Pytor Demianovich Ouspensky - Dobroćudni vrag

(202 stranice)

Dogodilo se to dok sam putovao po Indiji.

Jednog sam se jutra našao u Ellori, gdje se nalaze slavni hramovi u
spiljama.
Sigurno ste čitali ili čuli o tome mjestu.
Planinski se lanac pruža od Daulatabada, a presijecaju ga oštri
kanjoni i duboke doline koje čuvaju ruševine mrtvih gradova
završava golom kamenom istakom u obliku potkovice dugačkom
nekoliko kilometara. Od klisure se prema gore pruža konkavni zid
ispunjen rupama sličnim ogromnim lastavičjim gnijezdima to su
otvori spiljskih hramova. Cijela je stijena izbušena hramovima koji
prodiru duboko u zemlju. Tu ima pedeset i osam hramova, a svi
pripadaju različitim drevnim religijama i različitim bogovima,
jedan iznad drugoga.
Unutar ogromnih mračnih dvorana, na visini do koje ne dopire
svjetlo baklji, čuje se šušketanje stotina slijepih miševa. Tu ima
dugih hodnika, uskih prolaza, zatvorenih dvorišta neočekivanih
balkona i galerija s pogledom na ravnicu duboko dolje skliskih
stubišta
uglačanih bosim nogama prije više tisuća godina mračnih bunara
iza kojih čovjek nasluti skrivene spilje su mrak i tišina koju ne
narušava ni najmanji zvuk. Plitki reljefi i kipovi bogova s mnogo
ruku i mnogo glava iznad svega, bog Siva koji pleše, ubija i u
grčevitom se zagrljaju spaja s drugim figurama.
Šiva je bog Ljubavi i Smrti, čiji je neobičan, okrutan i izrazito
erotičan kult povezan s najidealističnijim i najapstraktnijim
sustavom indijske filozofije. Šiva, zaplesani bog oko koga čitav
univerzum pleše kao njegov sjajni odraz. Sve se kontradikcije na
tajnovite načine spajaju u ovome bogu s tisuću imena. Šiva,
dobroćudan i milostiv, spasitelj od nesreća, božanski iscjelitelj, s
tisuću očiju i tisuću tobolaca sa strijelama kojima pobjeđuje demone.
Šiva, zaštitnik ljudskog krda, grla plavog od otrova koji je trebao
uništiti ljudsku rasu i koji je sam popio kako bi spasio ljude. Šiva,
veliko vrijeme, neumorni obnavljač svega što je uništio. U tome
smislu predstavlja se kao lingam, crni falus koji obitava u eteru, a
obožava ga se kao izvor života i boga putenosti, isto je tako Šiva i
bog asketizma i asketa, i sam veliki asket, odjeven u zrak bog
mudrosti, bog spoznaje i svjetla. On je također i gospodar zla, koji
živi na grobljima i krematorijima i nosi krunu od zmija i ogrlicu od
lubanja. Šiva je istovremeno bog, svećenik i žrtva, to jest čitav
univerzum. Šivina je suputnica jednako tajnovita i kontradiktorna
kao i on sam. Ima mnogo različitih lica i poznaju je pod mnogo
imena Parvati, božica ljepote, ljubavi i sreće Durga, zaštitnica majki
i obitelji i Kali, ona crna, gospodarica groblja, plesačica među
duhovima, božica zla, bolesti, ubojstva, i istovremeno božica
mudrosti i otkrovenja.
Dalje uz kamenu stijenu nalaze se hramovi Budhe, gdje su se ljudi
odricali svijeta i molili za izbavljenje od njega to su mjesta gdje
ogromni kipovi dvije tisuće godina stoje tihi i izgubljeni u
kontemplaciji.
U središtu dugog lanca hramova nalazi se ogromni hram Kailasa,
ili Hram Neba. Kailas je mitska planina u Himalajama na kojoj žive
bogovi indijski Olimp. Za ovaj je hram u stijeni iskopana ogromna
šupljina. Usred šupljine stoje tri velike pagode ukrašene
izrezbarenim kamenim ukrasima ni jedan kamen nije položen na
drugi sve je isklesano iz žive stijene. Dva ogromna kipa slonova,
nekoliko puta veća od prirodne veličine, stoje sa strana pagoda,
također isklesani od stijene. U širinu i dubinu stijene iza njih
pružaju se galerije, podzemni prolazi, i mračne, tajnovite dvorane
čiji grubi zidovi još nose tragove alata koji je odvaljivao granit
kipovi i reljefi zastrašujućih bogova stoje u nišama.
Jednom davno, sve je ovo bilo prepuno života. Bilo je uzbibanih
masa hodočasnika koji su se okupljali na proslavama u noćima
punog mjeseca, da promatraju svete plesove i prinose žrtve stotine
gipkih plesača je skakutalo, miris jasmina širio se svuda. U
unutarnjem svetištu izvodili se magični rituali tajnovitih kultova.
Neki kažu da tragovi tih rituala još i danas žive u Indiji, premda su
brižljivo skriveni od Europljana. Sve spilje, do najdubljih dubina,
jednom su živjele vlastitim životom, životom kojeg ni izbliza ne
možemo shvatiti.
Danas se od svega toga ništa ne vidi. Grad hramova je divljina.
Nema brahmanskih svećenika, nema plesača, nema lutajućih fakira,
nema hodočasnika nestale su beskrajne procesije slonova, nitko ne
donosi cvijeće, nitko ne pali vatre. Dokle se god pogled pruža, u
ravnicama ispod njih nema nijednog sela ni znaka života. Samo u
dva ili tri zaseoka skrivena u drveću živi nekolicina čuvara koji su
istovremeno i vodiči.
Spilje i hramovi pojavljuju se kao u snu. Nigdje se na svijetu
stvarnost ne stapa sa svijetom snova tako potpuno kao u ovim
spiljama. Svatko tko uđe u njih podijeli neodređeno sjećanje na hod
u snu kroz tamne hodnike i uske prolaze poput ovih na penjanje,
uz strah od pada, uz strma i skliska stubišta na spuštanje da se
rukom dotakne neravnih zidova i poda na prolaske kroz uske
nakrivljene galerije da se izbije na kamenu istaku, a duboko pod
njom prostire se maglovita ravnica. Možda se ništa od toga nije
dogodilo možda jest. Ali sjećanje na tamne hodnike i galerije ostaje.
Bilo je ljeto sezona kiša. Ravnice u dolini bile su pokrivene gustim
zelenim sagom, a potoci su posvuda klokotali preko stijenja da se
pomiješaju s drugima, niže, i otežaju put do udaljenih spilja.
Krenuvši rano ujutro, proveo sam cijeli dan lutajući po hramovima
s fotoaparatom, spuštajući se u spilje, penjući se po stijenama,
verući se do vrha uspona, i uvijek se ponovno vraćajući hramovima.
Sve sam to činio s nekom vrstom iskrene, žedne znatiželje, kao da
sam odnekud znao ili osjećao da ću ovdje, baš na tome mjestu,
pronaći nešto što sam tražio. Nekoliko sam se puta spustio dolje do
ravnica, zaraslih u vegetaciju i prepunih vode, i iskušao različite
prilaze najudaljenijim i najnepristupačnijim dijelovima grada
hramova. Rekli su mi da se tu, u trećem ili četvrtom hramu od kraja,
nalazi jedan reljef ili simbolični zidni crtež, i bio sam odlučan da ga
pronađem i, ako je moguće, fotografiram. Moji su vodiči marljivo
tražili prolaz, gacajući do pasa po klokotavim, blatnjavim potocima,
neustrašivo pljačkajući kroz vlažnu travu prepunu zmija i šireći put
kroz gusto grmlje. Ali svaki bismo put naišli na neku prepreku
strmu stijenu ili duboku vodu. Pokazalo se nemogućim da se do
desnog kraja potkovaste istake dođe kraćim putem, iz doline. Kišilo
je cijelog dana, jedva tu i tamo usporavajući a svako toliko nastao bi
pljusak. U takvim bih se trenucima sklonio u najbliži hram, zapalio
cigaretu, i čekao pod kipom Budhe spuštenih očiju sve dok se silni
pljusak ne bi smanjio do stalnog rominjanja. Cijelog dana nisam
vidio ni žive duše osim svoje dvojice vodiča s kojima sam se
sporazumijevao znakovima, jer nisu znali ni riječi engleskog,
šišmiša u spiljama, i tu i tamo kakvog sivog zeca koji bi iskočio iz
grma kad bismo mu se približili.
Na kraju sam izgubio nadu da ću se udaljenim hramovima
približiti odozdo, i odlučio da ću sljedećeg dana otići ravno na vrh
uspona i pokušati ih dosegnuti odozgo.
Predvečer, umoran, gladan i mokar, vratio sam se u hotel.
Ovo odmaralište ili bungalovi, one vrste koju se može naći po
cijeloj Indiji, nalazilo se nekih tri kilo metra od spilja, na padini
planine u blizini oštećenih grobova muslimanskih osvajača koji su
u sedamnac stom stoljeću razorili pola Indije.
Već se smračilo. Bio sam tako umoran da nisam mogao jesti, i
otišao sam ravno u krevet. Večernje za bave nisu običaj u Indiji, i sa
sumrakom ne preostane ništa doli otići u krevet.
Vrijeme je postalo još gore. Počeo je monsun. Nagli naleti vjetra
potresli bi cijelu kuću, a kad bi se vjetar stišao, čuo bih valove kiše
kako udaraju po krovu. Očajnički mi je trebalo da brzo zaspim i
dobro se odmorim tako da mogu rano krenuti. Sutra naprosto
moram pronaći onaj hram sa simboličkim reljefom na zidu. Ali
dugo sam ležao budan, u nekoj vrsti teške omame, opčaran
sjećanjem na hramove koji su budili divljenje, osjećajući kao da još
uvijek onuda lutam, zureći u bogove i vrludajući podzemnim
prolazima koji povezuju hramove.
Istovremeno me sve jače hvatao neki čudan nemir. Bilo je nečeg
užasavajućeg u neprestanoj buci kiše i vjetra, koja je sa sobom
donosila i druge neočekivane zvukove klopot vlaka, premda je
željeznica bila udaljena više od trideset kilometara, ili ljudske
glasove i toptanje kopita po kamenu a onda stupanje, odmjereni
koraci vojnika koji marširaju i potmulo pjevanje, koje povremeno
kao da se približavalo, a povremeno udaljavalo, ali ni na čas nije
prestajalo.
Iscrpljenost mije pritisla živce. Počeo sam osjećali da me u mome
bungalovu okružuje nešto čudno i neprijateljski nastrojeno. Netko
me promatrao, netko se prikradao kućici. Znao sam da sam u njoj
posve sam, da su vrata jedva zaključana, i da stražari spavaju u
vojoj vlastitoj kolibi na drugom kraju prostrane čistine.
Taj se osjećaj nelagode uporno pojačavao, ne dopuštajući mi da
zaspim. Počeo sam samome sebi ići na živce, kao i monsun, i Indija,
i sve oko mene. Istovremeno, sve me jače i jače hvatao strah, kao da
sam došao do nekog mjesta s koga nema povratka, gdje opasnosti
vrebaju sa svih strana, a nešto prijeti iz svakog kutka. Uhvatio sam
se kako odlučujem da idućeg dana neću ići nikamo dalje, već ću se
odmah ujutro vratiti u Daulatabad. U tom času, učinilo mi se da mi
svijest blijedi, a nizovi slika, prikaza i lica zaredali su mi pred
očima.
Odjednom je nešto divljački udarilo na verandi u susjednoj sobi.
Sav je san smjesta nestao. Sad već poznati užas i strepnja od neke
neprijateljski nastrojene i neugodne prisutnosti zgrabili su me
novom snagom. Iskočio sam iz kreveta, uzeo revolver iz svoga
kovčega, napunio ga, i stavio ga na stol pokraj kreveta. Neko se
vrijeme činilo da se sve smiruje, i ja sam zadrijemao.
Probudio sam se s trzajem, i sjeo u krevetu. Netko je kucao na moja
vrata, ne onim uobičajenim laganim udarcima već grabeći kvaku
obim rukama, bijesno povlačeći i mlateći po vratima. Polako, kao
da se bojim otkriti da sam budan, ispružio sam ruku i zapipao po
i1
ili
revolver. Tek kad sam ga pronašao i uperio u vrata neki mije
izrazito miran i smiren glas rekao kako je to samo vjetar. Pomalo
postiđen zbog svojih postupaka, spustio sam revolver na mjesto i
vratio se u krevet.
Kucanje je prestalo, ali dvije sobe od mene vrata su se s treskom
zalupila, kao daje netko, odustavši od napora da ga čujem, izašao
na verandu i zalupio vratima.
Kuća za posjetitelje sastojala se od četiri sobe, od kojih su dvije
gledale na veliku verandu. Sve su sobe bile povezane vratima. U
mojoj je sobi bilo četvero vrata, dvoja koja su se otvarala na
susjedne sobe i dvoja koja su vodilai van.
Na neko je vrijeme utihlo sve osim kiše koja je pljuštala. A onda se
opet začulo glasno lupanje po vratima, a u susjednoj sobi okvir
prozora se zatresao kao da ga je udarila šaka. Nakon nekoliko
trenutaka tišine, netko ili nešto moralo se pritajeno prikrasti i opet
zgrabiti kvaku mojih vrata, jer se odjednom bijesno zatresla.
Više to nisam mogao trpjeti. Iskočio sam iz kreveta, jurnuo do vrata
i širom ih otvorio. Iza njih bila je tama, a s lijeve strane, sobu dalje,
zalupila su se vrata. Vratio sam se u svoju sobu, upalio svijeću i
proučio vrata i prozore. Sve je bilo popucalo od vreline suhog
razdoblja, kračuni potrgani i beskorisni. Tako dugo dok bih sa
svijećom prolazio kroz kuću, sve je bilo tiho, a vrata su se činila
čvrsto zatvorenima. Ali čim sam se vratio, legao i ugasio svjetlo,
vrata u najdaljoj sobi su se zalupila, a prozori zatresli. Prisjetio sam
se kako nisam
naišao ni na jedna vrata koja bi lupetala, i počeo se čuditi. Moja
tjeskoba i uznemirenost još su porasle kad sam shvatio da mi je san
do kraja pobjegao, i da ću vjerojatno ostatak noći morati trpjeti te
muke. Bilo je tako apsurdno ne moći zaspati nakon takvog dana.
Nisam spavao ni prethodne noći, jer sam morao presjedati usred
noći. Rano ujutro stigao sam u Daulatabad i dva sata odrijemao u
odmaralištu sličnom ovome u kome sam sad bio. A onda, kad su
stigli konji, tri sam se sata drmusao po vjetru i kiši u tongi na dva
kotača, dok su me povlačili od brda do brda, kraj fantastičnih
ruševina utvrda i gradova, a nakon toga sam lutao spiljama od
podneva do sumraka.
A sad su mi ta prokleta vrata i taj neobjašnjivi, bezimeni strah
otjerali san. Nespavanje je u Indiji dvostruko napornije, jer je tamo
teže riješiti se iscrpljenosti koju donose nego bilo gdje drugdje. Trag
nesanice ostat će u apatiji, bezvoljnosti, razdražljivosti, i
posvemašnjem odsustvu bilo kakva zanimanja za bilo što. Sve sam
to znao iz iskustva. Sad sam se počeo brinuti da sutra neću željeti
nikamo ići i da me ništa neće zanimati a ta me spoznaja još više
razdraživala.
Od svih problema povezanih s putovanjima, manjak sna je najteži.
Sve ostalo se da podnijeti, ali kad se ne može spavati, čovjeka
prevlada osjećaj raspadanja, i uobičajeni se karakter pretvori u
umorno, kapriciozno, razdražljivo i bezvoljno stvorenje. Toga sam
se bojao više od ičega.
Ja to nazivam utapanje u stvarnome. Sve postane plošno, obično,
prozaično glas tajnovitog i čudesnog,
III
koji se u Indiji tako dobro čuje, utihne i čini se samo budalastom
izmišljotinom. Primjećujete samo neudobnosti komičnu i neprijatnu
stranu svega i svakoga. Zrcalo gubi sjaj, a svijet se čini potpuno
sivim i plošnim.
To je bilo ono što mi je sutrašnji dan obećavao umjesto
zadivljujućih i neočekivanih vizija koje su me dan prije u pećinama
udarile takvom snagom.
Činilo se nemogućim ponovno zaspati. Povremeno bi čitav
bungalov oživio, kao da želi poletjeti, a sva bi vrata, prozori i kapci
istovremeno lupetali.
Postupno je osjećaj užasa i straha počeo blijediti, vjerojatno od
obične iscrpljenosti. Naravno, prikriven klepetanjem i bukom, bilo
tko je mogao provaliti unutra. Na kraju, međutim, nije me više bilo
briga tko želi, neka uđe ja sam samo htio spavati.
Onda je počela bolna borba. Isprobao sam svaki trik koji sam znao
ne bih li zaspao. Pokušao sam opustiti sve mišiće i pustiti um da mi
se isprazni slušao sam otkucaje svoga srca i pokušavao se izgubiti u
ritmičnom ljuljanju valova koji mi prolaze kroz tijelo. Zatvorenih
očiju, pokušavao sam prodrijeti kroz tamu i označiti središnju
točku u koju sam pokušao utonuti ne razmišljajući ni o čemu. To mi
je uspjelo lakše nego obično. Nisam imao nikakvih misli koje bi me
prekidale, i zaspao sam bez poteškoća. Ali čim mi je svijest počela
blijediti i pojavljivati se snovi, netko je opet počeo derati po mojim
vratima i lupati po verandi. Buka je prodrla kroz moj san i odvukla
me natrag.
Neko vrijeme, u kratkim trenucima tiSine između napadaja
klepetanja, sigurno sam zaspao, samo da se opet probudim, opet
usredotočim, i opet utonem u san.
Onda sam se sjetio kako sam htio još jednom ustati i pokušati
pričvrstiti kapke na verandi strah je sad izgleda posve iščezao.
Pomislio sam kako bi bilo dobro odjednom se noću naći u spiljama.
I opet su se vrata zatresla a netko je koračao po verandi. Ali više mi
ništa nije bilo važno Slike su mi doplutale u um, netko je govorio
tik kraj moga uha
Sad sam vidio da hodam po rubu provalije iznad hrama Kailasa.
Tri reda kamenih pagoda stajalo je ispod mene. Pogledao sam dolje,
a zatim, blago se odgurnuvši stopalima, napustio sam rub stijene i
mirno i glatko poletio iznad pagoda. Ovo je puno udobnije, rekao
sam samomu sebi, nego onaj zaobilazni put. Proletio sam kraj
pagoda i sletio na tlo, nedaleko od ulaza.
Sjeo sam na stube prve pagode, u blizini kamenog slona odlomljene
surle, i čekao nekoga.
Kako čudno, kako sam mogao zaboraviti! Naravno, čekao sam
Vraga. Kad sam ga zadnji put vidio, dogovorili smo se da ćemo se
naći upravo ovdje, u hramu Kailasa. Zato sam i došao, premda sam
to zaboravio na
putu dovde.
Vrag je izašao iza slona, omotan u svoj crni ogrtač, djelujući kao
daje njegova prisutnost nešto posve
obično. Sjeo je na postolje slona i oslonio mu se na prednju nogu.
Pa, onda, eto mene, rekao je. Sad možemo nastaviti razgovor.
Čim je to rekao, sjetio sam se da mi je obećao podrobno
pripovijedati o vrazima, o njihovoj ulozi u ljudskim poslovima.
Kako sam to mogao zaboraviti? Željno sam se pripremio da slušam.
Susreti s Vragom i razgovori s njim uvijek bi mi prikazali stvari u
novom i neočekivanom svjetlu, čak i stvari o kojima sam mislio da
sve znam.
Ponovit ću ono što sam prije rekao, reče Vrag. Tebe zanima priroda
sotonskoga svijeta i naši odnosi s vama ljudima. Već sam ti prije
rekao da nas ne razumijete i stvarate posve lažnu sliku našeg
odnosa. Ljudi teško griješe kad misle da im mi uzrokujemo zlo i
nesreću. To je posve netočno. Mi smo vrlo tužni što ljudi ne
shvaćaju što mi radimo za njih. Oni ne znaju, pa čak ne mogu ni
zamisliti, da se cijeli naš život sastoji od stalnih žrtvi za ljudsku
rasu, koju volimo, kojoj služimo, i bez koje ne možemo živjeti.
