Priča o Kulinu

„Narod je, djeco, zlopamtilo i dobropamtilo; ko mu učini vrlo mnogo dobra, ili vrlo mnogo zla, toga
ime ostane blagosloveno, ili prokleto u njemu, dok je i njega. Koje je bolje i ljepše, znate sami, a da
vam i ne reknem; pa ako ne može svaki čovjek biti ban ili kralj, svaki može i treba tako da živi, da
ostavi za sobom dobru uspomenu kad umre, ili kako naš narod veli: ako ne možeš biti glavan i bogat,
možeš da budeš pošten i dobar.

Tako daklen pamti i spominje naš narod Kulina, ili kako ga on zove Kulena bana, i ako je 700 godina
prošlo, otkako je na svijetu bio; a iz svih izreka, poslovica, pjesama i priča, što su se o njemu održale,
proizilazi, da je narodu za zemana Kulena bana dobro bilo. Evo npr. takve jedne izreke , koja se češće
čuje: „Od Kulena bana i dobrijeh dana.“ Pa doista, za 24 godine njegovog vladanja (1180. – 1204.)
bijaše naša Bosna srećna i napredna iznutra, a viđena izvana.

Onda bijaše takav svijet, djeco, da su ljudi najvoljeli boj biti, a za miran , plodonosan rad slabo marili...
Ali Kulin ban bijaše pametniji od drugih, pa je uvidio, da to ne valja, te se trudio, da svoj narod
privikne na pošten i koristan rad; jer nema hljeba bez motike ni bez muke nauke.

U ono vrijeme bijaše grad Drubrovnik, što leži blizu Trebinja, moru na obali, veoma moćan i na glasu.
On je sam sobom upravljao i svoju vojsku držao, kao kakav kralj ili car, a galije su mu plovile daleko po
moru na sve četiri strane svijeta i dovozile svakojaku skupocijenu robu, te su se dubrovački građani
silno bogatili trgovinom. Kulin ban dobro se pazio s Drubrovnikom, pa je odanle dozivao vješte ljude,
kako bi se njegovi Bošnjaci naučili od njih kopanju ruda i raznim zanatima. Trgovinu je također
potpomagao, te je blagostanje i zadovoljstvo nastalo po svoj Bosni.

Ali nema zgode, pa ni za Kulina bana ne bjaše sve zlato što sija, te se baš za njegove vlade pojavi u
Bosni bogumilska vjera, koja joj je za 250 godina, dok je trajala u njoj, nanijela dosta muke i nevolje.

Skoro po čitavoj našoj domovini, osobito po Hercegovini i srednjoj Bosni, ima po bregovima i
dolinama puno starih grobišta i u njima nadgrobnih kamenova, što ih naš narod stećcima zove, a
urezani i natpisi starim bosnaskim slovima tz. bosančicom, kojom se begovske porodice
starobosanskog podrijetla i danas još služe. Ti su stećci preostali od bogumila ili patarena, kako ih
zapadni narodi zvahu.

Bogumili ne bijahu baš neznabošci; ali kako su đavoli istu moć pripisivali, kao i jednom bogu istinome,
upravo su dva boga vjerovali. Svećenici i hodže, crkve i džamije nijesu im trebale, niti su imali posta,
službe božije ni vjerskih obreda; samo su imali neke svoje djedove za starješine.

Pape i ugarski kraljevi bijahu neprijatelji bogumilima od postanja njihovog, pa su ugarski kraljevi u
dogovoru s papama često slali vojske u Bosnu, da istrijebe bogumilsku vjeru.

No bogumilski vitezovi bijahu hrabri i srčani kao lavovi, a glatki i mudri kao zmije; pa kad im junaštvo
više nije pomagalo, a oni se pretvore, te prividno prijeđu u katoličku vjeru, da se prvom prilikom, kad
prestane moranje, opet prevrnu njome. Tako se i Kulin ban, kad ga je ugarski kralj (Bella III.) zbog
bogumilstva napao, tobož pokorio papi, ali u srcu je ostao bogumil do smrti.
Kad je ban Kulin umr'o, bogumili se bijahu već toliko osilili u našoj domovini, da ga nije mogao
naslijediti u banovini sin mu, Stjepan, jer je katoličku vjeru ispovijedao; nego moćni bogumilski
velikaši posade poslije dugog razdora na bansku stolicu svog čovjeka Matiju Ninoslava. On je 18
godina (1232. – 1250.) vladao Bosnom sretno i uspješno, a nazivao se velikim banom. I njega su
ugarski kraljevi (Andrija II. I Bela VI) i rimske pape proganjali, jer je bio bogumil, te je i on kad su ga
pritisli uz duvar, za neko vrijeme primio katoličku vjeru.

Ali u ono doba zadesi grdna nesreća ugarsku državu: divlje mongolske čorde bez broja upadnu u nju,
pa, pošto su razbili vojsku Bele VI, da je i on sam mukom i nategom iznio živu glavu iz boja, grozno je
opustoše i silan narod unište ili odvedu u roblje, da je u mnogim predjelima Ugarske jedva žive duše
ostalo. Kralj Bela je imao poslije tog poraza daleko drugog posla, nego brinuti za bosanske bogumile,
te je ban Matija Ninoslav odahnuo dušm i do svoje smrti mirno vladao kao bogumil. On je išao
sasvijem stopama čestitog Kulina bana, s Dubrovnikom je živio u dobrom prijateljstvu, a nastojao je
da mu narod bude vrijedan i zadovoljan.“

(Iz udžbenika Povijest Bosne i Hercegovine za osnovne škole iz 1898. godine)