SAVREMENA HISTORIJA

Kronologija
SVIJET IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA (1919.-1939.)
1919.

5-14. 1. U političkim borbama u Berlinu poražena revolucionama radnička ljevica;

ubijeni Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht
18. 1. Početak mirovne konferencije u Versaillesu
19. 1. Izbori za konstituantu u Njemačkoj
11. 2. Friedrich Ebert izabran za predsjednika republike u Njemačkoj
2. 3. U Moskvi osnovana Komunistička intemacionala (Kominterna)
21.3. Proglašena Mađarska sovjetska republika
4. 4. Početak Sun Jat-senove kulturne revolucije u Kini
7.4. U Münchenu proglasena Bavarska sovjetska republika
20.-23. 4. U Beogradu osnovana Socijalistička stranka Jugoslavije, 1920. prozvana
Komunističkom
partijom Jugoslavije
29. 4. Prihvaćen Pakt od 26 točaka, Temeljni propis Lige naroda
3. 5. Kraj Bavarske sovjetske republike u Münchenu
28.6. Njemačka potpisuje Versailleski ugovor (na snazi od 10. 1. 1920.)
6. 8. Antantine intervencionističke čete zauzimaju Budimpeštu; kraj Mađarske sovjetske
republike
16.9. Potpisan mirovni ugovor izmedu sila Antante i Austrije u Saint-Germainu
27. 11. Potpisan mirovni ugovor s Bugarskom u Neuillyju

1920.

januar Crvena armija razbija Denjikinovu vojsku na jugu, čime je praktički skršen otpor
kontrarevolucije u Rusiji
24. 2. Hitler objav1juje u Münchenu program Nacionalsocijalističke stranke
13. 3. Wolfgang Kapp organizira monarhistički puč u Berlinu; neuspio pokušaj
restauriranja monarhije
19.3. Američki Kongres odbija ratificirati Versailleski mirovni ugovor
23. 3. Mađarska proglašena kraljevinom s vakantnim prijestoljem (admiral Horthy
regent)
4. 6. Potpisan mirovni ugovor izmedu Antante i Mađarske u Trianonu
lipanj-srpanj II. kongres Kominterne donosi 21 uvjet za članstvo
5.-16. 7. Konferencija o njemačkim reparacijama u Spau: Njemačkoj nametnuta isporuka
ugljena i ograničenje snaga Reichswehra
10. 8. Potpisan mirovni ugovor izmedu Antante i Turske u Sevresu
14.-16. 8. Bitka izmedu Crvene armije i poljskih četa pod zapovjedništvom J. Pilsudskog
na Visli; pobjeda Poljaka ("Čudo na Visli")
14. 8. vojni savez.između Jugoslavije i Čehoslovačke; zajedno s obrambenim savezom
između Jugoslavije
i Rumunije (7.6. 1921) osnova buduće Male Antante (16.2. 1933)
10. 10. Plebiscit u Koruškoj; većinom od 59% Koruška pripala Austriji
14. 10. U Tartuu (Estonija) potpisan mirovni ugovor izmedu Finske i Ruske SFSR; Ruska
SFSR priznaje nezavisnost Finske (proglašenu jednostrano 6. 12. 1917)
12. 11. Rapalski ugovor izmedu Kraljevine SHS i Italije. Kraljevina SHS prepusta Italiji
Trst, Goricu, dio Kranjske, Zadar i otoke Cres, Lošinj i Lastovo. Formirana Riječka
država.
28. 11. Izbori za konstituantu u Kraljevini SHS
30. 12. Dekretom vlade Kraljevine SHS, tzv. Obznanom, zabranjeno propagandističko
djelovanje Komunističke partije Jugoslavije

1921.

8.-18.3. Pobuna mornara i radnika Kronštata protiv boljševizma; Trocki ugušuje pobunu
18. 3. U Rigi sklopljen ugovor izmedu Poljske i Ruske SFSR; utvrđena poljska granica
istočno od Curzonove nove linije
21.-25. 3. Neuspio pokušaj Komunističke partije Njemačke da revolucionarnom akcijom
preuzme vlast (martovska akcija)
5. 5. Sun Jat-sen obrazuje u Kantonu vladu protiv vojnih vlastodržaca u Pekingu
28. 6. Narodna skupština u Beogradu sa svega 53% glasova poslanika prihvaća prvi
ustav, tzv. Vidovdanski ustav. KPJ i HRSS odbijaju sudjelovati u donošenju tog
centralističkog ustava, koji je prihvaćen suprotno odredbama Krfske deklaracije (kojom
je predviđena dvotrećinska većina)
juni-juli III. kongres Kominterne zalaže se za liniju radničkog Narodnog fronta
1. 8. Narodna skupština Kraljevine SHS donosi Zakon o zaštiti države kojim zabranjuje
Komunističku partiju Jugoslavije
20. 10. Podjela Gornje Šleske između Njemačke i Poljske, u skladu s rezultatima
plebiscita (60:40%)
12.11.-6.2. Washingtonska konferencija (SAD, Velika Britanija, Italija, Japan, Kina);
postignut sporazum o ograničenju pomorskog naoružanja i sporazum Četiri sile
(Francuske, Japana, Velike Britanije i SAD) o ostrvskim posjedima na Tihom oceanu;
zagarantovana nezavisnost Kine.
6. 12. Nakon dvogodišnjih borbi sklopljen ugovor o miru između Irske i Velike Britanije;
Irska dobila status dominiona

1922.
15. 3. Velika Britanija ukida protektorat nad Egiptom; Egipat proglašen nezavisnom
kraljevinom
10. 4. Konferencija u Genovi o rješavanju privrednih problema i pitanja reparacije (bez
rezultata)
16. 4. Rapalski ugovor između Njemačke i Ruske SFSR (Ruska SFSR se odriče
nadoknade ratnih troškova;
ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa)
16.9. Grčko-turski rat (započet 1920.) završava porazom Grčke
28. 10. Mussolinijev marš na Rim
30. 12. Nakon završetka građanskog rata službeno proglašen i osnovan Savez Sovjetskih
Socijalističkih
Republika (dotada Ruska SFSR)

1923.

11. 1. Francuske i belgijske trupe zaposjedaju Rursku oblast zbog neispunjavanja

njemačkih reparacijskih obveza .
24.7. U Lausanni potpisan mirovni ugovor između Turske i Grčke (i grčkih saveznika u
tursko-grčkom ratu); Turskoj priznata nezavisnost .
13. 8. Gustav Stresemann postaje njemački kancelar; nakon povlačenja s položaja
kancelara (22. 1 ministar vanjskih poslova (do 3. 10. 1929)
13. 9. Primo de Rivera uvodi vojnu diktaturu u Španiji
29. 10. Turska proglašena republikom; prvi predsjednik Kemal Atatürk
8.-9. 11. Neuspio Hitlerov puč u Münchenu

1924.
21. 1. Smrt V. I. Lenjina; nakon višegodišnje borbe za v1ast Staljin će zadržati položaj
glavnog partijskog i državnog rukovodioca
1.2. Velika Britanija priznaje SSSR; tokom godine čine to ostale europske velesile
25. 3. Grčka proglašena republikom (nakon izgnanstva Đure II, koji će se vratiti na
prijesto1je 1935)
16.7.-16.8. Londonska konferencija: prihvaćen Dawesov plan o načinu plaćanja
njemačkih reparacija
26. 11. Proglašena Mongolska Narodna Republika u Vanjskoj Mongoliji

1925.

28.2. Smrt predsjednika Njemačke Eberta; za njegova nasljednika izabran (10. 4.)
Hindenburg
12. 3. Umire Sun Jat-sen; na čelu Kuomintanga nasljeduje ga Čang Kaj-šek
5.-16. 10. Konferencija u Locarnu: sklopljeni Locarnski sporazumi između Njemačke,
Francuske, Belgije, Čehoslovačke i Poljske radi miroljubivog rješavanja sporova.
(Zagarantovane njemačke zapadne granice, demilitarizacija Rajnske oblasti)

1926.

8. 1. Nakon osvajanja kraljevine Hedžasa Ibn Saud se proglašava kraljem svih teritorija
pod svojom vlašću (od 1932. Kraljevina Saudijska Arabija)
24. 4. Sklopljen ugovor o prijateljstvu i neutralnosti između Njemačke i SSSR-a
12. 5. U Poljskoj državnim udarom dolazi na vlast maršal J. Pilsudski; stvaranje novog
autoritarnog režima
10. 9. Njemačka primljena u Ligu naroda
19. 10. Britanska imperijalna konferencija u Londonu; izjava o ravnopravnosti dominiona

1927.

8.-12.4. Čang Kaj-šek obara radničku revolucionarnu komunu u Šanghaju

18. 4. U Nankingu obrazovana nacionalna kineska v1ada pod vodstvom Čang Kaj-šeka;
početak drugog revolucionarnog gradanskog rata (1927-1936)
4.-23. 5. Prva svjetska ekonomska konferencija u Ženevi
12. 11. Trocki isključen iz KPSS; završetak borbe za vlast između Trockog i Staljina u
SSSR-u

1928.

20. 6. Atentat u Narodnoj skupštini u Beogradu: poslanik Puniša Račić puca na poslanike
HSS-a; ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić umire (8. 8.) od pos1jedica
ranjavanja
juni-juli Početak agrarne revolucije u pokrajini Hunan pod vodstvom Mao Ce-tunga
27. 8. U Parizu sklopljen Briand-Kellogov pakt o uzdržavanju od rata kao sredstva za
rješavanje političkih sporova
1.9. Albanski predsjednik Ahmed-beg Zogu uzirna kraljevski naslov kao kralj Zogu I.
1.10. Početak prvog petogodišnjeg plana u SSSR-u

1929.

6. 1. U Jugoslaviji kralj Aleksandar ukida ustav, raspušta parlament i uvodi osobnu

diktaturu (do 1934)
11. 2. Lateranski ugovori između ltalije i Vatikana; ltalija priznaje papin suverenitet u
Vatikanskom gradu
7. 6. Potpisan Youngov plan za otplatu smanjenih njemačkih reparacija (113 milijardi
zlatnih maraka) uz pomoć SAD
septembar U Njemačkoj kancelar Brüning počinje v1adati bez parlamenta pomoću
predsjedničkih dekreta
14.9. Neočekivani uspjeh Nacionalsocijalističke stranke Njemačke (NSDAP) na izborima
za Rajhstag
25. 10. "Crni petak" na njujorškoj berzi: početak svjetske privredne krize

1930.

1. 1. Indijski nacionalni Kongres (Kongresna stranka) u Lahoreu zahtijeva punu

nezavisnost od Velike Britanije
22. 1.-22.4. Londonska konferencija o ratnim flotama (SAD, Velika Britanija, Japan,
Francuska, ltalija): odricanje od gradnje novih oklopnjača do 1936; ograničenje izgradnje
podmornica
12. 3. U Indiji počinje pod vodstvom Mahatme Gandhija "Pokret za izbjegavanje
građanske poslušnosti" pozivajući na neposlušnost britanskim vlastima (pasivna
rezistencija)
30. 6. Saveznici napuštaju Rajnsko područje

1931.

14.4. Abdikacija kralja Alfonsa XIII. u Španiji; Španija postaje republikom

17. 6. Pobjeda republikanskih stranaka na izborima za konstituantu u Španiji
18. 9. Japanci u1aze u Mandžuriju
2.2.-14. 10. Konferencija o razoružanju Lige naroda u Ženevi
18. 2. - Mandžurija proglašena samostalnom državom Mandžukuo (pod japanskim
protektoratom)
10. 4. Hindenburg ponovo izabran za predsjednika Njemačke
30. 5. Brüning se povlači s položaja kancelara Njemačke; na njegovo mjesto dolazi Franz
von Papen
16.6.-9.7. Konferencija o reparacijama u Lausanni: zaključeno da Njemačka umjesto
reparacijskih obveza plati jednokratno obeštećenje
31.7. Na izborima za Reichstag nacisti dobivaju 37% glasova i postaju najjjača njemačka
stranka
17.11. Von Papen se povlači s položaja kancelara u Njemačkoj; na njegovo mjesto dolazi
general von Schleicher (2. 12.)

1933.

30.1. Adolf Hitler pozvan za kancelara Njemačke (nakon Schleicherove ostavke 20. 1.)
4. 3. Inauguracija predsjednika Franklina D. Roosevelta u SAD
15.3. Engelbert Dollfuss ukida ustav u Austriji
24. 3. U njemačkom Reichstagu prihvaćen Zakon o ovlaštenjima, koji znači ukidanje
osnovnih ustavnih prava
27. 3. Japan istupa iz Lige naroda
11.4. U Portugalu donesen autoritarni ustav, kojim se ozakonjuje već postojeća diktatura
12.6.-27. 7. Svjetska ekonomska konferencija u Londonu
20.7. Potpisan Konkordat između Njemačke i Vatikana
18. 11. U Španiji pobjeda desnice na izborima za Cortes
19. 10. Njemačka istupa iz Lige naroda
16. 11. SAD priznaju Sovjetski Savez

1934.

26. 1. Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Poljske

9. 2. Balkanski pakt (Jugoslavija, Turska, Grčka, Rumunija)
13. 2. Čang Kaj-šek započinje pohod protiv komunista u Kini (početak "Dugog marša"
Crvene armije kroz Kinu)
30. 6. Po Hitlerovu nalogu ubijen Ernst Röhm, voda SA odreda ("Noć dugih noževa")
25. 7. Austrijski savezni kancelar Dollfuss ubijen u Beču u nacističkom pokušaju
državnog udara
2. 8. Smrt njemačkog predsjednika Hindenburga; Hitler postaje i predsjednik i kancelar
septembar-oktobar General Franco krvavo guši masovni radnički ustanak u Asturiji
protiv desničarske vlade
18. 9. SSSR pristupa Ligi naroda
9. 10. Marseilleski atentat. Ubijeni jugoslavenski kralj Aleksandar i francuski ministar
vanjskih poslova Louis Barthou
1.12. U Lenjingradu ubijen S. M. Kirov; početak Staljinovih čistki u SSSR-u
1935.

1.3. Njemačkoj vraćeno Saarsko podrucje (nakon plebiscita održanog 13. 1., u kojemje
91% stanovništva glasalo za priključenje Njemačkoj)
11..14.4. Konferencija u Stresi (Velika Britanija, Francuska, Italija); protest protiv
jednostranih akcija Njemačke
2. 5. Francusko-sovjetski pakt o uzajamnoj pomoći
18. 6. Njemačko-britanski pomorski sporazum (Sporazum o ratnoj floti)
juli-avgust VII. kongres Kominterne izrađuje program Narodnog fronta
15. 9. U Njemačkoj donesen Nürnberški zakon o isključivanju Jevreja iz javnog života
3. 10. Talijanske trupe ulaze u Etiopiju; početak talijansko-abesinskog rata
3. 11. U Grčkoj nakon referenduma ponovo uspostavljena monarhija
9. 12.-25. 3. Londonska pomorska konferencija: sporazum između SAD, Velike Britanije
i Francuske o uzajamnom obavještavanju o gradnji jedinica ratne flote

1936.

januar Osnovan Narodni front u Francuskoj

februar Pobjeda Narodnog fronta na parlamentarnim izborima u Španiji
7.3. Njemačke trupe ulaze u demilitariziranu Rajnsku oblast
9. 5. Ita1ija anektira Etiopiju i uključuje je u Talijansku Istočnu Afriku
22. 6.-20. 7. Konferencija o morskim moreuzima u Montreuxu: potpisana konvencija o
prolazu ratnih brodova kroz Bosfor i Dardanele
18. 7. Pobuna generala Franca protiv vlade Narodnog fronta u Madridu; početak
španskog građanskog rata
25. 10. Sklopljen savez između Njemačke i ltalije - "Osovina Rim-Berlin"
25. 11. Antikomunistički pakt ("Antikominterna-pakt") između Njemačke i Japana

1937.

1.4. Burma odvojena od Britanske Indije i postaje posebna krunska kolonija

7. 7. Početak japansko-kineskog rata (sukob na mostu Marka Pola u Pekingu)
5. 11. Hitler iznosi pred generalima svoj plan o rješavanju njemačkog životnog prostora
6. 11. ltalija pristupa Antikominterna-paktu
11. 12. Italija istupa iz Lige naroda

1938.

12. 3. Njemačke trupe ulaze u Austriju;

13. 3. priključenje Austrije Njemačkoj
29.9. Münchenski sporazum (Njemačka, ltalija, Francuska, Velika Britanija);
Čehoslovačka prisiljena odstupiti Njemačkoj 42000 km2 svoga teritorija (Sudetsko
područje)
2. 11. Prva bečka arbitraža (Njemačka, Italija) donosi zaključak o priključenju dijelova
čehoslovackog teritorija Mađarskoj
9.-10. 11. U Njemačkoj organizirani izgredi protiv Jevreja ("Kristalna noć")

1939.

14.3. Proglašena nezavisnost Slovačke i Karpatske Ukrajine (pod njemačkim

pokroviteljstvom)
15.3. Hitler zaposjeda Česku i Moravsku i (16. 3.) objavljuje svoju odluku o stvaranju
Protektorata Češke i Moravske
28. 3. Francove trupe ulaze u Madrid; završetak španskog građanskog rata
31.3. Velika Britanija i Francuska garantiraju nezavisnost Poljske
7. 4. Italija zaposjeda Albaniju (12. 4. personalna unija s Italijom) ,
13. 4. Velika Britanija i Francuska daju garancije Grčkoj i Rumuniji
28. 4. Njemačka otkazuje njemačko-britanski pomorski sporazum od 1935, i njemačko-
poljski sporazum od 1933.
22. 5. Vojni savez između Njemačke i ltalije ("Čelični pakt")
23. 8. U Moskvi potpisan sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju
25. 8. Zaključen vojni sporazum izmedu Velike Britanije i Poljske
25. 8. Njemačka objavljuje poštovanje neutralnosti Belgije, Danske, Nizozemske,
Luxemburga i Švicarske
26. 8. Pod prijetnjom izbijanja rata u Jugoslaviji sklopljen sporazum Cvetković-Maček o
rješenju hrvatskog pitanja
1.9. Njemačka bez objave rata napala Poljsku; početak Drugog svjetskog rata
 Versajski mirovni ugovor

Nakon završetka Prvog svjetskog rata počele su pripreme za održavanje mirovne

konferencije i njenim uvjetima. Glavne sjednice konferencije održane su u Versaju, gdje
je 28. juna 1919. godine, tačno pet godina nakon Sarajevskog atentata potpisan Versajski
mirovni ugovor. Bio je to ugovor o miru između Njemačke i sila Antante. Mir sa ostalim
poraženim državama sklopljen je kasnije.
U vrijeme u kojem je zasjedala Konferencija u Evropi su se širile socijalne
revolucije, najvećim dijelom sa socijalnim ciljevima, koje su potresale Evropu od Rusije
do Njemačke i imale priličan utjecaj na stavove učesnika konferencije. Glavna ličnost na
konferenciji je bio američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson (Tomas Vudro
Vilson), koji je na zasjedanje došao uvjeren da će se rad konferencije odvijati pod
zastavom građanske demokratije, koju je on godinu dana ranije usvojio u svojih 14.
tačaka, koje je Evropa u to doba oduševljeno pozdravila. Osim definisanih političkih
koncepata, u koje treba ubrojati i ideju o osnivanju Društva naroda, Wilsonov je autoritet
povećavala i činjenica što je nastupao kao predsjednik SAD, koje su krajem rata imale u
rukama gotovo polovinu svjetskog kapitala i kod kojih su bile do grla zadužene i
najmoćnije države Antante. Teškoću je predstavljalo već i pitanje kako organizovati
konferenciju na kojoj je sudjelovalo 25 država sa pet kontinenata, ali bez Sovjetske
Rusije. Stvarne odluke donosilo je najprije Vijeće desetorice, sastavljeno od po dva
predstavnika velikih sila, a potom kad se Japan, pošto je bilo udovoljeno njegovim
zahtjevima, povukao, Vijeće četvorice, tj. predstavnici vlada SAD, Velike Britanije,
Francuske i Italije. Uz njih radili su još i odbori, i povremeno su se održavali povjerljivi
razgovori.
Najprije je zaključen mirovni ugovor saveznika sa Njemačkom u Verseillesu
(Versaju) 28. juna 1919.
Versajski mirovni ugovor sadržavao je odluke koje su se odnosile na ekonomsko-
finansijska, vojna i političko-teritorijalna pitanja. U roku od 30 godina Njemačka je
morala da isplati odštetu za štete počinjene ratom. Od toga je trebala isplatiti saveznicima
iznos od 20 milijardi zlatnih maraka, u raznoj robi i brodovima i vratiti sva zapljenjena
dobra na okupiranim teritorijama. Njemačka je morala isporučiti veći dio svoje
trgovačke, ratne i ribarske flote. Pored toga, morala je pet godina graditi trgovačke
brodove za pobjednice u ratu.
Donijete su i brojne mjere kojima je trebalo oslabiti vojnu moć Njemačke. U njoj
je ukinuta vojna obaveza, a armija je mogla imati najviše 100.000 osoba. Ratna flota je
bila svedena na mali broj brodova. Istovremeno je Njemačkoj bilo zabranjeno da drži
podmornice i avijaciju
Ugovor je zapravo bio diktat Antante pobijeđenoj državi, koju su proglasili
jedinim krivcem za rat. Njemačka delegacija nije mogla sudjelovati u izradi ugovora, već
su joj uručili gotov ugovor i ostavili joj svega nekoliko dana da ga potpiše. Mirovni su
uvjeti bili vrlo teški, a na njima je najviše insistirala Francuska. Njemačka nije smjela
imati veću vojsku niti uvesti opću vojnu obavezu. Morala je Antanti predati većinu svog
teškog naoružanja i obavezati se da će uništiti veliki broj pušaka. zabranjeno je da ima
ratnu mornaricu i gradi podmornice. Mirovnim ugovorom oduzeti su joj Elzas i
Lotaringija, koje je ponovo dobila Francuska...
Na rok od 15 godina Njemačka je morala ustupiti Saarsku i demilitarizirati
Rajnsku oblast, u koje je Antanta poslala svoju vojsku. Ipak je najteža odredba mirovnog
ugovora bila velika ratna odšteta što ju je Njemačka morala isplatiti savezničkim
zemljama... Svojim strogim odredbama mirovni ugovor se usjekao u svijest njemačke
javnosti kao “ versajski diktat” i već je nosio u sebi klicu budućih sukoba. Verseilleski
mirovni ugovor postao je obrazac za sve daljnje ugovore Antante s ostalim pobijeđenim
državama: sa Austrijom u St. Germainu (Sern Žermenu), u Trianonu s Mađarskom, u
Neuillyju (Neiju) s Bugarskom i u Sévresu (Sevru) s Osmanskim carstvom.
Sistem što ga je stvorila Pariška mirovna konferencija (po mjestu zasjedanja
nazvan i versailleski (versajski) sistem ) bio je daleko od toga na šta je pretendovao.
Posljeratni svijet je isuviše uređivan s gledišta pobijeđenih i pobjednika a da bi taj svijet
mogao živjeti u miru i bez revanšističkih težnji. Tako je versajski sistem od samog
početka nosio u sebi klicu budućih kriza i novoga svjetskog sukoba.
U vrijeme održavanja Mirovne konferencije, na inicijativu američkog
predsjednika Wilsona stvoreno je Društvo ili Liga naroda, sa sjedištem u Ženevi. Njegovo
osnivanje imalo je za cilj da se osigura mir i ojača međunarodna saradnja. Osnovni
dokument Društva naroda bio je Pakt od 26 članica, oji je priložen Versajskom mirovnom
ugovoru. Na osnovu njegovih odredbi članice su se obavezale da će poštovati
nezavisnost i integritet i da će sve sukobe pokušati riješiti na miran način.
U početku Društvo naroda imalo je uspjeha u rješavanju manjih sukoba i
spječavanju lokalnih ratova. U toku svog djelovanja (1919-1939) Društvo naroda nije
uspjelo u svom glavnom zadatku da očuva mir. Najveći nedostatak društva naroda bio je
u tome što donesene odluke nisu bile obavezne za zemlje koje nisu bile njegove članice.
I pored svih nedostataka, Društvo naroda je predstavljalo značajnu etapu u
razvoju međunarodne zajednice. Njime su udareni temelji stvaranju efikasnije
organizacije- Organizacije ujedinjenih nacija.

Tri tipa političke scene u svijetu od 1919. do 1939.

Razvoj zbivanja u svijetu izmedu dva rata može se do neke mjere razložiti i
raščlaniti i prikazati ako se prvenstveno uzme u obzir politički aspekt i analiziraju prilike
u kojima su se razvijale pojedine države, u tri osnovna politička tipa. Ta tri tipa bili su:
građanska parlamentarna demokracija, koja je bila osnova političkog uređenja u SAD,
Velikoj Britaniji, Francuskoj, Weimarskoj Njemačkoj, skandinavskim zemljama i
Čehoslovačkoj; fašistički totalitarizam je postao politički oblik vladavine u ltaliji, Japanu,
i nakon 1933. u nacističkoj Njemačkoj, dok je Sovjetski Savez bio jedina država koja je
izgrađivala socijalistički sistem. Uzmemo li i četvrti, kombinirani tip između
parlamentarne demokratije i fašističkog odnosno kakvog drugog totalitarizma, možemo u
nj uvrstiti i preostale države koje su igrale značajnu ulogu u svijetu. U taj tip možemo
svrstati sve države Srednje i Jugoistočne Evrope, te Kinu i Španiju.
U tim državama život parlamentarne demokratije bio kratkog vijeka, ili pak prava
parlamentarna demokratija u njima nikad nije posve ostvarena, već su je uvijek
ugrožavale ove ill one diktature i totalitarizmi, a u Španiji je godinu dana prije izbijanja
Drugog svjetskog rata čak pobijedio otvoreni fašizam.

Građanski parlamentarno-demokratski tip

Između dva rata građanska je parlamentarna demokracija postojala kao politički

oblik u najstarijim i najvećim kapitalističkim državama svijeta, u kojima se ta tradicija
posve učvrstila već u 19. stoljeću. Nakon prvog svjetskog rata i u narednom razdoblju
doživjela je, dakako, promjene uvjetovane brzim ekonomskim i društvenim razvojem.
Nakon prvog svjetskog rata su u svim državama parlamentarne demokracije, osim u
SAD, građanske liberalne stranke, koje su ponegdje vladale u ranijem razdoblju,
doživjele velik i praktično konačan politički slom. Doba liberalizma postalo je prošlost.
Na mjesto tih stranaka stupaju nove građansko-demokratske i konzervativne stranke, ali
ne treba previdjeti ni snažan porast snage i utjecaja radničkih stranaka, prvenstveno
socijalne demokracije, koja se u mnogim državama ponašala "konstruktivno" i ponekad
sudjelovala u višestranačkim vladama. U privredi je, umjesto klasičnog liberalizma, sve
veću ulogu dobivala građanska država sa sistemom planiranja i kontrole. U pogledu
političkih sistema treba u građanskoj parlamentarnoj demokraciji razlikovati
predsjedničku republiku, u kojoj je vlast podijeljena izmedu predsjednika i parlamenta, i
strogo parlamentarnu, u kojoj sva vlast proizlazi iz parlamenta.

Sjedinjene Američke Države. Izborna borba 1920. bila je u cjelini u znaku odjeka
američkog sudjelovanja u ratu, Predsjednik Wilson vodio ju je uz najveće lično zalaganje
za svoju politiku, posebno za Društvo naroda povezano s djelom mira, ali kao što je pri
tome on sam pretrpio fizički slom koji se gotovo završio smrću, tako je i Demokratska
stranka pretrpjela težak poraz. U tri naredna izborna razdoblja zemljom su uz veliku
većinu vladali republikanci, oni su odbili sudjelovanje u Društvu naroda, a isto tako i
potpisivanje Versailleskog mirovnog ugovora, ali su, naprotiv, jednostranom izjavom u
martu 1921. sklopili mir s Njemačkom, ne uzimajući u obzir načela Društva naroda iz
prvog dijela Ugovora. Zemlja još nije željela preuzimati nikakvih općih vanjskopolitičkih
obveza iz članstva u međunarodnim organizacijama, nego je, naprotiv, smatrala da se pod
tradicionalnom parolom izolacije može povući na svoj prostrani kontinent.
Iza toga stajale su najveće unutrašnje političke suprotnosti između dviju stranaka. Rat je s
isporukama za saveznike i s izgradnjom vlastite armije dao privredi najjači zamah, prodor
do najveće industrijske sile sada se ostvario, Ali on je donio i do tada neuobičajeno
miješanje države u privredni život. Sada se težilo ponovnom oslobađanju od takva
državnog upravljanja
Zemlja se sa svojim velikim tržištem mogla prema neugodnoj vanjskoj konkurenciji
ograđivati sve višim carinskim zidom. Pod takvim sistemom privredni se uspon
nastavljao, na svim su se područjima pokazivali učinci naglog tehničkog napretka. Stroj
je sve više potiskivao čovjeka, nastajale su nove potrebe i radi njihova su zadovoljavanja
rasle nove industrije. Sve veće bogatstvo bilo je, doduše, vrlo nejednako podijeljeno.
Veliki koncerni i koporacije mogli su se stvarati bez zapreka i oni su ovladali američkom
privredom.
Više od polovine američkog dioničarskog kapitala nalazilo se 1933. u rukama 600
dioničarskih društava, a ostatak se dijelio medu 380000 malih društava; a iz koncerna
stršilo je, opet, nekoliko željezničkih kompanija, trustova čelika ili "General Electric".
Jedna senatska komisija ustanovila je tada da Morganova banka posredno ili neposredno
kontrolira otprilike četvrtinu nacionalnog posjeda u dionicama. Od privrednog zamaha
imao je koristi i tzv. niži srednji sloj, pa se tih godina nisu u američkoj "normalizaciji"
koja je pogodovala općem usponu vidjeli razlozi za dublje političko nezadovoljstvo.
Stoga je nedvosmisleno propao, i nije se više ponovio pokušaj farmera, koji su od
napretka imali manje koristi, da zajedno s jednom malobrojnom grupom socijalista
osnuju "progresivnu" treću stranku.
Dotadašnji ministar privrede Hoover izabran je 1928. velikom većinom glasova za
predsjednika. On je stupajući na dužnost objavio da se Amerika nalazi bliže od ijedne
države u historiji "konačnoj pobjedi nad bijedom".
Godinu dana kasnije došao je bankovni slom, tzv. "crni petak" 25. oktobra koji se uskoro
produbio u veliku privrednu krizu s opadanjem čitave proizvodnje i općim rasulom
nadnica i cijena. Hooverova vlada sa svojim ekonomskim načelima uopće nije umjela
stati na put krizi, i potkraj njegova mandata bila je u SAD dvanaest do petnaest miliona
nezaposlenih. Dubok potres odrazio se na predsjedničkim izborima u jesen 1932.
Demokratska stranka najavila je nasuprot vladinoj neaktivnosti velik program sažet u
zahtjevu da svaka vlada bude trajno odgovoma za blagostanje naroda. Njen kandidat
Franklin D. Roosevelt potjecao je iz velike stare obitelji, ujak mu je bio predsjednik
početkom stoljeća; ali on je gajio i tradiciju socijalno odgovomog liberalizma, koja je
došla do izražaja u pokretu "populizma" devedesetih godina i zatim prije svega u
programu Woodrova Wilsona "New Freedom" (nova sloboda).
Osnovni ton njegovih izbornih govora bio je usmjeren na to da nacija očekuje neposrednu
akciju, i kada je pobijedio većinom glasova gotovo svih saveznih država, prišao je, s
krugom odlučnih saradnika, ostvarivanju izbomih obećanja.
Prišlo se mjerama hitne pomoći, zapošljavanju putem velikih javnih radova, stabilizaciji
cijena u poljoprivredi, iskorištavanju prirodnih sila (za koje je karakteristična regulacija
rijeke Tennessee uz istodobno stvaranje golemih rezervi električne energije). To se
nastavilo vladinim mjerama za uređenje radnih odnosa, i vrlo se brzo nazreo obiman
program socijalnog preobražaja.
Konzervativne snage i interesi krupnog kapitala isprva su nalazili oslonac u Vrhovnom
sudu, koji je pojedine zakone proglašavao protuustavnima, sve dok poslije nekoliko
godina nije nastala promjena u njegovu stavu pa je administracija dobila slobodne ruke.
Poslije osjetnog ponovnog privrednog uspona, 1937. godine počela je nova recesija s
velikim brojem nezaposlenih. Ipak, krajem tridesetih godina oblikovan i je program koji
će ući u povijest kao "New Deal"("nova podjela"), po kojemje trebalo da svoj udio
dobiju i do tada zapostavljeni slojevi.
Iz djelotvome pomoći poljoprivredi razvio se program preobražaja čitave njene strukture,
počevši od iskorištavanja tla do uklanjanja sistema zakupa. Općenito se priznalo da
iskorištavanje kao i čuvanje prirodnih bogatstava i tla spada u dužnost vlade. Suzbijanje
nezaposlenosti dovelo je do načelnog napuštanja krajnjeg ekonomskogi liberalizma, do
preuređenja radnih odnosa, priznavanja sindikata u federalnom okviru kao partnera u
pregovorima s poduzetnicima, do uvođenja starosnog, bolesničkog i radnog osiguranja. U
Uniji se težište počelo pomicati od pojedinih država prema federalnoj vladi, znatno se
razgranala djelatnost vlade i povećao broj profesionalnog činovništva.
Socijalnih zadataka koji su se rješavali uz sudjelovanje javnih organa bilo je sve više.
Država je u javnom mišljenju zauzela novo mjesto, budući da se spoznalo kako zadaće
tehnološkog razvoja više ne može svladavati kruti individualizam koji se prije
pretpostavljao državi.

Velika Britanija i njezin Commonwealth. Velika Britanija je u cijelosti postigla svoj ratni
cilj da isključi njemačkog suparnika s mora, a pored toga se za duže vrijeme osjećala
oslobođenom i ruskog odnosno sada sovjetskog pritiska na svoj Commonwealth u
azijskom prostoru. Životni osjećaj Britanaca ostao je nakon završetka rata neizmijenjen,
pa su i dalje sebe gledali u središtu cvatućeg Imperija s nepokolebljivom financijskom
snagom i industrijom i s vezama rasprostranjenim po cijelom svijetu. Izvanredno
razvijena brodogradnja brzo je nadoknadila gubitke u trgovačkim brodovima i 1920.
britanska je trgovačka mornarica s više od 18 miliona BRT činila trećinu tonaže svjetskog
brodovlja. Ali u zbilji, ekonomska osnovica više nije bila onako čvrsta kako je izgledala u
euforiji svršetka rata. I ovdje su nastale nove industrijske grane, poput kemijske industrije
i industrije motora; ruralna područja, iz kojih su do tada ljudi odlazili, s motorizacijom
prometa ponovo su se uključila u nacionalni život.
Dotle su glavne industrijske grane, rudarstvo i crna metalurgija, udobno počivale na
dostignutom nivou i polagano zastarijevale. I kao što je ugljen bio potpuno potisnut sa
svoje pozicije jedinog nosioca energije, tako je tekstilna industrija izgubila svoje nekad
nezasitno indijsko tržište, na kojemu je nastala domaća proizvodnja - koju je isprva
podupirala sama Britanija. Tako se njeno učešće u svjetskoj trgovini od druge polovine
dvadesetih godina posve smanjivalo u usporedbi s udjelom SAD i ponovo ojačane
Njemačke.
Od 1920. ostrvo se nalazio pred problemom trajne nezaposlenosti, koja je doduše bila
različita u pojedinim regijama i industrijskim granama, ali nikada nije pogađala manje od
milion ljudi. Radnički savezi, trade unioni, koji su 1920. imali 8,3 milijuna članova da bi
se otada stalno smanjivali, borili su se za veće nadnice i bolje radne uvjete, ali nipošto za
kontrolu ili čak socijalizaciju. U cjelini, Britanci su se držali svoje historijske i političke
tradicije da se sve neminovne promjene vrše postupno i demokratski preko parlamenta.
Nisu bili spremni svoje društveno-političko uređenje temeljito i na brzinu mijenjati, pa
zato marksistička stranka i eventualna revolucija, usprkos svim prijašnjim procjenama,
nisu imale nikakvih izgleda.
Tako je u toj državi, koja je 1919. bila industrijski najrazvijenija u Europi i imala najviši
postotak nepoljoprivrednog stanovništva, ruska oktobarska revolucija imala najmanji
odjek. Ipak valja napomenuti, da su trade unioni lučkih radnika 1919. spriječili veću
vojnu intervenciju protiv mlade sovjetske države.
Nakon parlamentarnih izbora 1922. Liberalna je stranka izgubila odlučujuće mjesto na
političkoj sceni. Posljednjih pola stoljeća liberalizam je stvarao engleski politički život i
najveći dio svoje zadaće uspješno obavio. Liberali, koji su vladali tokom rata i u koaliciji
s konzervativcima nekoliko godina nakon njega, podijelili su se i izgubili na izborima.
Od tada Liberalna stranka nikada više neće predstavljati veću političku snagu i njezini
političari nikada više nisu bili predsjednici vlade, iako je njihov vođa Lloyd George cijelo
vrijeme između dva rata uživao velik osobni ugled. Potrebe novog vremena bolje su
shvatili konzervativci, koji su uvjerljivo pobijedili na izborima i došli na vlast te pokušali
sačuvati što više od predratne Britanije. A odlučan prostor je izvojevala Laburistička
stranka, i tako postala jedina ozbiljna opozicijska stranka i alternativa konzervativcima. U
tu stranku s radničkom društvenom osnovom udružile su se najrazličitije grupe:
intelektualci zaokupljeni problemima nacionalne ekonomije i socijalne politike
("fabijevci") te dvije manje socijalističke stranke, koje su u koječemu nastavile ideje
radikala 19. stoljeća.
Financijsku podršku pružali su joj raznoliko udruženi trade unioni, koji su u ekonomskim
sukobima, kao i u praktičnom životu, zagovarali reformističku politiku. Laburisti su
1924. prvi put došli na vlast (s manjinom u parlamentu) i vlada je još iste godine pala, jer
parlament nije htio ratificirati vladino priznavanje Sovjetskog Saveza. Ali ni pokušaj
konzervativaca da, nakon velikog izbornog uspjeha, pored ostalog, obnovom zlatnog
standarda, dokažu potpuno vraćanje u predratno stanje, više nije mogao nikoga uvjeriti, i
tako su 1929. laburisti sastavili svoju drugu vladu. Ta vlada ni sada nije pokušavala
ostvariti dosljedno socijalistički program, već je različitim javnim radovima htjela
postupno preusmjeriti privredu i riješiti pitanje nezaposlenosti. No prije nego je obazriva
politika laburista MacDonalda mogla pokazati rezultate, izbila je svjetska privredna kriza,
kojaje zahvatila i Britaniju. Koliko je snažno potresla zemlju, dokazuje već i to što ju je
uspjela svladati tek 1931. vlada narodne koalicije, koju je najprije vodio MacDonald tako
da je posve napustio laburističke planove. Takva koalicijska vlada bila je prihvatljiva
samo u krajnjoj nuždi, a pokušala je zemlju klasične slobodne trgovine usmjeriti prema
politici zaštitnih carina. Ali taj protekcionizam nije bio osobito djelotvoran, jer je bio
uvjetovan političko-ekonomskim jedinstvom velikog Imperija, kojega zapravo više nije
bila, budući da su dominioni već izvojevali toliku samostalnost da više nije bilo moguće
njima dalje upravljati prema potrebama britanskog otoka. Ipakje koalicija spriječila da
gospodarska kriza razbije parlamentarizam i demokraciju, i njezina je politika djelovala i
dalje kad ju je 1935. naslijedila posve konzervativna vlada Stanleyja Baldwina.
Britanska vanjska politika između dva rata, koju su uglavnom vodili konzervativci, bila je
prilično kobna za razvoj svijeta. Htjela je nastaviti predratnu politiku apsolutne vladavine
na moru i očuvanja svoga Commonwealtha, a na kontinentu politiku ravnoteže snaga. U
dvadesetim godinama je politikom popuštanja i smirivanja (appeasement-politics)
pokušavala Njemačku ponovo integrisati u europsku zajednicu i odvratiti je od zahtjeva
za revizijom Versailleskog ugovora. Tako je britanska politika bila inicijator sporazuma u
Londonu 1924., Locarnu 1925. i napokon u Lausanni 1932., kad je Njemačka oslobođena
plaćanja reparacija. Uprkos stalnim nesporazumima s Francuskom u pogledu provođenja
svoje politike prema Njemačkoj i na Bliskom istoku, Britanija je čvrsto ustrajala na
savezništvu s Francuskom, u kojem je vidjela garanciju sigurnosti i napretka Europe. Čak
ni u vrijeme prijeteće fašističke opasnosti Britanci nisu nastupali odlučno. U vrijeme
španskog građanskog rata zauzimali su se za potpuno nemiješanje, čime su u stvari slabili
špansku republiku. A najkobnija je bila vanjska politika Nevilla Chamberlaina od 1937.
nadalje, koji se nadao da će teritorijalnim koncesijama u Europi zadovoljiti Hitlera i
sačuvati mir, kako je to rekao nakon povratka iz Münchena ujesen 1938.
Nakon Prvog svjetskog rata britanski dominioni su se još više osamostalili. Godine 1922.
i Irska je postala dominionom čime je privremeno okončana dugotrajna borba Iraca za
samostalnost. Naglašavajuci potpunu ravnopravnost matične države i dominiona, koje su
nazivali i "slobodni narodi", početkom dvadesetih godina su i naziv "Imperij", koji je
imao prizvuk centralistički uređene vladavine, izmijenili u "Britanska zajednica naroda"
(British Commonwealth of Nations).
Želja za dobivanjem statusa dominiona probudila se i u Indiji, najvažnijoj britanskoj
koloniji. Odmah nakon završetka svjetskog rata Indiju su zahvatili žestoki protubritanski
nemiri. Godine 1920. vodom indijske Kongresne stranke postao je Mahatma Gandhi, koji
je 1922. zatražio autonomiju, a potom poveo politiku pasivne rezistencije protiv
Britanaca takozvanom građanskom neposlušnošću. Indijce je pozvao da bojkotiraju
britansku industrijsku robu. Britanci su odvratili oštrom represivnom politikom, ali je
protubritanski otpor i dalje rastao.
Na zasjedanju Indijskog nacionalnog kongresa u Lahoreu 1929. pretežna je većina, pod
vodstvom Gandhija i Nehrua, zahtijevala potpunu nezavisnost Indije. Britanci su počeli
masovno zatvarati nacionalne političke i sindikalne vođe. U Londonu su 1930. i 1931.
održane dvije konferencije, na kojima je trebalo izraditi buduće ustavno i upravno
uređenje Indije. Prvu je konferenciju Kongresna stranka bojkotirala, a na drugoj je
sudjelovao pomirljiviji Gandhi kao jedini zastupnik Kongresne stranke, ali do sporazuma
nije došlo. Nakon povratka u Indiju britanske su ga vlasti ponovo zatvorile s ostalim
prvacima Kongresne stranke, što je i izazvalo novi val štrajkova i nemira. Britanski
parlament donio je 1935. zakon o Indiji, prema kojem je 1937. Burma odcijepljena od
Indije. A sama Indija, i dalje pod britanskom vlašću, bila je uređena kao savez
pokrajinskih državica, koje su dobile autonomne lokalne vlade. Usprkos Gandhijevoj i
Nehruovoj vjerskoj toleranciji i nastojanju da ostvare saradnju između hindusa i
muslimana, u razdoblju od 1937. do 1939. došlo je do krvavih sukoba između pripadnika
tih dviju religija, što je u predvečerje izbijanja Drugog svjetskog rata onemogućilo
dobivanje državne samostalnosti.

Francuska. Kao pobjednik u Prvom svjetskom ratu i glavni strateg Pariske mirovne
konferencije, Francuska je dvadesetih godina pa sve do Hitlerova uspona nastupala kao
politički hegemon u Europi. U Srednjoistočnoj Europi oslanjala se na niz država, koje su
ispunjavale njene želje. Ali je ta hegemonija bila umjetna, jer se nije zasnivala na
dovoljnoj ekonomskoj moći, a s vremenom su joj počela izmicati i politička sredstva da
provodi svoje težnje. lzmeđu dva rata Francuska je neprestano strahovala od pobijeđene
Njemačke, koja bi se mogla ponovo uzdignuti. U dvadesetim godinama Francuska je
ekonomski prilično dobro stajala. Povratkom Lorene (Lotaringija) i Alzasa (Elzas) ojačali
su francusko rudarstvo i metalurgija, premda su po apsolutnoj snazi prilično zaostajali za
britanskom, a još više za njemačkom proizvodnjom. Industrijska je proizvodnja tek
nakon rata nadmašila poljoprivredu. Nedostatak muške radne snage Francuska je
pokrivala snažnom migracijom i prilivom sa sela u gradove. Mali natalitet i demografska
stagnacija predstav1jali su više moralni problem. Francuska ekonomska konjunktura u
znatnoj je mjeri bila rezultat velikog pada vrijednosti franka. Od ekonomske konjunkture
najviše su koristi imali industrijalci i drugi poslovni ljudi, dok su pripadnici srednjih
slojeva s fiksnim prihodima (umirovljenici i sitni rentijeri) bili teško pogođeni, jer je
vrijednost franka pala na petinu predratne vrijednosti. Zbog centralističkog uređenja
države, u kojem je vlada odlucivala gotovo o svim pitanjima departmana, nižim vladinim
činovnicima su, vjerojatno zbog njihova velikog političkog značenja, najviše povećani
dohoci. Nacionalni se dohodak u dvadesetim godinama povećao za trećinu, a industrijska
proizvodnja porasla je za 48%.
Uprkos striktno primjenjivanom osmosatnom radnom danu realni su se dohoci radnika
povećali za četvrtinu; poraslo blagostanje stvorilo je u bolje plaćenih kategorija radnika
osjećaj da se uzdižu u srednji sloj. Ekonomski konzervativni srednji slojevi, koje je
najviše pogađalo padanje zbog velikih francuskih dugova u inostranstvu i pritiska
industrijalaca i sindikata, koji su se plašili opadanja proizvodnje, nije mogao franku
vratiti predratnu vrijednost, već ga je u odnosu prema funti stabilizovao na petini
predratne vrijednosti.
Decenije nakon Prvog svjetskog rata politički je bilo jedno od najstabilnijih razdoblja
novije francuske historije. Stare konzervativne monarhističke stranke su nestale. Desnica,
a to su bili bogati ljudi koji su branili svoj privilegirani položaj, prihvatila je demokraciju
i parlamentarizam te djelovala unutar sistema. Radničke nemire i štrajkove početkom
1919. dočekao je režim desnog radikala Clemenceaua mješavinom sile i popuštanja
radničkim zahtjevima.
Poboljšano je socijalno zakonodavstvo i zaključeni novi kolektivni ugovori između
poslodavaca i sindikata. Radnički se pokret, i dalje većinom revolucionarno raspoložen,
potkraj 1920. na kongresu u Toursu politički podijelio na komuniste, koji su bili u većini i
priključili se Komunističkoj internacionali, i socijaliste (SFIO), koji su trenutačno bili u
manjini i ostali članovi Socijalističke radničke internacionale. Uskoro je došlo do
cijepanja i u sindikatima. Međutim, socijalisti su do 1924. dostigli komuniste i na svim
slijedećim izborima dobivali dvostruko više glasova od njih, ali su ostali odlučne
pristalice parlamentarizma i reformističkog puta u socijalizam.
U prvim poslijeratnim godinama vladali su mahom desničarski režimi koji su u pogledu
Njemačke zauzimali kruto i beskompromisno stajalište te tražili striktno provođenje
odredaba Versailleskog ugovora. Postigli su da 1923. Francuska okupira Ruhr. Ali na
izborima 1924. pobijedile su lijeve građanske stranke i SFIO, tzv. "lijevi kartel".
Vladu je formirao lijevi radikal E. Herriot. Karakteristično je da su u svim narednim
vladama više od jednog desetljeća sjedili radikali, podijeljeni na všse frakcija, od
umjerene desnice do ljevice. Radikalna stranka - stranka "republikanizma, demokracije i
slobode"; koja je branila načela francuske revolucije, afirmirala se potkraj 19. st. i sada
sve vrijeme bila glavni nosilac Treće republike.
Predstavljala je, uglavnom, niži srednji sloj i seljake srednjake, činovnike, ljude
slobodnih zanimanja, dakle slojeve koji su u to vrijeme bili još vrlo brojni u Francuskoj.
Politički je bila napredna, a u ekonomskom pogledu konzervativna ili gotovo
reakcionarna. Bila je neprijateljski raspoložena prema katolicizmu, krupnom novčarstvu i
veleposjedu, a nepovjerljiva prema socijalizmu, držeći se čvrsto puteva demokracije i
parlamentarizma.
Herriotova je vlada 1924. smanjila napetost u odnosima s Njemačkom i priznala
Sovjetski Savez, a potkraj dvadesetih godina se dugogodišnji ministar vanjskih poslova,
proslavljeni Aristide Briand, zauzimao za kolektivnu sigurnost u svijetu, za razoružanje i
oživljavanje uloge Društva naroda.
Njemačkog ministra vanjskih poslova Stressemanna naveo je da u Locarnu prizna
njemačko-francusku granicu, a u oktobru 1928. je zajedno s američkim ministrom
vanjskih poslova F. Kelloggom na konferenciji u Parizu predložio tzv. Briand- Kelioggov
pakt, kojim su se sve sile potpisnice odrekle upotrebe sile u međusobnim odnosima i
sporovima. Potpisale su ga sve svjetske velesile i većina manjih država (najprije 15, a
potom još 48 zemalja); godinu dana kasnije paktu je pristupio i SSSR.
Početkom tridesetih godina ekonomska je kriza donijela i političku krizu. Pojavio se niz
radikalno- totalitarističkih organizacija fašističkog tipa: kraljevi kameloti, patriotska
omladina, francuska akcija i ognjeni križevi (koje je predvodio bivsi pukovnik De la
Rocque).
One su zahtijevale ukidanje parlamentarne demokracije, okončanje klasne borbe i
uvođenje čvrstog autoritarnog sistema vladavine. Na izborima 1932. radikali i socijalisti
ponovo su dobili većinu, ali radikalskim vladama nikako nije uspijevalo da stanu na kraj
ekonomskim poteškoćama. Početkom 1934. javnost je saznala za velike financijske
skandale, u koje su bili umiješani i neki članovi radikalske vlade. Fašističke organizacije
su masovnim demonstracijama svojih pristasa 6. februara 1934. pokušale oboriti režim.
Pred prijetećom opasnošću od fašističkog prevrata, socijalisti su pozvali radništvo i sve
demokratske političke snage na obranu parlamentarizma i demokracije.
U julu su francuski komunisti, pošto su se najprije posavjetovali s Moskvom, prihvatili
ponudu socijalista za saradnju stranačkih vodstava i napustili svoj nepomirljivi stav
prema socijalistima kao i politiku klasne borbe. Privremeno su odgodili oštru borbu za
socijalizam u korist obrane demokracije od fašizma. Kad je u Radikalnoj stranci
prevladala ljevica i odlučila se za saradnju sa socijalistima i komunistima, napokon je u
januaru 1936. učvršćen Narodni front. Na izborima u maju 1936. Narodni je front
uvjerljivo pobijedio i vladu je obrazovao Leon Blum, vođa najjače stranke u koaliciji -
socijalista. Komunisti su u parlamentu podržavali vladu.
U ljeto 1936. Francusku je zahvatio snažan val štrajkova kojima su sindikati pokušavali
prisiliti vladu da ostvari obećani program. Blumova je vlada doista ozakonila 40-satni
radni tjedan i radnici su, prvi put u historiji dobili plaćeni godišnji odmor. Matignonskim
sporazumom industrijalaca, sindikata i vlade sklopljeni su novi kolektivni ugovori,
kojima su znatno povećane radničke plaće; ali je to imalo više moralni učinak, jer je
nagla inflacija ubrzo odnijela to povećanje radničkim slojevima. Kapital se na sve načine
opirao vladinim mjerama, kojima se htjelo često od njegova kolača otkinuti u korist
radništva.
U desničarskoj štampi bješnjela je žestoka kampanja protiv Narodnog fronta. A i u
vladinoj koaliciji došlo je do razilaženja. Radikali nisu bili skloni mjerama L. Bluma
usmjerenim na socijalizaciju, dok su ga s druge strane komunisti žestoko napadali zbog
izdaje radničkih interesa.
Blumova se vlada i u vanjskoj politici našla u teškom položaju. Blum je želio podržati
republikansku Španiju, ali se plašio otpora radikala u koaliciji, koji su insistirali na
neutralnosti, kao i parlamentarne desnice, koja je bila za Franca. Naposljetku se
francuska vlada pridružila Britancima u komitetu za nemiješanje.
Narodni se front u proljeće 1938. raspao i do početka rata vlade su sastavljali predstavnici
radikalnog centra (Daladier), i one su dobrim dijelom dokinule tekovine Narodnog franta,
dok su se u vanjskoj politici ugledale na Britance, što ih je dovelo do neslavnog
potpisivanja Münchenskog sporazuma, kojim su ostavile na cjedilu svog vjernog
saveznika Čehoslovačku.
Weimarska republika. Glavno pitanje što ga historiografija postavlja o Weimarskoj
republici jeste: kako se u razvijenoj državi s visokim životnim standardom i razvijenom
strukturom inteligencije demokracija mogla tako rastočiti da je naposljetku vlast preuzeo
Hitler i uveo svoju "iracionalnu" diktaturu? Dio odgovora nalazi se već u samom
nastanku te demokracije, kod koje nisu bili dovoljno temeljito podrezani korijeni
društvenih snaga i tradicije starog sustava. Drugi značajan destruktivni činilac
usmjerenosti weimarske demokracije bio je, svakako, versailleski diktat; no ne najmanju
ulogu odigrali su i teški ekonomski potresi kojima je bila izlozeni i koji su imali kobne
političke posljedice.
Privredni temelji Njemačke bili su toliko čvrsti da ih ni teške odredbe o miru nisu bitno
pogodile. Osnovne industrije - rudarstvo, industrija željeza i čelika, radile su prema
savremenim metodama, uz neprestanu racionalizaciju pa čak i integraciju. Gotovo
monopolni međunarodni položaj kemijske industrije bio je zbog ugovorom o miru
nametnutog izručenja patenata dijelom svakako izgubljen, ali je i dalje bio značajan.
Kapaciteti su se koncentrirali u nekoliko područja, u Ruhrskoj oblasti i u Srednjoj
Njemačkoj, pa je ondje bilo i jakih socijalnih napetosti, ali je industrija s mnogim
snažnim pogonima srednje veličine bila razasuta po čitavoj Njemačkoj, što je mahom bilo
i posljedica stare posebnosti država prije osnivanja Carstva.
Berlin, kao glavni grad Njemačke, nije postao samo privrednim središtem, nego se već od
početka 20. st., a pogotovu dvadesetih godina, nudio kao sjajan kultumi centar, što ipak
nije dovelo do osiromašenja duhovnog života u "provinciji".
U najvećoj je mjeri bila efikasna i poljoprivreda, kao što je to dokazala i u ratu, a u
mnogim je krajevirma imala upravo povoljnu veličinu seljačkih gospodarstava; opasnog
usitnjavanja bilo je samo u nekim dijelovima njemačkog jugozapada. Zemljišni
veleposjedi na istoku Njemačke s jedne su strane uz jeftinu radnu snagu proizvodili
jeftine tržne viškove, a s druge održavali gotovo polufeudalni odnos.
Na izborima za konstituantu 19. januara 1919. socijaldemokrati (SPD) nisu dobili
apsolutnu većinu, potrebnu da bi mogli sami obrazovati vladu. Zato je između njih i dvije
građanske stranke, koje su dobile priličan broj glasova i bile spremne surađivati sa
socijaldemokratima - bile su to Njemačka demokratska stranka (DDP) i Katolički centar -
stvorena koalicija, a sporazumno obrazovana vlada bila je tzv. weimarska koalicija. Ljudi
koalicije bili su i glavni tvorci Weimarskog ustava, koji je konstituanta donijela 11.
oktobra. Tim ustavom država je ostala decentralizirana i pokrajinske su vlade sačuvale
svoje političke nadležnosti. Ustav je ostavio netaknutom i Prusku u svoj njenoj veličini,
koja je zauzimala 3/5 cijele države. Opstanak Pruske, gdje su na vlasti stalno bili
socijaldemokrati s weimarskom koalicijom, pridonio je stabilnosti nove države, jer su
početkom dvadesetih godina desničari u Bavarskoj i Ruhru izražavali snažan
separatizam. U Weimarskom ustavu bila je jako naglašena ideja o slobodi mišljenja i
političkog organiziranja, ali ona nije bila dovoljno uspješno povezana s idejom političke
odgovornosti. Taj nedostatak je otvarao mogućnost porasta ekstremnih
protuparlamentarnih i protudemokratskih stranaka (posebno nacionalista i, kasnije,
nacionalsocijalista) i njihove razbijačke politike.
Učvršćenju države trebao je pridonijeti i jak položaj predsjednika države. Taj je položaj
bio jak već po tomu što je predsjednika plebiscitarno birao čitav narod, te je bio
nezavisan o parlamentu. Predsjednik je imenovao i otpuštao kancelara i njegove ministre,
zakonske je prijedloge, čak kada su već i prošli kroz parlament, mogao stavljati na
referendum, i bio je vrhovni zapovjednik vojske. Napokon, mogao je na temelju ustava
objaviti izvanredno stanje protiv saveznih zemalja koje bi povrijedile ustav, a mogao je
privremeno staviti izvan snage i slobodarska prava građana. Tako moćnog predsjednika
duhovito su nazivali "nadomjestkom za cara". Prvi predsjednik Ebert na odgovoran je i
ispravan način upotrijebio veliku moć svoje funkcije, i uveliko je pomagao da nova
država prebrodi mnogobrojne krize prvih godina. U martu 1920. desničarski je
orijentirani dio berlinskog garnizona izvršio puč i na vodstvo države doveo Wolfganga
Kappa, poznatog poslovnog čovjeka iz doba Carstva. Legalna se vlada najprije sklonila u
Dresden, a potom u Stuttgart, dok je radništvo širom države spontano započelo opći
štrajk, koji je polarizirao cijelu državu. Dio rajhsvera ostao je vjeran legalnoj vladi, koju
je podržavala i Antanta, i puč je za nekoliko dana propao. Ali je taj događaj, kao i mnogi
kasniji, pokazao kako su jake protudemokratske snage i da one prevladavaju u nekim
važnim strukturama, kao što su činovništvo, sudstvo i vojska. A parlamentarni izbori u
septembru 1920. pokazali su već prilično izmijenjenu političku situaciju.
Stranke weimarske koalicije (SPD i Demokratska stranka) izgubile su velik broj mandata,
a time i većinu. Jako je ojačala ljevica (nezavisni i komunisti, kojima je u oktobru 1920.
prišao veći dio nezavisnih), a još više građanska ljevica, podvojena na Njemačku narodnu
stranku (DVP) s mnogo nacionalno-liberalističkih tradicija, i Njemačku nacionalnu pučku
stranku (DNVP), koja je zastupala interese konzervativnog agrarnog i finansijskog
krupnog kapitala s naglašenom nacionalističkom tendencijom. Nakon tih izbora pa sve do
1928. nastaju vlade Centra (demokrati, narodna stranka i centrum) koje su tolerirali pa i
podržavali i socijaldemokrati i ljevičari. Socijaldemokrati su na vlast došli samo još
1928-30., ali u to vrijeme praktički ništa nisu mogli učiniti. Tako se nade reformističkog
socijalizma u društveni preobražaj parlamentarnim putem, koje su vodile Ebertove
socijaldemokrate u sedmicama prevrata 1918., nisu ostvarile. Radnički sindikati su
kolektivnim ugovorima uspješno štitili ekonomske probitke radnika, kao što su ih
pojedinačno branili i radnički povjerenici koje su određivali sindikati.
Brojčano vrlo ojačala Komunistička partija Njemačke, koja i dalje ipak nije prevladavala
kod radništva, pokušala je dva puta doći na vlast revolucionarnim prevratom: prvi put tzv.
martovskom akcijom 1920., a drugi put oktobarskim ustankom 1923. u Saskoj i
Harnburgu. Ali su u tadašnjoj društveno-političkoj konstelaciji ti pokušaji bili osuđeni na
neuspjeh, jer je vojska bila izrazito protusocijalisticki orijentirana i, unatoč junačkom
držanju radnika, brzo zauzela ustanička uporišta.
U Njemačkoj je 1923. godina donijela tešku ekonomsku i političku krizu. Velika inflacija
1922. onemogućila je Njemačkoj uredno plaćanje ratnih reparacija Antanti. Da bi ipak
osigurali svoj dio, Francuzi su u januaru 1923. vojnički okupirali industrijski najjače
njemačko područje - Ruhr. Nijemci su odgovorili pasivnim otporom - proizvodnja u
Ruhru gotovo je obustavljena. U tome otporu cijeli je njemački narod bio jedinstven. A
Njemačka banka pospješila je inflaciju, marka je izgubila svaku vrijednost, čime su neki
njemački srednji slojevi bili teško pogođeni. Amerikanci i Britanci nisu se slagali s
francuskom politikom okupacije, ali su se ograničili samo na oštre diplomatske
prosvjede, pa se njemačka vlada, da bi izbjegla prijeteću ekonomsku katastrofu, morala
odreći pasivnog otpora (u septembru 1923) i pristati da i dalje plaća reparacije.
Krajem godine uspjelo je obuzdati inflaciju i ponovo stabilizirati valutu. Međutim,
desnica je ipak tu veliku ekonomsku nevolju iskoristila za rovarenje protiv vlade: nova
konzervativna desničarska snaga, malobrojna Nacionalsocijalistička stranka, pod
vodstvom Adolfa Hitlera, pokušala je u novembru 1923. u Münchenu izvršiti puč i
dokopati se vlasti. Bavarska vlada i vojska su puč ugušile i nacionalsocijalistički je pokret
za nekoliko godina gotovo zamro.
Amerikanci i Britanci su 1924. godine izašli sa svojim (Dawesovim) planom plaćanja
njemačkih reparacija. Njemačkoj su odobrili veći zajam za stabilizaciju valute. Njemačka
je počela otplaćivati rate, a francuske čete su se povukle iz Ruhra. U zemlji su nakon
1924., unatoč izvanredno naglom jačanju privrede, povećanju kapitalističkih profita i
prihoda radnih slojeva, jačale desničarske snage i sve vise utjecale na politički život.
Skretanje udesno bilo je najvidljivije prilikom izbora novog predsjednika države nakon
Ebertove smrti, 1925. Oslabljena weimarska koalicija istaknula je za svojeg kandidata
političara centra Wilhelma Marxa, ali ga je porazio kandidat udružene desnice, bivši
maršal Hindenburg. Usprkos očekivanjima, Hindenburg je poštovao ustav i republiku, ali
je kasnije, u kritičnim trenucima, postao oslonac desnice i na svoj način mnogo pridonio
propasti Weimarske republike.
Prvi diplomatski uspjeh Njemačke bio je 1922. sklopljeni Rapallski ugovor sa Sovjetskim
Savezom, koji je Njemačkoj pružio oslonac protiv omrznute Poljske, otvorio sovjetsko
tržište, pa čak i mogućnost da u SSSR-u uvježbava svoju vojsku (tzv. "crni rajhsver").
Ugovorom u Locarnu 1925. Njemačka je priznala francuske granice na zapadu i bila
primljena u Društvo naroda, ali nije htjela priznati istočne granice prema Poljskoj - i u
tom je pogledu čak i politika njenog najpomirljivijeg ministra vanjskih poslova
Stressemana svejednako insistirala na reviziji.
Njemačka je i dalje nastojala dobiti olakšice za plaćanje reparacija. To joj je djelomično i
uspjelo u ljeto 1929. na konferenciji u Hagu Youngovim planom, koji je ne samo donio
olakšice u pogledu njemačkih obveza nego i predvidio da strane trupe počnu smjesta
napuštati Porajnje. I kad je u jesen sve upućivalo na miroljubiv razvoj u Europi, iznenada
je izbila velika privredna kriza, koja je u Njemačkoj imala izvanredno teške posljedice.
Njemačka se industrija, većinom oslonjena na strane zajmove, koji su nakon sloma
njujorške berze opozvani, suočila s nedostatkom kapitala, stečajevima i velikom
nezaposlenošću. To je bila pozadina političke krize koja je zbog nestabilnosti
demokracije neprestano rasla.
Vlada posljednjeg socijaldemokratskog kancelara Müllera pala je 1930. zato što
socijaldemokrati nisu mogli prihvatiti zahtjeve kapitala, koje je u vladi zastupala posebno
Njemačka narodna stranka, da se smanje izdaci države za pomoć nezaposlenima kako bi
se tereti ekonomske krize prebacili, uglavnom, na teret radnika. Time je uklonjena
posljednja vlada Weimarske republike koja je imala izrazitu parlamentarnu većinu. Novu
građansku vladu Centra obrazovao je Heinrich Brüning, bivši sindikalni vođa, koji je
uživao Hindenburgovo povjerenje. Pošto je prijevremeno raspušten parlament, na novim
izborima u septembru 1930. ponovo se pokazala nesmanjena snaga socijaldemokracije i
istovremeno velika osipanje stranaka umjerene građanske ljevice, za koju su glasali
srednji slojevi. Pod udarcima krize oni su se utekli u okrilje ponovo vrlo aktivnih
nacionalsocijalista, koji su dobili punih 20% glasova, dok je nezaposleno radništvo
davalo svoj glas komunistima, koji su također vidno ojačali.
Brüning je imao slab položaj u parlamentu: desnica je bila protiv njega, a socijaldemokati
su ga tolerirali odnosno pod- ržavali samo iz straha od alternative otvorene desničarske
diktature. Svoj je program Brüning provodio izvanrednim vladinim odlukama,
primjenom predsjednikovih ovlaštenja, tako da je Njemačka u stvari prestala biti
parlarnentarna i postala predsjednička republika. Brüningova je vlada pokušala privrednu
krizu savladati krajnjom štednjom i deflacijskom politikom, ali je to samo povećalo broj
nezaposlenih, zbog čega se, dakako, povećavala i bijeda širokih, posebno radničkih
slojeva. A to je išlo u prilog radikalnim strankama desnice i ljevice. Desnica je prešla u
ofenzivu i u proljeće 1932. oborila Brüninga zbog njegovih krajnje opreznih planova
kolonizacije radnika na veleposjedničkom istoku Njemačke. Ljevica nije nudila realnu
alternativu i pružala je tek nejak otpor desnici. Radničke stranke bile su među sobom
smrtno zavadene. Komunisti su socijaldemokrate proglasili socijalistima i svojim
najljućim neprijateljima. U julu 1932. Njemačka je uspjela da joj Antanta u Lausanni
briše sve reparacije i tako je u robi i u novcu platila ukupno samo 23 milijarde maraka po
kursu iz 1913. godine.
A ni to nije okončalo privrednu krizu u Njemačkoj. Krupni kapital odlučio se da podrži
Hitlera, koji je obećavao prestanak klasne borbe. Kancelar Franz von Papen, koji je u
proljeće 1932. naslijedio Brüninga, bio je samo prijelazna figura prije dolaska Hitlera i
pomagao uništenju i ono malo weimarske demokracije što je još preostalo.
U junu je raspustio zemaljsku vladu Pruske koju su predvodili socijaldemokrati. Politički
nejedinstveno radništvo nije pružalo otpor. Nacionalsocijalisti su pojačali propagandu i
fizički teror posebno protiv pristalica radničkih stranaka. Na uzastopnim parlamentarnim
izborima u julu i oktobru 1932. nacionalsocijalisti su dobilii veoma velik broj glasova:
37,4 odnosno 34%. Na sve su načine pokušavali prigrabiti vlast. Do januara 1933.
sporazumjeli su se s ostalim desničarskim strankama i predsjednikom Hindenburgom, i
tako je Hitler 31. januara 1933. postao kancelar Njemačke.
Čehoslovačka republika

Čehoslovačka je republika bila jedina država Srednje Europe koja je uspjela za sve
vrijeme svoga opstanka sačuvati demokratsko-parlamentarni oblik vladavine. Razlog
tome treba tražiti u razmjerno vrlo povoljnom ekonomskom razvoju, naprednoj
društvenoj strukturi, demokratskim političkim tradicijama, a značajni nosioci takvog
razvoja bili su i dvojica najviđenijih političkih vođa, Masaryk i Beneš, koji su bili
uvjereni demokrati.
Čehoslovačka republika uspostavljena je proglasom Narodne skupštine 14. novembra
1918., pošto su prije toga Česi (28. oktobra) i Slovaci (30. oktobra) proglasili nezavisnost
i želju da žive u zajedničkoj državi.
Prvim predsjednikom Čehoslovačke republike postao je Tomaš G. Masaryk, za vrijeme
rata vođa českog Narodnog vijeća; njegova je velika zasluga što je utjecao na Antantu da
prihvati ideju o razbijanju Austro-ugarske monarhije. Mlada je republika konačne granice
dobila mirovnim ugovorom u Versaillesu, Saint-Germainu i Trianonu, a razgraničenje s
Poljskom u Šleskoj i Slovačkoj izvršeno je 1920. pod arbitražom Francuske i Britanije.
Čehoslovačkoj je 1919. priključena i Potkarpatska Ukrajina i tako je država bila etnički
veoma heterogena, što je kasnije stvaralo velike nacionalne probleme. Čehoslovačka je
vojska u proljeće 1919. likvidirala Sovjetsku republiku u Slovačkoj. Vlada
socijaldemokrata V. Tusara je u februaru 1920. izradila ustav, čiji je uzor bila francuska
parlamentarna demokracija, i provela agrarnu reformu, posebno temeljno na
zaplijenjenim posjedima austrijsko-njemačkih aristokratskih porodica. Revolucionarno je
radništvo 1920. u više navrata štrajkalo, ali je vlada, u kojoj su kao najjača stranka bili i
socijaldemokrati, uspjela dogovaranjem spasiti situaciju. Lijevo krilo Socijaldemokratske
stranke odcijepilo se u maju 1921. i formiralo Komunističku partiju Čehoslovacke
(KPC).
U vanjskoj politici Čehoslovačka se oslanjala na Francusku i 1920. postala inicijator
stvaranja "Male antante”, saveza između Čehoslovačke, Rumunije i Jugoslavije,
uperenog protiv revizionističkih pokušaja Mađarske.
Čehoslovačka se nakon 1919. brzo i gotovo nesmetano razvijala. Preokret joj je u
ekonomskom pogledu čak veoma koristio, jer je kako u zemlji tako i u prijateljskim
državama Jugoslaviji i Rumunjskoj bila oslobođena konkurencije austrijskog kapitala.
Svojom modernom tekstilnom industrijom i strojogradnjom bila je konkurentna, a u
prijateljskim su državama spremno prihvaćali njen kapital i tehnologiju.
Ekonomsko blagostanje omogućavalo joj je i velik kulturni polet na svim područjima. Na
izborima 1928. znatno je porastao broj glasova što su ih dobili komunistički kandidati i
režim je KP Čehoslovačke dopustio slobodno političko djelovanje. Državno vodstvo
držalo se unitarističkog principa stvaranja "čehoslovakizma" i tako se sve više
sukobljavalo s autonomističkim i separatističkim strujanjima u Slovačkoj.
Narodne manjine, a među njima i brojni sudetski Nijemci, imale su kulturnu autonomiju
(čak i vlastito sveučilište u Pragu) i njihove su stranke nakon 1926. bile zastupljene i u
čehoslovackoj vladi.
Nakon Hitlerova dolaska na vlast u Njemačkoj, u Čehoslovackoj je veoma ojačala
nacionalistička stranka sudetskih Nijemaca pod vodstvom K. Henleina, koji sada više nije
bio spreman da surađuje s vladom.
Godine 1935. povukao se dugogodišnji predsjednik Masaryk a naslijedio ga je njegov
saradnik i ministar vanjskih poslova Beneš, vođa Narodnosocijalističke stranke, stranke
češke demokratskog sitnog građanstva, koje je gotovo sve vrijeme bilo zastupljeno u
vladi.
Beneš je još iste godine sklopio sporazum o međusobnoj pomoći sa SSSR-om, ali do
većeg zbližavanja među dvjema državama nije došlo zbog Benešove rezerviranosti prema
komunistima, pa se Čehoslovačka i dalje vanjskopolitički posve držala Francuske.
Njemački nacizam je od proljeca 1938. počeo prijeteći ugrožavati Čehoslovačku.
Po Hitlerovim su uputama sudetski Nijemci počeli zahtijevati autonomiju i pravo na
ujedinjenje sa sunarodnjacima u Njemačkoj. To je bio prvi nagovještaj agresije na jednu
suverenu europsku državu, koja je osim toga bila jedan od stupova francuske europske
politike. Međutim, toliko slavljena saveznica Francuska kapitulirala je 29. septembra
1938. u Münchenu pred Hitlerovim diktatom. Čehoslovačka je morala evakuirati
izvanredno utvrđeni pogranični pojas i Nijemci su odmah potom okupirali Sudetsku
oblast.
A tada je došla do izražaja i druga velika pogreška čehoslovačke vanjske politike izmedu
dva rata - njen spor s Poljskom zbog područja Tesina, naseljenog Poljacima, koji je
Čehoslovačka priključila 1919. Da su Čehoslovačka i Poljska bile čvrsto povezane, Hitler
ih se vjerojatno 1938. ne bi usudio vojnički napasti, jer se smatralo da te dvije zemlje
imaju vrlo jaku vojsku. Međutim, u svom starom sporu sa Čehoslovačkom Poljaci su
gledali kratkovidno i prigodom Hitlerove okupacije Sudeta Tesin pripojili Poljskoj.
A ni predsjednik Beneš nije htio prihvatiti prijedlog KP Čehoslovačke da pozove u
pomoć sovjetske čete i pruži otpor Nijemcima; odmah nakon Münchena podnio je
ostavku i predsjednikom republike postao je E. Hacha. Sredinom marta 1939. proglasila
je Slovačka klerikalna stranka pod vodstvom J. Tise nezavisnu Slovačku, a njemačka je
vojska, pod izgovorom da želi sačuvati mir u Srednjoj Europi, zauzela Češku i priključila
je Njemačkom rajhu kao Češko-moravski protektorat.

Socijalistički sovjetski tip

U svijetu se između dva rata razvijao i društveni sistem koji je u društveno-političkom

razvoju značio nešto posve novo, a to je socijalistički sovjetski sistem, izrastao iz
pobjedonosne oktobarske revolucije u Rusiji. Pobjeda Lenjinove modifikacije marksizma
i revolucije u praksi, te iz nje rođenog sovjetskog sistema izazvala je u svjetskom
marksističkom radnčkom pokretu podvajanje na dvije posve odvojene struje:
komunističku, koja je pokušavala provesti u svijetu revolucionarnu Lenjinovu ideju, i
socijaldemokratsku, koja je odbacivala Lenjinov koncept i zauzimala se za
parlamentarno-reformistički put u socijalizam.
Još suviše slabom komunizmu nije se ostvarila njegova ideja o svjetskoj odnosno
europskoj socijalističkoj revoluciji kao neminovnoj dimenziji socijalističke revolucije
uopće, i tako je između dva rata Sovjetski Savez ostao jedina država u svijetu u kojoj je
pobijedila socijalistička revolucija i diktatura proletarijata. Sovjetski se Savez morao sam
i vlastitim naporima iz svoje zaostale privredne i društvene osnovice razvijati usred
neprijateljskog kapitalističkog svijeta i pronalaziti odgovarajuća ekonomska i politička
rješenja. To je najviše utjecalo na to da sovjetski socijalistički sistem poprimi i poneko
svojstvo koje bismo teško mogli uskladiti s vizijom klasika marksizma. No ipak je
očuvao osnovne karakteristike zbog kojih se o nekom društvenom sistemu kaže da je
socijalistički: društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i nominalnu vlast
radnih ljudi, odnosno diktaturu proletarijata. Tako je već samom svojom egzistencijom, a
donekle i planskim usmjeravanjem svjetskog komunističkog pokreta, Sovjetski Savez
snažno utjecao na socijalističke tendencije u svijetu između dva rata.
Boljševici su Brest-litovskim mirom 3. oktobra 1918. doduše osigurali vanjskopolitički
predah, ali su se u zemlji morali sukobiti s brojnim političkim protivnicima, sa sve
snažnijom kontrarevolucijom, koju je otvoreno podržavala Antanta. Zbog suprotstavljanja
Brest-litovskom miru sovjetsku su vladu u martu 1918. napustili dotadašnji boljševički
saveznici lijevi eseri, koji su se zalagali za nastavljanje neprijateljstava protiv Centralnih
sila revolucionarnim ratom. Drugi povod za razilaženje između njih i boljševika bila je
agrarna politika. Boljševici su insistirali na ukidanju svake tržišne privrede, dakle za
obvezno predavanje seljačkih proizvodnih viškova državi. Za provođenje rekvizicija
uspostavili su tzv. seoske komitete siromašnih, kojima su u pomoć poslali radnike iz
gradova. Nasuprot njima, lijevi su eseri nastupali protiv klasne borbe na selu i zauzimali
se za tržišnu privredu.
Na V. kongresu partije početkom maja 1918. lijevi su eseri nastupili protiv boljševičke
politike. Istovremeno su u saradnji s drugim eserima podigli gotovo pravi ustanak seljaka
u Povolžju i u moskovskoj oblasti, te se pobjegli teroru protiv vodećih boljševika; 30.
avgusta su u atentatu teško ranili i samog Lenjina.
Uz velika požrtvovanje i disciplinu, boljševici su ugušili pobunu, njene vođe osudili na
smrt, a nakon toga su se lijevi eseri podijelili na više skupina, od kojih su neke krajem
1919.. prišle boljševicima. Ovima je pošlo za rukom da iz sovjeta potisnu sve protivnike i
uvedu čvrst i centraliziran jednopartijski sistem vladavine, koji je provodio diktaturu
proletarijata.
Na periferiji sovjetske države se u proljeće 1918. posvuda organizirala kontrarevolucija i
obrazovane su protubljševičke vlade. U Samari je u julu osnovan "Komitet članova
privremene skupštine" pod vodstvom Černova u kojem su većinu imali desni eseri, a u
Omsku desničarsko-monarhistička "privremena vlada Sibira". Ubrzo nakon toga je u Ufi
održana sveruska konferencija koja je trebala ujediniti sve kontrarevolucioname snage za
borbu protiv boljševika. Osnovan je i nekakav petočlani direktorij, svojevrsna koalicija
umjerenih ljevičara i radikalnih desničara. Glavna ličnost postao je desničar, bivši carski
admiral crnomorske flote Aleksandar Kolčak. Kontrarevoluciju je novcem i oružjem
počela pomagati Antanta.
Britanci su se već u martu iskrcali u Arhangelsku, Japanci u maju u Vladivostoku, a njima
su se potom pridružili i do tada neutralni Amerikanci. Ipak je najvažnija podrška
kontrarevolucije bila tzv. Češka legija, od 50.000 ljudi sastavljena vojna formacija bivših
ratnih zarobljenika, koji su se nakon Brest-litovskog mira namjeravali preko Sibira vratiti
u Europu i boriti se u redovima Antante. Boljševici su ih 25. maja 1918. pokušali
razoružati, što su Česi odbili i započeli neprijateljstva, zauzeli sibirsku željeznicu, prešli
Ural i zaprijetili Povolžju. Do jeseni je Crvena armija, koju je od proljeća 1918. postavio
na noge Trocki, zaustavila nadiranje kontrarevolucionamih armija prema središnjim
predjelima Rusije.
Kad je u jesen 1918. završen prvi svjetski rat i na Zapadu, Antanta je krenula u otvorenu
intervenciju u Rusiji protiv boljševika. Kolčakovu vladu u Omsku priznala je kao vladu
cijele Rusije i uspjela da Kolčaka prizna i general Denikin, koji je s pomoću Francuza
skupio veću kontrarevolucionarnu vojsku u Ukrajini i na Donu.
Kontrarevolucija je u proljeće 1919. još jedanput krenula na vojnički marš protiv Moskve
i Lenjingrada. Međutim, Antantino je vijeće u Parizu na Wilsonov nagovor odlučilo da se
Antanta vojnički ne angažira u Rusiji. Tako je brojčano narasla i disciplinirana Crvena
armija u ljeto ij esen 1919. redom razbijala vojsku kontrarevolucije, koja se bez izravnog
angažiranja Antante nije mogla držati, jer je u narodu gubila svaku podršku zbog
potpunog zanemarivanja socijalnih potreba vremena. Do proljeća 1920. sovjetska se vlast
proširila gotovo na sav teritorij nekadašnje države, uključujući i Ukrajinu; izvan nje su
ostale kavkaske države, za koje su se boljševici još borili, i baltičke državice, kojima su u
proljece i ljeto 1920. mirovnim ugovorima priznali samostalnost. Ali je do konačnog mira
preostala još jedna etapa. U proljeće 1920. Sovjetska se Rusija uplela, zbog pitanja
granica, u vojnički konflikt s Po/jacima i njihovim velikim nacionalističkim i
imperijalističkim apetitima.
Nakon prvih poljskih uspjeha (zauzeli su Kijev i dio Ukrajine), Crvena je armija prodrla
do Varšave. Međutim je u bitki na Visli 14. kolovoza 1920. Poljacima, uz veliku tehničku
pomoć Francuske, pošlo za rukom”čudo" da pobijede sovjetske trupe. Na to su Poljaci
svoju granicu ponovo pomaknuli daleko na istok, što je vlada Sovjetske Rusije mirom u
Rigi 18. marta 1921. i priznala, ali je između obiju država stvorena zatrovana politička
klima za sve vrijeme između dva rata. Boljševici su u proljece 1921. osvojili i kavkaske
države, koje su se potom razvijale s ostalom sovjetskom državom.
U prvim godinama nakon revolucije, u razdoblju tzv. "ratnog komunizma", boljševici su
nastojali ukinuli tržišnu privredu, pa su čak pokušali ukinuti i novac, te uvesti robnu
razmjenu izmedu pojedinih grana privrede, što je regulirala država. Za plaćanje hrane
poljoprivredi, u kojoj je još uvijek prevladavao privatni sektor, država je slala industrijske
i zanatske proizvode posve podržavljene industrije, a diobu je regulirao dekret donijet u
novembru 1918.
Za vođenje takve privrede stvoren je veliki birokratski državni aparat, koji je uz to bio
nestručan i nedorastao zadacima. To je izazvalo nezadovoljstvo tvorničkih radnika, jer je
krajem 1920. počelo nedostajali sirovina, pa i hrane. Ta ekonomska i društvena nevolja
izazvala je u redovima boljševika tzv. lijevu radničku opoziciju, koja je predlagala da sve
čisto ekonomske poslove industrije samostalno vode sindikati bez partijske birokracije.
Međutim Lenjin je na zasjedanju CK boljševika u decembru 1920. odbacio takve
poglede.
Početkom 1921. se zbog ekonomskih teškoća nezadovoljstvo dijela radnika i seljaka još
više povećalo i dobilo određene političke karakteristike: programi esera i menjševika o
ustavotvornoj skupštini ponovo su počeli kružiti i isticati zahtjev za vlašću sovjeta, koji bi
uključivali više stranaka, a ne samo boljševike. Počeo se pojavljivati i anarhizam kao
samostalna politička snaga.
Početkom marta izbila je pobuna u lenjingradskoj vojnoj i trgovačkoj luci Kronštatu:
radnici i mornari su zahtijevali odbacivanje "jednopartijske diktature" i uspostavljanje
sovjeta bez boljševika. Boljševička vlast se oduprla svom snagom koju je imala, pa i
vojskom, te je tu ozbiljnu krizu riješila jurišem suhozemne vojske pod zapovjedništvom
Tuhačevskog preko zaleđene Neve na Kronštat, koji se predao nakon 10 dana ogorčene
borbe (od 8. do 18. marta 1921). Takvo vrenje medu radništvom, do kojeg je došlo zbog
državnih rekvizicija i potpune nezainteresiranosti seljaka za povećanje i modernizaciju
proizvodnje, navelo je vodstvo boljševika da porazmisli o novom načinu privrede. Na X.
kongresu boljševika usvojene su, baš u vrijeme borbi za Kronštat, na Lenjinov prijedlog
osnove nove ekonomske politike (NEP).
Ta se politika zasnivala na dvjema postavkama: socijalistički program ukidanja privatnog
vlasništva nad većim poduzećima u važnim privrednim granama ne smije se napuštati, ali
ličnu zainteresiranost proizvođača treba povećati razvijanjem tržišnih odnosa. Kamen
temeljac postavili su time što su poboljšali položaj seljaka i u proljeće 1921. ukinuli
rekviziciju i uveli porez u naturi.
Viškove koji bi im preostali seljaci su mogli slobodno prodavati na tržištu. Dopuštena su i
manja privatna poduzeća i trgovine. Protiv te nove ekonomske politike dizalo se među
boljševicima dosta glasova (Trocki), jer da ona znači odstupanje od revolucionarnog puta
u socijalizam, zahtijevajući ustrajanje na ratnom komunizmu - ubrzanoj industrijalizaciji
na račun seljaka. CK boljševika je podržavao NEP (ekonomski teoretičar Buharin) i u
njegovoj se odluci od 12. januara 1922. kaže da je NEP ekonomska utakmica izmedu
socijalizma u izgradnji i kapitalizma, koji teži obnovi na osnovi podmirivanja potreba
mnogomilionskog seljačkog sloja putem tržišta. Ali dok su u rukama sovjetske radničke
države finansije, teška industrija, sspoljna trgovina, promet i prilične poljoprivredne
površine, nema opasnosti od ugrožavanja socijalizma. Država je dopustila uvoz stranog
kapitala, potrebnog za brzi razvoj industrijalizacije, i poticala vanjsku trgovinu.
Krajem 1922. boljševici su formalno proglasili Savez Sovjetskih Socijalističkih
Republika (SSSR). Do tada su neprecizno definiranu sovjetsku saveznu državu tčinile
pojedine nacionalne sovjetske republike: Ruska Federacija, Ukrajina, Bjelorusija,
Zakavkaska Federacija. Horezam i Buhara. Ta je država nastajala postepeno, s pobjedama
boljševika i uvođenjem njihovih sovjeta kod pojedinih naroda bivšeg ruskog carstva.
Narode je udruživala jedinstveno i centralistički organizirana boljševička stranka. Nakon
revolucije ona je priznala i samoopredjeljenje naroda, ali se u praksi zauzimala za
povezivanje i suživljavanje naroda u duhu proleterskog intemacionalizma.
Federativno povezivanje posebnih nacionalnih sovjetskih republika bila je Lenjinova
ideja, za koju se morao boriti u boljševičkom vodstvu, jer se boljševički "ekspert za
nacionalno pitanje", Gruzijac Josif Visarionovič DžugašviIi - Staljin zauzimao samo za
autonomiju pojedinih neruskih naroda u sovjetskoj državi.
SSSR je u ljeto 1923. dobio i svoj ustav. Najviši organ vlasti bio je Svesavezni kongres
sovjeta, u koji su sovjeti saveznih republika slali svoje delegate. Sarno su mjesni sovjeti
birani izravno općim biračkim pravom od 18. godine. Kongres sovjeta je izabrao svoj
prezidij i predsjednik prezidija je formalno predstavljao državu, ali nije imao nikakve
vlasti. Savjet narodnih komesara ostao je i nadalje snažna izvršna vlast koja je obavljala
sve državne poslove.
21. januara 1924. umro je, nakon više napadaja kapi od kraja 1922., neosporni voda
sovjetske države Lenjin. Nakon njegove smrti državu je vodio kolegij trojice - "trojka"
Zinovjev, Kamenjev, Staljin, dok naposljetku nije Staljinu, koji je od 1922. bio generalni
sekretar partije, pošlo za rukom da sam izbije na čelo zahvaljujući tome što je držao u
ruci partijski birokratski aparat. Žilavošću, odlučnim realizmom i "čeličnom" voljom
(otuda mu i pseudonim "Staljin") nadmašivao je sve svoje suparnike, pa i vatrenog
revolucionara Trockog te blistavog teoreticara Buharina.
lzdavajući se za pravog Lenjinovog interpreta i vjemog sljedbenika njegove ideje, on je
prakticki od 1924. sve više sam upravljao preobražajem zemlje i na samodržački način.
Nasuprot konceptu Trockog, koji je inzistirao na tezi o "permanentnoj revoluciji", dakle o
njenom nastavljanju izvan granica SSSR-a, Staljin je objavio učenje o "socijalizmu u
jednoj zemiji", koji je veliki Sovjetski Savez sa svojim ljudima i bogatstvima sposoban
ostvariti. Tako je on prišao pretvaranju Rusije, sve do tada još pretežno agrarno
strukturirane, u industrijsku državu, pa je u tu svrhu 1927. proglasio prvi veliki
petogodišnji plan. Taj je plan razbio seljački privatni posjed i donio potpunu
kolektivizaciju, ali i modernizaciju poljoprivrede, putem motoriziranja, elektrificiranja
sela i izgradnje velikih industrijskih poduzeća. Pri tomu je dobro dolazila pomoć u
kapitalu i savjetnicima iz inostranstva, iz Njemačke, Britanije i SAD.
Preobražaj sela vršio se uz besprimjernu bezobzirnost; ogorčeni seljaci poklali su svoju
stoku i time samo ubrzali svoju propast. U razdoblju 1931-1933. zemljom je krenula još
jedna glad, veća od one u vrijeme građanskog rata, koja je prema ocjenama u doba
Hruščova odnijela oko 10 miliona ljudskih života, od toga ponajviše kulaka i srednjih
seljaka - elementa koji je bio najsposobniji da podigne i modernizira poljoprivrednu
proizvodnju.
Najviše je propatila plodna Ukrajina. Ali tada se proces preobražaja afirmirao, i otada je
ekonomski uspon SSSR-a očigledan. Drugi petogodišnji plan je uz daljnje velike kanale i
željeznice (Moskva-Volga, Bjelomorski kanal, produzetak Turkestansko- sibirske
željeznice, itd.) nagoviještao nastajanje golemih kombinata, u koje bi se udružile različite
industrije cijelih pokrajina, kao i poboljšanje kvaliteta proizvoda.
Ali usprkos obećanju, potrošnih dobara nije bilo više nego prije, jer je, pored ostalog, u
prvi plan sve više stupalo naoružanje i naglo jačanje Crvene armije.
Taj strahovito nagli preobražaj trebalo je, općenito, plaćati najvećim žrtvama cijelog
stanovništva.
Sve brojnijom birokracijom sovjetski sistem nije oslobodio radnog čovjeka, već ga je
posve uključio u aparat moderne države sa svim njezinim pomoćnim oblicima kontrole.
Socijalizacija kapitalističkih poduzeća nije neposrednim proizvođačima donijela
samoodlučivanje, već samo njihov prelazak pod vodstvo države, tj. u ruke državnih
opunomoćenika postavljenih u ime naroda, koji su se sve više formirali kao samostalan
sloj s vlastitim interesima - težnjom za moći. Postojali su i radnički sindikati, ali ne toliko
kao zastupnici radnika koliko kao još jedna nadzorna organizacija. Protiv svih protivnika
režima strogo se postupalo. Osnovani su golemi logori za prisilni rad sve tamo do
Dalekog istoka i sjevernog Sibira. I oni su u prvom redu bili namijenjeni ostvarivanju
velikih pothvata, pa je od 1935. bilo u njima uvijek više milijuna zatvorenika; npr. samo
za kopanje bjelomorskog kanala dopremljeno je oko 250.000 kažnjenika.
Staljin je u partijskom vodstvu počeo izvoditi "čistku", koja je svoj vrhunac dostigla
između 1936. i 1938. godine. Prvo se okrenuo protiv tzv. desne opozicije, koja se opirala
prisilnoj kolektivizaciji poljoprivrede, a potom i protiv svih eventualnih suparnika. Na
nizu režiranih javnih političkih sudskih procesa osuđena je većina vodećih boljševika iz
dana revolucije i potom likvidirana. Trocki je bio prisiljen da emigrira u Meksiko, gdje ga
je ubio Staljinov atentator. Kao moguća jezgra opozicije desetkovano je i rukovodstvo
Crvene armije sa slavnim Tuhačevskim, tako da je vojska za duže vrijeme bila veoma
oslabljena. Sa čistkom se i u sociološkom pogledu zbio značajan preobražajni proces.
Umjesto ljudi iz doba revolucije, koji su dobro poznavali Europu i bili snažno
internacionalistički usmjereni, sada se popela na vrh nova generacija sovjetske
inteligencije, koja je odrasla već u novoj državi i bila ispunjena ponosom na svoju
domovinu. Iskovala se nova svijest, ispunjena i tradicijama velike ruske prošlosti, koja je
tobože svoj pravi nastavak našla u sada nastaloj socijalističkoj domovini.
Ta riječ sada se ponovo smjela upot rebljavati, pa su se i u novoj zakletvi sovjetskih
vojnika umjesto dotadašnjih internacionalističkih izraza našli u središtu pojmovi kao
narod, domovina i država.
A na vrhu države stajao je čovjek neograničene vlasti, koji je sada i svoje
vanjskopolitičke odluke donosio samo prema realnoj političkoj računici, pri čemu je imao
u vidu prvenstveno velike državne koristi SSSR-a. A služio se sovjetskim
vanjskopolitičkim državnim aparatom, kao i Komunističkom internacionalom.
Od rujna 1934. SSSR je bio član Društva naroda i s pomoću njega se htio osigurati od
opasnosti nacističke agresije. Ali kako nije postignut sporazum sa zapadnim
demokracijama, SSSR je napustio tu politiku i u kolovozu 1939. zaključio s Hitlerom
pakt o nenapadanju.