Ne možete živjeti?
Da, općenito govoreći, vama je teško da nas shvatite, a teško je,
prije svega, zato što nas, čak i kad
Nakon što je ovo napisano, istakli su mi Vragov plagijat kojeg ja
sam prije nisam primijetio. Rekao mi je točno ono što je vrag rekao
Ivanu Karamazovu. Ja iskreno volim ljude, ali su me mnogo puta
oklevetali. U vezi s ovime, mogu reći da je podudarnost samo u
ovoj rečenici. Ono što Vrag govori u svemu ostalome nema ama baš
nikakvih sličnosti s onim što govori vrag kod Dostojevskoga. S
druge strane, sklonost plagijatu je jedna od osnovnih osobina
svakoga vraga. Osim toga, ja si ga uopće ni ne mogu predočiti
posve oslobođena plagijata. Autor.
nas priznajete, smatrate stvorenjima iz nekog drugog svijeta. Ha, ha,
ha! Vrag je podrhtavao od smijeha. Baš tako! Stvorenja s nekog
drugog svijeta! Kad biste samo znali kako to bedasto zvuči. Mi smo
prava bit ovoga svijeta, zemaljskoga, tvarnog. Shvaćaš li? Mi
predstavljamo vezu, takorekuć, između vas i zemlje. I mi se
brinemo da se ta veza ne prekine. Nazivaju vas dusima zla! Kakva
glupost! Mi smo duhovi tvari. Ono što vi zovete zlom je, iz naše
točke gledišta, istina. Cesto je korisna kao prva mjera koja vas veže
za zemlju i sprečava da je napustite. Svejedno, nazivati nas dusima
zla nije točno. Istina, ima među nama i duhova zla, kao što sam na
primjer ja. Ali to su iznimke. Konačno, čak ni ja nisam ni približno
toliko moćan u ovoj sferi koliko se priča. Ja ne stvaram zlo, samo ga
takorekuć skupljam. Nisam profesionalac, tek amater, sakupljač.
Eto ti moje su sklonosti vrlo vjerojatno pomalo perverzne. Silno
volim promatrati način na koji ljudi izvode svoja gadna djela, a
naročito ako pri tome koriste fine riječi. Na žalost, tek im vrlo
rijetko mogu pomoći. Vidiš i po onome što sam ti prošli put
ispričao da sam u nekim vrlo zanimljivim slučajevima potpuno
nemoćan. Vi ljudi ste vrlo često silno čudni. I zato, ponavljam, ja
sam iznimka. Velika većina našega bratstva duboko je privržena
ljudima. Ali vi ne shvaćate što mi činimo za vas. Da nema nas, već
biste odavno nestali bez traga. Što bi nam se to dogodilo bez vas?
Nestali biste, bili biste uništeni, i rasuli biste se kozmičkim eterom,
reče Vrag, kao što nestanete
kad kad vam na pamet padnu razne budalaste sanje. Zastao je. Kao
stoje ona koju nazivate prenošenjem svijesti u drugi svijet.
Sigurno se iz našeg prijašnjeg razgovora sjećaS da nimalo ne
vjerujem u druge svjetove smatram ih samo izdancima mašte.
Prema tome, ne mogu ti o njima dati nikakvih podataka. Poznajem
samo one krajeve s kojima imam izravnog dodira, a onima s kojima
nemam dodira, ne priznajem ni postojanje. Shvaćaš li? To znači da
ljudi koji napuste zemlju ili izgube kontakt s njom budu uništeni
prestanu postojati bilo gdje, bilo kad. I zato vas žalimo. Kakva šteta
što ste toliko glupi, toliko podložni maštarijama koje vas uništavaju.
Mi se trudimo koliko možemo da vas zadržimo na zemlji. Da se
nismo mi brinuli za vas, već biste odavno prestali ovdje postojati. A
gdje biste bili otkud bih znao? Po mome mišljenju, nigdje, jer meni
ne postoji ništa osim ovog svijeta. Mi sami i jedini držimo vas na
ovoj predivnoj zemlji, pružamo vam priliku da se divite zalasku
sunca ili izlasku mjeseca, slušate slavuje, ljubite, iskusite radost. Bez
nas, od vas ne bi ostalo ništa.
Ali čekaj, rekoh, upravo si sam rekao da ne znaš gdje bismo bili bez
vas. Možda ne bismo potpuno nestali, možda se ne bismo uništili,
možda ne bismo prestali postojati bilo gdje i bilo kad, kao što si
rekao. Možda bismo, nasuprot, započeli nov i puno ugodniji život
negdje gdje vi ne postojite. Ti naravno znaš da postoji i takva teorija.
To je sve hrpa gluposti. Kao prvo, gdje je to negdje? Gdje je, desno,
lijevo, istočno, zapadno? To je
mit! A kao drugo, kako ćete uživati u nečemu izvan i vari? Svi vaši
užici su materijalni, vaša su tijela materijalna, i bez materijalnog
tijela ne možete ništa iskusiii! Onaj tko nema iskustva nema ni
postojanja. Konačno, čak i kad biste uživali tamo bez nas, kakva bi
to nama bila satisfakcija? Što bi nama onda značila vaša
zadovoljstva? Kažem ti, volimo vas. Pa, razmisli sam zamisli ženu
koja voli muškarca, a ti je pokušavaš uvjeriti da bi mu bilo puno
bolje negdje gdje ga ona više nikad ne bi vidjela. Što misliš, kako će
ti odgovoriti? Misliš da će ga pristati pustiti? Ništa na svijetu ne bi
je na to nagovorilo, ne ako je prava, živa žena. Reći će Čak i ako za
njega ovdje nije sve savršeno, ovdje ima mene, i ja ga neću pustiti.
Zar nije tako? I bit će u pravu! Vi ljudi ste smiješna gomilica,
savršeno shvaćate, ali svejedno od nas tražite nešto nemoguće.
Slušaj, zar je zaista moguće vjerovati u sva ta buncanja o nekom
drugom svijetu? Svi mi jako dobro znamo što se događa s ljudima
kad umru. I znamo da čovjek u sebi nema ničeg što onamo nije
došlo vanjskim dojmovima. Ja sam pozitivist, ili, da budem
precizniji, monist. Ja priznajem samo jedan početak univerzuma,
kojim je stvoren vidljiv, čujan i opipljiv svijet. Izvan toga svijeta
nema ničega. Naravno, može biti još neotkrivenih zraka i vibracija,
ali to je sasvim druga stvar. Prije ili kasnije će i oni biti otkriveni, i
samo će ojačati ljudsko uvjerenje da je sve materijalno. Ah, kako vi
volite bajke! I kako se mi moramo boriti protiv njih! Zapravo je
sasvim jednostavno shvatiti kako se takve priče pojave. Ljudi ne
žele umrijeti, pomisao na smrt ih
plaši boje se da više nikad neće vidjeti sunce zapravo, boje se riječi
nikad. Pa si onda izmišljaju različite utjehe. U njihovim je umovima
najjača želja da nešto preostane nakon smrti. Ali mi se ne
zavaravamo. Nemamo potrebe za tim. Mi ne ovisimo o vremenu, i
živimo tako dugo dok postoji tvar. A kraljevstvo tvari je vječno!
Vrag je skočio na noge, poskočio u zrak, napravio salto, i sletio na
slonovu glavu usred ljubičastih plamenova, vičući Kraljevstvo tvari
je vječno!
Vječno, vječno odzvanjali su hodnici unutarnjih dvorana, a šišmiši
koji su se podigli u jatima ocrtali su čudan crni obris iznad njegove
glave.
Prestani s akrobacijama! rekoh ja. To neke ljude možda
impresionira, ali mene puno više zanima ono što govoriš. Izgleda
da smo stvarno imali jako pogrešno mišljenje o vama.
Vrag je skočio dolje i zauzeo isti položaj kao i prije, kraj slonovih
nogu.
Pogrešno od početka do kraja, rekao je, koliko o nama, toliko i o
sebi samima! Vaša je prva pogreška, već sam to rekao, u tome što
nas smatrate stvorenjima s nekog drugog svijeta. Ne postoji
nikakav drugi svijet, ama baš nikakav! U svakom slučaju, mi u
njega ne vjerujemo. Naša nam priroda diktira da ne znamo i ne
možemo znati ništa osim zemlje. Čudim se da to još niste shvatili.
Ali kad sam već počeo otvoreno razgovarati s tobom, priznat ću ti
da smo legendu o drugom svijetu u velikoj mjeri stvorili mi.
Ne shvaćam, rekoh.
Vidiš, ljudi se često zanose čudnim maštarijama. Među ostalim, to
često sprečava ljude u bavljenju životom i vlastitim poslom. I tako,
da ih oslobodimo tih maštarija, ili bar da ih učinimo bezopasnima,
poduzeli smo jednu taktičku, ili, da budem precizniji, pedagošku
akciju. Naime, zajedno sa štetnim i pogubnim maštarijama, mi
stvaramo druge, koje su im slične, ali bezopasne.
Uzmi one maštarije o nestvarnosti ovog svijeta, o drugom svijetu,
vječnom životu, vječnosti u svemu tome ima nečega što oslabljuje,
što ljude lišava upornosti koja je neophodna za život. Vidiš kako
netko tko povjeruje u vječni život počne ovaj trenutni život
promatrati s određenim prezirom. Više ne cijeni dobre stvari u
životu, ne želi se boriti za njih, često čak ne želi ni povratiti ono što
mu se oduzme. Samo pomisli što se može razviti iz takve situacije.
U principu, takav se čorvjek počne ponašati čudno, provodi previše
vremena u I sanjarenju, doživljavajući mistična iskustva, i konačno
se posve odrekne života.
Misticizam to ti je glavno zlo. Pa se nama ljudi sažale i, koristeći
neki povodljiv um, mi složimo svoju vlastitu teoriju o drugom
svijetu, životu poslije smrti, vječnom životu zovi to kako hoćeš
jednostavnu, dosljednu, logičnu teoriju, koliko god bila lažna.
Svejedno, shvaćaš, ne želim nagovijestiti kako postoji i prava teorija
o svijetu izvan ovoga sve su one podjednako lažne. Sigurno su to
sve teorije određenog neugodnog mističnog ili vjerskog okusa ako
ne odvedu ljude ravno u vjersko ludilo, ali sigurno ih iskvare.
U usporedbi s tim štetnim maštarijama, naše teorije su, među nama
rečeno, samo sitne izmišljotine. U njima nema ničeg mračnog, ničeg
mističnog. Mi sve baziramo na najrealističnijim zemaljskim
činjenicama samo što one nikad nisu i neće biti istinite.
Kao rezultat, naš drugi svijet nimalo se ne razlikuje od zemlje. To je
samo, takorekuć, zemlja naopačke. Shvaćaš da mjesta koja imaju
mnogo toga zajedničkoga, čak ni kad ih se obrne naopačke, nisu
opasna.
U toj situaciji puno pomaže i ona vaša osnovna pogreška u vezi s
nama, a konačno i vaša pogreška u vezi s vama samima.
A u čemu smo to, po tvome, pogriješili u vezi sa samima sobom?
To mije čak teško i objasniti, reče Vrag, jer su ti zamisli tako
zbunjene. Moram početi jako davno.
U onoj vašoj staroj knjizi zapisana je priča o Adamu i Evi. No, dakle,
ta priča nije točna, i ta lažna teorija o podrijetlu čovjeka zamućuje i
sve ostale zamisli koje imate o sebi. A što se tiče one nove teorije o
porijeklu čovjeka iz protoplazme, ona je vrlo duhovita. To
priznajem. Ali je još dalje od istine. Sad ću ti pokušati ispričati što
se zbilja dogodilo.
Adam i Eva su imena potomaka Onog Velikog. Tako kažu ne znam
koliko je to istina, ali ne znam možemo li ikad biti posve sigurni u
bilo što, vjerojatno ne. Ali kažu da je nekad postojao Onaj Veliki,
zvan Lučonoša, koji se borio i suprotstavio, ne nebesima već
zemlji, tvari, ili laži, i pobijedio je. Tek mnogo kasnije, mi smo rekli
da se borio s nebesima.
Uzdigao se vrlo visoko, ali kažu da je na kraju posumnjao u istinu, i
daje načas povjerovao upravo u onu laž protiv koje se bio borio.
Zbog toga je pao i razbio se u tisuću komadića. A Adam i Eva
proizašli su iz njegovih potomaka. Uz najbolju volju, ne mogu ti tu
priču ispričati ništa bolje vidiš, ona graniči sa stvarima koje ja ne
razumijem. A ono što ja ne razumijem ne postoji. Vrlo je neugodno
govoriti o nečemu što se nalazi na rubu neke praznine iza koje ništa
ne postoji. Mi se bojimo te praznine. I to ti je to ispričao sam ti našu
najveću tajnu. Zbog tog straha, tog užasa, mi se vežemo za vas vi
nam pomažete da se ne obaziremo na grozno ništavilo i da ga
zaboravimo.
Ali vratit ću se onomu što sam ranije govorio. Adam i Eva su,
prema vašoj staroj knjizi, živjeli u raju. To je prva pogreška živjeli
su na zemlji. Ali, kako da to kažem? Oni su se samo igrali da žive
na zemlji kao djeca! A s devet desetina svoga bića živjeli su u onoj
praznini koju mi toliko mrzimo i koja je neprijatelj životu. Oni su taj
svijet nazivali svijetom čuda. Po mome mišljenju, nisu bili normalni,
i sigurno je da su patili od halucinacija. Uzmi samo činjenicu da su
navodno vidjeli Boga i razgovarali s Njim. Ne znam što to znači, ali
sigurno je nešto užasno.
Vidio sam kako je Vrag zadrhtao i umotao se u svoj ogrtač.
Naravno, ja ne vjerujem u Boga. To bi bilo smiješno, rekao je. Ali
prenosim ti legendu kakva jest.
i1!
Kaže se da smo se mi pobunili protiv Boga to je posve apsurdno.
Nikad se nismo pobunili protiv Boga jer ni smo i ne vjerujemo i
nikad nećemo vjerovati u Njega Taj dio legende koji govori o našoj
pobuni protiv Boga smo sami izmislili. Kasnije ću ti reći i razlog.
Ono što u vašoj knjizi dalje piše o Adamu i Evi opet je netočno piše
da su htjeli biti poput bogova, i da su htjeli znati stoje dobro, a što
zlo. To je pogrešno, jer oni su već bili poput bogova, i znali su što je
dobro, a što je zlo. Nama je to bilo silno neugodno i zastrašujuće.
Vrag je utihnuo kao da mu je teško govoriti.
Bili su kao da su jači od nas, nastavio je. Naravno, to je sve bila
izmišljotina. Ali njima smo mi bili na razini životinja. Oni su nas
vidjeli samo kao životinje. I dali su nam imena, prema našim
osobinama.
Vrag je ove posljednje riječi izrekao vrlo nevoljko.
A moram ti reći, nastavio je, i da nisu bili sami na zemlji. Zemlju je
nastanjivala jedna druga rasa ljudi, koja se razvila od životinja. Ali
u vašoj knjizi ništa ne piše o toj drugoj rasi. Oni su bili posve u
našoj moći i nikad nas se ne bi mogli osloboditi. Ali mi smo iznad
svega htjeli porobiti Adama i Evu. Njihovo nam je prisustvo bilo
neugodno. Dok su oni bili tu, ni u što nismo mogli biti sigurni.
Znaš, oni su odavali dojam da u bilo kojem času mogu učiniti da
svijet nestane. Rekli su da ništa ne postoji, i da je sve samo san, i da
je moguće probuditi se i otkriti kako je sve nestalo.
Vrag je izgubio svoj nehajni ton i činilo se da se boji govoriti.
Promatrajući ga u tom trenutku, shvutio inih 4l je osnova njegove
prirode strah.
Ove je riječi teško izgovoriti, rekao je, promatrajući me kao
pretučen pas. Svejedno, sad kad sam već počeo, bolje da nastavim.
Tako je počela borba. Problem je bio kako to dvoje riješiti njihovih
maštarija, uvjeriti ih da svijet doista postoji da život nije igra već
ozbiljna, čak i teška i problematična stvar, a da su ideje dobra i zla
na kraju krajeva samo relativne i nevažne. Uvjeriti ih u to, značilo
bi prognati ih iz raja.
Taj nam se raj doista gadio. Stalni razgovori o Bogu, vječnoj ljubavi,
i poljupcima. To uopće nismo mogli podnijeti!
Zašto vas je to toliko smetalo?
Naravno, ne možeš shvatiti. Oni su govorili kako je ljubav njihova
najveća snaga i silna čarolija da će kroz ljubav uskrsnuti Onog
Velikog i tako povratiti izgubljeni svijet. Ja to uopće ne razumijem.
Ali samo pomisli, kako smo mogli trpjeti tako iskvarenu filozofiju?
Već nam je bilo sasvim dovoljno to što smo prihvatili činjenicu da
mogu nestati pred našim očima. Vidiš, na zemlju bi se često spustio
ružičasti oblak i oni bi nestali. Nismo to mogli spriječiti, premda
nas je silno uznemiravalo. Osim toga, smatrali smo njihovo
oblačenje posve užasnim znaš, ono s Adamom i Evom prije Pada.
Mi smo to smatrali silno neprikladnim. Tvar zahtijeva određenu
pristojnost. A ovo dvoje je nijekalo tvar, a divilo se ljepoti.
Vrag je tu posljednju riječ prezrivo razvukao.
Pokušavali smo ih uvjeriti daje tijelo u biti vrlo ružno i nepristojno i
da gaje najbolje pokriti kad god se može. Ali oni nisu htjeli slušati.
Došlo je do točke kad je njihov primjer već počeo imati loše
posljedice kod druge rase, potomaka životinja.
Preostao je samo jedan način da nadmudrimo Adama i Evu da u
njihove živote unesemo patnju, i natjeramo ih da povjeruju u
stvarnost tvari.
Ali kako? Dugo smo razmišljali. Konačno, jedan od nas privukao
nam je pozornost na potomke životinja. Njihovi su se cijeli životi
sastojali od zamjerki i nastojanja da se izvuku iz nevolja tako što će
ih natovariti drugima. Oni nisu nimalo dvojili o stvarnosti ovoga
svijeta ni materijalnih stvari. Upravo suprotno, bili su spremni
jedno drugome razbiti glavu za najmanju sitnicu na primjer za neki
lijep kamenčić. Njihove su se zamisli o dobru i zlu mijenjale tako
brzo da nismo mogli držati korak s njima. Uvečer, žena je dobra
ujutro, zla uvečer opet dobra, i tako dalje.
I počeli smo se pitati zašto s njima sve ide tako dobro možda to ima
veze s njihovim navikama. Palo nam je na pamet, kad bismo samo
uspjeli Adama i Evu natjerati da preuzmu neku od njihovih navika,
kako bismo ih možda uspjeli i uvjeriti u stvarnost svega, i
relativnost dobra i zla.
Među običajima životinjskih potomaka postojao je jedan koji nas je
posebno zabavljao od svih njihovih navika, ova se činila
najglupljom. Bila je to njihova navika da svakoga dana u velikim
količinama jedu voće
St
s jednog drveta. Imali su legendu da ih je u davnoj prošlosti neki
bog koji se spustio na zemlju naučio da jedu to voće. Tom su bogu
podizali kipove i obožavali ga. To je već samo po sebi bilo zabavno,
ali je još smješnija bila činjenica da su, kad ne bi jeli to voće, doista
patili, a mnogi bi čak i umrli. I tako su oni članovi plemena koji su
prikupili i spremili puno tog voća ili imali mnogo voćki dobivali
poštovanje, smatrali su ih mudrim i dobrim, a oni koji nisu imali ni
voća ni voćki smatrani su bezvrijednima i ponekad bi ih čak i ubili.
Došli smo do zaključka da bismo, kad bismo Adama i Evu natjerali
da jedu to voće, mogli uspjeti u tome da im rastumačimo razumno
gledište.
I tako je jedan od nas otišao do Eve i ponudio joj to voće da ga kuša.
Kao što sam rekao, mi smo im se mogli prikazivati samo u obličju
životinja, pa je moj kolega morao uzeti oblik zmije.
U vašoj knjizi piše da im je bilo zabranjeno jesti voće s jednog
drveta. To nije točno njima ništa nije bilo zabranjeno. Ali postojalo
je mnogo toga što nisu razumjeli. Pričinjalo im je veliko
zadovoljstvo samo promatrati to voće koje su potomci životinja
tako pohlepno jeli.
