Professional Documents
Culture Documents
Kulturno-Historijski Spomenici Gorskog Kotara I Ogulinsko-Plaščanske Zavale PDF
Kulturno-Historijski Spomenici Gorskog Kotara I Ogulinsko-Plaščanske Zavale PDF
Za izdavača:
Prof. dr. Milorad Pupovac
Grafičko oblikovanje:
Finale: dizajnvideozvuk
Lektor i korektor:
Mladen Škiljan
Štampa:
Grafocentar
Izdavač:
Srpsko narodno vijeće
Knjiga je izdana uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske
i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.
Fotografije:
Filip Škiljan, Krešimir Regan, Nenad Milčić, Sanjin Mihelić
Recenzenti:
Prof. dr. Aleksandar Durman, prof. dr. Stašo Forenbaher, dr. sc. Krešimir Regan,
viši znanstveni suradnik
Zagreb, 2012.
ISBN 978-953-7442-10-1
F i l i p Š k i l j a n
Kulturno-historijski spomenici
i
Ogulinsko-plašcanske
zavale
G
orski kotar i Ogulinsko-plaščanska zavala nalaze se na sko-plaščansku zavalu također nije lako odrediti. Ona se naime
području zapadne Hrvatske. Na sjeveru je međa Gorskog prostire sjeverno, južno i istočno od Ogulina. Na sjeveru se nalaze
kotara istovjetna s linijom državne granice između Hrvat- sela oko Tounja i Donjih Dubrava u kojima stanovništvo najčešće
ske i Slovenije. U najvećem svojem dijelu ta se granica podudara s govori da su Kordunaši ili Ličani, iako geografski ne pripadaju niti
tokom rijeke Kupe i rječice Čabranke. Radi se o povijesnoj granici jednom od tih prostora. Kordun, naime, počinje istočno od rijeka
koja postoji od 17. stoljeća i koja je u vrijeme Habsburške Mo- Mrežnice i Tounjčice, pa stoga iz općine Tounj jedino naselja Ka-
narhije dijelila pokrajinu Kranjsku od Hrvatske, kasnije, ujedno i menica Skradnička i Tržić Tounjski možemo geografski smatrati
austrijski dio od ugarskog dijela Monarhije. U vrijeme Kraljevine Kordunom. Lika, dakako, počinje tek od Velike i Male Kapele, pa to
Jugoslavije Kupa je granica između Dravske i Primorske banovine. područje također ne možemo smatrati Likom. Zato je najlogičnije
Na zapadu, od izvora Čabranke preko Prezida, Čabarske police i da taj kraj smatramo prijelaznim područjem između Karlovačkog
prijelaznih područja prema Klani, granica između Hrvatske i Slove- pokuplja, Korduna i Ogulinsko-plaščanske zavale. Granica s Karlo-
nije ide po gorskim vrhovima nenastanjenog zapadnog dijela vačkim pokupljem počinje južno od Generalskog Stola i Bosiljeva.
čabarskog kraja. I ta je granica povijesna, a brojne udoline i gorski Južna granica prema Lici jasno je određena planinskim sklopovima
pašnjaci predstavljaju graničnu zonu između hrvatskog gorskog Male i Velike Kapele, a granica na jugoistoku omeđena je krajem
bloka i slovenskog Snežnika. Sve do kotlinskog proširenja Guman- Plašćanskog polja, tj. granicom općina Plaški i Saborsko. Općina
ce, malo sjevernije od Klane, međa Gorskog kotara se podudara s Saborsko, iako po svim karakteristikama lička općina (o čemu
granicom između Slovenije i Hrvatske, a potom s granicom grad- svjedoči i pridjevak lička uz ime naselja Jesenica), ipak je od Like
skog čabarskog područja s klanskim krajem (koji pripada prijelaz- odijeljena planinskim spletom Male Kapele. Granica između Plaš-
noj zoni prema Hrvatskom primorju). Granica koja otuda ide pre- čanske udoline i Korduna povučena je planinskim lancima izme-
ma Hrvatskom primorju (tj. Kvarneru), vrlo je izrazita. U tom kraju đu Plaščanskog polja i izvora rijeke Mrežnice, gdje je danas u po-
su osobito istaknute različitosti između kontinentalne (gorske) i tpunosti nenaseljeno područje koje zauzima Vojni poligon Eugen
mediteranske klime. Granica se poklapa s nekadašnjim graničnim Kvaternik. Ovaj pregled spomenika Gorskog kotara i Ogulinsko-
područjem između općina Rijeka i Crikvenica s jedne strane i opć- plaš-čanske zavale obuhvaća spomenike na području današnjih
ina Delnice i Čabar s druge strane. Tako granica prolazi vrhom gradova Vrbovsko, Delnice, Čabar i Ogulin te općina Josipdol, To-
planine Obruč (1376 m n.v.), pa preko Platka na Gornje Jelenje i na unj, Plaški, Saborsko, Fužine, Lokve, Mrkopalj, Skrad, Brod Mora-
vrh Tuhobića (1106 metara n.v.) te na gorskom prijelazu između vice i Ravna Gora.
Zlobina i Benkovca, nastavlja prema Viševici (1428 m n.v.) i Ban-
skim vratima (1083 m n.v). Neki geografi smatraju da se granice
Gorskog kotara znatno više približavaju na tim mjestima moru, tj.
da zadiru duboko u riječko i crikveničko područje. Tako Radovan
Pavić smatra da Gorski kotar počinje odmah iznad Grobničkog
polja, Kamenjaka, Huma, Draževskog vrha, predjela iznad Vino-
dolske udoline, Alana i Krivog Puta. Na istoku Gorski se kotar do-
diruje s Ogulinsko-plaščanskom udolinom i Karlovačkim pokup-
ljem. Granica ide od Zdihova preko Liplja i Osojnika na Ljubošinu, a
kraj oko Ponikava, Trošmarije i Goljaka predstavlja prijelaznu zonu
između Ogulinsko-plaščanske udoline, Karlovačkog pokuplja i
Gorskog kotara. Granica od Ljubošine prema Ogulinsko-plaščan-
skoj zavali nastavlja se padinama Kleka preko Modruškog zagorja
do Modruša. Jugoistočna granica Gorskog kotara završava na
Rudolfinskoj cesti između Ogulina i Novog Vinodolskog. Prostor
Drežnice, Jasenka i Krakara zasebno je područje koje gravitira i Lici
i Gorskom kotaru, pa je stoga vrlo teško odrediti njegovu geograf-
sku pripadnost. O graničnosti drežničkog kraja govori i činjenica
Goljaku (špiljsko naselje), Gojačku glavicu u Goljaku, Gračac u
Kratak pregled povijesti Gorskog kotara
Puškarićima, Trsište u Trošmariji, Plašku glavu kod Blata, Treskavac
i Ogulinsko-plaščanske zavale iznad Careva Polja, Rudine kod Josipdola, Glavicu i Samačku glavi-
cu u Modrušu, Veliku Viničicu kod Skradnika, Malu Metaljku kod
1
Trojvrha, Hajdučku pećinu kod Tounja (špiljsko naselje) i druge.
Prapovijesni period Brojnost ovih lokaliteta ukazuje na važnost ovog područja u
prapovijesti, ponajprije zbog svojeg geostrateškog položaja
6
7
O
povlastici nisu dužni, ni na jednoj mitnici, dok putuju sa svojom gulinsko-plaščansko područje bilo je tijekom 15., a po-
robom prema moru, plaćati tridesetnicu. Među utvrđenim gra- sebno u 16. stoljeću, meta raznih turskih napada, dok je
dovima i njihovim podgrađima u kojima su vlasnici naplaćivali Gorski kotar, koji je bio udaljeniji od graničnog pojasa, bio
tridesetnicu navode se Lukovdol, Moravice, Delnice, Lokve, Vr- znatno više pošteđen. Prve snažnije osmanske provale u ogulinski
bovsko i Brod. U tim su mjestima Frankopani naplaćivali od za- kraj bile su sredinom 15. stoljeća. Preseljavanje Krbavske biskupije
grebačkih trgovaca porez na promet. Iz Modruškog urbara, koji u Modruš i djelovanje Modruške biskupije u drugoj polovici 15.
nosi kao godinu nastanka 1486., vidljivo je da su se Ljubošina, stoljeća ukazuje na blizinu Osmanlija koji su krajem 15. stoljeća
Gomirje i Lukovdol nalazili u granicama modruške župe. Za ostala zauzeli Liku i Krbavu. Iste godine kada se zbila bitka na Krbavskom
naselja Gorskog kotara nije navedeno da su unutar granica župe, polju, 1493., Osmanlije su poharali Modruš i okolicu, a pop Petar
Vidaković piše kako te godine "bi rasap Modruše". Nakon "rasapa
3 M. Kruhek, "Od doseljenja Hrvata do propasti Zrinskih i Frankopana (do 1670)" u: Gorski kotar, Delnice
1981, 47-56; M. Kruhek, "Modruš – feudalni utvrđeni i biskupski grad" u: Ogulin: povijesna i kulturna baš- Modruše", život se polako seli u novoizgrađenu utvrdu Ogulin,
tina, Ogulin 2000, 37-67; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007; M. Kruhek, "Postanak i razvitak koja je bila dalje od granice, pa stoga i manje izložena osman-
naselja i život naroda u prošlosti" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 281-309.
lijskim napadima. Čini se da je ogulinska utvrda sagrađena 1500. ljenih seoskih imanja bježali u veća središta, pa je u Gerovu tako
godine. Ogulinski varoš (naselje oko utvrde) prvi se put spominje bilo nastanjeno 17 kmetova iz okolnih osamljenih zaselaka koji su
1558. godine. Ogulin je već 1553. dospio u kraljevske ruke. Naime, iz straha pred razbojnicima, Osmanlijama i turskim uhodama po-
za obranu od Osmanlija trebalo je osigurati ljudstvo kojeg hrvatski bjegli u Gerovo. U 16. stoljeću dolazi do osipanja porodice Fran-
velikaši nisu imali. Nekoliko godina kasnije osnovana je i Ogulinska kopana. Osmanlije su zauzeli velik broj frankopanskih posjeda, pa
kapetanija. Ogulinski varoš je u to vrijeme imao svega 37 stanov- je Stjepan Frankopan Ozaljski sklopio s Nikolom Zrinskim Siget-
nika. Ogulinu je 1557. podloženo šest utvrda: Modruš, Plaški, Sve- skim, svojim šurjakom, dogovor o međusobnoj pomoći i nasljed-
tice (Oštarije), Sveti Juraj, Tounjska Peć (Tounj) i Ključ. Lička Jese- stvu. Nakon njegove smrti 1572. godine Frankopanima je ostao
nica je u to vrijeme pod upravom Senjske kapetanije. Grad Ogulin Vinodol, Zvečaj, Novigrad na Dobri, Bosiljevo i Lukovdol, ali po-
je tada imao dva topa, pet mužara, trideset i jednu pušku naslo- sjedi Brod na Kupi i čabarsko područje pripali su Zrinskima.
njaču i deset dugih pušaka. Godine 1563. u ogulinskoj utvrdi je U drugoj polovici 16. i prvoj polovici 17. stoljeća više ne-
svega dvadeset vojnika, pa je general Lenković tražio da se utvrda ma toliko osmanlijskih upada na područje Gorskog kotara. Ipak,
pojača sa još trideset vojnika. Ogulin se u 16. i 17. stoljeću zbog pojedina su naselja u potpunosti opustjela tijekom ratnih godina,
svoje obrambene uloge nazivao ključem Kranjske. Vojska Ogulin- pa ih je trebalo ponovno naseliti. Takav je slučaj bio s Ličem, koji je
ske kapetanije, koja je osnovana najkasnije 1570. godine, brojila je bio nastanjen još 1477. godine. Nakon poraza vojske na Krbav-
šezdeset i dva vojnika, a Ogulin je bio glavna raskrsnica za razno- skom polju 1493. selo je u potpunosti opustjelo, pa je čitavo 16.
šenje krajiške pošte. stoljeće bilo nenastanjeno. Tek 1605. oko 700 stanovnika iz okolice
Iako rjeđi nego na ogulinskom graničnom području, po- Zemunika kod Zadra koji je bio u to vrijeme pod osmanlijskom
jedini osmanlijski pljačkaški pohodi nisu mimoišli Gorski kotar, pa vlašću preselilo je u Lič, a iste godine u Lič je došlo još pedesetak
su Osmanlije više puta popalili goranska naselja, a stanovništvo obitelji iz okolice Krmpota, sela koje se nalazilo na području da-
odvodili u roblje. Tako su Osmanlije tijekom 16. stoljeća nekoliko našnje Medviđe kod Obrovca. Ti su Vlasi, kako su ih nazivali lokalni
puta došli dolinom Kupe sve do Delnica, Lokava i Mrkoplja, a dru- starosjedilački stanovnici iako su novopridošlice bili katolici, za
gim putevima su dolazili do Liča, Fužina i Lokava, dok su preko svoje feudalne gospodare priznali Zrinske. U Liču je odmah po
Delnica i Broda dolazili do Čabra i granica Kranjske. Posebno su doseljenju novih stanovnika počelo organiziranje infrastrukture.
teški napadi na ova naselja bili 1522. i 1530. godine. Iako Osmanlije Tako je sagrađena crkva, a iznad sela i utvrda. Ličane su napadali
nisu zauzeli spomenuta naselja, znatan broj stanovnika odselio je Osmanlije, ali i novi kršćanski gospodari koji su od njih htjeli na-
u sigurnije krajeve (Kočevsko i Belu Krajinu). Čini se da su najo- praviti krajišnike, a koji su doznali da se jedan dio njih želi vratiti u
pustošeniji bili brodkupski i moravički kraj, a gospodarska struk- Tursku. Zbog feudalnih i vojnih pritisaka jedan dio novonasta-
tura bosiljevačkog vlastelinstva bila je u potpunosti uništena. Zbog njenog stanovništva prebjegao je na područje pod mletačkom
osmanlijskih napada više od polovice goranskog stanovništva
vlasti.
napustilo je svoje domove. Iz dokumenta o procjeni i zapljeni
Početkom 17. stoljeća oživjela je trgovina u goranskim
imanja Stjepana Frankopana Ozaljskog iz 1558. godine vidljivo je
mjestima. Tako je u Brodu bila mitnica gdje su trgovci iz Kranjske
kako su na području Lukovdola posjedi bili uglavnom zapušteni,
plaćali maltarinu prilikom prelaska preko Kupe, a sličnu mitnicu
jer su se stanovnici bojali provale Osmanlija ili turskih uhoda, koji
postavili su Zrinski i u Gerovu. Prilično teško su živjeli kmetovi pod
su se skrivali i lutali po šumama. Oko Moravica i Broda također nije
vlašću Zrinskih. Osim tlake, koju su kmetovi bili dužni davati, feu-
bilo dobro stanje. Ondje u zaseocima Osilnica, Brod i Moravice ima
dalni su im gospodari skučivali slobodu te su propisivali razne
tek 12 i po naseljenih kmetskih selišta. Vidljivo je također da je
vrste globa.
Gerovo, koje je u to vrijeme najveće mjesto Gorskog kotara, brojilo
30 kmetskih selišta. Uz osmanlijske napade, koji su u to vrijeme bili Na području istočnog Gorskog kotara veliki dio sela u
učestali, po šumama je, čini se, bilo i podosta razbojnika koji su potpunosti je opustio. Stoga su nakon minule osmanlijske opas-
pljačkali osamljena selišta i šumske radnike. Stoga, iako je kraj bio nosti vojne vlasti na posjede Frankopana naseljavale nove sta-
bogat drvom, stanovnici nisu imali mogućnosti iskorištavati ob- novnike. General Juraj Lenković naselio je tako 1599. godine Go-
ližnje šume. Vidljivo je, također, kako su brojni stanovnici iz osam- mirje. Ovaj put se radilo o doseljenicima koji su bili pravoslavne
vjeroispovijesti, a koji su se nedugo prije naselili u okolici Ogulina.
4 M. Kruhek, "Od doseljenja Hrvata do propasti Zrinskih i Frankopana (do 1670)" u: Gorski kotar, Delnice Lenković je zamolio Jurja Frankopana da primi novopridošlice u
1981, 47-56; M. Kruhek, "Modruš – feudalni utvrđeni i biskupski grad" u: Ogulin: povijesna i kulturna Gomirje, a Frankopan je na to morao pristati, budući da su ga kra-
baština, Ogulin 2000, 37-67; I. Karaman, "Pregled gospodarske povijesti – od XV do XX stoljeća" u: Gorski
kotar, Delnice 1981, 123-145; E. Laszowski, Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923. M. Magdić, Topografija i jiške vlasti dovele pred gotov čin. Lenković je novodoseljenicima
povijest Ogulina, Ogulin 1996; D. Kašić, Manastir Gomirje, povodom proslave 400-godišnjice osnivanja ma-
nastira, Beograd 1997; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007; M. Kruhek, "Postanak i razvitak
obećao i Moravice i Vrbovsko. Doseljenici u Gomirju su ubrzo došli
naselja i život naroda u prošlosti" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 281-309. u sukob s Frankopanima i Zrinskima (koji su tvrdili da je područje
8
9
Vrbovskog, Gomirja i Moravica njihovo). U sukobu su pokušavali sjeverozapadnog Gorskog kotara. Iz 1673. godine potječe do-
dokazati da su se oni u Gomirje naselili na potpuno praznu, ničiju kument u kojem stoji kako su u čabarskoj željezari radila 204 rad-
zemlju, na kojoj nije bilo niti jednog stanovnika. Feudalni gospo- nika. Uz rudarsku i ugljenarsku tradiciju vezane su Fužine, koje se
dari su bili protiv izuzimanja novodoseljenih pravoslavaca od spominju pod tim imenom tek 1648. godine. Njihov je razvoj
kmetskog položaja i protiv pretvaaranja novodoseljenika u vojnike najvjerojatnije zaustavljen uspostavljanjem željezare u Čabru, ku-
od strane krajiških vlasti. Iz spisa koji potječu iz 1603. vidljivo je da da su Zrinski preselili ugljenare i rudare iz Fužina i Liča.
se u Moravice i Vrbovsko tada naseljavaju nove obitelji pravoslava-
ca. Spor između Frankopana i naseljenih pravoslavaca riješen je tek Gorski kotar i Ogulinsko-plaščansko područje
1657. godine kada su Frankopani pristali da prime četverogodi- nakon Zrinsko-Frankopanske urote 5
šnju plaću novodoseljnih pravoslavaca u zamjenu za otkup zem-
N
ljišta na kojem su se novopridošlice naselili. Mrkopaljsko polje akon neuspjele urote, Zrinski i Frankopani nestaju s po-
naselili su pridošlice iz čitave Bosne i Hercegovine te pojedinih litičke pozornice u Hrvatskoj, a nova komorska uprava u
predjela Cazinske krajine 1603. godine. Tada su nastala sela Tuk i Gorskom kotaru ostaje i dalje feudalna. Nestankom Zrin-
Begovo Razdolje. Begovo Razdolje nastalo je na jednoj velikoj skih i Frankopana dolazi do žestokih sukoba između domaćeg
poljani, usred Bjelolasice. Oba su naselja pripadala Ogulinskoj plemstva, Ugarske kraljevske komore, Austrijske dvorske komo-
regimenti. Istovremeno je naseljavano i ogulinsko područje. Oko re i krajiških vlasti. Jedino je brodsko vlastelinstvo zadržao Adam
1606. Nikola Frankopan dozvoljava pravoslavnim doseljenicima Zrinski koji je umro 1727. godine. Severinsko vlastelinstvo je nakon
da se nasele na području Ponikava i Dubrava. Naseljavanje Du- zapljene držala Komora do 1682. godine, kada kralj Leopold grad
brava i Ponikava ponovljeno je i 1641. Na područje Plaškog pra- Severin i dio vlastelinstva daje grofu Franji Oršiću. Oršići su grad
voslavni pristižu u više navrata, a najmasovnija doseljavanja su Severin i vlastelinstvo držali do 1823. godine, kada su ga prodali
bila 1609., 1639. i 1666. Godine 1632. naseljeni su Drežnica i Ja- Ambrozu Vranicaniju Dobrinoviću. Bosiljevsko vlastelinstvo bilo je
senak, a 1639. Vitunj. Tržić je nastanjen 1687., Otok 1684., a Lička u vlasništvu Komore. General Herberstein uspio je za Vojnu krajinu
Jesenica 1690. godine. Godine 1622. Vuk II Krsto Frankopan Tr-
od toga vlastelinstva otrgnuti sela Erdelj, Ponikve, Dubrave i Vitunj
žački oslobodio je svake obaveze prema Frankopanima Ogulince
na današnjem dugoreškom i ogulinskom području. Ostatak vlas-
zbog herojskih borbi protiv Osmanlija Početkom 17. stoljeća na-
telinstva dobio je ban Nikola Erdödy, a nakon 1710. godine prešlo
staju današnje Delnice, koje su u srednjem vijeku bile smještene na
je ženidbenim vezama obitelji Auersperg. Karlo Auersperg imanje
prostoru današnjih Lučica, zapadno od Delnica. Naime, stare su
je založio Ignjatu Vojkoviću, a 1759. godine prodao ga njegovoj
Delnice u potpunosti uništene i raseljene 1585. godine, nakon
ženi Ani Mariji de Poczi. Od Auersperga, u čijem je posjedu još
jednog osmanlijskog napada. Početkom 17. stoljeća, novi nase-
jednom nakratko Bosiljevo, kupuju ga Nugenti. Čabarsko vlaste-
ljenici, ali i starosjedioci i njihovi potomci, podigli su novo naselje
linstvo je pod upravom Ugarske komore do 1692., kada prelazi u
malo istočnije od starih Delnica, na prostoru uz prometnicu prema
ruke Nutarnjoaustrijske komore. Čabarski rudnici i željezarske ra-
Brodu na Kupi. Razvijaju se i današnje Brod Moravice, koje imaju
dionice pripadaju od 1747. godine pod Rudarsko nadzorništvo u
velik toranj – kulu, koja je kasnije pretvorena u crkveni zvonik. Gor-
Idriji. To traje sve do 1787., kada je prekinuta rudarska aktivnost u
nje Moravice (Brod Moravice) i Donje Moravice (nekadašnje Srp-
Čabru, a upravu nad Čabrom nakratko preuzima Ugarska komora.
ske Moravice) dolazile su u međusobne sukobe, budući da su u
Kralj Franjo II daje Čabar 1797. godine Matiji Paraviću, a poslije
Donjim Moravicama bili nastanjeni pravoslavci koji su bili u su-
1866. čabarsko vlastelinstvo ženidbenim vezama postaje posjed
kobu s feudalnim vlasnicima Gornjih Moravica – Zrinskima. Nase-
mađarske obitelji Ghyczy.
lje Čabar je djelo Petra Zrinskog, nakon što je u okolici otkrivena
Ogulinsko-plaščansko područje, koje se nalazilo unutar
željezna rudača. Razdoblje formiranja ovoga naselja možemo
staviti između 1642. i 1663. godine. Petar Zrinski je nakon otkrića Vojne krajine, bilo je u 18. stoljeću podijeljeno na pukovnije. Ogu-
željezne rudače, naselio Čabar kmetovima iz susjednih goranskih linska pukovnija imala je 12 kumpanija. Kumpanije su imale svoja
sela i majstorima (ali i kmetovima) iz Kranjske. Tako je uz formiranje sjedišta u Modrušu, Oštarijama, Ogulinu, Plaškom, Tounju, Dubra-
naselja u Čabru, počelo formiranje i oživljavanje okolnih naselja. 5 M. Pandžić, "Doba tuđinske uprave i pojačanog gospodarskog izrabljivanja (1670. – 1860.)" u: Gorski
kotar, Delnice 1981, 57-78; I. Karaman, "Pregled gospodarske povijesti – od XV do XX stoljeća" u: Gorski
Kmetovi u okolnim naseljima bili su u najvećoj mjeri drvosječe, kotar, Delnice 1981, 123-145; E. Laszowski, Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923. M. Magdić, Topografija i
ugljenari, prijevoznici i sluge čabarskog željezarskog pothvata. povijest Ogulina, Ogulin 1996; J. Paver, "Od pada Bachovog apsolutizma do sloma Austro-Ugarske Mo-
narhije i nastanka Države Slovenaca, Hrvata i Srba (1860. – 1918.)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 79-89; I.
Koliko je Čabar brzo rastao, ukazuje i činjenica da je već 1663. go- Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a; R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935; S.
Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007; M. Kruhek, "Postanak i razvitak naselja i život naroda u
dine uređena samostalna čabarska župa. Nakon te godine Čabar prošlosti" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 281-309; R. Chylak, "Prometnice" u: Gorski kotar, Delnice 1981,
pomalo istiskuje staro središte Gerovo i postaje novim centrom 165-175; V. Mance, "Školstvo i prosvjeta" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 147-163.
vama, Krmpotama, Brinju, Jezeranama, Drežniku, Rakovici i Primiš- Ledenica, a dužina joj iznosi 135 kilometara, dok je Jozefinska
lju. cesta, koja prolazi ogulinskim područjem preko Tounja i Josip-
Najveći dio Gorskog kotara došao je 1727. godine pod dola do Senja podignuta između 1775. i 1779. godine, nakon pro-
vlast španjolskog grofa Rajmunda Vilane de Perlas koji je svoje laska Josipa II. ovim krajevima. Na jednom mjestu, na prelasku
posjede u južnoj Italiji zamijenio za posjede u Gorskom kotaru. preko Kapele, Josip II: je skoro pao s konja, pa je odlučio da se
Njegova eksploatacija goranskog stanovništva bila je još okrutnija uredi moderna cesta koja će povezivati Karlovac i Senj preko Jo-
nego u vrijeme Zrinskih i Frankopana. Međutim, on također po- sipdola. Uz nove prometnice nastala su i nova naselja. Kad je kroz
kreće i produkciju stakla u naselju Perlasdorf kraj današnjeg Crnog Ravnu Goru 1732. godine prošla karolinska cesta, ondje se nase-
Luga. Ondašnja staklana nije bila duga vijeka. Radila je između lilo mnogo obitelji iz Hrvatskog primorja, Kranjske, Češke i Slo-
1729. i 1737. godine. Nešto je dugotrajnija bila staklana u Sušici vačke. Istovremeno u Vrbovsko stiže mnogo obitelji iz Češke i Slo-
koja je radila s prekidima između 1766. i 1811. godine. U vrijeme vačke, pa je u to vrijeme u mjestu bio kapelan koji je služio mise na
obitelji Batthyány, koji su posjede u Gorskom kotaru dobili 1766. češkom jeziku. Slično je bilo i u Mrkoplju. Godine 1766. Vojna je
godine, osnivane su željezare u Crnom Lugu i Brodu. U vrijeme krajina, kroz čije je područje prolazila Karolina, ustupila te predjele
gradnje peći za taljenje željeza u Crnom Lugu 1779. godine nastaje u tzv. trgovinsko vlastelinstvo. U Vojnoj krajini su tada ostala samo
novo naselje Crni Lug. Odatle je sirovo željezo prevažano u Malu naselja Begovo Razdolje, Tuk Mrkopaljski i Gomirje s Ljubošinom.
Lešnicu, kasnije nazvanu Homer, gdje je bio uređen Hammer, za- Ta su naselja pripadala Ogulinskoj regimenti. Tršćanska trgovin-
pravo kovačnica za preradu sirovog željeza. ska uprava je tada izradila tri urbara za najveća mjesta na karo-
U 18. stoljeću se grade velike prometnice kroz Gorski linskoj cesti – za Mrkopalj, za Ravnu Goru i za Vrbovsko.
kotar. Do tada su postojale stare frankopanske prometnice Mrzla Mrkopalj je u to vrijeme brojao 297 stanovnika, Ravna
Vodica – Crni Lug – Gerovo i Delnice – Brod na Kupi i prometnica Gora 66 stanovnika, Stara Sušica 97 stanovnika, a Vrbovsko 233
koju su sagradili Zrinski, Gerovo-Mali Lug – Čabar-Prezid, te da- stanovnika. Godine 1769. u Severinu je bilo tek šest kuća, u Lu-
kako, glavna prometnica koja je vodila od Karlovca preko Lukov- kovdolu 46 kuća, Brod Moravicama 26 kuća, Podstenama 9 kuća,
dola, Brod Moravica i Broda na Kupi prema Čabru. Od Lokava je Brodu na Kupi 12 kuća, a u Velikoj Lešnici 14 kuća. Istih godina na
put vodio preko Liča i Fužina na crikveničko primorje, a drugi preko području Čabra bilo je 24 sela i zaselka, a u fužinarskom kraju kra-
Mrzle Vodice i Gornjeg Jelenja na Grobnik i Trsat. Nove, moderne jem 18. stoljeća u Fužinama je bilo 73 kuće, u Belom Selu 6, u Liču
prometnice se grade u 18. stoljeću. Gradnja Karoline započeta je 56 kuća, u Lokvama 41 kuća, a u Brestovoj Drazi 5 kuća. Od 1774.
1726. godine, a dovršena je 1732. za vrijeme vladavine Karla VI, po do 1778. nastala su sela Benkovac, Pod Sljemenom i Slavica, a ka-
kojem je dobila i ime. Bila je dugačka 106 kilometara (između Kar- snije Sunger i Vrata. Carskim poveljama Josipa II. Mrkopalj, Ravna
lovca i Hreljina), ali se toliko štedjelo pri njezinoj gradnji da je ona Gora i Vrbovsko su dobili status povlaštenih slobodnih kraljev-
već 1830. godine morala biti u velikoj mjeri rekonstruirana, a dje- skih trgovišta. Nakon gradnje Lujzijane početkom 19. stoljeća. raz-
lomično i nanovo povučena. Kraljevsko ugarsko poveljeno društvo vijaju se Delnice, Mrzla Vodica, Lokve, Skrad, Severin, a nastaju i
za prekope i brodarstvo razmatralo je mogućnost da omogući nova naselja kao npr. Sopač, Dobra i Stubica.
riječni prijevoz Kupom od Karlovca do Broda na Kupi, a odande da Carica Marija Terezija je 9. kolovoza 1776. godine us-
do mora sagradi kvalitetnu prometnicu, ali to zbog velikih troš- postavila Severinsku županiju. Prema odredbama Marije Terezije
kova nije učinjeno. Neuspješna, iako definitivno najkraća, Karolin- Severinska županija je obuhvaćala područje koje se nalazilo sje-
ška cesta trebala je biti zamijenjena novom i kvalitetnijom pro- verno i zapadno od Karolinske ceste. No već sljedeće godine žu-
metnicom. Zato je osnovano dioničko društvo za gradnju takve paniji su pripojena i naselja na Karolinskoj cesti. Tako je Severinska
ceste. Uz zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca članovi županija obuhvatila sve nekadašnje frankopanske i zrinske po-
društva su bili knezovi Lichtenstein, Esterhazy, grofovi Erdödy, sjede u Gorskom kotaru i Primorju. Na sjeveru i zapadu bila je
Harrach i Batthyány. Društvo se obavezalo da sagradi cestu i da na omeđena rijekama Čabrankom i Kupom, na istoku Karlovačkim
njoj ubire maltarinu pedeset godina. Cesta je izgrađena po pro- generalatom (dakle Vojnom krajinom), a na jugu Jadranskim mo-
jektu generala Filipa Vukasovića od Rijeke do Netretića između rem od Rijeke do Senja. Severinska županija se isprva sastojala od
1803. i 1809. godine. Car Franjo I. dozvolio je da se ceste nazove dvaju kotara – Primorskog i Kupskog. Međutim, Hrvatsko kralje-
Via Ludovicea po njegovoj supruzi Mariji Ludovici. Nakon francus- vinsko vijeće zatražilo je da se 1778. godine osnuje i treći kotar –
kog zauzimanja ovih krajeva cesta je završena po projektu kape- Gorski kotar. U Primorski kotar pripadala su naselja Lič, Fužine i
tana Charpentiera. Cesta između Karlovca i Rijeke bila je duga 141 Lokve od goranskih naselja. Gorski kotar je obuhvaćao Čabar,
kilometar. Rudolfina je prometnica koja je sagrađena 1874. godine Brod, Delnice, Ravnu Goru, Sušicu, Mrkopalj, a pod Kupski kotar su
između Karlovca i Novog Vinodolskog, preko Ogulina, Jasenka i pripadala mjesta oko Bosiljeva, Severin i Lukovdol. Novouspos-
10
11
tavljena županija nije dugo trajala – već ju je 16. ožujka 1785. go- jer nije zadovoljavao propis da mora imati najmanje 16000 sta-
dine ukinuo Josip II. Početkom 19. stoljeća Gorski kotar zajedno s novnika. Godine 1874. osnovana je Delnička podžupanija, u čiji su
čitavom prekosavskom Hrvatskom, nakon potpisivanja mira u sastav ušli nekadašnji kotarevi Čabar, Delnice i Vrbovsko. Severin i
Schönbrunnu 1809., postaje dio Napoleonovih Ilirskih provincija. Bosiljevo pripali su Karlovačkoj podžupaniji Zagrebačke županije.
Pod Francuzima se Gorski kotar nalazio sve do 1813. godine. U to Godine 1886. poduzeta je nova reorganizacija, pa su Bosiljevo i
je vrijeme Gorski kotar podijeljen u kantone i majorate. Kantona su Severin sada potpali pod Modruško-riječku županiju. U kotar Ča-
bila dva: Bosiljevo i Mrkopalj. Francuska uprava je donijela pro- bar ušle su općine Prezid, Gerovo i Čabar, u kotar Delnice općine
speritet stanovništvu Gorskog kotara. Pred zakonom i sudom svi Delnice, Mrkopalj, Fužine, Lič, Lokve, Brod i Skrad, dok su u kotar
su izjednačeni, a ukinute su i porezne privilegije, ukinuti su zema- Vrbovsko ušle općine Vrbovsko, Ravna Gora, Komorske Moravice,
ljski staleži i osobno podložništvo. I dalje je ostalo feudalno kmet- Severin i Bosiljevo. Ogulinski kraj je potpao pod Civilnu Hrvatsku
sko podložništvo, kmetske daće i tlaka. Francuska se uprava bri- 1881. godine, pa u reorganizaciji 1886. potpada pod Modruško-
nula i za školstvo. U Gorskom kotaru su već bile otvorene škole riječku županiju. Kotar Ogulin je tada imao devet općina: Tounj,
1785. u Fužinama i 1786. u Mrkoplju, Ravnoj Gori i Vrbovskom, Ogulin, Gomirje, Generalski Stol, Dubrave, Oštarije, Josipdol, Mo-
dok su na ogulinskom području prve škole otvorene u Plaškom druš i Plaški. Drežnica je u prvo vrijeme pripadala kotaru Novi Vi-
(crkvena škola) 1744., 1770. u Ogulinu, 1773. u Tržiću, Tounju, Pla- nodolski, a tek kasnije kotaru Ogulin.
škom, Modrušu i Oštarijama. U vrijeme francuske uprave bila je Godine 1873. gradi se željeznica kroz Gorski kotar. To će
dozvoljena upotreba narodnog jezika u školama. U ostalim mjes- zaposliti velik broj Gorana koji su živjeli uz prugu. Uz željezničku
tima djecu su podučavali isluženi oficiri, orguljaši, pismeniji mješ- prugu Gorani osnivaju gospodarska društva u brojnim mjestima.
tani i kadikad neki obrtnik. Francuske su se trupe povukle 1813. iz Obrtnika je u to vrijeme bilo najviše u čabarskom kraju, a šu-
Gorskog kotara, a bečki je dvor aktom od 3. kolovoza 1816. godine marstvo i pilanarstvo bili su među najvažnijim izvorima prihoda za
osnovao Kraljevinu Iliriju čije je sjedište bilo u Trstu. Kraljevina je Gorane. Šezdesetih godina 19. stoljeća bilo je 49 pilana na pod-
bila podijeljena na dvije gubernije: Ljubljansku i Primorsku. Pri- ručju Riječke komore, od kojih je svakako najviše bilo u Gorskom
morski je imao sjedište u Trstu, a pod njega je spadao i čitav Gorski kotaru. Pilane su postojale i prije, u 18. stoljeću, na Dobri i potoku
kotar. Kraljevina Ilirija je ubrzo propala, pa je 1822. Hrvatskoj vra-
Kamačniku kod Vrbovskog, u Homeru na Kupici, u Gustom Lazu
ćena Civilna Hrvatska južno od Save.
kod Broda na Kupi i u Fužinama. Krajem 19. stoljeća javlja se Drvo-
Godine 1848. ukida se kmetstvo što je bilo posebno zna-
rezbarska tvornica u Vrbovskom koja je početkom dvadesetog
čajno za goranske seljake. U Gorskom kotaru dolazi tada do velikih
stoljeća zapošljavala oko 300 radnika te Tvornica pokućstva i
nemira i sukoba između vlastele (feudalnih gospodara) i seljaka.
svijenog drva u Vratima u kojoj je bilo zaposleno između 300 i 400
Dopisi Skupštini zagrebačke županije stižu iz svih dijelova Gorskog
radnika. Prvi novčarski zavod osnovan je u Vrbovskom 1898. go-
kotara. Općina Fužine upućuje molbu Banskoj komisiji 3. listopada
dine pod nazivom Prva hrvatska štedionica Gorskog kotara, a
1848. godine u kojoj iznose želju da Fužine steknu status slobod-
1900. godine osnovana je Štediona delničko-čabarskog kota-
nog trgovišta kao Mrkopalj, Ravna Gora i Vrbovsko koji se također
nalaze na Karolinskoj cesti, traže pravo korištenja zajedničkih šu- ra.
ma, ukinuće desetine crkvi, ukinuće plaćanja pretprege na Lujzi- Međutim, brojni Gorani odlaze na rad u tuzemstvo i u
janskoj cesti, podržavljenje dijela te ceste, slobodno ograđivanje inozemstvo. U tuzemstvu rade na rušenju šuma u Bosni i Her-
svojih posjeda, slobodu trgovine s primorskim mjestima i slično. O cegovini (nakon okupacije 1878. godine) i u Slavoniji, a u ino-
neredima koji su u to vrijeme vladali u Gorskom kotaru govori zemstvu rade u Americi. Posebno intenzivno iseljavanje u Ameriku
činjenica da je u šumama toga kraja bilo oko 1000 graničara, de- bilo je između 1880. i 1890. Vrhunac iseljavanja dosegnut je 1907.
zertera iz Italije, koji su lutali gladni, i od kojih je postojala opasnost godine, kada je zbog svjetske gospodarske krize privremeno za-
da napadaju sela. U kolovozu 1848. na čabarskom i fužinskom ustavljeno. Iseljenika iz Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske
području izbile su bune seljaka koje je morala gušiti vojska. Nakon zavale bilo je godišnje do 2000, a vraćalo ih se kućama oko 1000.
revolucionarne 1848. godine, uspostavljeno je u Hrvatskoj šest Krajem 19. stoljeća Gorski kotar i kulturno napreduje. Sedam-
županija (kasnije je taj broj smanjen na pet). Gorski se kotar naj- desetih godina devetnaestog stoljeća osnovane su prve čitaonice
većim svojim dijelom našao u Riječkoj županiji, a manjim u Zagre- u Čabru, Delnicama, Vrbovskom, Fužinama, Lokvama i Mrkoplju, a
bačkoj županiji. Severin i Bosiljevo pripadali su Zagrebačkoj žu- kasnije u Vratima, Bosiljevu, Ravnoj Gori i Gerovu. Školske godine
paniji, dok je ostatak Gorskog kotara bio u Riječkoj županiji. U 1874./75. u Delničkoj podžupaniji djelovalo je 19 osnovnih škola
Riječkoj su se županiji nalazila tri kotara u gorskom dijelu: Čabar, sa 20 učitelja, a već 1878. postoji 25 osnovnih škola sa 34 učite-
Delnice i Vrbovsko. Međutim, 1870. godine kotar Čabar je ukinut lja.
12
13
Opcina Lokve
Bukovac – špilja s nalazima iz paleolitika 6 ine, na mjestu stare crkve Svete Katarine i na mjestu starog gro-
blja. Isprva su Lokve potpadale pod župu Delnice, ali su se otva-
Špilja Bukovac nalazi se jugoistočno od Lokava na sjeve- ranjem Lujzijanske ceste 1805. godine naglo razvile te se teritori-
rozapadnoj padini brda Sleme, na 864 metra nadmorske visine. jalno proširile, pa su postale 1806. godine središtem župe. Crkva u
Ulaz je prostran, i pećina započinje horizontalnim kanalom koji se Lokvama stradala je 1866. godine, kada je u nju udario grom, ali je
nakon 20 metara proširuje u 20 metara poprečnu dvoranu. Godine već sljedeće godine popravljena. Radi se velikoj građevini više-
1911. mađarski paleontolog T. Kormos i šumar L. Szilagy izvršili su kutne apside i četverouglastog zvonika sa šiljastim krovom koji se
pokusna istraživanja na dva mjesta u pećini. U sondi su pronađene izdiže iznad zapadne fasade. U crkvi se nalaze kameni oltari rusti-
kosti raznih životinja (smeđi medvjed, snježni leopard, snježni zec, čne izrade, a osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ukrašena je
snježna jarebica). U špilji je nađen i najstariji predmet načinjen ljud- neadekvatnim freskoslikarijama. Naselje Lokve se dijeli na tri dije-
skom rukom na području Gorskog kotara. Radi se zaglađenom la: na istoku se nalazi Potok, u sredini prave Lokve, a na zapadu
koštanom šiljku koji je izrađen od jelenjeg roga, a koji pripada pe- Dvor. Strohal pretpostavlja da se na zapadnom dijelu naselja mo-
riodu mlađeg aurignaciena. Tragovi ognjišta s naslagama pepela rao nalaziti vlastelinski dvorac, ali o tome nema podrobnih poda-
ukazuju na to da su za posljednje faze ledenog doba tada malo- taka. Strohal navodi i interesantan podatak da je u šumi između
brojne lutajuće skupine lovaca s područja današnjeg Hrvatskog
primorja dolazile u šumske prostore Gorskog kotara. Manja istra-
živanja poduzeta su krajem sedamdesetih godina prošloga stolje-
ća, a proveo ih je Mirko Malez. Godine 2010. otvorena je u pećini
sonda veličine 2x1,5 m pod vodstvom istraživača Ivora Jankovića.
