1.

Međunarodne organizacije i izvori međunarodnog prava

Nakon osnivanja Lige naroda (1919.), povećava se broj međunarodnih organizacija koje, osim
temeljnog dokumenta o osnivanju organizacije (konstitutivni ugovor), unutar sebe stvaraju i
sustav pravila primjenjivih na sve zemlje članice organizacije. U tom smislu, postavljaju se
dva pitanja (na koja ne postoji autoritativni odgovor): (a) postoje li unutar međunarodnih
organizacija drugi način stvaranja pravnih pravila te (b) jesu li pravila neke organizacije
primjenjiva i izvan kruga država članica.

Organizacije i konferencije u čijem se sastavu donose odluke, posredno znatno utječu na

razvoj međunarodnog prava stoga što se unutar organizacija često izrađuju nacrti
međunarodnih ugovora koji se poslije usvajaju u organima tih organizacija ili na
diplomatskim konferencijama. Svi takvi ugovori, obvezuju samo one države koje ih konačno
prihvate. O tome mogu li međunarodne organizacije u svojim tijelima donositi pravila koja
neposredno obvezuju države članice, ne postoji opće pravilo koje bi im bilo davalo, bilo
oduzimalo takvu ovlast. Odgovor na pitanje je potrebno potražiti u konstitutivnom aktu
pojedine organizacije, stoga što tu ima velikih razlika (s obzirom na to ima li organizacija
elemente naddržavnosti). Najčešća je situacija gdje države ovlašćuju tijela stvorene
organizacije da odlučuju i takvim zaključcima daju obvezatnu vrijednost; iz toga proizlaze
obvezujuće odluke organizacija kao jedan od izvora prava. Kad govorimo o obvezujućim
odlukama, govorimo o zaključcima (rezolucijama, odlukama i dr.) o pitanjima čije je
jedinstveno rješavanje i provođenje bitno za djelovanje same organizacije (npr., odluke o
primanju i isključivanju članova, o financijskim pitanjima, o osnivanju i sastavu pomoćnih
organa). Isto tako, konstitutivni akti pojedinih organizacija propisuju da će se u njihovu krilu
donositi pravila opće prirode (najčešće se radi o preporukama državama članicama), a njihova
obvezatnost za svaku pojedinu državu ovisi o njezinu izričitu ili prešutnom pristanku (ili ako
je odluka donesena određenom većinom unutar organizacije). Tako, npr., Međunarodna vlast
za morsko dno donosi pravila, propise i postupke koji se odnose na ispitivanje, istraživanje i
iskorištavanje podmorja izvan granica nacionalne jurisdikcije, a ona obvezuju na temelju toga
što su usvojena dvotrećinskom većinom.

Ustavni akti pojedinih organizacija, ne preciziraju pravnu prirodu i doseg primjene svih
dokumenata koji se u njima usvajaju, a eklatantan primjer za to je prijepor oko rezolucija
Opće skupštine u činjenici jesu li ili nisu izravni izvor međunarodnog prava.

2. Priznanje države i priznanje vlade

Institut za međunarodno pravo usvojio, godine 1936.,rezoluciju „priznanje država i novih

vlada“ te u njoj definirao priznanje države kao slobodni akt kojim jedna ili više država
konstatiraju postojanje politički organizirane ljudske zajednice neovisne o drugoj državi.
Osim toga, da bi mogla postojati, nova država mora biti sposobna poštivati pravila
međunarodnog prava i izražavati želju da bude članicom međunarodne zajednice. Kako je
priznanje neke druge države diskrecijsko pravo svake pojedine države, njegova uskrata ili
otezanje neće dovesti do povrede međunarodnog prava već će se raditi samo o činu
neprijaznosti. S tim u vezi, priznanje se često politizira, odnosno, čini ovisnim o političkom
stajalištu jedne države prema drugoj (odnosno, njenoj vladi); pa tako je slučaj sa Republikom
Makedonijom čije je priznanje otezala Grčka (nedavno je promijenila ime u „Sjeverna
Makedonija“ te ju je Grčka priznala), Državu Izrael je su priznale SAD i SSSR, dok je VB
otezala i slično. Postoje i obrnute situacije gdje država, iako ispunjava uvjete, zbog političkih
razloga ne želi priznanje (npr., Formozi kao vlada na Tajvanu su održavali odnose s drugim
državama, ali nisu željeli da Tajvan postane samostalna država).

Razlika postoji između de iure i de facto priznanje. Kad govorimo o de iure priznanju, ono je
stalnom, potpuno i neopozivo te djeluje retroaktivno; odnosno, učinak se računa od dana kad
je država zaista nastala (tj., ispunila uvjete da bi bila država). S druge strane, de facto
priznanje je privremeno ili ograničeno na neke odnose.
Osim toga, postoji i distinkcija s obzirom na način priznanja pa tako do priznanja može doći
izrijekom u svečanom obliku (ugovorom ili kolektivnim aktom na nekoj konferenciji) ili pak
šutke kada do priznanja dolazi konkludentnim činom koji pokazuje nakanu priznanja; takva se
nakana, međutim, ne predmnijeva kada neka država sudjeluje zajedno s nepriznatom državom
na nekoj konferenciji ili u mnogostranom ugovoru. S druge strane, uspostava diplomatskih
odnosa ima značenje prešutnog priznanja, dok samo održavanje diplomatskih predstavništava
koja su bila akreditirana kod države prednice ne mora značiti priznanje nove države.

Imenovanje konzula nije samo po sebi priznanje (ali će nova vlada teško trpjeti da na njezinu
području djeluje konzulat države koja je ne priznaje), a isto tako i ulazak neke države u
međunarodno organizaciju ne znači da su ju time priznale sve članice odnosne organizacije.
Također, ako se glavni tajnik UN-a obrati novoj vladi, to ne znači priznanje. U teoriji, danas
prevladava mišljenje kako priznanje države ima deklarativni učinak; njime se samo konstatira
pravni učinak postanka novog pravnog subjekta (jer nova država postaje subjektom čim su se
ispunile činjenice za nastanak); odnosno, sukladno načelu efektivnosti, na novu se državu
odmah primjenjuju pravila međunarodnog prava.

Pojedine države (ili organizacije) mogu određivati vlastite uvjete (kriterije) za priznanje pa su
tako u okviru Europske zajednice, nastale Smjernice za priznanje novih država u Istočnoj
Europi i Sovjetskom savezu. U tom su dokumentu, navedeni uvjeti da bi država bila priznata:
(a) da poštuje načela Povelje, Završnog helsinškog akta i Pariške povelje, (b) da jamči prava
etničkih i nacionalnih skupina, (c) da poštuje nepovredivost svih granica, (d) da prihvaća sve
mjerodavne obveze o razoružanju i neširenju nuklearnog oružja te (e) da se obveže
sporazumno rješavati pitanja sukcesije i regionalne sporove. Na tom tragu, bila je i
Deklaracija o Jugoslaviji, koja također propisuje uvjete koje država treba ispuniti da bi bila
priznata; (a) da želi biti priznata kao neovisna država, (b) da prihvaća uvjete predviđene u
Smjernicama, (c) da prihvaća odredbe nacrta iz konvencije koju je donijela Konferencija o
Jugoslaviji te (d) da usvoji ustavna jamstva kojima potvrđuje da nema nikakvih teritorijalnih
pretenzija prema susjedima.

Što se priznanja vlade tiče, to se pitanje postavlja kad u nekoj državi dođe do promjene vlade
na neustavan način (revolucijom, državnim udarom i sl.). U tim situacijama, dolazi do
političke neizvjesnosti o tome hoće li se nova vlada održati što može biti dodatno potencirano
činjenicom da dotadašnja vlada nastavlja borbu iz inozemstva (npr., Kongo, Haiti, Liberija).
Priznanje nove vlade znači očitovanje pripravnosti da se međunarodnopravni akti te vlade
smatraju pravno relevantnima. Kao i kod priznanja države, radi se o slobodnom aktu za koji
ne postoji nikakva obveza, ali s obzirom da danas prevladava načelo slobode svakog naroda
da stvori vladu kakvu sam želi pa bi nepriznavanje značilo miješati se u unutrašnje prilike
države (čak i odricati joj pravo na samoodređenje). Priznanje se redovito daje ako se vlada
dovoljno ustalila i ako je spremna ispunjavati svoje dužnosti po pravilima međunarodnog
prava, pri čemu nije važno je li neka vlada na vlast došla ustavnim putem. Međutim, u
povijesti postoje dva primjera kada se nisu priznavale nasilne promjene vlade: (a) primjer
Svete alijanse koja je intervencijom suzbila pokušaj revolucije u Napulju i Španjolskoj te (b)
Tobarova i Wilsonova doktrina u Americi koje se obje sastoje u tome da se priječi priznanje
vladama proizašlima iz državnog udara.

Kao i kod priznanje države, i ovdje do priznanja može doći izrijekom i konkludentno.
Također, priznanje djeluje retroaktivno te se priznaju akti vlade od vremena kad je faktično
preuzela vlast. Sporno je pitanje zastupanja neke države pred međunarodnim organizacijama,
te je u tom slučaju mjerodavno stajalište UN-a prema kojem, „kad god više od jedne vlasti
tvrdi da ima pravo zastupati neku državu članicu u UN-u, i to pitanje postane predmet spora,
pitanje treba razmotriti u svijetlu ciljeva i načela Povelje i okolnosti svakog slučaja.“

3. Ustanici i oslobodilački pokreti kao subjekti međunarodnog prava

Građanski rat je situacija kada se u zemlji vodi borba između dviju stranka od kojih jedna želi
steći, a druga želi održati vlast (danas sve češće). Česta je situacija da ostali svijet promatra
takav rat s gledišta svojih interesa (čak i daje materijalnu potporu jednoj ili drugoj stranci).
Naime, ustanici (odmetnici, pobunjenici) vode borbu protiv do tada priznate vlade, a s točke
gledišta trećih, postoji samo jedna vlada te ona odgovara za svaku nastalu štetu.

Ustanici nisu subjekt međunarodnog prava, ali ako se ustanak proširi ili ojača, odnosno,
ustanici postaju jači činitelj i unutar zemlje i prema van, može doći do priznanja ustanika kao
zaraćene strane (od strane vlade protiv koje se bore ili od strane trećih država). Na taj način,
ustanici dobivaju ograničeni međunarodnopravni subjektivitet što znači da postaju odgovorni
za djela koja se zbivaju na području koje se nalazi u njihovoj vlasti. Osim toga, između
ustanika i vlade protiv koje se bore (a koja ih je priznala), nastupa obveza da se poštuju
pravila međunarodnog ratnog prava. Ustanici međunarodnopravnu sposobnost stječu samo u
odnosu prema onome tko ih je priznao (dakle, priznanje ima konstitutivan i relativan učinak).