Kad je zmija Evi donijela voće i objasnila joj da je jestivo, Eva gaje
kušala, a dio je dala i Adamu. I on gaje pojeo, i oboje su počeli
uživati u toj novoj atrakciji. Od toga dana, zmija je redovno
donosila voće. Jeli su ga ujutro, u podne i uvečer. Onda im je zmija
objasnila gdje mogu naći obilje toga voća kako raste, i naučila ih
kako da ga sami skupljaju. Uživali su i u toj novoj zabavi.
Ne mogu tvrditi da prije toga nikad nisu jeli. Ali sasvim je sigurno
da su stvari prije toga bile drukčije svemu su pripisivali posebno
značenje, i osjećali su čaroliju u svemu. A sad, konačno, više ni u
čemu nije bilo čarolije. Jeli su kao što su to činili i potomci životinja,
iz zadovoljstva, ili da si ispune vrijeme. A mi smo ih promatrali i
čekali da vidimo kamo će to odvesti.
Rezultati su ubrzo stigli.
Jednog je dana Eva primijetila da se udebljala, i to ju je silno
uzrujalo. A onda je počela primjećivati čudne stvari u Adamovu
ponašanju. Nedvojbeno, njegova je ljubav prema njoj ubrzano
slabila. Jednom je zijevnuo usred strastvenog poljupca, a tako se
nešto nikad prije nije dogodilo. A onda je zaspao kad se Evi nije
spavalo i htjela je da joj priča o zvijezdama. Nakon toga, Eva je bila
sigurna da se Adamova narav mijenja na gore osobito je to
primjećivala kad bi žudio za voćem u takvim bi trenucima postao
razdražljiv, sklon prigovaranju, i općenito nepodnošljiv. Ujutro,
umjesto uobičajenih poljubaca i milovanja, osjećao je strastvenu
želju za voćem, i sve dok se ne bi najeo ne bi ni pogledao Evu. Evu
je ovo silno uvrijedilo, ali premda je nevoljko prihvaćala novu
naviku, trudila se pripremiti još voća za Adama, tako da bude sit i
ne ljuti se na nju.
Promatrajući to, iskočili smo iz kože od oduševljenja. Adam i Eva
počeli su sličiti na obične ljude, to jest, na potomke životinja. j
Bez da su to primijetili, Adam i Eva stekli su naviku jesti puno više
voća nego što im je trebalo. I, doista, ubrzo su počeli patiti kad ne bi
imali voća ili kad bi pomislili da se voće razrijedilo. A kad god bi se
to dogodilo, bilo bi im teško razgovarati o nestvarnosti stvari, jer je
stvarnost voća govorila sama za sebe. U suprotnom, zašto ne bi
svoje potrebe zadovoljili izmišljenim voćem? Ali izmišljeno voće im
sasvim sigurno nije pružalo zadovoljstvo. Trebali su im pravi,
izvorni plodovi zemlje, na potpuno isti način kao što je to bilo s
potomcima životinja.
To je bio početak naše pobjede. Mali uzrok ponekad ima ogromne
posljedice, a Adamu i Evi bilo je dovoljno da priznaju stvarnost u
pitanju voća, pa da stvarnost počne polako prodirati sa svih strana.
Adam i Eva ubrzo su shvatili da im nedostaje mnogo štošta što im
treba. Čeznuli bi za stvarima kojih nije bilo i bjesnili kad se ne bi
stvorile. Postupno ih je obuzelo nezadovoljstvo svijetom. Patnja je
počela sve više ulaziti u njihove živote. U to je vrijeme komična,
bezumna radost koju bi osjetili zbog sitnica cvijeta ili leptira, sunca,
kiše, vjetra, oblaka, oluja i tko zna sve čega koja nam se najviše
gadila, počela kopniti, i konačno je skoro potpuno nestala. Sunce ih
je sad žarilo, kiša bi ih promočila, oluje su ih plašile, vjetar hladio, i
tako dalje. Istovremeno, halucinacije od kojih su patili pojavljivale
su se sve rjeđe ono što su oni nazivali svijetom čudesa postupno je
izblijedjelo i nestalo im s vidika. Bilo nam je jako drago, jer premda
je sigurno da
takvi čudesni svjetovi ne postoje, te su nas halucinacije plašile.
Općenito, sve što su nazivali čarolijom je prestalo, a oni su izgubili
sposobnost da nam nestanu pred očima. Međutim, sve to bio je tek
početak. Stvari su postale ozbiljnijima od trenutka kad su se počeli
svađati.
Vidiš, kad je ta budalaština s čarolijama prestala, život im je postao
dosadan, premda im je dugo trebalo dok to nisu shvatili.
Nezadovoljstvo životom i njihovim položajem počelo se s vremena
na vrijeme prelijevati i u nezadovoljstvo jedno drugim. Pojavili su
se nesporazumi, i konačno su jednog lijepog dana doživjeli i svoju
prvu svađu.
To se dogodilo točno onako kako se obično dogodi. Eva je
zadirkivala Adama oko količine voća koje je pojeo toga jutra. Više je
nego vjerojatno daje njena šala doista otkrivala i određene
prikrivene zamjerke Adamu. Možda i nije bio prvi put što gaje tako
zadirkivala. U svakom slučaju, to je smetalo Adama, jer je u želucu
osjećao bol gladi za voćem i bio je vrlo nezadovoljan sam sobom.
Oštro je odgovorio Evi. Eva se uvrijedila i glasno odgovorila da
neće trpjeti takav ton ni takvo ponašanje. Počeli su se raspravljati, i
za dvije minute svađa je bila u punom jeku.
Nikad me ne slušaš kako treba, uvijek odgovaraš samo na prvu
polovicu rečenice, rekao je Adam, zamalo vičući. Daj mi da
govorim
Ti ne govoriš, ti vičeš. Uopće te ne želim slušati kad si tako
raspoložen, rekla je Eva, silno uzrujana.
Slušaj me, opet me prekidaš, kažem ti...
Da, prekidam te, i prekidat ću te i dalje, jer ne želim slušati...
I tako dalje i tome slično.
Stajali su licem u lice i zurili jedno u drugo s otvorenom mržnjom.
Tad su po prvi put primijetili da su goli. To se činilo užasno
pokvarenim i sramotnim, osobito Evi. Odjurila je u šumu i
napravila si odjeću od lišća. A Adam, da joj pokaže kako je i on
uvrijeđen, također si je napravio odjeću. Nisu razgovarali cijeli dan
poslije toga incidenta.
Nakon toga, sve je išlo kao po loju. Počeli su se svađati skoro
svakog dana, a uskoro su se raspravljali i po nekoliko puta dnevno.
Što god bi Adam poželio, Eva je beziznimno željela suprotno.
Suprotstavljala se svemu što bi rekao, često dodajući tome još i
nekoliko suhih primjedbi. Počeli bi s neslaganjem i završili vičući i
svađajući se. Eva je u Adamu otkrila mnogo nedostataka. Kad bi joj
se obratio, posve zaboravivši jučerašnju svađu, Eva bi mu, po
njegovom posve iracionalno, rekla točno što misli o njemu. Isprva,
u takvim prilikama, Adam bi strpljivo slušao i ne bi odgovarao.
Samo bi sjedio i jeo voće koje je Eva, usprkos svemu, još uvijek
pripremala za njega. Kasnije, međutim, neka doista suvišna
primjedba bi ga izazvala, i počeo bi se protiviti. Eva bi se uvrijedila
na njegov odgovor Adam bi podigao glas. Počeli bi govoriti
istovremeno, prekidajući jedno drugo, i tako bi se svađa nastavila.
Svakog dana bilo je novih razvoja, tako daje bilo nemoguće
predvidjeti oko čega će se idućeg posvađati.
U njihovim životima više nije bilo sklada. Ako je Eva željela otići
nekamo u posjetu, Adam je morao skupljati voće. Ako je Eva željela
da Adam ostane kod kuće, on bi uvijek pronašao neko mjesto kamo
mora otići. Onda bi Evu povrijedilo to što ju je ostavio samu, i,
naravno, smjesta bi uvjerila samu sebe da je Adam otišao k Lilith,
svojoj prvoj ženi, od koje se rastao kad je Bog stvorio Evu.
Dakle, sve se to tako završilo nakon jedne od gorih svađa, Eva je
napustila spilju u kojoj je živjela s Adamom, zarekavši se da se
nikad neće vratiti. Idućeg je dana poslala svoju sobaricu po stvari.
Sobaricu? upitao sam,
Pa, da, sobaricu, reče Vrag. Adam je bio silno ljut, a zatim uplašen.
Tražio je oproštaj i zakleo se da više nikad neće povrijediti Evu. Ali
Eva se nije vratila. A Adamu se činilo da mu se svi majmuni koji
žive u palmama pred spiljom smiju i viču Vidi Adama, Eva ga
napustila!
Dugo vremena kasnije, pomirili su se. Ali moraš shvatiti da stvari
sad više nisu bile iste. U njihovim životima više nije bilo čarolije.
Eva je za to krivila Adama. Adam je smatrao da je krivica Evina.
Zato su se opet počeli svađati, Eva je opet otišla, i tako dalje. Na
kraju sije Adam jednim udarcem pribavio tri mlade žene od jednog
tamnoputog plemena koje je živjelo u blizini, a Eva se spetljala s
mladim faunom koji je jutrima svirao flautu. Faun se pokazao vrlo
glupim i ubrzo joj dosadio, pa se sprijateljila s jednom nimfom iz
planinskog
potoka i objavila kako su svi muškarci posve nezanimljivi.
Nakon toga, bili su naši. Adam je počeo zarađivati za svoj kruh u
znoju lica svoga, ali, kad god je to bilo moguće, nastojao bi slijediti
primjer potomaka životinja, koji su više voljeli kruh svoj svagdašnji
ukrasti od drugih ili natjerati druge da rade za njih.
Ali legenda o raju je dugo opstala među potomcima Adama i Eve, i
pričalo se kako su njihovi preci izgnani iz raja zbog nekog zločina.
To je zapravo naša verzija priče, a istovremeno smo u nju unijeli još
nekoliko preinaka. Na primjer, pobrinuli smo se da ljudi misle kako
smo mi ti koji smo potomci Onog Velikog, i da se Onaj Veliki
pobunio protiv Boga. Iskrenuli smo činjenice do te mjere daje svega
nekoliko ljudi u stanju dokučiti istinu. I zato mije, kao što sam ti
rekao na početku razgovora, tako teško objasniti pravo stanje stvari.
Vidiš, u zabludi ste isto toliko o sebi samima koliko i o nama.
Adamovi potomci pomiješali su se s potomcima životinja do te
mjere da ih je postalo vrlo teško razlikovati. Kao posljedica toga,
došlo je do mnogih čudnih situacija i nesporazuma. Ponekad ih čak
ni mi ne bismo mogli razlikovati. Na primjer, mnogi od nas znali su
kupiti duše Adamovih potomaka, samo da otkriju kako oni uopće
nemaju duša. To bi se dogodilo jer bi se potomci životinja pretvarali
da su Adamovi potomci, i čak bismo i mi progutali priču.
Znači da potomci životinja nemaju dušu?
Naravno da ne. Duše kao takve ne postoje. Što je duša? To je samo
kolektivni izraz za različite pojave
psihofizičkog života. S druge strane, Adamovi potomci priznaju
postojanje neke vrste duše. Oni to smatraju jednom vrstom
obiteljskog naslijeđa koje se predaje na generacije u generaciju.
Ponekad mi otkupljujemo te duše, kad budu na prodaju. Znaš, mi
smo skupljači, i skupljamo stvari koje nemaju ni vrijednosti ni
smisla nikome osim nas.
Vrag je očito bio prilično zbunjen.
Stvar je u tome stoje miješanje s potomcima životinja, nastavio je,
samo vanjsko. Naša tradicija tvrdi da nam Adamovi potomci mogu
pobjeći tako dugo dok zadrže svoju dušu.
Plaši li vas to?
O, da. Ali mi ih volimo! Pa poduzimamo sve što možemo da ih
spriječimo u bijegu.
I kako to radite?
Pa, eto, služimo se raznim metodama. Kao prvo, naravno, trudimo
se spriječiti njihovo razdvajanje od potomaka životinja. To nam je
glavni problem.
Premda toga nisu svjesni, Adamovi se potomci cijelo vrijeme
pokušavaju odvojiti od potomaka životinja. Mi se borimo protiv tog
razdvajanja, bilo tako što uvjeravamo Adamove potomke da su im
potomci životinja braća i imaju duše poput njihovih, ili, naprotiv,
tako što ih uvjerimo da su svi oni potomci životinja i nitko od njih
nema duše. Shvaćaš ideju, zamisao o jednakosti i bratstvu. Više od
bilo čega drugoga, to obeshrabruje razdvajanje ove dvije skupine.
Ali Adamovi potomci nisu u stanju dugo nositi takav teret, i stalno
tonu pod njegovom težinom i predaju se istim tim potomcima
životinja. Kao posljedica toga, potomci životinja zauzeli su zemlju i
Adamovi im potomci služe.
Ali zašto im služe? Još uvijek ne shvaćam, rekoh.
Jer potomci životinja ne mogu bez Adamovih potomaka, reče Vrag.
Vidiš, oni ništa ne mogu učiniti sami poput majmuna, jedino što
mogu jest kopirati ono što su učinili Adamovi potomci, ili tek
uništiti sve na što naiđu. Ali Adamovi potomci mogu beskrajno
stvarati i uništavati. Kamo oni krenu, sav ih život slijedi. Bez njih,
potomci životinja ne bi daleko dospjeli. Ali Adamovi potomci nisu
slobodni, oni su podčinjeni životinjama. I zato tako često uništavaju
ono što su sami izgradili.
Zar, znači, potomci životinja nisu čak sposobni ni za uništavanje?
Oh, uništavaju oni, ne boj se, reče Vrag. Sasvim su dobri kod
uništavanja. Zapravo, mogu oni čak i graditi, samo kako da kažem
po uzorku koji već postoji. Bit je u tome daje sve što rade sami, pa
čak i uništavanje, nenadareno i označeno posvemašnjom
ispraznošću, jednom kombinacijom dosade, apatije i apsurda.
Vjerujem da si vidio takva djela. I iz tog se razloga Adamove
potomke uglavnom cijeni, premda je važno zadržati ih pod
kontrolom. Ali potomci životinja nisu toliko bespomoćni koliko su
bili u tim ranim danima.
Primjetno su se razvili kroz to vrijeme, to jest od Adamove smrti.
Pogledaj cijelu suvremenu kulturu, tehnike inženjerstva, industrije i
trgovine.
U isto to vrijeme, Adamovi su potomci ostali na posve istoj razini
kao i prije. Shvaćaš, za Adamove potomke evolucija ne postoji. Oni
već imaju sve, samo to
ne znaju, i smatraju se nečim posve drugačijim od onoga što doista
jesu. No kad naiđu na nešto što su zapravo zaboravili, to onda
promatraju u svjetlu evolucije. Ali ova varka, koja se odnosi na sve
s čime se susreću, leži u potpunosti u njihovim vlastitim umovima.
Da nastavim, Adamovi potomci imaju silno mnogo predrasuda,
ijednu vrst atavizma koji ih sprečava da žive u sadašnjosti. Potomci
životinja nemaju ni traga ovoga atavizma. Na primjer, u principu,
Adamovi potomci ne vrednuju stvari, i polažu vrlo malo važnosti
na materijalno bogatstvo. Nemaju dovoljnu fleksibilnost uma i
mašte sposobnosti koje su, s druge strane, vrlo izrazito razvijene
kod potomaka životinja.
Fleksibilnost?
Pa, da. Adamovi potomci, na primjer, tek maglovito shvaćaju kako
je moguće misliti jedno, reći nešto drugo, a učiniti nešto treće.
Njihov razum nije u stanju prihvatiti takve zamisli, ili uvidjeti da
netko može imati posve različita mjerila za sebe i za druge, pa tako
može, na primjer, dopustiti i podržati bilo što što sam učini, dok tu
istu stvar kod nekog drugog brani i osuđuje. U biti, oni bi htjeli da
sve bude stalno, da se istina koja se dokaže u jednom slučaju iskaže
jednako istinitom i u svim drugim slučajevima. Ali potomci
životinja ispravno smatraju da bi to život učinilo vrlo dosadnim.
Ne bi bilo raznolikosti.
Sve to, naravno, pokazuje određenu uskoću gledanja kod
Adamovih potomaka. Valja osim toga reći, kad već govorimo o
tome, i da se nikad ne zadovolje formom i izgledom, već se uvijek
trse da dosegnu bit,
čime si stvaraju brojne nepotrebne probleme. Uzmi, na primjer,
pitanja religije. Potomci životinja slučajno su također i vrlo
religiozni, ali njihova religija ne miješa se s njihovim životinjama. U
stanju su je prilagoditi tako da odgovara njihovu načinu života.
Ako učine nešto osobito neugodno, obično tvrde da to rade iz
vjerskih pobuda, i daje to volja Božja.
Kad se potomci životinja mole, uvijek od Boga traže da im nešto da,
a najčešće stvari koje pripadaju njihovim susjedima i za kojima
žude. Ako susretnu osobu koja se ne moli poput njih već na neki
drugi način, smatraju hvalevrijednim takvu osobu udariti u zube.
Ta tendencija ima mnogo zanimljivih posljedica i silno je
pridonijela živahnosti kroz povijest. Adamovi potomci ništa od
toga ne razumiju. Oni ne znaju kako odvojiti vjeru od života i
povući, recimo tako, dvije paralelne crte.
Potomci životinja savršeno razumiju da je život opaka stvar i da u
njemu nema mjesta za sentimentalnost. Shvaćaju da u životu sila
caruje, i prema tome se ravnaju. Potomci životinja uvijek si
zamišljaju kako im netko želi oduzeti ono što smatraju svojim
vlasništvom. Devet desetina svoga vremena, a ponekad i svih deset
desetina, provode u mislima o tome kako da ono što im pripada
očuvaju netaknutim, i kako da se dokopaju vlasništva drugih ljudi.
Adamovi im se potomci u tome uvijek umiču, kao i u mnogo
drugih stvari. I, uostalom, mnogi od njih još se drže starih maštarija,
jer, vidiš, oni još uvijek imaju maglovito sjećanje na život prije Pada.
A vi još uvijek te maštarije smatrate opasnima?
Nisu opasne, reče Vrag, ali svejedno smatra mo da je pametnije biti
na oprezu i poduzimati odgova rajuće mjere.
Ali kakve mjere možete poduzimati? Ne razumijem.
Ima raznih načina, reče Vrag. Ispričat ću ti dva osobito zabavna
slučaja.
Živio jednom pustinjak koji je proučavao različite načine tumačenja
svijeta, vjerska učenja, doktrine kako tajne tako i poznate, i sve
spise koji su u to vrijeme bili dostupni. Među njima je pronašao
mnogo pogrešnih tumačenja, što namjernih što slučajnih. Iznio je
svoja istraživanja u djelu koje je namjeravao tiskati.
Došao sam k njemu prerušen u pustinjaka, i upitao ga
Pišeš knjigu?
Daodgovorio je.
Želiš ljudima reći istinu i cijelu istinu, bez ikakvih prikrivanja,
onako kako je ti shvaćaš?
Da, rekao je vjerujem da je tako najbolje. Istina je već puno predugo
skrivena od ljudi.
Shvaćam što misliš rekao sam. Podržavam tvoje mišljenje,
razumijem tvoju točku gledišta, i smatram je silno plemenitom i
vrijednom. Zbog svega toga, ja ne bih tiskao tu tvoju knjigu.
Zašto? upitao me zbunjeno.
Jer, dragi moj i dobri prijatelju, ti još uvijek ne razumiješ osjećaj koji
te je cijelo vrijeme vodio.
Koji bi to osjećaj bio? upita on.
Koji? Reći ću ti. Egoizam! Egoizam i potreba za samopotvrđivanjem,
sebičnost!
Zabezeknuo se.
Egoizam rekao je. Ali nisam uopće mislio na sebe.
Nisi mislio na sebe, rekoh sarkastično a što misliš, na koga si mislio?
