia.
„Ne mogu to primiti”, promucala je Afra kad je došla k sebi, „doista ne
mogu, donna Lucrezia. Pa on zasigurno vrijedi pravo bogatstvo!”
Lucrezia se tašto nasmiješi. „Zar život ne vrijedi više od zlata i dragulja?
Uzmite prsten, želim da bude vaš!”
Afra je očarano stavila prsten na prstenjak svoje lijeve ruke. Njegov sjaj na
svjetlu svijeća podsjetio ju je na djetinjstvo, kada joj je otac pričao priče i
legende iz nekog prošlog vremena. Sjetila se kraljica i princeza koje su nosile
takvo blistavo prstenje. A sada je jedan takav prsten sjao na njenoj ruci. Bila je
na rubu suza.
Večera je protekla u tjeskobnom raspoloženju. Činjenica da je jedan od
njihovih suputnika s kojim su još prošle večeri sjedili za istim stolom bio mrtav,
teško je pala svima. Čak je i poslanika pogodila Liutprandova smrt, iako mu nije
bio osobito naklonjen, i stoga je nalijevao vino dok mu kapci nisu otežali, a
želudac se pobunio. Teško je ustao od stola i isteturao van do ograde preko koje
je povratio. Prije nego što su se svi povukli na počinak, Lucrezia je zagrlila Afru
i poljubila je u obraz.
Zbog gusarskoga napada izgubili su cijeli jedan dan, no sljedećih su im
dana vjetrovi bili naklonjeni. I tako je Ambrosia deset dana od polaska iz
Venecije sretno stigla u Napulj.

Napulj, smješten u morskom zatonu između Monte Calvarija i impozantnog

Castela San Elmo, bio je gusto napučeni grad u kojemu je upadao u oči jaz
između siromašnih ribara i mornara i bogatih crkvenjaka. Napulj je bio bučan,
prljav i pobunjenički grad, no njegov je položaj, s vulkanom u pozadini i
otvorenim zatonom prema jugu, bio jedinstven. Rođeni Napolitanci, kojih
gotovo više nije ni bilo, jer su se izmiješali sa šarolikim mnoštvom različitih
naroda i rasa, znali su govoriti da se njihov grad mogao jedino ili voljeti ili
mrziti.
Poslanik i donna Lucrezia bili su od onih koji su Napulj neizmjerno voljeli.
Nakon duže odsutnosti svaki su se put s veseljem vraćali u rodni grad, premda je
palača u kojoj su boravili u Veneciji luksuzom uvelike nadmašivala njihovu
kuću na obroncima Monte Posillipa.
Iako je Afra pridobila Lucrezijinu iskrenu naklonost, i iako je u njihovoj
kući imala vlastitu sobu s pogledom na napuljski zaton, odlučila im je zahvaliti
na gostoprimstvu. Putovala je pod lažnim imenom i morala je biti na oprezu.
Poslanik je iskazao spremnost da joj stavi na raspolaganje kola s kočijašem.
Kočijaš bi je sigurno odveo u Montecassino i doveo natrag. No, Afra mu je
zahvalila na ponudi. Naposljetku joj je Paolo Carriera ustupio putničku
dvokolicu i svog najboljeg konja. Primila je oboje, a, povrh toga, i kesu punu
zlatnika.
U udobnosti kakve dame, Afra je krenula na put. Doduše, dugo nije
upravljala konjskom zapregom, no mirno, rasno plemenito grlo bilo joj je
poslušno. Na uputu poslanika, krenula je ulicom koja je bila popločena i
dovoljno široka za mimoilaženje dvaju kola.
 Prvi je dan Afru put naveo kroz plodnu, ali močvarnu dolinu.
Konja i putnicu napadali su rojevi komaraca. Zrak je bio vlažan
i ljepljiv, a posvuda se širio smrad truleži i plijesni. Uvečer je
stigla do Capue, utvrđenog gradića u zavoju rijeke Volturno, koji je bio
ozloglašen po razvratu i čije je zlatno doba odavno prošlo.
U jednoj gostionici u kojoj su trgovci i putnici osobito rado odsjedali, Afra
je našla prikladno prenoćište. Gostioničaru, koščatom Grku, koji je s omrazom
gledao na svaku žena koja putuje bez pratnje, poput uostalom svih gostioničara
između Napulja i Rima koji su držali do svoga ugleda – jer je takva žena mogla
biti jedino putana, ili kako su takve voljeli nazivati sjeverno od Alpa, ljepotica –
Afra je dala obilnu napojnicu, pa nije postavljao suvišna pitanja.
Na dugom putu prema sjeveru, Afra je smislila neobičan plan: zamaskirat
će se u muškarca. Ta joj je ideja sinula još na brodu za Napulj. Odjeća koju joj
je dao kapetan za vrijeme gusarskoga napada još uvijek je bila u njenoj prtljazi.
Znala je da će joj trebati nekoliko dana, možda čak tjedana ili mjeseci da se
privikne osjećati kao u muškoj koži. Jer, nije samo morala izgledati kao
muškarac, već se trebala tako i ponašati. No, s druge strane, pomislila je, što ako
je to jedini način da uopće stigne do samostana Mon tecassino?
U jednom malom mjestašcu u podnožju Monte Petrella, gdje se jedan
neutabani put odvajao prema Montecassinu, Afra je kod jednog seoskog brijača
ošišala kosu na paž frizuru. Brijač je govorio njoj nerazumljivim jezikom. No,
barem je bila pošteđena objašnjavanja zašto li se je, kao žena, odlučila ošišati na
mušku frizuru.
Kamenita planinska stazica bila je teško prolazna i trebala je čitava
vječnost da ju prijeđe. Zato je putovanje trajalo dan duže nego što je predvidjela.
Ne bi li se konj odmorio i ne bi li izvježbala držanje i duboki glas muškarca,
posljednji je put stala u San Giorgiu, selu koje je ležalo na Liri, romantičnoj
rječici koja je vijugala do sjedinjenja s Gariglianom i koja je u ovo doba godine
gotovo bila presušena. Dani su se skraćivali. Gostionica u kojoj se u proljeće i
ljeto, kada su hodočasnici uglavnom putovali na grob svetog Benedikta, jedva
mogao naći slobodan krevet, sada je bila gotovo prazna.
Zato se gostioničar te jedine gostionice i taverne u mjestu vidno razveselio
kada je ugledao neočekivanog gosta i Afru je, koja je bila u muškoj odjeći,
oslovio s “mladi gospodine” . Posluga se pobrinula za konja i kola, a Afra je
povečerala, uživjevši se u ulogu muškarca. Podrigivala je i glasno kašljala, kako
bi se i očekivalo od premorenog kočijaša nakon naporna dana.
Pokazavši se vrlo uvjerljivom glumeći muškarca, sljedećega je jutra, kada
je konačno stigla do Montecassina, mogla biti sigurna da nitko neće posumnjati
u njenu krinku. U Cassino je stigla oko podneva. Bilo je to zapušteno mjestašce
po kojemu je bio nazvan samostan na susjednom brdu.
Najstariji benediktinski samostan, u kojemu je Red osnovan, nalazio se na
strmom obronku brda odakle je pucao pogled na cijelu dolinu. Nalikovao je
gordoj, neosvojivoj vojnoj utvrdi koja je preživjela već mnogo ratova. Samostan
je bio impozantne veličine: imao je četiri kata i brojne prozore koji su izgledali
poput puškarnica, i moglo se samo zamisliti koliko je monaha i naučenjaka u
njemu boravilo. Nitko nije točno znao koliko se monaha, no prije svega
učenjaka, teologa, povjesničara, matematičara i knjižničara krilo iza debelih
zidina Montecassina. No znalo se, barem je kružila takva glasina, da su monasi
bili u međusobnoj zavadi. Prije šezdeset i pet godina, veći dio samostana
razrušio je potres, a stoljećima prije, pokušali su ga osvojiti Langobardi,
Saraceni i car Friedrich II koji je protjerao monahe i u samostan smjestio
garnizon vojnika.

U podnožju brda, gdje na uskoj stazici koja je vodila uzbrdo gotovo nije bilo
mjesta da se mimoiđu dvoja kola, Afri se obrati jedan monah: „Bog s Vama,
mladiću. Kamo vas put vodi?”
„Do samostana svetoga Benedikta”, odvrati ona. „Idete li i vi u tom
pravcu?”
Mladić u crnoj halji kimne glavom. „Ako me povezete, rado ću vam
pokazati put.”
„Popnite se onda!”
Monah je podigao svoju halju i popeo se na kola.
„Dopustite mi primijetiti, mladiću, ako do samostana želite stići prije
mraka, trebali biste požuriti.”
Afra je rukom zasjenila oči i pogledala prema vrhu brda.
„Ne dajte da vas prevari to što se put ne čini dalekim”, reče benediktinac,
„put je prilično strm i zavojit. Čak i jakom konju kao što je vaš trebaju tri dobra
sata.”
,,A ima li tamo kakvog prenoćišta za mene i mog konj a?
„Ne brinite, mladiću, prije nego što se dođe do našeg samostana, ima
konačište za hodočasnike i učenjake koji ovdje dolaze i kratko borave. Što vas
vodi na brdo svetoga Benedikta?”
„Knjige, brate, knjige!”
„Znači, vi ste knjižničar?”
„Moglo bi se tako reći.” Afra je pokušavala zadržati mirnoću kako je
monah ne bi razotkrio. „A vi? Čime vi kratite dane iza zidina Montecassina?”
„Ja sam alkemičar.”
„Alkemičar? Benediktinac alkemičar?”
„Što je u tome čudno, mladiću?”
 Afra se osmjehne. „Koliko sam čuo, nauka o alkemiji nema blagoslov
Crkve.”
Monah nato podigne svoj kažiprst: „Vidite, mladiću, samostan
Montecassino je iznimka. Papa u Rimu blagoslivlja naš rad, a mi odgovaramo
jedino njemu. Uostalom, alkemija je nauka poput svih drugih. Znate, nauka
sama po sebi nije opasna, već ono čemu želi poslužiti. Alkemija je došla na zao
glas zbog alkemičara, a ne svojih otkrića. Mnogi od njih bezdušno varaju naivan
puk prodajući im kojekakve čudotvorne formule i recepture, koje zapravo uopće
nisu čudesne, jer su ništa drugo nego otkriće matematike ili drugih prirodnih
znanosti. Dalde, ne radi se tu o nikakvu vještičarenju.”
„Vi ste prvi alkemičar za kojeg znam a da tako govori.”
„Vjerujem da jesam. No, Montecassino je uvijek bio poznat po neposluhu
svojih monaha. Sigurno ćete ih još sresti. Ja se, naprotiv, kao jedan od rijetkih u
samostanu, strogo držim pravila svetoga Benedikta. Sa svojom braćom u
Gospodinu pripremam jutarnju molitvu, a mnoge dijelove iz Novog zavjeta
znam napamet. No, ako me, kao alkemičara, upitate jesu li čuda koja Matej,
Marko, Luka i Ivan opisuju u Bibliji doista bila čuda, moj će vas odgovor
iznenaditi: kada je Gospodin hodao po Zemlji, nema sumnje da mu je to uspjelo
zahvaljujući otkrićima prirodnih znanosti i alkemije.”
„Isuse i Marijo! Zar vi mislite da je i Gospodin Isus bio alkemičar?”
„Koješta. Gospodin je poznavao čudesna otkrića svjetovnih znanosti i
alkemije, no to ne znači da se i sam njima bavio. To je samo dokaz njegova
znanja i izuzetna uma. A to što se njima koristio ne oduzima ništa od njegove
svetosti; naprotiv.”
Dok je Afra tjerala konja uzbrdo, postrance je promotrila monaha-
alkemičara. Redovnik sa svježe obrijanom tonzurom nije bio mnogo stariji od
nje. Poput svih monaha, imao je ružičastu kožu, ali živahne, pronicljive oči. U
usporedbi s Rubaldusom kojega je upoznala u Ulmu i koji je odisao
tajanstvenošću, ovaj se benediktinac činio mnogo pristupačnijim i mnogo manje
misterioznim. Nije ostavljao dojam čarobnjaka ili vješca.
Put je postajao sve kamenitiji i strmiji i s obje je strane vodio kroz
neprohodnu šumu i gustiš. Na škrtom tlu rasli su hrastovi lužnjaci i čempresi, i
to ponegdje tako gusto da su smanjivali preglednost. Na jednom zavoju Afra je
zaustavila kola kako bi odmorila konja.
„Jesmo li blizu?” upitala je monaha.
„Rekao sam vam. Put je duži nego što bi se pomislilo. Nismo još prošli ni
polovicu.”
„Zašto je samostan smješten baš na najvišem brdu, na kojemu pri usponu i
moj konj jedva diše?” Afra je potapšala konja po sapima kao što bi to učinio
iskusan putnik.
„Reći ću vam zašto”, reče alkemičar. „Svetoga Benedikta je ovdje privukao
mir, jer se htio skloniti od svijeta kojim vlada taština i lakoumnost.”
 Afra je kimnula i pogledala prema dolini. Monah je imao pravo. Gotovo se
ništa nije čulo. Samo bi tu i tamo zakriještao gavran koji je samotno i nečujno
letio svojim putem.
„Leti prema vrhu baš kao tri gavrana svetoga Benedikta,” reče monah
gledajući za gavranom, dok je Afra pripremala konja za polazak. Kada je
primijetio njen upitan pogled, doda: „Vidim da ne poznajete legendu o svetome
Benediktu.”
„Pod cijenu da me nazovete neznalicom, moram iskreno priznati da nisam
upoznat s legendom o svetom Benediktu i gavranima.”
„Krajem petog stoljeća naše ere”, započeo je monah, „nedaleko odavde
živio je Benedikt iz Nursije. Kako je volio samoću, od svijeta je pobjegao u
planinsku špilju, a jedino društvo bio mu je gavran. Nije bilo lako podnositi
samonametnutu samoću. Kako bi iz glave izbio razvratne slike putenih žena,
bičevao se i valjao u stričku i trnju. Naposljetku je odlučio osnovati samostane,
njih dvanaest. Tamo je mogao kontemplirati s drugim duhovnicima i posvetiti se
aktivnome životu. I tu počinje legenda. U obližnjem mjestu živio je pop koji se
zvao Florentin. Imajući zle namjere, Florentin je Benediktu poslao otrovani
kruh. No, ovaj je na neki čudesan način prozreo njegovu namjeru i rekao svom
gavranu: ‘Kušaj je li kruh dobar.’ Kada je pitoma ptica odbila pojesti kruh,
Benedikt joj je naredio: ‘Odnesi ga visoko na brdo gdje neće doći nijedan
čovjek, tako da ne može nikome nauditi.’ Gavran je učinio što mu je bilo rečeno.
Kada je pop u obliku vraga naposljetku pokušao Benedikta i njegovu subraću
navesti na grijeh, tako da im je u samostanski vrt poslao sedam putenih
djevojaka koje su im pokazale svoje draži, Benedikt i njegovi sljedbenici su
otišli i odlučili samostan podići na drugome mjestu. Pitoma ptica, kojoj su se
pridružila još dva gavrana, ih je pratila. A kada su se tri gavrana spustila na vrh
Montecassina, Benedikt je odlučio na tom mjestu sagraditi svoj novi samostan.”
Zamislivši se, Afra je neko vrijeme šutjela. Zatim je rekla: „Vi vjerujete da
je ta legenda istinita?”
Monah je zavrtio glavom: „Ako i nije istinita, vješto je smišljena. Ta komu
može naštetiti?”
„Nikomu. Imate pravo. Ali, je li Benedikt, kojemu toliko ljudi hodočasti,
doista pokopan u bazilici vašega samostana?”
,,U to nema nikakve sumnje”, reče monah. „Benedikt i njegova sestra
Skolastika našli su svoj mir na brdu. Benedikt je, postoje o tome zapisi, čak dan
ranije točno predvidio svoju smrt. Eto, ni alkemičar ne nalazi objašnjenje za sve.
Usput – ja sam brat Johannes.”
Dok se dvokolica uspinjala strminom, Afra je na tren zašutjela. Kako joj se
to ime odnekud činilo poznatim, naposljetku je odvratila: „Elia, moje ime je
Elia.”
Monah se na trenutak zamišljeno zagledao preda se. Zatim ozbiljnim tonom
reče: „Čovjek bi pomislio da biste mogli biti reinkarnacija proroka Eliasa, koji
se na vatrenim kolima uspeo na nebo. Tako stoji u Knjizi kraljeva.”
 „Ja?” iznenađeno uzvikne Afra i nehotično pritegne uzde k sebi. Konj, koji
je dotad stoički podnosio put, udario je u galop. Afra i brat Johannes jedva su se
držali na sjedalu, no konja se više nije dalo zaustaviti. Frkćući je jurio naprijed,
a zaustavio se tek kada je došao do čistine ispod samoga samostana. Kada su
kola stala, stresao se kao da se htio riješiti tereta.
Blijed kao krpa, brat Johannes je skočio s kola. Nije izustio ni riječi. Afri je
laknulo što su stigli neozlijeđeni jer su se lako mogli prevrnuti.
Uhvatila je konja za uzde i povela ga do konačišta koje je bilo priljubljeno
uz zapadnu stranu samostanskog zida.

U konačištu je bilo mjesta za više od stotinu hodočasnika, a bili su tamo i pučka

kuhinja, staje za konje i kolnica. No, u ovo je doba godine ovdje bilo pusto, nije
bilo ni žive duše. U staji su bila dva vola i dva mršava magarca, a u kolnici tek
jedna kola i nekoliko klimavih tačaka.
„Koliko namjeravate ostati, mladiću?” upitao je brat Johannes, koji je ostao
ne bi li Afri pomogao oko smještaja.
„Ne mogu reći sa sigurnošću”, odgovorila je Afra. „Sve zavisi od toga
koliko ću brzo obaviti ono pošto sam dosao.
„Ako želite”, ponudio se alkemičar, „odvest ću vas bratu Athanasiusu koji
drži konačište. Pobrinut će se za vas i vašeg konja.”
Afra je zahvalno prihvatila. Dok su se približavali ulazu u konačište,
pogledala je uvis. Izbliza je samostan svetoga Benedikta izgledao još masivniji,
još monumentalniji i jezovitiji nego što se činilo iz podnožja brda. No, izbliza su
se vidjela i oštećenja na zidovima i razbijena prozorska okna kroz koja je puhao
vjetar. Samostan je, zapravo, bio gotovo ruševina. Već se mračilo, a tama i
sablasna tišina pojačavale su pomalo jezovit dojam.
Znači, ovdje borave nadaleko čuveni benediktinci, htjela je reći Afra. No,
brat Johannes, koji kao da je pogodio Afrine misli kada je ugledala ruševnu
utvrdu, preduhitrio ju je i rekao: „Neću vam kriti – ima već dugo kako su se nad
samostan Montecassino nadvile tamne sjene. I to ne mislim samo slikovito. Nije
samo samostan ruševan, već se i monaški život srozao.”
Činilo se kao da se brat Johannes uplašio vlastitih riječi jer je stavio ruku
na usta i iznenada ušutio.
Afra je bila radoznala. „Što ste pod time željeli reći, brate Johannes?”
upitala je ona.
No, monah je samo odmahnuo rukom. „Bolje da sam šutio. Iako, nakon
nekoliko dana boravka u samostanu, i sami ćete se imati prilike uvjeriti u to.”
Njegove su riječi još više pobudile Afrinu radoznalost. No, kako je bila
premorena od puta, odlučila je da će sutradan podrobnije ispitati monaha o
svemu.
 Na ulazu u hodočasničko konačište ususret joj je došao gojazni monah. Bio
je odjeven u bijelo i imao je pregaču koja je sezala do poda. Brat Johannes mu je
predstavio mladog Eliju, koji će ovdje boraviti nekoliko dana.
„Ako želite”, rekao je brat Johannes okrenuvši se Afri, „doći ću po vas
sutra nakon terce i upoznati vas s bratom knjižničarom.”
Afri se njegov prijedlog učinio odviše nametljivim. Kako je putovala pod
krinkom, nije trebala ničiju pomoć. No, nakon što je kratko promislila, odlučila
je prihvatiti njegovu ponudu. Možda je doista imao samo dobre namjere, i
možda je ona, zbog svega što joj se dogodilo posljednjih dana, bila odviše
nepovjerljiva.
Brat Athanasius je bio zadužen za zbrinjavanje hodočasnika i putnika
namjernika i bio je jedini benediktinac koji je noćio izvan samostana. Ostalima
su se teška željezna vrata zatvarala nakon večernje molitve i otvarala tek za
jutarnje molitve. Athanasius je imao široko, okruglo lice, a kako je imao i riđu
kosu, koja je bila ošišana poput Afrine, glava mu je izgledala poput vatrene
kugle.
Od ostalih se benediktinaca razlikovao i po svojoj veseloj naravi. U
razgovoru s Afirom, koja je to zamijetila, kazao je: „Iako ni u Starom ni u
Novom zavjetu nema ni riječi o smijehu, nigdje ne piše da su smijeh i radost na
Zemlji zabranjeni. Ta nije valjda Bog stvorio smijeh kako bi ga zabranio!”
Nakon što se Afra najela obilnog, ali neobičnog jela od gljiva s debelim
komadima tjestenine, brat Athanasius joj je natočio vrč crnog vina. Bilo je to
vino s vatrenih obronaka Vezuva, kazao je namignuvši joj.
U međuvremenu je pala noć. Budući da je Afra bila jedina koja je odsjedala
u konačištu, brat Athanasius je sjeo do nje za dugi stol i veselo se raspričao.
Nenadano ju je upitao: ,,A odakle dolazite, mladi Elia?”
Afra nije imala razloga ne reći istinu. Već se dovoljno uplela u laži. Zato
odgovori: „Stigao sam iz Strasbourga. To je sjeverno od Alpa.”
„Ah”, kratko reče benediktinac.
„Poznajete Strasbourg?”
„Samo po imenu. Nisam putovao dalje od Rima. No, prije nekoliko dana
sam već imao jednog mladića iz Strasbourga ovdje. Trgovac je i bio je u silnoj
žurbi.”
Afra je jedva sakrila uzbuđenje. Zato je njezin glas, koji je izmijenila ne bi
li zvučao duboko kao u muškarca, iznenada zazvučao neobično visoko: „Sjećate
li se njegova imena?”
Monah ništa nije posumnjao, što je mogla zahvaliti njegovom obilnom
natakanju vinom, i nehajno je odgovorio: „Ne, ne sjećam se. No, sjećam se da je
nešto ostavio u samostanu i uputio se na sajam u Messinu. Ti su trgovci vječito u
žurbi.”
„Je li se možda zvao Melbrüge, Gereon Melbrüge?” Afra ga je napeto
promatrala.
 Monah je udario šakom po stolu i podignuo kažiprst, kao da je upravo
otkrio Pitagorin poučak. „Duha mi svetog Benedikta, Melbrüge, da, tako se
zvao!”
,,A prije koliko je bio tu?” ispitivala ga je dalje Afra.
Pokušavajući se prisjetiti, tusti je benediktinac iskrivio lice. „Bilo je to prije
otprilike tjedan dana – pet-šest dana najviše. Jeste li imali s njim ugovoren
sastanak?”
„Ne, ne”, reče Afra i počne glasno zijevati. „Umoran sam k’o pas. S vašim
dopuštenjem, otišao bih spavati.”
„Bog neka Vas blagoslovi!”
Kad je skinula mušku odjeću, Afra je osjetila olakšanje. Grubo ponašanje
muškaraca držala je suviše odbojnim; ipak je ona bila žena – i voljela je što je
žena. Brat Athanasius namijenio joj je jednokrevetnu sobu sa zasunom na
vratima, kao da je naslutio da je nešto skrivala.
Konačno je bila nadomak pergamenta. Sada ga je još samo morala
neprimjetno uzeti.