U istraženim sedimentima pronađen je veći broj ostataka životinja,
kao i u prethodnim istraživanjima, a uz ostatke životinja pronađeni
su i tragovi gorenja. Budući da su u drugim špiljama u okolini Lo-
kava i Fužina pronađeni ostaci raznovrsnih životinjskih vrsta, oči-
to je da su stanovnici Primorja u potrazi za hranom dolazili u da-
našnji Gorski kotar.
6 R. Starac, "Gorski kotar u svjetlu arheoloških nalaza" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza
d.o.o., jesen 2010, br. 67, 20; Praistorija jugoslavenskih zemalja, Sarajevo 1979, 228-229; Plakat Tekuća ar-
heološka istraživanja u Hrvatskoj - spilja Bukovac
7 R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935, 36-41; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spo-
menici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 794; M. Cvitković, "Župa Lokve u slici i riječi" u: Naše Lokve, Lokve
1997, 85-89. Lokve - katolička župna crkva Svete Katarine
14
15
18
19
20
21
Moravička Sela - katolička župna crkva Majke Božje Škapularske Podstene - Pauci - katolička kapela Predragocjene Krvi Isusove
Podstene – katolička kapela Predragocjene Krvi Stari Lazi – katolička kapela Svetog Josipa 17
Isusove 16 U Starim Lazima nalazi se kapelica Svetog Josipa u do-
Kapelica se nalazi u selu Podstene kod kućnog broja je- brom stanju.
dan. Dugačka je 4,10 metara, a široka 3,15 metara. Ima dvokrilna
vrata, par bočnih prozora, a apsida je iznutra završena trostrano, Velike Drage – katolička kapela Srca Isusova 18
dok je izvana ovalna. Oko kapelice je mala cinktura, a građevina je s
dvije strane ograđena prirodnom stijenom, a s treće strane niskim Katolička kapela Srca Isusova u Velikim Dragama istočno
zidićem. Nad ulazom je tornjić sa zvonom. Slavko Možnik je kao od Brod Moravica nalazi se na ulazu u selo s brodmoravičke strane,
kalfa oslikao kapelicu 1938. godine zvjezdicama i mjesecom na a podignuta je 1906. godine. Kapela je u izvrsnom stanju.
stropu. Kapelica je pobijeljena.
17 www.tz-brodmoravice.hr.
16 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 175. 18 www.tz-brodmoravice.hr.
Zavrh - Šimatovo - katolička žipna crkva Svetog Križa
19 www.tz-brodmoravice.hr.
20 M. Bradanović, "Sakralna baština Gorskoga kotara – Crkve, kapelice, raspela" u: Euro City, Putna revija
HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67,38; www.tz-brodmoravice.hr.
22
23
24
25
Grad Delnice
Brod na Kupi – kaštel Zrinskih 21 Brod na Kupi – katolička župna crkva Svete
Marije Magdalene 22
Sjeverno od Delnica, uz samu Kupu, na hrvatsko-slo-
venskoj granici, nalazi se četverokutna zidanica na glavnom trgu, Župnu crkvu Svete Marije Magdalene u Brodu na Kupi
neposredno uz most koji vodi preko Kupe. Radi se o građevini na dao je 1670. godine izgraditi Petar Zrinski u baroknom stilu. Natpis
dva kata, koja u svakom katu ima na sve četiri strane po tri prozora. iznad vrata spominje kao godinu obnove 1732. kada je crkva bila
Iznad drugog kata, nalazi se i oniži treći kat koji ima male pro- produžena na zapadnoj strani. U posljednjem ratu građevina je
zorčiće koji su nekada služili obrani. Nekada je grad bio opkoljen
bila djelomično porušena i spaljena, pa je do 1964. godine ob-
zidom s obližnjom crkvom, ali od toga zida nije ništa ostalo. Brod
navljana. Mnogim pregradnjama i obnovama značajno je izmi-
na Kupi je zacijelo u prvo vrijeme pripadao pod grad Lukovdol
jenjen izgled crkve. Danas je to jednostavna građevina, izvana vi-
(Severin na Kupi) čiji su vlasnici od 13. stoljeća bili Frankopani.
šestranog, a iznutra polukružnog svetišta, sa zvonikom ispred za-
Brod se u povijesnim ispravama spominje po prvi put 1481. godi-
padne fasade.
ne. Od 1577., nakon smrti Stjepana Frankopana, Brod i Gerovo,
zajedno sa Severinom, došli su u vlasništvo Zrinskih. Zrinski su na
mjestu dotadašnjeg drvenog kaštela Frankopana u naselju po-
dignuli današnju građevinu 1651. godine. Pretpostavlja se da je
današnji treći kat podignut u obnovi burga 1666. umjesto dota-
dašnje drvene konstrukcije. U vlasništvu Zrinskih mjesto i kaštel
ostaju do 1670. godine, kada su i Zrinskima i Frankopanima re-
kvirirana imanja. Tada vlasnicima postaju Adam Zrinski (do svoje
smrti 1691. godine) i Ugarska dvorska komora. Ugarska dvorska
komora prepustila je burg Austrijskoj dvorskoj komori, a nakon ko-
more Brodom su gospodarile obitelji Perlas (1725. – 1766.), Batth-
yány (1766. – 1872.) i Thurn i Taxis, koja je burg prepustila općini.
Naselje Brod na Kupi se prije nazivalo Ribarsko, a most preko Kupe
u Brodu postoji od 1809. godine. Do tada je postojala skela preko
Kupe po kojoj je mjesto dobilo ime.
26
27
Brod na Kupi - katolička župna crkva Svete Marije Magdalene nakon Drugog svjetskog rata
23 T. Mrle, Crni Lug, Delnice 2008, 73-76; A. Čaplar, Planinarski vodič po Hrvatskoj, Zagreb 2011, 322-323; 24 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 176-
www.delnice-dekanat.com. 177.
Crni Lug - katolička župna crkva Svetog Petra i Pavla
28
29
Dedin – katolička kapela Svetog Antuna puteva za Rijeku i Čabar, na mjestu današnjih Donjih Delnica.
Delnice su ime dobile po tome što su se nalazile u blizini gra-
padovanskog 25
nice hreljinskoga i brodskoga dominija (tamo gdje su se dva do-
minija dijelila). Vrlo je vjerojatno da su i u to vrijeme imale svoju cr-
Kapela Svetog Antuna Padovanskog u Dedinu sagrađena
kvu. Tijekom 16. stoljeća Delnice su Osmanlije do temelja razorili, a
je 1935. godine osobitim zalaganjem nekih dedinskih obitelji i
najveći dio stanovništva poubijali ili zarobili, dok su ostali uspjeli
delničkog župnika Ladislava Šporera. Zidovi i pod su od betona, a
pobjeći preko Kupe u Kranjsku. Kad su se primirile osmanlijske
crkva je prvotno bila pokrivena šindrom. Godine 1967. kapela je
provale, jedan dio Delničana se vratio svojim kućama, ali su oni
pokrivena pocinčanim limom, a ponovo je obnovljena 1990. kada
novo naselje podigli nešto istočnije, na mjestu današnjih Delnica.
je tornjić prekriven bakrom, obojan krov kapele i obnovljeni zidovi
Župa se u Delnicama spominje već 1600. godine, kako navodi za-
kapele izvana i iznutra. Pod kapele i prostor oltara obnovljeni su
pis iz Status animarum iz 1824. godine. Župna crkva iz 17. stoljeća
1997., a u kapelu su postavljene nove klupe 2001. godine.
nalazila se na Vidmu do 1825. godine. Kada je ta prva crkva bila
podignuta, nije poznato, ali se zna da je zvonik ove crkve bio drven,
a da je crkva bila popločana kamenom te je imala 10 pozora.
Današnju župnu crkvu Svetog Ivana u Delnicama podignuo je del-
nički župnik Nikola Car između 1825. i 1829. godine. Voditelj ra-
dova bio je poduzetnik Antun Cividini. Radi se o jednostavnoj tro-
brodnoj građevini, višekutnog svetišta, zvonika smještenog iznad
ulazne fasade. Glavni i dva pokrajnja oltara rađeni su u kasnoba-
roknim oblicima. Godine 1833. župnik Nikola Car nabavio je sat za
zvonik koji je služio svrsi do 1908. Godine 1834. kupljeno je zvono,
a 1837. orgulje. Godine 1900. crkvu je oslikao Marko Antonini. Za
vrijeme Drugog svjetskog rata župna je crkva izgorjela od bom-
bardiranja, pa je nakon rata privremeno prekrivena daskama. Tek
1954. uslijedila je sistematska obnova. Obzirom da je crkva iz-
među 1944. i 1954. bila bez krova, slikarije u njoj teško su ošte-
ćene. Iznutra je crkva uređena 1957., a 1958. zidovi su obojeni bo-
jom kakva je i danas. Godine 1972. crkva je ponovno obnovljena.
25 www.delnice-crkva.org.
26 Delnice – 150 godina župne crkve, Delnice 1975; R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935, 43-45; I.
Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 794. Delnice - katolička župna crkva Svetoga Ivana
Delnice – katolička kapela Svetog Križa na okrečiti, urediti oltar i klupe i ispred građevine postaviti tri križa.
Župnik Antun Brnad spašava kapelu od potpune devastacije še-
Kalvariji 27
zdesetih godina dvadesetog stoljeća. Prekriva je pocinčanim li-
mom, a pred njom podiže tri betonska križa. U socijalističkom pe-
O vremenu točnog nastanka ove građevine ne postoje
riodu crkva je bila prepuštena pustošenju djece, mladih i vojske.
podaci, ali je ona očito bila najstariji sakralni objekt u Delnicama.
Na kapeli su razbijani prozori, a u njoj je ložena i vatra. Tek 1990.
Kapela je u 19. stoljeću izgledala znatno drugačije nego što izgleda
prionulo se obnovi kapelice. Međutim, opsežniji radovi su podue-
danas. U župnoj spomenici župnik Antun Rigoni početkom dva-
zti 2001. i 2002., kada je građevina u potpunosti obnovljena.
desetog stoljeća opisuje kako je ona izgledala: "Bila je duga 4 hva-
ta, široka 3 hvata i 4 stope, a visoka 2 hvata. Prvobitno je imala dva
velika prozora i tri manja. Toranj je bio u predkrovlju, ali je porušen.
Na tornju bijahu 2 zvona." Kapela je bila obnavljana više puta. Ob-
Donji Ložac – katolička kapela Majke Božje
navljana je u vrijeme župnika Nikole Cara godine 1861., kada je na- Kraljice 28
bavljen novi oltar. Popravljana je i u drugoj polovini 19. stoljeća, a
U Donjem Lošcu, uz potok Curak, na putu između Skrada i
početkom 20. stoljeća (1907.) župnik Antun Rigoni dao je kapelu
Broda na Kupi, nalazi se omanja privatna kapelica, vlasništvo Jelice
Malnar iz Zamosta i Jože Crnkovića iz Turkovića kod Ogulina. Blag-
Delnice - katolička kapela Svetog Križa na Kalvariji Donji Ložac- katolička kapela Majke Božje Kraljice
27 www.delnice-crkva.org. 28 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 181.
30
31
dan se obilježava 22. kolovoza. Kapelica je drvena i izrađena od Gornje Tihovo – katolička kapela Blažene
okomito postavljenih dasaka, a u njoj su pohranjene slike s ho-
Djevice Marije 30
dočašća na Trsat i u Split. Ključar kapelicu naziva Majkom Božjom
od Zdravlja. Kapela u Tihovu nalazi se uz samu prometnicu koja vodi
od Delnica prema Brodu na Kupi. Kapela je podignuta 1839. godi-
Gašparci – katolička kapela Svetog Ivana ne, a obnovljena 1939. godine, o čemu svjedoči natpis na portalu.
Nepomuka 29 Zaključak apside je izvana i iznutra trostran. Pored ulaza je po-
suda za svetu vodu. Na bočnim zidovima je sa svake strane po
Katolička kapela Svetog Ivana Nepomuka u Gašparcima jedan prozor. Oltar je povišen za jednu stepenicu.
sagrađena je 1928. godine, nakon što je 1916. godine izgorjela ra-
nija kapela sa još trinaest kuća u selu. Danas stoji u dobrom stanju.
U planinskom masivu Drgomlja, nedaleko Delnica, nalazi Selo Hrvatsko smješteno je u dolini rijeke Kupe, a prvi
se jedan od najpoznatijih speleoloških objekata Gorskog kotara – su mu susjedi slovensko selo Osilnica i naselje Zamost. Crkva Sve-
Hajdova hiža ili Divova kuća. Špilja se nalazi na istočnom obron- tog Roka u Hrvatskom vrlo je vjerojatno podignuta 1735. godine, a
ku Drgomlja, a pristup do nje je vrlo težak. Staza kojom su prvi po- prema iskazima pojedinaca nekada je bila župna crkva o čemu
sjetitelji dolazili do špilje obrasla je, a označen je planinarski put govori činjenica da se tu pokapalo stanovništvo iz Crnog Luga i
koji vodi iz Delnica. Ispred špilje se nalazi sipar polukružnog oblika Razloga. Radi se o vrijednoj crkvi sa zvonikom na preslicu.
na koji povremeno pada kamenje s obližnjih okomitih stijena koje
okružuju špilju. Špilja ima nekoliko lijepih, velikih dvorana, kanale,
jezerca i sigaste ukrase. Odmah na ulazu u špilju nalazi se velika
dvorana, dimenzija 70x50x30 metara, koja je čitava osvjetljena
dnevnim svjetlom. Iz ulazne dvorane nastavljaju se dva kraka. Li-
jevi je krak dostupan samo speleolozima, a desni se može posjetiti
uz dobru rasvjetu i vodiča. Dužina svih kanala iznosi 1188 metara,
ali je špilja zasigurno duža, budući da nije u cijelosti istražena.
Uokolo špilje postoji još niz speleoloških objekata: Gornja Hajdova
hiža, špilja Sklonište ili Restoran, Špilja s prozirnim crvima, Jama
iznad Hajdove hiže. Jedan dio tih špilja povezan je kanalima s Haj-
dovom hižom. U Hajdovoj hiži pronađeni su i tragovi arheoloških
kultura iz prapovijesnog doba, ali arheološka istraživanja nikada
nisu poduzeta.
32
33
34 M. Salečić, Uz Kupu, Karlovac s.a., 16. Kuželj - katolička župna crkva Svetog Ivana Glavosjeka
Marija Trošt – katolička kapela Majke Božje Razloge – katolička župna crkva Bezgrešnog
utješiteljice 35 začeća Blažene Djevice Marije 36
Kapela Majke Božje utješiteljice nalazi se oko četiri ki- Župa Razloge je osnovana 1808. godine. Matične knjige
lometra od župne crkve. Crkva je podignuta iznad ceste koja vodi se vode od 1790. godine, a župna crkva Bezgrešnog začeća Bla-
od Delnica prema Brodu na Kupi. Stari naziv za ovu građevinu je žene Djevice Marije izgrađena je početkom 19. stoljeća., ali je
bio kapela Blažene Djevice Marije na Turnih. Crkva je posvećena zbog dotrajalosti i neodržavanja obnovljena početkom 20. stolje-
1755. godine, a značajne obnove su učinjene 1842., 1880., 1901. i ća. Konačan je izgled dobila nakon Drugog svjetskog rata, a za-
1910. godine. Nakon Drugog svjetskog rata 10. rujna 1950. požar vršetak obnove bio je 1960. godine. Naime, u Drugom svjetskom
iz obližnjeg Šajera zahvatio je crkvu. Tada je izgorjela čitava crkva ratu, 1942. godine, Talijani su u potpunosti uništili selo i crkvu. Ne-
osim sakristije. Spašen je samo dio inventara. 1963. godine ob- kada se selo Razloge nalazilo na putu kojim su se robe, na konjima
novljen je toranj crkve i postavljeno je zvono, a zidovi su obnovljeni i mulama, prevozile do mora. Selo se nalazi na koridoru između
1969. godine. Novi krov je postavljen 1975. na crkvi, i tada su Alpa i Dinarskog gorja zvanom pokupski koridor koji je oduvijek
ugrađena vrata i prozori. Značajnija obnova je uslijedila 1989., ka-
da su obnovljeni vanjski i unutarnji zidovi.
Marija Trošt - katolička kapela Majke Božje utješiteljice Razloge - katolička župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije
35 www.delnice-crkva.org; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 36 T. Mrle, Crni Lug, Delnice 2008, 96-97; M. Salečić, Uz Kupu, Karlovac s.a., 8-9; A. Čaplar, Planinarski vodič
1981, 789. po Hrvatskoj, Zagreb 2011, 323.
34
35
39
Zagolik – katolička kapela Svetog Lovre
Groblje s ruševinama kapele Svetog Lovre u Zagoliku, na-
selju kuželjske župe Mučeništva Svetog Ivana Krstitelja, nalazi se
visoko iznad Kuželja u planini. Kapela je vrlo vjerojatno podignuta
krajem 17. stoljeća. Da je zaselak Zagolik nekada imao mnogo sta-
novnika, govori činjenica da su ruševine ove crkve duge gotovo 15
metara te da je u nju moglo stati oko 170 ljudi. Ispred ruševina cr-
kve podignuta je omanja kapelica na kojoj je zvono iz 1929. godi-
ne, a koju je blagoslovio Stanko Kovačić, župnik i dekan iz Delnica.
Turke - prva stranica župne spomenice 38 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 788-789; D.
37 A. Burić, Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj 1438. – 1975., Goranska prezimena u Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 180-181.
Hrvatskoj, Rijeka 1983, 29. 39 Zvono, br 9/436 (2010), 12.
36
37
Velika Lešnica - katolička kapela Svete Marije Velika Lešnica - tlocrt crkve
Zagolik - katolička kapela Svetog Lovre
38
39
Opcina Mrkopalj
Begovo Razdolje – katolička kapela Blažene Mrkopalj - katolička župna crkva Majke Božje
Djevice Marije Lurdske 40 od sedam žalosti 41
U Begovu Razdolju nalazi se kapela Blažene Djevice Ma- U Mrkoplju se u centru naselja nalazi crkva Majke Božje
rije Lurdske podignuta vjerojatno u 19. stoljeću. Nedavno je kape- od sedam žalosti, iz 1854. godine, na malenu uzvišenju na koje vo-
li promijenjeno krovište, a instalirano je i centralno grijanje. de monumentalno koncipirane stube, dok se na drugoj strani na-
lazi groblje. Zvonik okruglog krova u obliku lukovice uzdiže se
iznad zapadne fasade, koju vertikalno raščlanjuje plitki rizalit. Crk-
va je trobrodna, pravokutnog tlocrta i trostrane apside. Građevina
je podignuta kao zavjetna, a izgradili su je stari Mrkopaljci kao za-
vjet Majci Božjoj od sedam žalosti da ih zaštiti od kuge koja je u vri-
jeme gradnje morila stoku u mrkopaljskom kraju. Crkva je obnav-
ljana 1880. i 1892., a zatim se je 1922. godine od trošnosti srušila
kupola. Godine 1925. nadomještena su u ratu oduzeta zvona. Da-
na 6. travnja 1944. u vrijeme njemačkog bombardiranja crkva je
teže oštećena (osobito krov, strop, jugozapadni zabat i lađa), pa je
pri obnovi oštećeni, sveden strop, zamijenjen ravnim stropom.
Prva mrkopaljska župna crkva Svetog Filipa stradala je u travnju
1944. godine, također prilikom njemačkog bombardiranja. Nala-
zila se u središtu Mrkoplja, na obroncima Rotarove glavice, gdje je
danas spomenik žrtvama fašizma i palim borcima. Nekoliko go-
dina nakon 1945. jugoslavenske su vlasti srušile posljednje ostatke
ove vrijedne klasicističke građevine, a prema procjeni Konzerva-
torskog odjela u Rijeci ova je građevina pripadala među najvred-
nije građevine iz vremena klasicizma na području Istre, Hrvatskog
primorja i Gorskog kotara.
42
43
Mrkopalj - katolička župna crkva Majke Božje od sedam žalosti Mrkopalj - Fortica - tlocrt kapele
Sunger – katolička kapela Svetog Ćirila i Tuk Vojni – pravoslavni filijalni hram Svetih
Metoda 43 Petra i Pavla 44
Crkva Svetog Ćirila i Metoda u Sungeru podignuta je U Tuku Vojnom, jugoistočno od Mrkoplja stoji filijalni
1863. godine i veličine je 15x7,5 metara. Svetište je polukružno. hram Svetih Petra i Pavla parohije u Moravicama, podignut u 18.
Glavni oltar je s retablom na kojemu su kipovi Svete Braće Ćirila i stoljeću (1759.), a spaljen u Drugom svjetskom ratu. Hram je ob-
Metodija te kipovi dvaju vojnika u oklopima koji se slave kao Fabi- novljen 2001. godine i nalazi se u odličnom stanju.
jan papa i Sebastijan vojnik. U lađi crkve su i pokrajnji oltari. S lijeve
strane je oltar Svetog Antuna Padovanskog, a s desne Sveti Juraj
Mučenik. Svi oltari su napravljeni od drva. Toranj je ispred lađe
kapele, a pokriven je bakrenim limom. U tornju se nalazi jedno
električno zvono. Na podu crkve upisana je 1904. godina, godina
postavljanja poda i unutarnjeg dovršenja crkve. Oltari su obnov-
ljeni u drugoj polovici 20. stoljeća.
44
45
48
49
50
51
52
53
Opcina Fužine
Benkovac – katolička kapela Svetog Križa 50 Fužine – katolička župna crkva Svetog Antuna
Padovanskog 51
Nedaleko granice Gorskog kotara i Hrvatskog primorja
nalazi se omanja kapelica Svetog Križa u Benkovcu. Kapelica je sa- Fužine ime duguju zrinskoj kovačnici (fusino – kovačnica)
građena 1810. godine. koja je prije premještanja u Čabar bila smještena upravo u Fu-
žinama. Mjesto je nastanjeno u vrijeme Karla VI. 1712. godine sa
četrdeset stanovnika. Prvi su stanovnici podrijetlom bili iz Hrvat-
skog primorja, Vojne krajine i Kranjske, tako da se ovdje i danas mij-
ešaju sva tri narječja (štokavsko, čakavsko i kajkavsko). U Fužinama
je 1722. godine bila izgrađena drvena župna crkva Svetog Antuna
Padovanskog, koja se nalazila u sklopu stare Purge, niže župnog
dvora. Godine 1808. sagrađena je nova, zidana građevina, kad je,
po predaji, stara izgorjela od groma. Današnja župna crkva zavr-
šena je tek 1833. godine, kako je označeno iznad vrata, a 1844. go-
dine već je obnavljan toranj crkve. Radi se o trobrodnoj građevini s
masivnim zvonikom, smještenim iznad ulaza, pokrivenim šiljastim,
dosta niskim krovom.
50 Z. Bujan Kovačević, A. Frković, M. Karlović, Izlaz Vrata, vodič za landrafce po fužinarskom kraju, Fužine Benkovac - katolička kapela Svetog Križa 1930. godine, sagrađena 1810. godine
1998, 21.
56
57
58
59
Lič - katolička kapela Svete Magdalene na Ličkom polju Lič - katolička kapela Gospe Sniježne
Lič - katolička kapela Gospe Sniježne u Liču, proštenje 5. kolovoza, prije 1943. godine i miniranja
Lič - gradina prije čišćenja
60
61
54 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 792-793; A. Go-
lik, Svetište Lurdske Gospe na Vratima u Gorskom kotaru, Rim 1958, 21-25. Vrata - katolička kapela Majke Božje Lurdske
62
63
Opcina Skrad
Bukov Vrh – katolička kapela Svetog Trojstva
U Bukovom Vrhu nalazi se omanja kapelica Svetog Troj-
stva, u dobru stanju.
64
65
Divjake - katolička župna crkva Svetog Izidora Gorica Skradska - katolička kapelica
spomenicima. Osim Svetog Andrije, kapela ima još dva patrona – isprva bila manja kapela 1733. godine, koja je potom proširivana i
Svetog Vida i Svetog Jakova apostola. U kapeli ima više slika, oš- produljivana. Navodno je kapela bila starija od župne crkve u
tećenih vlagom, i raspelo. Godine 1985. kapela je obnovljena, a na Divjakama. Međutim, ta je crkva srušena i na njezinim temeljima je
tornju se nalazi zvono koje je davno puklo. 1864. godine sagrađena nova, koja je iste godine i blagoslovljena.
Danas je to jednostavna građevina, višestranog svetišta, čiji se
Skrad – katolička župna crkva Svetog Antuna zvonik šiljastog krova uzdiže iznad zapadne fasade rasčlanjene
Padovanskog i hidroelektrana 58 plitkim polupilastrima.
Od prirodnih znamenitosti skradskog kraja treba
Skrad je svakako bio naseljen i prije osmanlijskih prova- spomenuti Zeleni vir (vodopad) i Vražji prolaz koji se nalaze u
la. Međutim, uslijed provala, velik broj njegovih stanovnika pob- neposrednoj blizini Skrada. U Zelenom viru se nalazi mala hidro-
jegao je u Kranjsku. Njihovi su se unuci, kako piše Rudolf Strohal, elektrana Munjara, iz 1921. godine, interesantan spomenik teh-
vratili u Skrad u 17. stoljeću te ga ponovo naselili. U Skradu, malo ničke kulture. Njezin opskrbni vodni bazen smješten je u špilji iz
poviše mjesta, na groblju, stoji rimokatolička crkva posvećena koje izvire špiljski izvor ispod visokog slapa. Izgradnjom ove hi-
Svetom Antunu Padovanskom. Prema župnoj spomenici, ovdje je droelektrane započinje elektrifikacija Gorskog kotara, koja je uk-
ljučivala i izgradnju prvih trafostanica u Kupjaku i Skradu 1921.
58 www.delnice-dekanat.com; R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935, 47-49; I. Perčić-Čologović,
"Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 795. godine.
Rogi - katolička kapela Svetog Andrije nakon Drugog svjetskog rata
Rogi - katolička kapela Svetog Andrije Skrad - katolička župna crkva Svetog Antuna Padovanskog
Skradski vrh – katolička kapela Marijina Zakrajc Brodski – katolička kapela Svetog
Uznesenja na nebo 59 Roka 60
Na vrhu Skradske gore nalazi se omanja kapelica podig- Visoko iznad Iševnice na prometnici između Skrada i
nuta početkom dvadesetog stoljeća. Do devedesetih godina Broda na Kupi, nalazi se planinsko selo Zakrajc Brodski. U Zakraj-
prošlog stoljeća bila je u vrlo lošem stanju, ali je 1994. godine ob- cu, izvan sela, nalazi se omanja kapelica Svetog Roka, sagrađena
novljena. Na Veliku Gospu se svake godine ondje održava sveta 1849. godine. Od inventara ima pločice s molitvama, stalke za
misa. cvijeće i jedan drveni svijećnjak.
59 www.gorski-kotar.com.hr. 60 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 181
66
67
Grad Vrbovsko
Blaževci – katolička kapela Svetog Ivana
Krstitelja
Kapelica u Blaževcima uz rijeku Kupu podignuta je u 19.
stoljeću. Obnovljena je nedavno te se nalazi u dobru stanju. U mje-
stu se također vrijedan drveni pil.
70
71
crkvom Svete Marije, koju su Osmanlije u svojim prodorima po- jelog 17. stoljeća kaluđeri su stanovali u drvenoj zgradi. General
rušili. Isprva je u drvenom manastiru živio svega jedan stari kaluđer Vojne krajine Vuk Frankopan Tržački podignuo je zidani manastir
koji nije mogao putovati zajedno s vojskom. Kasnije su Gomirci uz kulu, koja je kasnije pretvorena u zvonik manastirske crkve sa-
primili šest ili sedam kaluđera iz dalmatinskog manastira Krke. Oni građene i posvećene 1730. godine. Drugu takvu kulu postavio je
su sa sobom donijeli sve što je potrebno za bogosluženje u crkvi. grof na brdu Stražniku. Manastir Gomirje je, kao i čitavo područje
Gomirski su kaluđeri obavljali bogosluženja ne samo u Gomirju, naseljeno pravoslavnima, u Hrvatskoj krajini potpadalo od 1609.
Vrbovskom i Moravicama već i u Drežnici, Ponikvama, Ravnoj Gori, godine pod vlast episkopa koji je imao rezidenciju u Marči kod
Jasenku, Tuku, Mrkoplju, Marindolu i Bojancima. Manastir Gomirje Ivanića. Gradnja zidanog manastira trajala je od 1719. do 1730.
je opsluživao i Žumberak sve do polovice 18. stoljeća. Tijekom ci- godine. Na manastirskom groblju podignuta je 1747. godine ka-
pela posvećena Uspeniju Presvete Bogorodice. Pravoslavna crkva
u Gomirju je jednobrodna građevina prizidana uz trokrilni jed-
nokatni manastir. Gomirski je manastir stradao tri puta u poža-
rima: 1789. i 1812. te posljednji put u Drugom svjetskom ratu. Iz-
među 1842. i 1846. gdine, u vrijeme arhimandrita Samuila Ilića,
provedena je sveobuhvatna obnova manastira. Tijekom te velike
obnove manastira bilo je poravnato kamenito dvorište, te je oko
građevine uređen park. Godine 1889. bila je dovršena gradnja ma-
nastirskog hrama, pa je tada srušena stara frankopanska kula i
podignut je zvonik manastirske crkve. Treća obnova uslijedila je
1975. godine. Najveći procvat manastir doživljava sredinom 18.
stoljeća, kada iguman Teodor Aleksić dovodi iz Kijeva monaha
Simeona Baltića koji je osnovao gomirsku ikonopisačku školu. On
je izradio gomirski ikonostas i naučio je slikanju nekoliko učenika.
Slikari ove škole, među koje pripadaju Luka Nikšić, Jovan Grbić i
Đorđe Mišljenović, slikali su ikone za pravoslavne crkve u Lici, na
Kordunu i u Gorskom kotaru. Veliku prijestonu ikonu na ikonos-
tasu gomirskog manastira izradio je sam Baltić, a ostale ikone su
izradili njegovi učenici. Cjelivajuće ikone (osam komada) također
potječu od Simeuna Baltića. Početkom 19. stoljeća upravitelj ma-
nastira bio je Josif Rajačić, kasniji srpski patrijarh, a u manastiru
je neko vrijeme boravio i Sava Mrkalj, znameniti jezikoslovac. U
vrijeme Prvog svjetskog rata u manastiru su bili internirani po-
jedini pravoslavni sveštenici, za koje su Austro-Ugarske vlasti sma-
trale da svojim djelovanjem štete Monarhiji. Manastir je u vrijeme
Drugog svjetskog rata ostao bez monaha i postao sjedište ustaša.
U njega su tijekom rata došli i četnici, a potom i partizani, koji ga
1943. godine devastiraju paljenjem konaka i ostalih manastirskih
zgrada. Vladimir Tkalčić, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt u
Zagrebu, spasio je najveći dio gomirskih dragocjenosti sklonivši ih
u Muzej. Nakon Drugog svjetskog rata 1956./1957. manastir je
djelomično obnovljen, a popaljeni konaci su obnovljeni 1960. U
manastir su nakon Drugog svjetskog rata došle i monahinje. Na-
kon rata inventar manastira bio je pohranjen u Povijesnom muzeju
Hrvatske, koji je osamdesetih godina prošloga stoljeća vratio
knjige, ikone i ostale predmete Gornjokarlovačkoj eparhiji. Danas
je manastir u izvrsnom stanju.
Gomirje - manastir - hram, glavni brod. Snimio Krešimir Regan.
Gomirje, pravoslavni hram i manastir Svetoga Jovana Preteče. Snimio Krešimir Regan.
72
73
Gomirje - pravoslavni manastir i hram Svetog Jovana Preteče. Snimio Krešimir Regan.
Jablan – katolička kapela Svetog Roka 62 građevini s ravnim svetištem i zvonikom iznad zapadnog proče-
lja. Crkva je vrlo vjerojatno podignuta u 17. ili 18. stoljeću.
Jablanci su godinama željeli izgraditi kapelu Svetog Ro-
ka. Zbog raznih razloga to im je uspjelo tek nedavno. U dvije go-
dine kapela je dobila lokaciju, položeni su joj temelji, izgrađen je
krov, uvedena struja i voda. Temelj kapele postavio je riječki nad-
biskup Ivan Devčić 2004., a 2005. održana je prva sveta misa u no-
voizgrađenoj kapeli. Godine 2006. kapela je u potpunosti dovr-
šena.
Liplje - katolička kapela Svetog Stjepana 63 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 794.
64 R. Starac, "Gorski kotar u svjetlu arheoloških nalaza" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza
62 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori, Vrbovsko 2006, 35. d.o.o., jesen 2010, br.
74
75
Moravice - pravoslavni parohijalni hram Svetog Velikomučenika Georgija Moravice - pravoslavni parohijalni hram Svetog Velikomučenika Georgija
76
77
66 M. Petrović, Bogdan Jakšić, profesor bogoslovije (1875. - 1935.), 3, neobjavljeno. 67 I. Perčić-Čologović,"Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 793.
Osojnik - katolička kapela Svetog Petra Apostola
Osojnik - katolička kapela Svetog Petra Apostola Plemenitaš - katolička kapela Svetog Antuna Padovanskog
78
79
68 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 787. Plemenitaš - Židovska hiža. Snimio Sanjin Mihelić.
Rtić – katolička kapela Svetog Franje Osmanlija kod crkve u Rtiću. "Prilikom svojeg posljednjeg pljač-
Ksaverskog 69 kaškog pohoda na lukovdolski kraj Turci su svoju posljednju bit-
ku vodili kod crkve na Ertiču. Na povratku su na vrelu Žukno u
U Rtiću, sasvim blizu Lukovdola, smještena je izuzetno Dolencima oteli lijepu, mladu djevojku imenom Nemila. Nemila je
vrijedna proštenjarska crkva Svetog Franje Ksaverskog, koja je te- putem potajno od Turčina raščupkavala svoj pojas što ga je izvezla
meljito obnovljena 1713. godine. Radi se o velikoj crkvi pačetvo- bojenom vunom. Od vune je prstima pravila kuglice i putem ih
rinasta oblika s poligonalnom apsidom, pojačanom i naglašenom bacala. Roditelji tragajući za otetom Nemilom po pašnjacima i
rustikom i sa zvonikom s karakterističnom šiljastom kapom koji je stazama nailazili su na vunene kuglice. Ali Nemilin pojas naskoro je
smješten uz južnu stranu crkve. Iako nisu poznati povijesni podaci, postao prekratak za dugi put preko Jadrča i Otoka, preko Dobre i
čini se da je toranj crkve Svetog Franje Ksaverskog služio kao ob- Mrežnice u Bosnu. Majka je od tuge naricala: 'Nemilo, Nemilo,
rambeni objekt, a tek je kasnije ugrađen u kapelu kao toranj. U crk- nemili te svati otpeljali.' Kad je stotinjak godina poslije toga
vi je sačuvan vrijedan inventar koji sadrži drvene, rezbarene, poli- nastalo smirenje na bosanskoj granici, pa jedan Lukovdolac
kromirane i pozlaćene oltare, stilski i vremenski srodne s oltarima u trgujući konjima došao u Bosnu, stari beg doznavši odakle je
crkvi Svete Marije u Moravičkim Selima. Legenda govori o borbi pozvao ga je, ugostio ga i kazao mu. 'A ti si od Lukovdola, odanle
od vrela Žukna, od Božičkovih je bila i naša lijepa baja.'"
80
81
82
83
72 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 793. Veliki Jadrč - katolička kapela Svih Svetih
84
85
ljeću zajedno s Mrkopljem, Sušicom, Ravnom Gorom i Starim tarska je vlast zapovjedila da se tadašnja župna crkva zbog starosti
Lazom potpalo pod Vojnu krajinu. Međutim, već 1765. dolazi do i trošnosti zatvori jer je postojala opasnost da se uruši na vjernike.
odcjepljenja ovoga područja od Vojne krajine i formiranja po- Između 1887. i 1895. obredi su se odvijali u kapelici Svetog Antuna
sebnog dominija. Kad se pročulo 1754. godine da će carica Marija Padovanskog. Godine 1889. odlukom cara Franje Josipa I. nova je
Terezija posjetiti Hrvatsku i putovati Karolinskom cestom pa tako crkva dobila lokaciju u gradskom vrtu. Gradnja nove građevine za-
doći i u Vrbovsko, stanovnici Vrbovskog odlučili su podići katoličku počela je 1893. Druga je crkva završena 1895. godine, ali je i ona
crkvu. Prva župna crkva u Vrbovskom bila je izgrađena 1755./1756. bila kratka vijeka. Zbog slabog građevinskog materijala crkva je
Ova je građevina, zbog svoje trošnosti srušena 1887. Dana 13. srušena već nakon šest godina (1901.). Poslije rušenja te druge
kolovoza 1887. godine tadašnjem župniku Vjekoslavu Višiću ko- crkve, započela je gradnja današnje građevine, koja je završena
1904. godine. Župna crkva Svetog Ivana Nepomuka je velika gra-
đevina s križnim tlocrtom i poligonalnim svetištem i sa zvonikom
prigrađenim uz sjeverni zid crkve. Izgrađena je u neogotičkom sti-
lu. Od inventara ističe se barokni inventar iz prvotne građevine. U
vrijeme Prvog svjetskog rata crkva je pretrpjela veliku štetu. Tada
su joj oduzeta nova zvona i nekoliko svirala s orgulja. Godine 1923.
nabavljene su nove svirale za orgulje i nova zvona koja i danas po-
zivaju na molitvu. Godine 1928. oslikani su strop i zidovi.
86
87
Grad Cabar
Čabar – kaštel Zrinskih 77 Hrvatskoj, a sastojao se od spomenute peći, posebne male peći za
taljenje, triju zgrada za velika kladiva, dvije kovačnice za čavle i
O samom Čabru do 17. stoljeća nemamo gotovo nikakvih jedne kovačnice za kovanje ostalih proizvoda. Naziv Čabar dolazi
obavijesti. Čabarski je kraj vrlo rano došao pod vlast Frankopana. od staronjemačke riječi Ziaber, što znači krčevina, a to svjedoči o
Poslije smrti Stjepana Frankopana 1577. godine, sva su njegova kasnom nastanku ovoga mjesta. Zrinski je u Čabru okupio mnogo
imanja dobili Zrinski. Međutim, ni tom se prilikom ime Čabar ne rudara iz Kranjske, Koruške, Tirola, Češke i Bavarske, a željezo i roba
spominje, nego tek u grobničkom urbaru iz 1642. godine. Ipak, pre- su se odovuda razvozili po čitavoj zemlji, pa i morem u inozemstvo.
ma istraživanjima Slavka Malnara, Čabar se prvi put spominje u Da bi čabarske proizvode istisnuli s tržišta, strani su trgovci počeli
povijesnim dokumentima 1522. godine. Naselje se zasigurno raz- podmetati na sve načine. Jedan od načina je bio taj da bi robu
vilo na tome mjestu nakon što je otkrivena željezna ruda krajem najlošije kvalitetet prodavali kao robu proizvedenu u Čabru. Vele-
tridesetih godina 17. stoljeća. Spomenica župe čabarske bilježi da trgovac bi kupio određenu količinu čabarske robe i istu toliku
je talionička peć u Čabru podignuta 1651. godine, i da ju je podi- količinu robe od svojeg prijatelja. Čabarsku robu bi prodavao kao
gao knez Petar Zrinski. Ta je godina bila uklesana na visokoj ta- prijateljevu, a prijateljevu kao čabarsku, tako da su čabarski pro-
lioničkoj peći. U to vrijeme bio je to najveći metalurški centar u izvodi došli na loš glas. Prilikom rekviriranja imovine Zrinskih u
77 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 782; K. Regan,
"Rudarstvo i metalurgija u čabarskome kraju, Jedna od najstarijih hrvatskih metalurških manufaktura" u:
Čabru je bilo zaposleno čak 200 radnika. Nakon oduzimanja imo-
Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 58; S. Malnar, Povijest čabarskog vine Zrinskima Čabar je pripao Ugarskoj dvorskoj komori. Godine
kraja, Čabar 2007, 50-54.
90
91
1685. u upravu i zakup Čabar je primio barun Franjo Rigoni i on je u baroknog zabata, rasčlanjena vijencem i lezenama te skladno
Čabru dao sagraditi nove peći. Godine 1692. Ugarska dvorska ko- razmještenim otvorima. Godine 1732. u crkvi su posvećena tri ol-
mora prodala je sva imanja Zrinskih u Gorskom kotaru Austrijskoj tara: oltari Svetog Antuna Padovanskog i Svetog Ivana Krstitelja,
dvorskoj komori za 500000 forinti. Dana 31. kolovoza 1711. velika Svete Lucije i Gospe Žalosne. Kasnije su posvećeni još dodatni
elementarna nepogoda uništila je gotovo čitav Čabar. Tada su oltari. Interijer s novim oltarima ukrašen je 1758. godine, a nad
nakon trodnevnih kiša Čabranka i njezin pritok Paklenski jarak prvim oltarom se nalazi umjetničko djelo slikara Valentina Janeza
toliko nabujali da su svom silinom prodrli u Čabar, srušili dio na- Matzingera. Čabar je početkom 19. stoljeća postao dekanatom. U
selja, zatrpali tvornicu blatom i šljunkom te odnijeli zalihu ugljena. čabarski dekanat pripadale su, osim crkava čabarskog kraja, i župe
Željezara je tako počela ponovo raditi tek 1718. godine, no radni Turke i Razloge u delničkom kraju. U Čabru se uz župnu crkvu na
uvjeti su bili loši, pa su 1720. radnici podignuli pobunu, jedan od groblju nalazila manja drvena kapela Svetog Križa, koja je izgor-
prvih radničkih štrajkova u Hrvatskoj. Pobuna je ugušena vrlo brzo, jela.
a samo šest godina kasnije poslovanje je preuzela slovenska Idrija.