Zar si to mislio na druge? Jesi li pomislio na to da će tvoja knjiga
uništiti njihova vjerovanja, oteti im nadu i utjehu? Ne, uopće nisi
mislio o tome! Ali, po tvome, to nije egoizam. Ne, cijenjeni moj
prijatelju, to iz tebe govori obična prirođena inteligencija. Želio si
ljudima pokazati svoju istinu. Gdje je u tome tvoja ljubav prema
drugima? Gdje je moral? Gdje je osjećaj dužnosti? Gdje je želja da
pomogneš ljudima, da olakšaš terete njihovih života? Pronašao si
svoju istinu za sebe onda je za sebe i zadrži. Nemoj ljudima
oduzimati njihovu istinu. Zapali vlastitu vatru, nemoj gasiti tuđe. 1
tako dalje i tako bliže.
I, vjerovao ili ne, te su ga se gluposti duboko dojmile.
Što da učinim? upitao je.
Nemoj misliti samo na sebe rekoh.
I dao sam mu puno korisnih savjeta. Kao posljedica toga, rad toga
pustinjaka postao je zbirka laži njegovu se knjigu kasnije citiralo
kao dokaz upravo onih teorija koje je želio oboriti.
Drugi je slučaj bio još zabavniji.
Velika skupina ljudi okupila se jednom i odlučila boriti se protiv zla.
Bila je to vrlo naivna zamisao, jer su se ljudi borili sa zlom od
početaka vremena. Kao posljedica te borbe, zlo raste i cvjeta. Zato
im isprva nismo obraćali nimalo pozornosti. Ali kasnije, stvari su se
pokazale gorim nego što smo mislili. Ti su ljudi nadošli na jednu
opasnu zamisao. Nema potrebe za aktivnom opozicijom, rekli su.
Aktivni otpor osnažuje zlo. Mi ćemo se samo truditi koliko god
možemo da ljude naučimo razlikovati dobro i zlo. Objasnimo im u
svakom pojedinom slučaju u čemu leži zlo, od čega se sastoji, i
otkud izvire! Možeš zamisliti kako je to tumačenje zla uskoro
počelo davati rezultate koje smo svi mi osjetili. Naše se bratstvo
ispunilo nelagodom. Menije povjereno da riješim taj problem.
Pokrenuo sam dva plana.
Kao prvo, okupio sam potomke životinja. Pokušao sam im
rastumačiti potencijalnu opasnost za društvo koju predstavljaju
aktivnosti tih ljudi koji se trse boriti se protiv zla. Izrekao sam
mnoge lijepe riječi o kulturi, civilizaciji, zajedničkom dobru,
neophodnosti žrtve, i tako dalje. Kao posljedica, borba protiv zla
proglašena je zločinom koji oslabljuje i kvari ljudski rod.
Nakon toga, otišao sam k ljudima koji su se borili protiv zla i
potrudio se pridobiti njihovo povjerenje. Konačno, odabravši
pogodan trenutak, upitao sam ih Kome služite? Bilo im je
neugodno. Vidite, ni sami
to ne znate, rekoh im. Kažete da se borite protiv zla. Ali kako uopće
možete vjerovati da bi zlo na zemlji postojalo da to Bog nije
dopustio? Budući da zlo na zemlji doista postoji, očito mora biti dio
plana Višeg Bića. Možete li doista vjerovati da Više Biće ne bi
moglo izaći na kraj sa zlom kad bi moralo? Čini se da ne shvaćate
kako je zlo način da se poboljša ljudska rasa. Patnja je često jedini
način na koji čovjek može shvatiti više duhovne istine. A vi se
protiv toga želite boriti! Zar ne shvaćate da se borite protiv plana
Višeg Bića, protiv evolucije čovječanstva? Osim toga, sve zlo je
relativno. Nešto što je zlo na jednoj razini evolucije može na nekom
ranijem stupnju biti dobro jer pruža osnovni stimulus za razvoj. Ali
vi sve želite suditi po vlastitim standardima. Dostigli ste relativno
visoku razinu i zato ono protiv čega se borite vidite kao zlo. A
pomislite samo na druge, one koji su na ranijem stupnju razvoja.
Nemojte im zatvarati put prema napretku i evoluciji!
Da si samo vidio kakav je to učinak imalo na njih! Duboko
zamišljeni, razišli su se. I ubrzo je svatko od njih napisao po knjigu
u kojoj je, svatko na svoj način, dokazivao neizbježnost i
neophodnost zla.
Te su knjige doživjele velik uspjeh. Postupno se borba protiv zla
pretvorila u opravdavanje zla. Čak ni sami autori nisu primijetili
što se događa. To je bilo izrazito lako napraviti, jer opravdavanje
zla je dotad već bilo daleko od zločina dapače, smatralo se časnim i
vrijednim ohrabrenja. S vremenom, došlo je do stupnja kad
doslovce više nije bilo zla koje oni koji su se bili borili protiv zla
nisu bili spremni opravdati.
Ta su dva slučaja bila od težih. S drugima sam mnogo lakše izašao
na kraj. Ponekad, kad bih primijetio pojavu nezdravih maštarija,
rekao bih ljudima daje to tajna koju moraju čuvati od
neprosvijećenih. To divno djeluje na ljude. Isprva se počnu ponositi
time što su prosvijećeni, a zatim počnu otkrivati nove tajne, baš one
koje meni trebaju.
Ljubav prema bližnjima i prema tajnama, to su mi najmilija oružja.
Sijanje sjemena laži u tim područjima daje posebno bogate žetve. To
je posebno korisno u borbi protiv misticizma. Misticizam je
najopasnija stvar koje se Adamovi potomci mogu dočepati. Na
osnovi zajedničkog misticizma mogu i prepoznati jedno drugo.
Postoji drevno proročanstvo da će se Adamovi potomci ujediniti u
mističnoj potrazi, pobijediti potomke životinja, i zavladati svijetom.
Može li se to ikad dogoditi?
Mislim da ne, reče Vrag prezrivo. U svakom slučaju, mi uvijek
pazimo da spriječimo takve stvari.
A onda, tu je i činjenica da svi Adamovi potomci gaje vrlo duboko
uvjerenje, koliko god budalasto, daje sav njihov svakodnevni život
samo san, i čeznu za tim da se probude i ugledaju nešto posve
drugačije.
A vi se bojite da će se probuditi? rekoh.
Naravno da takva mogućnost postoji, reče vrag. Odatle sam i počeo.
Već sam ti rekao koliko je našeg rada i požrtvovnosti potrebno
samo da vas zadržimo na zemlji.
Ne vidim tu nikakvu požrtvovnost, rekoh.
Ne, ne vidiš je. Naravno daje ne vidiš, jer ti još ništa nisam pokazao.
Primjeri koje sam naveo odnose se na ljude koji podliježu lažima.
Ali ponekad imamo i stvarno teške slučajeve. Zapravo, da ti kažem
istinu, najpouzdanije je ono rješenje koje smo upotrijebili za Adama.
Samo što ta metoda sad zahtijeva puno više rada i požrtvovnosti.
Lako je bilo zmiji da Evi donese voće. Sad nam trebaju posve
drugačije krinke. Mnogi od nas su morali dati vlastite živote samo
da neku tvrdoglavu osobu zadrže na zemlji.
A to nije sve. Glavna opasnost za nas leži u tome što, s vremena na
vrijeme, Adamovi potomci shvate koliko su brojni i počinju
pronalaziti načine da se jedni drugima približe. To je opasnost.
Tako dugo dok žive odvojeno, možemo ih svladati na isti način kao
što smo učinili s Adamom. Ali kad se udruže, kad žarišta infekcije
počnu izbijati na sve strane, i kad se ta rasadišta počnu širiti i
povezivati, tad osjetimo pogibelj, i moramo se okrenuti drugim,
moćnijim sredstvima.
Rado bih ti pokazao primjer iznimne požrtvovnosti s naše strane.
Vi ljudi niste kadri učiniti bilo što takvo.
Vrag je ispružio ruku. Kameni se zid s moje desne strane razdvojio,
i postao okupan večernjim suncem. Vidio sam ulicu u Colombu,
blizu parka Victoria. Sa svih je strana bilo vrtova s niskim
ogradama ili kamenim zidovima. Tek tu i tamo vidjeli bi se udaljeni
I.
krovovi i verande kuća. Drveće u cvatu vatreno drvo, sa svojim
jarko crvenim, plosnatim cvjetovima raznobojno drveće
svijetloplavo, žuto ili ljubičasto ružičasta zemlja specifična za
Cejlon križanja označena ogromnim stablima banjana, mamutima u
usporedbi s ostalim drvećem i gusti, žuti bambusi tamnog lišća.
Ovaj dio Colomba doista je grad vrtova.
Usred ulice, crna rikša je klopotala po putu. U njoj je sjedio čovjek u
bijelom odijelu i s tropskim šljemom široka oboda, od one vrste
kakva se na Cejlonu obično nosi. Prepoznao sam ga kao svoga
poznanika, mladog Engleza po imenu Leslie White.
Bio sam ga upoznao nekoliko mjeseci ranije, na jugu Cejlona, na
gozbi u jednom budističkom samostanu. Nakon toga, dugo smo
zajedno sjedili u ćeliji učenog bhikkua, raspravljajući o budizmu.
Leslie White je po mnogočemu bio drugačiji od uobičajenih
kolonijalnih Engleza srednje klase. Posve mu je nedostajao
apsurdni snobizam civilne službe svojim se mnogim interesima
bavio s oduševljenjem i iskrenošću nikad nije pokušavao postići
onaj ton podrugljive ravnodušnosti prema svemu na ovom svijetu
osim sporta sport je jedina stvar koju treba ozbiljno shvaćati i nije
skrivao svoju naklonost urođenicima. To je zahtijevalo veliku
samosvojnost u zemlji u kojoj se i niži bankovni činovnik stidi kad
ga javnost vidi kako razgovara s nekim brahmanom.
Živio je na Cejlonu dvije godine, i imao mjesto kod guvernera.
Proučavao je lokalne jezike i, riskirajući svoju osobnu reputaciju i
svoj položaj u službi, imao je
mnogo prijatelja među Singaležanima i Tamilima. Lokalno
englesko društvo tretirao je s velikom hladnoćom i rijetko ga se
moglo vidjeti među njima. Mnogo je čitao, proučavajući indijske
vjere i indijsku umjetnost shvaćao je mnogo toga o Istoku od kojeg
mi još moramo mnogo naučiti, i razmišljao o značaju koji bi istočne
ideje mogle imati na Zapadu. Često smo se sastajali i raspravljali o
takvim stvarima. Uživao sam u njegovu društvu, jer, premda
prepun znanja, nije bio nimalo naporan. Volio je konje i more i
posjedovao katamaran, uski brod sličan pauku, kojim bi isplovio na
more zajedno s lokalnim ribarima, nestajući ponekad i na nekoliko
dana.
Za njega, rad je bio samo nužno zlo. Već ga se znalo kao osobu koja
neće daleko dogurati u službi, i kojoj bi bilo bolje na kakvom
akademskom mjestu. Sve u svemu, bio je suprotan Kiplingovim
junacima i činilo mi se da predstavlja novi tip Engleza u Indiji,
rođenog nakon Kiplinga i još uvijek vrlo rijetkog.
Rikša je stala kraj vrtne ograde iza koje se jedva vidio bungalov na
kat. Sad sam znao koga Leslie posjećuje. Tu je živio jedan indijski
Tamil bio je bogat i na Cejlonu poznat, a ja sam ga upoznao
nekoliko mjeseci ranije, kratko vrijeme prije nego što sam otišao.
Sjećam se da sam Leslieju pisao o njemu.
Taj je Indijac već bio star, i kultiviran u europskom smislu te riječi.
Ispričao mije mnogo zanimljivih stvari o voginima i yogi.
Razgovarajući s njim, uvijek sam imao dojam kako zna puno više
nego što govori. Upoznao sam ga pod prilično čudnim okolnostima,
i
pri našem prvom susretu uopće ga nisam razumio. Ali uskoro sam
se uvjerio da je on jedina osoba koja mi može pomoći da otkrijem
pravu, čudesnu Indiju.
Silno sam želio da ga Leslie upozna i razgovara s njim. Bili su se
već upoznali, ali samo u službenim pri likama. Sad sam shvatio
daje Leslie slijedio moj savjcl i otišao ga posjetiti kod kuće.
Mali od rikše je odjurio dalje, a Leslie je prošao kroz gredice s
cvijećem i prišao kući velikih verandi. Dočekala su ga prvo dvojica
slugu s bijelim turbanima, a zatim ga je pozdravio i njegov domaćin,
odjeven u europski kućni ogrtač.
Nakon nekoliko minuta, sjeli su i počeli razgovarati.
Već me dugo zanima yoga i sve s njom u vezi. Pročitao sam sve na
tu temu do čega sam mogao doći, govorio je Leslie. Čini mi se da je
yoga odgovor na mnoga naša pitanja. Vrlo bih rado vidio praktične
rezultate yoge, tako da se uvjerim kako to nisu samo teorije.
Razumijem osnovnu zamisao. Da bi se bavio yogom, svaki
pojedinac mora živjeti cijeli svoj život u skladu s onim što je odlučio
učiniti s njim glazbenik, trgovac, vojnik, svaki od njih mora živjeti,
jesti i disati drugačije. Zahvaljujući tome, njihov će rad biti
vrhunske razine, i kao takav postat će način duhovna pročišćenja.
Europljaninu se čini apsurdnim da, ako želim proučavati filozofiju,
moram i jesti na poseban način. Ali ja to razumijem. Kako ja to
vidim, vrhunski je cilj yoge izbrisati nesklad i premostiti ponor
između ideološke i praktične strane, tako što se sve materijalno
podredi idejama. U teoriji ja to sve shvaćam. Međutim,
želim doznati daje li yoga i stvarno te čudesne rezultate o kojima se
priča.
Osnovnu bit yoge razumijete u potpunosti, odvrati Indijac. Yoga je
upravo uprezanje života u jaram ideja. Znate da riječ yoga ima isti
korijen kao i vaša riječ jaram.
Da, odvrati Leslie, znam to. I smatram zanimljivim i silno važnim
to što Istok shvaća potrebu da se sve trivijalnosti života ujedine s
najvišim ideološkim aspiracijama, tako da ništa ne ostane izolirano,
ni suvišno. Shvaćam daje yoginu svaki korak i svaki dah molitva
koja ga vodi sve bliže idealu. I tu pronalazimo glavnu razliku
između Istoka i Zapada. Mi svoj ideal gradimo odvojeno od života,
a život odvojeno od ideala. Prihvaćamo sitničavu, beznačajnu,
vulgarnu i često odurnu i brutalnu stvarnost, ali se tješimo ljepotom
svojih ideala.
Vi želite da svaka minuta vašeg života bude ispunjena idealom i
služi mu. Ja to sve shvaćam, ali recite mi, ima li ikad ikakvih
stvarnih rezultata od yoge, ili se sve svodi na putničke priče o Indiji?
Shvaćate li, želim doznati jesu li se sva ta čudesa o kojima sam čitao
u knjigama o yogi ikad doista dogodila vidovitost, čitanje misli,
prijenos misli, poznavanje budućnosti, takve stvari. Često se noću
probudim Odjednom sam osjetio da Leslie govori iz dubine svoje
duše i pomislim, može li doista biti istina da negdje postoje ljudi
koji su postigli nešto čudesno? Znam da bih sve napustio kako bih
slijedio takvu osobu. Ali moram biti siguran da je uspio. Morate me
shvatiti. Više ne mogu
vjerovati u riječi. Riječi su me prečesto zavarale, a sam sebe više ne
mogu niti ne želim zavaravati. Recite mi, dakle, ima li ljudi koji su
dosegli nešto, i što su to dosegli, i bih li i ja mogao doseći to isto, i
kako?
Leslie je utihnuo, i vidio sam da ga stari Indijac promatra s tihim,
toplim osmijehom, kao daje dijete.
Da, ima takvih ljudi, reče polako. I možete ih vidjeti. Ako dođete k
meni i kažete mi daje to ono što želite, vidjet ćete ih. Samo morate
shvatiti da se to ne može dogoditi sve odjednom, u jednom danu.
Ako doista želiš naučiti, reći ću ti Prijatelju, dođi i živi sa mnom,
pokušaj shvatiti naše misli, pokušaj naučiti razmišljati na novi
način. Da naučiš nešto od učitelja, moraš ga razumjeti. To zahtijeva
duge pripreme. U međuvremenu, ja ću se raspitati o boravištu
jednog učitelja kojeg poznajem. Mi ne koristimo poštu ni telegraf.
Za dva tjedna, jedan će čovjek putovati u Indiju, u Puri. Tamo u
hramu, pitat će gdje se može naći učitelja, i možda će pronaći
nekoga tko zna i kroz koga će moći obavijestiti učitelja da bismo ga
rado vidjeli. A onda, na isti način, kroz nekog drugog, učitelj će nas
obavijestiti kad dolazi ovamo ili kamo da odemo da ga susretnemo.
Ponekad živi na selu, blizu malog sela u džungli, ili u planinama
ponekad ga se može naći u jednom od velikih hramova u Madrasu
ili Tanduru, ili negdje drugdje. Ali neophodno je strpljivo čekati.
Učenik mora stajati na vratima i čekati da ga učitelj pozove. To bi se
moglo dogoditi sutra, ili za mjesec dana, ili za godinu.
Vidio sam da Leslie pozorno sluša, ali i da nije nimalo zadovoljan
onim što govori Indijac.
A učitelj o kome govorite, je li on dosegao one stvari o kojima sam
čitao u knjigama?
Indijac se opet nasmiješi.
Što bi to, po tebi, trebao doseći? I sam priznaješ kako je cilj yoge
podjarmljivanje života idealu. Nije li to samo po sebi dostignuće,
ako je svaka minuta nečijeg života posvećena potrazi za višim
značenjem? Zar nije dostignuće kad se čovjek oslobodi onih
unutarnjih kontradikcija od kojih se sastoji sav tvoj život? Nije li
dostignuće imati unutarnji mir, tišinu i smirenost, koji vladaju u
duši učitelja? A budući da govoriš o nadnaravnim psihičkim silama,
učitelj ih doista posjeduje, premda im ne pripisuje nikakvu važnost.
Možda će smatrati primjerenim da ti pokaže svoje moći. Ali ne
možeš od njega zahtijevati da to učini, ne možeš to postaviti kao
uvjet. Učitelj sam odlučuje što ti treba. A ti mu moraš vjerovati.
Vidio sam veliki konflikt u Lesliejevoj duši. Privlačio ga je njegov
sugovornik, i sviđao mu se. Želio mu je vjerovati, ali istovremeno,
njegov se europski um nije mogao složiti s onim što je Indijac
govorio i kako je to govorio.
Kažeš da si spreman sve napustiti, nastavi starac. Ali to uopće nije
potrebno. Naprotiv, često je važnije nastaviti svoj prijašnji život i
podrediti taj život svojem višem cilju. Pogledaj mene. Poznaš me.
Bavim se politikom i poslovima, i živim s obitelji. Ništa nisam
napustio. Povući se u divljinu, to je često najlakši način, ali ne
smiješ uvijek raditi ono stoje najlakše. Ponekad je neophodno
krenuti težim putem. Kasnije, učitelj će
ti reći što trebaš učiniti. Ja ti mogu reći samo jednu stvar nauči
misliti na novi način. Jer tako dugo dok ne poznaš pravi način
razmišljanja, uvijek će ti se činiti da ono što govorim izostavlja
nešto važno.
Samo bih volio vidjeti stvarnost, reče Leslie. Kad to vidim, sve će
mi drugo lako sjesti, i učinit ću sve što mi se naredi. Shvaćate moj
pogled, moja mi intelektualna savjest ne dopušta da prihvatim
postojanje objektivnih činjenica na povjerenje. Da bih ih priznao
kao činjenice, moram ih vidjeti.
Stari se Indijac opet nasmiješio.
Ako želiš slijediti put Yoge, reče, u tvojoj će se duši početi događati
cijeli niz promjena. Kao prvo, počet ćeš otkrivati niz novih i
drukčijih vrijednosti. A zajedno s pojavom tih novih vrijednosti,
stare će početi blijediti i nestajati. A onda će, možda, ono što ti se
sad čini najvažnijim djelovati posve nevažno. To se ne može
objasniti riječima, može se samo osjetiti. Samo netko tko proživi
takve unutarnje potrese može me razumjeti. Zapravo, svatko je
prošao poneko takvo iskustvo na prijelazu iz djetinjstva u odraslost.