Afra dugo nije tako čvrsto spavala. Pod lažnim imenom i krinkom muškarca
osjećala se sigurnom. Kad je iz samostana odjeknulo zvono pozivajući na
jutarnju molitvu, Afra je već bila budna. No, vani je još bilo mračno i hladno i
zato je pljesnivi pokrivač navukla preko glave i opet zadrijemala.
U svojim je mislima već odavno uzela pergament i već se vratila kući, s
one strane Alpa. No, gdje je bio njen dom kojemu se imala vratiti? U Strasbourg
se nije mogla vratiti, a u Ulmu bi je mogli osuditi na smrt pod sumnjom da je
vještica i da je imala upliva u ubojstvu graditeljeve supruge. Pitala se i je li
Ulrich von Ensingen još uopće bio živ. Ne, morala je započeti potpuno nov
život, negdje daleko, gdje će konačno pronaći svoj mir i sreću. Nije znala u
kojem će je pravcu život odvesti, no neki joj je unutarnji glas govorio da će joj
tajanstveni pergament odrediti sudbinu.
Kada bi pomislila što je sve moglo snaći Gereona Melbrügea na dalekom
putu od Strasbourga do Montecassina, a postojala je velika opasnost da ga orobe
kao i nju samu, od uzbuđenja bi zadrhtala cijelim tijelom. Naposljetku više nije
mogla izdržati ispod pokrivača. Ustala je i odjenula mušku odjeću – grudi je
skrivala steznikom koji bi visoko navukla.
Nedugo kasnije, u konačište je po Afru došao brat Johannes. Već je obavio
laudes i jutarnju molitvu i činilo se da je dobro raspoložen. Kroz jesenju maglu,
sunce je s istoka pružilo prve zrake, a u zraku se osjećao miris trulog lišća.
„Znate, ovaj je samostan umnogome neobičan”, reče zagonetno monah na
putu do kapije samostana. Kako je bilo prilično hladno, ruke je uvukao u rukave
svoje redovničke halje.
,,I jučer ste bili tako tajanstveni, brate Johannes.”
 Monah je kimnuo glavom. „Ne mogu vam povjeriti cijelu istinu. Ionako je
ne biste shvatili. Reći ću vam samo ovo: u samostanu svetoga Benedikta ne
borave samo monasi. Štoviše, mnogi su tek naizgled u službi našega Gospodina
Boga.”
Zagonetne alkemičarove riječi zbunile su Afru: „Želite reći da vi uopće
niste benediktinac?”
„Svetoga mi Benedikta i njegove vrle sestre Skolastike, jesam, tako mi Bog
pomogao!”
„Onda vas ne razumijem, brate Johannes.”
„Ni ne trebate, mladi Elia, još ne.”
„Možete li biti jasniji?”
Pošto su već bili pred kapijom samostana, monah-alkemičar je izvukao
desnu ruku iz rukava i položio prst na usta. Afra se začudila što je kapija imala
dva ulaza. Jedan je vodio nalijevo, a drugi nadesno. No, dok su desna vrata bila
otvorena, lijeva su bila zaključana. Brat Johannes je Afri dao znak da krene
udesno.
Ulaz, na kojemu je kroz okrugli prozor provirivala glava glatko obrijanog i
radoznalog vratara, vodio je u samostanski atrij. Stupovi koji su okruživali atrij
bili su najvećim dijelom uništeni, a posvuda su ležali kameni blokovi.
Kada su prešli dvorište, našli su se kod uskih vrata koja su vodila do
zavojitih stepenica. Vijugajućim stepeništem stigli su na drugi kat, na kojemu je
Afra zamijetila debeli zid koji je vijugajući u obliku meandra, odnosno poput
istoimene rijeke u Maloj Aziji, dijelio samostanski kompleks na dva dijela.
Prije nego što je dospjela upitati što predstavlja taj zid, brat Johannes ju je
uhvatio za ruku i povukao, kao da je htio pobjeći što dalje odavde. Afra je bila
skamenjena. No, ne zbog hladnog jesenskog zraka – već zbog pogleda na
oronule i pljesnive kamene zidove te ruševine od samostana, koji je u njoj
izazivao neki čudan nemir. Za razliku od velikih katedrala sjeverno od Alpa,
koje su svojim veličanstvenim visinama ushićivale čak i srca nevjernika, oronuli
se samostan Montecassino doimao jezovitom i zastrašujućim.
Brzim korakom i bez da su progovorili i riječ, naposljetku su stigli do ulaza
u knjižnicu. Na kamenom dovratku iznad tamnih vrata bilo je uklesano SAPERE
AUDE.
Kada je monah primijetio Afrin upitan pogled, preveo joj je: „Usudi se
znati! To je čuvena misao rimskoga pjesnika Horacija.”
Johannes je triput pokucao, a vrata je nato otvorio knjižničar zarasle brade
koji je izgledao smrknuto. On ih je kratko promotrio, a zatim je nestao iza
nepreglednih polica knjiga.
„Brat Maurus.” reče alkemičar Afri. „Malo je čudan – kao i svi koji su
život posvetili knjigama.”
Kada se brat knjižničar koji je tako naprasito nestao među knjigama nije
vratio, Afra i Johannes su ga krenuli potražiti.
 „Brate Maurus!” dozivao ga je alkemičar šapćući, kao da se bojao da bi
njegov zvonki glas mogao srušiti te silne redove knjiga. „Brate Maurus!”
Nakon nekog vremena, iz pozadine su se začuli koraci i knjižničar je
mrzovoljno izronio iz labirinta svojih knjiga, poput kakve nezemaljske pojave.
Ugledavši ga, Afra se zapitala zašto su svi knjižničari tako mrzovoljni i ojađeni.
Njezin otac joj je uvijek tvrdio suprotno: da knjige održavaju ljude mladima i da
ih usrećuju, i upravo zato ju je naučio čitati i pisati.
„Zovem se Elia, a moj otac je bio knjižničar kod grofa von Württemberga”,
predstavi se Afra. Očekivala je da će ju brat Maurus samo smrknuto pogledati
kao i alkemičara ranije, no, na njezino iznenađenje, izraz lica mu se odjednom
razvedrio, a na usnama mu se čak mogao razaznati i osmijeh kada je promuklo
prozborio: „Dobro se sjećam knjižničara grofa von Württemberga! Bio je visok i
pristao čovjek, i vrlo načitan.” Tu je zastao i poprijeko pogledao brata
Johannesa. Alkemičar mu očito nije bio osobito drag.
Brat Johannes se uvrijeđeno udaljio i u hodu dobacio Afri: „Ako me budete
zatrebali, naći ćete me u laboratoriju u podrumu u zgradi prekoputa!”
Tek što su se teška hrastova vrata iza njega zatvorila, knjižničar otrovno
reče: „Iako nam zapovijed o kršćanskoj ljubavi prema bližnjemu to zabranjuje,
ne podnosim njegovu blizinu. Prijetvoran je poput zmije, a nauka kojom se bavi
uzrok je svih bezbožnosti na ovome svijetu. Kako ste uopće nabasali na njega,
mladi Elia – tako vam je ime?”
„Da. Brata Johannesa sam slučajno sreo na putu za Montecassino.”
Afra je primijetila kako ju je knjižničar prodorno promatrao. Čitavo ju je
vrijeme sumnjičavo motrio od glave do pete, tako da je već pomislila da je
razotkrio njenu krinku.
„Mladi Elia”, zamišljeno ponovi brat Maurus, kao da ga je to ime
podsjetilo na nekoga. ,,I kako je vaš otac?” upita iznenada. „Već su ga sustigle
godine, pretpostavljam.”
„Moj otac je odavno umro. Poginuo je pri padu s konja.”
„Neka Bog daruje vječni mir njegovoj jadnoj duši.” Nakon što se kratko
zamislio, reče: „Vi ste, pretpostavljam, preuzeli njegov posao, mladiću?”
Nakon što joj je brat Maurus odgovor gotovo stavio u usta, Afra nije
trebala smišljati što će reći.
,,Da”, reče ona, ,,i ja sam knjižničar; doduše, još sam mlad i bez iskustva
koje je potrebno za tako zahtjevan posao. No, kao što znate, za ovaj vas poziv
nijedan studij ne može pripremiti, kao što je to slučaj s teolozima, liječnicima ili
matematičarima. Vrsnim se knjižničarom postaje tek dugogodišnjim iskustvom i
bavljenjem knjigama. Barem je tako znao govoriti moj otac.”
„Mudre riječi, mladi Elia! A ovdje ste došli ne bi li stekli to znanje?”
„Tako je, brate knjižničaru. Moj je otac pohvalno govorio o vama i vašemu
veliku znanju. Govorio je da ako postoji itko tko bi i njega mogao nečemu
podučiti, onda je to sigurno brat Maurus iz samostana Montecassino.”
 Starac nato prasne u zloban smijeh. Toliko se smijao da se par puta
zagrcnuo. Kada se ponovno uozbiljio, promuklo je poviknuo: „Farizej! Vi ste
farizej, mladi Elia! Zar ste mislili da možete mene prevariti? Ta vaš otac nikada
ne bi tako o meni govorio. Bio je varalica, i to vrlo lukav varalica. Za nekoliko
bijednih dukata odnio mi je cijela jedna kola knjiga za koje je tvrdio da su od
manjeg značaja ili da od njih već imamo dva ili tri primjerka. Vjerovao sam mu i
prepustio mu da odabere naslove koje će uzeti. Za sve je kriv bio potres, nakon
kojega je samostanu hitno trebao novac; kada se urušio krov, ne samo ćelije
monaha, već i najveća zbirka kršćanskih knjiga bili su ljeti i zimi prepušteni na
milost i nemilost vremenskih prilika. Ta zamislite, sa stoljetnih smo svezaka
morali čistiti snijeg! Opat Alexius, koji je ionako smatrao da znanje koje skuplja
prašinu tako i tako nikomu ne koristi, izdao je nalog da se knjige koje nisu
neophodne za samostanski život prodaju. I tako je vaš otac lukavo iskoristio
moju lakoumnost i nevolje koje su snašle samostan. Godinama kasnije, kada je u
knjižnici konačno opet zavladao red, na temelju popisa knjiga ustanovio sam da
je vaš otac sa sobom ponio najčuvenije naslove iz naše zbirke. Zato mi je teško
povjerovati da je o meni govorio pohvalno. Prije bih rekao da me je smatrao
budalom!”
„Vjerujte mi, istina je!”
Brat Maurus podigne obje ruke, kao da je htio reći: Zar misliš da možeš
meni mazati oči?!
Knjižničar se tako raspalio da je njegova vika izmamila glave drugih
monaha, koji su bili gotovo nečujni u tom beskrajnom labirintu knjiga. Bili su to
arhivari, pisari i nosači knjiga, a kada bi Afra pogledala prema njima, radoznale
bi glave u trenu nestale iza zida knjiga, poput lisice u brlogu.
Afra naposljetku reče: ,,S vašim dopuštenjem, rado bih proveo nekoliko
dana kod vas i zapisao sve naslove koje imate. Našoj će knjižnici zasigurno
zatrebati prijepis neke od vaših knjiga, a i naučio bih ponešto od vas o samom
vođenju knjižnice. Molim vas da me ne odbijete. Nećete ni primijetiti da sam
tu!”
Bradati monah iskrivi lice, kao da je zagrizao gorku košticu. Nije bilo teško
iz njegovog izraza lica iščitati odgovor.
„Ili da se radije predstavim vašem opatu?” doda Afra.
Brat Maurus odmahne glavom: ,,U Montecassinu nema opata! Za nas nitko
nije nadležan, ni crkvena niti svjetovna vlast. Ovdje je nas monaha ostalo samo
nekoliko tuceta. Sramota za kršćanski svijet!”
Od straha da bi joj knjižničar mogao odbiti molbu, Afra predloži: „Ako bi
vam moja prisutnost smetala, mogao bih noću ostajati u knjižnici...”
„Ne, to ne dolazi u obzir!” reče brat Maurus. „Kada dođe vrijeme za
večernju molitvu, knjižnica se zaključava i nitko više u nju nema pristup, nitko!”
Afra se pomirila s njegovim odgovorom i nije se usudila ustrajati u molbi i
zato je bila iznenađena kada je bradati benediktinac mrzovoljno i protiv volje
rekao: „No, neka vam bude. Možete ostati, mladi Elia. Za volju Krista i knjiga.
Imate li uopće gdje prenoćiti?”
 „O, da”, odgovori uzbuđeno Afra, „već sam našao smještaj kod brata
Athanasiusa u hodočasničkom konačištu. Hvala vam što ste mi dozvolili da
ostanem!”

Afra je prvi dan u knjižnici provela naoko zaokupljena svojim tobožnjim

zadatkom. Bilježila je naslove knjiga i djela nepoznatih joj autora. Pritom joj
nije promaknulo da je bila pod stalnim nadzorom.
Ono što se nadala pronaći bila je, dakako, debela, u smeđu teleću kožu
uvezena knjiga pod naslovom Compendium theologicae veritatis. No, što ju je
duže tražila, to je pred nju izranjalo sve više i više knjiga uvezanih u teleću
kožu. Osim toga, više se nije mogla sjetiti koliko je knjiga bila debela.
Maglovito se sjećala da je bila debljine lakta. Dotad je bila u uvjerenju da
postoje samo veće i manje knjige, no sada je otkrila da ih je bilo u mnogo
veličina, i to neobičnih naziva poput folio, kvarta, oktava i duodecimo. To joj
nimalo nije olakšalo potragu.
Na kraju dana, Afra je bila premorena i obeshrabrena. Ono što je zamišljala
tako jednostavnim, pokazalo se gotovo uzaludnim. Police s knjigama dopirale su
sve do stropa i bile su potrebne ljestve da bi se došlo do najviše police. A da
stvar bude gora, kroz zidove je sablasno zavijao jesenji vjetar, a zrak u knjižnici
bio je vlažan i zagušljiv.
Naravno, mogla je jednostavno upitati brata Maurusa gdje se nalazio
Compendium theologicae veritatis, no to joj se činilo suviše opasnim. Imala je
dojam da je stari knjižničar naslutio da traži nešto određeno jer su je on i ostali
monasi u knjižnici čitavo vrijeme nepovjerljivo motrili.
Kada je došla večer, brat knjižničar je zazvonio svojim zvoncem, što je
značilo da se knjižnica zatvara.
Nehajno, tako da ne bi ništa posumnjao, Afra ga je upitala je li možda
jedan trgovac s Rajne imena Melbrüge posljednjih dana isporučio prijepise
knjiga iz dominikanskog samostana u Strasbourgu.
„Kako ste rekli da mu je ime?”
„Melbrüge iz Strasbourga.”
„Nikad čuo. Zašto pitate, mladi Elia?” Afra je primijetila kako su mu oči
zablistale.
„Ah”, požurila se Afra s odgovorom, „sreli smo se u Salzburgu i kazao mi
je da prevozi bačvu knjiga koje su namijenjene samostanu Montecassino.”
,,Ne”, ispalio je knjižničar, „ne poznajem nikakvog Melbrügea, niti sam s
dominikancima u Salzburgu dogovorio ikakvu isporuku knjiga.”
Afra se prividno zadovoljila tim odgovorom i oprostila se. No, mučila su je
brojna pitanja.
Zašto je brat Maurus zatajio posjet Gereona Melbrügea? Ta gojazni joj je
brat Athanasius prošle večeri, kada mu je crno vino s obronaka Vezuva
razvezalo jezik, potvrdio da je Melbrüge bio ovdje. Sjećao se i da je nešto
isporučio u samostan. Kakav bi razlog mogao imati Maurus da to zataji? Jesu li
joj nakon dolaska u Napulj progonitelji ponovo ušli u trag? Je li iznenadna
naklonost kojom su je obasipali napuljski poslanik i njegova žena Lucrezia bila
samo obmana? Je li sve bila namještena igra? Zar nije, uostalom, bilo odviše
čudno što joj je donna Lucrezia poklonila skupocjeni prsten koji je otada nosila
na kožnoj vrpci oko vrata?
Već se gotovo smračilo kada se Afra beskrajnim hodnikom spustila s
polukata knjižnice koja samo što se nije bila zatvorila. Brat Maurus ju je
otpravio; tj. gotovo ju je otjerao, i to bez svjetiljke. Nije bio grub, ali svojim joj
je mrkim pogledom jasno dao do znanja da je vrijeme da napusti knjižnicu.
Kamenitim zavojitim stepenicama, koje su bile obnovljene ali strme i
opasne pri hodu, Afra se spustila do samostanske kapije. No, kapija je već bila
zaključana, a vratarnica prazna.
Stigla je prekasno. Iz samostanske bazilike dopirali su zvuci neke
monotone litanije, koja je Afri zvučala poput uzdaha prokletih duša u paklu.
Pomisao da će noć morati provesti u samostanu Afru je užasavala. Jedini
koji joj je sada mogao pomoći bio je brat Johannes. Zato se uputila u kompleks
zgrada prekoputa i potražila ulaz u podrum. No, to je bilo lakše reći nego učiniti
jer se taj dio samostana, koji je većim dijelom još uvijek bio obnavljan, činio
poput beskrajnog labirinta.
Afra je otvorila više od tucet vrata u potrazi za ulazom u podrum. No,
uglavnom su ta vrata vodila u prazne, mračne prostorije iz kojih je dopirao
nesnosan smrad i koje više nisu ničemu služile. Bila je tu tek kojekakva
starudija, bačve i kace, i pokoja rezbarija. Iz jedne je prostorije posebno
odvratno zaudaralo. Ona je monasima služila za obavljanje nužde, a u njoj je
bila samo jedna poprečno postavljena greda i devet rupa iskopanih u tlu koje su
ravno vodile van. Na zidu su visjeli fenjeri, jedino svjetlo koje je Afra uspjela
pronaći.
Uzela je jedan fenjer i stigla do mračnog stepeništa. Jedne su stepenice
vodile na kat, a druge u podrum, nisku prostoriju s jakim stupovima koji su
nosili rešetkasti strop koji nije imao oštećenja od potresa. Na svjetlu fenjera,
stupovi su bacali široke sjene na popločeni pod.
„Tko je tamo?” začula je Afra glas iza sebe. Okrenula se.
Iz sjene joj je prišao brat Johannes. „Ah, to ste vi, mladi Elia!”
„Kapija je zaključana, a brat vratar je vjerojatno na večernjoj molitvi.
Predugo sam se zadržao u knjižnici.”
„Izgleda da jeste. Jeste li barem obavili sve što ste imali?”
„Još me čeka velik posao. Tražim rijetke knjige koje nedostaju knjižnici
grofa von Württemberga.”
„I jeste li štogod pronašli, mladi Elia?”
„Jesam. No, sada ne znam kako da izađem odavde i dođem do konačišta.
Možete li mi pomoći, brate Johannes?”
 Monah je s razumijevanjem kimnuo glavom. „Morat ćemo pričekati da
završi večernja molitva. Vidim da se smrzavate. Dođite!”
S druge strane podrumske prostorije jedan je niski ulaz vodio do
alkemičareva laboratorija.
„Sagnite glavu!” opomenuo ju je brat Johannes i položio obje ruke na njena
ramena.
Sagnuli su se i ušli unutra. Kada se Afra uspravila, iznenađeno je upitala:
„Zašto je, zaboga, ulaz u vaše alkemičarsko carstvo tako nizak?”
„Doista, zašto?” Alkemičar se nasmiješio. „Na taj se način svatko tko uđe u
ovu prostoriju mora pokloniti dostignućima alkemije.”
„Lukavo smišljeno!” rekla je Afra i ogledala se uokolo.
Još uvijek se sjećala neobičnih aparatura i životinja koje je vidjela kod
alkemičara Rubaldusa u Ulmu. U odnosu na njegov laboratorij, ovaj brata
Johannesa djelovao je skromno. Namještaja gotovo da nije bilo, no brojni
označeni ormari, vrata i ladice, i osobito prepune police s knjigama, upućivale
su na to da je benediktinac imao znatno bolje uvjete rada od Rubaldusa.
Usko ogledalo na drvenom stalku, gotovo čovječje visine, posebno je
pobudilo njeno zanimanje. Stupila je pred njega i radoznalo se promotrila. Bio je
to prvi put da se vidjela cijela, od glave do pete, i još pritom u muškoj odjeći.
Na šesterokutnom stolu u sredini prostorije bez prozora stajala je staklena
posuda, promjera lakta. Posuda je bila dopola ispunjena vodom, a na dnu je
plivalo nešto neraspoznatljivo. Pored je ležala otvorena Biblija.
Kada je brat Johannes primijetio njen radoznali pogled, ponosno reče:
„Pokušavam biblijska čuda našeg Gospodina Isusa Krista objasniti pomoću
alkemičarskih spoznaja. Ako razumijete što želim reći...”
„Ni riječi”, odgovori Afra. „Znači, Gospodin Isus Krist nije izvodio čuda?”
„Naravno da jest. Upravo to pokušavam dokazati.”
Afra se približila staklenoj posudi i s gađenjem odskočila. „Fuuj, mrtav
štakor!” uzviknula je i odvratila pogled.
„Ne bojite se valjda mrtvog štakora poput kakve plahe djevojke?”
„Jasno da se ne bojim”, ispali Afra kao iz topa, iako se gadljivih štakora
bojala više od svega. „No, kakve veze ima mrtvi štakor s čudima našeg
Gospodina Isusa Krista?”
„To ću vam rado pokazati, ako vas zanima. Vjerujem da poznajete
Matejevo Evanđelje koje nam govori kako je Isus hodao po Genezaretskom
jezeru.”
„Da, naravno – to je jedno od njegovih čuda.”
„Ali, vidite, to nije bilo čudo. Bogu ne trebaju čuda da bi hodao po vodi, on
je svemoguć i on to jednostavno može. No, u Matejevom Evanđelju [14:28] piše
da su se mladići, kada su ugledali Isusa kako hoda po vodi, uplašili i da je Petar
povikao: ‘Gospodine, ako si to ti, pozovi me k sebi.’Nato je Isus rekao Petru,
koji nije znao plivati, kao i većina ljudi u ta stara vremena: ‘Dođi!’ I Petar je, u
snažnoj vjeri u Boga, skočio u vodu i približio se Isusu, a da se nije utopio. Eh,
vidite, to je bilo čudo. Jer je Petar morao potonuti u Genezaretskom jezeru, baš
kao ovaj štakor.”
„Ali brate Johannes, kakve veze ima mrtvi štakor s Petrom?”
„Obratite pažnju!” Alkemičar je iz jednog ormara izvadio zdjelicu s
prozirnim granulatom. Zatim se nagnuo nad staklenu posudu i zagledao se u
mrtvog štakora na dnu posude. Naposljetku je s demonskim pogledom rekao:
„Štakor je potonuo jer sam ja tako htio. Mogao sam ga i spasiti od utapanja.”
Dok je govorio, brat Johannes je posegnuo u zdjelicu i ubacio granulat u
staklenu posudu. Isprva se ništa nije dogodilo. No, odjednom se mrtvi štakor
počeo dizati i polako je, kao da ga je dizala neka nevidljiva sila, isplutao na
površinu.
„Doista, čudo!” uzbuđeno je uzviknula Afra. „Vi ste čarobnjak.”
„Nije to nikakva čarolija”, priguši on njeno oduševljenje. „Ovo što ste
upravo vidjeli je čudo alkemije. Čuda su zapravo tek primjena određenih znanja
i spoznaja. A budući da je Bog sam znanje i mudrost, može činiti svakakva
čuda, kako dokazuje i ovaj jednostavan primjer.”
„Znači da vi možete učiniti vidljivim i zapise koje ljudsko oko ne može
vidjeti!” reče Afra.
Alkemičar nato podigne pogled. „Odakle vam ta pomisao?”
„Čuo sam za to. Govori se da postoje tajanstveni zapisi koji na čudesan
način nestaju i isto se tako čudesno ponovno pojavljuju.”
Brat Johannes kimne glavom. „Kriptograflja je tajnopis, umijeće koje je
oduvijek pobuđivalo posebno zanimanje naučenjaka. No, samo neznalice
umjetnost tajnopisa nazivaju naukom. Kriptograflja se ustvari služi alkemijom,
ali u bezbožne svrhe, i njome se uglavnom koriste prevaranti.”
,,A to su uglavnom alkemičari – ako to smijem reći. Neuki kršćanin nema
potrebita znanja o čudesnim recepturama koje su potrebne da zapis nestane i da
se nekom čarolijom opet pojavi.”
„Nažalost, u pravu ste, mladi Elia. Nigdje nema toliko prevaranata koliko
među alkemičarima. Naša je nauka izgubila svoju dostojanstvenu svrhu i
pretvorila se u jeftinu atrakciju na godišnjim sajmovima.”
„Uopće ne mogu zamisliti da je takvo što moguće”, reče Afra hineći
zadivljenost.
„Vjerujte mi, moguće je. Sutra ću vam pokazati kako se na praznom
pergamentu pojavljuje skriveni zapis.”
„Učinili biste to, brate Johannes?”
„Ništa lakše. Otopinu nevidljive tinte ima svaki alkemičar. A što se tiče
Aque Prodigii, potrebna je samo jedna vrlo jednostavna mješavina.”
„Rekli ste Aqua Prodigii?”
„To je tinktura koja skrivene zapise čini vidljivima. Nije to nikakvo
vještičarenje, već prilično jednostavna receptura.”
Brat Johannes je s jedne police izvukao knjigu i otvorio je.
 Afri je zastao dah, jer je njen naslov bio: Alchimia Universalis. Bila je to
ista knjiga koju joj je dao brat Dominikus u Strasbourgu.
„Sutra će tinktura biti gotova”, reče alkemičar.
Afra je hinila uzbuđenost: „Jedva čekam!”
Brat Johannes se začudio Afrinom zanimanju, pa reče: „Ako vas zanima
alkemija, mogu vam pokazati još neke pokuse koje provodim. Samo ne danas.
Zaokupljen sam jednim pokusom koji zadaje glavobolje čak i u iskusnom
alkemičaru kao što sam ja.”
,,A o kakvom je pokusu riječ?”
Brat Johannes se nećkao bi li joj odao o čemu je riječ, no tada je u njemu
pobijedila taština, svojstvena svakom čovjeku, pa čak i jednom benediktincu. S
dubokom ozbiljnošću naposljetku reče: „Imam u vas povjerenja da ovo nećete
nikome reći. Dođite!”
Poveo je Afru do vrata koja su izgledala poput ulaza u zidni ormar. Bio je
to ulaz u malu prostoriju kvadratnog oblika. Kada je monah upalio uljanice na
zidovima, Afra je razaznala razbacane alkemičarske aparature, glinene posude s
latinskim natpisima, staklene posude neobičnih oblika i epruvete s tekućinama
žarkih boja. Ova je prostorija već nalikovala onoj Rubaldusovoj. Izgledala je
zastrašujuće i prijeteće.
Kada je brat Johannes primijetio njen uplašeni pogled, uhvatio ju je za
podlakticu i dobacio joj ohrabrujući pogled.
Afra je primijetila da je njegov dodir bio odviše nježan, s obzirom, jasno,
da je ona bila muškarac, barem se to trudila biti, a on monah. Još dok su se
kolima uspinjali na brdo, Afra je zamijetila alkemičarove poglede. Nije joj bio
odbojan, no kako se bojala da se ne bi izložila, oprezno se, ali odlučno odmakla
od njega.
Brat Johannes kao da se i sam prestrašio tog dodira i Afri nije promaknuto
kako je hinjenom mirnoćom naglo prekinuo šutnju i rekao: „Ovako to izgleda
kada jedan monah traži Kamen mudraca. I, u najvećem povjerenju – vrlo sam
blizu toga da ga nađem.”
„Kamen mudraca?” Afra nije prvi put čula za Kamen mudraca. No nitko,
čak ni njen otac, nije joj znao objasniti što je predstavljao taj magični kamen. ,,A
što je to Kamen mudraca?” upitala je.
Brat Johannes je podignuo obrve i tašto se nasmiješio.
„Kamen mudraca najvjerojatnije nije nikakav kamen, niti dragi kamen, već
vjerojatno čudesni prah uz pomoć kojega se neplemeniti metali poput bakra,
željeza ili žive mogu pretvoriti u zlato. I onaj koji pronađe Kamen mudraca, doći
će u posjed najvećeg bogatstva.”
,,I vi se želite domoći tog najvećeg bogatstva, brate Johannes? Ali, zar
pravila Reda svetoga Benedikta ne propisuju siromaštvo?”
„Propisuju, mladi Elia. No, ja se svojim pokusima ne želim domoći
bogatstva, iako...”, monah se pomalo posramljeno osmjehnuo sebi u bradu, „bi
nama siromašnim benediktincima iz Montecassina dobro došao koji grumen
zlata.”
,,I doista ste na tragu tom Kamenu mudraca?”
„Da budem iskren – u našoj sam knjižnici ovih dana našao prijepis knjige
koji je jedan franjevac, alkemičar po put mene, sastavio prije stotinu godina u
franjevačkim samostanu Aurillac. Naslov knjige, De confeditione veri Lapidis23
pobudio je moju pažnju, iako nikada nisam čuo za Jeana de Rupecissa, kako se
taj monah zvao. Brat Maurus, knjižničar, koji je najučenija glava ovdje u
Montecassinu, znao je o njemu samo to da je zbog svojih alkemičarskih otkrića
došao u sukob s Papom. Rukopisi su mu bili zabranjeni, a on je bio spaljen na
lomači u Avignonu kao heretik.”
„Znači, vi se služite heretičkim spisima, brate Johannes?
Alkemičar joj dobaci prijeziran pogled. Zatim iz jedne ladice izvuče
izlizanu knjižicu. Bila je tako mala da je se moglo sakriti u svaki rukav, a ovitak
od pergamenta bio je savijen kao da se grčio od boli pod težinom svoga
sadržaja.
U istom trenutku, iz laboratorija se začuo tresak. Činilo se kao da su se
zatvorila vrata. Alkemičar je otišao pogledati što je tresnulo, no vrlo se brzo
vratio i bez riječi posvetio knjizi franjevačkog monaha.
„Pročitao sam svaki redak u ovoj knjizi. No, nigdje nisam našao nijednu
heretičku misao. No, zato sam na strani 144, pored teoretskih razmatranja o
Kamenu mudraca pod naslovom Quintessence antimona našao ove upute:
Usitnjavaj krhku rudu antimon dok ju više ne budeš mogao uhvatiti prstima.
Prospi taj prah u destilirani ocat i pričekaj da se ocat oboji crveno. Ocijedi ga i
ponavljaj postupak sve dok ocat prestane poprimati boju. Na kraju destiliraj opet
priptemljeni ocat. Nakon toga ćeš u staklenom grlu alembika24 na vlastite oči
vidjeti pravo čudo: krvavocrvene kapi svijetle antimonske rude slijevat će se
poput tisuću žilica. Ono što se ocijedi dobro čuvaj, jer se sve bogatstvo svijeta
ne može mjeriti s time što imaš. To je crvena kvintesencija.”
,,I jeste li već pokušali?”
„Ne. Ali danas bi mi to uz Božju pomoć trebalo uspjeti.”
„Onda vam želim sreću, brate Johannes. Ja ću vas sada Morati napustiti.”
Benediktinac prođe rukom preko lica i reče: „Samostanska se kapija danas
više neće otvarati, no ja imam jedan clavis mirabillis, čudesni ključ koji otvara
sva vrata. Samo, nitko nas ne smije vidjeti.”
„Ako mislite da mi možete vjerovati”, predloži Afra hrabro, „mogao bih si
ja sam otključati vrata, a vi bi se mogli vratiti svojim pokusima. Sutra bih vam
vratio ključ.”
Alkemičar se nije usprotivio njenom prijedlogu. Spremno joj je predao
neobičan ključ iz čije su drške izlazile čvrste željezne niti.