Opisani institut, nastao je u 19. stoljeću na američkom kontinentu, a kasnije se sve manje
primjenjuje. Usporedno s napuštanjem prakse priznanja ustanika kao zaraćene stranke, jača
uvjerenje da se i na takve sukobe trebaju primjenjivati neka od temeljnih pravila
humaniziranja ratovanja. Na tom tragu je tzv. Martensova klauzula koja kaže kako
stanovništvo i ratnici ostaju pod zaštitom i vladavinom međunarodnog prava koja proizlaze iz
običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima. Isto tako, Ženevske konvencije o zaštiti
žrtava rata kažu kako se, i u sukobu koji nema značenje međunarodnog (odnosno, koji izbije
samo na području neke države), treba pridržavati temeljnih pravila ratovanja (s tim da se to ne
odnosi na situacije unutrašnjih nemira i napetosti, pobuna, izoliranih čini nasilja).

Pitanje ustanika i njihova priznanja, posve novi vid je dobilo u borbi za osamostaljenje naroda
pod kolonijalnom upravom (u nekim kolonijama je dolazilo do ratova, u nekim drugim do
drugačijih tipova otpora). UN su priznali legitimitet oružane borbe kao krajnjeg sredstva za
osamostaljivanje od kolonijalne uprave. Na taj načni su i predstavnici oslobodilačkih pokreta
postali relevantan faktor na međunarodnopravnoj sceni; redovito se pozivaju na sastanke
glavnih odbora Opće skupštine, mogu zaključivati međunarodne ugovore (čak i u svrhu
nastavka oslobodilačke borbe). Ako je oslobodilački pokret primljen za člana neke
međunarodne organizacije, on postaje i strankom osnivačkog (ustavnog) ugovora. Međutim,
utjecaj i važnost te vrste subjekata progresivno slabi stoga što je proces dekolonizacije pri
kraju pa se smanjuje i broj oslobodilačkih pokreta. Nota bene, oslobodilački su svi oni pokreti
koji se bore protiv kolonijalne dominacije, strane okupacije i rasističkih režima.

4. Složene države

Složene države, potrebno je razlikovati od međunarodnih organizacija. Naime, organizacije su

definirane isključivo funkcionalno (nemaju teritorij), dok je upravo teritorij glavna značajka
država. Isto tako, primjenjivost obvezatnih odluka organa složene države prema državama
članicama unutar nje, različita je od primjenjivosti odluka u organizacijama (osim ako se radi
o supranacionalnim organizacijama).

Personalna unija je zajednica vladara dviju država do koje dolazi kad se poklapaju nasljedni
redovi ili kad se vladar neke države izabere za vladara druge. Pa tako, neki personalnom
unijom smatraju vezu VB i onih država Commonwealtha (Kanada i Australija) kojim je
britanska kraljica i dalje državni glavar. Kad govorimo o ovakvom državnom uređenju, svaka
država zadržava svoju potpunu neovisnost, a sama unija nije posebna međunarodna osoba.
Isto tako, tom se vezom ne mijenja unutrašnje ustavno uređenje država koje tvore personalnu
uniju, a i države mogu među sobom sklapati ugovore. Sama tvorevina, raskida se na isti način
kako je i nastala; razilaženjem nasljednih redova ili smrću izabranog vladara.

Realna unija je također veza više država koje imaju zajedničkog vladara, a nastati može
temeljem međunarodnog ugovora država koje ulaze u realnu uniji ili pak ustavnom
transformacijom neke od država (npr., Švedska i Norveška u razdoblju 1814. – 1905., Danska
i Island u razdoblju 1918. – 1940.). U međunarodnim odnosima, države nastupaju kao jedan
međunarodnopravni subjekt, odnosno, imaju zajedničko zastupstvo te jedinstveno ugovorno
područje, ali ipak se radi o odijeljenim međunarodnim jedinicama.

Državni savez (konfederacija) je na međunarodnom ugovoru osnovana veza više država sa

svrhom da se zajednički ostvare određeni ciljevi (npr., SAD u razdoblju 1776. – 1787.,
Njemačka u razdoblju 1815. – 1866.). Države koje tvore konfederaciju imaju neke zajedničke
organe, ali redovito nemaju neposredne vlasti u pojedinim državama (a napose nemaju
izravne vlasti nad državljanima). Pojedine države ostaju subjektima međunarodnog prava i
zadržavaju svoju suverenost, no u poslovima koje su prenijele na savez, i sam savez nastupa
kao subjekt međunarodnog prava. Mogu među sobom voditi rat, a isto tako i samo jedna od
njih može protiv neke treće države biti u ratu, dok ostale članice saveza, zadržavaju svoju
neutralnost.

Savezna država (federativna država) je na državnopravnom temelju osnovana zajednica više

jedinica koje mogu imati različite nazive (države, republike, provincije, kantoni); npr. 1821.
osnovana je Savezna Republika Srednje Amerike koju su činile Honduras, Salvador,
Nikaragva, Kostarika, Gvatemala. Savezna je država samostalni subjekt međunarodnog prava
što znači da nastupa u međunarodnim odnosima za cjelokupnost u njoj okupljenih jedinica.
Međutim, često se postavlja pitanje može li i pojedina federalna jedinica biti subjekt
međunarodnog prava. Iako je Komisija za međunarodno pravo pokušala u Konvenciju o pravu
međunarodnih ugovora, uvrstiti odredbu da članovi federacije mogu samostalno sklapati
ugovore ako to dopušta ustav pojedine federacije, zbog kanadskog otpora, takva odredba nije
ušla u konačni tekst. U saveznim državama koje danas postoje, ustavni poredak većine od njih
ne priznaje sastavnim jedinicama nikakvu nadležnost u međunarodnim odnosima (odnosno,
vrijedi pravilo kako je savezna država samo jedan subjekt međunarodnog prava).

U Švicarskoj postoje dvije glavne struje, federalistička koja tendira ka tome da federacija
može sklapati ugovore samo o onim predmetima koji ulaze u zakonodavnu nadležnost
federacije i centralistička koja govori kako je samo federacija nadležna za sve vrste ugovora.
Ustav Savezne Republike Njemačke govori da, „ako su zemlje nadležne za zakonodavstvo,
mogu uz odobrenje savezne vlade sklapati ugovore sa stranim državama“, a isto tako i prije
sklapanja nekog ugovora koji se tiče osobnih interesa zemlje, moraju nadležni savezni organi
saslušati zemlju.

U saveznoj državi, često se događa da predmet nekog ugovora pripada u nadležnost sastavnih
jedinica (a vezano uz zakonodavstvo i upravno provođenje) pa onda nastaju teškoće ako te
jedinice neće provesti ono na što se savezna država prema van obvezala. Zbog toga postoji
tzv. federalna klauzula koja kaže kako je federacija obvezana sama svim ugovornim
odredbama koje se odnose na materiju u kojoj je nadležna federacija, dok se u pogledu
ugovornih obveza koje spadaju u nadležnost federalnih jedinica, federacija samo obvezuje
uznastojati da nadležni organi sastavnih jedinica provedu potrebne mjere (apelirajući na njih,
nikako obvezujući ih).

5. Vazalitet i protektorat

I kod jednog i kod drugog takvog oblika podređenosti, postoji oblik jednostrane ovisnosti,
odnosno, jedna država pruža drugoj zaštitu i pomoć prema trećim državama, a zato ima pravo
utjecati na vođenje vanjskih poslova zavisne države.

Vazalitet je međunarodno pravo preuzelo iz srednjovjekovnog feudalnog prava, a u pravilu se

radilo o privremenom odnosu ovisnosti za čijeg trajanje je vazalna zemlja postupno stjecala
neovisnost prema državi sizerenu. Naime, ovisne zemlje su polusuverene, a o konkretnom
odnosu ovisi kakva su ostala prava sizerena prema vazalu. U 19. stoljeću, vazalitetom se
nazivao prijelazni oblik odnosa u kojem su se nalazile balkanse zemlje Bugarska, Crna Gora,
Moldavija i Srbija.

S druge strane, svaki pojedini odnos protektorata ima svoje osobitosti koje proizlaze iz
ugovora o protektoratu i iz njihove primjene u praksi. Najbitnija značajka ovog instituta je da
država koja ima protektorat, ima dužnost zaštite te pravo utjecaja na vanjske poslove
zaštićene države. Međutim, praktično gledano, odnos protektorata nije ništa drugo nego
širenje utjecaja države zaštitnice u/na državu koju štiti. Dakle, radi se o odnosu dviju država u
kojemu jedna od njih ima određen utjecaj na vanjsku politiku druge (katkad i unutrašnje) te
preuzima dužnost njene zaštite. Pritom, zaštitnica mora štititi zaštićenu državu od napada te ju
podupirati u obrani njezinih prava, ima izravan (zaštitnica vodi poslove samostalno) ili
neizravan (štićenica vodi poslove samostalno, ali zaštitnica zadržava pravo kontrole i
odobrenja) utjecaj na vanjske poslove štićenice te katkad preuzima jamstvo za unutarnji
poredak države štićenice. Štićenica, međutim, ostaje subjektom međunarodnog prava što
znači da može stupiti u ugovorne odnose s drugim državama. Isto tako, ugovor o protektoratu,
ne dira starije ugovore štićenice, a ako bi oni bili protivni novostvorenom odnosu
protektorata, potrebno je nastojati da se izmijene ili ukinu.
Zasnivanje protektorata djeluje ponajprije među samim strankama tog odnosa, dok treće
države moraju biti notificirane o novostvorenom odnosu; prema njima djeluje pošto su primile
na znanje to priopćenje (i priznale stanje ili mu ne prigovorile).

U 19. i 20. stoljeću, odnos protektorata, služi za kolonijalno širenje, odnosno, omogućuje
širenje kolonijalne vlasti bez uporabe jakih vojnih sredstava. Pod protektorat su stavljane male
državne jedinice pod domaćom vladom (pa je protektorat zapravo bio oblik kolonijalne
uprave), a takvi su odnosi počeli nestajati u doba razgradnje kolonijalnog sustava. Pa je tako
Francuska sredinom 50-ih godina, razriješila protektoratske odnose koji su se odnosili na
velike afričke i azijske države (Maroko, Tunis, Laos, Vijetnam, Kambodža), a još i danas
postoji poseban odnos Francuske i Monaka gdje se Francuska obvezuje na zaštitu neovisnosti
i cjelovitosti, a Kneževina Monako se obvezuje sve vanjskopolitičke odnose uređivati u
sporazumu s Francuskom.
Protektoratski odnos ne nestaje ni u vrijeme UN-a kada je gotovo svim državama priznat
status suvereno jednakih. Točnije, zadržan je na način da je protektorat moguć između samih
UN-a i pojedinih područja kojima ne može upravljati domaće stanovništvo (npr., Daytonski
sporazum (1995.) sadržava značajne elemente podređenosti BiH međunarodnoj zajednici (EU
i UN-u).