Zbog pomanjkanja željezne rudače u okolici Čabra tvornica je
zatvorena 1785. godine. Austrijska dvorska komora prodala je Ča-
bar Matiji Josipu Paraviću 1798. godine. Mjesto je naslijedio nje-
gov sin Polikarp Paravić koji je umro 1866. Njegova je udovica na-
slijedila Čabar i udala se za Nikolu pl. Ghyczyja, i ta je porodica
dvorac u Čabru držala do 1945. godine. Čabarska talionica nije
nakon 1785. godine prestala u potpunosti s radom. U njoj se sve
do 1915. godine talila željezna rudača koja se kopala u površin-
skom kopu nedaleko Tršća. Zrinski je u vrijeme gospodarenja Ča-
brom u naselju sagradio dvorac, koji je u donjem katu bio zidan, a
odozgora drven, sa četiri sobe i podrumom. Do danas se od tog
prvotnog objekta sačuvala samo jedna zapadna obrembena kula
kvadratnog tlocrta i dijelovi obrambenih zidina koji s jugozapad-
ne, sjeverozapadne i sjeveroistočne strane opkoljavaju kuriju sa-
građenu u 19. stoljeću na temeljima stare zrinske kurije.
78 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 789; S. Malnar,
Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 180-183. Čabar - katolička župna crkva Svetog Antuna Padovanskog - snimio Krešimir Regan
Čabar 1910. godine
79 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 791; M. Brada-
nović, "Sakralna baština čabarskoga kraja, Najpoznatije marijansko svetište" u: Euro City, Putna revija HŽ –
putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 63-64; K. Regan, "Gerovo, najstarije mjesto u čabarskom kraju,
Izazov za ljubitelje gorskoga turizma" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010,
Čabar - kapela br. 68, 70-71; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 25-33.
92
93
94
95
Gerovo – katolička kapela Svetog Roka 80 se u stijenu za sva vremena. Prema drugoj priči, na mjestu gdje je
pasla skupina ovaca, skupina pastira je pronašla Gospin kip, pri-
Katolička kapela Svetog Roka nalazi se na izlazu iz Gerova čvršćen za jednu jelu. Pastiri su se pred likom molili i klanjali, a
prema Čabru. Radi se o malenoj kapeli koja potječe vrlo vjerojatno jednom su se prilikom i ovce počele klanjati Gospinu kipu. Nato su
iz kraja 18. ili početka 19. stoljeća. Kapelica je obnovljena krajem pastiri to saopćili župniku koji je kip odnio u gerovsku crkvu.
devedesetih godina dvadesetog stoljeća zahvaljujući župniku Iva- Međutim, iz Gerova se kip sam vratio na Svetu Goru, što je župniku
nu Trohi, a misne se svečanosti obavljaju o blagdanu Svetog Roka bio znak da treba sagraditi na tome mjestu crkvu. U požaru ge-
16. kolovoza. rovskog župnog stana izgorjela je sva dokumentacija vezana za
ovaj objekt, tako da nije poznato iz kojeg je razdoblja bila prvotna
građevina. Fra Petar Lubina spominje u svojem djelu Marijanska
Hrvatska, Gospina svetišta među Hrvatima, da je svetište na Sve-
toj Gori postojalo već u 15. stoljeću. Ipak, vjerojatnija je njezina
gradnja u 16. stoljeću, te stručnjaci smatraju da je ona možda
jedna od zavjetnih crkava grofova Zrinskih. Na karti Ivana Klobu-
čarića iz 1603. godine, na brdu iznad Gerova nacrtana je kapelica
koja vrlo vjerojatno predstavlja Svetu Goru. U vrijeme turske opa-
snosti, na mjestu crkve Majke Božje Karmelske palile su se baklje
koje su trebale obavijestiti stanovništvo o dolasku osmanske
opasnosti. Sveta Gora je bila polazište krijesova, a posljednja u
nizu bila je Ljubljana do koje je informacija stizala preko Istre,
Primorske i Notranjske. Iz opisa koji je 1857. godine izišao u za-
grebačkom Katoličkom listu vidljivo je da su na prošenje na Svetu
Goru dolazili vjernici iz šest biskupija (Zagrebačke, Krčke, Poreč-
ke, Ljubljanske, Tršćanske i Riječke). U prvoj polovici 19. stoljeća
svetište je izgubilo svoj ugled, pa su se hodočasnici sve više počeli
posvećivati zabavi i plesu, a sve manje molitvi. Došlo je čak dotle
da se počeo širiti običaj da se pleše u čast Majke Božje, a svaki je
ples trebao značiti oprost od nekog grijeha. Današnja građevina
potječe iz 1749. godine, a nekada su pred crkvom bile stoljetne
lipe kojih danas više nema. Njezin je tlocrt u obliku latinskog
Gerovo - katolička kapela Svetog Roka križa. U jednom je kraku kapela Anđela čuvara, a u drugom Gospe
Lurdske. Kapele su prizidane u 19. stoljeću, u doba kada se kao
Gerovo – katolička proštenjarska crkva na donator iskazao čabarski vlastelin Paravić. Uz bočni zid crkve bilo
81
Svetoj Gori posvećena Majci Božjoj Karmelskoj je prislonjeno drveno stubište kojim se uspinjalo na pjevalište. U
crkvu se ulazilo kroz svođeno prizemlje zvonika. U unutrašnjosti
U župu Gerovo pripada i Sveta Gora. To je, iza Trsata, su i danas izvrsno očuvane velike ploče tamnoga kamena ko-
najpoznatije marijansko svetište u Gorskom kotaru i Hrvatskom jima je crkva opločena. Od njega su isklesane škropionice, zde-
primorju. Istaknuti položaj i dobar vidik na vrhu brda, pravo su pasti stupci, nosači pjevališta i grobna ploča svećenićke rake.
mjesto s kojeg se moglo motriti na neprijatelja, tako da je Sveta Talijanski slikar Antonini oslikao je početkom dvadesetog stoljeća
Gora imala i obrambenu i obavještajnu funkciju. Postoje dvije le- unutrašnjost crkve i slikama je prikazao razne događaje čudo-
gende o postanku ovog svetišta. Prva legenda govori da su u tvorne zaštite Gospe Svetogorske. Središnje mjesto u svetištu
davna vremena pastiri na mjestu ispaše ovaca pronašli sliku Majke pripada kipu Gospe s djetetom u naručju. Oltar potječe iz 1847.
Božje i na kamenu utisnut kolobar. Tu je, kažu, Majka Božja putujući godine. Svetište je restaurirano 2004. godine. Na Svetu Goru vodi
na Svetu Goru sjela da se odmori, a dno njezine košarice utisnulo asfaltirani put, a 2011. godine poduzeti su radovi na uređenju
80 S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 179.
okoliša. Uz glavni hodočasnički dan, blagdan Gospe Karmelske,
81 Ž. Malnar, Svetište Majke Božje Karmelske kod Gerova, Čabar/Rijeka 2002; M. Bradanović, "Sakralna 16. srpnaj, glavni hodočasnički dan je blagdan Male Gospe, 8.
baština čabarskoga kraja, Najpoznatije marijansko svetište" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prije-
voza d.o.o. zima 2010, br. 68, 62-63.
rujna kada hodočašće traje tri dana.
Gerovo - katolička proštenjarska crkva na Svetoj Gori posvećena Majci Božjoj Karmelskoj
96
97
Gerovo - katolička proštenjarska crkva na Svetoj Gori posvećena Majci Božjoj Karmelskoj Gerovo - Sveta Gora 1890. godine
Gerovo - naselje
Hrib – katolička župna crkva Svetog Leonarda 82
Crkva u Hribu počela se graditi oko 1800. godine, a
gradnja je završena 1808. Župa je osnovana 1807. Ranije je na to-
me mjestu bila drvena crkvica, a oko nje groblje. Kad su sagradili
crkvu, groblje je premješteno iza crkve. Župna se crkva nalazi u za-
seoku Skednari. Crkva je izgrađena na brežuljku koji dominira oko-
linom. U crkvi se čuvaju vrijedna barokna ostvarenja pučke iz-
vedbe.
98
99
Kranjci - crkvica Svetog Ivana i Pavla u Kranjcima prije Drugog svjetskog rata
cima sigurno nije postojala krajem 18. stoljeća. Prvi put je na karti
označena 1829. godine, ali se njezine dimenzije ne mogu točno
utvrditi. Godine 1916. obnovljena je unutrašnjost kapele. Na-
vodno je prvobitna kapelica bila otvorenog poljskog tipa sa svo-
dom i debljinom zidova od 50 centimetara. Vanjske širine i dužine
316x316 centimetara. Kasnije je crkvica prezidana i dovedena u
današnje dimenzije 316x470 centimetara. Na krovu je tada bio sa-
građen i manji toranj. Godine 1960. zvonik je premješten kao do-
datak kapeli, na stupove ispred ulaznih vrata, a kapela je pokrivena
crijepom. U dnu kapelice nalazi se omanji oltar, rad nekog lokal-
nog autora. Kranjci - katolička kapela Svetog Ivana i Pavla
Mali Lug – katolička kapela Svete Ane 85 Plešce – katolička župna crkva Presvetog
Trojstva 86
Mala kapela Svete Ane na brijegu iznad Malog Luga nalik-
uje crkvicama iz 17. stoljeća. Postoji legenda da je kapelica bila dio Plešce je ime dobilo, prema lokalnoj legendi, po tome
nekadašnjeg samostana u kojem su živjele časne sestre, no to nije što su onamo dolazili brojni lovci koji su svoj bogat ulov proslavljali
potvrđeno povijesnim izvorima. Tipološki ova kapela pripada raz- plesom u Grajskoj kući. Prema pisanju Slavka Malnara Plešce svoje
doblju baroka, a ima centralni tlocrt u obliku šesterokuta, što je je- ime duguje obližnjem slovenskom naselju Pleš, odakle su vrlo vje-
dinstven primjer u Gorskom kotaru. Nad njezinim pročeljem se rojatno stigli prvi doseljenici u selo. Na mjestu današnje crkve na-
uzdiže zvonik na preslicu, s dva luka, koji je poput čitave crkve bio lazila se 1648. godine stara, patuljasta kapelica posvećena Pre-
pokriven šindrom. U Drugom svjetskom ratu 1942. godine kape- svetom Trojstvu. Ona je 1737. godine nadograđena, a 1885. pro-
lica je uništena od širena i poprimila je današnji izgled. Portalni dio pri njezinu ulazu
strane Talijana, pa je ima barokni izgled, s rozetom. Toranj je po svojem tipu alpski, s
desetljećima nakon krovom zašiljenih oblika, pomalo nalik na krušku ili lukovicu. Crkva
rata zjapila kao ru- je stradala za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je nakon rata us-
ševina. Obnovljena koro sanirana. Obnovljena je 2007. godine, a pod u crkvi uređen je
je u drugoj polovici 2009. godine.
devedesetih godina
dvadesetog stoljeća
prema projektu Ni-
noslava Kučana. U
Malom Lugu nalazi
se i velika skulptura
Petra Klepca, legen-
darnog lika koji se
svojom fizičkom sna-
gom odupirao Os-
manlijama i činio
brojna dobra djela.
Skulpturu je izradio
kipar Marijan Leš.
Petar Klepac je živio
na prijelazu sa 17. u
18. stoljeće, a nad-
naravnu snagu mu
Mali Lug - katolička kapela Svete Ane u početku 20. stoljeća je prema legendi da-
la ili Majka Božja na Svetoj Gori ili vile ili sam Bog. Njegova kuća sta-
jala je do Drugog svjetskog rata, kada je izgorjela do temelja, u Ma-
lom Lugu, i nju opisuje Dragutin Hirc početkom dvadesetog sto-
ljeća. Na kući je bila upisana godina 1712., a u krovištu se nalazila
golema drvena greda za koju se smatralo da ju je postavio sam Pe-
tar Klepac. Preko puta ostataka njegove rodne kuće nalazi se sta-
blo jabuke koju mještani još uvijek zovu Klepčevom jabukom.
85 ŽM. Bradanović, "Sakralna baština čabarskoga kraja, Najpoznatije marijansko svetište" u: Euro City,
Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 64; K. Regan, "Petar Klepac, junak čabarske i Plešce - katolička župna crkva Presveteog Trojstva
goranske usmene epike, Legenda ili stvarnost" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zi-
ma 2010, br. 68, 74-75; D. Hirc, Gorski kotar, Rijeka 1996, 146-149; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Ča- 86 Ž. Malnar, Zelena dolina Plešce, Plešce 2009, 12; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spome-
bar 2007, 179; www.cabar.hr. nici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 794; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 188.
100
101
Potok – katolička kapela Majke Božje Lurdske 87 Prezid – antički zid na predjelu Vražji vrtec,
Gredice i Straža 88
U Potoku, nedaleko Čabra, nalazi se omanja kapelica Maj-
Postojanje antičkoga zida na području današnjeg Prezida
ke Božje Lurdske podignuta 1907. godine. Kapela je obnovljena
zabilježeno je u antičkim i srednjovjekovnim izvorima. Istraživanje
1997. godine zahvaljujući donacijama obitelji Ožbolt. Kapela, ma-
rimskog obrambenog segementa u Gorskom kotaru započelo je u
njih visinskih i tlocrtnih dimenzija s poligonalnim svetištem, vitkim
17. stoljeću djelom J.W. Valvasora. Na zemljovidu, tada suvremene
tornjićem za zvona nad ulazom, te skromne vanjske obrade pro-
Rijeke, prikazan je rimski obrambeni zid sjeverno od naselja. Kra-
čelja bez ukrasnih detalja, smještena je uz cestu Čabar-Zamost na
jem 19. i početkom 20. stoljeća niz povjesničara istražuje rimski
sjeveroistočnom prilazu gradu. Unutrašnjost ove skromne kape-
obrambeni zid na ovom područjiu, a istraživanja se intenziviraju
lice neobično je raskošna. Njome dominiraju neogotički oltar i bo-
šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Tada je istražena i dionica
gat historicistički zidni oslik s vegetabilnim ukrasima i figuralnim
zida kod Prezida na lokaciji Pri zidi koja je bila dužine 1050 metara.
prikazima svetaca koji je izradio Josip Jarm iz Osilnice 1914. godi-
Međutim, sustavna arheološka istraživanja nikada nisu započeta.
ne. Iste godine je majstor Rutar slikao unutarnje površine.
Ostaci zida između Tarsatice i Prezida dio su kasnoantičkog ob-
rambenog sistema Claustrae Alpium Iuliarum, kojem je cilj bio za-
tvoriti istočni i sjeverni prilaz Italiji. Ovaj fortifikacijski sustav zahva-
ćao je široko područje od Kvarnera do austrijske Koruške. Zid koji
je nastao na području Tarsatice, nakon provala barbara u drugom
stoljeću protezao se preko Klane, Jelenja i Grobnika do Željeznih
vrata i Prezida. U Sloveniji se zid prostire na području Loške doline.
Zid nije kontinuiran, već je građen na mjestima najosjetljivijih stra-
teških prijelaza, poglavito u dijelovima udolina. Na mjestima koja
su prirodnom konfiguracijom zemljišta nepristupačna, takav zid
ne postoji. Prolaz su nadzirale posade unutar promatračnica, uz
koje su se nalazili i signalni tornjevi putem kojih se prenose infor-
macije na terenu. Na zidu su se, upravo u blizini Prezida, nalazila i
vrata koja su omogućivala da se prijeđe na drugu stranu. Vrata su
predstavljala i prolaz za divljač. S druge strane zida prolaz je bio
ograđen, i tako su rimski vojnici na ovom dijelu limesa imali žive
zalihe svježeg mesa. Od 2004. provode se sistematska istraživanja
na području Prezida na lokacijama Gredice, Vražji Vrtec i Straža. Na
području samog Prezida zabilježeni su tragovi arhitekture na spo-
menutoj lokaciji Pri zidi. Ostaci arhitekture rimskog zida najvidljiviji
su na položaju Vražji vrtec na granici između Slovenije i Hrvatske.
Radi se o temeljima i urušenim ostacima nekadašnjeg zida od ko-
jeg se samo na području guste šume dobro vide tragovi. Gospodin
Filip Ožbolt spomenuo mi je da su tijekom dvadesetog stoljeća šu-
mari, šumski radnici, ali i sami mještani Prezida i okolnih naselja
uništavali zid prevozeći drva preko njega. Goranka Lipovac Vrkljan
i Bartul Šiljeg zaključili su da je zid bio širok između 2,20 i 2,50 me-
tara. Na položaju Vražji Vrtec, pronalaskom prapovijesne keramike
ustanovljeno je postojanje prapovijesnog gradinskog naselja, a
arheolozi su pretpostavili na istoj lokaciji i postojanje rimske vojne
Potok - katolička kapela Majke Božje Lurdske 88 G. Lipovac Vrljan, B. Šiljeg, "Istraživanja Liburnskoga obrambenog sustava u Prezidu 2006." u: Annales
Instituti archaeologici, sv. III (2007), 79-82; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gor-
87 M. Bradanović, "Sakralna baština čabarskoga kraja, Najpoznatije marijansko svetište" u: Euro City, ski kotar, Delnice 1981, 781; R. Starac, "Gorski kotar u svjetlu arheoloških nalaza" u: Euro City, Putna revija
Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 64; www.cabar.hr; S. Malnar, Povijest ča- HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67, 21; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 18-
barskog kraja, Čabar 2007, 183. 20.
promatračnice koja je uništena gradnjom talijanskog bunkera iz
Drugog svjetskog rata. Prapovijesno naselje otkrio je Bogdan Mla-
kar iz Prezida. Do današnjeg Prezida je vodila i rimska prometnica
koju lokalno stanovništvo još uvijek naziva Rimskom cestom. Rim-
ska cesta prolazi neprohodnim dijelovima ispod Risnjaka i vodi do
Gerova.
102
103
Prezid – katolička župna crkva Svetog Vida 89 no Polje u Sloveniji Prezid je dobio naziv Staro Babno Polje. Ime
Babno Polje prema legendi potječe od takmičenja za vlast nad po-
Naselje Prezid spominje se prvi put 1260. godine u Buli ljem između jedne babe i vraga. Vrag je predložio da oboje dođu
Bele IV. Povjesničari Milan Kruhek i Vjekoslav Klaić smatraju da je u polje u ponoć, i tko dovede stražniju zvijer, tome će ostati polje.
nastalo u 14. stoljeću. Pod imenom Babno Polje Prezid se spominje Vrag se pojavio sa sedmoglavim zmajem, a žena je došla sama. Ba-
1402. godine. Kad je 1719. godine počelo nastajati današnje Bab- ba se postavila na glavu, i suknje su joj prekrile lice, a ono što je
vrag vidio toliko ga je prestrašilo da je pobjegao sa svojim zmajem.
Današnje ime Prezid nastalo je nakon 1719. godine, a potječe od
riječi pri zide (kod zida), tj. u blizini limesa. Prema drugoj verziji
priče današnji Prezid bio je zidom podijeljen na dva dijela, pa je na-
selje bilo prezidano i tako je postao Prezid, a prema trećoj verziji,
nalazilo se ispred zida (tj. pred zidom), pa je tako nastalo današnje
ime Prezid. Župa Prezid je osnovana 1807. godine, iste godine ka-
da i župe Tršće i Plešce. Prezid je, međutim, crkvu imao znatno ra-
nije. Prilikom vizitacije Modruško-senjskog biskupa Benedikta Be-
dekovića 1704. godine spominje se kapela Svetog Vida u Starom
Babinom Polju (kako se u to vrijeme zvao Prezid), u kojoj mise za
vrijeme velikih blagdana služi čabarski svećenik. Kapelica Svetog
Vida, prema pisanju Spomenice iz 1760. godine, potječe iz 1650.
Godine 1717. kapela je renovirana, a nova je izgrađena 1758. Na-
kon epidemije kolere u Prezidu 1855. godine, lokalni vjernici od-
lučili su sagraditi veliku novu crkvu računajući na pomoć grofa Pa-
ravića, patrona crkve. Današnja župna crkva je podignuta 1874.
godine, a zidarske radove izveli su braća Cividini, podrijetlom iz
Udina. U crkvi su vidljivi neogotički i neoromanički utjecaji. Oltar
Svetog Vida naslikala je Fani Demecker iz Trsta. Nova su zvona iz-
livena u Zagrebu. Početkom osamdesetih godina stari je oltar za-
mijenjen novim.
89 120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006, 16-17; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni 90 120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006, 21; www.cabar.hr.
spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 797; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 35-43, 184- 91 120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006, 21; M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008,
186. 12-13; www.cabar.hr.
Prezid - katolička kapela Svetog Jakova
104
105
Sokoli - rudnik 94 S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 183; www.cabar.hr.
dataka o godini gradnje, ali je sigurno, budući da se spominje u
knjizi Gorski kotar i Vinodol Emila Laszowskog iz 1923. godine, da
je nastala prije te godine. Iza oltara crkvice nalazi se uklesana 1910.
godina. Obnovljena je 2002. godine.
Tršće – katolička župna crkva Svetog Andrije crkve započela je 1860. godine, i do kraja godine crkva je stavljena
Apostola 95 pod krov, pa se za nuždu u njoj već mogla održavati misa. Posao
na tršćanskoj crkvi završen je 1864. godine, a obnavaljali su je maj-
Najmlađe naselje u čabarskom kraju je Tršće. U Spomenici
stori iz obitelji Cividini. Godine 1865. u toranj je ugrađen sat. Go-
župe Tršće zapisano je da je na malom zvoncu bila otisnuta 1659.
dine 1907. župna crkva je izgorjela, a požar se na crkvu proširio iz
godina, i po tome se može zaključiti da je kapelica u Tršću pos-
obližnje drvene gospodarske zgrade. Tom prilikom veći dio in-
tojala prije postojanja župe u Čabru. Godina 1790. značajna je po
ventara je također izgorio. Crkva je obnovljena 1908. godine. Na-
osnutku kapelanije Tršće i namještenju prvog stalnog svećenika.
redna obnova je uslijedila 1927. godine, a potom je došla 1944.
Župa u Tršću osnovana je 1807. godine. Mještani Tršća su svoje mr-
godina u kojoj je crkva nakon što su se djeca igrala barutom,
tve do 1854. pokapali na gerovskom groblju. Izgradnja današnje
ponovo izgorjela. Danas je građevina u odličnom stanju, vrlo lijepo
95 S. Malnar, 200 godina župe Svetog Andrije u Tršću, Tršće 2008; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar obnovljena.
2007, 55-58, 190.
106
107
Tršće zimi
96
Vode – katolička kapela Svetog Stjepana
U Vodama je do 1942. godine postojala omanja kapelica
posvećena Svetom Stjepanu. Ona je izgorjela 1942. godine, kada
su je spalili talijanski fašisti. Kapelica je prema usmenoj predaji
izgrađena početkom dvadesetog stoljeća. Na dan Svetog Stjepana
u kolovozu mnogi vjernici dolaze u Vode na misu koja se go-
dinama održavala kod ruševina kapelice. Od 2005. pokrenuta je
akcija obnove kapele u Vodama.
Tršće - katolička župna crkva Svetog Andrije Apostola 96 S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 180; www.delnice-dekanat.com.
Zamost – katolička kapela Majke Božje od
Pohođenja 97
108
109
110
111
Grad Ogulin
Donje Dubrave – prapovijesna gradina
Krševine 98
U blizini zaseoka Zatezale nalazi se lokacija Krševine, oko
1,5 kilometra sjeveroistočno od Donjih Dubrava i oko 50 metara
zapadno od izvora Markovac. Ovdje je riječ o tipičnom gradinskom
naselju s pogodnim strateško fortifikacijskim i naseobinskim ele-
mentima (lako branjiv položaj, preglednost nad okolinom, blizina
vode, ispaše). Arheolozi pretpostavljaju da su Japodi na gradini
živjeli između 12. i 5. stoljeća pr. Kr. Arheološka istraživanja nikada
nisu poduzeta.
112
113
102
Gojak – Gojačka glavica zani 1941., a potom ga spalili nepoznati počinitelji 1942. godine.
Građevina je obnovljena 1972. godine. U posljednjem ratu, 1992.
Na Gojačkoj glavici, na 411 metara nadmorske visine, ju- godine, građevina je lakše oštećena. Danas je hram obnovljen.
žno od naselja Gojak, nalazi se prapovijesno i srednjovjekovno na-
selje, kako su ustanovili arheolozi. U prapovijesnom periodu na
vrhu Gojačke glavice nalazilo se gradinsko naselje, od kojega su
na nekim mjestima vidljivi i tragovi suhozida. Anketiranjem lokal-
nog stanovništva utvrđeno je da postoji legenda o starim zidinama
na kojima su nekada živjeli siromašni plemići. Na padinama brda
moguće je naći ulomke prapovijesne keramike koji su tamo do-
spjeli erozijom zemljišta. Manja probna arheološka istraživanja
vršena su prilikom gradnje autoceste na istočnim padinama brda.
Lokalitet se datira u kasno brončano doba (12. – 8. stoljeće pr. Kr.).
U srednjem vijeku lokacija je korištena kao mjesto zbijega.
103
Gojak – Savića pećina
Uz potok Bistricu nalazi se Savića pećina, špiljsko naselje
iz prapovijesnog i srednjovjekovnog razdoblja.
104
Gornje Dubrave –Jusići, Crkvina
Na području između zaseoka Kaluđerovići i Jusići, ne-
posredno uz zapadni rub prometnice Tounj-Trošmarija, nalazi se
područje zvano Crkvina. Prilikom gradnje vikendice (Jusići bb)
naišlo se na brojne ostatke arheoloških nalaza, koji su gotovo u
potpunosti devastirani. Prema podacima dobivenim od vlasnika
zemljišta dubina kulturnih slojeva iznosila je preko dva metra, a
nađeni su razni ulomci keramičkih posuda, kućnog lijepa (zape- Gornje Dubrave - pravoslavni parohijalni hram Svete Petke
čena zemlja kao građevinski materijal), kamenja i slično. Petna-
estak metara južnije od vikendice, gdje se danas nalazi betonski
stup HEP-a, naišlo se na ostatke ljudskih kostiju. Oba položaja nisu
nikada istražena. Prema postojećim podacima može se pretpo-
staviti postojanje prapovijesnig naselja s pripadajućim grobljem
na spomenutom položaju, a ne postojanje crkve, jer dubina slojeva
i nalazi isključuju takvu mogućnost. Datacija naselja: kraj bron-
čanog, odnsono početak željeznog doba, tj. prijelaz sa osmog na
sedmo stoljeće pr. Kr.
102 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 40;
www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.
103 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 40.
104 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.
105 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci
1910, 1008-1009; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u
Hrvatskoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 11. Gornje Dubrave - pravoslavni parohijalni hram Svete Petke
selje. Na topografskoj karti ova je lokacija označena kao Gradina
(515 m n.v.), a pristup lokalitetu moguć je iz zaseoka Zečica ili Kos-
telići. Brdo Gradina ima izuzetno povoljan pogled na okolno
područje, a smješteno je uz priorodnu komunikaciju istok - zapad.
Lokalitet se datita između 12. i 5. stoljeća pr. Kr., tj. u kasno bron-
čano i rano željezno doba, a pripadao je plemenu Japoda.
Hreljin Ogulinski – prapovijesno nalazište Malo Jasenak – pravoslavni parohijalni hram Svetog
Gradišće 107 Lazara 109
Pravoslavna crkva u Jasenku sagrađena je 1883. godine.
U neposrednoj blizini Ogulina, nedaleko naselja Hreljin
Slava hrama se održavala svake godine na Vidovdan. Spalili su je
Ogulinski, a iznad željezničke pruge na lokaciji Malo Gradišće, ar-
heolozi su rekognosciranjem otkrili prapovijesno utvrđeno na- 108 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.
109 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci
1910, 1020-1021; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u
106 T. Šporčić, "Pet stoljeća ogulinske župe" u: Ogulin : povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 162. Hrvatskoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 11; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič,
107 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 39. Ogulin s.a., 61; www.dreznica.net.
114
115
partizani 20. siječnja 1942. godine ne želeći da ustašama i Ta- dina. Veličina kapele je 12x4 metra. Na njoj se nalazi mali zvonik
lijanima posluži kao mitraljesko gnijezdo, i danas se nalazi u tipa preslice, a crkvica ima pet prozorčića po kojima se može za-
ruševinama. Zvonik hrama srušili su sami mještani nakon Drugog ključiti da je prvotna kapela produžena. Sedamdesetih godina dva-
svjetskog rata, a zvona iz hrama su pretopljena i od njih je naprav- desetog stoljeća udario je grom u kapelu te ju je oštetio i zapalio,
ljen spomenik revolucije u Jasenku. Sačuvana je samo lađa hrama. pa je prilikom sanacije krov na dvije vode prekriven aluminijskim
Od invenatara nije sačuvano ništa. U mjestu se nalazi školska ka- limom, a strop je obložen drvenom oplatom. Godine 1991. crkva
pela Svetog Save. Do prije Drugog svjetskog rata na jasenačkom je temeljito uređena, a uvedena je i električna rasvjeta.
groblju navodno su stajale ruševine starije crkve, za koje je lokalno
stanovništvo vjerovalo da su ostaci manastira posvećenog Sve- 112
tom Arhangelu Mihajlu. Ogulin – utvrda knezova Frankopana
Prvi povijesni spomen o Ogulinu kazuje i njegovo da-
našnje ime. Vrijeme njegove gradnje nije točno utvrđeno. Osnivač
grada bio je Bernardin Frankopan, koji je u Modrušu 1500. godine
izdao ispravu u kojoj je novosagrađenom gradu Ogulinu označio
granice između Modruša i Vitunja. Narod je u prošlosti utvrđeni
grad u Ogulinu nazivao Zulum-grad ili Đulin-grad, povezujući ime
grada uz legendu o Zulejki ili Đuli, kćeri kapetana grada, koja se
zbog nesretne ljubavi prema siromašnom krajiškom oficiru bacila
sa zidina grada u ponor rijeke Dobre, pa je po nesretnoj Đuli, po-
nor dobio ime Đulin ponor. Ogulin svoje današnje ime duguje či-
njenici da je šumska površina koja je okruživala novosagrađeni
grad trebala biti iskrčena, tj ogoljena, pa je ime lokaliteta bilo Ogu-
lin. Ogulinski stari grad nije ostao dugo vremena pod Franko-
panima, budući da Stjepan Frankopan Ozaljski nije mogao održati
obranu od osmanlijskih napada. Ogulin je tako 1553. dospio u
kraljevske ruke. Ogulinska kapetanija, trinaesta po redu, osnovana
je nekoliko godina nakon što je u grad ušla kraljevska posada. Pod
Jasenak - pravoslavni parohijalni hram Svetog Lazara
zaštitom utvrde razvija se i ogulinska varoš koja je 1558. brojila 37
Jasenak – Grčka kosa – potencijalni arheološki stanovnika, većinom kmetova. Ogulinu je u to vrijeme bilo pod-
loženo šest utvrda: Modruš, Plaški, Svetice (Oštarije), Sveti Juraj,
prapovijesni lokalitet 110 Tounjska Peć i Ključ. Godine 1563. u ogulinskom starom gradu bila
Na području Jasenka, oko 2 kilometra jugozapadno od je posada od samo dvadesetak vojnika, pa je general Lenković
centra naselja, neposredno iznad ceste koja vodi od Jasenka pre- zatražio da se ogulinska posada pojača sa još tridesetk vojnika.
ma Drežnici, nalazi se brdo Grčka kosa (kota 850). Njegov toponim Ogulinsku posadu plaćala je vojvodina Kranjska, i to tako da su
upućuje na eventualno prapovijesno naselje na njegovu vrhu. Bez vojnici dobivali plaću za prvih šest mjeseci u gotovom novcu, a za
arheoloških istraživanja vrlo je teško zaključiti da li se radi o pra- ostalih šest mjeseci su dobivali sukno. Kakvu je važnost imao
povijesnom lokalitetu. Na području Jasenka pronađena je 1883. Ogulin u vrijeme Vojne krajine, govori pojedinost da su 1578.
godine ostava srednjovjekovnog srebrnog novca koja je pohran- godine u Brucku na Muri odlučili da će se hrana za vojnike dovoziti
jena u Arheološkom muzeju u Zagrebu. iz Bele krajine iz Metlike i Črnomelja do Ogulina gdje bi se uredile
krušne peći. Odavde se kruhom opskrbljivalo posade u obližnjoj
Kaševari – katolička kapela Blažene Djevice Lici, Pounju i na Kordunu (Bihać, Slunj, Modruš, Jesenica, Dabar,
Marije 111 Mutnik i Tržac). Odmah nakon ulaska kraljevske vojske u grad
Na blagom brežuljku brda Veljun nalazi se kapelica u Kaše- 1553. godine, Ogulin postaje raskrsnica za raznošenje krajiške
varima. Mještani tvrde da je kapela postojala i prije pet stotina go-
112 M. Magdić, Topografija i povijest Ogulina, Ogulin 1996; Z. Horvat, "Fortifikacijska djelatnost Bernar-
110 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf. dina Frankopana" u: Modruški zbornik, 2009 (3),257-260; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički
111 A. Luketić, Zagorje kod Ogulina, mjesto i župa, Zagorje kod Ogulina 1994, 71. vodič, Ogulin s.a., 13-22, 44-46.
Ogulin, 1689. godine, Johann Weikhrad Valvasor
pošte. Stanovnici Ogulina bili su dobri vojnici, o čemu govori i četiri pukovnije Karlovačkog generalata. Od plaščanske, tounjske i
podatak da su zbog osobne hrabrosti i požrtvovnosti u borbi s ogulinske kapetanije osnovana je III. ogulinska krajiška pješačka
Osmanlijama bili oslobođeni svake rabote od strane Frankopana. pukovnija. Ogulin je tako postao središtem za kumpanije koje su
Vuk II Krsto Frankopan Tržački je u Ogulinu izdao 1622. godine svoja sjedišta imale u Modrušu, Oštarijama, Ogulinu, Plaškom, To-
povelju kojom je ogulinske vojnike i građane, zbog herojskih borbi unju, Dubravama, Krmpotama, Brinju, Jezeranama, Drežniku, Ra-
protiv Osmanlija, oslobodio za sva vremena obaveza prema kne- kovici i Primišlju. Razvoju Ogulina pogodovala je i činjenica da su u
zovima Frankopanima. Ovu je naredbu potvrdio i kralj Ferdinand 18. stoljeću sagrađene dvije značajne prometnice u neposrednoj
II ispravom koja je izdana u Beču 1623. godine. U 18. stoljeću do- blizini (Karolina i Jozefina). Stari ogulinski grad sagrađen je dakle
lazi do reorganizacije Krajine, pa je tako Ogulin postao jedna od nad ponorom rijeke Dobre te je bio zaštićen sa tri strane prirodnim
116
117
položajem (ponor rijeke Dobre, kanjon Dobre, spilja Medvedica, koji nije ostvaren, bilo je predviđeno da se između ponora rijeke
jama Badanj i suho korito Dobre) dok je četvrtu stranu nepoznati Dobre izgrade novi nasipi s obrambenim zidinama. Niz tlocrta
graditelj utvrdio izgradnjom čvrstog sustava obrane. Tlocrt grada i crteža nastao je tijekom 18. i 19. stoljeća. Najpoznatiji je Val-
ima oblik nepravilna četverokuta. Ogulinski grad pripada tipu vasorov crtež iz 1689. koji nije realističan budući da su u nj ucrtani i
renesansnih kaštela. Gradski zidovi s kulama i polukulama ome- neki nepostojeći detalji. Utvrda se sastojala od tri dijela: kaštel
đuju dvorišni prostor s tri strane, a s četvrte (jugoistočne) nalazi se kneza Bernardina Frankopana, ograđeno dvorište sa sjeveroza-
palača, zgrada na čijim se bočnim stranama nalaze dvije po- padne strane kaštela, te oveći prostor okružen zidinama i polu-
luokrugle kule. Ispred zidova nalazio se obrambeni jarak koji je kulama. Početkom 19. stoljeća srušen je dio utvrda koje su bile
imao kružni oblik. Prvi tlocrt utvrde potječe iz 1639. godine, iz podignute iznad Đulina ponora. Danas je prostor između zidina
vremena kada se pojavila potreba da se srednjovjekovne utvrde u prazan, tek s nekoliko kuća koje su prizidane uz zidine, a prije je
tadašnjoj Vojnoj krajini obnove. Najstariji tlocrt izradio je inžinjer zbog osmanske opasnosti bio popunjen kućama ogulinskih sta-
Pieroni. Drugi tlocrt Ogulina je iz 1660. godine i rad je Martina novnika. Stari grad je nakon razvojaćenja Vojne krajine 1881.
Stiera. Na njegovom tlocrtu prikazano je tadašnje stanje i prijedlog korišten kao zatvor do 1945. godine. Danas je u burgu Zavičajni
izmjena koje su trebale osuvremeniti utvrdu. Prema ovom planu, muzej grada Ogulina koji je otvoren 1967. godine.
113 114
Ogulin – katolička kapela Svetog Bernardina Ogulin – katolička župna crkva Svetog Križa
Bernardin Frankopan, sin Stjepana Frankopana, utemelji- U 18. stoljeću nastaje današnji Ogulin. Naime, do tada je
telja grada Ogulina, podigao je unutar kaštela u 16. stoljeću kapelu naziv Ogulin bio usko vezan za kaštel i okolnu varoš, koja je ta-
za plemstvo i puk. Kapela je posvećena Svetom Bernardinu, ob- kođer bila opasana obrambenim zidom. Novi Ogulin izlazi iz toga
novitelju franjevačkog reda. Od 1521. do 1785. kapela Svetog Ber- uskog područja i obuhvaća pojedina naselja. Središnji prostor
nardina bila je ogulinska župna crkva. Interesantno je da 1695. go- novoga grada, koji se dakle znatno proširio, bio je namijenjen za
dine biskup Glavinić piše kako se u crkvi Svetog Bernardina služi novu crkvu. U gradskom parku nalazi se župna crkva Svetog Križa
misa na staroslavenskom jeziku. Ta crkva ima oblik kule, budući da koja je izgrađena 1781., a posvećena 1793. godine. Župa je tada
je bila građena u obrambene svrhe. Godine 1878. veći dio kapele je imala oko 2800 vjernika. Crkva je oblikovana u kasnobaroknom-
porušen, a ona je pretvarana u skladište i zatvor. Danas je od ka- klasicističkom stilu, te u njoj postoje tri oltara izrađena u drvetu.
pele sačuvano samo svetište. Nakon Drugog svjetskog rata kapela Građevina pripada jednobrodnim crkvama dvoranskog tipa sa
više ne služi u sakralne svrhe.
118
119
116 M. Pavešić, A. Puškarić, Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003, 28; I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja"
u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 203; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič,
Ogulin - pravoslavni parohijalni hram Svetog Georgija Ogulin s.a., 53; www.ogulin.hr.
120
121
117
Ogulin – katolička kapela Svetog Jakova Jakova u ruševnom stanju i potpuno napuštena. Građevina je ob-
novljena 1690. Godine 1911. kapela je još jednom obnovljena, a
Jedna od najstarijih građevina na ogulinskom gradskom tada su u unutrašnjosti postavljene i slike Svetog Antuna i Svete
području je kapela Svetog Jakova, na istoimenom ogulinskom gro- Ane, rad slikarske škole iz Zagreba, pod vodstvom slikara Otona
blju. Ova kapela potječe iz 12. stoljeća, a posjeduje četvrtast toranj Ivekovića. Danas se nalazi u odličnom stanju.
izgrađen u obliku kule, koji je u prošlosti služio za obranu. Na zvo-
niku su vidljivi romanički i gotički detalji. Njezino je postojanje po- Ogulin – katolička kapela Svetog Petra 118
122
Otok Oštarijski – srednjovjekovna utvrda
Na području današnjeg naselja Otok Oštarijski stajao je
srednjovjekovni burg na mjestu otoka na Mrežnici. Od burga nije
Ogulin - Sveti Petar - pogled na planinu Klek
ostalo ništa, a rijeka Mrežnica je na ovom području isušena zbog
120
Ogulin – samostan franjevaca trećoredaca akumulacijskog jezera u Sabljacima.
123
U najstarijem naselju na području Ogulina, Prapućama, Ponikve – prapovijesno naselje Čuvidinka
nalazi se kapela Krista Kralja kod samostana franjevaca trećore-
daca. Samostan su franjevci osnovali 1937. godine te su tada Istočno od prometnice koja vodi od Zdihova prema
uredili gospodarsku zgradu i kapelu Krista Kralja. Godine 1937. Ponikvama nalazi se lokalitet Čuvidinka na 264 metra nadmorske
je blagoslovljena i proglašena za oratorium publicum. visine. Lokalitet stoji na oko 400 metara od pravoslavnog hrama
119 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf. 121 I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a.,70.
120 M. Pavešić, A. Puškarić, Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003, 29; T. Šporčić, "Pet stoljeća ogulinske 122 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 40.
župe" u: Ogulin : povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 167-168. 123 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 40.
122
123
Ponikve – Hajdučka špilja – potencijalni Ponikve - pravoslavni parohijalni hram Preobraženja Gospodnjeg
prapovijesni i srednjovjekovni arheološki
lokalitet 125
Na samom rubu ogulinskog područja, između brda Lisine
(kota 641) i Veliki vrh (kota 735), nalazi se Hajdučka špilja. Prema
postojećim podacima riječ je o većoj špilji s prostranim ulazom
koja je korištena kao zbijeg u vremenima osmanlijskih prodora u
ogulinski kraj. Međutim, arheolozi smatraju da je ova špilja zacijelo
upotrebljavana i u prapovijesno vrijeme, kao stalno ili sezonsko
stanište. Špilja je korištena i u nedavno vrijeme te je u Ponikvama
postojao ključ od drvenih vrata koja su se nalazila na ulazu u pe-
ćinu.