Fašistički tip

U razdoblju izmedu dva rata u nekim državama svijeta pojavili su se totalitarni politički
sistemi, koji se zajedničkim nazivom označavaju kao fašistički. Premda su među njima
postojale i neke znatne razlike, ipak su svima bile zajedničke određene bitne crte. Od
najvećeg značenja bila je činjenica što su se ti sistemi pojavili u onim modernim
kapitalističkim državama u kojima parlamentarna demokracija u drugoj polovini 19. st.
nije bila dovoljno učvršćena u političkom životu, a to su bile prvenstveno Italija, Japan i
Njemačka. Za pojavu tih sistema postojali su vanjskopolitički i unutrašnjopolitički
razlozi. Versailleskim mirom te su države dobile manje nego što su očekivale (Italija) ili
ih je pak taj "mir" izuzetno teško pogodio (Njemačka), pa su se zato u njihovim
društvenim strukturama pojavile jake političke, u prvom redu konzervativne snage koje
su težile reviziji odredaba mirovnog ugovora a u vanjskoj politici zauzimale agresivna
stajališta prema svojim susjedima. Sve su se te snage pothranjivale teškim unutrašnjo-
političkim i ekonomskim stanjem zemlje; posvuda je bio razmjerno brojan srednji sloj za
koji se nisu posebno zanimali ni krupnokapitalističko liberalno građanstvo ni marksistički
pokret.
Tako se taj srednji sloj (seljaci srednjaci, sitno građanstvo, činovništvo), ekonomski i
socijalno konzervativan, oslanjao na novu društveno- političku, izrazito konzervativnu
doktrinu, koju su, na temelju starijih elitističkih doktrina (Sorel, "Konzervativna
revolucija"), nakon Prvog svjetskog rata proglašavali malograđanski ideolozi. Ta je
doktrina sadržavala opiranje liberalnom kapitalizmu i monopolizmu, koji je ugrožavao
opstanak srednjeg sloja, a s druge strane neprijateljski je odbacivala emancipacijska
nastojanja socijalističkog radničkog pokreta i uopće svu modernu demokraciju.
"Fašizam je", kako je 1935. ustvrdio Ernst Bloch, "politička mobilizacija zaostalih
sektora društva, mobilizacija nezadovoljstva modernizacijom, racionalizacijom i
društvenom emancipacijom."
Fašizam je vidio spas u čvrsto autoritarnoj nacionalnoj državi, koja bi ukinula "truli
liberalni parlamentarizam" i, s druge strane, klasnu borbu, na kojoj je inzistirao radnički
pokret. Ideal mu je bilo staleški uređeno društvo, koje bi se oslanjalo na solidarizam, ali
bi istodobno sačuvalo privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Ideolozi
fašizma naglašavali su brojne "iracionalne elemente", kao što je superiornost vlastite
nacije odnosno rase i njezino poslanje. Fašistički pokreti osnivali su vlastite vojničke
odrede, koji su mu služili za vršenje fizičkog nasilja nad političkim protivnicima. Veoma
su razvili savremene metode masovnog obavještavanja i političke propagande, pa je zato
optika fašističkog fenomena između dva rata i dan-danas mnogo primjetnija na što je tada
pokazivala njihova historijska težina. Fašistički su se pokreti dokopavali vlasti tako da su
se povezivali s tradicionalno vladajućim elitama, koje su u fašizmu vidjele dobrodošlo
sredstvo za obračun s demokratskim i socijalističkim snagama i tendencijama. U toj
sprezi, fašistički su pokreti posve napustili svoj dotadašnji demagoški antikapitalizam i
odano služili interesima nacionalnog krupnog kapitala. Ukinuli su sve demokratske
političke institucije, pogazili većinu čovjekovih osobnih sloboda i uveli najbrutalniju i
najnehumaniju diktaturu u suvremenoj ljudskoj povijesti. U vanjskoj politici fašističke su
se države, osobito nakon pobjede fašizma u Njemačkoj, ponašale izvanredno agresivno.
Svojim neprestano novim zahtjevima i prijetnjama postale su isključivi krivac i izazivač
Drugog svjetskog rata.

Italija. Na tokove europskog zbivanja Italija nije toliko utjecala svojom

vanjskopolitičkom težinom, koliko time što se u njoj razvio nov društveno-politički oblik
- fašizam, koji su kasnije prihvatili i u nekim drugim državama, pa se općenito
upotrebljava kao označnica za diktatorske režime razdoblja između dva rata. Zbog velikih
obećanja prigodom stupanja Italije u prvi svjetski rat, talijanska je buržoazija bila
razočarana ratnim plijenom, premda je dobila znatan dio nekadašnje habsburške
monarhije. Na toliko žuđenoj sjevernoj obali Jadranskog mora uspostavljena je naime
Jugoslavija, pa se talijanske teritorijalne aspiracije nisu mogle u cijelosti ostvariti. I
financijski Italija se našla u vrlo teškom položaju, a njezina je privredna razvijenost bila
posve neujednačena: na sjeveru ona je već imala modernu krupnu industriju, a na jugu
naprotiv posve zaostalu poljoprivredu s feudalnom strukturom i trajnom nezaposlenošću.
Nakon što je Amerika ograničila useljavanje, izgubljen je i taj "ventil" za popuštanje
pritiska brzog porasta broja stanovništva.
Opće izborno pravo donijelo je masovne stranke, koje su se nakon rata pridružile ranije
vladajućim liberalima, pa se čak i takmičile s njima. Nasuprot katolitički orijentiranim
"popolarima" (Narodna stranka) stajali su socijalisti, koji su se smjesta priključili Trećoj
(komunističkoj) intemacionali, dok početkom 1921. nije i tu došlo do podjele na
socijaliste i komuniste. U ljeto 1920. u Sjevernoj Italiji sve je upućivalo na blisku
socijalističku revoluciju. Revolucionarno raspoloženo radništvo zaposjelo je tvornice i
osnivalo radnička vijeća.
Ali je za preuzimanje državne vlasti i dalje bilo suviše slabo, a načinilo je i nekoliko
pogrešaka u politici prema saveznicima iz srednjeg sloja. Reformisti u sindikalnom
radnčkom pokretu bili su i za sporazum s vladom, zadovoljivši se povećanjem nadnica i
poboljšanjem socijalnog zakonodavstva u građanskom društvu. Ipak je strah od
socijalističke revolucije ostao. Te su činjenice olakšale uspon Benita Mussolinija, u
kojem su se ujedinile težja za vlašću i znatne demagoške sposobnosti s mnogo realističke
političke pronicljivosti. Od borbenog pacifističkog socijalista on se bio pretario u vatrena
zagovomika ulaska Italije u rat, a potom je, iskoristivši uznemirenost naroda i nemoć
vlade, osnovao vlastiti pokret.
Borbeni sastavi ("fasci di combattimento") s kojima je započeo bitku protiv postojećih
političkih stranaka dali su ime cijelom pokretu. Protiv generalnog štrajka, koji je ljevica
najavila u jesen 1922., Mussolini je svojim borbenim sastavima zapovjedio marš na Rim.
Kralj se pokorio i povjerio Mussoliniju da sastavi vladu (premda su fašisti imali tek
neznatan broj poslanika u parlamentu) te time legalizirao fašistički pokret.
U svojem duhovnom konceptu fašizam je ujedinjavao sindikalističke ideje Georgea
Sorela i teoriju elite Vilfreda Pareta s gorljivim nacionalizmom. Trebalo je stvoriti opće
uvjerenje da je talijanska država prava nasljednica antičkog Rima, pa prema tome može
istupiti s imperijalnim zahtjevom za Sredozemljem.
Ne dirajući formalno ni monarhiju ni ustav, Mussolini je tijekom nekoliko godina (ne
prezajući ni od fizičkog terora) uspostavio jednopartijsku vladavinu. Godine 1926.
raspuštene su sve političke stranke. U parlament, koji je još postojao, birali su se poslušni
poslanici, međutim uz njega je obrazovano još i Fašističko velika vijeće, a nad svima
odlučujuću vlast imao je u svojim rukama vođa stranke i države "duce".
Povelja rada ("Carta di lavoro") iz 1927. depolitizirala je sindikalne radničke saveze i
spojila ih s poduzetnicima u poslušne korporativne strukovne saveze. Opozicija se
nemilosrdno gušila, pri čemu se nije prezalo ni od političkog ubojstva (poput onoga
socijalista Metteotija, kojeg su fašisti ubili 1924. godine).
Ali neosporni unutrašnjopolitički uspjesi, kao što su bili stabilizacija valute, smanjivanje
nezaposlenosti, osvajanje novih obradivih površina i osamostaljenje Italije u pogledu
opskrbe žitom, učvrstili su fašistički režim i pruzžli mu razmjerno široku društvenu
podršku.
Mussolini ju je 1929. pošao za rukom još jedan značajan unutrašnjopolitički podvig -
pomirenje s Vatikanom zaključivanjem tzv. Lateranskog ugovora, što mu je donijelo
naklonost i podršku katoličke crkve. Nepomirljivi politički protivnici morali su
emigrirati. Mogućnost djelovanja nisu imali ni liberali ni popolari, a još manje socijalisti i
komunisti. Tako je udaren temelj častoljubivoj vanjskoj politici, koja je u prvom
desetljeću još umijela ocjenjivati granice talijanske moći. Ali se sredinom tridesetih
godina u vanjskoj politici upustila u otvorenu agresiju.
Iz svoje kolonije Somalije napala je 1935. i zaposjela Etiopiju, članicu Društva naroda
(talijansko-abesinski rat). Svi prosvjedi Društva naroda i sve sankcije ostali su bez
uspjeha, i Italija je 1936. priključila Etiopiju svojem "imperiju". Ohrabren Hitlerovim
saveznistvom, Mussolini je potkraj godine objavio jedinstvo njemačke i talijanske
vanjske politike (“tosovina Rim-Berlin"), a uz to je od samog početka otvoreno pomagao
generala Franca, prkoseći Francuskoj, koja se opredijelila za nemiješanje.
Tako se početkom 1937. na Francovoj strani borila talijanska armija od 80 tisuća ljudi
naoružanih najsuvremenijim oružjem. Želja za prisvajanjem nekih francuskih posjeda
dovodila je talijansku politiku sve više u sukob s Francuskom, a neizravno i s Engleskom,
i tjerala je u sve tješnji zagrljaj s Hitlerovom Njemačkom, kojoj je u jesen 1938. u
Münchenu vjemo sekundirala.

Japan. U deceniji nakon Prvog svjetskog rata u Japanu se povremeno činilo da će

moderne političke stranke, zastupljene u parlamentu, dobiti veći utjecaj na odlučivanje u
zemlji. Ali su od "mandžurijske krize" 1931. militarističke i ekspanzionističke grupe sve
više uzurpirale vlast i uništile još neučvršćenu osnovu japanske demokracije. U deceniji
uoči Drugog svjetskog rata u Japanu se učvrstio totalitarni sistem, koji je japanski
liberalni političar dvadesetih godina Hozumi Nobusige nazvao teokratsko-patrijarhalnim
konstitucionalizmom, a ako bismo ga htjeli nekako komparativno svrstati, mogli bismo
ga po njegovim bitnim elementima uvrstiti u fašizam.
Japan je u jesen 1918. dobio prvu posve civilnu vladu; sačinjavali su je zastupnici
političkih stranaka na čelu s Takaši Harom, vođom liberalne stranke Seijukai.
Unatoč najvećoj odlučnosti, njemu ipak za tri godine nije uspjelo ostvariti demokratski
politički sistem s parlamentu odgovornom vladom. Car je i dalje ostao značajan
izvanparlamentarni činilac s teokratskim atributima.
Unatoč više-manje pasivnom političkom držanju car je ostao snažan oslonac svih elita
prohujalog “razdoblja Meidži". A to su bile prije svega zemaljska oligarhija i iz nje
proizašla vojna elita. Usprkos modernim građanskim reformama, japanska vojska je
održala povlašten društveni položaj.
Vojska i mornarica nisu bile podređene parlamentu nego izravno caru, i zato su zbog
njegove pasivnosti bile potpuno samostalne. Nakon smrti Takašija Haroa (koji je bio
žrtva desničarskog atentata) 1921., na vlasti su se smjenjivale dvije političke stranke:
spomenuta Seijukai - stranka financijsko liberalnog građanstva - i Minsetto - vodeća
agrarna stranka; neko su vrijeme vladale i u koaliciji. Stranke nisu stvorile iskristalizirani
politički program, ni modemu organizaciju s masovnom bazom, pa zato u državi nisu ni
stekle veću popularnost i autoritet.
Ni nakon izborne reforme 1925. godine, kad je uvedeno opće izbomo pravo muškaraca,
prilike se nisu mnogo izmijenile. Obje japanske radničke stranke dobile su na izborima za
donji dom parlamenta 1928. samo 492000 glasova
i 8 mandata, što je predstavljalo svega 3% čitavog glasačkog tijela.
Uz tradicionalno snažne patrijarhalne komponente, sindikalni se pokret kod japanskog
radništva nije mogao jače razmahati. Od 4 milijuna industrijskih radnika bilo ih je 1925.
sindikalno organizirano 250000, a taj se broj, unatoč naglom brojčanom porastu
radništva, do 1929. popeo samo na 330000.
Iako su lijeve radničke stranke bile politički nemoćne, ipak je već njihovo opstojanje u
redovima građanskih stranaka pobuđivalo strah i uznemirenost.
Svjetska privredna kriza 1929-1930. izazvala je i u Japanu veće ekonomske i društvene
potrese. Za nekoliko mjeseci cijena japanske svile i njezin izvoz smanjili su se za 50%.
Znatno je pala i cijena riže. To dvoje najteže je pogodilo ionako siromašnog japanskog
seljaka. Od pet i pol miliona seljačkih porodica 68% ih je 1928. moralo unajmljivati
zemlju od veleposjednika. Bijedu je povećavao i nagli demografski porast, koji industrija
nije mogla apsorbirati.
Zato su američku zabranu useljavanja Azijaca u SAD Japanci dočekali s velikim
ogorčenjem, i ona je pobudila porast japanskog nacionalizma i rasizma.
Odavno tinjajuće japansko nezadovoljstvo američkom politikom u potpunosti je došlo do
izražaja u proljeće 1930., nakon završetka Londonske konferencije o ratnim flotama.
Radikalne nacionalističke snage napale su svoju vladu što je prihvatila diskriminatorske
odredbe konferencije o dopuštenoj snazi japanske ratne mornarice u odnosu 3:5:5 prema
momarici SAD i Velike Britanije.
Na predsjednika vlade Hamagučija (vođu civilne vlade stranke Minseito) izvršen je
atentat. Nacionalističko-militaristički i totalitaristički krugovi preuzeli su vlast i 1931.
izvršili otvorenu agresiju u Mandžuriji.
Pobjeda militarizma i nacionalizma dovela je do sve većeg unutrašnjopolitičkog
učvršćenja totalitamog sistema, koji je ukinuo demokraciju, dakle i političke stranke i
sindikate. Suprotno europskim fašističkim državama. Japan je prvo krenuo u vanjsku
agresiju, što će potom ubrzati unutrašnjopolitički proces fašizacije. Pri tome se pokazalo
koliki su utjecaj stekli u japanskoj javnosti od 1930. radikalno-nacionalistički i
totalitaristički politički pogledi.
Najugledniji ideolozi bili su "seljački" tribun Kita lkki, a iz oficirskih redova
potpukovnik Hišmiato Kingoro, vođa pokreta sakuraki (društvo trešnjeva cvijeta).
Obojici je, kao i nizu drugih radikalno-nacionalističkih pokreta, bilo zajedničko da su se
odlučno protivili parlamentarizmu, odbacivali liberalni kapitalizam, a s druge strane
dakako i marksizam kao neprimjerene japanskom nacionalnom karakteru.
Radikalni Ikki je čak tražio zakonsko ograničavanje veličine privatnog posjeda zemlje,
kapitalističkih poduzeća i drugog imanja. Posjed koji bi prelazio zakonom određenu
granicu preuzela bi i njime upravljala država.
Radikalima su obitelj i seoska zajednica predstavljali praoblik japanskog stila života, koji
je propao prodorom iskvarenog zapadnjačkog utjecaja, ali ga u budućem državnom i
društvenom uređenju Japana treba ponovo uspostaviti. Za njih su društveni nosioci
preporoda bili seljaci i oficiri.
Institucija i kult cara kao sina božjeg predstavljali su emocionalnu i državnopravnu srž
programa svih radikala u obrazlaganju posebnog karaktera i poslanja japanskog naroda,
koji ima pravo svoju državnu vlast proširiti na velika prostranstva Istočne Azije.
U narodu su propagirali militarizam i vojničke vrline sadržane u japanskom vojničkom
kodeksu "bušido".
Sve je to japanski radikalni nacionalizam prilično približilo europskom fašizmu. Japanski
se fašizam od ostalih razlikovao samo po tome što nije imao neku karizmatičnu ličnost na
čelu velikog efikasno kontroliranog masovnog pokreta, ali je tog zapadnjačkog "vođu”
vjerojatno nadomjestala careva ličnost. U Japanu nisu postojali antitradicionalistički i
antireligijski nazori, kao što nije bilo ni ideja preispitivanja svih vrijednosti u cilju
stvaranja novog tipa čovjeka i društva.
Radikalni nacionalistički japanski oficiri iskoristili su u septembru 1931. jedan incident u
Mukdenu da zauzmu Mandžuriju, koja je formalno pripadala Kini. Time su zadovoljili
neutaživu žudnju japanskog imperijalizma za tom sirovinama bogatom zemljom koje su
se morali odreći pod pritiskom Amerikanaca i Engleza 1922. na konferenciju u
Washingtonu. Potom su Mandžuriju proglasili samostalnom državom Mandžukuo, koja je
dobila vlastitog cara i ugovorom o prijateljstvu povezala se s Japanom.
Japansku je akciju Društvo naroda osudilo i Japan je u veljačl 1933. napustio tu
organizaciju, što je bio jedan od sudbonosnih događaja te godine. Zbog svoje nemoći
Društvo naroda nije poduzelo nikakve sankcije protiv Japana.
Učvrstivši svoj položaj u Mandžuriji, Japan je, nakon novog incidenta kod Pekinga (u
srpnju 1937), poveo pravi rat protiu Čang Kaj-še- kove Kine. Nakon nekoliko mjeseci
slomio je njezin otpor i zauzeo oko dvije trećine kineskog teritorija. Sada Japanci vise
nisu težili za teritorijalnom ekspanzijom starog stila kao u doba kolonijalizma.
Željeli su, kao što je bilo rečeno već 1934. s objavom neke vrste japansko-azijske
Monroeove doktrine, sebi osigurati neiscrpno sirovinsko područje i tržište za svoju
industriju, te su u Nankingu ustoličili poslušnu vladu.
Takvom svojom politikom sve su više dolazili u spor sa SAD, koje su postajale sve oštrije
prema Japanu.
Japan je već u studenom 1936. zaključio s Njemačkom i Italijom pakt protiv Komintrne,
a 1937. iz Mandžurije poveo ratne operacije protiv Mongolije i SSSR-a.
Ali pošto mu je Crvena armija 1938. nanijela prvi veći poraz, odustao je od tog plana
agresije i povukao se, te čak ni u drugom svjetskom ratu nije ponovo napao SSSR. Nakon
toga svom se snagom počeo pripremati za bliski obračun sa SAD na Pacifiku.
Njemačka pod nacionalsocijalizmom. Uspon Nacionalsocijalističke stranke (NSDAP) i s
njom nerazdvojno povezane licnosti Adolfa Hitlera na vlast sasvimje neobičan. Od
malobrojne münchenske stranke lumpenproletera i
reakcionarnih građana, nastale u poslijeratnom razdoblju krize, koja je svojom prvom
značajnijom političkom akcijom (pučem u studenom 1923. u Münchenu) doživjela pravi
slom, izrasla je, nakon godina unutrašnje konsolidacije zemlje u drugoj polovini
dvadesetih godina, masovna stranka koja je značila sudbonosnu političku snagu
posljednjih godina Weimarske republike te naposljetku tu republiku i uništila.
Isto je tako neobično i to što su nacionalsocijaliste i Hitlera u Njemačkoj mnogi
podcjenjivali dok je još bilo vremena za protuakciju, premda je Hitler svoje političke
ciljeve otvoreno iznio u svojoj knjizi "Mein Kampf" (Moja borba; 1924) i prije svoga
političkog uspona. Knjiga sadrži prilično točne poglede na psihologiju masa, iz kojih
upoznajemo upravo jezivu Hitlerovu obdarenost za zavođenje naroda.
Taj mu je talent omogućio da brzo preraste sve svoje suparnike u stranci. U knjizi je
prezrivo odbacivao politiku Weimarske republike iznoseći otvoreno svoj vanjskopolitički
cilj da za njemački narod dobije prostor na Istoku ("Lebensraum"), kako bi Nijemci
napokon stekli svjetsku važnost. Već je program stranke iz 1920., koji je kasnije
proglašen nepromjenjivim, u prvoj točki zahtijevao pravo Nijemaca na samoopredjeljenje
radi ujedinjenja.
U Hitlera se ta ideja povezivala još i s rasnom ideologijom, s primitivnim biologizmom iz
Darwinove borbe za opstanak pretvorenim u politiku.
U "Mein Kampfu" on je objavio nadmoćnost nordijsko-germanskog čovjeka, tobože
utjelovljenog u Nijemcu, i njemačko gospodstvo kao povijesno poslanje njemačkog
naroda. Smisao svega političkog života on je vidio u dobivanju prostora, zadaći kojoj
državnik treba podrediti sve ostalo.
Unutrašnja politika trebala je u osnovi služiti jedino tome da tvori temelj sile u borbi za
opstanak prema vani.
Iz njega je izrastalo opravdanje za vođu-diktatora i totalitarno-diktatorsku državu. Stoga
se lako moglo provesti gašenje ličnosti i osobnih prava što su ih u europskom svijetu
izgradili klasična filozofija, prosvjetiteljstvo i humanizam: svatko je morao nestati u
pokretu koji vodi jedan čovjek, jer ti nisi ništa, tvoj narod je sve".
I njemački je narod, kao najbolji historijski izraz germanske rase, mogao druge tobože
manje vrijedne narode zgaziti, uništiti, protjerati ili u najboljem slučaju pretvoriti u svoje
sluge. Ni jedan jedini kamen u zgradi tih predodžbi nije originalan, njih susrećemo svuda
u povijesti i često čak veoma davno.
Svojevrsna je, naprotiv, jeziva dosljednost s kojom su takve misli bile dovedene do kraja i
skupljene u ideologiju, a da bi se ona pretvorila u zbilju bio je stav1jen na kocku čitav
jedan svijet - uključivši i v1astiti narod.
U vrijeme ekonomske krize Nacionalsocijalistička je stranka svojim demagoškim
antikapitalizmom i nepomirljivim antiboljševizmom privukla mase srednjih slojeva, koje
su rado prihvaćale njezinu propagandu da treba štititi onog koji živi od rada svojih ruku i
posteno zarađene imovine.
Svi ti ekonomski upropašteni slojevi zdušno su odobravali nacionalsocijalistima njihove
napade na "nepravedni versailleski sistem" i "pogubni kolektivizacijski boljševizam",
koje treba uništiti. Kad su na vrhuncu ekonomske krize reakcionarni kapitalistički
krugovi shvatili da neće moći lako izaći na kraj s političkom ljevicom, osobito objema
radničkim strankama, odlučili su se da kao oruđe upotrijebe nacionalsocijalizam.
Tako se od susreta u Bad Harzburgu u jesen 1931. Nacionalsocijalistička stranka sve
tješnje povezivala s tim krugovima i, gledano unatrag, bila je samo pitanje vremena i
načina kad će formalno doći na vlast.
U međuvremenu je krčila sebi put i do tada neuobičajenim fizičkim terorom svoje
naoružane milicije, tzv. udarnih odreda (Sturmabteilungen, SA) nad političkim
protivnicima, u prvom redu onima iz radničkih redova.
Čim su nacionalsocijalisti (skraćeno: nacisti) ušli u vladu, započeli su provoditi
unutrašnjopolitičke mjere koje su za nekoliko tjedana posve preobrazile lik Njemačke i
učinile ih apsolutnim gospodarima.
Hitler je postigao raspuštanje Reichstaga i raspisivanje novih izbora za 5. ožujka 1933.,
vjerujući da će na njima dobiti plebiscitarno ovlaštenje za nacističku vladavinu.
Nacistički je teror sve žešće bjesnio. Vec 27. veljače u svijet je bačena vijest o paležu
Reichstaga. Premda je i tada mnogo ljudi vjerovalo da je to djelo SA, Hitler je taj događaj
iskoristio za obračun s političkim protivnicima –
komunistima, koje je optužio za palež.
Dan nakon paleža vlada je donijela dvije izvanredne naredbe, prvu "O zaštiti naroda i
države" i drugu "Protiv veleizdajničkih smutnji", koje su ukidale osnovna ustavna prava i
pravo priziva pred sudom. No unatoč tome izbori nisu Hitleru donijeli željenu
plebiscitarnu potvrdu. Od 647 mandata, nacisti su dobili samo 288, ali su u zajednici s
ekstremno desnim nacionalistima (52 mandata) imali većinu; uz njih održali su se u
parlamentu katolički centrum, socijaldemokrati i komunisti.
Već u ožujku 1933. novi parlament, iz kojega su isključeni komunisti, s pristankom svih
građanskih stranaka donosi "Zakon o ovlaštenju" (Ermächtigungsgesetz) koji je vladi
davao četvorogodišnje pravo izdavanja zakona svake vrste bez sudjelovanja parlamenta,
uključivši i državni budžet i zaključivanje međunarodnih ugovora.
Jedino su socijalisti na usta svojeg predsjednika Otta Welsa oštro prosvjedovali i glasali
protiv. Rezultat glasanja značio je parlamentarno samoubojstvo i kraj Weimarske
republike.
Sada su Hitleru bila širom otvorena vrata do vlasti. Daljnje postojanje funkcije
predsjednika države i parlamenta bile su samo puke opsjene. Jer već narednih dana vlada
je raspustila sve zemaljske parlamente i vlade. U pojedinim
zemljama sada je centralna vlada postavila državne komesare kojima je podijeljena
zvučna titula "namjesnika Reicha". Velika ovlaštenja dobila je policija. Pored dotadašnje,
uspostavljena je i "Tajna državna policija" (Gestapo).
Takvo zauzimanje vlasti čvrstom rukom pratilo je preformiranje političke svijesti. Potican
je mit o "vođi" (Führeru) koji tobože utjelovljuje povijesno poslanje njemačkoga naroda i
zato ga stranka i narod moraju bezuvjetno slijediti.
Za ministra propagande, koji je za sve vrijeme Trećeg Reicha igrao vrlo značajnu ulogu,
Hitler je postavio talentiranog Josepha Goebbelsa, bivšeg vođu berlinske organizacije
nacističke stranke. S radničkim sindikatima nacisti su
obračunali već 2. maja 1933., kad su u krvi ugušili radničke manifestacije koje su dan
ranije bili dopustili. Sindikati su raspušteni, a radnici učlanjeni u "Njemački front rada"
koji su vodili nacisti. Nekoliko tjedana kasnije zabranjena je Socijaldemokratska stranka,
a građanske su se stranke same raspustile - posljednja među njima stranka katoličkog
centra, 5. juna 1933.
Sada je NSDAP mogla kazati da izražava političku volju njemačkog naroda. Nenacističke
ministre u vladi Hitler je odgurnuo na položaje gdje nisu imali o čemu odlučivati ili su
pak, kao Hugenberg u lipnju, sami odstupili.
Kod daljnjih izbora za parlament postojala je samo Nacionalsocijalistička stranka i narod
je na njima smio izraziti
samo još svoje "što brojnije sudjelovanje".
Od ljeta 1933. u Njemačkoj nije bilo nikakvih ustavnih odredbi koje bi sputavale
Hitlerovu samovolju. Prepreke su nastajale jedino u njegovoj vlastitoj stranci. Po
vojničku obrazovani udarni odredi (SA) sve su se više probijali u prvi plan. Brojni od
njihovih vodećih ljudi preuzeli su važne položaje u policiji i upravi, ali kao cjelina bili su
poslušno oruđe u rukama Ernsta Röhma, koji ih je i izgradio.
U SA se očito našlo dosta ljudi koji su računali sa socijalno-revolucionarnim dijelom
nacističkog programa (Gregor Strasser). Da bi uništio te elemente i umirio njemački
generalitet, koji se plašio suparništva i ambicija SA, Hitler je odlučio da se otrese Röhma
i vodstva SA, a to je učinio utoliko lakše što je u Röhmu vidio supamika za položaj vođe.
U lipnju 1934. su elitni nacistički zaštitni odredi (Schutzstaffel, SS) na čelu s Heinrichom
Himmlerom likvidirali Röhma i vodstvo SA. Nacionalsocijalističko vodstvo je razglasilo
da je to bilo potrebno fradi državne sigumosti, jer da je Röhm pripremao puč.
Njemačka vojska i političari gledali su to obračunavanje skrštenih ruku, premda su tada
likvidirani i drugi nacistima nepoćudni ljudi, kao npr. general Schleicher, konzervativni
politicar Kahr i dva bliska suradnika vicekancelara von Papena. Po Njemačkoj su nicali
koncentracioni logori, u koje su nacisti zatvarali političke protivnike, ponajviše
komuniste, a među njima, odmah u početku, i vođu KP Njemačke Ernsta Thälmanna.
Početkom juna 1934. umro je predsjednik države maršal Hindenburg, pa je Hitler
prisvojio i predsjedničko mjesto te tako i formalno dobio u ruke vrhovnu komandu
vojske, koja se odmah morala zakleti "vođi i državnom kancelaru".
Time je na svoju stranu pridobio i vojsku, koja u početku nije bila oduševljena
"lumpenproleterskim kaplarom".
Hitleru je išlo naruku što je vladu preuzeo u trenutku kad je svjetska privredna kriza već
prešla svoju najvišu točku. Godine 1933. započeta nacistička ekonomska politika
odgovarala je općem svjetskom kretanju dok je ostajala u granicama crpljenja kredita pod
nadzorom predsjednika Državne banke Hjalmara Schuchta.
Ali su nacisti počeli državu ubrzano naoružavati, a postavili su i opširan program
autarkije, da bi država postala neovisna od uvoza sirovina. Ta je politika za nekoliko
godina uklonila nezaposlenost i stabilizirala njemačku marku. No tako brz ekonomski
polet, koji je kod njemačkih masa izazivao privremeno zadovoljstvo režimom, mogao je
trajati samo kratko vrijeme a njegov nužan nastavak bili su vojnička agresija i osvajanja.
Zbog kritike takve privrede Schacht je 1939. morao odstupiti, a naslijedio ga je nacistički
novinar Walter Funk.
Hitleru je, odmah u početku vladanja, pošao za rukom još jedan veliki politički pogodak.
Po ugledu na talijanski fašizam, u ljeto 1933. zaključio je konkordat s Vatikanom i tako
otupio oštricu političkog i kulturnog otpora njemačkih katolika i katoličke crkve.
U tom je pogledu svakako bio uspješniji od Bismarcka. Ni s protestantskom crkvom nije
imao osobitih poteskoća. Nacizam je formalno osiguravao sve željene slobode za vjerski
život i poučavanje vjeronauka u školama, a sam je za mladež uspostavio organizaciju
Hitlerjugend ("Hitlerova mladež") u kojoj joj se ulijevalo učenje o "krvi i tlu".
Nacisti su ubrzo počeli provoditi svoj program antisemitizma i progoniti njemačke
Židove.
Nakon propagandnog jednodnevnog općeg bojkota Jevreja najprije su uklonjeni iz javnih
službi; u julu 1935. oduzeli su im njemačko državljanstvo, a naposljetku su ih, uz
oskvrnuće njihovih sinagoga i grobova (tzv. "Kristalna noć", između 9. i 10. novembra
1935), posve istisnuli iz privrednog života.
Do izbijanja rata je otprilike polovina od 600000 njemačkih Židova napustilo Njemačku i
tako izbjeglo sudbinu da bude fizički uništena.
U vanjskoj politici je nacizam od samog početka bio agresivan, premda je najprije svoje
zahtjeve još formalno-pravno i diplomatski opravdavao. Pri tome je pokazao prilično
spretnosti u izigravanju svojih protivnika.
Već u jesen 1933. Njemačka istupa iz Društva naroda, otkazuje "kolektivnu suradnju" i
vraća se politici sile. Ubrzo je prekinula sve odnose i ugovore s SSSR-om, zeleći
demonstrirati svoj programski antiboljševizam. Politiku prema Istoku je, dakle, okrenula
za 180 stupnjeva.
Početkom 1934. približila se svojoj do tada najvećoj protivnici Poljskoj i s njom
zaključila ugovor o nenapadanju i prijateijstvu. Već u proljeće 1935. Hitler uvodi opću
vojnu obvezu. Svjestan engleske težnje za neutralnošću, 1936. dovodi vojsku u
demilitariziranu Rajnsku oblast.
Od 1936. Njemačka je u sve jačem prijateljskom odnosu s Italijom i obje se države
međusobno podupiru u vanjskoj politici. Tako je npr. uz Mussolinijev pristanak Hitleru
uspio u proljeće 1938. njegov veliki vanjsko- politički cilj - priključenje Austrije
(Anschluss) Njemačkoj.
Otada Hitlerovi ekspanzionistički apetiti postaju sve veći. U jesen 1938. diktirao je u
Münchenu zapadnim saveznicima sporazum, kojim je u stvari uništena Čehoslovačka.
Engleska i francuska buržoazija nadale su se da će Hitlera ustupcima ipak odvratiti od
rata. Ali Hitler se više nije osvrtao na te ustupke: u ljeto 1939. usmjerio se na posljednje
uporište obiju zapadnoeuropskih velesila u Srednjoj Europi - na Poljsku, čime su ove bile
politički vitalno ugrožene; do kompromisa više nije moglo dati. Pošto im je u kolovozu
uspjelo da potpišu ugovor o nenapadanju i prijateljstvu sa SSSR-om, koji se time želio
osigurati od njemačke agresije, nacisti su se osjećali sigurnima: Njemačkaj e 1. rujna
1939. mogla započeti svoj napad na Poljsku, što je bio početak drugog svjetskog rata.
Međutip između parlamentarne demokracije i totalitarizma

Pod taj se zajednički nazivnik može uvrstiti cijeli niz država, od Kine na Dalekom istoku,
preko Srednjoistočne i Jugoistočne Europe i Španije do Latinske Amerike. Društvena je
struktura u svima njima bila prilično slična.
Države su bile većinom agrarne, dakle opterećene svim problemima veleposjeda i,
dakako, u skladu s time, socijalnom ugroženošću srednjeg i malog seljaka.
Moderni kapitalistički razvoj zapravo je tek počinjao. Politička je demokracija u svima
njima bila bez tradicije, a vojska predstavljala vrlo značajan integracijski faktor u državi,
što joj je osiguravalo položaj povlaštene elite.
Istodobno se većina spomenutih država borila s veoma zaoštrenim nacionalnim
suprotnostima. Uzmemo li za primjer samo nekoliko država, recimo Kinu u Aziji, a u
Srednjoistočnoj i Jugoistočnoj Europi kao tipične Poljsku i
Jugoslaviju, na kraju ćemo u Španiji posve jasno vidjeti sve karakteristične crte razvoja i
problema ovoga tipa država.
Kina. Kina je nakon prvog svjetskog rata započela svoju obnovu s ljudima školovanim na
Zapadu, uglavnom na američkim sveučilištima, i nakon pada posljednjeg cara 1911.
godine uspostavljena je republika. U Kini je izazvao velika ogorcčnje versailleski diktat
kojim je odredeno da Japan zadrži nad Kinom vojno-političku kontrolu (tzv. japanski
program od 21 tocke).
Zato kineska vlada nije htjela potpisati Versailleski mirovni ugovor. U Kini su protesti
protiv versailleskog diktata značili početak procesa obnove pod vodstvom Sun Jat-sena,
tzv. kulturne revolucije.
Njezini su najvažniji ciljevi bili emancipacija duhovnog i društvenog života zemlje
uklanjanjem zloupotreba degenerirane "pravovjernosti" konfucijanskog kulturnog života,
bezuvjetno uključivanje Kine u suvremen razvoj zapadnog svijeta, otkrivanje
zanemarenih dostignuća kineske narodne kulture, reformu okoštalog tradicionalnog
književnog jezika i uvođenje živog narodnog govora u književnost.
Pomocu Amerike i Velike Britanije kineska je vlada u Kantonu uspjela u veljači 1922.
sklopiti s Japanom mnogo povoljniji ugovor o međusobnim odnosima. Japanci su se
morali odreći programa od 21 tačke, ali su zadržali
vojno-političku kontrolu kineske Mandžurije.
Sun Jat-senova vlada je uvidjela da joj s europske i američke strane doduše više ne prijeti
nikakva opasnost, ali da otuda ne može očekivati ni pravu pomoć; osim toga je spoznala
da u društvu koje je dva tisućljeća oblikovalo mandarinstvo (visoka činovnička elita)
utemeljeno na konfucijanskoj naobrazbi, u društvu koje je gotovo posve agrarno i koje
državna organizacija tek slabo povezuje, još nije došlo vrijeme za demokraciju zapadnog
tipa.
Zato se na prijelazu 1922. i 1923. godinu obratila Sovjetskom Savezu, i odande su joj
poslali svoje savjetnike.
Stranka Kuomintang (s tri programske točke: nacionalizam, demokracija, socijalizam),
nastala od revolucionarnih grupa prema zapadnom uzoru, sada se preformirala prema
ruskom obrascu. Prišli su osnivanju moderne vojske - što je bilo utoliko teže što su
vojničko zvanje Kinezi tradicionalno prezirali.
Sovjetski su savjetnici postupali taktično i u početku nisu inzistirali na agrarnoj
revoluciji, već su se zauzimali samo za "naprednu" politiku. U sjevernim su pokrajinama,
doduše, generali u međusobnom nadmetanju nastupali kao vlastodršci koji nisu priznavali
središnju vladu u Kantonu, ali je konsolidiranje države iz Kantona sve više napredovalo.
Pa i nakon Sun Jat-senove smrti (u ožujku 1925) ono je predano nastavljeno i pod
njegovim nasljednikom Čang Kaj-
šekom. Njemu je uspjelo napredovanje daleko na sjever u dolinu Jangcea. Nakon toga je
otpustio sovjetske savjetnike. Na to ga je, s jedne strane, nagnala sama sovjetska politika,
jer se u Moskvi radikalno lijevo krilo izjasnilo za prijelaz na jasan komunistički program
u Kini, a s druge su strane u samom Kuomintangu prevagnule desne snage bogatog
građanstva, kojem više nije bilo do suradnje s Komunističkom partijom Kine, koje je moć
među masama siromašnog seljaštva u dolini Jangcea i kod industrijskog proletarijata u
primorskim gradovima znatno porasla.
Radnici u Šanghaju su u proljeće 1927. pod vodstvom komunista proglasili socijalističku
komunu i početak socijalističke revolucije u Kini.
Čang Kaj-šek je protiv radnika poslao vojsku reakcionarnih nacionalističkih generala,
koja je 12. travnja uništila šanghajsku komunu. Odmah nakon toga obrazovao je u
Nankingu novu vladu sastavljenju od pristaša desnog krila Kuomintanga. u koju više nije
uključio komuniste.
U Kini je započeo građanski rat između komunista i sve izrazitije buržoasko-
nacionalističkog Kuomintanga. Komunisti su potkraj prosinca 1927., po uputama
delegata Kominterne, pokušali uspostaviti sovjetsku komunu u Kantonu, ali se ona
održala samo nekoliko dana - čete Kuomintanga brzo su je slomile. Komunisti su istisnuti
iz gradova i obalnog pojasa, pa su težište svojega djelovanja prenijeli na siromašne
seljake u jugozapadnoj Kini, kojima su počeli dijeliti veleposjedničku zemlju. Iskra
socijalističke agrarne revolucije je upaljena, a vođa KP Kine postao je ideolog agrarne
revolucije Mao Ce-tung, koji je dugo vremena morao ostati u pozadini i slušati kritiku
Kominterne. Mao je na granici pokrajina Hunan i Kjangsi poceo izgrađivati svoju
revolucionarno seljačku sovjetsku republiku i revolucionarnu kinesku Crvenu armiju.
Od prosinca 1930. Čan Kaj-šek je velikim vojničkim snagama (oružje i savjetnike
dobivao je od Amerikanaca) pokušavao zauzeti tu oblast i uništiti komuniste. Ali su
Maove ideje i praksa kod siromašnog seljačkog stanovništva već pustili duboko korijenje.
Mao je izradio taktiku partizanskog ratovanja protiv mnogo jačeg i tehnički bolje
opremljenog protivnika. Ipak se pred golemom Čang Kaj-šekovom silom (milijun
vojnika) u listopadu 1934. komunistička Crvena armija morala povući s jugoistoka na
sjever Kine.
U takozvanom "Dugom maršu", koji je trajao 12 mjeseci (do listopada 1935), Crvena
armija je prešla jedanaest kineskih pokrajina prevalivši ukupno oko 12 tisuća kilometara.
Pri tome je probila mnoge neprijateljske obruče, izdržala niz ofenziva i naposljetku se
zaustavila u pokrajini Šensi. Komunisti su, dakle, uspjeli spasiti jezgru svoje Crvene
armije koja je, na maršu, podjelom veleposjedničke zemlje, kod seljačkih masa središnjih
i sjevernih kineskih
pokrajina stjecala mnogo pristaša.
U Jenanu su komunisti prišli izgradnji svojeg komunističkog društvenog sistema
(Jenanska republika), dok se u kuomintanskoj Kini učvršćivao nacionalistički autoritarni
režim diktatora Čang Kaj- šeka. Godine 1937. došlo je međutim do otvorenog japanskog
napada na Kinu, pa su kineski komunisti i Kuomintang međusobni obračun privremeno
odgodili i sklopili sporazum za borbu protiv Japanaca.

Poljska. nakon Prvog svjetskog rata obnovljena je, nakon više od stotinu godina,
samostalna poljska država, što je kod poljskog naroda izazvalo prilicnu nacionalnu
euforiju, koja je u koječemu prerasla u naglašeni nacionalizam. Ta pretjerana
nacionalistička ambicioznost, koja je uhvatila korijena u razmjerno širokim slojevima
poljskog naroda, nije doduše imala nikakvu realnu privrednu i društveno-političku
osnovicu, ali je više ili manje determinirala cjelokupnu poljsku politiku između dva rata i
u znatnoj mjeri skrivila i poljsku tragediju 1939. godine.
Nakon kapitulacije Centralnih sila u prvom svjetskom ratu, u Lublinu je osnovana
Privremena vlada, koja je Poljsku proglasila republikom (u toj su vladi bili zastupnici
liberalne buržoazije, zemljišnih veleposjednika i malograđanske pristaše Pilsudskog).
Istodobno je u Krakovu postojao Regentski savjet, koji su još za vrijeme rata postavili
Nijemci i Austrijanci; taj je savjet 14. studenog 1918. svu vlast predao Pilsudskom, koji
se iz njemačkih zatvora vratio u Varšavu. Lublinska i krakovska vlada ubrzo su se
sporazumjele i poglavarom države postao je Jozef Pilsudski.
Na izborima za ustavotvornu skupštinu građanske su stranke – posebno desne
(Nacionaldemokratska i Agrarna stranka) - dobile većinu glasova i za prvog predsjednika
vlade izabrale poznatog klavirskog virtouza Ignacyja Jana Paderewskog, koji se vratio iz
SAD.
Radničke stranke nisu mogle dati do većeg političkog utjecaja. U Poljsku socijalističku
stranku (PSS) Jozefa Pilsudskog, koja je i dalje bila vrlo nacionalistička, već se masovno
uključila sitna buržoazija, a ona je u tom političkom trenutku bila za demokratsku
republiku a protiv sistema sovjeta i protiv Sovjetske Rusije.
Ljevica iz PSS i socijaldemokratske stranke Poljske i Litve ujedinile su se krajem 1918. u
Komunističku partiju Poljske, koja se zalagala za uvođenje sovjetskog sistema.
Na mirovnoj konferenciji u Parizu odlučeno je da se poljska država učini što snažnijom,
kako bi postala stup Antantine politike prema Njemačkoj i Sovjetskom Savezu.
Ustavotvoma skupština je u julu 1919. za šefa države postavila Pilsudskog i donijela
građanskodemokratski ustav po francuskom uzoru s jakom vlašću parlamenta. To je u
tadašnjoj unutrašnjopolitičkoj konstelaciji snaga Poljskoj veoma štetilo jer je parlament
postao poprištem borbe različitih građanskih stranaka i njihovih interesa, što je
onemogućavalo konstruktivnu politiku i slabilo državu. Cijelo ljeto 1919. u Poljskoj su se
redali štrajkovi; ugušila ih je tek vojska, koja je uz pomoć Antante do jeseni narasla na
60.0000 ljudi. Svjesni svoje velike vojničke moći, Poljaci su se pod antiruski i
antiboljševički raspoloženim
Pilsudskim upleli u rat protiv SSSR-a zbog granice.
Nakon poraza Crvene armije pred Varšavom u oktobru 1920. Poljaci su proširili granice
daleko na istok i svojoj državi priključili zapadnu Ukrajinu, dijelove Bjelorusije i Litve s
Vilnom (mir sa SSSR-om u Rigi 18. marta 1921). Potom su na sve te nepoljske narode
vršili težak nacionalistički pritisak.
Velikim političkim borbama desničarskih građanskih stranaka s desnim socijalistima
Pilsudskog bili su popraćeni izbori za parlament (sejm) u novembru 1922. Na tim su
izborima ponovo pobijedile građanske stranke, ali nijedna od njih nije dobila dovoljnu
većinu da bi sama obrazovala vladu. Tako su se sve do 1926. redale koalicijske vlade
desnice i centra, koje su zanemarivale rješavanje socijalnih problema. Pilsudski se 1922.
više nije htio kandidirati za predsjednika države, s motivacijom da mu ustav osigurava
premalo prava, te se - doduše privremeno - povukao iz političkog života.
U Poljskoj su izvanredno brzo izrastali različiti kapitalistički karteli, a jačali su i
veleposjednici. U gradovima je vladala nezaposlenost, a po selima gladovala seljačka
sirotinja. Stoga je 1923. i 1924. bilo mnogo štrajkova, dok je seoska sirotinja zahtijevala
provođenje agrarne reforme. U ukrajinskim i bjeloruskim predjelima pojavio se pokret za
priključenje Sovjetskom Savezu. U ljeto 1925. započeo je žestok carinski rat izmedu
Njemačke i Poljske. U Poljskoj se gomilao neprodani šleski ugljen i opadala vrijednost
nacionalne valute - zlota. Naredne godine Pilsudski je uz pomoć svojih pristaša izvršio
državni udar. Obećavajući "istinsku izvanparlarnentarnu demokraciju", oslobođenu
stranačkih borbi, i "radničko-seljačku vladu", u početku je dobio podršku seljaka, sitnog
građanstva pa i radništva (čak i Komunističke stranke).
Taj režim "sanacije" sejm je legalizirao. Predsjedničko mjesto Pilsudski je ustupio svom
prijatelju profesoru Mooecickom, a on je ostao ministar vojske i stvarni diktator sve do
svoje smrti 1935. godine.
Međutim, ni taj režim nije proveo značajnije socijalne reforme, pa je stoga sve više gubio
široku podršku. Djelomično ga je podržavalo desno krilo PPS i dio Agrarne stranke, ali
mu je najvažniji oslonac bila vojska a u njoj veterani Pilsudskog. U zemlji su se redali
štrajkovi, a policija je progonila komuniste, osobito nakon izbora 1928., kad je režim od
444
mandata dobio samo 128, dok je Savez radnika i seljaka dobio više od milijun glasova.
U ljeto je Pilsudski raspustio sejm i pozatvarao sve vođe opozicije. Novi sejm je u ožujku
1932. prepustio vladi sva zakonodavna prava, a potom je još veću diktaturu donio ustav
od travnja 1935., što ga je provodio nasljednik Pilsudskoga E. Rydz-Smigly.
Uprkos policijskom teroru, od sredine tridesetih godina KP Poljske bila je veoma aktivna.
Nastojala je stvoriti Narodni front za borbu protiv fašizacije zemlje i za obranu od izravne
njemačke opasnosti. Uspjela je pridobiti na suradnju lijevo krilo PPS. Ali je od 1937.
Komintrna pokazivala sve veće nepovjerenje prema poljskim komunistima i 1938.
raspustila KP Poljske.
Zbog spora sa Čehoslovačkom Poljska nije htjela postati članicom Male antante, premda
je Francuska na tome inzistirala. Poljaci su dugo bili nepomirljivi protivnik Njemačke i
na dolazak nacista na vlast namjeravali odgovoriti
zaoštravanjem odnosa u Gdansku (Danzigu).
Ali su se Pilsudski i njegov ministar vanjskih poslova Jozef Beck predomislili i u siječnju
1934. sklopili s Njemačkom ugovor o miroljubivom rješavanju međusobnih sporova.
Zbog takve svoje politike Poljska dobrim dijelom snosi
krivnju što 1939. nije došlo do sporazuma između Sovjetskog Saveza i zapadnih
saveznika.

Jugoslavija. Jugoslavenska je država nastala 1. prosinca 1918., kad su delegacija

Narodnog vijeća (osnovano je 6. listopada kao zastupnik južnoslavenskih naroda
nekadašnje Austro-Ugarske, koji su mjesec dana bili u samostalnoj Državi Slovenaca,
Hrvata i Srba bez međunarodnog priznanja) i regent Kraljevine Srbije Aleksandar
proglasili ujedinjenje Držve SHS s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevinu
Srba, Hrvata i Slovenaca.
Ujedinjenje je provedeno nedemokratski, sporazumom između vlade Srbije i nekih
buržoaskih grupa iz ostalih jugoslavenskih zemalja. Jugoslavenski narodi (a osobito
njihove mlade buržoazije kao nosioci narodnooslobodilačkih težnji) nisu bili zadovoljni
takvim ujedinjenjem, koje je Srbiji pružalo velike prednosti i mogućnosti da nameće
svoju hegemoniju.
U novoj su se državi ubrzo pojavile nacionalne i socijalne suprotnosti. U travnju 1919.
revolucionarno se radništvo organiziralo u Socijalističku stranku Jugoslavije (koja je
1920. promijenila ime u Komunistička partija Jugoslavije).
Unatoč oslanjanju na Francusku, Jugoslavija je doživjela vanjskopolitički neuspjeh.
Plebiscitom provedenim 1920. izgubila je slovensku Korušku u korist Austrije, a
Rapallskim ugovorom morala je pristati na odredbe Londonskog ugovora, koji je Italiji
davao slovenske i hrvatske predjele s više od pola milijuna stanovnika. Za sve vrijeme
opstanka Kraljevine SHS Italija je bila njezin glavni vanjskopolitički neprijatelj.
U novoj državi srpska je buržoazija svoju slabiju ekonomsku snagu i organiziranost htjela
nadoknaditi političkim sredstvima državnog aparata, koji je nadzirala, i stoga se trudila da
državu organizira strogo centralistički.
Glavni zagovornici centralizma bile su Narodno radikalna i Jugoslavenska demokratska
stranka. U Ustavotvornoj skupštini, izabranoj u studenom 1920., prevladavale su
centralističke stranke, koje su potom donijele tzv. Vidovdanski ustav. Protiv tog ustava
izjasnila se većina Hrvata i Slovenaca.
Hrvatska republikanska seljačka stran ka (HRSS), iako je na izborima za Ustavotvornu
skupštinu dobila 230590 glasova i 50 poslaničkih mandata, bojkotirala je rad
konstituante, a Slovenska ljudska stranka (SLS) glasala je
protiv ustava.
Još prije donošenja ustava jugoslavenska je buržoazija obračunala s revolucionarnim
radničkim pokretom. Taj se pokret 1919/20. prilično razmahao, ali je KP Jugoslavije
ideološki bila slaba, njezina gledišta o nacionalnom i agrarnom pitanju bila su pogrešna,
pa je stoga brzo podlegla udarcima buržoazije.
Takozvanom "Obznanom" u prosincu 1920. zabranjen joj je rad, kao i djelatnost
sindikata, a u kolovozu 1921. je "Zakonom o zaštiti države" raspuštena pa je tako sve do
1941. djelovala ilegalno, a iz raznih uzroka dugo vremena nije imala ni većeg političkog
utjecaja.
Dio demokrata s Lj. Davidovićem uvidio je neodrživost unitarizma i od ljeta 1922. počeo
tražiti sporazum s Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom, što je dovelo do
razilaženja demokrata i radikala. Na parlamentarnim izborima 1923. Radikalna je stranka
ojačala na račun demokrata, a ojačale su i protucentralističke HRSS, SLS i Jugoslavenska
muslimanska organizacija (JMO). Ove su obrazovale federalistički blok, kojem su se
počeli približavati i
demokrati.
Međutim, tome se opirao demokrat Svetozar Pribičević, glavni zagovornik unitarizma, i
početkom 1924. odcijepio svoje krilo Demokratske stranke te osnovao Samostalnu
demokratsku stranku, kojom je podržavao radikale.
Pašić-Pribičevićev režim nastupio je protiv HRSS policijskim terorom i Radić je s
hrvatskom buržoazijom morao popustiti. Odmah nakon izbora 1925. pristao je na
Vidovdanski ustav, državno jedinstvo i dinastiju te zaključio sporazum s radikalima i
ušao u vladu.
Time je Pašicu uspjelo razbiti federalistički blok, ali su problemi - centralizam ili
federalizam; a s tim i problem normalnog ekonomskog razvoja svih jugoslavenskih
naroda - ostali i dalje otvoreni. Radikali i kralj Aleksandar, koji je sve više težio za
osobnom vlašću, ubrzo su napustili sporazumijevanje s Hrvatima i Radića istisnuli iz
vlade.
Na vlast su dolazile vlade sastavljene od radikala i dijela demokrata koji su podilazili
dvoru. Taj je reakcionarni režim 1927. našao saveznike u slovenskim klerikalcima dra
Korošca i u JMO. Ubojstvo prvaka HSS u Narodnoj skupštini u lipnju 1928. predstavljalo
je samo uvod u kraljevu diktaturu.
Kralj je 6. siječnja 1929. ukinuo ustav, parlament i sve političke stranke i sam postavio
vladu s generalom Živkovićem na čelu. Mase su u početku taj korak pozdravile (čak i u
Hrvatskoj) , očekujući rješenje nacionalnih sporova i sređivanje ekonomskog i socijalnog
života, ali su u njemu ubrzo prozrele diktaturu velikosrpske buržoazije.
Režim je počeo propagirati integralno jugoslavenstvo ("tri plemena jednog naroda") i
promijenio upravnu podjelu države: umjesto dotadašnje 33 oblasti uvedeno je devet
banovina, koje se nisu poklapale ni s kakvim etničkim ili povijesnim granicama.
I Jugoslaviju je 1931. zahvatila privredna kriza, pa je kralj u rujnu 1931. izdao oktroirani
ustav. Dopuštao je nekakav kvaziparlamentarizam s jednom svedržavnom strankom, od
1933. nazvanom Jugoslavenska nacionalna stranka (JNS). Diktatorski režim je
nemilosrdno nastupio protiv revolucionarnog radničkog pokreta, a progonio je i
građansku opoziciju (osobito HSS i SLS), koja je tražila obnovu parlamentarne
demokracije.
Uza sve to režim JNS je sve više slabio i nakon smrti kralja Aleksandra (atentat u
Marseilleu u listopadu 1934)
održao se samo do rujna 1935.
Novi režim "kneza namjesnika Pavla" i stranke JRZ sa Stojadinovićem na čelu podržali
su slovenski klerikalci, dio radikala i JMO. Stojadinović se pokušao nagoditi s Hrvatima i
riješiti tzv. "hrvatsko pitanje", a u vanjskoj politici se preusmjerio prema sve moćnijoj
Njemačkoj.
Protiv tog režima, koji je pokazivao elemente totalitarizma, obrazovala se jaka građanska
opozicija u Srbiji i Hrvatskoj ("ujedinjena opozicija"), a rastao je i otpor demokratskih i
naprednih narodnih masa, koje je preporođena KPJ, što ju je od 1937. vodio Josip Broz,
pokušavala organizirati u Narodni front. Između srpske i hrvatske buržoazije nije došlo
do sporazuma, početkom 1939. pao je Stojadinović, a dvor se sam nagodio s Hrvatima -
nakon višemjesečnih pregovora 26. kolovoza sklopljen je sporazum Cvetković-Maček,
kojim je stvorena relativno autonomna Banovina Hrvatska.
Tako se sva krupna jugoslavenska buržoazija ujedinila u reakcionarnom režimu.

Španija Glavna tema španjolske povijesti u razdoblju između dva rata bio je u doba
republike promašeni pokušaj ostvarenja razumnog slobodnog političkog sistema, koji bi
ukinuo uzroke zaostalosti i bijede velikog dijela stanovništva.
U Španjolskoj je od 1918. teoretski vladala parlamentarna monarhija, ali praktički vlada i
parlament (cortes) nisu zastupali najvažnije i najbrojnije društvene slojeve. Izborima je i
dalje manipulirala oligarhija proizašla iz gornjeg i srednjeg sloja. Radnici i seljaci bili su
odgurnuti na političku periferiju. Političkim su stremljenjima davali oduška u idejama
socijalizma i anarhizma, osobito u socijalističkim (UGT) i anarhističkim (CNT)
sindikatima.
Kod socijalista bio je snažno ukorijenjen reformizam, a španjolska specificnost bio je
anarhizam, koji je nailazio najak odjek kod najbrojnijeg španjolskog društvenog sloja -
agrarnog proletarijata i siromašnih seljaka Andaluzije i Aragonije, kao i kod industrijskog
radništva Katalonije.
Anarhosindikalisti iz CNT težili su za spontanošću i cilj im je bio ukidanje svake državne
prisile i atomiziranje vlasti. Nasilje eksploatatora namjeravali su dočekati silom i
generalnim štrajkom, koji bi srušio postojeći autoritet države i omogućio nastanak
"carstva slobodnih ličnosti", udruženih u manja udruženja povezana međusobno
dobrovoljnim sporazumima. Tako je 1927. osnovana Organizacija pravih anarhista (FAI)
s ciljem da spriječi razvoj CNT u organizaciju moskovskog tipa.
Gornji sloj španjolskog srednjeg staleža bio je socijalno i ekonomski tijesno povezan s
agrarnom aristokracijom. Razvoj industrije u predjelima Bilbaoa, u Asturiji i oko
Barcelone vodila je klasa bogatih industrijalaca. Ti su ljudi,
zajedno s agrarnom oligarhijom, kontrolirali novčane zavode, pri čemu su bogati
zemljoposjednici svoj novac ulagali u industriju.
U vladajućim strukturama Španjolske bila je izvanredno utjecajna katolička crkva, koja je
posjedovala goleme zemljoposjede, kao i nekretnine u gradovima. Brojila je 80 tisuća
svećenika, redovnika i redovnica. Ljudi su bili duboko religiozni, osobito žene gornjeg i
srednjeg sloja.
Svojim zavjereničkim oficirskim organizacijama u politiku se miješala i vojska.
Općenito nije bila dobra plaćena, ali su sinovi iz obitelji srednjeg sloja, koji su sačinjavali
oficirski zbor, u vojsci stjecali materijalni oslonac, društveni ugled i osjećaj pripadanja
eliti.
Tako je vojska vjerovala u "dobru tradiciju 19. stoljeća" da je pozvana da se brine za red,
iskorjenjivanje korupcije,
koju potiču liberalni parlamentarni režimi, pa je 1923. sporazumno s kraljem preuzela
vlast.
General Primo de Rivera suspendirao je parlament i uveo diktaturu koja je nastojala
stvoriti konzervativni sistem staleške solidarnosti. Čak je donijela i neke socijalne
zaštitne zakone u korist radništva. Ali nije ni pokušala provesti agrarnu reformu, te je
zemljišni veleposjed, to najveće zlo Španjolske, ostao netaknut.
Zbog velikog političkog nezadovoljstva u zemlji Primo de Rivera je u proljeće 1931.
dopustio održavanje općinskih izbora, koji su republikancima donijeli tako odlučnu
pobjedu da su i Rivera i kralj morali napustiti zemlju.
U lipnju iste godine održani su izbori za ustavotvomu skupštinu i još jedanput dati isti
rezultat: republikanska većina u parlamentu proglasila je republiku. Tu Drugu španjolsku
republiku najprije su podržavali ili je barem prihvaćali svi najvažniji slojevi španjolskog
društva.
Povijest narednih godina, od 1931. do 1936., zapravo je povijest propadanja tog
jedinstva, što je predstavljalo sudbonosno zbivanje u novijoj španjolskoj povijesti. Prvim
predsjednikom republike postao je napredni katolički republikanac Alcala Zamora, a
predsjednikom vlade radikalni lijevi republikanac Manuel Azana.
Socijalistički kandidati su poduprli vladu i njihov je voda Largo Caballero postao
ministar rada. Republikanska se vlada predano latila rješavanja mnogobrojnih problema.
Kataloniji je priznala autonomiju sa samostalnom vladom, a isto je obećala i Baskima, pa
je tako te dvije pokrajine i njihova stanovnšstvo (čak i konzervativno) pridobila za
republikanski režim. Nadalje, ozakonila je državni školski sistem i time zadrla u područje
veoma značajno za Crkvu.
Za dvije godine otvorila je blizu deset tisuća škola. Isto je tako odlučila da Crkvi više ne
isplaćuje nikakva sredstva iz državnog budžeta.
Godine 1932. izdala je Zakon o agrarnoj reformi, koji je omogućio oduzimanje više
milijuna hektara veleposjedničke zemlje i njezinu podjelu zadrugama ili seljačkim
obiteljima.
No zbog nedostatka novca za plaćanje odštete, stvarno je podijeljeno manje zemlje no što
se to moglo po zakonu. Caballero je izdao zakon o osiguranju protiv nesreće i za
poljoprivredne radnike, zakon o plaćenom godišnjem odmoru, osmosatnom radnom
vremenu i minimalnim nadnicama, učvrstio zastupstvo radnika u mješovitim odborima u
poduzećima; ti su odbori djelovali pod nadzorom delegata koje je postavljalo
ministarstvo rada.
Svjestan opasnosti što je republikanskom režimu prijetila od vojske, Azana ju je pokušao
reformirati.
Dajući im visoke penzije, umirovio je konzervativne oficire, a unaprijedio je
republikanske, ali je vojska kao cjelina ostala i dalje nepovjerljiva. Republikanski je
režim uspostavio svoju miliciju (Guardia del Asalto).
Azanin se kabinet našao između dvije vatre: s jedne strane su ga napadali konzervativni
reakcionarni krugovi, zajednički s katoličkom crkvom, a s druge libertinistički anarhisti,
smatrajući da je već kucnuo njihov trenutak, i u proljeće 1931. izazivali su velike nerede i
uspostavljali svoje komune u Kataloniji i Andaluziji.
Naoružani anarhistički odredi sukobljavali su se s reakcionarnom "civilnom gardom".
Republikanski asalti pokušali su sačuvati mir i u siječnju 1933. u Barceloni su pucali na
anarhiste, među kojima je tom prigodom bilo dosta mrtvih. Vojska i civilna garda
pripremaju puč, ali ga je vlada spriječila; ipak je u ljeto 1933. odstupila.
Na novim parlamentarnim izborima u studenom 1933. pobijedili su desnica i centar.
Osobito se istakla nova katolička desničarska organizacija (CEDA) pod vodstvom Gila
Roblesa, koja se, kao i druge kršćanske socijalne stranke u Europi, zalagala za katolički
konzervativno parlamentarni sistem.
Plašeći se anarhističkog egalitarizma, srednji se sloj sitnih posjednika utekao stranci
Centra - Lerrouxovim radikalima. Anarhisti su bojkotirali izbore i tako je Azanina lijeva
republikanska stranka pretrpjela velik poraz. Nova vlada
radikala i CEDA je provodila posve suprotnu politiku. Ukinula je autonomni status
Katalonije i nastupila protiv Baska. Obustavila je provođenje agrarne reforme, dopustila
rad katoličkim crkvenim redovima i nastavila plaćati Crkvi doprinos iz budžeta, prestala
podizati državne i ponovo dopustila otvaranje crkvenih škola, a u vojsci opet poticala
desničarske oficire. Svojim proturadničkim mjerama izazvala je otpor sindikata.
U reformističkim sindikatima UGT je, u međuvremenu, pod vodstvom L. Caballera došlo
do velikog preokreta - postali su revolucionarni i bili spremni za oružanu borbu protiv
reakcije.
U jesen 1934. izbio je u Asturiji, središtu rudarstva i metalurgije, štrajk koji je ubrzo
dobio sva obilježja revolucionarne klasne borbe. Socijalistička i anarhistička sindikalna
centrala sporazumijevaju se o suradnji, a priključili su im se i do tada gotovo beznačajni
komunisti, te je tako stvoren jedinstveni Radnički front.
U Asturiji je dva tjedna vladao radnički komitet koji je organizirao čak i španjolsku
"Crvenu armiju". Vlada je protiv radnika poslala vojsku (legiju stranaca i marokanske
čete) koja je po zapovjedništvom generala Franciska Franca de Bahamondea krvavo
ugušila pobunu. Ustanak u Asturiji predstavljao je generalnu probu za građanski rat.
Potkraj 1935. predsjednik Zamora nije htio popustiti desničarskim zahtjevima Gila
Roblesa i raspustio je parlament.
Za nove izbore u veljači 1936. lijeve stranke stvaraju narodnofrontovski blok i glatko
pobjeđuju sa 278 zastupnika prema 134 zastupnika desnice i 55 zastupnika Centra.
U Narodnom frontu snage su bile raspoređene ovako: socijalisti 99, Azana 87, katalonski
i baskijski saveznici i manje lijeve grupe 75 te komunisti 17 mjesta. U svibnju 1936.,
pošto je Zamori istekao mandat, predsjednikom republike postao je Azana, a
predsjednikom vlade njegov prijatelj Quiraga. Socijalisti nisu ušli u vladu, ali su je u
parlamentu podučavali. U tome se očitovala njihova podvojenost. Naime, nakon
asturijskog ustanka I. Prieto se vratio umjerenoj reformističkoj politici, dok je vođa
sindikata L. Caballero otvoreno propagirao revoluciju udružene radničke klase. Slijedeći
politiku Narodnog fraota, KP Španjolske se protivila bilo kakvim revolucionarnim
koracima i povezivala se sa socijalističkom desnicom.
Zbivanja 1936. godine tekla su gotovo jednako kao 1931. pod Azaninom vladom.
Quiragina je vlada vodila sličnu politiku kao tada Azanina. Anarhisti, s kojima su se sada
solidarizirali i socijalistički sindikalisti, ponovo počinju uspostavljati svoje komune. U
jugozapadnoj Španjolskoj seljaci su zaposjeli neobrađenu veleposjedničku zemlju i
prisilili vladu da ubrza provođenje agrarne reforme. Radnici su štrajkali. Svaki je član
donosio nova nasilja anarhista i reakcionarne desnice. Desnicu je obuzeo strah od
socijalnih nemira, te je stala izražavati nezadovoljstvo Azaninim režimom. Desničarske
organizacije, od monarhista Calva Sotela do falange, koju je obrazovao Antonio de
Rivera, imale su sve veći utjecaj. Reakcionarni kapital se odlučio da sve stavi na njih i
njihova nastojanja za autoritarnom konzervativnom neparlamentarnom državom.
Otkad je u proljeće 1936. u falangu stupio Serrano Suner, vođa omladinskog pokreta
CEDA, sa svojim pristalicama, falanga je prihvatila posve fašistički program talijanskog
tipa.
Desničarske su organizacije osnivale svoju vlastitu miliciju i provodile teror protiv
ljevičara i republikanaca. Ali je za republikanski režim ipak glavnu opasnost predstavljala
vojska.
Režim je ispremještao poprilično desničarskih generala i tako za neko vrijeme spriječio
put. No 17. srpnja 1936. ipak je širom države započeo put protiv republikanske vlade.
Pučište su podržavali oficiri i civilna garda.
U nekim krajevima, zbog kolebanja vojnika, put nije uspio. U Madridu je priličan broj
oficira ostao vjeran vladi, a puču su se također suprotstavili i asalti. Puč je posvuda
naišao i na odlučan otpor organiziranog radništva.
Vlada je 19. srpnja podijelila oružje civilnom stanovništvu, i time je započeo građanski
rat. Španjolska se narednih dana geografski podijelila na dva dijela: na dio gdje su
pobijedili pučisti i dio koji je ostao lojalan republikanskoj vladi, a taj je obuhvaćao više
od dvije trećine države.
Granica između njih tekla je otprilike linijom od portugalske granice južno od rijeke Tajo
planinama između Stare i Nove Kastilije, sjeverno od Madrida i dalje prema jugoistoku
do Teruela i otuda na sjeveroistok na Pireneje po sredini francusko-španjolske granice.
Južno od te granice pučisti su držali Sevillu, Cordobu i Cadiz, a na sjeveru su
republikancima ostale vjerne Asturija i baskijske pokrajine, koje su bile odsječene od
ostalog republikanskog teritorija. Potom su pučisti pokušali svoj teritorij proširiti vojnim
operacijama. Rat nije tekao samo kao pobjednički marš pucističkih nacionalista, nego su i
republikanci izvojevali veći broj vojničkih pobjeda.
U cjelini, mogao bi se podijeliti na četiri faze: 1) od početka puča do ožujka 1937; u to
vrijeme su pučisti (Francove marokanske trupe) osvajali jugozapad Španjolske i probili
se preko Toleda do Madrida; potkraj 1936. republikanci su uspješno obranili Madrid, a u
ožujku 1937. izvojevali veliku pobjedu kod Guadalajare, dok su pučisti u međuvremenu
osvojili Malagu; 2) do listopada 1937; pučisti su osvojili sjeverne pokrajine, a
republikanci u srpnju dobili veliku bitku kod Eruneteja, koju nisu iskoristili; 3) od
listopada 1937. do prosinca 1938; republikanci su dobili bitku kod Teruela,
u prosincu 1937. i na Ebru u srpnju 1938., ali je u proljeće te godine nacionalistima uspio
prodtor do sredozemne obale južno od Ebra, čime su republikanski teritorij presjekli na
dva dijela, i 4) od prosinca do kraja ožujka 1939. nacionalisti su skršili otpor
republikanaca.
Pučisti su odmah u početku pokazali da žele obraniti povlastice armije, agrarnih
veleposjednika, krupnog kapitala i Crkve. Taj jasan cilj nisu mnogo zamagljivali
ideološkim ukrasima. Vođa pučista je, naime, u rujnu 1936. postao konzervativni general
Franco, koji nije osjećao neke naročite simpatije prema suvremenim ideologijama, ali je
zato dobro uviđao smisao i potrebu političke stranke kao oslonca režima.
U tu svrhu upotrijebio je falangu, koju je uspio ujediniti s posve drukčije usmjerenim
monarhistima. Potom je falanga propagirala uskogrudni konzervativizam na čelu s
vodom (caudillom) - slično talijanskom fašizmu. Franco i nacionalisti su svoj rat nazivali
"maršem protiv crvenih", ali je u stvari to bio više izgovor, jer Azaninu i Quiraginu vladu
nije bilo moguće nazivati "crvenima".
Njihove su vlade zapravo bile umjereno napredni demokratski režim. Tom istom režimu
prijetila je socijalna revolucija i sa strane anarhista i lijevih socijalista L. Caballera. A
vojni put otvorio je vrata upravo toj revoluciji: kad je izgubila dio armije i policije,
republikanska vlada više nije mogla spriječiti revoluciju.
U prvim mjesecima rata u republikanskom je dijelu Španjolske nestalo autoriteta
centralne vlade i vlast u zemlji stvarno su preuzeli odbori u kojima su prevladavajuća
snaga bili sindikalisti. Revolucionarni komiteti kontrolirali su opskrbu namirnicama,
komunalne uslužne djelatnosti, i organizirali miliciju za borbu protiv pučista.
Po gradovima su, osobito u Barceloni, socijalizirali industrijska poduzeća i trgovine, a po
selima zaplijenili veleposjede i zemlje davali zadrugama ili seljacima.
U toku tri mjeseca od izbijanja puča republikanska je Španjolska doživjela najopsežniju i
najuspješniju "spontano socijalističku revoluciju odozdo” što ih je ikada bilo. To je bila
prva istinska alternativa boljševičkoj oktobarskoj revoluciji. Imala je mnoga obilježja
dostojna divljenja: ponegdje je vladala do tada nepoznata briga o ljudskom dostojanstvu,
slobodi i težnja za materijalnom jednakošću.
S druge strane bilo je dosta nasilja prema protivnicima - pristalicama pučista koji su ostali
na republikanskom teritoriju. Najviše je stradala Crkva i njezini predstavnici, u kojima su
revolucionarne mase s pravom gledale najjači oslonac reakcije. Ali je revolucija malo-
pomalo, otkako je u rujnu 1936. predsjednikom vlade postao L. Caballero, svedena u
odredene granice. Caballero je među radnicima uživao izvanredni autoritet. Ubrzo je
uvidio da bez discipline u republikanskoj armiji neće biti moguća uspješna borba protiv
sve jačih nacionalista.
A to je značilo da vlada mora doista vladati. Zato je u studenom 1936. pozvao u vladu
četiri predstavnika anarhističkog CNT -a, što je značilo velik preokret u anarhističkim
nazorima.
Za uspostavljanje reda najviše su se zauzimali španjolski komunisti; zalagali su se za
ukidanje svih revolucionarnih tekovina iz ljeta 1936. i prema uputama Kominterne
inzistirali samo na borbi protiv fašizma. U republikanskoj
Španjolskoj komunisti su malo-pomalo počeli dobivati sve veći ugled kao izvanredno
aktivni i disciplinirani ljudi, kojima treba zahvaliti što su osigurali pomoć Sovjetskog
Saveza, jedine države koja je Republici slala oružje i instruktore. Posljednjih mjeseci
1936. radnički naoružani odredi uključeni su u redovitu republikansku vojsku.
Nastala je neobična situacija da su komunisti pri povratku k liberalno-demokratskoj vladi
iz vremena prije rata preuzeli vodstvo. Jos nije posve razjašnjeno koliko su to bili samo
vanjskopolitički interesi protufašističke alijanse a koliko ideološko ustrajanje na
"lenjinističkom" modelu revolucije i socijalizma.
Činjenica je da su komunisti nastupili protiv svih revolucionarnih ljevičara služeći se i
vladinim i svojim vlastitim aparatom. Komunističko likvidiranje anarhista u Malagi i
kasnije, 1937., anarhista i trockista u Barceloni, oslabilo je revoluciju i otpornu snagu
Republike protiv nacionalista. Pod pritiskom komunista i njihovih intriga u proljeće
1937. odstupio je Caballero, a njegovim je nasljednikom postao desni socijalist Juan
Negrin, koji je djelovao više po
komunističkim direktivama. Takvim razvojem u svojim redovima republikanski je tabor
bio osuđen na poraz.
Nije ga više mogla spasiti ni pomoć međunarodnih brigada, dobrovoljaca-antifasista koji
su od kraja 1936. stizali u Španjolsku i pokazivali veliku disciplinu i odvažnost.
(U vrijeme kad su bile najjače imale su oko 35 tisuća ljudi; od toga 1600 Jugoslavena; iz
njihovih je redova u jugoslavenski NOB došao priličan broj darovitih i iskusnih
partizanskih boraca i komandanata, među kojima su prevladavali komunisti.)
Zapadne su demokracije svojom neutralnošću Republici više škodile nego koristile.
Francuska joj nije htjela poslati već plaćene avione, dok su s druge strane fašističke sile
od samog početka pomagale Franca oružjem, a i politički mnogo pridonijele njegovu
uspjehu. Španjolska republika izdahnula je u očajnickim borbama.
Znanost, tehnologija i ekonomija, koje su u krajnjoj liniji osnova ovakvom ili onakvom
političkom sistemu, razvijale su se u vremenu između dva rata tako naglo da su u
koječemu daleko nadizale postojeće političke sisteme i u znatnoj mjeri udarile temelje
društveno-političkom i kultumom poletu nakon drugog svjetskog rata.
U filozofiji dvadesetih godina neokantovstvo i intuicionizam, koji je prije rata do
najvišeg stupnja bio razvio Francuz Henri Bergson, već su preživjeli. Prevladavaju
Husserlov fenomenologizam i egzistencijalizam, Nijemci M. Heidegger i K. Jaspers,
Španjolac M. Unamuno, Francuzi G. Marcel i, kasnije, J. P. Sartre.
U Indiji je s Gandhijem i njegovim prijateljima doživio renesansu hinduizam, a u Japanu
zen budizam. I marksistička je filozofija također bila plodna, ali samo izvan Sovjetskog
Saveza. Treba spomenuti G. Lukacza ("Povijest i klasna svijest", 1923; nakon te godine
posvetio se u prvom redu estetici) i vjerojatno najvećeg marksističkog filozofa između
dva rata, Nijemca Ernsta Blocha (glavno djelo "Princip nada", 1954-59).
U početku tridesetih godina bio je izvanredno napredan frankfurtski marksistički krug
(Max Horkheimer, H. Marcuse, E. Fromm, Th. Adorno i drugi), koji je, osim u filozofiji,
imao znatnih zasluga i za marksističku sociologiju i političku ekonomiju (Henryk
Grossman, "Zakon akumulacije i propadanja kapitalističkog sistema"; 1929).
U Sovjetskom je Savezu u prvoj polovini dvadesetih godina vođena živa i zanimljiva
ekonomska diskusija, prvenstveno između teoretičara ljevice Preobraženskoga (koji je
zastupao mišljenje da komunistička privreda mora nastaviti borbu za ubrzanu
industrijalizaciju na račun seljaka) i zagovornika NEP-a Buharina (koji je predlagao
postupnu industrijalizaciju i skladno suživljavanje grada i sela te kombiniranje sitne
privatne robne proizvodnje s planskom državnom u postupnom ostvarivanju socijalisticke
privrede).
Građanska sociologija stvarala je mnoštvo teorija koje su nastojale negirati neminovnost
klasnog antagonizma i njegovo nužno uklanjanje socijalizacijom. Engleski građanski
teoretičar političke ekonomije Keynes već je dvadesetih godina upozoravao na granice
liberalno-kapitalističke ekonomije i predviđao instrumentarij državne intervencije za
sprečavanje kriza i opstanak kapitalizma. Kasnije je prema njegovim teoretskim
receptima američki predsjednik Roosevelt dobrim dijelom izgrađivao svoj New Deal.
Povijesna znanost je usavršavala sliku ljudske prošlosti. Indijski arheolozi otkrili su 1921.
i potom istražili najstariju indijsku civilizaciju u Mohendžo Daru. Englez H. Carter je
1922. otkrio Tutankhamonov grob, koji je potvrdio dotadašnje pretpostavke o
profinjenom umjetničkom ukusu i religioznim običajima Egipćana.
Francuska škola analista je u tridesetim godinama obogatila spoznaje o europskom
feudalnom društvu, a istodobno su G. Lefebvre i njegova škola, poštujući osnove
historijskog materijalizma, stvorili najpotpuniju sliku velike francuske revolucije i njenog
svjetskopovijesnog značenja.
U psihologiji je doba između dva rata značilo konačan prodor psihoanalize Bečanina S.
Freuda i Švicarca K. Junga, iako su se protiv frojdizma već javljali opravdani prigovori.
Medicina se obogatila nizom novih lijekova među kojima je svakako bio najvažniji
antibiotik - penicilin (pronalazač Englez Fleming, 1928), koji će doduše pokazati svu
svoju djelotvornost tek desetak godina kasnije (od 1940., kada je izoliran u čistom
obliku) i u kratkom vremenu svladati jednu od najtežih bolesti - tuberkulozu.
Epohalan i upravo revolucionaran je bio napredak matematike, fizike i kemije, koji je
udario temelje kasnijoj tehnološkoj revoluciji. Neposredno prije prvog svjetskog rata je
Danac N. Bohr s pomoću Planckove kvantne teorije otkrio novu strukturu atoma -
"vodikov spektar", razbio "ljusku" atoma i dopro do atomske jezgre, koju je valjalo dalje
analizirati. Time se potom bavio niz znanstvenika: Englez Chadwick otkrlo je 1932.
neutron, a onda su Francuzi F. Joliot i njegova žena I. Curie otkrili neke radioaktivne
izotope i time dali medicini dragocjeno oružje.
Talijan E. Fermi je 1934. prvi neutronima bombardirao atomsku jezgru i time
nagovijestio mogućnost nuklearne fisije koju će 1938. u laboratoriju izvršiti Nijemci O.
Hahn i L. Meitner.
Čovječanstvo je suočeno s pronalaskom koji mu je omogućavao oslobađanje goleme
energije. Ali je tu energiju najprije upotrijebilo u razorne svrhe s atomskom bombom što
su je u toku drugog svjetskog rata, zahvaljujući navedenim dostignućima, uspjeli
proizvesti u SAD. No u svemu ovom napretku, dakako, ne smijemo zaboraviti najvećeg
znanstvenika i najveće otkriće, koje također spada u ovo razdoblje (1916), a to su A.
Einstein i njegova opća teorija relativiteta, koja, premda u početku oštro napadana, ubrzo
postaje osnovom moderne fizike i astronomije, a time ijedan od međaša modernog doba.
Einstein je bio velik još u jednoj stvari, koja je trebala da prožme svijet, a to su njegova
etika i humanizam, koje je posvjedočio i time što je 1933. emigrirao iz nacističke
Njemačke i upozoravao čovječanstvo da ne iskorištava znanost u rušilacke svrhe.
U razvijenim su državama između dva rata razvoj i široka primjena novih tehničkih
tekovina izvanredno utjecali na promjenu načina života. Na prvom mjestu treba
spomenuti brzi razvoj automobila. No još je dalekosežnije posljedice imalo usavršavanje
aviona. Amerikanac Ch. Lindberg je 1927. prvi preletio Atlantik na relaciji New York-
Pariz.
Već sredinom dvadesetih godina uveden je avionski poštanski i putnički promet, ali je sve
do drugog svjetskog rata održavan samo na kraćim relacijama, s relativno malim brojem
putnika.
Veliko olakšanje čovjeku i doprinos bržem razvoju privrede značila je široka
elektrifikacija. Radiofonija je povezala svijet, učinila ga manjim i pridonijela bržem i
boljem informiranju ljudi te tako postala i snažno sredstvo političke propagande. Prema
broju radio-prijemnika u odnosu na broj stanovnika ocjenjivali su se između dva rata
tehnička razvijenost i životni standard pojedine države.
Izvanredno je napredovala i kemijska industrija, koju su, zbog oskudice u sirovinama,
naročito strateških, najviše razvijali Nijemci. Proizvodila je niz novih sintetičkih spojeva
primjenjivih u privredi, među kojima su osobito značajno mjesto zauzimala umjetna
gnojiva. Već u to vrijeme naslućivalo se upravo izvanredno i svestrano značenje nafte za
budućnost. Velik napredak postignut je i u metalurgiji (elektroliza).
Nova tehnička sredstva u poljoprivredi upotrebljavala su se prvenstveno u razvijenim
zemljama. Europa se počela ugledati u SAD i naveliko proizvoditi moderne
poljoprivredne strojeve: traktore, motorne kosilice i vršilice. Uvođenje takve
mehanizacije kao i uzgoj novih i oplemenjenih sorti unaprijedili su agrarnu proizvodnju,
tako da je podmirivala potrebe sve većeg broja stanovništva i sve veće urbanizacije.
Sve nove i nove tehničke tekovine i porast kapitalizacije, koja je izazvala efikasnije
gospodarenje, naglo su povećali nacionalni bruto proizvod u razvijenim zemljama,
osobito u prvom deceniju, do gospodarske krize. Tako se npr. u SAD nacionalni proizvod
od 62,5 milijarde dolara 1919. povećao na 93 milijarde 1928. godine, a veoma se povećao
i u Njemačkoj i Japanu. Usporedno s time brzo se povećavala i međunarodna trgovina.
Ali je, razumije se, u svjetskoj
privredi dolazilo i do velikih pomicanja. Nove ekonomske sile, u prvom redu SAD i
Japan, počele su konkurirati starijima i potiskivati ih, lako npr. Veliku Britaniju, koja je u
koječemu stagnirala. Uoči prvog svjetskog rata vodeća, engleska je tekstilna industrija,
zbog snažne konkurencije novih sila i razvijanja tekstilne industrije u novonastalim
državama Srednjoistočne i Jugoistočne Europe, izgubila velik dio tržišta.
Britanski izvoz pamučne pređe i pamučnih tkanina pao je od 576000 tona 1913. na
377000 tona 1925. godine i na svega 135000 tona 1938.,dok se u isto vrijeme japanski
izvoz popeo od 3000 na 234000 tona; Britanci su, naime, nakon 1930. godine izgubili
kinesko i indijsko tržište. Doduše, kvalitetne engleske vunene tkanine održale su svoje
mjesto u svijetu, Engleska je očuvala i svoje vodeće mjesto u trgovačkoj mornarici, ali je
zato vrlo mnogo izgubila u prodaji proizvoda svoje strojogradnje: tu se u poslijeratnim
godinama brzo uzdigla Njemačka - njoj je, naime, bilo otvoreno istočnoeuropsko, u
prvom redu sovjetsko tržište.
U dvadesetim godinama Europa se razvijala sporije nego SAD ili Japan: tako su 1929.
SAD izvozile tri puta više automobila nego V. Britanija, Njemačka, Francuska i Italija
zajedno. Izvoz strojeva iz SAD se u razdoblju od 1913. do 1919. povećao za dva i po puta
dok se izvoz iz Zapadne Evrope povećao samo za oko 20%.
Položaj Evrope će se tek tridesetih godina donekle popraviti. Sve se to odražavalo i u
međunarodnoj trgovini, u kojoj je udio Evrope između dva rata opao: dok je 1913. izvoz
iz Evrope u ostali svijet iznosio 30 % cjelokupnog svjetskog izvoza, u razdoblju od 1925.
do 1937. spao je na 25%. Sve to vrijeme ni trgovačka razmjena medu evropskim silama
nikada više nije dostigla predratni nivo.
Najjače industrijske države sudjelovale su između dva rata u svjetskoj proizvodnji
gotovih proizvoda sa slijedećim postocima:
SAD SSSR Njemačka Vel. Britanija Francuska Japan ltalija
1929: 43,3 5,0 11,1 9,4 6,6 2,5 3,3
1937: 35,7 14,1* 11,4 9,4 4,5 3,5 2,7

*. Podatak za Sovjetski Savez, koji je 1937. već prešao dvije petoljetke, možda je malo
previsok. Svi su podaci uzeti iz "Fischer Weltgeschichte", sv. 34, R. A. C. Parker. Das
Zwanzigste Jahrhundert 1918-45, str. 110.
Uz neosporan napredak, ekonomski razvoj je donosio sa sobom i velike društvene
probleme, u prvom redu sve veću nezaposlenost, a ponegdje socijalne napetosti izmedu
vlasnika kapitala i slojeva ovisnih o nadnici. A uz to, već je otvarao pitanje kolonijalizma
i njegova opstanka.

