© Stjepan Štajduhar

Emocije i motivacija
Emocije

1. Uvod - vrste objašnjenja u psihologiji emocija, definicije emocija

2. Evolucija emocija
3. Neurokemijska kontrola emocija
4. Amigdaloidne jezgre i njihove funkcije
5. Lateralizacija emocija
6. Funkcionalistička objašnjenja emocija
7. Funkcije emocija
8. Izražavanje emocija
9. Neverbalno emocionalno sporazumijevanje
10. Kognitivistički pristupi emocijama
11. Temperament
12. Razvoj emocija
13. Raspoloženje
14. Teorije raspoloženja
15. Raspoloženje i kognitivno funkcioniranje
16. Raspoloženje i socijalno ponašanje

Motivacija

17. Što je motivacija, povijest istraživanja, modeli motivacije

18. Mjerenje motivacije
19. Teorijski pristupi u psihologiji motivacije
20. Socijalni motivi
21. Motivi izbjegavanja
22. Motivacija i društvo
23. Motivacijski konstrukti u suvremenoj psihologiji
24. Glañ, žeñ
25. Spavanje
26. Seks i reprodukcija
27. Uzbuñenje, eksploracija, stres

SKRIPTA
2004./2005.
1. UVOD

Osnovni pojmovi :
1. emocije : kratka intenzivna stanja koja relativno rijetko doživljavamo
o okarakterizirana kratkotrajnim prekidom svake moguće aktivnosti
o traju oko par sekundi i iznenada se pojave
2. raspoloženja : dugotrajna stanja koja mogu biti ugodna, neugodna ili specifična
3. temperament : obuhvaća relativno trajna obilježja ličnosti
o temelji se na genetskim karakteristikama koje dovode do uobičajenog
načina emocionalnog reagiranja
4. afekti : vrlo intenzivna emocionalna stanja (česta u psihijatriji)
o predstavlja nadreñeni pojam koji obuhvaća sve vrste afektivnih procesa
(emocije, raspoloženja)

Temeljne pretpostavke o ljudskoj prirodi

In the distant future I see open fields for far more important researches. Psychology will be
based on a new foundation, that of the neccessary acquirement of each mental power and
capacity by gradation. Light will be thrown on the origin of man and his history. (Darwin,
1859/1979, str. 458).

Tri objašnjenja o nastanku života na Zemlji:

1. Kreacionističko objašnjenje počiva na ideji da je neko nadmoćno, božansko biće

stvorilo sve oblike živoga svijeta.
- nije znanstvena već zahtjeva samo vjerovanje
2. Teorije sijanja - život nije nastao na Zemlji nego je sjeme života izvanzemaljskog
porijekla
- znanstvena (omogućuje postavljanje i provjeru hipoteza) : vrlo malo dokaza, ne
riješava pitanje čovjekova porijekla
3. Evolucije putem prirodne selekcije – Darwin (1859) “On the Origin of Species by
Means of Natural Selection” : psihologija će u budućnosti biti postavljena na nove
osnove
Dvije osnovne ideje:
3.1. svi su organizmi nastali modifikacijom iz zajedničkih predaka
3.2. glavni je mehanizam te modifikacije prirodna selekcija individualnih varijacija

Osnovni elementi teorije prirodne selekcije:

1. VARIJACIJA – organizmi variraju po različitim obilježjima kao što su visina, težina,

sposobnosti, osobine ličnosti, itd.
- ključna za odvijanje procesa evolucije i tamo gdje nema varijacije nema niti evolucije.
- Darwinu nije bila poznata genetska osnova individualnih varijacija, a danas se zna da one
nastaju mutacijom i rekombinacijom gena.

2. NASLJEðIVANJE – samo su neke od postojećih varijacija nasljedne, tj. pouzdano

prelaze s roditelja na potomstvo. Ostale varijacije, uzrokovane npr. okolinskim faktorima,
potomstvo ne nasljeñuje.
- jedino su nasljeñene varijacije važne za evolucijski proces.

1
3. SELEKCIJA – organizmi s nekim nasljeñenim varijacijama imaju veći broj potomaka, jer
im ta nasljeñena obilježja pomažu pri opstanku i reprodukciji.
- prirodna se selekcija odvija kroz interakciju izmeñu okoline i varijacija unutar populacije,
pa će se one varijacije koje unutar odreñenih okolinskih uvjeta olakšavaju preživljavanje i
reprodukciju postepeno akumulirati u populaciji.

Osnovna obilježja evolucije putem prirodne selekcije

1. ona nije usmjerena prema nekom cilju
2. postepena je
3. ona je ujedinila sve vrste živih bića i povezala iz sa zajedničkim precima

Implikacije za razumijevanje ljudskih emocija

1. čovjek nije nekakav izdvojeni organizam koji nema nikakve veze s ostatkom
životinjskog carstva, pa su i procesi koji se javljaju kod njega, uključujući i emocije,
prirodni procesi, koji postoje i kod ostalih životinja
o poanta je u istraživanju onog što je univerzalo
2. emocije i kod čovjeka i kod ostalih organizama postoje zbog toga jer su imale i/ili i
danas imaju odreñenu funkciju
2. takvo shvaćanje ima važnih implikacija na način objašnjavanja psiholoških procesa
o sama ljudska narav se razvila putem prirodne selekcije tako da su opstali oni
mehanizmi koji danas imaju funkciju, odnosno koji su se razvili kao prilagodba
na okolinske promjene

Razine objašnjenja u psihologiji

Wakefield
1. Objašnjenja na razini mentalnih reprezentacija
o prisutno je neko subjektivno stanje (Zašto jedemo? kao znanstveno pitanje),
odnosno kao uzrok se koristi mentalna reprezentacija
o najjednostavniji, najčešći način objašnjavanja u psihologiji
2. Objašnjenje na razini stabilnih obilježja ličnosti (npr. crta ličnosti)
o npr. “spava jer je lijen”
3. Evolucijska objašnjenja
o npr. “jede da bi preživio”

ove tri razine nisu u neskladu, već se razlikuju u razini zaključivanja

Kendrick (1989) : kontinuum

neposrednih(proksimalno)-krajnjih(distalno)
objašnjenja

- svaki vanjski krug ograničava

unutrašnji

- bihevioralna genetika ograničava učenje

na samo one aspekte ili mogućnosti koje
smo naslijedili ; tako ne možemo
proučavati iteligenciju ako ne znamo
koliko je nasljedna

2
 - iako su evolucijska objašnjenja najšira, i ona su ograničena
- evolucijska teorija je situacijska teorija jer se bavi situacijama koje su prilagoñene našoj
okolini
zamjerka ovakvom pristupu odnose se na usredotočenost na nasljeñivanje, pri
čemu se zaboravljaju neki bitni okolinski faktori
- bihevioralna genetika smatra da su čovjekova iskustva odreñena ovisno o okolini i
situacijama koje sami biramo
- pri kognitivnom objašnjenju se bavimo samo situacijama koje smo susreli u životu, takvo
iskustvo odreñuje kvalitetu obrade informacija
- neurološki procesi su u osnovi svega

* primjer : ljubomora
neurološki procesi povijest učenja bihevioralna genetika evolucijska teorija
ljubomoru bi mogli mogla bi se odnositi na koliko je ljubomora ima li ljubomora veze s
ispitati putem razine dosadašnja negativna iskustva nasljedna evolucijskom prošlošću vrste
obrade informacija koja su mogla utjecati na
ljubomoru
- ako bismo željeli kompletno objasniti ljubomoru, trebali bi koristiti sva objašnjenja
- u psih najšeće imamo objašnjenja na 2-3 razine

Osnovni principi pri objašnjenju psiholoških procesa

1. Biološki principi - reprezentirani informacijama enkodiranim u genetskom materijalu.

- osim nekih vrlo rudimentarnih sastavnih elemenata (bezuvjetni refleksi npr.) niti jedan
konkretan sistem ponašanja nije organiziran samo na osnovi bioloških principa (u najmanju
ruku ne kod viših organizama).
- meñutim, ovi principi imaju nesumnjivo važan utjecaj na ponašanja, čak i kod ljudi.
2. Socijalni principi - pravila i resursi koji se nalaze u simbolima i ostalim kulturnim
artefaktima
- niti jedan fenotipski sustav nije direktna ekspresija socioloških principa (mada su neka
religijska ili politička objašnjenja vrlo blizu toga).
- socijalizacija je uvijek pod utjecajem nekih bioloških ograničenja.
3. Psihološki principi - enkodirani u kognitivnim shemama ili strukturama znanja i stječu se
tijekom individualnog razvoja (putem učenja).
- reprezentiraju produkt genotipskih i sociotipskih principa i to na onaj način kako se oni
transformiraju tijekom idiosinkratične povijesti pojedinca.

- svaki od ovih principa ne sudjeluje jednako u svim emocijama (iznenadni strah bolje
objašnjavaju biološki, očekivanje socijalni itd.)

Funkcije ljudskog mozga (Hilgard)

- podrazumijevaju i 3 istanknuta područja u psihologiji :
o kognitivno funkcioniranje
obrada informacija
o afektivna funkcija
doživljavanje emocija
o motivacijsko-konotativna funkcija
potiče nas na nešto
- 2 osnovne operacije mozga :
1. znanje
kognicija (inf. izvana/iznutra ; odražava našu spoznajnu komponentu)
2. želja
emocije i motivi (nemaju informacije već intenzitet ili pritisak)
- pokreću organizam, odnose se na naš odnos s okolinom (kod kognicije taj
odnos nije važan jer procesiramo inf. koje već imamo)

3
 - kod emocije vrednujemo neki aspekt okoline čime one odražavaju
evaluativnu komponentu
nastaju iz evaluativnog odnosa s okolinom tako da
je svaki aspekt okoline potencijalni izvor emocija
- kod motivacije naglasak je na djelovanju pojedinca prema okolini
- emocije odreñuju prioritete u našim aktivnostima
imaju važnu akcijsku komponentu
(spremnost na aktivnost) – emocije signaliziraju koja će se aktivnost vjerojatno poduzeti
- funkcije emocija :
o obilježja živčanog sustava
o biološki značaj afektivnosti – emocije nam omogućuju evaluaciju okoline radi
donošenja odluka
povezanost emocija i kognicije

- emocije djeluju kao kognicije za donošenje odluka (prvenstveno u situacijama gdje je

vrijeme donošenja odluke ograničeno), tako da su one u toj mjeri razumne
- emocije i raspoloženja smatramo PRIMARNIM VRIJEDNOSNIM SUSTAVIMA koji su
biološki ugrañeni, a omogućuju nam da u bitnim situacijiama (uglavnom) ispravno i brzo
odlučimo
- iz primarnih se sutava generiraju i SEKUNDARNI koji su kulturalno odreñeni, a očituju se u
različitim soc.sustavima (*moral, moda…)
- emocije predstavljaju glavni heuristički sustav koji generira druge sustave; koji nam
omogućuje da funkcioniramo fleksibilno (uroñena adaptivna vrijednost)

Neke definicije emocija

Plutchik (1980) - emocija je kompleksna sekvenca reakcije na podražaj i uključuje

kognitivne procjene, subjektivne promjene, autonomnu i nervnu aktivaciju, impulse za akciju
i ponašanje koje ima svrhu utjecati na podražaj koji je pobudio tu kompleksnu sekvencu.
Buck (1984) - emocije predstavljaju kompleks triju sustava, neurokemijskog sa mehanizmima
tjelesne adaptacije i homeostaze, sustava dostupnog izražajnog ponašanja i kognitivnog
sustava.
Royce (1985) - emocija je produkt interakcije kognitivnog i afektivnog sustava. Kognitivni
sustav je multidinamički hijerarhijski sustav koji obrañuje informacije. Afektivni sustav je
multidinamički hijerarhijski sustav koji transformira te informacije u stanje aktivacije.
Frijda (1986) - emocionalni fenomeni su neinstrumentalna ponašanja ili neinstrumentalna
obilježja ponašanja, fiziološke promjene i evaluativno, subjektivno doživljavanje, izazvano
eksternalnim ili mentalnim dogañajima i to primarno značenjem tih dogañaja.
Nesse (1990) – emocije su specijalizirana stanja, oblikovana prirodnom selekcijom, koja
povećavaju vjerojatnost preživljavanja i reprodukcije u specifičnim situacijama.
Izard (1991) – emocije se doživljavaju kao osjećanja koja motiviraju, organiziraju i
usmjeravaju percepciju, misli i akcije.

svaka naglašava da emocije uključuju veliki broj procesa različite prirode

Emocije su procesi i stanja povećane psihofiziološke aktivnosti, s tipičnim uzorcima:

1. neurofizioloških promjena,
2. ponašanja i izražavanja,
3. kognicija,
4. doživljavanja,
- u biološki, socijalno i psihološki značajnim situacijama i uključuju pozitivan ili negativan
odnos i tendenciju akcije prema tim situacijama u zavisnosti od toga kako i koliko odgovaraju
potrebama organizma i ličnosti.

4
- najšire, emocije možemo definirati kao kompleksan sklop interakcije subjektivnih i
objektivnih faktora posredovan neurohormonalnim sustavima, koje mogu pobuditi afektivna
iskustva, izazvati kognitivne procese, izazvati široke fiziološke prilagodbe na aktualne uvjete i
voditi ponašanju koje je često ekspresivno, svrhovito i adaptivno.
Karakteristike teorije emocija (Lazarus, 1991)

1. definicija emocija
2. razlikovanje izmeñu emocija i neemocija (svega onoga što nisu emocije)
3. jesu li emocije diskretne(specifične, unitarne) ili nisu
4. uloga akcijskih tendencija i fiziologije (kako emocija potiče ponašanje?)
5. na koji su način emocije funkcionalno zavisne(kakav je odnos izmeñu pojedinih emocija?)
6. veza izmeñu kognicije, motivacije i emocije
7. veza izmeñu biološke i sociokulturalne uvjetovanosti emocija
8. uloga kognitivne procjene (koji kognitivni procesi prethode emociji?)
9. generiranje emocija (što izaziva emocije?)
10. pitanje emocionalnog razvoja (kada se i kako razvijaju ?)
11. efekt emocija na opće funkcioniranje
12. utjecaj terapije na emocije

2. Evolucija emocija

Evolucijska psihologija – ljudski je um skup specijaliziranih modula ili programa, pri čemu
je svaki modul funkcionalno specijaliziran za rješavanje različitog adaptivnog problema koji
se ponavljano pojavljivao tijekom evolucije homida (npr. prepoznavanje lica, izbor partnera,
regulacija pulsa, spavanja, itd.).
- ti se programi aktiviraju različitim skupom podražaja iz okoline.
- Lashley smatra da ljudski mozak (osim velikih specifičnih područja) ipak nije toliko
specijaliziran
smatralo se da u mozgu dolazi do evipotencijalnosti pri čemu je svaki
dio mozga jednako sposoban za preuzimanje odreñenih funkcija
- svaki modul je kao mikroprogram koji procesira točno odreñene informacije koje su
važe tijekom evolucije
Hansen i Hansen : brže prepoznavanje ljutog lica meñu
sretnima nego sretnog meñu ljutima – evolucijski važnija facijalna ekspresija se brže
prepoznaje
- postojanje tih mikroprograma samo po sebi predstavlja adaptivan problem jer mogu dovesti
do ishoda koji su u konfliktu jedan s drugim, interferirajući ili poništavajući funkcionalne
produkte drugih modula
- to je adaptivni problem koordinacije - npr. spavanje i bijeg od grabežljivca su pod
utjecajem različitih mehanizama u mozgu
- da do konflikta ne doñe potreban je nadreñeni program : emocije
- sa stajališta evolucije emocije su nadreñeni programi koji koordiniraju, usklañuju i
mobiliziraju rad niza specijaliziranih programa nižeg reda.
- one su adaptacije koje se javljaju kao odgovor na adaptivni problem koordinacije
pojedinačnih i podreñenih mehanizama ljudskog uma.
- emocije usklañuju različite programe odgovorne za percepciju, pažnju, učenje,
pamćenje, zaključivanje, izbor ciljeva, fiziološke reakcije itd..

kod straha se poveća percepcija i pažnja – mnogo je „lažnih uzbuna” jer se time povećava
vjerojatnost da ćemo detektirati i stvarnu opasnost (adaptivna osobina)
- mijenja se i motivacija : sigurnost je primarni cilj
dolazi do :
o preusmjeravanje programa za prikupljanje podataka (inf. bitne za zaštitu)

5
 o mijenja se konceptualni okvir razmišljanja (inf. o opasnim/sigurnim podraž.)
o promjena aspekata pamćenja (dozivanje korisnih informacija)
o promjena komunikacijskog aspekta (* ekspresije lica)
o aktivacija specifičnih programa zaključivanja
o mijenja se fiziologija

Uvjeti ili situacije koje su relevantne za emocije su one koje:

a) su se ponavljano javljale u okolini naših predaka,

b) se nisu mogli uspješno riješiti dok nije postojao nadreñeni program za koordinaciju,
c) su imale bogatu i pouzdano ponavljajuću strukturu,
d) su imale prepoznatljive znakove koji signaliziraju njihovo prisustvo,
e) dovode do velikog gubitka ako doñe do pogreške.

Kada se nañemo u takvoj situaciji, iz emocionalnog programa šalje se signal koji aktivira
specifičan skup subprograma koji je prikladan za rješavanje adaptivnih problema u toj
situaciji i koji deaktivira one programe čija bi operacija mogla interferirati s rješavanjem tog
adaptivnog problema.

Emocija je nadreñeni program čija je funkcija usmjeravanje aktivnosti i interakcija

potprograma koji su odgovorni za percepciju, pažnju, zaključivanje, učenje, pamćenje, izbor
ciljeva, motivacijske prioritete, kategorizaciju, fiziološke reakcije (puls, endokrine funkcije,
imune funkcije), reflekse, procese odlučivanja, motorni sustav, komunikacijske procese,
afektivnu obojanost dogañaja i podražaja, procjenu situacije, vrijednosti, regulacijske
varijable (npr. samopoštovanje, relativna vrijednost alternativnih ciljeva), itd.

Tri glavne faze u evolucijskom razvoju ljudskog mozga (MacLean, 1993)

- filogenetski razvoj : mozak je
evoluirao kroz 3 flavne faze od
kojih su mnoge sačuvale svoja
današnja obilježja
1. PRIMITIVNI MOZAK
(mozak reptila)
- strijatni cortex je zadužen za
dnevno rutinsko ponašanje te
neke rudimentarne oblike
socijalne komunikacije
- još pripadaju : striatum, corpus
sitratum, globus pallidus,
nakupine sive tvari
- područje odogovorno za oko 25
vrsta ponašanja
- ovaj dio mozga smatra se
dijelom motornog sustava
2. MOZAK PALEOSISAVACA (starijih sisavaca)
- značajan za 3 nova ponašanja koja se ne javljaju kod reptila : majčinu prisutnost, audio-
vokalnu komunikaciju i igru
- danas je to limbički sustav odgovoran za emocionalno funkcioniranje vezano uz osjetne
podražaje
3. MOZAK NEOSISAVCA (neocortex)

6
 - prefrontalna i frontalna podučja odgovorna su za emocije ; za planiranje i predviñanje bez
kojih se ne bi mogle razviti neke složene emocije (anksioznost) ; za empatička i altruistička
ponašanja

Vremenski okviri ispitivanja emocija

- emocije možemo promatrati u okviru procesa
Veličina emocionalne reakcije
koje proučavaju različite znanosti :
o neuroznanost – procesi unutar 4 sekunde :
do emocija dovode kortikalne promjene
o psihofiziologija – emocije se javljaju unutar
perioda od 1 minute s time da od početka
neuralna aktivnost dovodi do promjena u
autonomnom sustavu
0 4s 1 min 1h 1 dan 1 tjedan 1 mjesec o endokrinologija – emocije traju mjesecima
neuroznanost V r i j e m e o psihologija ličnosti – više se bavi
psihofiziologija
endokrinologija
raspoloženjima, pošto se radi o stanjima
psihologija ličnosti koja traju više mjeseci

Laička teorija emocija

Podražaj Subjektivni Fiziološka

doživljaj reakcija

James-Langeova teorija emocija (periferna teorija)

- izmjenila laičku teoriju emocija :
Podražaj Fiziološka Subjektivni
reakcija doživljaj

- za nastanak emocija ključni su fiziološki procesi
svaka emocija odreñena je skupom

fizioloških procjena
- prvo se podražaj percipira te putuje do cortexa
informacije iz cortexa aktiviraju ANS koji
dovodi do promjena u visceralnim organima
perceptivna povratna informacija iz
visceralnih organa + već postojeća percepcija dovode do subjektivnog doživljaja
- James je postavio 3 pretpostavke :
1. emocije su promjene s jasnom fiziološkom podlogom tako da emocija bez fiziološke
podloge ne postoji
2. svaka emocija ima drugačiju fizilošku osnovu (James-promjene u visceralnim
organima ; Lange-promjene u krvotoku)
prvi pokušaj diferencijacije emocija na
fiziološkoj osnovi

7
 3. za nastanak subjektivnog doživljaja potrebno je registrirati promjene u cortexu i
percipirati podražaj

Nedostaci James-Langeove teorije (Walter Cannon)

1. Umjetno izazvane visceralne promjene ne dovode do emocija pri čemu se zaključilo da je

uloga povratne informacijejoš uvijek nejasna
* Cannon ispitanicima dao inekciju adrenalina što oni nisu doživjeli kao emocionalno
uzbuñenje
Schachter : no, nedostaje zadani podražaj
2. Nema dokaza da pojedine emocije imaju specifične fiziološke uzorke (mala diferencijacija)
3. Unutarnji organi su relativno neosjetljivi i nismo toliko usmjereni na njihove reakcije
4. Visceralni organi reagiraju sporo , a emocije se javljaju brzo
5. Emocionalne reakcije nastaju i onda kada operativnim zahvatom razdvojimo živčani sustav
od visceralnih organa(* mački odvojili simpatikus od visceralnih organa, no ona je i dalje
pokazivala emocionalne reakcije)
povratna inf. iz organa u mozak nije nužna za nastanak
emocija

Cannon-Bardova teorija emocija

- za razliku od James-Langove teorije, fiziološka
Fiziološka reakcija i subjektivni doživljaj se javljaju
reakcija istovremeno
- značajan utjecaj na ovu teoriju ima eksperiment
Goltszra : pas s odstranjenim cortexom i dalje
iskazuje emocije
cortex nije nužan za
Podražaj nastanak emocija
- stoga Cannon pretpostavlja važnost
subkortikalnih strukutra – talamusa i
Subjektivni hipotalamusa
doživljaj
podražaj dolazi u cortex gdje se na razini
talamusa i hipotalamusa procjenjuje te se inf.
istovremeno šalju prema cortexu na evaluaciju i
visceralnim organima :

* ako cortex podražaj procjeni kao važan, inf. se šalju na periferiju i ponovno u cortex koji
inhibira većinu impulsa
talamus i hipotalamus su veza izmeñu cortexa i periferije
- u normalnim okolnostima cortex inhibira talamus i hipotalamus što se kod važnih inf.
zanemaruje te emocije nastaju kad kontrolu nad organizmom preuzmu starije filogenetske
strukture

Osnovna obilježja starijih fizioloških teorija

1. promatraju emocije kao sustav koji utječe na druge sustave organizma, koji i sami
utječu na emocionalni sustav,
2. naglašavaju sličnosti i razlike izmeñu različitih emocija,
3. smatraju da su neke emocije primarne ili bazične, a druge su sekundarne ili izvedene,
naglašavajući podjelu na naslijeñeno i stečeno,
4. sugeriraju da emocije imaju granice s obzirom na intenzitet, te da se kvaliteta
odreñenih emocija mijenja kada intenzitet preñe odreñenu razinu,
5. smatraju da emocije imaju motivacijsku funkciju,

8
 6. naglašavaju vezu izmeñu emocija i kognicija,
7. povremeno naglašavaju voljnu mišićnu uključenost i ekspresivnu stranu emocija,
sugerirajući mogućnost emocionalne kontrole.

Schachterova dvofaktorska teorija emocija

- 2 faktora nužna za nastanak emocija :
• fiziološko uzbuñenje – odreñuje intenzitet subjektivnog dogañaja
• kognitivna procjena – odreñuje kvalitetu emocije (radost..);slično Cannon-Bardu
Osnovne pretpostavke:
1. ako pojedinac nema objašnjenje za vlastito uzbuñenje tragat će za njegovom
kognitivnom interpretacijom, koja ovisi kako od karakteristika pojedinca tako i od situacije.
Isto fiziološko stanje možemo objasniti na više načina, što dovodi do emocionalnih doživljaja
različite kvalitete.
* za razliku od Jamesa i Langea smatra da postoji i neutralno uzbuñenje pošto su oni
smatrali da svaka emocija ima specifične fiziološke promjene
2. ako pojedinac ima obrazloženje za svoje uzbuñenje, neće tragati za njegovom
kognitivnom interpretacijom.
3. same kognicije bez fiziološkog uzbuñenja ne dovode do emocija niti emocionalnog
ponašanja. Bez fiziološkog uzbuñenja nema emocija, a samo uzbuñenje još nije emocija.
39

Physiological
arousal

Emotional
experience

Cognitive
interpretation

Pounding
heart
Sight of (arousal) Fear
oncoming (emotion)
car
(perception of
stimulus)

Cognitive
label

“I’m afraid”

9
Varijable u Schachterovim eksperimentima

1. stupanj fiziološkog uzbuñenja,

2. stupanj u kojem ispitanik ima adekvatno obrazloženje za svoje uzbuñenje,
3. situacije koje omogućavaju različite kognitivne interpretacije.

Eksperiment Schachtera i Singera

- ispitanicima rečeno da se promatra utjecaj vitamina na vid
4 skupine ispitanika kod kojih
se varira stupanj informiranosti :
• 1. skupina dobila adrenalin i točno je informirana o promjenama koje on izaziva
• 2. skupina dobila adrenalin i krivo je informirana o promjenama koje on izaziva
• 3. skupina dobila adrenalin i rečeno im je da neće biti nikakvih promjena
• 4. skupina dobila placebo i rečeno im je da neće biti nikakvih promjena
- pola ispitanika iz svake od skupina su u uvjetu ljutnje, a druga polovica u uvjetu
euforije/radosti
- reakcije ispitanika praćene opažanjem i naknadnom samoprocjenom
- rezultati potvrdili teoriju
• ispitanici s obrazloženjem (A1) nisu svoje uzbuñenje pripisivali situaciji u kojoj su se
našli
• A2 i A3 koje nisu bile točno informirane svoje su stanje pripisale socijalnoj situaciji
što upućuje da unatoč istoj fiziološkoj osnovi (ista količina adrenalina) emocije mogu
imati drugačiji intenzitet ovisno o situaciji
• placebo skupina nije u skladu s teorijom (nije trebala imati fiziološko uzbuñenje pa ne
bi trebali ni doživjeti emocije) – utvrñeno je da fiziološko uzbuñenje ipak postoji zbog
samog dobivanja inekcije pa su stoga i doživljene emocije bile manjeg intenziteta
- metodološke kritike – osipanje ispitanika, slaba ekološka valjanost, nemogućnost replikacije,
grube mjere uzbuñenja (puls, disanje...)

Replikacije Schachterovog eksperimenta

Marshall i Zimbardo (1979)

- eksperiment sa stanjem euforije
- umjerene količine epinefrina nisu dovele do nikakvih razlika u ponašanju i doživljavanju u
usporedbi s grupom koja je dobila placebo, a veće količine dovode do negativnih
emocionalnih stanja
- izgleda da postoji individualni prag za količinu epinefrina, iznad kojeg pojedinac uzbuñenje
doživljava kao neugodno
to pobija pretpostavku o postojanju neutralnih uzbzñenja

Maslach (1979)
- ispitanici koji ne mogu obrazložiti svoje uzbuñenje doživljavaju ga negativno, bez obzira na
emocionalni ton socijalne situacije.
- povećano fiziološko uzbuñenje u svakodnevnom životu često se povezuje s negativnim
emocijama, iako je ono možda samo po sebi, kada se doživljava prvi put, neutralno.
- osim toga, uzbuñenje koje ne možemo objasniti je vrlo slično stanju anksioznosti. Samo oni
ispitanici koji se osjećaju neugodno traže razloge za svoje stanje, dok to nije slučaj s
ispitanicima koji se osjećaju ugodno.