125 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.
126 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci
1910, 1022; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr. Ponikve - pravoslavni parohijalni hram Preobraženja Gospodnjeg
124
125
Puškarići – prapovijesno naselje Gračac 127 temelji japodske kuće iz 7. stoljeća prije Krista. Temelji su građeni
od kamena u tehnici suhozida, a na njima su bili vidljivi tragovi
Jugozapadno od naselja Puškarići, uz prometnicu koja utora za balvane od kojih je kuća bila građena. Kuća je imala dvije
vodi prema Bjelskom, nalazi se na nadmorskoj visini od 558 metara prostorije: jednu veću za boravak i počinak, te drugu manju za
lokalitet Gračac, na kojem je prema rekognosciranju arheologa, čuvanje i pripremanje hrane. Uz jedan od zidova manje prostorije
stajalo prapovijesno naselje. Očito je da je i ova gradina, poput bile su poredane veće keramičke posude za spremanje raznih
gradina Malo i Veliko Gradišće, imala funkciju nadzora nad komu- plodova, a uz pregradni zid nalazilo se ognjište ograđeno kame-
nikacijom istok-zapad. Prema tome, moguća je datacija između njem. Oko njega je uz pepeo, gar i ugarke nađeno i obilje ulomaka
12. i 5. stoljeća pr. Kr., a svakako je pripadala plemenu Japoda. od različitih posuda za pripremanje i posluživanje hrane, cjedila,
grijača sa tri ili četiri kraka te brojne odbačene kosti jelena, svinje,
koze, različitih ptica, kojima su se žitelji kuće prehranjivali. U toj su
prostoriji pronađeni i utezi za tkalački stan i ribarske mreže, razna
strugala i šila za obradu i šivanje kože. U kući je nađena i mala
posudica koja je bila namijenjena za igru, tako da znamo da je u
objektu boravilo barem jedno dijete. Gradina Trsište bila je po-
dignuta na platou brijega prirodno zaštićena rijekom Dobrom na
istočnoj strani, dok su zapadna i južna bile zaštićene izgradnjom
fortifikacija. Gradina se nalazila na mjestu današnjeg groblja u
Trošmariji.
131
Trošmarija – japodske nekropole čaju ukazuje na važnost ovoga prostora i u antičko vrijeme. Ostava
nije sačuvana u cijelosti, a bila je smještena u nekadašnjoj zbirci
Prva arheološka istraživanja u ogulinskom kraju proveo Jurković u Ogulinu. Sadržavala je novac rimskih careva od Gordi-
je 1878. godine Šime Ljubić. Radove je započeo na tumulu u Tro- jana III. do Dioklecijana, odnosno iz vremena 3. i 4. stoljeća.
šmariji, ali su oni zbog nesuglasica sa župnikom prekinuti. Ljubić je
133
isprva iskopavao tumul koji se nalazio na ulazu u gradinu Trsište, Trošmarija – Mirići - Rebinka
koji je imao fortifikacijski karakter, a ne kao što je Ljubić mislio,
grobni. U ovome je tumulu pronađen samo ulomak lijevane bron- U zaseoku Mirići, koji pripada Trošmariji i koji se nalazi
čane poluge. Drugi, grobni tumul u Trošmariji, u narodu zvan i preko rijeke Dobre, na nadmorskoj visini od 258 metara nalazi
Goričak, otkriven je slučajno 1896. godine, prilikom gradnje pro- se lokalitet Rebinka, na kojem su vidljivi ostaci srednjovjekovne
metnice Bosiljevo-Ogulin. Tada su oštećeni grobovi na njegovoj crkve. Na Rebinki su nađeni i komadi prapovijesnih keramičkih
južnoj padini, iz kojih su prikupljene kosti i, osobito, obilje nakita. posuda. Na Rebinki se nalazilo prapovijesno gradinsko naselje
Te je nalaze mjesni župnik dao zakopati na groblje, osim fibule s tri razvučenog tipa, tj. naselje koje nije koncentrirano na jednom
kuglice na luku. Znatna su oštećenja nastala i sadnjom vinograda i mjestu, nego je razvučeno na širem prostoru, organizirano po
njegovom dugogodišnjom obradom na sjevernoj strani. Potak- manjim, rodovskim domaćinstvima. Na području čitave gradine
nuti lokalnim pričama dodatnu su štetu učinili i domaći tragači za nalaze se ulomci prapovijesnih keramičkih posuda i tzv. kućnog
zlatom. Prvo sondažno iskopavanje tumula proveo je J. Brunšmid lijepa (ostaci stambene arhitekture). U probnim arheološkim son-
1902. godine, ali ga je prekinuo zbog loše očuvanosti tumula te je dažama koje su izvršene na zapadnim rubovima Rebinke, u okviru
istraživanje prenio u neposrednu blizinu, u dvorište lokalne os- zaštitnih radova prilikom izgradnje autoceste, nisu nađeni ostaci
novne škole, gdje se nalazila nekropola ravnih grobova. Prilikom kulturnih slojeva nego samo pojedinačni nalazi, pa su arheolozi
gradnje nove škole uništena je nekropola ravnih grobova. Manju pretpostavili da je veća koncentracija naseobinskih elemenata pri
sondu na spomenutom tumulu Goričaku otvorili su potom 1978. vrhu i na istočnim padinama gradine. Ovaj arheološki lokalitet
M. Sobolevski i I. Šarić, ali bez vidljivih rezultata. Ružica Drechsler- treba promatrati u širem arheološkom kontekstu, koji zajedno s
Bižić istražuje potom 1983. na južnoj padini i tom prilikom nailazi arheološkom zonom u Trošmariji čini jedinstvenu arheološku cje-
na dva intaktna groba, a 1984. na tragove više razorenih i na linu. Centar je najvjerojatnije bio na području lokaliteta Trsište, a
sedam neoštećenih grobova.
manji dio populacije živio je i na lokaciji Rebinka. Okvirna datacija
Trošmarija – nalaz ostave antičkog novca 132 ovoga naselja je kraj brončanog doba i sam početak željeznog
doba, tj. 8. i 7. stoljeće pr. Kr. Na lokalitetu su bili nastanjeni pri-
Na području Trošmarije nađena je 1901. godine ostava padnici plemena Japoda. Na položaju Trša (ponekad Groblje ili
antičkog novca. Uža lokacija nalaza nije poznata, no u svakom slu- Podgrobljem) na brdu Rebinka, nalaze se ostaci srednjovjekovne
131 D. Balen-Letunić, "Japodske nekropole s ogulinskog područja" u: Vjesnik arheološkog muzeja u Za-
grebu, 3. serija, sv. XXXII-XXXIII (1999/2000), 23-61; www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf. 133 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 41 ;
132 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf. www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.
126
127
crkve koja je u najvećem dijelu istražena u sklopu arheoloških otvorima (monoforama) smještenim ispod potkrovnog vijenca.
istraživanja prilikom gradnje autoceste. Na spomenutoj lokaciji Zvonik s kapom u obliku barokne lukovice nadvisuje crkvu i do-
već su prije vršena iskopavanja, ali ne od strane arheologa, već od minira pejzažom. U crkvu se ulazi kroz vrata na zvoniku. Iznad vrata
amatera. Iskopavanja su obavljena bez dokumentacije, a u njima se nalazi klasicistički oblikovana niša uokvirena sa dva stupa i
su navodno otkriveni grobovi. U posljednjim iskopavanjima ot- grednikom. U niši se nalazi kip Svete Marije. Predvorje je nadsvo-
krivena je veličina crkve i njezin oblik. Radi se o jednobrodnoj crkvi đeno bačvastim svodom. To je jednobrodna građevina pravo-
s polukružnom apsidom. Crkva je duga 9,6 metara, a široka 6 me- kutnog tlocrta s užim četverokutnim svetištem i sakristijom koja
tara. In situ (na originalnom položaju) pronađeni su ostaci postolja se nalazi iza svetišta. U unutrašnjosti se nalaze barokni oltari.
za oltarnu menzu, dijelovi originalne podnice crkve, te nekoliko Glavni je oltar posvećen Svetoj Mariji. Kipovi Svetog Petra i Pavla
ulomaka prapovijesne keramike. Crkva se okvrino može datirati u nalaze se sa strane. Lijevo u lađi je oltar posvećen Svetom Josipu,
predtursko vrijeme, odnosno u vrijeme prije 15. stoljeća, a najvje- a rubno su kipovi Svete Klare i Svete Katarine Aleksandrijske. De-
rojatnije je porušena u osmanlijskim prodorima krajem 15. i po- sno je oltar posvećen Svetoj Ani. Postrance su kipovi Svete Agate i
četkom 16. stoljeća. Svete Barbare. Godine 1943. izgorio je župni stan, a novi je po-
dignut 1964. godine. Crkva je temeljito uređena i obnovljena
Trošmarija – katolička župna crkva Blažene 2000. godine.
Djevice Marije Utješiteljice 134
Crkva Blažene Djevice Marije Utješiteljice podignuta je
1776. godine na mjesnom groblju i imala je položaj filijalne crk-
ve u okviru župe Svetog Jurja u Lešću na Dobri. Na njezinu se
mjestu prije nje nalazila omanja kapelica koja je pregradanjama
proširena i pretvorena u današnju građevinu. Početkom 19. sto-
ljeća, tj. 1807. godine, kapelanija se osamostalila i postala župa.
Prema tradiciji, starija se crkva nalazila oko 300 metara južnije od
sadašnje građevine. Glavno pročelje crkve usmjereno je prema
cesti. Zvonik kvadratnog tlocrta nalazi se na središnjoj zoni pro-
čelja i uklopljen je u tijelo lađe. Rastvoren je baroknim prozorskim
134 I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 208-209. Trošmarija - katolička župna crkva Blažene Djevice Marije Utješiteljice
Turkovići Ogulinski – kod pilane M. Turkovića istočnim obronkom jezičca. Put vodi do sedla između tog obronka
(nalaz srednjovjekovnog novca) 135 i ostalog gorskog masiva, a odatle se odvaja udesno, te vodi na
sjeverni vršak na kojem se nalazi srednjovjekovni burg. Prilazeći sa
Nekadašnja pilana M. Turkovića nalazila se na potoku Vi- zapada najprije nailazimo na ruševinu kule tlocrtnog oblika slova
tunjčici, oko 200 metara zapadno od njenog utoka u Dobru. Na U. Pred njenom zapadnom i sjevernom stranom nalaze se ruševine
tom ppoložaju nađen je jedan primjerak bizantskog novca iz 11. prostranog pravokutnog dijela. Zapadno su tragovi jarka koji je
stoljeća (car Romulus III. Argyrus). U Dalmaciji su takvi nalazi vrlo grad odvajao od preostalog dijela izdanka. Iza kule nailazi se po-
česti, no ovo je do sada najsjeverniji lokalitet na kojem je nađen novo na jarak, a potom na veću zgradu izduženog i nepravilnog
takav novac. pravokutnika. Iza tog objekta slijedi dvorište koje u centru ima bu-
nar. Sjeverno od bunara nalazi se neka izudžena prostorija, a is-
Vitunj – srednjovjekovna utvrda pod Klekom 136 točno još dvije omanje prostorije. Najstarijoj fazi gradnje burga
pripadaju prostorije veće zgrade izduženog i nepravilniog pravo-
Vitunj je tipična utvrda iz vremena 13. stoljeća koja se na- kutnika. Radi se o donžonu, tj. stambenom tornju. Prvi spomen o
lazi smještena na vrhu jedne kamene hridi visoke 663 metra iznad Vitunju nailazimo 1449. godine, u vrijeme modruške podjele. Tom
istoimenog naselja. Fras piše da onuda vodila cesta preko Lum- je prilikom Vitunj, zajedno s Grobnikom, Modrušem i Dubovcem
bardenika, Bjelskog, Gvozda u Drežnicu, Ledenice i Bribir. Ruševini
grada se pristupa putem iz istoimenog sela, penjući se postupno
128
129
130
131
Opcina Josipdol
Carevo polje – brdo Treskavac – gradinsko Cerovnik – katolička župna crkva Uzašašća
naselje i nekropola 140 Isusova 141
Brdo Treskavac iznad Careva Polja osamljen je brežuljak U Cerovniku se nalazi župna crkva Uzašašća Isusova, po-
nadmorske visine 523 metra na kojem su arheolozi rekognosci- dignuta 1843. godine, s četvrtastim zvonikom u osi pročelja, pro-
ranjem zaključili da se nalazi prapovijesno gradinsko naselje te ne- stranom lađom i polukružnim svetištem. Crkva je zapaljena 1941.
kropola. Lokalitet nije istraživan. godine s obližnjom kapelom Majke Božje. Poslije Drugog svjets-
kog rata mještani su na mjestu kapelice postavljali tri puta križ koji
je svaki put bio uklonjen. Crkva se obnavljala 1964., a 1996. je ob-
novljena i kapelica. Svetište je odvojeno lukom i popločeno mra-
morom, a na novom je oltaru slika Uzašašća. Ispred svetišta su
kipovi Svete Ane s malom kćerkom Marijom. Na zidu pjevališta je
slika Svetog Leopolda, na zidu crkve je križni put, a kod ulaza je
drveni kip Svetog Antuna i raspelo. Orgulje nisu obnovljene.
140 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 71. 141 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 71; www.ogulin.hr.
134
135
144 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 71.
145 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 72. bio grad utvrđen bedemima i da ga je branilo oko 3000 ljudi, za
146 B. Olujić, "Japodi, Apijanovi plemeniti barbari" u: Opuscula archaeologica, sv. 23-24 (1999. – 2000.),
59-64; B. Olujić, "U potrazi za 'sunčanim gradom', prijestolnicom Japoda?" u: Historijski zbornik, god.
koje Apijan tvrdi da su naoružani i ratoborni. U obrani grada Apijan
LVI-LVII (2003-2004), 1-10; B. Olujić, "Sustavno arheološko istraživanje lokaliteta Viničica kod Josipdola" spominje da su Japodi koristili sprave koje su zarobili Decimu Ju-
u: Modruški zbornik, 2007 (1), 53-69; B. Olujić, "Oktavijanov pohod protiv Japoda" u: Otočac, sv. 7 (2003),
27-47; B. Olujić, "Japodi i Rim do sredine 1. stoljeća prije Krista" u: Historijski zbornik, LII (1999), 1-16. niju Brutu u vrijeme njegova ratovanja protiv Marka Antonija i
136
137
Oktavijana. Branitelji Metuluma uspješno su se odupirali Oktavi- su rimski novčići iz republikanskog razdoblja, ulomci keramičkih
janovom napadu. U drugom je napadu na grad Oktavijan bio posuda, utezi za tkalačke stanove, životinjske kosti i ostaci metal-
ranjen, kada se srušio opsadni most pod težinom vojnika. Naime, nih predmeta koji ukazuju na gustu naseljenost Viničice u prapo-
Oktavijan, da bi spriječio rasulo u redovima svojih vojnika, morao vijesno vrijeme. Naselje na Viničici je, prema arheološkim nalazi-
je sam, okružen tek dvojicom svojih zapovjednika, jednim od tje- ma, živjelo intenzivnim životom od kasnog brončanog do kraja
lohranitelja i nekoliko štitonoša, krenuti u napad na japodsku željeznog doba (10. do 1. stoljeće pr. Kr.). U antičko je doba čitava
utvrdu. Vrlo je vjerojatno da se ovdje radi o političkoj propagandi zona također naseljena. Tada se naselje, kako smatra Olujić, nala-
kojom je Oktavijan u izvještaju o napadu želio sebe glorificirati, a zilo u podnožju Viničice, na prostoru naselja Čakovac, Carevo Polje
Apijan je preuzeo taj njegov izvještaj. Suočeni s rimskim napadima, i Šušnjevo Selo. Naselje je služilo kao beneficijarska postaja.
Japodi su poslali glasnike i pedeset talaca, te su se obavezali
Oktavijanu da će na viši dio Metuluma primiti Rimljane, a niži dio
zadržati za sebe. Kada su rimski vojnici ušli i zatražili oružje, ja- Josipdol – katolička župna crkva Svetog Josipa 147
podski su ratnici zatvorili žene i djecu u vijećnicu te napali Rimlja-
ne. Nakon neuspješnih napada zapalili su vijećnicu, mnoge su žene Naselje Josipdol se prije 1775. nazivalo Munjava po is-
ubijale prvo djecu, pa sebe da ne bi živi pali Rimljanima u ruke. Api- toimenoj rječici ponornici. Nakon 1775. godine, kada je ovaj dio
jan navodi da je čitav grad bio srušen tako da nije ostalo nikakvog Hrvatske posjetio Josip II., naselje dobiva ime Josipdol. Josip II. je u
traga naselju nakon rušenja. Arheološka istraživanja na ovom lo- blizini Josipdola pao s konja na neprohodnom putu kroz Kapelu,
kalitetu ozbiljno su započeta tek početkom 21. stoljeća. Provodi ih pa je naredio da se sagradi prava cesta (Jozefina). O prolazu Josipa
Boris Olujić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta II. Kapelom svjedoči i natpis urezan u živu stijenu. U Josipdolu se
u Zagrebu. U šest sondi koje su otvorene do 2007. godine otkriveni nalazi župna crkva Svetog Josipa iz 1785. godine. Crkva je po-
dignuta u klasicističkom stilu, uz Jozefinsku cestu, s glavnim pro-
čeljem okrenutim prema istoku. Radi se o jednobrodnoj građevini
sa svetištem, sakristijom južno uz svetište i zvonikom iznad glav-
nog pročelja. Lađa je pravokutnog tlocrta, svetište pravokutnog s
odrezanim uglovima, iznutra polukružnog. Unutrašnjost je nad-
svođena češkim svodovima i opremljena neostilskim inventarom:
glavnim oltarom Svetog Josipa i bočnim oltarima Svete Marije i
Svetog Valentina. Glavno je pročelje raščlanjeno otvorima smješ-
tenim na središnjoj osi. Jednako oblikovani prozorski otvori po-
navljaju se na bočnim pročeljima. Zvonik završava kapom pira-
midalnog oblika.
138
139
Modruš oko 1600. godine, crtež Martina Stiera Modruš - srednjovjekovni burg
140
141
Katedrala Svete Marije u Modrušu bila je uz oštarijsku cr- Modruš – katolička crkva Svetog Duha 153
kvu najprostraniji sakralni objekt Krbavsko-modruške biskupije,
veća čak i od katedrale Svetog Jakova u Krbavi. Danas je to ar- Crkva Svetog Duha u Modrušu bila je po veličini treći ob-
heološki lokalitet. Katedrala je bila okružena kulama i polukulama jekt u Krbavsko-modruškoj biskupiji. Sveti Duh je, prema svemu
te opkopom. Nešto zapadnije, nalazi se današnja župna crkva Sve- sudeći, mogla biti samostanska crkva, ali i crkva koja se koristila
te Trojice i kraj nje položaj koji stanovnici Modruša još uvijek na- za potrebe biskupije i biskupa. Danas je to ruševina koja se nalazi
zivaju Biskupijom. Tu se naziru tragovi neke građevine za koju se uz poljski put, ali parcela na kojoj se nalazi toliko je velika da se
može pomisliti da je bila biskupski dvor. Godine 1976. izvršena oko nje mogao razviti samostan. Na Marsilijevu crtežu iz 1700. go-
su arheološka istraživanja na tome lokalitetu, te je tada utvrđeno dine zapadno pročelje ovoga objekta krasio je velik zvonik. Gjuro
da se katedrala sastojala od broda, sakristije i svetišta. Zvonik tom Szabo je još početkom dvadesetog stoljeća snimio crkvu koja se
prilikom nije bio otkopan. Na mjestu katedrale stajale su u vrijeme tada sastojala od sjevernog i južnog zida. Do danas se sačuvao sa-
prije nje dvije crkve (crkva Svetog Ivana i crkva Svetog Marka). Ti- mo onaj južni zid, dok su od sjevernog ostali tek temelji. Horvat
jekom iskopavanja u sredini svetišta pronađeni su ulomci nad- pretpostavlja da je crkva Svetog Duha jedno kratko vrijeme, prije
grobne ploče od bijelog mramora, za koju se pretpostavlja da je pregradnje crkve Svetog Marka u katedralnu crkvu Svete Mafrije,
152 Z. Horvat, Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške biskupije, Zagreb-Gospić 2003, 89- 153 Z. Horvat, Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške biskupije, Zagreb-Gospić 2003, 109-
108. 113.
142
143
služila kao katedralna crkva. Prema ostacima zidova crkvu Svetog lokacija srednjovjekovnog franjevačkog samostana. Današnja
Duha Horvat smješta u 15. stoljeće, tj. u doba najvećeg procvata građevina je podignuta početkom 18. stoljeća. To je jednostavna
Modruša. crkva izduženog tlocrta. U osi zapadnog pročelja podignut je zvo-
nik, a on nema sačuvanih arhitektonskih elemenata koji bi upući-
vali na neko ranije zdanje. Svetište je iste širine kao i crkveni brod i
završava ravno, što je rijetko i neobično rješenje.
144
145
diobi sinova Nikole IV. dobio Modruš. Isti Stjepan II. Frankopan
uspio je premjestiti sjedište Krbavske biskupije iz Krbave u Modruš,
a tradicija bilježi da se to središte, jedno kratko vrijeme, nalazilo u
Otoku (Oštarijama). Crkva sasvim sigurno nije nastala odjednom,
nego u nekoliko faza. Na mjestu oštarijske crkve zacijelo je po-
stojao i stariji objekt. Temelj u blizini južnog zida broda, što ga je
iskopao B. Lučić, možda je ostatak neke starije crkve. Svetište crkve
ostalo je neoslikano, najvjerojatnije stoga što za to nije bilo vre-
mena. Brod crkve nije izgrađen odjednom, već u dvije faze. Sakris-
tija je vrlo vjerojatno sagrađena u drugoj fazi gradnje, prije negoli
je započeta gradnja svetišta. Da li je crkva stradala već u napadima
Osmanlija 1493. godine, nije sigurno, ali je 1521. godine naselje
zacijelo oštećeno. Stara je gotička crkva ponovo stradala 1558. pri-
likom osmanlijskih pustošenja. Inžinjer Giovanni Pieroni izvješćuje
među ostalim i o oštarijskoj crkvi. "Nakon toga se dolazi u veliku Oštarije - gotićki luk katoličke župne crkve Svete Marije
vrijedan gotički trijumfalni luk, tri para stupova u nekadašnjoj lađi
te svetište. Brod oštarijske crkve bio je izuzetno velik i omogućivao
je okupljanje većeg broja ljudi, što govori da je crkva imala proš-
tenjarski ili katedralni karakter. Od kamena sa stare gotičke crkve
sagrađen je župni dvor i zgrada majorija, o čemu svjedoče veliki
kameni tesanci ugrađeni u ove zgrade. Godine 1958. obnovljen je
crkvu na području Krbavsko-modruške biskupije. Od te velike krov zvonika, a 1959. je obnovljena unutrašnjost crkve. Vanjska ob-
crkve ostalo je samo svetište pod krovom i u funkciji, a veliki je nova uslijedila je 1978. godine. U naselju se osim gotičke crkve na-
brod postao dvorište. Prvotna dužina crkve iznosila je 56 metara, a lazi i most koji je premoštavao rijeku Mrežnicu. Most je podignuo
1902. godine pregradnjama koje su načinjene prema nacrtima Jo- maršal Marmont u vrijeme francuske vladavine ovim područjem, a
sipa pl. Vancaša i pod nadzorom Stjepana Podhorskog, uklopljeno dug je 76 metara te ima 12 otvora. Međutim, danas je korito Mrež-
je staro svetište u novu građevinu podignutu u neogotičkom stilu. nice suho.
Danas je od gotičke građevine preostao tek vanjski zid, izuzetno
146
147
160 D. Balen-Letunić, "Japodske nekropole s ogulinskog područja" u: Vjesnik arheološkog muzeja u Za-
grebu, 3. serija, sv. XXXII-XXXIII, 23-24.
148
149
150
151
Opcina Plaški
Plaški – stari grad 161 Plaški – utvrda u naselju 162
Tri kilometra jugoistočno od Plaškog nalaze se ostaci Osim burga na brdu Plaška glava postojao je i u nizini, na
srednjovjekovnog burga Stari Plaški. Danas su vidljivi samo ostaci mjestu današnjeg Plaškog, kaštel podignut u 17. stoljeću, od kojeg
gradskih zidina i gradske kule. Radi se o malenom gradu na vrhu nije sačuvano ništa. Dao ga je sagraditi Petar Zrinski za doseljene
brda zvanog Plaška glava, danas okruženog šumom, ispod kojeg vlaške obitelji 1663. godine, a nalazio se na sutoku rječica Dre-
se nalazilo utvrđeno podgrađe. Sačuvanost zida govori o neuo- tulje i Vrnjike. Valvasor spominje gradić osamdesetih godina 17.
bičajenom tlocrtu: kaštel je bio približno ovalna tlocrta (što je stoljeća kao devetu kapetaniju neposredno podvrgnutu Karlovač-
slučaj i kod burgova Zimić, Otmić, Krstinja, Čavnik, Podzvizd, Štur- kom generalatu, čiji je zapovjednik Vuk Križanić. Ispod vlasti Ogu-
lić i drugih), a na njega su prislonjeni jedna manja polukula te veća linskih kapetana izdvojio je Plaški general Josip Herberstein davši
baterijska kula. Unutar tlocrta se nalazi i kružna branič-kula te uz mu 1684. godine posebnog kapetana i podčinivši mu Otočane,
ziđe prislonjen palas. Sam kaštel je branjen s istočne strane gra- Gomirce, Dubravce, Ponikvarce i Erdeljce. Nešto kasnije Plaški je
bama i nasipima, a sa nasuprotne podgrađem trokutasta tlocrta. ukazom Leopolda II. stavljen pod jurisdikciju ogulinskih kapetana.
Podgrađe je danas obraslo šumom i niskim raslinjem, a mjesti- Danas je na brijegu na kojem se nalazi Dom kulture u Plaškom u
mično su vidljivi tragovi drvenih kuća u obliku terasa. Kaštel je gra- konfiguraciji zemljišta vidljivo da se ovdje nalazila ranonovovje-
dio Bernardin Frankopan početkom 16. stoljeća. Motiv gradnje je kovna utvrda.
bila obrana modruškog vlastelinstva s jugoistoka. Već 1558. go-
dine burg je potpuno napušten. No ipak, 1592. godine ondje se Plaški – katedralni hram Vavedenja Presvete
nalazi krajiška straža. Nakon što ga osvaja Hasan-paša Predojević, Bogorodice 163
burg je zauvijek napušten.
Nakon 1720. godine Plaški je postao sjedište eparhije
Gornjokarlovačke. Episkop Danilo Ljubotina sagradio je prvu crkvu
od drva tridesetih godina 18. stoljeća. Danilo Jakšić, njegov na-
sljednik, podigao je na mjestu drvene građevine kamenu crkvu
između 1755. i 1763. godine. Stil gradnje ove građevine rezultat je
rada dviju grupacija graditelja. Graditelji iz Sarajeva crkvi su dali
orijentalni stil, dok je graditelj iz Kranjske građevini dao barokne
stilske karakteristike. Velika longitudinalna crkva s masivnim ba-
roknim svodovima i elegantnim korom dobijaju tradicionalno tro-
lisno svetište ali i neuobičajeno oblikovanje deambulatorija – hod-
nika oko paside. Kako je vladičanski dvor u to vrijeme još uvijek
bio drven, ovaj je zidani hodnik služio kao arhiv i riznica za vrednije
predmete. Gradnja nove crkve svakako je značila političku afirma-
ciju episkopa Gornjokarlovačke eparhije. Sasvim je sigurno da je
njegova politička afirmacija bila usko vezana i za njegovu eko-
nomsku moć. Dakako, nova, kamena crkva ne bi bila podignuta
bez snažne pomoći izvana, posebno iz Rusije. Osamdesetih go-
dina 18. stoljeća sagrađen je i kameni episkopalni dvor. Njegovu
su gradnju vodili nasljednici Danila Jakšića, Petar Petrović i Jovan
Jovanović, a građen je prema planovima Josipa Stillera. Godine
1822., u vrijeme episkopa Mijokovića, hram je dobio nov ikonos-
tas, a episkopalni kompleks je povećan za zgradu klerikalne škole.
Mijokovićev nasljednik, Lukijan Mušicki, preselio se iz Plaškog u
Karlovac. U vrijeme Mušickog, između 1828. i 1834. godine, podu-
Plaški - srednjovjekovna utvrda 162 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 85; D. Damjanović, Saborna
161 Z. Horvat, "Fortifikacijska djelatnost Bernardina Frankopana" u: Modruški zbornik, 2009 (3), 267- crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom – povijest episkopalnog kompleksa, Zagreb 2005, 18, 20.
269. 163 D. Damjanović, Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom, Zagreb 2005.
152
153
zeti su prvi veći popravci na samoj crkvi (tada su popravljeni kro- se obnavlja i vanjska fasada, a gređavina se iznutra i oslikava, vjer-
vište i toranj crkve), a obnovljen je i episkopalni dvor. Episkop Ser- ojatno dekorativnim motivima. Sljedeća veća intervencija događa
gej Kaćanski pedesetih godina 19. stoljeća vratio se iz Karlovca u se u vrijeme Teofana Živkovića, kada je na toranj postavljen sat.
Plaški i ondje ponovo obnavlja episkopalni dvor. Pedesetih godina Današnji izgled crkva duguje historicističkoj obnobvi izvedenoj
plaščanski prota Samuilo Popović započinje popravak hrama. On između 1903. i 1907. godine za vladike Mihaila Grujića. Veze s
obnavlja ikonostas i mijenja unutarnji inventar hrama. Istodobno vlasti u Zagrebu donijele su veliku materijalnu potporu Gornjo-
karlovačkoj eparhiji. Tada se obnavljaju i grade brojne crkve, a ob- mjestu gdje je stajala crkva Svetog Stjepana. Budući da je crkva
navlja se i katedrala. Planove za arhitektonsko preoblikovanje gra- bila neprikladna i tijesna, 1835. godine podignuta je nova, veća,
đevine izradio je zagrebački arhitekt Janko Honjac, učenik glavnog crkva Svete Ane. Ova je građevina bila više puta obnavljana. Tako
bečkog neogotičara Friedricha Schmidta. Stil koji se pri tome ko- nam je poznato da je u nju udario grom 1910. godine i tada je oš-
risti prilično je neuobičajen za ove krajeve – ruski stil, s primjesa- tetio. Godine 1924. bila je temeljito restaurirana, a neki su zahvati
ma elemenata koje koristi glavni arhitekt hrvatskog historicizma poduzeti 1933. godine i 1939. godine U vrijeme Drugog svjet-
Hermann Bollé. Unutrašnjost pokazuje drugačije rješenje – stara skog rata crkva nije bila oštećena, a krov joj se urušio sam od sebe
barokna artikulacija zidova se čuva, a na nju sjeda nov zidni oslik oko 1950. godine. U zidinama crkve služena je misa 1968. i 1977.
prema projektu profesora na Obrtnoj školi i zagrebačkog slikara godine. Godine 1975. crkva je stavljena pod krov, a obnovljeni su
Marka Peroša. Nacrte za unutrašnju opremu sastavlja zagrebački zvonik i sakristija. Za vrijeme posljednjeg rata crkva također nije
arhitekt Vinko Rauscher. Ikone na ikonostasu izrađuje Ivan Tišov, oštećena. U njoj su pripadnici srpskih paravojnih formacija držali
jedan od tada najuglednijih slikara. Ikonografski program, kako oružje. Nakon 1995., kada se u Plaški doselilo oko 1500 Hrvata iz
zidnog oslika, tako i ikonostasa, pažljivo je sačinjen od strane vlad- Bosne (čiji se broj kasnije smanjivao), crkva je obnovljena i uređe-
ike Grujića. Između dva svjetska rata jedina veća intervencija na na. Danas se nalazi u dobrom stanju.
kompleksu odnosi se na proširenje dvora. Nakon proglašenja NDH,
Gornjokarlovačko vladičanstvo se ukida, a umjetnine i arhivski spi-
si iz dvora se evakuiraju te na taj način preživljavaju rat. Crkva stra-
dava u bombardiranju 1942. godine, a voda koja godinama nakon
toga događaja prodire u unutrašnjost uništava velik dio oslika.
Svetište i krov se obnavljaju pedesetih godina dvadesetog stolje-
ća, da bi krajem osamdesetih započela generalna obnova građe-
vine u kojoj je u potpunosti obijen historicistički oslik. U posljed-
njem ratu nestao je dio slika s ikonostasa. Crkva u Plaškom danas
se nalazi u izuzetno lošem stanju.
164 R. Jolić, "Povijest župe Plaški" u: Modruški zbornik , 2007 (1), 71-123. Plaški - katolička župna crkva Svete Ane
154
155
Opcina Saborsko
Blata – Plaška glava – prapovijesno arheološko
nalazište 165
Iznad sela Blata nalazi se arheološko nalazište Plaška
glava na 795 metara iz vremena kasnog brončanog i željeznog do-
ba (12. do 8. st. pr. Kr.) Na lokalitetu su bili naseljeni Japodi. Pristup
lokalitetu najbolji je iz Plaškog od kuda preko plaščanskog starog
grada vodi planinarski put.
158
159
manlije su Jesenicu zauzeli 1592. godine, kada i Bihać. Pravoslav- Lička Jesenica – pravoslavni parohijalni hram
ni su u krajeve oko Jesenice naseljeni 1609. godine, zamolivši na- Svetog Ilije 167
dvojvodu Ferdinanda da se ondje mogu naseliti i da mogu podi-
gnuti kulu u Plaškom. Čini se da su pravoslavni doseljenici šurovali U Ličkoj Jesenici se nalazi izuzetno vrijedan hram posve-
s Osmanlijama. Zbog stalne osmanlijske opasnosti Jesenica je po- ćen Svetom Iliji, iz 1751. godine. Parohija u Ličkoj Jesenici obuh-
lovicom 17. stoljeća potpuno opustjela. Neposredno pred Veliki vaća sela Ličku Jesenicu, Begovac i Blata. Prema kazivanju Đure
bečki rat 1688. godine naseljeni su novi pravoslavni iz Korenice. Vukelića, u siječnju 1943. četnici su na putu iz Škara za Jasenak za-
Međutim, ni ovi pravoslavni nisu dugo ostali, već su se preselili, pa uzeli položaj u parohijalnom hramu u Ličkoj Jesenici. Nakon pro-
je 1700. godine Jesenica potpuno pusta. Godine 1701. burg je bio dora partizana iz Borika, četnici su se morali povlačiti. U ovom
u ruševnom stanju, a 1705. godine u Jesenicu su naseljeni pravo- sukobu partizani su granatama razorili zvonik hrama i dio južnog
slavni iz Plaškog. Međutim, pravoslavni Vlasi su se bunili protiv zida crkve. Hram je obnovljen tek 1979. godine.
krajiških vlasti, pa su 1710. godine pokoreni. Zbog gladi koja je
harala čitavom Vojnom krajinom, 1715. godine iz Jesenice se u Sri-
jem odselilo šest kuća i 18 vojnika. Godine 1835. utvrda u Jesenici
bila je gotovo u potpunosti zapuštena, ali je krajem 19. stoljeća
burg obnovljen, i u njemu je bila smještena škola. Danas od burga
nema ni temelja. Raspoznaju se tek tragovi u konfiguraciji terena.
167 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci
1910, 1009; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvat-
Lička Jesenica - položaj starog grada skoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 11.
Lička Jesenica - pravoslavni parohijalni hram Svetog Ilije
160
161
Saborsko - srušena crkva Svetog Ivana Nepomuka 1995. godine Saborsko - katolička župna crkva Svetog Ivana Nepomuka
Saborsko – katolička kapela Svete Marije od
Rozarija 169
U Saborskom se na groblju južno od prometnice koja
povezuje Josipdol i Selište Drežničko nalazi stara kapela Svete
Marije od Rozarija, sagrađena 1726. godine, a pregrađena 1900.
godine. Kapela je u vrijeme posljednjeg rata teško oštećena od
strane Vojske Republike Srpske krajine i JNA, ali je do danas ob-
novljena i nalazi se u dobru stanju.
169 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 91. Saborsko - katolička kapela Svete Marije od Rozalija
162
163
Opcina Tounj
Tounj – srednjovjekovna utvrda i dvokatni most 170
166
167
Tounj !!! - srednjovjekovna utvrda krajem 19. stoljeća Tounj - kapela u srednjovjekovnoj utvrdi
Tounj
Tounj - most na Tounjčici
Tounjski most
168
169
Tounj – katolička župna crkva Svetog Ivana dina brijega Krpelj, na području zvanom Tuk. U radu Josipa Poljaka
Krstitelja 171 iz 1935. godine špilja Zale se navodi kao Mikašinovića pećina. Prva
istraživanja u špilji provedena su 2000. godine u okviru zaštitnih
Župna crkva Svetog Ivana Krstitelja smještena je u stari- iskopavanja na trasi autoceste Zagreb-Split, dionica Bosiljevo-Jo-
jem dijelu naselja. Građevina je podignuta na povišenu mjestu, sipdol. Na temelju tih istraživanja Domagoj Per-kić je izdvojio tri
gdje se nalazila starija crkva koja se spominje 1700. godine. Ta sta- sloja: željeznodobni, brončanodobni i paleolitički. U površinskom
rija građevina je 1827. godine obnovljena i proširena, ali je zbog sloju prisutna je srednjovjekovna keramika. Sustavna istraživa-
dotrajalosti 1895. godine srušena. Nastojanjem tadašnjeg župnika nja u špilji se provode od 2005. godine, a budući da je špilja Zala
Josipa Broza na istom je mjestu podignuta nova građevina koja je jedini do sada potvrđeni paleolitski lokalitet u Karlovačkoj županiji,
dovršena 1897. godine. Od stare je crkve preostao samo zvonik, nalazi epigravetijenske kulture iz oko 13840 godine prije sadaš-
koji je spojen s novoizgrađenom crkvom. Projekt za novu crkvu njosti predstavljaju pravi raritet. Iskopavanja provodi Ivor Karava-
izradio je Hermann Bollé. Novac za gradnju objekta darovalo je lo- nić s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Za-
kalno stanovništvo i Zemaljska vlada. Glavni oltar je projektirao grebu.
arhitekt Stjepan Podhorsky 1902. godine. Građevina ima trobrodni
raspored. Prostor predvorja odvajaju je od ostalog dijela četiri stu-
pa s kapitelima. Prostor svetišta nadsvođen je križnim svodom, a
na sjecištu rebara nalazi se medaljon od terakote. Iza kamenog
oltara nalazi se slika Svetog Ivana koji krsti Isusa na rijeci Jordanu.
Pokrajnji oltari su posvećeni Blaženoj Djevici Mariji i Srcu Isusovu.
171 I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 204-205.
172 I. Karavanić, R. Šošić, N. Vukosavljević, J. Ahern, "Sustavna arheološka istraživanja špilje Zale kod To-
unja" u: Modruški zbornik, 2008 (2), 31-35.
170
171
174
175
opasuju. Matija Gambon projektira i vodi gradnju, oslanjajući se na očevoj smrti, 1765. godine, ali je de facto vlast dijelio s majkom. Tek je
studije talijanskih teoretičara arhitekture. To je jedna od tvrđava u po smrti majke Marije Terezije 1780. godine Josip II. dobio punu vla-
lancu što su ih kao sustav (antemurale christianitatis) gradile ujedinje- darsku moć. Njegova je vladavina obilježena brojnim reformama.
ne srednjoeuropske kršćanske snage protiv Osmanlija. Prema njego- Godine 1781. donio je patent o vjerskoj toleranciji koji je, po prvi put,
vim nacrtima izvedena je gradnja velike kule utvrde u Tounju. omogućio slobodu vjerovanja i dao je mnogo veća prava svim nekat-
oličkim vjerama. Iste godine donio je i patent o ukidanju kmetstva.
Grujić, Mihailo – rođen 1861. godine u Kraljevčanima kod Petrinje. U Njegova se politika zasnivala na stvaranju jedinstvenog naroda i pro-
Zagrebu je studirao pravni fakultet, a od 1882. do 1886. godine završio vođenju sustavne germanizacije. U posljednjim godinama svoje vla-
je bogosloviju u Karlovcima. Rukopoložen je za sveštenika 1887. i davine ulazi u tzv. Dubički rat u kojem nije imao previše uspjeha. Rat je
postavljen za paroha u Mečenčanima. Kao sveštenik u celibat dolazi u završio Svištovskim mirom, bez većih dobitaka za Habsburšku Mo-
Plaški gdje dobiva mjesto u eparhijskoj konzistoriji. Godine 1891. narhiju. Pri kraju svoje vladavine povukao je sve reforme osim one o
izabran je za episkopa gornjokarlovačkog. Grujić je bio usko vezan s vjerskoj toleranciji i o pravima kmetova.
vodećim hrvatskim političarima kraja 19. stoljeća te je uz njihovu po-
moć obnovio katedralni hram u Plaškom. Od 1913. do smrti bio je ad- Lasinjska kultura – eneolitička kultura na prostoru središnje i sjeve-
ministrator mitropolije karlovačke. Umro je u Plaškom 1914. godine. rozapadne Hrvatske, sjeverne Bosne, kontinentalne Slovenije, austrij-
ske Štajerske, Koruške i Trnsdanubije u Mađarskoj. Ime je dobila po
Herberstein, Johann Joseph – grof, krajiški general (oko 1630. – Graz, lokalitetu Lasinja. U ranoj fazi te kulture još su uvijek prisutne neolitič-
1689.). Godine 1664. sudjeluje u bitki protiv Turaka kod St. Gottharda, ke tradicije (neukrašena keramika). Klasična faza zastupljena je na
zatim postaje kapetan u Križevačkoj kapetaniji, gdje je 1666. godine velikom broju lokaliteta, a prepoznatljiva je po keramičkom materijalu
ugušio bunu krajišnika pod vodstvom Stevana Osmokruovića, a 1669. od kojeg se ističu vrčevi i zdjele na visokoj trbušastoj nozi ukrašni
godine prelazi u Karlovac kao general Hrvatske krajine, gdje je ostao urezivanjem i ubadanjem. Naselja iz mlađe faze pronađena su u
do kraja života. Godine 1671. dobiva i titulu velikog kapetana Senja. Požeškoj kotlini, a u njima je uz keramiku pronađena i idoloplastika.