23
o Kamenu mudraca
24
Alkemičarska posuda za destilaciju (arap.)
 Afra je sada znala put. No, kada je stigla do atrija koji je vodio ravno do
samostanske kapije, iznenada se predomislila i vratila do stepeništa koje je
vodilo u knjižnicu. Kada je stigla pred vrata knjižnice, osluhnula je, a kada nije
čula nikakav sumnjivi zvuk, stavila je clavis mirabilis u ključaonicu i okrenula
ga na lijevu stranu. Začulo se krckanje, kao da je brava bila napunjena pijeskom,
pa tihi “plop”, i vrata su se otvorila.
Afra je čvrsto odlučila te noći pronaći knjigu s pergamentom, makar trajalo
i do zore. Ali, otkuda da krene? Znala je da danju ne bi mogla neprimjetno uzeti
skriveni pergament, čak i da je pronašla Compendium theologicae veritatis.
Osjećala je da je pod budnim okom knjižničara i njezini prvi, nasumični
pokušaji bili su bezuspješni.
Još uvijek ju je mučilo pitanje zašto je knjižničar lagao o Melbrügeovom
dolasku. Ni brat Maurus ni Melbrüge nisu mogli znati za pergament. Čemu onda
ta tajanstvenost?
Knjižnica u Montecassinu, usprkos tomu što je nakon potresa ostala bez
mnogo knjiga, i dalje je bila jedna od najvećih knjižnica kršćanskoga svijeta.
No, to nije bio jedini razlog zašto je u njoj bilo tako teško pronaći jednu teološku
knjigu. Naime, teološke knjige ovdje su zauzimale devet desetina knjižnice, dok
su u drugim knjižnicama zauzimale najviše trećinu. Da stvar bude gora, Afri je
autor knjige bio nepoznat. Sve u svemu, bilo je vraški teško pronaći upravo tu
knjigu među sedamdeset tisuća drugih.
Dok je Afra s fenjerom osvjetljavala prašinom pokrivene redove knjiga koji
su se uzdizali pred njom, i dok je kopnila njena nada da će u ovom kaosu znanja
pronaći knjigu s pergamentom, pogled joj je pao na hrpu piramidalno
nagomilanih knjiga koja joj je dopirala sve do bedara i koja je pobudila njenu
pažnju.
Kada je prišla bliže, nije se mogla oteti dojmu da su nemarno nagomilane
knjige nešto skrivale.
Afra je na trenutak oklijevala, a onda je krenula skidati najgornji red, pa
zatim sljedeći. Kako su knjige očito bile naslagane bez ikakvog reda, nije se
zamarala time hoće li zapamtiti njihov redoslijed.
Kada je uklonila i treći red, pred njom se pojavio poklopac drvene bačve.
Glava joj je gorjela i na leđima je osjetila hladan znoj. Kada je uočila pečat na
poklopcu, štit s dijagonalnom linijom, grb grada Strasbourga, nije više bilo
nikakve sumnje: pronašla ju je.
Pergament! udaralo joj je u glavi. Pergament! Povjerovala je da joj se sreća
osmjehnula. No, kada je podignula drveni poklopac i posvijetlila u unutrašnjost,
razočarano je uzdahnula. Bačva je bila prazna.
Suze bespomoćnog bijesa napunile su joj oči i u očaju je rukama sakrila
lice. Preplavili su je osjećaji razočarenja i obeshrabrenosti.
U tom je trenu Afra začula glasove i učinilo joj se da su se otvorila vrata.
No, zvukovi nisu dopirali iz smjera ulaznih vrata. Barem joj se tako činilo. No,
znala je da samostani imaju misteriozne cijevi koje jednako misteriozno prenose
glasove. No, tada je začula korake i pomislila da zacijelo postoje još jedna vrata.
 Žurno je na bačvu poslagala knjige i ugasila svjetiljku. Zatim se potiho
došuljala do vrata. Nečujno ih je za sobom zaključala, i u mraku napipala put do
samostanske kapije. Uz pomoć čudesnog ključa napokon je bila na slobodi.
Noć je bila hladna i vlažna. Na putu do hodočasničkog konačišta, Afra se
tresla. No, nije drhtala od hladnoće. Drhtala je od uzbuđenja. Čak i ako nije
pronašla knjigu s pergamentom, bačva s pečatom grada Strasbourga bila je
dokaz da je Gereon Melbrüge zaista bio ovdje.
U svojoj je sobi Afra odmah primijetila da joj je netko kopao po prtljazi.
Stresla se na pomisao da su se u njenom zavežljaju nalazile samo ženske haljine.
A dok je bezuspješno pokušavala zaspati, razbijala je glavu brojnim pitanjima:
tko je i zašto je sakrio bačvu u kojoj je Gereon Melbrüge dovezao knjige i tko
joj je, i s kojom namjerom, prekopao stvari.

Sljedećeg se jutra Afra pobrinula za konja, pa pojela bogati doručak. Na izbor je

imala gustu zobenu kašu, kajganu sa slaninom, kruh, sir te punomasno mlijeko.
Osjećala se onemoćalo jer je u posljednje vrijeme slabo jela.
Na njeno čuđenje, brat Athanasius, tusti monah, uopće je nije upitao zašto
se vratila tako kasno. No, morao je znati da je samostan još prije večernje
molitve zatvarao svoja vrata i da se u noćnim satima nitko nije smio zadržavati
iza njegovih zidina.
Dok je doručkovala, osjećala je kako ju je brat Athanasius promatrao.
Svako malo se nalukavao iz kuhinje, kao da je htio nešto provjeriti. No, svaki
put kada bi im se pogledi sreli, njegova bi široka glava nestala iza vrata.
Kada se njegova glava opet pojavila na dovratku, Afra ga je zazvala. Ispod
prsluka je izvukla kesu s novcem, iz nje izvukla dva srebrnjaka i bacila ih pred
sebe na stol, tako da su zazveckali.
„Ne morate brinuti hoću li vam platiti za noćenje”, uzviknula je Afra.
„Vjerujem da će ovo biti dovoljno!”
Athanasius je zagrizao jedan od novčića ne bi li se uvjerio da su pravi, a
zatim odgovorio s dubokim naklonom:
,,Ali, gospodine, ovoliko stoji deset dana noćenja. Kod nas nije običaj
plaćati unaprijed.”
„Zadržite ih. Primijetio sam da me promatrate s nepovjerenjem.”
„Ali, ne radi se o tomu”, odvrati monah i ogleda se oko sebe ne bi li se
uvjerio da nitko ne prisluškuje, iako u konačištu nije bilo nijednog drugog gosta.
Brat Athanasius potom sjedne za stol i počne isprekidano pripovijedati:
„Znate, monasi iz Montecassina bi već odavno umrli od gladi da pred mnogo
godina nisu u svoj samostan primili franjevce. Došli su ovamo bosi, u
sandalama, i u vunenim ogrtačima s kapuljačom. Čovjek bi se nad njima sažalio
da nije bilo novca kojega su imali i previše. Njihov je glavni monah, nisam
siguran je li bio opat ili gvardijan, kako bi priličilo najvišem u monaškoj
zajednici, njihov je glavni monah obećao da će obnoviti Montecassino i još nas
pritom pomagati sa stotinu zlatnih dukata godišnje. To je bilo dovoljno za
opstanak našega Reda od kojega je rimski Papa davno odustao. No, tek što smo
ih primili k sebi, ti su se monasi odjednom preobrazili. Umjesto redovničke
poniznosti, oni su iskazivali oholost i aroganciju. Kada smo, kako bismo ih
smjestili, preuredili samostan, to im nije bilo dovoljno. Jednoga dana, po
čitavome su samostanu počeli graditi zidove ne bi li se odvojili od nas. Zagradili
su vrata i prisvojili si bunar, jedini samostanski izvor vode. Netaknutu su ostavili
samo napola porušenu baziliku. Tada smo shvatili da ih je poslao vrag.”
„Zašto ih jednostavno niste otjerali?” upita zbunjeno Afra.
„To je lakše reći nego učiniti”, odgovori brat Athanasius. „Kako smo ostali
bez crkvenih dobara i zemljišta, morali smo – jer bismo inače pocrkali od glada
– živjeti od skromnih milodara koje su nam ljeti davali hodočasnici. A, znate, na
grob svetoga Benedikta, koji je propovijedao siromaštvo, ne hodočasti bogata
gospoda, već siromašni, koji plaćaju milodare ne bi li ih Gospodin Bog što prije
pozvao u svoje Kraljevstvo nebesko. Od Pape ne možemo očekivati nikakvu
pomoć jer je naš samostan službeno zatvoren. Vidite, mi smo ostavljeni na
milost i nemilost onima s druge strane zida i živimo od onoga što nam udijele.
Štoviše, oni se služe lukavstvima ne bi li unijeli razdor među nas benediktince, a
i mame nas da se preobratimo i pređemo u njihov Red.”
Brat Athanasius je posljednje riječi izgovorio suznih očiju. Otišao je
zatvoriti vrata kuhinje koja su još uvijek bila otvorena, a kad se vratio, neko je
vrijeme samo zurio u prazno.
Zatim je nastavio: „Otada među nama braćom vlada nesloga i nepovjerenje.
Zamislite samo što bi na to rekao sveti Benedikt, začetnik našeg Reda. Svatko
sumnja u svakog da se preobratio i pridružio lažnim monasima. I to ne bez
razloga. Mnogi su monasi nestali preko noći, i nema sumnje da su s druge
strane. No, samostan nije u cijelosti podijeljen. Zapravo, jedino nije podijeljena
– knjižnica.”
„Knjižnica?” Afra je živnula.
„Upravo tako. Jedino ona nije podijeljena. Prepisivanje svih knjiga iz
knjižnice trajalo bi desetljećima. A kako lažni monasi, jednako kao mi
benediktinci, znanje drže najvećim darom od Boga, tako smo se složili da će
knjižnicu koristiti obje strane: jedna danju, druga noću.”
„Da pogodim”, prekine ga Afra, „benediktinci imaju pristup knjižnici
danju, a lažni monasi noću.”
„Dobro ste pogodili, mladi Elia, od jutarnje do večernje molitve mudrost i
znanje pripadaju benediktincima, a od večernje molitve do laude lažnim
monasima. U knjižnici postoje skrivena vrata koja su jedina vrata koja povezuju
dva zidom odijeljena dijela samostana, što možemo zahvaliti našemu
alkemičaru. Već ste ga imali prilike upoznali.”
„Bratu Johannesu?”
„Upravo njemu. On je izumio čudesan ključ koji otvara vrata jedino ako su
druga vrata zatvorena. Osim toga...”
 „Osim toga?”
„Brat Johannes je izumio clavis mirabilis, čudesni ključ. Brat alkemičar
tvrdi da on otvara sva vrata. Više smo se puta uvjerili u njegovu čudesnost, no
brat Johannes je, poput svih alkemičara, pomalo osobenjak, pa ga nikome ne želi
pokazati.”
„Razumijem.” reče Afra. ,,A zašto između brata alkemičara i brata
knjižničara vlada nesnošljivost?”
Monah slegne ramenima, kao da ga to pitanje uopće nije iznenadilo, pa
odvrati: „To ne treba čuditi. Brat Maurus je teolog i on ne sumnja u
nadnaravnost Božjih djela. Brat Johannes, s druge strane, je alkemičar, a
alkemija je nauka koja pokušava objasniti nadnaravno prirodnim metodama. Ne
čudi stoga što se preziru poput papa u Rimu i Avignonu. Eto, možda sad
razumijete zašto sam bio nepovjerljiv prema vama.”
,,No, zašto ste mi onda pretresli sobu?”
„Pretresao sobu, mladi Elia?”
„Jučer kad sam se vratio primijetio sam da mi je netko prekopavao po
stvarima.”
„Svetog mi Benedikta i njegove vrle sestre Skolastike, nikada to ne bih
učinio!” Brat Athanasius je zvučao iskreno i Afra nije imala razloga ne
povjerovati mu.
Na kraju razgovora, on ju je zamolio da nikome ne spominje ono što joj je
kazao. Afra mu je to obećala. No, nije bila sigurna može li mu vjerovati. Komu
je uopće mogla vjerovati u tom sablasnom samostanu na vrhu brda, kojim su
zagospodarile sile tame? Da, prošlo je Afri kroz glavu, na ovome svetom brdu
nastanio se vrag.
Iako su joj se vlastite misli činile suludima, Afra je u jedno bila sigurna:
samostan Montecassino skrivao je mnoge tajne i u njoj je izazivao neobjašnjivi
strah. No, je li zato trebala pobjeći glavom bez obzira, sada, kada je bila tako
blizu pergamenta? Morala ga je pronaći, pod svaku cijenu!

Nakon doručka se opet uputila u samostan gdje ju je Kerber na vratima pomno

promotrio prije no što ju je pustio unutra. Afra je još uvijek uza se imala čudesni
ključ koji joj je dao alkemičar. No, htjela ga se što prije riješiti i zato je odmah
potražila brata Johannesa.
Iako je bilo mnogo toplije nego dan ranije, Afru je opet tresla neka zimica
kada je stupila u samostan.
Vrata alkemičarova laboratorija bila su pritvorena. Nakon što ga je dozvala,
nije odgovorio.
„Brate Johannes!” ponovila je glasnije, a od golih se zidova odbila jeka.
Naposljetku je ušla.
Kao i prošle večeri, u laboratoriju je vladao savršeni red. Osvjetljavalo ga
je prigušeno svjetlo zidnih svjetiljki i sve je izgledalo baš kao prethodnog dana.
 Afra se već htjela okrenuti, kada joj je pogled pao na uska vrata koja su
vodila u malu prostoriju u kojoj je brat Johannes provodio pokuse u nadi da će
otkriti tajnu Kamena mudraca.
„Brate Johannes!” dozvala ga je još jednom. Zatim je otvorila vrata.
U prostoriji je bilo mračno. Zagasito svjetlo koje je dopiralo iz laboratorija
rasvjetljavalo je tek bočicu i list papira na stolu.
Afra je sa stola uzela uljanicu. Kada je posvijetlila prostoriju, lecnula se.
„Brate Johannes!”
U polutami, ocrtali su se obrisi alkemičara. Bio je nagnut nad stolom, glave
položene na ruke. Izgleda da je spavao.
„Hej, već je odavno svanulo, a vi još spavate? Probudite se!”
Afra ga je uhvatila za rame i prodrmala. Kad nije reagirao, okrenula mu je
glavu ustranu. Glava mu je bila ukočena i jedva ju je pomakla. Kada je ugledala
njegovo blijedo lice i tamne, gotovo crne usne, prestravila se.
Nakon što se na trenutak sabrala, položila je prste na njegovu sljepoočnicu.
„Brate Johannes!” tiho je šapnula, kao da ga nije htjela probuditi. Zapravo nije
uopće sumnjala: brat Johannes bio je mrtav.
Nakon svega što je proživjela, Afru smrt više nije mogla ustrašiti. No,
posve neobjašnjivo, sada je osjećala kako joj leđima prolaze trnci. Iako ga je
poznavala tek tri dana, njegova ju je smrt toliko uznemirila da se tresla.
Pomisao da bi je mogli pronaći s mrtvim alkemičarom dodatno ju je
uznemirila. Moram što prije izaći odavde, pomislila je. Nakon što se sabrala,
Afra je poput gonjene košute izjurila iz laboratorija i upravo je htjela nečujno
zatvoriti vrata, kada je na stolu ugledala prazan papir.
Bez razmišljanja, vratila se unutra i uzela ga, kao i staklenu bočicu koja je
nosila oznaku “Aq. Prod.” Dok je žurila prema izlazu, stala je na nešto. Sagnula
se ne bi li vidjela što je to. Bila je to krhotina stakla fiole, koja je nalikovala
onima koje su nosili odvraćenici.
Afra je, začuđena, pogledala prema mrtvom alkemičaru, čije otvorene oči
kao da su zurile u prazni papir koji je držala u ruci. Njegov prodorni beživotni
pogled skamenio ju je. Htjela je zavrištati, no vrisak joj je zapeo u grlu. Stajala
je kao oduzeta.
Kao da se pribojavala da bi brat Johannes mogao ustati od mrtvih, Afra se
unatraške odšuljala iz laboratorija. Osjećala je kao da će se ugušiti i ubrzano je
disala. Bezglavo je pojurila uskim zavojitim stepenicama, a kada je stigla u
dvorište, zastala je i usporila korak. Nije smjela izazvati sumnju.
Naslonjena na jedan od stupova koji su okruživali atrij, Afra se pokušala
sabrati. Najradije bi se rasplinula u zrak. Gdje da se pritaji?
Još uvijek je imala ključ koji je otvarao sva vrata u samostanu. Bez mnogo
razmišljanja, napamet se uputila stepenicama do kata na kojemu se nalazila
knjižnica. No, umjesto ulijevo, skrenula je udesno. Nije znala kamo je vodio taj
prolaz, no bila je na sigurnom. Ako te ovdje netko zatekne, pomislila je, barem
te ne može osumnjičiti za ubojstvo brata Johannesa.
 Prozori koji su bili taman dovoljno veliki da se kroz njih provuče glava
škrto su osvjetljavali lijevu stranu prolaza. S desne su strane bila brojna vrata
koja je međusobno dijelilo samo desetak koraka. Iznad dovrataka u zid su bile
urezane kratice iz Svetog pisma – “Jeremija [8:1]” ili “4. Psalam [104:1]” ili
“Mat. [6:31]”, koje Afra nije razumjela. Bile su to zasigurno monaške ćelije,
pomislila je. Činilo se da ih je većina zjapila prazna. Neka su vrata čak bila
otvorena, pa se moglo vidjeti kako je skromni namještaj, koji se sastojao od
stalka za čitanje Svetog pisma, jedne klečaonice i kreveta, bio prekriven
prašinom i paučinom.
Afra se sakrila u jednu od tih zagušljivih ćelija i zaključala za sobom vrata.
Prazni papir koji je uzela iz alkemičarova laboratorija raširila je na stalku, a
onda iz prsluka izvukla bočicu.
Kratica “Aq. Prod.” označavala je Aquu Prodigii. Bila je to tinktura kojom
se svaki skriveni zapis mogao učiniti vidljivim.
Na vratima je visjela pelerina jedne odložene monaške halje. Afra je otrgla
komad pelerine i natopila ga bistrom tekućinom. Oprezno je raširila papir na
stalku, a zatim je komadom tkanine prešla preko praznog papira.
Stisnutih je šaka zurila u papir. Nije znala što se s bratom Johannesom
uistinu dogodilo, no pretpostavila je da je na papiru ostavio nekakav zapis.
Oči su joj grozničavo, gotovo molećivo, prelazile preko papira koji je u
međuvremenu poprimio oker-žutu boju. No, još se nije nazirao nikakav zapis.
Prisjetila se alkemičara Rubaldusa i znala je da treba biti strpljiva.
Kada je već pomislila da je sve samo umislila, na žućkastom su se papiru
najprije ukazale sićušne, vodoravne crte, najprije jedva primjetne, a zatim sve
jasnije, koje su se pretvarale u slova.
Prvi je red bio napisan uskim, sitnim slovima i glasio je:
In nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti.25
Kroz maleni prozor, na skriveni je zapis iznenada pala zraka sunca.
Prozorske rešetke u obliku križa sunčevu su svjetlost kroz uskovitlanu prašinu
razdijelile na četiri zrake. Gladno poput asketa nakon četrdesetodnevnog posta,
Afra je pročitala:
Ja, brat Johannes ex ordine Sancti Benedicti26 znam da postoji
samo jedan kršćanin koji može pročitati ove moje posljednje retke: Vi,
mladi Elia. Ili, bolje rečeno, Gysela Kuchler. Da, znam vašu tajnu.
Nisam toliko davno okrenuo leđa svijetu da ne bih znao kako izgleda
žena. Osim toga, samo bi se žena onako pogledala u ogledalu kao što
ste to učinili vi. Moje su se sumnje pokazale točnima nakon što sam
pretražio vaše stvari i pronašao ne samo žensku odjeću već i putni
dokument na ime Gysela Kuchler.
Afri je zastao dah. Alkemičar je razotkrio njenu krinku. No, svete joj
Djevice, zašto se ubio?
25
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga
26
Iz Reda Svetoga Benedikta
 Prateći svaki redak kažiprstom, Afra je poluglasno stala čitati, kao da u
zanosu čita Stari zavjet:
Jedno je vodilo prema drugome kada sam vam pokazivao svoj
laboratorij. Učinilo mi se neobičnim što najveći san čovječanstva,
otkriće Kamena mudraca, uopće nije pobudio vaše zanimanje. Ne, vi
ste se zanimali za običan alkemičarski trik. Kao što ste se sada i sami
imali prilike uvjeriti, za to je potrebna samo jedna jednostavna
tinktura koja skriveni tekst čini vidljivim. U pozadini vašeg neobičnog
zanimanja za tajnopis, dakako, krilo se nešto drugo: stanoviti Gereon
Melbrüge, trgovac iz Strasbourga, prije nekoliko nam je dana
isporučio bačvu knjiga, prijepise knjiga koje knjižnica Montecassina
više nema. Kako alkemija nije ništa drugo negoli ukupnost svih nauka,
alkemičar mora posjedovati veliko znanje, i zato bih ja obično
pročitao svaku novu knjigu koja bi došla na sveto brdo. Praćen
sumnjičavim pogledima brata Maurusa, posudio sam, dakako, i
najnovije naslove, znajući da će se vrlo brzo zagubiti u tom
nepreglednom carstvu knjiga. Jedna je knjiga posebno izazvala moje
zanimanje. Riječ je o naslovu Compendium theologicae veritatis.
Afra je pomislila da će joj se pamet pomutiti. Zavrtjelo joj se u glavi i
objema se rukama pridržala za stalak: brat Johannes je pronašao knjigu s
pergamentom. Ali, je li posumnjao da je na pergamentu skriven kakav zapis?
Naredne su joj riječi dale odgovor. Grozničavo je nastavila čitati:
No, nije me zainteresirao sam sadržaj knjige – on se
pokazao prilično šturim i od nevelikog značaja – ne, ne, već je
jedan savijeni prazni pergament zaintrigirao moj istraživački
duh. Čovjek poput mene, kojemu pisana riječ nije strana, zna
koliko je dragocjen svaki pergament i da bi bio grijeh protiv
pisarskoga umijeća, da skupocjena ovčja ili kozja koža ostane
zaboravljena u nekoj knjizi. Kao alkemičar, odmah sam se
dosjetio da bi pergament mogao skrivati neki tajanstveni zapis.
Što je bilo dalje, i sami znate, inače ne biste mogli čitati ove
retke.
Afra se uspravila i duboko udahnula, kao da joj je na grudima ležao kamen
i otežavao disanje. No, tada je primijetila da je zapis koji je upravo ugledao
svjetlo i koji nije mogla brže čitati zbog malih slova počeo blijedjeti.
U nevjerici i potpuno osupnut, pročitao sam pismo moga subrata
Johannesa Andreasa Xenophilosa koje je, kako bi si olakšao savjest,
sastavio godine Gospodnje 870. u ovom samostanu. Iskreno priznajem
da se nakon čitanja tih redaka za mene srušio svijet – moj svijet. Ne
mogu i ne želim živjeti sa saznanjem o pravoj istini o
CONSTITUTUMU CONSTANTINIU. Neka mi Gospodin Bog
oprosti i bude milostiv prema mojoj duši. Amen.
Post scriptum: Siguran sam da vi već znate od kolika je značaja
taj pergament. Inače se ne biste upustili u ovakvu pustolovinu da ga se
 domognete. Istinu o tomu kako ste došli u posjed tog opasnog
pergamenta ponijet ću sa sobom u grob.
Post post scriptum: Pergament sam vratio u knjigu Compendium
theologicae veritatis. Nećete je naći u knjižnici, gdje bi zapravo, da ne
skriva zapis tako delikatna sadržaja, pripadala, već u laboratoriju, na
trećoj polici, prvi red odozgo. Ne brinite, nikomu nisam rekao za svoje
otkriće. Amen.
Posljednje je riječi bilo teško pročitati. Pri kraju je alkemičar sve brže pisao
i rukopis je već postao tako nečitak da je Afra jedva razaznavala pojedina slova.
Kakva je to tajna navela brata Johannesa da si oduzme život? Znaju li za
nju i Papa i Loža odvraćenih, pa se zato žele domoći pergamenta?
Afra je žurno smotala papir i spremila ga u džep na grudima. Zatim je
izjurila na hodnik i sjurila se niz stepenice. Pred dvojicom monaha koji su šutke
šetali unutrašnjim dvorištem, ruku skrivenih u rukavima svoje halje, sakrila se
iza dva stupa. Potom se na prstima odšuljala do prolaza koji je vodio do
laboratorija.
Treća polica, prvi red! Ne bi li došla do knjige, Afra se morala protegnuti.
Kada ju je konačno držala u rukama, prsti su joj drhtali poput lišća na vjetru.
Otvorila je posljednju stranicu knjige, i bio je tu – pergament!
Afra ga je uzela i sakrila u prsluk, a knjigu je vratila na mjesto.
Brat Johannes! Htjela ga je još jednom vidjeti. Tiho je prišla vratima koja
su vodila u malenu prostoriju za pokuse.
No, nakon što je zavirila unutra, Afra se zabezeknula – tijelo brata
Johannesa je nestalo. Sve se činilo kao i ranije, no mrtvom alkemičaru nije bilo
ni traga.
Iznenada ju je preplavio panični strah. Izjurila je iz prostorije, projurila
kroz laboratorij i požurila stepenicama prema gore. Dvojice monaha više nije
bilo u dvorištu. Bilo je tiho. Samo je vjetar tiho šumio kroz stare zidine.
Kako ne bi na sebe navukla sumnju, Afra je i toga dana otišla u knjižnicu i
prividno obavljala svoj zadatak. Odahnula je kada je brat Maurus nedugo prije
večernje molitve zazvonio zvoncem i dao joj znak da požuri.