6. Mandati i starateljstvo

Liga naroda, proglasila je dobrobit i razvoj naroda pod kolonijalnom čizmom kao sveti
zadatak civilizacije te odredila neka pravila za upravu mandatskim područjima (Pakt Lige
naroda). Mandatska područja, podijelila je u tri skupine, ovisno u stupnju njihove
samouprave; mandati A su zemlje koje se već mogu „privremeno priznati kao neovisne“, ali
uz uvjet da primaju pomoć i savjete postavljenog mandatara (npr., Sirija i Libanon pod
mandatom Francuske), mandati B su zemlje koje nisu imale domaće neovisne političke
organizacije, ali je mandatar upravljao njima uz neka ograničenja (npr., Togo i Kamerun
podijeljeni između VB i Francuske), te mandati C koji su područja koja su najviše zaostala pa
je mandatar njima upravljao po svojim zakonima kao sastavnim dijelom svojeg područja
(npr., Zapadni Samoa pod mandatom Novog Zelanda).

Država koja je preuzela mandat provodila je svoje ovlasti kao mandatar Lige naroda, u z
osnovnu obvezu da Ligi šalje godišnje izvještaje. Glede mandata B i C, istaknute su u Paktu
sljedeće obveze: (a) suzbijanje zloupotreba (posebice trgovanje robljem i prodaja oružja), (b)
osiguranje slobode savjesti i vjeroispovijesti, (c) zabrana podizanja utvrda, vojnih baza i vojne
izobrazbe pučanstva u svrhe obrane, (d) poštovanje načela otvorenih vrata za trgovinu svih
članova Lige naroda.
Na temelju Povelje UN-a, mandati B i C podvrgnuti su sustavu starateljstva (osim
Jugozapadne Afrike), a mandati A su stekli samostalnost (Libanon, Sirija, Jordan, Irak,
Izrael).
Tijekom Drugog svjetskog rata, sazrijeva misao da je kolonijalna vlast protivna načelu
samoodređenje naroda, međutim, kako nije moguće odmah dati samostalnost tim narodima,
uprava od strane mandatara mora biti usmjerena na dobro tih zemalja. S tim u vezi, donesena
je Deklaracija o nesamoupravnim područjima kojom članovi UN-a koji preuzmu upravljanje
nesamoupravnim područjima, „prihvaćaju kao svetu dužnost obvezu da što je više moguće
unapređuju blagostanje stanovnika.“ Pa tako, mandatari se obvezuju osigurati svaki napredak
stanovništva, poticati razvitak samouprave vodeći računa o političkim težnjama pučanstva,
unaprijediti mjere razvoja te poticati međunarodni mir i sigurnost.
U sustav starateljstva, stavljeno je 11 država (Togo, Kamerun, Tanganjika, Nova Gvineja,
Nauru, Pacifički otoci, Somalija, Samoa, Ruanda).

Stavljanje nekog područja pod starateljstvo određuje se ugovorom između države koja će
vršiti upravu i onog organa UN-a koje je nadležan za brigu i nadzor nad starateljstvom,
točnije, Starateljskog vijeća. Ono radi po nalogu Opće skupštine za sva područja osim
strategijskih zona (u tu kategoriju spadaju samo Pacifički otoci čiji je nadzor povjeren Vijeću
sigurnosti). Starateljsko vijeće ima pravo primati peticije (koje ispituje i prema tome se
savjetuje s državom upraviteljicom), primati godišnje izvještaje država upraviteljica, vršiti
svoje pravo nadzora i pomoću nadzornih posjeta (obilazaka). Iako starateljskih područja danas
više nema, ono postoji i dalje, a njegovo je ukidanje odgođeno do izmjene Povelje UN-a.

Temeljni zadaci sustava starateljstva su (a) jačanje međunarodnog mira i sigurnosti, (b)
unapređivanje političkog, ekonomskog, socijalnog i prosvjetnog napretka stanovnika i njihov
postupni napredak prema samoupravi kao konačnom cilju, (c) poticanje poštovanja prava
čovjeka i temeljnih sloboda za sve i (d) načelo otvorenih vrata; odnosno, jednako postupanje
sa svim članovima UN-a u socijalnom, gospodarskom, ekonomskom i trgovačkom smislu.
Starateljska područja su posebni subjekti međunarodnog prava bez djelatne sposobnosti, tj., u
njihovo ime djeluje država kojoj je neko područje povjereno kao „upravna vlast.“ U boljem su
položaju od ostalih nesamoupravnih područja, a to zbog jačeg nadzora i određenijih obveza
država upraviteljice.
Za činjenicu da danas više nema starateljskih područja, najzaslužniji su Ujedinjeni narodi koji
su s vremenom vršili sve veći pritisak na države upraviteljice. Pa tako, 1956., izvještaj
Starateljskog vijeća spominje rokove za stjecanje samostalnosti (otada se vršio pritisak za
ubrzanje razvoja), određivane su komisije za provođenje izbora i plebiscita na starateljskim
područjima i slično.

7. Trajna neutralnost

Trajna neutralnost je položaj države koja je obvezana da u svakom ratu ostane neutralna, a
druge su se države prema njoj obvezale da će poštovati tu neutralnost. Da bi se trajna
neutralnost utemeljila, nije dovoljna jednostrana izjava (npr., Island 1918.) ili najava vlade da
će voditi politiku neutralnosti (Švedska). Isto tako, primjer upadanja Hitlera u Dansku,
Norvešku, Nizozemsku i Belgiju pokazuje da uvlačenje neutralnih država u rat nije
isključeno. Naime, status trajne neutralnosti stječe se samo sporazumom pri čemu, to može
biti međunarodni ugovor (npr., Lateranski ugovor za Vatikanski Grad) ili izjava neutralne
države koju prihvate druge države (npr., Austrija).
Trajna neutralnost, ugovara se u interesu same te države, ali do nje obično dolazi zbog
interesa šireg kruga država (najčešće da se uklone tenzije između susjednih država, u kom
slučaju neutralne države bivaju tampon zone koje bi trebale spriječiti udare jakih država na
tom području; npr., Slobodni Teritorij Trsta je trebao biti demilitariziran i trajno neutralan).

Danas su trajno neutralne zemlje Švicarska, Austrija, Država Vatikanskog Grada, Malta i
Turkmenistan. Švicarska već od 16.st., vodi politiku nemiješanja u ratove, a Bečki kongres joj
priznaje trajnu neutralnost i garantira njezino područje i nepovredivost. Austrija se na trajnu
neutralnost obvezala usvajanjem Ustavnog zakona iz 1955., priopćivši njegov sadržaj drugim
državama, a one su uzvratile priznanjem austrijske trajne neutralnosti. Područje Vatikanskog
Grada, neutralno je i nepovredivo prema Lateranskom ugovoru iz 1929. dok se neutralnost
Malte temelji na sporazumu ostvarenom razmjenom nota s Italijom, nakon čega su joj
neutralnost priznale i neke druge zemlje (Francuska, Belgija, Kina itd.).

Trajno neutralna država dužna je ne upuštati se ni u kakav rat, ali joj je dopušteno braniti se
od agresije (čak se to smatra njenom obvezom). S druge strane, obveza je drugih stranaka
sporazuma o neutralnosti da tu neutralnost poštuju i suzdržavaju se od napada na trajno
neutralnu državu. Isto tako, nisu dopušteni savezi po kojima bi neutralna država morala
priskočiti drugoj članici saveza u pomoć u slučaju da je ova napadnuta, ali može sklapati
ugovore koji ne ugrožavaju neutralnost. Radi obrane vlastitog teritorija, dopušteno joj je
poduzimati mjere za obranu svoje neutralnosti (smije držati vojsku, graditi utvrde i slično).

Pitanje koje je još uvijek sporno je može li trajno neutralna država biti članicom organizacije
u kojoj postoji obveza sudjelovanja u kolektivnoj akciji protiv narušitelja mira (npr.,
Švicarska je bila članica Lige naroda, ali nije htjela sudjelovati u kolektivnim akcijama protiv
narušitelja mira, Austrija je članica UN-a koji prolongira kolektivnu obranu u slučaju napada
na jednu od svojih članica). Dakle, pitanja sudjelovanja neutralnih država u provođenju
sankcija u okviru organizacije, još nije dobila izričite i konačne odgovore.

8. Područja s posebnim položajem i Sveta Stolica

Slobodni grad Gdanjsk, osnovan je 1919. pod okriljem Lige naroda i stavljen u njenu zaštitu,
a Poljskoj je osigurana upotreba Gdanjska kao pomorske luke. Poljska je vodila vanjske
poslove grada i davala dopuštenje (nakon sporazuma s organima slobodnog grada) za
prisutnost konzula stranih država. Međutim, prije nego bi sklopila kakav ugovor u njihovo
ime, morala se posavjetovati s predstavnicima grada. Grad je imao vladu i druge vlastite
organe, a Liga naroda je bila zaštitnik i jamac odnosa koji je stvoren mirovnim i drugim
ugovorima (intervenirala je samo u sporovima iznesenima pred nju), a u Gradu ju je zastupalo
Vijeće.

Saarsko područje uređeno je Mirovnim ugovorima u Versaillesu. Režim je bio takav da je

rudnike ugljena iskorištavala Francuska, a vrhovnu vlast nad područjem je imala Liga naroda
te ju je provodila preko vlade od 5 članova. Godine 1935., to je područje vraćeno Njemačkoj
jer se na referendumu više od 90% pučanstva izjasnilo za pripojenje Njemačkoj, a nakon
Drugog svjetskog rata, ponovno je došlo do stvaranja Saarskog područja s izmijenjenim
granicama. To je područje gospodarski, carinski i novčano je bilo povezano s Francuskom
koja ga je zastupala u vanjskim odnosima. 1950., postalo je izvanrednom članicom Vijeća
Europe, a 1956., ugovorom između Francuske i Njemačke, pripojeno je Saveznoj Republici
Njemačkoj. U vrijeme svojeg postojanja, bilo je posebna međunarodna jedinica i subjekt
međunarodnog prava s ograničenom djelatnom sposobnošću.