Ekonomske krize u svijetu između dva rata

Slom na berzama 1929. i svjetski finansijski krah koji je slijedio, bili su samo
manifestacija dubljih slabosti svjetske ekonomije. Bilo je nekoliko uzroka nestabilnosti.
Prvi svjetski rat izazvao je dramatičan porast proizvodnih kapaciteta, posebno vojnih, u
većoj mjeri izvan Europe, ali nije bilo odgovarajućeg porasta potražnje. Osim toga
postojao je veliki nesklad između poljoprivrede i industrije.
Rezultati razvoja su se nagomilavali u industrijskim zemljama, a unutar tih zemalja na
industrijskom i finansijskom polju. Povećana proizvodnja omogućila je pad cijena hrane i
sirovina tokom dvadesetih godina, pogoršavajući uslove trgovine u zemljama koje su
zavisile o izvozu tih artikala, te smanjujući njihovu sposobnost da kupuju industrijske
proizvode iz Evrope i SAD. Plaće su u SAD zaostajale za profitima, ugožavajući razvoj
domaćeg tržišta i ograničavajući potencijal novih industrija, kao što je automobilska, da
zamijeni one koje su nazadovale kao što je tekstilna.
Međunarodne finansije se nikada nisu oporavile od poremećaja uzrokovanih
Prvim svjetskim ratom. Predratni sistem čvrstih valutnih kurseva i potpune
konvertibilnosti zamjernjen je kompromisom- zlatnodeviznim standardom- koji nikada
nije dostigao stabilnost potrebnu za obnavljanje svjetske trgovine.
Prva ekonomska kriza trajala je od 1921-1923., a zahvatila je uglavnom zaraćene
zemlje, posebno Japan, Italiju, Njemačku... Poslije 1922. počelo je opadanje trgovine i
industrije, što je dovelo do nezaposlenosti u vodećoj teškoj industriji... Nakon rata SAD
su postale glavni kreditor i zauzele su nekadašnje mjesto Britanije. Veliki dio svjetskih
zlatnih rezervi bio je skupljen u Fort Noksu, osiguravajući tako Americi osnovu za široku
ekspanziju proizvodnje. Porast kredita i potrošnje na bazi ovih zlatnih rezervi, doveli su
do velikog porasta industrijske proizvodnje.
 Sjedinjene Države su dvadesetih godina doživljavale veliki prosperitet. Sa
opuštanjem do koga je došlo u posljeratnim godinama to je stvorilo grozničavu atmosferu
“l udih dvadesetih.“ Isto to, samo u manjoj mjeri, osjetilo se i u Evropi krajem te
decenije, kada je oživljavanje privrede doprinijelo popularizovanju američke muzike,
igara i filma.
“Zlatne dvadesete godine« (fabulous twenties) nisu bile posljednja faza kapitalizma na
vrhuncu uspona već posljednja faza reprezentativnog privatnokapitalistickog »big
businessa« sa simbolikom uspjeha u zvanju i idealom potrošačkog društva.
Obilje u tim godinama predstavljaju automobili, hladnjak i radio, zabavljačka
filmska industrija, komercijalizirani sport, džez i ilustrirani visokotiražni časopisi.
Od 1921. do 1929. godine industrijska proizvodnja se udvostručuje, pri čemu
najviši porast postiže proizvodnja artikala široke potrošnje, građevinarstvo i automobilska
industrija (1926 god. 26 miliona automobila). Jaka horizontalna i vertikalna koncentracija
preduzeća, naročito automobilske industrije i industrije potrošnih dobara, banaka i
trgovačkih kuća dovodi do poznatog problema savladavanja tržišta putem oligopola. Dok
prinosi kapitala i profiti poduzetnika između 1923. i 1929. rastu za 65%, porast plaća
radnika i službenika iznosi samo 11%, a prihodi farmera stagniraju. Samo 29% od svih
američkih obitelji ima godišnji prihod iznad službeno priznatog egzistencijalnog
minimuma od 2500 $…
Kao najvažniji događaj u zakonodavstvu toga vremena valja zbog njegovih
dalekosežnih posljedica spomenuti na prvom mjestu uvođenje prava glasa za žene 28.
augusta 1920. (19. Ustavni amandman) koje vodi računa o izmijenjenom položaju žene u
industrijskom društvu. Za razliku od 1914. god., kada je u SAD-u bilo zaposleno 2
miliona žena, godine 1930. radilo ih je 10 miliona. Zabrana prodaje alkohola
(“prohibicija”) od 1. januara 1920., pa sve do ukidanja toga zakona 5. decembra 1933.
podijelila je narod u “dry” i “wet”, u “suhe” i u “ mokre”, pa je s krijumčarenjem i
potajnim pecerama, igrom na sreću i korupcijom komunalnih činovnika pojačala razvoj
gangsterstva. Međusobne borbe gangstera u Chicagou (Al Capone), o kojima se još i
danas snimaju filmovi, postale su čuvene i zloglasne
Opću ekonomsku krizu pokrenula je finansijska kriza. Velike špekulacije na berzi
1928. otvorile su put naglom padu cijena akcija u oktobru 1929. U trci za likvidnošću
kapital je tekao natrag iz Evrope u Ameriku i nestabilni evropski prosperitet se slomio. U
maju 1931. austrijski Kredit Anstalt više nije izvršavao svoje obaveze. I kada je V.
Britanija u junu 1933 napustila zlatni standard dopuštajući da funti padne vrijednost,
praktično je cijeli svijet bio pogođen.
Nešto optimističkija ekonomska klima krajem dvadesetih godina okončana je
krahom Volstrita u oktobru 1929. Bum koji je Amerika doživljavala počeo je da jenjava u
ljeto te godine. Opadanje privrednih pokazatelja i pad akcija izazvali su paniku. U
Americi je došlo do velike nezaposlenosti kada su krediti presahli: potrošnja je opala, a
bankrotstva i neprodate zalihe postali su opća pojava. Za vrijeme velike krize cijene
poljoprivrednih proizvoda u mnogim dijelovima zemlje su katastrofalno opale. U toku
jedne godine nezaposlenost u svijetu se udvostručila: u SAD je broj nezaposlenih krajem
1930. dostigao šest miliona.
Kriza je za dvije godine zahvatila cijeli industrijalizirani svijet. U SAD je 1932.
bilo više od 12 miliona nezaposlenih; u mnogim naseljima je sve bilo u zastoju. Veliki
krah je porazno djelovao i na evropsku privredu, jer su mnoge zemlje zavisile od
američkih kredita.
Tadašnji ekonomski stručnjaci su smatrali da se ekonomska kriza može prebroditi
samo strogom deflacijom koja bi izbalansirala budžete, smanjila višak kapaciteta i
omogućila da se savladaju teškoće. U Njemačkoj je vlada Franza von Papena primjenila
još jaču dozu deflacije, a taj primjer su slijedile Britanija i SAD.
U mnogim industrijskim zemljama otpušteno je više od četvrtine radnika.
Industrijska proizvodnja u Njemačkoj i SAD pala je na 53 % u odnosu na proizvodnju iz
1929., a svjetska trgovina je pala na 35 % vrijednosti iz 1929.
Činilo se da privredna depresija nema kraja. Sve do 1939. svjetski prosjek
nezaposlenosti je bio iznad 11 %.
Efekti ekonomske krize nisu bili jednaki u svim područjima svijeta. Neke su se
ekonomije brzo oporavile, dok su neke posrtale čitavu deceniju.
Gotovo jedina zemlja koju je ekonomska kriza mimoišla bio je SSSR. Uoči pojave
krize on je prešao na plansku proizvodnju, dok su osnovna sredstva za proizvodnju bila u
društveniom vlasništvu. Osim toga SSSR je bio izolovan od svjetske privrede, jer su
svjetske sile vršile ekonomsku blokadu. Problem nezaposlenosti nije postojao, pa dok je u
većini zemalja proizvodnja stagnirala u SSSR-u je zabilježila znatan napredak.
Tridesetih godina desile su se u ekonomiji značajne strukturalne promjene. Nove
industrije su i dalje napredovale, promjenili su se obrasci potrošnje, periferne oblasti
povećale su proizvodnju industrijskih dobara, a realne zarade su porasle.
Rađao se novi svjetski ekonomski poredak, čiji su se središta nalazila u Wall
Streetu i Detroitu. Međutim, ni 1939. okosnica tog novog sistema nije dostigla nivo
industrijske proizvodnje iz 1929., i tek je Drugi svjetski rat izvukao SAD iz depresije.
Prva reakcija vlada pogođenih zemalja bila je deflacija i pokušaj očuvanja vrijednosti
valuta. Uskoro su kobne posljedice krize navodile vlade da pokušaju stimulirati domaću
ekonomiju reflacijom (javni radovi), devalvacijom, nadajući se povećanju izvoza,
zaštitnim i preferencijalnim carinskim aranžmanima.
Depresija je imala značajne političke posljedice . U SAD se nezadovoljstvo radom
predsjednika Huvera i njegovim rješavanjem ekonomske krize odrazilo u pobjedi
Franklina D. Ruzvelta, koji je obećao “ Nju Dil. “
U Britaniji je laburistička vlada Remzija Mekdonalda zbog posljedica sve veće
depresije 1930. doživjela finasijsku i političku krizu. Narodna vlada je obrazovana nakon
općih izbora 1931., s velikom većinom konzervativaca, ali pod vođstvom Mekdonalda i
male grupe laburista.
U Njemačkoj su rastuća nezaposlenost i strah od društvenog sloma doveli do
podrške Njemačkoj SDP i podrili temelje Vajmarske republike. Francuska je bila
pogođena kasnije od ostale Evrope, jer je nezaposlenost bila manje izražena zbog
razvijene poljoprivrede, a industrijska osnova joj je bila manja nego u ostalim zemljama.
Iako je tridesetih godina depresija dominirala Evropom i Sjedinjenim Državama, 1933.
otpočelo je oporavljanje, tako da je pred Drugi svjetski rat naglo porastao životni
standard, naročito zaposlenih.
U tom razdoblju SAD su doživjele u unutrašnjosti konfliktni razvoj koji je od euforije
“big businessa” i potrošačke industrijske kulture u “zlatnim dvadesetim godinama,” puno
gorkih iskustava masovne nezaposlenosti, u debaklu liberalno - kapitalističkog sistema za
velike svjetske gospodarske krize od 1929. do 1932, vodio do državnih zahvata u
gospodarski i društveni život Roosveltova “New Deala.” Koncentracija i birokratska
koordinacija svih gospodarskih snaga u rukama vlade, odnosno u rukama institucija
ovisnih o vladi, u ratnoj su proizvodnji prvi put pokazale prednosti i mane planiranog i
dirigiranog ekonomskog i društvenog ustrojstva kakav Amerikanci dotad nisu smatrali ni
mogućim ni poželjnim.
Uspjeh tih stimulansa zavisio je o izdržljivosti i čvrstoći s kojima su se oni
primjenjivali, i što je još bitnije, kako se brzo i koliko provodilo ponovno naoružanje.
Njemačka i Velika Britanija su se rano naoružale, stimulišući i svoju i privredu
Commonwealtha, Skandinavije i istočne Europe.
Ekonomska kriza imala je u Njemačkoj katastrofalne razmjere i posljedice. Ona je
zahvatila cijelu privredu, a posebno industriju, čija je proizvodnja prepolovljena, zatim
trgovinu, finansije i poljoprivredu. Nastala je inflacija, a broj nezaposlenih je prešao 6
miliona. nadnice su opadale a porezi rasli.
Francuska i SAD su se naoružale kasnije, zbog čega su bile mnogo oštrije pogođene
recesijom 1937-38. U međunarodnim okvirima službene mjere su dovele do pada i
nazadovanja trgovine. Veći dio svijeta bio je do 1935. podijeljen na pet moneratnih
blokova: područje funte i dolara, područje zlata i područje jena te valutno područje pod
pod njemačkom kontrolom. Te grupacije uglavnom su odgovarale novom obrascu
trgovine i utjecaja.
Oživljavanje ekonomskog nacionalizma pratilo je novi intenzitet u međunarodnoj
politici. Japanska izvozna ofanziva imala je svoj politički odraz u vojnoj agresiji na Kinu.
Hitler, Musolini i Japanci iskoristili su poremećaje nastale ekonomskim slomom, pa se
svijet polarizirao u dva oružana tabora: sile Osovine, (Njemačka, Italija i Japan), i
“demokracije” predvođene V. Britanijom, Francuskom i SAD. Između njih stajao je
SSSR, jedina zemlja koja je, izolirana od svjetskog tržišta, uspjela održati ekonomski rast
30-ih godina, i koju su obje strane pokušavale pridobiti za saveznike ili je izolirati.
Malo zemalja je iz ekonomske krize izašlo bez većih unutrašnjih promjena. Budući da
je ekonomska kriza radikalizovala gradski proletarijat, siromašne seljake i bezemljaše,
nacionalistički i revolucionarni pokreti u Africi, Aziji i Latinskoj Americi dobili su nove
pristalice.
Razvijeni svijet ravnao se prema ova dva obrasca: prvi je bio liberalan i demokratski,
simboliziran u Rooseveltovom New Dealom u SAD i vladom narodne fronte u
Francuskoj. U obe zemlje je izbor lijevih ili liberalno orijentisanih vlada uzrokovao veliki
talas štrajkova i sindikalnih organizacija i potaknuo pokušaj reformi.
Ekonomska kriza imala je značajne posljedice na socijalne i političke promjene u Evropi
1929-1939. Protestni pokreti ljevice i desnice javili su se u gotovo uu svim zemljama, kao
odgovor na ekonomsku krizu.
S pokušajem reformi fašistički pokreti su se proširili po Evropi, dovodeći na vlast
Hitlera u Njemačkoj i dva mjeseca kasnije Dollfussa u Austriji. Veliki dio istočne Evrope
je ubrzo prošao istim putem. Fašistički pokreti su se čak javili u Francuskoj, V. Britaniji i
SAD, vršeći pritisak na vladu s desna i ometajući reformne pokrete.
Velika ekonomska kriza dovela je do sloma ne samo ekonomskog liberalizma već i
liberalnih političkih institucija.
Razvoj nauke i tehnike. Kultura i sport između dva rata.

Iako se nakon Prvog svjetskog rata razvija ljudsko stvaralaštvo na svim naučnim
područjima, evropski umjetnici i pisci osjećali su se zarobljeni kulturnom krizom,
nasljednicima bolesnog društva, nesigurni u pogledu čovjekove prirode...
Prvi svjetski rat doveo je do tragičnog razdoblja stvaralačkog eksperimentisanja u
umjetnosti i nadu u društvenu regeneraciju s kojom je stoljeće počelo. Potresao je
evropsko društvo do samih njegovih temelja i izvrgavao ruglu ono što je ostalo od
tradicionalnih vrijednosti. Razbio je skupinu umjetnika, pisaca i muzičara koji su se
poznavali i zajednički radili. Premda je Pariz ostao magnet koji je privlaćio umjetnike
i pisce na svoju Lijevu obalu, slika “ grada svjetla “ polagano je tamnjela. Od vremena
Prvog svjetskog rata dalje evropski umjetnici i pisci osjećali su se zarobljeni
kulturnom krizom, nasljednicima bolesnog društva, nesigurni u pogledu čovjekove
prirode ali suočeni sa strašnim dokazima njegove iracionalnosti.
Izvan zapadne Evrope, naročito u Sjevernoj i Južnoj Americi, zemlje koje su
ostale kulturno ovisne, dugo nakon toga što su stekle političku nezavisnost, izašle su iz
kulturnog kolonijalizma tokom tih godina. Potres što ga je donio rat i evropska kriza
potakli su tendencije koje su već postojale u Sjedinjenim državama i zemljama
Latinske Amerike da istražuju i izražavaju bogatstvo svoje zemlje, svoje povijesne
tradicije i kvaliteta novih nacionalnih kultura.
Duboka nesigurnost bila je na zapadu Evrope dominantna nota od dvadesetih
godina nadalje. Malo je umjetnika i pisaca našlo način da se poveže s glavnim
strujama savremenog života. Ali u svom izražavanju sukoba, besmislenosti i kaosa
često su očitovali pometnju i tjeskobu koja je mučila njihove savremenike. Njihovo je
poštenje raskrinkavalo lažnu slavu, uskraćuivalo podršku i pripremalo tlo za novo
raslinje.
Na pozadini žestoke i drastične promjene, prouzrokovane ratom i Oktobarskom
revolucijom, predratni napadi umjetnika na konvenciju, koji su tada izgledali smioni,i
radikalni, sada su se činili krotki i njihovi su oblici sada prihvaćani ili su čak postali
popularni. U desetljeću nakon rata, romani, drame i pjesme, upirući se u nepobjedivo
dostojanstvo običnog vojnika, otkrivali su kršenje svih ljudskih vrijednosti koje je
izvršio rovovski rat i ustali su protiv onog ratom izazvanog rascjepa volje u tobože
civilizovanim ljudima zahvaćenim tim ratom.
Tridesetih i četrdesetih godina, makar kakva i u kom smislu bila usmjerenost što
ju je sadržavala poslijeratna provala izražaja, sve je ponovo razoreno krizom
kapitalističkih privreda, pojavom totalitarnih država i užasima i poremećajima Drugog
svjetskog rata. Pisci i umjetnici, bačeni na smetljište nezaposlenosti ili bježeči pred
nacističkim terorom ili diktaturom u Italiji ili Španiji, našli su da je društvo s kojim su
suoćeni još zbrkanije i nesnosnije i njihova izolacija od njega još potpunija; sve više
glasova zapadnoevropskih umjetnika i pisaca bili su glasovi prognanika.
... Stvaraoci su napadali rascjepkanost i zbrku gradskog života i prikazivali masovnu
proizvodnju i strojeve kako dokidaju svako majstorstvo, podvrgavajući radnika
neprirodnom, ubitačnom ritmu i pretvarajući ljude u “ robote. “ : usmjeravali su svoje
strelice na rafiniranu gornju klasu i samozadovoljno društvo: s ironijom i užasom su
gledali na izgled Novog dobrog svijeta koji je otvorila nauka. U klasičnom prikazu
bolesti evropskog društva Thomass Mann je izabrao sanatorij za tuberkulozne kao
sredinu u kojoj će izvršiti svoju dijagnozu., da ukaže na neosjećajan, materijalistički
lik inženjera kao novog diktatora budućnosti.
Mnogi su se umjetnici i pisci osjećalim ugroženim sredstvima komunikacije –
radijom, filmom, telekomunikacijama, snimcima, popularnom štampom – koja su
stvarala veliku novu publiku i probila granice između ozbiljne i popularne
umjetnosti...
 Period između dva svjetska rata bio je prebogat događajima iz svih sfera
ljudskoga djelovanja. Velika znanstvena otkrića, progres, biznis, industrija, ekonomija,
mediji, umjetnost, kultura, sport itd., oblasti su koje su doživjele amplitudu ubrzanog
rasta. To doba može se odrediti kao vrijeme velikog kulturno-naučnog progresa i velikog
moralno-političkog pada. Svaku rušilačku ideologiju pratila je potreba za njenim
ostvarenjem u pogledu umjetnosti, nauke i tehnike. Ono što je specifičnost, ako
izuzmemo prirodni tok civilizacijskog napretka, jeste brojnost značajnih ličnosti koje su
obilježile ovo doba, kao period modernosti i kao razdoblje dominacije individualiteta.
Slavne ličnosti postajale su slavne jer su u velikoj mjeri bile potpomognute
društvenom i medijskom potrebom za stvaranjem ikona karizmatične aure, zapravo su
više isticane zbog onoga što rade jer je njihovo djelovanje bilo pod stalnom lupom
javnosti.
Posebno se to odnosilo na profitabilnu filmsku industriju, ali i na književnu,
likovnu, muzičku, sportsku, pozorišnu, fotografsku, novinarsku, modnu, te posebno, na
političku svjetsku scenu. Iz tih širokih društveno potvrđenih sfera lansirane su ličnosti
koje se danas spominju i drže za one bez kojih XX stoljeće ne bi bilo onakvo kakvim ga
historijske čitanke predstavljaju.
To je vrijeme novotarija, dinamike, naučnog rasplamsaja, stalnih promjena,
velikih umjetničkih djela, sportskih rekorda – vrijeme pomjeranja granica ljudskih
mogućnosti.
Zvjezde su rođene između dva svjetska rata. «Zvjezda» postaje idolom kojeg mase
obožavaju i čije se lice smije sa naslovnica visokotiražnih časopisa.
U periodu između dva rata, nauka i tehnika su doživjele veliki napredak i omogućile
veliki ekonomski prosperitet. Najveći napredak ostvaren je u fizici, kemiji, matematici,
biologiji, medicini, te tehničkim naukama čija su istraživanja po brojnosti, opširnosti i
dubini znatno nadmašila ranije periode.
Fizičari otkrivaju talasno kretanje atoma (1924.), postojanje pozitrona,
antielektrona i neutrona (1932.). Nastavljena su istraživanja na polju nuklearne fizike.
Godine 1938. naučnici su u laboratoriji izveli prvu atomsku fisiju bombardovanjem
izpotopa urana neutronima. To otkriće otvorilo je put stvaranju atomske bombe i
korištenju nuklearne energije u privredne svrhe. Istraživanja fizičara bila su usmjerena na
područje elektromagnetnih talasa Ta istraživanja omogućila su upotrebu televizije i
usavršavanje radija.
Kemija je svoja istraživanja usmjerila prema tehničkoj primjeni. Svoja dostignuća
bilježila je na planu organske kemije, što je omogučilo otkrića mnogih vrsta sintetičkog
materijala ( bakelita, celuloida, celofana, vještačke svile i gume...). Od 1938. godine
počela je proizvodnja najlona i perlona i vještačkih vlakana.
Tehnika svoje napore usmjerava u unapređivanju kvaliteta materijala,
usavršavanju tehnologija, a najveći uspjeh doživljava u stvaranju avionske industrije i
usavršavanju avio-konstrukcija.
Značajan napredak postigla je biologija. Naučnici su pronašli encime, vitamine i
hormone. Usavršavanje mikroskopa omogučilo je brži razvoj mikrobiologije. Razvila se i
genetika, nauka o pojavama i zakonitostima nasljeđivanja kod biljaka, životinja i čovjeka.
Na području medicine postignut je značajan napredak. Godine 1928. Aleksander
Fleming slučajno pronalazi penicilin, za kojeg utvrđuje efikasno liječenje infekcija
(zaraznih bolesti).
Napredak bilježe i društvene nauke. U ovom periodu arheologija ostvaruje kapitalna
otkrića što utjeće i na razvoj historijske nauke. Mada su arheološka otkrića imala
međunarodni značaj, većina društvenih nauka imala je prvenstveno nacionalno obilježje.
Tako indijski arheolozi otkrivaju prastaru civilizaciju Mohendžo – Daro 1921.,
dok u Egiptu H. Karter otkriva 1922. Tutankamonovu grobnicu
Francuska šlkola analista je je tridesetih godina obogatila saznanja o evropskom
feudalnom društvu,; istovremeno su Lefevr i njegova škola, uzimajući u obzir osnove
historijskog materijalizma, stvorili najpotpuniju sliku o velikoj francuskoj revoluciji i
njenom doprinosu svjetskoj historiji.
U periodu između dva rata konačno je uvažena psihoanaliza, Austrijanca
Sigmunda Frojda i Švajcarca Junga, mada su se protiv frojdizma već javili osnovani
prigovori.
U filozofiji dvadesetih godina prevaziđen je neokantizam i intuicionizam, koji je
prije rata najviše razvio Anri Bergson. Preovladali su Huserlov fenomenologizam i
egzistencijalizam. Njegovi predstavnici su bili Nijemci Martin Hajdeger i Karl Jaspers.
Hinduizam je doživjeo renesansu u Indiji, sa Gandijem i njegovim sljedbenicima, a u
Japanu zen budizam. Bila je plodna i marksistička filozofija. Treba spomenuti Đerđa
Lukača, koji se prvenstveno posvetio estetici, kao i največeg marksističkog filozofa
između dva rata, Nijemca Ernsta Blocha.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata u umjetnosti su se javili novi pogledi i
pravci. U likovnoj umjetnosti prevladavala su velika imena apstraktnog slikarstva, Pablo
Pikaso, Vasilij Kandinski, Mark Šagal. Javljaju se i novi pravci kao što su nadrealizam i
ekspresionizam. Salvador Dali u nadrealističkim slikama prikazuje svijet iracionalnih
vizija, a nadrealista Maks Ernst obogaćuje slikarstvo tehnikama kolaža i fotomontaže.
Među brojnim piscima koji su djelovali nakon Prvog svjetskog rata, poseban
značaj imali su Andre Breton, glavni teoretičar nadrealizma, G. Bernard Šo kao
najznačajniji dramatičar i Žan Pol Sartr, začetnik francuskog egzistencijalizma.
Od svih umjetnosti međuratnog perioda najveći uspon je zabilježen u filmskoj. U
tom periodu je snimljeno mnogo filmova vrhunske kvalitete. Od 1927. snimaju se zvučni
filmovi.
Al Džonson je prvi glumac koji je progovorio i propjevao u historiji
kinematografije, našminkan i obojen kao crnac u prvom zvučnom filmu “ Pjevač džeza ”
iz 1927. Prve riječi koje je izgovorio “ Još ništa niste čuli”, postale su besmrtne, kao prvi
razgovor koji se čuo na filmu. Velika popularnost pjesama i nekoliko dijaloga ubjedili su
holivudske biznismene da će dodatni trošak oko opreme za proizvodnju zvuka biti nužan
i finansijski isplativ. Prvi potpuno ozvučeni film bio je Vornerov svjetlosti Njujorka,
(1928.). Zvuk je doveo do revolucije u filmu, ali je prošlo nekoliko godina dok je tehnički
napredak dostigao umjetničke vrijednosti postignute u eri nijemog filma.
Komedija, koja je potekla iz cirkusa, razvila se posredstvom filmskih glumaca
nadarenih za upotrebu simboličkih predstava. Čarli Čaplin stvorio je od nijemog filma
izražajno sredstvo velike preciznosti. To je bila, po njegovim riječima “ poezija pokreta. ”
Kao glumac i režiser, podigao je film do velike komedije koja izražava bol i gorčinu
svijeta i donosi olakšanje putem smijeha. On je bio malena skitnica Šarlo s polucilindrom
i štapom, koji je uvijek upadao u neočekivanu nevolju i uvijek je dočekivao dobrotom i
ljubaznošću. On je imao potpuno izgrađen karakter – slab je i blag, lukav je ali uvijek
dobronamjeran. Postao je sveopći junak svoga vremena, na kraju uvijek odlazeći cestom,
s netaknutim dostojanstvom, ma kakav bio poraz ili gubitak.
 Čaplin je reagirao na krize svoga vremena. U filmu Potraga za zlatom parodirao je
filmove o pionirima, u filmu Moderna vremena način proizvodnje na pokretnoj traci... U
filmu Veliki diktator (1940.) porugom je razotkrio sliku Hitlera.
Prikazivali su se i crtani filmovi - niz slika ili crteža likova u raznim pozama
slikanih na pokretnoj pozadini. Godine 1923. počeo ih je stvarati Volt Dizni, a
upotrebljavao ih je u širokim okvirima komedije; njegovi Mika Miš (Miki Maus) i
Popaj postali su popularni u cijelom svijetu. Njegov prvi prikazani cjelovečernji film je
bio Snjeguljica i sedam patuljaka ( 1938. ).
Poznati glumci iz međuratnog perioda su bili Rudolf Valentino, Greta Garbo,
Klerk Gejbl, Vivijen Li..( Prohujalo s vihorom)..
Marlene Dietrich, glumica
Ovu Njemicu zanosnoga pogleda Hollywood je napravio divom. Kada se 1930.
pojavila u filmu «Plavi anđeo» svi su joj putevi ka slavi bili otvoreni. Marlene
Dietrich nikad nije bila samo objekt nečije pažnje nego i principijelna ličnost, koja je
u toku Drugog svjetskog rata odbila biti dio njemačkog nacističkog miljea, a pjevala
je i glumila za američke marince koji su se borili na strani antifašističkih snaga.
Od 1930. godine u SAD se počeo dodjeljivati Oskar za filmska dostignuća.
Na području muzike između dva rata isticali su se kompozitori Džorđž Geršvin,
Alban Berg i Moris Ravel. Geršvin je svojim djelom Rapsodija u plavom uveo u muzičku
umjetnost simfonijski džez. A. Berg je bio predstavnik muzičkog ekspresionizma, dok su
se u djelima Ravela nalazili klasicistički i impresionistički motivi. Njegovo djelo Bolero
jedno je od najpoznatijih muzičkih djela XX stoljeća.
Sredinom tridesetih godina afirmisala se džez muzika. To je razdoblje poznato u muzici
pod imenom sving.
Novi momenat historije muzike predstavljala je pojava džeza, koji je nastao u
crnačkim četvrtima Nju Orleansa, a u Europu stigao za vrijeme Prvog svjetskog rata. U
tridesetim godinama džez muzika je počela da osvaja cijeli svijet i da se emancipuje kao
samostalna muzika. U principu džez je kolektivna improvizacija: njegove opće oznake su
naglašeni ritam, agresivna zvučnost i oprečnost između solističkog i grupnog izvođenja.
Od značajnih stilskih perioda treba spomenuti Diksilend, Nju Orleans, i Čikago – džez,
Sving – eru i Be – bop do 1945.
 Od interpretatora muzičkih djela poznati su pjevač i svirač džeza Luj Armstrong –
Sačmo, francuska šansonjerka Edit Pjaf i violinist Jehudi Menjuhin.

Sport između dva rata

Nakon Prvog svjetskog rata nastavljena su međunarodna sportska takmičenja. Od

1920. godine ponovo se održavaju Olimpijske igre, na kojima se bilježe sve veći broj
sportista i takmičarskih disciplina. Između dva svjetska rata Olimpijske igre održane su
pet puta: 1920. u Anversu, u Parizu (1924.), Amsterdamu (1928.), Los Anđelesu (1932.) i
Berlinu (1936.)
Od 1924. godine, organizuju se Zimske olimpijske igre. U sportu su se između
dva rata posebno isticali finski atletičari, trkači na duge staze. Najpoznatiji među njima
bio je Pavao Nurmi. Osvojio je ukupno devet zlatnih olimpijskih medalja, od toga u
Parizu 1924. godine čak pet, a u razmaku nešto dužem od jednog sata čak dvije. U
Finskoj je bio toliko cijenjen da su mu Finci još za vrijeme života podigli spomenik.
Godine 1923. utemeljene su Međunarodne studentske igre – Univerzijada, te Zimske
olimpijske igre (1924.) i Šahovska olimpijada (1927.).
U međuratnom periodu na popularnosti je posebno dobio fudbal. Godine 1930. u
Montevideu je održano prvo svjetsko prvenstvo u nogometu, na kojem je pobjednik bio
domaćin, Urugvaj.
Hitlerova olimpijada
Jedanaeste Olimpijske igre i IV. zimske Olimpijske igre održane su u Njemačkoj.
One su davale Hitleru mogućnost da prikaže svoju ideologiju i pokaže ponovno uzdizanje
Njemačke, te pretpostavljenu nadmoć arijevske rase kroz jaku propagandnu kampanju.
Po prvi put niz trkača, sveukupno 3.075 donijeli su olimpijsku baklju iz Olimpije u
Grčkoj. da bi se zapalio olimpijski plamen u Berlinu. Unatoč nadama nacista,
neprikosnovena zvijezda igara nije Nijemac, nego Džesi Ovens, crnoputi Amerikanac. On
je osvojio zlato na 100 m, 200 m, štafeti 4x100 i skoku u dalj. Hitler je napustio stadion
da ne bi morao dodijeliti medalje crnom atletičaru.
 Indija i Kina između dva rata

U toku 19. stoljeća pokret za oslobađanje Indije je dobio na snazi. Značajan momenat
bilo je stvaranje Indijskog nacionalnog kongresa. Tu organizaciju stvorili su Englezi u
cilju lakšeg upravljanja zemljom. Međutim, on je postao glavna politička snaga pokreta
za oslobađanje Indije.
Na čelo kongresne stranke 1920 godine došao je Mahatma Gandi, koji je stranku vodio
narednih 30 godina. Vodio je borbu za nezavisnost Indije na poseban način, dajući pečat
cijelom pokretu. Cilj borbe je bila samouprava a način borbe pasivan otpor. Na nasilje
Engleza nije se odgovaralo istom mjerom, revolucionarnom borbom, nego građanskom
neposlušnošću, bojkotom engleske robe i Engleza uopšte. Ni u zatvoru nije prestao da se
bori na svoj način, štrajkom glađu.
U toku 1927. i 1928. godine došle su u Kongresnoj stranci do izražaja radikalne struje na
čijem je čelu stajao Dževaharlal Nehru, koji je nakon Gandijeve smrti došao na čelo
pokreta. Te struje vodile su i tražile oružanu borbu, za dublje društvene promjene i bile za
saradnju sa seljaštvom i radništvom.
Još 1920. stvoren je Sveindijski kongres sindikata kojim je rukovodila Kongresna
stranka. Radnici su često štrajkovali, u borbi za svoja prava. Najveći talasi štrajkova bili
su 1921, i od 1932. do 1934., kada je štrajkovalo oko 500.000 radnika. Između dva rata
pojavile su se komunističke grupe koje stiču utjecaj među radništvom. Konačno, 1934.
stvorena je i KP Indije, koja ipak nije imala značajnijeg udjela u oslobodilačkom pokretu,
zbog odbijanja saradnje sa Kongresnom strankom. Na takav stav je utjecala Kominterna,
odnosno Staljin, koji nije vodio računa o specifičnostima borbe indijskih komunista.
Englezi su na razne načine nastojali da uguše indijski pokret. Oni su koristili i vjerski
antagonizam između Hindusa i muslimana, pa su još 1906. stvorana Sveindijska
muslimanska organizacija, koja je bila protivnik Kongresnoj stranci. To je najzad dovelo
nakon II svjetskog rata do rascjepa Indije i izdvajanja Pakistana.
Da bi zadržala Indiju na svojoj strani, za vrije II svjetskog rata Engleska je nudila
indijskim vođama da Indija postane dominion, ali su oni to odbili. Nakon rata borba i
pregovori su nastavljeni. Ipak, 1947. od Indije su stvorene Indijska unija, Pakistan i
Cejlon. Indija je dobila nezavisnost, Ona je postala članica Komonvelta, ali je ta veza sa
Engleskom bila formalna. nezavisnost su dobili i Pakistan i Cejlon.
Kina
U razvoju kineske revolucije mogu se izdvojiti četiri perioda
1. od 1921. do 1926
2. 1927. do 1936.
3. 1937-1945
4. 1946.-1949.
Prvi period je počeo snažnim revolucionarnim pokretom radnika i studenata pod
vođstvom KP Kine i bio je ispunjen saradnjom sas Kuomintangom.
Reorganizovana je revolucionarna vojska južne Kine, koja je krenula na sjever, u
cilju ijedinjenja zemlje. U toku 1926. i 1927. došlo je do velikih borbi. Vojska južne
Kine pod vođstvom generala Čang Kaj Šeka u više mahova je potukla vojsku
reakcionarne sjeverne Kine. Time je završena prva faza revolucije.

Nakon smrti Sun Jat Sena 1925. na čelo Kuomintanga je došao Čang Kaj Šek, koji
se za kratko vrijeme pokazao kao predstavnik reakcionarnih krugova u zemlji, tj.
kao izdajnik revolucije.

Već 1927. izvršio je pokolj komunista, u velikim gradovima i formirao novu vladu
u Nankingu, koji je postao novi centar kontrarevolucije.

U Kuomintangu su vođstvo preuzele reakcionarne snage, dok je revolucionarne

elemente Čang Kaj Šek potiskivao. Međutim, Staljin je po svaku cijenu nastojao da
očuva saradnju KP Kine i Kuomintanga, iako ovaj više nije bio demokratska
organizacija kao u vrijeme Sun Jat Sena.

U toku 1927. došlo je do ustanka u gradovima pod vođstvom KP Kine, ali su oni
uskoro ugušeni. I tu je do izražaja došao Staljinov stav koji je KP Kine nametao
iskustva i obrasce oktobarske revolucije. Sve je to dovelo do sukoba unutar KP
Kine. Jedan od njenih osnivača Mao Ce Tung tvrdio je da borbu treba prenijeti na
selo, i u revoluciju uvuči saveznike radnika, revolucionarno seljaštvo. Po njemu je
trebalo stvoriti Crvenu arniju, i sovjete kao novu revolucionarnu vlast i izvršiti
agrarnu reformu radi stvaranja saveza radnika i seljaka. nakon što je otpušten iz KP
Kine sa svojim saradnicima je otišao u unutrašnjost zemlje, pozivajući seljake na
 borbu. Organizovao je jedinice Crvene armije od seljaka. Naredne 1928. godine
njemu su prišli razbijeni revolucionarni odredi na čelu sa Ču Deom, koji je postao
politički komesar Crvene armije.

Za kratko vrijeme rebvolucionarna armija je povečana. Njoj su masovno pristupali

seljaci kojima je <Mao Ce Tung dijelio zemlju. Revolucionarna armija je stvarana
kroz marševe u borbi. Istovremeno, ona je stvarala i slobodnu teritoriju i vlast na
njoj.

Nakon što se pokazala ispravnost njegovog stava Mao Ce Tung ponovo je primljen
u KP KIne, gdje je postao generalni sekretar.

Stvaranje i uspjesi Crvene armije uplašili su Ćang Kaj Šeka i reakcionarne krugove.
Od 1930. do 1934. Čang Kaj Šek je je vodio nekoliko pohoda protiv Crvene armije,
koju, uprkos nekim uspjesima, nisu doveli do njenog uništenja. U toku 1937. počeo
je i napad Japana na Kinu.

Period od 1937. do 1945. ispunjen je borbom protiv Japanaca, a istovremeno se vodio i

građanski rat. Nakon napada Japana zaključen je novi sporazum između Kuomintanga i
KP Kine, a zbog spoljne opasnosti sporazum je prihvatio i Čang Kaj Šek. Prestala je
međusobna borba i počela je zajednička borba protiv Japana.
Crvena armija je ušla u sastav jediinstvene vojske, u kojoj su postojale dvije posebne
revolucionarne jedinice, IV i VIII armija.
Japanske trupe su bile bolje opremljene i prodrle su duboko na kineski teritorij. Čang Kaj
Šek je bio nedovoljno aktivan u borbi, protiv Japana i od 1945. otpočeo je i napad na IV i
VIII armiju. Obnovljen je građanski rat. Glavni teret borbe sa Japanom je pao na
revolucionarne armije. Čang Kaj Šek je veće snage slao protiv revolucionarne vojske
nego protiv Japana, iako je za ovu borbu dobijao pomoć od saveznika, tj. SAD.
Revolucionarna vojska je morala da se bori na dva fronta. Ipak, u avgustu 1945. Japan je
bio poražen a veliki doprinos pobjedi dale su IV i VIII armija. Time je zavrđšena treća
faza revolucije.
U četvrtoj i posljednjoj fazi, kineska revolucija se završila nakon žestokih borbi i velikih
teškoća. Nakon završetka rata sa Japanom nastalo je kratkotrajno primirje između KP
Kine i Kuomintanga. Međutim, već oktobra 1945. Čang Kaj Šek prelazi ponovo u napad.
On je dobio materijalnu pomoć od SAD, a čak i moralnu pomoć od Staljina s obzirom da
je avgusta 1945 sklopljen savez između SSSR i Kine.
Revolucionasrne snage su odbile napad. Podsredstvom saveznika početkom 1046. došlo
je do novog primirja ali ga je Čang Kaj Šek pogazio i u julu 1946. prešao ponovo u
napad. Sve do jula 1947. njegove trupe su imale uspjeha. Tada je revolucionarna Kine
prešla u odlučujuću protivofanzivu i početkom 1948. nanijela potpuni poraz Čang Kaj
Šeku, iako su borbe sa ostacima njegove vojske trajale sve do 1951. kada su se oni
sklonili na Formozu.
Nakon vojničke pobjede došlo je 1. oktobra 1949. do proglašenja NR Kine.

Put u Drugi svjetski rat

Zbivanja u svijetu između 1931. i 1939. godine označila su slom međunarodnog

sistema sigurnosti, koji je uspostavljen nakon 1919. Taj sistem sa Društvom naroda kao
središtem, trebao je spriječiti da spor između dviju država ne preraste u opći rat. Sistem se
nije mogao osloniti na pomoć SAD, a SSSR, iako član Društva, od 1934.-1939. nikada nije
igrao veću ulogu. Stoga je vođstvo pripalo V. Britaniji i Francuskoj. Činjenica da je
Njemačka za vrijeme vladavine Hitlera iracionalno težila ili svjetskoj prevlasti ili propasti,
utjecala je da se sama Italija ili Japan nisu odvratili od ekspanzionističkih namjera. Kada su
se sve tri udružile u paktu protiv Kominterne (Antikominterna pakt) u novembru 1936., a
potom u Trojnom paktu, demokratske snage su natjerane u defanzivu.
Japanski ekspanzionizam poticali su isključenje sa vitalnih tržišta, i osjećaj rasne
diskriminacije. Japanska ekspanzija u Mandžuriji i sjevernoj Kini do 1936. bili su sračunati
na kontrolu kineskih potencijala i eliminisanje britanskog, američkog i sovjetskog utjecaja.
Ekspanzija Japana počela je pritiskom na sjevernu Kinu, a nastavila se otvorenim
osvajanjem centralne Kine i obalnog pojasa 1937. – 39., a zatim se proširila na sjevernu
Indokinu.
Po evropskom poimanju, Japan se nije nikada pretvorio u fašističku državu. Nije imao ni
firera, ni jednopartijski sistem. Međutim, u njemu je kao i u Njemačkoj, sa kojom je
Japan sklopio savez 1936., postojao brutalni i agresivni nacionalizam, i ubjeđenje da je
parlamentarna demokracija nespojiva sa nacionalnom veličinom. Opravdanje koje je
Japan isticao za svoju osvajačku politiku u Aziji, bilo je isto kao ono kojim je sebe
opravdavala Njemačka u Evropi: da dobije Lebensraum, životni prostor. Bez ekspanzije,
smatrali su japanski krugovi, Japansko ostrvo bi uskoro postalo pretjesno za japansko
stanovništvo, kojeg svakim danom ima više. Snažna privredna ekspanzija Japana nakon
Drugog svjetskog rata ( kao i Njemačke), nepobitan je dokaz netačnosti ovog njihovog
argumenta.
U periodu između dva svjetska rata pojavili su se u nekim državama totalitarni politički
sistemi ili tzv. fašistički režimi. Oni su se pojavili u zemljama u kojima se parlamentarna
demokracija nije bila učvrstila.
U vrijeme porasta revolucionarnog pokreta radništva pod utjecajem Oktobarske
revolucije, obrazuju se stranke iz kojih su se razvile fašističke organizacije. U Italiji
se javljaju već 1921. godine, pod nazivom Camicie nere ( Kamicie Nere ) – po crnim
košuljama koje su nosili. Oni su pohodom na Rim u oktobru 1922. godine omogučili
dolazak na vlast Benita Musolinija.
Nezadovoljni vanjskopolitičkim statusom Italije nakon Prvog svjetskog rata,
fašisti su odlučili silom ostvariti hegemoniju na Mediteranu i Balkanskom poluostrvu
Talijanski ekspanzionizam inspirisan je Musolinijevom potrebom da ispuni
nacionalističke ambicije i održi ugled svjetskog državnika. To ga je inspirisalo da ojača
položaj Italije u srednjoj Evropi i pokuša steći kolonijalno carstvo u Etiopiji 1935. Britanski
i francuski otpor te pobjeda antifašističke Narodne fronte u Francuskoj naveli su ga na
intervenciju u Španiji i na okretanje Hitleru osovinom Rim - Berlin 1936.
Hitlerov ekspanzionizam bio je u skladu sa njemačkim nacionalističkim željama
da se nadoknade gubici iz 1919. i težnjom za hegemonijom u Evropi, uključujući
evropski dio Rusije, te za kolonijalnim carstvom u Africi i dalje.
Počeci dvadesetih godina pokazali su da je nacistima bila potrebna privredna kriza da bi
došli na vlast. Godine 1923., dok su vladale posljedice posljeratne inflacije, nacisti su
dobili 32 poslanička mjesta na prvim slobodnim izborima. Ali, na sljedećim izborima,
kada je privredna situacija počela da se stišava, držali su samo 15 poslaničkih mjesta.
Dok god je to blagostanje trajalo, nacisti su bili osuđeni da ostaju na marginama
njemačke politike.
u kratkom vremenskom roku velika ekonomska kriza je naškodila njemačkoj privredi
diše nego i jednojn drugoj u Evropi. Do 1932. industrijska proizvodnja se skoro
prepolovila, i 6 miliona osoba, trećina njemačke radne snage – bilo je nezaposleno.
Zahvaljujući ekonomskoj krizi nacisti su prvi put postali glavna politička snaga .
na prvim izborima poslije kraha Vol strita 1930., broj nacističkih poslanika popeo se sa
12 na 127. U julu 1932., na vrhuncu krize, nacistička stranka je dobila 30 % glasova i 230
poslaničkih mjesta – više nego i jedna partija u historiji Vajmarske republike.
Hitler je 30. januara 1933 postao kancelar, uz podršku katoličke partije “centruma”, koja
mu je sa svojih 8 % glasova pomogla da dobije većinu 52 %. Kasnije će Hitler dobijati sve
više glasova. On je uveo klasičnu diktaturu i serijom zakona, odredbi i sl. je rekonstruisao
Reich, pretvarajući ga u unitarističku Njemačku, ukidajući podjelu na protestante i katolike i
sl., a proglašavajući arijevce i u skladu sa time progoneći Jevreje.
30. januara 1934. donio je Zakon o omogućavanju vođenja vlade, čime je ukinut
federativni karakter njemačke države, tj. landovi. Poslije smrti Hindenburga u avgustu
1934. Hitler je postao i poglavar države. Dužnosti kancelara i predsjednika sjedinjene su
u njegovoj lićnosti. Kao predsjednik Hitler je automatski postao vrhovni komansant
njemačke vojske od koje je od tada zahtijevano da se zaklinje na vjernost ne otadžbini,
nego Hitleru lično.
Hitler je težio ratu, ali nije očekivao da će to biti rat takvih razmjera. U njegovoj tzv.
“Drugoj knjizi” objavljenoj nakon rata,govori se o teorriji prostora, pri čemu Hitler kaže
da njegov pokret mora da odredi rast naroda koji je prvi na svijetu. On ima ideju o tome
da Njemačka bude hegemon hegemona, tj. da Europa bude hegemon svijeta, a Njemačka
njen hegemon. Po Hitlerovom mišljenju zemlja je božija i pripada onome ko je prvi stavi
pod plug. To Njemačka mora da uradi kao najsposobnija za to, pa je prema tome rat
opravdan. Teorija prostora ima dvije varijante: ujedinjenje austrijskih Nijemaca,
sudetskih Nijemaca, njemačkih manjina u Poljskoj, osvajanje Rusije s tim da ona postane
njemačka Indija. Njemačka je težila priključenju sjeverne Francuske zbog rudnika,
Belgije, zatim Poljske i Ukrajine, sklapanju carinske unije sa Austrijom i svođenju Rusije
na predpetrovske granice, što znači da Rusija nebi izlazila na Baltičko i Crno more.
Ribentrop je podijelio Evropu na 7 velikih prostora i shodno tome na 7 velikih sila.
Čim je Hitler došao na vlast, Njemačka je počela da se ponovo naoružava. “
Zahtijevan od vas Nijemaca, rekao je u januaru 1933., da nama , pošto ste drugima dali
14 godina, date 4 godine. Na zboru u Nirnbergu 1936. Hitler je podnio izvještaj šta je
učinjeno za te četiri godine: nijedan dotadašnji premijer nije bio u stanju da prikaže tako
pobjedonosni rekord uspjeha. nezaposlenost je pala u toku četiri godine sa 6 na manje od
1 miliona, a industrijska proizvodnja se podigla do nivoa koji je imala prije velike krize.
Hitler je tada mogao tvrditi da je stvorio koliko veliku toliko i uspješnu Njemačku. Sar se
1933. referendumom izjasnio za pripajanje Njemačkoj, a u martu 1936. njemačka vojska
je umarširala u demilitarizovanu Rajnsku oblast.
Njemačka vlada više nije priznavala ograničenja Versaja i započela je obiman
program naoružavanja. Prvi put nakon Prvog svjetskog rata, Njemačka je ponovo postala
največa sila na evropskom kontinentu, od koje se strahovalo i čiji se glas slušao.
Između 1933. i 1938. troškovi za odbranu Njemačke su se upetostručili. Ova
akcija posebno je uzela maha nakon 1936. godine, nakon okupacije Rajnske oblasti. Tada
je usvojen četvorogodišnji plan za ponovno naoružanje koji je, više nego i u jednoj
drugoj evropskoj zemlji, veći dio privrede usmjerio na ratne potrebe.
Treći Rajh je bio zasnovan na nakim političkim i ideološkim stavovima
neposredno naslijeđenim iz XIX stoljeća, koje je Hitler razradio u političku teoriju i
pretvorio u praksu, a Rozenberg nazvao “ mitom XX stoljeća.“ “ U ljudskom društvu i
čovjekovoj historiji”, glasi suština tih stavova, “ ključnu ulogu imaju rase, a zadatak je
XX stoljeća da osigura rasnu čistoću.”
Nacionalsocijalistički pokret je to ispisao na svoj barjak i, došavši na vlast, počeo
da ostvaruje društvo i državu rasne čistote. Osnovu njegovog rasizma činio je
antisemitizam, pa je namjera da se ideologija pretvori u političku stvarnost otvorila
pitanje mnogobrojnih Jevreja, sraslih s njemačkim društvom, čija je uloga u društvu,
privredi i kulturi bila veoma istaknuta, a od kojih su mnogi nosili u sebi duboko
ukorjenjeno njemačko nacionalno osjećanje. Ali, upravo je ovo srastanje Jevreja u
njemačku naciju budila posebna ogorčenja antisemita, naročito nacionalsocijalista...
Pravne osnove rasnoj državi postavljene su Nirnberškim rasnim zakonima, od
kojih je jedan zvanično nosio ime Zakon o zaštiti Rajha, a drugi Zakon o zaštiti njemačke
krvi i njemačke časti. ... Prva među tim naredbama od 14. novembra 1935. utvrdila je
slijedeći princip: “ Jevrejin ne može biti državljanin Rajha. On ne raspolaže sa pravom
glasa u političkim pitanjima; on ne može vršiti javne funkcije.
Hitler je težio da Jevreje odvoji od ostalog njemačkog naroda, i da ih pripremi za
eventualnu likvidaciju. Jevreji su bili isključeni iz državne službe, odvojeni od svojih
zanimanja, sportova i umjetnosti. Organizovani su bojkoti jevrejskih radnji i isticane su
crne liste onih domačica koje su se usudile da se ogluše o bojkot.
Godine 1935. po Nirnberškom zakonu o rasi, postalo je nezakonito sklapanje brakova ili
održavanje seksualnih odnosa između Jevreja i ostalih Nijemaca.
... Iznenada je došao nov snažan talas antisemitizma, koji je dotad stalno jačao, a
došao je i kraj privrednoj sigurnosti Jevreja. Povod je bio atentat jednog
sedamnaestogodišnjeg Jevrejina na nekog njemačkog diplomatskog službenika pri
ambasadi u Parizu; službenik je podlegao povredama, Mladić je pucao u znak osvete
zbog nacionalsocijalističkog antisemitizma, ali je jedino uspio da pruži povod za
neviđene pogrome u XX stoljeću.
Atentat u Parizu dao je priliku koju je Gebels odavno čekao. Na godišnjicu
pokušaja puča iz 1923., uvečer, 9. novembra 1938. nacistički prvak je iskoristio
komemorativnu akademiju svojevremeno izginulih drugova i pozvao na antisemitsku
akciju okupljene vođe partije, SS i SA – odreda. Tako je počela zloglasna “ kristalna noć
“ u kojoj su nacionalsocijalisti organizovali i predvodili “ spontani revolt njemačkog
naroda. “ Širom cijele zemlje jurišni odredi su se ustremili na jevrejske bogomolje, škole,
trgovine, preduzeća i kuće. Paljevine, rušenja i demoliranja ipak nisu ostali jedini zločin
noći između 9. i 10. novembra 1938: bilo je ubijeno najmanje nekoliko desetina ljudi. Od
tada su Jevreji konačno isključeni iz društvenog života u cjelini i nad njima je počela
lebdjeti sjenka smrti. Početkom 1939. Hitler je u jednom govoru obećao budućnost bez
Jevreja, ali je u tom trenutku masa njih još živjela u Njemačkoj.
Godine 1940. stvarani su planovi da Jevreji budu iseljeni na ostrvo Madagaskar
poslije Njemačke pobjede u ratu, međutim, od ljeta 1941. pristupilo se planskom
istrebljenju, masovnom ubijanju, što je eufemistički nazvano “konačnim rješenjem
jevrejskog pitanja. “ Rasistička, antisemitska Njemačka počela je život kao totalitarna
država, koja ima dvije kategorije stanovništva, punopravnu i bespravnu, ali je završila
kao kriminalna ustanova koja sistematski vrši masovna ( milionska ) ubijanja čitavih
naroda.
 Država nacionalsocijalista nije bila samo antisemitska; ona je za niže rase
proglasila i neke druge etničke grupe, pa čak i porodice naroda. Rasna strogost je bila
usmjerena i na Cigane, sa kojima nije ni moglo biti pravih problema, jer su oni i onako
živjeli na rubu civilizacije, u nekoj vrsti dobrovoljnog geta, i bili bez ikakvog značajnijeg
mjesta u društvenom životu. Ipak je totalitarna mašinerija počela da progoni Cigane i
šalje ih u logore već od decembra 1938; u Drugom svjetskom ratu su i za njih došli dani
masovnog uništavanja. U pogledu drugih evropskih naroda, Sloveni su smatrani za nižu
rasu, što nije bilo bez najtješnje veze sa namjerama da se njemačka država proširi na
Čehoslovačku, Poljsku, Sovjetski Savez. Za ljude niže rase smatrani su i svi Nijemci sa
urođenim teškim psiho – fizičkim manama, pa ni oni nisu smatrani članovima zajednice.
Kada su otpočeli eksperimenti na živim ljudima, uz logoraše su kao zamorčići služile i
osobe sa urođenim teškim manama.

Španski građanski rat

Nakon Prvog svjetskog rata u Španiji se razmahao pokret Katalonije za

autonomiju, demokratske snage su jačale te ubrzo proglasile autonomiju. Ali, jaka
reakcija s klerom na čelu i nejedinstvenost demokratskih snaga omogučile su diktaturu
Prima De Rivere 1923-1930. Godine 1931. Katalonija je postala autonomna,
demokratske snage ujedinile su se u Narodni front, koji je 1936. godine dobio većinu na
izborima. Nakon uspjeha Narodnog fronta na izborima u Španiji 1936. godine, vojna
hunta pokušala je da pučem preuzme vlast u zemlji. Iste godine general Franco
( Franko ) počeo je krvavi građanski rat, koji su potpomogle fašističke sile, Italija i
Njemačka. Antifašistički pokret Jugoslavije ispoljio je među prvima solidarnost s borbom
španskog naroda protiv generala Franciska Franka. U španskom građanskom ratu
učestvovalo je preko 1.600 Jugoslavena, koji su se borili u redovima internacionalnih
brigada.
Građanski rat 1936. – 1939. godine postao je međunarodni problem. Francuska i
Velika Britanija su zastupale politiku nemiješanja, dok je SSSR snabdjevao republikance sa
ratnim materijalom. Iz cijelog svijeta hiljade dobrovoljaca borilo se u “ internacionalnim
brigadama “ na strani republikanaca. Njemačka i Italija pružile su punu podršku
 pobunjenicima pod vođstvom generala Franca ( Franka ). Njemačka ih je snabdijevala
oružjem, tehničarima i pilotima, a Italija sa više desetina hiljada dobrovoljaca. Tri godine
kasnije republikanci su poraženi i u zemlji je je uspostavljena fašistička diktatura.

Anschlus Austrije

Prva na udar Hitlerove politike je došla Austrija. U njoj su kršćanski socijalisti

preuzeli dominantnu ulogu od socijaldemokrata i postepeno evoluirali ka fašizmu. Nacisti
su 15. marta 1933. u Austriji bili u ilegali, oko čega je bilo sukoba Hitler-Dolfus. U
februaru 1934. izbija ustanak radnika u Beču, a 1. maja Austrija se proglašava
fašističkom korporativnom državom, po ugledu na Italiju. Dolfus je 25. jula ubijen, a
naslijedio ga je Šušnig, na koga Hitler vrši veliki pritisak. Šušnig popušta i pristaje na
plebiscit ali je Hitler bio svjestan da ima dosta onih koji su bili protiv anšlusa, pa još nije
htio plebiscit.
Nakon Šušnigove ostavke na vlast dolazi Zeis-Inkvart, vođa austrijskih nacista. Ubrzo
Hitlerove trupe ulaze u Austriju, koja je proglašena istočnom markom. Nakon Hitlerovog
dolaska u Beč, organizuje se plebiscit, na kome se 99,8 % stanovnika izjasnilo za anšlus.
Slijedeća je na redu bila Čehoslovačka. Česi i Slovaci su imali unitarnu državu, u
kojoj se smatralo da su Slovaci češko pleme. U Slovačkoj se razvio nacionalni pokret za
federaciju i samostalnost, a daljnji razvoj situacije im je omogučio da se proglase najprije
autonomnim, a zatim nezavisnim.
Od 1933. Konrad Henlajn je vodio “Domovinski front sudetskih Nijemaca”, a od
1935. se pokret zvao “Partija sudetskih Nijemaca”. Hitler mu je davao instrukcije kako da
djeluje u cilju pripajanja Češke. Beneš je pokušavao angažovati Francusku i Englesku
diplomatskim putem, ali uzalud. U maju 1938. dolazi do prve češke krize, a u septembru
do druge, što je vodilo ka Minhenskom sporazumu.
Pomirljiva politika zapadnih država prema Hitleru dovodi 1938. godine do kapitulacije
zapadnih demokracija. Na sastanku u Minhenu 1938. Francuska i Velika Britanija su
popustile pred Hitlerovim zahtjevima, smatrajući da će to spasiti svjetski mir.
Sastanak dvojice diktatora sa predsjednicima vlada Britanije i Francuske, počeo je u
12 sati i 45 minuta
 ... Hitler je bio blijed, uzbuđen. Budući hendikepiran zbog nepoznavanja i jednog
stranog jezika, on se najviše oslanjao na Musolinija. I zaista je izgledalo da je Musolini
bio u boljem raspoloženju od sviju ostalih i da je odigrao vodeću ulogu na toj
konferenciji i to definitivno i zbog toga što je poznavao jezike ostalih...
Konferencija je bila tako brzo improvizovana da joj je nedostajala svaka
organizovanost. Zapisnici se uopće nisu vodili, delegacije su sjedile u udobnim
naslonjačima, razbacanim u velikom krugu. Poslije odmora za ručak, u sobu su nagrnuli
ambasadori, službenici i ađutanti, koji su sačinjavali publiku, poredanu duž zidova.
Zajednička diskusija bila je često prekidana u upadicama ili razgovorima pojedinaca a to
je bilo olakšano teškoćama oko prevoda. Kad god bi članovi ove ili one delegacije ulazili
ili izlazili radi pripremanja nacrta, nastajao je prekid u radu. G. Čemberlen, bivši ministar
finansija, bio je naročito uporan u pitanjima kao što je naknada za svojinu; Hitler je to
pitanje odbacio ljutito i ravnodušno. Najzad je postignut sporazum u ranim jutarnjim
časovima, 30. septembra. Dvojica diktatora prepustili su Britancima i Francuzima
odvratan zadatak da saopće Česima uslove pod kojima će se izvršiti kasapljenje njihovih
zemalja.
... One noći kada je održavana Minhenska konferencija napisao je general Jodl u
svom dnevniku i ovo: “ Potpisan je Minhenski sporazum. Čehoslovačka kao sila više ne
postoji... Hitlerov genije i njegova odlučnost da se ne prikloni čak ni pred svjetskim
ratom, opet su odnijeli pobjedu bez upotrebe sile. Ostaje nada da su nevjerni, slabi i
sumnjalice promjenili svoje mišljenje i da će kao takvi i ostati. “
Hitlerov prestiž u Njemačkoj uzdigao se ovim još više; olakšanje zbog izbjegnutog
rata bilo je udruženo sa oduševljenjem zbog tako jeftinog dobitka...
Za šest mjeseci Austrija i Sudetska oblast predstavljali su trijumf onih metoda
političkog rata koje je Hitler tako brižljivo pripremao posljednjih godina. Time je sjajno
odbranjena i njegova postavka o slabosti zapadnih demokratija, kao i o međunarodnoj
pocjepanosti koja nije dopuštala stvaranje jedinstvenog fronrta protiv njega. Pet godina
poslije dolaska na vlast, on je Njemačku uzdigao sa najnižeg položaja na kome se
nalazila u čitavoj svojoj historiji na položaj vodeće sile u Evropi, a sve to – ne samo bez
rata, nego i uz pristanak Britanije i Francuske. Taktika zakonitosti donijela je velike
dividende, kako u inostranstvu tako i kod kuće.
 Činjenica da je predsjednik vlade Velike Britanije dolazio dva puta u Njemačku
da posreduje kod njega i da je u trećem slučaju žurio žurio preko Evrope, zajedno sa
šefovima vlade Francuske i Italije, da se poslije najsitnije moguće primjedbe sastane s
njim, sadržavala je u sebi razloge za Hitlerovo lično trijumfovanje. On je svakako bio
svjestan značaja činjenice da je dvadeset godina poslije završetka Prvog svjetskog rata
diktirao uslove pobjedničkim silama iz 1918. u onome istom gradu u kome je počeo
svoju karijeru kao nepoznati agitator.
Poslije Minhena, izvan Njemačke je zavladalo mišljenje da je Hitler cijelo vrijeme
blefirao, da je uvijek imao na umu “ Minhen “ i da se podrugljivo smješka kada
Čemberlen nije mogao prozrijeti njegov blef i kad je ozbiljno shvatio njegove prijetnje.
Ovo mišljenje u najvećoj mjeri karakteriše diskusija za vrijeme Minhenske krize, čak i
danas. Međutim, ono ne odgovara utiscima onih koji su poznavali Hitlera u to vrijeme.
Ako se ti utisci uporede, dobiva se potpuno različita slika Hitlerovog duševnog stanja.
Najvjerovatnije je da je Hitler bio potpuno neodlučan da li da rizikuje rat ili ne, sve do
podne 28. septembra, kada je primio poruku od Musolinija. Prema mišljenju Čemberlena,
Hitler nije oklijevao u pitanju da li da dobije Sudetsku oblast pomoću sile ili pregovora,
nego da li će dobiti Sudetsku oblast a uz to i cijelu Čehoslovačku.
Kritika Minhenskog sporazuma, koja je počela da se pojavljuje u Britaniji i
Francuskoj, i činjenica da je Britanska vlada predložila povećanje, a ne smanjenje svog
programa naoružanja, ubrzo je izazvala Hitlerov bijes.
Poslije razmišljanja Hitler je ostavio stvari da miruju za neko vrijeme, ali njegova
namjera da krene jedan stepen dalje nije nikada dolazila u pitanje, pa je 21. oktobra izdata
oružanim snagama nova direktiva koja je predviđala, neposredno poslije mjera za odbranu
Njemačke, pripreme za likvidaciju Čehoslovačke...
U martu 1939. godine, njemačke trupe su ušle u Čehoslovačku, okupirale je i raskomadale.
Na njenoj teritoriji stvoreni su Češki Protektorat, pod njemačkom vlašću, a Slovačka je
postala satelitska država. Naredni agresivni akt Njemačke bio je usmjeren prema Poljskoj,
od koje je Hitler tražio Gdansk ( Danzig – Dancig ).
Britanski i francuski stav prema Hitleru bio je do 1939. daleko od jedinstvenog.
Hitlerova autokratija, antiboljševizam i antisemitizam bili su cijenjeni, a u većem dijelu
Evrope nije bilo otpora saradnji sa nacističkom Njemačkom.
 Nakon neuspjeha Društva naroda u slučaju Etiopije, Belgija i druge manje evropske države
pokušavale su očuvati svoju samostalnost, pridružujući se 1938. Kopenhagenskoj deklaraciji.
To je bio uzaludan pokušaj jer su do 1939. samo granice Španije, Portugala, Turske,
Švajcarske i Švedske ostale nepovrijeđene. Britanija i Francuska su pokušavale izbjeći sukob
smirujući Hitlera. Nakon žrtvovanja Čehoslovačke u Minhenu 1939. to više nije bilo moguće.
Zbog neodlučne politike zapadnih zemalja, Sovjeti su se u avgustu 1939. godine nagodili sa
Hitlerom, zaključujućim Ugovorom o nenapadanju.
Drugi svjetski rat

KRONOLOŠKA TABLICA DRUGOG SVJETSKOG RATA

1939.

1. 9. Njemački napad na Poljsku; početak drugog svjetskog rata

3. 9. Velika Britanija i Francuska objavljuju rat Njemačkoj
17.9. Sovjetske trupe ulaze u istočnu Poljsku
28.9. U Moskvi potpisan sporazum između Njemačke i SSSR-a o podjelii Poljske;
Estonija potpisuje sa SSSR-om ugovor o pomoći i ustupa mu uporišta
5. 10. Letonija potpisuje sa SSSR-om ugovor o pomoći i ustupa mu uporišta
6. 10. Svršetak ratnih operacija protiv Poljske; od područja koja je okupirala Njemačka
(nakon što su
neki dijelovi pripojeni Reichu) osnovan "Generalni guvernman"
10. 10. Litva potpisuje sa SSSR-om ugovor o pomoći i ustupa mu uporišta
30. 11. Poslije neuspjeha pregovora o teritorijalnim zahtjevima, SSSR napada Finsku
14. 12. Društvo naroda proglašava SSSR agresorom i isključuje ga iz svojih redova

1940.

12. 3. Potpisan finsko-sovjetski ugovor o miru u Moskvi; Finska odstupa SSSR-u

Karelijsku prevlaku, a poluotok Hanko ustupa mu na 30 godina
9. 4. Njemačka bez borbe zaposjeda Dansku
9. 4.-8. 6. Njemačka osvaja Norvešku
10. 5. Njemačka napada na Zapadu i ulazi u Nizozemsku i Belgiju (kapituliraju 15. 5.
odnosno 18. 5.);
u Velikoj Britaniji Winston Churchill postaje predsjednik vlade
10. 6. Italija objavljuje rat Velikoj Britaniji i Francuskoj
14.6. Njemačke trupe ulaze u Pariz
16. 6. U neokupiranom dijelu Francuske predsjednik vlade postaje Petain i traži primirje
od Njemačke
18. 6. General de Gaulle sastavlja u Londonu "Nacionalni komitet slobodne Francuske"
22. 6. Petainova vlada potpisuje u Compiegneu primirje s Njemačkom
28. 6. Sovjetske trupe zaposjedaju dio Sjeverne Bukovine i Besarabiju
10.7- lipanj 1941. Njemački zračni napadi na Veliku Britaniju ("Bitka za Englesku");
14.-15. 11. 1940. njemačko zrakoplovstvo sravnjuje sa zemljom engleski grad Coventry
3. 5. i 6. 8. Litva, Letonija i Estonija pripojene Sovjetskom Savezu, u skladu s njemačko-
sovjetskim ugovorom
30. 8. "Druga bečka arbitraža" određuje da Rumunjska ustupi Mađarskoj sjevernu
Transilvaniju
27. 9. Njemačka, Italija i Japan potpisuju u Berlinu Trojni pakt ("osovina Rim-Berlin-
Tokio")
28. 10. Talijanske čete napadaju iz Albanije Grčku
20. 11. Mađarska pristupa Trojnom paktu
23. 11. Rumunjska pristupa Trojnom paktu

1941.

22. 1. Kapitulacija talijanske vojske u Tobruku

25. 3. Jugoslavija pristupa Trojnom paktu
27.3. U Jugoslaviji udar protiv kneza Pavil i otkazivanje pristupa Trojnom paktu
31.3. Prva ofenziva njemačkog afričkog korpusa u Libiji; prodor doEgipta
5. 4. Englezi zauzimaju Adis Abebu
6. 4. Potpisan sovjetsko-jugoslavenski ugovor o prijateljstvu; početak njemačko-
talijanskih ratnih
operacija protiv Jugoslavije (kapitulacija jugosl. vojske 17.4.) i Grčke (do 11.5. zauzeta
čitava Grčka s otocima)
13.4. U Moskvi potpisan japansko-sovjetski ugovor o nenapadanju i prijateljstvu
20.5.-1.6. Nijemci zauzimaju Kretu
22. 6. Njemačka napada bez objave rata SSSR; Komunistička partija Jugoslavije prvi put
poziva na
oružani ustanak (drugi put 4.7.)
rujan-listopad Nijemci zauzimaju Kijev, Kalinin, Odesu, Taganrog, Harkov
rujan-studeni Prva neprijateljska ofenziva na oslobođeni teritorij u Srbiji
14.8. Churchill i Roosevelt potpisuju program zajedničkih političkih načela SAD i Velike
Britanije
(Atllantska povelja)
28. 11. Nijemci prodiru preko Volge; Crvena armija oslobađa Rostov
6. 12. Početak sovjetske protuofenzive pred Moskvom
7. 12. Japanci napali američku flotu u Pearl Harboru
8. 12. SAD i Velika Britanija objavljuju rat Japanu
11.12. Njemačka i Italija objavljuju rat Sjedinjenim Državama
22. 12. U Jugoslaviji formirana 1. proleterska udarna brigada kao prva regularna jedinica
JNA (u Rudom)
29. 12. Sovjetske čete oslobađaju Kerč; zaustavljena njemačka ofenziva u Sovjetskom
Savezu

1942.

siječanj-veljača U Jugoslaviji druga neprijateljska ofenziva na oslobođeni teritorij (u

Bosni)
siječanj-svibanj Japan osvaja Singapur, Nizozemsku Indiju, Burmu, Filipine i velik broj
otoka na Pacifiku
20. 1. Konferencija nacionalsocijalističkih prvaka u Berlinu (Berlin-Wannsee) donosi
odluku o "konačnom rješavanju" židovskog pitanja
travanj - U Jugoslaviji treća neprijateljska ofenziva na oslobođeni teritorij (prodor u
Bosansku Krajinu, listopad bitka na Kozari)
4.-7.6. Pomorska i zračna bitka kod otočja Midway na Pacifiku; odlučna pobjeda
američkih snaga nad Japanom
7.6.-4.7. Nijemci osvajaju Krim sa Sevastopolom
30. 6. Kod EI Alameina zaustavljeno njemačko napredovanje u Sjevernoj Africi
16. 7. Početak velike talijanske "roške ofenzive" u Sloveniji
7. 8. Amerikanci se iskrcavaju na Guadalcanalu (najvećem u skupini Salomonskih otoka)
1. 8. Njemačke planinske jedinice stižu na vrh Elbrus na Kavkazu
23. 10.-20. 11. Britanska protuofenziva u Sjevernoj Africi; Montgomery probija
njemačko-talijanske položaje
kod El Alameina
7.-8. 11. Britanske i američke trupe iskrcavaju se u Maroku i Alžiru
11. 11. Njemačke čete ulaze u višijsku Francusku
19.-21. 11. Crvena armija opkoljava Nijemce kod Staljingrada
26.-27. 11. U Bihćcu održano 1. zasjedanje AVNOJ-a

1943.

14.-26. 1. Konferencija u Casablanki (Churchill, Roosevelt, de Gaulle); silama osovine

postavljen zahtjev za bezuvjetnom kapitulacijom
14. 1.-17.2. Crvena armija probija front na Donu
20. 1. do travnja U Jugoslaviji četvrta neprijateljska ofenziva na oslobođeni teritorij
(prijelaz narodnooslobodilačke vojske i Vrhovnog štaba preko Neretve i Drine)
31. 1. i 2. 2. Kapitulacija njemačke 6. armije u Staljingradu; feldmaršal von Paulus
predaje se sa 90000 vojnika
13. 5. Kapitulacija njemačko-talijanskih trupa u Sjevernoj Africi
15.5.-15.6. U Jugoslaviji peta neprijateljska ofenziva na oslobođeni teritorij (bitka na
Sutjesci)
10.7. Anglo-američke trupe iskrcavaju se na Siciliji
12.7. Početak sovjetske ljetne ofenzive; njemačke trupe povlače se preko Dnjepra
25. 7. U ltaliji svrgnut Benito Mussolini i interniran na Gran Sassu
od rujna do siječnja 1944. U Jugoslaviji šesta neprijateljska ofenziva na cjelokupni
oslobođeni teritorij
3.9. U Siracuzi na Siciliji tajno potpisano primirje između Italije i Saveznika
8. 9. Kapitulacija ltalije
9. 9. Amerikanci se iskrcavaju kod Salerna
12. 9. Nijemci padobranskim desantom oslobađaju Mussolinija iz internacije; nakon toga
Mussolini osniva u Sjevernoj Italiji .Socijalnu Republiku Italiju"
13. 10. ltalija objavljuje rat Njemačkoj
6. 11. Crvena armija oslobađa Kijev
8. 11-1. 12. Teheranska konferencija (Roosevelt, Staljin, Churchill); dogovorena podjela
Njemačke, određene istočna i zapadna granica Poljske, odlučeno da se pomaže NOP u
Jugoslaviji
29. 11. U Jugoslaviji Drugo zasjedanje AVNOJ-a (u Jajcu)
27. 12. Libanon postaje nezavisan od Francuske

1944.

