UNIVERZITET DŽEMAL BIJEDIĆ

NASTAVNIČKI FAKULTET

ODSJEK ZA PSIHOLOGIJU I SOCIOLOGIJU - I CIKLUS STUDIJA

PREDMET: PSIHOLOGIJA MIŠLJENJA I INTELIGENCIJE

PSIHOLOGIJA MIŠLJENJA I
INTELIGENCIJE

“ Neuropsihologija jezika ”
/Seminarski rad/

STUDENT: PROFESOR:
Ella Ljubić doc. Dr. Vesna Ćorluka Čerkez

Mostar, juni 2018.

1
SADRŽAJ
UVOD .................................................................................................................. 3

1. MIŠLJENJE I GOVOR ................................................................................. 4

2. PSIHOLINGVISTIKA.................................................................................... 5

3. NEUROLINGVISTIKA .................................................................................. 6

4. ISTORIJSKI RAZVOJ NEUROLINGVISTIKE.......................................... 7

5. BROKINA I VERNIKOVA ZONA................................................................. 8

6. BROKINA I VERNIKOVA AFAZIJA ........................................................... 9

7. DIVLJA DJECA ............................................................................................... 10

ZAKLJUČAK....................................................................................................... 14

LITERATURA...................................................................................................... 15

UVOD

2
Neurologija je grana medicine koja se bavi poremećajima nervnog sistema. Ona vodi
porijeklo od Interne medicine. Krajem 19.-og vijeka osnivana je na Medicinskom Fakultetu u
Parizu prva katedra za neurologiju. Posebno se bavi opisom i objašnjenjem kliničke slike
bolesti prouzrokovane patološkim procesima i lezijama u određenim strukturama nervnog
sistema ili poremećajima u njegovom funkcionisanju. Neurologija i psihijatrija se dijelom
prepliću.

Neuropsihologija je granična disciplina između psihologije i neurologije, a bavi se

proučavanjem biologijske podloge različitih psihičkih funkcija (pažnja, pamćenje, i slično).
Sama specijalizacija pojavila se 1970-ih godina uz dva značajna događaja koja su potakla
razvoj neuropsihologije. Prvi je bio pokretanje časopisa Journal of Clinical Neuropsychology,
a drugi osnivanje posebne sekcije za kliničku neuropsihlogiju unutar Američke psihloške
udruge. Principi odnosa mozak-ponašanje temeljni su za neuropsihologiju i jedan od
najvažnijih principa koji se nalazi u osnovi tog odnosa jest lokalizacija funkcija.

Psiholingvistika je područje psihologije i lingvistike koje proučava psihologijske aspekte

jezika, povezanost jezika s psihološkim procesima i pojavama - psihologija govora.

Neurolingvistika je naučna disciplina koja proučava fiziološke mehanizme kojima mozak

obrađuje informacije vezane za jezik: kako govorimo i razumemo, kako učimo jezik, koja je
priroda jezičkih poremećaja.

MIŠLJENJE I GOVOR

3
Govor je sustav znakova koji služi za namjerno sporazumjevanje, a uključuje sve načine
sporazumijevanja. Životinje nemaju mišljenje, nego se sporazumijevaju instinktivno, pa i
nekad kad to nema smisla, a čovjek će signale većinom imitirati kad može imati koristan
učinak.

Povezanost mišljena i govora je vrlo duboka (tako,primjerice, kod mišljenja dolazi do

mikropokreta glasnica) , lakše je učiti na glas, gluhi mnogo teže usvajaju apstraktne pojmove
od onih koji čuju ( sa slikama je uspješnost jednaka).

Iako govor ima mnogo kompleksnih pravila, svi ih svladavamo bez problema, pa je Chomsky
postavio teoriju da u mozgu vjerovatno postoji urođeni mehanizam koji djetetu omogućava
razumijevanje i produciranje jezika i govora – modem za govor.

Važan dio sporazumijevanja otpada na govor tijela – ton i glasnoća izgovora, gestikuliranje,
mimika, udaljenost sugovornika, dodirivanje = neverbalna komunikacija .

