Tvrtko Kulenović poznati je bosanskohercegovački romanopisac, esejista, književni kritičar,

teoretičar književnosti, ali je poznat i kao uvjerljiv hroničar putovanja, odnosno, putopisac.
Napisao je sljedeće putopise: „Odanost jugu“ (1970), „Putovanje“ (1974), „Pejsaži zrelog
doba“ (1979), „Mehanika fluida“ (1987) i „Majka voda“ (2004).

Prema riječima Jasmine Musabegović, Tvrtko Kulenović putopis vuče u nove artikulacione
vode koje iziskuju od pisca više unutatnjih pejsaža nego objektivnih. Sam Kulenović u knjizi
„Pejsaži zrelog doba“ kaže: da je putovanje ritual, obnova kosmičkog čina. U intervjuu za
časopis „Život“ iz 2015. godine Kulenović povodom pisanja putopisa kaže:
Prije svega, ne znam šta tačno znači mladost, ali dobar dio svojih putovanja obavio sam u
mladosti. Nekako su sva bila veoma uzbudljiva, pa i po tome što su se odvijala u lošim
materijalnim uvjetima. Sirotinjski se nekada putovalo, a to je već pikarski momenat, jer kada
dođeš negdje, ne znaš gdje ćeš spavati i šta ćeš jesti. To je nalik avanturizmu pikarskih
junaka, a osim toga ja mislim da je svako putovanje, koje nije po narudžbi, pikarsko i samim
tim uzbudljivo. A pametan čovjek i ta putovanja po narudžbi može da pretvori u pikarska
putovanja, i meni se to često dešavalo da idem negdje gdje trebam u nečemu učestvovati, i taj
dio odvojim od samog putovanja koje pripada meni, i ja, naravno, neću poslije pisati o nekoj
besmislenoj i danas potpuno zaboravljenoj konferenciji, nego samo o putovanju do nje.

Ono što primjećujemo u pročitanim putopisima Tvrtka Kulenovića je da putopisac ne oslikava

predjele, geografske aspekte i sve ono što pronalazimo u nazovimo ih, tradicionalnim
putopisima. Putopisac traga za kulturom prostora, njegovim duhom, umjetnošću, naukom,
mitom, ali i svakodnevnim ritualima koji se čine gotovo beznačajni, dok se ne promatraju u
pravo vrijeme i s pravog mjesta. Važan dio putopisne proze Tvrtka Kulenovića je njegov
subjektivni doživljaj „izvikanih“ historijskih građevina, spomenika kulture i uopće mjesta u
gradovima poznatih kao turističke zone. Tako npr. Kulenović u tekstu pod nazivom
„Dubrovnik“ piše s koje strane u koja doba dana je najbolje ući u Dubrovnik.

Ako se stiže rano ujutro, najbolji pristup Dubrovniku je onaj sa sjeverozapada, putem od
Lozice i Zatona. Treba doći pješke, kakvim fijakerom ili limuzinom ako je dosta spora: u
blagom jutarnjem svjetlu pejzaž oko Dubrovačke Rijeke izgleda kao zemlja snova, kao zemlja
koja sniva. Voda je tamo mirna i bez šuma, tihe su stare palače i visoki čempresi koji i sami
liče na drvene tornjeve, na napuštene bogomolje (...)

Predvečer je lijepo stići u gradsku luku malim brodom koji redovno saobraća, ili kakvom
vanrednom bakulom, od Mlina i Cavtata. Iskrcati se u luci ali ne krenuti u grad, napustiti
svaku pomisao da se nekud namjerno ide i nešto posebno gleda. (...) U mraku sjediti
naslonjen leđima na kamen tvrđave koji je još sačuvao toplinu i historiju dana.

Nemoguće je ne primijetiti piščevu povezanost s Dubrovnikom, vrlo pozitivna osjećanja koja

gaji prema gradu. U jednom dugom odlomku on priča o dugogodišnjoj slobodi Dubrovnika
Dubrovnik nije miješao slobodu sa slavom, čašću i drugim lakrdijama. Mudar a lijep, stajao
je na hridi morskoj za vrijeme svih naših slavnih pobjeda i poraza, naših Imanja i Nemanja,
kao svjetionik, kao utjeha. U daljnjem tekstu Kulenović Dubrovnik poistovjećuje s jednom
velikom kućom Dubrovnik je sam jedna kuća, jedan otmjeni salon i nije lijepo u njemu
zavlačiti se po kućama, po muzejima, Dubrovnik nije mjesto za posjetioce muzeja nego za
ljubavnike gradova.