- nedostatak Schachterove teorije – ako osoba zna žašto se tako osjeća , ne bi trebala osjećati
ništa

10
Problemi vezani uz Schachterovu teoriju

Leventhal (1980) – u normalnim situacijama kognicija prethodi uzbuñenju, a ne (prema

Schachteru) obratno
simetričnost u integraciji kognicije i uzbuñenja (pitanje nužnosti
fiziološkog uzbuñenja za nastanak subjektivnog emocionalnog doživljaja)

• istraživanja s lažnim povratnim fiziološkim informacijama

- naše fiziološke promjene krivo procjenjujemo
- teško je mjeriti uzbuñenje pošto ono nije jedinstveni konstrukt
fiziološke mjere
uzbuñenja meñusobno slabo koreliraju (r=0,30) za razliku od korelacija izmeñu subjektivnih
mjera(samoprocjena) i psiholoških mjera
- fiziološkim se mjerama može lako manipulirati : Vallius – muškarcima prikazane slike golih
žena i dana im je lažna informacija o pulsu koji su mogli čuti(umjetno povećan/smanjen)
- kada ih se nakon tjedan dana pitalo koja im se žena najviše svidjela odgovarali na
osnovi lažne povr.informacije (umjetno povećanje pulsa)
ono što utječe na procjenu
je lažna informacija, tj. uzbuñenje koje nije nužno za subjektivni doživljaj
- iako fiziološko uzbuñenje ne možemo kontrolirati, kogniciju možemo, tj. emocionalni
odgovor obuhvaća voljnu komponentu

• istraživanja na paraplegičarima
- Hoffman(1962) – djelmočno ide u prilog Schachterovoj teoriji
- što je veće oštećenje leñne moždine, to je manji intenzitet doživljenih emocija
- ta se redukcija odnosi na seks, agresiju i strah, dok su neke emocije ipak pojačane
(depresija)
- kao objašnjenje se nameće kognitivna procjena
- Money – paraplegičari za vrijeme sna doživljavaju fantomske orgazme (po Schachteru bi to
bilo nemoguće pošto nema povratnih informacija iz tijela)
- moguće objašnjenje je da povratne fiziološke reakcije iz tijela nisu nužne za
emocije već je dovoljno pamćenje prošlih dogañaja koje dovodi do seksualnih senzacija

-tjelesna aktivacija značajna je za održavanje adaptivne aktivnosti, meñutim, relativno

neznačajna za generiranje subjektivnih emocionalnih stanja. Doživljaj autonomne aktivnosti
uvjetuje se sa zamišljajima i osjećanjima i tako postaje dio emocije.

Uloga kognicija
- prema Schachteru označavanje prethodi emocionalnom uzbuñenju prema čemu djeca ne bi
uopće ni doživljavala emocije dok ne nauče shvaćati složene situaicije id ok nisu na većem
stupnju kognitivnog razvoja – ona jedino mogu imati uzbuñenje koje ne mogu označiti

Leventhal (1980) - emocionalno doživljavanje prethodi označavanju

- istraživanja razvoja jezika – djeca doživljavaju emocije slično kao i odrasli i prije nego
što mogu govoriti
- razlikuje perceptivno i konceptualno pamćenje (socijalne oznake)
- kognicije su povezane s prethodnim emocijama, a nisu početni uvjet za definiciju
emocionalne kvalitete.

Problem s neutralnošću uzbuñenja

- prema Schachteru emocije su neutralne, ali se pokazalo da se stanje neobjašnjenog
uzbuñenja ne doživljava se kao neutralno nego češće kao negativno

11
Teorije emocija :
Theory Source of Emotions
James The CNS generates specific
physica lresponses;observation
of the physical responses
constitutes emotion.
Schachter’s The CNS generates
Modification nonspecific physical
of James’s responses; interpretation of the
theory physical responses in light of
the situation constitutes
emotions.
Cannon Parts of the CNS directly
generate emotions; peripheral
physiological responses are not
necessary.
Evidence for Theory
Different emotions are
associated with
different physical
responses.
Excitation generated by
physical activity can
transfer to increase
emotional intensity.
People with spinal cord
damage experience a
full range of emotions
without feedback from
peripheral responses.
12
 Fiziološke promjene kod emocija
Laička poimanja:
-uglavnom se smatra da svaka emocija ima specifičan uzorak fiziol. promjena iako nije tako
Parkinson (1983)
- dvije trećine dobivenih definirajućih obilježja emocija odnosi se na neki oblik tjelesnih
promjena.
- specifični simptomi imaju tendenciju biti povezani s pojedinim specifičnim emocijama(u
skladu s James-Langeovom teorijom) - tako je npr. ljutnja često povezivana s napetošću,
uzbuñenjem ili osjećajem vrućine, strah je karakteriziran osjećajem nervoze u stomaku i
povećanjem pulsa.
Nieuwenhuyse i suradnici (1987)
- većina od 10 ispitivanih emocija može se eksplicitno lokalizirati s obzirom na mjesto
doživljavanja u tijelu. Npr. odvratnost se uglavnom doživljava u stomaku i grlu, simptomi
straha uglavnom se osjećaju u analnom području i abdomenu (ponekad i u stomaku). Ljutnja
se doživljava po cijelom tijelu.
Rime i suradnici (1990)
- radost je povezana s muskularnom relaksacijom, dok su strah i ljutnja povezani s
muskularnom napetošću.

- za fiziološke promjene odgovoran je ANS, tj. simpatikus(ubrzava) i parasimpatikus

(usporava)

Tablica 1. Učinci simpatičke i parasimpatičke stimulacije

Structure Sympathetic Stimulation Parasympathetic Stimulation

Iris (eye muscle) Pupil Dilation
Salivary Glands Saliva production reduced
Oral/Nasal Mucosa Mucus production reduced
Heart Heart rate and force increased Heart rate and force decreased
Lung Bronchial muscle relaxed
Stomach Peristalsis reduced
Small Intestine Motility reduced
Large Intestine Motility reduced
Increased conversion of
Liver
glycogen to glucose
Kidney Decreased urine secretion
Norepinephrine and
Adrenal medulla
epinephrine secreted
Wall relaxed
Bladder
Sphincter closed
Pupil Constriction
Saliva production increased
Mucus production increased
Bronchial muscle contracted
Gastric juice secreted; motility increased
Digestion increased
Secretions and motility increased
.
Increased urine secretion
.
Wall contracted
Sphincter relaxed

- što je uzbuñenje jače, lakše se detektiraju fiziološke promjene premda ne postoji

jednoznačna veza izmeñu intenziteta emocija i fizioloških promjena
- putem fizioloških indikatora ispituje se periferna diferencijacija emocija : ako razlika
postoji: James-Lange, ako ne postoji : Cannon-Bard i Schachter

13
Istraživanja fizioloških indikatora

Ax (1953) – proveo prvo takvo sustavno istraživanje

- ljutnja i strah fiziološki se razlikuju, neetičko :
• uvjet straha – slušaju muziku po želji 1h, a elektroda na prsima pokazuje sve jaču
aktivaciju (strah od električnog udara)
• uvjet ljutnje – slušaju muziku po želji 1h, pomoćnih ulazi u prostoriju, grub je prema
ispitanicima i gasi muziku
- kod ljutnje krvni pritisak raste više nego kod straha, a i napetost mišića općenito postiže
veću razinu. Kod straha dolazi do veće provodljivosti kože nego kod ljutnje, a takoñer je brža
respiracija.
- Ax zaključuje da je uzorak odgovora kod straha sličan onome koji se dobiva injekcijom
adrenalina (simpatička aktivacija), dok su reakcije kod ljutnje slične efektima adrenalina i
noradrenalina zajedno (simpatička i parasimpatička aktivacija).
- nedostatci :
• efekti same metode dovode do promjena koje mogu utjecati na rezultate – promjene
možda nisu samo pod utjecajem induciranih emocija, već možda i situacije…
o efekti metode mogu se eliminirati ako se ista emocija izazove na različite
načine : ako su razlike kod svih metoda konzistentne onda je istraž. valjano
• da bi usporedili emocije one trebaju biti istog intenziteta (strah u ovom slučaju jačeg)
– opaženo da su slabije emocije povezane sa simpatičkom, a jače sa simpatičkom i
parasimpatičkom aktivacijom

Ekman i suradnici (1983)

- 2 tehnike induciranja emocija :
• profesionalni glumci namještaju ekspresije – dovodi do subjektivnog doživljaja te
emocije te do karakterističnih fizioloških promjena
• zamišljanje neke emoc.situacije
- puls značajno raste kod ljutnje i straha u odnosu na radost, temperatura prstiju
takoñer je viša kod ljutnje nego kod radosti. Kod tuge postoji veći električni otpor
kože nego kod straha, ljutnje i odvratnosti.

Levenson, Ekman i Friesen (1990) - različite facijalne ekspresije izazivaju različite uzorke
autonomnih odgovora, pogotovo ako je facijalno prikazivanje vrlo slično spontanom
prikazivanju.

Metodološki problemi

1. Trebaju biti usporeñene najmanje dvije emocije. Osim toga, važno je uključiti "baseline"
mjere, neemocionalni uvjet i manipulaciju emocionalnog intenziteta.

2. Pojedine diskretne emocije moraju biti separabilne. Naime, istim podražajem može biti
izazvana više nego jedna emocija, bilo simultano, bilo vremenski blizu, što otežava
identifikaciju fizioloških substrata pojedinih emocija.

3. Pojedine diskretne emocije moraju biti usporedive s obzirom na dužinu trajanja.

4. Trebaju postojati nezavisne evidencije o postojanju izazvane emocije, pogotovo

nefiziološke mjere (samoprocjene, facijalne ekspresije, itd.).

14
5. Treba postojati nezavisna evidencija da emocije koje nismo namjeravali izazvati, te s njima
povezane varijacije u motoričkim i kognitivnim aktivnostima nisu prisutne.

6. Treba postojati nezavisna evidencija da je intenzitet izazvanih emocija jednak i usporediv.

7. Prikupljanje nezavisnih evidencija i fizioloških mjera mora biti adekvatno sinhronizirano s

izazvanim emocijama.

8. Trajanje izazavnih emocija mora biti dovoljno dugo ili broj izazivanja dovoljno velik da bi
se dobile mjere sa zadovoljavajućim psihometrijskim karakteristikama. Psihofiziološki
instrumenti danas omogućavaju kontinuirana fiziološka mjerenja, što znatno povećava
pouzdanost.

9. Moraju biti korištene adekvatne statističke procedure da bi se ispitale specifične promjene

u zavisnim varijablama pod utjecajem neke emocije, te da bi se izbjegli artefakti zbog velikog
broja zavisnih varijabli i velikog broja usporedbi. Neki autori (npr. Cacioppo, Berntson i
Andersen, 1991) preporučuju internalnu replikaciju (npr. krosvalidaciju) da bi vidjeli jesu li
značajni efekti reproducibilni.

10. Multiple operacionalizacije (npr. induktivne procedure) moraju se koristiti izmeñu i unutar
istraživanja, što će osigurati da su rezultati specifični za neku emociju, a ne induktivnu
proceduru.

Rezultati metaanalitičkih istraživanja (Cacioppo i suradnici, 2000)

1. veće ubrzanje pulsa povezano je s ljutnjom, strahom, tugom i radošću u usporedbi s

odvratnošću. Odvratnost je povezana s jednakim pulsom kao i kontrolni uvjeti, odnosno ona
se ne razlikuje od kontrolnih uvjeta niti na jednoj autonomnoj mjeri.

2. puls je brži kod a) radosti nego kod ljutnje, b) straha nego kod radosti, c) straha nego kod
tuge (koji se razlikuju i u brzini disanja).

3. osim pulsa, na osnovi ostalih kardiorespiratornih mjera diferencijacija emocija znatno je

manje pouzdana (npr. na osnovi srčanog volumena, amplitude disanja, volumena udisaja,
itd.).

4. od ostalih autonomnih razlika pouzdana je ona da se temperatura prstiju manje smanjuje

kod ljutnje nego kod straha.

5. neka istraživanja (npr. Boiten, 1996) pokazuju da su neke kardiološke diferencijacije

emocija sekundarna posljedica napora ili respiratornih promjena.

6. dijastolički krvi tlak veći je kod ljutnje nego kod straha. Ljutnja je u usporedbi sa strahom
takoñer povezana s nespecifičnim promjenama električne otpornosti kože, manjim
promjenama u pulsu, manjim promjenama u srčanom volumenu, većim promjenama u
ukupnoj perifernoj otpornosti, većim promjenama u temperaturi lica i većim promjenama u
volumenu pulsa mjerenom na prstima. Dakle, ljutnja je u usporedbi sa strahom izgleda više
povezana s vaskularnim nego srčanim promjenama.

15
7. dijastolički krvi tlak veći je kod ljutnje nego kod tuge i radosti, te kod radosti u odnosu na
tugu (koje se takoñer razlikuju i u sistoličkom krvnom tlaku).

8. ostale razlike nisu pouzdane. Rezultate općenito karakterizira velika heterogenost, odnosno
ljutnja, strah, tuga i radost mogu imati različite efekte na periferne vaskularne funkcije,
meñutim, jedna ili više nespecificiranih varijabli vjerojatno moderiraju te povezanosti.

- Lang, aspekti emocija

- taktički aspekt - fiziološke promjene su situacijski specifične
- pr. različite vrste straha(bijeg/ukočenost) su povezane s različitim fiziološkim
promjenama ovisno o situaciji
- strategijski aspekt – različiti oblici ponašanja za skup emocija s obzirom na
dugoročne ciljeve dovode do specifičnih fizioloških promjena
- pr. kontinuum približavanja(radost) ili udaljavanja(strah); ugoda/neugoda

Razlike izmeñu pozitivnih i negativnih emocija (Cacioppo i suradnici, 2000)

- fiziološka razlika je djelomična na razini osnovnih emocija, dok je kod pozitivnih i

negativnih emocija razlikovanje jače :

1. Dijastolički krvni tlak, volumen krvi, srčani volumen, srčani output, vrijeme istiskivanja
lijeve klijetke, period preistiskivanja i puls pokazuju značajno višu aktivaciju tijekom
negativnih nego tijekom pozitivnih diskretnih emocija.

2. Slično je i sa sistoličkim krvnim tlakom, ali taj efekt nije značajan zbog malog broja
istraživanja u kojima je uključena i ta mjera.

3. Elektrodermalne mjere ne razlikuju pozitivne i negativne emocije, s izuzetkom što su

negativne emocije povezane s kraćim trajanjem elektrodermalnog odgovora nego pozitivne.
Sličan je efekt nañen i za kožnu cirkulaciju krvi.

4. Visoka heterogenost sugerira oprez pri interpretiranju efekata koji se odnose na mjere
dijastoličkog krvnog tlaka, krvnog volumena, trajanja elektrodermalnog odgovora i kožne
cirkulacije krvi.

5. Od 22 analizirane mjere, 5 jasno pokazuje veću aktivaciju kod negativnih nego kod
pozitivnih emocija, a niti jedna u obrnutom smjeru.

- neki autori smatraju da je način istraživanja kriv i da je potrebno ispitivati inervaciju srca
(od strane simpatikusa i parasimpatikusa), a ne samo srčani input
- fiziološko uzbuñenje vodi do mobilizacije organizma na odreñeno adaptivno ponašanje

16
Somatovisceralni aferentni model emocija (Cacioppo, Berntson i Klein, 1992)

somatovisceralne somatovisceralne kognitivne

reakcije aferentne informacije operacije
podražaj

emocionalno
specifična jasne prepoznavanje
aktivacija uzorka

rudimentarna djelomično perceptivni

različita priming + emocionalni
evaluacija
aktivacija nejasne prepoznavanje doživljaj
podražaja uzorka

potreba za
evaluacijom i
nediferencirana opće kognitivnim
označavanjem

- somatovisceralne reakcije mogu biti specifične za odreñenu emociju, a mogu bit i

nediferencirane tako da se odnose samo na razinu uzbuñenja (moguće je i djelomično
preklapanje)
- izmeñu specifične aktivacije i djelomično različite aktivacije mogu postojati i tzv.
somatovisceralne iluzije gdje mozak sam izaziva ili interpretira nepostojeće fiziološke
promjene (pr. strah interpretira kao ljutnju)
isti fiziološki procesi mogu se
interpretirati kao različite emocije
- James je predvidio potpuno razlikovanje u fiziološkim procesima kod specifičnih emocija,
dok je Cannon držao da razlikovanja nema
- dvije krajnosti u odnosu fizioloških procesa i emocija predstavljaju James-Langeova i
Schachterova teorija :
- za J-L postoji specifična emocionalna reakcija koja dovodi do subj.doživljaja,
Schachter smatra da emocije nastaju iz općeg uzbuñenja ovisno o njegovoj interpretaciji
- kod J-L somatovisceralne aferentne informacije su jasne, te naš kognitivni sustav
prepoznaje uzorak te dolazi do emocionalnog doživljaja. Kod Schachtera naš kognitivni
sustav treba označiti svaku pojedinu informaciju općeg uzbuñenja i evaluirati je kako bi
došlo do emocije
- u situacijama djelomičnog preklapanja, fiziološke su informacije nejasne te je stoga potreban
perceptivni priming (*pr. aktivacija kognitivnih procesa ponavljanjem) te prepoznavanje
uzorka kako bi došlo do emocije

17
3. NEUROKEMIJSKA KONTROLA EMOCIJA: aminokiseline i
neuropeptidi

- mocije i emocionalna ponašanja javljaju na osnovi specifičnog tipa neurokemijske aktivnosti

mozga
neurotransmiteri brzo dovode do promjena u emocionalnom reagiranju, dok
neuropeptidi djeluju kroz duže vrijeme i odgovorni su za dulja emocionalna stanja

1. neurotransmiteri
- vežu se uz specifična, stereotipna ponašanja
- dijele se na :
a. aminokiseline (emocionalno reagiranje)
• glutamat – najrasprostranjeniji emocionalni ekscitator u mozgu
- dovodi do brzih emocionalni promjena kod motoričkih ponašanja, ali se još ne
zna da li je povezan i sa subjektivnim doživljajem
- ako ga se direktno ubrizga u mozak dolazi od agresije ili čak straha – veže se uz
negativne emocije s jakim motoričkim reakcijama
• gaba – inhibitorni neurptransmiter u mozgu koji se javlja rano u evoluciji mozga
- u osnovi je primitivnih emocionalnih procesa tj. elementarnih ponašanja vezanih
uz približavanje i udaljavanje
b. biogeni amini
• dopamin, adrenalin, noradrenalin, serotonin – centralni neurotransmiteri
(simpatikus) vezani za sve aspekte uzbuñenja i odreñivanja hedonskog tona emocije
- pr. dopamin snažno djeluje na pozitivne emocije u slučaju povećanja njegove
aktivnosti, dok je kod negativnih emocija njegova aktivnost smanjena
• acetil-kolin važan je za uzbuñenje i pažnju osobito kod emocije bijesa – kolinergička
se aktivnost veže i uz motivaciju

2. neuropeptidi
- nalaze se i u centru i na periferiji s time da su njihve aktivnosti usklañene
- imaju mnoge implikacije u različitim teorijama emocija (pr. J-L teorija upućuje na
postojanje velikog broja peptida u visceralnim organima koji predstavljaju vezu izmeñu
centra i periferije)
- obično se dijele u pet grupa:
a. hipotalamički peptidi
b. peptidi anteriornog dijela pituitarne žlijezde
c. opioidni peptidi
d. gastrointestinalni peptidi
e. miješani peptidi

1. HIPOTALAMIČKI PEPTIDI
• Kortikotropin (oslobañajući faktor ,CRF)
- uzrokuje motorno uzbuñenje i ponašajnu agitiranost
- dovodi do različitih simptoma straha (kočenje pri intenzivnom strahz)
- ključan faktor pri nastanku stresom inducirane depresije, povećava osjetljivost na
različite stresore
- povezan sa separacijskim distresom (uznemirenost kod ptica kad ih se odvoji od
roditelja)
• Oksitocin (OXY)
- inducira materinsko ponašanje, kao i osjećaje socijalnog prihvaćanja i vezanosti.

18
 - visoki mozgovni oksitocin reducira nasilje nad djecom, kao i infanticid kod životinja do
kojeg može doći ili zbog okolinskih uvjeta ili zbog nezadovoljstva plodom
- seksualno ponašanje se takoñer promovira pod utjecajem centralnog oksitocina, a
orgazmički su odgovori praćeni povećanim lučenjem oksitocina i kod žena i kod
muškaraca.
- ima značajne efekte u reduciranju separacijskog distresa kod brojnih životinjskih vrsta.
- poboljšava odnose meñu ljudima i smanjuje agresiju
- djeluje na pamćenje, olakšava selektivnu pažnju
• Arginin Vasopresin (AVP)
- centralni AVP posreduje pri nekim emocionalnim efektima; npr. životinje koje imaju
genetski deficit vazopresina mirne su i plašljive.
- kod ljudi male doze AVP-a dovode do pozitivnih emocionalnih promjena
- vjerojatno je osnova muške dominantnosti ali i nekih nagona, posebno agresivnosti.
• Luteinizirajući hormon - oslobañajući faktor (LH-RH)
- centralno, ovaj hormon dovodi do povećanja seksualnog uzbuñenja, pogotovo kod žena
u vrijeme ovulacije, pojačava seksualnost i kod muškaraca u vrijeme spermatogeneze
- povećava nagon za hranjenjem
• Hormon rasta - oslobañajući faktor (GH-RH)
- visoke doze dovode do intenzivnog motornog uzbuñenja, ima ulogu kod pojedinih tipova
pojačane emocionalnosti
• Somatostatin
- niska razina somatostatina nañena je u cerebrospinalnom fluidu depresivaca i
anoreksičara, a povećana razina kod maničara.
- podaci na životinjama pokazuju efekte somatostatina na različite oblike emocionalnog
funkcioniranja: smanjuje vokalizacije uzrokovane izolacijskim distresom, povećava se
ponašanje približavanja i traganja, a dolazi i do ponašajnog uzbuñenja.
• Tirotropin - oslobañajući faktor (TRH)
- centralno dovodi do povećanja aktivacije i smanjenja depresivnosti te se smatra da je
njegov deficit vjerojatno u vezi s kliničkim depresijama.
- smanjuje deficite pamćenja i pažnje uzrokovane demencijom

2. PITUITARNI PEPTIDI

• α-Melanocit Stimulirajući Hormon (α-MSH)

- ispitivanja na pticama pokazuju da ovaj peptid izaziva ponašanja slična strahu - dovodi
do adaptivnog ponašanja "smrzavanja" uzrokovanog intenzivnim strahom.
• Adrenokortikotropni hormon (ACTH)
- velike doze ovoga peptida izazivaju intenzivna negativna afektivna stanja, a ostali su mu
efekti slični kao i kod α-MSH, samo u blažem obliku

3. OPIOIDNI PEPTIDI

• β-Endorfin
- dovodi do pozitivnih emocionalnih stanja, vjerojatno na sličan način kao i
psihostimulanti, a osim toga odstranjuje negativne emocije različitih vrsta, od fizičke boli
do emocionalne boli uzrokovane npr. nekim socijalnim gubitkom.
- posebno efikasan u reduciranju separacijskog distresa, meñutim, isto tako može
reducirati agresiju i ljutnju.

19
 - različite vrste ugode, npr. zbog socijalnih kontakata, orgazma ili gustatornog
podraživanja imaju snažnu opioidnu komponentu.

• Enkefalini
- brzo djelujući opioid, vjerojatno uključen u kratkotrajne ugodne povratne informacije iz
osjetnih organa
- potkrepljujući peptid važan za uvjetovanje i olakšano uspostavljanje asocijacija
- slabiji je od β-Endorfina

• Dinorfini
- klasa snažnih opioida koji djeluju na receptore za kontrolu boli u leñnoj moždini.
- povećava ponašanje hranjenja, vjerojatno značajan za izazivanje osjećaja gladi.

4. GASTROINTESTINALNI PEPTIDI

• Cholecystokinin (CCK)
- periferno sudjeluje u inhibitornoj kontroli hranjenja, a centralno djeluje na lokomociju i
bol.
- CCK i neki njegovi metaboliti imaju anksiogene efekte kod mnogih životinja.
- CCK takoñer moderira seksualnu receptivnost; olakšava žensku receptivnost kada je
receptivnost niska, smanjuje je kada je receptivnost visoka.
• Bombesin
- dovodi do analgezije, ali može izazvati i intenzivna negativna emocionalna stanja.
• Neuropeptid Y (NPY)
- ima snažne efekte na različita bazična ponašanja, kao što su hranjenje, tjelesna
temperatura, motorna aktivnost i seksualno ponašanje.
- izaziva osjećaj gladi, ali i selektivnu glad za karbohidratima.
- reducira seksualno ponašanje(pr. aseksualnost kod gojaznih žena), smanjuje spontanu
mtornu aktivnost i mišićni tonus
- snažna depresija povezana je sa smanjenjem mozgovne razine ovoga neuropeptida, a
povećana razina može biti povezana s mogućnošću razvoja shizofrenije.
• Neurotensin (NT)
- uključen je u inhibitornu kontrolu jedenja (efekt zasićenosti), takoñer reducira
lokomotornu aktivnost, kao i osjetljivost za bol.
- služi kao stabilizator ponašanja
- u smanjenim koičinama prisutan je kod shizofrenih i ljudi i Alzheimerovom bolesti
• Vazoaktivni intestinalni peptid (VIP)
- centralno, ovaj peptid dovodi do hiperaktivnosti kod životinja, dovodi do gastričke
relaksacije i smatra se da posreduje osjećaj ugode.
- u averzivnim situacijama ima amnestički efekt; djeluje nasuprot averzivnih stanja
izazivajući osjećaje ugode.
• Galanin
- inducira jedenje te dovodi dos slabljenja u spacijalnim faktorima u slučaju smanjene
razine.
- ima inhibitornu ulogu u procesima pamćenja i uzbuñenja

20
5. MIJEŠANI PEPTIDI

• Kalcitonin
- centralno dovodi do analgezije te reducira hranjenje.
- njegovi su receptori koncentrirani kroz gustatorne projekcije i smatra se da ovaj peptid
posreduje informacije o negativnom okusu ili odvratnosti.

• Peptid koji inducira delta spavanje

- modulacija responsivnosti na stres - u slučaju visoke razine nastoji izbalansirati stres
- regulacija spavanja

• Supstanca P
- modulira bol u perifernom živčanom sustavu i leñnoj moždini, dok u korteksu ima ulogu
u potkrepljenju i poticajnim procesima kod motivacije.