Djeci se igračke, igre, školske aktivnosti, mišljenje učitelja čine
nevjerojatno važnima. A pomisli kako se to sve čini beznačajnim
mladiću koji se zaljubi u ženu. U takvim trenucima on izbjegava
svoje društvo, jer njihovi im razgovori djeluju smiješno. Na isti
način, u duši vogina procvate nova ljubav, i on sve vrijednosti
običnog života vidi kao dječje igračke. Tako će biti i s činjenicama
koje tražiš, jer ti se na kraju možda neće činiti tako važnima.
To je moguće, reče Leslie. Ali zašto onda stalno govore o tim
činjenicama, zašto se pozivaju na njih i sve grade na njima? Ne
može se pozivati na činjenice koje nisu dokazane.
Ako tako govoriš, ne razumiješ, reče Indijac. Onaj tko razumije
govori o drugim stvarima, o unutarnjem, a ne vanjskom životu. Na
početku si bio na dobrom putu. Neophodno je izbrisati sukob
između života ideja i svakodnevnog života. Da bi to postigao,
neophodno je da upoznaš samoga sebe. Svakog časa, znaj što radiš i
zašto. Tek ćeš tada postati gospodarem stvari umjesto njihovim
robom. Obično svoje želje ispunjavaš prije nego što si razmislio o
tome jesu li one neophodne tvojim višim ciljevima ili nisu. Pokušaj
živjeti tako da paziš na svoje čine, i ne poduzimaš ništa što ne služi
višem cilju. Ili, da se izrazim drugačije, nauči sve činiti na takav
način da sve što radiš služi višem cilju. To je moguće učiniti. Ako je
nešto osobito teško, promatraj to kao vježbu. Zapamti, sve teško što
radiš, radiš da bi sebe podredio duhu. Tad će sve postati lakše i sve
će imati smisla. Ali što god da radiš, najvažnije je da se zapitaš,
prije svake misli, svake riječi, svakog čina Zašto ja to radim? Je li to
neophodno? A onda, neprimjetno, neki tvoji čini i djela prestat će
biti nepotrebni i počet će služiti višim ciljevima. Unutarnji konflikt
u tvome životu počet će nestajati, a zamijenit će ga sklad. Onda se
nauči odmarati ovo je možda i najvažnije. Nauči ne razmišljati,
nauči kontrolirati svoje misli. Cesto se pitaj je li neophodno
razmišljati o onome o čemu razmišljaš, ili bi bilo bolje razmišljati o
nečem drugom, ili još
bolje uopće ne razmišljati? To je najteže od svega, ali je od suštinske
važnosti. Nauči razmišljati i ne razmišljati po želji. Nauči zaustaviti
svoje misli. Budi sposoban u sebi stvarati unutarnju tišinu. Doći će
trenutak kad ćeš začuti glas tišine. To je prva i najvažnija yoga. Kad
se to dogodi, kad počneš čuti glas tišine i mira, onda se i te nove
snage i sposobnosti o kojima govoriš mogu početi pojavljivati.
Isprva će biti neodređene i neprecizne, ali kasnije će početi slušati
tvoju volju kao i vid, sluh i dodir. Ali sve bi trebalo prihvaćati
mirno, bez žurbe bez prisilne pozornosti na unutarnji napredak
pozornost može spriječiti rast novih sposobnosti. Onda je
neophodno naučiti svaki objekt vidjeti kao cjelinu. Shvaćaš li što to
znači? Obično vidiš samo dijelove stvari, ili samo početak bez
nastavka i kraj, ili sredinu, ili kraj. Uvijek si zadaj da sve vidiš kao
cjelinu. Da bi dosegao tu točku gledišta, počni o svemu razmišljati
naopačke ne prihvaćaj početak bez kraja. A onda ćeš početi u
stvarima vidjeti mnogo više nego što sad vidiš. i. Što je vidovitost?
Mi sad sjedimo na verandi i vidimo dio vrta. Ako želiš vidjeti cijeli
vrt, moraš se popeti na kat. Ako se uspneš još više, vidjet ćeš cijeli
grad. Vidovnjak je osoba koja vidi više od ostalih. Da bi vidio više,
moraš se popeti više. To je cijela tajna.
Ali što to znači, popeti se više? rekao je Leslie. Shvaćam da to u
nekim trenucima može biti moguće, u drugima nemoguće ali u
kom se smislu koristi penjanje? U smislu apstraktne meditacije o
objektima ili drugim stvarima? I što će biti rezultat? Hoće li me to
dovesti do bilo kakvih novih moći? I opet isto
pitanje postoji li netko tko posjeduje te moći? Ne mogu povjerovati
da bih ja bio prvi!
Nećeš biti prvi, reče Indijac. Međutim, da bi to konačno postigao,
moraš prvo shvatiti koliko si ovog časa daleko od toga. Ti si kao
dijete koje plače jer mu otac ne dopušta da se popne na njegovog
živahnog ratnog konja, ne stavlja mu u ruku pištolj, ni tešku, oštru
sablju. Dijete mora prvo odrasti, i onda će dobiti sve. I u svakom
slučaju, ovog časa mu ništa od toga ne bi bilo ni od koristi. Ne bi
moglo podići ni pištolj ni mač, a konj bi ga odmah zbacio. Prvo
zagospodari onime što imaš, a kasnije stremi većim stvarima.
Analiziraj svoj dan. Posvećuješ li puno vremena potrazi za višim
stvarima? Pokušaj se svakog sata zapitati što si učinio kroz taj sat.
Yogini se to pitaju svake minute. Stalna je vježba neophodna da se
stekne samokontrola. Trenutno se sav tvoj život sastoji od različitih
kompromisa. Kako očekuješ razviti sposobnosti izdržljivosti?
Vjerojatno se baviš sportom?
Leslie kimne glavom.
Koji ti je omiljen sport nogomet, kriket?
Polo, reče Leslie.
Dobro, onda polo. Sigurno shvaćaš potrebu treniranja za polo.
Jednako je neophodno trenirati sebe i svoga konja. Obojica trebate
svakodnevne vježbe. Zamisli da se tri mjeseca nisi ni popeo na
konja i da si proI vodio noći kartajući u klubu. Konj ti tri mjeseca
stoji u štali, a lijeni se konjušar čak ni ne potrudi prošetati ga
svakog dana. A sad zamisli sudjelovanje u velikoj utakmici. Kako
će se završiti? Imaš li ikakve šanse za
pobjedu? Jako dobro znaš da ne bi imao nikakve nade. Nećeš imati
ni snagu, ni spretnost ni izdržljivost. Tvoj te konj neće slušati.
Umorit će se na samom početku igre, a ti ćeš se umoriti još i prije.
Kako iz iskustva znaš daje to istina u polu, zašto ne priznaš da isto
vrijedi i za tvoju dušu? Ona se mora postupno navići na novi
poredak ideja, na novi plan života. A kad počneš nešto postizati,
onda ćeš, zajedno s pupanjem novih moći u duši, početi
primjećivati da više nisi sam na putu. Premda će posvuda uokolo
noć biti tamna, svugdje po putu počet ćeš ugledavati svjetla, i
shvatit ćeš da su to putnici koji idu u istom smjeru kao i ti, u isti
hram, na istu gozbu.
Leslie je sjedio i slušao, a ja sam vidio daje, usprkos obilju istočnih
metafora obično neprihvatljivih za Europljane, suština onoga što je
Indijac govorio u velikoj mjeri odgovarala onome stoje Leslie i sam
mislio. Skoro sve ono stoje čuo, Leslie je već prije pročitao ili čuo.
Bez obzira na to, njegov ga se sugovornik dojmio kao osoba koja
zna. S hladnim razumom Engleza, Leslie je shvatio bit onoga što je
govorio stari Indijac. A ja sam vidio kako se u Lesliejevu srcu,
zajedno sa simpatijama i spontanom zahvalnošću prema starcu,
razvija čvrsta i definitivna odluka.
Što da učinim da bih slijedio put? upitao je. Dosad nisam našao
ništa što bi me otjeralo.
Počni promatrati sebe, reče Indijac. Pokušaj se ograničiti, pa makar
i time što ćeš se lišiti onog što uopće ni ne trebaš, ali što ti oduzima
većinu vremena i energije. Pokušaj shvatiti da si daleko od početka
puta. I uskoro, u daljini, ugledat ćeš put.
Slike su se mijenjale pred mojim očima. Leahe je opet putovao u
rikši, i vidio sam knko ni ponavlja Indijčeve riječi i pokušava ih
svladati. Hio nc bunio svoga razgovora sa starcem, ali zapravo gn
se sve lio čuo znatno više dojmilo nego što je to pokazao,
To me vrlo zanimalo. Leslie je bio uporan, OJC ćao sam da on, kad
bi se nečeg prihvatio, nije priulnjno na kompromise. Palo mije na
pamet da, ako se bilo Sto može postići kroz yogu, on to mora i
postići. Imao je velik smisao za pustolovinu i hrabrost pionira koji
uvijek probija nove puteve. Imao je u sebi iskru koja mu nije
dopuštala da se zadovolji mirnim životom na nekom civiliziranom
mjestu. Bio je od onih ljudi kakvi otkrivaju nove zemlje.
Rikša se kotrljala kroz mračne vrtove. Leslie je sjedio u kolima, s
topijem na koljenu. Čudno, ali nije bio sam. Uz lijevu stranu rikše
trčalo je neko malo stvorenje. Pozorno gledajući shvatio sam daje to
neki mali vrag. Bio je malen, s trbuščićem na nesrazmjerno tankim
nogama, a prilično dobroćudne crte lica imale su kineski obris.
Jedina čudna stvar na njegovu licu bile su uske, nesimpatične
usnice, koje je neprestano oblizivao dugim, tankim jezikom. Na
čelu je imao rožice, a žute su mu oči, malene i pronicljive,
svjetlucale lukavštinom i nekim tajnim mislima. Trčao je vrlo brzo,
sitnim kratkim koracima, ali bez napora, kao da mu to uopće nije
važno. S nadmenim osmijehom povremeno bi posegao prema
tankoj osovini kola, naizgled pokušavajući onemogućiti vozača
rikše. Bar mu se dvaput zapleo u noge, tako daje dječak posrnuo i
skoro pao. A
kad je Leslie stigao na stanicu, primijetio sam daje trkač promočen
znojem i zadihan kao daje trčao po vrućini.
Vidiš, reče mi Vrag, ovaj je zadužen da pazi na njega i spriječi ga da
počini previše gluposti.
Odakle je došao? upitao sam. Sto i kako može spriječiti?
Kako će spriječiti, to je njegova stvar, reče Vrag. Ono što treba
spriječiti, to možeš i sam pogoditi. Mi yogu smatramo igranjem s
vatrom. Onaj koga yoga zanese gubi svoju vezu sa zemljom.
Opasnost je znatno veća nego što misliš. Te se budalaste ideje šire, i
ponekad moramo posegnuti za krajnjim mjerama. Pogledaj toga
Leslieja Whitea. U pravu si. Ako se nečega poduhvati, neće to
pustiti. U tome i leži opasnost. Baš mu je zato i dodijeljen ovaj
vražićak. To je vrlo pametan i dobar vražićak. On doista iskreno
voli ljude. Čak ga ni ja ne razumijem do kraja. Ali se istovremeno
slažem da u ovom konkretnom slučaju on može postići više nego
što bih recimo ja postigao. Ponekad je utjecaj moguć jedino kroz
ljubaznost. Ali pogledaj što se sad događa.
Stigao je vlak. Leslie je ušao u odjeljak prvog razreda, i vlak se
otkotrljao dalje niz obalu. Dobro sam poznavao ovo mjesto. Leslie
je putovao izvan grada, do hotela u kojem je stanovao. Taj hotel
nalazi se na obali, na jednoj stjenovitoj izbočini, s tri strane okružen
vodom. Uz obje strane hotela, prema sjeveru i Colombu i prema
jugu, prostiru se pješčane plaže posipane kokosovim palmama i
malim ribarskim selima.
Leslie je stigao u hotel i otišao ravno u svoju sobu s pogledom na
more, da se odjene za večeru. Crni je sluga već izvadio njegovu
meku košulju, ovratnik, i večernje odijelo. Ali kad je Leslie
pogledao svoju odjeću, predosjetio je dosadu istih ljudi i istih
razgovora.
Zašto moram večerati? upitao se. Jesam li gladan, ili imam tako
malo snage?
To gaje nasmijalo.
Starac je u pravu, nastavio je razmišljati. Koliko nevjerojatno
mnogo vremena tratimo na posve nepotrebne stvari. Kad bi se
čovjek makar i kratko vrijeme mogao čuvati, koliko bi vremena i
snage mogao uštedjeti, umjesto da ih sve protraći na tolike
nepotrebne stvari.
Na stolu su ležale knjige koje je primio toga jutra. Leslie je iz
iskustva znao da će mu se nakon večere prispavati. Ali sad je želio
čitati, razmišljati.
Pozvonio je.
Neću večerati, rekao je sluzi koji se pojavio bez glasa. Donesi mi
mali viski i veliku sodu, dva limuna, i još leda.
A onda, sa silnim osjećajem olakšanja, Leslie se oprao i navukao
pidžamu.
Sobar mu je donio bocu sode, led u čaši, dva sitna zelena cejlonska
limuna veličine oraha, i malo viskija na dnu visoke čaše. Sve je to
prostro po stolu i u tišini pred Leslieja stavio komad papira i
olovku. To je bio uobičajeni ritual. Leslie je morao napisati potvrdu
za buffet. ....
19.
Leslie je istisnuo dva limuna u čašu, dodao led i malo viskija,
dotočio vode, otpio, upalio svoju kratku, crnu lulu, i sjeo za stol u
udoban naslonjač od trske, oboružan jednom od svojih novih knjiga
i nožem za papir. Razrezao je knjigu. Ali u njegovu umu, koliko
sam ja vidio, razgovor s Indijcem tekao je dalje.
Odjednom sam opet primijetio vražićka. Imao je vrlo nelagodan i
zbunjen izraz lica. Hodao je po sobi, komično se gegajući na svojim
kratkim, mršavim nogama, oblizujući uske istaknute usnice, očito
tražeći Leslieja. Bio je to vrlo čudan prizor. Vražićak je izgubio
Leslieja i nije ga mogao naći. Stalno je dolazio do stola za kojim je
sjedio Leslie. Bio je kao netko pod hipnozom kome je rečeno da
neće vidjeti svoga najboljeg prijatelja. I tako je bauljao, čak i
dodirivao Lesliejevo koljeno, ali zbunjeno, i hodao dalje. Očito je
osjećao da s njim nije sve u redu, ali nije shvaćao stoje problem.
Da, ono što sam vidio je doista bila neobična pojava. To mije, više
od ičeg drugog, razotkrilo pravi odnos vraga i čovjeka, pravu
prirodu vraga, i njegov strah od gubljenja čovjeka. Očito, premda
mi moj vrag to nije priznao, to se događalo znatno češće nego što bi
oni to željeli.
Isprva sam mislio da Lesliejev nestanak ovisi o knjizi koju čita, i
pogledao sam mu preko ramena. Poznavao sam tu knjigu, čak sam
znao i autora, čije sam poglede oduvijek smatrao prilično
preuskima. Međutim, kad sam pogledao Leslieja, shvatio sam da
ključ
ne leži u knjizi, već u načinu na koji je čita. Čitavim se ibićem
utopio u svijetu ideja materijalna stvarnost za njega nije postojala.
Znači to je tajna, pomislih. Udaljiti se od stvarftiosti znači udaljiti se
od vraga, postati mu nevidljivim. To je izvrsno, jer to znači da, isto
tako, ljudi utopljeni u pealnost, praktični svakodnevni ljudi,
općenito svi obični trijezni ljudi, apsolutno i potpuno pripadaju
vragu. Da ftmdem iskren, to me otkriće oduševilo.
Jadni vražićak, očito odustavši od potrage za Le sliejem, otišao je i
sjeo u kut kraj vrata, podvukavši nofge pod sebe. Pozorno ga
promatrajući, vidio sam da plače, brišući suze svojim malim
šakama i općenito djelujući vrlo jadno. Proučavajući ga, shvatio
sam da doi sta pati, i da ta patnja nije posve egoistična. Doista se
bojao za Leslieja, koji je odjednom nestao na neko mjesto koje on
nije mogao zamisliti. Bilo je to kao da se neka budalasta žena
zaljubila u Leslieja, a nije u stanju razumjeti njegove misli i interese
i ona bi ovako patila, i bilo bi trenutaka kad ga ni ona ne bi mogla
naći, kad bi sjela u kut i cvilila.
Iz nekog nepoznatog razloga, u um su mi navrle vrlo žive slike
takva odnosa. Leslie kojeg sam poznavao bio je mlad, pun života,
nade i perspektive. A žena je bila neprivlačna, neinteligentna, i
dosadna. I društveno i intelektualno bila je beskrajno niže od
Leslieja. Leslie si nikad ne bi mogao dopustiti da ga netko vidi s
njom, niti je ikome predstaviti, pa čak ni priznati ikome da postoji.
Vjerojatno je bila euroazijskog podrijetla, i nedvojbeno je imala
sumnjivu prošlost moguće je da
pripada onome što Kipling naziva najstarijim zani manjem. Gdje ju
je Leslie pronašao, kako se spetljao s njom, i zašto je ne može
ostaviti, to je njegova tajna. Zacijelo u tome ima nečeg vrlo
neprijatnog. Mora je skrivati. Kad bi se doznalo za njeno postojanje,
bio bi to kraj karijere i perspektiva za Leslieja Whitea. Nigdje ga ne
bi primali, morao bi napustiti Službu i otići jednim udarcem postao
bi uništen čovjek. Žena to zna, no bez obzira na to drži ga se svom
snagom. I uspijeva, osim u onim trenucima kad joj Leslie pobjegne.
Zašto? Zašto je Leslie zadržava? Čime ga drži? Zašto čovjek
Lesliejeve snage i pameti ne izbaci to smeće iz svog života? To je
posve neshvatljivo. Možda ima nečeg u njoj što mu je potrebno.
Vjerojatno ona privlači neku mračnu snagu u njemu. Takve žene
mogu zadržati muškarce samo izazivajući njihove najniže instinkte.
Moje su me vlastite misli zapanjile. Kako sam pogodio daje onaj
vražićak žensko?
Ogledajući se oko sebe, shvatio sam da sam nekako na dva mjesta
odjednom u Lesliejevoj sobi i u hramu Kailasa.
Je li moguće da ima istine u onom o čemu sam razmišljao? upitah
Vraga.
Mnogo više nego što misliš, odgovorio je. Nije to samo metafora da
ga vrag voli kao žena. Pogodio si nešto što je možda najvažniji
element našeg odnosa s vama. Već sam rekao da mi je jako teško
objasniti punu bit i osobine vražjeg odnosa s ljudima. Postoje stvari
koje moraš sam otkriti.
U suštini mi nemamo spola, ali budući da predstavljamo suprotni
aspekt vas samih, vaš se spol uvijek odražava u nama, samo
obrnuto. Shvaćaš li? Onaj vražićak nije žena. Ali u odnosu s
Lesliejem, u njemu se pojavljuju ženske osobine, jer je Leslie
muškarac. Da je Leslie žensko, u vražićku bi se pojavile muške
osobine.
Znači li to da svaki od nas ima takvu žensku pratnju, i svaka žena
mušku?
Ne nužno, ali posve je moguće, odgovori Vrag. Sad shvaćaš zašto
nas je priča o Adamu i Evi i njihovoj ljubavi toliko uznemirila. Vrag
se prezrivo iskezi. Bili smo ljubomorni na njih. Neki od nas bili su
ljubomorni na Adama zbog Eve, neki na Evu zbog Adama, a neki
kao ja koji se osjećaju podjednako muško i žensko, bili su
ljubomorni u oba smjera odjednom. Sad to razumiješ, ali da sam ti
sve odmah ispričao, ne bi ništa shvatio. U našem odnosu s ljudima,
spol igra veliku ulogu osim toga, na većinu se ljudi puno lakše
utječe kad se koristi spol.
Nekako te nimalo ne razumijem, rekoh. Ranije si rekao da ne
podnosiš ljude koji osjećaju ljubav. A sad kažeš daje najlakši način
da utječete na njih baš u tome. Što je istina?
Oboje, reče Vrag, nimalo uzrujan. Emocije i seks su nam odvratni i
odbojni kad u ljudima izazivaju takozvano romantično
raspoloženje. U tome leži glavno zlo. Ne štedimo snagu u borbi s
romantikom, ali ništa ne možemo. Ta romantična raspoloženja
okruže osobu kao zid i posve je izgubimo dok se romansa ne završi.