Herberstein je za cilj imao odvajanje Vojne krajine od civilnog dijela Hr- Naselja lasinjske kulture pretežno su zemuničkog tipa premda su
vatske, a civilnu Hrvatsku želio je pretvoriti u nasljednu zemlju Habs- poznate nastambe i sojeničkog tipa (kao npr. na Ljubljanskom barju).
burgovaca. Sudjelovao je u gušenju zrinsko-frankopanske urote i na- Lasinjska kultura trajala je tijekom ranog, srednjeg i djelomično ka-
kon toga neke je njihove posjede uklopio u Vojnu krajinu. U Velikom snog eneolitika (2400. – 1900. g. pr. Kr.), a nestala je prodorom Vuče-
bečkom ratu (1683.-1699.) sudjelovao je u zauzimanju Like i Krbave. dolske kulture. Na području Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske
regije Lasinjska kultura je prisutna na lokalitetima Tetinja jama pokraj
Hirc, Dragutin – hrvatski učitelj i prirodoslovac (Zagreb, 6. travnja Lukovdola i u Čakovcu Oštarijskom nedaleko Ogulina.
1853. – Zagreb, 1. svibnja 1921.). Nakon studija botanike u Grazu bio je
učitelj pa pristav u Sveučilinoj knjižnici, a zatim je radio u Botaničko- Laszowski, Emilije – povjesničar (Brod na Kupi, 1. travnja 1868.- Za-
fiziološkom zavodu Sveučilišta u Zagrebu. Istaknuo se kao istraživač greb, 29. studeni 1949.). Najveći dio svoje arhivske djelatnosti posve-
hrvatske flore, geograf i speleolog. Bio je jedan od vrlo plodnih hrvat- tio je izdavanju izvorne povijesne građe. Autor je velikog broja mo-
skih publicista. Napisao je više od 1000 stručnih, znanstveno-popu- nografija, rasprava, članaka, pretežno znanstveno-popularnog karak-
larnih i putopisnih članaka. Prvi je urednik Hrvatskog planinara (1898. tera, iz područja hrvatske srednjovjekovne povijesti. Na poticaj E.
– 1903.). Napisao je vrijedno putopisno djelo Gorski kotar. Laszowskog osnovani su Muzej grada Zagreba i Gradska knjižnica, a
bio je dugo godina i ravnatelj Državnog arhiva u Zagrebu. U svojem
Jakšić, Danilo – rođen 1715. godine u Moravicama. Još kao mladić djelu Neke povjesne građevine opisao je i neke građevine u Gorskom
odlazi u manastir Gomirje. Neko vrijeme je bio paroh u Sjeničaku, a kotaru i Ogulinsko-plaščanskoj regiji (Tounj, Lička Jesenica), a napisao
nakon što je Pavle Nenadović postao gornjokarlovački vladika, ovaj ga je i knjigu Gorski kotar i Vinodol.
uzima k sebi u Plaški. Od 1751. godine postao je episkop Gornjo-
karlovačke eparhije. U njegovo je vrijeme izgrađen katedralni hram u Laval, Nugent – (Ballynacor, 1777. – Bosiljevo, 1862.), feldmaršal, vitez
Plaškom. Vladika Jakšić također osniva ikonopisnu školu u manastiru reda Zlatnog Runa, komandant reda Marije Terezije i rimski princ. Bio
Gomirje u kojoj je domaće učenike podučavao Simeon Baltić. U Metku je ženidbenim vezama povezan s obitelji Frankopan. Dvadesetih go-
je osnovao bogoslovno učilište. Jakšić je preminuo 1771. godine. dina 19. stoljeća kupio je stari frankopanski posjed Bosiljevo. Nugent
1824. godine postaje član Hrvatskog sabora, a kupuje i posjede Trsat,
Josip II. – (Beč, 13. ožujak 1741. – Beč, 20. veljače 1790.), car Svetog imanje u Stelniku, Kaštel i Lović te stari burg Dubovac i dvorac Staru
Rimskog Carstva, kralj Njemačke, Ugarske, Hrvatske, češke, te vladar Sušicu. Bio je oduševljeni pristalica ilirskog narodnog preporoda.
ostalih Habsburških posjeda. Josip II. rođen je kao treće dijete i prvi sin
cara Franje I. i carice Marije Terezije. Carsku je krunu naslijedio po Lenković, Ivan – (? – Otočec ob Krki, 1569.), vrhovni kapetan Hrvatske
i Slavonske krajine. Potekao je od jedne grane ličkih Lenkovića koja se Na Krušedolskom saboru 1713. godine izabran je za episkopa gor-
najkasnije u 16. stoljeću iselila u Kranjsku i ondje stekla između Save i njokarlovačkog. U njegovo vrijeme obnovljen je manastir Gomirje, a
Krke velike posjede. U borbi protiv Turaka istaknuo se u opsadi Beča sagrađene sui brojni hramovi po Lici. Godine 1722. episkop Ljubotina
1529. godine. Od 1537. godine bio je zamjenik kapetana Bihaćke ka- se preselio iz Gomirja u Plaški. Ljubotina je u administraciju dobio i
petanije, a prije 1539. godine postaje senjski kapetan. Oko 1546. go- eparhiju kostajničko-zrinjopoljsku nakon smrti tamošnjeg vladike Ste-
dine primio je kapetaniju žumberačkih uskoka u Kranjskoj i postao fana Ljubibratića. Ljubotina je umro 1739. godine.
zapovjednik svih uskoka od Save do Senja. Sredinom 16. stoljeća sa-
gradio je grad Nehaj iznad Senja. Od 1556. godine je imenovan vrhov- Marija Terezija - (Beč, 13. svibnja 1717. - Beč, 29. studenog 1780.)
nim kapetanom Hrvatske i Slavonske krajine. Lenković i Nikola Zrinski češka, ugarska, dalmatinsko-hrvatsko-slavonska kraljica, austrijska
uspješno su sudjelovali u obrani Sigeta 1566. godine. Godine 1567. nadvojvotkinja, rimsko – njemačka carica, iz roda Habsburgovaca. Za
povukao se zbog bolesti u Otočec i ondje nakon dvije godine umro. vladavinu Marije Terezije svojstvena su apsolutistička i centralistička
nastojanja povezana s germanizacijom. U to vrijeme počinju i prvi su-
Limes – podignuta granica u obliku bedema, nasipa ili jarka, ili po- kobi Hrvata s Mađarima, a u njima se Marija Terezija na kraju priklanja
stavljena uz prirodne prepreke kao što su obale rijeka. Da bi imali uvid Mađarima. U Hrvatskoj se od godine 1767. uvodi Kraljevinsko vijeće,
u područja izvan granica Carstva, Rimljani su uz njih izgradili sustav takozvani Consilium Regium, dakle hrvatska vlada neovisna o Mađari-
promatračnica. Utvrđene granice Rimskog Carstva su Hadrijanov zid i ma, ali već nakon dvije godine kraljica podvrgava to vijeće ugarskom
Antoninov zid u Velikoj Britaniji, Gornjogermansko-retijski limes u Namjesničkom vijeću, što je značilo da je Hrvatska podložna Ugarskoj.
Njemačkoj te Afrički jarak u Alžiru i Tunisu. U Hrvatskoj postoje ostaci Nastojala je pod pritiskom novoga doba spriječiti prekomjerno isko-
limesa na području Podunavlja i u goransko-primorskoj regiji. rištavanje kmetova, određujući maksimum njihovih obveza prema
gospodarima, tako da feudalac nije više smio tražiti od svojih pod-
Lopašić, Radoslav – povjesničar (1835.-1893.). Pošto je u Zagrebu ložnika namet prema vlastitom nahođenju, već se morao držati takoz-
završio gimnaziju, upisao se 1856. godine u Pravoslovnu akademiju, vanog Hrvatsko-slavonskog urbara Marije Terezije. Uvela je opću
ali je zbog slabog zdravlja prekinuo studij. Od 1871. godine posvetio školsku obvezu, tako da su sva muška djeca od 6-13 godina morala ići
se znanstvenom radu te mu je težište interesa bilo na izdavanju novo- u školu. Poticala je razvoj manufaktura u Austriji, ali je tako priječila
vjekovne građe, ponajviše iz arhiva u Grazu i Beču. Osim toga piše niz njihov razvoj u Hrvatskoj. Njezina je vladavina u nasljednim zemljama
knjiga vezanih uz povijest Vojne krajine, među kojima su: Cetin (Mje- započela ratom na život i smrt. U razdoblju od 1740. do 1763. godine
stopis i poviest grada), Karlovac. Poviest i mjestopis grada i okolice, Žum- vodila je četiri rata, koji su doveli do znatnih teritorijalnih gubitaka -
berak. Crte mjestopisne i poviesne, Bihać i Bihaćka Krajina i Oko Kupe i prije svega Šlezije, ali i talijanskih zemalja. Reforma vojske, ostvarena
Korane. 1748. godine, jedna je od velikih i dalekosežnih novina njezine vlada-
vine.
Ljubić, Šime - župnik, arheolog, povjesničar i biograf (Stari Grad na
Hvaru, 24. svibnja 1822. – Stari Grad na Hvaru 19. listopada 1896.). Martolozi – u pograničnim pokorenim balkanskim krajevima Turskog
Ljubić je studirao teologiju u Zagrebu, a povijest i slavistiku u Beču. Bio Carstva, kršćanski seljaci–vojnici. Martolozi su bili oslobođeni plaćanja
je ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, a jedno vrijeme je boravio i u poreza i dažbina na svoje posjede, ali su morali biti stalno naoružani i u
arhivu u Veneciji, gdje je skupljao građu koju je kasnije objavila Jugo- slučaju napada braniti klance i prilaze. U pograničnim gradovima Os-
slavenska akademija znanosti i umjetnosti. Kasnije je postao i ravnatelj manlije su uvijek držali spremne čete martoloza. U 16. i 17. stoljeću u
Arheološkog muzeja u zagrebu. Osnivač je Hrvatskog arheološkog svim borbama martolozi su išli u prvim redovima, ispred redovnih
društva, a pokrenuo je i njegovo glasilo Viestnik hrvatskog arheolo- turskih četa.
gičkoga družtva. Pisao je radove iz numizmatike, o prapovijesnim i
rimskim nalazima, skupljao građu za Narodni muzej, objavio srednjo- Mitnica – mjesto na ulazu u grad ili na putu gdje se naplaćuju putarine
vjekovne statute Budve, Skradina i Hvara i radove o odnosima Venecije ili pristojbe.
i Dubrovnika, o Markantunu Dominisu i Petru Hektoroviću. Sudjelovao
je u Hrvatskom narodnom preporodu u Dalmaciji i bavio se književnim Mrkalj, Sava – (Sjeničak, 1783. – Beč, 1833.), učitelj i filolog. Mrkalj je
radom. Na ogulinskom području proveo je prva arheološka istraživa- rođen 1783. godine u Sjeničaku na Kordunu. Školu je završio 1799.
nja u Trošmariji. godine u Plaškom i zatim je postao učitelj u Gospiću. Kasnije je otišao
u Zagreb, gdje je završio arhigimnaziju, a potom dvogodišnji studij
Ljubotina, Danilo, vladika gornjokarlovački između 1713. i 1739. go- filozofije. Studiranje je nastavio u Pešti i ondje je dobio zvanje svo-
dine. Ljubotina se rodio u Srpskom Polju kod Otočca 1660. godine. bodnih hudožestva i filosofije doktor. Bio je dobar poznavatelj latin-
Školovao se u Peroju u Istri. Kao mladić je došao u manastir Gomirje skog i francuskog, a razumio je i grčki i hebrejski jezik. Poznat je po to-
gdje se zamonašio. Neko je vrijeme bio i starješina manastira Gomirje. me što je 1810. godine napisao knjižicu o slaveno-srpskoj azbuci Salo
176
177
debeloga jera libo azbukoprotres. U njoj se zalagao za reformu tadaš- blizini Varaždina. Godine 1675. dobili su naslov baruna, a 1744. gro-
njeg zastarjelog i nerazumljivog pravopisa koji se upotrebljavao u fovski naslov. Najznačajniji predstavnici su bili Krsto Oršić (1718. –
crkvi i književnosti i tražio primjenu fonetskog pisma baziranog na 1782.), general i veliki župan Zagrebačke županije te prisjednik Ban-
narodnom jeziku. Napadan od službenih crkvenih krugova zbog svo- skog stola, i njegov sin Adam Oršić (1748. – 1820.), kroničar. U 19. sto-
jih pogleda, Sava Mrkalj je mislio da će ih umiriti ako se zakaluđeri i ljeću istaknuo se i Juraj Oršić (1780. – 1847.), Adamov sin i pristaša
zato je 1811. u manastiru Gomirje zaista postao arhiđakon Julijan. ilirskog pokreta te vođa Narodne stranke. U Gorskom kotaru Oršići su
Međutim, progoni su se povećali, i on je 1813. godine otpušten iz ma- između 1682. i 1823. godine posjedovali imanje Severin na Kupi.
nastira. U strahu od osvete crkvene hijerarhije 1817. godine objavio je
djelo Paliondija u kojoj se odrekao svoje grafičko-ortografske refor- Pavlini – redovnici pustinjaci, zovu se pavlini po svojem zaštitniku
me. Godine 1827. je poludio, pa je 1833. umro u bečkoj umobolnici. Svetom Pavlu Tivljaninu. Iz Mađarske, gdje su imali svoje samostane,
Smatra se da je Sava Mrkalj bio preteča Vuka Karadžića. proširili su se po Hrvatskoj, Poljskoj i Austriji. U Hrvatskoj su od 13.
stoljeća osnovali velik broj samostana i bili su jedan od najjače zastup-
Mušicki, Lukijan – pjesnik i gornjokarlovački episkop (Temerin, 1777 ljenih redova. Isprva su organizacijski povezani s pavlinima u Mađar-
– Gornji Karlovac, 1837). Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu i skoj, a kasnije su samostalni. Po bijelim haljinama koje su nosili zvali su
Titelu, a gimnaziju u Novom Sadu i Szegedu. Godine 1800. došao je u ih bijeli fratri. Njihov glavni samostan bio je u Remetama kod Zagreba,
Karlovce, 1802. se zakaluđerio i umjesto krsnog imena Luka dobiva a od 15. stoljeća u Lepoglavi. Najstariji samostan je bio u Dubici (od
ime Lukijan. Postavljen je za pridvornog đakona i nastavnika bogo- 1244. godine). Godine 1257. osnovan je samostan u Moslavačkoj gori,
slovije, a 1812. postaje arhimandrit i starješina manastira Šišatovac. na mjestu koje se zove Bela crkva. U Remetama su se nastanili 1278.
Godine 1828. postavljen je za gornjokarlovačkog episkopa. Bio je godine, a od 1301. imali su samostan u Špišić Bukovici. Godine 1303.
poliglot (govorio je desetak jezika), održavao je prijateljske veze s Do- sagrađen je samostan u Petrovoj gori, na položaju Zlat, na vrhu Pe-
sitejom Obradovićem, Jernejom Kopitarom i Vukom Karadžićem. Naj- trovcu, a 1375. u Strezi kod današnjeg Bjelovara (danas selo Pavlin
više se istaknuo kao pjesnik, te se smatra prvim srpskim umjetničkim Kloštar). Godine 1376. podignut je samostan Svete Jelene kod Čakov-
pjesnikom, osnivačem i glavnim nositeljem klasicističkog pravca kod ca, a 1400. godine podignuo je Herman Celjski samostan u Lepoglavi.
Srba. Najznamenitije pjesme su mu Glas narodoljupca i Glas arfe šiša- Još su sagrađeni samostani u Kamenskom kod Karlovca (1404.), Do-
tovačke. U njegovo je vrijeme izgrađeno mnogo crkava u gornjokar- broj Kući kod Velikih Bastaja (danas selo Donja Vrijeska) 1412., Sveti-
lovačkoj eparhiji. cama kod Ozlja (1627.) i Križevcima (1665.). Postojali su i pavlinski
samostani u Hrvatskom primorju i Lici. Na ogulinskom području na-
Oktavijan - kasnije prozvan August, rimski car, (63. g. pr. Kr. – 14. g. ), jznačajniji je pavlinski samostan Svetog Nikole u Gvozdu. Pavlinske
car od 27. g. pr. Kr. do 14. godine. Svoje je ime Gaius Octavius promi- samostane u istočnom dijelu zagrebačke i modruške biskupije razorili
jenio u Gaius Iulius Caesar Octavianus, pošto ga je Cezar 45. g. pr. Kr. su Osmanlije, a ostale je ukinuo Josip II. (1786.g.).
adoptirao. Nakon umorstva Cezara (44. g. pr. Kr.) Oktavijan se povezao
sa Senatom protiv Marka Antonija, ali se već 43. g. pr. Kr. s njime spo- Pieroni, Giovanni – (1586. – 1654.) – vojni inžinjer, inžinjer vojnih
razumio, kada su Oktavijan, Antonije i Lepid sklopili drugi trijumvirat. utvrda. Pieroni se rodio u Firenzi, a proveo je veliki dio svojeg vremena
Oktavijan je dobio vlast nad Zapadom, Lepid nad Afrikom, a Antonije radeći za Albrechta od Wallensteina u Beču i Pragu. Izradio je nekoliko
nad Istokom. Zarativši se s Ilirima i Panoncima Oktavijan je 35. g. pr. Kr. vrijednih crteža i tlocrta utvrda na Vojnoj krajini koje nam svjedoče o
zauzeo Segestiku. Antonija je pobijedio u bitki kod Akcija 31. g. pr. Kr., njihovu stanju u 17. stoljeću.
a Senat mu daje naziv Augustus 27. godine, kada postaje i stalni kon-
zul, prokonzul s imperijem, cenzor i vrhovni zapovjednik vojske. Tako Podhorsky, Stjepan arhitekt (Zagreb, 21. prosinca 1875. – Zagreb, 13.
nastaje novo uređenje rimske države, tzv. principatus. Oktavijan je listopada 1945.), Arhitekt Stjepan Podhorsky rođen je 21. prosinca
poduzeo više uspješnih vojnih pohoda (u Španjolskoj, Panoniji, Dal- 1875.godine u Zagrebu, u Vlaškoj ulici. Nakon što je završio osnovnu
maciji, Iliriku i Germaniji), ali i neuspjelu akciju 9. g., kada je rimska školu i realnu gimnaziju, Podhorsky se upisuje u Graditeljsku školu,
vojska doživjela pod Varom od Germana težak poraz u Teutoburškoj koju završava 1896. u skupini prvih apsolvenata graditeljskog tečaja,
šumi. kojoj su pripadali i Josip Marković, Alojz Bastl i Oton Munder U atelije-
ru arhitekta Bolléa našao se Podhorsky sa drugim Zagorcem, arhitek-
Oršići – hrvatska plemićka obitelj, prema predaji iz starih hrvatskih tom Viktorom Kovačićem. Tako ova dva mladića postaju značajnim
rodova Lapčana i Karinjana. U izvorima se prvi put spominju na podr- Bolléovim suradnicima. Usprkos tome što će i Podhorsky i Kovačić biti
učju Unca 1420. godine. U 15. stoljeću pred osmanskom opasnošću Bolléovi suradnici, oboje dolaze s njim u žestok sukob, prije svega
sele u goričku županiju. Godine 1487. kralj Matija Korvin darovao im je zbog neslaganja s radikalnim purističkim pristupom obnovi hrvatske
posjed Slavetić, sjeveroistočno od Jastrebarskog. Kasnije su stekli i arhitektonske baštine. Ubrzo Podhorsky napušta atelijer i samostalno
neke druge posjede poput Gornje Stiubice, Gornje Bistre i Jurketinca u se prihvaća obnove i izgradnje srušene srednjovjekovne 'crkve Bla-
žene Djevice Marije u Oštarijama 1901./2.). Na području Ogulinsko- Napoleonove Francuske u ratu. Zamonašio se u manastiru Gomirje
plaščanske zavale Podhorsky je projektirao i oltar u crkvi u Tounju. 10. travnja 1810. S pozicije arhimandrita gomirskog i administratora
Godinu poslije Podhorsky odlazi u Beč na dalje školovanje, na Akade- Eparhije gornjokarlovačke i pakračke, postavljen je za episkopa dal-
miju lijepih umjetnosti kod profesora Viktora Lunza, dvorskog savjet- matinskog. U Srijemskim Karlovcima ga je 24. lipnja 1829. godine
nika za antičku i srednjovjekovnu umjetnost i jednog od predstavnika posvetio mitropolit karlovački Stefan. Na mjestu episkopa dalmatin-
bečkog historicizma. Takav će odabir ostaviti trajan trag na njegovu skog ostao je do 1833. godine. Za to vrijeme je otvorio bogosloviju u
daljem radu, koji se očitovao u neostilskom eklekticizmu. Nakon što se Šibeniku i počeo voditi borbu protiv pokušaja unijaćenja pravoslavnih
vratio sa školovanja, Podhorsky u Zagrebu izvodi čitav niz zapaženih Srba u Dalmaciji. Godine 1833. postavljen je za episkopa vršačkog.
gradnji, kao što su 'vila Heim u Nazorovoj ulici (1906.), zgrada pra- Austrijski car imenovao je Josifa Rajačića za mitropolita karlovačkog
voslavne općine u Bogovićevoj ulici (1907.), stambena zgrada i lje- 1842. godine. U vrijeme revolucije 1848. Josif Rajačić sazvao je Majsku
karna Gayer na križanju Kačićeve i Ilice ( 1908.), te Obrtni dom na Ma- skupštinu Srba u Srijemskim Karlovcima. Na toj je skupštini Josif ra-
žuranićevu trgu (1908./10.). Tih godina izveo je i adaptaciju glasovite jačić proglašen za srpskog patrijarha i ustanovljena je Srpska Vojvo-
ljekarne kod Kamenitih vrata, te regulaciju parka napuštenog Jurjev- dina. Za predsjednika Glavnog odbora – vlade, izabran je patrijarh
skog groblja. Dakako, iz tog razdoblja djelovanja Podhorskog najzna- rajačić, a za potpredsjednika i vođu vojske Đorđe Stratimirović, dok je
čajnije je osnivanje Kluba hrvatskih arhitekta. Podhorsky obnavlja i za vojvodu izabran Stevan Šupljikac. U studenom 1849. na području
crkvu Svetog Križa u Križevcima (1910.-1913.) Podhorsky u spomen Srpske Vojvodine formirano je Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat koje je
300. godišnjice grkokatoličke crkve u Hrvatskoj na nadbiskupskom ukinuto 1860. godine.
dobru u Strmcu Pribićkom kraj Krašića podiže crkvu sv. Marije' konci-
piranu kao centralni objekt s jasnim naznakama neobizantske arhi- Szabo, Gjuro – konzervator, muzeolog i povjesničar umjetnosti
tekture. Najznačajnije realizirane sakralne građevine Podhorskog su: (Novska, 3. veljače 1875. - Zagreb, 2. svibnja 1943.). Studirao je u Za-
bazilika sv. Ćirila i Metoda na Duvanjskom polju (1921. - 1925.), crkva grebu i Beču germanistiku te je bio profesor u hrvatskim gradovima.
sv. Jurja u Đurđevcu (1928.) i franjevačka crkva u Makarskoj (1921./31.- Od 1911. godine postaje tajnik Zemaljskog povjerenstva za čuvanje
1939./43.). Franjevačka crkva Blažene Djevice Marije u sklopu franje- spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji. Između 1919. i 1926. godine ravna-
vačkog samostana u Makarskoj jedno je od njegovih najuspjelijih telj je Muzeja za umjetnost i obrt, a od 1928. do smrti ravnatelj Muzeja
ostvarenja i u smislu čistoće oblika i jednostavnosti, ali i u jasnoći pro- grada Zagreba. U svojim djelima osobitu je pažnju pridavao spome-
stornog koncepta. Osim velikog broja crkava Podhorsky će također nicima Zagreba, Hrvatskog zagorja i burgovima. Najznačajnija su mu
projektirati i nekoliko mauzoleja, od kojih su najpoznatiji mauzolej obi- djela Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Umjetnost u našim
telji Halper u Krapini (1911.) i mauzolej obitelji Podhorsky na zagre- ladanjskim crkavama, Kroz Hrvatsko zagorje i Stari Zagreb.
bačkom Mirogoju (1929.- 1933.). Među značajnijim ostvarenjima koje
će Podhorsky realizirati između dva rata je i Dom sv. Antuna na zagre- Tišov, Ivan – (Viškovci, 8. veljače 1870. – Zagreb, 20. rujna 1928.),
bačkom Kaptolu, građen za potrebe franjevačkog samostana, danas hrvatski slikar. pripadao je skupini umjetnika koji su se nakon školo-
Kazalište Komedija (1936.- 1937.). Tijekom 2. svjetskog rata Podhorsky vanja vratili u Zagreb i predvođeni Vlahom Bukovcem stvorili likovnu
radi projekte za obnovu crkava i samostana u Plitvicama, Zrinu, Gvoz- koloniju te bili začetnici moderne. Nakon školovanja Tišov je imeno-
danskom, Voćinu i Kostajnici (1941.), obnovu grkokatoličke stolne van strukovnim učiteljem, a zatim profesorom slikanja i prostoručnog
crkve i biskupskog dvora u Križevcima (1941. – 1943.), te projekt vlas- crtanja na Obrtnoj školi u Zagrebu. Tišov je oslikao brojne crkve, a me-
tite vile na Prekrižju (1942. - 1943.). Tijekom rata dovršava i velebnu đu ostalima i ikonostas katedralnog hrama u Plaškom.
dogradnju crkve sv. Ante u Bihaću, koju je započeo 1938. godine, no
koja je 1944. pred sam završetak radova, tijekom savezničkog bom- Valvasor, Janez Vajkard – polihistor (Ljubljana, 1641. – Krško, 1693.).
bardiranja srušena gotovo do temelja. Bila je to ujedno i posljednja Potječe iz plemićke porodice koja je u 16. stoljeću došla iz Bergama u
crkva koju je gradio, budući da umire 13. 10. 1945. u 78. godini života. Kranjsku. Izobrazbu je stekao u jezuitskoj gimnaziji u Ljubljani te kas-
nije u vojničkoj službi. Na putovanjima je razgledao povijesne i pri-
Rajačić, Josif - (Lučani, 20. srpnja 1785 – Srijemski Karlovci, 1. pro- rodne znamenitosti i nabavio mnogo matematskih i fizikalnih aparata,
sinca 1861.), arhimandrit gomirski, episkop šibenski i vršački, mitropo- crteža i grafičkih listova, starog novca i knjiga, čime je udario temelj
lit karlovački i patrijarh srpski, zaslužan za stvaranje Srpske Vojvodine i svojim zbirkama koje su smještene u dvorcu Bogenšperk kod Litije.
uzvišenje Mitropolije na razinu Patrijaršije. Rajačić je rođen u Lučani- Ondje je 1678. godine uredio bakroreznicu i štampariju za ploče, te je
ma kod Brinja. U Brinju je pohađao njemačku školu, a zatim se ško- uzdržavao više crtača, bakrorezaca i štampara. Od 1672. godine obila-
lovao u Zagrebu, Srijemskim Karlovcima i Segedinu, gdje je završio zio je dijelove današnje Slovenije, Austrije i Hrvatske te je posvuda
prvu i drugu godinu filozofije. Studije je nastavio u Beču, gdje je stu- ispitivao ljude koje je sretao, crtao pojedina zdanja, penjao se na pla-
dirao Pravne znanosti, latinski jezik i lijepu umjetnost. Studij nije zavr- nine i spuštao se u spilje. Kao plod toga rada izdao je nekoliko knjiga u
šio budući da je 1809. stupio u đački bataljon u obranu Austrije od kojima su prikazani njegovi bakrorezi. Zbog toga što je troškove iz-
178
179
davanja morao snositi sam, Valvasor je prodao dvorac Bogenšperk, ban, ali i jedan od protagonista znamenite zrinsko-franko-panske
kuću u Ljubljani i dijelove svojih zbirki knjiga i grafika, te se pod stare urote u kojoj su zatrte obje obitelji.
dane preselio u Krško. Njegovi bakrorezi vrijedan su nam doprinos
proučavanju izgleda građevina, nošnji i svakodnevnog života u 17. Zrinski, Nikola (Sigetski) – Zrin, 1508. – Siget, 7. rujna 1566.). Bio je
stoljeću. sin Nikole II. Zrinskog i krbavske kneginje Jelene Karlović, sestre kasni-
jeg hrvatskog bana Ivana Karlovića. Nikola je od rane mladosti ratovao
Vinodolski zakonik – najstariji cjelovito sačuvan zapis običajnog s Osmanlijama. Kao vješt vojnik istaknuo se u obrani Beča 1529. go-
prava koji datira iz 1288. godine. Zakonik je pisan glagoljicom. U dine. Osobito se proslavio 1542. godine, kada je spasio Peštu od si-
slavenskom svijetu od njega je starija jedino Ruska pravda, napisana gurne propasti. Zato je 24. prosinca 1542. izabran za hrvatskog bana.
između 11. i 13. stoljeća. Vinodolski zakonik je napisan na 14 stranica Kralj Ferdinand I. je Nikoli, za njegove vojne zasluge, darovao Me-
pergamene. Vinodol se do 1225. godine nalazio u sastavu srednjo- đimurje, s utvrđenim gradom Čakovcem, koji se u posjedu obitelji
vjekovne Slavonije, a hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. darovao ga je Zrinski nalazi od 1546. do njihova izumiranja 1671. godine. Godine
iste godine zajedno s Modrušem Vidu II. Frankopanu. Između kme- 1556. Nikola Zrinski se odrekao banske časti i savjetovao je kralju da na
tova i njihovih feudalnih gospodara dolazilo je do sukoba, pa se 6. si- njegovo mjesto postavi Petra Erdödija. Godine 1566. junački je pogi-
ječnja 1288. sastalo povjerenstvo od 4 člana, predstavnika devet vi- nuo kod Sigeta.
nodolskih općina – Novog Grada (Novi Vinodolski), Ledenica, Bribira,
Grižana, Drivenika, Hreljina, Bakra, Trsata i Grobnika – i u pismenom Željezno doba – u starije željezno doba (750. – 300. g. pr. Kr.) u sjever-
obliku utvrdilo prava i dužnosti kmetova i feudalnih gospodara s op- noj Hrvatskoj javlja se kultura Martijanec –Kaptol. U ovoj kulturi dolazi
širno razrađenim kaznenim pravom i, u okviru njega, sustavom globa do promjena običaja sahranjivanja mrtvih. Važni mrtvaci se sahranjuju
za pojedine prijestupe. pod grobne humke. Etničke promjene u ovom razdoblju zbile su se u
manjem opsegu jer keramička proizvodnja, koja je najbolji pokazatelj
Vlasi – Vlah znači isto što i starovisokonjemačko Walh (ili Walah), što svakodnevnog života, ne pokazuje velike promjene u odnosu na pret-
bi značilo Talijan, Francuz, Roman. Već je Vuk Karadžić primijetio da se hodna razdoblja. U starije željezno doba dolazi do stabilizacije kultura
Vlah prenosi i na Srbe i pravoslavne uopće. Vuk Karadžić je zabilježio Ilira. Delmati se javljaju u srednjoj Dalmaciji i južnoj Bosni, Liburni u
da u Bosni i Hercegovini muslimani i katolici zovu pravoslavne Vlasima. sjevernoj Dalmaciji i Hrvatskom primorju, Japodi u Lici i Ogulinsko-
U Hrvatskoj ime Vlah je dobilo pejorativno značenje za Srbe pravo- plaščanskoj udolini. Njihova obilježja su utvrđena gradinska naselja i
slavce. U Dalmaciji Vlah obično nema pejorativno značenje. Otoča- pokapanje na ravnom terenu ili pod humcima. Uz Savu su živjeli Bre-
nima Bodulima Vlah znači stanovnike kopna oko Biokova. Srednjo- uci, a uz Kupu Kolapijani koji su mješavina Kelta i Ilira. U Istri se javljaju
vjekovni Vlasi bili su pokretno stanovništvo nomadskog karaktera. Ima Histri koji se ne mogu etnički ubrojiti u ilirska plemena. Početkom 3.
mnoštvo potvrda da se Vlasi upotrebljavaju za naseljavanje na pustim stoljeća pr. Krista Keltii su svojim prodorom izazvali velike promjene.
zemljištima. Na ovom se prostoru keltski utjecaj očituje u kovanju željeznih pred-
meta. Na širem području sjeverne Hrvatske živjela su keltska plemena
Zrinski – potječu iz starohrvatskog plemena Šubića koje je živjelo Tauriska i Skordiska, a uz njih su bila naseljena panonska plemena Se-
između Vranskog jezera i rijeke Krke sa sjedištem u gradu Ostrovici. reta, Serapila, Jasa i Andizeta te drugi.
Isprva su se Šubići nazivali i Bribirski knezovi, a nakon selidbe u Slavo-
niju dobivaju prezime Zrinski. Budući da su se Šubići sukobili s Anžu-
vincima, gube utvrdu Ostrovicu, koja je Ludoviku I. bila potrebna za
obnavljanje kraljevske vlasti u južnoj Hrvatskoj. U zamjenu dobivaju
manje značajan grad Zrin na Baniji, te postupno šire svoj utjecaj iz-
među Kupe i Une. Uspon ove porodice u srednjovjekovnoj Slavoniji
počeo je za Nikole (1493.-1534.) koji je s banom Ivanom Karlovićem
sklopio baštinski ugovor i nakon njegove smrti 1531. godine naslije-
dio sve njegove posjede. To zemljišno bogatstvo uvećao je njegov sin
Nikola (Zrin, oko 1508. - Siget (Mađarska) 7. rujna 1566.), legendarni
branitelj Sigeta. Pred naletom Osmanlija nije uspio sačuvati svoje pos-
jede u donjem Pounju, ali je zadobio nova dobra u Međimurju, Primor-
ju, oko Čabra i Ozlja. Istaknuti Zrinski su bili i Nikola (Ozalj, 1. svibnja
1620. - Čakovec, 18. studenog 1664.), ban, istaknuti borac protiv Osma-
nlija, pjesnik i pisac, i Petar Zrinski (Vrbovec, 6. lipnja 1621. – Wiener
Neustadt, 30.travnja 1671.), također pjesnik, borac protiv Osmanlija,
180
181
Balen-Letunić, D., "Japodske nekropole s ogulinskog područja" u: Horvat, Z., "Oštarije – Crkva Blažene Djevice Marije od Čudesa" u:
Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, 3. serija, sv. XXXII-XXXIII Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, sv. 18/19 (1992/1993),
(1999/2000), 23-61. 119-140.
Balen-Letunić, D., Olujić, B., "Ogulinski kraj u pretpovijesti" u: Ogulin Horvat, Z., Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške
: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 25-34. biskupije, Zagreb-Gospić 2003.
Benyovsky, L., "Goranov Lukovdol" u: Hrvatska revija, sv. 3 (2003), Horvatić, T., "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna
35-42. baština, Ogulin 2000, 211.
Bogović, M., Pet stoljeća ogulinske župe u: Ogulin : povijesna i Jakšić, I., "Neke razvojne značajke Srpskih Moravica, Prilog
kulturna baština, Ogulin 2000, 151-158. gospodarskoj povijesti" u: Srpske Moravice – doseljavanje, život i
škole, Srpske Moravice 1991, 37-65.
Božić, V., "Speleološke zanimljivosti Gorskog kotara, Neke špilje i
jame pristupačne su turistima" u: Euro City, Putna revija HŽ – Jolić, R., "Povijest župe Plaški" u: Modruški zbornik , 2007 (1), 71-123.
putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67, 108-112. Karaman, I., "Pregled gospodarske povijesti – od XV do XX stoljeća"
u: Gorski kotar, Delnice 1981, 123-145.
Bradanović, M., "Sakralna baština čabarskoga kraja, Najpoznatije
marijansko svetište" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog Karavanić, I., Šošić, R., Vukosavljević, N., Ahern, J. ,"Sustavna
prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 62-65. arheološka istraživanja špilje Zale kod Tounja" u: Modruški zbornik,
2008 (2), 31-35.
Bradanović, M., "Sakralna baština Gorskoga kotara – Crkve, kapelice,
raspela" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001.
jesen 2010, br. 67, 36-40. Kašić, D., Manastir Gomirje, povodom proslave 400-godišnjice
osnivanja manastira, Beograd 1997.
Bujan Kovačević, Z., Frković, A., Karlović, M., Izlaz Vrata, vodič za
landrafce po fužinarskom kraju, Fužine 1998. Kesner, V., Crkva Blažene Djevice Marije Gospe od čudesa Oštarije,
kratki prikaz 550 godina povijesti crkve Blažene Djevice Marije,
Burić, A., Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj 1438. – Oštarije 2000.
1975., Goranska prezimena u Hrvatskoj, Rijeka 1983.
Kosovac, M., Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po
Chylak, R., "Prometnice" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 165-175. podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910.
Čaplar, A., Planinarski vodič po Hrvatskoj, Zagreb 2011. Kovač, M.D.D., Stare slave djedovino, žarišta vjere i crkvenosti u
goranskom kraju, Hanau 1993..
Damjanović, D., Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u
Plaškom, Zagreb 2005. Kremenić, D., "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka
tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 173-183. .
Delnice – 150 godina župne crkve, Delnice 1975.
Golik, A., Svetište Lurdske Gospe na Vratima u Gorskom kotaru, Rim Kruhek, M. "Postanak i razvitak naselja i život naroda u prošlosti" u:
1958. Gorski kotar, Delnice 1981, 281-309.
Gvozdanović, S., Gvozdanović, V., "Stari grad Vitunj u Modruškoj Kruhek, M.," Od doseljenja Hrvata do propasti Zrinskih i Frankopana
županiji" u: Peristil, sv. 10/11 (1967/1968), 17-22. (do 1670)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 47-56.
Kruhek, M., "Modruš – feudalni utvrđeni i biskupski grad" u: Ogulin: Mance, V., "Školstvo i prosvjeta" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 147-
povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 37-67. 163.
Kruhek, M., "Povijesno-topografski pregled pavlinskih samostana u Miletić, D., "Baština i baštinici – Perspektive zaštite frankopanske
Hrvatskoj", u: Kultura pavlina u Hrvatskoj: 1244 – 1786., Zagreb kulturne baštine s gledišta dosadašnje prakse i prijedlog temeljne
1989. promjene odnosa prema plemićkim gradovima" u: Modruški
zbornik, 2009 (3), 307-350.
Kruhek, M., "Modruška sakralna baština" u: Ogulin: povijesna i
kulturna baština, Ogulin 2000, 212-216. Miljanović, M., "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvatskoj" u:
Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 10- 11.
Kulturno-povijesna baština Primorsko-goranske županije
(graditeljska baština), Mrle, T., Crni Lug, Delnice 2008.
Rijeka 2005. Naše Lokve, Lokve 1997.
Laszowski, E., Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923. Olujić, B., "Japodi i Rim do sredine 1. stoljeća prije Krista" u:
Historijski zbornik, LII (1999), 1-16.
Laszowski, E., Neke povjesne građevine, Zagreb 1902.
Olujić, B., "Japodi, Apijanovi plemeniti barbari" u: Opuscula
Lipovac Vrkljan, G., Šiljeg, B., "Istraživanja Liburnskoga obrambenog archaeologica, sv. 23-24 (1999. – 2000.), 59-64;
sustava u Prezidu 2006." u: Annales Instituti archaeologici, sv. III
(2007), 79-82. Olujić, B., "U potrazi za 'sunčanim gradom', prijestolnicom Japoda?"
u: Historijski zbornik, god. LVI-LVII (2003-2004), 1-10.
Lopašić, R., Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895.
Olujić, B., "Oktavijanov pohod protiv Japoda" u: Otočac, sv. 7 (2003),
Luketić, A., Zagorje kod Ogulina, mjesto i župa, Zagorje kod Ogulina 27-47.
1994.
Olujić, B., "Sustavno arheološko istraživanje lokaliteta Viničica kod
Magdić, M., "Crkve ogulinskog kraja - pravoslavna parohijska crkva Josipdola" u: Modruški zbornik, 2007 (1), 53-69.
sv. Georgija u Ogulinu u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin
2000, 217. Pandžić, M., "Doba tuđinske uprave i pojačanog gospodarskog
izrabljivanja (1670. – 1860.)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 57-78.
Magdić, M., Topografija i povijest Ogulina, Ogulin 1996.
Paver, J., "Od pada Bachovog apsolutizma do sloma Austro-Ugarske
Malnar, S., 200 godina župe Svetog Andrije u Tršću, Tršće 2008. Monarhije i nastanka Države Slovenaca, Hrvata i Srba (1860. –
1918.)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 79-89.
Malnar, S., Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007.
Pavešić, M., Puškarić, A., Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003.
Malnar, Ž., Hrib – 200. godina župe Svetog Leonarda, Hrib 2008.
Perčić-Čologović, I., "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski
Malnar, Ž., Ravnice, Ravnice 2003. kotar, Delnice 1981, 781-803.
Malnar, Ž., Zelena dolina Plešce, Plešce 2009.. Petrović, M., Bogdan Jakšić, profesor bogoslovije (1875. - 1935.),
neobjavljeno.
Malnar, Ž., Sokoli, Sokoli 2008.