4. Amigdaloidne jezgre i njihove funkcije

Nakupina jezgara smještenih u anteriorno mezijalnom dijelu temporalnog režnja

- važne su za emocije, osobito strah

- obzirom na svoj položaj povezana je s ostalim moždanim strukturama :

1. dobiva senzorne informacije svih modaliteta,
2. direktno je i preko hipotalamusa povezana s ventromedijalnim frontalnim kortikalnim
strukturama koje imaju ključnu ulogu u planiranju i donošenju odluka,
3. povezana s hipokampusom, bazalnim ganglijima, bazalnim područjima prednjeg
mozga, strukturama koje sudjeluju u različitim aspektima pamćenja i pažnje,

spaja informacije o vanjskom podraživanju s modulacijskim procesima pamćenja i
zaključivanja

- funkcije amigdale proučavale su se lezijama

kod životinja :
• bilateralno oštećenje amigdala dovodi
do agnozije za emocionalnu
podražljivost – životinje postaju
mirne, pitome
• s ljudima je situacija slična,
ali u manjoj mjeri pošto imaju
neke uskladištene informacije
kojima kompenziraju
oštećenja
• bilateralno oštećenje dovodi do
socijalne naivnosti kod ljudi –
pristupa se ljudima kojima obično ne bi trebali pristupiti
• podraživanjem amigdala dolazi do izražajnih emocija ljutnje i straha
• nije povezana s doživljavanjem emocija (nema povećane aktivacije) već sa
izražavanjem

21
Uloga amigdale u prepoznavanju emocionalnih facijalnih ekspresija

1. Posebno je važna za procesiranje facijalne ekspresije straha,

• Alphons – pacijentica S.M. s bilateralnim ozljedama hipokampusa i amigdala

- krivo prepoznavanje facijalne ekspresije straha
- teško procjenjuje intenzitet emocije na temelju facijalne ekspresije – strah procjenjuje
niže obzirom na druge emocije
- otežano dosjećanje na pojedine emocije, smanjeno konceptualno znanje o emocijama
(posebice straha) tj. nema pristup znanju vezan za odreñenu emociju = ne može skicirati
faicijalnu ekspresiju straha
- iako ne prepoznaje da su strah i ljutnja vezane uz povišeno uzbuñenje, razlikue hedonski
ton

2. Povezuje vanjske senzorne podražaje sa sustavima u kojima se sprema znanje o strahu

stečeno tijekom učenja i iz kojih se takvo znanje kasnije može dozvati. Općenito,
amigdala je važna za povezivanje percepcije podražaja koji signaliziraju potencijalnu
prijetnju/opasnost s ponašanjem ili s emocionalnim znanjem koje je u to uključeno.
Nije skladište znanja, već omogućuje da doñemo do njega – nužna je za doziv
informacija
• prema tome :
• oštećenjem amigdale otežano je stjecanje znanja vezano uz emociju
• što se oštećenje dogodilo ranije u životu, to je manji kapacitet konceptualnog
znanja
• kako amigdale nisu skladišta znanja, postoje neke druge bitne mozgovne strukutre
važne za skladištenje

Uloga amigdale pri uvjetovanju

1. I kod ljudi i kod životinja amigdala je nužna za uspostavljanje i izražavanje uvjetnog

ponašajnog odgovora na podražaje koji su prethodno uparivani s nekim averzivnim
dogañajem (uvjetovanje straha),
• kod S.M. veza se nije mogla uspostaviti unatoč tome što je ona mogla upariti boju
slajda s bukom – to je za nju i dalje neutralan podražaj
2. Amigdala nije ključna za stjecanje svih tipova nedeklarativnog znanja vezanog uz
emocije.
- sačuvano se znanje prije ozljede može koristiti unatoč oštećenju amigdale
- nije ključna za sve emocije, ali za emociju straha sigurno je

Uloga amigdale u učenju i razvoju

1. ozljede amigdale imaju ozbiljnije posljedice za deklarativno pamćenje koje se odnosi

na emocije kada su se ozljede dogodile ranije tijekom života, jer se time blokira
stjecanje takvog znanja tijekom razvoja(kasnije su ozljede lakše zbog kompenzacijskih
mehanizama). Rane ozljede će posebno imati teške posljedice na stjecanje znanja
vezanog uz visoko emocionalno uzbuñenje (npr. strah).
• Alphons i sur. – selektivne ozljede amigdala dovode do poteškoća u pamćenju, ali ne i
neutralnog materijala
2. Nije odgovorna za znanje koje se odnosi na valenciju (ugoda-neugoda) već je više
vezuana uz znanje na razini uzbuñenje/neuzbuñenje

22
Strukture važne za uskladištavanje znanja o emocijama

- i amigdale i hipokampus su strukture važne za stjecanje i/ili konsolidaciju novih informacija,

ali nisu strukture u kojima se takvo znanje sprema – imaju analogne uloge

Strukture u kojima se znanje o emocijama uskladištava su primarno u prefrontalnom cortexu

desne hemisphere, a to su :
1. Primarni somatosenzorni korteks desne hemisphere (najvažniji dio), uključujući insulu
i anteriorni supramarginalni girus, kao i bijelu tvar ispod njih (facijalne ekspresije),
2. Ventralni dio frontalnog režnja,
3. Cingularni korteks,
4. Bazalni gangliji,
5. Monoaminergičke/kolinergičke jezgre

5. Lateralizacija emocija

- strukture za skladištenje češće su u desnoj hemisferi, koja je općenito odgovorna za emocije

- lateralizacija postoji radi brže obrade i procesiranja informacija što je osobito potrebno kod
prostorno velikih mozgova

Evidencija o lateralizaciji

1. Različiti kognitivni stilovi lijeve i desne hemisfere – npr. Tucker (1989) smatra da dva
kognitivna obilježja idu u prilog tome da je desna, a ne lijeva hemisfera odgovornija
za procesiranje emocionalnih informacija:
1) tendencija da se iskustva reprezentiraju na analogan, a ne na verbalan način
2) sposobnost da se informacije integriraju na sinkretičan, holistički, cjelovit način,
umjesto da se tretiraju na sekvencijalan, analitički način.
2. Ponašanja ispitanika s ozljedama i farmakološkom inaktivacijom lijeve i desne
hemisfere

Hipoteze:

1. Desna jehemisfera općenito važnija za emocije nego lijeva

- najstarija hipoteza na temelju obrade informacija, prejednostavna
- potvrñuje je to da je pr. desna hemisfera zadužena za reprezentaciju različitih
dijelova bijela tako da lezije desne hemisfere dovode do neprepoznavanja vlastitog
tjelesnog stanja
2. Lijeva je hemisfera dominantna za pozitivne emocije(približavanje), a desna za
negativne(udaljavanje)
- najčešće istraživana hipoteza bazirana samo na hedonskom tonu
- relativno je subjektivna, a postoje i neke negativne emocije koje uključuju
približavanje (pr. ljutnja)
3. Najprimitivniji oblici emocija, koji obično imaju negativnu valenciju, snažnije su
reprezentirani u desnoj hemisferi, meñutim, filogenetski napredniji oblici socijalnih
emocija uglavnom su reprezentirani u lijevoj hemisferi.
- na temelju hijerarhijske organizacije pri čemu su bazične emocije s kojima se
rañamo i na koje učenje ima mali učinak u desnoj hemisferi, a emocije koje
nadograñujemo u lijevoj hemisferi

23
 4. Različite razine emocionalnog procesiranja, a ne na hedonski različite kategorije
emocija različito su reprezentirane u desnoj i lijevoj hemisferi.
- odbacuje se lateralizacija prema hedonskom tonu i uzbuñenju
- Gainotti i suradnici (2000) smatraju da se shematska razina emocionalnog
procesiranja odvija u desnoj hemisferi, dok su emocionalna konceptualizacija i
emocionalna kontrola bolje reprezentirane u lijevoj hemisferi
- Leventhal – razine emocionalnog procesiranja :
1. razina – neuromotorni programi (nasljeñeni programi za stereotipne
emocionalne reakcije kod bazičnih emocija)
2. razina – naučene autosomatske emocionalne sheme (emocionalno pamćenje
koje se stječe tijekom života) – desna hemisfera
3. razina –emocionalna konceptualizacija i kontrola(pr. verbalizacija emocija) –
lijeva hemisfera
• 1. i 2. razine nismo svjesni, a 3. razine jesno
- ova hipoteza razbija tradicionalno shvaćanje gdje su emocije hijerarhijski
rasporeñene obzirom na nivo procesiranja

Anteriorna kortikalna asimetrija i afektivni stil

Davidson i suradnici : anteriorna područja cortexa dobro su povezana sa subkortikalnim i

posteriornim područjima

- anteriorna područja lijeve hemisfere povezana su s ponašanjem približavanja
- anteriorna područja desne hemisfere s su s udaljavanjem
Dokazi za to su sljedeći:

Lijeva hemisfera:
1. Lijevo frontalno područje često se opisuje kao značajan centar za namjere,
samoregulaciju i planiranje. Funkcije koje se pripisuju tom području su one koje se
povijesno gledajući, često pripisuju volji, hipotetskoj strukturi od centralnog značaja
za ponašanja vezana uz približavanje.
2. Tijekom ontogenetskog razvoja dijete će češće pristupati i dohvaćati predmete desnom
nego lijevom rukom. Pristupanje desnom rukom i pozitivni afekt su zajednička
manifestacija mehanizma koji posreduje ponašanje približavanja.
3. Ozljede lijevih frontalnih područja dovode do ponašanja i doživljavanja koje se može
najbolje opisati kao deficit u pristupanju. Pacijenti s ozljedama tog područja su
apatični, smanjenog interesa i ugode vezanog uz ljude i objekte i imaju poteškoća u
iniciranju voljnih aktivnosti (psihomotorna retardacija).

Desna hemisfera:
1. kod normalnih ispitanika kojima se eksperimentalno izazovu emocije povezane s
izbjegavanjem (npr. strah i odvratnost) dolazi do selektivne aktivacije desnih
frontalnih i anteriornih temporalnih područja.
2. Ispitanici kojima je bazično povišena aktivacija tih područja pokazuju sklonost da na
emocionalne podražaje reagiraju s većim intenzitetom negativnih emocija vezanih uz
izbjegavanje. Takoñer, takvi pojedinci imaju veći dispozicijski negativni afekt.

Ispitivanja mozgovne aktivacije na neurološki intaktnim ispitanicima općenito pokazuju da je

aktivacija lijevog anteriornog područja povezana je s emocijama približavanja, dok je
smanjena aktivacija u tom području povezana s deficitom u približavanju, kao to je npr.

24
depresija. Aktivacija desnog anteriornog područja povezana je s emocijama udaljavanja,
izbjegavanja, kao što su strah i odvratnost i s njima povezanom psihopatologijom kao što je to
npr. anksioznost.

Teorija emocija Tuckera i suradnika

- pokušaj da se objasni kako istovremeni kognitivni i emocionalni sustav funkcioniraju u

interakciji
- predlažu 2 mehanizma kognitivne kontrole koji su lateralizirani :

TONIČKI AKTIVACIJSKI FAZIČKI AKTIVACIJSKI

MEHANIZAM (TAM) MEHANIZAM (FAM)

Lijeva hemisfera NADZOR Desna hemisfera

Dopaminski i kolinergički Noradrenergički
transmiterski sustavi neurotransmiterski sustav

Redundantnost i Habituacijski procesi u

DOVODI
restrikcija u radnom DO radnom pamćenju
pamćenju

Usmjerenost pažnje na Reagiranje samo na nove

ŠTO
mali broj informacija i REZULTIRA podražaje
olakšavanje detaljne
perceptivne analize
podražaja
TAM I FAM DOVODE DO :
Ekspanzivna elaboracija i reprezentacija okolinskog
konteksta, ali ograničena na samo neke elemente

- utječu i na dugotrajno pamćenje :

Limbički sustav – procesi vezani uz dugotrajno pamćenje

(amigdaloidne jezgre i hipokampus)
-kontrola doziva memorije iz limbičkih struktura prvenstveno je
odreñena motivacijskim i emocionalnim procesima
-limbički sustav na temelju percipirane adaptivne važnosti dogañaja
odreñuje što će se od percipiranih dogañaja zadržati u radnom
pamćenju, i to putem toničkog i fazičkog aktivacijskog sustava

Pretežno je odgovoran za Pretežno je odgovoran za

prijeteće podražaje hedonski ton podražaja

Doživljajno se manifestira Doživljajno se manifestira

kao emocionalna dimenzija kao emocionalna dimenzija
anksioznost-relaksacija elacija-depresija

25
6. Funkcionalistička objašnjenja emocija

- zasnovana na funkciji emocija s naglaskom na ponašanje i izražavanje (facijalne ekspresije)

- potječe od Darwina (1872) – «Izražavanje emocija kod ljudi i životinja»
- na emocije gleda kao na oblik adaptacije na okolinu
- ekspresivno emocionalno ponašanje kao važan komunikacijski sustav, te kao signal
pripreme organizma na akciju
- smatra da je izražavanje emocija kod ljudi i životinja nasljedan proces te postoji
filogenetska sličnost u izražavanju emocija
- facijalne promjene prisutne pri emocijama prvotno su nečemu služile, a njihova je
ekspresivna funkcija proizašla iz praktične, na osnovi jedog od triju principa
emocionalnog izražavanja:

1. Princip korisnih asociranih navika - većina facijalnih izraza ostatak je praktičnih i

korisnih pokreta. Najprije su služili za dolaženje do nekih praktičnih ciljeva, a zatim su postali
automatski.
- pokreti su s vremenom izgubili na intenzitetu i povezali se sa specifičnim
podražajima sličnim onima koji su dovodili do praktične funkcije po principu
generalizacije

2. Princip antiteze govori da se suprotni impulsi izražavaju u suprotnim pokretima. Ako neka
emocija uzrokuje odreñene facijalne pokrete, suprotna emocija uzrokovat će suprotne pokrete,
premda oni ne moraju imati nikakve praktične vrijednosti

3. Princip neposrednog djelovanja uzbuñenja živčanog sustava na tijelo govori da se

živčano uzbuñenje prenosi na sve raspoložive motoričke kanale(pr. kod jakih emocija dolazi
do drhtanja i nekontrolirane reakcije)

Većina je facijalnih izraza nasljedna, iako se neki aspekti uče(prepoznavanje emocija)

Dokazi :
1. Neke se emocionalne ekspresije javljaju u sličnom obliku i kod mnogih nižih životinja,
2. neke emocionalne ekspresije koje se pojavljuju kod male djece (prije mogućnosti za
učenje) slične su kao i kod odraslih,
3. neke emocionalne ekspresije su identične kod ljudi koji su roñeni slijepi kao i kod onih koji
vide normalno,
4. neke se emocionalne ekspresije pojavljuju u istom obliku kod meñusobno vrlo udaljenih
rasa i grupa ljudi.

- nasljeñeni se oblici mogu djelomično voljno kontrolirati (facijalne ekspresije)

26
Tomkins (1911-1991) – nastaljva darwinističku tradiciju
- proširio područje proučavanja facijalnih ekspresija

Primarne emocije i njihove karakteristične facijalne ekspresije (Tomkins, 1962/1963)

POSITIVE
Facial Expression
- gleda na emocija kao na AFFECTS
ojačivače motiva (signale koji ne Interest - Eyebrows down, track, look,
potiču na reakciju) kojima daju Excitement listen.
osjećaj važnosti – emocije djeluju Enjoyment - Joy Smile, lips widen and out.
na naučene motivacijske sustave NEUTRAL
AFFECT
Surprise - Startle Eyebrows up, eyes blink.
- hipoteza o facijalnom feedbacku :
u osnovi emocija su facijalne NEGATIVE
AFFECTS
ekspresije – podražaj pokreće
Distress - Cry, rhythmic sobbing, arched
subkortikalni program koji dovodi Anguish eyebrows, mouth down
do ekspresije, a povratne Frozen stare, face pale, cold,
Fear - Terror
informacije iz lica dovode do sweaty, hair erect.
subjektivnog emocionalnog Anger - Rage Frown, clenched jaw, red face.
doživljaja Shame - Eyes down, head down and
- facijalna ekspresija nema samo Humiliation averted, blush.
Dissmell Upper lip raised, head pulled
komunikacijsku ulogu, već je (reaction to
bad smell) back.
važna i u nastanku Lower lip raised and protruded,
subj.emoc.doživljaja Disgust
head forward and down.

- na temelju jednoznačnosti facijalnih ekspresijauveo je pojam primarnih emocija koje su

univerzalne (9) : interes, iznenañenje, radost, prijezir, tjeskoba, odvratnost, ljutnja, sram i
strah
- njihovom kombinacijom nastaju sekundarne emocije

Diferencijalna teorija emocija – Izard (1991) - razlikovanje emocija po odreñenim

karakteristikama
- postoji 10 primarnih emocija (Tomkinsovih 9 i krivnja)

Kriteriji za primarne emocije:

1. primarne emocije imaju zasebne neuralne supstrate,
2. imaju različite facijalne pokrete i ekspresije,
3. imaju različite subjektivne doživljaje,
4. nastale su procesom evolucije,
5. imaju adaptivne i motivacijske karakteristike.

Emocije su “… složeni proces s neuralnim, neuromuskularno/ekspresivnim i doživljajnim

aspektom” (Izard, 1991).

- emocije su prije svega facijalni odgovori čiji uzorci facijalnih kod svake emocije imaju
neurološku osnovu u subkortikalnim programima, a oni su genetski zasnovani
ono po
čemu se primarne emocije meñusobno posebno razlikuju su upravo povratne informacije iz
lica i tijela.

27
Tri grupe uzročnika emocija:
1. neurotransmiteri i mozgovni mehanizmi (hormoni i neurotransmiteri, lijekovi,
ekspresivno ponašanje, promjene temperature u cerebralnoj krvi),
2. senzorno-perceptivni procesi (bol, seks, umor i druge emocije),
3. kognitivni procesi (procjena, atribucija, pamćenje i anticipacija).

Svaka emocija ima tri razine:

1. elektrokemijsku ili neuralnu aktivnost koja je za bazične emocije nasljedna,
2. eferentni aspekt emocionalne aktivnosti koji inervira mišiće uključene u izražajno
ponašanje (npr. facijalna ekspresija) i koja daje informacije i pojedincu i opažaču,
3. povratne informacije iz ekspresivnog sustava, kojih pojedinci nisu svjesni. One
dovode do subjektivnog doživljavanja, nezavisno od kognicija.

Emocije i ličnost (Izard i sur., 1993) – odreñene crte ličnosti proizlaze iz emocija, a s
obzirom da su emocijski procesi nasljedni, oni predstavljaju osnovu za daljnji razvoj ličnosti

1. Svaka od primarnih emocija ima jedinstvene motivacijske karakteristike

2. Emocionalno doživljavanje i ekspresija pokazuju kontinuitet i stabilnost (zbog
genetske determinacije s vrlo malim promjenama)
3. Emocije imaju aktivacijski prag i svaki pojedinac ima karakteristični prag za svaku
emociju
4. Svaka emocija ima tendenciju za formiranjem stabilnih veza s pojedinim drugim
emocijama
5. Svaka emocija ima tendenciju postati povezana s pojedinim mislima ili drugim
upamćenim materijalom; tako se formiraju afektivno-kognitivne strukture
6. Emocionalno doživljavanje karakterizirano je pojedinom akcijskom tendencijom, koja
predstavlja prirodni most prema ponašanju

Psihoevolucijsko objašnjenje emocija (Plutchik, 1980)

- emocije su oblik ponašajne adaptacije na važne životne dogañaje. Ta adaptacija može biti
internalna(u obliku fiziološke pripreme za aktivnost), kao i eksternalna(manifestira se u
ponašanju vezanom uz ključne dogañaje u okolini organizma).

Osnovne pretpostavke:
1. Koncept emocija primjenjiv je na svim evolucijskim razinama, od najjednostavnijih
životinja do ljudi.
2. Emocije su nastale tijekom evolucijske prošlosti i kod različitih su vrsta evoluirali
različiti oblici izražavanja emocija (što su vrste evolucijski bliže, veća je sličnost u
prepoznavanju emocija)
3. Emocije imaju adaptivnu ulogu u pomaganju organizmu da se suoči s ključnim
problemima vezanim uz opstanak.
4. Iako kod različitih vrsta postoje različiti oblici izražavanja emocija, postoje i
zajednički elementi (prototipični uzorci).
5. Postoji mali broj bazičnih ili primarnih emocija.
6. Sve ostale emocije nastaju miješanjem primarnih emocija.
7. Primarne emocije su hipotetski konstrukti o čijim se karakteristikama može
zaključivati na osnovi različite evidencije.
8. Primarne se emocije mogu shvatiti kao bipolarni parovi.
9. Emocije variraju po stupnju meñusobne sličnosti.

28
 10. Emocije variraju po stupnju intenziteta ili uzbuñenja.
- 8 je primarnih emocija, tj. 4 bipolarna para koji variraju po sličnosti, intenzitetu/uzbuñenju :
• radost – tuga
• prihvaćanje – odbacivanje (odvratnost)
• strah – ljutnja
• iznenañenje – anticipacija (očekivanje)

Karakteristike primarnih emocija:

1. imaju važnost u bazičnim biološkim adaptivnim procesima
2. moraju se u nekom obliku naći na svim evolucijskim razinama
3. ne zavise od pojedine neuralne strukture ili dijela tijela
4. ne zavise od introspekcije
5. primarno se definiraju u terminima cilju usmjerenog ponašanja

- variranje emocija uz intenzitet : što je intenzitet veći i emocije su različitije, a što je niži to
se emocije manje razlikuju

- svaka emocija ima svoj subjektivni jezik, funkcionalistički jezik te ponašajni jezik

SUBJEKTIVNI JEZIK FUNKCIONALNI JEZIK PONAŠAJNI JEZIK

RADOST REPRODUKCIJA SEKS
ŽALOST REINTEGRACIJA PLAČ
STRAH ZAŠTITA BIJEG
LJUTNJA DESTRUKCIJA NAPAD
OČEKIVANJE ISTRAŽIVANJE ISTRAŽIVANJE
IZNENAðENJE ORIJENTACIJA ZAUSTAVLJANJE, PAŽNJA
PRIHVAĆANJE INKORPORACIJA DRUŽENJE
ODBACIVANJE ODSTRANJIVANJE POVRAĆANJE

29
Miješane emocije – primarne se emocije mogu miješati s odreñenim pravilima :

primarna dijada: kada miješamo slične emocije, tj. one koje su jedna do
druge(radost + prihvaćanje = ljubaznost, prijateljstvo)
sekundarna dijada: kada miješamo emocije koje nisu jedna do druge već je jedna
izmeñu njih(veselje + strah = krivnja)
tercijarna dijada: strah + odvratnost = sram

- Plutchick smatra da emocije nastaju tako da prvo dolazi do kognitivne evaluacije podražaja
koja dovodi do subjektivnog doživljaja, a on uvjetuje ponašanje (4 emocije udaljavanja i 4
emocije približavanja)
- funkcije primarnih emocija su biološke funkcije s time da svaka emocija ima specifičan
uzorak ponašanja i manifestacije

- nedostatci Plutchickove teorije :

• za svaku se emocije vezuje samo jedna funkcije, što nije istina (pr. kod reprodukcije bi
se moglo vezati i prihvaćanje)
• kognitivni se proces može svesti na kognitivnu procjenu, i samim time je ograničen
čime se zanemaruje važnost socijalnih i kognitivnih regulatora emocija

- iz ove su se teorije razvile stabilne emocionalne crte ličnost – smatra se da potječu od

miješanih emocija (ponavljano doživljavanje emocija kroz vrijeme u različitim situacijama)

- koncepcija o primarnim emocijama razlikuje se od autora do autora, pošto se koriste različiti

kriteriji, a ponekad se i pod različitim nazivima nalaze iste emocije
B a s ic E m o t io n s B a s is f o r I n c lu s io n
A n g e r , a v e r s io n , c o u r a g e , d e je c t io n , d e s ir e , R e la t io n t o a c t io n
A r n o ld d e s p a ir , f e a r , h a t e , h o p e , lo v e , s a d n e s s t e n d e n c ie s

E k m a n , F r ie s e n , U n iv e r s a l f a c ia l
A n g e r , d is g u s t , f e a r , jo y , s a d n e s s , s u r p r is e
a n d E lls w o r t h e x p r e s s io n s

D e s ir e , h a p p in e s s , in t e r e s t , s u r p r is e , F o r m s o f a c t io n
F r ijd a w o n d e r, so rro w r e a d in e s s

G ra y R a g e a n d t e r r o r , a n x ie t y , jo y H a r d w ir e d

A n g e r , c o n t e m p t , d is g u s t , d is t r e s s , f e a r ,
Iz a rd H a r d w ir e d
g u ilt , in t e r e s t , jo y , s h a m e , s u r p r is e

Jam es F e a r , g r ie f , lo v e , r a g e B o d ily in v o lv e m e n t

A n g e r , d is g u s t , e la t io n , f e a r , s u b je c t io n ,
M c D o u g a ll t e n d e r - e m o t io n , w o n d e r
R e la t io n t o in s t in c t s

U n le a r n e d e m o t io n a l
M o w re r P a in , p le a s u r e
states

O a tle y a n d D o n o t r e q u ir e
A n g e r , d is g u s t , a n x ie t y , h a p p in e s s , s a d n e s s
J o h n s o n - L a ir d p r o p o s it io n a l c o n t e n t

Panksepp E x p e c t a n c y , f e a r , r a g e , p a n ic H a r d w ir e d

A c c e p t a n c e , a n g e r , a n t ic ip a t io n , d is g u s t , R e la t io n t o a d a p t iv e
P lu tc h ik
jo y , f e a r , s a d n e s s , s u r p r is e b io lo g ic a l p r o c e s s e s
A n g e r , in t e r e s t , c o n t e m p t , d is g u s t , d is t r e s s ,
T o m k in s D e n s it y o f n e u r a l f ir in g
f e a r , jo y , s h a m e , s u r p r is e

W a ts o n F e a r , lo v e , r a g e H a r d w ir e d

W e in e r a n d
H a p p in e s s , s a d n e s s A t t r ib u t io n in d e p e n d e n t
G ra h a m

30
7. Funkcije emocija (komunikacija, adaptivnost, motivacija)

Averill
1. Namjerne i nenamjerne posljedice
2. Kratkotrajne naspram dugotrajnih posljedica
3. Pojedinačne naspram prosječnih posljedica
4. Individualne naspram grupnih posljedica

Levenson uveo podjelu na :

1. Intrapersonalne funkcije
• Koordinacija sustava odgovora – obzirom da je emocionalna epizoda
multikomponentna, dogaña se brzo i kratko traje, za efikasan odgovor potrebno je
trajno usklañivanje sustava
• Promjena ponašajnih hijerarhija – ovisno o uvjetima nečije se uobičajeno ponašanje
može drugačije manifestirati (pr. pacifist u sukobu može pokazati ljutnju)
• Opskrba fiziološkom podrškom – emocionalne reakcije zahtjevaju snažnu fiziološku
potrebu
• Kratkotrajni prekid kognitivnog procesiranja – preusmjeravanje na prioritetne stvari
(emocije kao prioritet imaju ponašanje, a ne razmišljanje)
2. Interpersonalne funkcije
• Komunikacija i kontrola – emocije se izražavaju kroz različite komunikacijske kanale,
a time možemo utjecati i na tuñe ponašanje (kontrola)
• Uspostavljanje položaja u odnosu na druge ljude, ideje i objekte – definiranje osobe

Scherer – emocije se razvijaju kao detektori važnosti i pripremni sustav odgovaranja kod
vrsta čiji pripadnici mogu percipirati i evaluirati široki raspon okolinskih podražaja i dogañaja
(čak i onih koji su nerelevantni za opstanak) i koje imaju na raspolaganju veliki repertoar
ponašajnih alternativa.
- emocije služe za razdvajanje podražaja i odgovora, a prednosti toga su:
1. Postoji odreñeni period latencije izmeñu podražaja i reakcije koji omogućuje :
a) kontinuiranu evaluaciju situacija i ponašanja, što olakšava izbor
najprikladnijeg ponašanja
b) organizmu da drugima komunicira signale evaluativnih reakcija i
ponašajnih namjera
c) opažanje vlastitih reakcija (tjelesne promjene, ekspresivne signale, itd.) na
temelju čega korigiramo buduća ponašanja
2. Odgovor prikladan za pojedini podražaj se priprema i može biti izveden vrlo
brzo pošto period latencije nije dug
- latencijom se gubi automatičnost, ali su reakcije ipak dovoljno brze da budu adaptivne

paradoks vezan uz emocije i period latencije jest taj da što je emocija jača, to je vrijeme
potrebno za njenu manifestaciju kraće

Clark i Watson – emocije su signalni sustav, mobiliziraju i konzerviraju resurse.

31
8. Ekspresivna funkcija emocija
- facijalna ekspresija je osnovna komponenta svake emocije
- neki od mišića koji sudjeluju u facijalnoj ekspresiji

1. Frontalis
2. Orbicularis oculi
3. Zygomaticus major
4. Risorius
5. Platysma
6. Depressor anguli oris

32
Izražavanje i prepoznavanje emocija

Osnovne pretpostavke (Russell i Fernandez-Dols, 1997):

1. Postoji mali broj (7+/- 2) bazičnih emocija – radost,strah,ljutnja,odvratnost i tuga te
interes i sram(+2) odnosno iznenañenje i prijezir (-2)
2. Svaka je bazična emocija genetski determinirana, univerzalna i diskretna
3. Produkcija i prepoznavanje različitih facijalnih ekspresija čine signalni sustav, koji
predstavlja evolucijsku adaptaciju na neke glavne životne probleme
4. Stanja koja nemaju facijalne ekspresije nisu bazične emocije
5. Sve druge emocije su podkategorije i mješavine bazičnih emocija
6. Voljna facijalna ekspresija može simulirati spontanu – voljna fac.ekspresija dosta
ovisi o kulturi pošto se može kontrolirati (Ekman i Friesen su uveli pravila
prikazivanja emocija koje ovise o socijalnom utjecaju, a ne samo o nasljednim
faktorima)
7. Facijalna ekspresija koja odstupa od univerzalnih signala, bilo kod pojedinca bilo kod
pojedine grupe, mješavina je bazičnih signala ili proizlazi iz kulturalno specifičnih
pravila prikazivanja. (pr. inhibicija emocije ljutnje kod Eskima)
8. Emocionalna stanja otkrivaju se facijalnim izražavanjem
(Ekman – sustav za kodiranje facijalnih izraza u emocije (FACS)
svaki pokret na
licu se može pripisati emocionalnom stanju)
9. Subjektivni doživljaj povezan s emocijom može se, bar djelomično, pripisati
proprioceptivnim povratnim informacijama koje nastaju facijalnim pokretima
(facijalni feedback)
10. Namjerno manipuliranje izrazom lica može dovesti do neuroloških uzoraka koji su
korespondentni s emocijom
11. Sedam (+/-2) facijalne ekspresije lako prepoznaju svi ljudi bez obzira na kulturu kojoj
pripadaju
12. Sposobnost prepoznavanja emocija na osnovi facijalnih ekspresija je uroñena (pr. mala
djeca prepoznaju majčinu ekspresiju)
13. Mentalne kategorije unutar kojih se izvodi prepoznavanje genetski su determinirane
14. Kao i prikazivanje i prepoznavanje, značenje pojedinih facijalnih ekspresija produkt je
naslijeña i nepromjenjivo je bez obzira na kontekst u kojem se dogaña

Ekman i Friesen(1967) - pitanje univerzalnosti

- 30 fotografija s čistim facijalnim ekspresijama primarnih emocija bijelaca oba spola

ispitanici iz različitih kultura trebaju imenovati te emocije : visok stupanj slaganja (60%),
najviše za radost, najmanje za odvratnost
- na fotografijama pripadnici plemena iz Nove Gvineje, prepoznaju Amerikanci – visok
stupanj slaganja
- niz istraživanja pokazao da je 6 emocija sigurno univerzalno : radost, odvratnost, strah,
iznenañenje, tuga i ljutnja

- vezano uz kulturu postoje pravila prikazivanja - kulturalne konvencije o smanjivanju,

maskiranju i intenziviranju ekspresije općenito i u specifičnim socijalnim uvjetima. Utječu na
izražavanje emocija:
1. Stvaranjem razlika u uvjetima koji dovode do neke emocije,
2. Stvaranja razlika u posljedicama neke emocije,
3. Stavranjem pravila koja odreñuju primjerenost emocionalnih izraza.

