Savremena svjetska književnost

Moderna književnost svoju ideju suprotstavlja realizmu. Karakteristika moderne književnosti nije
jedinstvo već pluralizam stilskih orijentacija i literarnih tehnika. Začetnik moderniteta je Šarl Bodler
“Cvijeće zla”. U poeziju se uvrštvaju teme kao što su otuđenost, dosada,zavist... njeguje se esteticizam,
čvrsta jezičko-ritmička organizacija, a pod tim se podrazumijeva da su lijepo i ljepota najveća vrijednost
življenja. Larpurlartizam- umjetnost radi umjetnosti (to znači da umjetnost sama sebi mora biti cilj i
poriču se društvene vrijednosti). Dekadencija-opadanje, propadanje(pjesnici su dekadentni, izgubljeni
u vremenu i prostori). Jezik je sam sebi svrha, on je zasebna stvarnost i njeguje se savršenstvo izraza.

Avangarda

-prethodnica; zajednička orijentacija književnih pravaca kojim se nastoje srušiti norme i konvencije
proizišle iz tradicije 19.st i izgraditi nove književne postupke. Futurizam- veličanje borbe i rata,a
izborom riječi pisci su htjeli dočarati rad strojeva. Dadaizam-traženje novog izraza i teže ka uništenju
logike. Nadrealizam-produžetak dadaizma, a akcenat je na fantaziji, imaginarnosti, iracionalnosti.
Ekspresionizam- iznošenje unutrašnjeg stava autora, emocija, a najbolje se izražava krikom. Imažizam-
potpuna sloboda u izboru tema. Tehnika unutrašnjeg monologa: romani toka svijesti
(defabularizovana proza koja prati zapažanja i sjećanja glavnog lika).

Savremena poezija
Zajednička osobina je težnja ka ujedinjavanju protivrječnosti: između izraza i značenja na mikroplanu; i
različitost poetskih modela na makroplanu. Predstavnici: Federiko Garcia Lorka, Thomas Ster Eliot, Filip
Larkin, Paul Valeri, Halil Džubran.

Savremena proza
Preplitanje različitih modernističkih postupaka s postupcima naslijeđenih iz tradicije. U početku
preovladava mišljenje i uvjerenje kako u roman treba uključiti sudbinska pitanja ljudskog postojanja-
egzistencijalizam(izlaganje filozofskih stavova i tema: problem osamljenog pojedinca koji ne može
uspostaviti komunikaciju sa drugima, suočavanje sa smrću,…). Neohistorijski roman- riječ je o traganju
za jedinstvenim smislom historije, lik je izgubljen u besmislenom toku historije. Romani negativnih
utopija- tematizacija futurističkih vizija i morbidnih posljedica kojima može ishoditi etičko-socijalni
sunovrat savremene civilizacije. Francuski novi roman- objektivna vizija života, osobe se postavljaju u
istu ravan sa predmetima kao jednako vrijedne i to predstavlja otuđenje čovjeka u svijetu. Magijski
realizam- miješanje tradicionalnog sa savremenim postupcima.

Drama

Pisana je za scensko izvođenje. Anti-drama (teatar apsurda)- nema radnje, nema karaktera,ideja, a
osnovna tema je zapravo odsutnost komunikacije i apsurd ljudskog postojanja. Angažirana drama-
ponovo se uvode načela etike i usmjerena je na gledatelja, a cilj je osvijestiti društvo. Filozofske
drame- zauzimanje stavova, nema sukoba, samo filozofske rasprave. Poetske drame- akcenat na
poetici, a ne na temi. Ritualni teatar- nema jezika, nego se igrom,zvukom i bojama ostvaruje
komunikacija sa podsvjesti gledatelja.
Jezik kao društvena pojava

