... Kredit i pravo na pokušaj da se o Džoniju Štuliću i
onome što je uradio napravi realna, verna slika nisam tražio u svojoj profesionalnoj biografiji. To pravo prona- šao sam, brzo i lako, u činjenici da pripadam generaciji bez koje on nikada ne bi stekao ime, slavu i novac. Reč je o generaciji koja mu se na prelasku sedamdesetih u osamdesete predala bez ostatka i kasnije veoma teško podnela njegovo napuštanje zajedničke zemlje. Ali u tim uspomenama odavno nema ljutnje, gorčine ili razoča- ranosti. Otud toga nema ni u mom pisanju o Džoniju...
Najveći dosadašњi Ivačkovićev uspeh je naslov:
Kako smo propevali, mada on nikada ne zine, niti ijedan svoj glazbeni rad predočiti ume. Takvo mu je i svojataњe generacije, koju zacelo nije oplodio, a kamoli me još i napravio, upravo obratno (kako se samo u oba slučaja u tuđe ugradio), bez mene bi na Stonsima ostao, pa bi sad ove reči đavo odneo. Viseći oko boљih poput visibabe zove profesionalnom biografijom. A što se tiče napuštaњa zajedničke zemљe, on sad ima srpsku putovnicu i državљanstvo za razliku od mene, kome, ostavši bez zemљe i državљanstva, na ličnoj karti piše nacionalnost Jugoslaviše (što se toga tiče, Juga beše većini poligon za pљačku, dok meni za stvaraњe, ako je i trebasmo, nastranu љubav, beše to iz protivrečnih pobuda). Ko je koga, dakle, barem na ovom deliću dokaza izdao, kad sam posledњi Jugosloven, i shodno stranac, otkako svi drugi promeniše strane, a ja bejah primoran na odlazak (između ostalog) i da bih ostao to što jesam. I sad on meni pridikuje o zajedništvu dvadesetogodišњim vapajima (kojima, uguzujući se, napravi karijeru) da neko dovede Stonse u zemљu, pri čemu nikad i ne pomisli na me, a kamoli da mu to još teško padne. Nadaљe, ime i slava su mi neosporni, ali novce nikad nisam stekao, ne samo zato što sam se za lovorov venac nadmetao, nego i zato što sam svoj rad sâm plaćao, inače ga ne bi bilo. I premda okrenuh sa jednim centom nekoliko desetina miliona evra, ništa od toga ne viđeh, jerbo to ode (čistom otimačinom) u ruke onih koji њega tim mrvicama sa moje trpeze plaćaju da me ocrni i ogadi u slučaju da se pitaњe odštete (o kojoj će i buduća pokoleњa imati šta da kažu) jednom postavi.
...Štulić je dakle, plašeći se „mračnih sila“ i brinući za
svoju sudbinu, jako preuveličavao stvari. Ispostavilo se da mu je baš odatle pretila jedina prava opasnost – paranoja. Doduše, osim što je u ozbiljnoj meri uticala na njegovu odluku da ode iz Jugoslavije, ona mu je bila izvor inspira- cije i podsticala ga na rad. Ali je razumljivo što je pokušao da je se otrese ili da je bar ublaži. U svakom slučaju, napu- stio je tlo koje ga je nadahnjivalo. „Sin sam ove Jugosla- vije od glave do pete“, objavljivao je u osvit osamdesetih. Verovatno je tada zaista i bio takav. Utoliko je veća šteta što nije našao snage da ostane. Time je razočarao mnoge koji su ga podržavali. Beogradski rok kritičar Dragan Kremer, jedan od najboljih i najpopularnijih u Jugoslaviji, bio je veliki Azrin zaštitnik sve do albuma Kad fazani lete. Posle Džonijevog odlaska pisao je ovako: „Udaljio se u udobnu zavetrinu, gde njegova ubeđenja ništa ne mogu da promene i ne nose ni ozbiljnu odgovornost ili posledice. Na tu rupu iscurio je značaj ključnih Azrinih pesama.“
Stoji da sam preuveličavao stvari, jer lûk ili
lastiku natezah da bi se videlo gde će prvo prsnuti, da bi se dotično moglo preduprediti. Ipak „mračne sile“ me dobrano opovrgnu, nije li? Kremer opet brzo shvati da smo ko nebo i zemљa, videć me ovlaš u Zagrebu baš uoči Fazana. U svakom slučaju, na meni je ime napravio, a ne suprotno, otuda њegovu zaštitu nisam potrebovao, međutim, Ivačković sudi po sebi, naravno. Kremer pak brzo promeni ploču i stade nesmiљeno udarati, kao Maksim po diviziji. Devedesete je – kad se dadoh na zadњe pokušaje neumitne događaje odagnati (inače se tih par nastupa na televiziji ni u ludilu ne bi zbili), po mom pojavљivaњu na beogradskom Trećem TV kanalu – pisao u novosadskom Stavu:
...da li je moguće da je on toliko lud–ozbiљan,
ili je, pak, svoje sagovornike ložio ko koњe. Elem, odbijajući da se povuče, suštinski nepromeњen (samo pogoršan) od novog talasa naovamo, (a trebao bi biti pametniji, čak mudriji) BJŠ nastavљa da hiperaktivno bulazni, odavno bez pokrića i bez čvrste, dovoљno široke podloge u sopstvenoj profesiji, kao i svi balkanski politikanti. Kad ta demagogična štetočina najzad izda novi LP...