Još gora je veza seksa i mistike taj opjevani dojam čudesnog, i
osjećaj besmrtnosti. Takva iskustva nam posve oduzimaju ljude i
čine ih otpornima na naš utjecaj. S druge strane, ista ta emocija
seksa može s naše točke gledišta biti i korisna kad se poveže s
makar i najmanjim osjećajem odbojnosti, s osjećajem krivice i
posramljenosti, s prikrivenošću i dojmom zločinstva, to je baš ono
što nam treba. Znaš, isti se osjećaj u svakom čovjeku može
manifestirati drugačije. Može raditi za ili protiv nas. Samo oni koji
imaju sposobnost romantike ili romantičnih raspoloženja, koji
doživljavaju čudo u osjetu seksa Vrag je te riječi izgovorio s jedva
prikrivenom razdraženošću, oni su nam posve nedostupni. Ali, na
sreću, to se događa vrlo rijetko. Većina ljudi, muškaraca i žena,
gleda na te stvari vrlo realistično, bez ikakvih romantičnih ideja. I
nama je vrlo lako izlaziti na kraj s takvim ljudima. Ovaj Leslie
White je jedan od onih težih. No on je Englez, pa tako njegov stav
prema seksu okružuje toliko predrasuda i hipokrizije da je sigurno
moguće pronaći neki način za napad. Ima mnogo toga u njemu
čega se on boji, i u što ne vjeruje. Istovremeno se osjeća krivim, i da
bi se opravdao u vlastitim očima, pokušava sve ovo svesti na
najnižu materijalnu razinu. I tamo ga hvatamo. A osim svega toga,
sjećaš se što sam ti rekao o igri? Tako dugo dok ljudi vjeruju da u
iskustvu seksa područje činjenica nije stvarno, da je stvarno nešto
drugo, nisu nam dostupni. Ali čim to sve počnu shvaćati ozbiljno, i
kao posljedica postanu uplašeni i ljubomorni, počnu mrziti i patiti,
naši su. Vidiš, ima emocija materijalnog reda kroz koje nam ljudi
ijpostanu dostupni. Te emocije se najlakše manipuliraju iicroz seks.
Opet sam se okrenuo Lesliejevoj sobi. Sobar je donio još viskija i
sode, a Leslie je već rezao i okretao stranice treće knjige. Vražićak je
izgleda odustao od potrage, i sjedio je u kutu, posve odbačen,
vidljivo očajan u potrazi za rješenjem. Onda je legao na pod, raširio
se poput žabe sve dok nije postao plosnat poput lista papira i,
pipajući nogama i rukama, podvukao se pod vrata.
Zanimalo me kamo će sad. Ustavši s poda, vražićak se stresao,
napuhao poput balona, i pojurio niz stubište. Promatrao sam ga,
privremeno napustivši Leslieja. Vj Vražićak je izašao kroz
zaključana vrata prema obali i, I gegajući se, krenuo uz pijesak.
Približavao se tamni val, ostavljajući za sobom crtu bijele pjene.
Noć je bila tor pla i mračna, poput baršuna. Zvijezde su sjale, a
krijes niče su letuckale među palmama poput zvijezda padalica. Ali
vražićak nije obraćao pozornost ni na što od toga, jer je odjednom
dobio izraz pokućarca, nekog sitnog trgovca koji razmatra jeftinu
pogodbu na obali pod palmama. Kakve je on veze imao s palmama?
Nije ih se moglo odrezati i prodati, a krijesnice nisu imale tržišne
vrijednosti. Kad bi takvom prepredenom prevarantu rekao kako je
noć čarobna i prelijepa, njemu bi se to činilo kao glupost. Još
vjerojatnije, počeo bi razmišljati kako bi mogao iz te budale izvući
par rupija prodajući mu umjetno biserje ili tako nešto. Mali je vrag
izgledao točno kao takav pokućarac. Predstavljao je nesposobnost
za svijest o bilo čemu što pruža očaranost i ljepotu. Toga
časa, shvatio sam kako nam je najveća pogreška kad vragu
pripisujemo pozitivne snage zla, kao da ima demonske osobine. U
vragu nema ničeg pozitivnog, niti ne može biti. To sam posve jasno
vidio. Vrag je nedostatak svega stoje najviše i najprofinjenije u
ljudskim bićima odsutnost vjerskih osjećaja, odsutnost vizije,
odsutnost osjećaja za ljepotu, odsutnost svijesti o čudesnome.
Ljuljajući se sjedne strane na drugu, vražićak je prilično brzo prošao
po pijesku pod palmama, cijelo vrijeme zureći u tamu, kao da nešto
traži. Konačno je skrenuo, i ugledao sam još jednog vraga kako
sjedi kraj debelog stabla palme. Po izgledu, bio je prilično važan.
Imao je debeo trbuh, sivu jarčju bradicu, i okruglu kapicu. Vražićak
je sjeo na pijesak nasuprot njega i počeo mu izgleda pričati o svome
neuspjehu s Lesliejem, povremeno pokazujući prema hotelu. Nisam
uspio razumjeti što govori. Zapanjilo me, međutim, koliko je sličio
ženi, kao daje u sebi spojio svaku neprihvatljivu i neprivlačnu crtu
koja se može pronaći u niskim i vulgarnim ženama. Stari je vrag
pozorno slušao, a onda poče govoriti, očitim tonom poduke. A
vražićak je sjedio pred njim, glave nagnute na stranu, brade na
dlanu, slušajući pažljivo kao da se boji propustiti makar i riječ.
Vratio sam se Leslieju. On je dugo čitao, zapisujući misli koje bi mu
pale na pamet. Kasnije je otišao u krevet.
Noć je hitro bljesnula kraj mene, i stigla je kratka tropska zora. U
Indiji i Cejlonu čovjek se diže rano. Sluge su meli hodnike i
raznosili kavu i čaj po sobama. Singaleški dječak u uskom bijelom
sarongu i sakou, bosih nogu i s češljem od kornjačevine na glavi,
tiho je ušao u Lesliejevu sobu s velikim pladnjem u rukama. Leslie
je još uvijek spavao pod mrežom za komarce. Laka koraka, dečko je
prišao i spustio pladanj na niski stol pored kreveta.
Bacio sam pogled na pladanj i na svoje veliko čudo vidio sam daje
sve na pladnju vrag, onaj isti mali vrag kojeg sam ostavio pod
palmom. Sad je vražićak poprimio različite oblike, i, što mu se mora
priznati, djelovao je vrlo privlačno i ukusno. Kao prvo, bio je tu čaj,
dva srednje velika tamna čajnika, jedan s vrelom vodom, drugi s
jakim i mirisnim cejlonskim čajem australski maslac boje jantara s
komadićem leda na tanjuriću, gusta marmelada vruće mekokuhano
jaje u porculanskoj šalici dva komada sira mala hrpica tosta četiri
tamnožute, zakrivljene banane dva crnoljubičasta manga, voće tako
osjetljivo da se ne može dopremiti do Europe. I sve to bio je onaj
mali vrag!
Leslie je otvorio jedno oko i pogledao na pladanj. Onda se
protegnuo i zijevnuo, otvorio i drugo oko, i sjeo u krevetu. Vidio
sam kako mu se jučerašnje misli smjesta vraćaju, i koliko je veseo.
Koliko mu je ugodno bilo sjećati se svega toga razgovora s Indijcem,
namjere
da uči yogu, i svih misli koje su mu pale napamet tijekom večeri.
Cijela stvar je u vježbanju. Starac ima pravo, reče Leslie samome
sebi. Iznad svega, čovjek mora uvijek promatrati samog sebe, ne
dopustiti si da bilo što učini bez da se zapita, je li to neophodno za
moj cilj? i promatra svoje misli i riječi i djela, tako daje sve svjesno.
Vidio sam daje Leslieju ugodno ovako razgovarati sa samim sobom,
i koliko ga draška što zna sve o takvim stvarima.
Uskoro je podigao mrežu za komarce i iskoprcao se iz nje. Spremao
se ustati, ali pladanj s vragom privukao mu je pažnju, i pogledao je
prema bananama i protiv svoje volje.
Pogodio sam kakva mu je klopka pripremljena.
Djelić sekunde činilo se kao da oklijeva ali onda si odlučno natoči
veliku šalicu jakog čaja i debelo marmeladom namaza komad tosta.
Leslie se osjećao iznimno dobro. Sve u njemu čeznulo je da krene,
da radi, a njegova mu je savjest govorila da si ne mora zanijekati
malo zadovoljstvo.
Čaj, tost, maslac, marmelada, jaje, banane, sir sve je vrlo brzo
nestalo. Blago zasjekavši nožem, Leslie je probio debelu crnu ljusku
manga i izvadio meko bijelo voće izgleda poput mandarine, blago
je kiselo i aromatično, i topi se u ustima. Drugi je slijedio za prvim.
I to je bilo to. Pogledajući pladanj s nešto žaljenja, Leslie se počeo
ustajati. Dok se prao i brijao, vražićak
e opet pojavio kraj njega. Djelovao je pomalo prožvakano, ali
nedvojbeno je opet vidio Leslieja.
Leslie je i dalje razmišljao o svemu, samo su mu misli bile,
takorekuć, tuplje. Nisam više vidio onu auru kreativnosti koja se
vidjela u njegovim mislima prethodne večeri. Misli kao da su mu se
vrtjele u istom krugu. No Leslie ih se čvrsto držao, i činilo se da su
mu dobrodošle. Obukao se, sišao, prošao kroz blagovaonicu, i
izašao na verandu s pogledom na more. Pred verandom nalazila se
mala tratina, a iza nje, iza palmi, more, plavo i svjetlucavo. S desne
strane, zelena se obala pružala prema Colombu, i vidjeli su se
vrhovi jedara ribarskih katamarana koji su se sušili, izvučeni na
pijesak. Leslie je i protiv volje bacio pogled u tom smjeru. Istina,
došao je ovamo samo zato stoje sobar čistio sobu, i namjeravao je
raditi do ručka. Ali ovog časa, more gaje privlačilo. Bilo je tu toliko
sunca, a lagani gaje povjetarac s mirisom vode milovao. Leslie je
osjećao kako bi bilo dobro ljuljati se u katamaranu na čistim
valovima, i opet počeo razmišljati o jučerašnjem razgovoru.
Ne, bolje je raditi, reče sam sebi. Ne smije se početi s predajom.
Otići ću samo vidjeti je li sve u redu s katamaranom.
Fićukajući, strčao je niz kamene stube ugrađene do mora, a ja sam
vidio kako je vražićak, poput psa, jurnuo pred njim punom
brzinom.
Mladi singaleški ribar kojeg je Leslie uvijek vodio na more sa
sobom stajao je pokraj čamaca. Vrlo je pozorno slušao jednog
postarijeg ribara, trudeći se da
ne propusti ni riječi. Starac, čija je sijeda kosa bila upletena na
potiljku, pričao je o svome sudskom slučaju protiv bogataša po
imenu de Silva, čiji je auto ubio tele.
Singaležanima i Tamilima na Cejlonu, pa i u cijeloj Indiji sve do
Himalaja, nema ničeg zanimljivijeg od sudskog procesa. Sudovi su
najpopularniji oblik zabave za Indijce, i omiljena tema za razgovor.
U vrijeme radža nije bilo takve pravde, jer je pravo pripadalo
onome tko bi više platio. To nije bilo zanimljivo jer se unaprijed
znalo tko će platiti više, pa tako i tko će biti u pravu. Ali Englezi su
uveli prave sudove, u kojima se nikad unaprijed ne zna tko će
pobijediti. Takva su suđenja dodavala element hazarda, i postala
popularan hobi. Ljudi u Indiji s oduševljenjem su se bacili na ovu
novu zabavu. Sud je kazalište, klub i cirkus kroćenje zmija, boks,
borba pijetlova, sve odjednom i na istom mjestu. Pravni stručnjaci
uživaju iznimno poštovanje i autoritet. I svi su stalno na sudu i tuže
nekoga. Samo najsiromašniji i najjadniji nemaju sudskih procesa.
Ali onda njih netko tuži.
Mladi ribar posve se zanio u komplicirane dokaze koje je iznosio
vlasnik ubijenog teleta. No, u tom trenutku, vražićak je dotrčao do
njega, udario ga šakom u rame, i gurnuo u smjeru hotela.
Ugledavši Leslieja kako se spušta do mora, mladić je pretpostavio
da želi uzeti katamaran i, sa žaljenjem se otrgavši od fascinantne
priče, smjesta požurio s osmijehom dočekati Leslieja.
Gazda hoće na more. Prekrasno vrijeme, gazda. Nema puno vjetra,
ali odmah ćemo dignuti jedra. Sve će odmah biti spremno, gazda.
Ne čekajući odgovor, dječak je spuštene glave i uz bljesak golih
peta odjurio do Lesliejeva katamarana, izvučenog na obalu malo
dalje od ostalih.
Bez prave namjere, Leslie se zarazio njegovim entuzijazmom, i
slijedio ga sa smiješkom. Kako stvari stoje, odlučio je, neće mu
škoditi da provede pola sata na moru.
Vani na moru, vjetar je bio jači nego stoje djelovalo s obale.
Katamaran se uzdizao i padao, klizeći preko
valova kao ledolomac po ledu, odgovarajući na svaki
pokret kormila. Leslie se dugo nije imao srca vratiti.
No, na povratku su se morali boriti protiv vjetra, i zbog
toga se Leslie nije vratio u hotel sve do pola deset.
Doručak je bio skoro gotov kad je prošao kroz blagovaonicu.
Premda je bio prilično gladan nakon dva sata na vodi, želio je otići
ravno u svoju sobu, tako da ne izgubi još više vremena. Ali glavni
sobar, bosih nogu u uskom bijelom sarongu i bijelom sakou, s
češljem od kornjačevine na glavi, poklonio mu se s tako dubokim
poštovanjem kakvo samo indijski sluge znaju iskazati, i Leslie je ne
razmišljajući otišao do svoga stola i sjeo.
Prestigavši ih, vražićak je već skočio na stol i pretvorio se u jelovnik,
koketno se naslonivši na vazu s cvijećem.
Mladi konobar donio je čaj i marmeladu kako je i običaj uz zajutrak,
i stajao čekajući daljnje narudžbe.
Leslie sije natočio veliku šalicu jakog čaja i, otpivši gutljaj, bacio
pogled na jelovnik i naručio tradicionalnu englesku dimljenu
haringu sa žara. Nakon haringe, zatražio je još jedno nacionalno
jelo, pržena jaja sa
slaninom, zatim srednji odrezak s prženim lukom, zatim indijsko
jelo curry koje se nigdje ne služi tako kao na Cejlonu. Služenje
currvja samo je po sebi ritual. Kao prvo, glavni konobar donio je
veliku zdjelu vruće, napuhnute, mirisne riže. Leslie sije na tanjur
stavio veliku porciju. Nakon toga, drugi konobar donio je dvije
posude sa zdjelicama punim različitih umaka umaci od rakova, ribe,
jaja i rajčice, s komadima mesa, odbojni žuti umak od korijena
currvja, i umak od neke vrste leće. Leslie se poslužio iz sve tri
posude. Onda je treći konobar donio veliku posudu podijeljenu u
kakvih dvanaest dijelova u njoj je bilo naribanog kokosa i malih,
osušenih smrdljivih riba, papra svih vrsta i oblika, nasjeckanog
luka, neke vrlo ljute žute mase, i različitih drugih čudnih začina. A
konačno je glavni konobar pred Leslieja stavio zdjelu ljutog začina
od manga.
Dok se Leslie služio različitim sastojcima currvja i miješao ih na
svome tanjuru kao stoje običaj, s užasom sam vidio daje sve to
vražićak. Noge su mu virile iz jedne zdjele, glava mu je plutala u
drugoj.
Nakon currvja, od kojeg su ga usta strahovito pekla, Leslie je popio
još dvije šalice čaja i pojeo nekoliko komada tosta s marmeladom.
Zatim je pojeo nešto sira i, odbivši slatkiše, počeo jesti voće jednu
naranču, nekoliko banana, i onda mango. Mango je prilično veliko,
tamnozeleno, teško i hladno voće. Držeći ga na tanjuru lijevom
rukom, čovjek si nožem reže komade oko koštice i zatim žlicom
jede hladnu, aromatičnu i sočnu pulpu. Okus mu je mješavina
ananasa i sladoleda od breskve, ponekad s natruhom jagoda. Dva
manga,
fboca tonika i cigareta dovršili su doručak Leslieja Whitea.
Pušeći, Leslie se sjetio da mora otići u grad. To je bilo nezgodno, jer
je značilo da će opet morati odgoditi svoj rad.
Vlak je vozio pod palmama uz obalu. Jedan se Izeleni val uzdigao,
podigao se kao stakleni bedem, i Jpao, raštrkavajući bijelu pjenu po
pijesku i kotrljajući I sve do vlaka. More je bilo tako sjajno i blistavo
da su 0či boljele od pogleda na njega. Ali Leslie i nije osobito želio
gledati bilo što od toga. Ovog časa, osjećao je da sve to vidi svakog
dana, i činilo mu se da vlak ide neobično sporo. Morao se pojaviti
na poslu i kod krojača, a zatim se vratiti na ručak. Nije imao želje za
razmišljanjem, ali bilo je ugodno sjećati se da ga čeka nešto vrlo
dobro, čemu će se vratiti kad dođe vrijeme.
I vražićak je bio tu, premda je djelovao prilično umorno shvatio
sam da dva doručka Leslieja Whitea iiije postigao baš lako.
Istovremeno, činilo se da je vrlo fzadovoljan sam sobom. Popeo se
na sjedalo preko puta pLeslieja i sjedio, tu i tamo gledajući kroz
prozor.
Leslie se vratio u svoj hotel u jedan i dvadeset. Bilo je vruće, s
uobičajenom cejlonskom vrelinom staklenika. Leslie je otišao u
svoju sobu da se opere i presvuče i, u svježem bijelom odijelu s
besprijekornim mekim ovratnikom, sišao je u blagovaonicu. Ručak
je već počeo. Za malim stolom kraj Lesliejeva sjedio je njegov
uobičajeni susjed, indijski pukovnik u mirovini. Prije
obroka je dovršio bocu piva s ledom, koje je pio zbog zdravlja, i sad
je promatrao svijet raspoloženim i dobroćudnim pogledom. Leslie
je veselo pozdravio pukovnika i razmotao svoj ubrus.
Konobar je pred njega stavio tanjur juhe od rajčice ja sam, međutim,
vidio, da je to zapravo onaj isti mali vrag. Nakon juhe, vražićak je
postao mek, kuhani iverak. Zatim prženo pile sa šunkom i zelenom
salatom. Zatim hladna janjetina s džemom i želeom, zatim pate od
divljači, pa onda opet curry, poslužen s istom onom pompom na
dvadeset i pet malih tanjura. Sve je to Leslie savjesno pojeo. Nakon
currvja, vražićak se pretvorio u sladoled i zatim voće naranče,
mango i ananas.
Dovršivši ručak, Leslie je ustao, osjećajući se pomalo teško.
No, sad ću u miru čitati, rekao je samome sebi, a onda moram do
lady Gerald na čaj.
Leslie je otišao u svoju sobu, naručio sodu i limun, skinuo skoro sve
sa sebe, i sjeo kraj prozora s knjigom i lulom.
Jednu je stranu pročitao vrlo pozorno, ali usred druge stranice,
odjednom se uhvatio kako ponavlja jednu rečenicu ne shvaćajući
što znači. Istovremeno je u sljepoočnicama osjetio neku čudnu
težinu, i kad se osvrnuo prema krevetu, primijetio je, kao da ga prvi
put vidi, kako privlačno izgleda. Mehanički je spustio knjigu, otišao
do kreveta, i zijevnuo. Vražićak je već prtljao i izravnavao
jastučnicu. Leslie je bacio pogled na sat i legao. Skoro smjesta pao je
u dubok i zdrav san. U međuvremenu, vražićak se popeo na
naslonjač pokraj
stola, dohvatio Lesliejevu nedovršenu lulu i knjigu koju je čitao, i,
praveći se važan, počeo ispuštati oblake dima i okretati stranice
knjige koju je namjerno držao naopako.