Plakat Tekuća arheološka istraživanja u Hrvatskoj - spilja Bukovac
Malnar, Ž., Svetište Majke Božje Karmelske kod Gerova, Čabar/Rijeka
2002. Podobnik, G., Zavičaju, Baština ravnogorskog kraja, odškrinuta vrata,
Ravna Gora 2005.
Malnar, Ž., Zelena dolina Plešce, Plešce 2009.
Praistorija jugoslavenskih zemalja, Sarajevo 1979.
182
183
Šragalj, B. Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori, Vrbovsko 2006.
www.delnice-crkva.org.
www.delnice-dekanat.com.
www.dreznica.net.
g
i l o
P r
184
185
Okviri i način istraživanja njenica da se svjedoci izrazito razlikuju po kvaliteti sjećanja, mo-
gućnosti izražavanja i nastojanju da se prikažu u što boljem svjetlu
Svakodnevni život privlači sve više pozornost brojnih is- ili prešute neugodne događaje. Velik problem za ispitivača jesu fi-
traživača različitih struka: povjesničara, demografa, antropologa i nancijska i etička komponenta. Naime, vrlo su često pojedinci uda-
sociologa. Rezultati istraživanja vrlo su zanimljivi, među ostalim i ljeni i po više kilometara od asfaltiranih putova, pa je dolazak k
zato što se gospodarske i društvene promjene unutar jedne mi- njima bio iscrpljujući. Što se etičke komponente tiče, zalaženje u
kroregije odražavaju daleko šire na društvenim i gospodarskim intiman život pojedinaca ponekad je vrlo neugodna okolnost, a još
procesima. U svojem sam istraživanju pokušao iz "žablje perspek- je neugodnije kada se od pojedinaca traži dozvola za objavljivanje
tive" prikazati neke probleme čitavog jugoistočnog dijela Europe tih podataka. Stoga su neka ispitivanja u konačnici propala.
promatrajući život pojedinih obitelji u Gorskom kotaru i ogu- Ispitivanja su izvršena u ukupno osam općina i gradova, a
linsko-plaščanskoj zavali kroz probleme koji su se odražavali u čita- ispitane su sveukupno dvadeset i četiri osobe. I to 17 muškaraca
voj regiji. Istražujući obitelj, običaje, svakodnevni život stanov- i 7 žena.176 Brojnost iskaza nije bila presudno važna, jer je razno-
ništva Gorskog kotara između dva svjetska rata, možemo zaključiti likost životnih okolnosti i navika u tom razdoblju i na tom području
kako su običaji, način života i društveno-gospodarski odnosi vrlo izrazito slaba. Ponekad su u jednom domaćinstvu dvije osobe da-
slični na čitavom preddinarskom i dinarskom teritoriju Hrvatske i vale iskaz (suprug i supruga). Najstarija ispitanica imala je u trenut-
Bosne (područje Korduna, Like, zapadne Bosne i Dalmatinske za- ku ispitivanja devedeset i dvije godine, a najmlađi je ispitanik imao
gore). Istraživanje je najvećim dijelom zasnovano na metodi us- šezdeset tri godine. Ispitanici su namjerno birani iz različitih go-
mene povijesti, odnosno na razgovorima vođenim sa seljacima ro- ranskih općina i gradova (Ogulin, Plaški, Vrbovsko, Ravna Gora, Fu-
đenim između 1917. godine i 1946. godine. Unatoč tome što ova žine, Skrad, Mrkopalj i Čabar) zato da bi njihovi iskazi bili što raz-
metoda ima već poznate slabosti, ona je u principu nezamjenjiva ličitiji. Postojao je univerzalan obrazac pitanja, i ona su prilagođa-
za proučavanje povijesti nižih društvenih slojeva, koji sami ne os- vana pojedinom ispitaniku. Prva skupina pitanja odnosila se na
tavljaju pisanog traga za sobom, a o kojima najčešće pišu drugi, tj. obitelj (strukturu obitelji, rad u obitelji, djetinjstvo, broj djece, dje-
pripadnici školovane elite, kako navodi Suzana Leček, "često ne- čje igre, školovanje, zanate, upoznavanje parova, vjenčanja, prela,
objektivno, tendenciozno, a svakako nepotpuno"174. Do današnjih izbor bračnog partnera, društveni život obitelji, podjelu poslova,
dana kod nas se tom metodom u istraživanju služila samo spo- starost u obitelji, smrt, bolesti i crkvene običaje), a druga skupina
menuta autorica, pa sam stoga njezin model istraživanja i sam pri- pitanja odnosila se na zemlju, plodove zemlje i općenito rad (nad-
mijenio u svojem radu.175 nice, tlake, trgovina, sajmovi, rad u šumi, jelo, obrti..).
Morao sam pritom kreirati jasna pitanja i postaviti ih u
logičan sklop. Pri ispitivanju susreo sam se s brojnim problemima, Regionalna pripadnost kazivača
poput problema konciznosti, selekcije pitanja i odgovora, nepo-
vjerljivosti ispitanika, nedozvoljavanja davanja podataka imena i Prostor između Čabra, Delnica, Ogulina i Vrbovskog na-
prezimena. Isto tako, moj je izbor kazivača bio slučajan, pa je či- ziva se u geografskom smislu Gorskim kotarom. Moravčani će za
sebe svi reći da su Gorani i da se Gorski kotar prostire do Ogulina.
173 Na pomoći pri pronalaženju svjedoka i kazivača posebno se zahvaljujem gospodinu Dušanu Matiću, Međutim, kazivač iz Vitunja, Milan Vujnović, reći će da je granica
gospodinu Siniši Ljubojeviću, gospodinu Milošu Orelju i gospodinu Davoru Paukoviću.
174 S. Leček, "Struktura seljačke obitelji Prigorja i Hrvatskog zagorja (1918. – 1941.)" u: Časopis za suvre-
menu povijest, god. 31(1999), br. 2, 284. 176 Iskazi: Đurđica Asić-Klobučar, r. 1929.g., Kupjak (Skrad); Zlata Bujan-Kovačević, r. 1934.g., Vrata
175 U Hrvatskoj se usmenom poviješću dosada ponajviše bavila Suzana Leček. Vidi njezine radove: S. (Fužine); Branimir Grgurić, r. 1928.g., Moravice; Bogomir Ivošević, r. 1936.g., Krakar (Ogulin); Josip Juretić, r.
Leček, "'A mi smo kak su stari rekli': mladi u seljačkim obiteljima Prigorja i Hrvatskog zagorja između dva 1936.g., Moravice; Dragutin Kurelac, r. 1929.g., Ogulin; Ana Kurelac (rođ. Poljak), r. 1936.g., Ogulin; Petar
svjetska rata" u: Etnološka tribina, 29 (1999) 23, 231-246; S. Leček, "'Nisu dali gospodaru 'z ruk...': starost u Kuzele, r. 1927.g., Plešce (Čabar); Dušan Marović, r. 1928.g., Nikolići - Drežnica (Ogulin); Dušan Matić, r.
prigorskim i zagorskim selima između dva svjetska rata" u: Etnološka tribina, 30 (2000) 23, 25-47; S. Leček, 1926.g., Donji Vučkovići (Moravice); Nada Matić, r. 1917.g., Moravice; Zorka Milanović, r. 1927.g., Ponorac
"Usmena povijest – povijest ili etnologija? Mogućnosti suradnje povjesničara i etnologa" u: Časopis za (Ogulin); Simo Milanović, r. 1924.g., Musulinski Potok (Ogulin); Danica Ožbolt (rođ. Troha), r. 1924.g., Kozji
suvremenu povijest, 33 (2001) 1, 149-154 i S. Leček, Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb Vrh (Čabar); Srboljub Radulović, r. 1933.g., Drežnica (Ogulin); Nikola Radulović, r. 1946.g., Drežnica
2003. Osim njezinih radova treba spomenuti i radove politologa Mirjane Cupek Hamill (M. Cupek-Hamill, (Ogulin); Stevan Skorupan, r. 1929.g., Lapat (Plaški); Franjo Starčević, r. 1923.g., Mrkopalj; Zdravko Svetličić,
"Arhivistika i usmena povijest" u: Arhivski vjesnik, 45 (2002), 219-226) i povjesničara Darka Dukovskog (D. r. 1940.g., Ravna Gora; Simo Šumonja, r. 1932.g., Vera (Plaški); Veljko Tomić, r. 1923.g., Moravice; Milan
Dukovski, "Povijest mentaliteta, metoda oral history i teorija kaosa" u: Časopis za suvremenu povijest, 33 Vujnović, r. 1930.g., Vitunj (Ogulin); Miloš Zatezalo, r. 1931.g., Gornje Dubrave (Ogulin); Marica Zatezalo, r.
(2001) 1, 155-162 i 199-200). 1935.g., Gornje Dubrave (Ogulin).
Gorskog kotara i Like "tamo negdje, nedaleko mojeg sela" koje je alpskih utjecaja (Moravice, Čabar), dinarskih utjecaja (Plaški, Lička
smješteno zapadno od Ogulina 8 kilometara. U Drežnici, Srboljub Jasenica) i panonskih utjecaja (Donje Dubrave).179
Radulović kaže da je upravo kod njega granica Like, Hrvatskog pri-
morja i Gorskog kotara, a u Plaškom Stevan Skorupan tvrdi da je Osnovni opći podaci
granica Korduna, Like i Gorskog kotara trokut pruge Ogulin-Rije-
ka i Ogulin - Plaški. Južno od pruge počinje Lika, istočno je Kordun, Za područje Gorskoga kotara u zemljopisu se definiraju
a na zapad je Gorski kotar. Milan Jaković iz Donjih Dubrava, koji mi uglavnom sljedeće granice: na zapadu dio državne granice između
je davao iskaz za Drugi svjetski rat, napominje kako je najbolji naziv Hrvatske i Slovenije; na sjeveru rijeke Čabranka i Kupa, na sjevero-
za ogulinsko-plaščansku udolinu Potkapelsko. Prema njegovu shv- istoku to područje obuhvaća bosiljevačke Ponikve, a na istoku
aćanju Potkapelsko se prostire od Ogulina na zapadu do Plaškog Ogulinsko polje; na jugoistoku seže do Drežničkog i Krakarskog
na istoku, a na sjeveru do Generalskog Stola (granica bivših op- polja; na jugu granična crta prelazi izduženim planinskim grebe-
ćina Ogulin i Duga Resa). Lička Jasenica i Saborsko već pripadaju nom s vrhovima Velikim Smolnikom; Medveđakom i Tuhobićem i
ličkom području. Na zapadu je granica znatno jasnije određena. na jugozapadu se podudara s granicom bivše općine Rijeka. Na
Zlata Bujan – Kovačević veli kako je zadnje mjesto Gorskog kotara cjelokupnom području Gorskog kotara (bivši kotarevi Ogulin, Del-
prema Hrvatskom primorju Benkovac Fužinski, a kako je Zlobin, nice, Čabar i Vrbovsko) (oko 2000 kilometara kvadratnih) živjelo je
koji je preko brda, već u Hrvatskom primorju. Na čabarskom pod- prema popisu stanoništva 1921. godine 85783 stanovnika, a 1931.
ručju granica između Hrvatskog primorja i Gorskog kotara ide po godine 94942 stanovnika. Šume prekrivaju 60% površine Gorskog
šumama planine Risnjak, a seljaci iz čabarskog kraja vrlo su slabo kotara. Najvećim dijelom (gotovo 80%) su to čiste, visoke šume (je-
povezani s klanskim krajem koji se nalazi preko tih brda, prema ri- love 7500 ha, bukove 5000 ha). Poljoprivredne površine zauzimaju
ječima Danice Ožbolt i Petra Kuzelea. 35% terena. Od toga 90% otpada na livade i pašnjake, samo oko
7% na oranice i 3% na vrtove i voćnjake. Broj muškaraca u Gorskom
Govor kazivača 177 kotaru 1921. godine iznosio je 39946, a 1931. godine iznosio je
45206. Žena je 1921. godine bilo 45837, a 1931. godine 49736.180 Iz
Govor pravoslavnog stanovništva oko Ogulina je što- popisa zanimanja vidljivo je da su Gorani pretežno bili zaposleni u
kavski ijekavski, a Hrvata uglavnom kajkavski, iako ima i čakavskih poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu.181 Iz popisa 1931. godine vid-
primjesa. Brod Moravice govore kajkavskim narječjem, a oko Vr- ljivo je koliko je bilo pismenih, a koliko nepismenih na području
bovskog čakavski. U fužinarskom kraju isprepliću se tri govora na Gorskog kotara. Od 10223 stanovnika kotara Čabar 6370 bilo ih je
razdaljini od svega nekoliko kilometara. U Liču se govori štokavski, pismeno, a 601 nepismeno (3252 su bili djeca). U kotaru Delnice
u Fužinama, Vratima i Belom Selu kajkavski, a u Benkovcu Fužinar- od 20288 stanovnika 12765 je bilo pismeno, a 1832 nepismeno
skom i Slavici čakavski. U prezidskom kraju vele da govore prezi- (5691 su bila djeca). U kotaru Ogulin od ukupno 47203 stanovnika
danski koji je identičan govoru susjednih Slovenaca.178 Geostrateš- 17890 ih je bilo pismeno, a 14210 nepismeno (15103 su bili djeca).
ki položaj Gorskog kotara i ogulinsko-plašćanske zavale ukazuje U kotaru Vrbovsko od 17228 pismenih je bilo 8909, a nepismenih
na ispreplitanje sredozemnih utjecaja (Drežnica, Fužine), istočno- 3016 (5303 su bila djeca). 182
177 O jeziku Gorskog kotara pisano je dosta. Vidi u: V. Barac-Grum, Čakavsko-kajkavski govorni kontakt u 180 Definitivni rezultat popisa stanovništva od 31. 1. 1921., Sarajevo 1932; Definitivni rezultati popisa
Gorskom kotaru, Rijeka 1993; J. Lisac, "Problem obrađenosti leksika goranskih govora" u: Dometi: znans- stanovništva od 31. marta 1931. godine, knjiga I, Prisutnost stanovništva i broj kuća i domaćinstava, Be-
tveno-kulturna smotra Matice hrvatske, Ogranka u Rijeci, 23 (1990), 11, 739-744; J. Lisac, "Osnovne sintak- ograd 1937.
tičke značajke goranskih kajkavaca u sklopu cjeline narječja" u: Radovi Sveučilišta u Splitu Filozofskog fa- 181 Prema zanimanju u popisu 1931. godine stanovništvo je bilo podijeljeno na ove sektore: I. po-
kulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti, 30 (1990-1991, i.e.1992), 20, 31-41; J. Lisac, "Povijesna podloga ljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo, II. industrija i zanati, III. trgovina, krediti i saobraćaj, IV. javna služba,
goranskoga dijalektalnog stanja" u: Radovi Sveučilišta u Splitu Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio fi- vojska i slobodna zanimanja i V. druga zanimanja i bez zanimanja. U kotaru Čabar u sektoru I. bilo je za-
loloških znanosti, 36 (1997, i.e.1999), 26, 51-61; Z. Bujan-Kovačević, Fužinarski kaj, Fužine 1999; J. Lisac, posleno 2101 muškaraca i 3479 žena, u sektoru II 1995 muškaraca i 1690 žena, u sektoru III 222 muškaraca
"Osnovne značajke brodskoga govora" u: Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu, 33(2000), 5, 25- i 218 žena, u sektoru IV. 210 muškaraca i 161 žena, a u sektoru V. 46 muškaraca i 101 žena. U kotaru Delnice
36; J. Lisac, "Goranski govori i goranski pisci" u: Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu, 33(2000), u sektoru I bilo je zaposleno 4917 muškaraca i 6794 žena, u sektoru II. 2855 muškaraca i 2017 žena, u sek-
¾, 55-60; J. Lisac, "Goransko dijalektalno stanje u prošlosti i u sadanjosti" u: Hrvatski dijalektološki zbornik, toru III. 1295 muškaraca i 1147 žena, u sektoru IV. 316 muškaraca i 329 žena, a u sektoru V. 217 muškaraca i
10 (1997), 155-161; J. Lisac, Tragom zavičaja: delnički govor i govor Gornjih Turni u svjetlosti goranskih kaj- 401 žena. U kotaru Ogulin u sektoru I bilo je zaposleno 19249 muškaraca i 20968 žena, u sektoru II 1398
kavskih govora, Split 2006; J. Lisac, "Goranska kajkavština i goranska dijalketalna književnost" u: Kaj: časo- muškaraca i 1040 žena, u sektoru III. 1355 muškaraca i 1239 žena, u sektoru IV. 514 muškaraca i 612 žena, a
pis za književnost, umjetnost i kulturu, 39 (2006), 4, 23-29. u sektoru V. 356 muškaraca i 472 žene. U kotaru Vrbovsko u sektoru I. bilo je zaposleno 4559 muškaraca i
178 U svakom mjestu Gorskog kotara postoji lokalni jezik koji govori domaće stanovništvo. Tako npr. 6013 žena, u sektoru II. 2193 muškaraca i 1635 žena, u sektoru III. 1114 muškaraca i 1011 žena, u sektoru
stanovništvo mjesta Gornji Kuti govori kuočki jezik koji zbog iseljavanja stanovnika polako izumire. (Vidi IV. 136 muškaraca i 168 žena i u sektoru V. 158 muškaraca i 241 žena. Podaci su preuzeti iz: Definitivni re-
u: K. Delač-Petković, "Šezdeseta obljetnica 'Kulturno-prosvjetnog društva Hrvatska čitaonica sela Kuti- zultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, knjiga IV, Prisutno stanovništvo po glavnom zani-
Gorski kotar'" u: Vjesnik bibliotekara Hrvatske, god. XXXIX (1996), br. 3-4, 52). manju, Sarajevo 1940.
179 M. Gavazzi, Vrela i sudbine narodnih tradicija kroz prostore, vremena i ljude, Zagreb 1978, 160-168 i 182 Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, knjiga III, stanovništvo po pisme-
180-184. nosti, Beograd 1938.
186
187
188
189
Volovi su se više držali od konja jer su nakon radnog vijeka postajali ljudska hrana
190
191
Pilane su bile u svim većim mjestima (Ogulin, Vrbovsko, larsku radionicu.194 U mjestu su samo imućniji ljudi imali bicikl, a
Moravice, Plaški, Drežnica, Jasenak, Delnice). U Vrbovskom je bilo lokalni trgovac imao je NSU motor. Učitelj je imao radio-aparat na
sedam pilana na rijeci Dobri između dva svjetska rata.190 U Moravi- baterije. U Vratima su bile mesnica, gostionica, pansion za goste,
cama je bilo na rijeci Dobri čak 10 pilana na vodeni pogon, a 2 na pilana, tvornica soda vode, mljekara i samostan. Gostionicu je dr-
parni pogon, a uz to je bilo i 8 mlinova, prema riječima Dušana žala tetka Zlate Bujan-Kovačević koja je posuđivala novac i davala
Matića. U Delnicama su postojale četiri pilane (Ivana Bolfa, Ivana piće na veresiju. U Liču je postojala trgovina Elvira u kojoj se mo-
Majnarića, Josipa Fingera i Leopolda Cividinija) koje su mogle za- gao nabaviti finiji tekstil. U Kozjem Vrhu kod Prezida, prema rije-
pošljavati do 200 radnika. Andrija Kajfež je držao mlin, postojala je čima Danice Ožbolt, postojale su tri trgovine koje su ujedno bile i
klaonica, a jedan dio ljudi bio je zaposlen i na delničkoj željezničkoj gostionice. Jednu je držao njezin otac. Otac je gostionicu naslije-
stanici.191 U čabarskom kraju su, prema riječima Petra Kuzele, pos- dio od djeda, a kad se oženio majkom koja je bila podrijetlom iz
tojale pilane u Čabru, Gerovu, Tršću, Lividrazi, Plešcu, Zamostu, obližnje Slovenije, iz Starog Trga, također iz gostioničarsko-tr-
Mandlima i Milanovom Vrhu. U pilanama bili su zaposleni muškar- govačke obitelji, i koja je bila izučena trgovkinja, proširio je go-
ci, a žene i mala djeca radili su na imanjima. U Prezidu i Gerovu bila stionicu u trgovinu. Danica veli kako su ostale trgovine propadale,
je zaposlena domaća radna snaga, a u Lividrazi i Milanovom Vrhu a kako je njihova prosperirala zato što je otac imao i omanju pilanu
zapošljavali su se domaći bezemljaši i radnici iz drugih krajeva. Ta- tako da su šumski radnici nakon posla uvijek dolazili k njima. Otac
ko je na Milanovom Vrhu bilo Slovenaca, a na pilani u Lividrazi rad- je stoga imao toliko posla "da ni nedjeljom nije bilo mira", pa bi
nika iz Moravica, Like i Primorja. Usporedno s pilanama razvijala se znao reći kako bi "najradije otkazao gostionu". Danica se prisjeća
i drvna industrija. Trupci su se izvlačili uglavnom zimi, a stablo je i kako se šumska građa iz Kozjeg Vrha otpremala najčešće na že-
po nekoliko mjeseci čekalo da bi bilo izvučeno iz šume zato da ljezničku stanicu u mjesto Rakek u Sloveniji, a tek kasnije, tridesetih
izgubi na težini.192 U Kupjaku su, prema riječima Đurđice Asić-Klo- godina, u Rijeku. U Kupjaku su prema riječima Đurđice Asić-Klo-
bučar, radile čak tri pilane (Mancetova, Bujanova i Juretićeva), a u bučar postojale tri trgovine. Jednu je držao njezin otac, druga je
Drežnici je trgovac i gostioničar Mile Tatalović imao i pilanu.193 bila Bolfova, a treća Plešeova. Đurđica veli da su najbolje stajale
Mlinska industrija je bila također razvijena u čabarskom trgovine njezina oca i Bolfova. Njezin otac, koji je podrijetlom bio iz
kraju, posebno uz vodotok rijeke Čabranke, Kupe i rječice Gerov- zabitnog sela Radočaj iznad Broda na Kupi (nije imao mogućnost
čice. U Plešcima je bio poznati mlin Gašparac, čija mlinska gra- da naslijedi neku kuću u Kupjaku), sam je podigao trgovinu, a u
đevina postoji i danas. U Zamostu je bilo nekoliko mlinara, a najpo- njoj je osim kućanskih potrepština prodavao i željezariju. Robu za
znatiji je bio Žegar, prema riječima Kuzelea. trgovinu nabavljao je kod trgovaca u Delnicama (kod Mihelčića i
Popovića). Osim u trgovini, Đurđičin je otac radio i na željeznici tri
O trgovini, ugostiteljstvu i počecima turizma godine kao nadglednik pruge. Ipak, budući da je majci bilo pre-
teško raditi samoj u trgovini, otac je morao napustiti posao na
U vremenu kojim se ovdje bavimo trgovina u Gorskom željeznici. U Plaškom je Nikola Pešut bio glavni ugostitelj (uz Srdića
kotaru nije, čini se, nedostajalo, a gostionice su bile brojne. U Mo- i Tomljenovića), a u mjestu je bilo više od 5 gostionica i oko 10 tr-
ravicama je, naprimjer, između dva svjetska rata bilo 12 gostionica, govina. Čak su i manja mjesta, poput Krakara kod Drežnice, imala i
u Donjim Dubravama su bile dvije trgovine, a u Drežnici su bile naj- po dvije trgovine (Rade Kosanović i Ile Ivošević). Žitelji malih mje-
manje tri trgovine: Lončara iz Brinja, Marović Mile i Dušana Simića. sta, poput Vitunja, snalazili su se u obližnjim većim mjestima ili su
Plešce je prema riječima Petra Kuzele imalo općinu, osnovnu školu, sitnice (kao što su duhan i kava) kupovali kod lokalne preproda-
župni ured, dvije trgovine, tri gostionice, pekaru, mesnicu, krojača, vačice Marije Vujnović, kako se prisjeća Milan Vujnović.
postolara, izradu prozora i vrata, kovača, već spomenuti mlin i ko- Posebna vrsta privrede bio je turizam.195 O njemu mi je je-
dino pričala Đurđica Asić-Klobučar, koja veli kako su preko ljeta
190 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 6. njezini roditelji primali Zagrepčane Erdeliće u jednu od soba koje
191 M. Sobolevski, "Delnice između dva svjetska rata" u: Delnice 1481- 1981, Delnice 1981, 29.
192 S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 265. su imali na katu iznad trgovine. Erdelići su im doveli još gostiju iz
193 Ova je pilana snabdijevala Drežnicu strujom između dva svjetska rata. Kuzele se prisjeća kako su se u
slučaju potrebe noćnog kretanja u Plešcu palile baklje i kako je to bilo vrlo impresivno, posebno zimi.
Zagreba, a kasnije su Đurđičini roditelji postali s njima (Erdelićima)
Interesantan je podatak da nakon Drugog svjetskog rata, 1950. godine, tek 21,4% kućanstava ima
električnu energiju na području kotara Ogulin, a na području Delnica čak 69,1%. (A. Blanc, Zapadna Hr- 194 Poimenični popis osoba koje su se bavile zanatom u Plešcu u vremenu neposredno nakon Drugog
vatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 459). Delnice su električnu energiju dobile već 1927. svjetskog rata daje: M. Kovač, "Uskrsni običaji u pleškom kraju" u: Danica, hrvatski katolički kalendar, 1991,
godine izgradnjom hidrocentrale Zeleni Vir, a dvije godine kasnije izgrađena je i vodovodna mreža. (M. 169-170.
Sobolevski, "Delnice između dva svjetska rata" u: Delnice 1481- 1981, Delnice 1981, 30). Čabar je 195 Prvi hotel u Gorkom kotaru, koji se zvao "Croatia", izgrađen je u Vrbovskom 1900. godine, a imao je
električnu energiju dobio 1932. godine, a 1933. godine novi vodovod. (S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, 25 jednokrevetnih soba, restoran, salon, dvoranu za kulturne priredbe i mjesto za kuglanje. (B. Šragalj, Vr-
Čabar 2007, 273). bovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 11).
kumovi. A već smo vidjeli da je i u Vratima postojao "pansion za tornih vozila za osobne potrebe također bilo tada veoma malo u
goste". Od tih skromnih početaka u Gorskom se kotaru, zbog po- vlasništvu stanovnika Gorskoga kotara. Vidjeli smo već iz iskaza
voljnih prirodnih uvjeta, u značajnoj mjeri razvio zimsko-sportski, Petra Kuzelea da je u njegovu Plešcu, naprimjer, samo mjesni trgo-
ljetovališni i lječilišni turizam. vac imao motocikl, a da su se i biciklima služili samo imućniji mješ-
tani. Malo kasnije, u odlomku o svjedočanstvima o odlascima Go-
O prometu, o cestama i njihovu održavanju, rana na rad u inozemstvo, saznat ćemo, također iz sjećanja Petra
o željeznici i željezničarskoj službi, o kirijašenju Kuzelea, da su oko 1930. godine muškarci iz čabarskog kraja koji su
i o zamecima automobilskog prijevoza se vraćali nakon jednogodišnjeg ili višegodišnjeg rada u Francus-
koj "do tada gotovo nedostižan bicikl" donosili sa sobom ponosno
Zbog moderniziranih starih, djelomice izvrsno trasiranih i jer su očito tu novu akviziciju i oni i njihova okolina smatrali kao sta-
kvalitetno izgrađenih cesta (Karline, Jozefine, Lujzijane i Rudolfi- tusni simbol. Ipak, Kuzele spominje da je tada već postojala, jed-
ne), kojima je središnja Hrvatska bila najkraćim prometnicama nom dnevno, i autobusna veza između Čabra i Delnica; ali odmah
povezana s Jadranskim morem, Gorski kotar je u razdoblju između dodaje da su stanovnici okolnih sela u Čabar odlazili rijetko, a ako
dva svjetska rata bio regija s veoma istaknutim prometnim znače- je baš bilo nužno, tada su pješačili.
njem. Naseljima kroz koja su prolazile te su ceste omogućivale brži Međutim, uz ovakve, uredne i dobro održavane ceste,
ekonomski razvitak koji je, dakako, povoljno utjecao i na širu oko- Gorski je kotar relativno rano dobio i željeznicu: priga Karlovac –
linu. Osim toga, u sjećanju mnogih goranskih obitelji živjele su Rijeka otvorena je 1873., a pruga Ogulin – Plaški 1914. godine. Že-
uspomene na gradnju tih cesta u kojoj su sudjelovali – i zahvalju- ljeznički je promet znatno unaprijedio cjelokupno gospodarstvo
jući kojoj su privređivali - njihovi djedovi i pradjedovi. Ali te iste Gorskoga kotara, a posebno je ubrzao razvitak naselja kroz koja je
ceste su jedan dio Gorana hranile izravno još uvijek. U prvom redu, željeznica prolazila. On je ne samo višestruko uvećao protok put-
one su zahtijevale postojanje stalne cestarske službe, i jedan (iako nika i roba kroz regiju nego je ujedno transport učinio bržim, si-
nevelik) dio stanovnika imao je u toj djelatnosti relativno sigurno i gurnijim i jeftinijim. A istodobno je uspostava željezničkog pro-
cijenjeno zaposlenje: spomenuto je već kako naša sugovornica meta stvorila razgranat sustav željezničarskih službi koji je sta-
Ana Kurelac rođena Poljak iz Ogulina pamti da je njena baka bila novnicima regije otvorio brojne mogućnosti stalnog zaposlenja.
glava brojne, složene, zajedničkim životom u istom domu obje- Kako su željeznice bile u razdoblju između dva rata u državnom
vlasništvu, Gorani su željezničarski posao s pravom doživljavali kao
dinjene obitelji zato što je jedina u toj obitelji imala stalan prihod –
"državnu" službu, tj. kao izvor redovnog i stalnog prihoda. A od
kao nadcestarova udovica dobivala je državnu mirovinu. Međutim,
ukupnog (nevelikog) broja stanovnika Gorskoga kotara koji su,
ceste su morale biti i redovito održavane u ispravnom stanju pov-
zajedno sa svojim užim obiteljima, živjeli "o državnoj plaći", daleko
remenim popravcima zbog sezonskih i drugih oštećenja gornjeg
najveći dio bio je zaposlen na željeznici. "Izgradnjom pruge, sta-
postroja i redovnim čišćenjem odvodnih jaraka, i u tim su radovi-
nice i ložionice nastalo je novo doba za stanovnike Moravica. Na-
ma brojni stanovnici Gorskoga kotara nalazili dopunska zaposle-
jednom je trebalo mnogo radnika i različitih stručnjaka za obav-
nja i dopunsku zaradu. Tako, naprimjer, naša druga sugovornica,
ljanje kompliciranih poslova oko prometa vlakova, upravljanja lo-
Zlata Bujan-Kovačević iz Vrata, spominje kako su stanovnici Fužina
kotivama, oko povezivanja vagona u kompozicije, oko održavanja
i okolnih sela bili nastanjeni uz samu Karolinu "uglavnom kao odr-
pruge. Iz svih sela što vise nad prugom kao ljudska gnijezda po-
žavatelji ceste" prije nego što su se zaposlili na željeznici.
hrlili su mladi ljudi, skidali svoje pastirske gunjeve i oblačili divne
I napokon, izgradnjom, modernizacijom i urednim odr-
ogrtače i odijela plavih boja što ih je željeznica besplatno dijelila
žavanjem kvalitetnih cesta znatno je bio olakšan brži, sigurniji i
svojim odanim radnicima i službenicima. ... Šef stanice i šef ložio-
isplativiji kolni prijevoz, pa se u Gorskom kotaru rano razvilo kirija-
nice postali su najuglednije ličnosti u mjestu. Pojmovi vagon, put-
šenje kao zanat ili kao povremena dopunska djelatnost, i u razdo-
nički, šnelcug, teretnjak, šturc, fana, manavra i drugi postali su sa-
blju između dva rata tim su se zanimanjem bavili mnogi Gorani
stavni dio svijesti Moravčana. ... Gotovo besplatne karte (režijske)
kojima prihodi od klasičnih seljačkih djelatnosti nisu bili dovoljni.
za prijevoz željeznicom omogućivale su odlazak u druga mjesta pa
Naprimjer, Branka Šragelj piše kako je u to doba među onima koji
čak i u Zagreb. Mijenjao se način odijevanja. Nestalo je ženskih ha-
su privređivali obrtničkim i sličnim djelatnostima bilo najviše pri-
ljina, bijelih, satkanih vlastitim tarama iz konoplja i vune i polako
jevoznika – kirijaša.196 Vozila kojima su se oni služili bila su teretna
196 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 7. Uz kirijaše bilo je još kovača,
kola s konjskom zapregom; kamiona u toj prijevozničkoj službi pre- bravara, ložača, strojara, željezničkih zanimanja a poslije i vozača i automehaničarta. Branka Šragalj na-
vodi da je postojala i taksi služba, a bilo je "dosta gostionica, mesnica, trgovina, pekara, slastičarnica. Sva-
ma iskazima kojima raspolažem nije, čini se, još bilo. Zacijelo je mo- ka je gostionica imala salu za ples a često i biljar, boćalište i kuglanu".
192
193
šile od kupljenih tkanina, pa čak i od svilenih." Tako o tome svjedoči čara u Moravicama, op.a.), to je bilo nepoznato.", kako piše Stojan
Branko Jakšić.197 Nada Matić se prisjeća kako je većina muškaraca Jakšić.199 Baš kao i u Moravicama, i u Plaškom je željeznica značila
u Moravicama radila na željeznici. Otac joj je bio zaposlen u Za- sve. Naime, ona je prema riječima Stevana Skorupana, nosila pot-
grebu kao željezničar, pa je potom prešao u Moravice. U Zagrebu pun privredni razvoj ovoga kraja.200 Na željeznici nisu bili zaposleni
se oženio njezinom majkom "Kranjicom", kako su Srbi zvali Hrvate samo stanovnici Plaškog, već i mještani okolnih sela koja su inače
u kraju oko Moravica. Od željezničarske plaće otac je mogao dva gravitirala prema Slunju (Močila, Zbjeg, Tobolić). I stanovnici Fuži-
puta tjedno kupiti meso. Veljko Tomić kazuje kako je "željeznica na i okolice bili su zaposleni kao željezničari. Zlata Bujan-Kovačević
bila bog i batina za Moravice". Osim željezničara, učiteljica i liječni- iz Vrata veli kako su u njezinoj obitelji već četiri generacije željez-
ka198, u Moravicama nitko nije imao državnu plaću. U vrijeme Dru- ničara. Budući da su stanovnici Fužina i okolnih sela bili nastanjeni
gog svjetskog rata željezničari su se nadali da ih ustaške vlasti neće uz cestu uglavnom kao održavatelji ceste (Karoline), a većina ih je
hapsiti. Čak i onda kada su slutili hapšenje odlazili su na posao kasnije prihvatila željezničarski posao, nisu nosili narodne nošnje,
strahujući da bi mogli izgubiti službu. "Kako je služba bila neka već su se u periodu između dva svjetska rata oblačili "po fiuman-
vrsta svetinje, nije bilo jednostavno odlučiti se i pobjeći, napustiti ski", kako veli Zlata Bujan-Kovačević iz Vrata.201
posao. Do tada (3. kolovoza 1941., masovnog hapšenja željezni-
197 B. Jakšić, "Značenje željeznice za razvoj Srpskih Moravica" u: Srpske Moravice – doseljavanje, život i 199 S. Jakšić, "Šaptanje" u: Srpske Moravice – doseljavanje, život i škole, Srpske Moravice 1991, 260.
škole, Srpske Moravice 1991, 263. 200 Doduše u Plaškom je postojala Šumarska industrija koja je imala vrlo raznorodnu proizvodnju: šalje
198 Uz liječnika u Moravicama treba spomenuti i stomatologa koji je povremeno dolazio iz Zagreba i sušenu bukovinu u Španjolsku i Italiju, štapove za kišobrane u Veliku Britaniju, jelove daske u Portugal i
popravljao željezničarima, ali i svim drugima zube. Branimir Grgurić veli da to nije bilo skupo. Uz stoma- sjverenu Afriku. (A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 456).
tologa, dr. Štajduhar, zagrebački oftalmolog, napravio je kuću u zaseoku Jakšići i ondje je također po- 201 O načinu odijevanja oko Fužina vidi u: Fužine, Lič, Vrata, Belo Selo, Slavica, Benkovac – u povodu 200.
magao okolnom stanovništvu. godišnjice Škole Fužine 1785. – 1985. , Fužine 1985, 65.
O nadničarenju, o privremenom radu izvan kao rudar, a kasnije u Bosnu, gdje je gradio željezničke tunele, a do-
Gorskog kotara i u inozemstvu i o emigriranju bivao je 75 dinara na sat, što je bila dobra plaća. Neki su u potrazi
za poslom odlazili i u prekomorske zemlje.
Nadničari u kraju oko Donjih Dubrava radili su u kame- Prema riječima Franje Starčevića iz Mrkoplja najviše sta-
nolomu u Tounju ili na održavanju pruge. Rad u kamenolomu bio novnika njegova rodnog mjesta odlazilo je na rad u Sjevernu
je tako normiran da je zaposleni, ako je dnevno želio zaraditi 20 Ameriku, a mnogo manje u Argentinu i Australiju, gdje se moglo
dinara morao iskopati, stući i u vagon utovariti 1 kubni metar ka- manje zaraditi.204 Odande su svojim obiteljima redovito slali novac,
mena. Radnici na održavanju pruge bili su u vrlo nepovoljnom po- osim ako se, prema riječima Franje Starčevića, nisu "raspili, postali
ložaju jer je nadzornik pruge o svemu sam odlučivao (koga će ot- trošeći ili se oženili". Franjin djed otišao je u Ameriku i nakon ne-
pustiti i tko će koliko raditi).202 Zorka Milanović rođena Ivošević iz koliko godina redovitog javljanja prestao se javljati i slati novac.
Ponorca kod Jasenka sjeća se kako je otac odlazio na rad u Plaški u Nikada nisu saznali što se s njim dogodilo. Slično je bilo i sa dva dje-
pilanu i ondje izrađivao daske te kako se vikendom vraćao kući. Na- da Petra Kuzelea, koji su nestali u Americi. Stanovnici Moravica od-
dničarenje u udaljenijim krajevima bilo je uobičajeno u drež- lazili su u Ameriku na kredit. Uglavnom su putovali željeznicom do
ničkom kraju. Tako se Srboljub Radulović prisjeća kako su ljudi iz Francuske, a potom brodom do Amerike. Josip Juretić veli da je
Drežnice išli na rad u Srbiju i Bosnu. Ondje su se bavili "šumskim zbog velikog broja zaposlenih u državnim službama vrlo malo Mo-
poslovima". Od kuće bi odlazili u proljeće, a vraćali su se u srpnju. ravčana odlazilo na rad u prekomorske zemlje. Kuzele kaže da su
Nakon obavljenih ljetnih radova ponovo bi odlazili na početku je- mnogi odlazili u emigraciju zbog nasljednog prava, tj. najstariji sin
seni i vraćali se pred zimu. Bilo je šumskih radnika i u čabarskom je dobivao kuću i zemlju, a ostali su odlazili od kuće i snalazili se ka-
kraju. Oni su odlazili u Slavoniju prema riječima Kuzelea. Pješačili bi ko su znali. Međutim, prema iskazu Dušana Matića i Nade Matić,
kilometrima do željezničke stanice u Brod Moravicama, odakle su malen broj Moravčana je ostao u Americi, a bilo je i onih koji su od-
putovali do Slavonije. To je obično bilo u jesen. Ovako odlazak u lazili nepismeni u inozemstvo te su ih ondje uvelike varali. Otac Sr-
Slavoniju opisuje Slavko Malnar: "… Zatim opet čekanje do jeseni i boljuba Radulovića iz Drežnice bio je na "reisovanju", tj. traženju
dogovor o ponovnom odlasku 'na Hervatsku' s jednom od grupa posla u Francuskoj, dvije godine. U Francuskoj je bio "zadojen i ko-
koja ima dobrog kasatara (kasatar je glavni u grupi koji dogovara munističkim idejama" te je, prema iskazu Srboljuba Radulovića,
posao, ugovara cijenu, prima i dijeli novac, op.a.). Važan je bio i ka- ondje postao i član Partije. Kuzele veli kako su oko 1930. godine
libar (dolazi od riječi koliba, a radi se o domaćici, tj. osobi koja se muškarci iz čabarskog kraja odlazili na rad u Francusku i ondje
brinula o kolibi, kuhala tri obroka i donosila vodu iz zdenca ili bu- ostajali po par godina vraćajući se povremeno kućama, svojim
nara, op.a.). On je bio najmlađi član grupe, najčešće dječak od 14- obiteljima, da poplaćaju sve dugove trgovcima, jer se živjelo na
15 godina. Za rad je dobivao pola parta (part je dnevni iznos za- veresiju. "Francuzi, kako smo ih mi zvali, dolazili bi kući ponosito,
rade, op.a.). U listopadu bi Ravničari spakirali drvene kufere, stavili posebno ukoliko bi sa sobom donijeli do tada gotovo nedostižan
štitnike na sjekire, savili u krug žagu-heklaricu ili merikanku i kre- bicikl." Malnar piše kako su iz Ravnica gotovo sa svakog kućnog
nuli na dogovoreno mjesto gdje ih je čekala konjska zaprega da ih broja muškarci bili na radu u Francuskoj. "Kad su Francuzari dolazili
odvede na željezničku postaju Delnice. Žene i majke su im suznih doma, bilo za stalno ili samo na odmor (vakance) običaj je bio da
očiju na leđima nosile kufere. Reklo se da im žene idu odnašat."203 prijateljima donesu darove. Obvezatan dar je bila mašinca (upa-
Otac Danice Ožbolt također je putovao u Slavoniju i od- ljač) na benzin ili džepni nož (britva) s više klingi (oštrica)."205 Kuze-
nade je dopremao svinje i konje te ih prodavao u čabarskom kraju. leov otac otišao je u Ameriku 1928. godine i ondje je živio do 1962.