Naše prve dojmove o nekome stvaramo upravo na temelju neverbalnih znakova koje ta osoba
emitira.

Neverbalna komunikacija može biti namjerna ili nenamjerna, a društveno su važnije

nenamjerne poruke kojih nismo ni svjesni, a ostali ih primjećuju. Žene su osjetljivije i lakše
čitaju neverbalne poruke od muškaraca.

Neverbalni znak u različitim situacijama može biti protumačen na različite načine.

Pravo značenje neverbalnog govora je nepoznato.

PSIHOLINGVISTIKA

4
Psiholingvistika istražuje međuovisnost jezika i mišljenja, ulogu jezika u soc. interakciji,
komunikaciji, pamćenju kao i posebne probleme i pojave; teškoće u govoru i pisanju,
bilingvizam. Posebnu pozornost psiholingvistika posvećuje usvajanju i razvoju jezika i govora
u djece, dakle opisu postupne izgradnje jezičnih struktura na svim razinama, zatim
bilingvizmu ili dvojezičnosti te mentalnim procesima koji se odvijaju pri usvajanju dvaju
jezičnih sustava, njihovoj mogućoj interferenciji te posebnostima njihovih jezičnih i govornih
aktualizacija. Psiholingvistička problematika prisutna je u mnogim područjima psihologije
(razvojna i klinička psihologija, neuropsihologija) i pristupima istraživanju (kognitivna
psihologija). Ciljevi psiholingvistike su :

1. Opisati mentalne procese koji omogućavaju upotrebu jezika

2. Opisati znanje jezika koje govornik poseduje (koje je nesvesno)

3. Objasniti kako deca usvajaju jezik; objasniti kako odrasli uče strane jezike

Slika 1.1

NEUROLINGVISTIKA
5
Neurolingvistika je naučna disciplina koja proučava fiziološke mehanizme
kojima mozak obrađuje informacije vezane za jezik: kako govorimo i razumijemo, kako
učimo jezik, koja je priroda jezičkih poremećaja.

Neke od tema kojima se ova nauka bavi su: lokalizacija jezika u mozgu, jezička obrada u
realnom vremenu, moždane strukture i učenje jezika.

Kao interdisciplinarna nauka, neurolingvistika koristi metode i teorije drugih naučnih

disciplina, kao što su: neurologija, lingvistika, kognitivne nauke, neurobiologija, govorno-
jezički poremećaji, neuropsihologija i računarstvo.

Veliki broj istraživanja iz neurolingvistike zasnovan je na modelima preuzetim

iz psiholingvistike i teorijske lingvistike. Neurolingvistika istražuje moždane procese koji su
slični onima koje psiholingvistika i teorijska lingvistika pretpostavljaju u produkciji i
razumijevanju govora. Također se bavi procijenom lingvističkih teorija eksperimentalnim
putem, kroz metode afaziologije, neuroodslikavanja, elektrofiziologije i računarske
simulacije.

Neurolingvistika se od početka bavila potragom za specifičnim dijelovima mozga u kojima se

nalazi znanje jezika. Otkrivene su dvije zone u mozgu čijim se oštećenjem gubi jezička
sposobnost: Brokina zona, koja je zadužena za govornu produkciju i Vernikeova zona, koja
učestvuje u auditivnom razumevanju govora[1]. Međutim, razni dijelovi mozga učestvuju kada
koristimo jezik, te nije ustanovljen dio mozga u kom se nalazi, npr. vokabular; po svemu
sudeći, znanje jezika aktivira različite opće sposobnosti našeg mozga. Neurolingvistika se
danas bavi proučavanjem toga kako različiti dijelovi mozga surađuju u kodiranju i
dekodiranju jezičkih informacija, da li se i kakva razlika javlja kada se koristi jezik koji nam
nije maternji, da li se može uočiti da su za neke manje jezičke cijeline zaduženi specifični
moždani spojevi i sl.