1. 1. Sirija dobiva nezavisnost

14. 1. Crvena armija započinje ofenzivu kod Lenjingrada i Novgoroda
21. 1. Amerikanci se iskrcavaju kod Nettuna (južno od Rima)
4. 3. Početak velike sovjetske ofenzive protiv njemačkog južnog krila (do 12. 5.
oslobođeni Krim i Odesa)
od travnja do lipnja U Jugoslaviji sedma neprijateljska ofenziva na oslobođeni teritorij
(u sklopu ofenzive njemački
zračni desant na Drvar 25. 5.)
lipanj-srpanj Početak velike americke ofenzive na južnom Pacifiku
4. 6. Američke čete zauzimaju Rim
6. 6. Iskrcavanje anglo-američkih trupa u Normandiji pod zapovjedništvom generala
Eisenhowera
(početak tzv. druge fronte)
22. 6. Početak sovjetske ofenzive protiv njemačke armijske grupe “Centar"; napredovanje
sovjetskih trupa prema Narevu i Visli
20. 7. Neuspio atentat na Hitlera u Rastenburgu
25. 7. Na Zapadu Amerikanci probijaju njemačku frontu kod Avranchea
26. 7. Crvena armija dolazi na Vislu
1.-2. 8. Crvena armija prodire do Varšave i zaustavlja se pred Pragom, predgrađem
Varšave na desnoj obali Visle; ustanak u Varšavi, koji će trajati 60 dana
12. 8. Sastanak Tito-Churchill u Caserti
15. 8. Saveznici se iskrcavaju u južnoj Francuskoj
21. 8. Crvena armija zauzima Bukurešt
21. 8.-7. 1 O. Konferencija u Dumbarton Oaksu (SAD, Velika Britanija, SSSR, Kina)
odlučuje da se umjesto
Društva naroda osnuje Organizacija ujedinjenih naroda 2
25. 8. Rumunjska objavljuje rat Njemačkoj; oslobođen Pariz
14. 9. Sovjetske čete zauzimaju Pragu, predgrađe Varšave, u kojoj još traje ustanak
16. 9. Crvena armija zauzima Sofiju
2. 10. Nijemci ugušuju ustanak u Varšavi
19. 10. do 3. 5. 1945. Amerikanci ponovo zauzimaju Filipine
20. 10. Jedinice prve armijske grupe NOVJ i Crvene armije oslobađaju Beograd
28. 10. Bugarska potpisuje primirje sa SSSR-om, Velikom Britanijom i SAD
16.-24. 12. Bezuspješna njemačka ofenziva u Ardenima
31. 12. Mađarska objavljuje rat Njemačkoj

1945.

12. 1. Sovjetske trupe probijaju njemačku frontu na Visli; do kraja siječnja napreduju do
Odre
15. 1. Sovjetske trope zauzimaju Varšavu
4.-11. 2. Konferencija u Jalti (Roosevelt, Staljin, Churchill); odlučeno je da se Njemačka
podijeli na četiri okupacione zone; SSSR se obvezuje da će ući u rat protiv Japana
7. 3. Amerikanci prelaze Rajnu kod Remagena; slom njemačke zapadne fronte
18. 3. U Beogradu sastavljena vlada Federativne Demokratske Republike Jugoslavije
22. 3. U Kairu osnovana Arapska liga
1.4.-21.6. Amerikanci osvajaju japanski otok Okinawu
13. 4. Smrt američkog predsjednika Roosevelta; na njegovo mjesto dolazi dotadašnji
potpredsjednik Harry S. Truman; sovjetske trupe zauzimaju Beč
16. 4. Sovjetska ofenziva preko Odre i Nise prema Berlinu
19. 4. Amerikanci ulaze u Leipzig
21. 4. Francuzi zauzimaju Stuttgart
25. 4. Američke i sovjetske čete sastaju se kod Torgaua na Labi
25. 4.-26. 6. Konferencija u San Francisku; osnivanje Organizacije ujedinjenih naroda
30. 4. Hitler izvršava samoubojstvo; njegov nasljednik postaje admiral Donitz
30. 4.-1.5. Jugoslavenska armija oslobada Trst
2. 5. Kapitulacija Berlina, koji su osvojile sovjetske trupe
7.5.,9. 5. U Reimsu i u Berlinu potpisana bezuvjetna kapitulacija Njemačke; oslobođena
Ljubljana
8. 5. Jedinice 1. i 2. jugosl. armije oslobađaju Zagreb
15. 5. Kapitulacija svih njemačkih trupa najugoslavenskom teritoriju
17. 7.-2. 8. Potsdamskakonferencija;
26. 7. donesena deklaracija o Japanu
6. 8. Amerikanci bacaju atomsku bombu na Hirošimu
8. 8. SSSR objavljuje rat Japanu
9. 8. Amerikanci bacaju atomsku bombu na Nagasaki
30. 8. Iskrcavanje američkih snaga u Tokijskom zaljevu
2. 9. Kapitulacija Japana; potpisana na američkom brodu "Missouri" u Tokijskom zaljevu

Izbijanje rata

Dok se u vezi s izbijanjem prvog svjetskog rata još i moglo govoriti o "podjeli" krivnje, o
pitanju krivnje za drugi svjetski rat nikad se nije raspravljalo. Za 1939. godinu more se
uzeti kao nepobitno da su Hitler i njegovi pomagači
rat planski pripremali i naposljetku tačno odredili dan i sat u koji će započeti
neprijateljstva. Pri tome valja ponovo naglasiti da početkom godine Hitler još nije bio
siguran da će rat početi onako i protiv onog neprijatelja kako se na kraju dogodilo, ali je
odlučio da u svakom slučaju - iskoristivši položaj Njemačke u Srednjoj Europi postignut
1938. pripajanjem Austrije i razbijanjem Čehoslovačke - stavi u pokret u međuvremenu
izgrađenu ratnu mašinu radi ostvarenja svojih pravih ciljeva, u prvom redu "dobivanja
prostora" na Istoku.
Nekoliko tjedana poslije Münchena povedeni su isprva oprezni razgovori s poljskom
vladom da se ispita bi li ona možda htjela nastaviti politiku iz 1934. godine i pripomoći
ostvarenju tih planova. Jer Varšava je čak sudjelovala pri razbijanju Čehoslovačke i tom
prilikom dobila od svršetka prvog svjetskog rata sporni komad industrijskog područja
oko rijeke Olse (gradove Cieszyn, Česky Tešin).
Ali ovoga puta Poljaci su ipak prozreli što im prijeti, a osjećali su se i dovoljno snažnima
da brane svoju samostalnost; pravilnost te odluke doživjela je svoju potvrdu kad je Hitler
u ožujku 1939. likvidirao i ostatak Čehoslovačke, koji je netom u Münchenu i sam
prizano, i kad je 21. ožujka zatražio da Poljska odstupi Njemackoj Gdansk (Danzig) i
dopusti joj da kroz koridor izgradi auto-cestu koja će biti pod njezinim suverenitetom.
U čehoslovačkom slučaju Hitler je "dopustio" da se stvori marionetska Slovačka, dok su
krajevi naseljeni Česima došli kao "Češko-moravski protektorat" pod takozvanu zaštitu
Njemačke. To očito kršenje riječi i međunarodnog prava izazvali su radikalan zaokret u
britanskoj politici.
Sada je naime i Chamberlainu postalo jasno da su Hitlerovi ciljevi mnogo dalekosežniji
no što je uklanjanje nacionalnopolitičkih "nepravdi" iz versailleskog poretka. Otvorenom
izjavom premijera pred Donjim domom London je ponudio svoju pomoć svakoj državi
koja bi svoju nezavisnost smatrala ugrorenom. Time se Velika Britanija angažirala u
Istočnoj Europi, premda je to do tada uvijek izbjegavala, a to je bio znak da je uvidjela
kako i nju samu ugrožava nacistička ekspanzionistička politika. U međuvremenu. Italija
je u travnju zaposjela Albaniju i mjesec
dana kasnije sklopila s Hitlerom "Čelični pakt".
Hitler je pak 28. travnja 1939. istodobno otkazao i ugovor s Poljskom zaključen na deset
godina i ugovor o floti zaključen s Engleskom, pa je prema prokušanom receptu iskoristio
njemačke žalbe zbog Gdanska kako bi zaoštrio međunarodnu krizu.
Počela je diplomatska utrka za manje europske države, pri čemu je Njemačka, već i
geografski u prednosti, neke od njih ugovorima o nenapadanju uljuljala u iluzije da će
njihov prostor ostati neutralan (Danska, Estonija, Letonija).
Pri tome mu je Litva morala vratiti područje Memela (litv. Klaipeda), a s Rumunjskom,
nekoć gorljivom
zagovornicom Društva naroda i Male antante, sklopila je trgovački ugovor o eksploataciji
nafte, tako važne za vođenje rata. Odlučno je, razumije se, moralo biti stajalište SSSR-a.
Propagandni aparat Trećeg Reicha bio je do tada uperen protiv njega, i upravo je zato
Staljin, koji je godinama nastojao voditi vanjsku politiku u okviru Društva naroda i u
sporazumu sa Zapadom, vidio u tome što su ga zaobišli pri sklapanju Münchenskog
sporazuma neku zakulisnu prijetnju, sporazumijevanje Četvorice na račun SSSR-a.
Pa kad su u ljetu 1939. London i Pariz pokušali tu pogrešku ispraviti i u obrambeni front
protiv njemačke agresije uključiti i Moskvu, ona je u tome, još uvijek nepovjerljiva,
vidjela u prvom redu pokušaj da je gurnu u prvu borbenu
liniju. A njezino je nepovjerenje bilo utoliko veće što Poljska, precjenjujući svoje snage,
nije htjela sovjetskim trupama dopustiti prolaz ni u slučaju rata niti sklopiti ugovor o
uzajamnoj pomoći.
Tako su se pregovori otegnuli, dok ih odjednom nije prekinula vijest o njemačko-
sovjetskom Paktu o nenapadanju
(23. kolovoza), koja je zaprepastila svijet. Staljin se nadao da će s takvim ugovorom moći
ostati izvan rata, koji je očito bio pred vratima. Hitler je možda čak očekivao da će time
zadržati Zapad da ne ispuni svoja obećanja o pomoći Poljskoj, jer joj sada stvarna pomoć
nije mogla ni stići, i da će izoliranu poljsku državu brzo pregaziti.
S moskovskim paktom bioje povezan i tajni sporazum u kojemu su obje sile međusobno
razgraničile interesne sfere, pri čemu je Baltik i poljski istok duž Visle i Nareva pripao
sovjetskoj sferi.
Tako se zapravo još prije početka rata izvršila četvrta dioba Poljske, a sovjetsko vodstvo,
koje se zbog uređenja nakon prvog svjetskog rata moralo zadovoljiti "socijalizmom u
jednoj zemlji", dobilo je osnovicu za svoju kasniju vanjsku politiku.

Osvajanje Poljske

U ratu, koji je započeo 1. rujna. Hitler je brzo svladao i zaposjeo Poljsku. Ali zapadne su
sile ipak stupile u rat, a i SSSR je također uputio svoje trupe u poljske krajeve koji su
ugovorom s Hitlerom bili priznati. I tri su baltičke države bile primorane sklopiti s njim
"ugovore o pomoći" i svoja uporišta ustupiti Crvenoj armiji.
Baltički Nijemci, koji su bili naseljeni u tim zemljama već oko 600 godina, preseljeni su
na temelju njemačko-sovjetskog ugovora "o granicama i prijateljstvu" od 27. rujna 1939.
"kući u rajh". A u pobijeđenoj Poljskoj Nijemci su započeli krvavo barbarstvo, koje je
trebalo uništiti poljski narod.
Nekadašnje pruske pokrajine - još nešto povećane - proglašene su njemačkim okružjima
(Reichsgau) i tu su se
nacionalsocijalistički funkcionari morali prihvatiti ponovne germanizacije. U preostalom
dijelu Poljske (takozvanom "Generalnom guvernmanu"), u koji je došao za generalnog
guvernera - gotovo kao gorka karikatura same ideje - dotadašnji predsjednik Akademije
za njemačko pravo, počeli su odredi SS ili SD hapsiti i masovno strijeljati ljude,
ne štedeći ni žene ni djecu, da bi uništili vodeći politički i intelektualni sloj i, u Poljskoj
tada veoma brojne, Židove.
Dio oficira koji se nije slagao s tim nasiljima zadovoljavao se time da svoje čete drži po
strani od svega toga, ograničavajući se na čisto vojne zadatke. Ali u vrhu vojnog vodstva
bilo je nekoliko ljudi iz škole bivšeg šefa generalštaba Becka, koji je u ljetu 1938. iz
protesta prema Hitlerovoj ratnoj politici podnio ostavku, kojima je, kao i tadašnjem šefu
generalštaba Halderu, bilo jasno da vojska snosi moralnu i političku suodgovomost pa su
razmišljali kako da uklone Hitlera.
Činilo se da je još moguće spriječiti veliki svjetski požar, budući da se zasad na Zapadu
vodio samo pozicijski rat. Englesko-francuske trupe ušle u izgrađeni obrambeni sistem i
čekale, a Chamberlainova je vlada još uvijek tražila nekakav izlaz i nadala se da će
blokada efikasno djelovati na njemačku ratnu privredu, kojoj su bile potrebne sirovine.
Slaba njemačka opozicija uspostavila je neke dodire s engleskim izaslanicima, ali se
ubrzo pokazalo da ona zapravo ne zna što bi mogla učiniti.

Rat na Zapadu

U proljeće 1940. započele su velike ratne operacije. Najprije su zahvatile državu koja je u
prvom svjetskom ratu još bila uspjela sačuvati neutralnost, Norvešku. Tu su se izravno
sukobili zapadni i njemački interesi. Njemački su se brodovi još uvijek mogli probijati
kroz blokadu time što su plovili duž norveške obale, dakle neutralnim
teritorijalnim vodama; tuda se preko Narvika prije svega dovozila švedska ruda, koja je
bila od životne važnosti za njemačko naoružavanje. Sada je vodstvo njemačke ratne
mornarice htjelo pod svaku cijenu taj opskrbni put i
vojnički osigurati, dok je Zapad htio, upravo suprotno, zatvoriti taj posljednji slobodni
prolaz u Sjevernom moru.
Obje vojničke operacije što su išle za ostvarenjem tih ciljeva bile su planirane za isti dan,
ali je njemačka bila pripremljena temeljitije i obuhvatnije, jer je Njemačka htjela vojnički
zauzeti sve ključne položaje u čitavoj zemlji.
U sukobu do kojeg je došlo njemačka je flota doduše izgubila sve svoje moderne
razarače, ali se englesko-francuski ekspedicijski korpus morao povući iz Narvika, i
vojnički slaba Norveška morala se poslije kratkotrajnog otpora pokoriti njemačkoj
okupaciji. Pri tome je već i njemačko ratno zrakoplovstvo pokazalo svoje značenje u
suvremenom ratovanju kao transportno i borbeno sredstvo, a potvrdila se i njemačka
premoć u zraku.
10. svibnja počeo je njemački napad na Zapadu, i opet, kao u prvom svjetskom ratu, s
jakim desnim krilom, koji je ovoga puta uvukao u područje operacija čak i Nizozemsku,
ali uz odlučujući udar u sredini. Upravo ondje gdje je na belgijskoj granici prestajao čvrst
obrambeni sistem Maginotove linije, njemačke su udarne divizije krenule u munjeviti
napad kako bi razdvojile neprijateljske armije.
"Plan zahvata srpom"urodio je potpunim uspjehom zahvaljujući i koncentriranoj snazi
oklopnog naoružanja i neprestanoj njemačkoj nadmoći u zraku. Dvije neutralne države,
Nizozemska i Belgija, bile su pregažene i brzo prisiljene da kapituliraju, a engleski
ekspedicijski korpus opkoljen kod Dunkerquea: ali zahvaljujući akciji engleske flote
uspjelo mu je, iako uz gubitak cjelokupnog ratnog materijala, da se spasi na otok. Otpor
preostalih francuskih trupa duž Seine brzo je skršen i Francuska primorana na
kapitulaciju u Compiegneu (22.lipnja 1940).
Ako je - govoreći što je moguće objektivnije - velik dio Nijemaca prihvatio početak rata
tek s lojalnom odanošću, a nova osvajanja na Istoku već s pravim zadovoljstvom, nakon
ovog trijumfalnog šesttjednog pohoda Hitler se našao na vrhuncu slave.
Mussolini, njegov partner u "osovini", još se sjećao prvog svjetskog rata. pa se u početku,
iako su taj savez nazivali "Čeličnim paktom", radije držao politike "suzdržavanja od
rata", dakle opreznog čekanja. Ali sada, kad se činilo da je riječ samo još o podjeli
plijena, on nije htio izostati, pa je 10. lipnja navijestio rat i Engleskoj i Francuskoj.
A Hitler se već u srpnju bavio mišlju da još iste godine pošalje svoje trupe na SSSR.
 V. Britanija i SAD

Jedino se Engleska još uvijek nije predavala. Chamberlain je 10. svibnja morao odstupiti
zbog svojega prijašnjeg političkog stajališta i zbog poraza u Norveškoj, pa je vodstvo
kabineta preuzeo Winston Churchill. U tadašnjoj
situaciji on je svojoj zemlji mogao obećati samo "krv, znoj, žrtve i suze", ali se također
obvezao da će rat nastaviti svom energijom i iz svakog položaja.
Kad je Hitler (19. srpnja) pred njemačkim Reichstagom u pozi svemoćnog pobjednika
ponudio okončanje rata, Engleska se na to nije ni osvrnula. Njemačka invazija Engleske,
planirana pod šifrom "Operacija morski lav", bila je još i sada vrlo rizična zbog jake
engleske flote, a nije se mogla ni započeti dok se ne izbori njemačka prevlast u zraku. Ali
ona nije bila ostvarena: u nizu zračnih bitaka njemačko je zrakoplovstvo trpjelo sve veće
gubitke.
Tako je britanska otočna sila dobila na vremenu da se ponovo naoruža. Pri tome su je sve
otvorenije podupirale Sjedinjene Američke Države.
Njihov predsjednik F. D. Roosevelt je već godinama oštrim izjavama osuđivao politiku
totalitarnih agresora ("karantenski" govor u listopadu 1937) i htio je da Amerikance
izvede iz njihova izolacionizma, da se njegova zemlja pokaže kao oslonac demokratskog
svijeta. U početku rata Amerikaje još formalno ostala neutralna, ali je Zakonom o zajmu i
najmu osigurala djelotvornu pomoć ratnoj privredi zapadnih sla.
U rujnu 1940. SAD su u zamjenu za uporišta na zapadnoindijskim otocima prepustile
Velikoj Britaniji 50 svojih razarača, pa je tako ona dobila dragocjeno oružje protiv sve
većih prijetnji njemačkih podmornica.

Planovi ujesen 1940.

Tako se Hitler našao pred pitanjem kako nastaviti rat koji nije mogao okončati na
uobičajen način, a koji je već prešao uobičajene europsko-kontinentalne razmjere.
Druga polovina 1940. bila je ispunjena politikom ispipavanja i strategijskim
utvrđivanjem položaja. Odredbama primirja Francuska je bila podijeljena na okupirano
područje (koje je obuhvaćalo sjever i istok zemlje uključivši prijestolnicu Pariz i uz to još
pojas duž atlantske obale) i "neokupirani" dio.
Tu je maršal Petain, novi poglavar države, koji je nakon svršetka rata osuđen zbog
veleizdaje, pokušavao uspostaviti "novi", konzervativno-katolički usmjereni državni
poredak, ali prije svega očuvati jedinstvo francuskog kolonijalnog posjeda pod svojom
vlašću.
Manji broj francuskih boraca uspio se iz tog brodoloma spasiti i prebaciti na britanski
otok, a kao njihov zapovjednik brigadni je general de Ga ulle objavio, kao i prije
Churchill, bezuvjetno nastavljanje borbe, te također pokušao privući na svoju stranu
francuske kolonije.
U početku uspjelo mu je pridobiti samo posjede u Ekvatorijalnoj Africi, dok je velika
sjevernoafričko područje, kao i Sirija, i dalje slušalo upute Petaina. Tako je Petainova
Francuska sa svojim glavnim gradom Vichyjem i usprkos porazu ostala barem formalno
još znatna snaga. Gradeći na tomu, sada je admiral Raeder, koji je bio na čelu njemačke
ratne mornarice, pokušao potaknuti Hitlera da rat premjesti na Sredozemno more i u
Sjevernu Afriku, kako bi ondje napao engleske pomorske veze i položaje.
Činilo se da je general Franco sklon sudjelovati pri protjerivanju Engleza iz Gibraltara,
ali je on postavljao zahtjeve i za francuskim Marokom, kao što je, s druge strane,
Mussolini bacio oko na francuski Tunis. U razgovorima s Petainom u Montoireu i s
Francom na državnoj granici u mjestu Hendayeu (u listopadu 1940) Hitleru nije uspjelo
ukloniti te međusobne antagonizme, a sam nije htio davati nikakva čvrsta obećanja za
budućnost, pa su se oba ta razgovora završila s potpunim neuspjehom i nije se mogla
stvoriti zajednička protubritanska fronta.
Naprotiv, Petainu je čak uspjelo da u tajnim pregovorima s Engleskom dobije stanovita
obećanja o održanju francuskog kolonijalnog imperija zauzvrat za francusku neutralnost.
Tako se on, usprkos Lavalu i neko vrijeme admiralu Darlanu, koji su se zalagali za
suradnju s Hitlerom, držao politike "attentisma" (čekanja).
Pored toga se i Italija pokazala slabim saveznikom. U čitavom ratu talijanska flota nije
igrala ulogu koja bi odgovarala njezinoj stvarnoj snazi.
Mussolini se želio barem na kopnu izjednačiti sa svojim partnerom, pa je bez pravog
razloga napao Grčku
(20.listopada 1940), ali je u tom ratu doživio sramotan neuspjeh.
S druge se strane Englezima pružila prilika da ojačaju svoj položaj u istočnom
Sredozemlju, da razbiju talijansku kolonijalnu vlast u Etiopiji i prodru iz Egipta čak do
Tripolisa.
Pogledi su i opet bili usmjereni na Sovjetski Savez, koji je dotada u potpunosti
ispunjavao sva utanačenja s Berlinom i svojim isporukama objektivno gledano podupirao
njemačko ratovanje, ali je pri tom, u skladu s odredbama ugovora, povećao i svoje
područje pripojivši Besarabiju, istočnu Poljsku i baltičke države.
U "zimskom ratu" s Finskom (1939/40) uz to je stekao još i Karelijsku prevlaku (teritorij
izmedu Lenjingrada i Viborga). Usprkos tome što rat s Engleskom nije mogao okončati
(ili upravo zato) u Hitlera je od srpnja sve više
jačala misao da udari na istočni prostor.
U rujnu 1940. sklopile su sile "osovine" s Japanom "Trojni pakt" kojim su tri sile
potvrdile svoj zahtjev za vodećim
položajem pri uspostavljanju novog svjetskog poretka: uz obećanja o uzajamnoj pomoći,
taj je pakt bio uperen protiv SAD, da bi ih zastrašio i što dulje odvraćao od stupanja u
rat,. a SSSR je bio izrijekom izuzet iz odredaba ugovora. Tako je eto Hitler mogao
pokušati da - u pregovorima sa sovjetskim ministrom vanjskih poslova Molotovom,
oslanjajući se na to što je Trojni pakt ipak omogućavao i opkoljavanje Sovjetskog Saveza
- pridobije Kremlj da se pridruži osovinskoj kombinaciji s prodorom iz srednjoazijskog
prostora prema jugu.
No Molotov je ustrajao na tome da se moraju osigurati sovjetski vitalni interesi na
Balkanu i turskim tjesnacima (Bospor i Dardaneli), i razgovori su propali.
Na to je 18. prosinca Hitler naredio da se izradi plan napada na Sovjetski Savez, "plan
Barbarossa"; napad je bio predviden već za svibanj naredne godine.

Pripreme za rat protiv Sovjetskog Saveza

Ali termin se morao malo odgoditi. Najprije je valjalo stabilizirati talijanski front u
Tripolitaniji, što je dobio u
zadatak afrički korpus pod generalom Rommelom, kojem je 1942. uspjelo prodrijeti čak
do ulaza u dolinu Nila.
Zatim je Engleze 'koji su pritekli u pomoć Grčkoj trebalo potisnuti s kopna i egejskih
otoka.
Engleska je avijacija mogla s Krete ugrožavati životno važna naftonosna polja u
Rumunjskoj, pa su Nijemci zauzeli otok, ali su pri tome njemački padobranci pretrpjeli
teške gubitke.
A kad su se male podunavske države Mađarska, Rumunjska, Bugarska i satelitska
Slovačka priključile
Trojnom paktu a s time i Hitlerovoj hegemoniji, u Jugos laviji je nastala politička i
društvena kriza: kada je vlada Cvetković-Maček pristupila 25. III. 1941. Trojnom paktu;
izbile su, pod vodstvom KPJ, masovne demonstracije u mnogim gradovima zemlje, a
oficiri zavjerenici svrgli su kneza Pavla i vladu te postavili vladu generala Simovića i
proglasili nepunoljetnog Petra II. Karađorđevića kraljem.
Zbog toga je i tu Njemačkoj bila potrebna vojna intervencija, kako bi u zaleđu imala
potpun mir - i zato je bilo potrebno odgoditi napad na Sovjetski Savez. Jugoslavenska je
vojska kapitulirala za 11 dana, država se raspala: Sloveniju su podijelili Nijemci i
Talijani, veći dio Dalmacije, otoke i Boku Kotorsku okupirali su Talijani,
Makedoniju Bugari, dio Kosova i Crnu Goru Talijani, Bačku, Baranju, Međimurje i
Prekomurje Mađari. Sva vlast, vojna uporišta i komunikacije bili su pod kontrolom
njemačke i talijanske vojske.

Pohod na Sovjetski Savez

Ma koliko da su tekle glatko, te su akcije oduzele mnogo dragocjenog vremena. Napad na

Sovjetski Savez - bez objave rata - počeo je tek 22. lipnja1941. Taktičko iznenađenje
potpuna je uspjelo (usprkos tome što su Staljina više puta upozoravali na njemačke
planove) , napredovanje je teklo brzo. njemačke čete, koje su napadale u tri velike
armijske grupe, nekoliko su puta opkolile velike protivničke snage i u tim obručima
zarobile golemo mnoštvo vojnika (oko 3 milijuna) i teškog naoružanja.
Ali Rusima je uspijevalo dovoditi svejednako nove jedinice, i napad na Moskvu mogao je
početi tek početkom listopada, neposredno prije početka razdoblja kiša i blata. Sada su
već i njemačke snage bile veoma iscrpljene i nisu mogle postići svoj cilj prije zime.
Sovjetska vlada povukla se iz Moskve na istok, u Kujbišev, a i velike tvornice otpremile
su svoje strojeve da bi nastavile proizvodnju s onu stranu Urala. Sam Staljin rukovodio je
obranom iz Moskve, pozivajući se i na ruski patriotizam. U njemačkom vojnom vodstvu
nastala je teška kriza, razilaženje u pogledu Hitlerovih strateških ciljeva, koji su
ocjenjivani kao usitnjavanje snaga.
Završilo se time da je Brauchitsch podnio ostavku, vodeći generali (Rundstedt, Bock,
Leeb i drugi) bili su smijenjeni,
a Hitler je preuzeo neposredno vodstvo kopnene vojske (19. prosinca 1941), kako bi
odsada sa štabom "vrhovne komande oružanih snaga", koji mu je bio poslušan, provodio
svoju volju često do najsitnijih taktičkih odluka.
Čim je započeo njemački napad, Churchill je ponudio SSSR-u savezništvo, ne obazirući
se na ideološke suprotnosti. Već 8. srpnja 1941. u Moskvi je potpisan englesko-sovjetski
ugovor u kojem se obje sile obvezuju da će rat okončati jedino u međusobnom
sporazumu.
Ubrzo poslije toga počele su Sovjetskom Savezu isporučivati ratni materijal i Sjedinjene
Američke Države. A u kolovozu britanski se premijer prvi put sastao na palubi ratnog
broda "Prince of Wales" u zaljevu Placentia na sjevernom Atlantiku s predsjednikom
Rooseveltom, koji je zbog kritične svjetske situacije suprotno svim američkim
tradicijama bio i po treći put izabran na tu najvišu dužnost.
Oni su tu potpisali "Atlantsku povelju”(14. kolovoza), koja je na temelju anglo-američke
političke tradicije, i osobito ideje prava na samoopredjeljenje koje je toliko naglašavao
Wilson, istaknula u programu od 8 točaka bitna načela za pravedno novo uređenje svijeta
u trajnom sistemu opće sigumosti "poslije konačnog razbijanja nacističke tiranije".
Ulazak Amerike u rat bio je samo još pitanje vremena, jer su pojedine njemačke mjere za
proširenje podmorničkog rata s jedne strane, a američka zaštita konvoja i borba protiv
podmornica s druge strane već bili ratna aktivnost.
U studenom je u američki program o zajmu i najmu bio uključen i SSSR.

Daleki istok

U Japanu, rasprave u državnom i vojnom vodstvu o pravoj politici koja bi osigurala

industrijsku moć i udarnu snagu vojske nisu bile završene ni poslije učvršćenja u Kini. I
poslije izgradnje mandžurske industrije bile su nužno potrebne sirovine iz SAD, ali prije
svega nafta za flotu i ratno zrakoplovstvo iz Nizozemske Indije (Indonezije), jer se njezin
dovoz s Filipina mogao spriječiti.
Tako su se u najužem vodećem krugu rasprave kretale oko toga da li da se Japan uzdrži
od ekspanzionističke politike, da li da se pokuša izjednačiti s Amerikom, da li da se
priključi borbi protiv SSSR-a ili da iznenada udari protiv
anglo-američkih položaja na Pacifiku, kako bi zatim svoju daljnju politiku mogao voditi s
pozicija prevlasti nad tim prostranim područjem.
Pri tomu se pokazalo da je "osovina Rim- Berlin- Tokio" samo propagandno oružje bez
istinski usklađene političke strategije. Jer kad su se već jasno nazirale Hitlerove intencije
na istoku, Japan je sa Sovjetskim Savezom zaključio sporazum o neutralnosti (13. travnja
1941), pa su trupe dovedene iz Sibira, čak i dalekoistočna armija, uvelike omogućile
uspješan sovjetski otpor pred Moskvom.
Tijekom ljeta Tokio je vodio pregovore s Washingtonom. Pri tome su Roosevelt i njegov
ministar vanjskih poslova Cordell Hull nastupali sve oštrije i oštrije da bi doveli do
prekida za koji bi prema vani mogli odgovornost prebaciti na suprotnu stranu, što je
dovelo do japanske odluke o ekspanzionističkom ratu na Pacifiku.
Amerikanci su bili dešifrirali japanski tajni kod pa su bili točno upućeni u razvoj
zbivanja. Ali japanski zračni napad na Pearl Harbor na Havajima (7. prosinca 1941) ipak
je bio potpuno uspješan i nanio je američkoj ratnoj momarici veoma teške gubitke.
Japancima je uspjelo proširiti svoju prevlast, zauzeti Filipine i Singapur, zaposjesti
Nizozemsku Indiju, Francusku Indokinu, Tajland i Burmu, prodrijeti pred vrata Indije i,
ugrozivši Australiju, također i na Novu Gvineju. Tek u višednevnoj pomorskoj bitki kod
otočja Midway (u lipnju 1942) Amerikancima je uspjelo potapanjem četiriju
nosača aviona slomiti kičmuj apanske flote i zatim u dugotrajnom ratu na Pacifiku početi
opet osvajati ono što su bili zauzeli Japanci.
Ali temelj američke strategije bioje da prednost mora imati rat u Europi. Tu je njemačkoj
armiji na Istoku uspjelo, nakon što je izdržala strahovito oštru zimu, u ljeto 1942. još
jednom preuzeti inicijativu. Ipak nije mogla zauzeti ni Lenjingrad ni Moskvu, a
napredovanje na jugu razdvojilo se, prema Hitlerovoj uputi, u dva pravca udara –
na Kavkaz i na donju Volgu, da bi tu, u Staljingradu, zapelo.
A u pozadini trupa što su se borile počeo je na velikom prostoru partizanski rat. Staljin je
već pri povlačenju aktivne vojske naredio da se rat nastavi na taj način, ali je domaće
stanovništvo pružilo punu podršku partizanskim odredima tek nakon grozota njemačke
okupacijske politike.

Njemačka okupacijska politika

Isprva su njemačke trupe nerijetko pozdravljali kao osloboditeljice od Staljinova

sistema vladavine, pa se time može dijelom protumačiti i velik broj zarobljenika u 1941.
godini (više od tri milijuna): Ali u osvojenim se područjima ubrzo razmahalo nacističko
nasilje. Za te krajeve novoosnovano Ministarstvo za Istok pod Alfredom Rosenbergom
razvilo je i odgovarajuću ideologiju o germanskom gospodstvu i rasnoj superiomosti
"arijske rase".
Pored Rosenbergovih opunomoćenika nametnuli su se u osobnoj borbi za vlast, koja je u
završnoj fazi poprimila osobito surove oblike, "komesari Reicha" za velike dijelove
područja, pogotovu dotadašnji pruski gaulajter Erich Koch kao nasilnički gospodar
Ukrajine. A napokon je sve to natkrilio program germanizacije jedinica SS pod
Himmlerom, koji se, kao što su i divizije SS naporedo s armijom postajale sve brojnije,
uzdignuo do najmoćnijeg čovjeka pored Hitlera. Himmler je htio pretvoriti u zbi-lju
Hitlerove davne fantazije o Istoku naseljavanjem njemačkih seljaka, koji bi asimilirali
"po krvi srodan" dio stanovništva (povolške Nijemce), dok bi drugi bili iseljeni.
Tako se i tu provodilo plansko istrebljivanje Židova i Slavena koje je pripremilo i po
pojedinim zemljama redom provodilo jedno odjeljenje "Glavnog ureda državne
sigurnosti". Ono se izvršavalo nad muškarcima, ženama i djecom, isprva strijeljanjem, a
kasnije u plinskim komorama i pećima za spaljivanje u logorima za uništavanje. Na taj
način poubijano je najmanje 6 milijuna europskih Židova.
Dok je tako na Istoku rat dobio najbrutalniji oblik modernog osvajanja, i u Srednjoj se
Europi provodilo uključivanje "srodnih" naroda u Hitlerov novi poredak potlačivanjem i
terorom. Pokušaji da se s pomoću pokreta sličnih nacizmu uspostave o Njemačkoj ovisni
režimi (u Nizozemskoj pod Mussertom i u Norveškoj pod Quislingom) propali su zbog
jednodušnog odbijanja najširih slojeva stanovništva.
Stanovništvo tih zemalja odgovorilo je najprije odbijanjem svih zamamnih ponuda, a
kasnije i akcijama sabotaže što su ih organizirali pokreti otpora, vlade u emigraciji i
posebna organizacija britanske tajne službe.

Preokret u ratu

U jesen 1942. počeo je na Zapadu preokret u svjetskom ratu. Anglo-američke

jedinice iskrcale su se 7. studenog 1942. pod vrhovnim zapovjedništvom Eisenhowera u
Maroku i Alžiru i ubrzo pridobile na svoju stranu te francuske kolonije što su do tada bile
pod upravom Vichyja. Ujedno je s Nila krenula jedna britanska oklopna divizija pod
Montgomeryjem protiv Rommelova afričkog korpusa (bitka kod El Alameina), a u lipnju
1943. morale su kapitulirati preostale njemačko-talijanske trupe u Tunisu.
Ratnim materijalom dobra opskrbljenim Saveznicima uspjelo je da se odande prebace na
Siciliju i da se već u rujnu iskrcaju kod Salerna. Talijanska je buržoazija reagirala na taj
preokret ratne sreće ponajprije držiavnim udarom (25. srpnja 1943) u kojemu je fasistički
režim bio uklonjen a Mussolini uhapšen.
Poslije pregovora, koji su se vodili kriomice od premoćnog njemačkog prijate1ja,
zaključili su separatno primirje. Nijemci su na iskrcavanje u Sjevernoj Africi odgovorili
zaposjedanjem čitave Francuske, a isprva su bili gospodari situacije i u Italiji. Pod
maršalom Kesselringom uspostavili su čvrst obrambeni front od jedne do druge obale
talijanskog poluotoka, a desantom padobranaca oslobodili Mussolinija, koji je bio
zatvoren na Gran Sassu.
U sjevernom dijelu zemlje, kojim su još gospodarili Nijemci, Mussolini je uspostavio
nekakvu "socijalnu republiku" (Republica Sociale Italiana), marionetsku fašističku
državu.
Borba je ovdje i na drugim ugroženim oblastima Sredozemlja vezala sve više njemačkih
snaga; ali 1943. godine Saveznici još nisu otvorili drugu frontu koju je Staljin neprestano
zahtijevao radi rasterećenja SSSR-a.
Pa ipak je napadačeva snaga na Istoku klonula. Od rascjepkanih armija koje su
najugoistoku fronte previše daleko napredovale, Mansteinove su napadačke trupe uspjele
u pravi čas umaknuti s Kavkaza.
Šesta armija pod van Paulusom bila je, naprotiv, kod Staljingrada (današnjeg Volgograda)
opkoljena, i kad je obrambena bitka postala beznadnom, posljednja trećina armije (90 od
330 tisućaljudi) zajedno s 22 generala i feldmašsalom von Paulusom se predala.
Staljingradska bitka (bitka na Volgi, 13. 7. 1942. do 2. 2. 1943) postala je tako jednom od
najvažnijih prekretnica u drugom svjetskom ratu. Ni slijedeće ljeto nije donijelo novu
njemačku inicijativu; posljednji takav pokušaj bio je razbijen u tenkovskoj bitki kod
Kurska (4-5.7. 1943). Sada se mogla voditi samo još što ustrajnija obrana uz što sporije
povlačenje, dok je Hitler, što je položaj postajao beznadniji, to tvrdoglavije zahtijevao da
se grčevito drži svaki pedalj zemlje, a time je samo otežavao obranu.
Tog ljeta morao se obustaviti i podmornički rat, jer su saveznicki razarači i avioni sve
bolje kontrolirali mora, ali prije svega zbog toga što je bio pronađen radar. Amerikanci su
ojačali svoje ratno zrakoplovstvo lovcima velikog radijusa kretanja i teškim
bombarderima, "letećim tvrđavama", taka da su postigli potpunu premoć u zraku i mogli
usmjeriti svoje masovne zračne napade i na središnje krajeve Njemačke.
Europa pod vlašću nacionalsocijalizma postala je opsjednutom tvrđavom čiji su se
bastioni jedan za drugim rušili.

Politički razgovori Saveznika

Godina 1943. donijela je na strani Saveznika već i najvažnije političke odluke. Počelo je
to u siječnju konferencijom između Churchilla i Roosevelta u Casablanki o nastavku rata
nakon ponovnog osvajanja Afrike. Kao neposredan cilj borbe protiv Osovine bila je
proklamirana njezina bezuvjetna kapitulacija. Time se htjelo predusresti psihološke
pogreške iz prvog svjetskog rata a ujedno utješiti Staljina što te godine "još nije bilo
moguće" otvoriti drugu frontu iskrcavanjem u Francuskoj.
Što su Saveznici bivali svjesniji svoje konačne pobjede, to su više razmišljali o onome što
će biti poslije rata, pa su se među njima počele nazirati i trajne suprotnosti interesa.
Osobito je Churchill izražavao zabrinutost da će Rusi
zadobiti prvlast koja će dosezati daleko na zapad.
To je namjeravao predusresti time da stvori sporedno ratište na Balkanu, taka da bi se
savezničke čete iskrcale na Jadranu i nakon rata ostale prisutne na tom prostoru.
Staljin je već u prosincu 1941., kad je u Moskvi bio engleski ministar vanjskih poslova
Eden, nagovijestio da njegov poslijeratni program sadrži slabljenje Središnje Europe,
možda komadanjem Njemačke, ali i inzistirajući na sovjetskim granicama s početka rata,
dakle na smanjivanju Poljske.
Amerikanci su isprva željeli izbjeći svaku raspravu a time i svaki nesporazum. Zatim je u
njihovoj diplomaciji sve više jačala nada da će politiku sile uobičajenu u starom svijetu
zamijeniti miroljubivi dogovori i opće priznate pravne norme u okviru sveobuhvatne
svjetske organizacije i da će biti moguće pridobiti za to i SSSR.
Već i sadašnji ratni planovi ne bi smjeli pobuđivati nikakvo nepovjerenje. Na temelju
takva razmišljanja američka je strana uporno odbijala sve britanske planove za rat na
Balkanu, a Roosevelt je uopće bivao sve spremniji na popustljivost prema Staljinu. A to
je bila voda na mlin sovjetskoj strategiji, koja je htjela prodrijeti u međupojas europskog
Istoka i Jugoistoka. Sovjeti su uspjeli nametnuti to svoje stajalište na prvoj zajedničkoj
konferenciji trojice šefova vlada u Teheranu u studenom 1943.
Tu je bilo zaključeno da se granica buduće poljske države pomakne na zapad do Odre, a
zauzvrat za Staljinov
pristanak da sudjeluje u budućoj organizaciji svjetske sigurnosti komunističkim je
strankama u pojedinim državama priznato pravo da budu primljene u koalicije.
Kako je većina komunistčkih stranaka bila zbog jedinstvenog nastupanja protiv nacizma
pod utjecajem Krem1ja, time je dana Staljinu veća mogućnost utjecaja, a da pri tome
Churchill nije postigao željeni cilj, tj. da se Sovjetski Savez pismeno obveže u pogledu
predviđene podjele Europe.

Iskrcavanje u Francuskoj

U lipnju 1944. Anglo-Amerikanci su se napokon iskrcali u Francuskoj na poluotoku

Cotentinu. Uz izvanredne napore i goleme količine ratnog materijala u nekoliko su dana
iskrcane na obalu dvije armije, odsječena je tvrđava Cherbourg i probijena fronta što su je
iza nje izgradili Nijemci (kod Avranchea, 25. 7.)
Iskrcavši se istodobno i u južnoj Francuskoj, Saveznici su potvrdili svoju nadmoć, i
oslobodilačke su trupe 26. kolovoza ušle u Pariz. Na Istoku je njemačku frontu zadesila
slična katastrofa kad su Sovjeti probili njezino središte i napredovali sve do Varšave.
Pošto su oslobodile Francusku, savezničke su se armije isprva bile zaustavile i dopustile
njemačkom vodstvu da na starom zapadnom bedemu (Westwall) ponovo izgradi
povezanu bojnu liniju. I tu je Hitler u prosincu 1944. još jednom naredio ofenzivu u
Ardenima, koja se nakon kratkotrajnog početnog uspjeha slomila. U posljednjim
mjesecima bili su svladani svi njemački saveznici, rat je sada počeo pustošiti i samu
Njemačku, civilno je stanovnistvo bježalo pred ruskim divizijama na istoku, zapadno
ratno zrakoplovstvo bombardiralo je - premda je to već bilo bez značenja za vojnu odluku
- njemačke gradove, a vrhunac strahote bilo je bombardiranje Dresdena, prepunog
izbjeglica.
Bilo je to uništavanje njemačkog naroda koje je sada, u završnoj fazi, i sam Hitler
smatrao opravdanim pred poviješću,jer se taj narod "nije pokazao vrijednim" njegovih
velikih ideja. U ruševinama Kancelarije Reicha on je,
kao i Goebbels, 30. travnja počinio samoubojstvo, imenovavši oporučno svojim
nasljednikom admirala Donitza.
7. svibnja potpisao je general Jodl u Reimsu bezuvjetnu kapitulaciju njemačkih oružanih
snaga, koju je sutradan, 8. 5., pred Sovjetima, ratificirao general Keitel u berlinskoj
četvrti Karlshorst.

Odluke drugog svjetskog rata

Saveznička poslijeratna politika odvijala se najprije putem utrtim u Teheranu. Gotovo

čitav Balkan dospio je bar formalno gotovo potpuno pod utjecaj SSSR-a, osim Grčke, za
koju je Staljin sporazumom u listopadu 1944. priznao
da pripada u britansku interesnu sferu. Amerikanci su pokazivali sve manje zanimanja za
pojedinosti europskog uređenja i svoju su pažnju sada usmjerili prema ratu na Pacifiku.
U borbama "preskakanja s otoka na otok" ondje je sve više dolazila do izražaja njihova
premoć na moru i u zraku,
pa su na prijelazu iz 1944. u 1945. godinu ponovo zauzeli Filipine. No još ih je uvijek
zabrinjavala otporna snaga japanske vojske na azijskom kopnu, pa su je željeli brzo
slomiti time da u rat na Dalekom istoku stupi i Sovjetski Savez. Zato su, ne obazirući se
na zabrinutost Velike Britanije, bili spremni popuštati Sovjetima u Europi, pa su doista
dobili od njih obećanje da će dva do tri mjeseca nakon pobjede u Europi Sovjetski Savez
ući u rat na Dalekom istoku.
Sovjetska taktika proširivanja utjecaja uz američku privolu najočiglednije je došla do
izražaja prilikom uspostavljanja Poljske.
Staljin sada više nije priznavao izbjegličku vladu u Londonu, nego je predstavnike te
vlade uveo u novu vladu sastavljenu u Lublinu, u kojoj su većinu imali komunisti i koja
je imala doista demokratski predstavljati poljski narod; u toj vladi su naposljetku svu
vlast preuzeli komunisti. Sličan je bio razvoj u Rumunjskoj, Mađarskoj i Bugarskoj,
koe su do dolaska Crvene armije imale domaće fašističke režime.
"Izjava o oslobođenoj Europi", koju je objavila saveznička konferencija, paušalno je
govorila o pravu svakog naroda da sam izabere oblik svoje vladavine. Samo u jednom
slučaju to je učinjeno u skladu s tom izjavom, ali samostalno i neovisno o njoj, u
Jugoslaviji.
Jugoslavenska narodnooslobodilačka vojska je do listopada 1944. oslobodila oko
polovine jugoslavenskog teritorija, a u listopadu i sam Beograd, pri čemu su uz
dopuštenje jugoslavenske vlade sudjelovale i jedinice Crvene armije, koja je potom lakše
prodirala prema Budimpešti.
Na konferenciji u Jalti u veljači 1945. "sile pobjednice" bile su jedinstvene u gledištu da
Njemačku valja posve oslabiti i obvezati je da nadoknadi ratnu štetu, ali nisu bile
jedinstvene u pogledu pojedinosti njezine teritorijalne podjele i u pogledu naplaćivanja
ratne štete iz njezine privrede: da li demontiranjem tvornica, ili radnom snagom, ili
tekućom proizvodnjom. Stoga je, pored namjere da se Njemačka podijelii, bilo objavljeno
jedino to da će poslije kapitulacije Saveznici preuzeti svu vlast u Njemačkoj.
U pogledu istočnih granica konferencija se ponovo izjasnila za liniju na Odri, i ubrzo
nakon toga nova je poljska vlada preuzela upravu na svim tim područjima - osim
Königsberga (Kalinjingrada), koji je SSSR zadržao za sebe kao luku koja se zimi ne
smrzava. I spomo pitanje o tome koja je Nisa (Neisse) mišljena kao produžetak linije na
Odri, da li njezin istočni krak Kladska Nisa (Glatzer Neisse) ili daleko zapadniji Lužička
Nisa (Görlitzer Neisse), bilo je riješeno u prilog Poljske, tj. linija se nastavljala zapadnim
krakom rijeke. Tako su već u Jalti bili određeni najvažniji rezultati rata u Europi.
Sovjeti su, zauzvrat, na konferenciji koja se bavila pitanjem svjetske organizacije država
poduprli stajalište: na konferenciji je dogovoreno da se stvore Ujedinjeni narodi. U toj
organizaciji trebali su se u duhu Atlantske povelje ujediniti svi "slobodni narodi".
Središnje tijelo trebalo je biti Vijeće sigurnosti u kojemu će velike sile biti stalni članovi -
kao što su bile i u Vijeću Društva naroda - ali bi i male države imale u njemu više
utjecaja.
Na član kad su se ruske i američke trupe sastale na Labi, 25. travnja 1945., u San
Francisku je bila otvorena formalna osnivačka konferencija 46 država članica (među
njima bila je i Jugoslavija).
Nakon kapitulacije Njemačke savezničko je Kontrolno vijeće 5. lipnja preuzelo vrhovnu
upravnu vlast nad bivšom Njemačkom u granicama od 1937. godine, izuzevši istočne
pokrajine s onu stranu linije Odra-Nisa.
U to Kontrolno vijece bio je na zahtjev Velike Britanije primljen i predstavnik Francuske,
kako bi se povećala protuteža nasuprot Rusiji, budući da se očekivalo skoro povlačenje
Amerikanaca. I Francuzi su, pored drugih triju sila, dobili vlastitu okupacionu zonu
kojom su neposredno upravljali.
Konferencija pobjednika nad Njemačkom, koja je sjedala od 17. srpnja do 2. kolovoza
1945. u Potsdamu, mogla je samo sve to potvrditi. Premda su sada - iako iz dijametralno
suprotnih političkih i ekonomskih pobuda - zemlje sudionice više željele da se održi
jedinstvo Njemačke, ipak se nije mogla postići potpuna jednodusnost oko realnih prilika
u takvoj državi.
Stoga je daljnji razvoj određivala podjela na okupacione zone. Osim Berlina, koji je
dobio poseban status, Rusi su zaposjeli Srednju Njemačku od Odre do Labe uključivši
Sasku i Tiringiju, Englezi sjeverozapad, Francuzi jugozapad, a Amerikanci Hessen,
Wurttemberg i Bavarsku.
Na Dalekom istoku Rusi su 8. kolovoza ušli u rat protiv Japana, upravo još na vrijeme da
bi mogli sudjelovati u diobi plijena. Japance, koji su poslije gubitka otoka Okinave i
velikog dijela svoje flote već od sredine lipnja tragali jedino još za nacinom kako da
časno izađu iz rata, uvjerile su atomske bombe bačene na Hirošimu (6. 8) i Nagasaki (9.
8) da moraju smjesta kapitulirati (2. 9. 1945).
S okončanjem rata oni su izgubili sve što su bili osvojili, cak i ono što su bili stekli u
prijašnjim ratovima protiv Kine i Rusije na kontinentu.
U drugom svjetskom ratu, koji je izazvao nacizam, nije se samo srušila zamisao da se
stvori svjetsko carstvo sa središtem u Europi, nego je pored SAD iz njega izašao kao
svjetska velesila i SSSR.
Europa je u cjelini izgubila svoj položaj što ga je imala kao političko središte svijeta, i
zato su i pojedine njezine
države morale napustiti kolonije koje su dijelom stoljećima posjedovale. I u britanskom
Imperiju, za koji se
neposredno nakon završetka rata još činilo da će se održati pored dviju velesila, brzo se
nastavio proces raspadanja. Pošto su se osamostalili dominioni, taj je proces zahvatio i
dragulj kojim se britanska kruna osobito ponosila, Indiju,
a zatim i afričke posjede. U tom svjetskom procesu preobrazbe koji je brzo napredovao,
pokušala je Organizacija ujedinjenih naroda, u koju su ušle i sve novostvorene države,
očuvati red i afirmirati politički moral koji bi bio svima zajednički. No ipak nije mogla
spriječiti da izbiju u prvi plan interesi dviju velikih sila, SAD i SSSR-a, i one su se ubrzo
sukobile u "hladnom ratu» u koji će na ovaj ili onaj način biti uvučene sve zemlje na
kugli zemaljskoj.

Pokreti otpora u drugom svjetskom ratu

Ratni vihor drugog svjetskog rata zahvatio je gotovo sve evropske države i tako
velik broj izvanevropskih zemalja i država da se s pravom može govoriti o ratnom
sukobu svjetskih razmjera. Narodi uvučeni u rat, primorani da budu njegovi aktivni
sudionici, reagirali su na ratna zbivanja na različite načine, u skladu sa svojim težnjama i
ciljevima. Dok je hitlerovska Njemčka težila za osvajanjem "životnog prostora" na Istoku
i uvođenjem "novog poretka" u Europi, fašistička Italija sanjala o obnovi nekadašnjeg
Rimskog imperija na Mediteranu, a Japan želio zavladati čitavim dalekoistočnim
prostorom, u narodima pogođenim tim agresivnim težnjama, često čak i biološki
ugroženim,
pojavili su se različiti pokreti otpora ne samo okupaciji nego i ostvarenju tih težnji. U
Europi, taj je pokret poprimio oblik borbe protiv hitlerovske Njemačke i njezinih
saveznika i imao je u okviru opće borbe protiv fašizma ne samo veliko političko nego i
vojno značenje.
U Aziji, pokreti otpora bili su u prvom redu usmjereni protiv japanskog zavojevača,
premda je ondje zbog specifične situacije i postojanja kolonijalnih imperija taj pokret
dobivao ponekad i karakter borbe protiv kolonijalizma odnosno težnje ugnjetenih
kolonijalnih naroda da u nastalom ratnom vihoru borbom izvojuju dugo priželjkivanu
slobodu.
Od zemalja zahvaćenih ratom, u 22 zemlje razvio se oružani pokret otpora, a u 18
zemalja partizanski rat.
Svi ti pokreti i otpori, vežući desetke fašističkih divizija (samo jugoslavenska NOB u
nekim je razdobljima vezala i do trideset neprijateljskih divizija), proširili su dimenizije
drugog svjetskog rata i pokazali se kao značajan problem u politici i strategiji agresora i
okupatora, a kao pozitivan činilac u savezničkoj strategiji.
Neosporna je činjenica da su svi oni dati velik prilog općoj pobjedi antifašističke
koalicije, no isto je tako neosporno
da su se iz njih ili po njihovu uzoru ubrzo nakon rata razvili i drugi narodnooslobodilački
i revolucionarni pokreti, koji su ubrzali opće raspadanje svjetskog kolonijalnog sistema.
Povjesničar koji proučava razvoj pokreta otpora dolazi do osnovnog zaključka da su se
svi europski narodi za vrijeme drugog svjetskog rata u većoj ili manjoj mjeri odupirali
fašističkoj okupaciji i diktaturi (čak i u Njemačkoj pojavili su se stanoviti oblici pokreta
otpora).
Međutim, oblik, sadržaj, intenzitet i uspješnost otpora bili su uvjetovani raznim
subjektivnim i objektivnim okolnostima. Od subjektivnih okolnosti najvažnije je bilo to
tko je pokret vodio i kakvu je ulogu u njemu imao.
Od objektivnih okolnosti, na prvom je mjestu pitanje je li pokret otpora nastao u zemlji
koju je fašizam okupirao ili u zemlji koja je sačuvala nekakav privid samostalnosti i
barem ostatke svoga dotadašnjeg oblika vladavine. Ako se gleda sa stajališta borbe protiv
okupacije, ne vodeći računa o drugim dalekosežnim ili čak revolucionarnim ciljevima
koje su pojedini pokreti otpora imali, razumljivo je da je otpor u okupiranim zemljama
bio jači, sveobuhvatniji i beskompromisniji nego u zemljama koje su sačuvale svoje stare
političke strukture. Napokon, uspjesi odnosno neuspjesi Saveznika na svjetskim frontama
također su mogli utjecati na razvoj oslobodilačke borbe pojedinih europskih naroda.
Međutim, upravo jugoslavenski primjer pokazuje da to nije moralo biti od presudnog
značenja. U ranu zimu 1941. stanje na istočnoj fronti bilo je izrazito nepovoljno po
Sovjetski Savez, ali to nije utjecalo na razvoj narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji,
koja je u to vrijeme već bila toliko jaka da je okupator unatoč svim pokušajima nije všse
mogao ugušiti i spriječiti njezino daljnje širenje.
Upravo nam jugoslavenski primjer pokazuje da narodnooslobodilačka borba može biti i
potpuna samostalna, jer se bez obzira na uspjehe na svjetskim frontama razvijala posve
neovisno, premda je od samog početka bila dio velike
antifašističke koalicije. I tako dok je velika pobjeda Crvene armije kod Staljingrada i
Kurska s jedne strane doista ulila nove nade u skori svršetak rata, s druge je strane jedna
od najvećih političkih pobjeda NOB, Drugo zasjedanje
AVNOJ-a. izazvala čak i Staljinovo negodovanje.
Povijesno gledano, pokreti otpora nisu bili ništa novo, ali je okvir drugog svjetskog rata
njihovu sadržaju dao ponekad posve nove elemente, koji se nisu mogli obuhvatiti u
dotadašnjim nazivima.
Nazivi kao ustanak, narodni ustanak, oružani ustanak naroda, pokret otpora,
narodnooslobodilačka borba, u prvom nam redu govore da se nijedan narod ne miri s
dugotrajnim nacionalnim a samim tim i socijalnim ugnjetavanjem i da će prije ili kasnije
pružiti otpor ugnjetaču, čak ako su njegova vojska i državno vodstvo kapitulirali.
Ali ti mnogobrojni nazivi ništa ne govore o sadržaju i konačnim ciljevima tih pokreta
(osim o njihovoj komponenti oslobađanja od ugnjetača): je li im cilj da svojoj zemlji
osiguraju daljnji razvoj u smjeru koji je prekinut okupacijom,
ili im je cilj da usmjere razvoj države u novom ili čak revolucionarnom smjeru.
Pokreti otpora u drugom svjetskom ratu pokazali su, s jedne strane, da je za uspjeh svake
takve borbe, bez obzira na njezin puni sadržaj, potrebno dobrovoljno i aktivno
sudjelovanje najširih masa i da je naoružana partizanska vojska najefikasnije oružje
naroda u borbi za slobodu, a s druge strane da je za uspješan razvoj pokreta bitna
organiziranost s kojom se pokret otpora vodi odnosno jedinstvenost rukovodstva koje mu
je na čelu.
A čitavim nizom primjera može se dokazati da su se kao najbolji organizator pokreta
pokazale komunističke partije: u svim zemljama u kojima su postojale, upravo su one
počele organizirati borbu protiv okupatora, uglavnom tražeći podršku i suradnju ostalih
naprednih i demokratskih snaga.
S druge strane, činjenica je da su konzervativne društvene strukture ne samo u zemljama
koje su sačuvale formalnu nezavisnost nego čak i u okupiranim zemljama vrlo lako
nalazile zajednički jezik s okupatorom, prilagodujući se
novim uvjetima i nastojeći da u njima sačuvaju svoj položaj i svoje interese.
Među najznačajnije pokrete otpora u Europi svakako spadaju
narodnooslobodilački rat u Jugoslaviji, za koji je karakteristična njegova samostalnost,
njegova jedinstvenost i dosljednost, zatim partizanski rat u Sovjetskom Savezu, pokret
otpora u Poljskoj i Francuskoj, pokreti otpora u Čehoslovačkoj, u kojoj je zbog
podijeljenosti zemlje postojala specifična politička situacija, te narodnooslobodilački rat
u Albaniji, koji se razvijao uz neposrednu pomoć jugoslavenske NOB i u kojemu su
primjenjivana jugoslavenska iskustva u borbi protiv okupatora.
Jugoslavija. 1941-1943. Hitlerov napad na Jugoslaviju, u kojem su sudjelovale i sve sus
jedne zemlje potpisnice Trojnog pakta, započeo je bez objave rata 6. travnja 1941.
bombardiranjem Beograda i koncentričnim prodorima
neprijateljskih vojski iz nekoliko smjerova.
Jugoslavenska je vojska, loše opremljena i razjedinjena zbog međunacionalnih sukoba u
centralističkoj državi, kapitulirala za 11 dana (9.4. zauzeti su Niš i Skoplje; 10. 4. Zagreb;
12. 4. Ljubljana; 13. 4. Beograd; 15. 4. Sarajevo; 17. 4. Dubrovnik; 17.4. u štabu
njemačke 2. armije opunomoćenici jugoslavenske Vrhovne komande A. Cincar-Marković
i general R. Janković potpisuju bezuvjetnu kapitulaciju, koja stupa na snagu 18. 4.), a već
u samim ratnim operacijama započelo je komadanje države.
Sloveniju su međusobno podijelili Nijemci i Talijani, prepustivsi jedan manji dio
Mađarima.
Vlast u Hrvatskoj Hitler je predao Mussolinijevu štićeniku "poglavniku" Paveliću:
uspostavio je Nezavisnu Državu Hrvatsku kojoj je prikljucen dio Bosne i Hercegovine,
kao i manji dio Dalmacije, dok su ostalu Dalmaciju s većinom otoka i Bokom Kotorskom
okupirali Talijani; sva vojna uporišta i komunikacije u NDH bili su, dakako, pod
kontrolom njemačke i talijanske vojske.
Nekadašnju Srbiju zauzela je njemačka vojska; osim u Banatu, njemački je general
civilnu upravu predao generalu Nediću, koji je obrazovao civilnu vladu. Makedoniju su
okupirali Bugari, a dio Kosova Talijani, koji su ga priključili Albaniji. Crnu Goru također
su okupirali Talijani, a Mađari Bačku, Baranju, Međimurje i Prekomurje. Nekadašnje
Jugoslavije više nije bilo, a kralj i vlada pobjegli su u inozemstvo, ostavivši
jugoslavenske narode na milost i nemilost okupatorima.
Vec prije okupacije CK Komunističke partije Jugoslavije započeo je opsežne i temeljite
pripreme za oružanu borbu, i nakon njemačkog napada na SSSR pozvao je (22. 6. i 4. 7.)
jugoslavenske narode na oružani ustanak. Kod CK osnovanaje vojna komisija na čelu s
Titom, od koje je 27. lipnja 1941. obrazovan Glavni štab narodnooslobodilačkih
partizanskih odreda Jugoslavije.
Prve političke i vojne uspjehe jedinstveno vođene NOB jugoslavenskih naroda pokazalo
je već savjetovanje Glavnog štaba s predstavnicima pokrajinskih rukovodstava ustanka
održano 26. rujna 1941. u Stolicama kod Krupnja. Na tom savjetovanju odlučeno je da se
vojna rukovodstva po pokrajinama organiziraju kao glavni štabovi, a Glavni štab NOPOJ
preimenovan je u Vrhovni štab.
Posebna je pažnja posvećena osnivanju narodnooslobodilačkih odbora (NOO); ti odbori
bili su prvi revolucionarni organi narodne vlasti i na oslobođenim teritorijima počeli su
zamjenjiva ti organe vlasti stare jugoslavenske države.
S narodnooslobodilačkom borbom započeo je i revolucionarni proces, koji je značio da
više ne može biti povratka na stari režim, na ponovno uspostavljanje nekadašnje
centralistički uređene jugoslavenske monarhije.
S time u vezi morao se u Stolicama odrediti i odnos prema Draži Mihailoviću, koji se sa
svojim četnicima pojavio na rubu oslobođenog teritorija sa središtem u Užicu.
Do tada su članovi Vrhovnog štaba više puta pregovarali s Mihailovićem, ali je uskoro
postalo jasno da taj bivši pukovnik jugoslavenske vojske uopće nema namjeru boriti se
protiv okupatora i da ga je jugoslavenska vlada,
odlazeći u inozemstvo, ostavila u domovini zato da učini sve što je moguće kako bi se
nakon oslobođenja ponovo uspostavila monarhija.
Duže vrijeme četnički su vrhovi išli s parolom stvaranja "Velike Srbije", koja bi
obuhvaćala čitav teritorij Jugoslavije isključujući samo područja koja su nastanjena
isključivo hrvatskim stanovništvom. Zbog toga Mihailović nije htio surađivati s
partizanskim odredima i odlučio se za taktiku "čekanja", koja se u danim okolnostima
neminovno morala pretvoriti u suradnju s neprijateljima i domaćom kontrarevolucijom.
Tako je Mihailovićeva "jugoslavenska vojska u otadžbini", radeći po direktivama
izbjegličke vlade u Londonu, postala suradnik okupatora i izdala interese naroda.
Zbog pritiska premoćnih njemačkih i nedićevskih snaga Vrhovni je štab napustio Užice i
s glavninom partizanske vojske prebacio se iz zapadne Srbije u istočnu Bosnu, gdje je 21.
prosinca 1941. obrazovana Prva proleterska
brigada. Time je u partizanskim jedinicama pod neposrednom komandom Vrhovnog štaba
započeo revolucionarni proces prerastanja vojnih odreda (vezanih za odredeno područje)
u regularnu vojsku, kojoj će operativno područje biti čitava Jugoslavija; ubrzo nakon toga
do tog je prerastanja došlo i u drugim dijelovima Jugoslavije.
Odredi dobrovoljačke vojske ubuduće su stvarani samo od onog dijela ustaničkih masa
koje još nisu bile spremne da stupe u regularne jedinice, no osnovna udarna snaga postale
su brigade, koje su u studenom 1942. udružene u divizije (8 divizija) a ove u korpuse.
Na kraju su, uoči oslobođenja čitave Jugoslavije, od divizija (kojih je tada bilo 27) i
korpusa obrazovane četiri armije NOV.
U siječnju 1942. Vrhovni je štab pravovremeno izvukao 1. proletersku brigadu ispod
udara njemačkih kolona u drugoj neprijateljskoj ofenzivi (Igmanski marš) i stvorio veći
oslobođeni teritorij na prostoru Bosne i Hercegovine i Crne Gore sa središtem u Foči. Tu
su tada izdane Upute za rad i organizaciju narodnooslobodilačkih odbora (izradio ih je
Moša Pijade), poznate kao Fočanski propisi. Tim je propisima regulirana organizacija
narodne vlasti na oslobođenom teritoriju.
U lipnju 1942. Vrhovni je štab, pošto je već izdržao niz dobra smišljenih neprijateljskih
udaraca, sastavio udarnu grupu od četiri brigade, s kojom se uputio prema Bosanskoj
Krajini. Tako je postupno, usprkos snažnom neprijateljskom otporu, do jeseni 1943.
nastao velik oslobođeni teritorij sa središtem u Bihaću.
To je (uz istodobna velika zbivanja na svjetskim bojištima) suočilo CK KPJ (Vrhovni
štab) s novim zadacima. Narodnooslobodilačka i dobrovoljačka vojska Jugoslavije je (20.
11.) pretvorena u Narodnooslobodilačku vojsku i partizanske odrede Jugoslavije (NOV i
POJ).
U takvoj situaciji, Vrhovni je štab dao inicijativu da se stvori jedno centralno
oslobodilačko narodno predstavništvo koje će povezati sve oslobodilačke napore u zemlji
i inozemstvu.
Tako je 26. i 27. studenog 1942. u Bihaću stvoren A VNOJ (Antifašističko vijeće
narodnog oslobođenja Jugoslavije), kao privremena vrhovna vlast na oslobođenom
teritoriju, koji su izabrali izaslanici svih jugoslavenskih naroda.
Za prvog predsjednika AVNOJ-a izabran je Ivan Ribar. Međutim, zbog Staljinova otpora i
da bi se sačuvalo jedinstvo velike antifašističke koalicije, koje je značajan član bila i
NOB Jugoslavije, AVNOJ se pred javnošću nije
proglasio privremenom vladom, već - kako je tada rekao Tito - vrhovnim političkim
tijelom koje će okupljati sve jugoslavenske narode i zajedno s Vrhovnim štabom voditi ih
u daljnjoj borbi.
To su dakle bili počeci posve samostalnog puta jugoslavenske NOB, a novostvoreni
zajednički organ jugoslavenskog oslobodilačkog fronta dobio je odmah u početku velike
zadatke na organiziranju narodne vlasti i angažiranju svih potencijalnih snaga
jugoslavenskih naroda za borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika.
Razumije se, veliki oslobođeni teritorij u Bosanskoj Krajini nije mogao ostati stalan, i
NOV ga nije pokušavala braniti pod svaku cijenu, naročito ne frontalnim borbama.
Neprijateljski plan o uništenju tog teritorija sastojao se upravo u tome da primora NOV
na frontalne borbe, u kojima bi došla do izražaja njegova tehnička premoć, da potisne
njezine jedinice prema Neretvi i ondje ih uništi. Tom planu Vrhovni je štab suprotstavio
svoj plan: sve partizanske jedinice u Jugoslaviji treba da maksimalno povećaju svoje
akcije, što će okupatora primorati da razvije snage što ih je pripremio za ovu (već četvrtu)
ofenzivu, koja je vođena
pod zapovjedništvom general-pukovnika Löhra, glavnog njemačkog komandanta na
Jugoistoku (Grčka, Bugarska, Srbija i NDH), i talijanskog generala Roatte.
Jedinicama pod svojim neposrednim rukovodstvom (koje su bile izvan neprijateljskog
obruča) Vrhovni štab je naredio da osiguraju prijelaz preko Neretve a zatim da krenu
prema Crnoj Gori i Sandžaku. Proleterske divizije dobro su obavile taj zadatak, ali je
zakasnio transport 4000 ranjenika koji su se liječili u bolnicama na oslobođenom
teritoriju, pa je neprijatelj u međuvremenu ponovo zatvorio Neretvu.
Tako je došlo do čuvene bitke za ranjenike. Uz teške gubitke jedinice NOV su ponovo
probile put, a potom nastavile ofenzivu prema Cmoj Gori i Sandžaku. Četvrta
neprijateljska ofenziva započela je 20. siječnja i trajala je, uključujući
i bitku na Drini, nakon koje su jedinice N OV prodrle u Crnu Goru, do konca travnja
1943.
Videći da je propao pokušaj "uništenja Titove države", Nijemci već u travnju obavljaju
užurbane pripreme za novu ofenzivu (peta ofenziva, svibanj-lipanj 1943).
U prvoj polovini svibnja otpočinju s pokretima trupa kojima su htjeli stvoriti širi obruč
oko oslobođenog teritorija u Sandžaku i Crnoj Gori. Cilj im je bio da unište opkoljene
jedinice u dolini Tare i Pive; Tada se Vrhovni štab odlučio
za proboj preko Sutjeske, što je uz teške gubitke i ostvario, a potom je NOV odmah
prešla u protuofenzivu i oslobodila svu Podromaniju do blizu Tuzle.
Kad se već mogla očekivati kapitulacija Italije, Vrhovni je štab počeo prebacivati svoje
jedinice u zapadnu Bosnu i prema Dalmaciji, da bi zajedno s partizanskim snagama
Hrvatske i Slovenije spriječio povlačenje talijanskih četa u
Italiju.
Taj je plan u potpunosti uspio, i prigodom kapitulacije Italije u ruke jedinica NOV palo je
gotovo sve talijansko naoružanje, a nekoliko talijanskih jedinica čak joj se i pridružilo.
Nakon toga postojao je neko vrijeme veoma velik oslobođeni teritorij, koji se protezao od
Istre do zapadne Makedonije. Talijanskim oružjem naoružano je novih 80 tisuća boraca,
tako da se sada broj boraca NOV i POJ povećao na 300 tisuća, uključenih u 9 korpusa s
27 divizija, koji su vezali 24 njemačke, 9 bugarskih i 3 mađarske divizije sa oko 450
tisuća vojnika i oko 180 tisuća vojnika domaćih kvislinških vojski.
1943-1945. Nakon kapitulacije Italije na velikim oslobođenim teritorijima svi su
jugoslavenski narodi birali narodna zastupstva i delegacije koje će u njihova ime izabrati
i najviše jugoslavensko zastupničko tijelo AVNOJ.
Tako su 29. i 30. studenog 1943. u prisutnosti 142 vijećnika iz čitave Jugoslavije na
Drugom zasjedanju AVNOJ-a postavljeni temelji nove Jugoslavije.
AVNOJ je postao najviše jugoslavensko zakonodavno predstavničko tijelo, a izvršnu
vlast delegati su povjerili Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), sa
svim pravima i dužnostima nove privremene
jugoslavenske vlade. Jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi u Londonu oduzeto je pravo da se
predstavlja kao zakonita vlada Jugoslavije, a kralju Petru II. zabranjen je povratak u
domovinu.
O obliku nove jugoslavenske države (republika ili monarhija) trebalo je da u duhu
"Atlantske povelje" odluče sami jugoslavenski narodi nakon potpunog oslobođenja čitave
države. Nadalje, odlučeno je da se nova Jugoslavija izgradi na
demokratskoj osnovi kao državna zajednica ravnopravnih naroda Srbije, Hrvatske,
Slovenije, Makedonije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine, a za vrhovnog komandanta
NOV i POJ uveden je naslov maršal Jugoslavije.
Zatim je Predsjedništvo AVNOJ-a, dobivši sva ovlaštenja za popunjavanje AVNOJ-a
između dva zasjedanja, donijelo četiri odluke: odluku o dodjeljivanju naziva maršala
Jugoslavije Josipu Brozu Titu; odluku o imenovanju NKOJ-a; potvrdu odluke Slovenske
Osvobodilne Fronte o priključenju Slovenskog primorja i svih anektiranih dijelova
Slovenije slobodnoj Sloveniji u Federativnoj Jugoslaviji te odluke ZAVNOH-a o
priključenju Istre, Rijeke, anektiranih dijelova Hrvatske i hrvatskih jadranskih otoka
slobodnoj Hrvatskoj u Federativnoj Jugoslaviji; i napokon, odluku o obrazovanju
Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača.
Novo dnavno rukovodstvo je uz neprestanu borbu s okupatorom i njegovim domaćim
suradnicima moralo povesti i borbu za međunarodno priznanje tekovina NOB, izraženih
zaključcima i odlukama AVNOJ-a. Staljin i Churchill
zahtijevali su sporazum s jugoslavenskom izbjegličkom vladom, u kojoj je Draža
Mihailovic bio ministar vojske.
Iako zbog toga nikako nije moglo dati od sporazuma, Churchill je uskoro priznao NOV i
POJ kao sastavni dio savezničke vojske u Sredozemlju.
Tek pošto je na inicijativu britanske diplomacije reorganizirana izbjeglička vlada u
Londonu i na njezino čelo došao Ivan Šubašić došlo je napokon 16.1ipnja 1944. na Visu
do sporazuma između predsjednika NKOJ-a i Šubašića (Sporazum Tito-ŠSubašić).
Sporazum nije opozvao nijednu tekovinu NOB, već je londonsku vladu obvezao da osudi
četnički pokret i Dražu Mihailovića i da učini sve za pomaganje NOV te da olakša što
brže osnivanje jedinstvenog narodnog predstavništva. (2. studenog 1944., također na
Visu, bit će postignut i drugi sporazum između Tita i Šubašića, koji je predviđao
odgađanje konačnog uređenja zemlje do poslije rata, imenovanje kraljevskog
namjesništva i zajedničke vlade.)
Nakon kapitulacije Italije Nijemci su, razumije se, pokušavali zauzeti bar važne
komunikacije preko jugoslavenskog teritorija. 25. svibnja 1944. izvršili su čak i desant
na Drvar (operacija "Konjićev skok"), gdje se tada nalazio
Vrhovni štab s Titom.
Njihov cilj da likvidiraju Vrhovni štab nije uspio, jer su se članovi Vrhovnog štaba s
Titom uspjeli probiti iz Drvara. Nekoliko dana nakon toga Vrhovni štab, Predsjedništvo
AVNOJ-a i NKOJ preselili su se na slobodni otok Vis, gdje su ostali do oslobođenja
Beograda.
Vrhovni štab je na Visu odlučio da težište ratnih operacija što prije prebaci u Srbiju. Tri
velike grupe NOV i POJ napale su iz Crne Gore i Sandžaka i već potkraj rujna dosegle
liniju Rudnik-Suvobor-Cer.
Odatle su započele borbe za oslobođenje Beograda, istočne i južne Srbije i Makedonije.
Prema sporazumu između NKOJ i komande Sovjetske armije dio sovjetskih snaga izvršio
je početkom listopada prodor u istočnu Srbiju, gdje se sastao s partizanskim jedinicama.
Sredinom listopada započele su u suradnji sa sovjetskim jedinicama žestoke borbe za
Beograd, koji je oslobođen 20. listopada. Nijemci su se morali povući preko Save u
Srijem, gdje su stvorili čvrstu obrambenu liniju. Na prijelazu 1944/1945. bile su
oslobođene čitava Srbija, Makedonija, Crna Gora i Dalmacija.
Prema sporazumu postignutom između Tita i Šubašića na Visu prišlo se obrazovanju
jedinstvene vlade od članova NKOJ i londonske vlade, a kraljeva prava preuzelo je
namjesništvo, dok je AVNOJ proširen članovima posljednje jugoslavenske narodne
skupštine (izabrane 1938) koji se za vrijeme okupacije u zemlji ili inozemstvu nisu
kompromitirali. Nova vlada, privremena vlada Demokratske Federativne Jugoslavije
(DFJ), obrazovana je u Beogradu 7. ožujka 1945., a njezinim je predsjednikom postao
Tito.
U to vrijeme vrhovni je komandant NOV već izradio plan potpunog oslobađanja
Jugoslavije: neprijatelja treba potisnuti uz Karavanke i ondje uništiti. Zato je III. armija
JA prodirala iz istočne Bosne prema Karlovcu, a IV. armija iz Bosne prema Trstu. Ta
velika ofenziva započela je 20. ožujka i završila se tek sredinom svibnja na teritoriju
Slovenije: tu su vođene posljednje borbe drugog svjetskog rata u Europi.
IV. armija je već 16. travnja 1945. prodrla na nekadašnju jugoslavensko-talijansku
granicu i započela borbu za Rijeku, koja je trajala sve do 5. svibnja. Istodobno se dijelom
jedinica i uz punu podršku slovenskihjedinica 7. i 9. korpusa probila preko Gorskog
Kotara i Snežnika na Pivku (27. 4. 1945) i potom sudjelovala u oslobađanju Trsta, koji je
oslobođen 1. svibnja, još prije dolaska savezničke vojske koja je prodirala iz Italije. U
oslobađanju Trsta značajnu su pomoć pružili IV. armiji ilegalna komanda grada, koja je
Tršćane digla na ustanak, i vojni nastup 9. slovenskog korpusa NOV. Pošto je oslobodila
Trst, IV. armija prodrla je u Korušku te se u Celovcu susrela s engleskom vojskom, dok je
29. hercegovačka divizija krenula prema Ljubljani i oslobodila je 9. svibnja.
U međuvremenu je III. armija prodirala Podravinom i preko Maribora u Korušku, dok su
I. i II. armija nakon teških borbi na srijemskoj fronti 8. svibnja oslobodile i Zagreb.

Sovjetski Savez. Pokret otpora u Sovjetskom Savezu bio je jedan od rijetkih za koji su
unaprijed izvršene sve organizacione pripreme. Polit- biro CK SKP(b) obvezao je već 29.
travnja sve partijske, državne, sindikalne i komsomolske organizacije da se, u slučaju
rata, organiziraju za partizanske borbe na zaposjednutom području iza neprijateljske
linije. Nakon njemačkog napada, Staljin je 3. srpnja u ime sovjetske vlade i CK SKP(b)
uputio poziv svim sovjetskim narodima na područjima što su ih zauzeli Nijemci da
stvaraju partizanske odrede i započnu široko zasnovani partizanski rat protiv okupatora.
No usprkos tome u početku rata partizanski se pokret iz različitih razloga (s jedne strane
objektivnih kao što su nedostatak oružja i odjeće, a s druge političkih, pri čemu
Staljinovo iskrivljavanje marksističke doktrine nije igralo najmanju ulogu) nije šire
razmahao.
No budući da su Nijemci do jeseni 1942. okupirali 1795000 km2 sovjetskog teritorija,
područje na kojem je prije rata živjelo više od 80 milijuna stanovnika i na kojem je bilo
smješteno 47% sovjetske industrije, razvoj partizanskog ratovanja na okupiranom
području postao je od izvanredne važnosti ne samo zato da bi se spriječilo ekonomsko
iskorištavanje zauzetih teritorija već i zato da se pritiskom na njemačke snage, u prvom
redu na njihove prometne veze, olakša razvoj vojnih operacija Crvene armije.
Njegovu širenju od jeseni 1942. mnogo je pridonijelo i provođenje Hitlerovog programa
prema ruskim i drugim
sovjetskim narodima, prema kojem je europski Istok trebao postati ne samo njemačka
privredna kolonija nego i zemlja čiste njemačke krvi.
Dok su prvi napadi partizanskih odreda bili tek napadi iz zasjede i pojedinačne
diverzantske akcije, od 1942. sustavno su organizirane diverzantske akcije velikih
razmjera na komunikacije i transporte, a partizanske su jedinice, sada
povezane s Crvenom armijom, prodirale sve dublje u pozadinu neprijatelja i zadavale mu
sve teže udarce počinjući stvarati i oslobođene teritorije. Prvo veliko slobodno
partizansko područje, široko oko 170 a duboko oko 70
kilometara, stvoreno je doduše već zimi 1941/42. na velikom prostranstvu iza središnje
njemačke fronte, ali partizansku jezgru na tome području sačinjavale su snage sto ih je
Crvena armija ostavila u njemačkoj pozadini kako bi ugrožavale željezničku prugu
Smolensk-Vjazma.
Nakon savjetovanja sa komandantima većih partizanskih jedinica u rujnu 1942. utvrđen
je jedinstveni organizacijski oblik: pododred, odred, bataljon, pukovnija, divizija. Najveći
je razmah partizanski rat dosegao 1943. godine, kada je nastao čitav niz oslobođenih
teritorija (Minsk-Mogilev, Gomel-Brjansk itd).
U tom razdoblju partizani su izvršili oko 3 tisuće napada na njemačke jedinice, digli u
zrak 3500 mostova,
uništili oko 15 tisuća njemačkih vozila, oko 900 skladišta, 1200 tenkova, 400 aviona, itd.
nanoseći tako često nenadoknadive gubitke njemačkim jedinicama.
Prema sovjetskim podacima, u okupiranim područjima Ruske SFSR borilo se do kraja
rata u partizanskim jedinicama 260 tisuća ljudi, u Bjelorusiji 374 tisuće, u Ukrajini - gdje
je razvoj partizanskog pokreta tekao relativno najnepovoljnije - 175 ooo000 a ukupan
broj partizana na cjelokupnom okupiranom području SSSR-a je iznosio 1,5 miliona.