Iz Kupjaka, prema riječima Đurđice Asić-Klobučar, vrlo je malen godine, kada se vratio kući. Kuzeleova majka mu se pridružila tek
broj ljudi odlazio u udaljene krajeve. Naime, u Kupjaku su bile tri 1956. S njim je otišla i baka (s očeve strane) te očeve sestre. Zlata
pilane, trgovine, nedaleko je prolazila željeznička pruga, a kroz mje- Bujan-Kovačević veli kako je njezin ujak radio na pilani u Vratima.
sto je prolazila glavna cesta (Lujzijana) za Rijeku, pa su ljudi bili za- Zbog toga što je organizirao proslavu prvog maja 1929. godine u
posleni u samom naselju. Pojedinci, kao npr. otac Dušana Ma- pilani u Vratima dobio je zabranu zaposlenja na području čitavog
rovića, radili su u rudnicima. On je, kao vrstan rudar, bio zaposlen u
204 Interesantni su statistički podaci o odsutnosti stanovnika iz čabarskog, ogulinskog, delničkog i
Karpatima i u Tesliću u Bosni. Stevan Skorupan iz Plaškog se prisje- vrbovskog kraja 1910. godine koji mogu poslužiti donekle i za međuratni period. Iz sva četiri kotara naj-
ća kako je njegov otac odlazio u Škofju Loku i Črnomelj u Sloveniju više je stanovnika otišlo u Sjevernu Ameriku, a potom u druge dijelove Hrvatske i Slavonije. (Vidi: A. Blanc,
Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 367). Godine 1913. na radu u Americi bo-
ravilo je iz delničkog područja 1098 stanovnika (od toga 131 žena), a u drugim zemljama još 31 osoba. (M.
202 M. Jaković, "Dubrave između dva svjetska rata" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i
Sobolevski, "Delnice između dva svjetska rata" u: Delnice 1481- 1981, Delnice 1981, 30).
narodnooslobodilačke borbe, Karlovac 1987, 107.
205 S. Malnar, Ravnice, Čabar 2005, 43.
203 S. Malnar, Ravnice, Čabar 2005, 42.
194
195
Gorskog kotara pa je morao otići u Francusku u emigraciju tražiti svoju djecu zatvarale u kuću (ako ih nije imao tko čuvati).
posao. Zlatin djed je dvadeset godina radio u rudnicima srebra u O iseljavanju u Ameriku piše i Mate Grišnik iz Lukovdola.
Arizoni. Kad se vratio kući, želio je podignuti farmu, ali dva ujaka, Krajem 19. stoljeća Gorskim kotarom harala je filoksera kojoj se
koji su ga trebali potpomoći, to nisu željeli. Djed je stavio sav pridružila peronospora. Bolest je zahvatila veći dio Hrvatske i vi-
novac na štednu knjižicu u Prvoj hrvatskoj štedionici, ali kad je nogradarstvu je nanijela velike štete. Grišnik piše: "Do tada su naši
štedionica 1923. godine propala, propao je i djedov novac.206 Ocu starci u zimi samo sjedili, jeli kukuruzni ili ječmeni kruh pili vino i
Zorke Milanović, rođene Ivošević iz Ponorca kod Jasenka, budući pušili lule. Kad su izgubili vino sve se promijenilo. Sad se počelo
punac nije dozvolio da se oženi njezinom majkom i da je odvede u govoriti o Americi. O Americi se govorilo kao o zemlji gdje se može
Kanadu. Budući da ju je jako volio, vratio se iz Kanade, i tek kad je zaslužiti više nego u Europi."207 Matija Grišnik i njegov otac bili su
sagradio i opremio kuću, dobio je punčevu dozvolu za ženidbu. prvi iseljenici iz Lukovdola u Ameriku 1884. godine. Putovali su
Franjo Starčević iz Mrkoplja prisjeća se kako je njegov otac dva pu- preko Ljubljane do Trsta i nakon 30 dana vožnje parobrodom sti-
ta išao u Kanadu. Prvi put se Franjo još nije bio rodio; a drugi put gli u New York. U New Yorku su se morali zaposliti kako bi mogli
pamti kako je majka plakala. "Išao nam je pribaviti bolji život", nastaviti put do Kansas Cityja. U Kansas Cityju su radili u kameno-
kako kaže Franjo. Četiri strica Danice Ožbolt iz Kozjeg Vrha kod Pre- lomu, a poslije u talionicama željeza i srebra. Radni uvjeti su bili
zida otišli su u Ameriku i nikada se više nisu vratili, tako da je otac tako teški da se Matija Grišnik razbolio. Na savjet liječnika 1888.
naslijedio djedovu gostionicu. Rad na zemlji bio je krajnje iscrplju- vratio se u Lukovdol. Nakon prvih iseljenika počeli su se iseljavati i
jući. Posebno je bilo teško u obiteljima gdje su očevi odlazili na rad drugi. Najviše je stanovnika otišlo u Pittsburgh, Kansas City, Kan-
u Ameriku. Ondje su žene cijepale drva, krečile kuće, radile na polju sas Calumet, Michigan, Montanu, Colorado. Najviše mladih se ise-
i brinule se za djecu i stoku. Tako su žene vrlo često imale kraj sebe lilo između 1890. i 1910. Mate Grišnik navodi da je svatko tko je
obješenu dojenčad na vrbama dok su radile na polju, a poneke su imao 17 kruna ili tko je mogao posuditi novac otišao u Ameriku.
207 L. Benyovsky, "Goranov Lukovdol" u: Hrvatska revija, sv. 3 (2003), 41-42. Rukopis Mate Grišnika
206 Izvrsnu kroniku obitelji Bujan napisala je moja kazivačica Zlata Bujan-Kovačević. Z. Bujan-Kovačević, nalazi se pohranjen u Memorijalnom muzeju Ivana Gorana Kovačića u Lukovdolu gdje ga je predao autor
Bujani – priče iz obiteljske kronike od 18. do kraja 20. stoljeća, Zagreb 2008. 1990. godine.
Mnogi su u Americi stradali. Tako je prijatelj Mate Grišnika Ivica kod Plaškog kaže kako je u njegovoj obitelji bilo sedmoro ili os-
Šneler stradao sa 17 godina tri dana nakon dolaska u Ameriku u mero djece, a kako ih je šestero preživjelo. Zdravko Svetličić iz
rudniku u Michiganu nakon što ga je zatrpalo kamenje. Ivica Šneler Ravne Gore veli kako je bilo petoro djece i kako je samo jedan dje-
se odmah po dolasku u Ameriku upisao u Hrvatsku bratsku za- čak umro u dobi od tri godine (najvjerojatnije od šećerne bolesti),
jednicu te je bio osiguran na 800 dolara. 200 dolara je otišlo na a Danica Ožbolt kaže kako su njezini imali šest kćeri. U obitelji Fra-
njegov pogreb, a ostatak je poslan njegovim roditeljima. Neki iz nje Starčevića iz Mrkoplja bilo je devetero djece. Od toga ih je
Lukovdola su se obogatili u Americi. Miha Čibac je tako na Aljasci umrlo petero. Samo je jedna sestra umrla u dobi od 16 godina, od
otvorio gosionicu i slao svojem ocu Martinu redovito 25 dolara. sušice, dok su ostalih četvero umrli kao vrlo mali. Starčević se pri-
Seljaci su o svojim "Amerikancima" razgovarali redovito prije mise sjeća kako "prevelike žalosti nije bilo". Znalo se reći da je umro "an-
pred crkvom Svete Marije u Lukovdolu. đelčić Božji". Kako Starčević ističe, "jedno dijete je umrlo, pa je
ostalo prostora za drugo dijete". Majke su se uglavnom žalostile
O djetinjstvu i školovanju kada bi umrlo starije dijete. Kurelac je brata koji je bio u domo-
branskoj vojsci izgubio negdje kod Daruvara sredinom rata, pa
Broj djece u kući gotovo je uvijek bio znatan. Dušan Matić kako kaže, majka nikada nije uspjela preboljeti toga sina, dok je
iz Moravica kazuje kako je u njegovoj kući bilo 11 djece od kojih je najstarijeg sina, koji je umro kao dijete, znatno lakše preboljela.
petero umrlo kada su bili mladi, Nada Matić iz Moravica veli da je Radoslav Kosanović iz Jasenka se prisjeća kako se njegova majka
njezina majka rodila šestero djece (i da su svi preživjeli mladost, što brinula kada bi se razbolio (a to je bivalo svake zime). Iz Ogulina je
je u to vrijeme bila rijetkost), Srboljub Radulović pripovijeda kako dolazio dr. Milutin Kosanović, koji bi ga pregledavao.208 Đurđica
su njegovi roditelji imali šestero djece, Stevan Skorupan iz Lapta Asić-Klobučar prisjeća se kako je njezin brat umro u sedmoj godini
196
197
nakon igre. Prema njezinim riječima, nakon igre ga je zaboljelo u tala se poput autića. Igrali smo se skrivača, skakali preko dugač-
predjelu slijepog crijeva, a budući da je bilo zimsko vrijeme, doktor kog užeta, pomoću pet kamenčića igrali smo se kamenčkat. Mi
iz Skrada došao je tek u pet ujutro, prekasno da spasi dječaka. I djevojčice znale smo napraviti lutke od rutc, više komada raznih
majka i otac su teško doživjeli sinovu smrt, pa je otac nakon toga tkanina koje ostanu pri krojenju odjevnih predmeta. Ja sam često
Đurđici uvijek govorio da mu uvijek mora reći "ako je nešto boli". odlazila do Ivke Šebajlove koja je bila spretna krojačica i uvijek
Zlata Bujan-Kovačević veli kako su pobačaji bili uobičajena stvar. bih od nje dobila rutce."211 Djeca su se igrala loptama od krpa, tzv.
Žene su same "vretenom ili zašiljenim peršinom" radile abortuse. krpenjačama, a prazne limenke koncentrata rajčice upotrebljavali
Neke su žene, prema Zlatinim riječima, kuhale čaj od maka djeci su za igru "prasičanje". Dušan Matić se prisjeća kako su nogomet
zato da bi ih ubile. To je jednoj ženi iz Vrata i uspijevalo. Ubila je svo- igrali čobani Moravčani protiv čobana Ravnogoraca na košenici
je troje djece, a kad je ostala trudna s četvrtim, lokalna babica joj je Rajnovo brdo (između Moravica i Ravne Gore). Na Rajnovu brdu
zaprijetila žandarima. zajednički su čuvali stoku. Poslije utakmice bilo je pjesme, a po-
Život seljačke djece nije bio nimalo lagan. Još odmale- nekad ožiljaka i tuče. Kako veli Matić, oni su nama "psovali majku
na djecu su čuvale bake. Do pete ili šeste godine, kako navodi vlašku, a mi njima kranjsku". "Drugi dan bi se ponovo družili i sve
Starčević, dječje su obaveze bile manje. "Djeca su nosila drva za bi se zaboravilo." Đurđica Asić-Klobučar veli kako je nogomet212 u
naložiti vatru, zatvarali su kokoši koje su bile puštene na dvorištu i Kupjak donio Oskar Erdelić, sin Erdelića koji su kod Đurđičinih ro-
slično". Svetličić tvrdi da ga je majka slala u dućan već od četvrte ditelja dolazili na ljetovanje iz Zagreba. "Dečki su na jednoj livadi
godine. Djetinjstvo je prestajalo, veli Starčević, odlaskom u osnov- napravili štange i svake nedjelje igrali nogomet." "Za vrijeme zim-
nu školu, sa 6 godina. Kuzele veli da su do sedme godine djeca skih ferija po čitav dan smo provodili na snijegu", kako piše Kosa-
bila bezbrižna. Odonda bi dječje obaveze bile veće. Stevan Sko- nović. Sanjke i skije u Jasenku radili su u "domaćoj radinosti". "Mo-
rupan se prisjeća kako su ih roditelji raspoređivali po poslovima. ja prva skija bila je obična bukova daska, dužine jedan metar,
Neki su išli u šumu po drva, drugi su čuvali stoku. Čuvanje stoke sa malo savijenim kljunom i prikucanim remenčićem u sredini da
opisuje Mate Grišnik iz Lukovdola: Otac i mati budili su ga još u se utakne cipela. Prva 'ski-staza' bila je puteljak između živice
"tmice da tjeram blago na pašu. Ja sam na pol spavao, a oni su me 'cumitera' (groblja, op.a.) i plota našeg dvorišta. Na toj jednoj skiji,
obukli. Nečiji stari kaput kojga ja nisam volio, jer je mirisao od du- držeći se za plot, spuštao sam se na tome blagom spustu i sticao
hana. Mati mi metnula i kruha i ja to nisam htjeo, jer tako rano ni- vještinu.", piše Kosanović.213
sam bio gladan, ali mama mi je rekla po goranski onako sinko Starčević iznosi podatak da su djevojčice u Mrkoplju češ-
zemi ta kruh, zemi zakaj boš gladan". Zajedno s drugim pastirima će radile kućanske poslove, a manje išle na pašu s blagom. Osim
je tjerao na pašu četiri vola, dvije krave i dva junčića. Pašnjak je vlastite stoke djeca su znala čuvati i tuđu stoku.214 Ponekad su
bio udaljen oko 2 do 3,5 kilometra od sela Špehari. Svaki dan maj- imali i do deset krava za čuvanje. Ukoliko bi pritom djeca nešto
ka bi mu pri odlasku rekla "ne pojdi doma prije nego čuješ zvon zaradila (a to je bilo vrlo rijetko), obično su davali sve roditeljima.
od sela Špehari, koji je zvonio svaki dan u sedam ujutro. Kad smo U izuzetnim slučajevima zadržavali bi dio zarađenog novca i odla-
čuli onaj zvon krenuli smo doma".209 zili kupovati "kramenčiće", kako su zvali bombone u Mrkoplju. Ku-
Na sjenokošama je uvijek bilo mnogo djece. Stoga su se zele je od 7. do 13. godine radio kod svojih susjeda u trgovini i na
djeca, dok su čuvala stoku, povremeno i igrala. Od igara najčešće drugim poslovima. "Nisam dobivao plaću, ali sam bio na hrani i do-
su bile "prasičanje" (igra poput golfa), "kličkanje" koje se još zvalo i bio sitnice u obući i odjeći." Zlata Bujan-Kovačević veli da su djeca,
"gunčanje" (igra poput bejzbola), "gradanje" (kamena s ramena), radila kao i odrasli na košnji, okopavanju krumpira i vršidbi, i da se
"žmirka", rifkafe (preskakanje)...210 Matilda Mesić piše: "Nekada dje- za taj posao najčešće nije dobivao novac već se radio "na od-
ca nisu znala za kupovne igračke. Sami smo si kod kuće pravili ig- vraček" (danas ja tebi, sutra ti meni). Ipak, njezina je baka kao
račke od raznih materijala kako smo god znali i umjeli. Primjerice, djevojka dobivala i novac za taj i sličan posao, pa si je kupila na-
da bismo načinili autić, uzeli bismo kotačiće od potrošenog konca
za šivanje. Uz to bismo uzeli drvce od potrošenog lastika, elastične
211 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 35.
trake, povezali zajedno s kotačićem od konca i takva naprava kre-
212 U Vrbovskom su npr. u međuratnom periodu bila čak tri nogometna kluba, a postojao je i velik in-
teres za stolni tenis. (B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 8).
213 R. Braco Kosanović, Naša porodica (Porodica Rade Đekina), Beograd 2006, 96
214 U Prezidu je postojao pastir kojeg su Prezidanci zvali Zdravo Joško, a koji je na livadi Gmajna čuvao
208 R. Braco Kosanović, Naša porodica (Porodica Rade Đekina), Beograd 2006, 87. krave čitavog Prezida. Svako jutro bi domaćini tjerali krave do lokacije koja se zove Kod Francekove pipe,
209 L. Benyovsky, "Goranov Lukovdol" u: Hrvatska revija, sv. 3 (2003), 41-42 gdje ih je dočekivao Joško. Dobivao je doručak te hranu za cijeli dan. sa sobom je uvijek nosio trubu kojom
210 Izvrsne opise tih igara, ali i nekih drugih daje V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i za- je dozivao krave te je vodio dva pogoniča koji su mu pomagali u tjeranju krava. (M. Mesić, Svite Jakav v
pažanja, Zagreb 1995, 127-136. Prizde za Stražo, Prezid 2008, 41).
ušnice. Branimir Grgurić veli kako je znao zaraditi malo novaca čis- sjeća kako su baka i djed živjeli s njima, ali kako su bili jako stari, pa
teći snijeg uz prugu. Međutim, veći dio novca davao je majci i ocu, je djed jedino nosio u štalu malo soli kravi i češljao ju. Obično je
koji bi mu ponekad kupili u prodavaonici Bate, koja je postojala u sjedio ispred kuće i šutio tako da unuke nisu s njim imale blizak od-
to vrijeme u Moravicama, nove tenisice za gimnastiku. Grgurić veli nos. Odnosi djece i očeva bili su vrlo složeni, budući da su očevi
i kako su skupljali teniske lopte na igralištu koje je postojalo u Mo- vrlo rijetko imali vremena baviti se svojom djecom. Kosanović priča
ravicama i kako su povremeno dobivali sitniš od onih koji su igrali i kako je otac njegovu braću vodio u šumu po drva i "šušanj" (suho
za taj novac kupovali čokoladu. Matić se prisjeća kako su čo- lišće). Otac je djeci dao sašiti uniforme i potom ih je proizveo u
bančići znali i pušiti. U imućnijim obiteljima čobančići su uglavnom odgovarajuće činove (Niko je bio narednik s tri zvjezdice, Spase
bili sluge, a u manje imućnima i đaci, koji su prije škole odlazili sa podnarednik s dvije, a Bogdan kaplar s jednom zvjezdicom).217
stokom, a za vrijeme ljetnih praznika su provodili čitave dane na Međutim, kad se on (Radoslav) rodio, otac nije više imao toliko
sjenokošama. Pušilo se svašta: korijenje, duhan za lule, umotan u vremena, a bio je i stariji i umorniji. "Radovao ga je moj uspjeh u
novinski papir ili cigaretpapir. Palilo se, zbog pomankanja šibica, uz školi, mada se ne sjećam da mi je to ikada dao do znanja. Osjećao
pomoć sunca i povećala ili trenjem suhog tvrdog drva o isto takvo sam to u njegovom pogledu i osmjehu koji se skrivao ispod gustih
drvo. Osim pušenja užitak je bilo i žvakanje smole. U Jasenku je brkova. Nije skrivao zadovoljstvo kad bih, za vrijeme prazničkog
to bio običaj, pa Radoslav Kosanović piše: "Riječ je o tamno žutim ručka na Krsnu slavu, deklamovao pjesmice i izvodio skečeve pred
kuglicama, gušćim od smole, veličine zrna graška, koje u proljeće gostima. Tada bi me nutkao da popijem malo vina sa malinovim
izbijaju na kori stabla smrče (smreke). Nisu kao smola ljepljive, a sokom, što inače djeci nije dozvoljavao. Majka se ljutila zbog toga,
kad se stave u usta, vjerojatno pod dejstvom pljuvačke, postanu jer bi vino znalo da me 'uhvati' i moja bi predstava izazvala smijeh i
rastegljive kao guma, prijatnog mirisa i ukusa."215 nezasluženi aplauz." Josip Juretić iz Moravica veli kako je s ocem
Starčević iznosi kako je vrlo čest bio slučaj da su djeca do- imao blizak odnos. Otac je bio emotivan, a kako su živjeli u
bivala batine. "Šiba je bila na posebnom mjestu. Batine si dobivao skučenu prostoru, Josip je spavao s njim u krevetu. Pokazivanje
ako si se potukao, ako bi nešto razbio, ako je krava koju si čuvao osjećaja u tom škrtom kraju bilo je nedopustivo, kako veli Zlata
došla prerano s paše, ako je blago koje si čuvao napravilo nekome Bujan-Kovačević. Koliko su bili "bliski" odnosi između očeva i
kakvu štetu..." Kuzele se također prisjeća kako je bilo uobičajeno djece, pokazuje i činjenica da je Zlatin djed otišao u Ameriku 1900.
fizičko kažnjavanje djece, i to remenom i palicom. Međutim, nje- godine i vraćao se svake četiri godine, kada bi napravio baki dijete i
gova ga majka nikada nije istukla. Za razliku od Starčevića, koji je ponovo odlazio. Vratio se tek 1920. godine pa nije previše sudje-
često dobivao batine od oca, Dragutin Kurelac iz Ogulina nikada lovao u odgoju svoje djece. Događalo se, kao što je to bio slučaj u
nije dobio batine, a kako on sam kaže, "nikada mu nisam rekao da obitelji Josipa Juretića, da je djed otišao u Ameriku nakon što je na-
nešto neću". Samo jedanput nije naučio pjesmicu, pa ga je majka pravio sedmoro djece i da se više nije vratio, a da je baka rodila
zatvorila u podrum. Đurđica Asić-Klobučar se prisjeća kako je maj- vanbračno dijete. Odnosi između starije braće i mlađe bili su pri-
ka bila stroža od oca, ali kako batine nikada nije dobila. "Otac je lično komplicirani. Starčević, koji je imao jednu mlađu sestru, jednu
uvijek lijepo razgovarao sa mnom." Svetličić kaže kako nikada nije stariju i jednog brata, iznosi kako je autoritet išao s roditelja na
dobio batina: "Riječ je bila zakon. Samo je pogled bio dovoljan." stariju braću, a zatim na mlađe. "Najmlađe dijete je uvijek najviše
Djeca su roditeljima govorila "vi" iz poštovanja. Starčević moralo slušati".
se prisjeća kako se u vrijeme njegova djetinjstva počelo govoriti Kurelac se prisjeća kako su njegova sva braća, osim jed-
"ti" i kako je on govorio svojim roditeljima "ti". Međutim, vidjevši nog, išla u školu za trgovce. Jedan brat, drugi po redu, ostao je na
kako dječak iz susjedstva svojem ocu i majci govori "vi", Starčević je zemlji. Kurelčev otac je radio na željeznici pa je sinovima mogao
odlučio govoriti također "vi" svojem ocu i majci, na što oni nisu pri- priuštiti stjecanje naobrazbe jer je dobivao doplatak za njihovo
stali. Kuzele pamti da se s bakom lijepo slagao i da je ona njega i školovanje. Visoko školovanje dobio je Franjo Starčević iz Mrkop-
njegovu braću plašila duhovima i vilenjacima. Bez obzira na blizak lja. On je naime nakon četiri razreda osnovne škole nastavio ško-
odnos, Kuzele joj je govorio "vi". I Svetličić je svojoj "staroj mami" lovanje u gimnaziji u Senju, a nakon toga je studirao filozofiju i psi-
(baki) govorio "vi". Branka Šragalj piše kako su se stari Vrbovščani hologiju u Zagrebu. "U školi sam bio odličan đak, a izražavao sam
obraćali baki s "majko", a majci s "mama".216 Danica Ožbolt se pri- želju da budem svećenik. U župnom uredu su prihvatili da me pot-
pomažu." Možda je tome, kako sam Starčević kaže, pomogla či-
215 R. Braco Kosanović, Naša porodica (Porodica Rade Đekina), Beograd 2006, 96.
216 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 19. 217 R. Braco Kosanović, Naša porodica (Porodica Rade Đekina), Beograd 2006, 88.
198
199
njenica što mu je rođak bio modruško-senjski biskup. Petar Kuzele Prezidu: "Imali smo vrlo malo školskog pribora. Pisali smo na plo-
veli "Ja sam od rijetke seoske djece imao mogućnost školovanja, a čici s drvenim okvirom, na jednoj strani pisali smo slova i učili hr-
svoje sam više školovanje započeo u građanskoj školi u Bakru." Ku- vatski jezik, a na drugoj smo računali. Za pločicu je bila vezana
zele se također prisjeća kako je u čabarskom kraju bilo jako razvi- uzica, na kojoj je visila spužvica za brisanje. Po pločici smo pisali
jeno školstvo te kako su sva djeca pohađala barem prva četiri raz- uz pomoć kamenčića, koji smo kasnije spremali u drvenu ku-
reda. Za Kuzeleovo školovanje zaslužan je otac, koji je slao novac iz tijicu, a zvala se pusca."218 O velikom broju školovanih u Gorskom
Amerike. Kuzeleova baka je znala pisati iako je rođena 1855. go- kotaru (posebno u delničkom i čabarskom kraju) govori i činjeni-
dine. Školovanje je imala i Svetličićeva baka koja je završila četiri ca da je malo selo Gornji Kuti imalo svoju čitaonicu prije Drugog
razreda osnovne škole, a njegovi otac i majka su završili i peti raz- svjetskog rata, od 1936. godine. U Kutima je tridesetih godina
red (peti je bio "opetovnica"). Zlata Bujan-Kovačević veli kako su se dvadesetog stoljeća vladala takva neimaština da su se svi stanov-
stanovnici Fužina i okolnih sela školovali i nakon završena četiri nici toga malog goranskog sela okrenuli čitanju. U brodmoravičkoj
razreda osnovne škole u svojim selima odlazili na daljnje školo- školskoj čitaonici Kočani su bili najvjerniji korisnici. Stoga su oni
vanje u Ogulinu. Međutim, žene uglavnom nisu nastavljale ško- koji su odlazili na radove u zemlji, ali i u inozemstvo, kupovali knji-
lovanje. Iz Vrata su svega dvije djevojke u međuratnom periodu ge i slali ih u svoje rodno selo. Inicijalni fond čitaonice bio je sastav-
nastavile svoje školovanje u Zagrebu. Zlata veli kako je jedan dje- ljen od upravo tako dobivenih knjiga. Osnivanje čitaonice potpo-
čak iz Vrata želio nastaviti školovanje, ali mu otac, zbog ekonom- mogli su i društvo "Goranin" i "Matica hrvatska" donacijama knji-
skih razloga, nije to dozvolio. Dječak se nakon toga ubio bacivši ga, a knjižnica (čitaonica) je uoči Drugog svjetskog rata imala 774
se u provaliju gdje je prolazio vlak. Đurđica Asić-Klobučar veli knjige. Svaki je korisnik imao svoj članski broj i člansku iskaznicu u
kako je majka bila protiv njezina daljeg školovanja. Smatrala je da koju se upisivao datum povratka knjige (rok povratka je bio če-
je to nepotreban trošak, ali ju je otac poslao u internat u Krk rekavši trnaest dana). U listopadu 1937. godine čitaonica se uključila u ak-
kako je siguran da ga neće iznevjeriti. Dušan Marović iz Nikolića se ciju suzbijanja nepismenosti, potaknuta pozivom "Seljačke sloge" i
prisjeća kako stariji nisu znali pisati, a kako je njegov otac tek u "Kluba ABC", a cilj je bio smanjiti postotak nepismenih ispod 5% u
Prvom svjetskom ratu naučio tu vještinu. U vrijeme njegova dje- brodmoravičkom kraju. Čitaonica 1938. organizira i društvene za-
tinjstva već su svi polazili barem četiri razreda osnovne škole. bave na koje dolaze Gorani od Vrbovskog do Fužina. Te je godine
"Rijetki su išli u više razrede." Đurđica Asić-Klobučar veli kako je bio izveden i igrokaz "Momak iz drugog sela". Upravni odbor či-
njezin otac završio svoj trgovački zanat u Kočevju i da je ondje taonice organizirao je i predavanja, pa je tako npr. dr. Ante Cividini
naučio njemački jezik. Budući da je bio inteligentan, lokalni učitelj 1938. godine govorio o "Kulturi i civilizaciji", a 1939. godine sreski
iz Kupjaka ga je nagovorio (uz još nekolicinu ljudi) da se dalje veterinar Franjo Koydl o "Liječenju domaćih životinja".219
školuje kao odrastao, pa je završio srednju školu u Moravicama. Djeca koja su bila iz obitelji željezničara mogla su pu-
Miloš Zatezalo iz Gornjih Dubrava prisjeća se kako je bilo onih koji tovati. Tako je otac Dragutina Kurelca iz Ogulina imao pravo na
su ostajali kod kuće i nisu išli u školu zato da pomognu roditelji- režijske karte, pa je Kurelac kao mali putovao i na more. Baš kao i
ma na imanju. Nepismenosti se prisjeća i Milan Vujnović iz Vitunja. Kurelac, Branimir Grgurić je također kao dijete putovao. Veli kako
"Bilo je malo onih koji su znali pisati." Školovala se i Nada Matić iz je s roditeljima putovao u Čačince kod Orahovice, gdje je radio ma-
Moravica. "Škola je bila blizu. Poslije četvrtog razreda išla sam u min brat na željeznici, i u Koprivnicu, gdje su mu također živjeli
građansku školu, a poslije još dva razreda ženske gimnazije. Iako rođaci. Kaže kako je jedna karta godišnje bila besplatna, a kako su
sam bila dobra učenica, roditelji su me udali, pa se nisam više ško- ostale bile znatno jeftinije od redovnih. Najčešći pravci putovanja
lovala.", priča s nostalgijom. Ona se sjeća kako je njezina svekrva bili su Zagreb, Karlovac i Sušak, veli Grgurić. Na more je otišla i
Nana iz Donjih Vučkovića tjerala njezina supruga da čuva krave Đurđica Asić-Klobučar. Nakon što je učiteljica djeci u školi poka-
prije škole. Nosila mu je knjige na pašu u 7:30 zato da bi stigao u zivala slike mora, otac je odveo Đurđicu vlakom iz Kupjaka do Su-
školu. Kad joj je jedan od sinova (Vasilije-Vajo) diplomirao na Šu- šaka, a odatle parobrodom do Kraljevice. O putovanjima s režij-
marskom fakultetu, požurio je kući da se pohvali diplomom, a Na- skim kartama ili besplatno prisjećaju se svi oni čiji su očevi radili
dina svekrva mu je rekla da pohiti za kravom da mu ne pobjegne na željeznici, a posebno stanovnici Moravica, gdje su gotovo svi
(nije bilo vremena za slavlje, trebalo je raditi i u svečanim trenu- zaposleni u državnoj službi bili željezničari.
cima). Branimir Grgurić iz Moravica ističe kako su se svi u Moravi-
cama školovali. Na školovanje su odlazili svakodnevno u Ogulin 218 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 49.
219 O čitaonici u selu Kuti vidi više u: K. Delač-Petković, "Šezdeseta obljetnica 'Kulturno-prosvjetnog
vlakom koji se zvao "školica". Matilda Mesić piše o školovanju u društva Hrvatska čitaonica sela Kuti-Gorski kotar'" u: Vjesnik bibliotekara Hrvatske, god. XXXIX (1996),
br. 3-4, 51-59.
O druženju i sklapanju braka prugu upoznao na jednom takvom zboru u cimiteru crkve u Pla-
škom, a Bogomir Ivošević iz Krakara ističe kako su se mladi družili
U adolescentskoj dobi mladići i djevojke zabavljali su se u cinktoru crkve u Drežnici. U Fužinama je 16. lipnja na Svetog An-
na tzv. prelima. Na prelima se tukla konoplja, tkale plahte, "čijalo tona bila velika zabava. "Tada su svi dolazili, a posebno je bila po-
perje", perušao ili komušao kukuruz. Dušan Marović iz Nikolića znata pleh muzika, harmonike i tamburaški sastavi.", veli Zlata Bu-
svjedoči o tome kako su na prela dolazili uglavnom djevojke i jan-Kovačević. U subotu su bili "tanci" u velikim salama u Vratima i
momci iz istog sela. U malim tijesnim sobama igrala su se kola, Fužinama, a upoznavalo se i na "odvraćku" i na "čuvanju" mrtva-
pjevalo se i igralo "zujenja" (trebalo je pogoditi žmirećki tko te ca. Đurđica Asić-Klobučar veli kako je u Kupjaku najveće proštenje
je udario), pričalo viceve. Simo Šumonja iz Vere kod Plaškog pri- bilo na Vidovo, a da se na Skradski vrh išlo 15. kolovoza. Kuzele i
sjeća se kako su zimi prela znala biti svaku večer. Na prelima se Zlata Bujan-Kovačević prisjećaju se kako se odlazilo na proštenja u
najčešće plesao drmež i svirale su se tamburice. Mladi parovi Svetu Goru kod Gerova, i kako su tamo pristizali vjernici iz čitavog
upoznavali su se uglavnom na prelima. "Čijanje perja sazivale su Gorskog kotara, ali i iz Senja i drugih dijelova Hrvatskog primorja.
djevojke koje bi sakupile dovoljno perja bilo kokošjeg, gušćijeg, Ondje je također bila prilika mladima za upoznavanje. Hodočas-
a ponegdje i pačjeg. K djevojci dolaze njezine prijateljice, ali ni- ničko razdoblje na Svetoj Gori bi započinjalo na Bijelu nedjelju, a
kako udate žene. Momci se ne pozivaju, ali kad koji dođe, dobro potom bi hodočasnici dolazili i u nedjelju po blagdanu Gospe
je došao i vrata su mu otvorena, pa makar bio iz dalekog sela i Karmelske. Za blagdan Velike Gospe dolazili su Gorani koji rade u
nepoznat.", kako piše Vjekoslav Kesner opisujući običaje u selu Francuskoj, a glavno trodnevno proštenje bilo je na Malu Gos-
Oštarije kod Ogulina.220 Većina mojih ispitanika svoje je životne pu.222 Prigoda za upoznavanje bili su i izleti koji su se organizirali u
partnere upoznala na prelima. U većim mjestima, kao što su bili Vratima na prvi maj. Toga su dana iz Vrata djevojke i mladići odla-
Mrkopalj ili Ogulin, lokalno stanovništvo odlazilo je na plesove u zili na izvor rijeke Ličanke kod Liča. U Oštarijama su se mladići sa-
gostionice ili u velike dvorane. Na tim mjestima su se mladi ta- stajali na Marmontovu mostu, a potom odlazili djevojkama u "ši-
kođer upoznavali. Dragutin Kurelac iz Ogulina prisjeća se kako je ćariju", tj. očijukanje. Momci su dolazili pod prozore i "hukali", to
takvih mjesta u Lomostu (jednom dijelu Ogulina) bilo čak pet, pa jest jako puhali u prozor, što bi bio znak da žele da djevojka
se pjevalo: "U Lomostu ko u malom Beču, svako veče tamburice izađe na hodnik ili pred kuću. Ako ona izađe, s njom ostaje mo-
zveču." Kuzele iz Plešca veli kako se društveni život svodio na dane mak za kojeg se misli da je djevojčina simpatija, a ostali se povu-
svetkovina i na sajmove po okolnim selima. "Mladi su se sastajali ku.223 I Matilda Mesić iz Prezida piše o tome: "Kad bi se vraćali kući
isključivo nedjeljom i blagdanima na seoskim plesovima koji su (momci, op.a.), njihova pjesma bi odjekivala do kasno po cijelom
počinjali na uskrsni ponedjeljak i trajali nedjeljom do kasne je- mjestu i znali bi često probuditi one koji su spavali. No, nitko se nije
seni. Plesalo se u seoskim gostionicama i to s početkom u 14 žalio, već smo uživali u njihovoj pjesmi. Momci, koji su imali dje-
sati, pa do večernjeg zvona sa mjesne crkve (oko 19 sati). Tada bi vojke, pjevali bi im pod prozorom. Djevojka bi ustala, došla do pro-
djevojke otišle kućama, a momci dovršavali piće i međusobne zora, upalila šibicu i tako momku dala znak da čuje pjesmu."224 U
kavge, ponajčešće zbog djevojaka." Kuzele veli kako se plesalo u Vrbovskom su se djevojke i mladići upoznavali na Cirkulu. "To je
dvije prostorije gostionice, s time da su momci u jednoj prostoriji bilo zgodno mjesto za okupljanje, a s njega se pružao i divan po-
najčešće pili vino, a u drugoj se na zvuk harmonike plesalo – valcer, gled na Senjsko, dio Vrbovskoga koji se uzdiže iznad desne obale
polku i tango. Djevojke su stajale poredane uza zid, a momci su ih rijeke Dobre. Bila je tu i zidana klupa. Dečki bi donijeli gitare,
poimenično pozivali na ples. Kuzele se prisjeća kako je nespora- najmlađi bi sjedili na kraju, a stariji, većinom susjedi, svirali bi i
zum oko odaziva najčešće završavao tučnjavom. Budući da u ča- pjevali."225 Upoznavalo se i na kupanju na rijeci Dobri, gdje je većina
barskom kraju nisu bila uobičajena prela221, Danica Ožbolt iz Koz- stanovnika Vrbovskog naučila plivati. Nakon uređenja kanjona Ka-
jeg Vrha veli kako su se mladi upoznavali u njezinoj gostionici. Ond- mačnika išlo se na izlete u Kamačnik. U Moravicama, ističe Brani-
je je i ona upoznala svojeg budućeg supruga. Roditelji Branimira mir Grgurić, jedno od mjesta za upoznavanje bila je škola.
Grgurića upoznali su se također u gostionici, u mjestu Škrljevu, Jedan dio mojih sugovornika ističe kako su u to vrijeme
odakle je bila Grgurićeva majka, i kamo je kao željezničar Grgu- još uvijek bili česti ugovoreni brakovi. Naime, dvije obitelji koje su
rićev otac često navraćao. Mjesto i vrijeme upoznavanja i druženja se slagale dogovorile bi vjenčanje između djevojke i mladića.
bili su i crkveni blagdani. Stevan Skorupan iz Lapta svoju je su-
222 Ž. Malnar, Svetište Majke Božje karmelske kraj Gerova, Čabar 2002.
220 V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i zapažanja, Zagreb 1995, 114-115. 223 V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i zapažanja, Zagreb 1995, 117-118.
221 U selu Plešce bilo je uobičajeno ići u "mobe", tj. na rad udruženim snagama. Tako se čihanje perja kod 224 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 47.
njih nazivalo "moba", što bi bio ekvivalent prelu. 225 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 13.
200
201
Međutim, znalo se dogoditi, kako ističu Nikola Radulović i Sr- je trgovac drvima Josif Mamula, a u samoj gradnji sudjelovali su
boljub Radulović iz Drežnice, da mladić ili djevojka nisu bili za- uvelike i pravoslavci dajući stoku za podvoz i radnu snagu.226 U ča-
dovoljni roditeljskim izborom. Mane Mažar iz Drežnice tako nije barskom kraju bile su jake veze između Hrvata i Slovenaca. "Sela
bio zadovoljan izborom Radulovićke iz razloga što "Radulovići koja su bila na slovenskoj strani Kupe i Čabranke gravitirala su
kratko žive, jer mnogo rajzuju" (naime, mnogo putuju tražeći po- zbog visokih brda čabarskom kraju, a stanovništvo je bilo vezano
sao pa se brzo iscrpe). Franjo Starčević ističe kako je bilo lakše ženidbenim vezama. To je bila ista populacija.", prisjeća se Petar
opozvati dogovor ukoliko se mladić protivio ugovorenom braku. Kuzele.