Slobodni Teritorij Trsta stvoren je sklapanjem Mirovnog ugovora s Italijom (1947.). Naime,
pronađeno je rješenje da se prijeporni grad s okolicom odijeli od obiju država (Italije i
Jugoslavije) kao posebna jedinca s posebnim režimom koji bi stajao pod nadzorom i
jamstvom UN-a, a taj je režim uspostavljen Stalnim statutom. Statut se mogao izmijeniti na
način da se peticije i prijedlozi (prihvaćene u Narodnoj skupštini grada 2/3 većinom), potvrde
od strane Vijeća sigurnosti.
Organi vlasti bili su guverner kojeg imenuje ga Vijeće sigurnosti, a ima ovlasti pri donošenju
ustava i zakona te njihovu provođenja, imenuje suce, ravnatelja sigurnosti i slobodne luke,
zatim ustavotvorna skupština koju je stanovništvo Teritorija izabralo općim, jednakim,
izravnim i tajnim glasovanjem (uz razmjernu raspodjelu mandata), dok je zakonodavnu vlast
obnašala jednodomna narodna skupština koja je bila pod nadzorom guvernera i Vijeća
sigurnosti te se bavila pitanjem poštivanja ljudskih prava. Isto tako, postojala je i vlada koja
odgovara narodnoj skupštini te čini vrhovni izvršni organ uz guvernera.
Zamišljeno je kako bi Teritorij imao samo ograničenu djelatnu sposobnost (sam bi sklapao
ugovore po svojim organima), međutim Statut je ograničavao slobodu što se tiče sklapanja
mnogostranih ugovora i učlanjivanja u međunarodne organizacije. Isto tako, nije mogao
postati članom UN-a ili regionalnih sporazuma niti je mogao sklopiti nikakvu gospodarsku
zajednicu ili savez. Isto tako, zabranjeno je sklapanje vojnih sporazuma ili saveza.
Radilo se, dakle, o posebnoj političkoj jedinici, potpuno odijeljenoj od svake druge države
koja je sama mogla bi sam biti nositelj međunarodnih prava i obveza, te po svojim organima
sklapati ugovore. Međutim, u stvarnosti je to ipak protektorat čiji bi UN bio zaštitnik, ali
putem Vijeća sigurnosti imao pravo utjecaja na državni život Teritorija.
Međutim, stvarni položaj Trsta (1947. – 1954.) je bio takav da se na njega primjenjivao
privremeni režim te je Trst bio pod upravom savezničkih snaga, a podijeljen u dvije zone.
Zona A (koja je obuhvaćala i sam Trst), bila je pod britansko-američkom upravom dok je
zona B bila pod jugoslavenskom upravom. STT je prestao postojati sklapanjem sporazuma
između Italije, VB, SAD-a i Jugoslavije prema kojem je mali dio zone A i cijela zona B
pripala Jugoslaviji, dok je ostatak pripao Italiji.

Što se položaja Svete Stolice tiče, papa je do 1870. bio ujedno vladarom svjetovne države, a
otkad je njegova država postala dijelom područja Kraljevine Italije, papa nije bio teritorijalni
suveren, ali je i dalje razmjenjivao diplomatske zastupnike. Zbog toga je, 1871. godine,
donesen Garancijski zakon kojim je papina osoba proglašena svetom i nepovredivom pa se
napad na nju kažnjava kao i napad na talijanskog kralja. Isto tako, zgrade u kojima papa
boravi, u kojima se održavaju konklave ili sveopći crkveni sabor su nepovredive, a kod pape
akreditirani diplomatski zastupnici stranih država uživaju u Italiji sve imunitete, privilegije i
oslobođenja.
Papi je priznato posebno državno područje tek Lateranskim ugovorom (1929.), kada mu je
ustupljeno malo područje koje i danas nosi naziv Država Vatikanskog Grada (vlast provode
papa i tijela koja on odredi). Ono održava redovite diplomatske odnose s više od 170 država i
s EU te je članica i nekih međunarodnih organizacija te stranka brojnih ugovora vjerskog
karaktera (konkordati). Među njima, značajna su 4 ugovora s Republikom Hrvatskom: (a)
Ugovor o pravnim pitanjima, (b) Ugovor o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika
oružanih snaga i redarstvenih službi, (c) Ugovor o suradnji u području odgoja i kulture, (d)
Ugovor o gospodarskim pitanjima.

9. Vanjski pojas

Neke su države tražile pravo da u jednom širem pojasu koji se nastavlja na teritorijalno more,
mogu štiti određene javne interese pa je takav pojas prihvaćen u međunarodnom običajnom
pravu, a preuzet je i u Ženevsku kodifikaciju. Obalna država u njemu ima pravo provedbe
nadzora koji je potreban da se spriječe povrede njezinih carinskih, fiskalnih i zdravstvenih
propisa te da se kazne povrede tih propisa počinjene na njezinu području i u njezinom
teritorijalnom moru. U Ženevskoj konvenciji o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu, vanjski
pojas bio je definiran kao dio otvorenog mora uz teritorijalno more u kojem obalna država
ima pravo zaštite svojih propisa. Proteže se u određenoj širini koja se mjeri od vanjske granice
teritorijalnog mora, a može se prostirati na najviše 24 milje od polaznih crta od kojih se mjeri
širina teritorijalnog mora, U slučaju kad obale dviju država leže sučelice, nijedna od tih
država nije ovlaštena proširit svoj vanjski pojas preko crte sredine.

10. Isključivi gospodarski pojas

Nakana nekih obalnih država (posebno snažno izražena u latinskoameričkih i afričkih država)
bila je da teritorijalno more protežu do velikih udaljenosti od svojih obala, što su rezonirali
svojom željom da biološka bogatstva u tim prostorima zaštite od ribarskih flota razvijenih
zemalja. Pa tako, konvencijom o pravu mora, određeno je da država smije odrediti svoj
isključivi gospodarski pojas do udaljenosti 200 milja od polaznih crta od kojih se mjeri širina
teritorijalnog mora, s tim da se mora razgraničiti s onom državom koja leži sučelice ako
između njih nema dovoljne širine da bi obje mogle protegnuti svoje gospodarske pojaseve.
Isključivi gospodarski pojas, može se odrediti i uz otoke (po pravilima koja se primjenjuju i
na druga kopnena područja), čime je izbjegnuta situacija u kojoj bi i vrlo mali otoci imali
svoje IGK. Isto tako, stijene na kojima nije moguć ljudski boravak, nemaju ni isključivi
gospodarski ni epikontinentalni pojas.

Isključivi gospodarski pojas, obuhvaća morsko dno i podzemlje, stup morske vode i površinu
mora te zračni prostor iznad tih morskih prostora. U njemu, obalna država ima suverena prava
radi istraživanja i iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim prirodnim
bogatstvima te drugih djelatnosti radi ekonomskog iskorištavanja. Isto tako, država ima i
jurisdikciju u pogledu podizanja i uporabe umjetnih otoka, uređaja i naprava, znanstvenog
istraživanja mora te zaštite i očuvanja morskog okoliša. Osim toga, obalna država ima i
jurisdikciju u pogledu podizanja i upotrebe umjetnih otoka, uređaja i naprava, znanstvenog
istraživanja mora, zaštite i očuvanja morskog okoliša.
Nadalje, dužnost je obalne države da se zalaže za optimalno iskorištavanje živih bogatstava u
svom gospodarskom pojasu. S tim u vezi, ako za to ima mogućnosti, smije izloviti cijeli
dopustivi ulov, odnosno, dati drugim državama uz naknadu, pristup višku dopustivog ulova,
ako nema mogućnosti za potpuno izlovljavanje. Prilikom takvog davanja pristupa, obalna
država mora voditi računa o državama bez obale, onima u nepovoljnom gospodarskom
položaju i potrebama onih u razvoju.
Obalna država ima jurisdikciju za podizanje i upotrebu umjetnih otoka, uređaja i naprava, ali
ostavljena je mogućnost da i treće države samostalno izgrađuju i upotrebljavaju takve uređaje.
Nad svim tako izgrađenim otocima, obalna država ima isključivo jurisdikciju. Iako se
nazivaju umjetnim otocima, nemaju pravni položaj otoka jer nemaju vlastito teritorijalno
more, a ni njihovo postojanje ne utječe na određivanje granica na moru. U blizini i oko otoka,
postoje i sigurnosne zone raznih dimenzija koje se određuju na način da odgovaraju prirodi i
funkciji umjetnih otoka, uređaja i naprava, te da ne prelaze udaljenost od 500 metara; svi ih
brodovi moraju poštovati i pridržavati ih se. Isto tako, obalna država mora održavati stalna
upozoravajuća sredstva o postojanju takvih otoka.
Obalna država ima pravo uređivati, odobravati i obavljati znanstvena istraživanja u svom
gospodarskom pojasu, a u mnogim slučajevima, ima pravo po svojoj slobodnoj ocjeni odlučiti
koji će strani projekt istraživanja odobriti (bilo da je izvođač strana država ili međunarodna
organizacija). Obalna država ne mora dati pristanak na predloženi projekt ako: (a) ima izravno
značenje za istraživanje i iskorištavanje prirodnih bogatstava, (b) uključuje bušenje, upotrebu
eksploziva ili unošenje štetnih stvari u morski okoliš, (c) uključuje izgradnju, rad ili uporabu
umjetnih otoka, uređaja i naprava, (d) sadržava informacije koje su netočne, (e) država ili
međunarodna organizacija koja kani istraživati ima neizvršne obveze prema obalnoj državi iz
prijašnjeg projekta.

S obzirom na zaštitu morskog okoliša u gospodarskom pojasu, obalna država ima pravo
donijeti vlastite zakone i druge propise. Pojedini dijelovi gospodarskog pojasa mogu biti
proglašeni i posebno ugroženim područjima onečišćavanja s brodova, a država ima pravo
poduzimati mjere za provedbu i primjenu domaćih i međunarodnih normi (traženje podataka,
pregled broda i njegovo zaustavljanje). Države imaju u tuđem gospodarskom pojasu i neke
slobode koje uživaju i na otvorenom moru; slobodu plovidbe, prelijetanja i polaganja
pomorskih kabela i cjevovoda.

Što se gospodarskog pojasa Republike Hrvatske tiče, on „obuhvaća morske prostore od

vanjske granice teritorijalnog mora u smjeru pučine do njegove vanjske granice dopuštene
međunarodnim pravom.“ Proglašen je 2003., a pod pritiskom EU, primjena je odgođena „do
iznalaženja zajedničkog dogovora u EU duhu.“

11. Epikontinentalni pojas

Morsko dno i podzemlje koje se nastavlja na vanjsku granicu teritorijalnog mora (a na tom
obalna država ima suverena prava radi njegova istraživanja i iskorištavanja njegovih prirodnih
bogatstava. Epikontinentalni pojas počinje na granici teritorijalnog mora, a danas obuhvaća
kontinentalnu ravninu i strminu te kontinentalnu kosinu (tj., svi dijelovi kontinentalne uporabe
do njezina prijelaza u dno dubokog mora – abisalno dno). Obuhvaća samo morsko dno i
podzemlje dijela otvorenog mora (i isključivog gospodarskog pojasa), dok morska površina i
stup morske vode iznad epikontinentalnog pojasa, ostaju u režimu otvorenog mora ili
isključivog gospodarskog pojasa. Prvotno, režim je bio uređen Konvencijom o
epikontinentalnom pojasu (koja je djelomično izmijenjena Konvencijom o pravu mora).