Poljska. Nakon uspostavljanja dvostruke njemačko-sovjetske okupacije, njemački

su okupatori otprilike polovicu okupiranog poljskog teritorija uključili u sastav
Njemačkog Reicha, a ostatak pretvorili u Generalni guvernman sa sjedištem u Krakovu. S
druge strane, Sovjeti su svoj dio pripojili pojedinim sovjetskim republikama, kojima je
prema njihovu mišljenju bio nepravedno oduzet nakon prvog svjetskog rata.
Pokret otpora koji se u oba njemačka područja pojavio još prije 22. 6. 1941.
nikada nije imao jedinstveno vodstvo, jer su i ciljevi pojedinih grupacija u otporu bili
različiti i kretali se u rasponu od antifašizma do otvorenog antikomunizma. Vremenski,
pokret otpora organiziran je najprije iz Pariza i Londona, gdje je djelovala poljska
izbjeglička vlada generala Sikorskog.
No ona ne usmjerava pokret u oslobodilačku borbu poljskog naroda protiv okupatora već
na organiziranje poljske vojske u inozemstvu i stvaranje tajne podzemne vojske u zemlji
koja bi imala stupiti u akciju tek pri završetku rata i
u tim trenucima odigrati odlučnu ulogu u ponovnom uspostavljanju integralne poljske
države.
Vlada u izbjeglištvu zasnivala je svoju politiku na ocjeni da je Sovjetski Savez podjednak
neprijatelj poljskog naroda kao i Njemačka. Uvjerena najprije da će Njemačka potisnuti
sovjetsku vojsku do Urala, ona je stvarala
Armiju Krajowu s namjerom da digne ustanak u času kad se anglo-američke snage
približe Poljskoj. Ali nakon njemačkog neuspjeha na istočnoj fronti taj je strateški plan
izmijenjen, jer je postalo jasno da će Crvena armija stići u Poljsku prije anglo-američkih
snaga.
Prema tom novom planu jedinice Armije Krajowe trebalo je da provedu lokalne ustanke
prema pomicanju fronte, tako da se u svim poljskim područjima uspostavi državna vlast
prije dolaska Crvene armije. (U tom kontekstu valja promatrati i odbijanje Sovjeta da
pomognu ustanak u Varšavi).
Pošto je 1942. ponovo osnovana KP Poljske, ona postaje jezgrom oružanog
oslobodilačkog pokreta poljskog naroda i nosilac suprotnih tendencija. Nešto kasnije
osnovana je u SSSR-u vojska sastavljena od poljskih zarobljenika, pod zapovjedništvom
generala Andersa, koja je iz SSSR-a ubrzo otišla u sastav zapadne savezničke vojske, i
poljska
vojska koja je ostala u SSSR-u i kasnije uključena u Crvenu armiju.
Uza svu zamršenost situacije u takvim uvjetima ipak je dolazilo do zajedničkih akcija
različito opredijeljenih frakcija u pokretu otpora, no ubrzo se pokazalo da to savezništvo
nije nimalo čvrsto. U međuvremenu su Nijemci, da bi paralizirali barem jednu struju u
pokretu otpora, pripremili veoma uspješnu političku akciju.
Riječ je o tzv. "katinskoj aferi", zbog koje je i sam Churchill izrazio svoju zabrinutost.
Nijemci su naime objaviIi da su u ožujku 1943. na dva mjesta ( jedno je bilo u Katinskoj
šumi nedaleko od Smolenska) iskopali masovno groblje poljskih oficira i podoficira
pobijenih nakon sovjetske okupacije istočne Poljske.
To je potaknulo poljsku vladu u izbjeglištvu da prekine diplomatske odnose sa SSSR-om
i poništi ugovor o prijateljstvu, savezništvu i vojnoj suradnji sklopljen u kolovozu 1941.
Nakon toga došlo je do potpunog rascjepa između Poljske radničke partije (komunista) i
izbjegličke vlade odnosno njezinih snaga u domovini.
Otada je Poljska radnička partija odricala vladi u izbjeglištvu svako pravo da govori u
ime poljskog naroda. Sredinom prosinca 1943. ona izdaje proglas o demokratskom
uređenju poslijeratne Poljske, koji je potpisalo četrnaest
organizacija, među njima i vojno i politički snažna radikalna seljačka stranka. 21. srpnja
1944. održano je u Varšavi tajno zasjedanje Poljskog narodnog vijeća, na kame je ono
proglašeno privremenim saborom i donijeta odluka o osnivanju Poljskog komiteta
nacionalnog oslobođenja sa sjedištem u Lublinu (Lublinska vlada).
U to vrijeme prosovjetska Armija Ludowa imala je 50 tisuća boraca, a u partizanskim
odredima 12 tisuća ljudi koji su vodili aktivnu partizansku borbu protiv Nijemaca. Borbe
protiv Nijemaca vodila je i Armija Krajowa, ali se ona držala svog utvrđenog plana pa je
zbog toga dolazila u sukob i s odredima Crvene armije što su prodirali na poljski teritorij.
Ruske jedinice prešle su poljsku granicu 20: kolovoza 1944., a već 22. kolovoza Komitet
nacionalnog oslobođenja donosi odluku da preuzima svu vlast na oslobođenom teritoriju i
osniva Poljsku narodnu armiju. Za prvog predsjednika republike imenovan je B. Bierut,
dotadašnji predsjednik Vijeća. Tim je praktički bilo onemogućeno ostvarivanje plana
londonske izbjegličke vlade.
U međuvremenu zbila se jedna od najvećih tragedija u povijesti poljskog naroda. Prema
direktivama vlade u izbjeglištvu, podzemna Armija Krajowa digla je ustanak u Varšavi.
Ustanak je izbio 1. kolovoza, u vrijeme kad se Crvena armija već posve približila
varšavskom predgrađu Pragi (na desnoj obali Visle) i bio je izvrsno organiziran, pod
vodstvom generala Bor-Komorowskog, te su ustanici već prvih dana postigli znatne
uspjehe i zauzeli velike dijelove grada.
Premda je bila očigledno da je organiziran u skladu s planovima izbjegličke vlade, u
njemu su se prvi put okupile sve snage pokreta otpora uključujući i Armiju Ludowu.
Borbe su potrajale 65 dana i za to vrijeme ustanici su uništili preko 200 njemačkih
tenkova, a čitave su gradske četvrti uništene bombardiranjem.
No kako je vrijeme prolazilo ustanicima niotkuda nije stizala pomoć, herojski otpor
građana Varšave postao je uzaludan. Nijemci su doveli u grad svoje rezerve (među njima
i zloglasnu ukrajinsku SS-diviziju "Galicija") i nakon mjesec i pol žestokih borbi ugušili
ustanak. 2. listopada Bor-Komorowski je potpisao proglas o kapitulaciji.
Za tih 65 dana ustanka u obrani Varšave poginulo je 250 tisuća ljudi, a sam grad bio je na
kraju potpuno razoren.
Apeli saveznika na Staljina da potpomogne ustanak ili da bar omogući savezničkim
avionima slijetanje na sovjetskom teritoriju kako bi ustanike opskrbljivali oružjem i
hranom ostali su uzaludni. Time je i sam ustanak bio osuđen na neuspjeh.
Premda nije imao jedinstvenog rukovodstva, poljski je pokret otpora svakako bio jedan
od najjačih u Europi.

Francuska. Ako se za pokret otpora u Poljskoj može kazati da je bio veoma zamršen zbog
različitih ciljeva pojedinih njegovih sudionika, za francuski se pokret otpora mirno može
kazati da je bio jedan od najsveobuhvatnijih ali i najzamršenijih od svih pokreta otpora u
okupiranoj Europi. Dok se nejedinstvenost poljskog pokreta otpora
polarizirala između izbjegličke vlade u Londonu i Moskve, francuski je pokret otpora
imao barem tri centra: Pariz-London, Moskvu i de Gaullea, koji ipak nisu obuhvaćali
cjelokupni pokret otpora u Francuskoj, jer je postojao
čitav niz samostalnih grupa koje su djelovale bez ikakve suradnje s tim centrima.
No bez obzira na mnoštvo stranaka u francuskom pokretu otpora, okupator nije uspio
iskoristiti njihovu nejedinstvenost i njihova međusobna nesuglasja i mogao je uspostaviti
dodir samo s krajnje desničarskim elementima, kojih je ideologija bila ili istovjetna ili
veoma blizu fašističkoj.
Osnovno razilaženje u pogledu pružanja otpora bilo je u tome da li da taj otpor bude
aktivan ili pasivan.
A i oni koji su se zalagali za aktivnost pokreta, nisu uvijek bili jedinstveni u pogledu
oblika te aktivnosti. U prilog aktivnog otpora prvi se javio još 18. listopada 1939. general
de Gaulle iz Londona: "Francuska nije poražena iako je izgubila bitku".
Francuska komunistička partija, koja se defetističkim parolama "za koga? ...za što?"
kompromitirala u danima objavljivanja rata Njemačkoj, zbunjena njemačko-sovjetskim
ugovorom i Staljinovim direktivama, uskoro se pribrala i već u srpnju 1940. pozvala
narod na obranu Pariza, trudeći se da obnovi narodni front, u koji je pozivala sve
napredne snage i radeći na osnivanju partizanskih jedinica.
Građanske stranke - narodni demokrati, socijalisti, itd. - također su se aktivno uključile u
pokret otpora, ali je njihova djelovanje bilo u širokom rasponu od "otpora šaputanjem" do
oružanog suprotstavljanja. General de Gaulle, koji je sporazumom s Churchillom 7.
kolovoza priznat kao šef slobodnih Francuza, usmjerio je svoju aktivnost na organiziranje
borbe protiv Nijemaca izvan Francuske, nastojeći u prvom redu da na stranu Saveznika
pridobije
francuske kolonijalne trupe odnosno da organizira vojne jedinice od francuskih
izbjeglica, smatrajući da je najvažnije da se Francuzi nađu kao vojna snaga u redovima
Saveznika.
U oslobodilački pokret u domovini nije se mnogo pouzdavao, a naročito je zazirao od
komunista. Ipak su pod njegovim utjecajem bile i neke skupine pokreta otpora u samoj
Francuskoj, koje su imale zadatak da pripremaju teren za iskrcavanje Saveznika.
U samoj Francuskoj već 1941. formirana su tri središta otpora: Pariz, Normandija i
Bretanja. Naredne godine pokret se razvio i na jugu, gdje je došlo čak i do povezivanja
komunističkih i nekomunističkih partizanskih grupa, a poslije njemačke okupacije čitave
Francuske u jesen 1942. činilo se da će biti postignuto barem formalno jedinstvo
cjelokupnog pokreta otpora. No već 1943. opet su postojala tri oslobodilačka pokreta
između kojih je suradnja bila nikakva ili minimalna, a naredne godine njihov je broj
narastao čak na osam (ne računajući manje samostalne skupine). Zato je za francuski
pokret otpora karakteristična masovnost sabotaža i diverzija s jedne, a veoma polagano
stvaranje operativnih partizanskih jedinica s druge strane.
Prema nekim podacima, u Francuskoj je 1943. živjelo 20 do 25 posta ljudi ilegalno ili s
lažnim ispravama, a izvršeno je blizu četiri tisuće sabotaža. Tek poslije iskrcavanja
Saveznika u Normandiji oružane snage francuskog pokreta otpora naglo jačaju te daju
značajan vojni doprinos oslobođenju zemlje.
Procjenjuje se da su u to vrijeme snage makije brojile 300000 boraca, a sve snage FFI
(Francuske snage unutrašnjeg otpora), u koji su u veljači 1944. napokon ujedinjene
gotovo sve političke organizacije i skupine francuskog pokreta otpora, oko pola milijuna
ljudi. U općoj ofenzivi nakon iskrcavanja Saveznika partizanske su snage u pozadini
njemačke fronte samostalno oslobodile dvadesetak većih gradova prije dolaska
Saveznika, a Parisko oslobodilačko vijeće, koje se još od travnja 1944. spremalo za
oslobođenje Pariza i u kojemu su prevladavali komunisti, diglo je 18. kolovoza ustanak,
za koji je bila pripremljena milicija od 50 tisuca ljudi.
U četiri dana, do 21. kolovoza, Parižani su pod vodstvom komunista gotovo potpuno
oslobodili svoj grad iz kojega se glavnina njemačkih jedinica povukla još prije dolaska
francuske oklopne divizije generala Leclerca (25. kolovoza).

Čehos1ovacka. Pošto je 15. ožujka 1939. njemačka vojskaokupirala Češku i Moravsku.

Hitler je od te dvije zemlje stvorio Češko-moravski protektorat, dok je Slovačka
proglašena nezavisnom državom u sklopu Hitlerova "novog poretka". Stoga su i pokreti
otpora u Češkoj i Slovačkoj imali različite karakteristike.
U Češko-moravskom protektoratu stvoren je u rujnu 1941. od predstavnika različitih
grupa pokreta Centralni nacionalni revolucionarni komitet, koji je djelovao na različite
načine, od pasivne rezistencije i bojkota okupatora do brojnih demonstracija i sabotaža.
Prve partizanske jedinice nastale su u Moravskoj i u proljeće 1942. tu se partizanska
borba već prilično razmahala. No poslije atentata na "protektora' Heydricha, u svibnju
1942., što su ga izveli pripadnici jedne emigrantske grupe otpora spušteni u Češku, kad
su Nijemci u znak represalija postrijeljali sve muško stanovništvo Lidica i Bela Ležaky
(24. lipnja) te oba mjesta sravnili sa zemljom, iz Londona je sugerirano da se ofenzivne
partizanske akcije obustave. Partizanske su se jedinice povukle u defenzivu. Preostale su
samo dvije vrste aktivnosti: sabotaže u tvornicama i napadi na komunikacije. Čak i iz
Moskve su tijekom 1943. savjetovali da se vrše samo pripreme za općenarodni ustanak,
koji bi u danom trenutku olakšao prodiranje Crvene armije.
Bilo je to kritično razdoblje, jer pokret otpora nije imao nikakvih veza sa svojim
rukovodstvima, pa ga je jesenji ustanak u Slovačkoj zatekao gotovo nespremna. Tek u
kasnu jesen, odnosno na prijelazu 1944/45. partizanski su se napadi iz Moravske opet
raširili sve do Praga. U proljeće 1945. partizanski je pokret zahvatio sav teritorij
Čehoslovačke koja je jos bila okupirana od Nijemaca. 5. travnja u Kosicama je
sastavljena privremena vlada narodne fronte, a predsjednikom republike postao je Beneš.
1. svibnja u zemlji je planuo opći ustanak, koji je 5. svibnja zahvatio i Prag, ali su glavni
grad ipak oslobodile jedinice Crvene armije tek nekoliko dana kasnije.
U Slovačkoj veće i organiziranije akcije počinju tek poslije 22. lipnja 1941., kad su
malim partizanskim jedinicama počeli prilaziti dezerteri iz slovačke vojske.
U pozadini cijelog kompleksa pokreta otpora u prvo je vrijeme bilo pitanje položaja
slovačkog naroda u odnosu na nekadašnju zajednicu s Česima. KP Slovačke, koja je
doduše dosljedno isticala samobitnost slovačkog naroda ali je širila parole o sovjetskoj
Slovačkoj teško je"mogla proširiti svoj utjecaj na šire slojeve naroda.
Tek pošto je 5. ilegalni Centralni komitet KP Slovačke raskrstio s tim parolama i izgradio
platformu za novu
Čehoslovačku u kojoj će slovački narod biti potpuno ravnopravan s českim narodom, oko
KP Slovačke počeli su se okupljati široki narodni slojevi.
U tim uvjetima došlo je do sklapanja Božičnog sporazuma (25. prosinca 1943) između
predstavnika KP Slovačke, lijevih socijaldemokrata i onih građanskih političkih struja
koje su tražile da slovački narod samostalno odlučuje o svojim budućim odnosima sa
češkim narodom. Prema tom sporazumu osnovano je Slovačko narodno vijeće, u čiji je
sastav usao podjednak broj predstavnika KP Slovačke i tzv. građanskog bloka.
Prema zamisli KP Slovačke, koju je prihvatilo i Slovačko narodno vijeće, trebalo je u
dogovoru s partizanskim jedinicama i jedinicama slovačke vojske izvršiti sve pripreme da
se podigne ustanak u času kad jedinice Crvene armije prijeđu Karpate i uđu u Slovačku.
To je trebalo omogućiti Crvenoj armiji da preko već oslobođene Slovačke brzo prodre
pod sam Beč i tako ugrozi bok njemačkih četa. To je zapravo značilo usklađivanje
djelovanja slovačke redovite vojske s operacijama Crvene armije, pri čemu su partizanske
akcije imale samo pomoćnu ulogu u dizanju općeg ustanka kojim bi slovački narod sam
ostvario svoju slobodu.
Prema tom dogovoru, iz ukrajinskog štaba partizanskog pokreta u Kijevu počelo se
ubrzavati razvijanje partizanske aktivnosti u Slovačkoj ubacivanjem "organizatora", pa su
se zbog općeg raspoloženja naroda partizanske jedinice naglo povećavale i razvijale sve
veće oružane akcije.
Tako je u kolovozu izbio ustanak. i 27-28. kolovoza ustanici su oslobodili mjesto
Sklabinu u srednjoj Slovačkoj, na što su njemačke trupe, 29. kolovoza, odgovorile
okupacijom cijele Slovačke. To je navelo Slovačko narodno vijeće da pozove slovačke
jedinice da pruže otpor Nijemcima, na što je izbio opći oružani ustanak, u kojem je
sudjelovalo 20
tisuća partizana i 60 tisuća vojnika slovačke vojske. Na velikom oslobođenom teritoriju
(oko 15000 km2) osnovano je drugo Slovačko narodno vijeće, ukinuta marionetska
administracija slovačke države i nadomjestena narodnooslobodilačkim odborima. U rujnu
je osnovan slovački glavni partizanski štab u koji su delegate poslali i ukrajinski
partizani. Na konferenciji KP Slovačke i Socijaldemokratske stranke u Banskoj Bystrici
donesen je jednoglasni zaključak da oba naroda u novoj Čehoslovačkoj moraju imati
jednaka prava. Početkom listopada Crvena je armija doista prešla čehoslovacku granicu,
ali se zaustavila prije no što su dvije slovačke divizije u Karpatima uspjele doći u dodir s
njom, kako je planom bila predviđeno.
Nijemci su razoružali te dvije divizije, nakon čega su, poslije dvomjesečnog ustanka,
ustaničke snage bile razbijene i 28. listopada Nijemci su zauzeli Bansku Bystricu, središte
ustanka i posljednje uporište ustanika. Preostali partizani i dio slovačke vojske povukli su
se u planine i nastavili borbu do konačnog oslobođenja, dok je stanovništvo bilo izloženo
strahovitom teroru.

Grčka. Pošto je (28. 10. 1940) Grčka odbila Mussolinijev ultimatum kojim je Italija
tražila da joj se ustupe uporišta
na grčkom teritoriju, talijanske su trupe iz Albanije započele vojne operacije protiv
Grčke. Nakon početnih uspjeha talijanskih jedinica, grčka se vojska konsolidirala, prešla
u protuofenzivu i zauzela dobar dio albanskog teritorija. U ožujku 1941., pošto su
prebacili iz Italije nove snage, Talijani započinju novu ofenzivu, a u isto vrijeme u grčkim
se lukama iskrcava britanski korpus, dok Njemačke trupe ulaze u Bugarsku da bi odande
intervenirale u Grčkoj. U aprilskom ratu protiv Jugoslavije i Grčke Nijemci su jednim
krakom uspjeli zaobići Metaxasovu liniju a drugim preko jugoslavenskog teritorija
prodrli u sjevernu Grčku.
Premda grčka vojska time praktički nije bila poražena, njezino je vodstvo, procjenjujući
da je položaj strateški neodrživ, 24. travnja potpisalo kapitulaciju. Kralj i vlada pobjegli
su iz zemlje, a Nijemci su okupirali Grčku i strateški veoma važan otok Kretu.
Istog dana kad je potpisana kapitulacija i britanske su se snage počele evakuirati iz
Grčke. No grčki narod, koji je pola godine hrabro odolijevao nasrtajima fašizma, premda
napušten i od svoga političkog vodstva i od Saveznika, nije se pomirio s okupacijom.
Ubrzo se javljaju pojedine grupe otpora. KP Grčke pozvala je 1. srpnja 1941. grčki narod
u borbu za oslobođenje i odmah počela uspostavljati veze s drugim strankama i vojskom,
te je već 27. rujna 1941. stvoren Vrhovni organizacioni komitet EAM-a
(Narodnooslobodilačke fronte) u koji su ušli predstavnici KP, Nezavisne zemljoradničke
stranke, Saveza narodne demokracije, Socijalističke stranke a kasnije i drugih manjih
stranaka.
28. listopada EAM je izdao svoj prvi proglas, a u siječnju 1942. osnovao i svoju vojsku -
ELAS, kojoj su na čelu bile četiri predstavnika EAM -a i četiri viša oficira bivše vojske s
generalom Grigorijadisom na čelu. Nekako u isto vrijeme predstavnici desničarskih
stranaka, koje nisu ušle u EAM, osnovali su Grčku nacionalnu demokratsku vojsku,
EDES, pod zapovjedništvom pukovnika Zervasa. Uz republikanski ELAS i monarhistički
EDES postojala je i treća vojska, EKKA, ali će njezina uloga u daljnjim zbivanjima biti
bez većega značenja.
Partizanski rat s obilježjem gerilskog ratovanja ubrzo je zahvatio gotovo čitavu Grčku.
No istovremeno su, uz poneke zajedničke vojne akcije, počele izbijati političke i
ideološke nesuglasice, koje su često dovodile i do otvorenih sukoba. Usprkos tome u
Grčkoj su 1943. postojale dvije države - slobodna partizanska, koje je najveći dio
kontrolirao EAM, i okupirana Grčka u kojoj je stvorena kvislinška vojska.
Na inzistiranje Engleza 7. lipnja 1943. potpisan je sporazum o ujedinjavanju svih snaga
otpora i osnovan zajednički Vrhovni štab ustaničke vojske u koji je ušao i pukovnik
Zervas. Tim sporazumom EAM je priznao jedinice EDES-a kao snage koje se bore protiv
okupatora, premda su one dotada prikriveno surađivale s njime. Kako su Churchill i
Roosevelt odlučili da u Grčkoj obnove monarhiju, nastojali su da u partizanskom pokretu
prevlada desno krilo, tj. EDES. S jedne strane pod tim pritiskom, a s druge zbog pogrešne
procjene KP Grčke da je u borbi protiv okupatora najvažnije pitanje narodnog
oslobođenja a da će se pitanje demokratskih i socijalnih sloboda rješavati poslije rata,
potpisao je vojni zapovjednik ELAS-a pukovnik Sarafis 18. lipnja deklaraciju kojom je
cjelokupna partizanska vojska Grčke, dakle sve njezine grupacije, priznata kao dio
savezničke vojske na Bliskom istoku.
Time je ELAS s jedne strane osiguravao obilatiju pomoć od savezničke komande, ali je s
druge došao pod britansku kontrolu. Saveznička je komanda na Bliskom istoku pružala
doduše materijalnu pomoć i ELAS-u, ali je davala prednost EDES-u i obilatije ga
pomagala, nastojeći tako što više ojačati njegov utjecaj unutar pokreta.
Tako je politička nejedinstvenost i dalje ostala prisutna.
Zbog toga 9. listopada 1943. ponovo dolazi do otvorenog sukoba između ELAS-a i
EDES-a, nakon čega Saveznici uskraćuju pomoć ELAS- u, premda je on znatno pridonio
uspjesima savezničke vojske na Sredozemlju. Nakon
kapitulacije Italije (9. 8. 1943) snage ELAS-a još su više ojačale, ali se i političko
razilaženje između ELAS-a i
EDES-a sve više povećavalo i produbljivalo. Iako slabo naoružan, ELAS se uporno i
beskompromisno borio protiv Nijemaca (samo od proljeća 1943. pa do povlačenja
Nijemaca u rujnu 1944. njegove su jedinice vodile s njima 570 većih borbi), dok su
kudikamo bolje naoružane jedinice EDES-a uglavnom izbjegavale sukobe s Nijemcima.
O intenzitetu borbi ELAS- a protiv okupatora najbolje govori podatak da su se njemačke
snage u Grčkoj kretale oko
300 tisuća ljudi.
Uza sve to, Saveznici su i dalje pružali snažnu podršku EDES-u. U rujnu 1944.,
neposredno pred povlačenje Nijemaca s juga zemlje, sklopljen je novi sporazum kojim su
partizanske snage došle pod vrhovno zapovjedništvo komandanta savezničkih snaga u
Grčkoj, generala Scobiea.
18. listopada izbjeglička se vlada vratila iz Londona u Atenu i oslanjajući se na jedinice
EDES-a i savezničke čete počela otvoreno likvidirati EAM. General Scobie postavio je 1.
prosinca 1944. EAM-u ultimativan zahtjev da se jedinice ELAS-a razoružaju, a već
sutradan britansko je zrakoplovstvo započelo napade na položaje ELAS-a.
Bio je to uvod u novu fazu borbe i stvarni početak građanskog rata.
Doduše, 12. veljače 1945. potpisan je, usprkos protivljenju jednog dijela rukovodstva
EAM-a, u Varkizi sporazum s vladom, koji je sadržavao 9 točaka. Ali od tih 9 točaka u
djelo je provedena samo jedna: razoružanje ELAS-ovih snaga. Nakon toga započela je
prava hajka na pristaše EAM-a, koji su se, izvrgnuti progonima, počeli ponovo povlačiti
u planine i organizirati partizanske grupe.
Do kraja 1946. te su se grupe povezale i 8. prosinca osnovale Vrhovni partizanski štab. U
međuvremenu, protiv
partizanskih odreda upotrijebljena je žandarmerija, ali se ona pokazala nesposobnom da
iziđe na kraj s partizanskim odredima pa je za akcije čišćenja angažirana vojska, koja nije
postigla ništa veći uspjeh.
Do kraja 1946. jedinice Demokratske vojske stvorile su oslobođeni teritorij koji je
obuhvaćao 2500 naselja, što je
prisililo vladu da u proljeće 1947. započne veliku ofenzivu.
Premda su u tim borbama imale 10 tisuća mrtvih, vladine trupe nisu uspjele osvojiti
oslobođeni teritorij. Štoviše, 23. prosinca 1947. obrazovana je na njemu Privremena
demokratska vlada s generalom Markosom na čelu.
Tada, u općoj atmosferi hladnog rata, Amerikanci preuzimaju od Britanaca kontrolu nad
grčkom vojskom i stvaraju novu strategiju borbe, ali se i ova pokazala bezuspješnom:
umjesto da bude potisnuta, Demokratska vojska zauzima nove teritorije a njezina
djelatnost dopire nadomak same Atene. Zbog toga monarhisti organiziraju od travnja do
kolovoza dvije široko zasnovane ofenzive, kojima je bio cilj da potpuno unište
Demokratsku vojsku. Da bi se to postiglo, iseljeno je 500 tisuća stanovnika, kako bi se
između partizana i vladinih snaga stvorila "mrtva zona". Demokratska vojska, čije su
snage u to vrijeme narasle na 9 divizija, počinje primjenjivati novu taktiku: izbjegava
frontalne borbe i organizira uspješne napade na manje jedinice i neprijateljske
komunikacije.
U takvoj situaciji, započela je Staljinova kampanja protiv Jugoslavije, što je dovelo do
pomutnje u vodstvu grčkog oslobodilačkog pokreta, koja je dosegla svoj vrhunac u
ožujku 1949. kad je CK KP Grčke iz dosad neobjašnjenih razloga uklonio Markosa s
položaja predsjednika Privremene vlade i ministra vojske.
Vladine snage to su smjesta iskoristile i u velikoj ofenzivi u Rumeliji i Peloponezu
razbile i dobrim dijelom uništile Demokratsku vojsku, nakon čega je Privremena vlada
bila primorana (u listopadu 1949) objaviti prekid otpora. Tako je tek pune četiri godine
nakon završetka rata slomljen jedini europski pokret otpora koji je, započet kao
oslobodilački rat protiv fašističkog okupatora, nastavljen i nakon njegova poraza
poprimivši oblik borbe koja je bila usmjerena na obaranje omražene monarhističke
vladavine i imperijalizma.

Albanija. Partizanski pokret u Albaniji, koji je uživao trajnu potporu

narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije, počevši od osnivanja KP Albanije 8.
studenog 1941. pa do prenošenja iskustava u formiranju jedinica i izgradnji narodne
vlasti, razvio se iz diverzantskih grupa što su djelovale već 1941. i 1942. godine.
Početkom 1942. pojavljuju se prve partizanske čete, a 16. rujna iste godine održana je na
poticaj KP Albanije
skupština jedinstvene narodnooslobodilačke fronte. Potkraj 1942. Talijani su za borbu
protiv NOB osnovali poluvojničku bjelogardijsku organizaciju Balli Kombtar ("Narodna
fronta").
Akcije širih razmjera partizanske su jedinice započele ljeti 1943. nakon osnivanja
glavnog štaba i 1. udarne brigade (organiziranih po uzoru na jugoslavenske).
Poslije kapitulacije Italije albanska se narodnooslobodilačka vojska znatno povećala. No
sada umjesto Talijana u Albaniju dolaze Nijemci, koji pokušavaju zemlju umiriti
demagoškim parolama da su je oslobodili od Talijana. Kako im je Albanija bila veoma
važna zbog komunikacija s Grčkom i sa otocima, poduzeli su na prijelazu 1943/44. prvu
veliku ofenzivu, na koju je albanska NOV odgovorila protuofenzivom i stvorila nove
slobodne teritorije.
Potkraj svibnja zasjedao je Prvi antifašistički kongres nacionalnog oslobođenja, na kame
je izabrano Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Albanije, kao predstavničko i
zakonodavno tijelo, i Antifašistički komitet narodnog oslobođenja, koji je imao funkciju
privremene vlade.
Na tom je kongresu kralju Zoguu zabranjen povratak u zemlju. (Odluke su, dakle, bile
slične odlukama Drugog
zasjedanja AVNOJ-a). U studenom 1943. Nijemci su, potpomognuti balistima, započeli
drugu veliku ofenzivu, koja je trajala do veljače 1944.
Njemačke jedinice u jačini od tri divizije vodile su za to vrijeme ofenzivne operacije
protiv oslobođenih teritorija srednje i južne Albanije. U tim borbama imali su 700 mrtvih,
a partizanske snage razbile su obruč i same prešle u protunapad oslobađajući dijelove
srednje Albanije, tako da su do listopada 1944. oslobodile tri četvrtine albanskog
teritorija. 24. listopada, na Drugom zasjedanju antifašističkog vijeća Komitet narodnog
oslobođenja proglašen je za privremenu vladu. Konačna bitka za oslobođenje Albanije
započela je početkom studenog (u to vrijeme Nijemci su još držali pojas uz more), a 17.
studenog, nakon upornih borbi u kojima su Nijemci imali 1500 poginulih, oslobođena je
Tirana. Do kraja mjeseca oslobođena je čitava zemlja, a dvije divizije NOV Albanije
prelaze na jugoslavenski teritorij da bi zajedno s jedinicama Jugoslavenske armije gonili
njemačke jedinice koje su se povlačile iz Grčke i Albanije.

Ostale europske zemlje. U Italiji, pokret otpora napredovao je vrlo sporo, premda je KP
Italije već 1940. i 1941. u svojim brojnim proglasima tražila obaranje fašizma, prekidanje
veza s Njemačkom, itd. Zemlju su 1943. potresali veliki štrajkovi kojih su zahtjevi bili
više političke negoli ekonomske naravi. No poslije kapitulacije Italije (9. rujna) stao se
razvijati i partizanski pokret, koji je vodio borbu protiv okupatora i nove Mussolinijeve
republike u sjevernoj Italiji. Do kraja rata taj se pokret toliko raširio da je bio vjerojatno
najsnažniji u čitavoj Zapadnoj Europi.
Na taj razvoj utjecali su s jedne strane iskrcavanje savezničkih snaga na jugu Italije, s
druge Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije koja je oslobodila velik dio Slovenskog
primorja i Istre, te napokon sama činjenica da se dotadašnja talijanska vojska raspala, što
je antifašistički raspoloženim oficirima i vojnicima omogućilo da se s oružjem prebace u
planinske krajeve i uključe u partizanski pokret.
U tim uvjetima nastale su dakako politički različito obojene partizanske grupacije (pod
vodstvom komunista stvarane su garibaldinske brigade) protiv kojih su Nijemci formirali
posebne lovačke jedinice, a povremeno mora li angažirati i jače snage. Oružani pokret
bio je najjači sjeverno od Apenina, gdje su nastajali veliki oslobođeni teritoriji.
Ljeti 1944. partizanske su snage dostigle broj od 100 tisuća ljudi, koji će potom, s
napredovanjem Saveznika u proljeće 1945., toliko narasti da će u velikim industrijskim
centrima na sjeveru planuti opći ustanak, što će savezničkim trupama omogućiti da u
posljednjoj fazi borbi napreduju veoma brzo i već 29. travnja 1945. prisile njemačku
vojsku u Italiji na kapitulaciju.
U Norveškoj, koju su Nijemci napali bez objave rata 8. travnja 1940. i zauzeli je do 10.
lipnja, vojne su akcije pokreta otpora imale gotovo isključivo sabotažni karakter, ali su
bile izvanredno dobra organizirane i često veoma velikih razmjera: od rušenja mostova,
potapanja brodova do dizanja u zrak tvorničkih postrojenja.
Najznačajnija sabotaža izvršena je u proljece 1943. protiv postrojenja ratne industrije kod
Rjukana, gdje su Nijemci proizvodili tešku vodu potrebnu za dobivanje atomske energije.
Prema nekim mišljenjima, to je onemogućilo Nijemcima da na vrijeme izrade atomsku
bombu, na kojoj su svakako radili. Kao odgovor na sve učestalije omladinske
antifašističke akcije kvislinška je vlada po nalogu Nijemaca zatvorila sveučilište u Oslu a
1500 studenata odvedeno je u koncentracione logore u Njemačkoj.
U Danskoj, koju je Hitler morao okupirati kako bi najkraćim putem dopro do Norveške, i
koja je pod okupacijom zadržala svoju administraciju, vojsku, policiju pa čak i kralja,
pokret otpora ostao je u okvirima sabotaža sve do kolovoza 1943. godine, kad je
razoružana danska vojska, u zemlji uvedeno opsadno stanje a kralj zatočen.
Godine 1944. osnovane su ilegalne danske brigade, ali do partizanskih borbi širih
razmjera nije došlo. Slično se razvijao pokret otpora u Belgiji, premda u širim
razmjerima.
Iako se belgijska vlada povukla u London, državna je administracija ostala belgijska.
Otpor je započeo sabotažama u tvornicama, koje je pratilo širenje mnogobrojnih ilegalnih
listova: 1943. godine izlazilo ih je više od tri stotine. Uz to se pojavio i specifičan oblik
partizanske djelatnosti usmjeren prvenstveno na sabotaže i atentate na pripadnike
njemačkih oružanih snaga.
U Luksemburgu, koji se nije ni pokušao oduprijeti njemačkoj okupaciji, Nijemci su
uspostavili poseban oblik vlasti kojem je bio cilj da priključi zemlju Njemačkoj. Otpor je
doduše ostajao uglavnom u granicama pasivne rezistencije, ali je i to bila dovoljno da
velik broj ljudi, naročito intelektualaca, bude odveden u koncentracione logore. Pokret
otpora u Nizozemskoj, nastao od lijevih stranaka i povezan s vladom u izbjeglištvu, bio je
doduše širi nego u Belgiji ali se kretao u istim okvirima: od ilegalnih publikacija do
atentata na okupatore i njegove suradnike te sabotaža. Najznačajniji pothvat bio je
generalni štrajk željezničara u kolovozu i rujnu 1944., koji je paralizirao cijelu
željezničku mrežu upravo u vrijeme kad su Nijemci pokušavali uspostaviti novu frontu u
južnoj Nizozemskoj.
Za odmazdu, Nijemci su obustavili opskrbu naroda hranom ("gladna zima 1944/45) te je
u zapadnom dijelu zemlje oko 15 tisuća ljudi umrlo od gladi.
U Mađarskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, koje formalno nisu bile okupirane, pokreti otpora
razvijali su se drukčije nego na Zapadu. U sve te tri zemlje vodeću su ulogu u pokretu
imale komunističke partije. U Mađarskoj je na inicijativu CK KP Mađarske 1941.
osnovana Mađarska narodna franta, koju su sačinjavali komunisti, lijevi socijaldemokrati
i stranka malih posjednika.
Delegati Fronte pregovarali su s Horthyjevim izaslanicima i 11. listopada u Moskvi
potpisali sporazum o razoružanju mađarske vojske, ali je Horthy odbio da to prihvati i
pristao samo na proglašenje primirja sa SSSR-om, što je
bio znak za opći ustanak. Nijemci su međutim ustanak u zametku ugušili i obrazovali
novu vladu. Organizator otpora u Rumunjskoj također je bila komunistička partija, koja
je 1941. organizirala i prve partizanske grupe sa zadatkom da vrše sabotaže u ratnoj
industriji i industriji nafte. 1943. osnovanje Domovinski antihitlerovski blok, koji je u
svom prvomajskom proglasu 1944. zatražio obaranje Antonescuova režima i savez sa
SSSR-om.
Pošto je 20. lipnja 1944. osnovan Demokratski narodni blok i obrazovani partizanski
odredi sa svojim glavnim štabom, započele su brojne partizanske akcije po gradovima i
selima. Kad je u kolovozu 1944. Crvena armija započela veliku ofenzivu na moldavsku
frontu, grupa oficira je (23. 8. 1944) uhapsila vladu i Antonescua, a Crvena je armija do
kraja mjeseca uz podršku rumunjskih antifašista oslobodila zemlju.
I u Bugarskoj je prvi poziv narodu da otpočne borbu protiv profašističke diktature uputila
komunistička partija. Sredinom srpnja 1941., na poticaj komunista, objavljen je preko
tajne radio-stanice "Hristo Botev" program za osnivanje Otačestvene fronte, u koju su
osim komunističke partije ušle i druge antifašističke političke skupine. Partizanski pokret
ipak je ostao prilično dugo u uskim okvirima i počeo se znatnije širiti tek pod utjecajem
zbivanja na istočnoj fronti.
Vladin aparat ulagao je mnogo napora da likvidira partizanski pokret, ali mu to nije
uspijevalo, dobrim dijelom i zato što je dobro organizirana partizanska vojska bila tijesno
povezana s NOV Jugoslavije, koja joj je pružala svestranu pomoć. U ljeto 1944. bugarske
su partizanske brigade izvršile mnogo akcija i tako pripremale zemlju za općenarodni
ustanak. Pošto je potkraj kolovoza 1944. Rumunjska objavila Njemačkoj rat a Crvena
armija prodrla na bugarsku granicu te 5. rujna objavila Bugarskoj rat, u Sofiji su (6.
rujna) izbile demonstracije u kojima se tražilo da se sva vlast preda Otačestvenoj fronti;
te su demonstracije bile tako žestoke da je policija pucala u masu. 8. rujna Crvena je
armija prešla bugarsku granicu, a u Sofiji su još istog dana na stranu Otačestvene fronte
prešli dijelovi bugarske vojske.
Istog dana obrazovana je i vlada Otačestvene fronte, a partizanske jedinice uključene su u
bugarsku vojsku, koja je na temelju sporazuma između jugoslavenske vlade i nove
bugarske vlade sudjelovala u završnim operacijama protiv Nijemaca u Makedoniji i
Srbiji.

DRUGI SVJETSKI RAT 1939. - 1945.

kronologija

1. septembar 1939- napad na Poljsku

1940. formiran pakt Njemačka-Italija-Japan
1940- Njemačka vojska osvojila Dansku, Norvešku, Nizozemsku, Belgiju, Luksemburg i
Francusku
22. juni 1941- Njemačka napala SSSR
avgust 1941. Potpisana Atlantska povelja
7. decembar 1941.- Japanski napad na Pearl Harbur
1942.- bitka kod Midwaja na Pacifiku
Pobjeda saveznika kod El-Alameina
februar 1943.- završena bitka kod Staljingrada
juli 1943.- desant saveznika na Siciliji
8. septembar 1943.- kapitulacija Italije
29. i 30. novembar 1943.- konferencija u Teheranu
6. juni 1944.- iskrcavanje savezničke vojske u Normandiji
4-11. II 1945- Jaltska konferencija
2. maj 1945.- pad Berlina 8. maj 1945.- kapitulacija Njemačke juli 1945.- konferencija u
Potsdamu
6. i 9. avgust 1945. bačene atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki
avgust 1945. - osnovan Međunarodni sud za ratne zločine
2. septembar 1945.- kapitulacija Japana
 29. oktobar 1945.- usvojena Povelja Ujedinjenih nacija Antifašistička
koalicija.

Na početku rata počeli su se stvarati savezi koji su imali za cilj zajedničko

suprostavljanje fašističkim silama. Sporazum između SSSR i Velike Britanije potpisan je
12. jula 1941. godine. Njime su se potpisnice obavezale da će jedna drugoj pružiti svaku
pomoć u ratu. Ovaj sporazum bio je prvi korak za obrazovanje antifašističke koalicije.
Kasnije je SSSR sklopio savez i sa SAD, Francuskom, Kinom i drugim zemljama koje su
učestovale u ratu sa silama osovine. Pored toga, ove zemlje sklopile su i niz međusonih
ugovora kojima je stvoran moćni savez-antifašistička koalicija, u kojoj su glavnu ulogu
imale tri velike sile, SSSR, SAD i Velika Britanija.
Nakon napada na SSSR počinje se stvarati jedinstven front. U avgustu 1941. na
britanskom ratnom brodu “Princ od Welsa” na Atlantiku, sastali su se predstavnici SAD i
Velike Britanije i objavili Atlantsku povelju. Tim dokumentom sile potpisnice su se
odrekle da se ne bore za osvajanje tuđih teritorija. U njemu je naglašeno pravo svakog
naroda da bira sistem svog društvenog uređenja, te očuvanje mira nakon sloma fašizma i
obnova porušenog svijeta putem ekonomske saradnje među državama. Založili su se za
slobodnu plovidbu morima i za razvoj međunarodnog sistema sigurnosti.
U Moskvi je od 29. septembra do 1. oktobra 1941. održana konferencija predstavnika
SAD, SSSR i Velike Britanije, na kojoj su te zemlje odlučile da zajedničkim snagama
ratuju do konačne pobjede protiv fašističkih sila.
Početkom 1942. Atlansku povelju je potpisalo 26 država i to je bio značajan korak u
stvaranju antifašističke koalicije.
U toku rata održani su više puta sastanci šefova zemalja antifašističke koalicije, sa ciljem
da se usklade vojne akcije i donesu važne političke odluke. Nakon iskrcavanja saveznika
u Africi sredinom januara 1943 sastali su se Churchill i Roosevelt u marokanskom gradu
Casablanci. Na konferenciji je odlučeno da se nakon što istjeraju sile Osovine iz Afrike,
američke i britanske snage iskrcaju na Siciliji. Američki predsjednik Roosvelt (Ruzvelt)
je iznio zahtjev za bezuvjetnom kapitulacijom sila Osovine, Njemačke, Italije i Japana.
Od 28. novembra do 1. decembra 1943. godine došlo je do sastanka Roosevelta, Staljina i
Churchilla u glavnom gradu Irana Teheranu, radi usklađivanja operacija za konačnu
likvidaciju fašizma. Na konferenciji je dogovoreno otvaranje drugog fronta u zapadnoj
Evropi.
Od 4. do 11. februara 1945. dodine u Jalti, na poluostrvu Krimu, održana je konferencija
saveznika, gdje je postignut sporazum o položaju Poljske i Njemačke i o Dalekom istoku.
Dogovoreno je da će Njemačka biti podjeljena u četiri okupacione zone- američku,
britansku, sovjetsku i francusku. Na konferenciji Staljin je obećao da će SSSR, tri
mjeseca nakon završetka rata u Evropi ući u rat protiv Japana. Na konferenciji u Jalti na
kojoj postavljeni su temelji Organizacije ujedinjenih nacija.
Nakon kapitulacije Njemačke, novi američki predsjednik Harry Truman (Hari
Truman) sastao se sa Staljinom i novoizabranim predsjednikom vlade Velike Britanije
Clementom Atleejem (Klementom Etlijem) koji je tokom konferencije zamjenio
Churchilla, sastali su se na konferenciji u Potsdamu kod Berlina o denacifikaciji
Njemačke i okončanju Drugog svjetskog rata. Postignut je dogovor o podjeli Njemačke i
Austrije i njihovih glavnih gradova Berlina i Beča u četiri okupacione zone kojima će
upravljati SAD, SSSR, Velika Britanija i Francuska.
 Prvi period rata.

Napad na Poljsku

Napadom Njemačke na Poljsku, 1. septembra 1939. počeo je Drugi svjetski rat.

Nakon toga V. Britanija i Francuska su 3. septembra objavile rat Njemačkoj. Nakon što je
poljski otpor savladan, zemlja je okupirana i raskomadana. zapadni dio pripao je
Njemačkoj a istočni dio SSSR-u. Nastojeći da iskoristi novonastalu situaciju, SSSR je
pripoji tri baltičke države, Estoniju, Litvu i Letoniju. Zatim je ratom prisilio Finsku na
teritorijalne ustupke. Nasilno je izmjenjena i granica prema Rumuniji.
Nakon kapitulacije Poljske, Nijemci su prebacili velike vojne snage na zapadni
front. U aprilu 1940. bez objave rata njemačke snage napale su skandinavske zemlje.
Danska je kapitulirala gotovo bez borbe, a u junu i Norveška.
Munjevitim prodorom, uz razorna bombardovanja i desante, Nijemci su prisilili na
kapitulaciju Belgiju, Nizozemsku i Luxemburg i okupirali njihov teritorij.
Na liniji prema Njemačkoj Francuska je imala izgrađenu odbrambenu liniju (maginotovu
liniju (mažino), koju su nijemci zaobišli upadajući u Francusku preko Belgije. U
francuskoj vojsci zavladala je velika panika, posebno nakon što su njemačke snage
osvojile Pariz bez borbe. Nakon kratkog otpora krajem juna 1940. kapitulirala je i
Francuska. Najveći dio njenog teritorija su okupirale njemačke snage, dok je manjim
dijelom upravljala nova francuska vlada sa maršalom Pétainom (Petenom).
Jedini otpor njemačkim snagama pružala je još Velika Britanija. Ona se našla na udaru
njemačkih snaga u ljeto 1940. godine. Njemačka avijacija je trebala da prvo uništi
britansku industriju i saobračajnice,. Nakon toga trebalo je uputiti njemačku kopnenu
vojsku. U ljeto 1940. Nijemci su izvršili snažne zračne napade na Britaniju, u kojima su
pretrpjeli velike gubitke. To je prisililo Nijemce da odustanu od svog prvobitnog plana.
U to vrijeme izvan domašaja Njemačke nalazila su se britanska ostrva i strateške baze
koje je držala u Sredozemlju.
Nakon toga Hitler se odlučio da napadne Sovjetski Savez. On je bio uvjeren da Velika
Britanija nije u stanju da preduzme ozbiljnije napade dok se Njemačka bude bavila sa
SSSR. On se čak zanosio mišljenjem da će uspjeti pridobiti zapadne sile za napad na
SSSR, pod parolom borbe protiv komunizma. Međutim, one su stale na stranu SSSR-a,
uvidjevši kolika opasnost prijeti od fašizma.
Nakon neuspješnog talijanskog napada na Grčku, Njemačka je pružila pomoć saveznici.
Ona je 6. aprila napala Grčku i do početka jula je uspjela da zauzme njen teritorij.
Pripremajući se za novi pohod protiv SSSR-a Hitler je nastojao da se čvršće povežu
agresivne sile. U jesen 1940. godine Njemačka, Italija i Japan su su u Berlinu zaključile
Trojni savez. Njime su se obavezale da će jedna drugoj pomoći u slučaju ako ih napadne
neka zemlja koja još nije bila u ratu. Budući da su se izvan ratnih sukoba nalazile samo
SAD, jasno je da je pakt bio usmjeren protiv njih.
Od prvih dana rata Njemačka je na istočni front usmjerila ogromne vojne snage
opremljene najsavremenijom ratnom tehnikom. Uz njemačke vojne snage sudjelovale su i
snage Italije, Rumunije, Mađarske, Finske i nekih drugih njemačkih saveznika (među
njima su i jedinice NDH...)
U prvih dvadeset dana ofanzive Nijemci su izvršili prodor na svim frontovima. Crvena
armija, iznenađena i nepripremljena, doživjela je velike ljudske i materijalne gubitke.
Brzim prodorom oklopnih snaga Nijemci su opkolili brojne jedinice, a zatim ih postepeno
uništavale.
Do kraja 1941. Nijemci su uspjeli da zauzmu Litvaniju, Estoniju, Moldaviju, Bjelorusiju,
dio Ukrajine, Krim. Zatim su opkolili Lenjingrad, i upravili sve svoje snage prema
Moskvi, misleći da će njenim osvajanjem biti odlučen rat, ali su tu doživjeli svoj prvi
veliki poraz u Drugom svjetskom ratu.
Brzi uspjesi Japana na aziskom prostoru ukazali su na opasnost od fašizma.
Vlada SAD zahtjevala je od Japana da se povuče sa zauzetog kineskog teritorija i iz
Indokine. Odmah zatim SAD su uvele vojnu obavezu, i sklopljen sporazum sa Velikom
Britanijom radi zaštite njihovih političkih i ekonomskih interesa. Odgovor Japana bio je
napad na SAD. Bez objave rata japanske snage su napale američku pomorsku baza Pearl
Harbour (Perl Harbur) na Havajskim otocima 7. decembra 1941. Iznenađene i
nespremne američke snage doživjele su težak poraz.
Narednog dana SAD su objavile rat Japanu, a nakon toga Njemačka i Italija SAD, a Japan
Velikoj Britaniji.
Preokret u Drugom svjetskom ratu.
 Tokom Drugog svjetskog rata ratna tehnika je znatno napredovala. Rat je vođen
na kopnu, u zraku i na moru. Posebno su do izražaja došle podmornice, koje su potapale
ratne brodove ali i putničke i trgovačke. Od ljeta 1942. saveznici su uspjeli da ostvare
premoć u zraku.
Munjeviti rat omogučio je Japanu velike uspjehe. Velika ratna mornarica, avijacija
i dobro naoružana kopnena vojska omogučili su Japanu da posjedne teritorije na Dalekom
istoku i Tihom okeanu. Nastojeći da uništi ostatke američke flote japanska mornarica je
krenula prema ostrvu Midweyu (Midveju). pomorskoj i zračnoj bazi SAD. Američke
snage su ovaj napad dočekale spremne, nanoseći Japancima početkom jula u velikoj
pomorskoj bici težak poraz. U toj bici uništena su četiri japanska nosača aviona, a
japanska mornarica se od ovog poraza nije oporavila do kraja rata. Poraz u bici kod
Midwaja je označio kraj japanske premoći na Tihom okeanu.
Nastojeći da osvoje naftna polja na Kavkazu i unište Crvenu armiju, Nijemci su
početkom 1942, godine pokrenuli veliku ofanzivu na istočnom frontu. Ta ofanziva trajala
je od ljeta 1942. do proljeća 1943 godine. Došlo je do najkrvavijih bitaka u kavkaskim
planinama i pred Staljingradom. Grad je postao poprište ogorčenih borbi, koje su se
vodile za svaku ulicu i kuću. Njemačke vojne snage pretrpjele su veliki poraz, izgubivši
oko 330.000 vojnika, a ostatak je bio prisiljen na predaju.
Nakon staljingradske bitke došlo je u ljeto 1943. godine do velike sovjetske ofanzive, uz
masovnu upotrebu artiljerije i avijacije. Kod Kurska odigrala se od 5. jula do 23. avgusta
najveća tenkovska bitka u historiji. Pošto je razbila 30 njemačkih divizija Crvena armija
je otpočela opću ofanzivu na širokom frontu do Crnog mora. U stalnim naapadima
oslobodila je Ukrajinu i Bjelorusiju, a zatim prešla sovjetsku granicu i ušla u Poljsku. U
Varšavi je u ljeto 1944. izbio ustanak koji su Nijemci ugušili nakon dva mjeseca. Ustanici
su računali na pomoč sovjetske armije, koju im je Staljin uskratio. Varšava je za osvetu
gotovo potpuno uništena a u ustanku je stradalo oko 200.000 Poljaka. U toku avgusta
1944. godine Crvena armija je izvršila prodor prema Rumuniji, koja je uskoro
kapitulirala. Početkom septembra u Bugarskoj je izvršen prevrat, zbačena je fašistička
vlada i objavljenm je rat Njemačkoj.
Iskrcavanje saveznika na Siciliji i kapitulacija Italije. Završna faza Drugog svjetskog rata.
Kapitulacija Njemačke i Japana. Rezultati i posljedice Drugog svjetskog rata.
Na afričkom ratištu britanske snage pod zapovjedništvom generala Montgomeryja
(Montgomeri) u jesen 1942. pobjedile su njemačko-talijanske snage kod El Alamaina u
Egiptu. Nakon toga američko-britanske snage su zaposjele Sjevernu Afriku (Maroko,
Alžir i Tunis), odakle su se iskrcale u južnu Italiju, na Siciliju. Prodor saveznika izazvao
je pad Musolinijevog režima. Krajem avgusta 1943. Musolini je bio smjenjen a na čelo
talijanske vlade postavljen je general Badoglia (Badoljo). Ta vlada je 8. septembra
potpisala kapitulaciju Italije. Iako je ona izišla iz rata, borbe na njenom teritoriju su
vođene i dalje.
Američke i britanske vojne snage su u proljeće 1944. godine pokrenule veliku ofanzivu u
Italiji. Nakon što su razbile njemačke snage zauzele su Rim i nastavile ofanzivu u pravcu
sjevera.

Iskrcavanje saveznika u Normandiji

Nakon dugih vojnih i političkih priprema 6. juna 1944. godin iskrcavanje

britansko-američkih snaga na zapadnoj obali Francuske u Normandiji. To je bila čuvena
operacija Overlord (Gospodar). Saveznici su izvršili snažna bombardovanja a zatim je
počelo iskrcavanje iz vazduha i sa desantnih brodova . U operaciji je učestvovalo 10.000
aviona i 4.000 brodova., a savezničke snage brojale su oko 3 miliona vojnika. Bila je to
najveća kombinovana vojna operacija u historiji. Uprkos snažnom otporu njemačkih
snaga saveznici su prvog dana operacije uspostavili nekoliko mostobrana. Brz prodor
saveznika počeo je tek sredinom septembra, nakon novog iskrcavanja na jugu Francuske.
Ubrzo je oslobođen Pariz, a Nijemci su se povlačili do rijeke Sene. Do jeseni 1944.
godine oslobođene su Francuska, Belgija, Luxemburg i Nizozemska.
U januaru 1945. godine počela je sovjetska ofanziva pravcem Varšava-Berlin. Nakon tri
sedmice borbi Crvema armija je napredovala oko 400 km i došla na 80 km od Berlina.
Istovremeno je počela sovjetska ofanziva u Mađarskoj. Crvena armija je uskoro
ušla u Budimpeštu i nastavila nastupanje prema Beču koji je početkom aprila opkoljen i
uskoro osvojen.
Sredinom aprila počeo je sovjetski napad na Berlin, u kojem je učestvovalo 140 divizija
sa oko 22.000 topova. Ubzo je izvršen proboj fronta i počele su ulične borbe. Berlin je
konačno kapitulirao 2. maja.
Još u toku aprila 1945. godine saveznici su se sastali na rijeci Elbi i do 8. maja vodili
zajednički borbe. Tog dana Njemačka je kapitulirala pred zapadnim saveznicima a 9.
maja pred sovjetskim trupama.
Početkom 1945. godine počela je ofanziva saveznika na Dalekom istoku. Japanci su imali
velike gubitke, ali su se fanatično borili upotrebljavajući svoje kamikaze. Japan je
nastavio borbu i nakon kapitulacije Njemačke. Budući da su američke trupe imale velike
gubitke Amerikanci su donijeli odluku o upotrebi atomske bombe. Ona je bačena 6.
avgusta na Hirošimu i 9. avgusta na Nagasaki. Po dogovoru sa saveznicima Sovjetski
Savez je 9. avgusta objavio rat Japanu i izvršio prodor u Mandžuriju. Nakon poraza
Japanci su 2. septembra potpisali bezuvjetnu kapitulaciju.
Rezultati i posljedice Drugog svjetskog rata.
Drugi svjetski rat je po surovosti, intenzitetu i obimu nadmašio sve ranije ratne sukobe.
Borbenim dejstvima zahvaćeno je 40 zemalja, od 61 koliko je uzelo učešća u ratu.
Mobilisano je oko 110.000 osoba, a na frontu je angažovano preko 100 hiljada tenkova,
80.000 aviona, 500.000 artiljerijskih oruđa i preko 5 miliona mitraljeza.
Računa se da je za nepunih šest godina život izgubilo preko 50 miliona osoba, od čega 19
miliona vojnih osoba i 31 milion civila.
Gubici naoružanja, materijalnih dobara i privrede prevazišli su sve ratove u historiji.
Mirovna konferencija
Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Parizu je od jula do oktobra 1946.
godine održana mirovna konferecija. Na njoj su prisustvovali predstavnici oko 20 država-
pobjednic i pet poraženih zemalja, Italije, Rumunije, Mađarske, Bugarske i Finske, sa
kojima je 10. februara 1947. godine sklopljen mirovni ugovor. Sa Austrijom, Japanom i
Njemačkom mirovni ugovor je sklopljn kasnije, i sa Prijedlog mirovnog ugovora dale su
velike sike- SAD, SSSR, Francuska i Velika Britanija. Između njih vodile su se oštre
diplomatske borbe, zbog kojih neki problemi nisu rješeni ugovorima koji su sklopljeni.
Italija je morala da vrati oblasti koje je otela Jugoslaviji, osim Trsta. Morala je
vratiti neka ostrva oteta od Grčke, kao i da se odrekne Albanije i kolonija u Africi.
Rumuniji je vračen dio teritorija koje su joj otele Bugarska i Mađarska. SSSR i Poljska su
se proširile na račun Njemačke, što je bilo konačno regulisano u mirovnom ugovoru sa
njom.
 SVIJET PODJELA I INTEGRACIJA (1945-2000)

Kronologija

1945- osnivanje UN
1946- nirnberški proces
1947- Maršalov plan
1949- dvije Njemačke
1950- korejski rat
1955- varšavski pakt
1961- berlinski zid
prva Konferencija nesvrstanih, Jurij Gagarin-prvi čovjek u svemiru

1962- kubanska kriza

1966 presađivanje srca
1968- studentski nemiri
1969- prvi čovjek na mjesecu
1975- KESS (Konferencija o evropskoj sigurnosti i saradnji)
1977- prvo dijete iz epruvete
1986- nesreća u Černobilu
1989- pad berlinskog zida
1998- klonirana ovca Dolly
SVIJET PODJELA I INTEGRACIJA (1945.-1992. )

Kronologija

1945. - osnivanje Organizacije Ujedinjenih nacija (OUN)

1946. - Nirnberški proces
1947. - Maršalov plan
1949. – uspostava dvije Njemačke
1950. - Korejski rat
1955. – obrazovan Varšavski pakt
1961. – gradnja Berlinskog zida
prva Konferencija nesvrstanih, Jurij Gagarin-prvi čovjek u svemiru
1962. - Kubanska kriza
1966. - presađivanje srca
1968. - studentski nemiri
1969. - prvi čovjek na Mjesecu
1975. - KESS (Konferencija o evropskoj sigurnosti i saradnji)
1977. - prvo dijete iz epruvete
1986. - nesreća u Černobilu
1989. - pad berlinskog zida
1998. - klonirana ovca Dolly
 Nirnberški proces

Proces u Nürnbergu je u historiji prvi primjer suđenja ratnim zločincima pred javnim
međunarodnim vojnim sudom. Prvi put jedan takav forum je proglasio agresiju najtežim
međunarodnim zločinom i prvi put se sudilo najvišim državnim, političkim i vojnim
funkcionerima jedne države za masovne ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i zločine
genocida. Po prvi put osuđene su i zločinačke organizacije: vođstvo
Nacionalsocijalističke partije, Tajna državna policija (Gestapo) sa Službom sigurnosti
(Sicherheitsdienst), SS jedinice i SA odredi, koji su vršili zločine kao državna akta po
naređenju njemačke države, s tim da svaki član tih organizacija može biti suđen pred
sudovima zemalja ili okupacionih sila u Njemačkoj. Potvrđen je i realizovan princip lične
odgovornosti za zločine takve vrste, bez obzira na zvanični položaj i rang krivca, na
zakonitost njegovog djelovanja po unutrašnjem pravu i na naređenja pretpostavljenih.
Nirnberški proces potvrdio je da je najveći dio krivičnih djela iz optužbi počinjen pa
je 12 osoba proglašeno krivim i pogubljeno: Hans Gering, Joachim Ribentrop, Von
Keitel, Ernst Kaltenbrunner, Alfred Rosenberg, Hans Frank, Wilhelm Frick, Julius
Streicher, Fritz Sauckel Alfred Jodl, Arthur Seyss Inquart i Martin Bormann. Trojica su
osuđena na kaznu doživotnog zatvora: Rudolf Hess, Walter Funk, i Erwin Raeder, a
četvorica na vremenske kazne zatvora u trajanju od 10 do 20 godina. Karl Dönitz, Baldur
Schirack, Albert Speer, i Konstantin Neurath. Od optužbe su bili oslobođeni Hjalmar
Schacht, Franz Papen i Hans Fritsche, dok je Robert Ley izvršio samoubistvo prije
početka suđenja, a industrijalcu Alfredu Kruppu prekinuto je suđenje zbog staračke
oronulosti. Sovjetski sudija Međunarodnog vojnog suda general Nikičenko izdvojio je
mišnjenje zbog oslobađanja od optužbe Schachta, Papena i Fritschea, osude Hessa na
doživotnu robiju umjesto smrtne kazne i odluke kojom vlada Reicha, Generalštab i
Vrhovna komanda nisu proglašeni zločinačkim organizacijama.
U zoru 16. oktobra 10 od 11 na smrt osuđenih prestupnika prema zakonu je obješeno.
Göring je izbjegao vješala tako što je u prethodnoj noći sebi oduzeo život kapsulom
cijanida. Njegovo tijelo izloženo je u sportskoj sali zatvora zajedno sa tijelima ostalih da
bi se načinila fotografska dokumentacija. Zatim su sva tijela bila spaljena i pepeo razasut
na nekom nepoznatom mjestu.
 Pored velikog procesa pred Međunarodnim vojnim sudom Nirnberškim, tzv.
naknadnim procesima nazivaju se i 12 procesa vođenih od avgusta 1946. do aprila 1949.
pred Američkim vojnim sudom u Nürnbergu na osnovu Zakona br. 10 Kontrolnog
savjeta za Njemačku i Naredbe br. 7 komandanta američke okupacione zone u
Njemačkom. Na tim procesima pred sud je izvedeno 185 funkcionera Trećeg Rajha, od
kojih su 24 osuđena na smrt, 126 na zatvorske kazne, dok je 35 osoba oslobođeno
optužbe. Nekoliko smrtnih kazni naknadno je preinačeno u zatvorsku kaznu, a u više
slučajeva kazne zatvora su djelimično oproštene.
Statut Međunarodnog vojnog suda, materijali nirnberškog procesa i Nirnberški
principi znatno su utjecali na materijalno i formalno pravo po kojima su održana suđenja
ratnim zloćincima u raznim zemljama. Proces protiv glavnih japanskih ratnih zločinaca
održan pred drugim Međunarodnim vojnim sudom u Tokiju od maja 1946. do do
novembra 1948. vođen je u osnovi po sličnim principima i propisima. Oni su našli
odraza i u međunarodnoj Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida kao
i u četiri Ženevske konvencije iz 1949. o zaštiti žrtava rata. U skladu sa konvencijama
krivično zakonici mnogih zemalja sadržavali su te odredbe.

Osnivanje Organizacije Ujedinjenih Nacija (OUN) 1945. godine

Na završetku Drugog svjetskog rata čovječanstvo je raspolagalo organizacijom

namjenjenom “ održavanju i zaštiti mira i sigurnosti u svijetu, razvijanju prijateljskih
odnosa među narodima i ostvarenju međunarodne saradnje na osnovu društvenih,
kulturnih i humanitarnih odnosa.“ Već 1942. godine saveznici su se obavezali “
Deklaracijom Ujedinjenih nacija “ da stvore sistem koji će osiguravati mir i kolektivnu
sigurnost u svijetu nakon rata. ” Principi na kojima će počivati Organizacija Ujedinjenih
nacija ( OUN ), definisani su u Washingtonu ( Vašingtonu ) 1944. godine.
Prije završetka Drugog svjetskog rata predstavnici pedeset zemalja sastali su na
skupu od 25. aprila do 26. juna 1945. u San Francisku i prihvatili Povelju Ujedinjenih
nacija, osnovni dokument te mađunarodne organizacije. Povelja je stupila na snagu 24.
oktobra 1945. i taj dan obilježava se kao Dan Ujedinjenih nacija. Ciljevi organizacije
Ujedinjenih nacija su očuvanje mira i sigurnosti u svijetu, te razvijanje saradnje i
prijateljskih odnosa na temelju ravnopravnosti i uzajamnog poštovanja.
Mi, narodi ujedinjenih nacija, riješeni da spasimo buduća pokoljenja nemani rata, koji
je već dva puta u toku našeg života nanio čovječanstvu neopisive patnje, i da ponovo
potvrdimo vjeru u osnovna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost ljudskih ličnosti,
u ravnopravnost ljudi i žena i nacija, velikih i malih, i da uspostavimo uslove pod
kojim se mogu očuvati pravda i poštovanje obaveza koje proističu iz ugovora i drugih
izvora međunarodnog prava, i da pomažemo socijalni napredak i poboljšanje životnih
uvjeta u slobodi...

Glava I Ciljevi i načela

Član 1.
Organizacija ujedinjenih nacija ima sljedeće ciljeve:

4. Da očuva međunarodni mir i sigurnost i u tu svrhu: da poduzima efektivne

kolektivne mjere radi sprječavanja i otklanjanja svega što ugrožava mir, i suzbijanja
akata agresije i drugih povreda i da ostvari mirnim sredstvima, u skladu sa načelima
pravde i međunarodnog prava, poravnanje ili rješenje međunarodnih sporova, ili
situacija koje bi mogle dovesti do povrede mira;
10. Da razvija prijateljske odnose među nacijama, zasnovane na poštovanju načela
ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda i da poduzima druge odgovarajuće mjere
za učvršćenje sveopćeg mira
12. Da ostvari međunarodnu saradnju rješavanjem međunarodnih problema,
privredne, socijalne, kulturne i humanitarne prirode i razvijanjem i podsticanjem
poštovanja prava čovjeka i osnovnih sloboda za sve bez razlike rase, spola, jezika ili
vjere:
15. Da bude središte odakle će se dovoditi u sklad rad nacija, na postizanju ovih općih
ciljeva.

Član 2
Organizacija ujedinjenih nacija i njeni članovi, u sprovođenju ciljeva izloženih u članu 1,
radiće shodno slijedećim načelima:

4. Organizacija počiva na načelu suverene jednakosti svih svojih članova

8. Svi članovi organizacije ispunjavaju savjesno obaveze preuzete po ovoj Povelji,
kako bi svakom od njih osigurali prava i povlastice koje proističu iz članstva
11. Svi članovi rješavaju svoje međunarodne sporove mirnim sredstvima, na takav
način da međunarodni mir, sigurnost i pravda ne budu dovedeni u opasnost
16. Svi članovi u svojim međunarodnim odnosima, uzdržaće se od prijetnje silom, ili
od upotrebe sile koja bi bila uperena protiv teritorijalnog integriteta ili političke
nezavisnosti ma koje države ili koja bi na ma koji drugi način bila u suprotnosti sa
ciljevima Organizacije ujedinjenih nacija...

Izvor: Ujedinjene nacije. Zbirka dokumenata 1941.-1945., Beograd 1947.

Sjedište OUN je u New Yorku. Njeni glavni organi su Generalna skupština, Vijeće
sigurnosti, Sekretarijat, Ekonomsko-socijalno vijeće, Starateljsko vijeće i Sud pravde.
Generalnu skupštinu OUN čine svi članovi Ujedinjenih nacija. Ona može
raspravljati o međunarodnim problemima, ali nema pravo nametnuti odluke. Vijeće
sigurnosti ima zadatak očuvanja mira i sigurnosti u svijetu. Ovlašteno je da poduzme sve
potrebne mjere u međunarodnom sporu ili situaciji koja može da ugrozi mir. U te mjere
ubrajaju se sankcije (ekonomske, trgovačke, kulturne...), kojih se moraju pridržavati sve
članice Ujedinjenih nacija.
Vijeće sigurnosti ima pet stalnih zemalja članica (SAD; Rusija, V. Britanija,
Francuska i Kina) koje imaju pravo veta na odluke i 10 članica koje se mjenjaju svake
dvije godine.
Ekonomsko- socijalno vijeće rukovodi svim ekonomskim i socijalnim djelatnostima
Ujedinjenih nacija. Starateljsko vijeće upravlja teritorijama koje nemaju punu
samoupravu i nalaze se pod nadzorom Ujedinjenih nacija. Međunarodni sud pravde je
glavni sudski organ UN.
Najviše upravno tijelo UN je Sekretarijat, kojeg čine Generalni sekretar, koji
je glavni administrativni službenik UN i potrebno osoblje. Osim tih organa Ujedinjene
nacije imaju niz agencija i organizacija. Visoko povjereništvo za izbjeglice (UNHCR)
brine se za izbjegle ili prognane u svijetu. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO)
brine se za poboljšanje i održavanje zdravstvenih standarda u svijetu. O pravima djece u
svijetu brine se UNICEF, a o zaštiti svjetske kulturne baštine UNESCO.
Djelovanjem svojih agencija UN su u velikoj mjeri unaprijedili zdravstvenu
zaštitu u mnogim zemljama. Pomogli su velikom broju izbjeglica u svijetu, posebno za
vrijeme ratnih zbivanja. Unaprijedili su ljudska prava u svijetu i doprinijeli zaštiti
kulturne baštine čovječanstva.
Istovremeno, Vijeće sigurnosti je stalno bilo podvojeno razdorom između
komunističkih i nekomunističkih zemalja i svaka bi akcija bila spriječena vetom, na koji
je imao pravo svaki stalni član i kojim se u prvih deset godina djelovanja UN SSSR
poslužio čak 77 puta.

Iz opće deklaracije o pravima čovjeka usvojenoj 10. januara 1948. godine

“ Sva ljudska bića rađaju se slobodna u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena

razumom i sviješću i trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva. Svakom
pripadaju sva prava i slobode proglašene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih razlika u
pogledu rase, boje, spola, jezika, religije, političkog i svakog mišljenja, nacionalnog ili
društvenog porijekla, imovine, rođenja, ili drugih okolnosti. Niko ne smije biti držan u
ropstvu ili potčinjenosti, ropstvo i trgovina robljem zabranjeni su u svim oblicima. Nitko
ne smije biti podvrgnut mučenju, ili okrutnom, nečovječanskom ili ponižavajućem
postupku ili kazni.
Svi su ljudi pred zakonom jednaki, i imaju pravo bez ikakve razlike da ih zakon štiti.
Niko ne smije biti proizvoljno uhapšen, pritvoren niti protjeran.
Svijet podijeljen na dvoje. Period “hladnog rata” Političke krize i ratovi.

Hladni rat označava stanje zaoštrenih odnosa i napetosti između dvije ili više
zemalja, odnosno suprotstavljenih blokova. Naziv dobija nakon II Svjetskog rata,
označavajući stanje u međunarodnim odnosima, a posebno između blokova. Razvio se
oko neriješenih pitanja nakon Drugog svjetskog rata (Njemačka, Berlin, Koreja,
Vijetnam, Srednji i Bliski istok). Ispoljio se u svim područjima međunarodnog života- u
politici, ekonomiji, kulturi, nauci i tehnici... Njegovo glavno obilježje bili su propagandni
i psihološki rat, trka u naoružanju, stvaranje vojnih i političkih saveza...
Nakon završetka Drugog svjetskog rata međunarodni odnosi su se razvijali u
znaku sukobljavanja dvaju velikih sila- SAD i SSSR. Kada se završio Drugi svjetski rat
SSSR je u istočnoj Evropi uspostavljao komunističke režime u nizu zemalja (Poljska,
Istočna Njemačka, Čehoslovačka, Mađarska, Rumunija, Bugarska). Razvoj u istočnoj
Evropi izazivao je zabrinutost kod zapadnih zemalja sa SAD na čelu, zbog širenja
komunizma. One su prišle stvaranju vojne organizacije, koja je to trebala spriječiti. U
ljeto 1949. u Washingtonu je osnovan Sjevernoatlantski pakt (NATO). U njemu su se
okupile SAD, Velika Britanija, Kanada, Francuska, Nizozemska, Belgija, Luksemburg,
Island, Danska, Norveška, Portugal i Italija. Savezu su kasnije pristupilin i SR Njemačka,
Turska i Grčka.
Kao realcija na stvaranje NATO pakta slijedilo je stvaranje Varšavskog pakta, vojno-
političkog saveza koji su 1955. u Varšavi potpisale vlade NR Albanije, NR Bugarske, NR
Mađarske, DR Njemačke, NR Poljske, NR Rumunije, SR Čehoslovačke i SSSR. Članice
su potpisale i bilateralne sporazume o prijateljstvu i međusobnoj pomoći.
Odredbe Varšavskog ugovora predviđale su uzajamnu vojnu i drugu pomoć u
slučaju oružanog napada ili pritiska na jednu ili više članica potpisnica. U skladu sa
Poveljom OUN Varšavski ugovor je naglašavao obavezu razumnog rješavanja svih
međunarodnih sporova bez upotrebe ili prijetnje silom. Raspadom komunizma u SSSR i
istočnoj Evropi Varšavski pakt je 1991. godine raspušten.

Političke krize i ratovi.

 Nastojeći da onemogući Njemačku da ponovo ugrozi svjetski mir, pobjedničke
savezničke sile su nakon rata podijelile njen teritorij na četiri okupacione zone, a grad
Berlin u četiri okupaciona sektora.
Zapadni saveznici SAD, Velika Britanija i Francuska su ujedinili svoje okupacione zone i
u njih uveli centralnu upravu. Tri bivše okupacione zone su 1949. godine proglašene za
Saveznu Republiku Njemačku (Zapadna Njemačka), a za glavni grad je određen Bonn.
Nakon toga sovjetska okupaciona zona proglašena je za Njemačku demokratsku
Republiku (Istočnu Njemačku-DDR).
U Zapadnoj Njemačkoj je uspostavljen demokratski višepartijski sistem, dok je Istočna
Njemačka uređena po sovje3tskom modelu. Berlin je podjeljen na dva dijela, Zapadni i
Istočni Berlin, koji su 1961. godine odvojeni Berlinskim zidom.
Nakon Prvog svjetskog rata odlukom Društva naroda uprava nad Palestinom
povjera ne Velikoj Britaniji, koja je dozvolila naseljavanje Jevreja. To je dovodilo do
sukoba doseljenika sa Arapima koji su se suprostavljali toj odluci. Nakon završetka
Drugog svjetskog rata Velika Britanija se odrekla uprave nad Palestinom, pa je problem
iznesen pred Ujedinjene nacije, gdje je predložena podjela na jevrejski i arapski dio.
Jevrejsko nacionalno vijeće je 1948. godine proglasilo Republiku Izrael, sa glavnimm
gradom Tel Avivom. Tada su okolne arapske zemlje napale Izrael. Nakon vojnih uspjeha
izraelske vojske i osvajanja novih teritorija uz posredovanje UN rat je završen.
Napetosti između arapskih zemalja i Izraela dostigle su vrhunac 1967. godine.
Nakon što su Egipat, Sirija i Jordan nagomilali svoju vojsku prema Izraelu, njegova
vojska je preduhitrila njihovu vojsku i u Šestodnevnom ratu je porazila. Izrael je tada
zauzero arapski dio Jeruzalema, Golansku visoravan i poluostrvo Sinaj.
Novi sukobi izbili su 1973. godine, kada je egipatska vojska napala izraelsku na
Sueckom kanalu. U ovaj sukob umješala se i Sirija. Nakon što je izraelska vojska porazila
egipatsku i sirijsku, u sukob se umješao Sovjetski savez i zaprijetio nuklearnim ratom.
SAD su na to odgovorile podizanjem borbene spremnosti svoje vojske. Arapske zemlje
su odgovorile tako što su povečale cijenu nafte za četiri puta, pa je izbila naftna kriza.
Izrael je bio primoran da obustavi dalje vojne operacije, a mirovni sporazum sa Egiptom
potpisan je 1978. godine. Uprkos svim mirovnim dogovorima sukob Izraela i arapskih
zemalja traje i danas.
Slična podjela provedena je i na Dalekom istoku. Sjeverni dio Koreje okupirale su
sovjetske, a južni dio američke vojne snage. U sjevernom dijelu je 1949. godine
proglašena Demokratska Narodna Republika Koreja a na jugu Republika Koreja. Sve
češći sukobi duž granice dviju Koreja doveli su 1950. godine do rata, u koji su se
uključile i velike sile. Nakon jednog graničnog sukoba vojska Sjeverne Koreje, uz pomoć
SSSR-a i Kine, prodrla je u junu 1950. u Južnu Koreju. U početku sukoba vojska
Sjeverne Koreje je zauzela gotovo cijelu Južnu Koreju. Vijeće sigurnosti UN je tada
proglasilo Sjevernu Koreju agresorom i pod zastavom UN 16 zemalja je poslalo svoje
snage u odbranu Južne Koreje. Najveći dio tih snaga dale su SAD. One su uspjele
potisnuti sjevernokorejsku vojsku sve do korejsko-kineske granice. Tada je Kina poslala
pomoć Sjevernoj Koreji, pa se rat rasplamsao novom žestinom. Nakon tri godine
ratovanja sukob je okončan a granica je ponovo uspostavljena na 38 paraleli sjeverne
geografske širine.
U ratu je život izgubilo oko tri miliona osoba. U Sjevernoj Koreji ostao je na vlasti
komunistički sistem koji se temeljio na kultu ličnosti Kim Il Sunga, kojeg je 1994. godine
zamjenio Kim Il Jong. Diktatorski sistem vlasti u Južnoj Koreji, koji se temlji na
političkoj eliti, dopuštao je ekonomske slobode, pa se zemlja razvila u vodeću
industrijsku zemlju na Dalekom istoku.

Ratni sukobi u južnoj Aziji

Sporazumom iz 1947. godine Britanija je priznala nezavisnost Indije. Zemlja je

podjeljena na dva dijela, na Indiju i Pakistan.
Na indijskom potkontinentu Indija, Pakistan i Kina su se sukobljavali zbog granica.
Izmješanost stanovništva i različita vjerska pripadnost predstavljali su glavni problem u
uspostavi granica između Indije i Pakistana. Područje na kome su se posebno
sukobljavali bio je Kashmir (Kašmir) u sjeverozapadnim planinskim predjelima. Zbog
toga je između njih više puta dolazilo do vojnih sukoba. Najozbiljniji sukob između
Indije i Pakistana izbio je 1971. godine, kada je Istočni Pakistan želio da proglasi
nezavisnost. U sukob se umješala Indija i porazila pograničnu pakistansku vojsku. Tada
se Istočni Pakistan proglasio nezavisnim pod imenom Bangladeš.
Indija i Pakistan sukobljavali su se oko granice u Himalajima. U vrijeme kubanske krize
Kina je napala Indiju i porazila njene pogranične trupe. Međutim, zbog povlačenja
sovjetskih trupa sa Kube, bila je primorana da obustavi dalje vojne operacije.

Vijetnamski rat

Nakon povlačenja francuskih trupa iz Indokine, SAD su nastojale da zaustave

širenje komunističkog utjecaja na Dalekom istoku. Radi rješavanja budućnosti Vijetnama
nastale su 1954. godine dvije vijetnamske države Sjeverni i Južni Vijetnam, sa različitim
unutrašnjim uređenjem. Sjeverni Vijetnam se obrazovao kao socijalistička, a Južni
Vijetnam kao kapitalistička država.
Početkom 1955. godine u Južnom Vijetnamu počela je aktivnost Vietkonga,
komunističkog pokreta koji se zalagao za ujedinjenje Južnog i Sjevernog Vijetnama u
jedinstvenu državu. Plašeći se uvođenja socijalističkog poretka, Južni Vijetnam nije
prihvatao ujedinjenje, što je dovelo do građanskog rata.
Sjevernui Vijetnam je pružio pomoć Vijetkongu, dok su SAD aktivno sudjelovale u ratu
na strani Južnog Vijetnama. U tom ratu poginulo je oko 2,5 miliona Vjetnamaca i
nekoliko desetina hiljada Amerikanaca. Američke trupe su se 1973. godine povukle iz
Vijetnama. Nakon tri godine, 1076 godine dva Vijetnama su se ujedinila u Socijalističku
republiku Vijetnam.

Kubanska kriza

Kada je Sovjetski Savez 4. oktobra 1957. godine objavio da je u zemljinu orbitu

lansiran prvi vještački satelit ki satelit “Sputnik” svijet je bio iznenađen. Time je
pokrenuta svemirska utrka između SAD-a i SSSR-a, u kojoj je čovječanstvo postiglo
ogroman naučni i tehnološki razvoj, ali je potaklo i utrku u u naoružanju, koja je svijet
dovela na ivicu kataklizme.
Američki odgovor na lansiranje “Sputnika” je uskoro uslijedio. SAD su ubrzale razvoj
raketa sa nuklearnim bojevim glavama. Počela je nova utrka u naoružanju, u kojoj su
svijet ugrožavale interkontinentalni balistički projektili sa dometom od nekoliko hiljada
kilometara, koje su se mogle lansirati iz podzemnih silosa, podmornica na nuklearni
pogon, željezničkih kompozicija...
Svaki sukob između SAD-a i SSSR-a izazivao je strah od upotrebe atomskog oružja, pa
se svijet našao na ivici kataklizme. Jedna od takvih kriza bila je kubanska kriza, koja je
zaprijetila nuklearnim ratom. Kada su kubanski revolucionari sa Fidelom Castrom (Fudel
Kastrom) 1959. godine preuzeli vlast na Kubi, uslijedila ja reakcija SAD, koja nije mogla
dozvoliti da se na američkom kontinentu pojavi zemlja sa komunističkom vlašću. Pokušaj
SAD-a da svrgne Castra nije uspio a u sukob se umješao SSSR koji je Kubi poslao vojnu
pomoć, posebno nuklearne rakete.
Kada su američki izviđački avioni snimili lansirne rampe i skladišta raketa, SAD
su zahtijevale da se rakete uklone sa Kube i objavile pomorsku blokadu.
Vojske SAD-a i SSSR-a bile su u stanju pune ratne pripravnosti a svijet se našao na ivici
nuklearnog rata. Kriza je riješena dogovorom američkog predsjednika Johna Kennedyja i
šefa sovjetske države Nikite Hruščova. SSSR je povukao svoje raketne projektile sa
Kube, a SAD je odustao od pokušaja da ukloni tamošnji režim.
Nakon završetka kubanske krize tražene su mogučnosti za poboljšanje američko-
sovjetskih odnosa, u prvom redu ograničenje nuklearnog oružja. Utrka u naoružanju
trajala je sve do početka 70-ih godina, kada je započela politika detanta (popuštanja
nepetosti u odnosima između dviju velesila).
Došlo je do potpisivanja prvog sporazuma između SAD i SSSRo ograničenju nuklearnog
oružja. Američki predsjednik Richard Nixon (Ričard Nikson) i sovjetski vođa Leonid
Brežnjev potpisali su u maju 1972. godine u Moskvi sporazum o ograničenju nuklearnog
oružja (SALT I). Iako su 1979. godine američki predsjednik Jimmy Carter (Džimi
Karter) i Leonid Brežnjev potpisali novi sporazum trka u naoružanju je i dalje
nastavljena.

Ratovi sa Irakom

Nakon dolaska na vlast 1979. godine irački diktator Saddam Husein nastojao je da
ovlada Persijskim zaljevom, gdje se nalaze največe svjetske zalihe nafte. Koristeći tešku
situaciju u Iranu Irak ga je napao 1980. godine. Rat, u kojem su obe države imale velike
gubitke, završen je 1989. godine, uz posredovanje UN. Naredne godine iračka vojska je
zauzela Kuvajt. Nakon što iračka vojska nije napustila zauzeto područje, u januaru 1991.
započela je vojna operacija oslobađanja Kuvajta, Pustinjska oluja, u kojoj su sudjelovale
vojne snage SAD i arapskih i evropskih zemalja. Nakon četrdesetodnevnih zračnih udara
po strateškim ciljevima iračke vojske savezničke snage su uspjele da oslobode Kuvajt.

Dekolonizacija i “ Treći svijet”

Dekolonizacija

Boreći se na strani zemalja Antifašističke koalicije, neke kolonije su u toku

Drugog svjetskog rata stekle nezavisnost. Na početku 1941. godine oslobođena je
Etiopija. Iste godine nezavisnost je proglasila Sirija.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata započeo je proces osamostastaljivanja
kolonija – dekolonizacija. Problemom kolonija bavila se organizacija Ujedinjenih nacija.
Nakon razmatranja stanja u kolonijama, Opća skupština Ujedinjenih nacija je 1960.
godine u skladu sa prihvaćenim načelima u Povelji izglasala Deklaraciju o davanju
nezavisnosti kolonijalnim zemljama i narodima.
Kolonijalne sile su pokušale i oružjem da brane svoje posjede, ali bezuspješno.
Do sredine 60-ih godina oslobodila se večina azijskih zemalja, a u šezdesetim godinama
afričkih. Dok su 1946. godine samo 4 afričke zemlje bile članice UN, 1975. godine ih je
bilo 47.
Večina bivših kolonija nisu ekonomski i politički bile spremne za samostalnost,
što su nekadašnje kolonijalne sile iskoristile su tu činjenicu za privredno, političko i
vojno miješanje (neokolonijalizam). Borba za prevlast u bivšim kolonijama vodila je
novoj zategnutosti u svijetu i sukobima među blokovima sila.
Velika Britanija se je odlučila da se dekolonizacija izvrši na miran način. Bivše
kolonije povezane su u Britansku zajednicu naroda (Commonwealth of Natiion), koja
povezuje privredno, politički i jezički nekadašnje britansko kolonijalno carstvo.
Mnogo teži je bio proces oslobađanja kolonijalnih oblasti koje su Francuzi
proglasili za dio francuske države. Snažan nacionalno oslobodilački pokret u francuskim
kolonijama, prije svih u Alžiru, prisilio je francusku vlast da prizna njihovu nezavisnost.
 Dekolonizacijski proces najteže je prošao u kolonijama manjih kolonijalnih sila,
npr. Portugala. Njene dvije kolonije Angola i Mozambik osamostalile su se 1975. godine,
nakon teških oružanih sukoba.
Radi unutrašnje nerazvijenosti da bi očuvale svoju nezavisnost bivše kolonije su
bile prisiljene da održavaju tijesne političke i ekonomske odnose sa bivšim gospoene
prodavati svoje sirovine i otvoriti svoje tržište za njihove industrijske proizvode. Takav
oblik iskorištavanja, neokolonijalizam dobio je velike razmjere.
Neokolonijalne sile su se miješale u unutražnjopolitičke razvoj novoobrazovanih
država, što je u nekih afričkim i azijskim državama dovelo do vojnih sukoba.