On je mogao roditelje nagovoriti da se predomisle. Bilo je mnogo U Kupjaku su mladići i djevojke vrlo često stupali kasno u
slučajeva da su se mladić i djevojka zaljubili, ali da su roditelji brakove, prema riječima Đurđice Asić-Klobučar. Naime, mladići su
izabrali druge životne partnere za njih. U nekim slučajevima, kako se ženili tek nakon povratka iz vojske. Veli kako je izniman slučaj
ističe Starčević, djevojka je uspijevala natjerati roditelje da odus- bio brak njezinih roditelja, u koji je majka stupila s nepunih 18 go-
tanu od namjere da je udaju za nekog drugog, ali je najčešći dina. Neki su mladići i djevojke ostajali sami. Starčević i Kuzele is-
obrazac bio da je djevojka odustala od voljenog mladića. Ipak, ka- tiču da su to uglavnom bili siromašni, neprivlačni, bolesni i lijeni
ko ističe Simo Šumonja iz Vere kod Plaškog, bilo je slučajeva da ljudi. Ponekad je, prema riječima Zlate Bujan-Kovačević, bilo ljudi
je mladoženja došao po djevojku, a da je ona pobjegla iz kuće i koji su se bavili spajanjem muškaraca i žena. Oni su se nazivali pro-
otišla drugome. Šumonja kaže da je onda bilo tri dana sramote, a vodadžije. Radili su to dobrovoljno.
potom se udala za drugoga. Šumonja se sjeća da je jednom pri- Nakon upoznavanja dvoje mladih redovito se išlo na do-
likom i budući mladoženja pobjegao. Naime, otac i stric željeli su govore, kako ističe Simo Šumonja iz Vere kod Plaškog. Milan Vuj-
ga prisiliti da se radi zemlje oženi djevojkom koju nije volio. Ipak, u nović kaže kako su mladoženjini roditelji išli do mladenkinih na ko-
vrijeme neposredno prije Drugog svjetskog rata i nakon rata, sve je lač da se dogovore oko zaruka. Zaruke su se još mogle raskinuti. Iz
više brakova bilo iz ljubavi. Dragutin Kurelac se prisjeća kako je svadbenih običaja u svakome slučaju treba istaknuti ulogu jabuke,
svojoj budućoj supruzi Ani Kurelac, rođ. Poljak, "dujio" pod prozo- osobito kod pravoslavaca. Poslije dugog raspitivanja o djevojci, u
rom i tražio je da mu donese vode, što je ona i učinila. To je bio znak selima oko Gornjih Dubrava, djevojku idu isprositi otac, brat ili
da ga simpatizira. stric. Sa sobom nose obavezno jabuku. Kad dođu u kuću, prvo ra-
Otac Nade Matić bio je željezničar i radio je neko vrijeme zgovaraju s djevojčinim roditeljima. Za to vrijeme djevojka sjedi
u Zagrebu, gdje je upoznao njezinu buduću majku. Majka je radila negdje u kutu i sluša. Ako prošnja s jabukom dobro prođe, tj. ako
kao kuharica kod grofa Bombellesa. Vjera nije bila prepreka braku, roditelji pristanu na udaju, onda slijede zaruke, na koje ide uža
iako je majka bila katolikinja, a otac pravoslavac. Otac i majka su momkova obitelj, negdje i po desetero. Oni sa sobom nose pečena
se vjenčali u pravoslavnoj crkvi, a majka je pritom željela prijeći mesa, vina i rakije i ostaju sve do zore. Nakon toga budu tri puta
na pravoslavnu vjeru, ali joj je lokalni paroh rekao da se ona ne ozivi u crkvi, a potom svadba.227
mora prekrstiti, budući da je već krštena. Majka je tako ostala kat- Same svadbe redovito su se odvijale u crkvi, a potom u
olikinja, a djecu je odgajala kao pravoslavce. Simo Šumonja iz mladenkinoj kući ili lokalnoj gostionici (kako ističu Zorka Mila-
Plaškog kaže kako u miješanom braku postoje pravila. Naime, uko- nović da je bilo u Jasenku i Dragutin Kurelac iz Ogulina). Nada Ma-
liko je otac katolik, a majka pravoslavka, njihova muška djeca su tić se prisjeća kako je imala dvije kočije na vjenčanju i kako je broj
katolici, a ženska pravoslavke. Obrnuta je situacija ako je otac pra- uzvanika bio između dvadeset i dvadeset i pet. Zorka Milanović
voslavac, a majka katolikinja. Šumonja kao primjer navodi Milku kaže kako su konji bili redovito okićeni. Svadbeni običaji su bili sli-
Lončar, rođenu 1924. u Plaškom, čiji je otac bio katolik, a majka čni današnjim običajima na selu. Kad su svatovi došli pred kuću dje-
pravoslavka, pa je ona bila pravoslavne vjere, a brat katoličke. U vojke, nailazili su na zatvorena vrata. Dočekaju ih neki od uzvanika i
miješanim sredinama bili su prije Drugog svjetskog rata, ali i nakon pitaju ih što ondje traže. Zatim se dva puta dovode krive djevojke
njega, vrlo česti brakovi između katolika i pravoslavaca. Bila su ili kakve babe, a tek treći put prava mlada. Majka i otac potom
učestala i druženja i zajednički pothvati članova različitih vjerskih daju blagoslov mladencima. Mlada, mladoženja, kum i djeveri
zajednica; naprimjer prilikom gradnje katoličke kapelice Svete Te- sjedaju na prva kola. Kad dođu u momkovo dvorište mlada je u
rezije od Malog Isusa u Moravicama, zemljište za kapelicu ustupio dubravskom kraju morala prebaciti sito preko krova, ali je to naj-
226 M. Petrović, Bogdan Jakšić, profesor bogoslovije (1875. - 1935.), 3, neobjavljeno. O odnosima pra-
voslavaca i katolika u Moravicama govori i činjenica koju ističe Josip Juretić da katolici nikada nisu radili na 227 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-
pravoslavne blagdane. Branimir Grgurić iz Moravica također ističe kako su djeca iz škole redovito poha- lačke borbe, Karlovac 1987, 212; O svadbenim običajima u okolici Čabra, vidi u: Ž. Malnar, Tršće, Čabar
đala pravoslavnu crkvu na značajnije crkvene blagdane, bez obzira na vjeroispovjest. 1998, 159-161.
češće činio kum umjesto nje, jer mladoj to obično nije uspijevalo. ostala bez majke, a čiji je otac kasnije otišao u Ameriku i više se ni-
Ušavši u vežu, gdje se nalazi ognjište, mladu djeverovi vode tri pu- kada nije javio, omogućila je svojem budućem suprugu da se useli
ta oko ognjišta, u smjeru kretanja sunca. Mlada se prilikom ulaska u kuću njezina starog oca po ocu (dakle djeda). Đurđica Asić-Klo-
u kuću tri puta pokloni na pragu, a to je odavanje počasti kućnim bučar veli kako je njezina majka u brak donijela samo jednu kravu,
pokojnicima za koje se vjeruje da borave pod pragom. Isto zna- a kako je sve ostalo naslijedio ujak. Simo Šumonja se prisjeća kako
čenje ima bacanje žita i bombona na kućni prag. Zatim mlada je njegova majka kao dotu donijela u brak škrinju robe, a budući da
poljubi svekra u ruku, a kada sjedne za stol, stavljaju joj muško di- je djed imao tri sina, nije donijela zemlju. On ističe kako se običa-
jete na koljena, pa ga mlada daruje bombonima. Stavljanje djeteta valo reći: "Jadan muškarac koji je pod djevojkinim krovom". Znat-
na koljena također je magijski čin, kojim se želi izazvati plodnost no je manje bilo muškaraca koji su se priženili u djevojčinu kuću
mlade, osobito u muškoj djeci. Za vrijeme svadbe dva djevera nego što je to bio obrnut slučaj. Muškarci bi se priženili samo
paze na to da mladoj tko ne ukrade cipelu. Ipak, neko se dijete re- onda ako u mladenkinoj obitelji nije bilo muške djece i ako je
dovito podvuče pod stol i ukrade cipelu. Kad mladu pozovu da mladenka bila kći jedinica. U Plaškom, prema Šumonjinom iska-
ustane od stola da ona uđe u kolo, ona izjavi da ne može plesati jer zu, mladići iz obitelji Kovačević i Šušnjar došli u mladenkinu kuću,
nema cipelu. Djever je tada otkupljivao mladenkinu cipelu, kako
se prisjeća Marica Zatezalo iz Gornjih Dubrava. Pod kraj svadbe
mlada daruje momkovu rodbinu posteljinom. Mladence u postelju
sprema kum i pritom lupa vratima u prostoriji gdje ih je polegao.
Lupanjem vratima željelo se uplašiti zle sile.228 Na svadbama se iz-
među dva rata popilo prosječno 10 do 20 litara rakije i 50 do 100
litara vina. Redovito se pucalo iz kubura, današnji kazivači to ob-
jašnjavaju izrazima veselja, ali zapravo je riječ o starom apotro-
pejskom običaju zaplašivanja zlih sila, koje su osobito opasne po
mladence u svatovima. Milan Vujnović iz Vitunja ističe kako su se
kumovi birali prema mogućnostima, tj. prema tome koliko su imali
novaca, a Bogomir Ivošević iz Krakara kaže kako su kumovi uglav-
nom bili najbolji prijatelji mladenke i mladoženje. Nakon svadbene
noći u mladenkinoj kući odlazilo se u mladoženjinu kuću, a tek bi
za osam dana dolazila mladenkina rodbina u posjet novom brač-
nom paru. Naime, toliko je trebalo da se mladenka privikne i
snađe u novoj kući. Tada se donose darovi, "peče se svinja", kako
kaže Simo Šumonja, i "mnogo se pije". Ukoliko je svekrva bila živa,
ona bi predala gospodarstvo snahi (barem formalno). Rastava
uglavnom nije bilo. Bez obzira na plodnost bračni par je ostajao
u braku, kako ističe Bogomir Ivošević. Simo Šumonja ističe kako
bi, ukoliko bračni par nije imao djece, netko od rodbine dao neko
svoje dijete, koje je onda neplodni bračni par usvajao. Slično se do-
gađalo ukoliko su imali samo žensku djecu. Šumonja se sjeća kako
je otac, budući da je u to vrijeme imao četiri djevojčice, primio od
tetke njegove majke jednog dječaka. Mladenka je donosila u kuću
miraz ili dotu. U miraz se najčešće donosio namještaj, rublje, no-
vac, stoka, a ponekad i zemlja. Franjo Starčević ističe da su djevojke
dobivale zemlju jedino ako su u obitelji bila samo ženska djeca ili
ukoliko je bilo mnogo zemlje. Njegova majka, koja je kao mlada
228 O svadbenim običajima oko Gornjih Dubrava vidi posebno opširno u: S. Janjić, "Iz narodnog života"
u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodilačke borbe, Karlovac 1987, 212-220.
O svadbenim običajima vidi tekst na lokalnom narječju Brod Moravica u: V. Jurković, Po dragom goran-
skom zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 86. Ogulinke u narodnoj nošnji 1918. godine
202
203
a Bogomir Ivošević iz Krakara se prisjeća kako su u pojedine zaseo- kubnih metara, jer se u Moravicama ložilo čitave godine (budući
ke oko Krakara i Drežnice došli katolici upravo na taj način. Naime, da se kuhalo jelo i hrana za svinje). U jesen se bralo voće (jabuke,
zidar Ivan Brozović iz Bribira, Rudolf Grenko iz Lokava i Marko šljive, orasi i kruške). Od krušaka su postojale one koje su se mogle
Benković iz Jezerana priženili su se u spomenuta sela i bili su rijetki odmah jesti i jesenke, tj. one koje su kasnije sazrijevale, a stajale
katolici u drežničkoj kotlini. Zdravko Svetličić iz Ravne Gore veli ka- su i po čitavu zimu. Također se brala ljetina: grah, ze, a drveno po-
ko se njegov otac priženio u majčinu kuću jer nije bilo muškarca u suđe – bačve i kace – za šljive i kupus. Krumpir se kopao ručno, sor-
majčinoj obitelji (djed je otišao u Ameriku 1913. godine i ondje je tirao se na njivi za prehranu ljudi, za prehranu životinja i sjemenski
umro 1962.g.). U slučaju da je suprug preminuo, žena se mogla po- krumpir. Matić ističe kako je krumpir omiljena goranska hrana te
novo udati. To je, prema riječima Franje Starčevića, bilo najčešće da se priprema na razne načine: kao kuhani, slani, pire, pečen pod
ukoliko je žena još imala malu djecu. Novi suprug morao je ra- ljuskom i kao pole (krumpir se prereže na pola, pole se pospu solju
čunati na djecu iz prvog braka jer su i ona imala pravo naslijediti pa se peku). Za kupus Gorani kažu zelje. Na njivi su se nožem ski-
dio imovine. Muškarac je tada najčešće dolazio u udovičinu kuću. dale glavice, čistile su se od zemlje i starog lišća. Kod kuće su se
glavice odvajale za sarmu, a ostale su muškarci ribali na ribežu. Na-
O životu u skladu s godišnjim dobima ribani kupus stavljalo se u drvenu posudu, kacu, a gazili su ga mu-
škarci tako da je u kaci voda bila iznad zelja. Dodavala se kuhinjska
U jesen se na selu, prema riječima Dušana Matića, kosila sol i nemljeveni papar. Pri vrhu posude stavljale su se glavice za sar-
otava (trava narasla poslije košnje) i djetelina. Stelja se sušila i spre- mu. Na njih su se stavljale oprane drvene daščice, a na njih ka-
mala za zimu, za prostiranje pod stokom da "ne leže u đubru". menje za bolju fermentaciju pod pritiskom. Kupus se čistio, mi-
Osim toga, pripremala su se drva za duge i oštre zime, po 15 do 20 jenjala se voda, stvarao se sok (rasol), dobar posebno za mamurne.
233 A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 41.
229 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 33
234 S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 270.
230 Kuzele se prisjeća kako su muškarci najčešće pili šljivovicu, a rjeđe vino, koje je bilo preskupo. U
235 A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 44.
Plešcu kod Čabra bilo je drastičnih slučajeva alkoholizma, a Kuzele ističe da je bilo oko 5% alkoholičara.
236 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-
231 O pečenju rakije vidi tekst na lokalnom narječju Brod Moravica u: V. Jurković, Po dragom goranskom lačke borbe, Karlovac 1987, 209.
zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 82. 237 O sijelima i prelima vidi tekst na lokalnom narječju Brod Moravica u: V. Jurković, Po dragom goran-
232 O spremanju zimnice vidi u: B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori, Vrbovsko 2006, 16. skom zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 77.
204
205
drugi ručni rad. Žene su ponekad znale i pjevati.238 Petar Kuzele iz Žene, domaćice kosaca, podijelile bi hranu i nakon kratkog od-
Plešca se prisjeća kako su "zimske noći bile duge, pa su ih žene mora sušile su i grabljale sijeno, metale ga u plast ili trpale na kola i
ispunjavale razmjenom kućnih posjeta na kojima se gulio grah, vozile kući. Matić se i dan-danas pita kako su to te žene uspijevale
čihalo perje, ljuštili orasi.. Muškarci bi se pridružili pijući rakiju koju podnijeti. lje, mrkva (merlina), repe za ljudsku i stočnu hranu, ma-
su sami ispekli. Takva su sijela bila zgoda za seoska ogovaranja i hune, kukuruz, a kopao se i krumpir. Stoka se na poljanama čuvala
druge seoske zgode. Od politike nije bilo ni "P" jer ona u to vrijeme do kasne jeseni. Njive i oranice su se pripremale za proljetne ra-
nije stizala do sela.239 Osim toga seljani nisu imali interes, jer nisu dove.
raspolagali informacijama." Kad su se počeli topiti snjegovi, u rano
proljeće nabujali su potoci i rijeke. Stevan Skorupan iz Lapta pri-
O bolesti, starosti i smrti
sjeća se kako je 1939. godine bila najveća poplava rijeke Dretulje.
Vojska iz Karlovca dolazila je čamcima da spašava ljude koji su se U vrijeme između dva svjetska rata liječnici su djelovali
našli odsječeni od svijeta u Janja Gori i okolnim selima. U Ogulinu samo u značajnijim središtima. Ogulin, Plaški, Vrbovsko i Delnice
se Dobra izlila posljednji put 1925. godine, kada Đulin ponor nije imali su liječnike. Simo Šumonja iz Vere kod Plaškog prisjeća se ka-
mogao progutati više vode.240 ko su u Plaškom tridesetih godina bila dva liječnika. Prvi je bio Mi-
Ljeti, u vrijeme košnje, muškarci su na udaljene košenice lutin Kosanović (brat Save Kosanovića, nećaka Nikole Tesle), koji
odlazili već u dva sata u noći, kako se prisjeća Dušan Matić.241 Žene je Simu liječio od ospica. Njega je naslijedio Rus Slatkov 1938. ili
nisu bile pošteđene teških poslova, osobito u vrijeme kada su muš- 1939. godine, kada je Kosanović dobio premještaj u Ogulin. Zbog
karci bili odsutni (a to je bilo vrlo često tijekom godine). Simo Šu- malog broja liječnika u selima su postojali seoski vidari. Oni su bili
monja iz Vere kod Plaškog pripovijeda kako je njegova majka us- vrlo poštovani u svojoj sredini, a njima su se seljaci najčešće obra-
tajala ljeti prije izlaska sunca. Prvo je ložila peć (u kasno ljeto, kada ćali u slučaju povreda kostiju, uganuća ili prijeloma. Grišnik navodi
su jutra već bila hladnija), a zatim je išla pomusti krave, ovce, ko- za svojeg oca: "Bio je pravi majstor kada bi netko ugurao ruku ili
ze, nahraniti svinje i pripremiti doručak za baku i djeda. Ukoliko je nogu. Susjed Jože Čibuc imao je 16 godina kada mu je kost pukla
otac bio kod kuće, on je pripremao stoku za pašu. Na pašu bi po- šest cola nad koljenom. Moj me otac poslao da donesem frtalj
slao njega (Simu), a on bi se do pola osam vratio zato da bi stigao litre našeg vina jer Čibčevo je bilo kiselo i rekao mi je da donesem
u školu. Matić se prisjeća kako su žene sela Donji i Gornji Vučkovići, četiri daščice koje će zabit da drže kost na mjestu. Sad je moj otac
Petrovići i Matići (sve zaselci Moravica) nosile, za vrijeme košnje, Matija Grišnik koeg zovu Žuti Mata metnuo kost na mjesto i četiri
užinu-ručak koscima koji su kosili na košenicama Rudač i Rajnovo daščice okolo noge dobro stisnuo i omotao čistim platnom. Jožu
brdo, i po šest kilometara ili sat i po daleko, uglavnom uzbrdo, uz smo ostavili spavat od onog našeg vina i muke. U krevetu je bio
dva ili tri počivanja.242 Hrana se nosila na glavi u košarama, a ispod dva tjedna a onda je počeo hodati na štakama koje mu je susjed
košare bio je vijenac od platna ili sukna. Od kuće se polazilo oko napravio. Mjesec dana moj mu je otac odmotao nogu i ponovo
11 sati, a užina je koscima bila oko 13 sati. Za užinu je bila juha, metnuo daščice i omotao. Dva tjedna kasnije Joža je bio potpuno
koja se nije smjela proliti, a žene su juhu nosile po najvećoj vrućini. zdrav, kasnije otišao u Ameriku i tamo umro." Drugi slučaj izlje-
čenja dogodio se 1907. godine. U selu Vukova Gorica, oko 20 ki-
238 V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i zapažanja, Zagreb 1995, 116-117.
239 U Plešcu je jedino trgovac Muhvić bio pretplaćen na novine. Od njega je novine posuđivao lokalni
lometara od Lukovdola, živio je poznati odvjetnik Ivo Šubašić.
mlinar Gašparac. Bio je nagluh i slijep na jedno oko. Muhvić se volio s njim našaliti pa mu je davao novine Šubašić je pozvao liječnika iz Vrbovskog kada je njegova kćerka
stare tri godine. Kuzele se prisjeća kako je Gašparac čitao te novine i izjavljivao za kinesko-japanski rat,
tada već davno završen: "Opet se tuku!". Svetličić se prisjeća kako su Ravnogorci bili zainteresirani za isčašila nogu. No liječnik mu je rekao da će mu jedan čovjek iz
politiku. Naime, i otac i stric posjedovali su brošure s komunističkim sadržajem i prije Drugog svjetskog Gorence to "srediti bolje". Mate Grišnik se prisjeća kako je "Šuba-
rata. Na tri ili četiri radija u Ravnoj Gori stanovništvo je slušalo vijesti iz svijeta i, kako kaže Svetličić, sa
skepsom razmišljalo o Hitlerovoj najezdi. U Vratima je, prema riječima Zlate Bujan-Kovačević bilo također šićev sluga moga oca otpeljao u Vukovo Gorico i moj otac odmo-
zainteresiranih za politiku. Njezin djed je sudjelovao u paljenju zastava 1903. godine na željeznici, Zbog
toga je bio interniran u zatvoru u Ogulinu, a glavni podgovarač koji je željezničare nagovorio da pale
tao členak djevojčice stisnuo koščicu koja je pala na mjesto".243 Bilo
zastave, pio je pivo zajedno sa žandarima. Zato je djed odgajao svoje sinove da se ne bave politikom. je žena koje su liječile kilu, kralješnicu i zatvor. Međutim, kod oz-
Branimir Grgurić iz Moravica veli kako je njegov otac bio simpatizer HSS-a, a kako je otac njegove sup-
ruge, koja je također iz Moravica, Antun Mufić, bio povjerenik HSS-a za Moravice. O presjeku političkih biljnijih oboljenja nije mogao pomoći seoski vidar. O primitivizmu
zbivanja između dva svjetska rata vidi najbolje u: "Od postanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do ka-
pitulacije Kraljevine Jugoslavije" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 90-101.
u to vrijeme govori primjer bake Bogomira Ivoševića iz Krakara.
240 A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 48. Njegovoj se baki, naime, pojavila golema izbočina na lijevoj dojci
241 O košnji vidi tekst na lokalnom narječju Brod Moravica u: V. Jurković, Po dragom goranskom zavičaju
– Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 79-80. U Kupjaku, gdje su gotovo svi bili zaposleni u državnim služ-
na što su joj suseljanke kazale da na izraslinu, koja je počela boljeti,
bama, muškarci nisu imali vremena za košnju, pa su unajmljivali radnike iz drugih dijelova Gorskog kotara metne izmetinu od šarenog praseta. Izraslina se nakon toga otvo-
da im dođu pomoći. Najčešće su dolazili radnici iz Severina na Kupi, prema riječima Đurđice Asić-Klo-
bučar.
242 Opisi košnje u čabarskom kraju izvrsno su izneseni u: Ž. Malnar, Tršće, Čabar 1998, 164-165. 243 L. Benyovsky, "Goranov Lukovdol" u: Hrvatska revija, sv. 3 (2003), 40-41.
rila i zagnojila. Baku su odveli u Ogulin u bolnicu, ali su je odnade mrtvaca znali igrati fanta zato da pokojnik ne bi tužan otišao na
odmah vratili kući, nakon čega je vrlo brzo umrla. Radilo se o raku onaj svijet, a kako se jednom prilikom dogodilo da su od siline
dojke koji nije bio liječen. Sličnu je priču, ali sa sretnijim zavr- igre propali s pokojnikom u podrum. Đurđica Asić-Klobučar iz
šetkom, Ivošević ispričao i o djedu. Naime, njegovu se djedu Ig- Kupjaka veli kako su se u vrijeme čuvarine djeca igrala oko mrtva-
njatiji Ivoševiću pojavio velik prišt na leđima. Nakon istiskivanja ca, a kako se igranje znalo često pretvoriti u galamu, što odrasli ni-
prišta gnojna rana se povećala, pa su ukućani odlučili da ga trans- su odobravali. Domaćin je posluživao kavom, pićem i kolačima.
portiraju do Ogulina. Budući da im je liječnik bio skup, seljaci ga Obično su mlađi bili uz mrtvaca do ponoći, a stariji nakon ponoći.
nisu željeli plaćati. Kad su Ignjatija odveli do Ogulina, prema rije- Prema riječima Franje Starčevića, nakon ustanovljene smrti, jav-
čima Bogomira Ivoševića, namjeravali su pobjeći nakon što bude ljalo se u župni ured, a s grobarom se dogovaralo mjesto pogreba.
primljen, da ne bi morali platiti liječničke troškove. Djeda su u Starčević se prisjeća kako su u njegovu mjestu postojala mrtvačka
Ogulinu operirali, a snaha Duška mu je kasnije održavala ranu kola koja su vukli konji i na kojima se vozio mrtvački sanduk. U
tako da je ona uredno zacijelila, pa je djed živio do 1941. godine. škrinju, kako se mrtvački sanduk nazivao u kraju oko Gornjih Dub-
U znak zahvalnosti za pažnju koju mu je ukazivala, Ignjatije je rava, stavljalo se malo pilovine pod glavu, a zatim se obavezno uz
snahi Duški ostavio oporučno posebno dobar komad zemlje u pokojnika položila jabuka, a uz starce njihov pribor za pušenje.
Drežničkom polju. Majka Zore Milanović umrla je od otrovanja Udatoj ženi stavljao se češalj. Dušan Matić iz Moravica prisjeća se
krvi. Naime, nekom se prilikom nabola na vile, a ranu je liječila kako se mrtvac nosio do groblja, tj. kako su škrinju na nosilima
smolom i travama, jer joj je liječnik u Ogulinu bio predaleko i pre- četiri muškarca nosila na ramenima. Oni koji nose mrtvaca na dar
skup. Njezin suprug, Zorin otac, odveo ju je prekasno u Ogulin. U dobivaju "ručenike", kako navode svjedoci iz dubravskog kraja. Si-
navedenom periodu stanovnici Gorskog kotara najčešće su umi- mo Šumonja iz Vere kod Plaškog veli kako su na sprovodu dje-
rali od sušice, kako navode svi moji ispitanici. Naprimjer, sestra teta dvojica nosili maleni sanduk do groblja. Na plaščansko gro-
našeg sugovornika Franje Starčevića umrla je u dobi od 16 godina blje bio je put duži i od dva kilometra, pa su se mijenjali ljudi
od sušice. Starčević navodi da je doktoru bilo teško doći, iako su koji su nosili mrtvaca. Prilikom nošenja lijesa, kako veli Šumonja,
Delnice udaljene svega petnaestak kilometara. Bilo je umiranja i odmaralo se kod mjesta gdje je bila neka zemlja koju je pokojnik
od upale pluća (posebno kod male djece), a često je uzrok smrti volio. Sprovod je ponekad pratila glazba. Obavezno je, dakako, bi-
bio nepoznat, na što bi lokalno stanovništvo reklo: "Prekinuo ga lo prisustvo svećenika (paroha). U mrtvačnici je, prema riječima
mantron" (Moravice), "Ulovil ga je mantron" (Ogulin) ili "Vedrof Franje Starčevića, mrtvac još neko vrijeme boravio zato da bi ga
ga je madron!" (Kupjak). vidjeli oni koji ga nisu vidjeli u kući. Za vrijeme sahrane na groblju
U Gornjim Zatezalima vjerovalo se da će netko umrijeti rodbina i prisutni cijelo vrijeme bugare, oplakuju pokojnika, u de-
u kući kada crna kokoš pjeva kao pijevac.244 Kad je u Gojaku netko setercu. Prilikom samog spuštanja u raku svećenik (paroh) čita
umro, tada se u cijelom selu nisu obavljali teški poslovi. U Mora- molitvu, kod pravoslavnih vjernika lijes se polijeva vinom, a nakon
vicama, prema riječima Dušana Matića, "kada je mrtvac ležao u se- spuštanja sanduka u raku prisutni svaki po tri puta bacaju koma-
lu, u njegovu se počast nije radilo". Starješini sela bi se javljalo, pa diće zemlje. Žalost za bližim pokojnikom traje godinu dana (za
bi on dolazio da ustanovi smrt. Prema riječima Franje Starčevića, ocem, majkom, bratom ili sestrom). Dok pokojnika ne sahrane, mu-
susjedi su sami dolazili da operu umrlu osobu, da je presvuku u či- škarci bliže rodbine ne briju brade niti se češljaju. U ogulinskom
stu odjeću i rublje, a zatim da pripreme samrtni krevet na vidnom kraju, posebno u onom dijelu koji je bliži Kordunu, na pravoslav-
mjestu u neskučenom prostoru. Obično se radilo o najvećoj pro- nom groblju se nalaze visoki krstovi, u velikoj većini drveni, visine i
storiji u kući. Zatim bi se upalile dušice (čaše u kojima je na vodi i do metar. Bilo je i kamenih krstova, ali znatno manje. U okolici Ča-
ulju plutao stijenj); one su bile postavljene s vanjske strane donjeg bra, kako veli Kuzele, također su se postavljali drveni križevi, a kad
dijela postelje. U Mrkoplju sam naišao na jedinstven slučaj gdje bi oni istrunuli, stavljali su se novi ili bi ostajao samo humak.
je pokojnik morao ležati dvije noći do pokopa. U ostalim mjestima
uobičajeno je bilo da pokojnik leži jednu noć. Noću su mještani O proslavama blagdana
obavljali čuvanje mrtvaca, tzv. čuvarinu: dugo u noć, do pred zo- i o nekim prazničkim običajima
ru, sjedili su uz mrtvu osobu. Pritom su se kartali, pili vino, zbijali
šale, pričali viceve. Zlata Bujan-Kovačević veli kako su se mladi oko
Božić je, kako veli Dušan Matić, zasigurno bio najveći blag-
244 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslo- dan. Uoči Božića postilo se, sijala se pšenica na tanjuru ili u čaši, a u
bodilačke borbe, Karlovac 1987, 232. O običajima kod smrti vidi tekst na lokalnom narječju Brod Moravica čašu se sipala voda, a na vrh ulje s dušicama koje su se palile i u dru-
u: V. Jurković, Po dragom goranskom zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 86-87.
206
207
gim prilikama (recimo, kada netko umre ili je bolestan). Na Badnji žićnjaka. Prije negoli su sjeli večerati, "pukale" su žene vlati slame
dan išlo se u šumu po drvo zvano "badnjak" i u Jastrebarsko po tzv. da vide kolik će kojoj na godinu izrasti lan, odnosno konoplja. Koja
"hrvatska vina".245 Ranije se kupovao odojak, koji se prigojio za pe- izvuče najdulju slamku, imat će najvišu konoplju. U dane od Božića
čenicu. Pripremala se sarma, pekli su se kolači (orehnjače i ma- do Nove Godine ne peče se kruh. Zato se prije Božića treba ispeći
kovnjače, po moravički povitica), a pekao se i kruh pod pekom. Na dovoljno da ga ima i za te dane. Na Badnjak se u katoličkim selima
badnji dan se postilo, a za večeru se pripremao grah sa zeljem na u crkvu išlo na polnoćku, a kod pravoslavnih na jutarnju misu na
ulju. Poslijepodne ili navečer se unosila pšenična slama u kuću, a sam Božić. U selima s pravoslavnim stanovništvom za Božić se pe-
ona je ostajala u kući i za vrijeme Božića. Slamu je unosila starija kla ljetnica, česnica, pogača i kolač kovrtaj. U katoličkim selima pe-
muška osoba koja je kvocala, a za njom su išla djeca i pijukala kao kla se pogača, božićnjak i vrtanj.
pilići, vjerojatno zato da bi bilo mnogo zdrave peradi. Pekao se I pravoslavni i katolici zovu tjedan koji pada prije velikog
kruh božićnjak od boljeg brašna i jaja. Kruh se stavljao na stol i nije posta (korizme) poklade.248 U tjednu poklada obilaze selom mač-
se jeo za vrijeme praznika. Na božićnjak se stavljao svijećnjak od kare, kako ih nazivaju u ogulinskom kraju. Muškarci se tada obuku
tri voštanice (tri svijeće zato da bi lakše stajao). Pod božićnjakom u ženske haljine. Jedni se obuku kao mlada i mladoženja u sva-
se nalazilo sito sa žitom u zrnu, pšenicom, kukuruzom i s grahom, tovima, drugi nose košaru u koju stavljaju darove – jaja, slaninu i
da bolje rodi. Pod stol se stavljao jaram, srp, brus i više pšenične drugo. U mačkare, dakle, idu samo muškarci. U Trošmariji se uto-
slame da se djeca mogu u njoj igrati. Jaram je bio simbol rada, rak, dan prije Pepelnice, zove mesopust. Na mesopust hodaju se-
budući da su volovi bili upregnuti u jaram kada se oralo. Božiću su lom mačkare "svake fele". U tom se kraju izrađuje figura čovjeka od
se posebno veselila djeca jer su išli u polaznike – čestitare. Bilo je slame, koju su također zvali Mesopust. Figuru natovare na kola i
bitno doći u kuću kao čestitar i čestitati riječima: "Dobro jutro, do- tuku je. Na kraju je spale. Takav je običaj u svim katoličkim selima.
maćine, želim vam dobro zdravlje, sretan i čestit Božić". Tom je pri- Mačkare i kod pravoslavnih i kod katolika imaju apotropejsko zna-
likom postojala šansa da se uz kolače dobije i koji dinar. Stariji uku- čenje: u starini se njima željelo zastrašiti zle sile i demone. Kod
ćani, svečano obučeni, a nosilo se najbolje odijelo, išli su u crkvu pravoslavnih mačkare još povješaju na sebe i zvonca.
na jutarnju službu, a dio njih išao je i kasnije na redovitu službu Običaji od Pepelnice do Uskrsa (Vaskrsa) vezani su uz pro-
Božju. Za to vrijeme domaćice su pripremale božićni ručak. Među ljetne rituale kojima se želi magijom prenijeti ljepotu i vitalnu sna-
ukućanima je vladalo veliko zanimanje za lomljenje česnice prije gu cvijeća na ljude.249 Zato se na Cvjetnu nedjelju umivaju u vodi, u
ručka. Česnica je bila pečena pogača od pšeničnog brašna, koja se kojoj je prenoćilo cvijeće ili jaje. Tada se i bunari kite cvijećem. I ka-
radila bez kvasca, a u nju se stavljao novčić koji je dobivao onaj tolici i pravoslavni u to vrijeme boje jaja. Uskršnja jaja se, posebno
ukućanin u čijem se dijelu česnice on našao. Česnicu su lomili sa- kod pravoslavaca, stavljaju na mravinjake. Kod katolika je proširen
mo muški ukućani. Prije jela česnica se krstila, prekrižila, kao i sav običaj da ljudi međusobno poklanjanju jaja. Na Cvijetnu nedjelju
pečeni kruh. Prije jela se također vinom gasilo svijeće voštanice, a pravoslavci nose na posvećenje trešnjeve grančice u crkvu, a kato-
prema predaji, osobi na koju je išao dim bilo je predodređeno da lici maslinove grančice. Posvećivanje jela na Uskrs obilnije je kod
prva napusti kuću (bilo da se radilo o svadbi, školovanju, vojsci ili katolika. Hrvati nose pune košare kruha, mesa, jaja, vina i češnjaka
drugome). Iza česnice i masla jela se juha i ostalo. Jelo se i pilo do na posvećenje, a pravoslavni samo malene kolačiće. Zanimljiv je
kasno u noć. Prvog dana se nije išlo u goste niti su se primali gosti. običaj da se pritom natječu tko će se prije vratiti kući s posvećenim
Druženje i slavlje ostavljalo se za drugi ili treći dan Božića (Božić se jelom.
slavio tri dana). I stoka je tih dana dobivala bolju hranu. Katolici u Blagdan Tijelova je također važan kod rimokatolika. Ne-
Trošmariji246 na Badnjak247 jedu grah nagusto ili ribu, ako je ulove kada su mještani Prezida na taj dan kroz cijelo mjesto postavljali
u rijeci. Na Badnjak uvečer donosi gospodar kuće svakojakog sje- topole s obje strane ceste. Uz cestu je bilo postavljeno i pet oltara.
menja (žita, pšenice, ječma, kukuruza i graha) u zdjelici govoreći Kod svakog oltara se molilo. Djevojčice su za tu priliku bile odje-
"Faljen Isus i Marija", na što svi ukućani kleknu, a on po njima baci vene u bijelo, i svaka je u rukama držala košaricu s cvjetovima kri-
malo sjemena iz zdjelice. Ostatak stavi na stol pored kruha bo- jesnica.250
248 TS. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslo-
245 Toga se prisjeća i Svetličić. On veli da se za vina iz Jastrebarskog govorilo "hrvatska vina", a iz Hr- bodilačke borbe, Karlovac 1987, 225. O pokladama kod katolika vidi u: V. Kesner, Oštarije: na raskrižju
vatskog primorja "dalmatinska vina". putova: bilješke i zapažanja, Zagreb 1995, 119-120; V. Jurković, Po dragom goranskom zavičaju – Bro-
246 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi- dmoravički kraj, Zagreb 1981, 85; B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006,
lačke borbe, Karlovac 1987, 221. 11.
247 O Božićnim običajima kod katolika piše i V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i zapažanja, 249 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodila-
Zagreb 1995, 118-119; V. Jurković, Po dragom goranskom zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 83- čke borbe, Karlovac 1987, 226-228. O uskrsnim običajima kod katolika u selu Plešce vidi u: M. Kovač,
84; B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 16. "Uskrsni običaji u pleškom kraju" u: Danica, hrvatski katolički kalendar, 1991, 167-173.
Običaji na Đurđevo i Ivanje su kod Srba izrazito zanim- zira na tu činjenicu ovaj prostor predstavlja upravo školski primjer
ljivi.251 U Gornjim Zatezalima trebalo je što ranije ujutro odagnati zatvorene regije koja živi svoj posebni život (u svakom smislu te
stoku na pašu i vratiti je također što je moguće ranije. Taj se dan riječi) između panonskog i peripanonskog i jadranskog prostora.
ide na uranak na brdo iznad sela, gdje se igra kolo i puca iz kubu- Života u pravim zadrugama gotovo da u ispitivanom periodu više
ra. Na Đurđevdan se u Gornjim Dubravama kite plotovi kuća, nije bilo (samo u izuzetno izoliranim sredinama Gorskog kotara),
obori i staje. U katoličkoj Trošmariji su na Jurjevo hodali selom deč- ali su zato, mnogo više nego danas, bile prisutne složene obitelji i
ki zvani jurjevci. Išli su od kuće do kuće pjevajući lipe, jurjevske privremeno složene obitelji. Život u takvim obiteljima omoguća-
pjesme. Zatim bi stavljali zelene grančice na prozore. Za to su ih vao je diferencijaciju poslova. U Gorskom kotaru i ogulinsko-plaš-
žene darivale slaninom i jajima. Običaj jurjevskih ophoda karakte- čanskoj zavali žene su i u međuratnom periodu rađale veći broj dje-
rističan je za središnju i zapadnu Hrvatsku te za slovenske krajeve ce, a zasigurno je bilo mnogo namjernih abortusa (iako sam o to-
Bele krajine, Dolenjske i Štajerske. Na Ivanje su u Gornjim Zate- me čuo samo od jedne kazivačice) budući da muškaraca uglavnom
zalima pravoslavni zaticali o brvna kuće onoliko cvjetova ivančica nije bilo, već su boravili na radovima izvan zemlje po više godina.
koliko je bilo članova u kući. Za svakog se člana određivalo cvijet, a Sjeverna Amerika i Francuska su bili najčešća odredišta. Muškarci
vjerovalo se da će prvi umrijeti onaj član čiji cvijet prvi uvene. Na su na rad odlazili iz izoliranijih sredina gdje je bilo teško naći posao
Ivanje su se palili krijesovi kod rimokatolika. U Prezidu je glavni kri- u državnoj službi. Oni koji su bili smješteni u većim mjestima ili uz
jes gorio u samom mjestu. Oko krijesa bi se okupili tamburaši i za- glavne prometnice (Lujzijanu, Karolinu, Rudolfinu ili Jozefinu) ili
bavljali mještane. Oko krijesa se i plesalo, a iz mjesta Kranjci čula se željeznicu nisu toliko odlazili u ekonomsku emigraciju. Poslovi ko-
pjesma petorice braće Vesel.252 jima su se bavili u svojim sredinama uglavnom su se odnosili na
Kod pravoslavnih posebno je važno slavljenje krsne sla- željezničarske poslove, cestarske poslove, poštu, školu, šumariju, a
ve.253 U Ponikvama na krsnu slavu peče se prase na ražnju. U crkvu često i na poslove u privatnim pilanama, mlinovima ili tvornicama.
se nosi koljivo (kuhana pšenica s malo vina) na posvećenje. Na Djetinjstvo u seljačkoj obitelji Gorskog kotara bilo je, posebno u
krsnu se slavu prvo zovu kumovi pa rodbina, tj. ona rodbina koja nekim obiteljima, vrlo teško. Nedostatak oca, koji je otišao u emi-
ne slavi istu krsnu slavu, budući da svaka obitelj slavi svojeg sveca. graciju i samo slao novac (ponekad i po više decenija) značilo je
U Gornjim Zatezalima tako slave krsnu slavu Zatezala i Jakovići Sve- odrastanje u nepotpunoj obitelji, gdje je ulogu glave kuće uglav-
tog Jovana, Mirići i Kukići Svetog Arhanđela, Rebići Svetog Lazara, nom preuzimala majka (samo ponekad baka ili djed). Općeraši-
Mikašinovići, Janjani, Papići i Vucelići Svetog Nikolu. Kumstvo se reno siromaštvo u tome periodu utjecalo je dakako i na moguć-
prenosilo s koljena na koljeno, pa je bila samo jedna kumovska ku- nost školovanja. Ipak, svi moji sugovornici su se školovali barem do
ća. Krsni kum je najčešće bio i vjenčani kum. Na krsnu slavu, iako četvrtog razreda osnovne škole. Neki su školovanje nastavili i za-
kuća ne radi, ne ide se u crkvu, dok se na sve ostale blagdane išlo vršili fakultete. Interesantan je primjer knjižnice u selu Gornji Kuti
na jutrenje. Za krsnu slavu obavezno se peče pogača s domaćim koju su 1936. godine osnovali sami mještani. U brakove se stupalo
kvasom. relativno rano. Mladi su se upoznavali na prelima, crkvenim sveča-
nostima, u gostionicama, plesnim salama, na zajedničkom radu na
Zaključak zemlji i na sprovodima. Poneki specifični običaji koji su važili prili-
kom stupanja u brakove zadržali su se ponegdje do danas (baš kao
Međuratni period života uvelike se razlikovao od da- što je to slučaj i s vjerskim i obiteljskim blagdanima). Život u skladu
našnjeg svakodnevnog života Goranina. Nedefiniranost prostor- s godišnjim dobima bio je znatno drugačiji od današnjeg. Prinosi
nosti Gorskog kotara kod samih stanovnika Gorskog kotara i da- sa zemlje bili su većem dijelu stanovnika jedini izvori prehrambe-
nas je, baš kao i prije 90 godina problem.254 Geostrateški položaj nih proizvoda i zarade, pa su Gorani (uostalom kao i Ličani) živjeli
Gorskog kotara i ogulinsko-plaščanske zavale ukazuje na brojne izuzetno naporno šest do osam mjeseci u godini, a kroz zimska
impulse izvana (iz drugih regija) već u vrijeme međuraća. Bez ob- četiri ili šest mjeseci (ovisi o godini) uglavnom su obavljali poslove
unutar kuće ili, ponekad, šumske radove. Običaji kod sahranjivanja
250 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 26. mrtvaca i čuvarine do danas su se uvelike promijenili, posebno
251 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-
lačke borbe, Karlovac 1987, 228-230. gradnjom mrtvačnica, ali poneki još uvijek egzistiraju (u mjestima
252 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 27. gdje nema mrtvačnica i dalje postoji čuvarina u kući i čašćenje go-
253 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-
lačke borbe, Karlovac 1987, 230-231. stiju (karmine)). U zaključku treba reći da su se brojni običaji već
254 Dušan Matić veli kako stanovnici mjesta na granici Gorskog kotara i ogulinsko-plaščanske zavale
žele pripadati Gorskom kotaru, tj. žele biti Gorani.
izgubili, da su nam brojni svjedoci već zauvijek otišli, te da nam je
208
209
Sadržaj str.
Geografski okvir 5
Kratak pregled povijesti Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale 6
Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale 13
Općina Lokve 13
Općina Brod Moravice 17
Grad Delnice 25
Općina Mrkopalj 41
Općina Ravna gora 47
Općina Fužine 55
Općina Skrad 63
Grad Vrbovsko 69
Grad Čabar 89
Grad Ogulin 111
Općina Josipdol 133
Općina Plaški 151
Općina Saborsko 157
Općina Tounj 165
Pojmovnik 173
Literatura 181
PRILOG
Iz svakodnevnog života stanovnika Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale između
dva svjetska rata (Primjeri iz kotareva Vrbovsko, Ogulin, Delnice i Čabar) 185
Sadržaj 211