U konačište su u međuvremenu pristigli novi gosti; bradati i sijedi starac i

njegov odrasli sin koji mu je nalikovao kao jaje jajetu. Dolazili su iz Firence i
putovali za Siciliju.
Za zajedničkim obrokom u blagovaonici Afra se s Firentincima upustila u
razgovor. Starac, koji je nosio srce na dlanu, bio je ljut što su izgubili cijeli jedan
dan jer ih je na putu zaustavila Papina straža. Njegova Svetost – kazao je s
prijezirnim naklonom – krenuo je s preko tisuću kardinala, biskupa,
propovjednika, običnih klerika i “odabranih” redovnica na put u Konstanz,
mjesto sjeverno od Alpa, gdje je sazvao Koncil. Kako bi Ivan XX III. sa svojom
svitom brže putovao, sve su ulice na njegovoj ruti zatvorene za prometovanje.
Zabranili su čak i zadržavanje uz putove dok Papa onuda ne prođe.
Nasreću, starac se uskoro umorio od priče, a mladcu je udarilo vino u
glavu, pa su vrlo brzo obojica ustali od stola, kao na kakav tajni znak, i bez
pozdrava se povuldi u sobe.
Brat Athanasius je čitavo vrijeme prisluškivao njihov razgovor. Tek što su
Firentinci nestali, pridružio se Afri za stolom.
„Izgledate iscrpljeno, gospodine; je li vas proučavanje knjiga tako
umorilo?” reče joj.
Afra, koja ga je tek napola slušala, samo odsutno kimne na njegovo pitanje.
Iz glave joj nije izlazio mrtvi brat Johannes i njegovo zagonetno oproštajno
pismo koje je nosila uza se zajedno s pergamentom.
„Jeste li čuli da je papa Ivan sazvao Koncil?”
„Čuo sam, brate Athanasius. I to baš u Konstanzu. Pitam se kojim
povodom.”
Monah slegne ramenima, a zatim iz vrča nalije vino u dvije kupice i jedan
gurne Afri preko stola. „Papa”, započne on, „ima pravo sazvati koncil gdje mu
je volja. No, mora da je tamo nešto otišlo po zlu kad su se uzbunili svi biskupi i
kardinali.”
„Želite reći da nije slučajno što će se održati upravo u Konstanzu?”
„Da, iako, to je vrlo neobično.”
„Što je vrlo neobično, brate Athanasius?”
„Subrat koji se prije nekoliko tjedana vratio iz Pise prvi je obavijestio o
koncilu koji je sazvao Ivan XX III. Kazao je da se u Italiji naveliko priča o tom
Koncilu. No, samo se nagađa o pravim razlozima njegova sazivanja. Službeno,
koncil se treba pozabaviti dvjema stvarima: ukidanjem šizme – jer, kao što
znate, Svetu Majku Crkvu trenutno predvode čak trojica Božjih poslanika na
Zemlji...”
„To znam. A drugo?”
„Ovo naše zabrinjavajuće prosvijećeno doba. U Pragu postoji jedan zlobni
heretik, teolog, koji je još k tomu i rektor na tamošnjem sveučilištu. Zove se
Hus, Jan Hus. On propovijeda protiv bogatstva Crkve i samostana, kao da nismo
već dovoljno siromašni. A vjernici ga slijepo slijede.”
„Ali, Crkva doista posjeduje veliko bogatstvo, i ne oskudijevaju svi
samostani kao Montecassino. I vaš je samostan doživio bolje dane.”
,,U pravu ste”, odvrati zamišljeno brat Athanasius, ,,u pravu ste. Bilo kako
bilo, Papa je, strahujući od njegova učenja, Jana Husa prije nekoliko godina
ekskomunicirao. No, time mu je samo napravio uslugu. Otada njegove
propovijedi privlače sve više i više ljudi, a mnogi se žele odcijepiti od svete
Rimokatoličke crkve.”
„Ako Rimokatolička crkva toliko strahuje od tog Husa i njegova učenja,
zašto onda Koncil nije sazvan u Pragu?”
 „Upravo to i jest čudno!” Brat Athanasius je nadotočio vino. „Nitko ne zna
zašto se Koncil održava baš u Konstanzu.” Monah je otpio duboki gutljaj i
pogledao u prazno, kao da će tamo naći objašnjenje.
Za vrijeme razgovora, Afra se nije mogla otresti misli o jadnome bratu
Johannesu, ali se o tomu nije ništa usudila upitati. Čvrsto je tada odlučila: sutra
rano ujutro napustit će samostan Montecassino i krenuti na put.
Kada je ustala od stola, monah ju uhvati za rukav:
„Moram vam nešto reći”, reče on, zavrćući jezikom.
Afra je pogledala u njegove pijano lice suznih očiju.
„Poznajete brata Johannesa, alkemičara!”
„Da. Danas ga cijeli dan nisam vidio. Vjerojatno se povukao u svoj
laboratorij ne bi li proveo kakav pokus.”
Afra se pravila da o tomu ništa ne zna.
„Brat Johannes je mrtav”, odvrati joj monah.
„Mrtav?” uzvikne Afra s hinjenim uzbuđenjem.
Brat Athanasius položi prst na usta. „Alkemičar si je oduzeo život. Prema
učenju Svete Majke Crkve, to je smrtni grijeh!”
„Bože moj! Ta zašto je to učinio?”
Monah odmahne glavom. „Ne znamo. Brat Johannes je ponekad odavao
dojam kao da nije s ovoga svijeta. No, prije bih rekao da je to imalo veze s
njegovim pokusima. On je pokušavao proniknuti u tajne same biti čovjekova
postojanja, u što se kršćanin radije ne bi trebao petljati.”
,,I kako se...?”
„Otrovom! Brat Johannes je vjerojatno popio neki od eliksira koje je
spravljao u svom laboratoriju.”
,,I sigurni ste da se ubio?”
Brat Athanasius kimne glavom. „Posve siguran. Zato neće naći vječni mir u
samostanskoj grobnici za monahe. Onaj tko si sam oduzme život, ne smije biti
pokopan u posvećenoj zemlji; tako nalažu zakoni Svete Majke Crkve.”
„Vrlo strogo. Ne mislite li tako?”
Stari monah razvuče lice, kao da je htio reći: tako mora biti. Zatim hladno i
ne trepnuvši odgovori: „Bacili su njegove posmrtne ostatke preko stražnjeg
samostanskog zida i kasnije ga pokopali u gustišu.”
,,I vi to nazivate kršćanskom ljubavlju prema bližnjemu?” uzbuđeno nato
poviče Afra. Zatim naglo ustane od stola i bez riječi napusti blagovaonicu.
Brat Athanasius podboči svoju tešku glavu rukama i bezizražajno pogleda
za njom.
U zoru sljedećega dana Afra je upregnula svog konja, napustila samostan
Montecassino i krenula u pravcu sjevera.
 Kada se šesteropreg južnjačkog poslanika približio gradskim
vratima, posljednje su zrake sunca obasjavale masivan zid.
Odasvud su nahrupili znatiželjnici, pa je kočijaš, žestoko
psujući, iz kožne vreće izvadio oblutke i bacio ih na njih ne bi
li se razmaknuli od kočije njegova gospodara.
Otkako je Afra napustila samostan Montecassino, prošlo je petnaest dana.
Nadala se brzu i ugodnu putovanju. No, put kući je – barem u prvih sedam dana
– bio sve, samo ne ugodan. Zbog proljetnih oluja putovanje se otegnulo, a, k
tomu, počela je padati i višednevna kiša koja je putove učinila gotovo
neprohodnim.
Nezgoda se dogodila negdje u blizini Lucce: desni kotač njene dvokolice se
slomio, a slomljene drvene žbice prelomile su i osovinu. Daljnja vožnja nije bila
moguća. Nakon što je prošao koji sat, Afra je primijetila kako se s juga
približavaju kola s velikom zapregom i jednim jahačem.
Nije se usudila zaustaviti bogatog putnika, a šesteropreg je samo prošao
pored nje. No, tek koji pedalj dalje, kočijaš je zaustavio kola. Iz njih je iskočio
otmjeno odjeveni čovjek i dovikom upitao Afru bi li joj mogao pomoći.
Naposljetku je plemenitaš pogledao štetu na njenim kolima i rekao da, ukoliko
bi Afra bila voljna svojega konja na raspolaganje staviti njegovu kočijašu – jer
je njegov konj šepao već nekoliko dana – mogla se odmah ukrcati u njegovu
kočiju. On je bio na putu za Konstanz.
Kako nije mogla nastaviti put, Afri se ponuda činila i više nego
dobrodošlom. Nasreću – ili je to bila sudbina? – dan ranije je skinula mušku
odjeću i odjenula haljinu. Tako je mogla predočiti putni dokument koji joj je
izdao napuljski poslanik Paolo Carriera.
Poslanik je bio oduševljen njihovim poznanstvom; nazvao je Carrieru
svojim prijateljem i kazao da je i on u službi napuljskog kralja i da se u svojstvu
posebnog poslanika uputio na Koncil. Zvao se Pietro de Tortosa.
Plemenitaš, kojega su osim jahača predvodnika i kočijaša pratili i tajnik i
jedan sluga, sljedećih se dana pokazao pravim gospodinom i smatrao je samim
po sebi razumljivim, gotovo čašću, da Afru u svojim kolima poveze do
Konstanza. Zato mu je Afra obećala darovati konja s kojim iako ne bi znala što
bi bez kola. S druge strane, Pietro de Tortosa iskazao je spremnost da prihvati
konja, ali uz uvjet da ga kupi od nje. Poslanik Pietro joj je ponudio dvadeset
zlatnih dukata, popriličan iznos, čak i za tako dobrog konja kao što je bio njen.
Po sunčanom, ali hladnom vremenu, preko Genove i Milana i velikih
alpskih prijelaza, stigli su na njemačko tlo. Ceste su svakim danom bile sve
prohodnije.
 Afra mu je bila vrlo zahvalna. Znala je da bez njegove pomoći nikada ne bi
svladala tako dug put. No ipak, još je uvijek prema Pietru de Tortosi gajila
određeno nepovjerenje kada su njegova kola prošla gradska vrata Kreuzlingena.
Kako su putnici imali putne dokumente koje je napuljski kralj osobno
potpisao i zapečatio, gradska su se vrata odmah otvorila. Helebardisti, koji su
stražarili u tornju iznad kapije, zauzeli su počasni stav.
Samo su visoki crkveni velikodostojnici, propovjednici, biskupi i kardinali,
te posebni izaslanici iz europskih zemalja smjeli proći kroz gradska vrata sa
svojim zapregama. Budući da je u Konstanz, grad s nešto više od četiri tisuće
duša, došla sva sila bogobojaznih kršćana, njih pedesetak tisuća, i to sve otkako
je rimski papa, na sveopće čuđenje, Koncil sazvao u Konstanzu.
Većina građana slobodnoga kraljevskog grada na Bodenskom jezeru, koji
su bili na glasu po svome poslovnom duhu, za zveckajuće su novčiće
iznajmljivali svoje kuće sudionicima na Koncilu. Oni su privremeno noćili u
šatorima i bačvama, jeftinim konačištima gdje su po dvojica ili trojica morala
dijeliti krevet, u stajama za konje i koze ili u gradskim crkvama – sve ne bi li
zaradili.
Za posebnog poslanika napuljskog kralja, konačari su unajmili jedan cijeli
kat u “visokoj kući” u blizini ribarske tržnice. Kuća, koja je bila udaljena samo
nekoliko koraka od katedrale, dobila je to ime jer je za dva kata premašivala
ostale zgrade u gradu.
Njezin vlasnik, bogati trgovac imena Pfefferhart, vodio je tri paprenice.
Zavidnici, kojih u malome gradiću poput Konstanza nije bilo malo, tvrdili su da
su tobožnje paprenice zapravo bile banke novca u kojima su škrti stanovnici
Konstanza polagali svoje zlatnike. U svakom slučaju, Pfefferhart je bio poznat
po tome da nije propuštao prilike za zaradu. A kako mu je jedini sin već otišao
od kuće, a neudate kćeri u cistercijanskom samostanu u Feldbachu vodile
pobožan, ali skroman život, bogati je trgovac u vrijeme održavanja Koncila
iznajmio polovicu svoje kuće.
Pietro de Tortosa, posebni izaslanik, prepustio je Afri jednu od
iznajmljenih prostorija u Pfefferhartovoj kući dok se ne odluči što će dalje. Afra
je bila zahvalna svom plemenitom zaštitniku, no, poučena iskustvom, bila je i
dalje nepovjerljiva prema njemu, usprkos njegovoj susretljivosti. No ipak, imala
je krov nad glavom, i to samo kakav.
U Konstanzu se u zraku osjećala napetost. Većina sudionika na Koncilu,
kardinali, biskupi, visoki crkveni velikodostojnici, opati, prelati, arhiđakoni,
arhimandriti, metropoliti i patrijarsi, teolozi i pisari, te izaslanici mnogih
europskih vladarskih kuća već su se okupili. Čak je i kralj Zigmund htio
prisustvovati Koncilu. Grad je uzavreo poput kotla i sada su svi čekali još samo
rimskoga papu Ivana XXIII, kako se sam prozvao.
Poslanica Njegove Svetosti već je najavila dolazak Pape, no kružila je
glasina da Božji poslanik, kako se volio nazivati, još nije krenuo. Razlog
njegova kašnjenja bilo je tristo opatica jednog samostana koje je Njegova
Svetost, u skladu sa zapovijedi o kršćanskoj ljubavi prema bližnjemu,
blagoslovio svojim presvetim sjemenom i odriješio grijeha. A to je potrajalo.
Ne, rimskoga Papu nije bio dobar glas, naprotiv. Pape Benedikt XIII. i
Gregor XIII, koji su u Konstanz poslali samo promatrače, živjeli su u raskoši,
no, u usporedbi s njime, oni su bili siročad.
Službeno je papa Ivan živio sa sestrom kardinala od Napulja, dok mu je
ljubavnica bila bratova žena. No, to nije spriječilo Božjeg poslanika da dijeli
krevet s iskušenicama i mladim klericima koji su se na taj način domogli velikog
bogatstva. Jer, Ivan je u ljubavi bio velikodušan i darivao im je crkvena dobra te
ih postavljao za opate ili biskupe.

Nakon mirne noći, Afru su sljedećega jutra probudili glasni povici. Pojurila je
do prozora. No, nije bilo razloga za uzbunjivanje, jer bila je to samo
svakodnevna ulična vreva. Nedugo nakon izlaska sunca, ulice su bile pune ljudi
koji su se naguravali i psovali. Kako je na ulicama vladao opći metež, džepari,
lopovi i pljačkaši došli su na svoje.
Pietro de Tortosa, kojega je Afra nedugo kasnije srela na stepeništu,
vjerojatno je pomislio isto što i ona kad je rekao: „Savjetujem vam da
dragocjenosti ostavite na sigurnom. Lopovi se mogu već i nanjušiti. Ovako
značajni događaji privlače ih kao moljce svjetlo. Ako želite, možete poći sa
mnom i mojim tajnikom. Sav ću novac i putne dokumente ostaviti kod jednog
novčara.”
Prijedlog je svakako bio razuman, no Afra se nije mogla osloboditi sumnje.
Zato je sa smiješkom odvratila:
„Moja imovina, poslaniče Pietro, nije tako vrijedna da bih je morala
ostaviti novčaru na čuvanje.”
Pietro je nato podignuo ruke i rekao: „Predložio sam to u dobroj namjeri,
donna Gysela, bez primisli!”
Ton kojim je izgovorio njeno lažno ime ju je uznemirio. Što ako je otkrio
njeno pravo ime i njenu tajnu, pomislila je.
,,U redu je. Hvala vam na savjetu”, naposljetku je rekla galantno. U glasu
joj se osjećala zabrinutost.
Kada je Pietro de Tortosa nedugo zatim sa svojim tajnikom napustio kuću,
Afra ga je slijedila. Iako trg ispred katedrale, gdje su poslovali novčari, nije bio
daleko, dugo su dotamo hodali. Uskim gradskim uličicama gurali su se monasi u
neobičnoj odjeći, prodavači gusaka, trgovci galanterijom i kremenom, seljaci i
putnici, iskušenice u sivo-smeđim redovničkim haljama, cigani, bogati gradski
tkalci i lažni slijepci, posjednici, liječnici u crnim talarima i s kapama na glavi,
svodnici, prostitutke vezane užetom, produhovljeni biskupi s mitrama,
kotlokrpe, lakrdijaši, nadriliječnici, suhonjavi popovi u korskim košuljama,
bubnjari, frulaši i minezengeri, trgovci relikvijama, jednoruki, hromi koji su se
kretali pomoću daske s kotačićima, utajivači u širokim ogrtačima, crnci iz
daleke Etiopije, Rusi širokih lica, anđeoska stvorenja, privlačna poput grijeha,
pokajnici i stražari, konjušari koji su oko sebe širili neugodan miris, Mauri koji
su plesali u ženskim haljinama, pjesnici, turski poslanik sa svojim ženama u velu
i dimijama, štitonoše, elegantno odjevene konkubine, mlade djevice spremne na
udaju i matrone zašle u godine, glasnici, vodiči medvjeda, pivari, hodači na
štulama i mnogi drugi znatiželjnici.
Kada je Afra već pomislila kako joj je poslanik htio zamesti trag, on je sa
svojim slugom nestao u kući novčara Betmingera. Ime je pisalo na pločici iznad
ulaza. Nedugo kasnije je izašao i nestao u gomili.
Afra ga je promatrala sa sigurne udaljenosti, razmišljajući o tome što joj je
činiti. Naposljetku je odlučila da pergament i veći dio svoga imetka, koji je još
uvijek nosila za pojasom uza se, također povjeri novčaru na čuvanje.
Za vrijeme trajanja Koncila, u Konstanzu je poslovalo preko trideset
novčara. Kako je svaki veći europski grad kovao vlastiti novac, bio je to unosan
posao. Svaki je novčar određivao svoju vlastitu cijenu usluge i svaki je
zadovoljno trljao ruke.
Afra je svratila kod mladoga novčara Pileusa u ulici Brücken u blizini
kanoničkog dvora. Bio je to slučajan odabir. Tamo je, iza jedne zavjese u
stražnjem dijelu, pohranila svoj imetak u željeznu škrinjicu. Novčar je škrinjicu
zaključao i Afri predao ključ, pa kutijicu s novcem odložio u jedan zidni ormar,
čija su teška vrata od tamnoga drva bila osigurana širokim željeznim rešetkama.
Kada je Afra izašla na ulicu, osjetila je olakšanje.
S trga ispred katedrale dopirali su zvuči bubnjeva i frule, prekidani glasnim
povicima „bravo!” . Vođena znatiželjom, Afra se uputila u tom pravcu. Ljudi su,
radoznalo izvijajući vratove, bili tako gusto zbijeni, da se jedva moglo prolaziti.
Trgom se širio neugodan miris iz krčmi; pomiješani mirisi ribe, ovčje masti i
slatkog peciva začinjenog češnjakom stvarali su tako nesnosan smrad da je
čovjek mogao izgubiti apetit na tri dana.
No, činilo se da sva sila ljudi koja se tamo slila smrad nije ni primjećivala.
Svi su se nagurali oko jedne putujuće trupe zabavljača koja je u sjeni
kanoničkog dvora raširila crveno-bijeli prugasti okrugli šator i ispred njega
postavila podij. Na podiju je, na stražnjim nogama, plesao odrasli smeđi
medvjed, koji je bio gotovo dvostruko veći od svog patuljastog krotitelja.
Medvjed je plesao na ritam koji su udarala tri svirača i oduševljavao okupljene.
Kada je velika, nezgrapna životinja htjela napustiti svoj plesni podij,
okrugli lim, svi su stali ciktati od ushićenja. Tada je patuljasti krotitelj potegnuo
željezni lanac koji je bio pričvršćen za prsten u nosu životinje i medvjed je
ispustio urlik koji je parao srce. Tek su rijetki shvatili da je siroti medvjed plesao
samo zato što mu je podij bio užaren.
Gledatelji zapanjujuće predstave ushićeno su stali bacati novčiće, i to među
grudi dviju rasplesanih i oskudno odjevenih djevojaka koje su udarale u
tamburin.
Tek što je medvjed završio svoj nastup, na podij je iskočio jedan mlađahni
gutač vatre. Njegov mišićavi torzo bio je ogoljen. Nosio je žarkozelene hlače i
bijeli turban na tamnoj kosi, poput fakira iz daleke Indije. Već je sama njegova
pojava kod nekih djevojaka izmamila zadivljene „ah” ili,,oh” . Lijepi tamnoputi
mladić u jednoj je ruci držao dvije zapaljene baklje, a u drugoj bocu s nekom
tekućinom. Nakon što je ispio gutljaj tekućine, bocu je pružio Afri, koja se u
međuvremenu probila u prvi red.
Afra je pocrvenjela, a gledatelji su hipnotizirano zurili u goruće baklje.
Iznenada je fakir istupio korak naprijed, kao da se sprema na skok, približio je
jednu goruću baklju ustima i uvis izrigao vatru koja se doimala poput vatrenog
mača svetog Mihaela. Znatiželjnici u prvom redu užasnuto su odskočili unatrag.
Afra je stajala kao ukopana. Iako je mladoga gutača vatre promatrala iz
najveće blizine, i iako bi se i sama usudila učiniti isto, divila mu se zbog njegova
hrabra prkošenja plamenu.
Okupljeni su stali tako bučno klicati da je fakir morao svoju predstavu
izvesti još jednom. S prijateljskim je osmijehom Afri dao znak da mu doda
bocu. No, Afra se nije ni pomakla. Samo ga je gledala. Kada su im se pogledi
sreli, učinilo joj se kao da se iznenada probudila iz sna. No, kada je na leđima
osjetila rasrđene poglede gomile, zbunjeno je pružila fakiru bocu sa zapaljivom
tekućinom. Zatim se progurala kroz prednje redove i nestala. Pogled mladića
lijepoga stasa čitavo ju je vrijeme slijedio.
Sljedećih dana nije se mogla otresti slike lijepog gutača vatre. Njegov je
pogled bio tako prodoran da je imala osjećaj kako je još uvijek prati. No, sada je
imala prečih stvari, i zadnje što joj je trenutno trebalo u životu jest da se zaljubi
– i to, k tomu, u nekakvog putujućeg zabavljača. Morala je započeti potpuno nov
život, oslanjajući se isključivo na sebe samu. Da je neka druga djevojka bila u
njenoj koži, svoj bi život posvetila Bogu i provela ostatak života kod klarisa,
dominikanki ili franjevki. No, Afri je Bog udijelio drugačiju sudbinu.

Isprva je razmišljala o tomu ne bi li bilo bolje da se više ne skriva pod lažnim

imenom. No, od te je pomisli brzo odustala, znajući da je bila sigurna od
odvraćenika sve dok je putovala pod imenom Gysela Kuchler. A ako je već
prisiljena zadržati njezino ime, ta zašto ne bi preuzela i njen posao? Zašto se ne
bi bavila trgovinom tkanina? Ušteđevina bi joj bila i više nego dovoljna za
pokretanje posla.
Dok je o tome razmišljala, u Pfefferhartovu se kuću najavio jedan
nepoznati posjetitelj sa željom da razgovara s Gyselom Kuchler.
Kada joj je neznanac, koji se predstavio kao Arnaldo iz Villanove, prišao,
Afra se nasmrt prestrašila.
,,Imam li čast razgovarati s Gyselom Kuchler iz Strasbourga?” Stranac,
visok muškarac u crnom plaštu, pomalo ojađena izgleda, usiljeno se smiješio.
Afra nije odgovorila. Zbunjeno je pogledala kroz njega. Gdje li je ono već
čula njegovo ime?
 Nepoznati posjetitelj, koji kao da joj je pročitao misli, je preduhitri i reče:
,,U Veneciji, u Crkvi Madonne dell’ Orto.”
Činilo se kao da je prošla cijela vječnost dok se Afra nije sabrala. Pred
očima je vidjela pravu Gyselu Kuchler kako u crkvi razgovara s odvraćenikom;
no, ovo nije bio isti muškarac.
„Vi? Ne sjećam vas se!”
„Trebali smo se sastati, no ja sam bio spriječen. Razgovarali ste s
Joakimom iz Flore.”
„Ah, da, sad se sjećam”, odgovori Afra prividno mirno. Bojala se hoće li
Arnaldo primijetiti njeno uzbuđenje.
„Začudio sam se kada sam pročitao vaše ime na listi uzvanika. Bili smo
uvjereni da vas je u Veneciji pokosila kuga!”
„Kao što vidite, bili ste u zabludi!”
„A Afra, žena s pergamentom?”
„Zašto me to pitate?”
Nato Arnaldo iz Villanove zasuče rukav i pokaže Afri znak, križ s
poprečnom gredom. „Treba li vam dodatno pojašnjenje?”
U tom trenutku Afri kroz glavu prođe jedini odgovor koji je mogao imati
smisla, pa drhtećim glasom odgovori: „Afra je mrtva. Nju je pokosila kuga!”
,,A pergament?”
Afra slegne ramenima. „Tko bi znao! Ako ga je nosila sa sobom, spaljen je
zajedno s njenim lešom.” Užasnula se vlastitih riječi.
Arnaldo iz Villanove se zamišljeno počeše po bradi.
„Ako je doista tako, naša je misija završena. To je veliko razočaranje za
nas. Mogli smo se domoći bogatstva, no prije svega moći i utjecaja. Sada je sve
izgubljeno.”
Afra nabora čelo i upitno pogleda Arnalda. „To mi morate pobliže
objasniti, gospodine.”
Stranac se podlo nasmiješi. „Zar doista vjerujete da je ovaj smiješni papa
sazvao Koncil u Konstanzu samo kako bi vratio zalutale ovce svome krdu?”
„Tako se barem priča. I uzvanici su stigli u tom uvjerenju.”
Odvraćeni odmahne rukom. „Svakom koncilu treba povod. No, zapravo se
ne radi ni o čemu drugom nego o osjećaju ugroženosti i strahu od gubitka moći.
Tako je i u ovome slučaju. Rimski se papa boji da bi zbog pergamenta mogao
izgubiti svoju moć. Čak je zatražio pomoć i od nas, svojih najljućih neprijatelja.
Papa Ivan je beskrupulozan čovjek. Spreman je na sve, samo kako bi zadržao
vlast. Naime, ukoliko se raskoljena crkva ujedini, rimski papa bi mogao izgubiti
službu. Jer, budući da svaki od trojice papa tvrdi da je on jedini legitimni Božji
poslanik na zemlji, postoji samo jedno rješenje: službu mora preuzeti četvrti.
Shvaćate me?”
Afra odsutno kimne. Iako joj je odvraćenik mnogo toga rasvijetlio, još
uvijek nije saznala tajnu pergamenta i pitala se što bi bilo kada bi se on ipak
pojavio, ovdje, usred Koncila? Osjećala je mučninu. Bojala se hoće li Arnaldo
štogod posumnjati. Sama ta pomisao u njoj je izazivala nemir. Blistave oči
kojima ju je neznanac promatrao u njoj su izazvale sumnju da joj je misli
pročitao s lica.
Zato se lecnula kada je Arnaldo iz Villanove nakon duge šutnje iznenada
upitao: „A vi ste posve sigurni da je pergament izgorio s lešom te žene?”
„Ne mogu biti sigurna! No, na vlastite sam oči vidjela kako je Afra umrla
na otoku Lazzaretto Vecchio. Nimalo lijep prizor. A budući da su svi umrli od
kuge bili spaljeni sa svojom prtljagom, može se pretpostaviti da je i pergament
izgorio.”
„Pod pretpostavkom da je pergament imala kod sebe!”
„Tako je!”
Razgovor nije tekao u smjeru u kojem je ona željela i sve ju je više hvatao
nemir. Nikako ga se nije mogla riješiti, niti ga je uspjela uvjeriti da je potraga za
pergamentom bila uzaludna.
Činilo se kao da je odvraćenik imao sve vrijeme svijeta. Nije pokazivao
nikakvu namjeru da ode, iako se činilo da je sve bilo razjašnjeno.
„Dugo smo se pitali”, započeo je on opet, „zašto se ljubavnica graditelja
katedrala iz Strasbourga tako iznenada pojavila u Salzburgu i zašto je zatim
posve iznenada otputovala za Veneciju. Naše su uhode posvuda, ali nijedan nije
uspio ništa otkriti. Za to postoji samo jedno logično objašnjenje: ona je nakanila
sama pregovarati s Papom, koji je u to vrijeme bio u Bologni. Namjeravala je
sama nekako doći do njega i prodati mu pergament. Vi ste upoznali Afru.
Smatrate li to mogućim?”
Afra odmahne glavom. „To mi se čini posve nevjerojatnim. Istina, ona nije
nimalo glupa, a otac ju je naučio čitati i pisati, pa čak i latinski i talijanski. No
ipak, ona je siromašnoga roda, i za nju je svijet moćnika stran.”
„Govorite o njoj kao da je još uvijek živa.”
„Oprostite”, uplašeno uzvikne Afra, „ali, nije tomu tako dugo kad sam s
njom o tome pričala. No, bilo kako bilo, ja zaista ne znam koji je bio razlog
njezina putovanja. Meni je kazala kako je krenula na put poradi nekakvih knjiga.
Ali, tko ide na tako dalek put zbog nekoliko knjiga!”
„Ne bih se složio s vama. Ima ih, i to čak među duhovnicima i kanonicima,
koji su za knjigu spremni ubiti.” Arnaldo iz Villanove se široko nasmiješi. ,,Ne”,
reče on nakon nekog vremena, „za slučaj da pergament uopće još postoji, trebali
bismo ispitati graditelja katedrala Ulricha von Ensingena. On je dovoljno dugo
poznavao tu ženu. Ta zasigurno mu je povjerila tajnu.”
Afra se osjećala kao da ju je pogodila munja. Duboko je udahnula – samo
da odvraćenik ne primijeti njeno uzbuđenje! Htjela je prešutjeti spomen
Ulrichova imena, no ipak iz nje izleti: „Ali – nije li i Ulrich von Ensingen
odvraćenik?”
„Ulrich von Ensingen odvraćenik? Ta ne budite smiješni! Ulrich von
Ensingen je tvrd orah, svojeglav, podmukao i lukav. Volio bih da je jedan od
nas. Uzalud smo ga pokušavali privoljeti da se pridruži Loži. Nisu pomogli ni
novac ni prijetnje. Dugo smo živjeli u uvjerenju da je Ulrich von Ensingen
zazidao pergament u jednu od katedrala koje su prema njegovim nacrtima rasle
u nebo. Tražili smo na mjestima na kojima se obično skrivaju dragocjenosti.
Kada tamo ništa nismo našli, zaprijetili smo mu da ćemo srušiti njegove
katedrale ukoliko nam ne oda gdje je sakrio pergament, a katedrala koja se sruši
pod graditeljevim rukama znači njegov kraj. U Strasbourgu nam je to gotovo
uspjelo. No, previdjeli smo da je nemoguće temeljne i završne kamene u jednoj
jedinoj noći oslabjeti toliko da se građevina sruši sama od sebe.”
Afra ga je slušala bez daha. Odvraćenici su bili mnogo zlokobniji nego što
je ikad pomišljala. Znači, Ulricha je bezrazložno sumnjičila. Za njegovo čudno
ponašanje zasigurno je postojao razlog. Ali, može li išta opravdati njegovu
nevjeru?
„Čuo sam da se Ulrich von Ensingen nalazi ovdje u Konstanzu”, primijeti
nehajno Amandus.
„Graditelj katedrala?” uzbuđeno uzvikne Afra.
Arnaldo iz Villanove kimne glavom. „Ne samo majstor Ulrich. Svi veliki
graditelji katedrala su se uputili na Koncil. To je posve razumljivo, jer će se
ovdje okupiti svi biskupi svijeta, koji će zasigurno jednoga dana htjeti izgraditi
svoju katedralu. No, to vas ne bi trebalo brinuti.” Na trenutak je šutio, a zatim
izravno upitao: ,,A kakav je točno vaš odnos s poslanikom Pietrom de
Tortosom?”
„Nismo ni u kakvom odnosu!”, ljutito mu odvrati Afra.
Odvraćenik je promrmljao ispriku i žurno se oprostio. U hodu je položio
prst na usta i, prije nego što je nestao, tiho rekao: „Vjerujem da će ovaj razgovor
ostati među nama.”