“Treći svijet”- Nesvrstani

Države, koje su se suprostavile blokovskoj podjeli svijeta i neokolonijalizmu,
povezale su se u pokret nesvrstanih. Pokret se formirao 1955. godine na konferenciji u
Bandungu, na kojoj su učestvovale 23 azijske i 6 afričkih država. U svojstvu promatrača
na konferenciji je bila je prisutna Jugoslavija.
Države, u kojima je živjelo ½ milijarde stanovništva, počele su se suprostavljati
politici velikih sila. Nakon Bandunške konferencije inicijativu za povezivanje nesvrstanih
preuzela je Jugoslavija, a podržale su je Indija i Egipat. U decembru 1961. u Beogradu je
održana prva Konferencija nesvrstanih, na kojoj je učestvovalo 25 punopravnih članica.
Konferencija se zauzela za dekolonizaciju, mir i sigurnost u svijetu, kao i za rješavanje
privrednih teškoća u zemljama u razvoju.
Pokret nesvrstanih država je na početku 60-ih godina imao veliki zamah. Na
njihovu inicijativu UN su ustanovile konferenciju za trgovinu i razvoj (UNCTAD).
Zbog međunarodnih sukoba pokret je došao u krizu (rat u Vijetnamu, kinesko-
indijski sukob, bliskoistočna kriza...). Iako su u UN članice pokreta nesvrstanih imale
večinu, nisu imale značajnijeg utjecaja na međunarodner odnose, pa su se uglavnom
posvetile ekonomskim pitanjima.
Nakon što se pokret nesvrstanih proširio na oko 100 država, ponovo je došlo do krize. Na
jednoj strani su počeli ratni sukobi članica pokreta (Vijetnam-Kampučija, Irak-Iran), dok
je na drugoj strani Kuba željela da pokret stavi pod okrilje istočnog bloka. Na
konferenciji na Kubi 1979. Tito je uspio da spriječi takav razvoj. Iako je pokret
nesvrstanih ostao do danas, njegov utjecaj je vrlo slab.

Integrativni procesi u Evropi nakon 1945.

Iako je sredinom XX stoljeća svijet bio oštro podjeljen, upravo ta podvojenost je

stvorila uvjete koji su zahtijevali organiziranje svjetske zajednice.
Nakon Drugog svjetskog rata javile su se ideje o evropskom povezivanju. Još u
ljeto 1946. britanski premijer Vinston Čerčil je pozvao na osnivanje “ Sjedinjenih
evropskih država ” kako bi ojačala sigurnost u svijetu. Nosilac tih udruživanja trebale su
biti Njemačka i Francuska.
Evropske zemlje suočile su se sa potrebom da postave nove temelje na kojima će
sa uspjehom izgraditi svoj daljnji život, svoju stabilnost, sigurnost i svoj utjecaj u svijetu.
Prvi korak učinjen u pravcu evropske ekonomske integracije bila je Evropska zajednica
za ugljen i čelik. Robert Schuman, ministar vanjskih poslova Francuske, predstavio je 9.
maja 1950. godine plan o ujedinjenju resursa uglja i čelika Francuske i Velike Britanije u
okviru međunarodne organizacije, koja bi bila otvorena za sve zainteresovane zemlje. SR
Njemačka, Belgija, Francuska, Italija, Luxemburg i Nizozemska potpisale su Pariški
sporazum kojim se uspostavlja prva Evropska zajednica uglja i čelika. Iste zemlje
potpisuju u Rimu 1957. godine sporazum kojim je uspostavljena Evropska ekonomska
zajednica ( EEZ ). Sporazum je predviđao da se saradnja iz proizvodnje čelika proširi i
na druge grane privrede.
Iste zemlje su 1957. godine osnovale Euratom, radi iskorištavanja novih izvora.
Od 1973. članice EEZ postaju Danska, Velika Britanija i Irska, a od 1981. godine i Grčka.
Od 1986. godine EEZ su se pridružile Španija i Portugal.
Ti koraci su označili početak nove Evrope, koja se više ne sastoji od
konkurentskih kolonijalnih sila nego Evrope kao tehnički napredne i i međusobno
povezane jedinice unutar savremenog svijeta.
 Potpisivanjem 1992. godine Sporazuma iz Mastrihta o Evropskoj uniji ( EU, koja
je zamjenila EEZ) otvorena su vrata Ekonomskoj i monetarnoj uniji. To su važni faktori i
za čvršće političko povezivanje. Odluka o jedinstvenom tržištu EU stupila je na snagu 1.
januara 1993.
Od 1995. godine nove članice Evropske unije postale su Austrija, Finska i
Švedska, dok je Norveška na referendumu odbila da pristupi Uniji zbog otvorenih pitanja
oko ribarenja i eksploatacije nafte i plina. Od 1. januara 2002. stupila je na snagu
jedinstvena valuta EU- EURO u 12 zemalja članica, koje čine tzv. Euro zonu. Izvan zone
ostale su Velika Britanija, zbog tradicionalne vezanosti Britanaca za svoju valutu funtu,
koja je simbol britanske snage i nezavisnosti i Danska i Švedska iz unutrašnjih razloga.
Važnost uvođenja zajedničke valute Eura je velika. Stanovnici EU su dobili
mogučnost da prilikom poslovanja i putovanja u druge zemlje Unije koriste prednosti
zajedničke valute. Iza vrijednosti Eura stoji snažna privreda zemalja članica Evropske
unije, tako da je ova valuta vrlo brzo zauzela svoje mjesto na glavnim svjetskim
novčanim tržištima i učvrstila svoj odnos prema dolaru i jenu.
Planirano je i dalje proširenje Evropske unije novim članicama. Sporazumom iz
Nice iz 2001. predviđeno je reforma institucija EU u vidu proširenja na istok Evrope. To
predstavlja važan sporazum za deset članica kandidata za prijem u EU.
Raspad komunističkog svijeta

Godina 1989. bila je čudesna godina koja je nakon četiri decenije zbrisasla
istočnoevropske komunističke vlasti. velike promjene desile su se u vrijeme kada je na
vlast u SSSR-u došao Mihael Gorbačov. On je shvatio da je došlo vrijeme promjena
postojećeg modela. Te promjene u SSSR-u potaknute su perestrojkom.
U Poljskoj i Mađarskoj liberalizacija je počela prije 1989. godine; u Istočnoj
Njemačkoj počela je u toku ljeta i trajala nekoliko mjeseci; u Čehoslovačkoj i Rumuniji
revolucija je bila sasvim spontana i za nekoliko dana postojeći režim je srušen.
Poljaci su prvi krenuli na put u slobodu. Nezavisni sindikat Solidarnost s Lechom
Walesom ( Lehom Walesom ) u relativno kratkom roku postigao je sporazum sa vladom
o održavanju slobodnih izbora. Solidarnost je na izborima u junu 1989. odnijela
ubjedljivu pobjedu i došla na vlast. Poljska je od tada imala prvu nekomunističku vladu u
Istočnoj Evropi.
U Čehoslovačkoj je uveden višestranački sistem s Vaclavom Havelom na čelu i
uspostavljena nova demokratska vlada. Slovačka se odvojila od Češke u nezavisnu
državu.
U Mađarskoj se partijski kongres izjasnio za tržišnu privredu u demokraciju.
U Istočnoj Njemačkoj i Čehoslovakoj promjene su bile mnogo brže nego u
Poljskoj i Mađarskoj: odluka je donesena na ulici a ne u partijskom štabu, niti u sali za
konferencije.
Tokom jula i avgusta 1989. hiljade mladih iz Istočne Njemačke okupiralo je
zapadnonjemačke ambasade u Budimpešti, Pragu i Varšavi tražeći azil. Poslije kraćeg
oklijevanja Mađari su ih pustili da pređu na Zapad, a isto su učinile Česi i Poljaci. Od tog
dana rijeka izbjeglica na zapad se nije smanjivala.
Glavne demonstracije protiv režima održane su u Lajpzigu ( Lajpcigu ). Svakog
ponedeljka uvečer, poslije službe u Nikolajevskoj crkvi, održavane su demonstracije na
kojima se broj učesnika povećavao iz nedelje u nedelju. U septembru ih je bilo samo
nekoliko stotina, popetkom oktobra već 10.000 a sredinom mjeseca 200.000.
Prekretnica se desila 17. oktobra kada je predsjednik Erich Honecker
( Erih Honeker ) podnio ostavku, a do 8. novembra to su učinili i Politbiro i vlada.
Gradonačelnici Zapadnog i Istočnog Berlina sreli su se na Potsdamskom trgu 12.
novembra i dogovorili se o raznim oblicima saradnje: ponovno ujedinjenje Njemačke
počelo je na administrativnom nivou. Godine 1990. potpisan je sporazum o monetarnoj i
socijalnoj uniji, a u oktobru proglašeno je ujedinjenje Njemačke. U decembru iste godine
održani su svenjemački izbori.
Komunizam u Rumuniji i diktatorski režim N. Ceausescua ( Čaušeskua ) srušen je
nakon demonstracija u Temišvaru i Bukureštu u decembru 1989. N. Ceausescu je
pokušao sa suprugom da pobjegne iz zemlje, ali su uhvaćeni. Vojni tribunal osudio ih je
25. decembra na smrt i odmah su pogubljeni.
I u Bugarskoj je došlo do demokratizacije političkog života, iako nije revolucija
provedena do kraja. Na prvim slobodnim izborima 1990. godine Socijalistička partija
( bivši komunisti ) osvojila je 47 % glasova i tako ostala na vlasti. Politička borba za veće
slobode je i dalje nastavljena.
Godine 1990. u Albaniji se uvode reforme i višestranački sistem. Na izborima
1992. godine reformirani komunisti ( Socijalistička stranka ) su izgubili vlast i prepustili
je Demokratskoj stranci.
Od 1989. do 1992. godine sršen je u Evropi politički i društveni sistem nametnut
od SSSR-a. narodima od Baltika do Egeja.
 Nauka, tehnika i kultura u drugoj polovini 20 stoljeća

Jedan od najznačajnijih događaja koji je obilježio XX stoljeće je naučna

revolucija. Do sredine XX stoljeća naučni i kulturni razvoji koji su se odigrali u prošlih
50 godina iz temelja su izmjenili život čovječanstva, a kretanja koja su se tada pojavila
išla su prema novim revolucionarnim promjenama.
Veliki napredak naučnog znanja i njegova primjena u svakodnevnom životu, vršili
su sve jači utjecaj na privredni, društveni i politički život čovjeka, kao i njegov kulturni i
moralni razvoj.
U roku od pedeset godina čovjekovo poznavanje svemira povećalo se preko svega
prijašnjeg iskustva; energija iz mnogih izvora je ukroćena, a nuklearna energija još dalje
je povećala čovjekovu moć. Ljudi su putovali brzinom većom od brzine zvuka, izbacili su
satelite u putanju oko Zemlje, i poslali rakete da kruže oko Sunca i spustili se na Mjesec.
Tokom pedesetih godina iz nuklearnih centrala se počela dobivati energija. Od
1947. izumljen je tranzistor, što je omogučilo razvoj kompjuterske tehnologije. Do
sedamdesetih godina kompjuteri postaju sastavni dio naučnih, poslovnih,
komunikacijskih i vojnih sistema, a od osamdesetih dio svakodnevnog života.
Tehnička djelatnost na polju komunikacija do sredine XX stoljeća se najvećim
dijelom temeljila na potrebi da se čovjeku nešto saopći, glasovi da ih čuje, slika da je vidi
i štampa da je može čitati.
Sredinom XX stoljeća čovjek je mogao poslati telegram u bilo koji dio svijeta:
mogao je neku pošiljku uputiti morskim ili kopnenim putem, automobilom, željeznicom
ili zračnim putem avionom. Mogao je čuti poruke upućene radiom, iz bilo kojeg mjesta
na Zemaljskoj kugli.
Nakon Drugog svjetskog rata usavršila se televizija. U deceniji nakon Drugog
svjetskog rata više od trideset zemalja uvelo je redovnu televizijsku službu, a 1955.
godine bilo je u upotrebi oko 45 miliona televizora. Od 1949. godine ostvarena je
televizijska slika u boji, što je potisnulo crno - bijele televizijske aparate. Veliki broj ljudi
mogao je na televizijskim ekranima pratiti događaje koji su se zbivali stotine pa i hiljade
kilometara daleko. Dnevna štampa je čitaocima pružala natpise i slike primljene
teleprinterom i telefotom. Veliki napredak zabilježen je na području prenosa zvuka.
Pojavili su se stereouređaji, videorekorderi, kasete, kao i kompakt – disk ( CD), ploča za
laserski gramofon, ili elektronski računar u kojem je tonski zapis u digitalnom obliku
( 1979.). Iste godine izumljen je i prenosni stereouređaj valkman ( vokmen ).
Zabava, znanje, muzika i film došli su do miliona ljudi posredstvom masovnih
komunikacija. One su bile sredstvo koje je proširilo masovnu kulturu. Iako je Njena
vrijednost postala predmetom rasprava, uloga novih sredstva komuniciranja u njenom
stvaranju i proširenju bila je neosporna.
Razvoj fizike, kemije i biologije pomjerio je granice ljudskih znanja. Genetski
inženjering omogućio je intervenciju u razvojni proces i stvaranje živih organizama.
Napredak nauke posebno je zabilježen na području medicine, donoseći nova i moćna
sredstva za suzbijanje bolesti i potpuno iskorjenjivanje kuge, malarije, boginja i kolere.
Preventivna medicina smanjila je smrtnost dojenčadi, produžila trajanje života i podigla
njegov nivo kakav nije imalo nijedno društvo ranije. Pedestih godina pronađena je
vakcina protiv dječje paralize, pri pregledu trudnica koristi se ultrazvuk. Od 1956. godine
koriste se kontracepcijske tablete ( antibebi pilule). Značajni rezultati postignuti su u
kirurgiji, gdje se od 1967. godine uspješno izvode transplantacije pojedinih organa ( srce,
bubrezi...). U liječenju karcinoma ( raka ), počela je primjena kemoterapije. Nove bolesti
( embola, AIDS ili SIDA, kravlje ludilo ... prisiljavaju naučnike na nova istraživanja.
Primjena naučnih tekovina na sredstva razaranja prešla je u naučno natjecanje da
se stvori oružje za potpuno uništenje i da se izgrade sredstva koja će se uputiti da razore
cijelo protivnikovo društvo. U stoljeću nakon Drugog svjetskog rata borba za nadmoć u
pogledu razornog oružja i sredstava za izbacivanje projektila i njihovo hvatanje sama po
sebi je bila oblik ratovanja. U središtu nove borbe bio je problem da se pronađe što brže
sredstvo otkrivanja, kako bi se spriječilo iznenađenje. Vojnoj avijaciji pošlo je za rukom
da probije zvučnu barijeru i da postigne rekorde sve većih i većih brzina. Dalekometni
projektili postali su još brži, tako da su put od jednog kontinenta do drugog mogli
prevaliti u svega nekoliko minuta. Savremeni način ratovanja je malo pružao prilike za
vojničke vrline, kao što je junaštvo i srčanost. U času kada rat više nije značio natjecanje
u vještini borbe, nego je sva njegova težina stavljena na razaranje, on je pošao smjerom
dehumanizacije onih koji su ga vodili. Zahtjevi totalnog rata ugrozili su sve društvene
vrijednosti.
 Veliki napredak zabilježen je u razvoju saobraćaja. Razvili su se novi tipovi
automobila. Veliki napredak zabilježen je u željezničkom saobraćaju, što je omogučilo
povećanje udobnosti i brzine prevoza putnika. Napredak brodogradnje omogučio je
izgradnju velikih brodova za prevoz različite robe.
Primjena izuma u proizvodnji ubrzala je razvoj kibernetike kao posebne nauke. Ona
je omogućila automatizaciju ( robotizaciju ) proizvodnje.
Književnost i umjetnost više nisu bile kulturno nasljeđe obrazovane elite. Kulturni
izraz je po cijelom svijetu dobivao karakter univerzalnosti.
Novost u razvoju muzike predstavljala je upotreba elektronike. Oko 1965. godine
javlja se pop muzika, kao mješavina bluza, roka i pjesme. Proizvodnjom kaseta i CD-a
pop muzika stiče sve više poklonika. Britanski vokalno – instrumentalni sastavi Bitlsi i
Roling Stonsi dajli su toj muzici konačnu formu. Muzika je brzo prelazila granice
kontinenata, spajajući cijeli svijet. Četvoricu mladića iz Liverpula, Džona Lenona, Pola
Mekartnija, Džordža Harisona i Ringa Stara slušale su rado sve generacije i sve nacije.
Zvijezda rok en rola bio je Elvis Prisli.
U književnosti posljeratnog svijeta stvaraju mnogi vrhunski autori: Jean – Pau
Sartr ( Žan Pol Sartr), Aleksandar Solženjicin, Boris Pasternak, William Faulkner
( Viljem Folkner), Ernest Hemingwaj ( Ernst Hemingvej) ...
Filmska umjetnost doživjela je u posljeratnom razdoblju značajan napredak.
Nakon rata razvio se talijanski neorealizam. U svijetu se snimaju filmovi različitog žanra
( ratni, kriminalistički, vesterni, muzički, naučno – fantastični, erotski, kao i filmski
spektakli sa historijskim temama. Zvijezde filmske umjetnosti su bili Humphrey Bogart
( Hemfri Bogart ), James Dean ( Džems Din), Merilyn Monroe ( Merlin Monro ), Ingrid
Bergman, Brigitte Bardot ( Brižit Bardo ) ...
 Ličnosti koje su obilježile XX stoljeće

Dvadeseto stoljeće bilo je prebogato događajima iz svih sfera ljudskoga

djelovanja. Velika znanstvena otkrića, progres, biznis, industrija, ekonomija, mediji,
umjetnost, kultura, sport itd., oblasti su koje su doživjele amplitudu rasta posebno u
međuratnom razdoblju i u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata. Cijelo XX stoljeće može
se determinirati kao vrijeme velikog kulturno-znanstvenog progresa i velikog moralno-
političkog pada. Svaku rušilačku ideologiju pratila je potreba za njenim ostvarenjem u
pogledu umjetnosti, nauke i tehnike. Ono što je specifičnost XX stoljeća, ako izuzmemo
prirodni tok civilizacijskog napretka, jeste brojnost značajnih ličnosti koje su obilježile
ovo stoljeće kao vijek modernosti i kao razdoblje dominacije individualiteta.
Slavne ličnosti postajale su slavne jer su u velikoj mjeri bile potpomognute društvenom i
medijskom potrebom za stvaranjem ikona karizmatične aure, zapravo su više isticane
zbog onoga što rade jer je njihovo djelovanje bilo pod stalnom lupom javnosti.
Posebno se to odnosilo na profitabilnu filmsku industriju, ali i na književnu, likovnu,
muzičku, sportsku, pozorišnu, fotografsku, novinarsku, modnu, te posebno, na političku
svjetsku scenu. Iz tih širokih društveno potvrđenih sfera lansirane su ličnosti koje se
danas spominju i drže za one bez kojih XX stoljeće ne bi bilo onakvo kakvim ga
historijske čitanke predstavljaju. Dakle, kao vrijeme novotarija, dinamike, naučnog
rasplamsaja, stalnih promjena, velikih umjetničkih djela, sportskih rekorda – vrijeme
pomjeranja granica ljudskih mogućnosti.
Sve od prvog leta avionom, upotrebe telegrafa i telefona, ili izuma pokretnih slika», pa do
leta na Mjesec i pune komjuterizacije, u službi je svjedočenja o XX stoljeću kao stoljeću
čovjeka.
Slavnih ličnosti koje su markirale put napretku ili koje su učinile da industrija zabave
preko velikog ekrana i televizora uđe naše domove, ima toliko da bi cijeli jedan udžbenik
bio malo samo da ih nabrojimo.
Zvjezde su rođene u XX stoljeću. «Zvjezda» postaje idolom kojeg mase obožavaju i čije
se lice smije sa naslovnica visokotiražnih časopisa.
Moderna umjetnost ne može se zamisliti bez genijalnih Pabla Picassoa, Salvadora Dalija,
Jacksona Pollocka, Peeta Mondriana, Vasilija Kandinskog, koji su inicirali poglede i
pravce kao što su apstraktna umjetnost, nadrealizam, kubizam, ekspresionizam. Sredinom
60-tih godina jedan je novi vid umjetnosti preplavio svijet – popartizam, čiji je
najistaknutiji predstavnik Andy Warhol, koji je preoblikovao stvarnost dajući joj motive
nove pop-kulture. Tih godina pojavljuje se konceptualna umjetnost koja preferira idejnost
djela ne apostrofirajući njegovo puno ostvarenje i insistirajući na poruci, angažmanu,
konceptu.
Filmska umjetnost postala je čudo XX stoljeća. Od svih umjetnosti film doseže najveći
uspon. Vrhunska filmska djela izlazila su iz rediteljskih vizija Roberta J. Flaherta, Sergeja
Mihajlovića Ejzenštajna, Federica Fellinija, Ingmara Bergmana, Orsona Wellesa, Johna
Hustona, Alfreda Hitchcocka, Francisa Forda Coppole, Stanleyja Cubricka, Martina
Scorsesea i drugih velikana svjetske kinematografije. U glumačkom smislu, rođene su
mnoge zvijezde, koje su postale simboli Hollywooda, najveće radionice za film ikad
stvorene. Od nijemog filma i njegovih statusnih simbola Rudolfa Valentina i Charlija
Chaplina do Grete Garbo, Vivien Leigh, Marlene Dietrich, Clark Gablea. Sredinom XX
stoljeća filmski festivali u Cannesu, Veneciji, Berlinu te glamurozna i prestižna
ceremonija dodjele Oscara u Hollywoodu, utjecali su na još veću ekspanziju filmskih
zvijezda Merilyn Monroe, Elizabeth Taylor, Ava Gardner, Brigitte Bardot, Sophia Loren,
Marlon Brando, James Dean, Humphrey Bogarta, Ingrid Bergman, Simon Signoret,
Laurence Olivier, Jean Gabina. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća palicu su od ovih
zvijezda preuzeli Robert de Niro, Al Pacino, Dustin Hoffman i drugi.
U animirano filmu postižu se vrhunske kreacije, a na tom polju se posebno ističe Walt
Disney koji je stvorio svevremene junake crtanih filmova i fimove koji se pamte ( «Alisa
u zemlji čudesa», «Petar Pan», «Snjeguljica i sedam patuljaka» i drugi).
Sportska takmičenja, posebno olimpijske igre, predstavljale su pregled najboljih rezultata
ostvarenih u različitim disciplnama. Ličnosti koje će se u tom pogledu pamtiti svakako su
oni koji su rušili svjetske rekorde. Atletičari Paavo Nurmi i Jesse Owen (Džesi Oven,
osvojač četiri zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Berlinu), plivač Johny Weissmuler,
u međuratnom periodu bili su nosioci sportskih uspjeha. U drugoj polovini XX stoljeća tu
su atletičarske legende Emil Zatopek zvani «češka lokomotiva» zbog izdržljivosti na
dugim stazama i sprintašica Wilma Rudolph, zatim, Muhamed Ali, devet puta svjetski
bokserski šampion u teškoj kategoriji, Sergej Bubka, prvi čovjek koji je u skoku s
motkom prebacio šest metara, veliki teniser Bjorn Borg, košarkaš Magic Johnson,
Micheal Schumacher u utrkama Formule 1, Carl Luis u atletici i mnogi, mnogi drugi.
U muzičkom smislu, XX stoljeće bilo je izuzetno razuđeno, od klasične muzike
do jazza, od modernog pop i rock zvuka do sintetizirane muzike. Kao ikone XX stoljeća
ostat će upamćeni Elvis Presley koji je dobio nadimak «Kralj rock 'n' rolla», «Beatlesi»
koji su napravili pravu senzaciju, «Rollingstonsi» kao njihov američki pandan, Micheal
Jackson, Madonna... Francusku šansonu je proslavila Edith Piaf, jazz počiva na
ingenioznosti Louisa Armstronga, dok Enrico Caruso, postaje 1903. prvim tenorom
njujorške Metropoliten opere i otvara vrata opere u svijet popularnosti. Ženski «Caruso»
bila je Maria Callas, kraljica opere, koja se 1965. oprostila zauvijek od operne scene.
Na prijelazu u XX stoljeće teatarska umjetnost imala je jednu Saru Bernhardt, veliku
dramsku umjetnicu kojoj se cijeli svijet klanjao. Jedna druga umjetnica osnovala je
plesnu akademiju Rusiji. Bila je to Isidora Duncan, prva koja je izvodila moderni ples.
U domenu modne industrije prednjačila je Coco Chanel, kreatorka čiji su modeli otvorili
nove dizajnerske vizije u pogledu projektiranja savremene ženstvenosti, dok Yves Saint
Laurent oblači ženama pantalone i tako unosi revoluciju u modu. Coco Chanel je davne
1924. dizajnirala popularni parfem Chanel 5.
Charles Lindberg 1927. preletio je Atlantk avionom «Duh svetog Ludovika», a 35
godina poslije, Jurij Gagarin 1961. prvi je čovjek u svemiru. Osam godina nakon njega
posada Apolla XI ( Neil Armstrong, Edwin Aldrin i Micheal Collins) sletjeli su na
Mjesec.
Među najpopularnije mislioce proteklog stoljeća svrstavaju se egzistencijalista Jean -Paul
Sartre, utemelitelj psihoanalize Sigmund Freud, Martin Heidegger, Herbert Marcuse,
Bertrand Russel...
Ipak, napredak bez granica, pripada znanstvenicima Nikoli Tesli, Mihajlu Pupinu, Mariji i
Pierru Curieju, Albertu Einsteinu, Alexandru Flemingu... Nauka nikad nije toliko
napredovala kao u XX stoljeću.
U književnosti djeluju mnoge literarne veličine poput Aleksandra Solženjicina, Borisa
Pasternaka, Williama Faulknera, Ernesta Hemingwayja, Milaa Kundere, Georgea Orwela,
Umberta Eca, Gintera Grassa, G.G. Marqueza i dr.
 Albert Einstein, naučnik

Albert Einstein (1879.-1955.) rođen je u Njemačkoj dok je svoj stvaralački vijek

proveo u Americi. Ovaj fizičar 1905. formulirao je teoriju relativiteta (E=mc2) kojom je
revolucionirao modernu nauku što je omogućilo nove predstave o vremenu, materiji i
prostoru. Takvo shvatanje dovelo je do dubljeg poznavanja sastava atoma. Utemeljitelj je
i kvantne teorije. Einstein je dobio Nobelovu nagradu 1921.

Maria Callas, operna diva

Najveća operna diva svih vremena Maria Callas rođena je 1923. u New Yorku, od
roditelja grčkih emigranata. Njena je kompletna životna storija, i karijeristički i
porodično, izazivala svojom kontroverzijom medijsku pažnju pa se može reći da je
upravo Maria Callas uvela show business u opernu svakodnevnicu.

Majka Tereza, redovnica

Jedna od najhumanijih osoba XX stoljeća je Majka Tereza. Ova Albanka, rođena u

Skoplju, cjeli je svoj život posvetila humanitarnom radu, pomoći i skrbi za siromašne.
Dobitnica je Nobelove nagrade za mir za svoj humanitarni rad u Indiji.

Ana Frank, spisateljica

«Dnevnik Ane Frank» izuzetno je književno štivo koje je učinilo mladu Jevrejku
najpoznatijom spisateljicom na svijetu post mortem. Ova 15-godišnja Nizozemka ubijena
je samo zato što je Jevrejka u nacističkom logoru Burgen-Belsen Ona je autorica
potresnog «Dnevnika», jednog od najupečatljivijih svjedočenja o užasima holokausta.

Lady Diana, princeza

Lady Diana, princeza od Walesa, ostat će upamćena ka istinska tragična ikona
kraja XX stoljeća. Bila je humanist, zagovornik poštivanja ljudskih prava i borac za
uklanjanje mina u Bosni i Hercegovni i drugdje u svijetu. Poginula je u saobraćajnoj
nesreći 1997. godine u Parizu.

Elvis Presley, kralj rock 'n'rolla

Elvis Prisli (Presley) napravio je pravi bum u poimanju muzike. Kada je 1957. godine na
originalan način i u šljaštećoj odjeći otpjevao pjesmu «Jailhouse Rock» vinuo se u samo
muzičko astralno nebo. Otvorio je put rock'n'rollu i zauvijek ostao njegov «kralj».

Bitlsi - The Beatles

Muzika je prelazila brzo granice kontinenata spajajući cijeli svijet. Četvoricu

mladića iz Liverpula, Džona Lenona, Pola Mekartnija, Džordža Harisona i Ringa slušale
su rado sve generacije i sve nacije.

Marlene Dietrich, glumica

Ovu Njemicu zanosnoga pogleda Hollywood je napravio divom. Kada se 1930.

pojavila u filmu «Plavi anđeo» svi su joj putevi ka slavi bili otvoreni. Marlene
Dietrich nikad nije bila samo objekt nečije pažnje nego i principijelna ličnost koja je u
toku Drugog svjetskog rata odbila biti dio njemačkog nacističkog miljea, a pjevala je i
glumila za američke marince koji su bili na strani antifašističkih snaga.

Muhamed Ali, bokser

Muhamed Ali devet je puta bio svjetski bokserski prvak u teškoj kategoriji. Zvali su ga
«brbljivcem»; svoju je prvu titulu ponio 1964. godine. «Brbljivac» je, međutim pokazao
i svoje antiratno ubjeđenje kada je odbio služiti vojsku ići u Vijetnam. Proglašen je
najboljim sportistom XX stoljeća
RASIZAM U VRIJEME NACIONALSOCIJALIZMA

OSNOVE FAŠISTIČKE IDEOLOGIJE

Rasizam je riječ koja se u današnje vrijeme vrlo često upotrebljava, iako se prvi put
navodi u Larusu XX stoljeća 1932. godine, u kojemu je značenje riječi dao kao
"opredjeljenje, učenje rasista, a za riječ " rasista" kaže se da je to naziv dat njemačkim
nacionalsocijalistima što tvrde da predstavljaju čistu njemačku rasu iz koje su isključeni
Jevreji.
U malom ilustriranom Larusu iz 1848. godine, definicija rase je glasila: Teorija kojom se
nastoji očuvati čistoća rase u nekoj naciji. Ova definicija je 1960 promijenjena u novu
definiciju po kojoj je rasizam sistem kojim se ustanovljuje nadmoć neke rasne grupe nad
ostalima, pri čemu se naročito zahtijeva razdvajanje rasnih grupa unutar neke zemlje
(rasna segregacija).Činjenica da je pojam rasizma danas opće poznat, zasniva se
prvenstveno na svirepostima koje su počinili nacisti tokom 2. svjetskog rata.
Prvobitni oblici rasizma poznati su već iz antičkih vremena, kada postoje svjedočanstva
o pridavanju pažnje boji kože. Grci su ime barbari davali svima koji su živjeli izvan
kruga Helade. Herodot je primijetio da Egipćani zovu barbarima sve one koji ne govore
istim jezikom kao oni. Kod Aristotela se vide elementi jedne teorije o prirodnoj
utemeljenosti ropstva.
Često se kod antičkih autora nailazi i na razmišljanja koja otkrivaju egoizam,
neprijateljstvo prema onome što je drugačije od uobičajene i bliske stvarnosti, ali izgleda
da malo ima tragova ideje prema kojoj bi neki ljudi-zbog toga što pripadaju nekoj rasi
jednom zauvijek i suštinski bili inferiorni u odnosu na druge.
Krajem 19. i početkom 20 stoljeća poznata je i od nacista dobro iskorištena
Čemberlenova rasna teorija. Hjuston Stjuart Čemberlen je unuk engleskog diplomate i sin
admirala, rođen u Portsmautu 1855.godine. Djetinjstvo proveo u Versaju, studirao u
Čeltnen Koleđu ,potom u švicarskim školama i najzad na jednom njemačkom
univerzitetu. Oženivši se kćerkom Riharda Vagnera zauvijek se nastanio u Njemačkoj.
Njegovo najznačajnije djelo je Die Grundlagen des neunzehnten Jahrhundertst
( 1899).Njegova osnovna misao u tom djelu je da treba očuvati germansku krv boreći se
protiv elemenata koji su tuđi rasnom germanstvu ; a to znači protiv rimokatoličkog duha i
protiv judaizma.Čemberlen je vjerovao u pobjedu Njemačke u Prvom svjetskom ratu.
Sreo se 1927 godine u Bajrotu sa Hitlerom i predosjetio kakva će biti sudbina bivšeg
slikara.
Čemberlen u svojoj teoriji o rasi ne uzima u obzir očigledne osobine ( plavu boju kose,
opći oblik lica), kao što ne uzima u obzir ni antropološka mjerenja. Istinski kriterijum
kojim se određuje rasa biće isključivo psihološke prirode. Čemberlenov zadatak je bio da
istraži prošlost da bi osvijetlio budućnost. Po njemu propadanju rase ima lijeka, da se
čistoća krvi u nekoj ljudskoj grupi može obnoviti pod uslovom da se zato nađe pravi
način. Dakle za obnovu rase po Čemberlenu treba primijeniti pet prirodnih zakona od
kojih svaki predstavlja preduslov za nastanak plemenitih rasa. To su:
a) Sirovina izvrsnog kvaliteta je osnovni preduslov za nastanak plemenitih
rasa, ali Čembrlen ni sam ne zna kako pronaćc) i tu sirovinu.
d) Praktikovanje englogamije u dužem trajanju : potomstvo treba da nastaje
samo iz odnosa među najbližim srodnicima iz iste rase, pa će) e se
rasa umnožiti unutar sebe same.
f) Selekcija - njome se elementi koje treba reprodukovati odvajaju od onih
koje treba uloniti.

g) Neophodnost miješanja – koje Čemberlen poredi sa ukrštanjem pasa.

i) Miješanje rasa mora biti određeno i ograničj) eno jer on se boji da

može doćk) i i do uništenja rase uslijed okolnosti koje moraju biti tačl)
no i strogo utvrđene . Jer dugotrajno miješanje vodi jačm) u rasu
u propast, pa stoga ukrštanjem moraju biti vremenski ograničn) ena .

Što se tiče Jevreja , Čemberlen se divi njihovoj umješnosti kojom koriste zakon krvi da bi
proširili svoju prevlast : "Osnovni korijen ostaje bez mrlje, u njega ne može da prodre ni
jedna kap tuđe krvi." Kćeri Jevreja mogu se udati za nekoga ko nije Jevrej , ali sinovi se
ne mogu ženiti kćerima stranaca.
 Jevreji su po Čemberlenu nastali iz ukrštanja među sasvim različitim ljudskim
vrstama. Postojanje jevrejskog naroda samo po sebi je grijeh, njegovo postojanje je zločin
protiv svetih zakona života , čitav narod, a ne pojedinac trebalo bi da bude opran od
greške koja nije počinjena svjesno, već ne svjesno. Jevreji su predstavljeni kao narod koji
pripada jednoj rasi a ne jednoj religiji. Manje od deset godina poslije Čemberlenove smrti
ustoličena je jedna rasistička religija. Ove Čemberlenove ideje pružile su nacističkim
glavešinama osnovu za njihovu političku akciju .

FAŠIZAM

Fašizam je totalitarni, krajnje reakcionarni politički sistem koji se prvo javio u

Italiji. Naziv potječe od latinske riječi fasces (svežanj prutova). Iako je fašizam nosio u
sebi mnoge karakteristike reakcionarnog nacionalizma i konzervativnih diktatorskih
režima, imao je i izrazite posebne karakteristike, koje su potjecale od odbacivanja
individualističkog liberalizma XIX stoljeća. Fašizam je nastao kao sinteza socijalnih
zahtijeva ljevice i nacionalističkih programa desnice. Svoju doktrinu je zasnovao na
idejama Fridriha Ničea ( 1844. – 1900.) o dinamičnom nadčovjeku.
Niče je pisao da narod kome se pripisuje neka kultura treba u istinu samo da
bude neko živo jedinstvo, a ne da se tako jadno raspada na spoljašnost i unutrašnjost, na
sadržaj i oblik. Također treba razmišljati kako se kroz historiju narušeno zdravlje jednog
naroda može povratiti, kako taj narod može ponovo naći svoje instikte, a time i svoje
poštenje. Niče zamjera Nijemcima što se ugledaju na druge narode i ponašaju se
konvencionalno. Nijemca se može mjeriti na osnovu njegovih misli i osjećanja, koja on
izriče u svojim knjigama. Prema Ničeu Njemačko jedinstvo u najvišem smislu riječi,
kome oni teže, i vatrenije teže nego ponovnom ujedinjenju, jedinstvo Njemačkog duha i
života poslije uništenja suprotnosti forme i sadržaja, duševnosti i konvencije.
Po mišljenju J. G. Fichtea ( 1762 – 1814 ) država bi trebala biti planski,
racionalno regulirana organizacija, u kojoj je svakome radom osiguran udoban životni
položaj. Fihte smatra da čitav gospodarski, ekonomski život treba staviti u tačne i čvrsto
vezane okvire.
Ideja o stvaranju ovakve države predstavlja neku vrstu nacionalne autarhične
države. Fihte je zastupao kozmopolitske nazore, ali u njemu se razvio jak nacionalni
osjećaj romantičarske varijante. Nacionalna svijest je po njemu nužni polazni stadij, po
kome se pojedinci preko nacije uvrštavaju u kozmopolitičku cjelinu. Sve su to osnove za
nastanak fašističke ideologije.

FAŠIZAM OD FEUDALIZMA DO IMPERIJALIZMA

U historiji i tradiciji nacionalizma ogleda se historija evropske buržoazije.

Nacionalizam je u svom nastanku bio oružje buržoazije u borbi protiv feudalizma i
apsolutizma. U okviru same fašističke ideologije do ekstrema je razvijena nacionalizmu
svojstvena tendencija da se racionalni odnosi svedu na organske, da se humanistička
problematika zamjeni biološkom, da se ljudskim pravima suprotstavi socijalni
darvinizam.
Nacionalizam se ne zadovoljava historijskom neizvjesnošću, već je nastoji
produbiti u njenoj vitalnoj biološkoj egzistenciji. Teorijska i funkcionalna osnova
fašističke ideologije je rasna teorija. Na ime jedna od bitnih funkcija nacionalizma od
njegovog nastanka do danas je da prikrije i ukloni iz društvene svijesti klasne suprotnosti
i klasnu borbu, i da ih zamjeni borbom protiv nekog unutrašnjeg ili spoljašnjeg općeg
neprijatelja naroda. Stvarni mehanizam ove strategije je buđenje u širokim narodnim
slojevima primitivnih nagona unutar grupnog i vangrupnog ponašanja tj., mobilisanje
ovog borbenog entuzijazma koji ljudske grupe pokazuju, kada svoju grupu treba braniti
od svoje biološke ugroženosti radi samoodržanja.
Historija njemačkog fašizma seže duboko u srednji vijek. Jedan od
najznačajnijih događaja iz tog vremena je gušenje seljačkog ustanka iz 1525 godine.
Trijumf feudalne reakcije nad demokratsko–revolucionarnim seljačkim pokretom
učvrstio je u Njemačkoj za dug vremenski period feudalizam i apsolutizam, i time otežao
konstituiranje buržoazije.
Njemačka je ujedinjena kroz lanac ratova od 1848 godine, pa se tako stvarao
militaristički duh. Njemačka je morala riješiti političko konstituiranje nacije, buržoasku
revoluciju i industrijalizaciju. Političko podčinjavanje buržoazije najvišoj pruskoj
državnoj vlasti, uslovilo je preuzimanje vrlina feudalne klase; autoritarizam, poslušnost,
obožavanje domovine. Njemačko društvo nije postalo buržoasko već kvazi–feudalno.
Industrijalizacija u Njemačkoj nije stvorila klasno svjesnu buržoaziju, već je dovela do
političke identifikacije buržoazije sa bonapartističkim sistemom Vilhema II.
Tek početkom XX stoljeća Njemačka postaje vodeća evropska imperijalistička
država, koja je hrlila novoj podjeli svijeta. Dugo pripremana erupcija izbila je tek 1914
godine, kada industrijski feudalizam polazi na osvajanju novog životnog prostora.
Ponovo uskrsava stari pangermanizam u tradicionalno–agresivnoj formi > Drang nach
Osten<. Životni prostor mogao se nadoknaditi samo na račun Rusije. Vojni poraz
Njemačke u Prvom svjetskom ratu je doprinio padu monarhije i uspostavljanju
demokratske republike. Godine 1918. izgubila je političku osnovu jedna od najumješnijih
klasa moderne historije, autoritarna elita njemačkog carstva.
Ratni slom dovodi do Hindenburgove i Ludendorfove vojne diktature, a tek u
jesen 1918 godine sa prvim revolucionarnim talasom počelo se razmišljati o
parlamentarizmu, koji je zvanično proklamiran Vajmarskim ustavom od 31.jula 1919.
godine. Prvi republički koraci Njemačke odvijali su se u atmosferi straha od proleterske
revolucije i ako u njoj nije u potpunosti bila ostvarena ni buržoaska. Nestabilnost i dilema
prve Njemačke Republike se utemeljuje u njenoj društveno političkoj strukturi.
Nova država zasnovana je ne čitavom nizu isforsiranih prividnih kompromisa
između starog i novog ( carske armije i parlamentarizma ), moćnih koncerna kapitala koji
su se oporavljali od ratnog potresa i narasle klasne svijesti sindikata), centralističkih i
federalističkih tendencija između gotovo nepokretnih i po tendenciji i političkom
programu i interesima suprotstavljenih političkih partija. Na njenom čelu se nije nalazio
civilni političar, već carski feld maršal. Mlada Republika se uslijed opstrukcije i ljevice i
desnice, od početka nalazila u odbrambenom položaju. Republička vlada je morala da
snosi nezadovoljstvo zbog potpisivanja kapitulacije, a potom i uslova mira. Za ogorčene i
bezobzirne bilo je lako da izopače ovo u laž, da su socijaldemokrati i republikanske
stranke hotimično potpisale kapitulaciju, izdale Njemačku i zabole nož u leđa armije, s
ciljem da se popnu na vlast.
Za vrijeme tih događaja Hitler je prvi put dobio obilježje političara. Poslijeratnu
krizu poražene Njemačke pratila je grčevita aktivnost militantnih saveza i
antidemokratski nastrojenih borbenih udruženja, što je vodilo općoj vojnoj militarizaciji
društveno političke afere. Opće antikomunističko držanje buržoaskih društava,
kontrarevolucionaran stav prisutan širom Evrope u sprezi sa specifičnim Njemačkim
društveno– ekonomskim razvojem, stvorili su tendenciju spremnosti posjedničkih
buržoaskih slojeva za povezivanje sa pretkapitalističkim, feudalnim, militarističkim i
antisemitskim pokretima i partijama protiv zajedničkog neprijatelja, proletarijata. Čitav
splet uslova, od poslijeratnog nezadovoljstva širokih narodnih masa do nezadovoljstva
imperijalističkih težnji krupnog kapitala, uslovio je snažan Njemački desni zaokret.
Bez obzira na različite nazive, postoje zajedničke crte fašističkih diktatura a to
su da: fašizam mora imati milenijumsku ideologiju (o hiljadu godišnjem carstvu ), da
fašizam bude klasična diktatura jer se oslanja na masovnu bazu i elitno vodstvo vezano za
državnu birokraciju (pri čemu se rukovodstvo postavlja odozgo), zatim da ima monopol
medija i informacija, monopol oružja, terorističku unutarnju policiju. Postoji i teorija o
kultu vođe, kultu mladosti itd. Treća teorija je postojanje nacionalne baštine kao izvora
ideologije, za organizaciju društva, zatim stvaranje krute birokratske države (na bazi
koncepta velike nacionalne teritorije), potom kult vođe kao oličenja pokreta.
Averzija prema demokraciji , pa i kapitalizmu sa pokušajem da se sačuva
privatno vlasništvo kao baza društva, nacionalizacija privrede, aktivna spoljna politika sa
tendencijom pretvaranja u rat, te baziranja na podršku crkve. A crkva je zastupala
mišljenje daje fašizam pokušaj stvaranja nove religioznosti.
Fašizam je pokret zaostalih industrijskih društava prema najrazvijenijim
kapitalističkim zemljama pri čemu je država morala intervenirati i nadoknaditi ono što je
slobodno tržište davalo u razvijenim kapitalističkim zemljama. Svakako da je fašizam
nastavak već postojećih nacionalizama.
Nacionalsocijalizam kao duhovna sila djelo je nekih sjevernonjemačkih
intelektualaca, a kao živi politički cilj on je nasljednik ogromne domovinske partije
Sjevernonjemačkog saveza, a samostalan rad počinje 1919. Nacionalsocijalistička partija
(NSDAP) se od početka predstavljala kao istinska narodna partija, koja ravnopravno
zastupa interese svih društvenih slojeva. Poslije 1920. godine NSDAP pod vodstvom
Adolfa Hitlera razvija u jednu isključivo kontrarevolucionarnu antisemitsku i
nacionalističku partiju.
ANTISEMITIZAM

Antisemitizam je krajnje nacionalistički, napose rasistički pokret koji je Jevreje

smatrao stranim i manje vrijednom rasom, čiji gospodarski, politički i kulturni napredak
treba omogućiti. Neprijateljstvo i mržnja prema Jevrejima, progoni koji se često
pretvaraju u okrutne pogrome židovskog stanovništva, poznati su već u starom vijeku. Od
kako su raspršeni po svijetu Jevreje su ostali narodi osjećali kao strano tijelo u svojoj
zajednici, pripisujući im razorno, destruktivno djelovanje. Antisemitizam prati Jevreje od
samog početka njihove povijesti .
I u srednjem vijeku su postojale izrazite antisemitske struje. Njemački Jevreji
(aškenazi ) su u XII stoljeću prošli nevolje križarskih ratova i preživljavali zahvaljujući
milosti njemačkih careva i feudalnih gospodara. Postojala je velika zavidnost kršćana
zbog jevrejske trgovine i zanatstva, kojom su oni sebi obezbjeđivali opstanak. Jevreji su
optuživani da ubijaju kršćansku djecu, da koriste kršćansku krv za pravljene hljeba ta
vrijeme Pesaha. Dakle optuživani su za kako to kršćani zovu; >Ritualna ubojstva<.
Tokom XIV stoljeća Jevreji su optuživani da su krivi za pojavu kuge. I u XVI
stoljeću je nastavljeno optuživanje i osuđivanje Jevreja. Dakle oko 1880.godine u
Njemačkoj je nikao novi oblik mržnje prema Jevrejima, antisemitizam. Prve vođe ovog
pokreta su novinar Mar, kapelan Šteker, pruski historičar Trajčke, te slijepi filozof Diring.
Oni su stvorili antisemitsku ligu, pa su na javnim skupovima u Berlinu držali vatrene
govore o jevrejskoj opasnosti. Liga je skupljala potpise za peticiju kancelaru Bizmarku,
kojom se tražila zabrana useljavanja Jevrejima u Njemačku, zatim zabrana primanja
Jevreja u službu. Bizmark nije javno odgovorio na peticiju, ali ju je vlada nesmetano
provodila u život.
Antisemitski pokret postajao je sve žešći, i narodni poslanici neprijateljski
raspoloženi prema Jevrejima često su u parlamentu držali govore u kojima su ih
ponižavali. Ovaj pokret kulminirao je u Drugom svjetskom ratu.
Nacionalsocijalizam (nacizam ; njem. Nationalsozialismus) to je politička
doktrina i praksa najreakcionarnijeg dijela monopolističke buržoazije zasnovana na
ideologiji Nacionalsocijalističke partije Njemačke (NSDAP). Poražena soldateska i
fanatični militaristi svih boja u internacionalnim i Njemačkim razmjerima čine jezgro
nacističkih i fašističkih kadrova.
Nacionalsocijalistička partija je osnovana u jeku razočaranja i ekonomskog
haosa koji je zavladao poslije Prvog svjetskog rata. Osnovana je u Minhenu
05.01.1919.godine, a godinu dana kasnije objavljuje svoj politički program u 25 tačaka,
čiji je autor Adolf Hitler. On je u ovu partiju stupio u jesen 1919 godine, a njenim
predsjednikom postao 1921. godine. U tom programu je dana ideološka i praktična
platforma nacionalsocijalizma; učenje o nadmoćnosti arijevske rase, antisemitizam,
podvrgavanje svih državnih i upravnih funkcija pod vlast partije, ugušenje svih
individualnih sloboda, zasnovano na potpunoj koncentraciji vlasti u rukama jednog vođe,
izgradnji hijerarhije zapovijedanja od vrhovnog Firera do najnižih nositelja vlasti, princip
nacionalne ekspanzije itd.
Nacionalsocijalisti su 1923. godine pokušali izvršiti državni udar na bavarsku
vladu u Minhenu. Puč je bio lako osujećen, a nacionalsocijalistička stranka je došla pod
udar Zakona o zaštiti Republike. Ali, neuspjeli puč od 1923. godine zauzima još važnije
mjesto u historiji nacističkog pokreta zbog pouka koji je Hitler izvukao iz njega a
pomoću kojih je on uobličio političku taktiku u narednim godinama. Hitler je već na
procesu, 1924. postavio temelje svoje politike. U svojoj završnoj riječi on je nastojao da
izbjegne međusobna optuživanja i obnovio staru ponudu armiji. Vođe puča su pohapšeni,
a rad stranke zabranjen. Februara 1924. godine je počelo suđenje vođama puča, koji su
optuženi za veleizdaju. Presuda je izrečena 01.04.1924. godine, a kao jedan od vođa
osuđen je i Adolf Hitler na pet godina zatvora, u kojemu je boravio samo nekoliko
mjeseci.
Za vrijeme boravka u zatvoru Hitler je napisao svoj politički programski spis,
Mein Kampf (Moja borba). Odmah na početku ovoga djela Hitler govori o svome mjestu
rođenja, koje leži na granici dviju njemačkih država, i smatra to predodređenom
sudbinom i svojim ciljem o njihovom ponovnom ujedinjenju, jer ista krv pripada
zajedničkom carstvu. I tek onda kada se svi Nijemci ujedine u zajedničku državu imat će
pravo na stjecanje stvarnog tla i teritorije. Hitler uočava dvije velike opasnosti po
njemački narod, Marksizam i Jevrejstvo. On kaže da je u djetinjstvu vrlo malo znao o
Jevrejima, i tek u petnaestoj godini u političkim razgovorima više saznaje o njima, te
osjeća odbojnost. Jevreji su se toliko evropeizirali i uljudili tako da ih je bilo teško
razlikovati.
Za vrijeme svog boravka u Beču, Hitler je sve više primjećivao Jevreje, širio
svoja saznanja o njima, o njihovo cionističkom pokretu, o načinu njihova života, i sve
više se zgražavao. Hitler je kako kaže otkrio da socijaldemokratsku štampu pretežno vod
Jevreji. Čudio se njihovoj rječitosti ili vještini laganja, i malo po malo počeo ih mrziti, a
sve više je u njemu rasla ljubav za njegov vlastiti narod, te on postaje fanatični antisemit.
On je vjerovao da postupa u smislu svemogućeg stvoritelja: Time što se brani od Jevreja
bori se za djelo Gospodina.
Hitler počinje govoriti o univerzalnosti rase regulirane zakonom prirode, i
navodi primjere životinjskih vrsta (koje se pare sa sudrugom iste). Zakon prirode mogu
spriječiti samo izuzetne prilike, prisila zarobljeništva ili neka druga spriječenost parenja u
okviru iste vrste, ali onda se priroda počinje opirati. Svako križanje nejednakih visokih
bića, daje kao proizvod neko srednje stvorenje između visina oba roditelja. To znači: da
će mladunče svakako biti više nego rasno niža polovica roditeljskog para, ali ne i tako
visoka kao viša polovica roditeljskog para. Znači miješanjem Arijaca s nižim rasama kao
učinak proizlazi kraj nositelja kulture.
Učinak svakog rasnog križanja je:

a) opadanje razine više rase

b) tjelesni i duhovni nazadak, a time i počc) etak jedne jako polagane a

ipak sigurno napredujućd) e dugotrajne bolesti.

Čovjekovo djelovanje protiv prirode dovodi do njegove vlastite propasti.

Znanost, umjetnost, tehnika, pronalazaštvo je proizvod malog broja naroda ili samo jedne
rase. Sve velike kulture prošlosti propadale su, jer su stvaralačke rase izumrle od trovanja
krvi. Čovjek koji ne poznaje ili čak prezire rasni zakon stvarno si ubija sreću koja će mu
zasigurno doći. On propušta posljednji vlak najbolje rase, a time i preduslov cjelokupnog
ljudskog napretka. Slijedom toga on kreće opterećen ljudskom osjećajnošću u područje
bespomoćnih životinja. Na pitanje, koja je rasa prvobitni obnašatelj ljudske kulture,
odgovor je jednostavan, Arijac (on je utemeljivač kulture).
Za stvaranje viših kultura bili su potrebni niži ljudi, radi nadomjeska pomoćnih
tehničkih sredstava. Arijac je pokorio niže rase i uredio njihovu praktičnu djelatnost pod
svojim zapovjedništvom, prema svojoj volji za svoje ciljeve, i time čak učinio dobro
djelo za pokorene rase. Miješanje krvi, a time i prouzročeni pad rasne razine, jedini su
uzrok odumiranja svih kultura, jer ljudi ne propadaju zbog izgubljenih ratova, već zbog
gubitka one sile otpora koja je svojstvena smo čistoj krvi.
Kod Arijaca je najjača želja za žrtvovanjem i zalaganjem ličnog rada, pa čak i
vlastitog života za druge. Arijac nije najveći samo zbog svojih duhovnih osobina, već i po
spremnosti da sve svoje sposobnosti stavi u službu zajednice. Jer predanost vlastitog
života opstanku zajednice kruna je svega požrtvovanja. Pod pojmom idealizam
podrazumijeva se sposobnost žrtvovanja pojedinca za cjelinu, za svoje bližnje. Najveća
suprotnost Arijcu je Jevrej, jer je kod njih nagon za samoodržanjem jako razvijen. Po
Hitlerovom mišljenju Jevreji su narod koji su kroz svoje postojanje doživjeli malo
promjena, unutarnje nadarenosti karaktera itd. Oni nikad nisu imali vlastitu kulturu a
osnove njihovog duhovnog rada su uvijek davali drugom, a njihov intelekt se razvijao u
svijetu drugih kultura.
Kod Jevreja želja za žrtvovanjem ne prelazi goli nagon za samoodržanjem
pojedinca. Njihov prividno jak osjećaj pripadnosti zasnovan je na primitivnom instinktu
čopora, i taj nagon za zajedničkim potpomaganjem postoji dok postoji opasnost. Dakle
želja za žrtvovanjem kod Jevreja je samo prividna i postoji samo dok je opstanak svakog
pojedinca upitan. Kad ne postoje opasnosti prestaje i prividna harmonija Jevreja, jer
Jevrej se ujedinjuje samo u slučaju zajedničke opasnosti ili u slučaju interesa za
zajedničkim plijenom.
Ali ako ove opasnosti ne postoje do izražaja dolazi njihov ekstremni egoizam, i
od složnog naroda nastaje gomila zaraćenih štakora. Svoju državu Jevreji vide kao živi
organizam za očuvanje i uvećanje rase-teritorijalno je potpuno neograničena. Oni su
paraziti na tijelu drugih naroda. Jevreji povremeno napuštaju svoj životni prostor, jer
budu protjerani od narod čije su gostoprimstvo zloupotrijebili jer oni su paraziti koji se
ukorjenjuju i zato ih je teško protjerati. Tamo gdje se Jevreji nasele vremenom domaći
narod odumire. Tako je Jevrej svih vremena živio u državama drugih naroda i tamo
stvarao vlastitu državu, koja je običavala jedriti maskirana pod oznakom >Religiozna
zajednica<, tako dugo dok vanjske prilike nisu dopuštale da se potpuno iskaže njegovo
pravo biće. Ako se nekada osjećao dovoljno jakim da može biti bez zaštitnog plašta,
puštao je da koprena padne, i od jednom bi opet postao ono što drugi ranije nisu htjeli
vjerovati i vidjeti, Jevrej.
Oni su sposobni svojim velikim lažima ubijediti narod da su ioni pripadnici tog
naroda ali posebne vjere. Za Hitlera je Talmud knjiga za praktičan i podnošljiv
ovozemaljski život a ne priprema čovjeka za zagrobni život. Jevrejski vjeronauk je
uputstvo za održanje čistoće jevrejske krvi, te reguliranje međusobnog ophođenja Jevreja,
a također i ostalim svijetom ne-Jevrejima. Velika jevrejska laž je i jezik, jer ga ne koristi
kao sredstvo da njime izrazi svoje misli, već da ih skrije, jer dok govori drugi jezik misli
jevrejski. I sve dok ne postane gospodar drugih naroda, Jevrej govori njihovim jezikom, a
prvi Jevreji u Njemačku su stigli tokom prodora Rimljana.
Osnivanjem prvih naselja Jevrej dolazi kao trgovac i u početku pridaje malo
važnosti prikrivanju svog narodnog porijekla. Za kratko vrijeme on se aktivira u
gospodarstvu kao posrednik i iskorišćuje svoju trgovačku sposobnost i postaje prijetnja
da trgovina postane njegov monopol. Također Jevrej počinje pozajmljivati novac uz
zelenaške kamate. On se stalno nastanjuje, u gradovima naseljava posebne kvartove i sve
više gradi državu u državi. Novčani poslovi i trgovina postaju njegov monopol, njegove
zelenaške kamate izazivaju otpor a bogatstvo zavist. Ne naklonost spram Jevreja je sve
više rasla. Oni se sve više približavaju vlasti, novcem i ulagivanjem. Sve više se Jevreji
približavaju kneževskoj vlasti, i uz male novčane nadoknade dobivaju razne dozvole i
privilegije. Hitler krivi ponašanje njemačkih kneževa, jer se zbog njihovog odnosa prema
Jevrejima, njemačka nacija nije mogla osloboditi jevrejske opasnosti. Dakle Jevrej želi
postati domaćim narodom odnosno Nijemcem, a od tog naroda on samo zna jezik i to
svoje nijemstvo temelji na jeziku.
Po Hitleru rasa nije u jeziku već isključivo u krvi, a Jevreji su ti koji malo
značaja pridaju očuvanju jezika a svu važnost pridaju očuvanju svoje krvi.
Jevrej može govoriti hiljadu jezika, ali on ipak ostaje Jevrej. Razlog jevrejske
težnje da postane Nijemac leži u osjećaju opadanja kneževske vlasti, jer žele da ovladaju
građanskim pravima, i to je razlog emancipacije iz geta. On i dalje ostaje u blizini visoke
gospode i nastoji se uvući u njihov krug, a preostali dio jevrejske rase približava se
ljubljenom narodu.
Jevrej sebe predstavlja kao požrtvovanog, dobročinitelja, skromnog, i čak i
žrtvom da bi pridobili narod. On čak postaje i liberalan i počinje misliti o napretku
čovječanstva. Jevrej radi jačanja svoje političke sigurnosti pokušava srušiti rasne i
građanske granice, koje ga stežu na svakom koraku. Za ostvarenje svojih ciljeva on se
služi štampom u kojoj sebe prikazuje kao bezgranično željnog znanja. Svako znanje i
svaki razvoj procjenjuje samo prema mogućnosti pospješivanja svojega nacionalnog
obilježja. Svako znanje primljeno u školi drugih primjenjuje samo u službi svoje rase.
Dok se čini preplavljen prosviješćenošću i napretkom, slobodom čovječanstva itd. strogo
zatvara svoju rasu. Svoje žene oni daju uglednim kršćanima a svoje muško pleme
održavaju čistim. Znači Jevrej truje krv drugih, ali čuva svoju vlastitu.
Jevrej se također približava i radniku, licemjerno suosjećajući sa njegovom
sudbinom, buneći se što radnik živi u bijedi i siromaštvu , a sve to samo da bi pridobio
povjerenje radnika . Oni rado prihvaćaju ugnjetene radnike koji žive u izuzetno teškim
prilikama prepušteni nemaru od međunarodne zajednice i države . Jevrejski cilj nije
uklanjanje socijalnih nepravdi , već stvaranje jedne slijepo privržene borbene trupe za
ugušenje nacionalne gospodarske neovisnosti. Jevrej uz pomoć sindikata ruši osnove
nacionalnog gospodarstva, i usporedo s time napreduje politička organizacija koja djeluje
zajedno sa sindikalnim pokretom, jer taj pokret priprema mase za političku organizaciju.
Sindikat je stalni financijski izvor iz koga politička organizacija hrani svoj enormni
aparat.
Stvaranjem štampe čiji je sadržaj prilagođen duhovnom obzoru najslabije
obrazovanih ljudi, političke i sindikalne organizacije konačno dobivaju svoju podsticajnu
instituciju, kroz koju najniži slojevi nacije sazrijevaju za najodvažnija djela. Ova štampa
napada sve karaktere koji se ne žele podvrći jevrejskoj vlasničkoj drskosti ili čija se
genijalna sposobnost Jevreju sama po sebi čini opasnošću.
Jevrejska vlast u državi je jaka i on se smije zvati Jevrej i priznaje svoja
nacionalna i politička razmišljanja. Hitler kaže Jevreji lažu da žele osnovati svoju državu
u Palestini, , jer oni žele organizaciju , centralu svoje međunarodne svjetske prevare.
Jevrej svim sredstvima pokušava pokvariti rasne osnove naroda kojeg pokorava, jer oni
su da bi uništili bijelu rasu, na Rajnu doveli Crnca.
Narod koji je svjestan svoje čistoće krvi Jevrej neće pokoriti. Jevrej također
državu potresa i gospodarski, dovodi državna preduzeća do propasti i onda ih stavlja pod
svoju financijsku kontrolu. I posljednja faza je revolucija kad Jevrej osvaja političku vlast
i postaje krvni Jevrej i narodni tiranin.

NIRNBERŠKI RASNI ZAKONI

Došavši na vlast nacionalsocijalistički pokret je počeo da ostvaruje društvo i
državu rasne čistoće, a osnovu njegovog rasizma činio je antisemitizam. Ovim činom
otvoreno je pitanje mnogobrojnih Jevreja, čija je uloga u društvu, privredi i kulturi bila
veoma istaknuta. Srastanje Jevreja u Njemačku naciju je posebno izazvalo ogorčenje
antisemita, naročito nacionalsocijalista. Prvi otvoreni nasrtaji na Jevreje počeli su
sredinom marta 1933. godine, Jevreji su maltretirani, razbijani su izlozi na njihovim
radnjama, dešavale su se paljevine jevrejskih robnih kuća i upadi u sinagoge širom
Njemačke. Također su mnogobrojni Jevreji otpuštani iz državne službe.
Od prvog aprila počinju sve žešće akcije antisemita, koji Nijemce pozivaju da
bojkotuju Jevreje, njihove usluge i robu. Od tada život Jevreja u Njemačkoj postaje sve
teži. Jevreji su prisiljavani da napuštaju državnu službu, bolnice su čišćene od jevrejskih
ljekara, jevrejski profesori su udaljavani iz škola i univerziteta, pravosuđe je čišćeno od
Jevreja sudija, tužitelja i advokata, i time je Njemačka dobila kategoriju nižih građana.
Pravne osnove rasnoj državi postavljene su Nirnberškim rasnim zakonima iz
1935. godine koji su doneseni na državnom partijskom zasjedanju. To su izrazito
rasistički zakoni kojima je cilj da se Jevreji uklone iz javnog života.
Prvi zakon zvanično je nosio ime Zakon o građanstvu Rajha, a drugi Zakon o
zaštiti njemačke krvi i njemačke časti. Dakle oba ova zakona je jednoglasno donio ranije
plebiscitarno izabran nacionalsocijalistički Rajhstag na zasjedanju u Nirnbergu
15.09.1935. godine.
Građanin Rajha-jeste onaj državljanin koji je njemačke ili srodne krvi, a koji
svojim ponašanjem dokazuje da je spreman i sposoban da vjerno služi njemačkom narodu
i Rajhu. Samo takav građanin je jedini nositelj punog političkog prava.
 Drugi zakon predstavlja dopunu prvog i razrađuje antisemitsku suštinu
nacističkog prava. Njime se pod prijetnjom zatvora zabranjuje brak između Jevreja i
državljana koji su njemačke ili srodne krvi. U cilju provođenja ovih zakona doneseno je
više naredaba kojima su regulirana posebna pitanja ili precizirana načela rasističkog
prava. Prva među tim naredbama je od 14.11.1935. godine koja je utvrdila slijedeći
princip: Jevrej ne može biti državljanin Rajha, on ne raspolaže pravom glasa u političkim
pitanjima, i ne može vršiti javne funkcije.
Tako je nacionalsocijalistička država postala staleška, jer je na rasnoj osnovi
stvorila zakonsku razliku između građana prvog i drugog reda. Odnos prema Jevrejima je
postajao sve suroviji, ograničavano im je kretanje, maltretiranja su se sve više množila i
postajala surovija, a zbog ljubavnih veza sa Arijcima kažnjavani su čak i smrtnim
presudama. Njemice koje su optuživane za ljubavni grijeh počinjen s Jevrejima, vođene
su sa tablama sramote na kojima je pisalo da su imale seksualne odnose s Jevrejima.
Bogatstvo, sposobnost, poznavanje poslova i međunarodne veze u privrednom
smislu činili su Jevreje dragocjenim građanima Njemačke. Međutim ubrzo je stigao još
veći val antisemitizma i došao je kraj privrednoj sigurnosti Jevreja. Povod za ova
dešavanja je atentat mladog Jevreja na njemačkog službenika pri ambasadi u Parizu. On
je izvršio atentat u znak osvete nacionalsocijalističkog antisemitizma, ali je uspio da pruži
povod za neviđene pogrome Jevreja u XX stoljeću.
Krajem aprila 1938. godine Jevreji su pozvani da prijave vlastima svu svoju
imovinu, a Gebels je javno govorio da se pripremaju zakoni kojima će biti isključeni iz
privrednog života pripadnici niže rase. Na godišnjicu pokušaja puča iz 1923. godine, u
veće 09.11.1938. godine, Gebels je iskoristio komemorativnu akademiju svojevremeno
izginulim drugovima i pozvao na antisemitsku akciju vođe partije, SS i SA odrede. Tako
je počela zloglasna >kristalna noć< u kojoj su nacionalsocijalisti organizirali i predvodili
revolt njemačkog naroda.
Širom cijele zemlje jurišni odredi ustrijemili su se na jevrejske bogomolje,
škole, trgovine, preduzeća i kuće. Pored paljevina, rušenja i demoliranja u noći između
09. i 10. 11.1938. godine ubijeno je nekoliko desetina ljudi i na taj način Jevreji su
isključeni iz društvenog života. Počinjena šteta iznosila je stotine miliona njemačkih
maraka a ipak su Jevreji bili oni koji su nacističkom režimu imali platiti 1,25 miliona
maraka. I pored uništenih 7500 jevrejskih trgovina i stanova, i uništenih 250 sinagoga, i
ljudskih gubitaka, to je bio početak masovnog pogroma Jevreja. Nakon kristalne noći
konfiscirana je na posljetku sva jevrejska imovina a Jevreji se potpuno isključuju iz
gospodarskog života.
Početkom 1939. godine Hitler je u svom jednom govoru obećao budućnost bez
Jevreja. Godine 1940. Nijemci su planirali poslije pobjede u ratu iseliti Jevreje na otok
Madagaskar, međutim od ljeta 1941. godine se pristupilo planskom istrebljenju i ubijanju,
nazvanom >konačno rješenje jevrejskog pitanja<.
Država nacionalsocijalista nije bila samo antisemitska, ona je za niže rase
proglasila i druge etničke grupe. Takvima su proglašeni Romi, koji nisu imali značajno
mjesto u društvenom životu, oni su progonjeni i odvođeni u logore. I Slaveni su smatrani
nižom rasom, a također i Nijemci sa urođenim teškim psihofizičkim manama.
Dakle nacionalsocijalistička stranka je prije svega neprijateljska prema svom
krvnom protivniku marksizmu, netolerantna prema svim drugim građanskim i
nacionalističkim grupacijama. Ona je pod firmom revolucije proglasila novi red stvari u
Njemačkoj koji predstavlja početak nove ere za cjelokupno čovječanstvo.
Kao jedan od najvažnijih momenata vođe nacionalsocijalizma naglašavaju
potrebu novog duhovnog pravca, novog pogleda na svijet. U borbi između dva osnovna
veltanšaunga (građanskog i marksističkog) nacionalni socijalizam ne koleba ni časa.
Veltanšaung nacionalsocijalizma ne predstavlja nikakvu novu tekovinu, nego samo
komplikaciju starih ideja, povezanih i organiziranih politički, borbeno zaoštrenih i
tendenciozno formiranih.
Novi veltanšaung u rječniku nacionalsocijalizma ima isti smisao kao i riječ
revolucija. Pojam rase je fundamentalan u veltanšaungu hitlerizma, on je stup felkiškog
shvaćanja prirode i historije, vrhovni princip njene filozofije, tako je pojam rase postao
najopćija naučna i kulturna pretpostavka hitlerističke akcije.

ODNOS CRKVE PREMA NACISTIMA

Papa Pio XII je bio prijateljski naklonjen Njemačkoj jer je tamo službovao dugo
godina. U jesen 1933. godine nacisti počinju gaziti klauzule konkordata sklopljenog s
crkvom, tada još uvijek kao kardinal Paceli (kasnije Pio XII) spriječio je Papu Pia IX da
protestira, i držao se veoma naklono prema nacistima
Po izboru za papu Paceli odnosno Papa Pio XII otvoreno prihvata Hitlerov
režim. Kada su Nijemci okupirali Čehoslovačku nije osuđivao taj postupak, a Poljacima
je poručivao da Nijemcima predaju Dancing i Pomeraniju.
U Rimu se Papa sastao sa Ribentropom ministrom vanjskih poslova rajha, i
razgovarali o produbljivanju odnosa nacionalsocijalista i crkve. Napadom Njemačke na
Belgiju, Holandiju, i Luksemburg, Papa izražava svoje suosjećanje s narodom jer su tu
većinom živjeli katolici. Kada su napadnute Norveška i Danska Papa se uzdržao jer je u
Norveškoj živjelo tek 2000 katolika. Crkva takođe i Italiju potiče da uđe u rat.
Bilo bi uzalud tražiti u kanonskom pravu, u bogoslovlju ili papinskim spisima
bilo kakav skup odredaba koji bi imao karakter obaveznih propisa o jevrejstvu i
jevrejskoj vjeri. Kao prvo i najizvjesnije javlja se načelo prema kojemu u očima crkve
Jevrej koji je valjano pokršten prestaje biti Jevrej i postaje dio Kristova stada.
Crkva ne smatra da Jevreji tvore samoduhovnu porodicu koju sačinjavaju
katolici i reformirani kršćani. Crkva priznaje da u karakteristična svojstva izraelitske
zajednice idu ne doduše rasne ali zato etničke osobitosti. Crkva to razlikuje od davnina i
uvijek je o tome vodila računa. Poznato je iz povijesti da je crkva često zaštićivala Jevreje
od bezakonja i nasilja njihovih progonitelja, ali i to da ih je istodobno satjerivala u geta.

HOLOKAUST
Čim je Adolf Hitler došao na vlast koncentracioni logori uvode se u
nacionalsocijalističkoj Njemačkoj za ljude >nečiste krvi<, pogotovo Jevreje, zatim za
politički nepodobne, kriminalce i asocijativne tipove, homoseksualce i također pripadnike
vjerskih sekti, svećenike i druge.
Prvi logori u Njemačkoj otvoreni su početkom 1933. godine, a otvorio ih je SA
i bilo ih je 50-ak. U prvo vrijeme u te logore SA je dovodio političke protivnike i tamo
mučio i ubijao. Zbog protesta i zahtjeva većina logora je 1934. godine zatvorena, jer se
bojalo da se ne naruši ugled i popularnost nacionalsocijalističke partije. Ostali su otvoreni
samo logori Oranienburg i Dahau. Iste 1934. godine Hajdrih je osnovao >ured inspektora
koncentracionog logora<. Godine 1939.
 Ured inspektora koncentracionog logora bio je pridružen glavnom uredu SS-a
za privredu, a kasnije 1942. godine po zapovjedništvu Pola ušao u SS-WVHA (koji je
upravljao cijelom privrednom i finansijskom autonomijom SS-a. Pol je osnovao posebnu
uredsku grupu D, koja je upravljala logorima i izdavala sve centralne naredbe (ništa se u
logorima nije moglo dogoditi bez opće naredbe ili odobrenja Odjela D). SS-WVHA
stvorio je tri stupnja koncentracionih logora. Prvi stupanj je radni logor (predstavljao
najblaži oblik logora), Drugi stupanj je pooštrenje životnih i radnih uslova, a Treći
stupanj je najgori tzv. >mlinovi za kosti<. U logore trećeg stupnja trebalo je zatvoriti
kriminalce, homoseksualce, Jevreje i druge.
Godine 1939. u Njemačkoj je bilo preko 100 logora i u njima se nalazilo oko 20
000 ljudi pretežno kriminalaca. Najezda nacionalsocijalizma u Evropu donijela je pravi
građanski bum koncentracionih logora. Nastali su svjetski ozloglašeni logori poput:
Aušvica, Lublin-Majdaneka, Rige, Štuthofa kraj Dancinga i mnogi drugi.
Po mišljenju Gestapoa u koncentracione logore su spadale četiri grupe osoba:
politički protivnici, pripadnici manje vrijednih rasa i rasno-biološki manje vrijedni, te
kriminalci i asocijativni. Drugoj grupi su pripadali Jevreji i Romi. Asocijativni
zatvorenici su: skitnice ,džepari, varalice, pijanice, svodnici i šverceri. Politički
zatvorenici su članovi stranaka protivnih nacionalsocijalizmu te prestupnici unutar
partije. Kao antinacionalsocijalistička opozicija smatrani su i crkveni službenici, posebno
Jehovini svjedoci, kojih je 1938. godine u Buhenvaldu bilo 450. Postojala je i posebna
grupa homoseksualnih zatvorenika koji su uništeni.
Svi zatvorenici su morali nositi vanjske oznake: Broj i obojeni trokut na lijevoj
strani prsiju i na nogavici. U Aušvicu su brojevi zatvorenicima utetovirani na podlakticu.
Jevreji su nosili i poprečno položen žuti trokut od čega je nastala šestokraka zvijezda, jer
su tzv. Oskrvnitelji rasa Jevreji koji su prekršili Nirnberški zakon o zaštiti krvi, dobili bi
pored postojećeg još jedan trokut.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata silno je porastao broj koncentracionih logora
kojih je do kraja rata bilo preko 400; za muškarce 395 i 17 za žene. Broj zatvorenika je
mnogo porastao. Prema Nirnberškim dokumentima iz 01.10.1944. godine bilo je u
nacionalsocijalističkim logorima 524 277 zatvorenika.
Od 1942. godine logori su u službi vojne industrije, jer su zatvorenici
upotrebljavani za rad u vojnoj industriji. Poseban oblik koncentracionih logora
predstavljali su logori smrti koji su u duhu konačnog rješenja jevrejskog pitanja služili za
istrebljenje jevrejskog naroda.
Do oktobra 1941. godine otpremljeno je oko 537 000 Jevreja sa područja Rajha
i 30 000 iz velikog protektorata u koncentracione logore na istoku. Jevreji su
upotrebljavani za prisilni rad a većina ih je zvjerski ubijana ili gušena u gasnim
komorama.
Najozloglašeniji logori su bili Dahau, Buhenvald, Belzen, Saksenhauzen,
Ravenzbrik, Mathauzen, Aušvic, Treblinka, i Majdanek. Pored koncentracionih logora
postojao je drugi oblik zatvorenosti tzv. zazidani geto, kada je u Poljskoj 500 000
zatvoreno u malom kvartu Varšave, zazidano visokim zidom gdje su Jevreji živjeli na
rubu smrti u izuzetno teškim uslovima. U junu 1942. godine nacisti su donijeli odluku da
unište geto, pa je 310 000 Jevreja prebačeno u logore smrti.
Drugi svjetski rat donosi krajnju eskalaciju antisemitizma, potpuno uništenje
Jevreja u koncentracionim logorima. Godine 1941. izdan je i zakon koji zabranjuje
Jevrejima da se u javnosti pokazuju bez >jevrejske zvijezde<. Šestokraka zvijezda je
morala biti velika poput dlana, od žute tkanine na crnoj podlozi s oznakom Jevrej. Morali
su je nositi čvrsto prišivenu na lijevoj strani grudi.
O najezdi antisemitizma u svome dnevniku pisala je Ana Frank djevojčica iz
Amsterdama. Pisala je o početku rata, kapitulaciji, dolasku Nijemaca, o odnosu prema
Jevrejima kojima je postalo veoma teško. Oni su postali obilježeni, morali su nositi
zvijezdu, predati svoje bicikle, nisu se smjeli voziti tramvajem, nakon 8 sati naveče nisu
se smjeli kretat, mogli su kupovati samo između 3 i 5 sati samo u jevrejskim radnjama
dok ih je bilo, nisu smjeli ići u pozorište kino itd. I na kraju su morali bježati ili se kriti, i
tako preživljavati ,ili bi bili odvođeni u logore i nisu se vraćali .

DOPREMANJE U LOGORE.
 Hapšenja su vršena obično noću upadom u kuću. Uhapšeni su otpremani u
policijske zatvore, gdje su znali ostajati danima, pa čak i mjesecima . Nakon detaljnih
ispitivanja zatvorenik bi ispunivši formulare bivao upućen u koncentracione logore.
Transport je trajao dugo; dvanaest sati ili čak po nekoliko dana. U jedan
transportni vagon bilo bi nagurano 100,120,150 i vise ljudi, tako da je ta prenapučenost
izazivala veliki broj smrtnih slučajeva. Zatvorenici su čak bili vezani jedan za drugog
tako da nisu mogli bježati prilikom silaska s vozova na putu do logora.
Poslije dolaska slijedila je prijemna ceremonija kada su esesovci navalili na
novajlije tukući ih i udarajući nogama, bacali su kamenje na njih, polijevali ih hladnom
vodom itd. Ako bi manji transporti stigli kasno navečer, već bi tokom noći po 10-12 ljudi
bilo zatvoreno u prostorije ne veće od 1,20 x 2 m. Sutradan su novajlije odlazile u
Politički odjel na prvo uzimanje osobnih podataka. Poslije dugog saslušanja i esesovskih
prijetnji odlazilo se na kupanje, uz što je išlo brijanje i šišanje. Nakon toga se išlo do
spremišta sa odjećom, gdje su često zatvorenici satima goli čekali na red. Oni su u
spremištu dobivali: gaće, košulju, hlače, bluzu, kapu, čarape i par cipela. Slijedeća
postaja bila je komora za vrijednosti- gdje su zatvorenici odlagali preostale osobne sitnice
( novac, zlato itd. ) koje su donijeli sa sobom.
U zatvoreničkoj pisarnici došljak je istoga dana bio upisan u kartoteku i upućen
u određeni blok. Drugi dan uslijedio je zdravstveni pregled, ispunjavanje velikog upitnog
arka za zdravstvenu kartoteku zatvoreničke bolnice.
DAN U KONCENTRACIONOM LOGORU- u logoru se budilo u svanuće, ljeti
između četiri i pet, a zimi između šest i sedam sati. Za trideset minuta moralo se umiti,
obući, doručkovati i zategnuti krevet.
Logorski doručak sastojao se od komada kruha ( koji je važio kao dnevni
obrok ), i od pola litre rijetke juhe ili kafe bez mlijeka i šećera. Potom se odlazilo na
jutarnju prozivku gdje su morali prisustvovati svi zatvorenici logora. Slijedila je naredba
koje su se plašili svi zatvorenici > naručeni zatvorenici na kapiju <. To je bila prozivka
puna neizvjesnosti i vrlo često je vodila u smrt.
Radilo se od ujutro do kasno navečer sa polusatnim odmorom. Nakon svršetka
rada slijedio je povratak u petoredovima na večernju prozivku. Večernje prozivke su za
zatvorenike bile pravi užas jer se često satima stajalo na hladnom i kišnom vremenu. Na
prozivci su se morali pojaviti svi, i živi i mrtvi, i prebijeni, i ranjeni, svi do reda. Mrtve su
morali dovlačiti na prozivke. Poslije prozivke uslijedilo bi kažnjavanje pojedinaca, a
nakon toga kratkotrajno spavanje do novog radnog dana.

RAD U KONCENTRACIONOM LOGORU

Rad u konclogorima je bio prisilan. Po dolasku u logor novopridošli bi pred

firerom rada iskazivali o svojoj stručnosti. Stručni radnici su upućivani u radionice, a
ostali u radne čete koje su tražile radnu snagu za najteže poslove, kao što su bili
kamenolomi i jamski radovi. U logoru je bilo smislenih radovi, a bilo je i potpuno
besmislenih, koji nisu imali nikakvu drugu svrhu osim mučenja. Ovim besmislenim
poslovima često su mučeni Jevreji kada su morali graditi pa onda rušiti.
Da bi dobili lakše poslove zatvorenici su velike svote novca davali
podmitljivim kapoima i predradnicima. Znači rad u unutrašnjim logorskim četama je bio
lakši, jer se radilo u kuhinji, magazinu, komori za vrijednosti, spremištu odjeće i alata,
postolariji, krojačnici, krpaonici čarapa, stolariji, bravariji, i cijelom nizu drugih
radionica, kao što su skladište drva, svinjac, vrtlarija, zatim zatvorenička bolnica sa
odjelom za patologiju, pisarnica, radna statistika, zatvorenička straža, četa za održavanje
logora itd.
U Buhenvaldu je 09. 09. 1938 godine otvorena praonica rublja. Pored teškog
rada vrtlarske čete, još zloglasnije je bilo raditi u četi čistača latrina. Ova četa je bila
rezervirana samo za Jevreje. I vanjske logorske čete su radile pod izuzetno teškim
uvjetima. Kamenolomi su bili najgore čete, a jamske su bile odmah do njih po težini
poslova.
Izgladnjeli zatvorenici su radili najteže poslovi i uz to bili zlostavljani, i vrlo
često bezrazložno ubijani od strane esesovaca. Npr. 01. 05. 1943 godine u Buhnvaldskom
kamenolomu su se esesovci kladili o šest cigareta ili o dvije čaše piva kome će uspjeti da
bačenim kamenom ubije nekog zatvorenika. Pošto su uzalud bacali kamenje jednostavno
su počeli nasumice pucati po zatvorenicima. Veliki broj zatvorenika je bio ubijen , za koje
su esesovci naznaćavali > pokušao pobjeći <.
 KAZNE U KONCENTRACIONOM LOGORU
Sam rad u logoru je bila teška kazna, ali naravno esesovci se nisu time
zadovoljavali, pa na putu do krematorija bile su i kazne: jarac, bunker, vješanja,
strijeljanja, smrzavanja, gladovanja, ubijanja i svakovrsna mučenja.
Kao povod za kaznu SS je uzimao držanje ruku u đepovima hlača ako je bila
zima, podignut okovratnik ako je padala kiša ili puhao vjetar: najsitnije nedostatke na
odjeći ( mrlja, otpalo dugme ili najmanja poderotina ).
Kažnjavalo se i za nepotpuno očišćene cipeli unatoč blatu, za previše ulaštene
cipele jer se tada smatralo da zatvorenik izbjegava poslove. Kažnjavalo se slušanje strane
radio stanice i političke propagande među zatvorenicima.
Kazne su se sastojale i u uskrati jela, stajanju, kaznenom vježbanju, kaznenom
radu, premještanja u težu radnu četu, batinanju i bičevanju, vješanje na drvo ili gredu
zatvora, strijeljanje i mnoštvo izuzetnih mučenja. Kazna batinanjem izvršavala se na tzv.
jarcu (posebno izgrađenom i udešenom drvenom stalku sličnom stolu ), na kojem bi
prestupnik bio pričvršćen kopčama, ležeći na trbuhu s glavom na dolje s visoko
isturenom stražnjicom i podvijenim nogama. Jarac je u svim logorima bio poznat
instrument egzekucije. Još strašnije od jarca bilo je vješanje od drvo; zatvoreniku bi se
ruke čvrsto privezale za njegova leđa, zatim tijelo podiglo i karikom objesilo na čavao
zabijenim dva metra visoko u drvo ili gredu, tako da su mu noge visile slobodno u
zraku.Cijela tjelesna težina opteretila bi zglobove savinute prema natrag.

SPECIJALNE USTANOVE U KONCENTRACIONIM LOGORIMA.