33
Ekman,Izard – dvofaktorski (neurokulturalni) model : svaka facijalna ekspresija rezultat je
uroñenih i naučenih (pravila prikazivanja) elemenata - uroñeno dovodi do sličnosti, a
naučeno do razlika

Individualne razlike u izražavanju emocija (Ekman i Friesen)

1. ZADRŽAVANJE - karakteristično za osobe koji pokazuju malo facijalne mimike, te

se na osnovi njihove ekspresije lica teško može zaključiti koja je emocija kod njih
prisutna,
2. RAZOTKRIVANJE – suprotno od zadržavanja, često kod djece, a ponekad i kod
odraslih koji nisu naučili kontrolirati svoje izraze,
3. NESVJESNO RAZOTKRIVANJE - obično je ograničeno na jednu ili dvije emocije, a
sve ostale emocije pojedinac može lako nadzirati,
4. BEZIZRAŽAJNOST - karakteristična za osobe koje smatraju da njihov izraz lica
izražava odreñenu emociju, a zapravo je neutralno,
5. ZAMJENSKO IZRAŽAVANJE - kod osoba koje izražavaju jednu emociju a osjećaju
drugu,
6. ZAMRZNUTO IZRAŽAVANJE -karakteristično za osobe koje na dijelu lica
pokazuju jednu od emocija, iako je njihovo osjećanje zapravo neutralno,
7. PRIPREMLJENOST - tipična za osobe koje imaju pripremljenu jednu od emocija za
skoro sve situacije, što im omogućava da za nekoliko trenutaka prikriju svoja stvarna
osjećanja,
8. EMOCIONALNA PREPLAVLJENOST - karakteristična za osobe koje uvijek
izražavaju jednu ili dvije emocije i gotovo se nikada ne osjećaju neutralno; često je
rezultat nekog emocionalnog poremećaja.
- pojedinac nema samo jedan stil, već češće kombinaciju stilova – na zapadu je utjecaj kulture
na emocionalno izražavanje ogroman (inhibicija), da ga nema ni individualne razlike ne bi
bile toliko velike

Funkcije facijalne ekspresije

- ne postoji slaganje :
1. Facijalna ekspresija direktno izražava bazične emocije, facijalna ekspresija je
emocionalna ekspresija (Tomkins, Izard, Ekman…)
2. Primarna uloga facijalne ekspresije je komunikacijska, ekspresije informiraju druge
osobe o tome što će osoba koja pokazuje neku ekspresiju najvjerojatnije učiniti
(Frijda, Parkinson, Fridlund…)
- istraživanja su pokazala da ekspresija, kao odgovor na podražaj, ovisi o namjeri odnosno
prisutnosti drugih ljudi

Fridlund (1992; 1994)

- emocije se mogu javiti nezavisno od ekspresije, a i ekspresije se mogu javiti nezavisno od
emocija, iako se one praktički najčešće javljaju skupa. Facijalne ekspresije ne izražavaju
emocije, nego signaliziraju s emocijama povezane ponašajne tendencije, odnosno namjere i
motive drugim prisutnim osobama.
- uloga facijalne ekspresije služi izražavanju namjere te su stoga više prepoznatljive u fizičkoj
prisutnosti drugih ljudi

34
Uloga facijalne ekspresije u nastanku subjektivnog emocionalnog doživljaja
Hipoteze o facijalnom feedbacku - promjene u muskularnoj konfiguraciji našega lica utječu na
način kako se osjećamo
1. Snažnija varijanta - facijalna ekspresija sama po sebi je dovoljna za nastanak
emocionalnog doživljaja (Ekman),
2. Blaža varijanta - facijalna ekspresija pojačava emocionalni doživljaj, ali da sama po
sebi nije dovoljan faktor za nastanak emocionalnog doživljaja (Tomkins).
3. Dimenzionalna verzija - pokreti lica dovode do promjena na dimenziji ugoda-neugoda,
4. Kategorijalna verzija - odreñeni facijalni uzorak izaziva specifične kategorijalne
reakcije kao što su npr ljutnja, strah ili tuga.
- veliki broj istraživanja uglavnom potvrñuju blažu varijantu

Objašnjenja za hipotezu o facijalnom feedbacku

1. Percepcija proprioceptivnih povratnih informacija iz lica dovodi do subjektivnog

doživljaja (Tomkins, Ekman)
2. Samoatribucija - ljudi donose zaključke o svom emocionalnom doživljavanju na
osnovi raspoloživih perceptivnih informacija (Laird)
3. Facijalna ekspresija kontrolira mozgovnu opskrbljenost krvlju, što dovodi do
povećanja ili smanjenja mozgovne temperature, što pak utječe na biokemijske procese
(neurotransmiteri i peptidi) koji dovode do specifičnog emocionalnog doživljavanja
(Zajonc).

9. Neverbalno emocionalno sporazumijevanje

- indikatori emocija: izrazi lica, pokreti očiju i smjer gledanja, kretnje, tjelesno držanje, glas,
nejezični zvukovi, upotreba socijalnog prostora, dodir i miris.
- pomoću emocionalnih znakova ostvarujemo neverbalnu emocionalnu komunikaciju
- uz izražavanje i prepoznavanje emocija važni su:
1. značajnost situacije, odnosno kontekst u kojem se pojavljuje odreñen emocionalni izraz,
2. kulturno odreñena pravila za prikazivanje emocija (display rules),
3. vremenski tok emocionalnih izraza
4. nesklad izmeñu različitih kanala emocionalnog izražavanja

Pogled
- emocije kod kojih je najviše vidnih kontakata su naklonost, prijateljstvo, uključujući i
seksualnu privlačnost, te strah, dok je najmanje vidnih kontakata prisutno pri žalosti.
Općenito, vidni kontakti pojačavaju neku emociju koja je trenutno prisutna.
- autistične i shizofrene osobe izbjegavaju pogled ; žene dulje i češće uspostavljaju vidni
kontakt zbog veće socijalne svjesnosti i potrebe za povratnom informacijom od sugovornika
- ovisno o kontekstu može biti ugodan ili neugodan, slično tjelesnom kontaktu
Držanje i pokreti tijela
- prije svega odražavaju jačinu emocija. Ponekad mogu biti značajni za prepoznavanje
zamaskiranih ili potisnutih emocija, budući da su pod manjim svjesnim utjecajem nego izrazi
lica.
- Freedman, neverbalno izražavanje agresivnosti :
• kod otvorene agresije pokreti tijela su manje zastupljeni ; prikrivena agresija praćena
je dodirivanjem vlastitog tijela

35
 • ljutnju prate česti pokreti glave i nogu, manje ruku ; kod depresije je manje pokreta
glave, a više nogu
- teško ih je razlikovati po hedonskom tonu
- često su kulturalno uvjetovani, a ovise i o bliskosti osoba
Glas
- kada pojedinac pokuša svjesno ili nesvjesno prikriti prave emocije, tada nas karakteristke
glasa bolje informiraju o emocionalnom stanju pojedinaca nego verbalni sadržaj.
Ekman - pri laganju se govori brže, glasnije i s višom intonacijom nego u neutralnom stanju

Glasovne karakteristike nekih primarnih emocija

AKUSTIČNE
KARAKTERISTIKE EMOCIJE I NJIHOV ODNOS
Brzina govora Strah < Ljutnja < Tuga < Odvratnost < Radost
Prosječna visina Odvratnost < Tuga < Radost < Strah, Ljutnja
Raspon visine Tuga < Odvratnost < Strah, Ljutnja, Radost
Intenzitet Tuga < Odvratnost < Strah < Ljutnja, Radost

Znakovi prikrivanja emocionalnih izraza (Ekman i Friesen):

1. Morfološki znakovi - lakše je namjestiti izraz ustiju nego očiju ili čela (npr. pri simulaciji
straha nema izraza na čelu),
2. Trajanje - emocije većinom ne traju više od nekoliko sekundi. Izrazi koji traju premalo ili
predugo, ili se iznenada pojave pa nestanu vjerojatno su namješteni.
3. Vremenska usklañenost izraza lica i verbalnog sadržaja - izrazi lica nešto prethode ili su
istovremeni s verbalnim. Ako se pojave kasnije vjerojatno su namješteni.
4. Mikroizrazi - uključuju fine pokrete koji traju od jedne petine do 1/25 sekunde.

10. Kognitivistički pristupi emocijama

- problem u definiranju odnosa kognicije i emocija

- pretpostavlja se da je primarni sustav koji omogućava adaptaciju kognitivni sustav – on
obavlja multidimenzionalnu evaluaciju dogañaja iz čega slijedi emocionalni doživljaj

- kognitivistički pristup ima 3 oblika :

• uzbuñenje + kognicija (Schachter, Mandler)
• procjenjivačke teorije (Arnold, Lazarus)
• mrežne teorije (Bower)

Arnold (procjenjivačka teorija) - 3 dimenzije kognitivne procjene koje u različitim

kombinacijama odreñuju brojne uzorke emocionalnog doživljavanja:
1. poželjnost : je li objekt poželjan ili ne
2. prisutnost : je li prisutan ili odsutan,
3. Je li ga lako ili teško dobiti (ako je poželjan) odnosno da li se može savladati (ako je
nepoželjan)
- kognitivna procjena se doživljava kao intuitivna, nesvjesna i brza

36
 - kognitivna procjena je intuitivan proces za evaluaciju, a ta evaluacija ima odreñenu
konstantnost i tendenciju generalizacije
- podražaj zajedno s kognitivnom procjenom dovodi do emocionalnog odgovora koji se
očituje u fiziološkoj aktivaciji, ponašanju i subjektivnom doživljaju

Lazarusova teorija emocija (1960/1970-ih)

Ličnost
Ciljevi Situacija
Vjerovanja

Procjena / Ponovna procjena

Akcijske tendencije Subjektivno

ponašanje/fiziologija doživljavanje

Suočavanje

Emocijama usmjereno Problemu usmjereno

suočavanje suočavanje
- kvaliteta i intenzitet emocija te spremnost na reakciju ovise o kognitivnoj procjeni
- središnji sustav kognitivne procjene je kontinuiran i samokorektivan, a sastoji se od
objektivnih karakteristika podražaja, procjenjivačkog sustava i emocija kao izlaza iz sustava
- uključuje 2 vrste kognitivne procjene koje se istovremeno odvijaju :
1. Primarna kognitivna procjena odnosi se na procjenu relevantnosti nekog dogañaja
za dobrobit pojedinca, a to se postiže redukcijom nadolazećih informacija na
jedinstveni organizacijski koncept, kao što je npr. prijetnja.
- funkcija je karakteristika podražaja, psihološke strukture pojedinca i sociokulturalnih
faktora kao što su norme, vrijednosti i uloge.
- ako se ispostavi da je podražaj relevantan dolazi do sekundarne procjene, a ako nije
onda nema emocije
2. Sekundarna procjena je procjena mogućnosti pojedinca da se adekvatno suoči s
percipiranom situacijom. Razlikuju se 2 pristupa problemu :
Problemu usmjereno suočavanje – pokušava se promijeniti neadekvatan odnos
izmeñu pojedinca i okoline, promjenom vlastitog ponašanja ili okoline.
Emocijama usmjereno suočavanje - nastoji se kontrolirati i poboljšati emocionalno
doživljavanje pomoću različitih obrambenih mehanizama ili ponovnih procjena.

- uzima u obzir zahtjeve okoline i namjere pojedinca

37
 Revidirana Lazarusova teorija

- obzirom da je prvotna varijanta usmjerena uglavnom na stres i suočavanje s njim, revidirana

kognitivno-motivacijsko-relacijska verzija uključuje :
1. tri vrste primarne kognitivne procjene :
• relevantnost cilja - procjena relevantnosti okoline s obzirom na pojedinčeve ciljeve,
• kongruentnost/nekongruentnost cilja – procjena otežavajućih i olakšavajućih
okolnosti s obzirom na ostvarenje cilja,
• samouključenost – procjena o tome koliko neki dogañaj ima implikacija na
samopoštovanje, moralne vrijednosti, životne ciljeve, itd.
2. tri vrste sekundarne kognitivne procjene :
• Krivnja naspram zasluge
• Procjena resursa za suočavanje
• Buduća očekivanja

*Primarne i sekundarne kognitivne procjene kod ljutnje

LJUTNJA: KOMPONENTE PRIMARNE PROCJENE
1. Ako postoji relevatnost s obzirom na cilj, tada je moguća bilo koja emocija,
uključujući i ljutnju. Ako nema relevatnosti, nema emocija.
2. Ako postoji nekongruentnost cilja, moguće su samo negativne emocije, uključujući i
ljutnju.
3. Ako je prisutan tip ego-uključenja namijenjen očuvanju ili poboljšanju
samopoštovanja ili poštovanja od strane drugih, tada su moguće emocije ljutnja,
anksioznost i ponos.
LJUTNJA: KOMPONENTE SEKUNDARNE PROCJENE
1. Ako postoji krivnja, tj. ako se nekome mogu pripisati «zasluge» za negativne
posljedice i ako se to moglo kontrolirati, doći će do ljutnje. Ako je krivnja na drugoj
osobi, ljutnja je usmjerena eksternalno, ako je osoba sama kriva, ljutnja je usmjerena
internalno.
2. Ako potencijal za suočavanje sugerira da je napad izgledan, olakšava se ljutnja.
3. Ako očekujemo da će okolina pozitivno reagirati na napad, olakšava se manifestacija
ljutnje.

EMOCIJE SREDIŠNJE RELACIJSKE TEME - pretpostavlja se da

svaka emocija ima
Anksioznost Suočavanje s neizvjesnom, egzistencijalnom prijetnjom središnju relacijsku
Krivnja Prekršen neki moralni imperativ temu, tj. specifičnu
vrstu odnosa pojedinca
Tuga Doživljaj nepovratnog gubitka i okoline
Radost Napredak prema realizaciji cilja

Mandlerova konstruktivistička teorija – nespecifično uzbuñenje+analiza značenja=emocija

- slična Schachterovoj teoriji
- do uzbuñenja najčešće dolazi kada percipiramo razliku izmeñu izmeñu trenutnog stanja i
cilja kojeg namjeravamo ostvariti ili kada dolazi do prekida tekućih ciljeva i planova.
- percepcija uzbuñenja, zajedno s kognitivnom analizom situacije dovodi do odreñene emocije
- analiza značenja vrši se putem kognitivnog aparata koji se sastoji od shema za organizaciju
iskustva : sve nove informacije se interpretiraju u skladu s postojećim shemama tako da
njihovom reaktivacijom od strane podražaja dolazi do emocije
- emocije ne mogu nastati bez prethodnog znanja

38
Leventhal – perceptivno motorna teorija (hijerarhijska teorija)
- emocije se mogu opisati na 3 razine :
1. senzorno-motorna razina – sadrži bazične nasljeñene mehanizme koji se mogu opaziti
već pri roñenju.
2. shematska razina (Mandler) - Ona sadrži naučene asocijacije vezane uz emocionalno
doživljavanje (emocionalno pamćenje). Osnovne jedinice emocionalnog pamćenja su
emocionalne sheme, koje u integriranom obliku sadrže subjektivne emocionalne
doživljaje, uzorke autonomnih, ekspresivnih i instrumentalnih reakcija pojedinca, te
obilježja situacije.
3. konceptualna razina - uključuje pamćenje o emocijama, očekivanja, svjesne ciljeve i
planove, omogućava verbalizaciju emocija.

Oatley i Johnson-Laird
- emocije odreñuju prioritete u sustavu višestrukih ciljeva i održavaju ih dok ne doñe do
ostvarenje nekog cilja ili dok se on ne napusti – biološka solucija za reorganizaciju ciljeva
- osnovni element koji izaziva emociju je procjena situacije u trenutku kritičnom za ostvarenje
plana, a to je promjena u vjerojatnosti ostvarenja cilja

EMOCIJE PROMJENE U CILJEVIMA

Radost Ciljevi ili podciljevi ostvareni.
Žalost Neostvarenje ili gubitak plana ili cilja.
Anksioznost Ugroženo samoočuvanje.
Ljutnja Planovi ili ciljevi otežani ili blokirani.
Odvratnost Narušen okusni cilj.

Osnovne dimenzije kognitivnih procjena

- emocije nastaju kombinacijom kognitivnih procjena

Smith i Ellsworth – 8 dimenzija

• pažnja (označava da li neki podražaj prihvaćamo, ignoriramo ili izbjegavamo),
• sigurnost (označava pojedinčevu sigurnost u to što se zapravo dogaña),
• kontrola,
• ugodnost,
• percepcija zapreka,
• anticipirani napor,
• odgovornost (odnosi se na to koliko je pojedinac odgovoran za izazivanje neke
situacije)
• legitimnost (odnosi se na percepciju pojedinca o zasluženosti odnosno nezasluženosti
dobrih/loših posljedica).

Roseman – 5 dimenzija
• motivacijsko stanje, koje može postojati u dva oblika, ili kao nagrada ili kao kazna,
• situacijsko stanje, koje može biti konzistentno ili nekonzistentno s motivacijskom
stanjem, a označava da li je u okolini prisutno ili odsutno ono što doživljavamo kao
nagradu ili kaznu,
• vjerojatnost, označava subjektivnu vjerojatnost odreñenih dogañaja,
• snaga, percipira li se pojedinac u odreñenoj situaciji kao jak ili slab,
• posredništvo, odnosi se na uzroke dogañaja koji mogu biti izazvani od strane drugih
osoba, okoline ili samog pojedinca.

39
Frijda – 5 dimenzija
• valentnost,
• sigurnost,
• posredništvo,
• interesantnost
• globalnost (odnosi se na mogućnost lokalizacije dogañaja u prostoru)

Scherer – 5 dimenzija
• novost (da li je dogañaj različit od očekivanog ili nije),
• intrinzična ugoda,
• značajnost cilja,
• potencijal za suočavanje
• kompatibilnost sa standardom (procjena stupnja u kojem je neki dogañaj kompatibilan
s moralnim standardima ili selfom).

- nisu sve dimenzije jednako važne za sve emocije – svaka emocija ima specifičnu centralnu
dimenziju koja je odreñuje
- problemi :
- mnoštvo mogućih kombinacija dimenzija
- ako je mali broj dimenzija, teško je objasniti svaku pojedinu emociju
- problem ekološke valjanosti – kognitivni se procesi u prirodi odvijaju drugačije nego
u eksperimentalnim situacijama
- definiranje je otežano pošto procjene mogu ići paralelno, ali i sekvencijalno pri čemu
procjena na jednoj dimenziji može biti ulazna informacija za drugu procjenu

Kognitivni mehanizmi uključeni u emocionalno funkcioniranje

Obilježja kognitivnih shema (adaptivnih funkcija koje omogućuju organizaciju iskustva) :

1. Sheme predstavljaju uskladišteno znanje koje je u interakciji sa uskladištavanjem
novog znanja, razumijevanjem informacija i dosjećanjem informacija unutar domene
odreñene sheme, putem usmjeravanja pažnje, očekivanja, interpretacije i pretraživanja
pamćenja.
2. Sheme imaju konzistentnu internalnu strukturu, tako da se novo znanje strukturira
unutar stare sheme na stereotipičan način.
3. Sheme su po prirodi generičke, sastoje se od apstraktnih prototipičnih reprezentacija
okolinskih informacija. Sheme se često konceptualiziraju kao organizirani sažetak
atributa i povezanosti koji se odnose na neku klasu podražaja. U tom smislu sheme
omogućavaju lakšu interpretaciju nejasnih informacija i dodaju nove informacije.
Konačna reprezentacija može uključivati elemente i iz specifičnog podražaja i iz
generičkog prototipa.
4. Sheme su često modularne, tako da aktivacija bilo kojeg njezinog dijela dovodi do
aktivacije cijele sheme.

40
Bower – model semantičke mreže
- sastoji se od jednostavnih deklarativnih meñusobno
povezanih tvrdnji

- u njegovom modelu centralni čvor čine emocije, tj. one

su središnje jedinice semantičkog pamćenja

- dokaz tome jesta da uglavnom pamtimo emocionalno

obojene informaicje te ih uspješnije dozivamo
zahvaljujući procesu
aktivacije

- pamćenje je organizirano kao asocijativna mreža gdje središnje mjesto zauzimaju emocije ;
podražaj dovodi do kognitivne procjene i aktivira emocionalni čvor te mehanizmom aktivacije
pobuñuje ostale mehanizme koji su time odreñeni (fiziološka aktivacija, autonomne
reakcije...) ; aktivacija se postiže induciranjem emocija
- ovakvi čvorovi pokazuju i disfunkcionalnost, tj. dovoñenje do nekih psihopatoloških stanja
UZORAK
EKSPRESIVNO AUTONOMNIH
PONAŠANJE PROMJENA

KOGNITIVNA DEPRESIJA inhibicija RADOST

PROCJENA (emocionalni čvor) (emocionalni čvor)

IMENA DOGAðAJ X DOGAðAJ Y

Nesvjesni procesi

1. Zajonc
- EFEKT IZLAGANJA : pri prezentaciji subliminalnih podražaja nivo prepoznavanja je na
razini slučajnog pogañanja, ali na pitanje o tome sviñaju li im se podražaji ispitanici daju
pozitivne odgovore za one podražaje koji su bili češće subliminalno prezentirani
- objašnjenje : nesvjesno procesiranje informacija – retinohipotalamički trakt (direktan
put od retine do hipotalamusa) koji omogućuje da podražaji iz okoline izazovu motorne,
fiziološke reakcije bez da doñu do cortexa, tj. do nivoa svjesti
- smatra da su emocije višekomponentni procesi sa svjesnim i nesvjesnim komponentama
- pretpostavlja da emocija može nastati i prije kognicije – prekognitivna emocija je
AFEKTIVNA REAKCIJA koja ima samo polarnost (pozitivno/negativno)
- emocije nastaju izvan naše svijesti, ali se na njih nadograñuju ostali efekti koji dovode do
specifične emocije
- neke komponente emocija nikad ne mogu biti nesvjesne (pr. subjektivni doživljaj)
2. Silverman – subliminalna psihodinamska aktivacijska paradigma
- emocije kao nesvjesni procesi u psihoanalitičkoj teoriji

41
- zadavao +,- i neutralne subliminalne podražaje zdravim i bolesnim ispitanicima kod kojih su
doveli do pozitivnih i negativnih afektivnih reakcija
- kognitivne procjene koje dolazi prije emocija često su nesvjesne

- iako većina istraživača smatra du su (složene) emocije postkognitivne, postoje i argumenti

za primarnost emocija ili neovisnost od kognicije (Zajonc):
• afektivne reakcije pokazuju ontogenetsku i filogenetsku primarnost
• postoje posebne neuroanatomske strukture koje su odgovorne za emocionalno i
kognitivno funkcioniranje
• kognitivna procjena i emocije često su nepovezane, bez korelacije
• nove afektivne reakcije mogu biti uspostavljene bez učešća kognitivne procjene
• afektivna stanja mogu biti inducirana nekognitivnim i neperceptivnim procedurama

LeDoux, 2 mehanizma uključena u neuralnu aktivaciju emocija :

1.subkortikalni(amigdalo-talamički)put
- ne uključuje evaluaciju već samo
emocionalni ton podražaja
- nema kognitivne komponente
- odgovoran za brzo reagiranje kod važnih
emocija
2.neokortikalni(amigdalo-kortikalni)put
- uključuje kogniciju, tj. evaluira podražaje
(postkognitivne emocije)
- daje detaljnost, procjene i finije reagiranje

- ako su emocije i kognicija 2 zasebna

sustava, gdje dolazi do njihove povezanosti ?
• Markus i Zajonc – povezanost je na razini SOFT prezentacija u okviru kognitivnih
prezentacija
- postoji i čvršća HARD veza na motorno-visceralnoj razini pošto
svaka emocija ima različit uzorak mišićne napetosti
- ova 2 sustava su u interakciji na razini kognitivnih procesa ; iako je poznato da su se
kognitivni procesi istraživali na temelju tjelesnih promjena koje mozak samo interpretira,
danas se kognicija rijetko razmatra u okviru HARD prezentacija
- 2 nezavisna sustava stupaju u interakciju na kognitivnoj i tjelesnoj razini na način da
kognitivni sustav obavlja subjetkitvnu verifikaciju (usporedba s nečim postojećim) na
točan, ali spor način, dok je emocionalni sustav brz, ali manje precizan

11. Temperament

- temperament se odnosi na individualne razlike u različitim ponašajnim tendencijama i

crtama ličnosti,koje su većinom ili u potpunosti prisutne vrlo rano tijekom života. Te crte su
relativno stabilne kroz duge životne periode i relativno konzistentne kroz različite situacije.
Najveći broj istraživača smatra da te crte imaju snažnu neurofiziološku osnovu i da su
djelomično nasljedne.
- kod male djece teško je opažati emocije, već opažamo temperament

42
- razlika izmeñu temperamenta i crta ličnosti je u tome što se temperament više odnosi na
“stilističke” komponente ponašanja nego na sadržaj, dok su crte ličnosti stabilne i
konzistentne u vremenu (tj. praćene sličnom manifestacijom kroz duža razdoblja)
- za razliku od ličnosti, temperament podrazumijeva razvojne promjene

Povijesni razvoj
- 2 značajne tradicije :
1. ZAPADNJAČKA TRADICIJA
- mjerenja na djeci uz visoku stopu heriditabilnosti – nema posve jasnih granica izmeñu
temperamenta i crta ličnosti
Thomas i Chess(1977) – 9 dimenzija temperamenta
Tablica 1. Dimenzije temperamenta Thomasa i Chessa (1977)
DIMENZIJE OPIS
Aktivnost Opći stupanj mobilnosti koji se odražava u frekvenciji i tempu
kretnji, pokretanja i ostalih aktivnosti; od visoko aktivno do
neaktivno
Ritmičnost Stupanj u kojem su spavanje, odmor, jedenje i ostale tjelesne
funkcije regularne i predvidljive; od pravilne do nepravilne
Približavanje-izbjegavanje Prva reakcija koju djeca pokazuju kada se susretnu s novom
situacijom kao što su nove osobe, mjesta, igračke, itd.; od
približavanja do izbjegavanja
Adaptabilnost Stupanj u kojem se početna reakcija izbjegavanja nove
situacije mijenja tijekom vremena; od adaptivnog do
neadaptivnog
Intenzitet Tipičan intenzitet dječje reakcije na unutarnja stanja i vanjske
situacije; od intenzivnog do umjerenog
Prag Jačina podražaja potrebnog da izazove reakciju djeteta; od
visokog do niskog praga
Raspoloženje Tipičan uzorak ponašanja povezan s općom kvalitetom
raspoloženja; od ugodnog do neugodnog
Distraktibilnost Teškoća ili lakoća kojom se tekuće dječje aktivnosti mogu
prekinuti; od visokog do niskog
Ustrajnost pažnje Stupanj u kojem dijete ostaje aktivno angažirano u nekoj
aktivnosti ili se na nju vraća nakon prekida; od visokog do
niskog.