Sociolingvistika je interdisciplinarna nauka koja izučava upotrebu jezika u društvu. Bavi se izučavanjem
ljudskog govora u različitim skupinama i bavi se izučavanjem bilingvizma i diglosije. Bilingvizam je
usvajanje 2 jezika kao maternja. Diglosija je izučavanje i usvajanje nižih razgovornih jezika i viših
službenih i njihova naporedna upotreba. Govorni događaj- ostvareni proces komunikacije između 2 ili
više govornika, može biti sastavljen od 1 rečenice, iskaza ili dužeg razgovora. Govorni čin/akt- dijelovi
gov.dog., jedan iskaz koji pošiljalac pošalje primaocu. Govorna situacija-stvarna situacija u kojoj se
odvija komunikacija, zavisno od situacije mi ćemo znati koja jezička sredstva upotrijebiti. Govorne
uloge- upotreba jezičkih sredstava s obzirom na naše socijalne uloge; solidarni (ti-ti, vi-vi) i nesolidarni
(ti-vi, vi-ti). Govorni predstavnik- svaki čovjek koji posjeduje sposobnosti da komunicira zahvaljujući
znanju jezika i spsobnosti da je realizira. Govorna zajednica- svi predstavnici jednog
jezika(jednojezička,dvojezička,višejezička).
Raslojavanje jezika

-i/šć;ije/šć;i/št;ije/št
1. Teritorijalno raslojavanje

Lokalizmi-su riječi i jezičke jedinice koje su karakteristične za jedno manje područje. Regionalizmi-
riječi i jezička sredstva koje su karakteristične za jednu regiju. Dijalektizmi- riječi i jezička sredstva
koje su karakteristične za jedan dijalekat. Svi ovi teritorijlizmi imaju svoje parnjake u standardnom
jeziku, razlikujemo: leksički od svog parnjaka razlikuju se cijelim svojim izrazom (hrsuz-lopov),
fonološki od svog parnjaka razlikuju se u 1 svom dijelu (alat-halat, tu-tuj), folklorni oni su iz
narodnog prenešene u standardni (klepe, klis).
2. Socijalno raslojavanje

-tiče se razlika govora u skupinama. Bavi se istraživanjem govornih uloga u različitim društvenim
situacijama. Najočiglednije je u upotrebi zamjenica za drugo lice(solidarni, nesolidarni govor). Bitno
je naglasiti razlike u javnom i privatnom govoru.
3. Individualno raslojavanje

Skup svih osobina jezika pojedinca naziva se idiolekt (određeni fond riječi,tempo govora, naglasak,
specifičan izgovor određenih glasova). Književni jezik nije isto što i standardni. Kada izučavamo jezik
pisca onda izučavamo njegov idiolekt.
4. Funkcionalno raslojavanje
Tipična upotreba jezika u tipičnim situacijama; naziva se funkcionalni stil.
Tipologija jezika
1. Morfološka klasifikacija
-klasifikacija jezika po nekim morfološkim karakteristikama bez obzira na porijeklo.
-flektivni jezici (gramatička značenja riječi izražavaju se dodavanjem nastavaka na osnovu;
nastavci se sjedinjuju sa osnovom; jedan nastavak može imati više značenja- indoevropski jezici)
 -aglutinativni (svaki nastavak za izvođenje novih oblika riječi ima jedno značenje i mehanički se
priključuje osnovi- turski,mađarski, finski)
-korjenski (amorfni jezici tj.riječi ne mijenjaju oblik i riječ je jednaka korijenu; gramatička značenja
riječi izražavaju se redom riječi i intonacijom- kineski,vijetnamski)
-polusintetički (riječi dobivaju svojevrstan oblik samo u rečenici tj prefiksi, sufiksi se spajaju
sa korijenom pa tako spojene riječi spajaju se sa drugom, trećom te na kraju rečenica je jednaka
jednoj riječi)
2. Genealoška klasifikacija
-klasifikacija jezika koja se zasniva na zajedničkom porijeklu određenih jezika.

 Indoevropska skupina:
a) Indijska porodica(sanskrt,hindu)
b) Iranska (perzijski,afganistanski)
c) Baltička (litvanski, letonski)
d) Slavenska:
 Istočna (ruski, bjeloruski, ukrajinski)
 Zapadna (poljski, češki, slovački)
 Južna (bosanski, srpski, hrvatski, slovenski)
e) Germanska ( engleski, njemački, švedski)
f) Romanska (francuski, talijanski, rumunjski)
 Uralsko-altajska skupina:
a) Ugro-finska(mađarski i finski)
b) Turska (turski)
c) Mongolska (mongolski jezici)
 Semitsko-hamitska skupina:
a) Semitska (arapski)
b) Hamitska (staroegipatski i berberska grupa)
 Kavkaska skupina:
 Gruzijski, dagestanski....