Susret s odvraćenikom Afru je potresao do dubine duše. Bila je prestrašena. Što

da misli o svemu tome? Je li joj Arnaldo iz Villanove povjerovao? Ili je sve to
bila samo varka ne bi li je preispitao? Možda su tajanstveni ljudi u kapuljačama
već znali da se izdavala za Gyselu Kuchler.
Saznanje o tome da Ulrich von Ensingen nije bio jedan od odvraćenih Afru
je dodatno uznemirilo. Je li sve bila samo umislila? Je li ju tek splet neobičnih
okolnosti naveo da pomisli kako Ulrich nije bio iskren prema njoj? S druge
strane, nije li bilo moguće da ju je Arnaldo iz Villanove htio namamiti u
stupicu? Možda je htio da povjeruje kako Ulrich nije odvraćenik ne bi li ga
potražila i povjerila mu se? No, ako je tako, zašto bi joj Arnaldo iz Villanove
povjerio toliko toga o sebi i Loži odvraćenih?
Nakon što je njen nenadani posjetitelj otišao, Afra je napustila kuću i
besciljno lutala Konstanzom. Nadala se da će joj nešto odvratiti misli. I jest. No,
pažnju joj nisu zaplijenili putujući zabavljači kojih je bilo na svakome uglu, već
jedan suhonjavi i bradom obrasli muškarac u crnom talaru i crnoj kapi, odjeći
koja je odavala da je učeni duhovnik, koji je na tržnici držao vatrenu propovijed.
Kao govornica mu je poslužila jedna velika bačva.
Časkom se pročulo da je Jan Hus, veliki reformator, kojega je Papa prije tri
godine izgnao iz crkve, upravo držao propovijed na tržnici. U taj čas, iz
pokrajnjih se ulica slila sva sila znatiželjnika. Svi su htjeli vidjeti karizmatičnog
reformatora koji je Papi zadavao silne muke.
Kralj Zigmund je od njega zatražio da se obrani pred Koncilom i zajamčio
mu je slobodu. A Hus, nizak rastom, no hrabra srca, prihvatio je poziv.
Afra je stajala usred gomile okupljenih koji su se naguravali slušajući
propovjednikov teški slavenski naglasak. Oštre riječi Jana Husa protiv Pape i
Crkve i njene sekularizacije probadale su poput noža. Govorio je iz duše i nije se
ufao reći ono što se drugi nisu usudili ni pomisliti.
„Svi vi koji se nazivate kršćanima i slijedite nauk Crkve”, povikao je on
jakim glasom preko trga, „svi ste vi ovce pastira koji se naziva presvetim, iako
je od svetih Božjih riječi udaljen kao i vrata pakla od nebeskog svoda. Papa koji
ne živi kao Isus je Juda i nema se prava nazivati svetim, čak i ako je odabran u
tu službu u skladu s crkvenim kanonima.”
Na njegove heretičke riječi, samo su se pojedinci usudili zapljeskati, a
pritom su sagibali glave kako ih nitko ne bi prepoznao.
,,U ono vrijeme”, nastavio je Jan Hus, „kada je naš Gospodin Isus Krist još
hodao po Zemlji, njegovi su apostoli živjeli u siromaštvu i ljubavi prema
bližnjemu. A danas? Danas apostoli Božji, popovi, prelati, priori, stolni kaptol,
opati i biskupi žive u raskoši, odijevaju se kićeno i kočopere kao paunovi,
provode razuzdane noći u pripije im tajicama i pokazuju svoje spolne organe. A
kao što znamo, to se protivi šestoj zapovijedi. O ljepoticama koje ti naši Božji
apostoli uzdržavaju da i ne govorim. I sami ste se imali prilike uvjeriti u to, jer,
tek što se saznalo da će se u vašemu gradu održati Koncil, na tisuće se žena na
prodaju slilo ovamo poput skakavaca za vrijeme egipatskih sedam godina
nesreće. A kad im ponestane novca, ti se naši Božji ne libe posegnuti za
dragocjenim Isusovim relikvijama kako bi ih dobro prodali. Braćo u Kristu,
kažem vam, kad je naš Gospodin Isus bio uznesen na Nebo, iza sebe nije ostavio
ništa zemaljsko. Sjetite se riječi Gospodnjih: Blagoslovljeni su oni koji ne vide,
a ipak vjeruju. Neka se srame oni koji trguju vašom sljepoćom.”
„Neka se srame.”
„Da, neka se srame popovi!”
Kao iz jednoga grla, nekoliko je stotina okupljenih počelo uzvikivati:
„Neka se srame popovi!” A među njima je bila i Afra.
Tek što se svjetina smirila, jedan mladi dominikanac sa svježom tonzurom
je prijeteći podignuo šaku i povikao: ,,A vi, magistre Hus? Zar niste i vi jedan od
tih što se bogate na narodu? Što za svaki blagoslov, duhovnu utjehu, čak i
posljednju pomast traže novac?”
U tom je trenu na tržnici zavladala tišina. Svi pogledi bili su usmjereni
prema Janu Husu, koji je zagrmio: „Ti drski dominikanče; tko je bez grijeha,
neka prvi baci kamen! Zar nije jedan od tvoje subraće nedavno u crkvi oplodio
jednu časnu ženu, tako da je Kuća Božja ponovno morala biti posvećena?”
Okupljena gomila je stala klicati. No, Hus je prekinuo viku: „Neću tajiti da
sam postao pop kako bih osigurao svoju egzistenciju, dobro se odijevao i stekao
ugled među narodom.”
Klicanje je utihnulo i začulo se složno nezadovoljno mrmljanje.
,,No, prije no što me stavite na križ, znajte da sva svoja primanja dajem
siromašnima i potrebitima. Od mene se još nijedna ljepotica nije obogatila, a
pogotovo ne iskušenica. Ali”, Hus je prstom pokazao na dominikanca, „možda
biste to trebali upitati rimskoga papu. On će na njega sigurno znati bolje
odgovoriti nego ja.”
Hus je svoj govor završio glasnim „amenom” . Okružen svojim pratiteljima
i pristašama, nestao je u smjeru ulice Paulus gdje je odsjeo u namještenoj sobi
kod udovice Fide Pfister.

„Papa! Njegova Svetost Papa!” Vijest da su Ivan XXIII. i njegova svita stigli do
južnih gradskih vrata iz smjera samostana Kreuzlingen proširila se poput vatre.
S nekoliko stotina kardinala, nadbiskupa, biskupa, opata i prelata Papa je prešao
put preko Bologne, Ferrare, Verone i Trienta.
U Meranu ga je primio vojvoda Herzog Friedrich od Austrije i poveo ga
preko prijevoja preko Alpa i Arlberga do Bodenseea.
Papa Ivan imao je više neprijatelja od bilo kojeg zemaljskog poglavara i
znao je dobro nagraditi svoju oružanu pratnju. U jednoj buli, jednog je snažnog
plemića, i to na samome putovanju, imenovao generalnim vojskovođom
Rimokatoličke crkve, što je doduše, bila nepostojeća, no unosna titula jer je
godišnja plaća do kraja života iznosila šest tisuća guldena.
Papa Ivan, gojazan i zdepast čovječuljak, koji je ćelavu glavu skrivao ispod
bijele kape, koju navodno nije skidao niti je zamjenjivao kakvom pompoznom
mitrom ni za noćnih susreta s damama, u Konstanz je došao u priličnom nemiru.
Uzaludno je pokušavao Koncil sazvati negdje drugdje; no, Konstanz je bilo
jedino mjesto na kršćanskom Zapadu s kojim su se složile sve pozvane strane.
Malo je nedostajalo da se plašljivi, praznovjerni Papa nedugo prije dolaska
na odredište nije okrenuo i vratio u Rim. Naime, na odronjenim putovima
alpskih prijevoja, putnička kola Njegove Svetosti su se prevrnula i on je
naglavce pao u mulj. On je to protumačio kao upozorenje na opasnost i njegova
ga je pratnja jedva nagovorila da ipak nastave put.
Ni pogled na do zuba naoružane vojnike plaćenike koji su za njegovu
zaštitu bili postavljeni na gradske zidine, krovove kuća i tornjeve nije mogao
odagnati Papinu neobjašnjivu bojazan kad je ulazio u Konstanz. Do posljednjeg
je trenutka inzistirao na tome da u grad uđe skriven zavjesom. No, kada je
ugledao zlatni baldahin i plemenitog pastuha koje su mu gradski vijećnici poslali
u znak pozdrava, u njemu je prevagnula taština.
 Već je ispred vrata Kreuzlinga došlo do razmirica među crkvenim i
svjetovnim velikodostojnicima oko redoslijeda stajanja u povorci, jer su biskupi
koji su već stigli u Konstanz i kneževi poslanici zahtijevali prednost pred
dvoranima iz Papinske kurije i biskupa iz papine svite.
Biskupi su bili omraženi u narodu, a prezirali su ih čak i časni crkveni
velikodostojnici. Naposljetku, nije bila tajna da je Papa Ivan službe i počasti
dijelio kako mu se prohtjelo, i to uglavnom svojim ljubavnicima.
Pietro de Tortosa, posebni poslanik napuljskog kralja, ušao je s papinim
majstorom ceremonije i titularnim nadbiskupom Santa Eulalie u glasnu raspravu
oko pitanja je li prednost u svečanoj procesiji morala biti dana posvećenim
konjima Njegove Svetosti ili svjetovnim poslanicima stranih kneževa. Pitanje
tko je bio više dostojan te časti, rimokatolička raga ili strani diplomat, izazvalo
je žučnu raspravu i odmah su se formirale tri strane. Francuski su poslanici čak
postavili zahtjev da ta tema bude stavljena na dnevni red Koncila.
Ubrzo je zavladao opći metež; radi boljeg sporazumijevanja, svi su govorili
na latinskome, no, kako u tom jeziku nisu postojale riječi kao što su “lakrdijaš”,
“idiot” ili “kopile”, svako malo bi se čuli i drugi jezici.
Svađa oko redoslijeda u povorci na ulasku u Konstanz završila je
naposljetku – kao u Prvoj knjizi Kraljeva – salomonskom presudom: svatko, bio
to konj ili nadbiskup, prelat u palači ili poslanik, u povorci će stajati gdje god
bude želio. I tako je i bilo.

S gradskih su zidina odjeknuli tromboni, a bubnjari su davali ritam. Povorku je

predvodio zbor kastrata, koji je čistim zvonkim glasovima pjevao Te deum.
Papa, koji je bio blijed i preplašeno virio ispod svoje bijele kape, trudio se da
uslijed buke priteže uzde svoga pastuha. Pritom je gomili pružao ruku na
poljubac.
No, građani Konstanza nisu bili oduševljeni Papinim dolaskom. Naprotiv,
dočekali su ga prilično suzdržano. Ipak, premda je ushićeno klicanje izostalo,
oko povorke se skupila gomila znatiželjnika, a kroz prozore su se navirivale
radoznale glave. Svi su htjeli vidjeti Papu koji je bio na tako zlu glasu.
Mnogo veće zanimanje od rimskoga Pape, osobito kod gradskih djevojaka,
izazvala je njegova svita – prelati, apostolski sekretari i pristali štitonoše koje,
kao i Njegovu Svetost, nije bio dobar glas. Konstanz se preko noći pretvorio u
raj – raj za žene. Jer, u gradu je u vrijeme Koncila bilo deset muškaraca na jednu
ženu.
„Tu es Pontifex, Pontifex Maximus”27, odzvanjalo je ulicama grada. A dok
se nebo mračilo, i dok su nad gradom plovili teški tamni oblaci, blijedi đakoni
koji su pratili povorku mahali su svojim kadionicama i obavili ulice zagušljivim
tamjanom, kao da su dimom htjeli istjerati vraga iz svakog kutka grada.

27
Ti si visoki svećenik, najveći od svih.
 Konstanz je bio mali grad i događaj poput ovog izmamio je sve građane na
ulice. Afra je također pratila povorku, iako je nakon razgovora s Arnaldom iz
Villanove bila u mislima negdje drugdje. U ulici Pfeffer zauzela je mjesto u
četvrtom redu i promatrala kako se papa Ivan i sudionici Koncila, koji su
pristigli iz svih krajeva Europe, približavaju katedrali.
Zbor kastrata još je jednom visokim glasovima ponovio „Tu es Pontifex,
Pontifex Maximus”, kako bi i posljednji čovjek u gomili znao tko je to sjedio
pod zlatnim baldahinom na svom plemenitom pastuhu. Papini oružnici nosili su
bijele tajice koje su im dosezale do struka i kratki prsluk širokih rukava.
Produhovljena pogleda, mahali su palminim lepezama kao u vrijeme kada je
Gospodin ulazio u Jeruzalem.
U oblaku tamjana, Papa Ivan je mrka pogleda promatrao okupljenu svjetinu
– u očima mu se mogao vidjeti strah, strah za vlastiti život, jer Papa je imao
mnogo neprijatelja koji su u Konstanz poslali izaslanike. Njegovo je lice samo
jednom razvedrio osmijeh, i to kada je u prolazu zapazio nekolicinu raskošnih
ljepotica koje nisu skrivale svoje bogato poprsje. Na taj grešni prizor, Papa Ivan
je zastao i bogomdanoj putenosti udijelio svoj apostolski blagoslov.
Afra je gotovo osjetila samilost prema ukočenom Papi koji je prolazio
gradom na blagoslovljenom pastuhu. Svojom vanjštinom nimalo nije odgovarao
moćnom i omraženom Papi o kojemu su svi naveliko pričali. Ponegdje bi se u
mimohodu začuo pljesak, no Afra je bila jedna od onih koji su prizor promatrali
šutke. U trenutku kad je Papa prošao pokraj nje, njihovi su se pogledi, nekim
čudnim slučajem, sreli. Papa kao da ju je nijemo upitao: „Zašto mi ne kličeš?” A
Afra kao da je prkosno odgovorila: ,,A zašto bih vam klicala?”
Ostali sudionici Koncila stajali su u povorci nešto podalje iza Pape i na
trenutak se mogla vidjeti druga strana ulice. Zatečena, Afra je stala zuriti u
muškarca koji je stajao točno prekoputa nje. Isprva je pomislila da se prevarila.
U posljednje vrijeme neprestance je mislila na njega. Otkako je Arnaldo iz
Villanove spomenuo da se i on nalazio u Konstanzu i da nije bio jedan od njih,
mučilo ju je kajanje. Istina, uspomena na vrijeme koje su proveli zajedno
izblijedjela je poput hrasta u jesenskoj magli. No, ako je željela biti iskrena
prema samoj sebi, morala je priznati da je još uvijek gajila osjećaje prema
njemu. Nije bilo sumnje – bio je to Ulrich von Ensingen!
Kako nije znala kako bi se prema njemu ponijela, uspaničila se. Nije ga
ispuštala iz vida. Bila je ushićena što ga je konačno opet vidjela, a s druge
strane, nije se usudila pristupiti mu prva.
Sjećanje na njihovu ljubav i strast naposljetku je odagnalo njene strahove.
Oklijevajući je podigla ruku i posramljeno mu mahnula.
No, dogodilo se neočekivano: muškarac prekoputa nje nije joj odzdravio,
već kao da je gledao kroz nju. Ta morao ju je zamijetiti! Afra ga je htjela
zazvati, no ostali sudionici Koncila zaklonili su joj pogled – bilo je to šaroliko
mnoštvo u raskošnoj, razmetljivoj odjeći, predvođeno trombonistima i
bubnjarima. Štitonoše su nosili grbove s plemićkim titulama svojih gospodara
koji su za vrijeme svog boravka u Konstanzu bili istaknuti na kućama u kojima
su bili smješteni.
Prvi u povorci bili su: Pietro de Tortosa, posebni poslanik napuljskog
kralja, koji je bio Papin zakleti neprijatelj nakon što je Ivan kralja protjerao iz
Rima. Pored njega je bio biskup iz Montecassina, Pelosa, koji mu ni uz najbolju
volju nije znao objasniti gdje je bila njegova biskupija, kao i poslanik Dogena iz
Venecije, nadbiskup St. Andreja i poslanik kralja Škotske u dokoljenicama i
crvenoj suknji koja je dopirala do koljena. Iza njega je bio biskup Cappacija s
biskupom Astorgom, iza kojega je koračao poslanik kralja i kraljice Španjolske.
Grofa od Venafra pratio je jedan apostolski sekretar koji je istodobno bio i
biskup od Cotrone. Ruku pod ruku koračali su jedan naočiti apostolski prelat i
biskup od Badajoza, upadljiva pojava duge crne kose. Na njegovu grbu,
najvećem od svih, stajalo je kako je nadbiskup od Tarragone guverner Rima, a
iza njega se omanji nadbiskup od Sagunta gotovo nije ni vidio. Kao poslanik
francuskoga kralja u povorci je koračao opat St. Antona. U svojoj dugoj, uskoj,
ljubičastoj halji i u cipelama visokih peta kaskao je poput cirkuskog konja i
jedvice mu je uspijevalo ostati na nogama na neravnim kamenim pločama ulica
Konstanza. On i nadbiskup Acerenza, koji je sa sobom vodio jednoga iskušenika
iz brige za spas njegove duše, izazvali su gromki smijeh kod grofa Palonge,
Conza, Palene, kao i kod vojvode Gravina, koji su u svojoj otmjenoj tamnoj
samtanoj odjeći koračali iza njih. Smijeh nije prestajao, iako je to bilo neprilično
u ovoj posebnoj prigodi. Glasno se prepirući, za njima su koračali poslanik
vojvode od Milana i firentinski poslanik kojemu bi, u slučaju da se njihovi
gospodari osobno pojave na Koncilu, pripalo prvenstvo u povorci. Svađa mora
da je izbila i između nadbiskupa Acerenze i Latere i jednoga pompoznog klerika
u zlatom izvezenom ogrtaču jer je u ulici Pfeffer, neposredno pred Afrinim
očima, uzrujani nadbiskup strgnuo klerikovu raskošnu odjeću, tako da je ovaj
ostao stajati samo u donjem rublju – bio je to prizor vrijedan podsmijeha.
Nadbiskup je, u nastupu bijesa, izgazio njegovu odjeću kao da je u njoj bila
zmija koja ga je htjela ujesti.
U tom je trenutku povorka zastala i Afra je iskoristila priliku da se kroz
prve redove progura do druge strane ulice. No, kada je prešla na drugu stranu,
uzaludno je tražila Ulricha von Ensingena. Graditelj katedrala je nestao.
Afra je smeteno potrčala u smjeru svoje kuće u ulici Fischmarkt. Ni Koncil,
ni Papa, niti svi ti izaslanici kršćanskog Zapada više joj nisu bili važni. Na
nekoliko je trenutaka povjerovala da će sve dobro završiti, no sada je osjećala
samo ljutnju i žal. Prošlost više nije mogla promijeniti, a Ulrich mora da joj nije
mogao oprostiti što ga je napustila. I imao je pravo, ponijela se nepravedno
prema njemu. Ali, zar je zaboravio kako se on ponio prema njoj u Strasbourgu?
Afra se nikako nije mogla sabrati. Nije bilo sumnje da ju je Ulrich
prepoznao. No, zašto je pobjegao od nje? Jedino što joj se sada vrzmalo po glavi
bila je pomisao koja joj je parala srce: Ulrich zasigurno ima drugu!
 Zar mu je mogla zamjeriti? Nakon svega što se zbilo, je li uopće bilo nade
u to da će se ikada više pomiriti? No, bilo kako bilo, vjerovala je da bi Ulrich
imao hrabrosti reći joj istinu u lice. Umjesto toga, on je pobjegao.

Afru su zvonki glasovi kastrata pratili sve do ulice Fischmarkt. Pred “visokom
kućom” majstora Pfefferharta dočekao ju je čovjek otmjene vanjštine koji svoj
široki crni ogrtač nije nosio zbog hladnoće, nego u znak svoje akademske časti.
Afra je već slutila kakvu nevolju i već se htjela okrenuti kada joj je stranac
pošao ususret i rekao: „Vi ste sigurno žena napuljskog poslanika. Ja sam Johann
von Reinstein, učenjak, pratitelj i sluga svoga gospodara Jana Husa.”
Prije nego što ga je Afra dospjela ispraviti, Reinstein, koji se nije dao
prekinuti, nastavi: „Šalje me upravo Jan Hus; trebao bih ugovoriti primanje koci
uvaženog poslanika Pietra de Tortose. Moj bi gospodar htio zatražiti po
slanikovu potporu protiv rimskoga Pape. Vi jeste njegova žena...?”
„Svete mi Djevice, nisam, ali dopustite mi da dođem do riječi!” uspjela je
reći Afra kada je ovaj nakratko zastao ne bi li uzeo zraka.
„Ali, i vi ste smješteni ovdje, u ‘visokoj kući’ majstora Pfefferharta, gdje
boravi poslanik napuljskoga kralja?”
„Da, ali nisam supruga Pietra de Tortose već sam samo doputovala s njime.
Zovem se Gysela Kuchler i samo sam na proputovanju.”
Učenjak je nakratko zašutio, a pritom je Afru ispitljivo promotrio.
Afra se već htjela pozdraviti s njime i okrenuti, no onda ju je, poput munje,
pogodila jedna iznenadna pomisao, koja bi mogla sve promijeniti.
„Vi ste sljedbenik Jana Husa?” oprezno započne Afra.
„Tako je, njegov sljedbenik i sluga pokorni.”
Afra je, zamišljena, zagrizla donju usnu. „Slušala sam ga kako govori.
Njegove se riječi čine prilično smionima. Zacijelo je iznimno hrabar i odlučan
kada se suprotstavlja Papi i čitavoj Crkvi. Drugi su i zbog manje oštrih riječi
proglašeni hereticima.”
„Ali, Hus istinu zbori! Sveta Majka Crkva u moralnom je propadanju. Jan
Hus se usudio javno to kazati i spreman je da ga se pribije na križ ako ga
proglase krivim za herezu. Iako, dosad se nitko nije usudio to učiniti, tako da
nemate razloga brinuti, lijepa djevo. No, vidim da vam je nešto na srcu...”
„Janu Husu, kao učenome duhovniku, zacijelo su poznati crkveni
dokumenti...”, započne Afra zastajkući. Zatim nastavi: „Naime, u posjedu sam
jednog pergamenta koji je za Papu i Crkvu, čini se, od velikog značaja, iako
njegovo značenje meni još uvijek nije poznato. Mnogi su ga se već pokušali
domoći, a dvije riječi iz tog pergamenta posebno izazivaju pažnju”
„A te riječi su?”
„CONSTITUTUM CONSTANTINI.”
Johann von Reinstein stao je osupnuto gledati u Afru.
 „Jeste li rekli CONSTITUTUM CONSTANTINI?”
„Upravo tako.”
„Oprostite na izravnosti”, Reinstein ponovno ubrza svoj govor, „ali, kako
ste upravo vi dospjeli u posjed tog dokumenta? Imate li pergament kod sebe?
Biste li nam ga bili spremni pokazati?”
„To su tri pitanja odjednom”, nasmije se Afra. „Moj otac mi je ostavio taj
pergament s napomenom da je vrijedan cijelo bogatstvo. To je i razlog zašto ga
ne nosim sa sobom. Držim ga na sigurnome. A što se tiče vašega posljednjeg
pitanja: vrlo bih ga rado pokazala Janu Husu. Mogu li vam vjerovati?”
Učenjak podigne obje ruke i svečano obeća: „Svetoga mi Vjenceslava, prije
bih si odgrizao jezik nego što bi mi iz usta izišla ijedna riječ o tome! Ali, ako
vam odgovara, sutra nakon što odzvoni zvono s crkve možete posjetiti magistra
Husa. Odsjeli smo kod udovice Fide Pfister u ulici Paul.”
,,Znam”, odgovori Afra, „cijeli grad to zna. Pred kuću u kojoj je smješten
slili su se njegovi gorljivi sljedbenici koji ne žele otići sve dok im se ne obrati s
prozora i udijeli koju riječ nade.”
Reinstein zakoluta očima, kao da je htio reći: „Ah, da!” No, zatim reče:
„Zadivljujuće je kako se brzo njegovo učenje proširilo. Bilo bi bolje kada u kuću
ne biste ušli kroz prednji ulaz. Kuća ima i stražnji ulaz s ulice Gewürz. Otamo
možete neopazice ući. I da ne zaboravim, zamolio bih vas da upitate napuljskog
poslanika bi li htio primiti magistra Husa.”
Afra mu je to obećala, iako je u mislima bila već daleko. Doduše, Jana
Husa nije poznavala, ali njegov govor na trgu joj je ulijevao povjerenje.