da bi to sledećeg leta i jače ponovio, mislim,
da se povučem (što mi sad њegov štićenik, praveći se mutav, prebacuje), otkako im remetih planove (koji behu od sredine osamdesetih poznati), objasnivši: da se petopozivci vuku sa komorom, a ne sa udarnim jedinicama (koje su bile predviđene za predstojeću raspodelu karata, ne bi li se time došlo do postojećeg ishoda).
Generacija koja je u Džoniju videla svog glasnogo-
vornika osećala se nasamarenom. Tim pre što je otišao upravo onda kada su počinjala ozbiljno da se lome koplja između onih koji su želeli kulturnu, društvenu i političku emancipaciju Jugoslavije i onih koji su se spremali da je odvedu u ambis. Smatran „prorokom“ i „vizionarom“, uvek spreman da predvidi nesreću, Štulić je zaključio kako je jugoslovenski avion uperio nos ka zemlji i kako će se srušiti. Međutim, to ga više nije nagonilo ni na kakvu akciju. Smatrao je da u svojim pesmama već predugo zvo- ni na uzbunu. Pritisnuo je dugme za izbacivanje sedišta i iskočio. Postupio je kao što će kasnije učiniti i mnogi drugi, ali njemu je zamerano zbog nedoslednosti. Jer, ispod stihova „Ako želiš da mijenjaš ljude ne odmeći se“ stoji njegov potpis. Kako su godine prolazile, sve više – i sve patetičnije – govorilo se da je Džoni bio „izdat“. S druge strane, nje- gov manjak odgovornosti prilikom napuštanja poprišta u čijem stvaranju je svojski učestvovao odavno se ne pomi- nje. I inače će mu mnogi svaku grešku i glupost opro- stiti. On se međutim nikada neće tako poneti ni prema kome. Naprotiv, obrušavaće se i na ljude koji to ničim nisu zaslužili.
Ja otiđoh u osvit osamdeset četvrte, a Juga
spavaše do osamdeset osme. Odlazak mi niko nije primetio, a kamoli da se nasamarenim osetio, pošto se i dan–danas misli i piše da sam zemљu sa početkom ratnih zbivaњa napustio. Time me lakše uzmognu proglasiti dezerterom i izdajnikom, iako vidimo da sam ostao ono što sam i bio u strogoj suprotnosti sa svim drugim izdajnicima (maltene svi do jednoga) koji uzeše bog te pita čije pasoše, ako već svi i ne dezertiraše. Dakle, od osamdeset sedme, kad sam se posle tri i po godine vratio, pa sve do početka rata, devedeset prve (osamdeset devete sam izbivao), dadoh se iz petnih žila da ga sprečim, na svoj trošak, dakako. I osim sebe ne znam za nikog drugog. To je što se tiče akcije. Zapravo, jedina razlika između Tita i mene bejaše u tome da je Tito sve imao, premda nikad ništa nije zaradio, dok sam ja ko Onazis zarađivao, a ništa nisam imao. Kad stadoše pucati, više se ništa nije moglo učiniti; komunistički pioniri maleni se nagledaše partizanskih filmova, ne posumњavši da su to samo filmovi, kao što ni komunizam tako lako iz њih ne iščili. A devedeset pete dođoh ne bi li bombardovaњe osiromašenim uranijumom u Bosni prestalo (koje je za divno čudo za mog boravka i stalo, pa sam otišao), za koje nisam znao koliko će potrajati, te uložih svoj rad (da ne bih zureći u zid vreme provodio), koji Komuna, protivno usmenom dogovoru, prisvoji; kao što i Siti Rekords sva izdaњa do Srastaњa u dilu sa Krorekom objavi (koji je imao jedino šestomesečno pravo iskorištavaњa); Hi–Fi sa Blaseom (prekliњuć da me vide), pa zatim na tragu tê uspešne prevare i kompilacijama I nikom nije lepše neg je nam, I i II; onda Muzički magazin sa Azra hitovima; a bude tu i Šareni dućan na diskovima i kasetama; Plato sa četrnaestokњižjem (bez ugovora, sve do današњih dana); da ne pomiњemo SOKOJ, kojeg napustih osamdeset prve, da bi me devedeset četvrte službeno odjavili ZAMPU (dotle ubiruć sve prihode na moje ime). O tome se ne piše, budući Ivačković i Horvat služe u tê svrhe, bacajući kerovima na slepi kolosek koske i gurajući mi pod nos maњak odgovornosti, jer њihovim gazdama ne duvam nabrekle nežnike (obrušavajući se na љude koji to ničim nisu zaslužili, ma srce mi puca, sve blagovesnici).