Naš jezik u prošlosti

Staroslavenski jezik je prvi pisani jezik svih slavena, tvorac mu je Ćirilo. Nastao u 2. polovini 9. st
mjesnih govora Slavena iz okoline Soluna. 863. Ćirilo i Metodije sastavili su prvo slavensko pismo
glagoljicu, a ubrzo poslije toga učenici tvore ćirilicu i nazivaju je prema svom učitelju. Oba pisma su
nastala po uzoru na grčko pismo.
 Periodizacija historije bosanskog književnog jezika

Faze:

1. Doba srednjovjekovne Bosne (11.-15.st.)

Najstariji pisani spomenici na glagoljici jeste natpis sa crkve u Kijevcima kod Prijedora iz 11.st.
Grškovićev i Mihanovićev odlomak iz 12.st.

Spomenike na ćirilici dijelimo: 1. crkveni rukopis (prijevodi Novog zavjeta odnosno prijepisi glagolsih
predložaka. Najpoznatiji su: Miroslavljeva evanđelje, Čajničko evanđelje...) 2. zapisi ( srednjovjekvni
dijaci imali su običaj da kod prijepisa Novog zavjeta namarginama bilježe svoje misli što je imalo odraza
u originalnosti jezičkog izraza jer su pisani čistim narodnim jezikom) 3. natpisi (najviše ih ima na
stećcima, zatim sudačkim stolicama, crkvenim građevinama, mauzolejima; najpoznatija je Humačka
ploča) 4. pisma povelje darovnice ( najpoznatija je povelja Kulina bana iz 1189.godine i pismo
bosanskog kralja Stjepana Tomaševića iz 1461.) 5.tzv.lijepa književnost (prepisivačka, a zna se da je u
Bosni još u 14.st postojala povijest o Aleksandridi)
2. Tursko doba (15.-19.st)

Bošnjačka pisana tradicija u toku od oko 4.st ima svoja 3 vida: 1) pisana aktivnost na narodnom jeziku i
bosančicom, 2)stvaranje na turskom i arapskom jeziku, 3) alhamijado književnost. Orijentalna
književnost ( turski jezik je bio jezik administracije, pa i škole. Arapski jezik se koristio u vjerskom
životu, a perzijski je bio jezik orijentalne književnosti. Iz ovog doba je i čuveni Ljetopis Mula Mustafe
Bašeskije pisan turskim jezikom). Arapsko pismo je povezano sa alhamijado književnosti; neki glasovi
morali su se prilagoditi našem jeziku. Najbolju reformaciju uradio je Džemaludin Čaušević i svoje pismo
nazvao matufovica. 1850.u Beču su se okupili najpoznatiji gramatičari i dogovorili zajednički jezik
Vukov jezik( istočno-hercegovački odnosno Gajev ijekavsko štokavski govor)- Bečki književni dogovor.
3. Austro-ugarsko doba (prelaz iz 19. U 20.st)

Počinje se koristiti arebica. Krajem 19.st javljaju se prvi pisci koji pišu na maternjem jeziku: Mehmed-
beg Kapetanović Ljubušak (“Narodno blago”). U vrijeme Kalajeve politike uvodi se zvaničan naziv
bosanski jezik. 1890.izlazi gramatika bosanskog jezika za srednje škole autor Frano Buletić.
4. Jugoslavensko doba (20.st)

Novosadski književni dogovor iz 1954 nastavlja tradiciju dvojezičnosti srp-hrv odnosno hrv-srp. U ovom
periodu nastaju djela “Derviš i smrt” Meše Selimovića, “Kameni spavač” Maka DIzdara, “Ponornica”
Skendera Kulenovića.
5. Bosansko-hercegovačko doba

U toku rata na svim nivoima upotrebe vraća se bosanski jezik(referendumom). 1998 je odlučeno da se
bosanski jezik mora normirati kroz gramatiku, rječnik i pravopis. Senahid Halilović je napravio pravopis
bosanskog jezika, Dževad Jahić riječnik, a gramatiku grupa autora Senahid Halilović, Dževad Jahić i
Ismail Palić.