Buss i Plomin(1984) – 3 dimenzije temperamenta

Tablica 2. Osnovne dimenzije temperamenta i njihove komponente (Buss i Plomin,

1984)

DIMENZIJE TEMPERAMENTA I OPIS PONAŠANJA

NJIHOVE KOMPONENTE
EM OCIONALNOST
Strah Simpatička aktivacija, zabrinutost, bijeg,
izbjegavanje, bojazan, facijalni izraz straha

Ljutnja Simpatička aktivacija, napadi hostilnosti, agresivnost,

facijalni izraz ljutnje

Distres
AKTIVNOST Tempo, odlučnost, ustrajnost
SOCIJABILNOST Tendencija za afilijacijom, responsivnost u društvu s
drugim osobama

- regulatorni mehanizmi se nasljeñuju zajedno uz temperament

43
Kagan i sur. – inhibirana i neinhibirana djeca

OBILJEŽJA INHIBIRANA DJECA NEINHIBIRANA DJECA

-šutljiva s nepoznatim odraslim -druželjubiva i pričljiva s
-sramežljiva s drugom djecom nepoznatom djecom i odraslima
-oprezna u pristupanju novim -lako pristupaju novim situacijama
Ponašajna situacijama i podražajima i podražajima
-usamljena i igraju se izdvojeno -opuštena, mala mišićna napetost
od nepoznate djece
-mišićna napetost

-ubrzan puls -bez ubrzanog pulsa

Fiziološka -šire zjenice -ne dolazi do proširenja zjenica
-povećana razina stresnih -niža razina stresnih hormona
hormona

- pretpostavlja se da se inhibirana djeca rañaju s nižim pragom za autonomno uzbuñivanje i

zato izbjegavaju nove, nepoznate situacije
- Caspi je ispitivao put inhibirane djece i uočio da ona po svim normama kasne

Grayev afektivno-motivacijski sustav

1. Bihevioralno-inhibicijski sustav (BIS)

-sustav izbjegavanja kazni
-septo-hipokampalno područje
-osjetljivost na signale kazne
-anksioznost-relaksacija

2. Bihevioralno-aktivacijski sustav (BAS)

-sustav pristupanja
-bazalni gangliji
-osjetljivost na signale nagrade
-impulsivnost (visoka-niska)

3. Sustav napad-bijeg (fight-flight)

-amigdale, hipotalamus (ljutnja, strah), agresivnost

- povezan s Eysenckovim crtama ličnosti (ekstraverzija, neuroticizam i psihoticizam)

- odnos je pomaknut za 300-450 :
- impulsivnost se javlja kod osoba s jako osjetljivim signalima za nagrade i kazne
(kod Eysecka su to neurotične i ekstrovertne osobe)
- emocionalno neosjetljive osobe (emocionalno stabilne i introvertirane osobe)
- anksioznost (neurotični introverti)
- relaksacija (emocionalno stabilni ekstraverti)
- anksiozni ljudi imaju povećanu osjetljivost na kazne ; impulzivne osobe pokazuju povećanu
osjetljivost na nagrade ; ekstraverti pokazuju povećanu osjetljivost na nagrade, a neurotičari
na kazne

2. ISTOČNJAČKA TRADICIJA (Pavlov, Teplov, Nebilitsin)

- stariji pristup utemeljen na uvjetovanju do kojeg dolazi zbog pojedinih karakteristika ANS-a

44
- Pavlov smatra da je osnova snaga eksitacije, tj. stupanj u kojem je reakcija moguća kada su
okolni podražaji relativno intenzivni – formalne karakteristike ANS-a su te po kojima se ljudi
razlikuju

Strelau(1983) – razlike izmeñu temperamenta i crta ličnosti

1. D e t e r m in a n t e r a z v o ja – t e m p e ra m e n t je b io lo šk i z a s n o v a n , d o k je lič n o s t
o b lik o v a n a s o c ija ln im p r o c e s im a , k a o što je n p r . s o c ija ln o u č e n je .
2. R a z v o jn i st a d iji – t e m p e r a m e n t s e p o ja v lju je v e ć u r a n o m d je t in js t v u , d o k s e
lič n o s t p o st e p e n o r a z v ija t ije k o m d je t in js t v a i n a s t a v lja s e m ije n ja t i u o d r a s lo j
d o b i.
3. S p e c if ič n o st s o b z ir o m n a v r s t u – t e m p e r a m e n t k a r a k t e r iz ir a s v e s is a v c e , d o k
s e lič n o s t o d n o s i s a m o n a lju d e .
4. P o n a š a jn e k a r a k t e r is t ik e - t e m p e r a m e n t s e o d n o s i n a fo r m a ln e k a r a k t e r is t ik e
k a o što su e n e r g ija ili b r z in a o d g o v a r a n ja , d o k s e lič n o s t o d n o s i n a s m is le n i
s a d r ž a j a k t iv n o s t i.
5. R e g u la t iv n e fu n k c ije – t e m p e r a m e n t m o d if ic ir a s p e c if ič n a p o n a ša n ja , d o k
lič n o s t im a c e n t r a ln u in t e g r a t iv n u fu n k c iju š t o o sig u r a v a k o n z is t e n t n o s t i d a je
o so b n i z n a č a j c ilju - u s m je r e n o j a k t iv n o s t i.

Strelau i Zawadzki(1995) – upitnik FCB-TI sa 6 dimenzija temperamenta

SKALE KARAKTERISTIKE TEMPERAMENTA

Živahnost Tendencija da se reagira brzo, održavajući visoki tempo
aktivnosti, brza promjena reakcija pri promjeni okolnosti
Perseverantnost Tendencija za nastavljanjem i ponavljanjem ponašanja nakon
prestanka djelovanja podražaja.
Senzorna osjetljivost Sposobnost reagiranja na senzorne podražaje niske stimulativne
vrijednosti.
Emocionalna reaktivnost Tendencija za reagiranjem na afektivne podražaje s visokom
emocionalnom osjetljivošću i niskom emocionalnom
dugotrajnošću.
Dugotrajnost Sposobnost adekvatnog reagiranja u situacijama koje zahtijevaju
dugotrajnu ili visoko stimulativnu aktivnost i toleranciju na
vanjsko podraživanje
Aktivnost Tendencija za poduzimanjem ponašanja koja su stimulativno
vrijedna ili omogućavaju snažnu stimulaciju iz okoline.
- posljednje 4 se odnose na energičnost u ponašanju te ih ne bi trebalo koristiti

45
Bates(2000) - temperament kao emocionalni konstrukt (pošto je sklonost odreñenim
emocijama povezana s temperamentom, ali i sklonost ulaženja u odreñene situacije)
- u interakciji s okolinom obilježja temperamenta nam omogućuju ulaz u transakciju
s okolinom, a vezan je uz motivaciju, regulaciju te emocije

O K O L I N A

AKTIVNOST

EMOCIJA

MOTIVACIJA
REGULACIJA

TEMPERAMENT

Obilježja koja razlikuju temperament, raspoloženje i emocionalne reakcije

R A Z L IK O V N A E M O C IO N A L N E RA SPO LO ŽEN JA TEM PERAM ENT
O B IL JE Ž J A R E A K C IJE

T ip e n tite ta
V rem en sk e
K a ra k te r is tik e
K o o r d in ir a n i d o g a ñ a j
k r a tk og tr a ja n ja
T r a ja n je u s e k u n d a m a , i l i d o k
je p r i s u t a n p o d r a ž a j
D u g o t r a jn o s t a n je
T r a ja n je u m in u ta m a d o d a n im a ,
in te n z ite t v a r ira , e p iz o d ič n a
k v a lite ta
D i s p o z i c i ja i l i c r t a
S t a b i l n o s t t i je k o m
p e r io d a o d n e k o lik o
m je s e c i d o v i š e
g o d in a ; a k tiv ira s e u
re le v a n tn o m k o n te k s tu

K o g n itiv n e
k o m p o n e n te
P o t r e b n a je n e k a k v a p r o c je n a ;
m o ž e b iti e le m e n ta rn a ili
a u to m a ts k a
U k l ju č u je p r o c e s e u p r a v l ja n ja O g ra n ič e n n a r a n i
e m o c i ja m a , a t r i b u c i je i o s t a l e r a z v o j, a l i s u
s lo ž e n e k o g n ic ije k o g n itiv n e
k o m p o n e n te c e n tr a ln e
z a t r a n s fo r m a c i ju
te m p e ra m e n ta u c rte
lič n o s ti

A n te c e d e n ti Z a v r s tu o p ć e n ito v a ž n i M o ž e b iti n a k n a d n i e fe k t R a z lik e u g e n o tip u i/ili

o d n o s i s o k o lin o m ili e m o c i o n a l n e r e a k c i je i l i is k u s tv u
p e r c e p c i je z n a č a jn i h r e z u l t i r a t i o s t a l i h jo š s l a b o
p r o m je n a u o k o lin i o b ja š n je n i h p r o c e s a

U l o g a s i t u a c i ja
U n iv e rz a ln o s t
n asp ram
in d iv id u a ln o s ti
O g r a n i č e n a n a o b i l je ž ja
e m o c i o n a l n o i z a z i v a ju ć e g
p o d r a ž a ja
U n iv e r z a ln e u d o g a ñ a n ju ,
m a n je p o o b l i k u
P o m a ž u o d r ž a v a n ju i l i
p r e k i d a n ju s t a n ja
O b i l je ž ja i u n i v e r z a l n o s t i i
in d iv id u a ln o s ti, in d iv id u a ln o s t
p r i u p r a v l ja n ju
K o m p le m e n ta r n o s t s
te m p e ra m e n to m p ri
u t je c a ju n a p o n a š a n je
K o n c e p tu a liz ir a n a k a o
v a r i ja b l a i n d i v i d u a l n i h
r a z l i k a : c r t e v a r i r a ju u
z a s i ć e n ju o d p o je d i n c a
d o p o je d i n c a

R a z v o jn a
s h v a ć a n ja
D i s t i n k t i v n e r e a k c i je s u
e v id e n tn e u p r v o j g o d in i
ž i v o t a z a n e k o l i k o e m o c i ja , a
u d ru g o j i tr e ć o j g o d in i z a
o s ta le
R i je t k o i s t r a ž i v a n o ; z a C r t e p o s t a ju
r a s p o l o ž e n ja s e o č e k u je d a d u ž e o rg a n iz ir a n e i s ta b iln e
t r a ju k a k o s e r a z v i ja ju k o g n i t i v n i p oče v ši o d p rve
k a p a c ite ti g o d in e ; r e la tiv n i
p o l o ž a j n a p o je d i n o j
c rti m o ž e s e
p r o m i je n i t i t i je k o m
r a z v o ja
46
Razine analize temperamenta

1. Genetička razina
- h2=Vg/Vp
koeficijent heritabilnosti (udio genetske varijance u ukupnoj fenotipskoj
varijanci) ; max. vrijednost je 1
- stabilna je i nepromjenjiva mjera samo kada se odnosi na uzorak, inače nije jer ovisi
o dobi, spolu i fenotipskoj varijanci
- što je Vp manje, koeficijent je veći
- s povećanjem dobi sve je veći utjecaj genetskih faktora, a ne okoline
- razlikujemo 2 tipa okoline : zajednička(ono što dijelimo s pripadnicima svoje vrste) i
nezajednička(ono što je specifično za pojedinca)
- kod okolinskih faktora presudna je nezajednička okolina
- Goldsmith(1993) – sličnost jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca –

IBQ SKALE JEDNOJAJČANI DVOJAJČANI BLIZANCI

BLIZANCI
Razina aktivnosti 0.69 0.35
Strah (osjećaj stresa i
ponašajna inhibicija na nove i 0.67 0.43
prijeteće podražaje
Iritabilnost na druge ljude,
osjećaj stresa na ograničenja i 0.71 0.29
frustracije
Pozitivni afekt i pristupanje
(smijanje) 0.72 0.66
Sposobnost smirivanja 0.69 0.71
Trajanje orijentacije 0.76 0.57

- udio genetskih faktora veći je kod negativnih faktora temperamenta, dok su pozitivni aspekti
gotovo potpuno pod utjecajem okoline
2. Fiziološka razina
3. Kognitivno-reprezentacijska razina
4. Individualno-ponašajna razina
5. Interpersonalno-interakcijska razina
6. Kulturalna razina

12. Razvoj emocija

Učenje emocija

Watson - strah, ljutnja (bijesa) i ljubav (privrženost) kod trogodišnje djece; X, Y i Z emocije
-emocije su uroñene reakcije koje se pojavljuju pri odreñenom podražaju i djeluju kao smetnja
organiziranom ponašanju (strah-snažan zvuk, iznenadni gubitak podloge; ljutnja-sprječavanje
tjelesnih pokreta; ljubav-tapšanje, glañenje, ljuljanje)
-od 1918. izvodi istraživanja stjecanja i gubljenja emocionalnih odgovora kod djece

Harlow i Stagner (1933)

- u osnovi emocija nalaze se bezuvjetni afektivni odgovori, a emocije nastaju kroz proces
uvjetovanja tih odgovora. Posljedica je modifikacija bezuvjetnog afektivnog stanja, i to na
dva načina:
1. povećava se rang podražaja koji može izazvati emocije (generalizacija),

47
2. snaga originalnog odgovora se smanjuje.
-nasljeñuju se četiri osnovna emocionalna tona: ugoda, neugoda, uzbuñenost, depresija

Millenson (1967)
1. Strah (anksioznost) – negativno potkrepljenje
2. Ljutnja – prekid pozitivnog potkrepljenja
3. Radost – pozitivno potkrepljenje ili prekid negativnog

Vremenski slijed javljanja emocija

Bridges (1932)
1. Do trećeg tjedna – opće uzbuñenje
2. Nakon trećeg tjedna – ugodno i neugodno uzbuñenje
3. Izmeñu 3. i 4. mjeseca – ljutnja
4. Izmeñu 5. i 6. mjeseca – odvratnost
5. Izmeñu 7. i 8. mjeseca – strah
6. Oko 14. mjeseca – bijes
7. Oko 18. mjeseca – ljubomora i zavis
8. Izmeñu 12. i 24. mjeseca – naklonost prema drugima (najprije prema odraslima, zatim
i prema djeci)
9. Oko 2. godine djeca pokazuju većinu emocija koje su karakteristične i za odrasle

Emocije se razvijaju prema sljedećim pravilima:

1. različite emocije postepeno se razvijaju iz općeg uzbuñenja,
2. različite situacije ili podražaji pobuñuju različite emocionalne reakcije u svakoj dobi,
3. razvoj spoznajnih i motoričkih sposobnosti utječe na oblik pojedine emocije.

Suvremeni pristupi razvoju emocija

Osnovne pretpostavke (Campos i Barrett, 1984)
1. Postoji nepromjenjiva osnova afektivnog kontinuiteta kroz cijeli život,
2. Veza izmeñu emocionalne ekspresije i emocionalnog doživljavanja mijenja se tijekom
razvoja ,
3. Suočavanje s emocijama mijenja se tijekom razvoja,
4. Složenost emocija mijenja se tijekom razvoja,
5. Prijemljivost na emocionalnu ekspresiju drugih osoba mijenja se tijekom razvoja.

Teorijski pristupi razvoju emocija

1. Teorija o diferencijaciji - novoroñenče pri roñenju ima dva emocionalna stanja (ili
jedno bipolarno); negativno (stanje stresa) i pozitivno. Druge emocije postepeno
nastaju diferencijacijom iz tih dvaju stanja, pri čemu su hedonski ton i uzbuñenje
nužne dimenzije po kojima se emocije kasnije diferenciraju; biološki i socijalizacijski
faktori diferencijacije
2. Teorija o diferencijalnim (primarnim) emocijama – emocije su biološki
preprogramirane u specifičnom obliku, postoje već pri roñenju, iako se ne moraju
odmah pojaviti; slijed javljanja pojedinih emocija je takoñer programiran i one se
javljaju u skladu s time kada su djetetu potrebne
3. Dinamička sistemska teorija - ne postoje uroñeni neuropsihološki programi niti
nekakav sržni aspekt emocija kao što su facijalne ekspresije; umjesto toga, brojne
genetički derivirane komponente postaju postepeno organizirane u uzorke interakcija;
diferencijacija od općih prema specifičnim strukturama; diferencijacija se dogaña u
funkciji sazrijevanja, socijalizacije i kognitivnog razvoja.

48
13. Raspoloženja

Raspoloženje je difuzno afektivno stanje koje se najčešće doživljava kao promjena u

subjektivnom doživljaju, niskog je intenziteta, dužeg trajanja i često nastaje bez očiglednog
uzroka (Scherer, 2000).
U sklopu afektivnih fenomena razlikujemo:
• afektivna stanja - promjenjiva, iskustveni doživljaj, ograničeno trajanje
- emocije i raspoloženja
• afektivne crte - stabilna stanja koja ne doživljavamo
- uže afektivne crte (uobičajena čestina, intenzitet i razina afektivnog stanja)
- temperament ( odreñuje kakva će biti afektivna stanja kroz duže
vremenske periode)
- difuzno afektivno stanje koje se najčešće doživljava kao promjena u subjektivnom
doživljaju, niskog je intenziteta, dužeg trajanja i nema jasnog uzroka (emocije imaju jasan
uzrok) - do promjena u raspoloženju može doći i zbog hormonalnoh promjena
- neki autori smatraju da su raspoloženja «male emocije» tj. da se razlikuju samo kvantitativno
od emocija (imaju manji intenzitet i dužeg su trajanja), iako je uspostavljeno da se radi o 2
kvalitativno i kvalitetno različita stanja zbog drugačijeg efekta na ponašanje – emocije dovode
do kratkotrajnog prekida aktvnosti dok raspoloženja ne; ona suptilno djeluju na naše
reagiranje tj. na vjerovatnist reagiranja (kognitivno ponašanje, percepcija, soc. ponašanje).

- smatra se da su raspoloženja pogodnija za istraživanja zbog:

1. raspoloženja su češća (kontinuirani afektivni tok kojeg smo povremeno svjesni), dok
se emocije javljaju rijetko
2. raspoloženja su obuhvatniji fenomen od emocija koje su ograničene i ima ih 10;
raspoloženja obuhvačaju puno više stanja koja nisu samo hedonska (uomor,
pospanost)

Sličnosti izmeñu raspoloženja i emocija:

1. Doživljajni su fenomeni (za razliku od crta ličnosti, inteligencije)– sadrže afekt koji je
primarno evaluativne prirode
za doživljajnu komponentu odgovoran je afekt kao
najprimitivniji oblik koji razilkuje samo hedonski ton (+/-) i intenzitet
2. I emocije i raspoloženja su promjenjiva afektivna stanja
3. Manifestiraju se u ponašanju – imaju izražajnu komponentu (facijalne expresije kod
raspoloženja su blaže, držanje tijela, geste, visina i brzina govora u blažem obliku)
4. Imaju fiziološku osnovu – ali ona nije u potpunosti jednaka (emocije su povezane sa
autonomnim živčanim susutavom, a raspoloženja sa hormonalnim i imunološkim
sustavom)

Razlike izmeñu emocija i raspoloženja:

1. Trajanje
- iako postoje odstupanja, raspoloženja u prosjeku traju duže nego emocije. Emocije
obično traju nekoliko sekundi ili minuta, dok raspoloženja mogu trajati satima, danima ili
čak tjednima.
- ovaj odnos nije apsolutan jer postoje emocije koje su dugotrajne (ljubomora, ljubav,
osveta) što obično potječe iz kontinuirane interakcije sa odreñenim objektom; tu su i
patološke emocije (anksioznost, depresivnost)
2. Vremenski uzorak
- emocije su epizodične, a raspoloženja kontinuirana; emocije imaju svoj početak, vrhunac

49
i kraj, a raspoloženja doživljavamo kao promjene u intenzitetu i kvaliteti - raspoloženja su
kontinuirana, ali nije kontrolirana svjesna komponenta (nije obraćena pažnja)
- glavni tipovi raspoloženja s obzirom na pažnju:
 Nowlis i Nowlis (1956) – svjesna raspoloženja
kontinuirano su prisutna, a mi
ponekad obratimo pažnju na njih; nesvjesna
intervenirajuće varijable koje
nesvjesno povečavaju ili smanjuju vjerovatnost reagiranja
 Jacobsen (1957) – normalna i patološka (stupanj u kojem je osoba svjesna
uzroka svojeg raspoloženja; raspoloženja su produkti inhibiranja emocija tako
da obrambeni mehanizmi raspršuju emociju da ne doñe do jake emoc. reakcije)
 Isen (1990) – raspoloženja regulirana automatskim (nenamjerni i neovisni od
nas) i kontroliranim kognitivnim procesima (pr. ako smo dobro raspoloženi,
radimo na tome da ga zadržimo)
 Morris (1992) – raspoloženje kao lik i pozadina; kada smo svjesni raspoloženja
ono je lik, a kada ne obraćamo pažnju onda je pozadina; svjesni smo kada
dolazi do promjena u raspoloženju na bolje ili lošije .
 Navedene dihotomije odražavaju temeljnu činjenicu da raspoloženje može biti
u centru ili izvan središta naše pažnje
3. Intenzitet
- emocije su jačeg intenziteta od raspoloženja, ali taj odnos nije apsolutan
o Panksepp (1994) - raspoloženja možemo shvatiti kao nisku razinu toničnog
uzbuñenja unutar trenutno aktivnih afektivnih sustava, a emocije kao brzo
djelujuće i intenzivno uzbuñenje u tim istim sustavima.
- visoko uzbuñenje inhibira ostale afektivne sustave, dok nisko do umjereno
uzbuñenje dopušta istovremenu aktivnost drugih sustava, što dovodi do
postojanja većeg broja različitih raspoloženja u usporedbi s ograničenim
brojem primarnih emocija.
4. Ritmičnost
- emocije nisu ritmične već su vezane uz nepredvidljive podražaje tj. nema vremenske
pravilnosti - raspoloženja bilježe vremensku pravilnost zbog različitih faktora u dnevnom
rasporedu, metaboličkih ritmova (tjelesna temp. ili cirkadijurni ritam)
- negativna su raspoloženja slična emocijama tj. neritmična dok su pozitivna ritmičnija
- pozitivna raspoloženja bilježe izuzetno pravilan dnevni ritam (rastu prema sredini dana,
a potom opada) sličan ritmu spavanja i budnosti; jak je i tjedni ritam (nedeljom i
početkom tjedna raspoloženje je lošije, a čet. i petkom se poboljšava zbog antivipacijskog
karaktera tj. zbog onoga što sljedi )
- negativno raspoloženje veže se uz mjesečni ritam (menst. ciklus kod žena) i sezonske
varijacije (sezonsko afektivni poremečaj zbog manjka dnevnog svjetla u listopadu i
studenom)
- pozitivno i negativnog raspoloženja komponente su širih biobihevioralnih sustava:
pozitivno je raspoloženje dio Bihevioralnog Aktivacijskog Sustava (BAS), a negativno dio
Bihevioralnog Inhibicijskog Sustava (BIS). BAS je primarno povezan s ugodnim i
nagrañujućim podražajima, a BIS s izbjegavanjem bolnih i neugodnih podražaja -
pozitivno i negativno raspoloženje povezani su s različitim tipovima dogañaja. Negativno
raspoloženje posebno je osjetljivo na bolne i neugodne podražaje, te podražaje koji
signaliziraju opasnost. Oni se, slično kao i podražaji koji izazivaju emocije, javljaju u
nepravilnim vremenskim intervalima, te je zbog toga negativno raspoloženje po svojoj
prirodi reaktivno, odnosno ne pokazuje pravilnu vremensku cikličnost. BAS ima funkciju
osigurati organizmu neophodne resurse (npr. hrana, društvo, seksualna aktivnost), a
ponašanja kojima se to ostvaruje nisu toliko reaktivna i vezana za trenutne situacijske
okolnosti kao što je to slučaj kod BIS-a. Npr. iako je za preživljavanje organizma nužno
uzimanje odreñene količine hrane, precizan raspored jedenja ne mora biti strogo unaprijed

50
odreñen. Dovoljno je da se ponašanja približavanja povezana s ovim sustavom u većoj
mjeri manifestiraju onda kada postoji veća vjerojatnost za dolaženje do nagrañujućih
podražaja, odnosno u manjoj mjeri onda kada je ta vjerojatnost niska. S tim u skladu, ta
ponašanja kao i s njima povezane varijacije u pozitivnom raspoloženju pokazuju snažan i
sistematičan ciklički trend.
5. Uzročnost
- emocije imaju jasan uzrok, do je kod raspoloženja uzročnost manje jasna, ososbito kod
pozitivnih raspoloženja; raspoloženja mogu biti uzrokovana različitim situacijama
(kognitivnim procesima, vrem. uvjetima, biokemijske promjene...) što predstavlja
problem kod istraživanja.
6. Cjelovitost
- emocije obuhvaćaju specifičan afektivni doživljaj, dok raspoloženja cjelokupno
afektivno stanje
- raspoloženja obuhvaćaju i sva afektivna stanja koja odražavaju umjerenu razinu
primarnih emocija (pr. razdražljivost, nervozno, napeto, vedro)
- svakodnevno doživljavamo i stanja niske aktivacije (umor, smirenost) koja označavaju
stanje odsustva emocija, obuhvaćaju i stanja koja se ne odnose na primarne emocije (stres,
uznemirenost)
7. Usmjerenost
- emocije su uvjek izrazito specifično usmjerene prema nekom objektu i ne traju dugo,
dok su raspoloženja difuzna (nenamjerna)
Frijda i sur (1991)-raspoloženje je afektivno stanje koje se ne odnosi na objekt
Isen (1987)- prožimajuća, globalna i generalizirana afektivna stanja koja utječu na
dogañaje koji su prividno nezavisni od afekata
8. Regulacija
- emocije su regulirane od posebnih mehanizama kao što su: izbor situacije, promjena
situacije, promjene u smjeru pažnje, kognitivna procjena, modulacija emoc. odgovora
- raspoloženja nemaju specifičan oblik pa ih se niti ne može regulirati kao i emocije;
regulaciju raspoloženja koristimo kako bi promjenili subjektivni afektivni dogañaj, a ne
vanjske okolnosti, veže se samo uz doživjajnu komponentu, dok su kod emocija sve
komponente podložne regulaciji
- osnovna je pretpostavka da su ljudi motivirani da se osjećaju dobro, tj. da će postići i
održati poz. raspoloženje
- proces regulacije raspoloženja je kontinuiran
kibernetički model kontrole – koji
uključuje negativnu petlju usmjerenu redukciji razlike; osobe imaju željeno raspoloženje
koje žele ostvariti te svoja trenutna stanja usporeñuju sa njime; kada se u stanovi razlika
izmeñu ternutnog i željenog stanja aktiviraju se različiti kognitivni i ponašajni regulatorni
mehanizmi kojima je cilj smanjiti tu razliku
9. Signalna funkcija
- emocije signaliziraju važnost na temelju trenutnog odnosa organizma i situacije; daju
informaciju o našoj trenutnoj transakciji sa nekim važnim aspektom okoline i o našem
položaju u odnosu na njega
- raspoloženja nas informiraju o općem stanju organizma, govori nam da li su naši resursi
adekvatni zahtjevima okoline i ovisno o tome dobivamo globalna, difuzna i nespecifična
raspoloženja koja sumiraju status velikog broja resursa potrebnih za efikasno suočavanje
sa okolinom.

51
Tablica 1. Razlike izmeñu emocija i raspoloženja

OBILJEŽJA EMOCIJE RASPOLOŽENJA

TRAJANJE KRAĆE DUŽE
VREMENSKI UZORAK EPIZODIČNE KONTINUIRANA
INTENZITET JAK SLAB
RITMIČNOST NERITMIČNE POZITIVNA: JAKA
NEGATIVNA: SLABA
UZROČNOST POZITIVNA: NEJASNA
JASNA NEGATIVNA: DJELOMIČNO
JASNA
CJELOVITOST SPECIFIČAN AFEKTIVNI CJELOKUPNO AFEKTIVNO
DOŽIVLJAJ STANJE
USMJERENOST IZRAZITO SPECIFIČNA DIFUZNA
REGULACIJA SPECIFIČNI MEHANIZMI KONTINUIRANI PROCES;
KIBERNETIČKI MODEL
SIGNALNA FUNKCIJA TRENUTNI ODNOS SINTETIČKA INFORMACIJA O
ORGANIZMA I SITUACIJE CJELOKUPNOM STANJU
ORGANIZMA

Emocije mogu nastati iz raspoloženja, tj. raspoloženja mijenjaju vjerovatnost javljanja

emocija (pr. ako ljutnja nastane iz razdražljivosti, ona je intenzivna i teško ju je kontrolirati) i
dovode do korespodentnih emocija
medijatorski efekt; kod nekorespodentnih emocija
dolazi do inhibicje.Emocije mogu nastati kumulativnim efektom raspoloženja tj. više
istovrsnih raspoloženja može kulminirati snažnijom emocijom (Izard).