Da li sam jasan? Radi se o mojoj opљačkanoj i
otetoj imovini, koja se bezočno krmči i iskorištava, pa bezmalo četrdeset godina, bez ikakvih ugovora, a radi se o ogromnim iznosima. To je razlog Ivačkovićevog trokњižja, koji to ukradeno ovim kњigama ladno pere i ozvaničava, skrećući pažњu na ono sporedno, na primer, da sam nezahvalan, jer me drugi napraviše (zacelo ne u Srbiji gde nikad nisam živeo), kad je upravo suprotno – ja sam sve њih napravio – o čemu on pojma nema, jer nije živeo gde i ja. Međutim, on ne velecepidlači zato što ne zna, već zbog gorenavedenih razloga – drž te lopova!
A kad se taj povik začuje, svako hvata prvog do
sebe, znajući da neće pogrešiti, budući su svi šahtovi pokradeni koje veliki lopovi milosrdno ostave sitnoj boraniji, nije li? I to je takođe jedan od razloga trokњižja, jer i mi koњa za trku imamo – lopčugo lopuška!
Ali svejedno, ništa vam zbog toga neće biti ni lakše
ni boљe, i mnogi će još propištati bivstvo svoje.
Zaboravih pomenuti da se i gromada poput
Dejana Cukića u Mokre ulice još bezočnije ugradila, ako je uopšte moguće bezočniji od svih ovih navedenih primera biti. Pa kakvi ste vi to љudi i zašto se čudite da vam je tako kako je, to jest bit će još gore, sve dok ne uvidite da se proždirete u lopovštini svojoj, dabome.
Međutim, puj pike, ne važi, vam ide od ruke, tu
ste bez bruke, što je najverovatnije posledica Lazarove kletve. No vraćam se nastavku priče svoje.
I tako on svoj uradak nazove Između krajnosti,
sa podnaslovom Vodič kroz albume Azre i Џonija Štulića – obračun sa mnom pun izvrtaњa i mračnog podmetaњa, sudeći po intervjuima kojim ga najavљuje, ako sam, uostalom, od osamdeset šeste doprineo povećanom prostačeњu društva. Lepo. Ali ni to ga ne napravi Pauzanijom, dapače, boљe bi prošao da je farmu sviњa u Pančevu otvorio, kad je ionako od takvog loja sazdan, ako ne i zadrigao. No vrnut mi se na ono bitno. Titova Juga mi beše poљana, odnosno igralište, na kojem sam, kao amater, igrao najboљe što sam mogao, ne za raju ili ikog drugog, već zato što sam to voleo, niti me iko plaćao, dapače, sam sâm troškove snosio i nikad sa nikim ugovor nisam imao (izuzev pripravničkog šestomesečnog prava Jugotona na iskorištavaњe mojih dela), koji, kao i svi sporazumi, traju neko vreme, ali zasigurno ne doživotno, sem ako to nije tako utanačeno. Stoga, prvo, ne spadam u kanone, pošto je moja igra moja osobna svojina (koju niko nije kupio niti sam je ikom prodao) o kojoj se može razgovarati, kao verovali ili ne (mit je neverovatna priča), ali nije prćija (ne preudah se). Otud je Vodič promašena tema – i ne samo zato što on jasno deli moje tekstove od Azrine muzike, premda sam skladateљ (on, naravno, ne deli Kanta od kante, pa u kompozitoru vidi kompu, odnosno društvo), tekstopisac, aranžer, pevač, svirač, producent, finansijer, ktome tata, mama i sveti duh (kad me već Gospod neće za svog blagajnika). Bez њih dvojice on nikada ne bi nastao, niti bi ikada tako velik i važan bio, reče misleći na Lajnera i Hrњaka. Recimo da Hendriks nikad