Naime, Ženevska konvencija iz 1958., odredila je da epikontinentalni pojas obuhvaća morsko

dno i podzemlje uz obale (ali izvan teritorijalnog mora), do crte koja spaja točke na kojima
dubina iznosi 200 metara ili i preko te crte do onog mjesta gdje dubina vode dopušta
iskorištavanje prirodnih bogatstava tih prostora. S druge strane, Konvencija o pravu mora iz
1982., određuje da režim epikontinentalnog pojasa obuhvaća podmorje, morsko dno i
podzemlje do udaljenosti 200 milja od polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog
mora (bez obzira na dubinu mora). U tom prostoru, država ima potpunu slobodu korištenja i
iskorištavanja (ali za iskorištavanje tih bogatstava izvan te udaljenosti mora plaćati doprinose
ostalim državama; osim zemlja u razvoju). Međutim, ako se prirodni podmorski produžetak
kopnenog područja obalne države proteže i dalje od 200 milja, i to će se smatrati
epikontinentalnim pojasom (sve do vanjskog ruba kontinentalne orubine), s tim da na taj
način ne smije prelaziti udaljenost od 350 milja od polazne crte ili udaljenost od 100 milja od
izobate od 2 500 metara.
Konvencija o pravu mora, apelira na države da pribjegnu mirnom rješavanju sporova, a sve
dok ne postignu sporazum o razgraničenju, države moraju „učiniti svaki napor kako bi
zaključile privremene aranžmane praktične prirode te ne ugrozile postizanje konačnog
sporazuma.“ U epikontinentalnim pojasom, obalna država vrši svoja prava radi njegova
istraživanja i iskorištavanja njegovih prirodnih bogatstava. Obalna država ta prava ima, bez da
je za to potreban neki čin okupacije ili proglas. Međutim, istraživanje i iskorištavanje
prirodnih bogatstava, ne smije ometati plovidbu i druga prava i slobode, a isto tako, obalna
država ne može zabraniti polaganje podmorskih kabela i cjevovoda u odnosnom prostoru (ali
može odrediti pravac za polaganje cjevovoda). Razgraničenje epikontinentalnog pojasa dviju
susjednih država koje leže sučelice, određuje se sporazumom tih država, a ako takvog
sporazuma nema, granica se povlači crtom sredine.

Danas imamo apsurdno stanje gdje se prava obalne države u gospodarskom pojasu koja se
odnose na morsko dno i podzemlje, poklapaju se s pravilima o epikontinentalnom pojasu.

12. Svemir

Prodor čovjeka u Svemir, započeo je lansiranjem prvog umjetno satelita od strane SSSR-a te
tada u središte pozornosti dolazi pitanje vlasti u svemirskom prostoru (uključujući i Mjesec i
druga nebeska tijela). Osim toga, diskutabilan je i položaj različitih sprava koje se šalju u
svemir te status članova njihovih posada (posebice po pitanju pomoći i spašavanja u slučaju
nezgode i pitanja odgovornosti za prouzročenu štetu). Najprijepornije pitanje je ono uporabe
Svemira u vojne svrhe.

Što se razgraničenja zračnog prostora i Svemira tiče, simbolična je činjenica kako prilikom
preleta umjetnih satelita, nijedna država nije prosvjedovala niti poduzimala bilo kakve radnje
kojima bi svojatala prostor zraka do neograničenih visina, što je potpuno različit režim od
onog u zračnom prostoru. Svi pokušaji ustanovljenja točne granice između zraka i Svemira,
ostali su neuspješni pa se tako još i danas se primjenjuje funkcionalni pristup čija je bit u tome
da je granica tamo gdje se upotrebljavaju sredstva za svemirske aktivnosti. Međutim, pojavili
su se i prijedlozi kojima kao osnova razgraničenja služi visina najniže moguće orbitalne
putanje umjetnih satelita (oko 100km iznad Zemljine površine), no takvo rješenje još uvijek
nije usvojeno.

1958., osnovan je Odbor za miroljubivu upotrebu svemira, kao pomoćni organ UN-a s dva
pododbora (znanstveno-tehnički i pravni). Kroz rad odbora, usvojeno je 5 najvažniji
međunarodnih ugovora vezanih uz Svemir:
Ugovor o svemiru (1967.), kao osnovno načelo, postavio je to da je čitav svemir slobodan za
istraživanje i upotrebu svim državama bez ikakve diskriminacije. Dakle, sve države imaju
slobodan pristup svim njegovim dijelovima te Svemir (uključivo s nebeskim tijelima), ne
može biti predmet nacionalnog prisvajanja. Svemirske aktivnosti se moraju se obavljati u
interesu međunarodnog mira i sigurnosti te unaprjeđenja suradnje, međutim, dosljednost
primjene tog pravila je upitna stoga što, zabrane koje se odnose na vojne aktivnosti nisu iste
za nebeska tijela (zabranjene sve vojne aktivnosti) i preostali dio svemira (zabranjeni samo
pokusi nuklearnim oružjem), a isto tako je prijeporno i značenje riječi „miroljubivo“ (sve što
nije vojno ili samo ono što nije agresivno?). Nadalje, prilikom svemirskih aktivnosti, potrebno
je izbjegavati štetne učinke onečišćavanja i štetne promjene okoliša.

Sporazum o spašavanju i vraćanju astronauta te vraćanju objekata lansiranih u svemir

(1968.) kaže kako astronauti potpadaju pod jurisdikciju države pripadnosti odnosnog
svemirskog objekta, a niz pravila uređuje dužnost pružanja pomoći astronautima u nevolji i
vraćanja svemirskih objekata državi lansiranja.

Konvencija o međunarodnoj odgovornosti za štetu koju prouzroče svemirski objekti (1972.),

svemirski objekt definira kao svaku napravu u Svemiru (neovisno o tome radi li se o
umjetnom satelitu, svemirskoj stanici, svemirskom brodu). Rečeni objekti, u pravilu imaju
pripadnost države u kojoj su upisani u registar (ona i snosi međunarodnu odgovornost), dok je
za štetu koju prouzroče, odgovorna država lansiranja. Za štetu počinjenu na površini Zemlje i
u zrakoplovu, odgovara se po načelu objektivne odgovornosti (a za štetu u Svemiru po načelu
krivnje). Predviđen je i postupak arbitraže ustanovljenjem posebne komisije za svaki pojedini
slučaj.

Konvencija o registraciji objekata lansiranih u Svemir (1975.), ustanovila je i međunarodni

registar (međutim, nisu dani rokovi do kojih treba izvršiti registraciju). Prilikom prijave,
potrebno je naznačiti samo osnovnu namjenu objekta.

Sporazum koji uređuje aktivnosti država na Mjesecu i drugim nebeskim tijelima (1979.),
proglasio je nebeska tijela i njihova prirodna bogatstva, zajedničkim dobrom cijelog
čovječanstva (analogno režimu podmorja izvan državne jurisdikcije), međutim, istovremeno
je sporazum odgodio uspostavu takvog poretka.

Još jedno sporno pitanje je pitanje geostacionarne orbite. Naime, radi se o prostoru iznad
ekvatora na oko 36 000km iznad Zemljine površine u kojem sateliti, ako se kreću istom
brzinom kao Zemlja, prividno miruju pa je zato optimalna za stacioniranje
telekomunikacijskih i drugih satelita. Bogotskom deklaracijom (1975.), Kolumbija i
nekolicina drugih ekvatorijalnih država, izrazile su stajalište kako je taj dio Svemira pod
isključivom nadležnošću odnosne države pa je zato potrebno odobrenje za stavljanje bilo
kakvog satelita, međutim, taj pokušaj nije uspio.

13. Međudržavne služnosti

Pravila o međudržavnim služnostima, primjenjuju se na odnose u kojima jedna država ima

prema drugoj neko pravo ustanovljeno međunarodnim ugovorom (a lokalizirano na
određenom dijelu te druge države). Naime, taj dio državnog područja, trajno je (ili tijekom
ugovorenog vremena), opterećen pravom ovlaštene države. Nametati se mogu služnosti
trpljenja (servitutes in patiendo) ili služnosti propuštanja (servitutes in non faciendo).
Međudržavne služnosti su stvarnopravne naravi iz čega proizlazi i pravilo da se same za sebe,
ne mogu prenijeti na drugu državu (nego tek stjecanjem područja od strane treće države).

Međudržavne služnosti, nastaju međunarodnim ugovorom pa i prestaju poput svakog drugog

ugovornog odnosa, a posebno istekom vremena i konsolidacijom (ako se ovlašteni i obvezani
subjekt nađu pod istim suverenitetom). Osim toga, služnosti mogu nastati i na temelju običaja,
a i jednostranom izjavom volje.
Vojne služnosti su, npr., demilitarizirani pojasevi, zabrana građenja utvrda, postaje za opskrbu
pogonskim gorivom, vojne baze, pravo prolaska vojske, prostor za vježbanje bombardiranja.
Pa tako, demilitarizirani su neki grčki otoci u Egejskom moru, otoci Dodekaneza i Palagruža
(temeljem ugovora s Italijom 1947.). Isto tako, ugovorom iz 1947., ograničeno je pravo
Bugarske u podizanju utvrda na grčkoj granici (osim nestalnih utvrda, kazamata i površinske
gradnje potrebne za lokalnu obranu granice).
Gospodarske služnosti, odnose se na iskorištavanje prirodnih bogatstava (pravo ribolova,
vađenja ugljena i ruda, sječa drva, paša, dobavljanje električne energije), zatim prometne
služnosti svih vrsta (željezničke veze, pristup moru, upotreba luka, sloboda plovidbe rijekom
u korist određene države).
Postoje i druge vrste služnosti, npr., Lateranski ugovor (1929.) kojim Italija dopušta prilaz
Trgu sv. Petra, zabranu gradnje viših građevina u okolici Vatikanskog grada i slično.

14. Državljani i stranci

Redovito država može djelovati samo u granicama svoje prostorne nadležnosti (što isključuje
djelovanje druge države), ali države svojim propisima nastoje vlašću zahvatiti i ljude koji se
nalaze izvan njihova područja ako za te ljude imaju neki određeni interes. Dakle, tu govorimo
o osobnoj nadležnosti države, a tim se pravilima određuju krugovi osoba s obzirom na koje
može neka država prema drugim državama nastupati tako da vrši vlast nad tim osobama (ili
im daje zaštitu); dakle, bitna je pripadnost određenoj državi ili boravak na njenom teritoriju.
Na osobe koje trajno ili privremeno borave na njezinom području, država djeluje na temelju
svojeg prava teritorijalnog vrhovništva, uz izuzetak pravila eksteritorijalnosti.