Neurolingvistika koristi eksperimentalne tehnike sa modernom elektrofiziološkom opremom

kako bi proučila obradu jezičkih informacija u mozgu u realnom vremenu. Otkriveno je da se
riječi procesuiraju brzinom koja se mjeri milisekundama. Mjerenjem brzine obrade riječi i
konstrukcija mogu se dobiti značajni podaci o samom procesu stvaranja ili razumjevanja
rečenica.

ISTORIJSKI RAZVOJ NEUROLINGVISTIKE

6
Neurolingvistika je počela da se razvija u 19.st, usporedo sa razvojem afaziologije, nauke o
jezičkim poremećajima (afazijama) koji su prouzrokovani oštećenjem mozga. Afaziologija se
i danas bavi odnosom strukture i funkcije, analizirajući posljedice moždanih oštećenja na
obradu jezika.

Jedan od prvih ljudi koji su shvatili vezu između određenih dijelova mozga i obrade jezika bio
je Paul Broka, francuski kirurg koji je izvršio veliki broj autopsija na osobama sa govorno-
jezičkim poremećajima, i koji je otkrio da je većina imala oštećenje mozga (leziju) u lijevom
frontalnom režnju, dijelu koji je danas poznat kao Brokina zona. Frenolozi su početkom 19.st
tvrdili da su različiti dijelovi mozga zaduženi za različite funkcije i da jezik pretežno
kontroliše frontalni dio mozga, ali Brokina istraživanja predstavljaju prvi empirijski dokaz te
povezanosti, i smatraju se od ključnog značaja za neurolingvistiku i kognitivne nauke.

Kasnije je Karl Vernike iznio pretpostavku da su različite moždane oblasti specijalizovane za

različite lingvističke zadatke. Brokini i Vernikeovi radovi ustanovili su afaziologiju kao novo
polje istraživanja i zasnovali ideju da se jezik može proučavati analizom fizičkih
karakteristika moždanih dijelova.

U ranom razvoju afaziologije značajna su bila i istraživanja Korbinijana Brodmana, koja je

sprovodio početkom 20.st, i koji je “mapirao” površinu mozga, podijelivši je na veliki broj
oblasti na osnovu ćelijske strukture i funkcije svake od ovih oblasti – Brodmanova polja.

Razvoj tehnologije omogućio je procvat neurolingvistike krajem 20.st. Neuroodslikavanje

(PET skener i magnetna rezonanca fMRI), kao i elektrofiziološka mjerenja (EEG i MEG)
omogućile su da se precizno mjeri moždana aktivnost prilikom obavljanja jezičkih zadataka
produkcije ili razumijevanja.

BROKINA I VERNIKOVA ZONA

7
Do perioda od šestog do desetog mjeseca djeca već nauče da reaguju na osnovne zvukove,
poznate kao foneme, koji imaju nekog značaja u maternjem jeziku

Mandarinski kineski je tonalni jezik u kojem isti osnovni zvukovi mogu da se odnose na
potpuno različite stvari u zavisnosti od tona kojim su izgovoreni.

U netonalnom jeziku, kao što je engleski, ton može prenijeti emocionalne informacije o
govorniku, ali uopće ne utječe na značenje riječi koja je izgovorena.

Grupa kineskih naučnika, predvođena Džijančijaom Geom, otkrila da ove razlike između
mandarinskog kineskog i engleskog mijenjaju način na koji moždane mreže funkcionišu.
Naučnici su iskoristili osnovne razlike između mandarinskog kineskog i engleskog kako bi
istražili razlike u jezičkim mrežama izvornih govornika tonalnih i netonalnih jezika. Trideset
izvornih govornika kineskog jezika upoređeno je sa istim brojem izvornih govornika
engleskog pri čemu su oba uzorka bila podudarna po starosti, spolu i orijentaciji tijela (svi su
bili dešnjaci). Zadatak svih učesnika bio je da poslušaju razumljiv i nerazumljiv govor i da
procjene kog spola su govornici.