Nakon površnog spominjanja stanovnika grada, i obilatog naslućivanja kulturne historije

grada, pri kraju teksta nailazimo na ženu, Dubrovčanku, što ne haje za turiste, već u svom
vremenu i za sebe, pliva u moru, lijepa i samo svoja. Čovjek na svom tijelu nosi i dah
podneblja i civilizacije kojoj pripada. I tijelo nosi u sebi, pored biološkog, i civilizacijski kod.
Slijedi odlomak:

Ujutro je, ipak, najbolje otići na plažu, najbolje na dubrovačku plažu na Dančama, i ostati
tamo sve do četiri, sve dok ne dođe najljepša žena plaže, vodeći za ruku sina. Biće u kostimu
jer dolazi izbliza, od kuće, jer je ovo njena plaža, ostaviće dijete da se brčka u plićaku a sama
će otići da pliva, daleko prema pučini, iskusnim pokretima. Zatim će se vratiti, pažljivo oprati
mališana pod tušem (...) brzo će se obrisati i otići bez zadržavanja, bez osvrtanja, bez za vas
tako obaveznog sunčanja. Tada ćete shvatiti da nijednog trenutka Dubrovnik nije pripao
vama, da ni pedalj niste zakoračili unutra, i obuzeće vas žalost i čežnja, čežnja za
Dubrovnikom već odranije vam dobro poznata.

Putopis iz Venecije, pod nazivom „Smrt u Veneciji“ natopljen je umjetnošću, najviše

slikarstvom. Najupečatljiviji dijelovi tiču se piščevog mišljenja da je vjerodostojnu sliku
Venecije gotovo nemoguće naslikati Te čudne slike, kojima je dugo otkazivana svaka
vrijednost, imaju uza se jedan basnoslovan kvalitet jedva primjetnog prevazilaženja vlastite
realnosti, koji nije nastao zahvaljujući genijalnosti njihovih tvoraca, nego zato što im se svom
upečatljivošću svoga postojanja nametnula Venecija koja ne pristaje da bude samo slika. Kao
i u opisu Dubrovnika, putopisac se osvrće na svakodnevnicu, na građevine, kulturu, historiju i
duhovne ostatke generacija koje su tu živjele. Ako se značaj mjeri sposobnošću trajanja u
svim sistemima ljepote, rekao je Le Korbizje ili neko drugi znamenit, onda je najznačajnija
građevina Duždova palača u Veneciji. Kulenović navodi da je neposredno pred prvo
putovanje u Veneciju pročitao da ona tone, nestaje, umire, a njega je dočekala mlazom života,
kad sam očekivao svečanost smrti i smrad tamjana, i odmah sam posumnjao u vjerodostojnost
novina. Kulenovićev odnos prema Veneciji sličan je kao prema Dubrovniku. Lahko
prepoznajemo da u prvi plan nisu stavljene građevine kao materijalne stvari, ljudi kao bića sa
određenim životnim vijekom. Čitava priča o Veneciji ima širu umjetničku, duhovnu,
historijsku podlogu, kao neko breme koje Venecija nosi i koje ne dozvoljava priče o kiču,
smradu, dotrajalosti i smrti. Kako Kulenović piše Mislio sam da je trulež i kič, jer to dvoje je
jedno isto, ali ih nigdje nisam mogao naći. Zastajao sam pred svakom nakinđurenom kućom i
govorio: pa ovo mora da je kič, pred svakim smradnim kanalom: e ovo jeste trulež, a za to
vrijeme me je bizarna građevina već osvajala, odvajala me od moje realnosti, moje
sadašnjosti i prošlosti, voda kanala me je zvala i postavljala mi konačna pitanja koja
postavljaju okeani.

Posljednji tekst koji ćemo spomenuti, a koji možemo po poetskom diskursu povezati s
prethodna dva je tekst pod naslovom „Akvedukt“. Na jednom putovanju, Kulenović piše o
Rimu, prema kojem ima negativan stav. Govori naime da izbliza izgleda nezgrapno, te ga
poredi s ostalim gradovima u kojima je bio. Ono po čemu se ovaj tekst razlikuje je činjenica
da putopisac poznaje grad, ali sada traga za nečim drugim. Traga za onim antičkim u Rimu,
traga za onim što je vezalo stanovnike grada za sam grad. Kulenović pokušava vizualizirati
slike vojnika koji se umorni, gladni, mučeni bolestima, na izmaku snaga vraćaju u grad, i
onda pred ulazom u grad korak im postaje sigurniji, odmjereniji, snaga nadolazi i vatra u
njima se rasplamsava. Tada sam u izmaglici pred sobom ugledao nešto što me je u prvom
trenu podsjetilo na avion, na pticu, mada je bilo čvrsto vezano za zemlju (...) Bila je to jedna
arhaična šara u prostoru, jedan zid od lijepih šupljina među masivnim kamenim šipkama.
Nije bilo nikoga pored mene da pokaže prstom i objasni, to je Akveduktus Flavius, ili kako mu
je već bilo ime, ali sam znao. Znao sam da je to bilo ono što je ulijevalo legionarima snagu na
prilazima Rimu. Sadržavalo je toliko snage u sebi, izgledalo je, u večernjem treperenju
vazduha, da se svaki čas može otrgnuti od zemlje i zajedno sa svojim glomaznim stubovima
poletjeti. Jedino on je mogao da bude hram Rima, toga svijeta kome su bili dragi i krvoločni
cirkusi i mistični obredi, i imperatorski trijumfi i pobjesnjela rulja, ali kome je ipak vrlo, vrlo
važna bila voda njihovih stanovnika.