Osim državljanstva kao redovite formalne veze pripadnosti neke osobe nekoj državi,
međunarodno pravo poznaje i druge vrste veza. Pa tako, neka osoba može biti u položaju
štićenika (protege) kada neka država preuzima zaštitu državljana druge države u trećoj državi
na temelju zamolbe te druge države ili u dogovoru s njom, zatim kada država koja traži zaštitu
svojih državljana nema diplomatskog zastupstva u odnosu prema trećoj državi, kada je riječ o
protektoratu te kada se prekinu diplomatski odnosi/izbije rat.
Ukupnost vlasti što je država provodi nad svojim državljanima, naziva se personalnim
vrhovništvom. Ta se vlast proteže i na državljane koji borave u inozemstvu i očituje se u nizu
obveza državljana te prava matične države (npr., pozivanje na vojnu dužnost, plaćanje poreza
itd.).

Državljanin je onaj tko je po zakonima neke države stekao njezino državljanstvo, a nije ga
zatim izgubio (stjecanje i gubitak se ravnaju prema unutrašnjem zakonodavstvu). Međutim,
postoje i pravila međunarodnog prava koja ograničavaju slobodu zakonodavstva (određuju
slučajeve u kojima druge države nisu dužne priznati pravni učinak odredbama stranog
zakona). Pa tako, načelo autonomije zakonodavstva kaže kako država A ne treba priznati da je
osoba X stekla državljanstvo države B po zakonima države B ako još nije po zakonima države
A prestala biti državljaninom te države (posebno, država nije obvezna priznati stjecanje
stranog državljanstva koje je izvedeno s nakanom da se zaobiđu ili izigraju njezini zakoni).
Kad govorimo o državljanstvu, potrebno je napomenuti kako su česti slučajevi apatridije
(bezdržavljanstva) i bipatridije (dvostrukog državljanstva). Ova dva fenomena nastaju na
način da se zakoni pojedinih država temelje na istim načelima o stjecanju i gubitku
državljanstva, ali o tome sadrže različite odredbe. Apatrid je osoba koju nijedna država ne
smatra svojim državljaninom, a nastaje ako se osoba rodi u okolnstima da ne stekne ni po
jednom zakonu državljanstvo neke države (ili izgubi, a ne stekne drugo). Apatrid nigdje nije
obvezna na vojnu službu, a kretanje svijetom mu je otežano jer ne može dobiti odgovarajuću
putnu ispravu, nedostatak diplomatske zaštite, opasnost od progona iz zemlje u kojoj boravi i
slično.
Bipatridija i polipatridija su stanje osobe koju dvije ili više država smatraju svojim
državljaninom, a nastaje kad neka osoba rođenjem stekne više državljanstava ili stekne novo
državljanstvo (a nije izgubila dotadašnje). Takva je situacija neugodna za osobu zbog
dvostrukog oporezivanja, pozivanja na vojnu službu u više država te uzrokuje sporove između
država (u pitanju vojne službe, diplomatske zaštite). Slučaj dvojnog državljanstva postoji u
Evianskom sporazumu između Francuske i Alžira gdje Francuska daje stanovnicima Alžira
koji su bili njezini državljani, pravo da vrše svoja državljanska prava u Francuskoj. Isto tako,
slučaj dvojnog državljanstva postoji u Europskoj uniji, gdje je svaki državljanin jedne od
članica ujedno i državljanin Unije, pri čemu se pripadnost državi članici naziva
„državljanstvo“, a zajednička pripadnost Uniji, „građanstvo.“

Opća deklaracija o pravima čovjeka (1948.), proglasila je načelo da svatko ima pravo na
jedno državljanstvo. Također, rečeno je da nitko ne smije samovoljno biti lišen svojeg
državljanstva niti mu se smije odreći pravo da promijeni svoje državljanstvo.
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966.) kaže kako svako dijete ima
pravo da stekne jedno državljanstvo, a svrha te odredbe je da spriječi da društvo i država
slabije zaštite dijete koje nema državljanstva (a rođeno je na njenom području).
Mnogi dvostrani ugovori uređuju pitanje vojne službe dvojnih državljana, a pretpostavka za
sklapanje takvog ugovora su relativno dobri odnosi država ugovornica i spremnost da
međusobno priznaju valjanost državljanstva. Opće međunarodno pravo ima samo neka pravila
za slučajeve dvostrukog državljanstva; pa tako, svaka od dviju država može takvu osobu
smatrati svojim državljaninom.
U krilu UN-a izrađena je Konvencija o smanjenju slučajeva bezdržavljanstva (1961.). Ona
predviđa stvaranje organizma kojemu će se osobe bez državljanstva moći obraćati, dok se
države stranke obvezuju priznati državljanstvo osobe koja bi inače ostala bez državljanstva
(ako je rođena na njezinu području ili ako je rođena u inozemstvu, a otac i majka su državljani
te države). Državljanstvo pravnih osoba, nadovezuje se na činjenicu gdje pravna osoba ima
svoje sjedište, a nakon toga u obzir se uzima zakonodavstvo po kojem je pravna osoba
nastala, a zatim okolnost čiji državljani imaju pretežni utjecaj na djelovanje pravne osobe
(načelo kontrole).

Osoba stranca, podvrgnuta je vlasti države u kojoj boravi na temelju načela teritorijalnosti (ali
država kojoj on pripada po državljanstvu ima ga pravo štiti). Svaka država ima pravo urediti
pitanje ulaska i zadržavanja stranaca na svom području pa, u skladu s tim pravom, industrijski
razvijene države (SAD, Australija, Kanada) otvaraju svoje granice prema potrebama svojeg
daljnjeg gospodarskog razvoja te tako bivaju privlačne za stanovnike siromašnih, politički
nestabilnih ili ratom opustošenih zemalja. Opća deklaracija o pravima čovjeka prolongira
pravo svakoga da traži i uživa u drugim zemljama utočište pred progonima (od toga izuzima
osobe koje se stvarno progone zbog nepolitičkog zločina ili djela protivnih ciljevima UN-a).
Deklaracija o teritorijalnom azilu (1967.) govori kako je pružanje utočišta miroljubiv i
humanitaran čin i nijedna druga država ga ne može smatrati neprijateljskim te da se nijedna
osoba na granici ne smije odbiti, protjerati ili vratiti u zemlju gdje može biti progonjena
(načelo „non-refoulment“).

Također, postoji i pitanje izručenja (ekstradicije), odnosno pitanje postoji li obveza izručenja
ili izvođenja pred vlastite sudove (načelo aut judicare aut dedere) ako nema ugovora između
dviju država. Za primjenu tog načela, zalaže se Institut za međunarodno pravo (posebno
opravdano u slučajevima međunarodnih zločina), uz rezervu kako države nisu dužne izručiti
strane državljane optužene zbog političkih zločina.
Europska konvencija o izručenju izuzima od obveze izručenja osobe za koje zamoljena država
smatra da se izručenje zahtijeva zbog političkog prekršaja ili djela u vezi s njime. Isto tako, ne
postoji obveza izručenja ako zamoljena država ima ozbiljnog razloga misliti da se izručenje
zahtijeva zbog običnog kažnjivog djela (ali s ciljem da bi se izručenoga moglo progoniti ili
kazniti zbog rasnih, vjerskih ili nacionalnih razloga).
Dok stranac boravi u nekoj zemlji, ima punu zaštitu i gotovo se izjednačuje s domaćim
pučanstvom. Štoviše, postoje neki minimalni zahtjevi koji se tiču postupanja sa strancima pa
se suprotno postupanje ne može opravdati ni time što se na jednak način postupa i prema
vlastitim državljanima. Naime, kad god neka država može tvrditi da je njezin državljanin u
stranoj državi povrijeđen u svojoj osobi ili imovini, može intervenirati kod dotične države (ali
ne prije nego se njezin državljanin poslužio svim redovnim pravnim sredstvima pred
organima države boravka).

15. Međunarodna zaštita čovjeka u okviru Ujedinjenih naroda

Tri su osnovna dokumenta u okviru UN-a kojima se štite prava čovjeka:

Opća deklaracija o pravima čovjeka govori kako se sva ljudska bića rađaju se slobodna i
jednaka u dostojanstvu i pravima, obdarena su razumom i sviješću i treba da jedno prema
drugome postupaju u duhu bratstva. Također, prolongira jednakost sviju u uživanju prava
(napose s obzirom na rasu, boju, spol i jezik) te jamči pravo na život, osobnu sigurnost,
slobodu, zakonsku zaštitu. Nadalje, zabranjuje se ropstvo u bilo kojem obliku (također i
mučenje, okrutni i nečovječni postupci i kazne). Jamči se pravo na privatni život, obitelj, dom,
dopisivanje, čast i ugled te pravo na brak i osnivanje obitelji te druga prava.
Međutim, kako se radilo o deklaraciji čija priroda nije obvezna, donesena su dva dodatna
dokumenta koja su odredbe deklaracije pretvorile u obvezatne dužnosti stranaka.

Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, obvezuje stranke da porade

(do najviše mogućnosti vlastitih raspoloživih sredstava), na tome da se postupno postigne
puno ostvarenje prava priznatih u Paktu. Stranke se obvezuju na podnošenje izvještaja, a u
svrhu toga osnovan je i Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava. Rečeni se sastoji, od
18 članova, stručnjaci izabrani osobno uz pravednu geografsku raspodjelu, izabrani na 4
godine (uz reizbor). Prvi se izvještaj podnosi u roku 2 godine od ratificiranja, a svaki idući
periodično 5 godina. Izvještaji se razmatraju uz prisutnost predstavnika države koja ga je
podnijela, a nakon rasprave državama se daju primjedbe sa svrhom pomoći. Fakultativni
protokol koji je naknadno donesen, daje pojedincima i grupama priliku podnošenja priopćenja
o nepoštovanju odredaba Pakta.

Drugi i bitniji dokument je Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, čije su

obveze bezuvjetne i neograničene. Države stranke mogu poduzeti mjere koje ukidaju obveze
iz Pakta samo u doba izvanredne javne opasnosti koje ograničavaju opstanak nacije i čije je
postojanje službeno proglašeno, ali samo u okvirima potrebe (s tim da se ni tada ne smije
odstupiti od prava na život, zabrane mučenja, zabrane ropstva i sličnih odnosa, pravo na
slobodu misli, nullum crimen itd.). Stvoren je i posebni Odbor za prava čovjeka kojem države
moraju podnijeti prvi izvještaj o mjerama poduzetima radi provođenja Pakta u roku godine
dana od ratifikacije (daljnje izvještaje svakih 5 godina). Pakt omogućuje da Odbor zahtijeva
izvještaj kad god to smatra potrebnim, a prilikom razmatranja, predstavnici država mogu
sudjelovati na sastancima Odbora kako bi svojim odgovorima i komentarima pomogli u
analizi izvještaja. O rezultatima, Odbor obavještava Opću skupštinu te razmatra i rješava
priopćenja kojima neka stranka upozorava na neprovođenje odredaba Pakta od druge strane, s
tim da ta nadležnost vrijedi samo prema onim državama koje su ju eksplicite priznale. Ako
predmet nije riješen na ovaj način, Odbor imenuje komisiju za mirenje od 5 članova.