Kad se učenjak udaljio, Afra se uputila novčaru Pileusu u ulici Brücken kako bi
uzela pergament. Sakrila ga je u njedra. Prije nego što je izašla od novčara,
ogledala se na sve strane ne bi li se uvjerila da ju nitko nije promatrao. Zatim je
krenula prema ulici Fischmarkt.
Negdje na pola puta počelo je kišiti. Ledeni je vjetar pred sobom šibao crne
oblake i Afra je potražila zaklon pod strehom jedne kuće, gdje su se sklonili i
drugi prolaznici. Teške su kapi bubnjale po niskom krovu.
Netko je zacijelo primijetio kako se Afra smrzavala, jer je iznenada i
neočekivano na ramenima osjetila dvije ruke koje su oko nje ovile ogrtač.
„Tresete se kao list na vjetru”, začuje ona nečiji topli glas.
Okrenula se.
„Pa, hladno je” Glas joj je zapeo u grlu. „Niste li vi gutač vatre?
,,A niste li vi djevojka koja je naprasno nestala na vrhuncu mojeg
nastupa?”
„A vi ste primijetili da sam otišla?”
„Znate, mi umjetnici prilično smo tašti. A za putujućeg zabavljača nema
veće uvrede nego kada gledatelji napuste predstavu prije kraja njegove izvedbe.”
 „Izvinite, ali nije mi bila namjera uvrijediti vas!”
Gutač vatre slegne ramenima. ,,U redu je.”
„Kako vam se mogu iskupiti za svoju nesmotrenost”, osmjehne se Afra.
„Što predlažete?” Mladić stupi pred nju i namjesti joj ogrtač.
Kako je lijep, pomislila je Afra, i kako mlad. Preplavio ju je isti osjećaj
topline koji je osjetila pri njihovom prvom susretu.
„Ne znam”, odgovori ona sramežljivo poput djevojčice.
Čudno, prođe joj kroz glavu, od djetinjstva su joj osjećaji srama i stida bili
potpuno strani. A sada, nakon svega što je proživjela, odjednom ju je kočila
sramežljivost. I to pred jednim mladićem.
Afra je sada i sama primijetila da je drhtala cijelim tijelom; no nije znala je
li to bilo zbog hladnoće ili zbog mladićeve blizine. Bilo kako bilo, prijalo joj je
kad ju je gutač vatre bez oklijevanja stisnuo uza se da je ugrije.
„Zovu me Vatreni Jakob”, reče mladić namignuvši joj.
„Afra”, odvrati mu Afra, koja nije nalazila razloga da skriva svoje pravo
ime pred lijepim mladićem.
„Zar se vi nimalo ne bojite vatre?” upita ona dvosmisleno.
Činilo se kao da to Vatreni Jakob nije primijetio, jer je odgovorio: „Ne,
vatra je element kao i zrak, voda i zemlja i kao takva, nije opasna. Uzmite vodu.
Može biti opasna, istina, i možete se u njoj utopiti. S druge strane, neophodna je
za život. Isti je slučaj s vatrom. Mnogi u vatri vide opasnost. No, ona je isto tako
od životne važnosti kao i voda. Posebno kada je ovako hladno. Dođite!”
Kiša je jenjavala i Jakob je povukao Afru u pravcu kanoničkog dvora.
„Tamo je moja prikolica, a unutra gori ugodna vatrica. Toplina će vam dobro
doći.”
Afra se čudila kako se neusiljeno mladić prema njoj odnosio i kako je
spontano pošla za njim.
Kanonički se dvor sastojao od više povezanih zgrada. Putujući zabavljači
smjestili su se prekoputa Crkve sv. Ivana, i to nakon što su ih prethodnog dana
protjerali s njihova starog mjesta. Zabavljači su već navikli na to da nigdje nisu
bili dobrodošli, barem od strane nepovjerljivih vlasti.
„Ovdje živim, slobodan kao ptica”, rekao je Jakob, ispruživši ruku u znak
dobrodošlice.
Pred pročeljem jedne zgrade bez prozora stajale su tri šarene prikolice i
kola s rešetkastim kavezom u kojemu je bio nemirni medvjed. Kola su imala
samo dva visoka kotača i dva ruda.
Na jednoj od prikolica stajao je natpis: VATRENI JAKOB. Putujuća
kućica sa strane je imala majušni prozor, a na stražnjoj su strani bila uska vrata
kroz koja se ulazilo pomoću rasklopnih stepenica. S prednje strane virila je
uzdužna cijev iz koje se uzdizao tamni dim.
„Nije neka raskoš, ali toplo je, ugodno i suho”, rekao je Jakob i otvorio
vrata svoga putujućeg doma.
 Afra se začudila što je u tako malen prostor moglo stati toliko namještaja:
peć, krevet, stol, stolica, kuka za odjeću i sanduk pored prozora – putujućem
zabavljaču više od toga nije ni trebalo. Skinula je ogrtač kojim ju je ogrnuo
Jakob i ugrijala se pored tople peći. Osjećala se zaštićenom i sigurnom kako već
dugo nije.
„Što vam je na misli?” upita je Jakob nakon što ju je neko vrijeme šutke
promatrao.
Afra se nasmijala. „Ako vam kažem, mislit ćete da sam luda.”
„Zašto? Sad sam znatiželjan.”
„Pomislila sam kako je zacijelo divno vječno putovati, obići svijet, zastati
tamo gdje ti se sviđa i, na kraju krajeva, kloniti se Boga i svijeta. Najradije bih
pošla s vama.”
Mladi je gutač vatre začuđeno pogleda. Oklijevajući reče: „Što vas
sprječava? Jeste li se obećali nekom muškarcu koji vas čeka ili imate neke druge
planove?”
Afra stisne usne i šutke odmahne glavom.
„Zašto onda oklijevate? Svojim bih poslom mogao prehraniti i dvoje.
Dobro zaradim, unatoč tome što moja prikolica odaje suprotan dojam. Ali, u
lošim vremenima kao što su ova, ljudi traže više razonode nego u vremenima
blagostanja. Ovdje ne smijemo ostati duže od tjedan dana; onda ćemo otputovati
iz grada. Tako je to s nama putujućim zabavljačima. Dakle, preostaje vam još
pet dana vremena da o tome razmislite.”
Afra se zadovoljno nasmiješila i raskomotila. Kasnije ni sama nije znala što
ju je ponukalo da to napravi: istina, odjeća joj je bila mokra. Ali, zar se baš
morala svući pred lijepim mladićem? Nije li se više radilo o uzbuđenju ili želji
da zavede mladića koji možda još nikada nije bio sa ženom?
Afra je spontano skinula haljinu i objesila je na naslon stolice da se suši.
Zatim je stupila pred Jakoba koji je smeteno sjedio na rubu kreveta i
razrogačenim očima zurio u njen pupak.
Naposljetku je podignuo pogled i rekao: „Kakav je to prsten koji nosite oko
vrata?”
Afra je u ruku uzela prsten na kožnoj vrpci i pritisnula ga na grudi.
„Srećonoša. To je bio dar.” Afra je potom strastveno zaronila prste u mladićevu
gustu kosu i pritisnula mu lice na svoje tijelo. Jakob se nije usudio pomaknuti.
Zagrlio ju je oko bedara. Oboje su ostali tako stajati, izgubljeni u divnom
osjećaju dodira tijela.
„Koliko ti je godina?” upita naposljetku Afra.
,,Znam da sam...”, odgovori Jakob, a glas mu je pritom zazvučao gotovo
plačljivo, „premlad za ženu poput vas! To ste htjeli reći, zar ne?”
„Koješta. Za ljubav nikad nisi ni premlad ni prestar.”
„Zašto me onda pitate za godine?”
„Tako.” Afra je osjetila kako ju je poljubio u trbuh, na što ju je preplavio
neopisiv osjećaj, osjećaj koji nikada dotad nije osjetila. „Tako”, ponovi Afra
pokušavajući se suzdržati od silnog uzbuđenja, „možda izgledaš mlađi nego što
jesi ili ti je sudbina odredila da budeš stariji nego što jesi.”
Jakob podigne glavu. „Vi kao da ste vidoviti. No, možda je oboje točno.
Moj je otac bio hodač po žici, kao i majka. Bili su čuveni daleko izvan granica
ove zemlje. Nijedan crkveni toranj im nije bio previsok, nijedna rijeka preširoka,
koju udvoje nisu mogli prijeći po žici koja se ljuljala. Ono što je izgledalo tako
prirodno zapravo je bilo nadilaženje straha. Oboje su se strašno bojali hodanja
po žici. No, to je bio jedini posao koji ih je prehranjivao. Jednoga se dana
dogodila nesreća. Na katedrali u Ulmu, jedan se čvor na žici raspetljao i otac i
majka su pali i poginuli.”
„Kakva strašna sudbina.” Afra je primijetila suze u njegovim očima. Gola
kakva je bila, sjela je na njegovo koljeno i poljubila ga u čelo. Jakob se nježno
poput djeteta privio na njene grudi. „Tako si ti bio prepušten samome sebi...”
„Moj mi je otac od najranijeg djetinjstva zabranjivao da idem na žicu.
Naučio me je zato gutati vatru. Jedna greška s vatrom, znao je reći, može se
popraviti, a greška na žici uvijek je posljednja. Kako je samo bio u pravu.”
Afra je nježno prstima prošla kroz mladićevu tamnu kosu. Njegova ju je
tuga potresla do dna duše. No, ipak je oklijevala prepustiti se sve jačoj žudnji.
Umjesto da je lijepom mladiću šapnula koju nježnu riječ, umjesto da je
probudila njegovu muškost i pokorila ga, Afra zamišljeno reče: „Zacijelo si jako
volio roditelje.”
Tek što je to izgovorila, Afra je shvatila da je mladić čitavo vrijeme čekao
samo da ona, starija, iskusnija, napravi prvi korak, da ga strastveno obljubi i
uvede u tajne ljubavi. No, sudbina im je stajala na putu.
„Da, jako sam ih volio”, odvrati dječak, „iako oni nisu bili moji pravi
roditelji.”
„Nisu bili tvoji pravi roditelji? Kako to misliš?”
„Ja sam kopile, rođeno u šumi pokraj gljiva jakog mirisa. Otac mi je rekao
da su to bile grmovače. Zato me nisu nazvali Jakob, kako mi je krsno ime, već
Grmovač.”
„Grmovač”, nijemo ponovi Afra i iznenada joj se u sjećanje vrati miris te
opojne gljive. Zar opet? Trebale su proteći godine da iz pamćenja istisne oštar
miris tih lisnatih žutih gljiva. Svaki put kada bi je preplavio taj miris, budila su
se i loša sjećanja. Tada bi udahnula nježni miris poljskog cvijeća ili nesnosni
vonj konjskog izmeta – samo da izbriše bolnu uspomenu.
Sada je opet osjećala prodoran miris grmovače, a s njime se vratilo i
sjećanje. Osjetila je vlažnu mahovinu pod bosim nogama, pred sobom ugledala
deblo bukve koje joj je poslužilo kao oslonac za rađanje, i krvavi trag na
šumskom tlu. Tijelo joj je kidala bol kao i onomad. Htjela je zavrištati, no ostala
je nijema, nesigurna je li ju prošlost doista sustigla na tako grozan način.
„Neka te to ne rastužuje”, prošaptao je Grmovač, primijetivši bolnu
grimasu na njenome licu. „Imao sam lijep život. Tko zna kakva bi me sudbina
snašla da sam ostao s pravim roditeljima.”
 Mladić se s osmijehom zagledao u nju. Zatim joj je nježno pomilovao
grudi.
Još prije nekoliko trenutaka, Afra bi se rastopila od miline pod njegovim
nježnim dodirom. No, uzdrmana njegovom ispovijesti, osjetila je kako su joj
leđima prošli žmarci. Htjela je odgurnuti dječaka i opaliti mu pljusku zato što se
usudio dotaknuti je.
No, nije bila u stanju išta učiniti; ukočena poput kamene statue i izgubljena
u razapinjućim mislima, dopustila je da je mladić miluje.
I tada se dosjetila; iznenada je čvrsto zgrabila Grmovačevu lijevu ruku i
izbrojila mu prste. Nakon što je izbrojila pet prstiju, slutnja koja ju je morila u
trenu je nestala.
Upravo se htjela s olakšanjem nasmijati, ali tada Grmovač reče:
„Neka te ne smeta ožiljak na mojoj ruci. Rođen sam sa šest prstiju na
lijevoj ruci. A zato što se to tumači kao znak nesreće i zato što sam se bojao da
bih zbog te mane bio prezren, potražio sam vračara koji je zlo uklonio mojom
sjekiricom. Pritom sam gotovo iskrvario, ali, kao što vidiš, preživio sam. Otada
svoj šesti prst nosim sa sobom kao talisman. Želiš li ga vidjeti?”
Afra je ustala kao da ju je pogodila strijela. Bila je blijeda kao krpa. Žurno
je uzela svoju napola suhu haljinu s naslona stolice i navukla je preko glave.
Grmovač ju je pratio upitnim pogledom, još uvijek sjedeći na rubu kreveta.
Naposljetku je tužno upitao: „Zar ti se sada gadim? Zašto se odjednom žuriš?”
Afra nije čula nijedno od njegovih pitanja. Osjećala je kako ju steže u grlu.
Naposljetku je stala pred dječaka i rekla:
„Moramo oboje zaboraviti da smo se ikada sreli. Hoćeš li mi to obećati?
Više se nikada ne smijemo vidjeti! Čuješ li? Nikad više!”
Rukama mu je obujmila glavu. Zatim mu je u čelo utisnula poljubac i
pojurila van.
Sa suzama u očima prešla je kanoničko dvorište i zastala. U tom je trenu
iza sebe začula Grmovačev glas.
„Afro, nešto si zaboravila!”
Kad je njeno ime odjeknulo trgom, Afra se uplašila. Okrenula se.
Grmovač je nečime zamahnuo nad glavom – bio je to pergament!
Na trenutak je oklijevala – nije se više htjela vraćati. Htjela je zaboraviti
svoju prošlost.
No, još dok je razmišljala, mladić ju je dostignuo i utisnuo joj pergament u
ruku.
„Zašto me ostavljaš?” upitao je on oklijevajući i prodorno je pogledavši,
kao da je u njenim suznim očima mogao iščitati odgovor.
Afra je odmahnula glavom.
„Zašto?” ponovio je on.
„Vjeruj mi, ovako je najbolje.” Gurnula je pergament u njedra, skinula
kožnu vrpcu s prstenom i dala ga Jakobu. „Donijet će ti sreću”, prošaptala je
kroz suze. „I uvijek će te podsjećati na mene. Budi siguran da te nikada neću
zaboraviti.”
Posljednji je put pogledala sina. Zatim se okrenula i poput gonjene košute
potrčala prema ulici Fischmarkt. Srce joj je divlje lupalo. Nije ni primjećivala
ljude u koje se zabijala bezglavo trčeći. Trčala je, a da nije znala zašto, sramila
se pred samom sobom; pred sobom i svojom prošlošću.
Je li trebala Grmovaču otkriti da mu je majka? Unutarnji joj je glas govorio
‘Ne’. Grmovač je imao sretan život. Zašto bi mu otkrila svoju i njegovu strašnu
prošlost? Ako tajnu zadrži za sebe, mladić nikada neće saznati tko su bili
njegovi majka i otac. Nije li tako bilo najbolje?
 Godina se bližila kraju i noć je padala rano. Iz bučnih gradskih
krčmi dopirala je pjesma. Za vrijeme trajanja Koncila,
gostioničari iz Konstanza zadovoljno su trljali ruke. U njihovim
se gostionicama navečer jedva nalazilo mjesto. Naime, u potrazi za dodatnom
zaradom, gramzivi su građani iznajmljivali svoje krevete, i to na neobičan način
– od večeri do ponoći ili od ponoći do jutra, tako da bi jedan dio noći morali
provesti u jednoj od brojnih krčmi.
Putujući zabavljači, glumci i pjevači kratili su gostima vrijeme. Omiljeni su
bili pjevači, koji su glasnim pjevanjem i zabavljačkim vještinama uveseljavali
pićem razgaljeni puk. Posebno je omiljen bio stanoviti Wenzel od Wenzelsteina,
pjevač iz slavenskih krajeva koji je plijenio pažnju svojim nesvakidašnjim
pjesmama. Na iskrivljenom njemačkom, pjevao je pjesme bestidnog sadržaja,
poput: „Curice, curice, operi međunožje, inače nijedan mladić neće htjet’ pred
oči tvoje.” Gostioničke tučnjave stajale su putujućeg pjevača uha i lijevog oka,
no, kako to već biva prema nekom neobjašnjivom prirodnom zakonu, prema
kojemu ružni muškarci uvijek nalaze najljepše žene, Wenzela je pratila Lioba,
orijentalna ljepotica, koja je za vrijeme njegovih nastupa plesala po stolovima
otkrivajući svoje ženske draži i, kako se govorkalo, uživala u pohotnim
pogledima.
Putujući pjevači i glumci nalazili su razne načine da štogod dodatno zarade,
pa su tako prenosili i poruke. Nije stoga bila slučajnost da je Wenzel od
Wenzelsteina zapjevao upravo pred Afrinim vratima kada se ona rastresena
vraćala od Grmovača. Afra nije bila raspoložena i u trenutku kada je
namjeravala proći pored unakaženog pjevača i njegove lijepe pratilje ovaj je
prekinuo svoj pjev i obratio joj se: „Vi ste sigurno Afra. Imam poruku za vas.”
Afra je u mislima još uvijek bila s Grmovačem. Razdirao ju je osjećaj
prezira prema samoj sebi i nije se ni osvrnula na putujućeg pjevača. No, u istom
joj je trenu kroz glavu sijevnula misao: odakle pjevač zna njeno ime?
I dok je uzaludno tražila odgovor na to pitanje, dok je stranca gledala u lice
ne bi li se sjetila je li ga negdje već srela, ovaj je njezinu šutnju protumačio kao
potvrdan odgovor i nastavio: „Šalje me stanoviti Ulrich von Ensingen, otmjen
gospodin i nadasve velikodušan, što nije uobičajeno za čovjeka njegova
položaja. Usput – zovem se Wenzel od Wenzelsteina, u slučaju da niste još čuli
za mene.”
Jednooki pjevač se nespretno naklonio. Bio je to komičan prizor jer je
pritom pompozno udario po svojoj lutnji koja je ispustila nekoliko piskavih
tonova koji su zazvučali kao da je netko stao mački na rep.
„Ne zanima me što mi Ulrich ima za reći!”, ljutito je odgovorila Afra. Bila
je zatečena.
 „Ali, zamoljen sam da vam kažem”, nastavi Wenzel von Wenzelstein više
pjevajući nego govoreći, „da moli da mu oprostite što je tako naprasno nestao.
Majstor Ulrich je pod prismotrom. Određeni ljudi ga uhode. Da, tako se izrazio.
Osim toga, zamolio me i da vam predam ovo ovdje.”
Wenzel von Wenzelstein je neočekivano iz džepa izvadio presavijeni papir
koji se u tami jedva vidio.
„Također, majstor Ulrich vam šalje pozdrave i, ukoliko pristajete, izrazio je
želju da se nađe s vama. Vrijeme i mjesto naznačeni su na papiru. Budite
pozdravljeni od Wenzela od Wenzelsteina.”
Glasnik je zajedno sa svojom pratiljom žurno nestao u noći.
Afra je bila na kraju snaga i jedva se dovukla do svoje sobe. Uzbuđeno je
odmotala papir i pogledom prešla preko lijepog rukopisa. Čitavo vrijeme tresle
su joj se ruke.
U kući je bilo bučno. Napuljski je poslanik glasno kudio svoga tajnika zbog
nekog propusta, a njegov kočijaš i predvodnik uz glasnu su se svirku zabavljali u
društvu lijepih strankinja.

U životu svakog čovjeka dogodi se dan kada sve izmakne kontroli. Za Afru je
ovo bio jedan takav dan. Mučena vrtlogom svojih misli upravo je legla na
počinak, kada joj je na vrata zakucao majstor Pfefferhart i šapćući doviknuo:
„Udovice Kuchler, pred vratima čekaju dva magistra. Ne žele se
predstaviti. Kažu da znate o čemu se radi. Želite li ih primiti?”
„Trenutak!” Afra je ustala i otvorila prozor. Pred vratima su stajala dva fino
odjevena muškarca. Jedan je imao kapuljaču duboko navučenu na čelo, a drugi
je u ruci držao baklju. Odmah ga je prepoznala. Bio je to Johann von Reinstein.
„Pustite ih unutra!” doviknula je Afra kroz vrata.
Pfefferhart se udaljio, a Afra je navukla haljinu. Nedugo kasnije, na
vratima se začulo kucanje.
„Nadam se da još niste spavali”, ispričao se Johann von Reinstein tihim
glasom, „ali mom prijatelju, magistru Husu, nije davao mira pergament o
kojemu ste mi govorili.”
Reinsteinov pratitelj nije se ni pomaknuo. Nijemo je pogledao Afri u lice i
odmah je shvatila da je pred njom glavom i bradom bio Jan Hus.
„Vi?” zbunjeno uzvikne Afra.
Jan Hus skine kapuljaču i položi kažiprst na usta.
„Neka ovaj susret ostane tajna.”
Afra im dade znak da udu. Iznenada se sasvim razbudila.
„Da odmah razjasnimo stvari”, započne bradom obrasli muškarac nakon
što je sjeo za mali stol pokraj prozora, „nije mi namjera doći u posjed tog
dokumenta, već me zanima njegov sadržaj. Reinstein mi je kazao da pergament
držite na sigurnome.”
 Afra je kao oduzeta zurila u velikog reformatora. Mučile su je sumnje i nije
znala što bi rekla. No, pomislila je, ako je postojao netko tko bi joj mogao otkriti
tajnu zaboravljenog pergamenta bez da se želi njime okoristiti, onda je to bio Jan
Hus.
I tako je Afra iz prostirke na ležaju izvukla pergament i položila ga na stol
pred Jana Husa i Reinsteina. „Evo, magistre Hus”, reče Afra hinjenom
mirnoćom, „ovo je taj pergament.”
Muškarci su se šutke pogledali. Nisu očekivali da će im Afra samo tako
predočiti tajanstveni pergament.
„I vi doista ne znate što je to CONSTITUTUM CONSTANTINI?” s
nevjericom ju je upitao Jan Hus.
,,Ne”, odgovori Afra. „Ja sam tek obična, priprosta žena. Svoje skromno
obrazovanje dugujem ocu koji je bio knjižničar. A on mi je i ostavio ovaj
pergament.”
„A vaš otac, je li njemu bilo poznato značenje dokumenta?”
Kao i svaki put kada ne bi znala odgovor, Afra je napućila donju usnu.
Naposljetku reče: „Nisam sigurna u to je li znao. Jer, moj mi je otac kazao da
otvorim kutijicu s dragocjenim pergamentom jedino u slučaju kada više ne
budem znala kako dalje. S druge strane, ako je taj pergament vrijedan cijelo
bogatstvo, zašto ga je on čuvao dok je oskudijevao sa ženom i pet kćeri. No,
odakle vi znate što skriva taj pergament?”
Jan Hus i Reinstein značajno su se pogledali. Nijedan nije odgovorio. No
zatim, kao da su odjednom odbacili sve sumnje, Jan Hus je posegnuo za
pergamentom i pažljivo ga odmotao.
Nakon što ga je pogledao pod drhtavim plamenom svijeće, dobacio je Afri
upitan pogled.
„Pergament je prazan!” zlovoljno je progunđao.
Reinstein mu je uzeo pergament iz ruke i uvjerio se sam da na njemu zaista
ništa nije zapisano.
„Samo se tako čini”, odgovori Afra i ustane. Iz prtljage je izvukla fiolu i
poprskala pergament s nekoliko kapi. Dvojica učenjaka samo su je šutke i
nepovjerljivo promatrali.
Kada su se na pergamentu počeli pojavljivati obrisi zapisa, Jan Hus i
Reinstein ustali su sa stolica. Nagnuti nad pergamentom, pratili su kako se
nekim čudom na njemu pojavljuje zapis.
„Svetog mi Vjenceslava”, tiho promrmlja Johann von Reinstein, kao da se
bojao da bi slova mogla nestati kad bi glasno govorio. „Jesi li ikada vidio takvo
što?”
Jan Hus zapanjeno odmahne glavom. Okrene se Afri pa reče: „Svih mi
svetaca, pa vi ste alkemičarka!”
Afra se nasmije, gotovo podrugljivo. „Zapis je napisan nevidljivom tintom
i potrebna je jedna posebna tinktura da postane vidljiv. Dao mi ju je jedan
alkemičar u samostanu Montecassino. Zove se aqua prodigii. No, sada se
morate požuriti pročitati ga. Jer nedugo nakon što se slova pojave, opet
izblijede.”
Jan Hus je drhtavom rukom prešao preko skrivenoga zapisa na latinskome i
jedva čujno počeo čitati, ujedno napola prevodeći: „Mi, Johannes Andreas
Xenophilos – u pontifikatu Hadrijana II. – otrov mi oduzima dah – nalog da
napišem pergament – koji sam napisao vlastitom rukom...”
Nakon što je pročitao posljednju rečenicu, Jan Hus je odložio pergament i
bezizražajno se zagledao u plamen svijeće. Reinstein, koji mu je cijelo vrijeme
gledao preko ramena, šutke se srušio u stolicu i rukama pokrio lice.
Afra je sjedila kao na žeravici. Blistavim je očima promatrala blijedo lice
Jana Husa. Htjela ga je toliko toga upitati, no nije se usudila.
„Znate li što ovo znači?” prekine on napetu tišinu.
,,S vašim dopuštenjem”, odgovori Afra, „samo utoliko da je jedan očito
važan Papin dokument krivotvorio jedan benediktinac. Nemojte me više mučiti!
Ta recite mi, kakve ima veze ovaj zapis s tim dokumentom, tim
CONSTITUTUMOM CONSTANTINIJEM?”
Kako bi se smirio, Jan Hus je desnom rukom prešao preko svoje dugačke
brade. Pritom je zapanjeno promatrao kako je zapis na pergamentu počeo
nestajati. Naposljetku je započeo tihim glasom: ,,U povijesti čovječanstva
postoje sramotna djela koja ne možemo ni zamisliti, jer su se dogodila u ime
Svemogućeg Boga. Ovo je jedna takva sramota, zločin prema cijelom
čovječanstvu.”
Johann von Reinstein je podigao pogled i potvrdno kimnuo.
Zatim Jan Hus nastavi: „Rimokatolička crkva, kardinali, biskupi, priori i
opati, i, naravno, pape, najbogatija su organizacija na svijetu. Papa Ivan živi u
svili i kadifi, dijeli novac kneževima i kraljevima, tako da plešu kako on svira.
Nedavno je kralj Zigmund od rimskoga Pape izmolio dvjesta tisuća zlatnih
guldena. Jeste li se ikada upitali odakle Papi i Crkvi toliko bogatstvo?”
,,Ne,” odgovori Afra, „ali, zar Papino bogatstvo ne dolazi od Boga? Iako
nisam odgojena u strogoj pobožnosti, nikada se nisam usudila dovesti u pitanje
imovinu Crkve.”
Jan Hus je odjednom živnuo. Uspravio se i prstom pokazao na prozor.
„Mnogi misle kao vi”, uzbuđeno je uzviknuo, „da ne kažem svi kršćani. Nitko se
ne usuđuje usprotiviti raskoši i bogatstvu Majke Crkve. A Gospodin Isus Krist
nas je učio siromaštvu i poniznosti. Stotinama godina nakon njegova postajanja
čovjekom naša je Sveta Majka Crkva bila sirota zajednica gladnih. A danas? –
Gladnih im koliko te je volja, ali ne među papama, biskupima i kardinalima. Jer
su pape umjele sebi priskrbiti zemljišta i imetak. A kada se u osmom stoljeću
postavilo pitanje je li pravedno da Crkva gospodari svjetovnim dobrom i
odobrava li to Svevišnji, jedan je papa – vjerojatno Hadrijan II – smislio
genioznu, ali opaku ideju!”
„Dao je krivotvoriti ispravu”, prekine ga uzbuđeno Afra, „upravo taj
CONSTITUTUM CONSTANTINI! Ali, što piše u njemu?”
 „To će vam objasniti magistar Johann von Reinstein. On jako dobro
poznaje navodni original CONSTITUTUMA!”
Reinstein započne: „Na studiju sam imao priliku proučavati isprave iz
vatikanskog tajnog arhiva. Među ostalima, bavio sam se i CONSTITUTUMOM
CONSTANTINIJEM – čuvenom Konstantinovom darovnicom. Tim je
dokumentom rimski car Konstantin Veliki darovao papi Silvestru I pravo na
svjetovnu i duhovnu vlast nad zapadnim dijelom carstva, i to iz zahvalnosti za
njegovo čudesno ozdravljenje od gube.”
„Ali...”, uzbuđeno ga prekine Afra.
No, prije nego što je uspjela išta reći, Reinstein nastavi: ,,S tog gledišta,
posjedi i bogatstvo Crkve posve su legitimni. No, kad sam proučavao tekst
isprave, pažnju su mi privukle neke nepodudarnosti. Naime, crkveni latinski
našega doba znatno se razlikuje od latinskoga iz doba kasnog Rima. Osim toga,
u ispravi se spominju podaci i događaji koji su se dogodili stoljećima nakon što
je dokument navodno nastao. Morile su me brojne sumnje, ali nisam se usudio
posumnjati u vjerodostojnost tako značajnog dokumenta. Magistar Hus, kojemu
sam se obratio za savjet, smatrao je sasvim mogućim da je CONSTITUTUM bio
krivotvorina, no kazao mi je da bih svoje otkriće trebao zadržati za sebe sve dok
se krivotvorenje ne bude moglo dokazati. No, sada”, Reinstein uzme gotovo
posve izblijedjeli pergament u ruke, „sada više nema nikakve sumnje.”
Dok je Reinstein govorio, pred Afrinim su očima još jednom proletjele
protekle godine. Iznenada je sve poprimalo smisao. No, ta ju spoznaja nije
učinila ni sretnijom, a ni mirnijom. Naprotiv. Dosada je samo naslućivala
vrijednost pergamenta. No, sada je sa sigurnošću znala da na cijelom
kršćanskom Zapadu nije bilo dokumenta od tako velike važnosti, jer bio je to
dokument koji je mogao uzdrmati cijeli svijet.
Njezin je otac vjerojatno imao dobre namjere kada joj je ostavio
pergament; no, Afra se pitala je li uopće znao od kolika je značaja. Jer,
pergament ne razotkriva tek običnu prijevaru kojom se netko domogao tuđeg
bogatstva – on dovodi u pitanje same temelje Rimokatoličke crkve. Sada kada je
napokon razotkriven taj veliki misterij, osjećala se slabom. Nedostajalo joj je
snažno rame na koje bi se mogla nasloniti. Posve nenadano, u tom se trenutku
sjetila Ulricha von Ensingena. Sada više nije imala razloga sumnjati u njegove
namjere.
Glas joj je odavao bespomoćnost i strah kada se okrenula Janu Husu i
upitala: „I što će biti sada?”
Jan Hus i Johann von Reinstein šutke su sjedili jedan nasuprot drugoga i
gledali se u oči, kao da je svaki htio onome drugome prepustiti odgovor.
„Najbolje da zasad zadržite pergament. Nitko ne može znati da je kod vas”,
reče Jan Hus nakon dugog razmišljanja. „Papa Ivan me je zamolio za razgovor
sutra. Vjerojatno me još jednom želi pritisnuti ne bih li opovrgnuo svoje teze.
No, ovaj je pergament samo ojačao moj stav: Rimokatolička se crkva pretvorila
u kliku razmetljivih pauna, proždrljivaca koji ne znaju za mjeru i pohotnika koji
se odaju bludu i bogate na račun svih ostalih. To ne može biti volja Gospodnja,
koji je oduvijek propovijedao skromnost i siromaštvo. Baš me zanima što će naš
vrli Božji poslanik imati za reći kada mu reknem za ovaj pergament!”
„Negirat će da pergament uopće postoji”, upadne mu Johann von Reinstein
u riječ.
Afra odmahne glavom. „Papa Ivan zna za pergament! Saznao je za njega
spletom nesretnih okolnosti. Kada sam u Ulmu potražila alkemičara s namjerom
da zapis na pergamentu učini vidljivim, nisam mogla ni slutiti da je Rubaldus,
tako se zvao, bio uhoda biskupa od Augsburga, a ovaj da je pak gorući pristaša
rimskoga Pape.”
„Znači, za pergament zna i taj Rubaldus?”
„Znao je, magistre Hus. Rubaldus je nedugo kasnije izgubio život u
nerazjašnjenim okolnostima.”
Magistrove oči su bljesnule, a Johann von Reinstein zabrinuto reče: „Ali, to
znači da je i vaš život u velikoj opasnosti, udovice Gysela!”
„Nije ako tajnu zadržite za sebe!”
„Budite uvjereni da ni uslijed najgoreg mučenja nijedan od nas ne bi odao
nijednu riječ iz našega razgovora”, odgovori Jan Hus, a iz njegovih je usta to
zazvučalo posve uvjerljivo. „Samo što”, nastavi on, „ako vas je alkemičar izdao,
a to je realna pretpostavka, papa Ivan neće mirovati dok se ne domogne
pergamenta. A čovjek poput njega, to znamo svi, ne bira sredstva.”
„Možda ste u pravu, magistre Hus. No, Papa je odavno uvidio da mu ne
pomaže ukloniti onoga koji ima pergament sve dok se osobno ne domogne
inkriminirajućeg dokumenta. Uostalom, ja i nisam ona za koju misli da ima
pergament.”
Jan Hus i Reinstein začuđeno su se pogledali.
„Kako to mislite?” upita Jan Hus. „Ne razumijem. Rekli ste da vam je ime
Gysela Kuchler!”
„Gysela Kuchler je mrtva. Umrla je u Veneciji od kuge. Imala je zadatak da
me uhodi. No, nije ju poslao Papa, već jedna tajna organizacija odvraćenih
klerika koja mu je pristala pomoći. Zapravo, oni su pergamentom namjeravali
ucijeniti Papu. Nakon što je Gysela umrla, dosjetila sam se da bih mogla
preuzeti njen identitet.”
„Svete mi Djevice, vi ste vražja žena!” otelo se Johannu von Reinsteinu.
Kada je primijetio Husov prijekorni pogled, dodao je: „Izvinite na izrazu. Tako
samo izražavam divljenje. Neka Bog čuva vašu žensku dosjetljivost.”
Jan Hus i Reinstein oprostili su se dugo nakon ponoći. Prekosutra su se
trebali opet sastati kako bi se dogovorili o daljnjim planovima.