Na kraju ovog odlomka, ali i u prethodnim tekstovima o Dubrovniku i Veneciji, uočavamo

simbol vode, vrlo važan simbol koji je kao lajt-motiv Kulenovićevih putopisa. Dio pod
naslovom „O vodama“ u knjizi „Odanost jugu“, izdvajamo neke dijelove: U godinama
putovanja ono je postalo domovina putnika. Probralo je za sebe najljepše među gradovima,
znajući da gradovi znače najviša uzbuđenja za pravoga putnika (...) ali svoje skrovite istine
odavalo je samo rijetkima: da jedino na moru postoje kretanja, jer na kopnu su sve samo
stizanja, da je kopno za lažne i slabe putnike (...). more ne poznaje ni drumove, ni usputne
ciljeve jer ono ne podrazumijeva nužnost stizanja, kad se na moru negdje stigne, onda to nije
more, nego opet kopno. Zaokupljenost putopisca umjetnošću, kulturom i svim proizvodima
ljudskog duha, usredotočena je kulturu mediterana. Otuda naslov Odanost jugu, kao Odanost
Mediteranu, sinonimu za kulturu, zemlji prapostanja, izvoru svih stvari. Zanimljiv tekst je o
Mikenskim vratima, koja putopisac naziva džinovskim kamenjem koje izranja iz okeana
vremena i postavlja krupna pitanja. Vidjevši tu građevinu, Kulenović pokušava dokučiti ljude
koji su živjeli u blizini, kako su se osjećali, kako razmišljali o njoj, je li im bila zaštita ili
prijetnja, i to je ono što u njemu izazivaju Mikenska vrata, to je sve što ona proizvode,
zainteresovanost za civilizaciju koje više nema, a čije tragove pronalazimo po cijelom
Mediteranu i čijim tragovima putuje naš putopisac. Pored legendi i mitova koje putopisac
inkorporira u svoj tekst „Religije mora“, pronalazimo sljedeće dijelove: More ima pravo da se
proglasi središtem religije, predmetom obožavanja: tješi nas svojim svjedočenjem o
postojanju drugih svjetova i zadaje nam bol uvjeravanjem da ćemo zauvijek ostati izvan
njihovog opsega. Oko mene more najljepše na svijetu i kraj kojeg se rodio naš svijet, mare
nostrum. Mediteran.

Kulenović je poznat i kao veliki zaljubljenik u Aziju, Indiju.. „Jedan broj mojih drugova je
bio na isti način fasciniran - i bio nam dosadio Zapad. Čuj, dosadio nam Zapad - nismo ni
bili na Zapadu, ali dosadile nam te vrijednosti već. I onda smo tražili nešto drugo. Vidio sam
jednu skulpturu koja me oduševila - par u zagrljaju. Taj par u zagrljaju je zračio takvom
energijom, tako nečim jednom u dvoje i dvoje u jednom, ma nevjerovatno. Ne mogu ja to
opisati. Mislim da je iz pećine Adžanta blizu Bombaja. I odjednom sam shvatio - pa ovo je
ono što ja hoću. Ja hoću da idem na ovakvu umjetnost gdje je život prikazan ovakav, gdje
zrači, gdje rastura energiju - to me zanima.“ Kulenović u svojim putopisima i intervjuima
otkriva opčinjenost Azijom, njenom mistikom, građevinama, duhom, kulturom, teatrom i
tajnama nedokučivim ljudima. Nerijetko kaže da se iz Indije niko ne vrati isti kakav je bio i da
je to jedino mjesto na koje bi se ponovo vratio. Kao što vidimo, i u Indiji je piščeva pozornost
fokusirana na stvaralački duh čovjeka kao jedinu vječnost, neprolaznost i vrijednost. On kroz
svoje putopise, čije dijelove umeće i u romane, ljudski duh i ono što on stvara, pronalazi u
građevinama, gradovima, morima, zemljama, novim, savremenim ljudima koji nose
civilizacijsku oznaku u svome biću, i samo gdje uspije pronaći tragove duhovnog stvaranja, to
smatra vrijednim za vidjeti i doživjeti. Samim time, Kulenovićevi putopisi su odmakli daleko
od tradicionalnih putopisa i okrenuti su potpuno subjektivnom doživljaju, a ne objektivnom
posmatranju stvari i dokumentarističkom zapisivanju putovanja. Čitaoci Kulenovićevih
putopisa imaju mogućnost tragati s njime za historijom i kulturom, kako Meditarana tako i
Azije, te nadograđivati znanja ali stjecati nova iz raznih oblasti, jer nisu samo Kulenovićevi
romani „profesorski romani“, nego i u putopisima uočavamo i slijedimo njegovu znalačku,
obrazovnu, umjetničku spoznaju zanesenosti i zaokupljenosti umjetničkim kao jedinim
tragovima čovjekove nutrine, kako kaže Jasmina Musabegović.