Leslie je dva sata spavao tako čvrsto da kad se probudio isprva nije
znao je li jutro ili večer. Konačno je pogledao na sat i, vidjevši daje
već pola pet, iskočio je iz kreveta i počeo se prati i oblačiti. Sobar
mu je opet donio sodu i limun i, za petnaest minuta, svjež i uredan,
Leslie je trčao prema postaji kraj hotela. Pred njim je trčao vražićak.
Čaj u pet koji je držala lady Gerald služio se u vrtu. Zapanjio sam
se kad sam ugledao Leslieja Whitea za stolom s dvije dame jedna
od njih bila je visoka, vitka blondina, Margaret Ingelby. Sad sam
shvatio zašto se Leslie toliko žurio.
Upoznao sam Margaret kakvih dvije godine prije ovoga u Veneciji,
i nisam znao da je stigla na Cejlon. Bila je tu sa svojom tetom,
prilično brbljavom sjedokosom damom, i, koliko sam shvatio iz
razgovora, Leslie ju je sad vidio tek drugi put. Sad je oduševljeno
pričao Margaret o Cejlonu, a razgovor im nimalo nije naliko vao
brbljanju kakvo se odvijalo za drugim stolovima. Lady Gerald
odvela je tetu da joj pokaže neke indijske raritete, a Margaret je
ostala sama s Lesliejem. Nisam mogao ne primijetiti kako su vrlo
obuzeti jedno drugim, i da se Margaret ne stidi to pokazati.
Oduvijek mi se jako sviđala. Imala je zanimljiv stil žene s kakve
slike ili gravire iz osamnaestog stoljeća.
Žena od glave do pete, rekao je za nju jedan francuski umjetnik. Ni
traga tvrdoći ili naglosti pokreta uobičajenoj u Engleskinja koje
igraju golf. Imala je predivno isklesan vrat, mala usta također
velika rijetkost kod Engleskinja osobit oblik usnica, ogromne sive
oči, melodiozan glas, i spor, pomalo lijen način govora.
Vidjela je da se dojmila Leslieja, i to joj se sviđalo posve zasebno od
bilo kakvih drugih pitanja. Znala je da Leslie za nju ne dolazi u
obzir. Teta je, sa svojom uobičajenom govorljivošću, već
razgovarala o njemu s lady Gerald, i Margaret je čula da Leslie
nema vlastitog novca, živi od plaće, ima dvadeset i osam godina, i
da se čak i pod najpovoljnijim okolnostima neće moći oženiti još
deset godina. Margaret je sama već imala dvadeset i devet godina, i
odlučila je da će se udati najkasnije u roku od godinu dana. Ako
sve drugo propadne, uzet će jednog od svojih uvijek vjernih
obožavatelja, kojih je bilo trojica. To međutim nije smanjilo njeno
zanimanje, a Leslie ju je privlačio. Bio je drukčiji od ostalih,
fascinantno je govorio o stvarima koje su je zanimale i o kojima
nitko drugi ništa nije znao. Sviđalo joj se sjediti ovdje u pletenom
stolcu slušajući Leslieja i gledajući kako mu pogled s vremena na
vrijeme slučajno padne na njene noge i kako ga odjednom,
naporom volje opet podiže.
Promatrajući ih, odjednom sam primijetio nešto poznato i, gledajući
bolje, shvatio sam da su Leslie i Margaret Adam i Eva.
Ali, oh Bože, koliko je prepreka nagomilano između njih! Shvatio
sam što se misli kad se govori o
anđelu s vatrenim mačem. Nisu se mogli čak ni pogledati bez
nelagode. Istovremeno, oboje su osjećali da se dobro poznaju, da se
već dugo poznaju, i, da su si dopustili tu slobodu, mogli su smjesta
ući u znatno dublju intimnost. Ali jako su dobro znali da si neće
dopustiti takvu slobodu, premda je bilo čudno i skoro smiješno
koliko su si bliski.
Dovršavali su čaj, i Leslie, pred čiji je lijevi lakat vražićak straga
gurnuo tanjur sendviča, pojede priličnu hrpu.
Idemo pogledati to vaše more, rekla je Margaret svojim sporim i
melodioznim glasom. Leslie je ustao, osjećajući laganu paniku da
im se netko ne pridruži. Mnogi su odlazili. U kutu vrta nalazila se
kamena kućica s nadstrešnicom i stubištem do plaže. Tu su sjeli, a
Leslie se smjestio tako da gleda Margaretin obris na pozadini mora
i neba. S njihove desne strane, velika crvena kugla sunca spuštala
se nisko na tamnoplavi obzor mora. Valovi su blago udarali, i
osjećao se dašak vjetra dok se predsumračna tišina spuštala na
prirodu.
Leslie je govorio o svom jučerašnjem razgovoru s Indijcem.
Najviše su me iznenadili moji vlastiti osjećaji, govorio je Leslie. Ja
nisam nimalo sentimentalan, a opet, dok smo razgovarali, osjećao
sam pravu nježnost prema tom starcu, kao da mije to otac kojeg
godinama nisam vidio, kojeg sam izgubio i odjednom ponovno
pronašao. Bilo je tako nekako. Shvaćate li? Zapravo, s mnogo toga
što mi je govorio nisam se slagao. Taj osjećaj išao je nekako usuprot
mojoj svijesti.
Pa to znači da Indija doista postoji, govorila je Margaret. Ne,
naprosto morate sve do kraja upoznati. Pomislite samo kako je to
sve fascinantno. Odjednom ćete pronaći pravo čudo. Pročitala sam
sve stoje o tome napisano, ali najvažnije stvari obično budu
izostavljene. I osjećate da ljudi koji pišu te knjige sami ništa ne
znaju, i prihvaćaju bilo čiju riječ.
Leslie je s divljenjem slušao Margaret. Doslovce je izgovarala
njegove misli, njegovim vlastitim riječima.
Ne, taj je starac ostavio posve drugačiji dojam, rekao je. Osjećao
sam bez imalo dvojbe da on zna, i da je preko njega moguće
pronaći ljude koji znaju još i više...
Odjednom, Leslie je osjetio da sve što govori o Indijcu dobiva neko
posebno novo značenje jer to govori Margaret. Leslie je odjednom
shvatio da, kad bi samo mogao proći ona dva koraka koji ga dijele
od Margaret, obuhvatiti je oko struka i povesti je ravno dolje do
mora, hodati s njom po rubu vode, osjetiti je kako im se kotrlja pod
stopalima, sve dalje i dalje, sve dok zvijezde ne zasjaju, negdje gdje
nema ljudi osim njih dvoje, onda bi smjesta sve ono o čemu je stari
Indijac govorio postalo posve stvarno. I ne bi mu trebala nikakva
yoga, ni ikakvo učenje, samo bi trebalo sići s Margaret do obale,
pogledati u zvijezde, čekati izlazak sunca, odmoriti se u šumi kroz
dnevnu vrelinu, i uvečer opet sići do mora i hodati, hodati uvijek,
sve dalje i dalje
Istog časa Leslie je odjednom osjetio kako dobro li intimno poznaje
Margaret. Poznavao je dodir njenih jruku i cijelog njezina tijela,
miris njene kose, izraz njenih Očiju posve blizu njegovima, blagi
pokret njenih trepajvica, dodir njezina obraza, usana, osjećaj njezina
tijela i dok se kreće i sve je to prošlo odjednom, kao san. Za kratak
djelić sekunde, prisjetio se Margaret i prisjetio se večeri posve iste
poput ove, na istoj ovoj obali. Na isti način, crvena kugla sunca
potonula je u zatamnjeno more, na isti način čulo se valove kako
jure uz obalu, na isti način šuštale su krošnje palmi...
Iskustvo je bilo tako snažno da mu je oduzelo dah, i odjednom je
zašutio.
Margaret gaje slušala, blago se naginjući prema njemu. Sve stoje
govorio bilo je novo i zanimljivo. Nju je to zabavljalo, jer je željela
nešto posve drugačije. U sebi se smijala pomisli na to kako bi se
Leslie White zapanjio daje učinila ono o čemu je razmišljala. Voljela
bi dohvatiti Leslieja za ramena, kao djevojčica, i pro tresti ga.
Instinktivno, osjećala je koliko je jak i težak, i mogla je osjetiti
njegovo čvrsto, ali istovremeno gipko i pokretno tijelo. Osjećala je,
kad bi i zgrabila Leslieja za ramena, da ga ne bi mogla pomaknuti.
Njena svijest o njegovoj snazi i toj živoj težini bila je nekako osobito
ugodna. Spajala se s njenom sviješću o njegovu pogledu, koji je
osjećala kako se stalno vraća njenim člancima, rukama i usnama,
kad god bi ga s naporom skrenuo.
Glupane, govorila je u sebi, da samo znaš o čemu razmišljam. Oči
su joj vatreno zasjale.
Gdje je vražićak? pomislio sam. Bilo bi zanimljivo znati što sad radi.
Je li moguće da ga je Leslie cijeloga pojeo?
Ali toga časa, ugledao sam vražićkovu glavu kako viri ispod klupe
na kojoj je sjedio Leslie, pogleda čvrsto uperenog u Margaret.
Čak sam se i ja zapanjio. Bilo je to zelenooko čudovište ljubomore
glavom. Sotonska se priroda vraga tu posve razotkrila. U njegovom
je pogledu bilo beskrajne mržnje i zlobe, i neke vrste grubog,
odbojnog cinizma i ludosti. Naizgled, ono što je vragu razdiralo
utrobu bio je strah.
Čega se boji? upitah Vraga.
Zar zaista ne razumiješ? odgovorio je. Leslie bi mu mogao nestati
svakog časa. Pomisli kako se osjeća. Da mu se to dogodi nakon
sveg tog žrtvovanja! Vidio si koliko voli Leslieja. A sad, zbog te
grozne djevojke, možda će mu sav trud propasti. Vidiš da se Leslie
opet zanio u svoja snatrenja. A sad su osobito opasna. Primjećuješ
da se već sjeća naravno, ne razumije ta sjećanja, ali svejedno je vrlo
blizu opasnih otkrića.
Kažeš da bi mogao nestati. Kako? upitah.
Ako napravi jedan korak, reče Vrag.
Koji korak?
Koji ih dijeli. Samo, neće to napraviti. Pomisli, u vrtu lady Gerald!
Naravno da ne! Što može učiniti? Već i ovako predugo sjede sami.
To se može oprostiti samo zbog Margaretina nedavnog dolaska, uz
tvrdnju da je fasciniraju stvari kao što je zalazak sunca s obale. V. J.
Zapravo nisu baš tako dugo sjedili zajedno, čak ni toliko koliko mi
treba da to sve ispričam. Shvatio sam to po suncu, koje je
dodirivalo obzor zlatnim rubom kad su izašli na obalu, a sad je
slalo posljednje zrake i još nije do kraja zašlo. A sunce zalazi vrlo
brzo.
No Margaret je već primijetila neobičnost situacije i s malim se
naporom otrgla iz carstva mašte koje ju je počelo odnositi.
Primijetila je kako se Lesliejev glas promijenio, kako je naglo
zašutio. Osjećala je da mora spasiti situaciju ili će se dogoditi nešto
priglupo. Nije se imala čega bojati. Čega bi se bojala u vrtu lady
Gerald? Vrag je bio posve u pravu. Margaret je bila skoro sigurna
da Leslie neće ništa reći. Ali čak je i tišina postala previše
znakovitom.
Margaret je počela govoriti, baš zbog toga, dajući svome glasu
blago podrugljiv metalni ton za koji je iz iskustva znala da dobro
djeluje na muškarce i koji joj je već pomogao da se izvuče iz mnogih
neugodnih situacija u životu.
Još u školskim danima, dobila je nadimak ledena Margaret.
Pitam se što se dogodilo s gostima lady Gerald, rekla je. Čini se kao
da smo sami na pustom otoku.
Tri pune sekunde su prošle prije nego stoje Leslie pronašao svoj
glas i odgovorio. Ali kad je progovorio, Margaret je znala daje kriza
prošla.
Vjerojatno su otišli do mora, rekao je Leslie ustajući.
Margaret je hitro sišla niz kamene stube i nedaleko su ugledali
skupinu muškaraca i žena oko kokosovih stabala. Singaleški su
dječaci demonstrirali svoju vještinu, desetorica njih na jednoj palmi,
penjući se zajedno poput majmuna.
Leslie i Margaret krenuli su u tome smjeru. Ali sad je Margaret
počela u priličnoj mjeri žaliti stoje otjerala njihovo prethodno
raspoloženje. I ona se nejasno prisjećala nečega, ali njena su sjećanja
bila drugačija. Osjećala se kao daje djevojčica, a Leslie dječačić.
Željela ga je potegnuti za rukav, baciti na njega pregršt pijeska i
otrčati, dovikujući mu neka je uhvati.
Kako je dosadno biti odrastao, kako bi bilo lijepo moći se igrati s
njim, stigla sije reći.
Već su se približili skupini gostiju lady Gerald. Svi su se smijali i
razgovarali. Jedan visoki Nijemac u kričavo žutom lanenom odijelu
kakva su se u Port Saidu prodavala posebno za njemačke putnike
kliktao je svojim Kodakom, snimajući dječake kako se penju.
Je li premračno, reče Margaret tiho, ili se još uvijek može
fotografirati? upitala je okrećući se Leslieju. Osjećala se kao da mu
nešto duguje, i željela je ispraviti svoju pogrešku.
Ovisi od aparata, reče Leslie. Bavite li se fotografijom?
Da, i imam prilično dobar, skup aparat, reče Margaret, i usput se
prisjeti jednog od svojih vjernih obožavatelja koji joj gaje poklonio,
samo ga ne znam koristiti.
Moguće je, s dobrim aparatom, rekao je Leslie, još uvijek nesretno.
Ako stanete leđima prema moru, s objektivom na74,5, sad možete
praviti fotografije u stotinki sekunde na najosjetljivijim pločama, a
u pedesetinki sekunde na film. Ali onome tipu s idiotkamerom
neće ništa ispasti, dodao je, omekšavajući i s dojmom da se na
Margaret ne može dugo ljutiti.
Ali pogledajte samo to žuto odijelo i tu nebeski plavu kravatu. To je
njemačka turistička predodžba o tropskom odijevanju. Pitam se
gdje lady Gerald pronalazi takve tipove.
Bacajući pogled na Margaret dok je govorio, odjednom je osjetio
tugu tako silnu da se zapanjio. Bilo mu je kao da se prisjetio nečeg
iz daleke prošlosti, kad je izgubio Margaret na isti način kao što će
je sad izgubiti. Odjednom je sve postalo dosadno i odvratno, cijeli
se svijet pretvorio u Nijemca u blesavom odijelu i s blesavim
naglaskom.
Dvije dame obratile su se Margaret. Leslie se odmakao i zapalio. Da
je mogao vidjeti vražićka, primijetio bi kako je prvo pogledom
slijedio Margaret, očiju punih prkosa i trijumfa, a onda se triput
prekobicnuo na pijesku, pritrčao Leslieju i stao preko puta njega,
oponašajući njegove pokrete i pretvarajući se da puši grančicu.
Kasnije su svi otišli u kuću i oprostili se. Kad je Leslie uzeo
Margaretinu toplu, meku ruku, među njima je prošla struja. Bio je
to posljednji put.
Kasnije, Leslie se vratio kući istom željeznicom. Sjedio je sam u
odjeljku, pušeći lulu, a u duši mu je vladao kovitlac
suprotstavljenih pomisli i raspoloženja.
S jedne strane, sve njegove misli o potrazi za čudesnim dobivale su
nov, posve drugačiji aspekt kad bi se s njima pomiješala pomisao
na Margaret. S druge strane, znao je da ne može čak ni sanjati o
Margaret.
Već je odavno došao do zaključka kako je zbog njegovih navika i
pogleda za njega neophodno da ostane samac. A sad mu se činilo
da se mora držati te misli, i ne dopustiti si ni oklijevanje ni
skretanje. Nije imao nikakva spomena vrijednog novca. Službu je
mogao podnositi samo tako dugo dok je znao daje u bilo kom
trenutku može napustiti. Sanjati o ljubavi bila bi slabost, ništa
drugo. Margaret se mora udati, možda je već i zaručena. Lady
Gerald će znati. Uostalom može li on pomišljati na ženidbu?
Oženjen, bio bi vezan, privezan za jedno mjesto, za službu. Morao
bi stalno pristajati na tisuće ustupaka i kompromisa na koje sad ne
bi pristao. A osim toga, u svakom slučaju, nemoguće je. Njegova je
plaća bila taman dovoljna za njega samoga. Čovjek sa ženom ne
može živjeti u hotelu. Da bi se oženio, trebalo bi mu pet puta više
nego što sad zarađuje.
Leslie je sve te razumne primjedbe iznio samome sebi. Istovremeno,
osjećao je da u Margaret postoji
nešto što pred sobom mete svu opreznost i logiku, nešto zbog čega
bi čovjek mogao krenuti ispočetka, složiti se sa svim i ne razmišljati
o tome.
Da, Margaret... rekao je samome sebi, kao da je to ime čarobna riječ
koja će sve nemoguće pretvoriti u moguće.
Vražićak koji je ležao na sjedalu skvrčio se u lop3 tu, zarežao poput
psa i, otvorivši jedno oko, zabuljio se u Leslieja s neskrivenom
mržnjom.
Ne, ne smijem o tome razmišljati, reče Leslie sam sebi.
Odlučno je zatvorio oči, zavalio se na sjedalu, i pokušao si predočiti
lice starog Indijca, trudeći se prisjetiti njegovih riječi. Umjesto toga,
vidio je Margaret kako polako govori Idemo pogledati to vaše more.
Draga, reče Leslie bezglasno, a vražićak stisne zube i skutri se u
hrpicu. Izgleda da mu nije bilo dobro, jer bi povremeno zadrhtao
kao pas lutalica na kiši.
Leslie se izgubio u sanjarenju, neodređenom, ali neobično
ugodnom, maštarijama u kojima se Margaret miješala s neobičnim
čudima, i o voginima koje će Leslie pronaći, uz pomoć starog
Indijca, u nekim tajnim spiljama.
Mora biti nečeg u svemu tome, rekao je samome sebi. Onaj Rus to
će reći ja je posve u pravu kad kaže da moramo pronaći nove snage.
S onim što sad imamo ne možemo si organizirati život, možemo
samo izgubiti. Moramo pronaći neki novi ključ za život, i onda će
sve postati moguće.
Cijelo vrijeme, neodređene, ali izazovno predivne slike bljeskale su
u Lesliejevom umu, a središnji je lik u njima uvijek bila Margaret.
Kao što se obično događa u takvim slučajevima, svijest mu se
razdijelila na dvoje. Jedan je Leslie posve dobro znao da mu je
unutar ograničenja običnih zemaljskih mogućnosti Margaret
jednako nedostupna kao da stanuje na Mjesecu. Ali drugi Leslie
uopće nije želio uzeti u obzir ni jednu zemaljsku mogućnost, jer je
već gradio nešto fantastično i preslagivao cigle života u skladu sa
svojim zamislima.
Bilo je posebno divno razmišljati o Margaret. Dopustivši si te snove,
te sanjarije o Margaret bez njezina znanja, Leslie se osjećao kao
vitez koji služi princezi bez daje ona toga svjesna. Kad nešto
dosegne, kad nešto pronađe, pisat će joj i reći kakav je dojam njihov
susret ostavio na njega, koliko je Margaret učinila za njega, a da to
nije ni znala, koliko je tragao za njom, a pronašao čudesno.
Čim je Leslie zastao u svojim sanjarijama, jedan drugi glas u njemu
smještaje preuzeo riječ i dodao kako bi Margaret mogla odgovoriti
na njegovo pismo, napisati da se često sjeća Cejlona, sjeća se
njihova susreta i razgovora, i kako bi rado opet došla, ako ne ove
godine, onda iduće.
Leslie je sanjario poput školarca, ali u tim je snovima bilo više istine
nego stoje on sam mogao i naslutiti. Mnogima bi se činilo naprosto
apsurdnim gubiti vrijeme na takve kule u zraku, ali ja sam se već
odavno
navikao na pomisao da su naj fantastični e stvari u životu i
najstvarnije. Dobro sam poznavao Margaret, jer poznam taj tip, i
Lesliejevi mi se snovi nisu činili nimalo nemogućima. Zapravo,
upravo se takvi snovi imaju šansu ostvariti. Margaret je sebe
smatrala vrlo pozitivnom i praktičnom osobom. No bila je u krivu.