ne bi nastao, niti tako velik i važan bio, da nije Ekspiriens ritam sekcije (Reding/Mičel) bilo, niti bi Stonsi bez Brajana Џonsa uspeli, bez obzira što potoњi nikad pesmu ne napravi, sve da im je ime i dao (Џegeru i Ričardsu uspe pet pesama, kao i Bregi). A tek Bitlsi, bez menaџera, producenta i Џona Kenedija, te busa punog ženskiњa iz Bronksa, da ne pomiњemo tetku Mimi, i Pita Besta koji imade mamu sa prostorom za svirku, a tome bi mogli nadodati i Arsenove klempave uši, jer ko bi ga bez њih ikad primetio? Nek mi oproste seni junaka ako sam u samoobrani što reći propustio. Drugo, Juge više nema, upravo zato što je naše tumačeno kao moje, dok je tvoje i moje i tvoje, niti iko na њu pravo polaže (niti ja spadam u razdeobe), jerbo inače ne bih bio, kao Jugosloven (državљanstvom, a ne politički), stranac. Treće, ja nikad ne autorizovah nijedan novinski natpis u kojem bi me obično Kominterna unakazila do neprepoznavaњa, zato navodit glupa pitaњa i još glupљe odgovore šoubiza izvan vremenskih okvira kao obavezujuće je MSP (maloumno, sramotno, ponižavajuće), koliko god se to uklapalo i u ondašњu, a pogotovo sadašњu medijsku tabloidnu stvarnost, gde sve pršti od šokantnosti da bi se zatupila oštrica stvarnosti. Velim Kominterna, pošto ona beše najgorči neprijateљ prve Jugoslavije (Tito joj se nije dao, kao ni ja, no svejedno). Pa i tako bude uspešnih i poučnih delova istine pomešanih sa smejurijom, ali takvim načinom da se nije znalo šta je šta, zavisno od toga gde bi se stavila zapeta, što je neodeљiv deo proroštva i vizionarstva, jer batina ima dva kraja, pa se moraš potruditi, želiš li debљi izbeći, jer ako se na tacni sve gotovo posluži (što Zevs ne voli), ishodi budu potpuno suprotni. Četvrto, udobna zavetrina nije stvaralački znamen (stvaralačko breme je osnov mira, otkako pozemљari ne mogu ne koristiti oči i uši, se razbira, a na što da ih bace ako toga nema), nego kritičarski (rešetareњe ih ništa ne košta, dapače, žive od tuđeg pregalaštva kao bubreg od loja), a tako se i značaj kљučnih pesama ne meri ubeđeњima, već popevkama i tekstovima, inače put do pakla ne bi bio popločen najboљim namerama. Stoga im je značaj toliko iscureo (mojim pesmama) da nesumњivo potrebuju, posle trideset i o–ho–ho godina nakon tog Kremerovog (i ne samo њegovog) iznesenog mišљeњa, stručno praseće trokњižje ravno zapleni imovine i oduzimaњu sredstava – na tragu svojih gazda – ili Imperija uzvraća udarac (premda nesmiљeno ratujemo već trideset šest godina, i moguće sam zbog toga tako velik i postao, jer očito niko drugi sa bandom niti ratuje niti se prepire, kako onda, tako ni sada, ma puše nežnik svima odreda, i њima i helotima), jer ako je kičma Sjediњenih Država vojno–industrijski kompleks, tad je kičma srpskohrvatskih banana banditsko–lopovski (kompleks nije samo zbir ili skup, već i splet duševnih poremećaja koji nisu od juče, pa bili oni posledica međudejstva proizvodnih odnosa i proizvodnih snaga, ili nasleđe iz gorњe zemљe iza Himalaja, što je pošten i stvaran prikaz, vala).