Uz Pakt, kasnije su donesena i dva protokola:

Prvi protokol donosi promjenu kojom daje pravo pritužbe pojedinaca. Međutim, Odbor će
razmatrati samo priopćenja osoba koje su iscrpile sva raspoloživa unutrašnja prava sredstva
države koja im je povrijedila prava (uz uvjet da isti predmet ne smije biti podvrgnut nekom
drugom međunarodnom postupku). Valjano priopćenje pojedinca se dostavlja „optuženoj“
državi te se od nje traži da se u roku 6 mjeseci o priopćenju očituje i navede mjere kojima će
popraviti stanje. Zbog hitnosti postupka, Odbor se može obratiti državi kako bi spriječio
nepopravljive povrede prava (ali to ne znači njegovo konačno stajalište o predmetu).
Drugi protokol je donesen s ciljem ukidanja smrtne kazne. Naime, države se obvezuju da
nitko pod njihovom jurisdikcijom neće biti pogubljen te da će poduzeti sve potrebne mjere
radi ukidanja smrtne kazne. Jedina ograda je mogućnost zadržavanja smrtne kazne u vrijeme
rata (za najteže zločine vojne prirode počinjene u ratno vrijeme).

16. Međunarodna zaštita čovjeka u okviru europskih regionalnih organizacija

Prvi međunarodni ugovor izrađen na temelju Opće deklaracije je Konvencija o zaštiti ljudskih
prava i temeljnih sloboda, čije potpisivanje je jedan od uvjeta prijema države u Vijeće
Europe. Nadzor njene primjeni, prvotno su osiguravali Europska komisija za prava čovjeka,
Europski sud za prava čovjeka i Odbor ministara Vijeća Europe (pri čemu je komisija
nadležna primati i ispitivati zahtjeve država stranaka u vezi s kršenjem Konvencije).
Konvencija obuhvaća građanska i politička prava, protokolima se taj krug dodatno širi. Isto
tako, zabranjuje se i diskriminacija u uživanju prava te se proglašava pravo na djelotvornu
žalbu domaćim organima zbog povrede zajamčenih prava i sloboda.
Međutim, Konvencija neke povrede prava i sloboda iznimno dopušta ako je nužno radi
državne sigurnosti, javnog mira, gospodarske dobrobiti zemlje te zaštiti zdravlja ili morala, s
tim da takva ograničenja moraju biti dopuštena zakonom. Isto tako, u slučaju rata, države
mogu poduzeti najnužnije mjere koje odstupaju od njihovih obveza iz Konvencije s tim da se
ni u takvim situacijama ne smije dirati u temeljna prava (život, zabrana mučenja, zabrana
ropstva, retroaktivna primjena zakona, smrtna kazna).
Bitna promjena u sustavu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava je i pravo svakog
pojedinca da se obrati Europskom sudu (svatko tko drži da su mu povrijeđena prava
zajamčena Konvencijom), ali to smije učiniti tek nakon što su iscrpljena sva raspoloživa
domaća pravna sredstva (u roku 6 mjeseci nakon konačne odluke).
Što se djelovanja Europskog suda tiče, on odlučuje u odborima od tri suca, vijećima od sedam
sudaca ili velikom vijeću od 17 sudaca. Nakon što odluči da je pojedini zahtjev dopušten,
pomoći će strankama da svoj spor riješe mirnim putem (ako ne uspiju, predmet ide pred
sudsko vijeće), ali ako se pri razmatranju slučaja pred vijećem pojavi pitanje koje utječe na
tumačenje Konvencije ili ako neko rješenje može dovesti do rezultata nespojivog s presudom
Suda, vijeće može predmet ustupiti velikom vijeću. Presuda Suda je konačna i obvezuje
državu na ukidanje određene nacionalne presude ili preinaku njezinih propisa te njezino
izvršenje nadzire Odbor ministara Vijeća Europe. Na presudu nema mogućnosti žalbe, ali
stranke mogu zahtijevati tumačenje presude. Međutim, revizija se može tražiti samo na
temelju otkrića neke nove činjenice (zahtjev se može podnijeti u roku 6 mjeseci od otkrića
nove činjenice) i to: (a) ako je odlučujuće djelovala na ishod rješavanja spora, (b) ako je bila
poznata u vrijeme izricanja presude.
Suci se biraju na način da se bira po jedan sudac na prijedlog svake države koja je stranka
Europske konvencije, s tim da kandidati moraju imati višegodišnje iskustvo i najviši moralni
ugled (prof. Nina Vajić je prvi izabrani hrvatski sudac).

Vrlo su važna i dostignuća Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi (KESS); od 1994.

Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi. Odredbe o pravima čovjeka u dokumentima
OESS-a, izraz su pravne svijesti europskih država. Već u Završnom aktu helsinške
konferencije (1975.), države su izrazile odlučnost da poštuju prava čovjeka i temeljne slobode
(pritom ponavljajući opća pravila), a uz to, prihvaćene su i detaljne odredbe o budućoj
suradnji u pogledu kontakata među ljudima, informiranja, suradnje i razmjene na polju kulture
i odgoja.
Zaključnim dokumentom sastanka u Beču, dogovorene su nove mjere suradnje i naviještena
posebna Konferencija o ljudskoj dimenziji KESS-a. Isto tako, dogovoren je i postupak
međunarodnog nadzora nad poštovanjem odredba o ljudskoj dimenziji koja je započela
neuspješnim sastankom u Parizu (1989.), a nastavljena sastancima u Kopenhagenu (1990.) i
Moskvi (1991.). U donesenim dokumentima, prihvaćeni su vrlo sadržajni zaključni dokumenti
kojima su unaprijeđene materijalne odredbe o pravima čovjeka i vladavini prava te usavršeni
mehanizmi za nadzor nad poštovanjem odredaba o ljudskoj dimenziji. Osim toga,
uspostavljen je i Ured za demokratske institucije i prava čovjeka.

17. Kaznena odgovornost pojedinca

Međunarodni zločin je čin koji međunarodno pravo izravno normira svojom zabranom
usmjerenom prema pojedincu (bilo da pojedinoj državi prepusti kažnjavanje, bilo da u tu
svrhu uredi međunarodno sudstvo). Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata (1949.),
obvezuju države stranke da određene čine stave svojim zakonodavstvom pod kaznenu
sankciju, dok Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.) samo definira
genocid, ali njezina zabrana se ne usmjerava izravno na pojedinca nego obvezuje države da
predvide kažnjavanje opisanih djela.
Što se kažnjavanja ratnih zločina tiče, značajna je djelatnost vojnih sudova u Nunbergu i
Tokiju koja je temeljena na posebnim okolnostima potpune predaje pobijeđenih država
Saveznicima koji su organizirali sudove i provodili kaznenu vlast. Naime, tada se po prvi put
u stvarnost provelo načelo individualne kaznene odgovornosti, što je kasnije nastavljeno kroz
uspostavu ad hoc sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, dok je konačna točka na tom putu
razvoja, uspostava Međunarodnog kaznenog suda.
U svjetskim ratovima (posebice WW2), čovječanstvo je doživjelo počinjenje teških (čak i
sustavno provođenih) zločina. Uz oštru osudu, javnost je tražila i individualnu odgovornost te
kaznu za počinitelje što je i učinjeno suđenjima u Nunbergu i Tokiju. U tom smislu, najvažniji
dokument je Londonski sporazum četiriju sila (1945.), određeno je kažnjavanje glavnih ratnih
zločinaca i u tu svrhu osnovan posebni sud (sastojao se od 4 člana i 4 zamjenika, svaka je
potpisnica imenovala po jednog člana, mogao je izreći svaku pa i smrtnu kaznu). Zločini o
kojima je trebao suditi Međunarodni sud, podijeljeni su u tri skupine: (a) zločini protiv mira
gdje spadaju planiranje, pripremanje, poticani i poduzimanje agresivnog rata, (b) ratni zločini
gdje spadaju kršenje zakona i običaja rata, ubojstvo, zlostavljanje ili deportiranje na robovski
rad, zlostavljanje talaca i sl. te (c) zločini protiv čovječnosti gdje spadaju ubojstvo,
istrjebljenje, porobljavanje, deportiranje i ostala nečovječna djela počinjena prema civilnom
stanovništvu, a mogu se počiniti u svako doba, ne samo u ratno (što ih razlikuje od ratnih
zločina).

Opća skupština, potvrdila je načela međunarodnog prava prihvaćena Statutom Nunberškog

suda te pozvala Komisiju za međunarodno pravo da razmotri prijedloge za formuliranje tih
načela u obliku kodifikacije pa je tako Komisija 1950. formulirala Načela međunarodnog
prava, a već 1996. dovršila rad na Nacrtu kodeksa zločina protiv mira i sigurnosti
čovječanstva. 1998. u Rimu, prihvaćen je Statut Međunarodnog kaznenog suda, a sud je sa
sjedištem u Haagu počeo djelovati 2000. godine. Sud je nadležan suditi samo fizičkim
osobama (nadležnost ograničena samo na najteža kaznena djela; agresija, ratni zločin, zločin
protiv čovječnosti, genocid). Primarnu nadležnost nad počinjenim zločinima ima država na
području koje su zločini počinjeni (načelo teritorijalnosti) ili čiji su državljani počinitelji
zločina (aktivni personalitet), a ako ta država ne može ili ne želi suditi, tužitelj započinje
postupak pred Sudom (načelo komplementarnosti).

1948., prihvaćen je nacrt Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Genocid

je zločin prema međunarodnom pravu, a države se obvezuju progoniti ga prema
zakonodavstvu zemlje u kojoj je počinjen. Naime, to je svako djelo počinjeno s nakanom da
se potpuno ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina (ubojstvo
članova skupine, nanošenje teške tjelesne ili društvene povrede članovima, namjerno
podvrgavanje uvjetima koji bi doveli do njezina potpunog/djelomičnog uništenja, prisilno
premještanje djece, mjere sprečavanja rađanja). Nasuprot tome, kod zločina protiv čovječnosti
(napad usmjeren na civilno stanovništvo), ne traži se genocidna namjera (a može se počiniti i
prema osobama iste nacionalnosti, vjere ili rase). Ako je izostao željeni rezultat, kažnjava se
pokušaj/poticanje. Konvencija predviđa kaznenu odgovornost pojedinaca i država, a sporove
o njenoj primjeni rješava Međunarodni sud u Haagu.
Zločini počinjeni u Drugom svjetskom ratu, pridonijeli su uvjerenju međunarodne zajednice o
potrebi revizije humanitarnog prava (tj., pravila o zaštiti u ratu svih onih osoba koje ne
sudjeluju u neprijateljstvima) pa su iz tog razloga donesene četiri Ženevske konvencije iz
1949. Tamo se stranke obvezuju da će utvrditi kaznene sankcije protiv osoba koje su počinile
ili izdale naredbu za počinjenje teških povreda tih konvencija

Danas stabilnost međunarodnog poretka ugrožavaju povremeni raznovrsni oblici terorizma,

ubojstva visokih državnih dužnosnika, ugrožavanje diplomatskih predstavništava, uništavanje
javne imovine itd. Teroristički čin se najčešće prividno pojavljuje kao djelo pojedinca ili
skupina, ali iza njih često stoje interesi i pripreme koje je provela neka država ili skupina. S
tim u vezi, međunarodni terorizam je namjerno uzrokovanje ili prijetnja uzrokovanjem nasilja
sa svrhom zastrašivanja javnosti ili stvaranja pritiska prema nekoj državi/organizaciji. Pa tako,
u okviru UN-a, prihvaćene su sljedeće konvencije:
- protiv novačenja, upotrebe, financiranja i obuke plaćenika (1998.)
- o označivanju plastičnog eksploziva radi identifikacije (1991.)
- o suzbijanju terorističkog bombardiranja (1998.)
- o suzbijanju nuklearnog terorizma (2005.)
- Globalna strategija UN-a za borbu protiv terorizma (2006.)