Desna hemisfera

Kod obe grupe govornika zabilježena je aktivnost uobičajenih govornih oblasti u mozgu –
uključujući i Brokinu i Vernikeovu zonu – u lijevoj moždanoj hemisferi. Međutim, otkrivene
su dvije važne razlike. Prva razlika primjećena je u funkcionisanju moždanih mreža koje su
posjedovali i govornici engleskog i govornici kineskog jezika. Kod onih kojima je engleski
maternji jezik zabilježena je jača veza između Vernikeove i Brokine zone.

slika 2.1

BROKOVA I VERNIKOVA AFAZIJA

8
Afazija je gubitak ili poremećaj već stečenih jezičkih sposobnosti prouzrokovan povredom na
mozgu. Povrede na mozgu posebno često nastaju kao posljedica moždanih udara, ali mogu se
javiti i kao posljedica fizičkih povreda, tumora, demencija, infektivnih oboljenja mozga i sl.

U zavisnosti od toga koji dio mozga povreda obuhvata, pacijent koji ima afaziju djelimično ili
u potpunosti gubi jednu ili više jezičkih sposobnosti. Pod jezičkim sposobnostima
podrazumjevaju se: produkcija spontanog govora, razumjevanje govora, imenovanje,
ponavljanje, čitanje i pisanje. Afazije također mogu biti praćene i poremećajima kognitivnih
funkcija: pažnje, pamćenja i mišljenja. Pored govornih jezika, i znakovni jezici uslijed afazija
mogu biti oštećeni. Znakovni jezici također predstavljaju strukturirane lingvističke sisteme i
imaju fonološki, morfološki i sintaksički nivo. Samim tim, uslijed afazije, kod osoba koje
koriste znakovni jezik dolazi do sličnih problema kao i kod osoba koje koriste govorni jezik

U zavisnosti od toga koji dio mozga je povrjeđen i koje jezičke sposobnosti su oštećene,
izdvaja se nekoliko osnovnih tipova afazija:

1. Brokina afazija, koju karakteriše poremećaj produkcije govora, ali najvećim dijelom
očuvano razumjevanje govora. Do Brokine afazije dolazi uslijed povrede Brokine
zone, značajnog jezičkog centra, koji se nalazi u frontalnom (čeonom) dijelu lijeve
moždane hemisfere. Govor je kod ovog tipa afazije isprekidan, sa pauzama, pa zbog
toga Brokina afazija spada u nefluentne afazije (govor nije tečan). Javljaju se problemi
sa sintaksom, najčešće nedostaju gramatičke riječi (predlozi, veznici) i nastavci dok se
izgovaraju leksičke riječi (imenice, glagoli). Oštećene su i sposobnosti ponavljanja i
imenovanja. Pacijent izgovara riječi sa velikim naporom i govor je isprekidan (Sarno,
1998; Golubović, 1996)

2. Vernikeova afazija ogleda se u nesposobnosti razumijevanja sopstvenog i tuđeg

govora, iako je govor fluentan (produkcija govora je očuvana). Do Venikeove afazije
dolazi prilikom oštećenja Vernikeove zone, značajnog jezičkog centra, koji se nalazi u
zadnjem dijelu temporalnog režnja lijeve moždane hemisfere. Pacijent s ovom vrstom
afazije nema problem sa upotrebom gramatičkih riječi, već sa upotrebom leksičkih
riječi. Najčešće postoje problemi i u čitanju i u pisanju, a oštećeni su i ponavljanje i
imenovanje (Sarno, 1998; Golubović, 1996).

DIVLJA DJECA

9
Pojam feralna (lat. fera – divlja životinja) ili divlja djeca odnosi se na djecu odraslu bez
kontakta s ljudima i društvom općenito. Zbog uvjeta u kojima su odrastala, ta djeca nisu
razvila svijest o ljudskim ponašanjima i govoru. Moguće ih je podijeliti u tri skupine:

a) djecu odrasla lutajući divljinom,

b) djecu zatočenu u izoliranim prostorijama i

c) djecu koja su preživjela uz pomoć životinja.