14. Teorije raspoloženja

Jacobsen – psihodinamska teorija; raspoloženja su rezultat djelovanja zaštitnih mehanizama
ega (čuva od ida) kako nebi preintenzivno reagirali. Obrambeni mehanizmi raspršuju
katetičku energiju (angažirana prema 1. predmetu) pri čemu dolazi do dugotrajnijeg, manje
intenzivnog raspoloženja
Isen – kognitivna teorija; raspoloženje je rezultat aktualnih kognitivnih procesa; počinje s
dogañajem koji ima hedonsku vrijednost, ovisno o tome da li je vrijednost visoka ili niska
dolazi do emocije ili raspoloženja; tvrdi da je moguće istovremeno izazvati emociju i
raspoloženje s obzirom da oni koriste različite biokemijske procese; raspoloženje je moguće
je moguće održavati putem dosječanja trenutaka koji su istog hedonskog tona; raspoloženja
inicijalno nastaju odreñenim dogañajem, ali su dugotrajna zbog kognitivnih efekata.
Zajonc – raspoloženja nastaju kada podražaji znatno niže hedonske važnosti aktiviraju
subjektivne komponente afekta, ali bez istovremenog aktiviranja kognitivnog sustava;
-raspoloženja mogu biti izazvana dogañajima na koje ne obraćamo pažnju jer je ona
usmjerena prema tekućim kognitivnim zahtjevima;
-raspoloženja mogu nastati i tako što afektivni sustav može kontrolirati dosjećanje materijala
iz pamćenja.

Dvofaktorske teorije emocija(uzbuñenje+kognicija)

- za nastanak emocija nužno je i uzbuñenje i kognicija

- ako je fiziološko uzbuñenje izazvano bez uzroka dolazi do raspoloženja
- difuzno, prožimajuće i neintenzivno afektivno stanje može nastati unutar okolnosti koje
previñaju sve navedne teorije
- zajedničko svim teorijama je nepostojanje kognitivne procjene ili označavanja uzroka
vlastitih afektivnih stanja.

52
 1. Morris (1992; 2000) - raspoloženja služe kao informacije u samoregulacijskom
sustavu: loše raspoloženje signalizira neki deficit, dok dobro raspoloženje sugerira
zadovoljavajuće stanje stvari.Raspoloženja su globalna i difuzna jer ona sumiraju
status velikog broja resursa potrebnih za efikasno suočavanje s okolinom (npr. fizička
energija, ostale osobe, osjećaj samoefikasnosti).

2. Batson (1992) – tri vrste afektivnih stanja:

a) Afekt – u odnosu na emocije i raspoloženja najopćenitiji, filogenetski i
ontogenetski najprimitivniji. On ima ton (ili valenciju) i intenzitet (jak ili slab).
Afekt se pokazuje u preferencijama; informira organizam o stanju stvari koje
imaju vrijednost više nego neke druge. Promjene od manje prema više
vrednovanom stanju praćene su pozitivnim afektom, a obrnuto negativnim.
b) Raspoloženja – specifičan tip afektivnog stanja. Imaju hedonski ton i intenzitet,
ali i više ili manje dobro formiran skup vjerovanja o tome postoji li u budućnosti
vjerojatnost doživljavanja ugode ili boli, pozitivnog ili negativnog afekta.
Raspoloženja imaju funkciju informiranja organizma o vjerojatnosti da će se
postići ugoda ili bol iz budućih interakcija s fizičkom i socijalnom okolinom.
c) Emocije - specifičan tip afektivnog stanja. Imaju hedonski ton i intenzitet.
Odražavaju postojanje specifičnog cilja ili percipiranu promjenu u nečijem
odnosu sa specifičnim ciljem u sadašnjosti.

3. Thayer (1989) – raspoloženja su biološki važna jer opskrbljuju organizam sa dvije

vrste informacija:
a) Informacije o spremnosti na akciju ili o potrebi za odmorom i oporavkom
(osjećaj energije i umora) - energetsko uzbuñenje. Ovaj sustav ide od motornog
mirovanja do visoke razine aktivacije i usko je povezan sa snažnom motornom
aktivnošću. Vjerojatno je u osnovi ciklusa budnosti i spavanja.
b) Informacije o opasnosti i sigurnosti - napetost
- ova dva sustava raspoloženja uključuju simultanu interakciju brojnih mehanizama
koji reguliraju tjelesno uzbuñenje, a uključuju različitu aktivnost na biokemijskoj i
staničnoj razini, aktivaciju različitih subsustava mozga i svjesno doživljavanje.

4. Nesse (1991) – evolucionističko objašnjenje raspoloženja; kapacitet za raspoloženje

oblikovan je prirodnom selekcijom.
- funkcija raspoloženja - komunicira potrebu za pomaganjem, pojedinčev rang u grupi,
te regulira mjesto i vrijeme ulaganja resursa sa obzirom na okolinsku varijablau
(regulira raspoloženja je percipirana povoljnost trenutnih okolnosti)

Izvori raspoloženja

1. Dogañaji koji izazivaju emocije, a raspoloženja se javljaju nakon njih kao rezidualna
stanja :
a. Transfer ekscitacije (Zillman) - Kada prestane djelovanje nekog podražaja koji je
izazvao emociju, dolazi do polaganog opadanja ekscitacije. Ako se prije potpunog
nestanka ekscitacije pojavi novi podražaj koji može izazvati neko afektivno stanje,
dolazi do transfera preostale ekscitacije i ojačavanja odgovora na novi podražaj.
Time se izaziva afektivno stanje koje je difuzno, prožimajuće i generalizirano,
odnosno vrlo slično raspoloženju. Rezultirajuće raspoloženje ne mora biti istog
hedonskog tona kao i emocija koja mu je prethodila.

b. Teorija o suprotnim procesima (Solomon) - mozak nastoji izbjeći ekstremna

53
 emocionalna uzbuñenja, te nastoji održati neko bazično afektivno stanje. Ta se
regulacija ostvaruje na taj način da pri doživljavanju nekog afektivnog stanja
dolazi do suprotnog podraživanja, čija je tipična posljedica nisko intenzitetno
afektivno stanje, hedonski suprotno od prvotnog doživljaja

2. Inhibicija emocionalnih odgovora (Jacobsen) - ispitanici koji tokom gledanja filma

facijalnom muskulaturom izražavaju afektivno stanje nekompatibilno s emocionalnim
sadržajem filma nakon gledanja filma doživljavaju generalizirano negativno afektivno
stanje. Ta pojava nije opažena na ispitanicima koji su facijalnom muskulaturom
izražavali afektivno stanje kompatibilno s afektivnim tonom filma.

3. Blagi pozitivni i negativni dogañaji – u umjerenim su korelacijama s pozitivnim i

negativnim raspoloženjem, ali samo unutar istog dana. Pozitivnom raspoloženju
naročito doprinose socijalna i tjelesna aktivnost, a negativnom zdravstveni problemi i
poremećeni socijalni odnosi.

4. Endogeni faktori :
- Depresija i manija : poremećaj biogenih amina (katekolaminska hipoteza); depresija
je povezana sa smanjenjem mozgovnih amina, a manija s povećanjem.
Razina biogenih amina nije uvijek niska kod depresije, odnosno visoka kod manije.
- Kortizol : povećana razina i varijabilnost kod anksioznosti i depresije.
- Endogeni opijati : depresija je rezultat deficita u razini endogenih opijata, a manija
njihove povećane razine.
- Neurobiološki izvori svakodnevnog raspoloženja :
-slaba evidencija da je raspoloženje kod normalnih ispitanika povezano s
kortizolom
-znatno bolja evidencija za endogene opijate, pogotovo kod umjerenih i nisko
intenzivnih raspoloženja.
- izmeñu normalnog i patološkog raspoloženja postoje i neke kvalitativne, a ne samo
kvantitativne razlike, pri čemu su opijati najizgledniji kandidat za regulaciju
normalnog raspoloženja, a biogeni amini za regulaciju patološkog.

5. Klimatske varijable i raspoloženje

Jedan dio te veze može se objasniti uparivanjem vremena s hedonski relevatnim
podražajima. Klimatske varijable izazivaju neke endogene promjene koje direktno
utječu na raspoloženja (npr. ionizacija zraka)
Negativna ionizacija povećava uzbuñenje, a ono utječe i na interpretaciju situacije i na
raspoloženje; pozitivna ionizacija dovodi do negativnog raspoloženja, meñutim, kod
nekih ispitanika smanjuje uzbuñenje, a kod nekih ga povećava.

54
15. Raspoloženje i kognitivno funkcioniranje
1. Dosjećanje u zavisnosti od sličnosti raspoloženja u situaciji učenja i reprodukcije
(mood-dependent retrieval)

- dosjećanje bi trebalo biti bolje u situacijama gdje je raspoloženje i dosjećanje isto -

slično Tulvingovu principu specifičnosti kodiranja s obzirom da su znakovi za doziv bolji
- daje najkonzistentnije nalaze, ali ima veliku heurističku vrjednost
- prvi su ovu hiptezu potvrdili Bower i Gillian
ispitanici su učili zadani materijal tužni
ili sretni te su se toga trebali dosjećati; bolje je dosjećanje u sličnim raspoloženjima u fazi
učenja i dosjećanja.

Tablica 1. Nacrt istraživanja kojim se ispituje pamćenje u zavisnosti od sličnosti

raspoloženja u situaciji učenja i reprodukcije

Emocionalno stanje pri Emocionalno stanje pri Predviñeno dosjećanje

učenju dosjećanju
RADOSNO RADOSNO DOBRO
RADOSNO TUŽNO LOŠE
TUŽNO RADOSNO LOŠE
TUŽNO TUŽNO DOBRO
Ovaj se efekt češće opaža ako su ispunjeni
sljedeći uvjeti:
1. Inducirana raspoloženja moraju biti
dovoljno jaka
2. Sličnost oba uvjeta mora biti vrlo velika
3. Rijetko se opaža u testovima
prepoznavanja ili kod strogo označenih
testova dosjećanja
4. Najčešće se javlja kod autobiografskog
pamćenja
- objašnjenje daje Tulving gledajući na emoc. stanja kao kontekst kojeg pamtimo pri učenju; u
fazi dosječanja znakovi za doziv su bolji ako se raspoloženja poklapaju
- Teorijska objašnjenja u skladu sa Bowerovom teorijom mreže:
 emocije i raspoloženja su čvorovi u semantičkoj mreži i imaju veliki broj veza
sa idejama, fiziološkim sustavom, dogañajima i izražajnim ponašanjima
 sadržaj vezan uz emocije spremaju se u te mreže
 misli se javljaju zbog aktivacije čvorova u mreži
 čvorovi mogu biti aktivirani vanjskim ili unutarnjim podražajima
 aktivacija se širi na vanjske čvorove
 trenutni sadržaj naših misli je mreža trenutno aktivnih čvorića
- Isen smatra da je pozitivno raspoloženje kod svih kognitivnih procesa dovodi do boljeg
efekta na pamčenje od negativnog pošto ono bolje integrira materijal tj. povezuje sa starim
znanjem
podloga ove strukturalne teorije je Crickov i Lockhartov pristup o različitim
nivoima procesiranja pri čemu se informacije obrañene na dubljoj razini bolje povezuju sa
ostatkom sadržaja u pamčenju (bolja elaboriranost); pretpostavlja se da poz. raspoloženje
dovodi do bolje povezanosti sa ostalim sadržajem, dok se informacije pri negativnom
raspoloženju obrañuju izolirano na nižoj razini.
- Teorija anksioznosti (Ellis)
kapacitet pažnje se troši više na razmišljanje o vlastitom

55
emoc. stanju dako da se manje pažnje posvečuje samom zadatku

2. utjecaj kongruentnosti raspoloženja i hedonskog tona materijala koji se uči na

efikasnost učenja (mood-congruent learning)

- ako učimo pozitivno obojene riječi, bolje ćemo ih upamtiti ako smo dobro raspoloženi i
obrnuto
- Bower i sur. su kod ispitanika izazvali 3 vrste raspoloženja (ljutnja, tuga, sreća), a zatim su
im pročitali 36 hipotetskih situacija koje su odgovarale raspoloženjima, te su se kasnioje
trebali dosječati naslova
poz. raspoloženje dovodi do boljeg pamčenja materijala poz.
hedonskog tona, ali nešto manje neg. hedonskog tona u neg. raspoloženju.

Tablica 2. Nacrt istraživanja kojim se ispituje pamćenje u zavisnosti od podudarnosti

raspoloženja i hedonskog tona materijala koji se uči

Emocionalno stanje pri Hedonski ton materijala Predviñeno dosjećanje

učenju koji se uči
RADOSNO RADOSTAN DOBRO
RADOSNO TUŽAN LOŠE
TUŽNO RADOSTAN LOŠE
TUŽNO TUŽAN DOBRO

- ovaj se efekt javlja i kod socjalne preferencije

što je istraživao Swan i sur. na depresivnim i
nedepresivnim ispitanicima; dana su im 3 lažna
izvještaja u kojima su ih drugi procjenjivali
kao neg, poz., ili neutralne; na upit s kojom bi
se rañe upoznali, depresivni su uglavnom
odgovarali da bi se upoznali sa negativim
evaluatorom, a nedepresivni sa pozitivnim

depresivne osobe koriste mehanizme koji če im
pomoći da održe svoje depresivno stanje

3. Utjecaj intenziteta raspoloženja na efikasnost pamćenja

- porast intenziteta poz. raspoloženja dovodi do boljeg pamčenja poz. hedonskog materijala;
porast intenziteta neg. raspoloženja dovodi do slabijeg pamčenja materijala s neg. hedonskim
tonom.

4. Utjecaj emocija na pamćenje

- slabo istraživano zbog etičkih razloga
- Freud tvrdi da ljudi nastoje potisnuti traumatske dogañaje, s tim je u skladu istraživanje
Loftusa koja je bankarskim službenicima prikazivala snimku pljačke banke; jednoj grupi je
prikazana scena sa ubojstvom dječaka, a drugoj ne
osobe koje nisu gledali verziju
saubojstvom bolje su se dosječali prizore u odnosu na drugu skupinu; neki smatraju da do
potiskivanja dolazi zbog povečane razine uzbuñenja

56
 - Easterbrook
visoko uzbuñenje sužava pažnju što
onemogućava pamćenje detalja, dok se nisko uzbuñenje
dovodi do nemotiviranosti (Yerkes - Dodsonov zakon)

pamćenje je najbolje pri optimalnoj razini uzbuñenja

5. Utjecaj raspoloženja na percepciju

- bolja percepcija u poz. raspoloženju («svijet je ljepši»)
- Postman i Brown
utjecaj raspoloženja na percepciju putem simboličkih
podražaja; ispitanike su doveli u stanje poz. ili neg. raspoloženja nakon čega su im
prezentirane riječi povezane se uspjehom i neuspjehom; prag prepoznavanja bio je
veći za one riječi koje su bile u skladu sa raspoloženjem
- Isen je istraživala percepciju objekata i dogañaja
osobe su u trgovačkom centru
dobivale promotivne poklone, dok druga grupa nije; na izlazu su im postavljali
pitanja o tom da li su zadovoljni svojim autom; osobe koje su dobile poklon bile su
bolje raspoložene i zadovoljnije svojim autom
- Percepcija budućih dogañaja – poz. raspoloženje dovodi do optimizma, a neg. do
pesimizma. Johnson i Tversky
3 grupe ispitanika dobile su text u kojima su
opisani različiti uzroci smrti (leukemija, požar, ubojstvo); akon toga su ispunjavali
upitnik percepcije rizika (pr. koliko ste zabrinuti da čete umrijeti od leukemije) s
ciljnim pitanjima vezanim sa uzrokom smrti iz priče
dolazi do generaliziranog
efekta negativnog raspoloženja
- Procjena općeg zadovoljstva – Shwartz
1. grupi ispitanika je rečeno da bi se
mogli loše osjećati zbog uvjeta okoline, a 2. grupi su samo rekli da se loše osječaju
bez objašnjenja; pri samoprocjeni kod onih koji imaju objašnjenje gubi se efekt neg.
raspoloženja pošto svoje stanje pripisuju okolnostima
- Percepcija drugih ljudi – Izard
inducirao je kod ispitanika poz. ili neg.
raspoloženje, a ZV je bila rješavanje binolularnog rivaliteta (prikazi radosti ili
ljutnje, interpersonalne scene prijateljstva i neprijateljstva); negativno raspoloženi
ljudi vide više ljutih izraza lica i neprijateljstva i obrnuto; vidi se ono konvergentno
sa raspoloženjem
- Percepcija sebe – induciaralo se raspoloženje , a osobe su procjenjivale sebe; poz.
raspoloženje dovodi do bolje percepcije svog ponašanja; depresivno raspoloženje
dovodi do depresivnih globalnih kauzalnih atribucija; kod poz. raspoloženja dolazi
do externalnih, specifičnih i nespecifičnih kauzalnih atribucija. Depresivne osobe
imaju točniju percepciju realnosti od poz. raspoloženih koji imaju iluziju kontrole;za
mentalno zdravlje potrebno je imati pozitivnu distorziju realnosti u odreñenim
granicama

- teorijska objašnjenja su u skladu s Bowerovom teorijom mreže :

1.Emocije i raspoloženja su jedinice ili čvorovi u semantičkoj mreži i imaju veliki broj
veza s idejama, fiziološkim sustavom, dogañajima i izražajnim ponašanjem.
2.Sadržaj koji je u vezi s emocijama ili raspoloženjem sprema se u takve mreže.
3.Misli se javljaju zbog aktivacije čvorova u semantičkoj mreži.
4.Čvorovi mogu biti aktivirani ili vanjskim ili unutarnjim podražajima.
5.Aktivacija iz aktiviranog čvora širi se na susjedne čvorove. Npr. aktivacija emocije
tuge dovodi do aktivacije ostalih doživljaja koji su s njom povezani, kao što su osjećaj
bezvrijednosti, beznadežnosti i slično
6.Trenutni sadržaj naših misli je zapravo mreža trenutno aktiviranih čvorova.

57
16. Raspoloženje i socijalno ponašanje

Raspoloženje i pomaganje (altruizam)

- brojni eksperimenti, izvedeni na različitim grupama ispitanika, koristeći različite nacrte
istraživanja i načine izazivanja pozitivnog raspoloženja, te tipova situacija u kojima nekome
treba pomoći, pokazuju da su ljudi koji se osjećaju dobro, uspješno i sretno više spremni
nekome pomoći nego ljudi koji nisu u takvom stanju.
- kod negativnog raspoloženja situacija je puno složenija; ono ponekad dovodi do pomaganja,
a ponekad ne dovodi, odnosno može dovesti i do smanjenja pomaganja u odnosu na kontrolnu
grupu.

Teorijska objašnjenja:
1. Održavanje pozitivnog raspoloženja - pozitivno raspoložene osobe nastoje održati
svoje raspoloženje; da bi se to ostvarilo osoba mora iz okoline eliminirati neugodne
dogañaje, uključujući i patnju drugih; osoba takoñer mora izbjeći i neugodan osjećaj
krivnje; i jedno i drugo rezultira povećanim pomaganjem.
2. Raspoloživost kognicija o pozitivnim aspektima pomaganja –(Isen) pozitivno
raspoloženje povećava vjerojatnost dosjećanja pozitivnih, nagrañujućih obilježja
ponašanja pomaganja i smanjuje vjerojatnost dosjećanja negativnih obilježja, kao što
je cijena pomaganja.
3. Redukcija krivnje ili popravljanje slike o sebi – i negativno raspoloženje može
dovesti do većeg pomaganja ako je negativno raspoloženje uzrokovano propustom ili
prekršajem onoga tko bi trebao pomoći.
4. Odstranjivanje negativnog afektivnog stanja – osobe koje imaju internalizirane
prosocijalne standarde znaju da će se bolje osjećati i da će imati bolje mišljenje o sebi
ako pomognu nekome kome je pomoć potrebna. Dakle, kada smo u lošem
raspoloženju više pomažemo jer pomaganje vodi do samonagrañivanja koje će
eliminirati naše negativno emocionalno stanje.
5. Redukcija averzivnog uzbuñenja – ako netko vidi da druga osoba pati to dovodi do
toga da opažač postane emocionalno uzbuñen. To je emocionalno uzbuñenje
averzivno i opažač ga nastoji reducirati. Pomaganje osobi koja pati jedan je od načina
za redukciju tog neugodnog emocionalnog uzbuñenja, budući da se time eliminira
podražaj koji dovodi do negativnog emocionalnog uzbuñenja kod opažača.
6. Empatija i altruistička motivacija - empatija dovodi do altruističke motivacije,
odnosno motivacije koja je usmjerena prema reduciranju distresa žrtve, a ne
pomagača.
7. Komparativna efikasnost - kada osoba ima priliku pomoći drugoj osobi, ona
usporeñuje svoje trenutno stanje sa stanjem osobe kojoj je potrebna pomoć; ako nema
balansa izmeñu ta dva stanja osoba djeluje na način da smanji disbalans. Ako osoba
koja treba pomoć doživljava više tuge ili manje radosti od potencijalnog pomagača,
tada će se manifestirati ponašanje pomaganja. Ako osoba doživljava manje tuge ili
više radosti od pomagača, tada potencijalni pomagač neće pomoći.

Raspoloženje i agresivnost

- obrnuti U odnos izmeñu negativnog raspoloženja i agresivnosti - umjereni stupanj

negativnog raspoloženja povećava agresiju, dok visoki stupanj negativnog raspoloženja
smanjuje agresiju budući da u tim uvjetima dominira tendencija bijega iz situacije, a ne
tendencija za borbom, odnosno agresivnošću.

58
- ova je pretpostavka potvrñena kod različitih načina izazivanja negativnog raspoloženja
(toplinom, hladnoćom, smradom, bukom, itd.)
Baron – agresivnost dostiže vrhunac u
ljetnim mjesecima (35,7°C) tj. visoka temperatura utječe na češće pojavljivanje agresije
Baron – Bellova krivulja – odnos izmeñu agresije i temp ima obrnuti u odnos
- s povećanjem temp. raste agresivnost, ali samo do odreñenog stupnja kada opet pada
zbog neg. raspoloženja koje se tada pojavljuje

Raspoloženje i kooperativnost
Pozitivno je raspoloženje povezano s povećanom socijabilnošću i kooperativnošću

Raspoloženje i rizične preferencije

Kada je potencijal za gubitak velik ili istaknut, ispitanici koji se osjećaju dobro imaju više
konzervativnu (nerizičnu) strategiju nego ispitanici u neutralnom uvjetu. Meñutim, kada je
mogućnost gubitka nepredvidiva, tada osobe u pozitivnom raspoloženju pokazuju veću
tendenciju za preuzimanjem rizika. Pozitivno raspoloženje utječe na percipiranu veličinu
gubitka, čineći ga većim nego što je stvarno.

59
 MOTIVACIJA

17. Uvod
MOTIVACIJA - opći termin koji se odnosi na pobuñivanje, održavanje i usmjeravanje
ponašanja organizma prema nekom cilju.
- motivacija se bavi uzrocima nečijeg ponašanja – cilj je objasniti zbog čega se netko ponaša
na odreñeni način
MOTIV - bilo koji uvjet koji dovodi do toga da organizam započne ili nastavi s nekim
ponašanjem.
- motivi nam daju konceptualni okvir ponašanja, što olakšava opisivanje, objašnjavanje i
organiziranje ponašanja

Problemi vezani uz motivaciju :

• problem je zaključivati o postojanju motiva (neopazivih procesa) na temelju vanjskog
(opazivog) ponašanja
• motivi su promjenjivi unutar istog pojedinca i situacija
teško je konstruirati upitnike
motivacije
• ljudi su manje svjesni svojih motiva nego svojih emocija
motvi su većinom nesvjesni
te ih ljudi sami teško otkrivaju
• isto ponašanje može biti uzrokovano različitim faktorima

Mook (1987) - istraživanje motivacije je traganje za principima koji će nam pomoći razumjeti
zašto ljudi i životinje iniciraju, izabiru i ustraju u specifičnim akcijama u specifičnim
uvjetima.

Osnovne karakteristike motiviranog ponašanja

1. Aktivacija - povećana mobilizacija energije, promjene u razini aktivacije organizma
kao mjera (pr. u komi nema motiva)
- da bi se nekako ponašali nužno je povećanje aktivacije – ako se ne može opaziti
aktivacija onda ponašanje vjerojatno nije motivirano
- povećana aktivacija se ponekad može manifestirati neponašanjem (pr. životinja koja
se u opasnosti pravi mrtva), iako ona obično rezultira ponašajnom manifestacijom
2. Usmjerenost prema cilju – ponašanje usmjereno prema ostvarenju cilja
- usmjerenost cilju organizira različite oblike naizgled nepovezanih ponašanja u istom
smjeru, te je funkcija tih ponašanja ostvarenje cilja
3. Ustrajnost - intenzitet i učinkovitost ponašanja, govori o snazi motivacije
- ako smo motivirani, naše je ponašanje ustrajno pri zaobilaženju zapreka
4. Mijenja se pod utjecajem vlastitih posljedica – kad se motiv ostvari on može završiti
(pr. kad se najedemo, ne jedemo više) ili ojačati (pr. uspjeh na studiju pojačava želju
za studiranjem)

60
Povjest mjerenja motivacije
- tekla je u 3 smjera, a Darwin je kao ishodište utjecao na sve 3 suvremene teorije motivacije
1. ETOLOGIJA
- grana biologije koja proučava živa bića u prirodnim uvjetima
- McDougall(instinkstivizam), Lorenz(utiskivanje)
- debata etolozi-bihevioristi :
- bihevioristi žele utvrditi opće zakone ponašanja ispitivajući učenje u laboratoriju, a
etolozi smatraju da laboratorij ne odgovora prirodnim uvjetima te da stoga u
laboratoriju nije moguće opažati prirodna ponašanja
- bihevioristi tvrde da postoje biološki pripremljena ponašanja koja se mogu naučiti,
meñutim ona ponašanja koja ne postoje u prirodnom repretoaru prirodno pripremljenih
odgovora se ne mogu niti naučiti – ona su kontra-pripremljena
2. PSIHOLOGIJA UČENJA – BIHEVIORIZAM
3. PSIHOLOGIJA LIČNOSTI

- većina teorija motivacije se može svesti na neke od osnovnih modela motivacije ili na
njihove kombinacije
Osnovni modeli motivacije(Madsen, 1988) – razlikuju se po tome gdje smještaju uzrok
ponašanja (u ili izvan organizma)
1.Homeostatski model (Cannon i Freud, 1915)
- organizam ima uroñenu težnju ka ravnoteži,
koja je idealno stanje
narušavanje homeostaze
dovodi do automatske aktivacije specifičnih
mehanizama
Cannon – primjena koncepta na ravnotežu u
organizmu(pr. kad je vruće se znojimo dolazi do
širenja krvnih žila što se odražava na naše
ponašanje)
- ponašanje je nastavak automatskih regulativnih
mehanizama s ciljem postizanja ravnoteže - iz
poremećaja u homeostatskim potrebama stvara se
nagon iz kojeg sljedi reakcija koja vraća
ravnotežu
- na osnovi stvaranja nagona javljaju se kognicije,
ali i nagon može proizaći iz neusklañenih
kognicija.
- Freud – nagoni su posljedica snažne unutarnje
stimulacije koja dovodi do unutarnje napetosti

2.Hedonistički poticajni model (Young, 1936) – ugoda sama po sebi može dovesti do
odreñenog ponašanja, bez obzira što se njime ne zadovoljava nikakva potreba (afektivna
motivacija). Eksperiment sa štakorima koji su preferirali saharid, koji nema kaloričnu
vrijednost, umjesto višekaloričnog koji im je trebao.