Dakle, ništa od ovog gorenavedenog nema ni
kod њega ni kod drugih (a bilo ih je i bit će) ča pišu o onom o čemu pojma nemaju, budući se nikad iz ameba u višestanične sklopove ili nakupnine protegnuli nisu. Ali to neumorno nadomeštaju balavim izlučevinama iz prsta isisanim, secirajuć mene, a misleć na sebe, izmišљajuć i stvarajuć mit da nađu posla sebi, a sve tobože rušeći naslage mitova o meni: kao dečak, kad na morskoj obali peščane kule u svojoj detiњariji gradi, a potom ih opet ruši, nogama i rukama, zabave radi, da time sebe nagradi, Homer će, eto tako mi draga, znaj, izgledaš ti, dok sa smiješkom promatraš svijet, Drago Mlinarec će. Zapravo, osta neprimećeno što se Škarici iz usta omaklo – da mu je uz mene hobi posao postao – utoliko da pokupi za životno delo premnoge nagrade i to kao najvažniji roker (zbiљa, pušio je, ali otkad se to nagrađuje?), i ne samo on, već i Ivačković za nepevaњe, mislim, za Kako smo propevali (kao doušnici, moguće, jer samo se podoban kadar nagrađuje), dapače, pobednici dele imovinu poraženih, što znači da sam ne samo u samom startu izgubio (a to sam davno negde i rekao, međutim, kao i mnogo toga što se dušmanima ne uklapa u kombinaciju ili sastavnicu, to ne navode pišući mi životopisne čituљe), nego da su i Škarice i Ivačkovići, i svi u prethodnim pasusima navedeni šrafovi, takvi kakvi su, Jugi i došli glâve (postavљajući lokatore za tačnije bombardovaњe, od čega posedeše), pa mi sada od kože sapun prave i na prodaji dodatno zarađuje; kapoi u konc–logoru (toga Jugi ne nedostaje, ako samo zato što se po novom regija zove, odnosno privikne se svaka raga na svog gospodara, a onda krene krkavela...).
No ima još nešto. Moje greške i gluposti nemaju
nikakve veze sa bilo čime ili kime, osim sa mnom, stoga, nikog se ne tiču, pošto su moje, i ja ih plaćam, ali Ivačković se i tu ugrađuje da bi došlo do razmene, budući u zemљi lopova svak svakog drži na uzici, pa se tako ne samo meni na mojem jednakim gradi, kao antena ili ticalo lopovskog kompleksa, kojeg svojim roktaњem zastupa, nego me želi i sa њime izjednačiti. A potom se već, dakako, lakše kroči. Otuda i pisaњe o meni, iako mi je karijera iz bivše Juge, koje više nema niti će je biti, a ktome sam, kao apatrid, i stranac, pošto tako presude sve tri sudske instance u Srbiji, kao i Krorek još devedeset osme. Čemu, dakle, sve to podgrijavaњe hladne supe, kanda se ništa desilo nije? Službeno je ko ti jebe mater, a neslužbeno deri dokle možeš, sine. I da li se kod vas tako postupa sa strancima ili samo sa domaćima? Jasno, što se nešto više meњa, više ostaje isto, na primer (a ništa se promenilo nije – kad se već poremetilo što je prethodno bilo, pa se drugim sredstvima nastavљa započeto, jer svetski prevrat, to jest revolucija mora da traje – sem posložavaњa ili ponovnog vraćaњa na staro, što se prevodi resetovaњe), u moje vreme stare Juge, isti prostori za svirku, iste cene ulaznica, ista poseta, ali kao domaći imam pravo samo na dnevnicu, dok strance plaćaju po tržišnoj ceni i u čvrstoj valuti – i to se komunizmom zvalo, muda pod bubrege, nije li? „Konobar! Otkad su dva i dva pet?” „Ma dva i dva su četiri, gospodine, ali od nečeg mora da se živi.” Što je čemu podobno i biva, Њegoš će. I tako me sviњski papak hvata u nedoslednosti, jer osamdesete rekoh da je psovaњe vulgarno, a sad psujem do iznemoglosti.
A AGAMEMNON SKOČI SUZE RONEĆI, KAO IZVOR VODICA CRNA KOJA SA STRMENE HRIDI TAMNOTOKU IZLIJEVA VODU, TAKO STEЊUĆI TEŠKO ZARIDA AGAMEMNON NEIZRECIVU JEBADU SVOJU. ČUJTE...
A AGAMEMNON SKOČI SUZE RONEĆI, KAO IZVOR VODICA CRNA KOJA SA STRMENE HRIDI TAMNOTOKU IZLIJEVA VODU, TAKO STEЊUĆI TEŠKO ZARIDA AGAMEMNON NEIZRECIVU JEBADU SVOJU. ČUJTE...