Kroz povijest je zabilježeno više od 100 slučajeva feralne djece. Samo neki od njih su – Petar
(divlji dječak iz Hannovera), Victor (dječak iz Aveyrona), Kaspar Hauser (divlji dječak iz
Njemačke), Kamala i Amala (djevojčice vučice), Oxana Malaya (djevojčica pas), Genie
(zatočena djevojčica iz Kalifornije), Ivan Mišjukov, Andrei Tolstyk i dr. Na temelju njih,
istraživači su pokušali odgovoriti na pitanje što je to inherentno ljudskoj prirodi, a u kojoj je
mjeri čovjeku potrebno društvo da bi naučio razumno misliti i ponašati se. Drugim riječima,
nadali su se spoznati u kojoj je mjeri čovjek rezultat naslijeđa, a u kojoj okoline.

Divlji dječak iz Aveyerona

Jedan od starijih, ali prilično dokumentiranih slučajeva je dječak Victor iz Aveyrona u

Francuskoj, koji je živio na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Lutao je šumama i brdima regije
Aveyron, a preživljavao je hraneći se žirom, malim životinjama i povrćem s obližnjih polja.
Pronađen je u dobi od 12. ili 13. godina.
Iz zapisa istraživača vidljivo je da je po pronalasku bio malen za svoju dob, vrlo preplanuo i
pun ožiljaka i ogrebotina. Nije govorio, niti je reagirao na ljudski glas, iako mu je sluh bio
vrlo oštar. Npr. na zvuk pucanja orahove ljuske osvrnuo bi se gladnim pogledom. Glasnice su
mu također bile zdrave jer je mogao izraziti čitav niz zvukova kao što je groktanje, smijanje,
žamorenje. Odbijao je nositi odjeću, spavao je sklupčan poput životinje, a nuždu je obavljao
gdje god i kad god bi za to imao potrebu. Hodao je nesigurno, skakućući i izvijajući se prema
naprijed, a povremeno bi i trčao na sve četiri.
Nije pokazivao interes za ljude i činilo se kao da ga ne zanima ništa osim hrane i spavanja.
Uzbuđenje bi pokazivao samo u trenutcima kada bi kroz prozor ugledao zelenilo ili kada bi
pokušao pobjeći. Ostatak vremena sjedio je sklupčan na podu, lagano se ljuljajući i zureći u
prazno. Nešto bi mrmljao, a ponekad bi se savijao od grčeva.

10
Nakon neuspješnog pokušaja rehabilitacije u Institutu za gluhonijeme, u kojem je proveo
nekoliko mjeseci, Philippe Pinel, tadašnji francuski vodeći stručnjak za psihičke bolesti,
proglasio ga je mentalno retardiranim. No, Jean Itard, liječnik iz istoga instituta, vjerovao je
kako Victor ne bi mogao preživjeti u divljini da nije inteligentan. Kako je smatrao da je
dječakov glavni problem nemogućnost govora, pet ga je godina svakodnevno podučavao. Rad
je započeo po principu nagrade i kazne. Kad bi Victor bio žedan, držao bi pred njim čašu vode
i ne bi mu dao da popije dok ne bi izgovorio ‘voda’.
U početku bi nagradio svaki Victorov pokušaj, no s vremenom je inzistirao na preciznijem
izgovoru. Ovom mukotrpnom, i danas krajnje neetičnom metodom, postigao je to da je Victor
kroz nekoliko mjeseci naučio izgovarati riječi koje se koriste za imenovanje raznih kućanskih
predmeta.
S vremenom je naučio spavati u krevetu, nositi odjeću, jesti za stolom i prihvatiti kupanje. No,
nikada nije naučio „normalno“ govoriti i zapravo se nikada nije približio nekome tko bi se
smatrao „normalnom“ odraslom osobom. Umro je u svojim četrdesetima, još uvijek napola
divlji, plašljiv i nijem.