- načela eksperimentalnog hedonizma :

• svako zadavanje podražaja osim osjetnih ima i afektivne posljedice
• organizmi se orijentiraju prema podražajima koji izazivaju pozitivnu afektivnu
pobuñenost, te dalje od podražaja koji izazivaju negativnu afektivnu pobuñenost

61
 • motivi(anticipacija buduñe primarne hedonističke pobuñenosti) se razvijaju iz
afektivnih pobuñenosti
• snaga motiva ovisi o intenzitetu, trajanju, frekvenciji i novisti ranijih afektivnih
pobuñenosti
• afektivni procesi reguliraju ponašanje utjecajem na izbor
• ponašanje se organizira u skladu s temeljnim hedonističkim načelima
maksimaliziranja pozitivne i minimaliziranja negativne hedonističke pobuñenosti
• afektivna vrijednost podražaja mijenja se pod utjecajem unutarnjih stanja
• pozitivni i negativni hedonistički podražaji se kombiniraju
• hedonistički pozitivna stanja pojačavaju ponašanja približavanja, dok ih hedonistički
negativna stanja inhibiraju
• pozitivna ili negativna hedonistička stanja automatski pobuñuju suprotna stanja
- naziva se i teorijom objektivnog hedonizma (TOH) jer se radi o objektivnim bihevioralnim
kriterijima kod procjene ugode

3. Kognitivni model (Festinger, 1957) – slično homeostatskom modelu; kognicije

dovode do nagonskog stanja.
- kognitivni elementi moraju biti meñusobno usklañeni (konsonantni), a ukoliko nisu
usklañeni javlja se jedna od glavnih potreba – da nam kognicije budu usklañene
- kognicije se mogu mijenjati, ali mogu dovesti i do nagonskog neugodnog stanja koje
izaziva promjene u ponašanju čime će se neusklañenost reducirati
- ako su kognicije i ponašanje u neskladu lakše je promjeniti kogniciju
- ovaj model podrazumijeva da nagon odreñuje vjerojatnost da će se odreñeno ponašanje
pojaviti

4. Model aktivnosti (Woodworth, 1958) – teorija ponašajne primarnosti; ljudi i ostali

organizmi imaju temeljni motiv za aktivnošću, koji može biti zadovoljen sam po sebi,
bez zadovoljenja ostalih potreba i nagona.
- smatra da se organizmi često ne ponašaju hedonistički ili homeostatski, već čisto iz
potreba za aktivnošću koja je ugodna ili neugodna sama za sebe

Slika 3. Modeli motivacije s obzirom na naglašavanje unutarnjih odnosno vanjskih uzroka

ponašanja
- ovi modeli su se kroz povijest izmjenjivali :
do 1900-ih motivi se smještaju u organizam,
a od 1920-ih izvan organizma
- pojavom biheviorizma (S-R teorije) veći se
naglasak stavlja na okolinu, dok
neobihevioristi naglasak ponovno smještaju u
organizam, a 1950-ih dominiraju poticajni
modeli
- danas se došlo do integrativnog modela koji
objedinjuje oba shvaćanja : internalno +
eksternalno

62
18. Mjerenje motivacije
-e ksperimentalno - ispitivanje motivacije u obliku kratkotrajnih utjecaja kao što su hrana,
zahtjevi za poslušnošću ili električni šokovi, koji neposredno pobuñuju ponašanje
približavanja ili udaljavanja.
-motivacijske dispozicije su ponavljane usmjerenosti prema ciljnim stanjima koja potiču,
orijentiraju i selekcioniraju ponašanje. O toj se usmjerenosti zaključuje na osnovi aktivnosti
koje pojedinac poduzima (McClelland, 1986).
• Test tematske apercepcije (TAT) (Murray, 1938) – projektivni test koji se sastoji od
20 crteža čiji se sadržaj odnosi na važne emocionalne epizode. Nema pouzdanost, ni
valjanost
• Izmišljene priče (Atkinson i McClelland, 1948) – ispitanci pišu priče na odreñenu
temu. Ispitanici su bili bez hrane, i poslje su pričali priču; on koji su bili 16h gladni
nisu imali veći broj navoda o hrani, jer su im misli o jelu opadale; više je bila
zastupljena instrumentalna kategorija tj.o načinima kako da dodjemo do hrane jer je i
to adaptivnije.
 Upitnici :
1. Upitnik motivacije postignuća (Costello, 1967) –
1. faktor mjeri potrebu za postizanjem uspjeha vlastitim trudom tj. težnja za
dobro obavljenim poslom,
2. faktor se odnosi na težnju za postizanjem uspjeha kao takvog, bez obzira na
uložen trud.
2. Upitnik protestantske etike (Mirels i Garett, 1971) – mjeri marljivost, odnos
prema sexualnosti, vjerskim zabludama, vrijednosnu orjentaciju; zemlje s
visokim skorom su snažno razvijene zemlje; osobe sa visokim skorom češće
ustraju u jednoličnim poslovima.
3. Ljestvica prevladavajućih motiva (EEPS; Edwards Personal Preference
Schedule, Edwards, 1959) - 15 dimenzija (postignuće, popustljivost,
sistematičnost, samopotvrñivanje, neovisnost, povezanost, interes za psihički
život, traženje pomoći, dominantnost, primanje krivice, davanje, traženje
promjena, ustrajnost, heteroseksualnost, agresivnost).
4. Upitnik psihološke sigurnosti/nesigurnosti (Maslow, 1954)
5. Test analize motivacije (MAT; Motivation Analysis Test, Cattell, 1957) –
faktori prvog reda :
 Alfa faktor – id; uključuje nekontrolirane želje i zahtjeve,
 Beta faktor - ekspresija ega; ukazuje na zreli interes koji je u skladu sa
stvarnošću. Uključuje spremnost za djelovanje ali uz poštivanje realnih
mogućnosti i sposobnosti.
 Gama faktor – superego; izražava se kao želja "Morao bih biti zainteresiran".
 Ipsilon faktor - potisnuti kompleksi; uključuje tri komponente: povećana
elektrodermalna reakcija, smanjeno pamćenje i smanjena reminiscencija kod
odreñenog gradiva.
 Delta faktor - sadrži indikatore fiziološkog uzbuñenja pri izražavanju
interesa.
Faktori drugog reda:
 Integrirana (svjesna) komponenta - sadrži beta i gama faktor.
 Neintegrirana (nesvjesna) komponenta - sadrži alfa, delta i ipsilon faktor
6. Fiziološke mjere motivacije – mjere uzbuñenja često se koriste kao mjere
intenziteta motivacije (npr. puls, sistolički i dijastolički krvni tlak).

63
19. Teorijski pristupi u psihologiji motivacije

1.) Psihoanalitički pristup (Freud)

Sva psihološka aktivnost, bez obzira radi li se o mišljenju ili otvorenom ponašanju zahtijeva
izvjesnu energiju.
- posebno su značajna 3 procesa vezana uz energiju:
 konzervacija energije - čovjek je zatvoreni energetski sustav, svaki pojedinac ima
odreñenu količinu energije koja ostaje konstantna tijekom vremena
 entropija - količina energije koju koristimo za nešto drugo, a nije nam na raspolaganju za
izvršavanje odreñene aktivnosti ili konzervaciju
 razlika izmeñu potencijalne i katetičke energija – katetička(kinetička) je vezana uz
odreñene želje, ali ne i dobivene objekte
- budući da ljude pokreće zatvorena količina energije, ukoliko tu energiju vežemo uz nešto
ona je okupirana te ju ne možemo koristiti za druge aktivnosti
- količina energije povezana je sa zadovoljstvom – što je osoba ostvarila više ciljeva,
oslobodilo se više energije za druge aktivnosti

- predlaže 2 osnovna principa ljudskog motivacijskog sustava:

1. HOMEOSTAZA - optimalna razina funkcioniranja organizma koja se održava putem
regulatornih (homeostatskih) mehanizama; npr. mehanizam koji održava relativno stabilnu
tjelesnu temperaturu.
2. HEDONIZAM – održavanje ravnoteže dovodi do ugode
- optimalna razina ravnoteže je ono što održava organizam, a Freud smatra da je
uspostavljanje homeostaze ugodno, pa je homeostaza ujedno i hednostički koncept

NAGON – glavni motivacijski koncept

- stanje u kojem biološke potrebe motiviraju organizam da djeluje na način da smanji
napetost tj. da uspostavi ravnotežu;
- proizlazi iz deprivacije koja za cilj ima smanjenje napoetosti
- u skladu je sa zadovoljavanjem tjelesnih potreba, a mantelno se manifestira kao želja
- ima izvor (potreba), pritisak (motivacija), cilj (redukcija potrebe); objekt, zadovoljavanje
cilja

Stanje tjelesne potrebe (seksualna deprivacija) IZVOR

Motivacija za traženje seksualnog objekta PRITISAK
Redukcija potrebe CILJ
Voljenje nekoga OBJEKT
ZADOVOLJENJE POTREBE ZADOVOLJENJE CILJA

- unutarnja ili vanjska stimulacija(IZVOR) izaziva nagon koji ima odreñenu razinu
snage (PORIV, PRITISAK) koji je u vezi s intenzitetom ponašanja, te osoba nastoji smanjiti
napetost (CILJ) te konačno, da taj proces završava (ZADOVOLJENJE) nekim OBJEKTOM
- Iz fiksne razine energije dio se koristi za zadovoljenje tjelesnih potreba, ali se ona ne koristi
za neke druge aktivnosti što stvara stanje napetosti koje se nastoji uravnotežiti; homeostazom
se oslobaña energija

- ti se procesi odvijaju unutar psiholoških struktura ličnosti:

 ID – sjedište nagona; vezan uz biološko nasljeñe; nastaje da se zadovolji potreba; djeluje

64
 po principu ugode i potpuno je nesvjesan; ne razlikuje realno od zamišljenog pa i samo
razmišljanje može smanjiti napetost
 EGO – glavni izvršni dio koji djeluje po principu realnosti tj razlikuje realno od
nerealnog; primarno je svjestan, ali u sebi sadrži nesvjesne obrambene mehanizme
 SUPEREGO – internalizacija moralnih standarda (kako se nebi trebali ponašati (?)
- problemi: uglavnom se odnosi na zadovoljenje sexualnih potreba, a ne i soc. potreba;
problem ga je dokazati tj. nema empirijske valjanosti (pr. energija), ali posjeduje veliku
heurističku vrijednost pošto je potaknuo veliki broj istraživanja premda se neki djelovi
nemogu uopće testirati

2.) Etološki pristup (Lorenz, Tinbergen i von Frisch)

ETOLOGIJA - znanost koja se bavi proučavanjem ponašanja životinja u prirodnim uvjetima.
- sličnost sa instruktivizmom (McDougall)
uroñen, cilju usmjeren stereotipni uzorak
ponašanja specifičan za svaku vrstu (2500 instikata kod ljudi)
- etolozi umjesto instinkta koriste pojam fiksni uzorak aktivnosti
INSTINKT - uroñen, cilju usmjeren oblik ponašanja, karakterističan za svaku pojedinu vrstu.
FIKSNI UZORAK AKTIVNOSTI - stereotipan odgovor, odnosno genetički programirana
reakcija koja se otpušta u prisustvu odreñenog znaka-podražaja
- bez znaka uzorak je blokiran - ponašanje podraživanje ne izaziva ponašanje jer potencijal
već postoji, a ono ga otpušta
- da bismo identificirali instinkt, moramo znati ishod ponašanja
- fiksni uzorak aktivnosti ne uključuje sva ponašanja u nekoj sekvenci, već se uglavnom
odnosi na završno ponašanje (posljednju fazu «motiviranog djelovanja»)

- Kod fiknog uzorka aktivnosti postoji specifična energija (energija specifična za reakciju)
koja se gomila do pojave znaka, nakon čega se otpušta
- ona je hijerarhijski organizirana (Timbergen) premda može doči do preljevanja
- Lorenzov hudraulički model (energija se postupno akumulira i ako ne doñe do znaka
ona se preljeva)
- što je duže vrijeme prošlo od prošle reakcije to se energija više akumulira, a time se i
povećava vjerovatnost javljanja fiksnog uzorka čak i samom naznakom na podražaj (pr.
vakuumsko ponašanje- kada dugo nema znaka, energija se ipak otpušta;; kod ljudi se očituje u
pomaknutoj agresiji; ptice zatvorene u kavezu nemaju znakove koji potiču lovljenje, ali nakon
nekog vremena dolazi do preljevanja tako da one pokazuju ponašanje lovljenja, pa čak i jedu
imaginarni pljen)
Lorenzov hidraulički model motivacije

- Hijerarhijski ustroj energije (povezanost) (Timbergen) – na

vrhu su one važne za opstanak, a kad je velika količina
energije prisutna na jednoj razini zbog neupotrebe, može se
prenositi na niže razine
- nedostatak je objašnjenje specifične energije što se
danas objašnjava hormonalnim i biokemijskim
procesima.

65
3.) Klasična homeostatska teorija
- Cannon : homeostaza je automatska prilagoba koju tijelo vrši da bi ponovno uspostavilo
stabilnost kod doñe do odstupanja od uskih granica
- homeostatski mehanizmi su pod kontrolom ANS-a, no učinak tog sustava je relativno
ograničen, i tada postaje nužno odreñeno ponašanje (ono je motivirano narušenom
ravnotežom)
- glavni problem : utvrñivanje što su signali za početak i kraj ponašanja («start» i «stop»
signali)
- 2 vrste teorija :
1. periferne teorije : Cannon
- signali za početak i završetak ponašanja nastaju izvan središnjeg živčanog sustava
(kontrakcije želudca za hranjenje, suha usta za žeñ )
- Carlson : potvrñuje, Steggerd – ne potvrñuje teoriju
2. centralne teorije : Lashley
- signali za početak i završetak ponašanja nastaju unutar središnjeg živčanog sustava
- Morgan : središnje motivacijsko stanje – hipotetski sustav moždanih centara i putova
koji se odnose na pojedine vrste motiva
- ima 3 svojstva :
• nakon što se jednom pokrene, CMS perzistira odreñeno vrijeme bez
daljnjeg podraživanja
• on predisponira organizam da reagira na odreñeni način na odreñene
podražaje, ali ne i na druge podražaje
• izravno izaziva odreñena ponašanja
- Stellar : motivirano ponašanje je posljedica pobuñenosti ekscitacijskih centara u
hipotalamusu, a njihova aktivnost odreñena je :
• inhibicijskim centrima koji potiskuju ekscitacijske centre
• senzornim podražajima
• humoralnim činiteljima
• kortikalnim i talamičkim centrima koji na hipotalamus mogu djelovati ili
ekscitatorno ili inhibitorno

4.) Teorija nagona

- bihevioristička teorija, nagon je istisnuo instinkt jer se sa njime bolje manipulira, lakše mjeri
i oprecionalizira te su fiziološke osnove nagona bolje poznate pa su lakše uspostavljeni
uzročno-posljedični odnosi; nagoni se mogu učiti pa razlikujemo primarne i sekundarne
- Richer (1927)
ispituje ponašanje miševa u uvjetima deprivacije te je opazio da se kod
životinja povećava aktivnost što je dulja deprivacija; to je adaptivni mehanizam jer se tako
povečava mogučnost ostvarenja ciljeva
- taj adaptivni mehanizam funkcionira na sljedeći način :
potreba
nagon
aktivnost
cilj
smanjeni nagon
smanjena aktivnost
• potreba – višak ili nedostatak nekog produkta povezanog s preživljavanjem
- često dovode do aktivnosti koje ponovno uspostavljaju prikladnu ravnotežu,
ali ne nužno – neke potrebe ne pospješuju kompenzacijsku aktivnost. Stoga se
uvodi pojam nagona
• nagon – može mu prethoditi isto što i potrebi (deprivacija), no iza njega uvijek
slijedi ponašanje
- nagon, a ne potreba, tjera na aktivnost
on predstavlja perzistentni
podražaj za ponašanje
• cilj – ono sredstvo koji će smanjiti nagon koji je inicirao aktivnost
Hull : teorija reprodukcije nagona (biološke potrebe kao osnovni pokretači aktivnosti)

66
- nagoni proizlaze iz deficita u organizmu i induciraju ponašanje koje će dovesti do ravnoteže
nagoni mogu biti :
• nespecifični tj. to su psihološki doživljaji - PRIMARNI NAGON - stanje fiziološke
napetosti koje nastaje iz nezadovoljenih bioloških potreba.
• SEKUNDARNI NAGON (NAUČENI MOTIV) - stanje fiziološke napetosti
naučeno kroz povezivanje s primarnim nagonima i njihovom redukcijom
*pr. Brown : štedljivost sa ciljem redukcije anksioznosti vezane uz nedostatak novca)
- nagoni se mogi i multiplicirati i zbrajati (pr. ako je osoba gladna i žedna njene aktivnosti se
povećevaju tj. što je veći deficit veća je i aktivnost)

- 2 glavne varijable koje determiniraju učinak su :

1. snaga navike (predstavlja snagu veze izmeñu odreñenog podražaja i reakcije )
2. nagon – aktivira naviku i dovodi do ponašanja ; daje jednaku energiju svim reakcijama
-Hull smatra da je navika produkt nagona i poticaja(ekscitacijskog potencijala) tako ako da ga
nema nešto je na nultoj razini (NAVIKA = NAGON*POTICAJ)
- metodološki nedostaci :
- što je u osnovi?
- ako su svi nagoni zadovoljeni ili ako ne znamo kako da se ponašamo da bi ih
zadovoljili, nema ponašanja.
- pretpostavka da učenje uključuje samo vezu podražaj-reakcija (glavni nedostatak
čitave Hullove teorije)
- Proširenje o nagonu uključuje POTICAJ - očekivanje nagrade ili kazne koje potiče i održava
ponašanje usmjereno k cilju. Bladgett
exp. sa latentnim učenjem
3 grupe štakora učili
su labirint u obliku slova T pr čemu je prva grupa dobivala hranu odmah nakon pokušaja, 2.
nakon 3 dana, 3. nakon 6 dana; mjerio se broj grešaka
potkrepljenje nije važno za
učenjeveč je pšoticaj koji izvlači latentno učenje na manifestnu razinu; sve su grupe naučile
prolaziti kroz labirint, ali nisu jednako manifestirale svoje ponašanje; ono što se uči nije
jednako onomu što se manifestira
Irelevantni nagon
- prema Hullovoj teoriji, svaki izvor nagona trebao bi aktivirati svaku sklonost reakciji
- kada žeñ aktivira naviku koja je prvobitno naučena pri deprivciji hrane i pri
potkrepljenju hranom, glad je relevantni nagon dok je žeñ irelevantni nagon (to je ono
motivacijsko stanje koje nije relevantno za cilj koji je trenutno dostupan)

5.) Teorija aktivacije

- Dufy : naglašava autonomnu pobuñenost svojstvenu Cannonovoj borba-bijeg reakciji
- kasnije je naglašena uloga retikularnog aktivacijskog sustava (RAS)
- RAS prima ulaz iz svih osjetnih sustava osim njuha te difuzno šalje informacije u sve
dijelove velikog mozga preko svog uzlaznog dijela (A-RAS), dok putem silaznog (D-
RAS) dijela impulsi odlaze u motoričke neurone
- glavna pretpostavka teorije aktivacije povezana s motivacijom jest da postoji optimalna
razina pobuñenosti (razina kortikalne stimulacije na kojoj je ponašanje usmjereno k nekom
cilju najefikasnije) za ponašanje, tj. obrnuta U krivulja.
- pojam optimalne razine pobuñenosti potječe od Yerkesa i Dodsona
Yerkes-Dodsonov zakon : s povećanjem težine zadatka smanjuje se optimalna razina
pobuñenosti za obavljanje tog zadatka
- Morrison : postoji inhibitorni mehanizam u moždanom deblu koji zaustavlja
motoričku aktivnost kad postoji visoka razina pobuñenosti
- Eastbrook : pobuñenost smanjuje raspon signala iz okoline na koje se organizam
može usmjeriti – kod niske pobuñenosti sve kognitivne jedinice su jednako aktivirane,
no s povećanjem aktivacije dolazi do postupno sve užeg usmjeravanja i manjeg

67
 posvećivanja pažnje prema perifernim elementima (učinak reflektora)

-fiziološki deficit ili potreba izaziva ponašanje organizma koje ima cilj zadovoljiti potrebu;
nagoni rezultiraju iz fiziološke neravnoteže i iniciraju ponašanje koje treba ponovno dovesti
do ekvilibrija ili ravnoteže (Hull)

Vrste konflikta

Multiplikativan odnos nagona

(napetost nas tjera na
ponašanje, pod utjecajem
vremena deprivacije) navike i
poticaja (naučeno; odražava
ponašanje; odreñen
karakteristikama ciljnog
objekta) daje motivaciju;
ovom se koncepcijom može
objasniti konflikt
istovremenog privlačenja i
odbijanja

Konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja (Miller, 1959)

1. Tendencija za približavanjem cilju jača je što je subjekt njemu bliži.

2. Tendencija za izbjegavanjem podražaja kojeg se plašimo snažnija je što je subjekt njemu
bliži.
3. Jačina tendencije izbjegavanja raste brže s blizinom objekta nego jačina tendencije
približavanja.
4. Jačina tendencije približavanja ili izbjegavanja cilja direktno varira sa snagom nagona na
kojoj je zasnovana.
5. Povećanje broja potkrepljenja povećava snagu tendencije koja se potkrepljuje.

68
6. Kada su dvije nekompatibilne tendencije u konfliktu, manifestirat će se snažnija.
- najbolje rješenje je napuštanje situacije

- nastoji se objasniti i soc. facilitacija/inhibija da se ponašanje ljudi mijenja u prisutnosti

drugih (bolja/gora izvedba nečega u prisustvu druge osobe) :
Zajonc : prisustvo drugih ljudi dovodi do irelevantnog nagona koji povećava razinu
aktivnosti do one točke do koje je ta aktivnost dominantna (lako se obavlja ili je
uroñena); ako je nedominantna tj zahtjeva visoku uvježbanost (tek se uči) onda nagon
rezultira netočnim odgovorima jer su oni dominantni.
- učinak u dominantnim rekcijama je facilitiran, a učinak u nedominantnim rekcijama je
inhibiran

6.) Kognitivna disonanca kao motivacijsko stanje

-ljudi nastoje smanjiti nekonzistenciju izmeñu različitih kognicija i izmeñu kognicija i
ponašanja; lakše je promjeniti tj. uskladiti kogniciju sa ponašanjem nego obrnuto
-disonanca je motivacijsko stanje, odnosno nagon, s istim konceptualnim statusom kao npr.
glad ili žeñ; ona energizira i usmjerava ponašanje i njezino je uklanjanje potkrepljujuće; ona
je averzivna i teorijski optimalno stanje je kada je disonanca nula.
-način na koji će se diskrepantni djelovi kognicija reducirati jednim dijelom zavisi od
otpornosti na promjenu relevantnih kognicija; mišljenja i uvjerenja lakše se mijenjaju nego
prethodno ponašanje.
- Fetsiger
4 grupe ispitanika ovisno o tome koliko puše (nepušaći, laki, srednji i teški) i
kako prcjenjuju vezu izmeñu pušenja i raka pluča; sa povečanom težinom pušenja povečava
se postotak mišljenja onih koji tvrde da veza izmeñu raka i pušenja nije uvjerljiva.
- Festiger i Carson
ispitanici su izvodili dosadne i repetitivne zaddatke, a budućim su
ispitanicima rekli da je zadatak zanimljiv za što su dobili novac, pola ih je dobilo 1$ a pola
20$; oni koji su dobili 1$ govorili su da je zabavno jer se kod njih javila veća disonanca (mora
da je bilo zanimljivo kad su nam platili), pa su izvoñenje dosadnih zadataka uz malu plaću
bolje opravdali; oni sa 20 $ su rekli da je bilo dosadno.
- Aaronson i Carson
što djeci više zabranjujete nešto to ih više privlači (mora da su dobre
pa ih zato zabranjuju)
- Bkehm
manipulacija fizioloških stanja; utjecaj deprivacije hranom na intelektualno i
motorno funkcioniranje (nema razlike); nakon toga su zamoljeni da opet ne jedu pri čemu je
1. grupa dobila 5$, a 2. ništa; grupa koja je dobila 5$ procjenila je sebe gladnijom (kad smo
dobili novac valjda su nas iscrpili)
- kognitivno kreirana stanja mogu dovesti do usklañivanja kognicija ili do mjenjanja
ponašanja; lakše je mjenjati kogniciju

69
7.) Teorije očekivanja
- prevlast kognitivista (Tolmann; kognitivne mape
životinje uče zbog očekivanja tj.
vjerovatnosti da će dobiti potkrepljenje; a ne zbog potkrepljenja; nagrada stvara očekivanje)
- očekivanje zamjenjuje koncept nagona i navike s obzirom da nagon ne može objasniti
odsustvo bioloških elemenata i neke aktivnosti nisu povezane sa nagonom tj zadovoljenjem
potreba.
- koje će se ponašanje manifestirati ovisi o percipiranoj vjerovatnosti da će dovesti do cilja i o
subjektivnoj vrijednosti (što je cilj veći i što je vjerovatnost veća, veća je i motivacija)
-osnovne pretpostavke ove teorije u skladu su s laičkim mišljenjem o motiviranom ponašanju;
koje će se ponašanje manifestirati ovisi o percipiranoj vjerojatnosti da će ponašanje dovesti do
cilja i subjektivne vrijednosti cilja. Što je veća percipirana vjerojatnost da ćemo postići cilj i
što je poticajna vrijednost ciljeva veća, veća će biti i motivacijska tendencija da se angažiramo
u adekvatnom instrumentalnom ponašanju.

Atkinsonova teorija motivacije postignuća

-potreba za postignućem je “želja da se postigne nešto teško, da se manipuliraju ili
organiziraju fizički objekti, ljudi i ideje. Pri tome se to treba činiti brzo i nezavisno, treba
savladavati prepreke i postizati visoke standarde. To je potreba za usavršavanjem sebe,
potreba da se nadmaši druge, da se poboljša pogled na sebe“ (Murray, 1938).
- teorija govori da spremnost na angažiranje u nekoj aktivnosti usmjerenoj prema postignuću
ovisi o vjerojatnosti uspjeha i poticajnoj vrijednosti uspjeha kao i o potrebi za postignućem
-Atkins razlikuje :
1. težnja za uspjehom
produkt potrebe za postignućem (stabilno), vjerojatnosti
uspijevanja u zadatku (promjenjiv, subjektivni doživljaj) i poticajne vrijednosti
uspjeha; poticajna vrijednost uspjeha i vjerojatnost uspijevanja su obrnuto
proporcionalni; što je zadatak teži, vjerovatnost je manja i obrnuto; umnožak je
najveći ako je vrijednost uspjeha 0,5 tj. kod srednje teških zadataka; osobe sa stalnim
strahom od neuspjeha biraju ekstremne zadatke (lake/teške) kako bi neuspjeh
opravdali karakteristikom zadatka.