Svaki koncentracioni logor imao je unutar svoga pogona, ili tako reći na
njegovu rubu, ustanove koje su služile određenim posebnim ciljevima. Ponekad su se i
postojeće barake ili pogoni koristili za prigodne posebne akcije.

a) krematorij – u niz koncentracionih logora SS je radi racionalizacije

smaknućb) a , koja bi naredio Himler – izvršavao samom ili u
neposrednoj blizini. Zatvorenik bi po pravilu bio zadavljen, ubijen ili
obješen. U krematoriju su bili ubijani ljudi bez obzira na dob, spol,
 položaj i nacionalnost. Nije poznat tačc) an broj žrtava ovom
metodom. Ipak zatvoreničd) ka pisarnica u Buhenvaldu potajno je
vodila spisak smaknutih zatvorenika za Buhenvald od 28.03.1944
godine do 30.01.1945 godine (deset mjeseci ), a za koncentracioni logor
Dora kod Nordhausena koji je do tada pripadao Buhenvaldu, spisak je
vođen od 28.01.1944 godine do 11.10. 1944 godine. On je sadržavao i
sače) uvao sva imena zatvorenika ako su bila poznata, s brojevima,
podacima o rođenju, zanimanju, nacionalnosti i danu smaknućf) a.

g) Plinske komore je imao rijetko koji logor. U koncentracionom logoru

Aušvicu esesovci su bili za to specijalizirani. Velika plinska komora u
Aušvicu, tačh) nije u Birkenau ( Brzezinki ) izgledala je ovako: či)
etiri krematorija imala su u zemlju ugrađeni bunker, u koji je
moglo stati 1200 – 1500 ljudi. Žrtve bi bile poredane gole a esesovci bi
ih strijeljali tako da su leševi padali ravno u plamen. Uređaj za trovanje
plinom bio je jednostavan, izgledao je kao kupaonica i žrtvama je tako i
prikazivan. U svlačj) ionici bilo je ispisano na svim glavnim
evropskim jezicima: da odjećk) u treba uredno odložiti zajedno s
cipelama, poslije kupke dobit ćl) e se topla kafa. Iz svlačm) ionice
je put vodio ravno u > kupku < gdje je čn) im su se zatvorila iz tuševa i
ventilatora prostrujao bi plin cijanove kiseline. Smrt je nastupala običo)
no 4-5 minuta zavisno od broja žrtava i količp) ine plina. Čq)
esto su zbog pretrpanosti djeca ubacivana kroz otvore. Iz
kupaonice su dopirali strašni krici ljudi, žena i djece. Samo za vrijeme
komandanta logora Hosa – od 1942 godine do 1944 godine bilo je u
Aušvicu prema njegovom vlastitom priznanju, plinom ubijeno oko 2,5
miliona ljudi.

r) Stanice za pokuse – među specijalnim ustanovama u velikim logorima

(kojih su se zatvorenici osobito bojali ), bili su izolirani blokovi za tzv.
naučs) ne eksperimente, ali ti eksperimenti izvođeni su na ruku
 liječt) nika, dešavali su se i u zatvoreniču) kim bolnicama i
posebnim ustanovama unutar logora. Svi eksperimenti su izvođeni uz
znanje i izričv) ito odobrenje Himlera.Najstrašniji eksperimenti na
ljudima izvršavani su u logorima, Dahau, Buhenvaldu, Sahsenhausenu,
Ravensbriku i Aušvicu. U Buhenvaldu su vršeni pokusi sa pjegavim
tifusom, pokusi s malarijom u Dahau, sa sulfonamidima u Ravensbriku,
pokusi sa visokim tlakom i podvodni pokusi u Dahau, pokusi sa
sterilizacijom u Aušvicu. U koncentracionim logorima Buhenvaldu i
Nojengamenu vršeni su pokusi za uklanjanje homoseksualiteta umjetnim
žlijezdama i sintetskim hormonima. U koncentracionom logoru
Zahsenhauzenu razni pokusi s različitim bojnim otrovima od 1943. do
1945. godine. U logoru Dahau 1942. i 1943. godine vršeno je umjetno
izazivanje gnojnih upala radi ispitivanja alopatskih i biohemijskih
lijekova. Pokusi s regeneracijom mišićw) a i presađivanjem kostiju
izvođeni su u Ravensbriku. Postojali su i mnogi drugi načx) ini
ubijanja i uništavanja Jevreja i drugih naroda.

NIRNBERŠKI PROCES
Po završetku Drugog svjetskog rata došlo je vrijeme da odgovaraju oni koji su
odgovorni za počinjena zvjerstva, pokolje, ubistva, progone. Još u vrijeme rata
savezničke sile su na konferenciji u Moskvi 31.10.1943 godine obećale da će progoniti
hapsiti i osuditi krivce.
Na osnovu sporazuma od 08.08.1945. godine u Londonu, između SAD-a,
Francuske, SSSR-a, i Velike Britanije, kojima se pridružile mnoge zemlje, ustanovljen je
Međunarodni vojni sud ( MVS ). Ovaj sud je imao zadatak da sudi zločincima Hitlerovog
Trećeg Rajha. MVS je poćeo raspravu u Nirnbergu 20.11.1945 godine, a svoj rad završio
01.10.1946 godine.
Proces u Nirnbergu je u historiji prvi primjer suđenja ratnim zločincima pred
javnim Međunarodnim vojnim sudom. Prvi put je agresija proglašena najtežim
međunarodnim zločinom i prvi put se sudilo najvišim državnim političkim i vojnim
funkcionerima jedne države za masovne ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i zločine
genocida. Osuđene su i zločinačke organizacije: vođstvo Nacionalsocijalističke partije,
Tajna državna policija (Gestapo), SS jedinice i SA odredi. Potvrđen je i realizovan
princip lične odgovornosti za zločine takve vrste, bez obzira na zvanični položaj i rang
krivca, na zakonitost njegovog djelovanja po unutrašnjem pravu i na naređenja
pretpostavljenih. Četiri pobjedničke sile ustanovile su međunarodni vojni tribunal za koji
je svaka vlada imenovala po jednog sudiju i zamjenika kao i branioca optuženih.
Članovi tribunala izabrali su britanskog lorda pravde Džefrija Lorensa za
predsjednika. On je vodio sjednice koje su održavane od novembra 1945 do oktobra 1946
godine. Optuženi, koji su se na procesu pojavili sa svojim braniocima, bili su tako
izabrani da budu zastupljene sve velike upravne oblasti Rajha.
Pravnici i javnost koncentrirali su se, neizbježno, na ljudski aspekt Nirnberga
kao procesa protiv poraženih šefova nacista i kao svjedočanstvo o patnjama žrtava. Više
od polovine optuženih teretili su se za sve četiri tačke optužnice. Američka grupa
koncentriralase na prvu tačku optužnice >planiranje ili zavjeru za počinjene u narednim
tačkama navedene zločine <, dok su Britanci naglasili > zločine protiv mira < navedene u
tački 2 . Tačke 3 i 4 >ratni zločini < i > zločini protiv čovječnosti» pripali su sovjetskim i
francuskim pravnicima. Završnu riječ optuženi su dobili 31 augusta. Neki su još uvijek
pokazivali prkos, neki samo rezignaciju u očekivanju presude. Narednih sedmica članovi
Tribunala završili su svoja savjetovanja na zatvorenim sjednicama. Javno čitanje presude
uslijedilo je 30. septembra 1946 godine. Ono je završeno narednog dana poslije podne sa
objavom presuda, koje su donesene prostom većinom, uprkos postojanja razlika u
mišljenju.
Nirnberški proces potvrdio je da je najveći dio krivičnih dijela iz optužbi
počinjen, pa je dvanaest osoba proglašeno krivim i pogubljeno: Hans Gering, Joakim
Ribentrop, Fon Kajtel, Ernst Kaltenbruner, Alfred Rozenberg, Hans Frank, Vilhelm Frik,
Julius Štrajher, Frids Saukel, Alfred Jodl, Artur Seis Inkvart i Martin Borman. Trojica su
osuđena na kaznu doživotnog zatvora: Rudolf Hes, Valter Funk i Ervin Reder, a četvorica
na vremenske kazne zatvora u trajanju od deset do dvadeset godina- Karl Denic, Baldur
Širak., Albert Šper i Konstantin Nojrat. Osuđeni na kazne zatvora upućeni su u zatvor
Špandau, koji se nalazio pod zajedničkom upravom SSSR-a, SAD, V. Britanije i
Francuske.
 Od optužbe su bili oslobođeni Hjamlar Šaht, Franc Papen i Hans Friče, dok je
Robert Lej izvršio samoubistvo prije početka suđenja, a industrijalcu Alfredu Krupu
prekinuto je suđenje zbog staračke oronulosti. Sovjetski sudija Međunarodnog vojnog
suda general Nikičenko izdvojio je mišljenje zbog oslobađanja od optužbe Šahta, Papena
i Fričea, osude Hesa na doživotnu robiju umjesto smrtne kazne i odluke kojom vlada
Rajha, Generalštab i Vrhovna komanda nisu proglašene zločinačkim organizacijama.
U zoru 16. oktobra, 10 od 11 na smrt osuđenih prestupnika prema zakonu je
obješeno. Gering je izbjegao vješala tako što je u prethodnoj noći sebi oduzeo život
kapsulom cijanida. Njegovo tijelo izloženo je u sportskoj sali zatvora, zajedno sa tijelima
ostalih da bi se naznačila fotografska dokumentacija. Zatim su sva tijela bila spaljena i
pepeo razasut na nekom nepoznatom mjestu.
Pored velikog procesa pred Međunarodnim vojnim sudom nirnberškim, tzv.
naknadnim procesima nazivaju se i 12 procesa vođenih od augusta 1946. do aprila 1949.
pred Američkim vojnim sudom u Nirnbergu na osnovu Zakona br. 10 Kontrolnog savjeta
za Njemačku i Naredbe br. 7 komandanta okupacione zone u Njemačkoj. Na tim
procesima pred sud je izvedeno 185 funkcionera Trećeg Rajha, od kojih su 24 osuđena na
smrt, 126 na zatvorske kazne, dok je 35 osoba oslobođeno optužbe. Nekoliko smrtnih
kazni je naknadno preinačeno u zatvorsku kaznu, a u više slučajeva kazne zatvora su
djelomično oproštene.
Statut Međunarodnog vojnog suda, materijali Nirnberškog procesa i Nirnberški
principi znatno su utjecali na materijalno i formalno pravo po kojima su održana suđenja
ratnim zločinima u raznim zemljama.
Proces protiv glavnih japanskih ratnih zločinaca održan je pred drugim MVS. U
Tokiju od maja 1946 do novembra 1948. vođen je u osnovi po sličnim principima i
propisima. Oni su našli odraza i u međunarodnoj Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju
zločina, genocida kao i u četiri Ženevske konvencije iz 1949. zaštiti žrtava rata. U skladu
sa konvencijama krivični zakonici mnogih zemalja sadržavali su te odredbe. I pored toga
što su Nirnberški principi priznati od svih savezničkih zemalja iz Drugog svjetskog rata
kao i od OUN, veliki broj ratnih zločinaca ostao je nekažnjen.
Sa Londonskim sporazumom, statutom MVS-a i Nirnbeškim procesom,
ojačana je međunarodna zakonitost i dati su snažni impulsi za dalji razvoj međunarodnog
krivičnog prava i pravosuđa. Njihov značaj je veliki i za kriminalistiku i kriminologiju a
posebno za historiografiju. Pred svjetskom javnošću osvijetljene su na procesu mnoge
važne činjenice za političku, vojnu, diplomatsku i društvenu historiju perioda između dva
svjetska rata kao i u toku Drugog svjetskog rata.
Glavni ratni zločinci, kao i pripadnici optuženih organizacija bili su podvrgnuti
brojnim sudsko-medicinskim, morfološkim, psihološkim, psihopatološkim, grafološkim,
karakterološkim i mnogim drugim posmatranjima, mjerenjima i proučavanjima. Na
osnovu njih dobivena su nova saznanja za proučavanje tipologije zločinaca uopće i
zločinaca ponaosob, kao i uslova i utjecaja na njihovo formiranje. Za proces su
prikupljeni brojni materijali koji su u znatnoj mjeri doprinijeli razumijevanju
unutrašnjopolitičkog razvoja Njemačke, aktivnostima pojedinih političkih stranaka i
grupacija, prodiranju njemačkog kapitala i privrednoj penetraciji u druge zemlje,
diplomatskim potezima nacističke diplomacije u pripremanju agresije, planova za
naoružanje, vojnih operativnih i njihovog izvođenja, mirnodopske i ratne špijunaže,
tehnike i rada ideološke indokrinacije, mirnodopske i ratne propagande…

Veliki dio tog materijala korišten je na samom procesu, dok je znatan dio
nekorištenog materijala bio pristupačan naučnoj i stručnoj javnosti. Generalna skupština
OUN jednoglasno je potvrdila rezolucijom od 11.12.1946. principe međunarodnog prava,
priznate statutom MVS. Ujedno je pozvala Komisiju OUN za kodifikaciju međunarodnog
prava da, kao predmet od prvorazredne važnosti, formuliše te principe i da im odredi
odgovarajuće mjesto u okviru opće kodifikacije zločina protiv mira i sigurnosti
čovječanstva ili međunarodnog krivičnog kodeksa.
Rezolucijom od 11. Generalne skupštine OUN od 21.11. 1947. zadatak je
prenesen na novoosnovanu Komisiju OUN za međunarodno pravo, koja je formulirala 7
nirnberških principa koji su se u osnovi podudarali sa osnovnim principima Statuta MVS
i njegovim pravnim interpretacijama (svako lice koje učini međunarodnopravni zločin
odgovorno je i podliježe kažnjavanju; činjenica da unutrašnje pravo ne kažnjava za djelo
koje je međunarodnopravno zločin ne oslobađa u međunarodnom pravu odgovornosti lice
koje ga je počinilo; ako je lice učinilo međunarodnopravni zločin u svojstvu šefa države
ili odgovornog funkcionera vlade, ne oslobađa ga odgovornosti u međunarodnom pravu,
ako je imalo mogućnost moralnog izbora; kažnjavaju se kao međunarodnopravni zločini:
zločini protiv mira, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti: suučesništvo u nekom
zločinu protiv mira, u ratnom zločinu ili zločinu protiv čovječnosti je međunarodno
pravni zločin. Time su oni postali dio međunarodnog prava Ujedinjenih nacija, a kasnije
su unijeti u širu kodifikaciju međunarodnog krivičnog prava.
Značaj međunarodnog sudskog procesa u Nirnbergu je između ostalog što je za
duže vrijeme stavio tačku na jedan fašistički sistem i bar simbolično zadovoljio pravdu
miliona stradalih od te ideologije.

ZAKLJUČAK
Rasizam kao tema naučnih rasprava o čistoći pojedinih rasa, kao npr. Kod
Čemberlena, poslužilo je kao temelj ideji o čistoći arijevske krvi i arijevaca kao više
rase.Takve spoznaje su inicirale Adolfa Hitlera da svoje fašistoidne težnje
najneumjesnijim metodama i milionskim stradanjima ljudskih bića ostvari i sprovede u
praksi. Bilo je riječi o razvoju fašizma kroz historiju o problemu konstituiranja njemačke
nacije, buržoaske revolucije i industrijalizacije.
Kada je Njemačka početkom XX stoljeća postala vodeća imperijalistička država
hrlila je novoj podijeli svijeta. Za ostvarenje svojih namjera izuzetna je prilika bila
započeti rat 1914. godine. Međutim ishod Prvog svjetskog rata je bio nepovoljan, jer je
donio pad monarhije i uspostavljane demokratske Republike.
Republika je egzistirala u nestabilnosti, jer je bila na udaru ljevice i desnice,
optuživana zbog potpisivanja kapitulacije i uslova mira. U tom uzbudljivom vremenu
prvi put se pojavio Hitler kao politička ličnost. Dakle čitav niz okolnosti od poslijeratnog
nezadovoljstva širokih narodnih masa do nezadovoljstva imperijalističkih težnji krupnih
kapitalista uslovio je snaženje Njemačkog desnog zaokreta.
Govorilo se o nacionalsocijalizmu kao duhovnoj sili, dijelu nekih
sjevernonjemačkih intelektualaca, o korijenima nacionalsocijalizma, o početku rada ove
partije. Ova partija se u početku predstavljala kao istinska narodna partija svih slojeva.
Poslije 1920. godine, NSDAP pod vodstvom Adolfa Hitlera razvija se u
kontrarevolucionarnu, antisemitsku, nacionalističku partiju. Hitler počinje sa kursom
konzekventnog približavanja krupnim industrijalcima i sklapanju političkog saveza sa
partijama nacionalne desnice.
Što se tiče fašističke ideologije do ekstremizma je razvijena nacionalizmu
svojstvena tendencija da se nacionalni odnosi svedu na organske, da se humanistički
problem zamijeni biološkim, da se ljudskim pravima suprotstavi socijalni darvinizam.
Teorijska i funkcionalna osnova fašističke ideologije je rasna teorija. Što se tiče
antisemitizma o njemu se govori kao o krajnjem nacionalističkom, posebno rasističkom
pokretu prema Jevrejima, smatrajući ih stranim i manje vrijednim.
Već od srednjeg vijeka Jevreji su stradavali širom Evrope, a antisemitski pokret
osnovan je 1880. godine u Njemačkoj, a svoju kulminaciju doživio je u Hitlerovoj
nacionalsocijalističkoj Njemačkoj. A sam Hitler je u svom kapitalnom djelu Mein Kampf
pisao o manje vrijednim Jevejima, o čistoći i visini arijske rase, o njenom značaju za
nauku, kulturu itd., o univerzalnosti svoga naroda. Nasuprot Arijcu Hitler spominje
Jevreje koji su nekulturni, podmukli, prljavi, sebični i to je narod koji nema u sebi
požrtvovanja i jedinstva. Jevreji su paraziti, trovači krvi, razarači kulture i svih ljudskih
dostignuća. Oni su razarači država i naroda.
Došavši na vlast Hitler svoje ideje realizira kao zakone koji Jevrejima
ograničavaju ili čak zabranjuju osnovna ljudska prava. Oni su proglašeni građanima
drugog reda. Crkva na sva ova dešavanja ne reagira žučno već pregovara i dogovara s
rukovodstvom Trećeg Rajha. Nacionalsocijalisti su odmah počeli sprovoditi donesene
rasne zakone. Otvorili su logore u kojima su mučili i ubijali Jevreje i druge pripadnike
nižih rasa.
Ova politika je rezultirala najvećem zločinu XX stoljeća. Jevreji su doživjeli
zločin neviđenih razmjera i u tim strahotama nacističkog režima stradalo ih je oko 6
miliona. Ipak na kraju rata zločinci nisu prošli nekažnjeno, suđeno im je kao zločincima
koji su planirali i provodili mučenja, ubijanja i pljačkanja.
 LITERATURA
1. BALOK ALAN, HITLER SLIKA JEDNE TIRANIJE, BEOGRAD
2. CAROLINE F. WARE, K. M PANIKKAR, J. M. ROMEIN, HISTORIJA Č3.
OVJEČ4. ANSTVA DVADESETO STOLJEĆE SVEZAK IV,
ZAGREB 1969.
5. DNEVNIK ANE FRANK (OD 12 JUNA 1941 DO AUGUSTA 1944),
BEOGRAD 1964.
6. DUBNOV SIMON, KRATKA HISTORIJA JEVREJSKOG NARODA,
BEOGRAD 1986.
7. ENCIKLOPEDIJA LEKSIKOGRAFSKOG ZAVODA V, ZAGREB 1961.
8. FILIPOVIĆ VLADIMIR, KLASIĆNI NJEMAČ9. KI IDEALIZAM, ZAGREB
1979.
10. FRIEDLANDER SAUL, PIO XII I TREĆI REICH, ZAGREB 1966.
11. HITLER ADOLF, MEIN KAMPF, ZAGREB 1999.
12. HISTORIJA 2, ILUSTROVANA ENCIKLOPEDIJA, BEOGRAD 1986.
13. KOGON EUGEN, DRŽAVA SS-a, ZAGREB 1982.
14. KULJIĆ TODOR, FAŠIZAM, BEOGRAD 1977.
15. MITROVIĆ ANDREJ, VREME NETRPELJIVIH, BEOGRAD 1974.
16. NIČ17.E FRIDRIH, O KORISTI I ŠTETI ISTORIJE ZA ŽIVOT, BEOGRAD
1979.
18. PRIRUČ19. NI LEKSIKON, ZAGREB 1959.
20. SUVREMENI SVET ILUSTROVANA HISTORIJA SVETA, TOM IV,
BEOGRAD 1984.
21. VELIKA ILUSTROVANA POVJEST SVIJETA, RIJEKA 1978.
22. ŠNAJDER MARCEL, RATNI VELTANŠAUNG HITLERIZMA, POLITIČ23.
KE RASPRAVE, SARAJEVO 1983.
I sam je priznavao, da nije abolicionist. U ime kojih je načela želio nametnuti uniju
državama, koje su je odbacivale? Čak je i Gladstone, liberalni Gladstone, govorio:
“Jefferson Davis i druge vođe Juga stvorili su svoju vojsku ; čini se, da stvaraju i svoju
mornaricu, a što je još važnije, stvorili su posebnu naciju.” 23 Lord Robert Cecil podsjećao
je, da je Jug mušterija Engleske, a Sjever njen takmac. Pomorska blokada luka, koje su
pripadale Konfederaciji, a provodila ju je mornarica Sjevera, dovodila je do incidenata.
Najozbiljniji je bio onaj s Trentom. Taj engleski brod zaustavila je na moru jedna lađa
Unije, dočepala se dvojice poslanika Konfederacije, koji su putovali u Evropu, i zarobila
ih. Bio je to postupak suprotan međunarodnom pravu, pa je u Engleskoj izazvao toliki
gnjev, da je Russell napisao pravi ultimatum. Tek zahvaljujući kraljici Viktoriji, a
naročito princu AIbertu, koji je (u kraljičino ime) ublažio izraze u toj noti, izbjegnut je
englesko-američki rat. Poslanici su pušteni na slobodu, pa su mogli nastaviti svoj put. Ali
javno mijenje Engleske priklonilo se Yankeejima tek mnogo kasnije, kad je Lincoln
zauzeo energičan stav u pitanju ropstva. General Mac Clellan bio je čudan čovjek. Imao
je veliku vojsku, najbrojniju što se ikad skupila na američkom kontinentu. Vlada mu je
davala toliko oružja, uniformi i transportnih sredstava, koliko je mogao poželjeti. Ali on
se nije micao. Uvijek je vjerovao, da je neprijatelj jači i bolje naoružan. Lincoln se vec
uznemiravao. Nemoguće je održati disciplinu i oduševljenje u vojsci, koja se nikad ne
bori. “Ako ništa ne učinimo“ govorio je predsjednik, “sav naš poduhvat će se srušiti.” І
nadalje : “Ako Mac Clellan ne treba vojsku, ja bih je rado od njega posudio.” 24 Gnjev
zemlje planuo je protiv Mac Clellana, kad je Johnston, general Konfederacije, nenadano,
a da ga niko nije uznemirio, napustio svoj položaj na rijeci Bull Run, na koji je Mac
Clellan pripremao napad već više mjeseci. Javno je mijenje na to žestoko reagovalo i
zatražilo, da neprijatelj bar bude progonjen.
Samo postojanje robovlasničkog sistema bio je veliki propust za vođe američke
revolucije. Iako je cijela nacija počivala na krilatici „život, sloboda i jednakost za
svakoga“, Tomas Džeferson koji je napisao deklaraciju o nezavisnosti posjedovao je
robove, Džordž Vašington kao i ostali lideri pokreta za nezavisnost Sjedinjenih američkih
država posjedovao je robove.1 Na sjeveru zemlje klima je bila hladnija, a farme su bile
manje; samim time robovi su bili suvišni. Međutim, bilo je dosta ljudi koji su opovrgavali
ropstvo iz moralnih i političkih razloga. Mnogi od njih su bili abolicionisti, ljudi koji su
htijeli zakonom zabraniti ropstvo. Nasuprot njima veliki plantažeri na jugu su htijeli
zadržati stanje kakvo je bilo i proširiti ga na teritorije koje su se prostirale na zapadu i
trebale pristupiti uniji. Kompromisom iz 1820 godine povučena je linija razgraničenja na
36 stepeni i 30 minuta geografske širine. Od tada bi teritorije koje su se nalazile sjeverno
od linije razgraničenja ulazile kao slobodne a, južno od nje ropstvo bi bilo i dalje
dozvoljeno. Sam kompromis je bio na dalje jako uzdrman velikim protestima
abolicionista na sjeveru . Reagovale su i države koje su bile pripojene nakon rata sa
Meksikom (1846-1848). Kalifornija je dalje narušila ravnotežu sa zahtijevom da uđe kao
slobodna država u Uniju. Ova kriza je još jednom prevaziđena kompromisom. Kaliforniji
je dozvoljen ulazak u uniju kao slobodnoj državi ali područja Jute i Novog Meksika su
organizovana po principu naseljeničkog ili narodnog suvereniteta. Umjesto nekadašnje tri
oblasti sada su postojala dva bloka: sjever i jug. Bila su to više dva bloka strasti i
suprotnih priznavanja zakonitosti nego li dva bloka različitih interesa. Iz godine u godinu
narod se sve više približavao ratu. Izledalo je kao da udara veliki bubanj, i da svakim
udarcem nagovještava približavanje sudara dviju strana. U početku 1857. godine
predsjednik vrhovnog suda Tejni i većina sudija vrhovnog suda izjaviše da kongres nema
nikakvo pravo da isključi ropstvo iz federalnih jedinica. Vilijem Kalem Braun pjesnik i
izdavač piše “ako ovo riješenje bude imalo silu zakona, onda ropstvo umjesto da bude
ono što u robovlasničkim državama nazivaju njihovom naročitom ustanovom biće
federalna ustanova i zajedničko naslijeđe i sramota za sve države... ono će nositi lance i
bič..svuda gdje će se vijoriti naša zastava, viće se zastava ropstva...hoćemo li primiti
takvo tumačenje ustava? Nikad, nikada“!2 Izbori iz 1860. godine dovode na
predsjedničko mjesto republikanskog kandidata Abrahama Linkolna.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata Evropa se našla u teškoj situaciji i sa
neizvjesnom budućnosti. Svi su se samo pitali kakva ih čeka budućnost. Narodi Evrope
nisu htjeli da tapkaju u mjestu i prepuste se opštoj letargiji. Oni su imali želju da krenu u
jednu noviju i svjetliju budućnost. Tokom istorije podsticaj za obnovu Evrope, odnosno
Zapadne Evrope, došao je spolja iz Sjedinjenih Američkih Država. Tome je sigurno
doprinijela Staljinova politika prekrajanja Istočne Evrope. Staljin je mislio da će time
pojačati sovjetsku bezbjednost, a za narode Zapadne Evrope bila je podstrek da se
probude iz poslijeratne letargije i krenu u zajedničku budućnost.
Istorija poslijeratne Evrope nije ujednačena. Ona često izmiče uopštavanjima, jer
nije u pitanju samo istorija jednog kontinenta već istorija mnogih država. To su prije
svega istorije mnogih država unutar njega. Postojale su zajedničke crte i pravci evropske
istorije u periodu od 1945. do 1992. godine. Samim tim tema ovog rada, Evropa od
1945. do 1992. godine, zahtjeva da se obrade zajednički pravci i crte evropske istorije u
tom periodu. Zajednička karakteristika ovog perioda je pojava dva antagonistička bloka
koji su doveli do hladnog rata i podjele Evrope. Hladni rat je u ovom periodu omogučio
egzistiranje ta dva bloka. Kad je 1989. godine došlo do pada komunizma u Sovjetskom
Savezu i istočnoevropskim zemljama, automatski se raspao i Varšavski pakt, jedan od
instrumenata hladnog rata. Raspadom Varšavskog pakta prestao je period haldnog rata
čiji su tamni oblaci imali stalan uticaj na evropske istorijske tokove.
Tema ovog rada, Evropa od 1945. do 1992, odnosi se na nedavno završeni
istorijski period u Evropi koji je obilježen hladnim ratom. Može se uočiti da je hladni rat
bio borba za prevlast i veći uticaj nad državama evropskog kontinenta, koji su vodile
Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez. Značaj ove teme je što ona obrađuje i
prati razvoj nove Evrope, koja se rađa poslije završetka Drugog svjetskog rata. Naime,
prije Drugog svjetskog rata nekoliko evropskih država je imalo bitan uticaj u svijetu. No
iz rata su izrasle dvije supersile Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države, dok su
ostale evropske države oslabljene ratom izgubile svoj raniji uticaj. Evropa se 1945.
godine našla na svojoj prekretnici istorijskog razvoja. Pod teškim bremenom hladnog rata
u Zapadnoj Evropi će se kroz integrativne procese tokom ovog perioda stvoriti jaki
temelji današnjoj modernoj i jakoj Evropksoj Uniji, odnosno ujedinjenoj Evropi, čija je
politika da integriše sve evropske države koje to žele. Zbog dužine vremenskog perioda,
kojeg ova tema obrađuje, a ujedno i njene složenosti, njena obrada u ovom radu, radi što
boljeg prikazivanja zajedničkih karakteristika evropske istorije u ovom periodu,
neophodno zahtjeva da se podjeli u više dijelova.
Što se tiče same naučne obrađenosti ovog istorijskog perioda, smatramo da još nije
u potpunosti istražen. To je razumljivo i opravdano, jer se radi o tek nedavno završenom
istorijskom periodu. Prvi autor, koji je obradio ovaj period evropske istorije od 1945. do
1992. godine, je poznati anglosaksonski istoričar Volter Laker. On je profesor moderne
istorije i direktor Međunarodnog istraživačkog savjeta Centra za strateške i međunarodne
studije na Džordžtaun univerzitetu u Vašingtonu i direktor je Instituta za savremenu
istoriju u Londonu. U svojoj knjizi '' Istorija Evrope 1945-1992'', on posmatra Evropu kao
jedinstvenu cjelinu uprkos političkim i ideološkim podjelama, toliko prisutnim u njenoj
istoriji tokom ovog perioda. Drugi autor koji se bavio ovom temom je takođe britanski
istoričar Piter Calvocoresi. On u svom djelu ''Svijetska politika nakon 1945.'', Evropu
posmatra i istražuje njen politički razvoj odvojeno u dva antagonistička bloka. Važno je
napomenuti da je Laker za razliku od Calvocoresija obradio privredni i kulturni život
Evrope.
Osim Lakera i Calvocoresija u svom radu sam koristio i djela ostalih autora. To su
“Usud Europe” od Darka Dukovskog i ”Centralna i Istočna Evropa 1944-1993” od Ivana
Berenda. Knjiga “Usud Europe” obrađuje istoriju Evrope u 20. vijeku. Istorijska slika
Evrope, koju Dukovski prikazuje u svom djelu, je tužna slika evropske civilizacije u 20.
vijeku, s tek ponekim ljepšim naznakama. Knjiga Ivana Berenda “Centralna i Istočna
Evropa 1944-1993” pokriva istorijski period ovog evropskog regiona, od trenutka
uspostavljanja komunističkih režima u tim zemljama do njihovog pada i početak perioda
tranzicije. Ova knjiga nesumnjivo daje veliki doprinos prilikom obrade istorije Evrope
poslije Drugog svjetskog rata.
Da bi što objektivnije mogli sagledati hladnoratovske odnose u Evropi između
dva antagonistička bloka, neophodnu pomoć u tome pruža nekoliko značajnih djela. To
su knjige “Svet posle Drugog svetskog rata” i “Povijest svijeta od početka do danas”. Tu
je i neizbježno djelo Gavre Altmana “Varljivi spokoj Evrope”. U svom djelu, Altman
govori o hladnom ratu i ponašanju SAD i Sovjetskog Saveza u međunarodnim odnosima.
Stanje u Evropi nakon završetka Drugog svjetskog rata
 Drugi svjetski rat završen je u Evropi predajom Njemačke 7. maja 1945. godine.
Dokument o predaji potpisali su u Remsu feldmaršal Alfred Jodl u ime Vermahta i
general-pukovnik Bedel Smit u ime američkih i britanskih snaga. Francuski i ruski oficiri
su bili svjedoci ovom činu. Kasnije je održana slična ceremonija u Berlinu između Rusa i
Nijemaca i sva neprijateljstva su okončana 8. maja. Najduži i najrazorniji rat savremene
istorije bio je konačno završen na tlu Evrope, ali još nije bio okončan na Dalekom istoku.
Naime, Drugi svjetski rat je završen kapitulacijom Japana 2. septembra 1945. godine.
Na dan pobjede u cijeloj Evropi bilo je parada, smijeha, veselja na ulicama,a već
slijedećih dana Evropljani su počeli da prave bilans ratnih posljedica. Bio je to stravičan
završni račun. U Prvom svjetskom ratu Evropa je izgubila 9-10 miliona ljudi, a sada se
broj ljudskih žrtava povečao za četiri puta toliko. Francuska sa 620 hiljada i Velika
Britanija sa 260 hiljada poginulih izgubile su manje u Drugom svjetskom ratu, ali je zato
broj izgubljenih života u Srednjoj i Istočnoj Evropi bio ogroman. Poljska je zajedno sa
milionima ubijenih Jevreja izgubila više od 20% ukupnog stanovništva, a Jugoslavija
10%. Sovjetski gubici su bili 20, a njemački više od 5 miliona. Materijalni gubici Evrope
su bili neuporedivo veći nego u Prvom svjetskom ratu. Gotovo nijedan evropski grad nije
prošao neoštećen, a mnogi su bili razoreni do te mjere, da se nisu mogli prepoznati.
Politički karta Evrope poslije rata bila je izmijenjena. Nekoliko država koje su u
ratu prestale da postoje, kao Poljska, Austrija i Jugoslavija, sada su obnovljene. Najveći
dobitnik je bio Sovjetski Savez, koji je zauzeo baltičke zemlje Litvaniju, Latviju i
Estoniju. Od Finske je oduzeo oblast Petsamo i Karelski zaliv, od Čehoslovačke
Potkarpatsku oblast, a Besarabiju i Bukovinu od Rumunije, te je okupirao istočni dio
Poljske. Poljska je za uzvrat dobila veliki dio nekadašnjih njemačkih oblasti na liniji
Odra-Nisa. Ona je doslovno pomjerena u svojim granicama za više od 300 kilometara na
zapad. Francuska je ponovo dobila pokrajine Alzas i Lorenu, a Jugoslavija dio Julijske
krajine. Rumunija je morala da preda južnu Dobrudžu Bugarskoj. Sve se ovo dešavalo
postepeno. Mirovni sporazumi s Italijom, Rumunijom, Bugarskom, Mađarskom i
Finskom potpisani su tek 1947., a s Austrijom 1955. godine.
Njemačka je bila podijeljena na okupacione zone, kao što je dogovoreno na
Konferenciji u Potsdamu od 17. jula do 2. avgusta 1945. godine. Sovjeti su kontrolisali
istočne oblasti – Saksoniju, Tiringiju, Brandenburg i Meklenburg. Britanci su preuzeli
Rajnsku oblast, Rur, Donju Saksoniju i sjevernu Njemačku. Američka i francuska zona
bile su u južnoj Njemačkoj. Berlin je ostao cio u sovjetskoj zoni, ali je i sam grad
podijeljen na četiri sektora slično kao i sama Njemačka. Poslije podjele Njemačke njen
status nije bio riješen i nesuglasice su postale nepremostive oko jedinstvenog njemačkog
ekonomskog prostora. Amerikanci, Britanci i Francuzi udružili su svoje zone i 1948.
godine u njima uveli reformisanu zapadnonjemačku valutu. Sovjetski Savez je na to
odgovorio blokadom Berlina, koja je trajala trinaest mjeseci. Bio je to prelomni trenutak
za Njemačku. Umjesto jedinstvene Njemačke nastale su dvije države. Zapadni saveznici
dali su svojim zonama određeni suverenitet i u maju 1949. godine od njih formirali
Saveznu Republiku Njemačku. Samo nekoliko dana poslije toga proglašena je i
Njemačka Demokratska Republika.
Velika je razlika između mape Evrope iz 1919. godine i ovih podjela po
okončanju Drugog svjetskog rata. Naime, u prvom slučaju bilo je dosta pogađanja oko
teritorija, te oko etničkih i lingvističkih granica. Poslije Drugog svjetskog rata etnički
problemi nisu uzimani u obzir. Niko se nije trudio da sazna šta lokalno stanovništvo želi.
Prevagu su odnijela pitanja ravnoteže snaga i odnosa Istok -Zapad. Kad je postalo jasno
da će Sovjetski Savez imati odlučujući uticaj u Istočnoj Evropi, bilo je sasvim svejedno
da li granica između Poljske i Čehoslovačke ili između Mađarske i Rumunije prati
etničko ili neko drugo razgarničenje. Sovjetski Savez bi se pobrinuo da se ovakvi sukobi
brzo riješe.
Sve do 1939. godine u Evropi je postojala tradicionalna ravnoteža. Kraj rata donio
je potpuni slom i uništenje nacizma. U tom procesu uništenja je i tradicionalna ravnoteža
snaga u Evropi. Britanija, Francuska i druge evropske zemlje su oslabljene. Osovina
Berlin – Rim pobjeđena je zahvaljujući vojnom angažovanju supersila SAD i Sovjetskog
saveza. Sovjetski Savez je zahvaljujući ratu zašao duboko u srce Evrope. Britanija,
Francuska, Njemačka i Italija godinama će zavisiti od američke pomoći. Stara evropska
ravnoteža zamijenjena je ukupnom ravnotežom snaga između SAD i Sovjetskog Saveza.
Evropa je platila cijenu svoje razjedinjenosti. Podijeljena je na mnoštvo nacionalnih
država suprotstavljenih interesa. O sudbini starog kontinenta sad je odlučivano u dva
glavna centra svjetske politike u Moskvi i Vašingtonu.

Procesi protiv ratnih zločinaca i saradnika okupatora

Pobjednici su bili suočeni s veoma hitnim problemom. Šta uraditi s onima koji su
započeli rat u Evropi i nanijeli nečuvenu patnju? Krajem rata saveznici su se složili da
otvore proces protiv glavnih ratnih zločinaca i da ih kazne. Brzo su shvatili koliko je to
komplikovan posao. Lako je bilo usatnoviti ko su bili glavni ratni zločinci, ali šta je s
onim mnogobrojnim koji su izvršavali naređenja svojih vođa? Kazniti one koji su
najodgovorniji za zločine bilo pitanje najosnovnije pravde.
Najčuveniji od svih procesa protiv ratnih zločinaca bio je Ninberški proces. Sud u
Ninbergu je bio Međunarodni vojni sud za gonjenje i kažnjavanje glavnih ratnih
zločinaca sila osovine. Formiran je na osnovu savezničkog dogovora u Londonu od 8.
avgusta 1945. godine. Dakle, glavni zadatak suda bio je suditi zločincima Trečeg rajha.
Sud je bio isključivo sastavljen od američkih, engleskih, sovjetskih i francuskih pravnika.
U nadležnost suda spadali su slijedeći zločini: 1) zločini protiv mira, 2) ratni zločini, 3)
zločini protiv čovječnosti, 4) planiranje navedenih zločina. Stotine ljudi je pripremalo
suđenje, a materijal je iznosio više od pet miliona kucanih strana.
Sud je počeo sa radom 20. novembra 1945. i čitav Ninberški proces je završen 1.
oktobra 1946. godine. Na ovom procesu je suđeno dvadesetčetvorici glavnih preživjelih
nacističkih vođa. Najistaknutiji od njih bili su Hitlerov zamjenik i komandant
vazduhoplovnih snaga Trečeg rajha Herman Gering, ministar inostranih poslova Joakim
fon Ribentrop, ideolog Alfred Rozenberg, vojni komandanti Wilhelm Kajtel i Alfred Jodl,
te admiral Karl Denic. Večina optuženih nije se kajala, niti se inatila. Tvrdili su da je u
Trečem rajhu samo firerova riječ bila bitna.
Više od polovine optuženih su se teretili za sve četiri tačke optužbe. Dvanaest
osoba je proglašeno krivim i pogubljeno 1. oktobra 1946. godine. Trojica su osuđeni na
doživotnu kaznu zatvora među kojima je bio najistaknutiji Rudolf Hes. On je od 1966.
godine bio jedini zatvorenik zatvora u Špandau. Preminuo je 1987. godine u
devedesetprvoj godini života. Četvorica su osuđeni na zatvorske kazne u rasponu od 10
do 20 godina, dok je nekoliko osoba oslobođeno kazne. U Ninbergu je od avgusta 1946.
do aprila 1949. godine vođeno još nekoliko manjih procesa na kojima su još pogubljena
dvadeset četiri niža funkcionera.
Kasnije su održani još mnogi procesi vojnim komandantima optuženim za ratne
zločine i onima koji su rukovodili policijom i specijalnim jedinicama, uključenim u
progon pet miliona Jevreja. Ovi su procesi trajali više godina. Neki osumnjičeni su
tragom nestali, da bi se poslije nekoliko godina pojavili u nekoj drugoj zemlji. Međutim,
njemačka pravna mašina je radila, bez obzira na nedostatke, s velikom upornosti i
doslijednosti, ali denacifikacija nije sprovedena do kraja. Naime, često bi neki niži oficir
bio kažnjen, dok bi njegov nadređeni prošao bez kazne. Sav užas logora smrti
objelodanjen je tek poslije suđenja održanih krajem pedesetih godina, uključujući čuveno
suđenje Adolfu Ajhmanu. Jedan od najznačajnijih procesa protiv osoblja Aušvica započet
je tek 1963. godine. Proces Majdanek počeo je 1975. godine, a presuda je izrečena
šest godina poslije. Suđenje Klausu Barbiju, lionskom koljaču, održano je tek 1987.
godine.
Ostale evropske države su bile suočene s istim problemom. Čistke su se
razlikovale po surovosti. U Belgiji je otvoreno više od 600 hiljada slučajeva što je
ogroman broj za zemlju od osam miliona stanovnika. Na kraju je samo 87 hiljada
izvedeno pred sud, a 77 hiljada kažnjeno. U Nizozemskoj je uhapšeno više od 150
hiljada, a u Norveškoj čak 18 hiljada iako je tamo saradnja s okupatorom bila rijetka
pojava. Optužbe su podizane samo zato što je neko bio u restoranu s Nijemcem ili je bio
pretplačen na kolaboracionističke novine. Najradikalnije čistke su bile u Francuskoj. Bilo
je oko 170 hiljada slučajeva. Doneseno je oko 120 hiljada presuda. Smrtnih presuda je
bilo oko 4700 od kojih je izvršeno oko 2 hiljade. Među pogubljenima je bilo pisaca i
novinara. Najčuveniji procesi su vođeni protiv predsjednika države Anrija Petena i Pjera
Lavala, ministra inostranih poslova iz Višija. Laval je osuđen na smrt i pogubljen, a Peten
je, s obzirom na starost, osuđen na zatvorsku kaznu.
Italija i Austrija bile su najpopustljivije prema fašizmu i nacionalsocijalizmu.
Budući da je veliki broj građana bio umješan, smatrali su da iz javnog života treba
isključiti samo one koji su se najviše istakli. U Austriji je oko 9000 ljudi izvedeno pred
sud i samo je izrečeno 35 smrtnih kazni. U Italiji je bilo samo nekoliko značajnih
procesa. Najvažniji su bili protiv vojnih vođa Rudolfa Gracijanija i Roate. Međutim, ono
što je propustilo uraditi talijansko pravosuđe nadoknadili su talijanski partizani. Oni su
nekoliko sedmica poslije oslobođenja Sjeverne Italije pogubili Benita Musolinija i oko
1700 fašista.
U Istočnoj Evropi i okupiranim dijelovima Sovjetskog Saveza nije bilo velikih
izdajnika. Na tim prostorima Nijemci nisu tražili saradnike, kao u Zapadnoj Evropi.
Naime, direktno su nametali vlastiti nadzor onima koje su smatrali manje vrijednim. Bilo
je slučajeva sitnije saradnje s okupatorom, ali nijedan istaknuti političar ili intelektualac
nije kompromitovan. Nije bilo lokalnog nacističkog pokreta, čije bi članove trebalo
goniti. Izuzeci su bili Mađarska i Rumunija, ali čak ni tamo čistka nije predstavljala
problem.
Neki od vodećih saradnika okupatora i nacističkih agenata uspjeli su pobjeći i
nikada nisu bili uhvačeni. Najpoznatiji među njima su bili Hrvat Ante Pavelić i
Belgijanac Leon Degrel. Pavelić je preminuo u Madridu 1959. godine, a Degrel je
posljednji put viđen u španskom ljetovalištu Kosta del Sol 1988. godine. Mnogi nisu bili
zadovoljni načinom na koji je čistka obavljena. Negdje je bilo pretjerano, a negdje
nedovoljno temeljito. Međutim, rat je bio tek završen i pred novim vladama, čija vlast
nije bila još učvršćena, bilo je mnogo hitnih poslova. Svi su se složili da nacizam treba
iskorijeniti, a saradnike okupatora kazniti. No, u datim okolnostima, s još uvijek
razbuktalim strastima, niko nije mogao da očekuje primjerenu pravdu.

Hladni rat i podjela Evrope

Hladni rat je predstavljao osnovu za podjelu Evrope poslije Drugog svjetskog

rata. On je posljedica suparništva dvije svjetske velesile, Sjedinjenih Američkih Država i
Sovjetskog Saveza. Kao istorijska kategorija hladni rat je označavao odnos između dva
atagonistička bloka i različita društveno-politička i ekonomska sistema.
Rasjep među saveznicima dogodio se još prije kraja rata. Ratnu alijansu na okupu
je držala zajednička opasnost od fašizma. Prema tome nije bilo nikakvog razloga da se
antifašistička alijansa očuva i poslije rata. Tako ne iznenađuje što su se prve zategnutosti
javile čim je pobjeda antifašističke koalicije bila izvjesna. Naime, što su japanske i
njemačke armije postajale slabije, time su potrebe saveznika da budu zajedno bile sve
manje. Inače je Hitlerova posljednja želja bila da se saveznici raziđu. Igrom sudbine ili ne
želja mu se ostvarila, ali na sreću čovječanstva on nije dočekao da to vidi. Pogrešno je
procjenio trenutak, jer raspad anifašističke koalicije nije mogao da spasi njegov poredak.
Korjeni hladnog rata nalaze se u posljednjoj ratnoj godini, a on će se razbuktati tek
poslije poraza Njemačke i Japana.
Razlike između zapadnih saveznika i Sovjetskog Saveza bile su duboke. Kada bi
donosili odluku o ''demokratskom preobražaju neke zemlje'', Amerika i Britanija su
smatrale da se to odnosi na parlamentarnu demokratiju zapadnog stila. Moskva je u tom
procesu želila uvesti komunizam. Demokratija zapadnog stila je podrazumijevala
kapitalizam, što Staljin nije mogao da prihvati bar što se tiče njegove sfere uticaja, jer su
kapitalizam i fašizam po sovjetskoj doktrini pripadali istom jatu. Zapadni saveznici su
veliki značaj pridavali slobodnim izborima u oslobođenim zemljama. Sovjetski Savez je
to smatrao imperijalističkom varkom, jer bi takvi izbori neminovno na vlast doveli
antisovjetske elemente.
Komplikacije su počele kad je Konferencija u Jalti završena. Na osnovu
sovjetskog ultimatuma, u Rumuniji je uspostavljena vlada pod nadzorom komunista.
Ruzvelt je preminuo 12. aprila 1945. godine, a njegov nasljednik Hari Truman je nastavio
istu politiku. Polovinom jula 1945. godine u Potsdamu je sazvana saveznička
konferencija radi razmatranja najhitnijih poslijeratnih problema. Hari Truman je tada prvi
put predstavljao Sjedinjene Američke Države. Usred sastanka, poslije pobjede laburista
na izborima u Britaniji, došlo je i do promjene u britanskoj delegaciji. Naime, Klement
Atli, novi britanski premijer, i Ernest Bevan, novi sekretar inostranih poslova, zamijenili
su Čerčila i Idna. Razgovori su vođeni o mnogim pitanjima. Dva problema su od samog
početka izazivala razmirice. To su bile granice nove Njemačke i pitanje ratne odštete.
Kao osnov za razgovor poslužila je linija Odra-Nisa. Međutim, postoje Istočna i Zapadna
Nisa, koje su udaljene jedna od druge oko sto kilometara. Posljednji ustupak
Amerikanaca bila je granica na Istočnoj Nisi, a Sovjeti i Poljaci nisu htjeli da uzmaknu od
Zapadne. Na kraju je Zapad popustio kao i ranije u Jalti. Poljaci i Sovjeti su bili
zadovoljni konferencijom.
U toku prve godine poslije rata Sovjetski Savez je optužio svoje nekadašnje
saveznike zbog imperijalističkog nadiranja i pripremanja novog rata. S druge strane,
mnogi političari na Zapadu su smatrali da policijske vlasti ustanoviljene u Istočnoj Evropi
ne predstavljaju oslobođenu Evropu za koju su se borili. Mnogi od njih su počeli da misle
kao predsjednik Truman: ''Ako Sovjetski Savez ne bude zaustavljen, on će svakako
pregaziti Evropu, proširti se u Aziji i ta bi se ekspanzija mogla širiti i trajati čitav vijek''.
Bilo je sasvim prirodno da se nekadašnji saveznici ne slažu baš u svemu i da postoji
borba interesa. Međutim ko je mogao da pomisli da će poslije završetka neprijateljstava
Evropa biti podijeljena ''gvozdenom zavjesom'', na dva neumoljivo neprijateljska tabora i
da će živjeti u strahu od novog rata.
Evropa je podijeljena ''gvozdenom zavjesom'', koja se protezala od Baltika do
Trsta. ''Gvozdena zavjesa'' je trebala da zapadni ''demokratski i slobodni svijet'' štiti od
''uništavajuće vatre komunizma''. S druge strane ''zavjesa'' je trebala da štiti novonastale
socijalističke zemlje i Sovjetski Savez od ''kapitalističke zaraze''. Sjedinjene Države i
Sovjetski Savez bili su uvjereni da su njihovi politički sistemi i njihove ideologije pravi
put ka napretku.
Sovjetski Savez je socijalizam kao oblik društvenog uređenja uvodio tako što je
do 1952. godine sve države koje su bile pod njegovim uticajem preoblikovao u države
narodne demokratije. To su bile Jugoslavija, Albanija, Bugarska, Rumunija,
Čehoslovačka, Mađarska i Poljska. Sjedinjene Države, koje su bile uvjerene da je
Sovjetskom Savezu stalo do daljeg zaoštravanja odnosa i da u Evropi treba uvesti njihovo
uređenje, izrradile su globalnu strategiju odnosa prema Sovjetskom Savezu i
socijalističkim zemljama. To je poznata ''Trumanova doktrina''. Učvršćivanje
socijalističkih država proglašeno je velikom opasnosću koju na svaki način treba ukloniti.
Američka politika obezbijedila je vojno-političko oruđe, kojim bi kontrolisala za nju
veoma važno područje Zapadne Evrope. To je bio Maršalov plan. Na osnovu njega
Sjedinjene Države su počele u privrednom pogledu pomagati sve zapadnoevropske
države, a posebno zapadne okupacione zone Njemačke.
Antifašistička koalicija se i formalno raspala, kada je 4. aprila 1949. godine u
Vašingtonu formiran vojni savez zapadnih država, NATO-pakt. U NATO su ušle sve
zemlje Beneluksa, Velika Britanija, Francuska, Italija, Portugalijaija, Danska, Norveška,
Island, Kanada i SAD. Godine 1952. članovi NATO-pakta postali su Turska i Grčka, SR
Njemačka 1955. i Španija 1981. godine. Na vojno povezivanje Zapada, Sovjetski Savez
je odgovorio tek 15. maja 1955. godine, kada je formirao svoj vojni savez, nazvan po
mjestu nastanka, Varšavski pakt. Članice Varšavskog pakta su bile Bugarska, Rumunija,
Mađarska, Poljska, Njemačka Demokratska Republika, Čehoslovačka i Sovjetski Savez.
Prilikom osnivanja članica je bila i Albanija, koja je poslije sukoba sa Sovjetskim
Savezom 1961. godine istupila iz pakta.
Dva dijela Evrope sada su bila hermetički odvojena, a Berlin je bio jedini otvor na
''zavjesi''. Između Istoka i Zapada nije bilo fizičkog kontakta. Trgovina je spala na
minimum. Turizma nije bilo ni u jednom pravcu. Zemlje Istočnog bloka potresli su
unutrašnji nemiri. Komunističke vođe su nestajali preko noći, a ni njihovi nasljednici nisu
znali koliko su sigurni na novim položajima. Ni unutar samog Kremlja nije bilo stabilno,
jer je bilo naznaka političkih čistki. Iznenada, 6. marta 1953. godine, Staljin je preminuo.
Tada još niko nije očekivao Staljinovu smrt, iako je posljednjiih godina bio
promjenjivog zdravlja. Poslije Staljinove smrti polako je počelo dolaziti do popuštanja
zategnutosti u odnosima između Istoka i Zapada. Ipak još nije bilo najave kraja hladnog
rata, već je samo završena prva i najteža etapa.

Formiranje Evropske ekonomske zajednice

Pokret za evropsko ujedinjenje dobio je odlučujući podstrek poslije Drugog

svjetskog rata. Evropsko ujedinjenje nije bilo ništa novo. Naime, vijekovima su se
filozofi i državnici zalagali za evropsku ideju. Romantičari su se u svojim djelima
prisječali dobrih starih dana, kada je cijela hriščanska Evropa bila jedan narod. U 20.
vijeku panevropski pokret je do detalja razradio ogromne prednosti koje bi se dobile ako
bi se Evropa ujedinila.
Kada je rat završen, ideja evropske federacije imala je brojne pristalice. Bili su
složni u uvjerenju da se poslije razaranja, koja su prouzrokovala dva rata, Evropa može
izgraditi samo zajedničkim naporima. Evropske države su imale mnogo zajedničkih ideja
i interesa. Postojalo je i sve snažnije uvjerenje, da u modernom svijetu mala nacionalna
država više ne može da opstane kao nezavisna država. U svom govoru u Cirihu,
septembra 1946, Vinston Čerčil je predlagao osnivanje Sjedinjenih Država Evrope. On je
smatrao da samo sjedinjena Evropa može da prevaziđe svoje poteškoće i postane ponovo
velika svjetska sila.
Prva značajna inicijativa u pravcu evropskog ujedinjenja se zbila na ekonomskom
polju. Godine 1947. osnovana je Organizacija za evropsku ekonomsku saradnju (OEES).
U nju je ušlo sedamnaest evropskih zemalja. Ciljevi ove organizacije bili su određeni:
premostiti jaz u odnosu na dolar i libealizovati evropsku trgovinu. Sve je postignuto u
vrlo kratkom roku. Za šest godina trgovinska razmjena među evropskim državama je
udvostručena, a povoljan trgovinski bilans premostio je jaz prema dolaru. Međutim,
odmah je došlo do rascjepa između maksimilista, koji su htjeli širi obim i sve to smatrali
samo početnom fazom i minimalista, koji su se pozivali na teškoće i bili protiv novih
inicijativa.
U međuvremenu, pod oblacima hladnog rata, preduzeti su i prvi koraci ka jačanju
evropske odbrane, što je dovelo do nastanka NATO-pakta. Te zajedničke ekonomske i
vojne mjere, koje su preduzete krajem četrdesetih godina, bile su strogo namijenjene
rješavanju neposredene opasnosti i problema. No tim koracima nisu bili zadovoljni
zagovornici političkog jedinstva. Oni su u Hagu, maja 1948. godine, odlučili da u
Strazburu ustanove stalnu evropsku skupštinu-Vijeće Evrope. Ovo strogo nezvanično
tijelo imalo je samo savjetodavnu ulogu. Bavilo se uglavnom ljudskim pravima i
kulturnim odnosima, bez ovlaštenja da nameće svoje odluke.
Do 1950. godine bilo je jasno da OEES neće moći da napreduje. Sada je bila
potrebna nova inicijativa, koja će prevazići OEES. Rješenje evropskih problema moglo
se naći samo unutar zajedničkog tržišta, koje bi usklađivalo fiskalnu i monetarnu politiku.
Prva inicijativa stigla je maja 1951. godine od Francuza Žana Monea i Roberta Šumana.
Prvo je 1951. godine osnovana Zajednica za ugalj i čelik SR Njemačke i Francuske.
Tvorci ovog pilot-projekta smatrali su da je to prvi korak ka zajedničkom privrednom
sistemu. Evropska zajednica za ugalj i čelik rođena je 1953. godine, kada su u nju, pored
Francuske i SR Njemačke ušle Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg. Duhovni otac
ovog projekta, Žan Mone, je tada rekao: '' To je prvi glas Evrope koja se rađa ''. Ova
zajednica je u toku narednih pet godina postigla dobar uspjeh. Proizvodnja čelika je
porasla za 42%, a trgovina između šest članica je procvjetala. Ovo je ostavilo dubok
utisak na prvobitne protivnike zajedničkog tržišta.
Poslije nastanka Evropske zajednice za ugalj i čelik, zemlje Beneluksa su
podnijele novi prijedlog da se ukinu carine i uskladi monetarna politika. Na konferenciji
u Rimu 15. marta 1957. godine, odlučeno je da se osnuje Evropska ekonomska zajednica
(EEZ). Osnovni zadatak nove organizacije bio je da se održi visok nivo zaposlenosti,
podigne životno standard, stabilizuju cijene i sprijeći poremećaj platnog bilansa.
Evropska ekonomska zajednica je rođena 1. januara 1958. godine. Članice, osnivaći, bile
su Francuska, SR Njemačka, Italija, Nizozemska, Belgija i Luksemburg. Zajednica je
zasnovana na konfederalnoj strukturi. Nadzorni organi Evropske zajednice su bili
Evropski parlament, Vijeće ministara, Centralna komisija i Visoki sud. Dokument o
osnivanju, pozant kao Rimski ugovor, predviđao je hitno smanjenje carinskih stopa i
potpuno ukidanje carinskih barijera do 1967. godine. Carina na uvoz izvan Evropske
zajednice trebalo je da ostane i to je postalo glavna meta napada nečlanica. Carine su bile
uglavnom manje nego ranije. Zajedničko tržište je u mnogome dalo svoj doprinos opštoj
liberalizaciji međunarodne trgovine.
U roku od pet godina Evropska zajednica je postala najveća trgovinska sila svijeta,
najveći izvoznik i kupac sirovina. Bila je drugi po veličini svjetski uvoznik i druga po
proizvodnji čelika odmah iza Sjedinjenih Država. U periodu od 1950. do 1960. godine
proizvodnja članica je povećana za 70%. No pojedine vlade su bile sumnjičave prema toj
nacionalnoj vlasti, koja može da ojača i postane nezavisna, koja će biti vjerna Evropi, a
ne svojoj sopstvenoj zemlji. Na osnovu toga pretpostavljalo se da će se zančaj i obim
centralnog odlučivanja u Evropi narednih godina uvečati.
Evropska zajednica je od samog početka bila opterećena zategnutim i stresnim
odnosima. No bilo je i svježeg duha, neophodne dinamike i prvih znakova novog
evropskog patriotizma. Iako su granice ostale, njihov značaj je bio smanjen. Jedina
ozbiljna kriza s kojom je Evropska zajednica suočena bila je ishod njezina uspjeha.
Britanija i ostale zemlje, koje su u početku bile protiv Zajednice, shvatile su svoju grešku
i sa zakašnjenjem tražile da budu primljene. No tada su vrata nove Evrope za njih bila
privremeno zatvorena.
Naime, Francuska je pod De Golom šezdesetih godina postala vodeća sila Evropske
zajednice. Ona je iskoristila svoje pravo veta da Britaniji onemogući ulazak u Zajednicu.
Tako je sada De Gol bio glavna prepreka širenju Zajednice i evropskom jedinstvu. De
Gol je vodio suštinski protivrječnu politiku. On je želio da umanji evropsku zavisnost od
Amerike, ali je iz tog svog plana izostavio pola Zapadne Evrope i protivio se svim
naporima da zajednica postane tijesno povezano tkivo.
Ono što je postignuto nije bilo ni blizu nekadašnjim snovima federalista. Za njih je
to bila samo prelazna faza ka ostvarivanju mnogo ambicioznijeg cilja. Poslije odlaska De
Gola s vlasti u Francuskoj, Evropska Zajednica se širi i 1973. godine članice postaju
Velika Britanija, Danska i Irska. Godine 1981. članica postaje i Grčka, a 1986. godine u
Evropsku Zajednicu ulaze Španija i Portugalija.

Sovjetski Savez u vrijeme vladavine Nikite Hruščova

Odmah poslije smrti Josifa Visarionoviča Staljina, 6. marta 1953. godine, politička
vlast prelazi u ruke male grupe njegovih najbližih političkih saradnika. Među njima je
ubrzo došlo i do političke borbe, u kojoj su i neki čalnovi politbiroa, poput Lavrentina
Berije, koji je optužen da je kapitalistički agent, pogubljeni ili prisiljeni da napuste
partiju. Kao najjači takmac za Staljinovog nasljednika izbija Nikita Sergejevič Hruščov.
Sam Hruščov nije bio među glavnim takmacima za vlast ni za Staljinova života, a i prvih
mjeseci poslije njegove smrti držao se u pozadini. To njegovo samodržanje u pozadini
donijelo mu je političku prednost i u septembru 1953. godine izabran je za prvog
sekretara partije. Njegova frakcija se brzo učvrstila u partijskom aparatu i ubrzo je postao
predsjednik Sovjetskog Saveza.
Nakon Staljinove smrti nije bilo lako uspostaviti političku ravnotežu. Kolektivno
rukovodstvo nije dobro funkcionisalo, jer je vladavina jednog čovjeka predugo bila jedina
norma i ostavila je dubokog traga na svim nivoima sovjetskog društva. Oni koji su
vjerovali da će poslije Staljinove smrti doći do stvarne demokratizacije režima, ubrzo su
se uvjeravali da će to biti dug proces. To je dokazao i sam Hruščov, koji je za samo
nekoliko godina povratio nadzor nad Centralnim komitetom. Time je automatski veliki
broj ključnih i regionalnih pozicija dospio pod njegovu kontrolu. Do velikih sukoba došlo
je na sjednici Predsjedništva partije u junu 1957. godine. Tada je stara garda sasvim
rastjerana. U antipartijskoj grupi, kako su ih poslije poraza zvali, bili su Vjačeslav
Molotov, Gregorij Maljenkov, Nikolaj Bulganjin, te Kaganovič, Vorošilov i Saburov. Svi
su lišeni zvanja i činova, ali nije bilo hapšenja i pogubljenja. Žrtve ovih novih čistki
premještene su na niže položaje. Bio je to kraj kolektivnog rukovodstva. Sovjetskim
Savezom je ponovo vladao jedan čovjek, ali je važno spomenuti, da je Hruščov imao
mnogo ograničenja za razliku od Staljina.
 Za vrijeme Hruščovljeve vladavine uklonjen je najveći dio stare staljinističke garde.
Ugled Hruščova mnogo je narušen Kubanskom krizom. Protiv njegovih poteza bili su i
vojnici i partijski funkcioneri. Ljudi su bili nezadovoljni njegovom neproduktivnosti u
radu. Razdražljivost i nestrpljenje doprinjeli su njegovom padu. Dok je Hruščov bio na
odmoru, zavjerenici su iskoristili njegovo odsustvo i proglasili Leonida Brežnjeva prvim
sekretarom partije, a Andreja Kosigina sovjetskim premijerom. Dana, 16. oktobra 1964.
godine objavljeno je da je “drug Hruščov podnio ostavku zbog svojih godina i narušenog
zdravlja.”
I pored svojih nedostataka i nedoslijednosti, Hruščov je poslijeratnom Sovjetskom
Savezu donio određene slobode i napredak. Napadao je Staljina, ali sistem koji je stvorio
istog Staljina nije želio da napada, jer je i on sam bio, za vrijeme svoje vladavine, jedna
od ključnih karika istog sistema.

Značaj 1955. godine u odnosima Istok-Zapad

Poslije Staljinove smrti, 4. marta 1953. godine, i postepenog nestanka najgorih
oblika njegove vladavine, Zapad se ponadao da se i hladni rat bliži kraju. Takav
optimizam je bio sasvim prirodan, jer je međunarodna klima morala da se poboljša, pošto
je do 1952. godine dostigla svoju najnižu tačku. Optimizam koji se osjećao u glavnim
gradovima na Zapadu nije bio u potpunosti opravdan.
Nove vođe u Sovjetskom Savezu osporavale su mnoge Staljinove metode. Oni su
imali želju da poboljšaju odnose sa Zapadom. Bolje od Staljina su shvatili posljedice
eventualnog nuklearnog rata, i stoga su nastojali da postignu sporazum o zabrani
korištenja nuklearnog naoružanja. Međutim, oni su bili Staljinovi đaci, dobri komunisti i
sovjetski rodoljubi. Strijepili su od širenja zapadnih ideja u zemlje narodne demokratije, a
odatle u Sovjetski Savez. Nije se moglo znati da li će moći da vode politiku miroljubive
koegzistencije, a da ne ugroze svoj sopstveni sistem. Ipak, Staljinovi nasljednici su želili
primirje, ali je novom kolektivnom rukovodstvu trebalo da usaglasi oblik i suštinu
pristupa.
Ubrzo poslije Staljinove smrti se javila ideja o sastanku na vrhu, koji bi mogao dva
bloka da izvede iz ćorsokaka u koji su zapali. Ta ideja o sastanku na vrhu potekla je sa
Zapada. Čim se malo stišala borba za moć u Politbirou, komunističke Partije Sovjetskog
Saveza, spremno ju je prihvatio maršal Nikolaj Bulganjin. On je tada bio na čelu
sovjetske vlade. Rezultat ove ideje bio je sastanak u Ženevi od 27. oktobra do 16.
novembra 1945. godine. U Ženevi se Bulganjin tada sastao sa predsjednikom SAD-a
Dvajtom Ajzenhauerom, britanskim premijerom Entonijem Idnom i francuskim
premijerom Edgarom Forom.
Glavne teme razgovora u Ženevi bile su nadzor nad nuklearnim naoružanjem i
Njemačka. Sovjeti su želili da se iz Evrope uklone sve američke vojne baze, koje su im
predstavljale vojnu opasnost. Osim toga Sovjeti su želili da sprijeće naoružavanje
Njemačke. S druge strane, zapadne sile su insistirale na njemačkom pitanju. One su
smatrale da bez ujedinjenja Njemačke u Evropi nema trajnog mira. Bili su uvjereni da,
bez prisustva američkih snaga i bez velikog udjela Njemačke u NATO-paktu, Zapadna
Evropa ne bi mogla da se odupre pritisku Sovjetskog Saveza. Sovjeti nisu bili oduševljeni
idejom ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke. Bili su protiv svenjemačkih izbora, jer bi
mogli dovesti do pada komunizma. S druge strane, sami su iznijeli dalekosežan prijedlog
zabrane nuklearnog naoružanja. Zapadnim silama nije odgovaralo da o tome raspravljaju,
jer su bili svjesni prednosti Sovjetskog Saveza u konvencionalnim vojnim snagama.
Sastanak u Ženevi je završen, a njegovi učesnici su i dalje jedni druge smatrali
neprijateljima. Ipak, sama činjenica, da je to bio prvi sastanak na vrhu, od početka
hladnog rata, predstavnika Istoka i Zapada, nagovještava nadolazeći period otopljavanja
odnosa na relaciji Istok-Zapad.
Takođe važan događaj u 1955. godini bila je posjeta njemačkog kancelara Konrada
Adenauera Moskvi od 9. do 13. septembra. Sovjetski Savez je želio normalne odnose sa
Zapadnom Njemačkom, ali zato nije bio spreman platiti visoku cijenu. Adenauer je
pristao na posjetu, mada bez oduševljenja, samo zato da bi zadovoljio domaće kritičare.
Rezultat ove posjete bilo je obnavljanje normalnih diplomatskih i trgovačkih veza između
dvije zemlje. Što se tiče samih sovjetsko-njemačkih odnosa, nije bilo nekih značajnih
promjena. Jedini opipljivi rezultat, ove posjete, bio je povratak njemačkih ratnih
zarobljenika iz Sovjetskog Saveza. Prema tome, Adenauerova posjeta Moskvi nije
doprinijela rješenju njemačkog problema i on je i dalje ostao najznačajnije pitanje odnosa
Istoka i Zapada na tlu Evrope.
Ne može se reći da su ovi sastanci bili potpun promašaj. Naime, oni su pokazali
veću spremnost nego ikad, da se nađe zajednički stav. Samim tim je važna 1955. godina,
jer dolazi do prvog sastanka na vrhu od početka hladnog rata i nagovještaja otopljavanja
odnosa Istoka i Zapada. Zbog antisovjetske revolucije u Mađarskoj 1956. godine,
pregovori su izvjesno vrijeme bili prekinuti.

Pobune u Poljskoj i Mađarskoj 1956. godine

Tačka nezadovoljstva dostignuta je najprije u Poljskoj. Privredne i društvene

posljedice staljinizma dovele su do nepodnošljive napetosti u svim oblastima života. Čim
je politički nadzor malo oslabio, u vrijeme novog kursa u Sovjetskom Savezu, došlo je do
otvorenih razgovora o nedostacima komunističkog režima.
Situacija u Poljskoj kulminirala je u ljeto 1956. godine kada je podjeljeno partijsko
rukovodstvo. Mjesto sekretara Poljske Komunističke Partije je upražnjeno kada je, za
vrijeme svoje posjete Moskvi, iznenada preminuo Boleslav Bjerut, koji je istovremeno
bio i predsjednik vlade. Liberali su bili u manjini u partijskom rukovodstvu, ali su zato
imali podršku običnih članova partije. Osim toga, studenti su odigrali glavnu ulogu u
oblikovanju izraza nezadovoljstva masa. Na ulicama Varšave i drugih poljskih gradova
došlo je do masovnih demonstracija. U toj kritičnoj situaciji Vladislav Gomulka je prvi
put pomenut kao kandidat za najvišu partijsku funkciju, što je dočekano s oduševljenjem.
Osmi partijski plenum sazvan je 19. oktobra 1956. godine. Glavne tačke dnevnog
reda bile su izbor Gomulke i trojice njegovih pristalica u Centralni komitet i imenovanje
Gomulke za prvog sekretara partije. Sovjetski lideri su bili zabrinuti razvojem događaja u
Poljskoj i na dan otvaranja plenuma došli su nenajavljeni u Varšavu. Bilo je teških
optužbi. Hruščov i Molotov su optužili poljski Politbiro za antisovjetsku propagandu.
Međutim, Poljaci su se držali svoga i nisu dozvolili da se iko mješa. Organizovane su i
masovne demonstracije podrške Gomulki. Tako se on u jednom trenutku našao u veoma
nezavidnoj situaciji. Naime, Gomulka je da bi spriječio eventualnu vojnu intervenciju
Sovjetskog Saveza, ubjeđivao Sovjete da će Poljska i dalje biti odani član komunističkog
bloka. S druge strane se morao oduprijeti sve žešćim zahtjevima naroda da se sovjetske
trupe povuku iz Poljske. Na kraju su gosti iz Moskve, mada nedovoljno, ipak dali svoj
blagoslov novom poljskom rukovodstvu. Poljacima je na ruku išla i situacija u
Mađarskoj, koja je bila mnogo teža nego u Poljskoj, a Moskvi je više odgovaralo da u
jednom trenutku ima samo jedan hitan posao.
Gomulka i njegove pristalice su ispratili staljinističku struju iz Politbiroa i proglasili
su poljski put u socijalizam. Samim tim su i politički život stavili pod svoj nadzor.
Poljacima je objašnjeno da treba da budu zadovoljni postignutim, jer je geografski
položaj određivao granice njene slobode djelovanja. Savez sa Sovjetima je i politički bio
neophodan i zbog teritorija dobivenih poslije rata, a koje su ranije pripadale Njemačkoj.
Dakle, sa promjenom snaga u Evropi morala se prihvatiti sovjetska nadmoć. Neophodno
je naglasiti da je Gomulkin režim, za deset godina od oktobra 1956. godine, bio jedno
vrijeme najnapredniji po istočnoevropskim standardima.
Situacija u Mađarskoj je sasvim bila drugačija nego u Poljskoj. Komunizam u
Mađarskoj nije uspio da dobije masovniju podršku. Životni standard je opao i to je
povečalo nezadovoljstvo stanovništva. Čim je popustio strah od terora, moralo je doći do
revolucionarnog stanja. Kada su otkrivena sva nedjela počinjena u Staljinovo vrijeme,
staro rukovodstvo je izgubilo samopouzdanje. Najozloglašeniji članovi vlade, poput
Rajka Rakošija, smijenjeni su jula 1956. godine. To je dalo snažan polet revolucionarnom
pokretu. Revolucionarna uzburkanost dostigla je svoj vrhunac polovinom oktobra. Već
23. oktobra zabranjene su sve političke demonstracije, a kad niko tu naredbu nije
poštovao, tajna policija je otvorila vatru na mase. Borbama su se pridružili i radnici širom
Mađarske, a trupe koje su poslane da brane režim otkazale su poslušnost i stale na stranu
pobunjenika.
Revolucijom je srušena stara vlada i formirana je nova koaliciona vlada. U njoj je
bilo i predstavnika nekih tradicionalnih stranaka, a na njenom čelu je bio liberalni
komunista Imre Nađ. On je zahtjevao da se sovjetske trupe povuku, da se Mađarskoj
dopusti da izađe iz Varšavskog pakta i da joj se prizna neutralni status između Istoka i
Zapada. Moskva nije mogla da prihvati toliku nezavisnost svog satelita, donijela je
odluku o napadu na Mađarsku. Sovjetski tenkovski napad je izvršen 4. novembra.
Mađarski revolucionari su još nekoliko dana poslije napada pružali otpor, ali je to bila
neravnopravna borba. Članovi mađarske vlade priznali su poraz i zatražili su azil u
jugoslovenskoj ambasadi u Budimpešti. Sovjeti su lako dobili vojnu bitku, ali je teže bilo
postići politički cilj intervencije. Na staru staljinističku gardu nije se više moglo računati.
Sada su bili potrebni umjerenjaci, koji su spremni na saradnju sa Sovjetskim Savezom.
Takvog čovjeka su našli u starom komunisti Janošu Kadaru. On je napustio Nađovu
vladu, izvršio kontrarevoluciju i formirao je kontravladu.
Poslije ugušenja ustanka pred Kadarom je stajao nezavidan posao. Pošto su ga na
vlast dovele sovjetske trupe on je izgubio podršku naroda. U očima večine svojih
sunarodnika bio je izdajnik, koji je prodao svoju zemlju Sovjetima. Kadar je vladao po
vojnim zakonima. Politička policija je ponovo držala vlast. Vodeći pisci osuđivani su na
zatvorske kazne. Nađ je sa članovima svoje vlade, pošto je dobio obečanje da im se ništa
loše neće dogoditi, napustio jugoslovensku ambasadu. Odmah po izlasku iz ambasade oni
su uhapšeni. Suđenje je bilo tajno. Tek nekoliko godina kasnije saznalo se da je većina,
uključujući i Nađa, pogubljena.
Sovjetski napad i kontrarevolucija izazvali su talas negodovanja širom Evrope.
Strasti su uzavrele i tokom više mjeseci izgledalo je da je sovjetska vojna intervencija u
Mađarskoj uništila mogućnost približavanja Istoka i Zapada. Poslije prikladne pauze
zapadni državnci su obnovili kontakte sa Moskvom. Oni su na kraju zauzeli stav da je to
unutrašnja stvar sovjetske interesne sfere. Niko od zapadnih državnika nije ozbiljno ni
shvatio apel za pomoć, koji je poslala Nađova vlada. Naime, niko od njih nije htio zbog
Mađarske novi svjetski rat. Na Zapadu je ipak primljeno 180 000 Mađara, koji su
napustili svoju zemlju poslije sovjetskog napada.
Pregovori Istok-Zapad 1957-1961
Poslije sastanka na vrhu 1955. godine i kriza u Istočnoj Evropi, došlo je do prekida
pregovora između Sovjetskog Saveza i Zapada. Bulganjin je ponovo počeo da se dopisuje
sa Ajzenhauerom u martu 1957. godine. On je tada predložio novi pristup zabrani
nuklearnih proba u obliku moratorijuma do tri godine i pod nadzorom međunarodne
komisije.
Poljski ministar inostranih poslova Adam Rapacki je podnio plan za
demilitarizovanu zonu Srednje Evrope. To je odgovaralo Sovjetima, jer su u
međuvremenu snage NATO-pakta u Evropi opremljene novim nuklearnim naoružanjem,
tako da je pitanje razoružanja postajalo sve hitnije. Stručnjaci sa Istoka i Zapada sreli su
se u Ženevi jula 1958. godine, na prvoj u nizu konferencija koje će se baviti kontrolom
nuklearnih proba. Pregovori su trajali više godina.
Godina velikog optimizma bila je 1959. Stalno se putovalo iz jednog glavnog grada
u drugi. U Moskvu je doputovao Ričard Nikson, tadašnji podpredsjednik Sjedinjenih
Država, a zatim i britanski premijer Harold Mekmilan. U Vašingtonu su bili Frol Kozlov i
Anastas Mikojan, dvojica značajnih članova Politbiroa. U septembru je Hruščov prvi put
stigao u ''bastion kapitalizma'' i u Kemp Dejvidu u više navrata razgovarao sa
predsjednikom Ajzenhauerom. Atmosfera je bila srdačna, ali razgovori nisu donijeli ništa
značajno, sem da se novi samit o smanjenju nuklearnog naoružanja održi u Parizu maja
naredne 1960. godine.
Pariskom samitu je predhodio jedan događaj koji je nepovoljno uticao na sam samit.
Naime, 1. maja, uoči samita nad sovjetskom teritorijom oboren je U-2, američki izviđački
avion, koji leti na velikim visinama. Američka vlada nije ni pokušala sve da porekne, već
naprotiv pokušala je da opravda akciju. Sam Ajzenhauer je poslije nekoliko dana svu
odgovornost pruzeo na sebe. Već i prije samog početka samit u Parizu je bio osuđen na
propast zahvaljujući aferi U-2. Hruščov je odmah po dolasku u Pariz izjavio da će
napustiti sastanak ako se Ajzenhauer ne izvini, ne kazni one koji su odgovorni i ne obeća
da će prestati s takvim letovima. No, Ajzenhauer nije htio da se izvini. Tako je poslije
nekoliko dana, usred žestokih optužbi, samit u Parizu završio totalnim neuspjehom.
Ponovo je došlo do kraćeg prekida pregovora između Istoka i Zapada, jer je naredne
1961. došlo do krize oko Berlina i Kubanske krize 1962. godine. Led je iznenada
probijen u avgustu 1963. godine kada je potpisan sporazum o zabrani nuklearnih proba.
Najupečatljivija odlika odnosa Istok-Zapad tokom pedesetih i početkom šezdesetih
godina dvadesetog vijeka, jeste činjenica da je Sovjetski Savez tokom tog cijelog perioda
imao inicijativu. Sovjetski rukovodioci su vodili dinamičnu politiku u nepovoljnim
uslovima. Oni su predlagali nove poteze, izazivali krize i postavljali ultimatume. Prema
njima zapadni državnici izgledali su tromi. Ponekad bi živnuli na sovjetske poteze, ali
sami nisu preduzimali bilo šta značajno.
Berlinska kriza
Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina Berlin je bio u žiži napetosti
između Istoka i Zapada u Evropi. Poslije podjele Njemačke, Zapadna Njemačka je
smtrala Berlin jednom od svojh pokrajina. S druge strane Istočna Njemačka je Berlin
smatrala dijelom sovjetske zone i prekršivši četvorozonski status grada, proglasila ga je
glavnim gradom.
Napetosti oko Berlina započele su u novembru 1958. godine. Sovjeti su uputili
ultimatum zapadnim saveznicima. Oni su zahtjevali da se okonča okupacioni status
Zapadnog Berlina i da zapadne sile priznaju istočnonjemačku vladu. U drugoj polovini
1960. godine Sovjeti su pojačali pritisak i kriza oko Berlina dostigla je svoju kulminaciju
u ljeto naredne godine. U jednom govoru, u julu 1961. godine, na moskovskoj Vojnoj
akademiji, Hruščov je objavio da će, zbog sve veće međunarodne napetosti biti povučena
odluka o smanjivanju brojnog stanja sovjetske armije i da će vojni budžet biti povećan za
jednu trećinu. Na sastanku NATO-pakta, nekoliko dana kasnije, dat je jasan odgovor da
Zapad neće odustati do svog položaja u Berlinu. Kenedi je na pregovore u Moskvu
poslao svog ličnog izaslanika Džona Makoja. Iz razgovora sa Hruščovom je bilo vidljivo
da nije moguće postići dogovor.
Nakon toga Hruščov je odlučio da stupi u akciju. Na sastanku zemalja Varšavskog
pakta odlučeno je da se zatvori granica između Istočnog i Zapadnog Berlina. Bio je to
rizičan korak, ali što se tiće Istoćne Njemačke bio je hitan i neophodan. Naime,
Njemačka Demokratska Republika trebala je cijeloj Njemačkoj da pokaže socijalistička
dostignuća. No, naprotiv ne samo da nije privukla Zapadne Nijemce, već je svake
sedmice gubila hiljade svojih građana. Za Istočnu Njemačku to više nije bilo pitanje
izgubljenog prestiža, jer ako se rijeka izbjeglica ne zaustavi istočnonjemačka privreda bit
će paralisana.
Berlinska kriza dostigla je svoj vrhunac u noći 13. avgusta, kada su jedinice
istočnonjemačke armije zatvorile sve prilaze iz Istočnog u Zapadni Berlin. Nakon toga
narednih dana podignut je zid duž sovjetske zone. Bilo je to kršenje četvorozonskog
statusa grada po kojem je prilaz svim dijelovima grada bio slobodan. Stanovnici
Zapadnog Berlina i Zapadne Njemačke bili su u šoku. Odmah su zahtjevane protivmjere.
Sve se završilo na verbalnim protestima. Istočni Berlin je bio dio sovjetske uticajne zone,
u kojoj komunisti imaju svu slobodu djelovanja. Tako zapadne sile nisu željele pruzeti na
sebe rizik mogućeg vojnog sukoba.
Komunističke vođe s razlogom su bili zadovoljni ishodom krize. Nisu postigli sve
što su željeli, ali je podizanje zida mnogo doprinjelo konsolidovanju istočnonjemačkog
režima. Međutim, dugoročna politička dobit bila je ogromna. Prije svega zaustavljen je
masovni odliv i prebjeg. Istočna Njemačka je prebrodila privredne probleme izazvane
masovnom seobom i vlasti su postale još samouvjerenije. S druge strane u Zapadnoj
Njemačkoj posijano je sjeme nepovjerenja prema zapadnim saveznicima. Oni su se
zapitali ako Amerika nije mogla da se odupre Sovjetima, kad su posegli za Berlinom,
hoće li biti voljna da brani Zapadnu Njemačku u slučaju eventualnog napada. Poslije
Berlinske krize, naredne 1962. godine, izbila je Kubanska kriza. Ona je predstavljala
vododijelnicu , kojom je označen kraj kritičnog razdoblja hladnog rata i početak novog
doba detanata.