Zapravo, bila je od onih žena rođenih pod posebnom
kombinacijom planeta, zahvaljujući čemu postanu podložne
utjecaju fantastičnog i čudesnog. Ako Leslie ikad bude u stanju
dotaći te strune njene duše, slijedit će ga ne tražeći ništa drugo.
Mali je vrag izgleda dijelio moje mišljenje, jer je bio silno
nezadovoljan Lesliejevim snovima. Probudio se i sjedio praveći
grimase, kao da ga boli zub. A onda, naizgled nesposoban to dalje
podnositi, skočio je kroz prozor.
S tri okreta u zraku, vražićak je proletio kroz prozor uskog odjeljka
treće klase u kojem je bilo posve mračno treća klasa se u Cejlonu ne
osvjetljava, velika gužva, i vrlo bučno. Tu se ubacio u svađu koja je
tek počela, i uskoro je doveo do vrlo živahna stadija. To mu je malo
popravilo raspoloženje, i kad je sustigao Leslieja na putu s postaje
do hotela, nije više djelovao onako nesretno vidjelo se da je
spreman za daljnju borbu. Primijetio sam, međutim, daje obično
predvečer postajao samo sjena samog sebe, tako je teško bilo čuvati
Leslieja Whitea.
Leslie je otišao u svoju sobu i, ne paleći svjetla, sjeo za stol. U toj je
sobi stvarnost odjednom navalila na njega i postao je vrlo jasno
svjestan da više neće vidjeti Margaret. Sutra ujutro odlazio je za
Kandy, i odatle za Indiju. Njegov će odmor uskoro završiti, i
najvjerojatnije će ga poslati na misiju u džunglu na jugozapadnom
dijelu otoka.
Ustao je i upalio svjetlo. Stisnuvši oči pred naglim bljeskom,
zatvorio je kapke i iz ladice stola izvadio debelu bilježnicu u kojoj je
jučer radio bilješke.
Kako mu se danas sve ono što je jučer pisao činilo neobično stranim.
Kao daje od jučerašnje večeri prošlo godinu dana. Sve je bilo tako
naivno, skoro djetinjasto. Leslie se prisjetio jutra i plovidbe
katamaranom. I to je bilo davno. Sad je odjednom počeo shvaćati
mnogo toga novoga, kao da su mu se oči otvorile. Sve se to
dogodilo u posljednja dva sata od razgovora s Margaret, od osjećaja
koji su ga preplavili, od nejasnih sjećanja na nešto drugo. Sve
jučerašnje misli nekako su se prestrojile na nov način, otkako je
Margaret ušla u njih, i sad su bile mnogo bliže, mnogo stvarnije, i
istovremeno još nepristupačnije, teže.
Moram to raščistiti, rekao je Leslie samome sebi i ogledao se oko
sebe i protiv svoje volje. Iz nekog razloga, toga časa, hotelska mu se
soba činila posebno praznom i dosadnom.
Netko je pokucao na vrata.
Dođite na večeru, White, reče glas ispred vrata. Stigao je jedan
čovjek, mineralog iz Patnapurija morate ga upoznati.
Leslie nije želio ići na večeru, ali četiri zida djelovala su vrlo
negostoljubivo. Činilo se previše tmurnim sjediti tu u samoći. Bilo
mu je drago što ima izliku da ode i potraži društvo.
Uredu, rekao je.
Još se pola sekunde Leslie premišljao. Bilo je dosadno oblačiti se.
Ali istovremeno je osjećao da ne bi mogao cijelu večer prosjediti
sam. Već je prije čuo za tog mineraloga iz Patnapurija kao osobu
zaljubljenu u Cejlon koja lokalni život poznaje bolje od otočana
samih. Bila je to vrst čovjeka kakvu je Leslie volio upoznavati, jer se
od njih uvijek moglo naučiti nešto novo.
Leslie je s oklijevanjem ustao i počeo se svlačiti. Vražićak je hitao
oko njega. Uskoro, odjeven u večernje odijelo, s visokim
ovratnikom i lakiranim cipelama, Leslie je bio na putu za
blagovaonicu.
Hej, White, dođite ovamo, pozvalo gaje društvo s bara. Upoznali su
ga s mineralogom, a istovremeno je vražićak uskočio u veliku čašu
viskija koja je završila Leslieju u ruci. Vrlo zbunjen, Leslie se
zagledao u vinsku čašu, ali ju je ispio. Ne, hvala, rekao je kad su mu
ponudili sljedeću nije želio piti. No mineralog gaje zanimao. Bio je
to sitan čovjek, crn poput dimnjačara, koji gaje smjesta pridobio
singaleškim pričicama.
Cijelo je društvo otišlo u blagovaonicu. Vražićak je pojurio naprijed
i pretvorio se u zdjelu juhe od kornjače koja je stavljena pred
Leslieja. Pukovnik je večerao u gradu, a mineralog je sjedio na
njegovu mjestu. Za razgovora, Leslie je dokrajčio juhu, i naručio
bocu vina u čast gostu. Vražićak je to iskoristio i pretvorio se u
majonezu s rakovima. Djelovao je vrlo privlačno, i Leslie je uzeo
više nego što bi diktirao razum. Ledeno bijelo vino rastjeralo je
dojam daje bilo previše majoneze. Vražićak se dosad već pretvorio
u prženu ribu s profinjenim umakom. Dok je Leslie dovršavao
svoju porciju, primijetio sam da se vražićak udaljio od stola
teturajući i držeći se za glavu.
Poslužen je odrezak od kornjače, zatim pržena patka sa salatom.
Sve je to, naravno, bio vražićak. Premda mu to nije bilo lako,
svejedno je odlučio zadati Leslieju zadnji udarac, dok je Leslie, koji
nikad nije imao problema sa želucem, jeo sve stoje dospjelo pred
njega čak i više nego obično, jer bi se osjećao razočaranim životom
kad god bi se sjetio Margaret.
Vražićak se pretvorio u pečeno janje s ljutim umakom. Zatim u
puretinu prženu sa šunkom, zatim u puding, zatim u slatko vrhnje
zatim, tko zna zašto, nakon deserta u vreli tost i kavijar. Na stolu se
prostro uobičajen cejlonski jelovnik petnaestak prilično loše
pripremljenih jela, sva nekako sličnog okusa, ali s velikim izborom
oštrih začina, primjerenijih Sjevernom polu nego ekvatoru.
Nakon svega toga, posij ednj im snagama, vražićak se pretvorio u
bademe, suhe grožđice, i vrlo ljut i vruć indijski desert od
zašećerenog voća sa đumbirom, a na kraju je stao pred Leslieja kao
mala šalica kave. Premda je Leslie vrlo zdrava osoba, čak je i on
postao svjestan težine u svome tijelu.
Mineralog je išao u grad. Lesliejeva druga dva susjeda smjerala su
u blizini igrati bridž. Ostao je sam. No, to je sjajno, pomislio je lijeno.
Idem raditi.
Ustao je, ali, nakon časka oklijevanja, nije otišao u svoju sobu već na
verandu. Moram popiti sode, reče samom sebi. Veliki viski sa
sodom, naruči od konobara.
Na staklom pokrivenoj verandi, u niskim naslonjačima, četvero
ljudi drijemalo je nad večernjim novinama. Leslie je napunio svoju
lulu i uzeo novine. Donijeli su mu viski. Uzeo je gutljaj iz čaše,
lijeno neko vrijeme pušio, i zijevnuo.
Postojalo je nešto stoje morao promisliti, ali misli su mu samo lijeno
puzale kroz um.
Sutra ću sve to promisliti, reče Leslie samome sebi.
Nakon pola minute odložio je svoju ugašenu lulu na stol. Onda je
okrenuo glavu u stranu i duboko uzdahnuo pola minute kasnije,
disanje mu je postalo pravilno.
Leslie je zaspao.
Ali na rukohvatu naslonjača, još uvijek ga ne želeći napustiti, visio
je vražićak, posve providan i mekan poput ispuhana balona.
Vidiš, reče Vrag, takav je naš život. Zar to nije požrtvovnost?
Pomisli, taj jadni mali vrag mora paziti na svaki njegov korak, ne
smije ga ni na trenutak ostaviti. Daje da ga se proždire, dovede se u
takvo stanje, i još uvijek podnosi rizik da ga izgubi zbog raznih
blesavih maštarija. Reci mi, ima li među vama bilo tko tko bi bio
sposoban učiniti tako nešto? Što bi bilo s vama da nema nas?
Nemam prigovora, rekoh. Vidim da ulažete puno muke i truda u to
da nas zadržite u svojim rukama. Ali ne vjerujem da će takve
jednostavne metode dugo raditi.
Rade još od Adamova doba, reče Vrag skromno. Glavna im je
prednost što su jednostavne i ne izazivaju sumnju.
Ljudi u tom pogledu spadaju u dvije kategorije. Neki ne sumnjaju
na vanjsku opasnost čak i kad im se ukaže na nju, odbijaju je
prihvatiti. Vidiš, njima je smiješno pomisliti da doručci, ručkovi, i
večere mogu imati utjecaja na njihov duhovni razvoj i mogu ga
zapriječiti ili spriječiti. Sama zamisao takve ovisnosti duha o tijelu
njima se čini uvredljivom. Ne mogu to podnijeti, iz lažnog ponosa, i
ne žele to uzeti u obzir. Po njihovu mišljenju, jedna se strana života
odvija posve neovisno od druge. Naravno, kao posljedica toga, tko
god se tako zavarava, već je naš.
S druge strane, ljudi s malo mozga shvatit će gdje leži opasnost, ali
opet odlaze u drugu krajnjost. Počinju propovijedati suzdržavanje i
asketizam, i tvrditi daje
to samo po sebi dobro, bogougodno, i moralno. Zajedno s tim,
obično ne promatraju sebe toliko koliko svoje susjede. To su nam
omiljeli pomagači.
Svejedno, uvjeren sam da će l.cslie NVInte dosegnuti bit stvar sad
kad se zainteresirao za you,
Očito bijesan, Vrag je lupio kopitom, i prcgrll iskrica poletio je iz
kamena.
Ovog puta si u pravu, reče. Lcslie je dosegao suštinu stvari i, što je
još gore, pronašao je načine komunikacije s drugim takvim
luđacima. To za njega stvara vrlo opasnu situaciju.
Počelo je ovako dok je putovao po jugu Cejlona, ponovno je
posjetio onaj budistički samostan u kojem si ga upoznao. No, znaš
kako voli svuda gurati nos. Raspitujući se o životu monaha, vrlo se
zainteresirao doznati što jedu, kako jedu, i kad jedu. I kad je čuo da
poslije podneva ne jedu ništa, prema pravilima budističkih monaha,
silno je poželio doznati zastoje tako.
Konačno je odlučio i sam pokušati s takvom dijetom, i sad živi od
riže i voća i jede jednom dnevno. Igra opasnu igru. Ali ima nešto
još gore. Došao je na pomisao da nije sam. Znaš kako je kad
nekome na pamet padne neka pomisao, vrlo će brzo pronaći
potvrdu za nju. Konačno, doznao je da postoji lanac. Ili, drugim
riječima, dogodilo se baš onako kako je stari Indijac obećao. Iz
mračne noći, ugledao je svjetla ljudi koji idu u isti hram, na istu
gozbu. No, to je već i samo dovoljno loše. Ja ne vjerujem u te
gluposti. Ali to je vrlo opasno za ljude, osobito za tipove kao stoje
Leslie White, koji
nisu zadovoljni lijepim riječima i dobrim namjerama. Ne znam
kakva je to gozba. Svi ti ljudi idu prema vlastitom uništenju lete
kao leptiri prema vatri. Sve sam ti to već rekao.
Znaš, povremeno se njihova samodestruktivnost mora prihvatiti,
premda ih se može žaliti. No problem je u tome što oni i druge
povuku za sobom. To je strašno. Ja ne vjerujem u mistični lanac, ni
u hram, ali moram ti reći da me buđenje tendencija u tom smjeru
plaši. Na kraju ću morati pribjeći posebnim metodama, također
prilično starim, i morat ću ih primijeniti u velikoj mjeri.
Kakve su to metode? upitah.
To ti sad ne mogu reći. Već sam i ovako previše izdao. Reći ću samo
da je na kušnji plemenitost, a u toj igri ja još nikad nisam izgubio.
Iskreno, čudi me da si mi povjerio toliko toga, rekoh. Znaš, mogao
bih to sve reći ljudima.
Vrag se nasmijao užasnim, klepetavim smijehom.
Možeš pričati koliko hoćeš, rekao je. Nitko ti neće vjerovati.
Potomci životinja ti neće vjerovati jer za njih u tome nema profita, a
Adamovi potomci neće ti vjerovati iz velikodušnosti oni su pod
svaku cijenu odlučili potomke životinja smatrati ravnima sebi, ili
čak sebe smatrati potomcima životinja. A osim toga, imam poseban
način kako da na dugo vrijeme spriječim bilo kakve priče o ovome.
A sad, zbogom!
Očito me Vrag želio iznenaditi pri odlasku. Odjednom se počeo
dizati i rasti. Uskoro je bio viši od
slona, a onda poraste viši od pagoda. I, konačno, postao je ogromna
crna sjenka pred kojom sam imao dojam da sam se sveo na ušicu
igle, kao što mi se ponekad događalo u planinama.
Crna se Sjenka počela micati, a ja sam je slijedio. Na ravnici, Sjenka
je postala još veća, uzdižući se u nebesa. A onda su se iz njenih leđa
pružila krila i počela se odvajati od zemlje, postupno se šireći po
cijelom nebu poput crnog oblaka.
S tom slikom u glavi, probudio sam se.
Kiša se spuštala u potocima. Nebo je bilo prekriveno sivim
oblacima, a niz padine planina raštrkale su se krpice magle,
zgušnjavajući se u svakoj udolini. Osjećao sam se umorno,
izmoždeno i bolesno. Nakon što sam neko vrijeme stajao na
verandi, odlučio sam da ne idem nikamo, da ne želim ništa vidjeti i
da ću se vratiti. Do hramova se po ovoj kiši ionako nije moglo doći,
a sad, po danu, ni spilje me više nisu zanimale. Činilo mi se da će
biti prazne.
Dok je moj vozač uprezao konje u tongu, užurbano sam pokupio
svoje stvari, jer sam iz nekog razloga želio krenuti što je prije
moguće. Nisam puno razmišljao o svome snu. Nisam čak niti znao
je li to doista bio san, ili sam ga samo zamislio u dosadi nesanice
Kasnije smo opet putovali od jedne do druge planine, kraj ponora u
kojima su se duboko dolje uzdizale crne ruševine, ostaci vodovoda
i izljeva prolazili smo
kraj vratnica mrtvih ograđenih gradova u čijim je kućama raslo
drveće kraj Daulatabada, s tvrđavom na okrugloj stijeni za koju je
Pierre Loti, koji je tu povremeno dolazio, rekao da nalikuje
nedovršenoj kuli babilonskoj, s minaretom sad nastanjenim divljim
pčelama.
Na stanici sam čuo lošu vijest daje prugu odnijela poplava i da ću
morati čekati tko zna koliko dugo dok ne bude popravljena. Zbog
toga sam tu zapeo na tri dana. Ali to je samo jedan od užitaka
putovanja po Indiji u sezoni kiša.
Nedugo zatim napustio sam Indiju, a na putu za Europu sustigle su
me vijesti o ratu.
U listopadu, u Londonu, opet sam vidio Leslieja Whitea.
Vozio sam se na gornjem katu autobusa od Stranda do Piccadillvja,
a na uglu s Havmarketom zaustavili su nas vojnici u prolazu.
Gajde su veselo svirale živahnu koračnicu uz glasnu pratnju
bubnjeva, i pred nama je prošlo nešto što se činilo novostvorenom
škotskom regimentom. Naprijed, na visokom engleskom
čistokrvnom konju, jahao je pukovnik, uspravan i širokih ramena, s
krupnim, obješenim brkovima i malom kapom s vrpcom. Iza njega
bili su redovi vojnika pomiješani s dobrovoljcima, od kojih je većina
bila bez uniformi neki su još uvijek imali svoje kapute, ali sa
škotskim kapicama, drugi čak i sa svojim šeširima, ali svi su imali
puške, svi snažni, visoki, i hodajući onim dugim korakom
karakterističnim za
škotske regimente. Bili su zapanjujuće dojmljivi, naprosto nisam
mogao skrenuti pogleda s njih, pukovnik na konju i visok, vitak
dobrovoljački časnik golih koljena koji je prošao kraj mene u svima
njima bilo je nečega po čemu se Škoti razlikuju od bilo kojih drugih
vojnika.
Po mome mišljenju, tu su osobitost naslijedili od Rima. Škotski su
vojnici rimski vojnici zadržali su njihov korak, njihov tip, i njihovu
odjeću. Gola koljena škotske uniforme koju mi smatramo vrlo
zabavnom, govoreći da su odjeveni u suknjice zapravo je rimska
odjeća koja je preživjela dvije tisuće godina. Sad ih je štura
jednostavnost kakija koja je zamijenila tradicionalni škotski tartan
dovela još bliže Rimu.
Te misli, i mnogo drugih, mučnih i oprečnih misli o ratu s kojima
sam živio već dva mjeseca prošle su mi kroz glavu dok sam
promatrao vojnike. Opet sam postao svjestan čitave te noćne more
iz koje se povremeno još uvijek nadam probuditi.
Jedna se trupa raširila i izgubila korak. Visok poručnik koji je
marširao kraj njih okrenuo se i oštro izdao zapovijed. Mladi vojnici
su nasmijano ubrzali, izravnali se i brzo opet uhvatili ritam
koračnica. Poručnik je zastao, ozbiljna izraza na licu dok su ljudi
promicali kraj njega. Bio je to Leslie White.
Gajde su veselo svirale i bubnjevi udarali, vojnici i dobrovoljci
vedro su prolazili s kratkim puškama na ramenima. A ja sam
odjednom osjetio tjelesnu hladnoću.
Više nisam mogao vojnike promatrati s estetskog stanovišta, diveći
se njihovu stilu.
Sjetio sam se svega spilja Ellore, hrama Kailasa, crne sjene Vraga, i
njegove prijetnje koju tad nisam razumio.
Sad sam znao koja je to posebna metoda koju je namjeravao
pokrenuti da Leslieja Whitea i druge poput njega skrene od štetnih
misli i ambicija. I shvatio sam nevjerojatno beznađe situacije.
Sjedne strane, žrtva Leslieja Whitea i drugih koji su prolazili ispod
mene bila je herojska. Da oni i mnogo drugih nisu odlučili dati
svoje živote, mladost i slobodu, potomci životinja dosad bi već
posve otvoreno vladali svijetom. Barbari bi već odavno bili u Parizu,
i možda bi dosad već razorili i Notre Dame, kao što su već uništili
katedralu u Rheimsu. Mudre stare vodorige koje su mi toliko toga
razotkrile bi nestale, a ova čudna, složena duša bi pobjegla sa
zemlje Koliko bi još toga mogli razoriti..
Istovremeno, bilo je nečeg još groznijeg u svemu što se događalo.
Shvatio sam da se Adamovi potomci mogu naći u suprotstavljenim
taborima. Kakve sad šanse imaju da se prepoznaju? Postoji li lanac
ili ne, počeo se stvarati ili ne, to nisam znao. No osjećao sam da je
mogućnost bilo kakva uzajamnog razumijevanja sad uništena za
dugo vremena. A iz udaljenih podzemnih krajeva, banalnosti i
vulgarnosti se puštaju na svijet, zajedno s oblacima koji se sastoje
od laži i hipokrizije i
koje ljudi moraju udisati koliko će se to nastaviti, ne znam.
Vojnici su prošli, a teški je autobus, malo se ljuljajući, opet krenuo,
prestižući one naprijed.
Što je Leslie zadržao od yoge i budizma? upitao sam sama sebe.
Sad mora misliti, osjećati i živjeti poput rimskog legionara čija je
dužnost da obrani Vječni Grad od barbara. Posve drugačiji svijet,
posve drugačija psihologija. Sve te profinjene misli sad su se činile
nepotrebnim luksuzom. Vjerojatno je već zaboravio na njih, ili će
uskoro zaboraviti. Tko na kraju zna ima li više barbara izvan
zidova ili unutar njih? Kako ih prepoznati? Ključ je, još jednom,
bačen duboko u more.
Na kušnji je plemenitost, sjetio sam se Vragovih riječi. I morao sam
priznati da je ovaj put pobijedio.