TS = MS x PS x IS

TS – težnja za uspjehom
MS – potreba za postignućem ili motiv za uspjehom
PS - vjerojatnost uspijevanja u zadatku
IS - poticajna vrijednost uspjeha

2. tendencija za izbjegavanjem neuspjeha – produkt je motiva za izbjegavanjem

neuspjeha, vjerovatnosti neuspjeha i poticajne vrjednosti neusjeha (veća je kod lakih
zadataka); vjerojatnost i poticaj su obrnuto proporcionalni tj. što je veća vjerovatnost
neuspjeha, poticaj je manji, i obrnuto

TAF = MAF x PF x (-IF)

TAF – tendencija za izbjegavanjem neuspjeha

MAF - motiv za izbjegavanjem neuspjeha
PF - vjerojatnosti neuspjeha
(-IF) - poticajna vrijednost neuspjeha

Poticajna vrijednost neuspjeha veća je kod lakih zadataka nego kod težih, dakle
IF = -(1-PF)

70
- koje će se ponašanje manifestirati ovisi o odnosu težnje za uspjehom i tendencije za
izbjegavanjem neuspjeha; ona koja je veća u pravilu odreñuje ponašanje, ali ponekad je
tendencija za izbjegavanjem neuspjeha veća, ali se osoba i dalje angažira što se može pripisati
ekstriničnoj motivaciji

TA = (TS – TAF) + EKSTRINZIČNA MOTIVACIJA

- EKSTRINZIČNA MOTIVACIJA - angažiranje u aktivnostima i ponašanjima zbog toga što

će nam ona donjeti neku nagradu; npr. učimo da bi dobili pohvalu nastavnika.
- INTRINZIČNA MOTIVACIJA - angažiranje u aktivnostima i ponašanjima zbog čistog
zadovoljstva ili ugode koju nam pričinjavaju te aktivnosti; npr. učimo jer nas to interesira.
Lewinova teorija razine aspiracije – očekivanje budućih izvoñenja na temelju predhodnih
- razlikujemo :
• tipične pomake : razina aspiracije raste nakon uspjeha i to relativno pravilno; kod
neuspjeha se snižava jer kad bi stalno očekivali neuspjeh, a razina ostala ista svi bi
doživljavali neuspjeh
• atipične pomake : neke osobe podižu svoje ciljeve nakon neuspjeha i snižavaju ih
nakon uspjeha
Moulton : osobe visokog motiva za izbjegavanje neuspjeha i niskog motiva za uspjehom
pokazuju atipčne, a osobe visokog motiva za uspjehom i niskog motiva za izbjegavanje
neuspjeha, kao i osobe kod kojih su ti motivi jednaki, pokazuju tipične pomake

Problemi teorije :
1. čini se da motivacija za postignuće ima više dimenzija nego što su to motivacija za
uspjehom i strah od neuspjeha
2. istraživanja uglavnom na muškim ispitanicma
3. u mnogim istraživanjima nisu nañene razlike izmeñu osoba niskim i visokim na
potrebi za postignućem

Rotterova teorija socijalnog učenja

- kako izvodimo izbor pri većem broju alternativa?
- osnovni element teorije je ponašajni potencijal - vjerojatnost da će se neko ponašanje
manifestirati (uključuje kognitivni aspekt)
- očekivanje - subjektivna vjerojatnost da će se dobiti odreñeno potkrepljenje u funkciji
nekog specifičnog ponašanja u specifičnoj situaciji
- razlikuju se po tome što su:
 situacijski specifični – poznate situacije su pod utjecajem iskustava
 generalizirana – u novim situacijama generiramo očekivanja na temelju
predhodnih iskustava nevezanih uz konkretnu situaciju
- vrijednost potkrepljenja - stupanj preferencije prema nekom potkrepljenju, ako je
vjerojatnost svih potkrepljenja jednaka, uče se iako su neke uroñene
- psihološka situacija - subjektivno značenje situacije, odnosno znanje o tome u kojim
situacijama možemo očekivati neko potkrepljenje.
- potencijal da se ponašanje X manifestira u situaciji 1 u odnosu na potkrepljenje A funkcija
je očekivanja potkrepljenja A koje će slijediti ponašanje X u situaciji 1 i vrijednosti
potkrepljenja A u situaciji 1.
- potencijal za manifestiranje odreñenog skupa ponašanja koji će dovesti do zadovoljavanja
odreñene potrebe funkcija je očekivanja da će ta ponašanja dovesti do tog potkrepljenja i
vrijednosti tog potkrepljenja.
- kada je nisko očekivanje potkrepljenja, a velika vrijednost obično se javlja devijantno

71
ponašanje
- Rotter se bavio klasifikacijom pripisivanju uzroka (lokus kontrole)
internalno (sami smo
odgovorni) ili externalni (izvan osobne kontrole)

8.) Atribucijske teorije

- Kelley - bave se :
- pripisivanje uzroka dogañajima
- učinak tih atribucija na motivaciju, emocije i buduće ponašanje
- osnovna atribucijska greška
tuñe ponašanje pripisujujemo osobinama te osobe; a
vlastito ponašanje vanjskim faktorima
- Cardy pretpostavlja da čovjek kao znanstvenik testira svoje hipoteze kako bi kontrolirao i
predvidio dogañaje u okolini
- objašnjenja nastanka atribucija:
- Heider (1958) – princip kovarijacije; neki će uvjet biti odgovoran za neki efekt ako je
prisutan kada i efekt i ako je odsutan kada i efekt; ako je nešto prisutno kad i posljedica, onda
nije prisutno kad posljedice nema (percipirana uzročnost
pr. ulice su mokre jer pada kiša)
- Dimenzije kauzalne atribucije
1. eksternalnost / internalnost (Rotter) : eksternalno se odnosi na vanjske uzroke, a
internalno na unutarnje uzroke (kompetencija, moć, stručnost...)
- na ove dimenzije se odnosi osnovna atribucijska greška
2. stabilnost / nestabilnost (Weiner) : stabilnost se odnosi na sposobnosti, težinu zadatka,
a nestabilnost na zalaganje, slučaj
3. kontralabilnost / nekontralabilnost : kontrolabilni činitelj je zalaganje, a bolest
nekontrolabilni
- u kombinacijama su sljedeće posljedice za motivaciju:
 Depresogeni atribucijski stil – internalan, stabilan i nekontrolabilan uzrok
 Optimistični atribucijski stil - nestabilni, externalni, kontrabilni uzroci
Karakteristike optimističnog i depresivnog atribucijskog stila

Sanlnier – kontrolabilnost i stabilnost kod osoblja i zatvorenika o uzrocima kriminala

osoblje uzrok procjenjuje internalno i stabilno (ličnost), a zatvorenici externalno i
nestabilno (okolnosti); osoblje smatra da će se kriminalni akti ponoviti zbog internalnosti, dok
zatvorenici smatraju da neće nastupiti recedivizam
- Janaf-Bullman – percepcija osobne kauzalnosti zbog silovanja; 74% žena smatra da su
dijelom krive (internalno), ali su ti faktori nestabilno (pr. šetala sam sama noću); 20%
optužuje sebe (internalno) bazirano na stabilnim faktorima te imaju slabiji oporavak

72
 - Mayor – uzroci neželjene trudnoće
96 % žena kkrivi sebe ili neki aspekt svog ponašanja
- Seligman – naučena bespomočnost kao rezultat pripisivanja vanjskim, nekontrolabilnim i
stabilnim faktorima
Dimenzije internalnosti i stabilnosti pri atribuciji (ne)uspjeha
INTERNALNI EKSTERNALNI
objektivne karakteristike zadatka
STABILNI sposobnosti
umor, raspoloženje
NESTABILNI napor sreća, slučajnost

Dimenzije stabilnosti i kontrolabilnosti pri atribuciji (ne)uspjeha

STABILNI NESTABILNI

NEKONTROLABILNI sposobnosti umor

napor, lijenost
KONTROLABILNI marljivost privremeni napor

20. Socijalni motivi

Motivacijske dispozicije možemo definirati kao relativno trajne usmjerenosti na pojedina
ciljna stanja koje pokreću, usmjeravaju i selekcioniraju ponašanja (McClelland, 1990). Do
sada su najviše istraživane tri motivacijske dispozicije; motiv za postignućem, motiv za
afilijacijom/intimnošću i motiv za moći.

a) Motiv za postignućem
- tendencija ili želja «za savladavanjem prepreka i nametanjem volje kao i nastojanje da se
postigne što je inače teško i to onoliko dobro i brzo koliko je moguće»
-osobe s visokom motivacijom za postignućem postižu bolje rezultate, kada je prisutan
nekakav poticaj za postignuće (intrinzičan); uz extrinzični poticaj, intrinzična se motivacija
gubi te se ne postižu bolji rezultati
-kada je prisutan nekakav ekstrinzični poticaj da se nešto učini, intrinzična satisfakcija da se
nešto učini se gubi i ispitanici s većom motivacijom za postignućem ne postižu bolje rezultate
(Deci)
-pojedincima s visokom motivacijom za postignućem najizazovniji su srednje teški zadaci
(vjerojatnost uspijevanja od 0.30 do 0.50); ti su zadaci najviše dijagnostični za to koliko dobro
netko radi (Weiner)
-osobe s visokom motivacijom za postignućem postižu bolje rezultate u srednje teškim
zadacima i ustrajniji su u njihovom rješavanju
Karakteristike osoba s visokom motivacijom za postignućem
-češće prihvaćaju osobnu odgovornost u situacijama umjerenog rizika, ali ne i onda kada je
rizik slučajan
-pokazuju manju interpersonalnu osjetljivost (vjerojatno zbog prevelike usmjerenosti na
vlastito izvoñenje)
-preferiraju situacije u kojima mogu dobiti povratne informacije o vlastitoj uspješnosti (npr.
više im koristi programirano učenje)

73
-izbjegavaju rutinsko izvoñenje zadataka

Socijalne posljedice visoke motivacije za postignućem

-realističniji su pri izboru posla, uspješniji su u njemu i zadovoljniji su njime, češće napreduju
-skloniji su poslovnim zanimanjima (pogotovo mlañi muškarci)
-imaju manje simptoma bolesti i općenito su zadovoljniji vlastitim životom
-bolje su socijalno prilagoñeni; prihvaćaju socijalne norme, imaju bolje razvijene
samoregulacijske vještine, koriste kooperativni interpersonalni stil u radu s drugim osobama

Motivacija za postignućem i protestantska etika

-radne karakteristike protestanata i osoba s visokom motivacijom za postignućem vrlo su
slične; slični su i odgojni postupci – posljedica je veći ekonomski razvoj protestantskih
zemalja; osnovna ideja je osobna odgovornost za vlastite ciljeve i postignća
-odgojni postupci koji dovode do povećane motivacije za postignućem najefikasniji su ako se
jave u točno odreñenom periodu; npr. u Brazilu majke postavljaju zahtjeve prema postignuću
kod sinova godinu dana prije nego u Njemačkoj, a veća se motivacija za postignućem razvija
u Njemačkoj (McClelland); ako se zahtjevi pojave prije, zadatak za djecu je pretežak, a ako se
pojave kasnije zadatak im je prelagan. U oba slučaja ta im aktivnost ne pričinjava
zadovoljstvo ni izazov i nije poticajna za razvoj motivacije za postignućem.

Faktori koji utječu na razvoj motivacije za postignućem

-motivacija za postignućem prvi se put počinje javljati izmeñu 3 i 3.5 godina (Heckhausen), a
evaluacija vlastitog izvoñenja najvažniji je faktor koji doprinosi njenom razvoju (Veroff)
-Cortes i Gatti - utjecaj hereditarnih faktora; mezomorfna djeca (s više mišića u odnosu na
mast i kožu) imaju veću motivaciju za postignućem u odnosu na drugu djecu; napredniji
mišićni razvoj omogućio im je da mnoge motorne aktivnosti u ranom djetinjstvu izvode s više
uspjeha i zadovoljstva, što dovodi do daljnjeg razvoja motivacije za postignućem i boljeg
izvoñenja
-McClelland i Pillon – rani odgojni postupci vezani uz raspored hranjenja i strogoću toaletnog
treninga utječu na kasniji razvoj motivacije za postignućem
-roditeljsko naglašavanje nezavisnosti pri donošenju odluka i postavljanje izazovnih standarda
za postignuće
- McClelland i sur. – hedonističko tumačenje : u sličnim situacijama ljudi će činiti ono za što
su prije bili nagrañivani, ljudi s visokom potrebom za postignućem potječu iz obitelji u kojima
se zalaganje nagrañivalo
Motivacija za postignućem i školski uspjeh
-uglavnom nije povezana sa školskim uspjehom
-osobe s visokim rezultatom na motivaciji za postignućem žele rješavati probleme radi njih
samih, dok dobre ocjene često zahtijevaju razvijene vještine u slijeñenja instrukcija
(McClelland)
-motivacija za postignućem može biti povezana sa školskim uspjehom ako uvjete u razredu
karakterizira atmosfera autonomije i podrške (McKeachie), a ako suradnje nemaobično se
zamjenjuje sa motivom za moći

b) Motiv za moći
- Motiv za moći može se definirati kao relativno trajna kognitivna i ponašajna usmjerenost
prema doživljajima povezanim s osjećajem snage i ostvarenja utjecaja nad drugim osobama
(Emmons, 1997).
- U sustavu bodovanja za mjerenje ovog motiva nalaze se teme koje su povezane s
intenzivnim aktivnostima, zatim s ostvarenjem kontrole nad drugim osobama, s pomaganjem
drugima, s izazivanjem emocija radosti ili straha kod drugih, te s konceptualizacijom sebe kao

74
efikasne osobe (Geen, 1995).
- Poticaji za ovaj motiv su ostvarenje utjecaja nad vlastitom okolinom i pogleda na sebe kao
kompetentne osobe koja sve drži pod kontrolom. Osobe s visokim motivom za moći češće se
angažiraju u kompetetivnim sportovima, više riskiraju u igrama na sreću, nastoje dominirati,
te ako su muškarci češće se ponašaju agresivno (Geen, 1995; Schultheiss, Campbell i
McClelland, 1999).

- McClelland razlikuje :
• osobnu moć – obilježena dominacijom nad drugima
• društvenu moć – suptilnija i prikrivenija, cilj joj je ostvarenje neke opće koristi

Karakteristike osoba s visokom motivacijom za moći

-agresivnost i kompetetivnost (kod muškaraca)
-negativna slika o sebi; za sebe misle da imaju antisocijalne tendencije, nezadovoljniji
različitim aspektima svog života, češći problemi s alkoholom i drogama
-poteškoće sa spavanjem (kod muškaraca), neugodniji snovi (kod žena) (McClelland)
-izabiru utjecajna zanimanja
-traženje prestiža; pozitivna korelacija izmeñu broja kreditnih kartica i motiva za moći
(Veroff)
-djelovanje na način da se bude primijećeno; pozitivna povezanost sa školskim uspjehom
-češće poduzimaju rizična ponašanja i duže izdržavaju u različitim rizičnim i opasnim
situacijama
-kod muškaraca se motiv za moći povećava pod utjecajem alkohola
- pr. što je veči motiv predsjednika, veča je vjerovatnost da će se zemlja zaratiti tijekom
mandata
- za partnere i prijatelje biraju slabije i nenametljive osobe koji im nisu konkurencija

Razvoj motiva za moći

Stewart – razvoj motiva za moći u skladu s Freudovima fazama psihoseksualnog razvoja i
Eriksonovim fazama razvoja ega
1. Izvor moći je druga osoba, najčešće majka, a cilj moći je self; tipičan modalitet kroz
koji se ostvaruje motiv za moći je primanje,
2. Izvor moći je self, kao i cilj moći; djeca nastoje ostvariti kontrolu nad sobom, faza
autonomije,
3. Izvor moći ostaje self, ali je ona usmjerena prema drugima; djeca pokušavaju utjecati
na druge; asertivnost,
4. Izvor moći se mijenja iz selfa u nešto moćnije izvan njega, kao što su obitelj, crkva,
država, a pojedinac pod utjecajem tog vanjskog autoriteta djeluje na druge;
uzajamnost.

Izvori motiva za moći

-popustljivost majki u pogledu seksa i agresivnosti kod djece povezana je s kasnijom višom
razinom ovog motiva – katekolaminski sustav simpatikusa
-prisustvo oca u obitelji, kao i mlañe braće i sestara dovodi do razvoja socijaliziranog oblika
motiva za moći
-gubitak statusa roditelja takoñer je povezan s kasnijim višim motivom za moći kod djece

75
Motivacija za moći i radna uspješnost
-sindrom motiva vodstva - osobe koje imaju visok rezultat na moći, nizak na afilijaciji i visok
na inhibiciji aktivnosti (visoka inhibicija u izražavanju motiva za moći)
-podreñeni koji za rukovodioca imaju osobu sa sindromom motiva vodstva klimu unutar
poduzeća opisuju boljom, a njihov je radni učinak veći
-osobe sa sindromom vodstva napreduju unutar radnih organizacija češće i do viših položaja,
čak nešto više nego osobe s visokom motivacijom postignuća - na višim položajima
usmjerenost rukovodioca više nije na poslu samom po sebi (što je cilj osoba s visokim
motivom postignuća) nego na utjecaju na druge osobe
-osobe sa sindromom vodstva bolje uspijevaju jer su zainteresirane da utječu na druge (imaju
veći motiv za moći), nisu mnogo zabrinute sviñaju li se drugima ili ne (niski motiv za
afilijacijom) i samokontrolirani su (visoka inhibicija aktivnosti)
-motivacijska analiza američkih predsjednika (Winter); što im je veći motiv za moći (posebno
u odnosu na afilijaciju) veća je vjerojatnost da će SAD zaratiti tijekom mandata tog
predsjednika i manja da će smanjiti budžet vojske.

Motivacija za moći i sklonost oboljevanju

-osobe s visokim motivom moći, posebno one koje su motivirane za vodstvo ponašaju na
sličan način kao i A-tip – sklonost srčanim oboljenjima (kronično im je povećan puls, tlak i
razina adrenalina)
-kronično povećanje simpatičke aktivacije dovodi do veće osjetljivosti za različite infekcijske
bolesti; adrenalin dovodi do slabijeg funkcioniranja imunološkog sustava
-posebno su ugrožene muške osobe s visokim motivom za moći u kombinaciji s visokim
stresom vezanim uz moć
-sindrom inhibiranog motiva za moć – očituje se u znatno višoj potrewbi za moći nego potrebi
za društvenošću, koja je povezana s ihibiranjem izražavanja potrebe za moći
- povezan s visokim krvnim tlakom i ostalim tjelesnim bolestima, te pojačanim stresnim
reakcijama
- sindrom opuštene afilijativnosti – očituje se u višoj potrebi za društvenošću nego u potrebi
za moći, povezano s niskom razinom inhibicije motiva za afilijacijom
- zdravstvene posljedice su opreće onima kod sindroma inhibirane moći
c) Motiv za afilijacijom/intimnošću

Motiv za afilijacijom može se definirati kao relativno trajna kognitivna i ponašajna

usmjerenost prema doživljajima povezanim s uspostavljanjem, održavanjem i obnavljanjem
pozitivnih afektivnih veza s drugim osobama, dok se motiv za intimnošću može definirati kao
relativno trajna kognitivna i ponašajna usmjerenost prema uspostavljanju i održavanju bliskih
interpersonalnih veza i prema doživljavanju pozitivnih emocija u prisustvu drugih (Emmons,
1997).
Iako izmeñu motiva za afilijacijom i motiva za intimnošću postoji znatno preklapanje,
istraživanja (McAdams i Constantian, 1983) pokazuju da je motiv za afilijacijom zapravo
motiv za izbjegavanjem i da se u njegovoj osnovi nalazi strah od socijalnog odbacivanja.
Tako je npr. motiv za afilijacijom pozitivno povezan sa željom prema socijalnim kontaktima,
ali jedino dok je osoba sama (McAdams i Constantian, 1983).
Motiv za intimnošću odražava proaktivne aspekte socijalne interakcije, odnosno tendenciju
prema ugodnim interpersonalnim doživljajima, koji su ugodni sami po sebi a ne zbog straha
od usamljenosti ili socijalne izolacije

Karakteristike osoba s visokom motivacijom za afilijacijom

-bolje izvoñenje kada su prisutni afilijativni poticaji
-održavanje interpersonalne mreže

76
-kooperacija, konformizam i izbjegavanje konflikta
-strah od socijalnog odbacivanja dvije komponente afilijativnog motiva (Heckhausen):
-afilijativni interes
-anksioznost zbog odbacivanja
-motiv za intimnošću (McAdams) – za razliku od osoba s visokom afilijacijom, osobe s
visokim motivom za intimnošću karakterizira toplina, ljubav i prijateljskost u
interpersonalnim odnosima, te manja dominantnost i usmjerenost na sebe

Motiv za afilijacijom i zdravlje

-afilijacija je u longitudinalnim istraživanjima negativno povezana s krvnim tlakom i
pozitivno s mjerama imunološkog funkcioniranja (npr. imunoglobulin A u slini) (McClelland)
Izvori motiva za afilijacijom
-djeca čije su majke češće koristile pohvalu i rjeñe odgovarale na dječji plač razvijaju veću
afilijaciju u odrasloj dobi
Need for
Achievement
The Theory
((nAch)
nAch)
nAch) of Needs
Need for
Power
((nPow)
nPow)
nPow)

Need for David

Affiliation McClelland
((nAff)
nAff)
nAff)
©Prentice Hall, 2001 Chapter 6 11

21. Motivi izbjegavanja

-Ne postoji jedan generalizirani motiv izbjegavanja nego više različitih motiva. Motivacija za
izbjegavanjem često se operacionalizira kao anksioznost.

-Anksioznost kao crta ličnost podrazumijeva motiv ili stečenu ponašajnu dispoziciju koja
predisponira pojedinca da percipira široki raspon objektivno neopasnih situacija kao prijetećih
i da na njih odgovara s povećanim intenzitetom stanja anksioznosti.

-Pojedinci koji su visoko anksiozni pokazuju neka bitna obilježja povećane motivacije. Oni su
više aktivirani, a posebno kada su pod stresom pokazuju različite znakove autonomne
aktivnosti: povećani puls, elektrodermalnu reakciju, brže disanje, itd.
Strah od neuspjeha
-visok rezultat na upitnicima testne anksioznosti i niska motivacija za postignućem obično se
koriste kao indeks straha od neuspjeha (npr. Atkinson)
-izvori straha od neuspjeha - majke čiji su se sinovi razvili u osobe sa strahom od neuspjeha
postavljale su više standarde postignuća, a u isto su vrijeme imale manje pozitivan pogled na
njihove sposobnosti da postignu te standarde. Često se prema sinovima ponašaju vrlo kritički i
često koriste kaznu (Smith)
-roditelji studenata s visokim strahom od neuspjeha češće su reagirali neutralno na dječji
uspjeh i kažnjavanjem na neuspjeh (Birney)

77
-djeca rigidnih i autoritarnih roditelja češće razvijaju veći strah od neuspjeha (Hassan i sur.)
Strah od odbacivanja
-može se mjeriti Upitnikom straha od odbacivanja (Mehrabian) (npr. Ne volim odlaziti na
mjesta ako znam da će tamo biti ljudi koji me ne vole) – osobe koje imaju nizak rezultat na
afilijaciji i visok na ovoj skali osobe su s visokim strahom od odbacivanja

Strah od uspjeha
-strah od socijalnog odbacivanja uzrokovanog uspjehom; češće se javlja kod žena

Strah od moći
-manifestira se odsustvom bilo kakve asertivnosti

Strah od intimnosti
-strah od posljedica intimnosti; češće se javlja kod muškaraca

22. Motivacija i društvo

Kao i pojedinci tako se i društva meñusobno razlikuju po različitim motivima u različitim
vremenskim periodima.
Neki psiholozi smatraju da pojedini socijalni i ekonomski uvjeti favoriziraju razvoj osoba
koje imaju odreñene karakteristike ličnosti, a one formiraju specijalan tip kulture.
Grupa istraživača pobjegla pred nacizmom (Adorno, Frenkel-Brunswik) neposredno je nakon
drugog svjetskog rata istraživala uzroke uspona nacizma i javljenje nacističkih zločina. Oni su
uzrok pronašli u tzv. autoritarnom sindromu ličnosti, kojeg karakterizira dominacija-
subordinacija, osjetljivost na relacije koje se odnose na moć, potrebu da se okolina i svijet
percipiraju na vrlo strukturiran način, iznimno veliku upotrebu stereotipa. Oni su pronašli da
su rana iskustva u obitelji najvažniji faktor koji uzrokuje razvoj takvog sindroma ličnosti.
Djeca koja su odgajana striktno i rigidno, često na način koji sugerira odbacivanje od strane
roditelja premještaju svoju agresiju od roditelja prema vanjskim manjinskim grupama.
Njemačke su obitelji osobito često djecu odgajale na taj način.

Nedostaci motivacijske analize povijesnih dogañaja

Često su u takvim analizama motivi objašnjenje za bilo što što se ne može objasniti drugim
razlozima, ta su objašnjenja često naknadna, ne predviñaju dogañanje odreñenih pojava, te su
stoga često cirkularna.
Da bi se izbjegla cirkularnost, mora se pronaći način mjerenja motiva nezavisno od dogañaja.
McClelland smatra da takav način mjerenja uključuje analizu onoga što ljudi odreñene kulture
i društva imaju u glavi, odnosno analizu kolektivnih fantazija koje se nalaze u književnim
djelima, pričama za djecu, itd. Takav se materijal kodira slično kao i za pojedince.

Motivacijska objašnjenja uspona i padova starih civilizacija

Analiza civilizacije stare Grčke pokazuje da kolektivna razina visokog motiva za postignućem
prethodi ekonomskom razvoju, a kolektivna razina niskog motiva za postignućem prethodi
ekonomskom opadanju.
Španjolska (XVI st.) - motiv za postignućem bio je najviši nešto prije perioda najvećeg
Španjolskog ekonomskog uspona, a najniži prije peroda snažnog opadanja.
Engleska (od 1400. do 1830.) - postignuće u potpunosti prati faze razvoja i opadanja Engleske
ekonomije. Ono što je različito od Grčke i Španjolske je što se faze razvoja i opadanja

78
nekoliko puta ponavljaju i zadnji put je motiv za postignućem bio visok prije industrijske
revolucije u 19. stoljeću.
Isto vrijedi i za moderne nacije - motiv za postignućem ne razvija se kao odgovor na bolje
ekonomske uvjete (što često smatraju ekonomisti), nego im prethodi.

23. Motivacijski konstrukti u suvremenoj psihologiji

Suvremenu psihologiju motivacije karakterizira pojava novih jedinica analize i to tzv. jedinica
srednje razine.
Floyd Allport - koncept teleonomskog trenda, odnosi se na teme koje dominiraju u
cjelokupnom životu pojedinca.
Osnovne karakteristike:
1. Snažna kontekstualna zasnovanost
2. Primarno su kognitivne prirode
3. Organizirani su oko pojedinčevih uvjerenja o sebi i svijetu oko sebe
4. Imaju snažan motivacijski sadržaj i funkcioniraju kao ciljevi koji energiziraju i
organiziraju ponašanje
5. To su konstrukti srednjeg reda, što znači da se lako mogu konkretizirati i povezati s
konkretnim svakodnevnim aktivnostima, ali mogu se povezati i s generalnim
konstruktima višeg reda
6. Visoko individualizirani, iako su zbog sličnih sociokulturalnih uvjeta i slični za veliki
broj pojedinaca
7. Usmjereni su prema budućnosti, prema ciljnim ili krajnjim stanjima koje pojedinac
nastoji ostvariti.

Osobna nastojanja (Emmons)

Osobna nastojanja definirana su kao idiografički koherentni uzorak ciljnih nastojanja i
reprezentiraju što pojedinac tipično nastoji učiniti. Svaki pojedinac ima jedinstveni skup tih
nastojanja (Emmons, 1991).
Osobno nastojanje je ono što pojedinac često nastoji ostvariti na različite načine i u različitim
životnim okolnostima i kroz relativno duži vremenski period.
Organizirani su oko pojedinčevih potreba (i odražavaju njegovu verziju osnovnih ljudskih
potreba) i načina kako ih ostvariti. Ti su ciljevi trajni, odnosno mala je vjerojatnost da će se
napustiti kada se jave prepreke ili čak i kada se postigne uspjeh.
Za empirijsku analizu osobnih nastojanja razvijen je "Paket za procjenu osobnih nastojanja".
Zasnovan je na generiranju nastojanja i odreñivanju specifičnih aktivnosti koje pojedinac
poduzima da bi ostvario svako nastojanje.
Emmons (1989) smatra da osobna nastojanja sadrže optimalnu količnu informacija o
pojedincu. Ona su više diskriminativna nego globalni motivi, ali i više stabilna nego specifični
planovi.

Osobni projekti (Little)

Osobni se projekti temelje na Murrayevom serijalnom programu ili proširenoj seriji akata,
koja označava ono što pojedinac čini i što daje smisao kako njegovoj dnevnoj aktivnosti, tako
i njegovom cjelokupnom životu.
Oni su definirani pojedinim životnim kontekstom i služe za organizaciju svakodnevnih
aktivnosti u odreñenim okolnostima.
Tenzija ili harmonija unutar osobnog sustava projekata smatra se najvažnijim faktorom koji
odreñuje uspješnost ostvarenja odreñenog projekta. Percipirana efikasnost u ostvarenju
odreñenog projekta (definirana komponentama napretka i ishoda) najvažniji je faktor
zadovoljstva.

79
Životni zadaci (Cantor)
Cantor i Langston (1989) definiraju životne zadatke kao one zadatke koji su za pojedinca
visoko istaknuti, koji zaokupljaju njihovu pažnju i koji organiziraju njihovu dnevnu životnu
aktivnost oko ciljeva koje su sami pojedinci definirali.
Životni zadaci su problemi koje pojedinac artikulira i za koje je motiviran da ih pokuša
riješiti, na koje troši energiju i vrijeme, te ih stoga vidi kao organizirajući faktor svoje dnevne
životne aktivnosti. Slično kao i osobni projekti, ti zadaci integriraju specifične skupove akcija
i podzadataka.
Iako životni zadaci predstavljaju za pojedinca kontinuirane izazove, njihov je psihološki
značaj najizrazitiji kod promjena u životu pojedinaca, koje mijenjaju relativni značaj i
istaknutost različitih zadataka.
Dok su osobna nastojanja idiografička verzija socijalnih motiva, životni zadaci mogu se
promatrati kao individualno definirane verzije socijalno i kulturalno odreñenih zahtjeva koji
su zavisni od dobi.

Aktualna zaokupljenost (Klinger)

Aktualna zaokupljenost je ciljno stanje koje usmjerava misli i akcije uglavnom kroz
emocionalno uzbuñenje koje prati tekuće nastojanje za ostvarenjem odreñenog specifičnog
cilja i koje usmjerava pažnju na podražaje koji su u odreñenom kontekstu relevantni za taj cilj
(Klinger, 1989).
Analiza aktualne zaokupljenosti predstavlja primjer tekućeg i neprestano promjenjivog
procesa prihvaćanja i odbijanja ciljeva, a otkriva se u mislima, fantazijama i aktivnostima
prema ili od nekog specifičnog cilja.

80