Studentski protesti 1968. godine

Početkom šezdesetih godina studenti su bili apolitični i mirni. Kod njih nije bilo
revolucionarnog poriva. Politički posmatrači su tada govorili da su sve ideje iscrpljene.
Ta nagađanja da su sve političke ideje iscrpljene, izazvao je talas studentskih protesta,
koji je 1968. godine zahvatio cijelu Evropu.
Prvi studentski protesti izbili su najprije u Francuskoj. Među francuskim
studentima, koji su se probudili iz faze apolitične letargije, počela se razvijati ozbiljna
politička aktivnost. Prvi protest desio se novembra 1967, kada su stupili u štrajk profesori
i studenti sociologije na Univerzitetu Nantera, u blizini Pariza. Februara 1968. godine
pobunili su se i pariski studenti koji su zahtjevali da se ukine zabrana slobodne
komunikacije između muških i ženskih studentskih domova. Nakon toga je došlo do
zahtjeva za reformom univerziteta. Početkom maja studentski pokret je dobio masovnu
podršku i došlo je do novih nemira i sukoba s policijom.
Vođe studentskog pokreta su mislili da će namjernim provociranjem nasilničkog
ponašanja policije pokazati stvarno brutalno lice režima. Kroz nekoliko dana pokazalo se
da ih ne interesuje reforma univerziteta. Obrazovanje su smatrali sporednim problemom,
a osnovno pitanje postala je revolucija. Na njihovu stranu stali su i mnogi intelektualci.
Stotine hiljada Parižana demonstriralo je 13. maja protiv degolističkog režima. Studenti
su zauzeli Sorbonu, a za četiri dana i deset miliona radnika bilo je u štrajku.
Degolističke vođe su bile zaprepaštene reakcijom. Sam De Gol je izjavio: ''
Reforme da-neredi ne!'' De Gol je 19. maja pozvao građane da brane republiku od
prijeteće komunističke diktature. U veoma kratkom roku milion degolistčkih pristalica
izašlo je na ulice. Za samo nekoliko sati pokret je izgubio svu svoju snagu. Radnici su
polako izašli iz fabrika, a studenti su napustili zauzete fakultete. Radikalne studentske
grupe bile su zabranjene. Međutim, mnogi su osjećali da je De Golova pobjeda slaba,
naime, studentski pokret je pokazao sve slabosti degolističkog režima i veliki broj
Francuza je vjerovao da se vlasti neće oporaviti od tog udarca.
Događaji u Francuskoj dali su podstrek studentskim pokretima u mnogim zemljama
Evrope, ali nigdje studentski pokret nije pokrenuo mase. Studentske grupe u Njemačkoj
su protestovale protiv Aksela Špringera, vlasnika najvećeg novinskog koncerna u
Njemačkoj. Naime, Špringerove novine bile su žestoko protiv studentskog pokreta i
svega za šta su se studenti zalagali. Talijanski studenti su tražili više stipendije i bolje
uslove na univerzitetima. No, kao i u ostalim evropskim zemljama, protest je prerastao u
revolt protiv sistema. U Španiji su studenti predvodili borbu protiv Frankove diktature.
Što se tiće britanskih studenata, oni za svoje ciljeve nisu dobili podršku javnosti, osim
kada su demonstrirali oktobra 1968. protiv rata u Vijetnamu.
Osnovni motivi studentskog pokreta bili su poznati. Naime, broj studenata od
završetka rata do šezdesetih godina je utrostručen. Univerziteti su bili pretrpani, a uslovi
su postali neadekvatni. Administracija i profesori su se ponašali autokratski, tako da
studentski pokret nije bio bezrazložan. Studentski pokret bio je suočen sa bitnom
dilemom, jer zahtjev studenata za apsolutnom slobodom nije bio u skladu sa složenom
ekonomskom i političkom stvarnosti, koja je ograničavala slobodu i demokratiju.
Studenti nisu bili u sukobu samo s neokapitalizmom već i sa modernim društvenim
sistemima, jer su u njima bili sadržani jaki elementi represije. Na kraju pokret se izborio
za reforme univerziteta.
Sovjetski upad u Čehoslovačku 1968. godine
Tokom većeg dijela svoje novije istorije Čehoslovačka je bila okrenuta Zapadu, što se
uopšte nije kosilo s osječanjem slovenske solidarnosti. Iako je ta zapadna tradicija
bespoštedno potisnuta 1948. godine nije sasvim iskorjenjena i poslije popuštanja
političkog nadzora početkom šezdesetih godina ponovo je izbila na površinu. Naime,
došlo je do razočarenja u komunizam i to u zemlji u kojoj je Komunistička partija u
jednom momentu uživala veliku popularnost.
Policija je na surov način ugušila studentske demonstracije, koje su organizovane
zbog loših uslova u studentskim domovima i time izazvala pokret podrške studentima.
Sam po sebi, studentski protest bi ostao nedjelotvoran, ali se poklopio s krizom u
partijskom rukovodstvu. Naime, sva moć je bila u rukama Antonjina Novotnog,
dugogodišnjeg prvog sekretara partije i predsjednika Republike. Liberali, koji su bili u
manjini u Centralnom komitetu, iskotistili su studentske proteste za otvoren i direktan
napad na struju Novotnog, koja je stalno kršila unutrašnju partijsku demokratiju.
Sredinom januara 1968. godine Novotni i njegovi saradnici su smijenjeni. Uspostavljeno
je novo partijsko rukovodstvo na čelu sa Aleksandrom Dubčekom. Novo rukovodstvo je
objavilo novi politički program pod imenom ''Socijalizam u slobodi''. Njime je bila
predviđena sloboda pojedinca. Ovaj program je dobio veliku podršku naroda. Zatim je
došlo do zahtjeva da Narodna skupština donosi odluke, a ne samo da ih formalno
ratifikuje. U martu 1968. godine ukinuta je cenzura i došlo je do slobode izražavanja
dotad nepoznate ijednom komunističkom režimu.
U Sovjetskom Savezu se javila bojazan da će se slobodarski duh iz Praga raširiti po
drugim istočnoevropskim zemljama i na taj način ugroziti politički sistem. Tokom juna i
jula 1968. godine Sovjeti, Poljaci i istočni Nijemci pojačali su propagandu protiv
čehoslovačke političke reforme. Rukovodioci komunističkih zemalja pokušavali su da
zaplaše češko rukovodstvo. Čehoslovaci nisu pokleknuli, već naprotiv zahvaljujući
pritiscima nacionalno jedinstvo je bilo jače nego ranije. Zato je sa gledišta Moskve
čehoslovački put bio toliko opasan i donijeli su odluku o okupaciji Čehoslovačke.
Okupacija je izvršena 21. avgusta 1968. godine. Sovjetske trupe su za osam sati pregazile
čehoslovačku teritoriju. Uhapsili su Dubčeka i ostale rukovodioce, ali je predsjednik
Ludvik Svoboda odbio da ih smijeni i postavi novo rukovodstvo, koje mu je pripremio
sovjetski ambasador. Nakon toga Svoboda je pozvan u Moskvu, Dubček i ostali uhapšeni,
nisu bili spremni da se odupru Brežnjevu, koji je prijeto da će strašne posljedice trpjeti
oni i njihova zemlja, ako se ne prihvate sovjetski zahtjevi. Mada su protiv volje prihvatili
sovjetske zahtjeve, sovjetske trupe se nisu povukle iz Čehoslovačke. Ponovo je
uspostavljena jaka komunistička vlast i vračena je cenzura.
U Varšavi i Istočnom Berlinu okupacija Čehoslovačke je dočekana kao veliko
olakšanje. Okupaciju su osudile i komunističke zemlje Kina, Jugoslavija i Albanija.
Zapad je oštro osudio Sovjete, ali po njegovom mišljenju , kao i ranije, bila je to čisto
unutrašnja stvar Sovjetskog Saveza i jednog od njegovih saveznika. Zvanični Vašington i
Pariz pokazali su da dugoročnih posljedica ove invazije neće ni biti. Čim se stišala bura,
sovjetski rukovodioci su započeli novu diplomatsku ofanzivu da bi ubjedili Zapad da
ono što se dogodilo u Čehoslovačkoj ne predstavlja prepreku normalizaciji odnosa
između Istoka i Zapada. Sada je postalo jasno da samo od Moskve može da potekne
inicijativa o promjenama unutar samog komunizma. Upad u Čehoslovačku potvrdio je da
je sovjetska netrpeljivost prema drugačijem političkom sistemu i dalje ista.

Problem separatizma i terorizma

Nova Evropa, koja je nastala poslije 1945. godine, etnički je postala hegemonija
nego ranije, jer su povučene nove granice i stanovništvo je raseljeno. No, ako se uzmu u
obzir raniji istorijski periodi, vidi se da potpuna homogenost nikada nije bila moguća.
Švicarska, Belgija, Jugoslavija i Čehoslovačka su primjeri država u kojima živi više
naroda. I većina ostalih evropskih država nije etnički homogena, jer u njima žive
nacionalne manjine. Tokom prve dvije decenije poslije rata separatizmi i nacionalizmi
nisu bili primjetni, ali je sedamdesetih i osamdestih godina došlo do njihovog buđenja u
nekim državama.
Povodom buđenja nacionalističkih zahtjeva mogu se naći različita objašnjenja. S
jedne strane, to su sve veća demokratizacija Evrope i određene političke slobode u
Španiji, Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu. Nacionalna svijest je i ranije postojala među
Slovencima, Baskijcima i Azerbejđancima, ali su pod Titom, Frankom i sovjetskim
režimom problemi rješavani po kratkom postupku. U Zapadnoj Evropi obnova
nacionalizma među manjinama bila je dio opšteg procesa, koji ima ekonomske i kulturne
razloge. To je očigledan primjer nacionalizma u Škotskoj, gdje je uzrok otpor prema
vlasti iz Londona. Naime, sa slabljenjem ekonomske situacije u Engleskoj sve je veći bio
zahtjev za odcjepljenjem. Tako je na referendumu, održanom 1979. godine u Škotskoj
32% glasaća glasalo za odcjepljenje. U drugim slučajevima, pored siromaštva, uzrok
separatizma je bila tradicionalna vjerska i međunacionalna netrpeljivost. Najočigledniji
primjer svega tog je situacija u Sjevernoj Irskoj, španskoj pokrajni Baskiji i na Kosovu.
 Takođe veliki problem u Evropi, pored separatizma, sedamdesetih godina postao je
terorizam, koji je aktuelan i dan danas. Terorizam u Evropi sedamdesetih godina usko je
bio povezan sa težnjama separatista u pojedinim evropskim zemljama. Najveće dvije
terorističke organizacije u Evropi su postale baskijska ETA i Irska Republikanska Armija
IRA. Ove dvije organizacije su najizdržljivije i one nisu djelovale izvan granica Španije,
odnosno Sjeverne Irske i Velike Britanije. Pored njih u Zapadnoj Evropi je bilo nekoliko
manjih terorističkih grupa sedamdesetih godina. Najpoznatije od njih su italijanske
Crvene brigade i zapadnonjemačka Bader-Majnhof grupa. One su izvodile manje
terorističke napade i ubistva bankara, visokih državnika i većeg broja njemačkih
industrijalaca.
Najzlokobniji su bili slučajevi terorizma onih koji su radili za Iran, Libiju i Siriju.
Ti napadi su prije svega bili usmjereni protiv političkih emigranata iz tih zemalja, ali su
im mete ponekad bile u Zapadnoj Evropi, uključujući i civilno vazduhoplovstvo, što je
odnosilo velike žrtve. Kada bi zapadnoevropske vlasti uhvatile i osudile teroriste, njihovi
sponzori bi odgovorili otimanjem talaca i drugim napadima. Mnoge zapadnoevropske
države nisu bile dovoljno odlučne po pitanju terorizma. Stalno su se nadale da se
protjerani teroristi neće vratiti. Takvo popuštanje išlo je na ruku terorističkim napadima i
u nekoliko slučajeva neposredno je odgovorno za terorističke operacije velikih razmjera.
Učestalost terorističkih napada se smanjila poslije američkog vazdušnog napada na
Libiju. Problemi separatizma i terorizma nisu nikada do kraja riješeni. Oni i danas, ali u
manjem obimu, prate savremenu Evropu.
U nekim slučajevima razdori su lokalizovani, a u drugim vjerovatno nikada neće
biti postignuto zadovoljavajuće rješenje. Naime, pravda prema jednoj grupaciji
neminovno će izazvati veliku nepravdu prema drugoj. Samim tim sasvim bi bilo nerealno
očekivati da će ujedinjena Evropa riješiti sve protivrječne zahtjeve tolikog broja različitih
etničkih grupa.
Zaštita životne sredine i pokreti zelenih

Najzanimljivija nova politička snaga, koja se u Evropi pojavila sedamdesetih

godina bile su partije ''zelenih''. Ove su se partije bavile ekološkim pitanjima, koja su
uveliko prevazilazila političke i hladnoratovske granice. Kroz partije zelenih ekologija je
tek sedamsedetih prerasla u političku silu, što je bilo prouzrokovano sve večim
zagađivanjem vazduha i vode, a time ujedno cjelokupne životne sredine. Iako je ekologija
tek sedamdesetih godina prerasla u političku silu, ona se javila mnogo ranije. Naime,
termin ''ekologija'' je sredinom 19 vijeka prvi uveo njemački filozof Ernest Hekel, koji se
bavio prirodom.
U sve većim dijelovima Evrope vazduh više nije bio prijatan ni zdrav, zbog količine
azota i sumpora u izduvnim gasovima motornih vozila, fabričkih dimnjaka i elektrana.
Ova zagađenja su uzrokovala pojavu kiselih kiša i rupe na ozonskom omotaču. Postalo je
nezdravo piti vodu, a mnoge rijeke i jezera postali su biološki mrtvi i u njima je bilo
zabranjeno kupanje. Objavljeno je da su najveće evropske rijeke Dunav, Rajna, Volga i
Visla zagađene do te mjere, da se voda iz njih ne može koristiti ni za industrijske svrhe.
Sjeverno, Baltičko, posebno Sredozemno more, sadržavali su dosta azota i opasnih
metala, da su u jednom trenutku bili opasni po zdravlje. Neka jezera u Sovjetskom
Savezu više nisu mogla ni biti spašena. U Zapadnoj Evropi stanje je bilo loše, a mnogo
gore na istoku gdje je isparenje sumpor-dioksida bilo četiri puta veće nego na zapadu.
Najveća šteta počinjena je evropskim šumama. Sedamdesetih godina svima je bilo jasno
da šume umiru i da se šumska flora i fauna smanjuje. U Poljskoj i Čehoslovačkoj oko
četvrtina šuma je bila već mrtva ili u procesu izumiranja. Jedino je nešto veći procenat
oštećenih šuma bio u Finskoj i Zapadnoj Njemačkoj, mada u određenom stepenu nijedna
zemlja nije bila pošteđena.
Razvoj partija zelenih obično je bio uslovljen raznim problemima koji nisu imali
veze sa zaštitom životne sredine. Najveći broj partija zelenih preuzeo je tradicionalna
uvjerenja ljevice i bili su u opoziciji u odnosu na sve ostale. Svi su počeli rad lokalno,
potom su se aktivnosti proširile na oblasti i regije, da bi u krajnjem ishodu prerasli u
nacionalnu stranku. Najuspješniji su bili njemački zeleni. Oni su počeli kao grupa
građana. Godine 1979. postali su politička stranka, a prvi put parlamentarna stranka 1983.
godine. U Bundestagu su imali četrdeset dva predsatvnika, a na regionalnom nivou, u
oblasti Hesen i Zapadnom Berlinu bili su koalicija na vlasti. Uspjeha su imali i u
Švedskoj, Švicarskoj i Austriji. Čak i u zemljama, gdje nisu ušli u parlament, kao u
Velikoj Britaniji i Francuskoj, moralo se s njima računati kao sa lokalnom snagom. U
Istočnoj Njemačkoj i Čehoslovačkoj, koje su žestoko bile pogođene uništavanjem životne
sredine, ekološke grupe su imale značajnu ulogu u događajima, koji su doveli do pada
komunističkog režima.
Istorijska zasluga zelenih je velika. Oni su uvidjeli posljedice zagađenja i insistirali
su da se zaštite prirodna bogatstva i natjerali su sve da razmišljaju o granicama razvoja.
Zeleni nisu imali ideoloških predrasuda i sama ta činjenica im je olakšala djelovanje kako
na Zapadu kao političkih partija, tako i na Istoku kao ekoloških pokreta. Osamdesetih
ekološka svijest je bila jaka i bili su vidljivi prvi rezultati. Naime, donijete su zakonske
odredbe o smanjenju zagađenosti voda i vazduha. Tako je tokom osamdesetih zagađenje
vazduha u Velikoj Britaniji smanjeno za 20%. Očišćen je jedan dio sredozemne obale, a
značajan napredak u smanjenju zagađenosti postignut je i u Sjevernom moru. Dakle, uz
pritisak zagovornika zaštite životne sredine, partija i pokreta, sedamdesetih i osamdesetih
godina postignut je značajan napredak u očuvanju životne sredine u naknadi već
počinjene štete.

Sporazumi o smanjenju nuklearnog oružja

Razvoj nuklearne tehnologije bio je popraćen sa uznemirenosti zbog razvoja i

širenja nuklearnog naoružanja. Pitanja kako spriječiti ulazak drugih država u nuklearnu
elitu, bili su vidovi šireg problema kontrole naoružanja koji su zamijenili pristupe
naoružanju šezdesetih godina. I u Vašingtonu i u Moskvi oživjelo je ponovno zanimanje
za međusobnom komunikacijom.
Razgovori o ograničavanju strateškog oružja SALT počeli su krajem 1969. godine.
Na pregovorima 1970. u Beču, a zatim i na Konfernciji u Helsinkiju, Amerikanci su
preuzeli inicijativu predloživši potpunu zabranu pokretnih kopnenih lasirnih rampi.
Godine 1971. postignut je dogovor o morskom dnu, koji je zabranjivao postavljanje
nuklearnog oružja na morsko dno. Sporazum o ofanzivnim raketama SALT, potpisan je
1972. godine i imao je rok važnosti do 1977. godine. On je predviđao samo zamrzavanje
izgradnje novih kapaciteta, ali je dopuštao zamjenu zastarjele opreme na kopnu i
podmornicama modernijom opremom. Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države su
se dogovorili da će nastaviti pregovore o SALT-u. Novi sporazum trebao je sadržavati sve
što je ispušteno iz sporazuma iz 1972. godine. Sjedinjene Američke Države su ostale pri
svom zahtjevu, koji su Sovjeti odbacili o potpunoj zabrani pokretnih kopnenih lansirnih
rampi. Sovjeti su bezuspješno pokušali uključiti u sporazum odredbe o bombarderima
velikog dometa, koji su činili značajan dio američkog arsenala. Amerikanci su imali više
od 500 takvih aviona, dok su ih Sovjeti imali svega 140. najveći problem su bile rakete
MIRV, koje su nosile više bojevih glava. Sovjetski Savez do tada nije imao MIRV-e, ali
su Sovjeti imali veći broj interkontinentalnih raketa velikog dometa.
Do pomjeranja s mrtve tačke u pregovorima o sporazumu SALT 2, došlo je
sredinom 1974. godine, kada je tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država,
Ričard Nikson, posjetio Moskvu. Na tom sastanku je izražena politička volja da se
postigne sporazum. No, sama složenost pitanja i tehnički aspekti, koji su se neprestano
mijenjali, bili su jači od pregovarača. Rasprave su prekinute početkom 1977., ali je novi
predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Đimi Karter, kasnije iste godine iznio nove
prijedloge, a zatim zaustavio razvoj neutronske bojne glave i bombardera velikog dometa
B-1. Nakon toga, 1979. godine, potpisan je sporazum SALT 2. Glavna odredba SALT-a 2
bilo je smanjivanje sistema za lansiranje nuklearnog naoružanja. Bilo je predviđeno da se
broj sistema na svakoj strani od 2400 smanji na 2250 u 1985. godini. SALT 2 nije
ratifikovan zbog protesta javnosti u Sjedinjenim Američkim Državama i sovjetske
invazije na Afganistan.
Nove korake u pregovorima o razoružanju uzrokovala je promjena na čelu
Sovjetkog Saveza i promjena raspoloženja u Vašingtonu. Mihailu Gorbačovu je bilo
potrebno smanjenje troškova kako bi spasio Sovjetski Savez od ekonomske katastrofe, a
Ronald Regan da li slučajno ili ne, odlučio je zamjeniti ulogu ''velikog biča'' ulogom
''velikog mirotvorca''. Dva su se lidera sastala prvi put u Ženevi 1985. godine. Nije
dogovoreno ništa važno, ali su obje sile shvatile da se njihov superstatus u svijetu
smanjio, pa su morale priznati potrebu za razoružanjem. Nakon višegodišnjih pregovora
1991. godine zaključen je sporazum START 1, koji su potpisali predsjednici Džorđ Buš i
Mihail Gorbačov. Naredne, 1992. godine, uslijedio je START 2, koji su potpisali Džorđ
Buš i Boris Jelcin. Prema START-u 2 Sjedinjene Američke Države su trebale smanjiti
svoje arsenale nuklearnog oružja s 12 600 na 3 500, a Sovjetski Savez s 11 000 na 3 000.
Obje strane su trebale eliminisati rakete tipa MIRV. Provođenje ovih sporazuma postalo
je složeno pošto se Sovjetski Savez raspao na više država, od kojih su Rusija, Ukrajina,
Bjelorusija i Kazahstan na svom teritoriju imali oružje predviđeno sporazumom.
Ukrajina, Bjelorusija i Kazahstan zasebno su se obavezale na provođenje sporazuma i na
uklanjanje sveg relevantnog oružja sa svoje teritorije u narednih sedam godina.
Sporazumi START 1 i START 2 izazvali su velike, skupe i praktične probleme
uništavanja nuklearnog oružja. Naime, oružje izumljeno za masovno uništenje nije bilo
lako uništiti. Kraj hladnog rata razotkrio je činjenicu, da su hladni rat i nuklerano oružje
dvije zasebne pojave, koje su se povezale i održavale stalnu dozu napetosti u Evropi
tokom cijelog perioda hladnog rata. Hladni rat je završio, ali su problemi sa širenjem
nuklearnog oružja i danas aktuelni. Naime, tokom hladnog rata nuklearne države su
pokušavale spriječiti širenje nuklearnog oružja stalno obečavajući da će smanjiti vlastite
nuklearne arsenale. Međutim, nisu uspjele spriječiti širenje, jer nisu ispunile obećanja.
Padom komunizma i nestankom Varšavskog pakta istovremeno je došlo i do kraja
hladnog rata, koji je ostavio NATO bez dotadašnjeg ''neprijatelja'' i strategije. NATO je
razradio novu strategiju i nastavio je da se širi prema granicama Rusije uključujući u
svoje članstvo zemlje, koje su bile članice Varšavskog pakta i države koje su nastale
raspadom bivšeg Sovjetskog Saveza.

Širenje i razvoj Evropske ekonomske zajednice

Velika Britanija i zemlje koje su u početku bile protiv projekta Evropske ekonomske
zajednice shvatile su svoju grešku i tokom šezdesetih godina su zahtjevale da se
priključe. No, mišljenja o prijemu novih članica unutar same Zajednice su bila različita.
Francuska je tokom šezdesetih godina postala vodeća zemlja Evropske zajednice. De Gol
je iskoristio svoje pravo veta da ne dozvoli Velikoj Britaniji ulazak u Evropsku zajednicu.
Klima po pitanju prijema novih članica u Evropsku zajednicu se poboljšala nakon
odlaska De Gola s vlasti u Francuskoj sredinom 1969. godine. Na predsjedničkom
položaju ga je naslijedio Žorž Pompidu, čovjek koji je bio drugačijih vidika od svog
predhodnika. Istovremeno je došlo i do promjena u britanskoj vladi. Novi britanski
premijer postao je Edvard Het, koji je inače i ranije bio zagovornik britanskog članstva u
Evropskoj zajednici. U decembru 1969. godine predsjednici vlada šest zemalja članica
Evropske zajednice opredjelili su se na sastanku u Hagu za prijem Velike Britanije i
novih zemalja u članstvo Evropske zajednice. Nakon toga su započeli pregovori o
prijemu novih članica, koji su završeni sredinom 1972. godine potpisivanjem sporazuma
o prijemu. Velika Britanija, Irska i Danska zvanično su postale članice Evropske
zajednice od 1. januara 1973. godine. Norveška je takođe vodila pregovore s Evropskom
zajednicom, ali je odluka njezine vlade o ulasku u članstvo odbijena na referendumu.
Broj članova Evropske zajednice bilo je otvoreno pitanje od njenog osnivanja.
Prijem novih članica 1973. godine nije ugrozio njenu djelotvornost. Osamdesetih godina
dolazi do novog širenja Evropske zajednice. Prvo u članstvo Zajednice 1981. godine ulazi
Grčka, a zatim i nove članice 1986. godine postaju Španija i Portugalija. Turska je molba
odbijena s izgovorom kako je Zajednica ne može razmatrati, jer je zauzeta dovršavanjem
jedinstvenog tržišta do 1993. godine. No, nije javno objavljeno da je Zajednica bila
nevoljna primiti državu čije poštovanje ljudskih i osnovnih načela građanskog ponašanja
nije bilo uzorno. Tako je osamdesetih godina Evropska ekonomska zajednica brojala
dvanaest članica. To je širenje stvorilo probleme administrativne i političke složenosti.
Pritisci za dalje širenje dolazili su od država, koje su mijenjale svoje ranije odluke o
rezervisanosti prema Evropskoj zajednici i od bivših komunistčkih zemalja, koje su se
nadale da će u Evropskoj zajednici naći brži put za svoj ekonomski oporavak.
Uporedo sa teritorijalnim širenjem, izgrađivani su elementi čvršćeg povezivanja
zemalja članica Zajednice. Prvo je juna 1968. godine uspostavljena carinska unija. To
znači da su se raspustile carinske službe nacionalnih država i da je uspostavljena
zajednička carinska služba prema trećim državama. Briselskim ugovorom iz 1975. godine
osnovan je Evropski finansijski sud, kao i prenošenje većih nadležnosti, vezanih za
zajednički budžet na Evropski Parlament. Godine 1976. uvedeni su direktni izbori za
Evropski Parlament. Prvi direktni izbori za zajednički Parlament su održani 1979. godine
i odziv glasača na tim izborima je bio nešto više od 60%. Iste godine je zaživio Evropski
monetarni sistem. Funkcija toga sistema je bila održavanje fiksnog međusobnog odnosa
valuta. Evropski monetarni sistem bio je prelazni korak ka Evropskoj monetarnoj uniji s
jednom valutom. Osamdesetih godina izvršena je modifikacija i dopuna postojećih
modusa odlučivanja unutar organa Zajednice.
Tu pripada uvođenje novog procesa odlučivanja, koji je predviđao da se odluke u Vijeću
ministara donose kvalifikovanom većinom. Evropski Parlament, koji je do tada imao
samo savjetodavnu funkciju, dobio je veći uticaj. Time su uspostavljeni bitni temelji za
budući razvoj Zajednice.
Decembra 1991. godine evropsko vijeće je na konferenciji u Mastrihtu donijelo
odluku o prihvatanju ugovora o Evropskoj Uniji. Ovaj ugovor je potpisan u februaru
1992. godine, a stupio je na snagu 1. novembra 1993. godine. Mastrihtškim ugovorom
rođena je Evropska Unija u koju je automatski integrisana Evropska ekonomska
zajednica sa svim svojim pravnim organima. Pored toga temelji Unije su bili zajednička
spoljna i bezbjedonosna politika, te saradnja u oblasti pravne i unutrašnje politike. Sve to
predstavlja elemente čvrste međudržavne saradnje unutar Unije.
Članice Evropske unije su na svom tržištu proglasile ''četiri velike slobode''. To su:
1) sloboda kretanja roba
2) sloboda pružanja usluga
3) sloboda cirkulacije kapitala
4) sloboda kretanja ljudi
Evropska Unija je federacija u svemu osim u imenu. Nacrt ugovora je priznao tu
činjenicu, ali je riječ da je federacija izbačena iz poštovanja prema britanskoj osjetljivosti.
Svi građani Unije su, pored svojih nacionalnih država, dobili zajedničko državljanstvo
Evropske Unije.
Evropska Unija je dvadesetih godina počela pripreme za svoje proširenje. Godine
1995. članice Unije su postale Austrija, Finska i Švedska. Pošto ima još mnogo država
zainteresovanih za članstvo u Uniji, Unija je 1995. godine objavila Bijelu knjigu, popis
uslova i reformi, koje zemlje kandidati moraju ispuniti da bi se mogle integrisati u
Zajednicu.

Raspad Sovjetskog Saveza

Nakon odlaska Hruščova s vlasti 1964. godine na čelo Sovjetskog Saveza je došao
Leonid Brežnjev, koji je vladao sve do svoje smrti 1982. godine. Pod njegoovom vlasti
sovjetske trupe su okupirale Čehoslovačku 1968. i Afganistan 1980. godine. Njegovo
vrijeme bilježi vrhunac detanta. Prvi dio njegove vladavine obilježio je vrijeme
privrednog rasta i produktivnosti. Tako su sedamdesetih godina podignute hiljade novih
fabrika. Krajem sedamdesetih situacija se mijenja i dolazi do zastoja u produktivnosti i
proizvodnji, što automatski rezultira lošim životnim standardom većine stanovništva.
Glavni uzrok tome je pojava korupcije i zloupotrebe vlasti. Tako je početkom
osamdesetih godina sve više ljudi u Sovjetskom Savezu vjerovalo da je sistem zastario,
da je pogrešan i da će dovesti do propasti. Stanje apatije masa nastavilo se i za vrijeme
kratkotrajne vlasti Jurija Andropova, koji je preminuo 1984. i njegovog nasljednika
Konstantina Černjenka, koji je preminuo 1985. godine.
Godine 1985. generalni sekretar partije postao je Mihail Gorbačov. Sovjetski Savez
je tih godina dostigao vrhunac krize. Njegova prevlast nad Istočnom Evropom nije se
mogla više održati, a samom Sovjetskom Savezu je prijetio raspad. Izuzetno politički
hrabar Gorbačov je krenuo revolucionarnim putem ekonomskih i političkih reformi pod
dvostrukom parolom glasnosti i perestrojke. Perestrojka je značila preuređenje
cjelokupnog privrednog sistema. Gorbačov je uporno tvrdio da se perestrojka ne može
postići bez glasnosti i da glasnost nameće ne samo ukidanje cenzure i pokoravanja, nego i
reformu cijelog političkog sistema, uključujući ukidanje monopola Komunističke partije i
njene kontrole nad državnim institucijama. Koliko god bila nekima neugodna, glasnost se
lako shvaćala. No perestrojka je bila nejasna koncepcija, jer je nagovještavala promjenu
ne navodeći njen tempo niti definišući novi sistem koji bi trebao zamijeniti stari. Zato je
razvoj perestrojke tekao nesigurno i neorganizovano. Mnogi su je osporavali. Opstruisale
su je hiljade ljudi, čije je položaje mogla ugroziti. Komplikovalo ju je i ekonomsko
stanje, koje je i dalje nazadovalo. Uz to je privreda doživjela udare padom cijena nafte i
havarije nuklearne elektrane u Černobilu 1986. godine. Sve je to dovelo do opšteg
nezadovoljstva i neuspjeha perestrojke.
Na političkom polju reforma je bila mnogo djelotvornija. Glavna prekretnica u tom
procesu je bila 19. partijska konferencija, koja je održana juna 1988. godine. Na ovoj
konferenciji donijeta je odluka da se ustavom utvrdi neprikosnovena vladavina zakona
koja treba da postane životna norma. Da bi se to postiglo trebalo je izvršiti velike
promjene u zakonodavnom sistemu zemlje. U tom je procesu 1990. godine ukinut član 6
Ustava Sovjetskog Saveza prema kome je Komunistička partija zvanično bila vladajuča
politička snaga. Gorbačov je 1988. godine izvršio partijski udar i čistku u Centralnom
komitetu, isključivši sve članove, koji su mu mogli ometati planove. Njihova mjesta
popunio je podobnim članovima, koji su ga u septembru 1988. godine izabrali za
predsjednika Sovjetskog Saveza umjesto Andreja Gromika, koji je uslužno dao ostavku.
Pošto je potisnuo Komunističku partiju u drugi plan, morao je dati republikama istaknuto
mjesto. U tu svrhu osnovao je Savjet Federacije, u koji je pored njega ulazilo i svih
petnaest predsjednika sovjetskih republika. Ukinuo je i Ministarsko vijeće i zamijenio ga
neprestižnim kabinetom stručnjaka.
Političku i privrednu reformu Sovjetskog Saveza istovremeno je ometalo izbijanje
nacionalnih pokreta, koji su počeli perastati u separatizme. Sve do 1987. godine, način na
koji je Sovjetski Savez riješio nacionalno pitanje istican je kao uzor za čovječanstvo.
Spolja je isticana slika sklada i saradnje, a u stvari je bilo drugačije, jer ostali narodi
Sovjetskog Saveza nisu voljeli dominantan narod Ruse. Vrenja je bilo i ranije, ali su iz
raznih razloga rijetko izbijali na površinu. Jedan od tih razloga bila je i policijska prinuda.
Pojava novog ruskog nacionalizma izazvala je slična kretanja i u neruskim republikama.
Naime, pritisak, koji su Rusi vršili u pogledu kulturne asimilacije, bio je u sukobu sa
nacionalnim potvrđivanjem neruskih etničkih grupacija. Od petnaest republika
Sovjetskog Saveza samo su Rusija, Bjelorusija i Ukrajina pretežno slavenske. Ukrajina se
istorijski kolebala između podložnosti Moskvi i svoje nezavisnosti. I ostale republike su
gajile slične osjećaje nepravde i separatističke težnje. Budući da je toliko različitih naroda
tražilo potvrđivanje svojih istorijskih zahtjeva, Rusi su počeli tvrditi da su sve vrijeme
bili eksploatisani da im niko nije zahvalan i da na kraju hoće da budu gospodari u
vlastitoj državi. Bilo je nemoguće utvrditi da li je Ruse iskorišatvao preostali dio
Sovjetskog Saveza ili je bilo obratno. U svakom slučaju, činjenica je da su Rusi na silu
zauzeli veliki broj republika, a ne da su one svojom voljom ušle u zajednicu. Sve je
ukazivalo da je raspad Sovjetskog Saveza neminovan.
Putem nezavisnosti prve su početkom 1990. godine krenule baltičke republike
Letonija, Estonija i Latvija. Na tom putu im se nešto kasnije pridružila Ukrajina i ostale
republike. Gorbačov je, da bi pokušao oživjeti veze, koje su bile u Sovjetskom Savezu,
osnovao Zajednicu Nezavisnih Država. Međutim, ona je samo bila rješenje za blaži i
postepeni raspad SSSR-a.U Rusiji je sredinom 1990. godine na predsjedničkim izborima
pobjedio Boris Jeljcin, koji je bio opredjeljen za nezavisnost Rusije. Ključni ljudi
Komunističke partije, vojske i KGB-a su izveli u Moskvi , avgusta 1991. godine,
neuspjeli državni udar. Time je obilježen kraj komunizma u SSSR-u i ubrzo je došlo do
konačnog raspada Sovjetskog Saveza. Gorbačov je dovoljno osigurao da se poslije
njegovog pada 1990. ne vrati stari poredak.
Pad komunizma u zemljama Istočnog bloka
U istoriji novije Evrope, ključna je bila 1989. godina, koja je obilježena padom
komunističkih režima, koji su bili pod sovjetskim patronatom u zemljama Istočne
Evrope. Pad komunizma u istočnoevropskim zemljama usko je povezan sa promjenama u
Sovjetskom Savezu. Naime, događaji iz 1956. i 1968. godine su dokazali da do promjena
neće doći sve dok taj proces ne krene iz samog Sovjetskog Saveza. To se i dogodilo kada
je Mihail Gorbačov došao na vlast u Sovjetskom Savezu. On je započeo proces reformi u
Sovjetskom Savezu i odrekao se sovjetske dominacije nad zemljama Istočne Evrope. U
svim istočnoevropskim zemljama, osim Rumunije, komunistički režimi su pali mirno.
Samo je u Rumuniji režim odgovorio silom, ali je ubrzo doživio krah.
Prva promjena režima u Istočnoj Evropi dogodila se je Poljskoj. Još 1986. godine
bilo je jasnih naznaka da se vlada Vojceha Jaruzelskog klima. U septembru iste godine
amnestirani su svi protivnici režima. Privredna situacija se pogoršavala i došlo je do niza
dugotrajnih štrajkova. U takvoj situaciji javio se opozicioni pokret Solidarnosti. Ne
obazirući se na protivljenje vojske i tvrde partijske frakcije, Jeruzelski je legalizovao
Solidarnost u aprilu 1989. godine i pristao je na uvođenje višestranačja. Na izborima, koji
su održani u junu iste godine Solidarnost je dobila 99 od 100 mjesta u Parlamentu. Nakon
toga formirana je vlada, čiji je predsjednik postao Tadeuš Mazovjecki. Tako je Poljska
postala prva zemlja u Istočnoj Evropi, koja je dobila nekomunističku vladu nakon više od
četrdeset godina. Imenovanje ove vlade podržao je i sam Gorbačov. U januaru 1990.
godine održani su i predsjednički izbori, na kojima je pobjedio Leh Valensa, lider
Solidarnosti. Sada je bilo jasno da je komunizam definitivno pao u Poljskoj i njezin tok
istorije je krenuo novim putem.
U maju 1988. godine na čelo Komunističke partije Mađarske, poslije smrti Janoša
Kadara, došao je Karolj Gros. Proces promjene režima u Mađarskoj je krenuo i junu
1989., kada je u Budimpešti vraćeno tijelo Imre Nađa, pogubljenog 1956. godine.
Njegova sahrana pretvorila se u velike demonstracije protiv režima. Tada je i partijsko
rukovodstvo odalo počast Nađu. Nakon toga se partija sredinom ljeta transformisala u
Socijalističku stranku, pokušavajući sebe predstaviti u novom svjetlu i tako sačuvati
svoju moć. Uveden je višestranački sistem, a najjače opozicione stranke su postale Savez
slobodnih demokrata i Demokratski forum. Na izborima održanim početkom 1990.
godine najviše glasova je osvojio Demokratski forum. Predsjednik Mađarske postao je
Jožef Antal, koji je bio član Stranke desnog centra.
Pad režima u Čehoslovačkoj bio je najbrži. Ključni datum je bio 17. novembar
1989. godine, kada su sazvane demonstracije u znak sjećanja na pedesetu godišnjicu
pogubljenja devet čeških studenata od strane njemačkih okupatora. Demonstracije su se
pretvorile u protesni marš protiv režima i tražene su hitne promjene. Dvadesetog
novembra formiran je Građanski forum za kordinaciju opozicionih aktivnosti, na čijem
čelu je bio dramski pisac Vaclav Havel. Od tada su svakodnevno održavane masovne
demonstracije. Nakon toga, 24. novembra, Politbiro je podnio kolektivnu ostavku i
komunističko rukovodstvo je pod pritiskom naroda odstupilo. Aleksandar Dubček
ponovo je vraćen na položaj predsjednika parlamenta, s kojeg je smijenjen poslije
sovjetskog upada 1968. godine. Umjesto Gustava Husaka novi predsjednik Čehoslovačke
postao je Vaclav Havel. Njegov položaj je ovjeren i na izborima održanim naredne
godine. Nakon pada komunizma u Čehoslovačkoj ona se raspala na dvije države, koje su
u budućnost krenule samostalno.
Bugarska je jedina zemlja istočnog bloka u kojoj su državni udar izveli članovi
Politbiroa. Naime, u Bugarskoj je Todor Živkov vladao čak duže nego Janoš Kadar u
Mađarskoj. Na sjednici Centralnog komiteta, koja je održana 10 novembra 1989. godine,
Živkov je iznenađeno slušao kako njegovi dotadašnji saradnici čitaju tekst njegove
ostavke. Na mjestu predsjednika naslijedio ga je Petar Mladenov. U frakciji protiv
Živkova bili su mlađi ljudi, svjesni da su neophodne neke reforme. Pošto Živkov nije bio
spreman da se povuće, kojem je bilo skoro osamdeset godina, bio je sklonjen. Na
slobodnim izborima, koji su u Bugarskoj održani u junu 1990. godine, bivši komunisti
kao Socijalistička partija osvojili su 47% glasova i tako reformisani još neko vrijeme
uspjeli opstati na vlasti. No, partija je protiv sebe imala većinu stanovništva. Politička
borba za veće slobode se nastavljala i predsjednik Mladenov je podnio ostavku. Njega je
1992. godine zamijenio lider Saveza demokratskih snaga Željo Želev.
U Rumuniji je pad komunističke diktature ostvaren uz velike žrtve. Nikolaj
Čauševski je vjerovao da je najbezbjednije ustoličen od svih istočnoevropskih vladara.
On je iskoristio Komunističku partiju za svoju zločudnu tiraniju. Sve to mu je omogućio
obimni sistem potkazivanja, dobro opremljena privatna vojska i posebno okrutna policija.
Rumunska revolucija je karakteristična po tome što nije imala svoje istaknute vođe, već
je bila djelo širokih narodnih masa, koje su ustale protiv tiranije. Kap koja je prelila čašu
punu gnjeva, bilo je proganjanje protestantskog svečenika Mađara Lasla Tokeša u
Temišvaru. Zbog toga su 17. decembra 1989. godine u Temišvaru izbile demonstracije,
koje su ugušene uz mnogo žrtava. U znak solidarnosti sa Temišvarom izbile su masovne
demonstracije u Bukureštu i drugim rumunskim gradovima. Sve se odvijalo velikom
brzinom i demonstracije su se pretvorile u sveopštu borbu protiv Čauševskove tiranije.
Čauševsku je naredio 22. decembra da vojska otvori vatru na demonstrante. No, ta
naredba nije poštovana. Ministar odbrane je izvršio samoubistvo, a vojska se
suprotsatvila tajnoj policiji. Bio je to kraj diktature. Čauševsku je pokušao pobjeći sa
svojom suprugom, ali su uhvaćeni. Vojni sud ih je 25. decembra osudio na smrt i odmah
su pogubljeni. Nekoliko sedmica poslije pada diktature, u Rumuniji su se javile stare
tradicionalne stranke. Bivši komunistički lideri, koji su kovali zavjeru protiv Čauševskog,
osnovali su Nacionalni front spasa, kao prelaznu vladu. Na opštim izborima, održanim u
maju 1990. godine, Nacionalni front spasa je odnio pobjedu, a njegov lider Jon Iliesku je
postao predsjednik Rumunije. U Rumuniji je došlo do pada diktature, ali nije došlo do
radikalne promjene, kao u Poljskoj, Mađarskoj i Čehoslovačkoj.
Godina 1989. je bila godina revolucija. Bile su to revolucije protiv diktature i
korupcije. S obzirom da su komunističke partije bile na vlasti u zemljama Istočne Evrope,
one su bile odgovorne za te probleme. Samim tim su revolucije bile usmjerene protiv tih
partija i time ujedno protiv samog komunizma. Glavni faktori koji su doprinijeli padu
komunizma i sovjetske prevlasti nad zemljama Istočne Evrope su slabija privredna
situacija nego na Zapadu, dugogodišnji protesti intelektualaca i sam Gorbačov.
Potrebno je istaknuti da istočnoevropske revolucije 1989. godine nisu izbile naglo
već su bile nastavak neuspjelih pobuna 1956. i 1968. godine. Revolucije nisu riješile
ekonomske probleme u zemljama koje su se našle u tranziciji. Prema poređenju sa
zemljama Zapadne Evrope materijalno stanje u tim zemljama je loše. Ipak većina
stanovnika tih zemalja je bila materijalno imućnija od stanovnika Azije ili Afrike. Uz sav
trud da uhvati korak za Zapadnom Evropom Istočna Evropa je još više osiromašila.
Najvažnija posljedica istočnoevropskih revolucija i raspada Sovjetskog Saveza bio je
automatski nestanak Varšavskog pakta. Njegovim nestankom prestao je i hladni rat, čiji
su tamni oblaci više od 40 godina prekrivali nebo savremene Evrope, koja će sada krenuti
ponovo ljepšim putem u zajedničku budućnost.

Ujedinjenje Njemačke
Njemačka je poslije Drugog svjetskog rata imala prvorazredni značaj za Evropu.
Naime, Zapadna Njemačka je bila zemlja s najvećim brojem stanovnika u zapadnoj
Evropi, a njena privreda najjača. Cjelokupna Njemačka bila je značajna zbog svog
geopolitičkog položaja. Hladni rat je između ostalog izbio i zbog Njemačke, jer bez nje
Zapadna Evropa nije mogla da se brani. Tokom cijelog perioda hladnog rata oba
suprotstavljena bloka imali su različite poglede na rješenje njemačkog pitanja. Zapad je
težio ujedinjenju Njemačke, koja bi bila pod njegovom kontrolom. Sovjetski Savez je
težio da izbori neutralni status za Zapadnu Njemačku. Tako bi je izvukao iz Zapadnog
bloka i time automatski uveliko oslabio njegove pozicije u Evropi. Do konačnog rješenja
njemačkog pitanja nije se moglo doći sve do slabljenja jednog od suparničkih blokova u
Evropi. To se i dogodilo 1989. godine, kada je došlo do previranja u Sovjetskom bloku, a
tako i u samoj Istočnoj Njemačkoj. Time su omogučeni uslovi za rješenje njemačkog
pitanja.
Previranja u Istočnoj Njemačkoj su krenula tokom avgusta 1989. godine, kada su
hiljade Istočnih Nijemaca okupirale zapadnonjemačke ambasade u Budimpešti, Varšavi i
Pragu tražeći azil. Mađari su početkom septembra odlučili da ih puste da pređu na Zapad.
Isto su poslije toga učinili Česi i Poljaci. Vlasti u Istočnoj Njemačkoj su zahtjevale da
vozovi sa izbjeglicama iz Praga i Varšave pređu preko njene teritorije. To je izazvalo
nove demonstracije i prebjege u Zapadnu Njemačku. Od tada je svakodnevno iz Istočne u
Zapadnu Njemačku znalo prebjeći oko dvije hiljade ljudi. Oni koji su odlučili da ostanu u
Istočnoj Njemačkoj ni u kom se slučaju ne smiju smatrati pristalicama vladajućeg režima.
Ni teoretski nije bilo moguće zamisliti, a kamoli izvesti kolektivan prebjeg na Zapad
miliona Istočnih Nijemaca.
Ulje na ključalu situaciju dolila je i odluka istočnoberlinskog Politbiroa, koji je dao
svoju podršku masakru na trgu Tjenammen u Pekingu. Najviše demonstracija protiv
režima održano je u Lajpcigu. One su se održavale svakog ponedeljka uveče. Broj
njihovih učesnika se povećavao iz sedmice u sedmicu. Od samo nekoliko stotina
demonstranata u septembru njihov broj je 16. oktobra dostigao oko 200 hiljada. I u
Berlinu je istog dana izašlo oko pola miliona ljudi. Policija je pokušala da rastjera
demonstrante, ali zbog velikog otpora nije uspjela u tome. Slijedećeg dana, 17. oktobra,
predsjednik Istočne Njemačke, Erik Honeker, podnio je ostavku i svoju dužnost predao
Egonu Krencu. No, Krenc, Politbiro i vlada su podnijeli neopozive ostavke 8. novembra.
Predsjednik privremene prelazne vlade postao je Hans Modrov. Tih novembarskih dana
1989. godine došlo je i do rušenja berlinskog zida, koji je i fizički podijelio Berlin 1961.
godine. Ukinuta su ograničenja u putovanju i milioni Istočnih Nijemaca su sada mogli da
iskoriste to pravo, koje im je bilo ukinuto. Na prvim slobodnim izborima, održanim u
martu 1990. godine, u Istočnoj Njemačkoj najviše glasova osvojila je Krščansko
Demokratska Unija (CDU).
Pad komunističkog režima u Istočnoj Njemačkoj izbacio je u prvi plan pitanje
ponovnog ujedinjenja Njemačke. Sa sigurnošću se može tvrditi da je to bila želja svakog
Nijemca, bilo da je bio stanovnik Zapadne ili Istočne Njemačke. Većina Istočnih
Nijemaca smatrala je da Njemačka Demokratska Republika ne može da opstane kao
nezavisna država. U Istočnoj Njemačkoj želja većine je bila da ujedinjenje bude brzo.
Pregovori između dvije Njemačke trajali su tokom cijelog proljeća i ljeta 1990. godine.
Uopšte nije bilo sporno teritorijalno integrisanje Njemačke demokratske Republike u
Saveznu Republiku Njemačku. To je riješeno tako što će se teritorija Istočne Njemačke
podijeliti u pet tradicionalnih pokrajina, koje će biti uključene u Saveznu Republiku
Njemačku. Glavna tema pregovora je bilo pitanje integracije istočnonjemačke privrede.
Zapadnonjemačka vlada je obećala da će istočnonjemačku valutu konvertirati u njemčku
marku po kursu jedan za jedan. Ipak ništa nije moglo zaustaviti kolaps istočnonjemačke
industrije. No, Helmut Kol je obećao da će podići standard istočnih Nijemaca na nivo
prosperiteta zapadnih Nijemaca.
Ponovno ujedinjenje Njemačke našlo se i na međunarodnom dnevnom redu. Poslije
jednog perioda oklijevanja, zapadni saveznici su prihvatili neizbježnu realnost. Međutim,
ta ideja nije bila baš popularna među susjedima na Istoku. Gorbačov je nakratko pokušao
osigurati neutralnost novoproširene države, ali nije uspio. Na sastanku s Kolom prihvatio
je članstvo povećane Njemačke u NATO-u. Za uzvrat je dobio dozvolu da se ruska vojska
zadrži u bivšoj Istočnoj Njemačkoj do kraja 1995. godine. Dobio je i obećanje da
njemačke jedinice u NATO-u niti bilo koja druga jedinica NATO-a neće biti raspoređene
u bivšoj Istočnoj Njemačkoj.
Svečano ujedinjenje Njemačke obavljeno je 1.oktobra 1990. godine.
Novoujedinjena Njemačka je bila teritorijalno manja od predratne Njemačke. Naime,
teritorija Istočne Pruske ostala je u sastava bivšeg Sovjetskog Saveza, a teritorija iza linije
Odra-Nisa je ostala u sastavu Poljske. Da nije došlo do pada komunizma i nestanka
Varšavskog pakta, vjerovatno još neko vrijeme ne bi došlo do ujedinjenja Njemačke.
Međutim, činjenica je da je ponovno ujedinjenje Njemačke poništilo jedan od rezultata
poslijeratne hladnoratovske podjele Evrope.

Oporavak i razvoj industrije u Zapadnoj Evropi

Posljedice Drugog svjetskog rata bile su katastrofalne po privredu cjelokupne
Evrope. Naime, rat je donio velika razaranja i potpunu paralizu privrednih aktivnosti.
Tako je industrijska proizvodnja u Zapadnoj Evropi 1946. godine bila na 20% nivoa
proizvodnje iz 1939. godine. Jedino je Britanija, koja je imala manje direktne štete nego
ostale zemlje kontinenta, uspjela povratiti predratni nivo proizvodnje već 1946. godine.
Veliki podsticaj oporavku zapadnoevropske privrede bio je Maršalov plan. Iako je
to bilo političko oruđe usmjereno protiv komunizma u Evropi, plan je dao podršku
zapadnoevropskoj industriji i ubrzao njen oporavak u jeku najjačeg perioda hladnog rata.
Od 1947. do juna 1950. godine Maršalovim planom u najugroženije zemlje Zapadne
Evrope uloženo je oko 14 milijardi američkih dolara. Najveći dio tog kolača je dobila
Savezna Republika Njemačka, čija je industrija bila najrazorenija. U njemačku industriju
nije uloženo najviše samo zato što je bila najviše razorena, već zato što je Njemačka bila
obavezna platiti veliku ratnu odštetu, a to nije mogla bez jake privrede. Tako je nakon
1947. godine oporavak zapadnoevropske privrede bio brži od očekivanog i tako je
proizvodnja 1950. godine za 35% procenata bila veća od predratne. Najupečatljiviji
pomaci zabilježeni su u proizvodnji čelika, čija je proizvodnja između 1947. i 1950.
godine porasla za 70%, zatim cementa 80%, motornih vozila 150%, a naftnih proizvoda
za 200%.
U industriji su se poslije Drugog svjetskog rata, dogodile velike strukturne
promjene. Naime, ugalj i čelik bili su u osnovi nosioci industrijskog razvoja. Sve do
1945. godine ugalj je bio primarni izvor energije u industrijskoj proizvodnji. Već
tridesetih godina počela se osjećati nestašica uglja u Evropi. Tu nestašicu su uzrokovale
sve veće energetske potrebe evropskog tržišta. Ta situacija se mijenja poslije 1945.
godine. Od tada je ugalj postepeno zamijenjen naftom i njenim derivatima. Kako je nafta
sada postala primarni izvor energije, automatski se razvila i naftna industrija. Tako su
zapadnoevropski kapaciteti za preradu nafte porasli sa predratnih 4% na 20% u 1960.,
kada su podignute velike rafinerije u Roterdamu, Sautemtonu i Hamburgu. Takođe je u
tom periodu izgrađena i velika mreža naftovoda. Sve to nam ukazuje da je više od 50%
energetskih potreba u Zapadnoj Evropi šezdesetih godina pokrivala nafta. To dokazuju
egzaktni podaci o uvozu nafte u Evropu. Naime, 1929. godine uvezeno je 17 miliona tona
sirove nafte, a 1967. godine 450 miliona tona. Međutim, zavisnost od samo jedne vrste
energije stvarala je nove probleme. Iako je nafta bila mnogo jeftinija od uglja, postojale
su opasnosti od privremenih prekida u njenom snabdjevanju prije svega zbog političkih
kriza na Bliskom Istoku. Evropske države su pokušale da preduhitre ove nepovoljnosti
istraživanjem drugih izvora energije, posebno nuklearne i prirodnog gasa. Velike količine
prirodnog gasa pronađene su u Sovjetskom Savezu, Nizozemske i još nekim
zapadnoevropskim zemljama. Primjena nuklearne energije u proizvodnji električne
energije zaostajala je zbog skupog tehnološkog procesa, ali je od osamdesetih godina
postala jedan od najznačajnijih energetskih izvora u velikom broju evropskih zemalja.
 Veliki procvat poslije rata je doživjela hemijska industrija, koja je pedesetih godina
utrostručila svoju proizvodnju. Tada je mnogo novih sintetičkih sirovina zamijenilo
prirodne sirovine poput prirodnih vlakana, drveta i ostalih sirovina u petrohemijskoj i
farmaceutskoj industriji. Osim što su bile suočene sa međusobnom konkurencijom na
kontinentu, evropske hemijske industrije nadmetale su se protiv divovskih američkih
koncerna, koji su plasirali svoje konkuretske proizvode na zapadnoevropsko tržište.
Evropska automobilska industrija dostigla je svoj veliki procvat šezdesetih godina.
Njemačka je tih godina imala godišnju proizvodnju oko tri miliona motornih vozila, a u
isto vrijeme Velika Britanija i Francuska su proizvodile jedan i po milion vozila, a Italija
milion vozila godišnje. Tokom osamdesetih godina Italija, Francuska i velika Britanija su
proizvodile oko dva miliona vozila godišnje. Što se tiće vazduhoplovne industrije njen
razvoj je bio sporiji poslije rata. Ni francuska, ni britanska avio industrija, sve do razvoja
konkorda, nisu mogle da izdrže trku sa američkim proizvođačima aviona. Najveći
evropski proizvođači električnih aparata su postali njemački Simens, britanski Engliš
Elektrik i nizozemski Filips. Njemačke firme su se specijalizovale za proizvodnju teške
opreme, kao što su električne turbine i transformatori. Filips se bavio prije svega
proizvodnjom televizora, radio-aparata i drugih kućanskih aparata.
Jednom riječju slobodno se može reći da je industrijski razvoj u Zapadnoj Evropi
poslije Drugog svjetskog rata bio snažan. Pored finansijske pomoći iz SAD-a, koja je
došla u vidu Maršalovog plana, sigurno je da do tako snažnog razvoja ne bi došlo bez
razvoja nauke i tehnologije, koji je takođe krenuo krupnim koracima poslije rata. To je
bio napredak bez premca. Napredak u Zapadnoj Evropi je njenim stanovnicima omogućio
viši životni standard, nego stanovnicima zemalja Istočne Evrope i Sovjetskog Saveza.

Privreda Sovjetskog Saveza i istočnoevropskih zemalja

Sovjetska privreda se brzo oporavila od ratnih razaranja. Industrijski oporavak

Sovjetskog Saveza krenuo je krupnim koracima poslije rata. Poljoprivreda je slabije
napredovala. Za slabije napredovanje poljoprivrede u Sovjetskom Savezu nisu bile samo
loše žetve već i zato što joj u cjelokupnom sovjetskom privrednom sistemu nije dat
odgovarajući značaj.
 Pod Staljinom je privredni sistem bio pod najstrožijom kontrolom. Osnovno pravilo
privredne politike u Sovjetskom Savezu je bio prednost teške industrije nad
poljoprivredom, lakom industrijom i proizvodnjom robe široke potrošnje. Stoga su
sovjetska teška industrija i industrija oružja postizale velike rezultate. Taj uspjeh ne bi bio
moguć bez prinude i velikih ljudskih odricanja. Sovjetski Savez je pod Staljinom
predstavljao klasični primjer prinudno brze industrijalizacije. Naime, desetine miliona
Sovjeta premješteno je iz poljoprivrede u industriju i na druge nepoljoprivredne poslove.
Staljinički ekonomisti su tvrdili da baziranost na tešku industriju stvara preduslove za
opšti privredni razvoj i povečanje životnog standarda. Neosporno je da je Sovjetski Savez
u vrijeme Staljina postao druga industrijska sila svijeta. Sjenku na to baca činjenica da je
životni standard u Sovjetskom Savezu, iako je rastao, bio daleko na nižem nivou nego u
zemljama Zapadne Evrope.
Staljinovi nasljednici su se suočili sa potrebom hitne reorganizacije pojloprivrede i
industrije. Teška industrija je i dalje zadržala svoj prioritet, ali se od tada mnogo više
počelo ulagati u poljoprivredu, stambenu izgradnju i proizvodnju robe široke potrošnje.
Rezultati nove politike bili su brzi i pozitivni. Na to ukazuju podaci o količini
požnjevenog žita. Godine 1956. požnjeveno je 127 miliona tona, a već 1958. godine 141
milion tona žita. Rekordna žetva je bila 1966. godine i iznosila je 170 miliona tona.
Proizvodnja čelika porasla je sa 54 miliona tona u 1958. godini na 84 miliona u 1964.
godini. U tom periodu j udvostručena i proizvodnja nafte od 113 na 225 miliona tona.
Ovo razdolje do sredine šezdesetih obilježeno je velikim privrednim rastom, ali poslije
tog perioda dolazi konsatntni period usporavanja i vidnog zaostajanja privrede.
Uzroci opadanja sovjetske privrede od sedamdesetih godina bili su razni. Prije
svega ponovo je bio bačen akcenat na razvoj teške industrije na uštrb svega ostalog.
Naime, rukovodstvo Sovjetskog Saveza istovremeno je pokušalo da postigne veliki
uspjeh na više različitih projekata, što je bilo veoma pogrešno i destruktivno se odrazilo
na budući razvoj sovjetske privrede. Ni da su imali veću količinu kapitala ne bi postigli
željeni efekat. Pored velikih izdataka za odbranu nastojali su da prate i svemirski program
Sjedinjenih Američkih Država, što je dodatno vršilo veliko opterećenje za sve slabiju
privredu. Osim svih tih činilaca niskom privrednom rastu doprinijela je i tehnološka
zastarjelost proizvodnih pogona i cjelokupne infrastrukture. Desetkovanoj sovjetskoj
privredi osamdesetih godina više nije mogla pomoći ni Gorbačovljeva Perestrojka.
Privredni razvoj komunističkih zemalja istočne Evrope uglavnom je imao model
kao i Sovjetski Savez. Pošto su komunisti preuzeli vlast industrija je nacionalizovana i
preduzete su mjere za kolektivizaciju poljoprivrede. Sovjetski Savez je insistirao da
istočnoevropske zemlje svu svoju vanjsku trgovinu usmjere prema njemu. Da bi
Sovjetski Savez mogao kontrolisati privredu istočnoevropskih zemalja u januaru 1949.
osnovan je Komekon. To je bio Savjet za međusobnu ekonomsku pomoć. Međutim, to
nije bila zajednica ravnopravnih. Naime, sovjetske izvozne cijene za sirovine i mašine
bile su mnogo veće od cijena na svjetskom tržištu, a istočnoevropske zemlje su bile
primorane da svoju robu jeftino prodaju Sovjetima.
Sovjetski model, koji je primjenjivan u privrednom razvoju istočnoevropskih
zemalja, imao je iste refleksije na privredu tih zemalja, kao i u samom Sovjetskom
Savezu. Nagli porast industrijske proizvodnje pedesetih godina doveo je do zastoja
početkom šezdesetih godina. Krajem šezdesetih godina došlo je do ponovnog uzleta
proizvodnje. Sedamdesetih godina zemlje Istočne Evrope imale su velike dugove na
Zapadu, koje njihove privrede nisu bile u mogućnost isplaćivati. To je izazvalo,
osamdesetih godina, slabljenje tih privreda, a potom njihov sunovrat. Tokom ovog cijelog
perioda, slično kao i u Sovjetskom savezu, istočnoevropske zemlje davale su prednost
teškoj industriji i sve su imale velikih poteškoća sa poljoprivredom. Tako je
poljoprivredna proizvodnja Istočne Njemačke, Mađarske i Čehoslovačke, u periodu od
1960. do 1963. godine, bila manja nego u periodu prije rata. Svi ti činioci nepovoljno su
se odrazili na životni standard stanovništva istočnoevropskih zemalja.
Kako se približavala 1989. godina ubrzano je opšte propadanje istočnoevropske
privrede. Komekon više nije ni postojao, jer su privredna kretanja tih zemalja krenula u
različitim smjerovima, približavajući se Zapadnoj Evropi, a raspadom Sovjetskog Saveza
njegovo se tržište smanjivalo. Nakon pada komunizma i raspada Sovjetskog Saveza bivše
komunističke zemlje i novonastale države prolaze kroz period tranzicije. Sav taj period
privredne tranzicije je obilježen velikom nezaposlenosti i još nižim životnim standardom.
Razvoj evropskog saobraćaja
Za vrijeme rata evropski putevi i pruge su pretrpili velika razaranja. Njihov
oporavak je bio brži nego što je očekivano 1945. godine. Poslijeratni oporavak i razvoj
saobraćaja u Evropi zasigurno je ubrzao oporavak i procvat njene industrije i
poljoprivrede.
Željeznička mreža u Velikoj Britaniji, za razliku od francuskih i njemačkih, nije
imala velikih ratnih oštečenja. Željeznička mreža, koja je zajedno u Francuskoj i
Njemačkoj imala više od 70 hiljada kilometara pruge, brzo je osposobljena. Nakon
rekonstrukcije oštečenih pruga u Evropi dolazi period napretka u evropskom
željezničkom saobraćaju. Uskotračne pruge zamjenjuju se normalnim kolosjekom.
Odmah poslije toga uvode se lokomotive na dizel pogon. Krajem pedesetih godina
počinje modernizacija željezničkog saobraćaja. Naime, tada se započinje sa
elektrifikacijom željezničke mreže i ukidaju se nerentabilne željezničke linije. U tom
periodu prevoz tereta i putnika željeznicom bio je za 60% veći nego u predratnom
periodu. Iako su željeznici konkurisala druga prevozna sredstva, povečavanje broja
drumskih vozila uzrokovalo je česta zagušenja evropskih puteva. To je davalo određenu
prednost željezničkom nad drumskim saobraćajem. Tehnološki napredak je osjetan i u
razvoju željeznice. Tako se u nekim zapadnoevropskim državama osamdesetih godina, na
glavnim pružnim pravcima uvode brzi vozovi, koji mogu razviti brzinu oko 200
kilometara na sat.
Veliki napredak napravljen je u vazdušnom saobraćaju. U periodu između 1948.-
1965. godine obim vazduhoplovnog saobraćaja povećan je za deset puta i nastavio je da
se povećava. U blizini svih velikih evropskih gradova sagrađeni su savremeni aerodromi.
Većina avio-prevoznika u Evropi je držala monopol, tako da su cijene letova bile mnogo
skuplje nego u Sjedinjenim Američkim Državama i Sovjetskom Savezu. Krajem
pedesetih godina prvi put je više putnika preko Atlanskog okenana prevezeno avionima
nego brodovima. Poslije toga plovidba je postala privilegija bogatih turista, lagodnija ali i
mnogo skuplja od šestosatnog leta.
Takođe je veliki napredak postignutu razvoju drumskog saobraćaja. U Ratu su
uništeni mnogi automobili i kamioni. Godine 1948. u Zapadnoj Evropi je bilo u upotrebi
oko pet miliona vozila. Do 1957. godine broj motornih vozila je utrostrućen. Svake se
godine proizvodnja motornih vozila povećavala i početkom osamdesetih godina na
evropskim drumovima je bilo više od sto miliona vozila. Automobil je riješio mnoge
probleme,ali je stvorio druge. Pokretljivost je postala veća. Tako su milioni radnika i
službenika dolazili na posao u velike evropske gradove. To je uzrokovalo česte
sabraćajne paralize evropskih puteva i gradova. Da bi se to spriječilo krenulo se sa
izgradnjom novih super-autoputeva i modernizacijom postojećih, pa se tako kilometraža
puteva neprestano uvećavala.
Razvoj saobraćaja u Evropi poslije Drugog svjetskog rata bio je usko povezan sa
oporavkom i procvatom evropske industrije. Saobraćaj je arterija svake privrede i ako on
iz nekog razloga zaostaje automatski će dovesti i do pada privrede neke zemlje.
Saobraćajni razvoj u Evropi i svijetu poslije 1945. godine bio je revolucionaran i uveliko
je olakšao i ubrzao prevoz roba i putnika na bilo koju destinaciju nego što je to bilo
ranije. Revolucionarni razvoj saobraćaja zasigurno ne bi bio moguć bez stalnog napretka
nauke i tehnologije.

Razvoj nauke i kulture

U svim evropskim zemljama poslije rata je došlo do opšte revolucije znanja, koja se
osjetila u svakoj oblasti. To se odnosilo i na reformu školstva u pravcu demokratizacije
koja se osjetila u svakoj oblasti kao i na bum u visokom obrazovanju. Većina
univerziteta je proširila svoje kapacitete, a pedesetih i šezdesetih osnivani su novi
univerziteti. Nauka i tehnologija dobile su značajnu ulogu u društvu i državi i postale su
osnovni pokretač razvoja. U mnogim evropskim državama uspostavljena su ministarstva
za nauku i tehnologiju i dio nacionalnog dohotka odvajao se za naučna istraživanja.
Predratni i ratni napredak nauke poslije rata je korišten za civilne potrebe. U oblasti
medicine na tržištu se pojavila nova grupa lijekova protiv infektivnih i duševnih bolesti.
Tako je tuberkuloza, bolest koja je u prošlosti nosila ljudske živote, svedena na minimum.
Bio je to početak napretka u medicini. Hirurgija se razvila do te mjere da je nekada što se
činilo nestvarnim, poput presađivanja organa i ugradnje srčanih pesmejkera, sada postalo
stvarnost. U potrazi za tajnama genetskog koda biomehaničari su ustanovili nove oblasti
poput molekularne biologije. Sada je biološka manipulacija postala realna mogućnost.
Nova tehnološka revolucija krenula je sa pronalaskom poluprovodnika 1948. godine, a
zatim integralnih kola, lasera, sistema za navođenje, te sistema za obradu i kontrolu
podataka. Bilo je to vrijeme velikog uzbuđenja među naučnicima i tehnolozima.
 U poređenju sa prirodnim naukama, društvene su neko vrijeme poslije rata
stagnirale. Dok za fizičare nacionalne granice nisu mnogo značile, one su za većinu
filozofa, književnika i pjesnika imale veliku važnost. Tako su u Evropi postojale mnoge
filozofske škole, koje nisu imale ništa zajedničko, tj. ni temu kojom su se bavile, niti
jezik koji su koristile. Odmah poslije rata poraslo je interesovanje za sociologiju i
političke nauke. Na Zapadu je i dalje bilo veliko inetresovanje za istoriju. Savremena
istorija dobila je veliki značaj. Značajna sporna pitanja tog doba bila su rasprava
njemačkih istoričara o početku Prvog svjetskog rata, a kasnije osamdesetih godina i
debata o nacizmu.
U početku je bilo teško odrediti posebne pravce u književnosti. Pedesetih godina
mnogi intelektualci su počeli da ustaju protiv društva, koje je, kako su tvrdili,
''samozadovoljno, konzervativno, nepošteno i lišeno kulturnih vrijednosti''. Kasnije su se
u književnim krugovima pojavile jake primjese antiamerikanizma, što je imalo jak uticaj
na univerzitete. To je zasigurno bilo opravdano, jer su često predsjednici Sjedinjenih
Američkih Država tokom hladnog rata imali veliki uticaj na politiku zapadnoevropskih
lidera. Društvo je odgovaralo na te kritike proglašavajući književnike ''neodgovornim,
destruktivnim u svom kritičkom stavu i nesvjesnim osnovnih činilaca društvenog,
privrednog i političkog života''. Dok su književnici i dalje osuđivali društvo, njihovi
kritičari su tvrdili da je u mnogim novim filmovima, dramama i romanima sa političkim
temama stvarnost prikazana u potpuno drugačijem svjetlu. Ove rasprave su trajale sve do
početka osamdesetih godina, kada je opšta klima u društvu postala mnogo umjerenija. U
svakom slučaju ovakva uzbuđenja bila su ograničena na samo određene književne,
intelektualne i političke krugove i bila su dio tadašnjih opštih evropskih kretanja. Razvoj
filma tridesetih godina ugrozio je pozorišnu umjetnost. Poslije rata, u nekim momentima,
i film je doživio sličnu sudbinu zbog naglog razvoja televizije.
Tako je u Britaniji i nekim evropskim zemljama u periodu između 1957. i 1967.
godine došlo do zatvaranja znatnog broja kina, zbog naglog razvoja televizije. Uticaj
televizije postepeno je rastao prateći njeno širenje sa povečanjem broja pretplatnika.
Televizija je privlačila mnogo brojniju publiku od njenog starijeg brata, masovnog medija
radija i stoga je stekla mnogo veći uticaj na šire društvene slojeve. Kroz njen uticaj na
šire društvene slojeve, ona ima veliko dejstvo i na politiku. Kulturni uticaj televizije je
bio problematičan. Osnovni zadatak novog medija bio je razonoda. Televizijski programi
su često pravljeni da zadovolje sve gledaoce. Mnogi intelektualci su imali odbojnost
prema televiziji, koja je postajala novi stil života. Televizija je sa svojim uticajem
određivala dnevni raspored gotovo cijele nacije i imala je značajan uticaj i na nacionalne
lidere. Ona je postavljala nove i gušila stare kulturne vrijednosti. Sa pojavom i razvojem
televizije javila se masmedijalna kultura, koja pored svojih prednosti ima i jako loš uticaj
na šire mase.
Poslijeratni razvoj nauke i tehnologije bio je revolucionaran. Najveći napredak
postignut je u prirodnim naukama. On je korišten za civilne potrebe i dobrobit
cjelokupnog društva. Poslije 1945. godine broširana izdanja knjiga i gramofonske ploče
približile su književnost i muziku širim masama što u prošlosti nije bilo. Potom su ploče
zamijenjene audio kasetama, a ove su zamijenjene kompakt diskovima. Došlo je i doba
računara koji su od velike pomoći u daljem razvoju i približavanju nauke i kulture
masama. Tu je sa razvojem televizije i neizbježan razvoj masmedijalne kulture sa veoma
lošim uticajem na odgoj mladih generacija. Sve je to postignuto u životnom vijeku jedne
generacije.

Kultura u Sovjetskom Savezu i istočnoevropskim zemljama

Dok je trajao rat mnogi sovjetski intelektualci su se nadali da će poslije rata doći do
popuštanja političkog nadzora i većih kulturnih sloboda. Prvih poslijeratnih godina stanje
se nije ni malo promijenilo na bolje i oni su bili razočarani. Naime, poslije rata svaki vid
kulturnog života je bio pokriven čitavim nizom dekreta i time je izvedeno strogo
kontrolisanje kulture.
Kultura je u poslijeratnom Sovjetskom Savezu morala da se drži partije. Čuvena
parola tog vremena je bila ''socijalistički realizam''. Međutim, to uopšte nije značilo da
sovjetski pisci i slikari trebaju prikazati stvarnost realno, već naprotiv da postojeće stanje
uljepšaju. Sovjetski istoričari, filozofi i ekonomisti su morali stalno da citiraju Marksa,
Lenjina i Staljina. Romani, pozorišne predstave i knjige napisane u tom periodu morali su
isključivo da prikažu napredno stanje društva sa pozitivnim junacima. Stvarni sukobi su
bili tabu, jer prema zvaničnoj političkoj doktrini sukoba u sovjetskom društvu nije bilo.
Za zvaničnu politiku postojao je samo sukob između dobrih i boljih. Pravi veliki
umjetnici su žestoko napadani i njihova djela niko nije smio da štampa niti da izlaže.
Mnogi od njih su živjeli u teškim uslovima, jer su faktički bili bez posla, a neki su
izgubili i život. I mnoge naučne discipline u tom periodu su prestale da postoje, a broj
snimljenih filmova bio je zanemarljiv.
Postepeno poboljšanje u kulturnom životu dogodilo se poslije Staljinove smrti. Do
početka šezdesetih godina dosegnute su granice novih sloboda. Za vrijeme tog perioda
otopljavanja, smanjen je postojeći jaz između parola i stvarnog stanja. Većini pisaca i
umjetnika, koji su u poslijeratno doba potisnuti, sada je dozvoljeno da objavljuju i izlažu
svoje radove. U književnosti, pozorištu i filmu tada su obrađivane teme, koje su u
poslijeratno vrijeme bile zabranjene. Tih godina pojavile su se dvije različite struje. Na
jednoj strani su se liberali borili za veće kulturne slobode, a na drugoj je bio na sceni
neostaljinistički konzervatizam, koji se borio protiv intelektualaca i Zapada. Iako je
dozvolio određene kulturne slobode, Hruščov je u pogledu kulture bio na strani
konzervativaca. '' Više puta je jasno naglasio da nikada neće podržati objavljivanje
koještarija u kjniževnosti i umjetnosti, koje bi bile ideološki štetne ''.
Koliko je bio ograničen prostor novih sloboda pokazalo se u slučajevima velikih
ruskih pisaca Borisa Pasternaka i Aleksandra Solženjicina. Pasternak je 1958. godine
dobio Nobelovu nagradu za roman Doktor Živago, koji je prethodne godine štampan u
Italiji, a ne u Sovjetskom Savezu. On je bio primoran da se odrekne nagrade,a sovjetski
mediji su ga žestoko napadali nazivajući ga izdajicom svoje domovine. Solženjicinov
roman Jedan dan u životu Ivana Denisoviča, nije bio samo veliki književni događaj već i
politička senzacija. To je bio prvi opis života u nekom sovjetskom logoru za prinudni rad.
I on je dobio Nobelovu nagradu 1970. godine, a kod kuće su ga napadali da iskrivljuje
stvarnost i bavi se marginalnim dijelom života Sovjetskog Saveza. Nakon toga
Solženjicin je protjeran iz Sovjetskog Saveza. Sličnu sudbinu doživio je veliki broj
sovjetskih pisaca, slikara, kompozitora i filmskih umjetnika. Progon je u odnosu na
staljinovo doba predstavljao veliki napredak, jer bi tada ovi ljudi u najboljem slučaju
završili u gulagu. Poslije odlaska Hruščova s vlasti nadzor nad sovjetskom kulturom
ponovo je zaoštren. Takođe su i naučne oblasti bile pod strogom kontrolom. Najgore su
prolazile takozvane partijske nauke filozofia, istorija i ekonomija. Takođe su i prirodne
nauke pretrpile veliku štetu od uplitanja političkog aparata.
Period prve poslijeratne decenije donio je razdoblje većih kulturnih sloboda u
istočnoevropskim zemljama, nego u Sovjetskom Savezu. Sovjetska ideologija je
podržavana verbalno, ali je opšte raspoloženje bilo okrenuto ka Zapadu, a intelektualci su
se bavili nacionalnim temama. Poslije 1955. godine kulturne prilike istočnoevropskih
zemalja će postati različite. Najviše sloboda je bilo u Poljskoj. Poljski intelektualci su
mogli slobodnije da putuju na Zapad, za razliku od njihovih kolega iz drugih
istočnoevropskih zemalja. Poslije sovjetske vojne intervencije 1968. godine u
Čehoslovačkoj su uslijedile dvije decenije kulturne represije. Vodeći liberalni
intelektualci izgubili su posao i mogućnost da rade u struci. I u Mađarskoj je bilo kultune
represije. Mađarske su vlasti, za razliku od svojih čeških kolega, bile popustljivije prema
intelektualcima i postigli su s njima nevoljan kompromis. Naime, stvorena je zona
kulturnog rada, koju vlasti nisu podržavale, a nisu je ni zabranjivale. Istočna Njemačka je
u kulturnom pogledu postala pustinja sa samo nekoliko oaza. Uzrok tome su bile
masovne emigracije, sedamdesetih i osamdesetih, pisaca i umjetnika u Zapadnu
Njemačku. Od svih ovih zemalja najrepresivniji režim u kulturnom pogledu imala je
Rumunija.
Kulturni život Sovjetskog Saveza i komunističkih istočnoevropskih zemalja bio je u
velikoj mjeri samoizolovan od ostatka svijeta. Mnogo stvaralačkog rada i potencijala je
ugušeno raznim političkim zabranama. Ni u kom slučaju se ne smije posumnjati da su
sovjetski i istočnoevropski pisci, umjetnici i naučnici bili manje vrijedni od svojih
zapadnih kolega. Njihov veliki hendikep je bio u tome što nisu imali prilike da pokažu
svoja djela i znanja. Tako je bilo sve do kraja osamdesetih godina. Zato su intelektualci
dali svoj veliki doprinos pokretima za veće političke slobode, koji su konačno doveli do
političkih promjena u Istočnoj Evropi 1989. godine.
 Zaključak

Drugi svjetski rat je bio najveći ratni sukob u istoriji čovječanstva. On je ostavio
velike posljedice u Evropi. Evropa je u njemu pretrpila velike gubitke. Ljudski gubici su
iznosili oko 40 miliona ljudi. Mnoge države su pretrpile ogromne štete u svim granama
privrede odnosno industriji, poljoprivredi i saobraćaju. Veliki broj gradova je bio razoren
do te mjere da se nisu mogli prepoznati. Evropa se 1945. godine našla u pepelu i pred
neizvjesnijom političkom budućnosti nad kojom su se nadvili mračni oblaci hladnog rata.
Period istorije Evrope od 1945. do 1992. godine bio je hladnoratovski. To je period
podijeljene Evrope na dva antagonistička bloka. U Drugom svjetskom ratu izmjenjen je
dotadašnji odnos političkih snaga. Sovjetski Savez je zahvaljujući svom velikom
doprinosu u borbi protiv fašističkih snaga izašao iz rata kao značajna politička sila.
Prisutnost njegovih vojnih snaga u istočnoevropskim državama omogučili su mu
uvođenje komunističkih režima u te zemlje. Ti njegovi potezi su bitno uticali na razvoj
odnosa u Evropi i svijetu. Naime, zapadni saveznici su se zabrinuli za svoje pozicije. Ako
su u ratu prihvatili Staljinovu politiku sada više nisu bili obavezni. Tako je došlo do
hladnog rata. Uzrok hladnom ratu bilo je opšte nepovjerenje i veliki strah među bivšim
saveznicima.
Među zapadnim kapitalističkim državama nastale su značajne promjene. Sjedinjene
Američke Države su zahvaljujući svojoj vojnoj sili, političkoj i ekonomskoj snazi postale
apsolutni hegemon zapadnog svijeta. Velika Britanija i Francuska, koje su ranije bile
velike sile, iz rata su izašle dosta oslabljene. Na slabljenje njihove sile, pored ratnih
gubitaka, posebno je uticao i proces raspadanja njihovog kolonijalnog sistema. S druge
strane poražene fašistička Njemačka i Italija prvih poslijeratnih godina nisu imale
nikakve mogučnosti djelovanja u vrhu kapitalističkog svijeta. Tako je sudbinom Evrope
sve manje upravljano iz njenih metropola, a sve više iz Moskve i Vašingtona.
Smrt Josifa Visarionoviča Staljina 1953. godine je prekretnica u istoriji Evrope
pedesetih godina. Međutim, odnosi između dva antagonistička bloka nisu poboljšani
koliko se očekivalo. Ni Staljinovi nasljednici Sergej Hruščov i Leonid Brežnjev nisu
želili da oslabe svoj uticaj na Istočnu Evropu. Oni čak nisu bili spremni ni da dopuste
liberalni komunistički režim, što su Mađarska 1956. i Čehoslovačka 1968. godine osjetile
na vlastitoj koži. Mišljenje Hruščova i Brežnjeva bilo je da komunistički sistem dobro
funkcioniše i da će odnijeti prevagu u nadmetanju sa Zapadom, pa prema tome nije bilo
nikakvog razloga za reformu. Na Zapadu je tada postalo jasno da do promjena unutar
komunističkog sistema neće doći ako one ne krenu iz Moskve.
Da bi povratile svoj ugled u zapadnom svijetu, a ujedno ubrzali procvat svoje
obnovljene poslijeratne privrede, šest zapadnoevropskih država je u Rimu 1957. godine
osnovalo Evropsku ekonomsku zajednicu. Prve članice Zajednice su bile Francuska, SR
Njemačka, Italija, Nizozemska, Belgija i Luksemburg. U početku je to bio prostor
zajedničkog tržišta. Kako je Zajednica bila prosperitetna stalno su se javljale nove zemlje
sa željom da uđu u Zajednicu, a koje su u početku bile rezervisane prema njoj. Tako je
1973. godine došlo do prvog proširenja Evropske ekonomske zajednice. Tada su u
članstvo ušle Velika Britanija, Irska i Danska. Godine 1981. članica postaje Grčka, a
1986. godine Španije i Portugalija. Uporedo sa njenim širenjem tekao je i njen razvoj
odnosno čvršće povezivanje zemalja članica. Tako je 1968. godine osnovana jedinstvena
carinska unija. Uvedeni su i direktni izbori za zajednički Parlament. U februaru 1992.
godine potpisan je Mastrihtški ugovor, kojim je rođena Evropska Unija. Dakle,
osnivanjem Evropske ekonomske zajednice uspostavljeni su temelji današnjoj modernoj
Evropi.
Najznačajnija prekretnica osamdesetih godina bila je pobjeda reformskih snaga u
Sovjetskom Savezu na čelu sa Mihailom Gorbačovom i desovjetizacija Istočne Evrope.
Već odavno je prije toga komunistički sistem prestao da funkcioniše. Privredna situacija u
Sovjetskom Savezu i istočnoevropskim zemljama bila je teška. Sve je to uzrokovalo krize
u Istočnoj Evropi 1989. i 1990. godine. Posljedice tih kriza bile su pad komunizma,
raspad Sovjetskog Saveza i ponovno ujedinjenje Njemačke. Padom komunizma i
raspadom Sovjetskog saveza automatski je došlo i do nestanka Varšavskog pakta sa
istorijske scene. Varšavski pakt je bio jedan od instrumenata održavanja stalne napetosti u
hladnom ratu. Time je okončann i hladni rat, čiji su tamni oblaci gotovo pola vijeka
prekrivali Evropu.
Iako su se evropske privrede odvojeno razvijale, odnosno u dva suprotstavljena
sistema, bilo je i nekih sličnosti između poslijeratnog razvoja Istočne i Zapadne Evrope.
Privredni oporavak bio je brz i u jednom i u drugom dijelu Evrope. Međutim, pogrešno
upravljanje privrednim kapacitetima u Istočnoj Evropi dovelo je do zaostajanja u daljem
razvoju istočnoevropske privrede za zapadnom. Posljedica zaostajanja privrede bila je
nizak životni standard stanovništva u odnosu na zapadni. Velika greška u upravljanju
privredom istočnoevropskih zemalja bila je prednost, koja je data teškoj industriji na štetu
ostalih privrednih grana. Veliki napredak je postignut u nauci i tehnologiji u proteklom
periodu. To je bio period revolucije znanja u svakoj naučnoj oblasti. Kulturni život
Evrope takođe se razvijao odvojeno u dva antagonistička bloka. Pisci i drugi umjetnički i
kulturni stvaraoci su na Zapadu uživali velike slobode, a na istoku Evrope je bilo
suprotno. Kulturni život Sovjetskog Saveza i istočnoevropskih zemalja bio je
samoizolovan od ostatka Evrope i svijeta. Taj samoizolovani kulturni život neprestano je
bio pod kontrolom komunističke partije i mnogo progresivnog stvaralačkog rada je
ugušeno političkim zabranama.
Zajedničko u svakom istorijskom periodu Evrope od 1945. do 1992. godine je
promocija ugroženosti. To podrazumijeva promociju straha od drugog antagonističkog
bloka, različitog ekonomsko-političkog sistema te u vojnom pogledu jačeg ili jednako
snažnog. Takođe ovaj period karakteriše neuravnoteženost ekonomski razvijenog i
bogatijeg Zapada u odnosu na Istok, koji je u stalnom privrednom zaostatku za Zapadom.
U takvoj situaciji Evropljani počinju međusobno da se integrišu u jednu Zajednicu i taj
proces se nastavlja poslije završetka hladnog rata. Evropa u tom procesu želi sačuvati
svoje bogatstvo, koje se ogleda, u jedinstvu različitih kultura, tradicija i običaja.
Dakle, pad komunizma u Istočnoj Evropi otvorio je puteve novoj, svijetlijoj,
evropskoj budućnosti. Otvorio je i vrata zajedničkog evropskog doma što su mnogi stalno
priželjkivali. Konačno je završen poslijeratni, hladnoratovski politički poredak, koji je
više od četrdeset godina dijelio Evropu i uzrokovao stalnu napetost. Evropa je od 1992.
godine krenula u novu budućnost bez napetosti, koje su je pratile u njenom istorijskom
periodu od 1945. do 1992. godine.
Izvori i literatura
1. Altman, Gavro: Varljivi spokoj Evrope, “Dnevnik”, Novi Sad, 1985.
2. Berend, Ivan: Centralna i Istočna Evropa 1944-1993,
“CID” Podgorica, 2001.
3. Calvocoresi, Peter: Svijetska politika nakon 1945., Nakladni zavod
“Globus”, Zagreb, 2003.
4. Dukovski, Darko: Usud Europe, C.A.S.H., Pula, 1999.
8. Historija čovječanstva, 20. stoljeće, I-IV, IKP “Naprijed”,
Zagreb, 1969.
6. Istorija 2, IRO “Vuk Karađić”, Beograd, 1985.
7. Istorijski atlas, Zavod za kartografiju “Geokarta”, Beograd, 1997.
8. Kenedi, Pol: Uspon i pad velikih sila, “CID”, Podgorica, 1999.

9. Laker, Volter: Istorija Evrope 1945-1992, IP “Clio”, Beograd, 1999.

10. Povijest svijeta od početka do danas, IKP “Naprijed”, Zagreb, 1977.

11. Savremeni svet, IRO “Vuk Karađić”, Beograd, 1984.

12. Svet posle Drugog svetskog rata, IP “Sloboda”, Beograd, 1975.
13. The Times, Narodi Europe, Naklada Zadro, Zagreb, 1997.
14. The Times, Povijest Svijeta, Henacom, Zagreb, 2002.
15. www.dadalos-europe.org

16. www.projuris.org