Nakon nemirne noći, Afra je nervozno čekala susret s Ulrichom von

Ensingenom. Neprestano je u rukama vrtjela papir na kojemu je graditelj
katedrala napisao vrijeme i mjesto sastanka i dvije kratke i jasne riječi:
U podne, iza tornja kod kapije na Rajni. Volim te.
 Afra je stigla na dogovoreno mjesto dugo prije dogovorenog vremena.
Mjesto je bilo dobro odabrano jer je ispred kapije smještene sjeverno od
samostana bilo vrlo živo. Trgovci su prevozili svoju robu, a preko mosta na
Rajni koja je vodila do ceste za Radolfzell kaskale su zaprege.
Oko mostarine se cjenkalo i trgovalo, a u grad su se još uvijek slijevali
sudionici Koncila. Očekivalo se da će Koncil trajati godinama i da u prvim
mjesecima neće biti donesene nikakve značajne odluke.
Afra je obukla svoju najljepšu haljinu, kosu splela u dvije debele pletenice i
ovila ih oko glave. Bila je uzbuđena kao pri njihovom prvom susretu u
graditeljskoj kolibi na ulmskoj katedrali. Otada je prošlo osam dugih godina
koje su promijenile njezin život.
„Afra!”
Prepoznala bi njegov glas među stotinama drugih. Okrenula se. Na trenutak
su oboje šutke stajali jedno nasuprot drugoga, a onda su pali u zagrljaj. Afra je
od prvog trenutka osjetila toplinu koja je isijavala iz Ulricha. Htjela mu je istog
trenutka priznati da ga još uvijek voli, ali, sjetivši se posljednjih dana u
Strasbourgu, stisnula je usne i šutjela.
„Želim ti reći koliko mi je žao”, započne Ulrich. „Razdvojile su nas
nesretne okolnosti. Nitko nije htio da sve tako završi – ni ti ni ja.”
„Zašto si me prevario s onom biskupovom droljom?” uvrijeđeno reče Afra.
„A ti? Tom si se nitkovu samo tako bacila oko vrata!”
„Između nas nije bilo ničega.”
„I to bih ti trebao povjerovati?”
Afra slegne ramenima. „Teško je dokazati da se nešto nije dogodilo!”
„Dakako da jest. Kako bih onda ja mogao dokazati da nisam proveo noć s
ljubavnicom biskupa Wilhelma? Sve je to bila samo namještena igra Njegove
Eminencije. U vino mi je usuo opojni napitak i izgubio sam svijest. Sve je
namjestio tako da izgleda kao da sam se zabavljao s njegovom ljubavnicom, a
sve samo kako bi me mogao ucijeniti. Biskup Wilhelm von Diest je čuo za
pergament i vjerojatno je bio uvjeren da je kod mene. Upravo me on dao uhititi
zbog ubojstva Werinhera Botta.”
,,A tko ga je doista ubio?”
„Jedna tajna loža odvraćenih klerika koji su ga se htjeli riješiti. Vjerojatno
je previše znao. A kad je završio u kolicima, trebalo ga je likvidirati. U svakom
slučaju, na podlaktici je imao isti znak kao mrvi muškarac u kapuljači iz
katedrale.”
„Znam, križ s poprečnom gredom.”
„Znaš?” Ulrich je začuđeno pogleda i pritom povuče za ruku. Bojao se da
netko nije prisluškivao njihov razgovor, pa su krenuli nizvodno obalom.
„Odakle znaš?” ponovi Ulrich.
Afra se slatko nasmiješi. „To je duga priča”, reče ona i pogleda prema
rijeci. Dugo mu je pričala o svom neobičnom putovanju u Salzburg i Veneciju,
kako je izbjegla kugu i putovala pod lažnim imenom, i ispričala mu je kako je
saznala za Ložu odvraćenih, prvo u Veneciji, a kasnije u samostanu
Montecassino.
Ulrichu su se neke pojedinosti učinile tako nevjerojatnima da bi zastao i
pogledao je u oči ne bi li se uvjerio da mu doista govori istinu.
,,A gdje je pergament sada?” upita on nakon što mu je sve ispričala.
Još uvijek se nije sasvim oslobodila sumnje u Ulricha. Zato mu odgovori, a
da ga nije pogledala: „Na sigurnome.” Zatim doda: „Dugo sam mislila da si i ti
jedan od njih i da i ti nosiš onakav znak na svojoj podlaktici.”
Ulrich je ostao zatečen, Bio je vidno ljutit. Dok je zasukavao desni rukav,
tiho reče: „Znači, ti si mislila da je moja ljubav prema tebi, sva moja strast, bila
hinjena i da sam se na tako sramotan način želio domoći bogatstva?”
Afra nije odgovorila. Sramila se i svrnula pogled kada joj je Ulrich pružio
golu podlakticu. Naposljetku mu je pogledala u oči i vidjela da su bile pune
suza.
„Samu sebe prezirem”, rekla je zamuckujući, „voljela bih da je sve ispalo
drukčije. Ali, za sve je kriv taj prokleti pergament. Sve je uništio!”
„Koješta. Sve je isto kao prije!”
Afra se osjećala jadno i godile su joj Ulrichove riječi. No, usprkos tomu,
nije ga mogla poljubiti, iako u tom trenutku ništa nije željela više od toga.
Dok ju je ta misao proganjala i dok je samu sebe proklinjala što mu nije
vjerovala, Ulrich ju je vratio u stvarnost:
„Jesi li naposljetku saznala kakvu tajnu skriva pergament? Što predstavlja
taj CONSTITUTUM CONSTANTINI? Nisam se usudio dalje raspitivati jer nisam
ni tebe ni sebe htio izložiti sumnjama.”
Afra mu je upravo htjela reći što je saznala protekle noći kada joj je Ulrich
upao u riječ i zgrabio je za ruku.
„Tamo, čovjek u crnom ogrtaču!” glavom je pokazao u pravcu samostana.
„Moguće je da umišljam, ali otkako sam stigao u Konstanz, stalno imam osjećaj
da me netko od tih mračnih tipova prati.”
Afra je neupadljivo promotrila čovjeka u daljini. Zatim se okrenula Ulrichu
i rekla: „Što ti uopće radiš u Konstanzu? Nisi mogao znati da ću ja biti ovdje kad
je mene ovamo dovela čista slučajnost.”
Ulrich nije dugo razmišljao o odgovoru. Nije imao što skrivati i zato
otvoreno reče: „Želim otići iz Strasbourga. Taj grad za mene nije bio sretan. Ne
samo da sam tamo izgubio tebe, već sam, iako nevin, završio i iza rešetaka.
Doduše, moj najveći neprijatelj, biskup Wilhelm von Diest sada i sam leži u
tamnici, ali odviše je neugodnih uspomena da bih mogao i dalje tamo ostati.”
„Biskup Wilhelm, neprikosnoveni crkveni moćnik, iza rešetaka? To zvuči
gotovo nevjerojatno!”
Ulrich kimne glavom. „Vlastiti ga je stolni kaptol dao zatvoriti zbog
raskalašenog načina života. Tako u Strasbourgu imam jednog neprijatelja manje,
ali on je samo jedan od mnogih.”
„Dakle, planiraš otići?”
 „Tako je. Prati me prilično dobar glas graditelja katedrala. Katedralama u
Ulmu i Strasbourgu dive se ljudi iz cijeloga svijeta. Već sam pregovarao o poslu
u Milanu. Ponudili su mi da dovršim milansku katedralu.”
Ulrich iznenada zastane i dade očima Afri znak da se pojavio još jedan
muškarac u crnom ogrtaču. „Bolje da se razdvojimo”, reče on. „Za svaki slučaj,
trebali bismo krenuti u suprotnim smjerovima. Čuvaj se!”
,,I ti!” Afra se osjećala kao da ju je netko udario mokrom krpom. Iznenadni
rastanak ostavio ju je bez riječi. Osjećala je kako je steže u grlu. Je li to bio
rastanak zauvijek? Zbunjeno je gledala za Ulrichom koji je žurno nestao u
jednoj živoj sporednoj uličici.
Uskovitlanih osjećaja krenula je natrag. Krenula je drugim putem ne bi li se
riješila uhoda. U mislima je i dalje bila s Ulrichom. Sada je znala da mu je
nanijela nepravdu. Nadala se njihovu ponovnu susretu, kao i tomu da će opet biti
zajedno. No, je li zato bilo prekasno?

Pred kućom su Afru dočekala dva muškarca. Bila je sigurna da je jedan od njih
promatrao nju i Ulricha kod tornja na kapiji na Rajni. Taj je čovjek bio Arnaldo
iz Villanove.
„Oprostite, ne želim vam nepotrebno oduzimati vrijeme”, započeo je on
bez pozdrava, „ali, nikako ne mogu prestati misliti na naš nedavni susret,
udovice Gysela!”
Afra se lecnula. U načinu na koji je izgovorio njeno ime bilo je nešto
čudno. „Zar vam nisam već dovoljno pomogla?”, odgovori ona otresito.
„Jeste. No, što sam više razmišljao o onome što ste mi ispričali, to mi se
nevjerojatnijim činilo da je mlada Afra pergament sa sobom ponijela u grob.
Prema svemu što sam doznao o njoj, bila je prilično oštroumna i snalažljiva
žena. Znala je čak i nešto latinskog, na čemu bi joj pozavidjele i mnoge
predstojnice samostana. Zato mi je teško povjerovati da bi tako dragocjen
pergament sakrila u odjeći, kao da se radilo o kakvom običnom oproštajnom
pismu. Ne mislite li i vi tako, udovice Gysela?”
Njegove su je riječi uznemirile. Tijelom su joj prolazili trnci, a na trenutak
je čak pomislila da pobjegne glavom bez obzira. No, odmah joj je kroz glavu
prošlo da bi tek tada na sebe navukla sumnju. Morala je zadržati mirnoću.
Dok ju je drugi muškarac besramno odmjeravao, kao da je kakva roba
ponuđena na tržnici, naposljetku je odgovorila: „Vjerujem da biste mogli biti u
pravu, magistre Arnaldo. Dakle, vi pretpostavljate da je pergament još uvijek u
Veneciji?”
„To je sasvim vjerojatno. Ali, postoji i mogućnost da je Afra prije smrti
pergament predala nekom drugom.” Arnaldo iz Villanove ju je prodorno
pogledao.
 „Ne mislite valjda da je pergament kod mene?” reče Afra i usiljeno se
nasmije. „Polaskana sam što me smatrate tako lukavom. No, ja uopće ne bih
znala što bih s tim pergamentom!”
„Koješta!”, reče odvraćenik, „nisam mislio na vas. No, zasigurno vam je
Afra u nekom trenutku dala naslutiti komu najviše vjeruje. Pokušajte se sjetiti.”
„Zaista ne znam”, odgovori Afra.
„Bila je vrlo prisna s graditeljem katedrala, Ulrichom von Ensingenom”,
reče Arnaldo iz Villanove s podlim smiješkom. ,,U Strasbourgu su živjeli kao
muž i žena, takoreći u grijehu...”
„Da, spomenula ga je dok smo putovale. No, rekla je i da je ta veza
naprasno prekinuta. Afra nije mnogo govorila o svom životu.” Afra se u sebi
tresla. Je li trebala priznati da se sastala s Ulrichom von Ensingenom? Ili bi bilo
bolje da to prešuti? No, je li ju Arnaldo iz Villanove prepoznao maloprije na
obali Rajne?
„I zaista se ne sjećate ničeg što bi nam moglo biti od pomoći?” U
odvraćenikovu glasu osjećala se sumnja u Afrinu priču.
Afra je spustila glavu, praveći se da duboko razmišlja o putovanju u
Veneciju. No, glava joj je bila prazna. Nije znala što bi mu rekla. Nakon nekog
vremena odgovori:
„Žao mi je, magistre Arnaldo, ali to je zaista sve čega se mogu sjetiti.”
„To je zaista velika šteta”, odvrati on gotovo prijeteći. ,,No, siguran sam da
ćete se s vremenom sjetiti. Doći ćemo opet. Zato dobro razmislite, inače...”
Odvraćenik nije trebao dovršiti rečenicu. Afra je shvatila da su joj upravo
zaprijetili.
Bez pozdrava, uz kratak naklon, oba su se muškarca okrenula i nestala u
uličnoj vrevi.
Kad su se malo udaljili, Arnaldo iz Villanove je zastao i upitno pogledao
svog pratitelja.
„I što misliš?” istisnuo je kroz tanke usne.
Pratitelj se cinično osmjehnuo. „To nije Gysela Kuchler s kojom sam
razgovarao u Crkvi Madonne delf Orto u Veneciji – nezvao se ja Joakim iz
Flore!”

Iako su se dogovorili sljedećega dana opet sastati, Jan Hus se nije pojavio u
dogovoreno vrijeme. Afra, koja je bila dovoljno uznemirena nakon susreta s
odvraćenima, sada je bila na rubu očaja.
Kada je sljedećega dana kralj Zigmund, koji je dolazio iz Speyera, uz
raskošan doček stigao u Konstanz, Afra je iskoristila sveopći metež u gradu
kako bi se neopaženo uputila do kuće Fide Pfister gdje je odsjeo Jan Hus. Kako
je pergament nosila uza se, gotovo se tresla od straha.
Afra je primijetila da su stražari po cijelom gradu skidali letke koje je Jan
Hus ljepilom od brašna zalijepio na zidove i pročelja kuća. Jedan od njih Afri je
kazao da im je taj zadatak dao papa Ivan. Iako je to bilo protiv njihova
uvjerenja, bili su prisiljeni izvršiti naredbu.
Pred kućom Fide Pfester skupila se bučna gomila ljudi. Stojeći na jednoj
klupici, Johann von Reinstein je uzalud pokušavao umiriti pobješnjelu rulju.
Afra je odmah shvatila da se nešto dogodilo: dok su jedni prijeteći stiskali šake i
vikali „heretik!” i „vražji sluga!”, drugi su okružili magistra Johanna ne bi li ga
obranili od razjarene mase.
Afra se jedva uspjela progurati do Reinsteina. „Što se dogodilo?” zadihano
je povikala.
Kada je Johann von Reinstein ugledao Afru, sišao je s klupice i povikao joj
na uho: „Zatvorili su Jana Husa. Još danas će biti optužen za herezu!”
„Ali, zar nije rekao da ima kraljevo jamstvo da će biti oslobođen. Nitko mu
ne smije suditi, čak ni Papa!”
Reinstein se gorko nasmije: „Izgleda da je kraljeva riječ posve
bezvrijedna.”
„A gdje je magistar Hus sada?”
„Ne znam. Stražari koji su došli po njega i stavili ga u okove nisu smjeli
odati kamo ga vode.
Jedan sobar, koji je čuo njihov razgovor, umiješa se:
„Odveli su ga na otok, u dominikanski samostan! Vidio sam vlastitim
očima. Bio je to žalostan prizor. Jan Hus nije heretik. Samo se usudio naglas reći
ono što svi drugi misle.”
,,No, izgleda da ipak nema dovoljno istomišljenika”, reče Johann von
Reinstein rukom pokazavši na bijesnu rulju. Bio je ogorčen.
,,A što ćete sada učiniti?” upita Afra.
Učenjak slegne ramenima. „A što mogu učiniti? Ja, obični učenjak iz
Praga!”
„Ali, ne možete samo skrštenih ruku gledati kako Jana Husa osuđuju na
smrt! Kad te jednom optuže za herezu, nema ti spasa.”
,,U pravu ste.”
„Onda, za Boga miloga, učinite nešto! Preklinjem vas!”
Afru je razbjesnila njegova pomirenost sa situacijom. Zažarena lica od
bijesa pogledala je u bespomoćno, blijedo lice magistra i povikala: „Dovraga,
Jan Hus vas je nazivao prijateljem, a vi tu sada samo stojite i ne znate što
učiniti! Ta valjda se može nešto učiniti!”
„Lako je vama govoriti! Nijedan čovjek na svijetu nije toliko moćan da se
suprotstavi Svetoj inkviziciji.”
Afra je do tog trenutka vjerovala da su muškarci bili nadmoćniji od žena.
Bili su pametniji, jači i sposobniji jer je tako htjela majka priroda. No, u tom
trenutku, dok je gledala tog bespomoćnog, zbunjenog, cmizdravog magistra,
koji je prijatelja prepustio sigurnoj smrti, pomislila je: nije li muška nadmoć, o
kojoj je učila Majka Crkva, bila tek obmana i prijevara. Uostalom, nisu li Crkvu
stvorili upravo muškarci?
 Afra se bez riječi okrenula i kroz podivljalu gomilu progurala na ulicu.

Već se sljedećeg dana, u dvorcu Gottlieben koji je ležao daleko izvan grada, pod
predsjedanjem talijanskog kardinala Zabarelle sastao Inkvizicijski sud. Jan Hus
je tamo premješten noću. Zabarella, suhonjavi, visoki muškarac mrgodna
pogleda bio je najčuveniji crkveni sudac svoga vremena.
No, slučaj Jana Husa nije bio nimalo lak. Jer, iako ga je Papa izopćio iz
crkve, kralj Zigmund mu je izdao povelju kojom mu je osiguravao slobodu – a,
k tomu, obojica su moćnika tada boravili u gradu. Osim toga, u Konstanzu su se
formirala dva tabora; jedni su Jana Husa zagovarali, a drugi su se složili da ga
treba spaliti na lomači.
Iako je o nadolazećem suđenju bilo zabranjeno odavati pojedinosti, glasine
su svejedno dopirale do grada. Optuženika su, u maglovitoj noći, doveli natrag u
grad i u refektoriju franjevačkog samostana sljedećega je jutra počelo suđenje.
Proces je vodio kardinal d’Ailly, biskup Cambraija, arogantan i
samodopadan čovjek. Refektorij samostana bio je premalen da primi sve
pozvane delegate, kardinale i pravnike i stvorio se red sve do ulice.
Jedne je večeri Afra u Pfefferhartovoj kući srela Pietra deTortosu. Nije ga
vidjela danima. Poslanik je, očito pijan, teturao po stepenicama. Afra se začudila
jer ga dosada nije vidjela u takvu stanju.
Kada ga je upitala kako je, Pietro de Tortosa je odgovorio: „Dobro,
djevojko, dobro. Samo, dobijem glavobolju čim se sjetim suđenja onom
magistru!”
„Mislite na Jana Husa?”
„Upravo na njega.”
„I hoće li ga osloboditi?”
Izaslanik je odmahnuo rukom. „Presuda od početka nije bila upitna. A on je
zapravo vrlo uman i razborit čovjek. Ali, prosvijećeni se ljudi smatraju
neprijateljima Crkve.”
„Znači, Jan Hus će biti osuđen?”
„Presuda je već napisana. Čuo sam to iz pouzdanog izvora. Sutra će u
katedrali biti javno proglašena, a dan nakon toga će biti obješen na stratištu
prikladnog naziva Raj.”
Afra je rukama pokrila lice. Na trenutak je stajala kao skamenjena. Nije
mogla sabrati vlastite misli. Želudac joj se zgrčio na pomisao da će Jana Husa
spaliti na lomači.
Neki joj je unutarnji glas govorio da mora nešto učiniti. U sobi je navukla
tamnu haljinu i, kao da je netko goni, potrčala u noć. Iako je već odavno pao
mrak, na ulicama Konstanza bilo je živo kao i danju. Uz svjetlost baklji i
svjetiljki, šareno se mnoštvo muvalo po gradu u potrazi za kakvom noćnom
pustolovinom. Na vratima kuća, iza kojih su čuvene gradske ljepotice obavljale
svoj unosan posao, poput trofeja su blistale stole prelata i biskupske kape. Iz
krčmi i gostionica širili su se mirisi pečene ribe i ovnova na ražnju. U
gostionicama i vežama Mauri i stranci iz dalekih krajeva svirali su na
nepoznatim instrumentima. Na glazbu su se u plesnom ritmu izvijale oskudno
odjevene djevojke, takoreći još djevojčice, kao da su im kosti bile od gume.
Afra nije ni primjećivala što se oko nje zbivalo. Poput olujnog oblaka,
progonila ju je samo misao da Jana Husa mora spasiti od lomače. Kao u snu,
potražila je put do glavnog trga pred katedralom gdje su se okupljali ljudi kako
bi saznali novosti sa suđenja Janu Husu.