Djevojčica Genie iz Kalifornije

Suvremeni primjer feralnog djeteta je djevojčica Genie iz Kalifornije, pronađena i

hospitalizirana 1970. god., u dobi od 13 godina. Bila je ozbiljno pothranjena, nije mogla
uspravno stajati, žvakati krutu ni polukrutu hranu, teško je gutala, patila je od inkontinencije i
bila je nijema.
Od 20 mjeseci starosti sve do prijema u bolnicu, živjela je izolirano u maloj, zatvorenoj
prostoriji, privezana za školjku WC-a, koja je služila kao stolica. Tu je boravila skoro cijeloga
dana, a ponekad i tijekom noći. Kad nije bila vezana za stolicu, ležala je u kolijevci svezana
od struka naniže. Prostorija u kojoj je boravila bila je zaključana i zamračena. Hranjena je na
brzinu, samo žitaricama i hranom za dojenčad. U kući nije bilo radija ni televizije, a njezina je
izloženost zvučnim podražajima bila minimalna. Otac ju je fizički kažnjavao ako bi katkada
ispustila kakav zvuk. Otac i brat nikada s njom nisu razgovarali, a i majci su zabranili
provoditi s njom više od nekoliko minuta za vrijeme hranjenja.
Nakon četiri tjedna boravka u bolnici, stanje joj se popravilo. Više nije bila apatična, već je
pokazivala zainteresiranost i emocije na različite podražaje iz okoline. Iako nije govorila,
pokazivala je da razumije pojedine riječi, ali ne i gramatičke strukture.

11
Tijekom iduće dvije godine napredovala je u jeziku. Naučila je razliku između jednine i
množine, potvrdnih i niječnih rečenica, posvojne zamjenice i pridjeve, prijedloge,
komparativne i superlativne oblike pridjeva. Naučila je slagati rečenice od 3 do 4 riječi. No,
nije uspjela uspostaviti neuro-mišićnu kontrolu govornih organa. Glas joj je bio slab i zvučao
je neobično. Njezin govorni razvoj, iako sporiji no što je uobičajeno, slijedio je normalan
tijek.

Istraživanjem jezičnog razvoja feralne djece, kognitivna znanost i psiholingvistka pokušala je

dati neke odgovore na pitanje postoji li tzv. kritično razdoblje za usvajanje jezika, što je
predmet znanstvenih rasprava dugi niz godina. Prema hipotezi kritičnog razdoblja, jezično
stimulativno okruženje u prvim godinama života ključno je za normalan razvoj govora.
Pretpostavlja se, također, da je po završetku puberteta nemoguće razviti govor ukoliko taj
razvoj kreće od samoga početka. To znači da je od izuzetne važnosti da osobe koje skrbe za
dijete u prvih nekoliko godina života, potiču govorni razvoj kroz imitiranje različitih glasova,
imenovanje predmeta, boja i sl., postavljanje pitanja, davanje objašnjenja, čitanje slikovnica,
glumu s lutkama, proširivanje djetetovih rečenica, pjevanje pjesmica, razvrstavanje predmeta,
razgovaranje o tekućem danu ili likovima iz crtića i sl. Odsutnost komunikacije s odraslom
osobom, primjerice za vrijeme boravka u velikoj jasličkoj grupi, tijekom boravka na dječjem
igralištu ili zbog zauzetosti skrbnika kod kuće, može dovesti do različitih vrsta govorno-
jezičnih teškoća.
Slučaj Viktora i Genie, kao i drugi slučajevi feralne djece, ne daju jasne odgovore u vezi s
pretpostavkom kritičnog razdoblja. Naime, kod feralne je djece najčešće nemoguće utvrditi
jesu li njihova inteligencija i sposobnost usvajanja jezika bili normalni prije izolacije od
okoline. Isto tako, ne zna se je li njihov govorni razvoj uopće započeo prije izolacije. Osim
toga, izolacija može dovesti do opće retardacije i psihičkih poremećaja, što se odražava i na
samu sposobnost usvajanja jezika.
Primjerice, u slučaju Genie, nemogućnost usvajanja jezika jednako je moguće pripisati
posljedicama traume zbog izolacije i nehumanih uvjeta odrastanja kao i činjenici da je
započela učiti jezik tek poslije puberteta. Suprotno tome, moguće je reći i da je tijekom ranijih
godina bila upravo onoliko izložena govornim podražajima, npr. tijekom majčinih kratkih
posjeta, koliko je bilo potrebno da se stvore temelji za kasniji govorni razvoj
Ivan Mišjukov
Jedan od najnovijih, ali srećom i lakših, slučajeva feralne djece jest Ivan Mišjukov, kojeg je u
Moskvi 1998. godine, u dobi od 6 godina, pronašla policija. Zbog loših obiteljskih prilika u