Biskupsku je rezidenciju, u kojoj je odsjeo papa Ivan, blještavim svjetlom

osvjetljavalo stotinu baklji. Dva tuceta švicarskih plaćenika u uniformama sa
žuto-crveno-plavim prugama, oboružanih blistavim helebardama, čuvalo je
raskošnu kapiju.
Afra je neustrašivo prišla ulaznim vratima i nisu je mogle zastrašiti ni
helebarde ni glasni povici vojnika ,,Stoj!” Nastupila je bez straha i
samouvjereno i uspjela ih je zavariti.
Afra je bila otmjeno i izazovno odjevena, poput bludnica koje su svake
noći posjećivale odaje Njegove Svetosti. Zapovjednik je nije pitao ni kako se
zove, i namignuvši joj, poveo ju je do jedne prostorije na gornjem katu gdje se
već nalazilo tucet ljepotica, pretežno tamnoputih južnjakinja.
Bludnice su, izuzev dvije ofucane prostitutke iz javnog kupališta, bile
plemenita držanja i savršenih manira, no Afra se u njihovu društvu ipak nije
osjećala ugodno. Dame su vedro ćaskale o tome kako im je ovaj Koncil dobro
došao jer im je toliko porastao broj ljubavnika kojima pružaju kršćansku ljubav
da će za koju godinu moći otići u mirovinu.
Bludnice iz javnih kupališta, pak, potiho su raspravljale o veličini spolnih
organa klerika, i, uz neskriveni podsmijeh, rugale su se Njegovoj Svetosti kojega
Bog očito nije obdario na tome mjestu; dapače Bog ga je u tom pogledu zaista
kaznio, jer bi se njegova muškost vrlo lako mogla zamijeniti za jednu od pijavica
koje je na savjet liječnika stavljao u posvećeno donje rublje.
Afra je pocrvenjela na tu predodžbu i stresla se od gađenja. Ostale
bludnice, koje su sjedile u uskoj prostoriji poput kokoši, gledale su
nezainteresirano preda se ili se pravile da ništa nisu čule. Svaka se od njih
zgražala na pomisao da će se morati podati perverznom Papi; no Njegova ih je
Svetost mogla uzdignuti od običnih bludnica do uvaženih dama, a zato su bile
spremne na sve. Naposljetku, Papine bludnice glasile su za najbogatije žene na
svijetu.
Prije nego što su bludnice iz javnih kupališta dospjele otkriti još koju tajnu
iz ljubavničke postelje, u prostoriju je ušao monsinjor Bartolommeo, Papin
majordom – bio je mlad, visok, pristao i ugledne vanjštine. Imao je crnu
kovrčavu kosu koja mu je dosezala do ramena i dugačku sutanu. No, dojam je
splasnuo istoga trena kad je otvorio usta. Bartolommeo je progovorio visokim,
piskavim kastratskim glasom poput kakve usplahirene djevice u ispovjedaonici,
tako da su bludnice izmijenile začuđene poglede.
„LaudeturJesus Christus!” zapištao je Bartolommeo.
Zatim je promotrio sve djevojke i naposljetku desnim kažiprstom pokazao
na jednu crnku bujnih grudi i jednu mlađahnu djevojku, vitku poput košute, s
otkrivenom smeđom kosom. Ostale su djevojke razočarano uzdahnule.
„Monsinjor!” Afra je skočila sa stolice i krenula prema njemu.
Papin majordom joj je rukom dao znak da mu ne prilazi. „Cede, cede!”28
povikao je na latinskom. „Zar ne vidiš da sam izabrao za ovu noć?” Nikoga nije
sablaznilo kada je monsinjor na sutani iscrtao znak križa.
„Ali, ja nisam došla ovdje kako bih provela noć s Papom”, poviče tada Afra
na čuđenje bludnica.
Bartolommeo začuđeno zastane. „Ta zašto si onda ovdje, bludnice?”
„Moram razgovarati s Papom, monsinjor!”
„Razgovarati?” zakriješti majordom. „Što misliš djevojko, zašto si ovdje?”
„Znam, monsinjor. No, ja nisam bludnica.”
„Ne, nego poštena žena. To sve kažu. Moja odluka je konačna. Vi niste za
posvećeni krevet Njegove Svetosti, vjerujte mi, ja poznajem Baldassarea
Cossu29.”
U tom se trenu Afra razbjesnila i povikala: „Prokletstvo, moram
razgovarati s njime! Ne radi se o meni, već o njemu, rimskom Papi i važnoj
crkvenoj stvari. Recite Vašem gospodaru da se radi o CONSTITUTUMU
CONSTANTINIJU!”
„CONSTITUTUMU CONSTANTINIJU?” Bartolommeo je bio zbunjen i
nepovjerljivo ju je motrio. Ta kako je jedna obična bludnica mogla znati za
CONSTITUTUM CONSTANTINI.
Žustrim pokretom glave, monsinjor Bartolommeo je bludnicama dao znak
da napuste prostoriju. Tiho, no ipak čujno, dvije su od njih žestoko opsovale dok
su izlazile van. Ostale su jadikovale.
„Pričekajte ovdje”, reče Afri monsinjor u hodu.
Afra se ustreptala srca zagledala u mračni trg. Daleko u svojim mislima,
iznenada je iza sebe začula glas:
„Znači, vi ste ta zagonetna djevojka!”
Afra se okrene.
Prizor koji je ugledala uopće nije odgovarao ozbiljnosti situacije: pred
njom je stajao sićušni debeljko crvena lica. Nosio je kanoničku košulju s
najfinijom čipkom na rukavima i uske hlačice. Željezni prsluk koji je nosio
ispod košulje za zaštitu od eventualnog pokušaja ubojstva pridao mu je
nadnaravni izgled. Monsinjor, koji ga je u stopu pratio, nadvisivao ga je za

28
Odstupi, odstupi!
29
Cossa, Papino građansko ime
dobre dvije glave. Pod rukom je nosio gospodarevu tijaru. Taj je prizor bio
pomalo nestvaran, teatralan.
Afra je još u djetinjstvu naučila da se biskupu u znak pozdrava mora
poljubiti prsten. Pomislila je da je tako zacijelo trebalo postupiti i pri susretu s
Papom. Zato je stupila korak bliže i uzaludno čekala da joj on pruži ruku.
Umjesto toga, monsinjor je rukom pokazao prema podu, no Afra nije shvatila
značenje te geste.
Naposljetku se majordom sagnuo, skinuo Njegovoj Svetosti papuču s noge
i pružio je Afri na poljubac.
Nakon što je protokol bio zadovoljen, Afra nesigurno započne: „Gospodine
Papa, ja sam tek obična, priprosta žena; no, spletom okolnosti koje više ne želim
tajiti, došla sam u posjed jednog pergamenta koji je za Vas od velika značaja.”
„Odakle bi ti mogla znati da je taj pergament od velika značaja za mene?”
prekine je prilično grubo Papa.
„Zato što me Vaše uhode već godinama prate. A prate me upravo zato kako
bi se domogli tog pergamenta. Riječ je o dokumentu u kojemu jedan monah iz
samostana Montecassino priznaje da je krivotvorio CONSTITUTUM
CONSTANTINI po nalogu pape Hadrijana II.”
„Pa? Zašto misliš da je to od tolika značaja?!”
„To i sami vrlo dobro znate, Vaša Svetosti. Znam za iznos koji ste ponudili
odvraćenicima. A znam i to da su oni naumili od Vas iscijediti još mnogo više
novca – jer su i sami odlučili krenuti u potragu za tajanstvenim pergamentom.”
„Koje li drske djevojke!”, reče Papa okrenuvši se majordomu, „trebalo bi je
baciti u okove i staviti na muke Gospodnje. Što mislite, Bartolommeo?”
Monsinjor odano kimne glavom.
„Samo dajte”, odvrati Afra, „možete me čak spaliti na lomači poput
vještice. Ali, budite sigurni, u tom će slučaju pergament završiti u rukama nekog
drugog, a to će značiti da je došao Vaš kraj.”
Afra se i sama čudila hladnoći s kojom je to izgovorila.
„Djevojko, vi ste vražja priležnica!” poviče Papa. „Koliko tražite – pod
uvjetom, dakako, da doista imate pergament? Tisuću zlatnih dukata? Dvije
tisuće?”
„Ne želim Vaš novac”, hladno odvrati Afra.
„Ne želite novac? A što onda želite?”
„Od Vas tražim život Jana Husa. Ništa više i ništa manje.”
Papa zbunjeno pogleda monisnjora. „Život tog heretika? Obliviscite!30
Postavit ću vas za predstojnicu samostana i darovati vam šume s više drveća
nego što kršćanski svijet ima duša. Učinit ću vas najbogatijom ženom na svijetu!
Afra odlučno odmahne glavom.
„Dodijelit ću vam prihode od oprosta grijeha, i usto zavežljaj s tkaninom od
pelena svetog Isuseka kao relikvijicu.”
30
Ni u snu!
 „Želim da poštedite život Janu Husu!”
Papa Ivan dobaci svom majordomu bijesan pogled.
„Tvrd je orah ova djevojka. Nije li?”
„Svakako, Vaša Svetosti, tvrd orah. Trebali biste staviti tijaru. Postaje
hladno, a Vaša glava je vruća.”
Papa odgurne monsinjora: „Nonsens!”
Baldassare Cossa je latinski jedva natucao. U vremenima kada su se uzorni
klerici posvećivali teologiji, Cossa je išao u gusarske pohode. No, otkako je
postao Papa, običavao je isto tako mizerno loše koliko i često – miserabile ut
crebro – govoriti krnjim latinskim.
„Djevojko”, reče on gotovo molećivo, „život Jana Husa nije u mojim
rukama. Izrečena mu je pravedna presuda, a za herezu je kazna smrt na lomači.
Bog neka se smiluje njegovoj jadnoj duši.” Pritom Papa pobožno sklopi ruke.
,,A što se tiče pergamenta o kojemu govorite, djevojko, on uopće nije od tolika
značaja.”
„On dokazuje da je darovnica cara Konstantina krivotvorena. Da ste Vi i
Vaša Crkva nepravedno prisvojili dobra, nasljedna prava i svjetovnu vlast!”
„Svetog mi Trojstva!” Papa zalamata rukama. „Zar nije Bog stvorio Nebo i
Zemlju, kako piše u Bibliji? Ako je tomu tako i ako sam ja, papa Ivan, Božji
poslanik na zemlji, onda ionako sve pripada meni. Ali, bit ću velikodušan.
Kršćanski je dijeliti. Neka bude dvije tisuće i petsto zlatnih dukata!”
„Želim da poštedite život Janu Husu!” ponovi Afra.
„Vas šalje sam vrag, djevojko!” Cossina crvena glava još se jače
zacrvenjela, a debeli mu je vrat postao još deblji. Jedva je disao i izgledao je kao
da će se raspuknuti od bijesa. „Dobro onda”, reče on naposljetku, a da ju nije ni
pogledao, „no, najprije moram razgovarati s kardinalima.”
„Pergament za život Jana Husa!”
„Neka bude tako. Pergament za život Jana Husa. Sutra će prije čitanja
presude u katedrali kod mene biti biskup od Concordije i kardinalski biskup od
Ostije. Ako im predate pergament, presuda protiv Husa će biti poništena. Tako
mi Bog pomogao.”
„Zovem se Afra i živim kod majstora Pfefferharta u ulici Fischmarkt!”
„Znam, djevojko, znam”, odgovori Papa podlo se osmjehnuvši.

Olujni je vjetar donio kišu i teške sive oblake. Činilo se kao da je to bio znak da
se nad grad nadvila zla kob. Ljudi su bojažljivo pogledavali prema nebu. Oko
jedanaest sati u katedrali je trebala biti objavljena presuda Janu Husu. No,
znatiželjnici su se već od sedam sati počeli tiskati pred vrata časne Božje kuće.
Kardinalski biskup de Brogni od Ostije, koji je trebao predsjedavati
posljednjim danom suđenja, i biskup od Concordije, kojemu je dopala čast
pročitati Husovu presudu, u isto su se vrijeme uputili prema ulici Fischmarkt, u
kanoničkoj košulji i žarkocrvenoj sutani. Učenjaci i delegati iz svih zemalja
kršćanskog Zapada, koji su bili pozvani da svjedoče objavi presude, zabrinuto su
se pogledali kada su ta dva velikodostojnika, u pratnji šestorice naoružanih
plaćenika, svojih tajnika i Papinog majordoma, krenuli u suprotnom smjeru od
katedrale i naposljetku nestali u kući majstora Pfefferharta.
Nakon probdjevene noći, Afra nije bila raspoložena za primanje dvojice
biskupa i majordoma. Te noći nije oka sklopila i razmišljala je hoće li njen plan
doista uspjeti. Pitala se i je li dobro postupila, no znala je da je predaja
pergamenta bila jedina mogućnost da spasi Jana Husa od lomače.
Pergament joj nije donio sreću kako se nadala, naprotiv. Zbog njega je
posumnjala u jedinog muškarca kojega je voljela, i zbog njega ga je možda
zauvijek izgubila. Osim toga, zadnjih nekoliko godina provela je u stalnom
bijegu i ni za sav novac svijeta više nije htjela tako živjeti. Kako li je samo
proklinjala taj pergament!
Dva je dana taj nesretni pergament nosila uza se. Kada su joj tri muškarca
banula u sobu, nehotice se uhvatila za njedra.
,,U ime Svevišnjega”, započeo je teatralno majordom i ispružio ruku poput
proroka prema nebu, „Predajte nam ga! U žurbi smo.”
Kao i uvijek kada je to situacija tražila, Afra se pravila opuštenom, iako joj
je srce bilo u peti. „A tko ste Vi?” upita prvog muškarca.
„Kardinalski biskup de Brogni od Ostije.”
,,A Vi?”
„Biskup od Concordije.” Starac je nemarno pružio Afri ruku, ali ona se nije
ni pomakla.
Umjesto toga je pristupila stoliću kod prozora na kojemu je ležala u smeđu
kožu ukoričena Biblija i rekla: ,,Zakunite se sva trojica svim svecima i
Milostivim Bogom – i pritom položite lijevu ruku na knjigu nad knjigama, tako
da Vas vrag ne može obuzeti – da ćete svojom presudom spasiti Jana Husa od
lomače.”
Trojica muškaraca su zakolutali očima, a de Brogni, zdepasti biskup
kojemu se vrat uopće nije vidio, uzbuđeno poviče: „Djevojko, nemate nam
pravo postavljati nikakve uvjete. Dajte nam pergament i stvar je gotova!”
„Ali, neće to ići tako, gospodine kardinalski biskupe”, odgovori Afra istim
uzrujanim tonom, „Grdno ste se prevarili ako ste mislili da Vi možete od mene
nešto izvolijevati. Ja postavljam uvjete!”
Majordom, koji je znao koliko je Afra odlučna, dao je de Brogniju znak da
se pokori i rekao: „Naravno da smo spremni položiti svetu zakletvu nad
Biblijom i zakleti se u ime Boga Milostivoga i svih svetaca da ćemo udovoljiti
Vašem zahtjevu.”
S tim riječima monsinjor Bartolommeo stupi pred Bibliju i zakune se da će
učiniti sve što je u njegovoj moći da Jana Husa poštedi lomače. De Brogni i
biskup od Concordie postupiše isto.
Afra potom posegne u njedra i izvuče pergament. Muškarci su se u
napetom iščekivanju neprestance pogledavali. Kardinalski biskup ga oprezno
uzme, znajući od kakvoga je značaja, i razmota ga. Činilo se da nikada u životu
nije vidio tajnopis, jer, kada je shvatio da je pergament prazan, napuhao se poput
pauna i već je htio prasnuti na Afru kada mu je prišao majordom i pokazao na
fiolu koja je stajala na stolu.
Monsinjor ju je otvorio, umočio kažiprst u bistru tekućinu i kapnuo
nekoliko kapi na prazni dokument. Nakon nekoliko trenutaka, na pergamentu se
pojavio zapis, isprva jedva vidljiv, a onda posve čitljiv.
,,Falsum.31” pročitao je poluglasno de Brogni. Uto je Afri dobacio začuđeni
pogled, a onda žustro pred sobom iscrtao križ. Biskup od Concordije očito nije
shvaćao što se događalo i vrtio je glavom.
Naposljetku je majordom smotao pergament, koji je trenutak kasnije nestao
u njegovoj sutani. Zatim je posegnuo za fiolom.
,,Dođite, Eminencije”, reče on okrenuvši se biskupima, „vrijeme je.”
Nijedan Afru nije udostojao ni pogleda.

Oko podneva se posebni poslanik Pietro de Tortosa vratio s čitanja presude na

koju je bio pozvan kao predstavnik napuljskog kralja. Činio se utučenim.
Pretpostavivši da se de Tortosa opet napio, Afra se htjela šutke prošuljati
pored njega na stepeništu, no tada je primijetila njegov bijesni pogled i upitala
ga što je razlog njegove ljutnje.
„Osuđen je na smrt”, protisnuo je Pietro de Tortosa.
„Tko?”
„Jan Hus, osuđen je na lomaču.”
„Ali, to nije moguće! Sigurno se varate. Jan Hus je morao biti oslobođen!
Posve sam sigurna.”
Poslanik je nevoljko zavrtio glavom. „Draga moja, vlastitim sam očima
vidio i vlastitim ušima čuo kako je biskup od Concordije pred kraljem
Zigmundom pročitao smrtnu presudu i završio s riječima: ‘Predajemo tvoju dušu
vragu. Njegovo smrtno tijelo neodložno treba spaliti.’ Ne mislite valjda da sam
sve to sanjao?”
„Ali, to ne može biti”, promucala je užasnuto Afra. „Obećao mi je sam
Papa, a tri velikodostojnika su se zaklela na Bibliju!”
Pietro de Tortosa, koji nije shvatio što je htjela reći, uhvatio ju je za
zapešće i izgurao je na ulicu. Uzbuđeno je pokazao prema sjeveru, gdje se u
nebo uzdizao crni dim: „Bog neka se smiluje njegovoj jadnoj duši!” rekao je.
Bio je to prvi put da je poslanik pokazao vjeru u Boga.
Afri su niz obraze potekle suze. Suze bespomoćnog bijesa. Nije se mogla
sabrati. Bijes ju je poveo u pravcu glavnog trga. Prolaznike u uskim uličicama
vidjela je kao kroz maglu. Bez daha je stigla do biskupove rezidencije, ispred
koje se naguravala svjetina.

31
Krivotvorina
 Šakama se probijala kroz bučnu rulju koja je klela. Povici poput „Izdajice!”
i „Ne bi trebao gorjeti Jan Hus, nego vi!” bivali su sve glasniji.
„Pustite me da prođem. Moram vidjeti Papu!” povikala je Afra
helebardistima koji su joj prepriječili put. Jedan od plaćenika ju je prepoznao i
nasmijao se: „Došla si prekasno, djevojko. Danas ništa od...”, dvosmisleno je
napravio gestu rukom. „Ali u gradu ima još dovoljno kardinala i monsinjora.”
Afra je prešutjela njegovu drsku upadicu. „Kako to mislite da sam došla
prekasno?”
„To znači da je Papa, dok se u katedrali čitala presuda Janu Husu, napustio
Konstanz prerušen u plaćenika. Već je na putu u Schaffhausen k svome pristaši,
vojvodi Fridriku Austrijskom. Ne zna se ni zašto ni zbog čega je tako naprasno
otišao.”
Afra je kao skamenjena zurila u njega. Bila je posve izgubljena. Iznenada
joj je izletjelo: „Zakleli su se Svevišnjem Bogu da će ga poštedjeti! Svemogući
Bože, zašto to dopuštaš?”
Okupljeni znatiželjnici koji su načuli njihov razgovor bili su zbunjeni
Afrinim riječima i posprdno su se okrenuli od nje. U gradu je bilo odviše
osobenjaka i čudaka da bi bilo vrijedno obazirati se na svakog.
Pognute glave, potištena i obeshrabrena, Afra se vratila kući. Kada se
uspela stepenicama koje su vodile do njene sobe, učinilo joj se da joj se priviđa:
kao da su njene želje iznenada postale stvarnost.
Na stepenicama je sjedio Ulrich von Ensingen i, podbočivši glavu rukom,
čekao. Šutio je, čak i kada su im se lica posve približila i kada je u polutami
stepeništa ugledao njene suzne oči. Oklijevajući ju je uhvatio za ruku, u strahu
da ga ne odgurne od sebe.
No, Afra ne samo da ga nije odgurnula od sebe, već mu je čvrsto stisnula
ruku i uhvatila se za njega kao utopljenik za slamku. I tako su oboje dugo šutjeli.
„Gotovo je”, prošaptala je naposljetku Afra. „Napokon je sve gotovo.”
Ulrich nije shvatio njene riječi. Samo je naslućivao da je govorila o
pergamentu. Nije se usudio ništa pitati. Ne u tom trenutku.
Oklijevajući ju je potom privukao u zagrljaj, a ona mu je uzvratila nježnost.
„Milanski nadbiskup mi je ponudio posao, da završim katedralu. Dao sam
mu riječ. Sutra bih već trebao krenuti. Hoćeš li poći sa mnom? Kao moja žena?”
Afra ga je dugo gledala. Zatim je šutke kimnula.

Istovremeno su se putnička kola sa šesteropregom, koja je vojvoda Fridrik

poslao Papi, lijevom obalom Rajne bližila Schafffiausenu. Kočijaši su primili
naredbu da izvedu sve raspoložive konje i da papu Ivana i njegova majordoma
što prije odvezu u Schafffiausen. Tamo će Njegova Svetost neko vrijeme biti
sigurna. Jer, kardinalski je kolegij već odlučio da je njegovu pontifikatu
odzvonilo.
 Vojvoda je odabrao neugledna putnička kola s tamnim, isprljanim
platnenim krovom. Nitko u selima na putu nije smio posumnjati da se u kolima
skrivao papa Ivan. Nije bilo čak ni prednjeg prozora kroz koji bi majordom od
kočijaša mogao zatražiti da uspori kola, a Njegovoj je Svetosti bilo mučno od
prebrze vožnje.
Papa Ivan se jednom rukom čvrsto držao za grubu, netapeciranu klupu –
nije pamtio kada je njegova posvećena stražnjica posljednji put tako patila – a u
drugoj je ruci, poput najdragocjenijeg blaga, držao pergament. Bartolommeo je
bio zaokupljen pokušajima da triješćem za potpaljivanje zapali plamen.
Nedugo prije njihova bijega, monsinjor je zapis pergamenta učinio
vidljivim i pročitao ga svome gospodaru. Do trenutka kada papa Ivan nije znao
što je točno skrivao tajanstveni pergament, oči su mu trijumfalno blistale. No –
otada – bio je blijed kao krpa.
„Hajde već jednom, prokleti Sotonin slugo!” nestrpljivo je kleo.
No, majordom, koji nije bio vješt u profanim stvarima kao što je bilo
paljenje vatre, jednostavno nije uspijevao zapaliti vatru.
Tada se okušao papa Ivan, jer ipak je on nekoć bio gusar, i na njegovu se
triješću odmah pojavio plamičak. Isprva stidljivo, a onda, praćen vjetrom, sve
jače, sve dok se nije rasplamsao u goruću baklju.
Papa Ivan je svom majordomu naložio da drži baklju, a on je razmotao
pergament i prinio ga vatri.
„Prokletstvo, zašto ne gori?” povikao je nestrpljivo.
„Budite strpljivi, Svetosti. Čak i proklete duše u vatri paklenoj neko
vrijeme tinjaju dok vatra ne zahvati njihove grijehe.”
„Nonsens?” prosiktao je Ivan.
Iznenada se dogodilo neobjašnjivo: pergament je šišteći iskočio iz vatre i
zapalio platneni krov kola. Trenutak kasnije, kola su bila u plamenu.
Kad je kočijaš primijetio vatru, bilo je prekasno za gašenje. Kočijaši su
skočili s kola, kao i monsinjor, kojega je u stopu slijedio papa Ivan. Kao da ih
gone vrazi, konji su kamenim putem pojurili prema Schaffhausenu.
Papa Ivan se četveronoške popeo na zemljani humak pored ceste. S mukom
se uspravio i borio za zrak. U svojoj posvećenoj desnoj šaci skrivao je hrpicu
crnog pepela.
Okviri ovoga povijesnog romana nisu plod autorove mašte, već povijesne
činjenice.

KONSTANTINOVA DAROVNICA (Constitutum Constantini), prema kojoj je

rimski car Konstantin (306.-337.) darovao svjetovnu i duhovnu vlast nad
zapadnim dijelom carstva papi Silvestru (314.-355.), stvarni je povijesni
dokument. Međutim, isprava koja se u srednjem vijeku smatrala
vjerodostojnom, temelji se na krivotvorini koju je, prema današnjim saznanjima,
vjerojatno po naredbi pape Hadrijana II (867.-872.) napisao jedan monah. Već u
14. stoljeću pojavile su se prve sumnje u vjerodostojnost pergamenta; prije
svega zbog nepodudarnosti latinskoga pisma s onime koje se koristilo u vrijeme
kada je isprava navodno nastala, ali i zbog navođenja određenih događaja koji su
se dogodili tek stoljećima kasnije. Crkva je branila vjerodostojnost pergamenta
sve do 19. stoljeća. Danas se krivotvorina smatra dokazanom.

PAPA IVAN XXIII (1410.-1415.) stvarna je povijesna ličnost, kao i njegovi

protupape Benedikt XIII. i Grgur XIII. Srednjovjekovni povjesničari ostavili su
svjedočanstvo o nemoralnome i sramotnome životu pape Ivana; životu koji
nadilazi maštu bilo kojeg pisca. Njegova je Svetost spavala sa ženom svoga
brata i živjela sa sestrom napuljskoga kardinala. Mlade je klerike u zamjenu za
ljubavničke usluge postavljao za opate bogatih samostana, a tri stotine redovnica
iz Bologne njegovom su zaslugom život provele u sramoti.

Isto tako, papa Ivan XXIII zaista je sazvao KONCIL U KONSTANZU (1414.-
1418.), na kojemu se, barem službeno, razmatrao problem raskola crkve i na
kojemu je JAN HUS osuđen kao heretik. Iz do danas nerazjašnjenih razloga,
papa Ivan je pod okriljem noći iz Konstanza naprasno pobjegao; kasnije je bio
uhićen, svrgnut i utamničen. Crkva je tek u novije vrijeme pokušala izbrisati
sjećanje na toga Papu kada se Angelo Roncalli nazvao imenom Ivan XXIII
(1958.-1963.), kao da prvoga Ivana XXIII nije ni bilo.

JAN HUS, prvi rektor Sveučilišta u Pragu, koji se usprotivio sekularizaciji klera,
dobio je jamstvo od kralja Zigmunda da, ako se pojavi na Koncilu, ni u kojem
slučaju neće biti osuđen na smrt. No ipak, na Koncilu je bio uhićen i spaljen na
lomači.

HISTERIJE UZROKOVANE STRAHOM OD VRAGA, kao što su ovdje

opisane, u srednjem vijeku nisu bile rijetkost i imale su zastrašujuće posljedice.
Takve masovne histerije nama su danas neshvatljive. Raširena je bila i histerija
uslijed koje su ljudi plesali sve dok ne bi pali mrtvi ili u nesvijest.

ULRICH VON ENSINGEN je doista živio. Rođen je 1359., a umro 1419. U

Strasbourgu. Zbog svojih gigantskih tornjeva glasio je za čudaka i najslavnijeg
arhitekta svojega vremena. Katedralu u Ulmu izgradio je do njene današnje
visine i započeo je izgradnju tornja katedrale u Strasbourgu. Istodobno je radio
na milanskoj katedrali.

Prava junakinja romana, lijepa AFRA, posve je fiktivan lik. Fikcija je i

ZABORAVLJENI PERGAMENT, koji je tvorac CONSTITUTUMA
CONSTANTINIJA, želeći okajati dušu, navodno sastavio na samrti. No, nije li
se sve doista moglo tako dogoditi?
Bog neka oprosti autoru.

kokica