12
domu njegove majke i njezina dečka alkoholičara, dječak je s 4 godine otišao od kuće i
lutajući Moskvom povezao se s čoporom pasa lutalica. Prosio je hranu, a ono što bi naprosio
uvijek bi podijelio s jednim te istim čoporom. U vrijeme dugih i hladnih zima, preživljavao je
spavajući sa psima koji su ga grijali toplinom svoga tijela. Ako bi ga netko uznemiravao ili
pokušao nešto od njega ukrasti, psi bi ga zaštitili i obranili. Tako se sprijateljio sa psima i
postao njihovim vođom.
Na ulici je proveo dvije godine, nakon čega je smješten u dječji dom. Budući da je prije
odlaska od kuće proveo 4 godine u kontaktu s ljudima, govorio je normalno. Kada je krenuo u
školu ni po čemu se nije razlikovao od bilo kojeg drugog moskovskog djeteta. No, navodno je
noću sanjao pse.

Zbog razlika u uvjetima odrastanja i individualnom razvoju prije isključivanja iz društva,

teško je na temelju slučajeva feralne djece donositi generalne zaključke o ljudskom razvoju.
Nekoliko karakteristika ipak je zajedničko svoj feralnoj djeci. Po povratku u civilizaciju svi se
susreću s velikim poteškoćama pri usvajanju jezika. Iako nemaju problema sa sluhom, ljudski
glas ne doživljavaju puno drugačijim od obične buke.

13
ZAKLJUČAK
Govor je sustav znakova koji služi za namjerno sporazumjevanje, a uključuje sve načine
sporazumijevanja. Životinje nemaju mišljenje, nego se sporazumijevaju instinktivno, pa i
nekad kad to nema smisla, a čovjek će signale većinom imitirati kad može imati koristan
učinak. Povezanost mišljena i govora je vrlo duboka Iako govor ima mnogo kompleksnih
pravila, svi ih svladavamo bez problema, pa je Chomsky postavio teoriju da u mozgu
vjerovatno postoji urođeni mehanizam koji djetetu omogućava razumijevanje i produciranje
jezika i govora – modem za govor.

Važan dio sporazumijevanja otpada na govor tijela – ton i glasnoća izgovora, gestikuliranje,
mimika, udaljenost sugovornika, dodirivanje = neverbalna komunikacija .

Naše prve dojmove o nekome stvaramo upravo na temelju neverbalnih znakova koje ta osoba
emitira.

14
LITERATURA
1. Radoman, Vesna (2003). sihologija jezika i jezičkih poremećaja. Beograd: Integraf
2. Martha Taylor, Sarno (1998). Acquired Aphasia. New York: Academic Press.
3. Randy J. Larsen, David M. Buss, Psihologija ličnosti, Naklada Slap, 2007.

4. Michael T. Nietzel, Douglas A. Bernstein, Richard Milich, Uvod u kliničku

psihologiju, Naklada Slap, 2002.

INTERNET IZVORI

1. http://www.istrazime.com/razvojna-psihologija/divlja-djeca/
2. http://www.wikipedia.com

POPIS SLIKA

 Slika1.1 – Psiholingvistika
 Slika2.1 – Brokova i Vernikova zona

15