18. Međunarodni službenici

Prije Prvog svjetskog rata, nastali su neki međunarodni organizmi koji su za obavljanje svojih
funkcija stvorili urede s potrebnim činovništvom; pa tako, Liga naroda je imala veliki
činovnički aparat u Tajništvu, a osnovani su i Stalni sud Međunarodne pravde te Međunarodni
ured rada. Nakon Drugog svjetskog rata pak, znatno se povećao broj međunarodnih
organizacija i njihovih službenika. Međunarodni službenici su osobe koje u diplomatskom
svojstvu djeluju u ime neke međunarodne organizacije (osobe putem kojih organizacija
djeluje prema drugim međunarodnopravnim subjektima). Pri njihovom izboru, važni kriterij
sposobnosti (stručnost, zasluge, moralne kvalitete) te kriterij ravnomjerne geografske
zastupljenosti. U svojem su djelovanju podvrgnuti isključivo međunarodnoj organizaciji, a ne
svojoj državi. Neovisnost se ogleda u obvezi službenika da ne primaju niti traže instrukcije od
ijedne vlade ili vlasti uopće te u obvezi suprotne strane da to poštuje. U svakoj državi,
međunarodni službenici uživaju samo one povlastice koje im ista priznaje. Tri su skupine
međunarodnih ugovora na kojima se temelje povlastice i imuniteti službenika: (a)
konstitutivni akti; npr., Povelja sadržava načelnu obvezu poštovanja povlastica za
međunarodne službenike i druge zaposlenike, (b) sporazum o sjedištu pojedine organizacije
koji organizacija sklapa s državom u kojoj ima svoje sjedište, odnosno, s državom u kojoj
djeluje njezin ured ili misija te (c) posebni mnogostrani ugovori.

Za razliku od diplomatskih zastupnika, uživaju samo funkcionalni imunitet (nužan za

obavljanje funkcije) s tim da, nositelj povlastica nije osoba međunarodnog službenika nego
organizacija kojoj pripada (tako će i eventualno odricanje ovisiti najprije o samoj organizaciji;
čak i bez pristanka povlaštene osobe). Četiri su vrste povlastica i imuniteta: (a) od jurisdikcije
pojedinih državnih organa, (b) nepovredivost zgrada i arhiva misije, (c) fiskalne i monetarne
olakšice, (d) sloboda komunikacije.

Prema odredbama dvaju referentnih dokumenata, Konvenciji o povlasticama i imunitetima

UN-a (1946.) i Konvencija o povlasticama i imunitetima specijaliziranih ustanova UN-a
(1947.), službenici koje odredi glavni tajnik UN-a (ili ravnatelj specijaliziranih ustanova),
uživaju imunitet od sudbenosti za čine koje obavljaju po službenoj dužnosti, izuzeće od
poreza na prihode te olakšice u izmjeni valute. Glavni tajnik UN-a i ravnatelj specijaliziranih
ustanova imaju iste povlastice koje pripadaju diplomatskom osoblju dok su službenici i
njihove obitelji, izuzeti od ograničenja propisa o useljavanju i boravku stranaca. Osim toga, u
doba kriza, imaju pravo na diplomatske olakšice da se vrate u domovinu, izuzeti su od vojne
službe te imaju pravo na uvoz vlastitog pokućstva i drugih pokretnina pri prvom ulasku, bez
carina.
U slučaju zloupotrebe povlastica, zainteresirana država može tražiti savjetovanje s odnosnom
organizacijom, kako bi se spriječilo ponavljanje, a ako to ne dovede do rješenja, Konvencija
predviđa mogućnost postupka pred Međunarodnim sudom. Ako sud utvrdi da je do
zloupotreba došlo, oštećena država će moći odnosnoj organizaciji uskratiti pogodnost
povlastica i imuniteta. Sukladno presudi Bernadotte, međunarodne organizacija imaju pravo
da prema drugim subjektima štite svoje organe i svoje službenike. Isto tako, odredbe o zaštiti
predstavnika, članova delegacija, funkcionara i službenika nalaze se u mnogim ustavima i
univerzalnih i regionalnih organizacija (NATO, EU, Vijeće Europe), a i organi međunarodnog
pravosuđa uživaju diplomatske povlastice (suci haškog suda).

19. Jednostrani pravni poslovi

Jednostrani pravni posao je jednostrano očitovanje subjekata međunarodnog prava za koje je

vezana neka međunarodnopravna posljedica. Tri su vrste jednostranih pravnih poslova: (a)
akcesorni; očitovanja koja sama za sebe nemaju pravnog učinka nego izazivaju posljedice tek
zajedno s nekim drugim očitovanjem (opoziv, ponuda, rezerva), (b) samostalni i (c) mješoviti;
takvi kod kojih je za pravni učinak potrebno da bude vezan i neki stvarni čin (okupacija,
derelikcija). Da bi jednostrani pravni posao imao pravni učinak, očitovanje treba dospjeti do
subjekta s obzirom na koji treba djelovati.

Priopćenje (notifikacija) znači službeno stavljanje na znanje nekog zahtjeva ili neke pravno
relevantne činjenice koja se zbila ili će se zbiti. Notifikacija se obično obavlja između
redovitih organa diplomatskih odnosa (ministri, poslanici itd.), a da bi imala učinak, mora
dospjeti do adresata (ali nije potrebno da adresat potvrdi primitak priopćenja ili se očituje da
ga je primio na znanje). Šutnja na notifikaciju može, ovisno o okolnostima, imati pravne
posljedice; u prvom redu, država kojoj je upravljena, ne može se pozivati na to da joj
priopćena činjenica ili zahtjev nisu bili poznati. Postoje prigode kad je priopćenje obvezno, pa
tako: (a) priopćenje blokade, (b) registriranje međunarodnih ugovora sukladno Povelji, (c)
stjecanje ničijeg područja okupacijom, (d) objava rata i priopćenja neutralnim državama.
Uobičajena priopćenja o promjeni osobe glavara države nema samo važnost kurtoazije nego
se njima ustanovljuje koja je osoba odsad ovlaštena poduzimati akte vrhovnog organa.

Priznanje znači jednostrano očitovanje da se neko postojeće stanje ili zahtjev smatra
pravovaljanim (npr., priznanje nove države, vlade, ustanika kao zaraćene stranke, napuštanje
vlastitog prava ili zahtjeva). Priznanje se može dati na različite načine; šutnjom, formalnim
očitovanjem, konkludentnim činima. Posljedica priznaje je da država koja ga je dala ne može
poslije poricati odnosnu činjenicu, stanje ili zahtjev.

Prosvjed znači jednostrano očitovanje kojim se, radi očuvanja vlastitog prava, poriče
pravovaljanost nekog stanja, ponašanja ili zahtjeva. Po sadržaju je suprotna od sadržaja
priznanja, a služi tomu da spriječi primjenu pravila qui tacet consentire videtur. Prosvjed je
potreban samo u prilikama u kojima se s pravom očekuje izjava zainteresiranog subjekta.
Prosvjed mora uputiti onaj organ koji je nadležan da zastupa državu u međunarodnim
odnosima (npr., prosvjed parlamenta će imati samo karakter političke demonstracije).
Prosvjed se mora uputiti organima vanjskog zastupanja države koja je izvršila čin, stavila
zahtjev ili stvorila stanje protiv kojeg je prosvjed upravljen (tj., organima države koja je
odgovorna za povredu prava). Država sama prosuđuje hoće li i kako uputiti prosvjed; npr.,
trajno neutralna država mora prosvjedovati protiv povreda svoje neutralnosti i zato što je
obvezna čuvati svoju neutralnost. Prosvjedovati treba što prije nakon spoznaje činjenice
protiv koje se prosvjeduje, a ako se prosvjed ne uputi na vrijeme, može se smatrati
zakašnjelim i bez učinka (npr., prosvjed kod spora između Hondurasa i Salvadora oko
granice)

Odreknuće znači jednostrano očitovanje kojim se napušta neko pravo (npr., oprost od plaćanja
reparacija određenih mirovnim ugovorima iz 1947., odreknuće od žalbe). Radi pravne
sigurnosti, poželjno je da odreknuće bude izričito (iako je moguće da se odreknuće obavi bez
formalnosti, ali samo ako odreknuće nedvojbeno proizlazi iz određenih čina). Učinak
odreknuća je napuštanje nekog prava.

Obećanje znači jednostrano očitovanje kojim se preuzima neka obveza prema drugim
subjektima međunarodnog prava (npr., izjava Egipta o Sueskom prokopu, izjava Francuske o
obustavi atmosferskih nuklearnih pokusa). Jednostrana obećanja su obvezna ako su dana
javno i s namjerom da obvežu, iako nisu dana u okviru međunarodnih pregovora (npr., u
sporu između Burkine Faso i Malija (1986.), Sud je presudio da izjava glavara dana u
intervjuu nije dana s namjerom da obveže Mali). Kad se radi o obećanju, ne traže se
naknadno prihvaćanje ni ikakav odgovor drugih subjekata međunarodnog prava da bi
obećanje imalo učinak, a ni forma u kojoj je dano nije odlučno. Pravni temelj obvezatnosti
obećanja je načelo dobre vjere.

Međutim, Komisija za međunarodno pravo smatra da prije navedena podjela jednostranih

akata nije bitna jer te akte često nije moguće svrstati u samo jednu kategoriju. Pa tako, npr.,
ako neka država prizna suverenost druge nad nekim teritorijem, to se može shvatiti i kao
priznanje i kao odreknuće. Zbog toga je Komisija 2006., završila s usvajanjem Vodećih
načela primjenjivih na jednostrane akte država koji mogu stvarati obveze: (a) obvezatnost
izjava se zasniva na načelu dobre vjere, (b) pri određivanju pravnih učinaka izjava u obzir se
uzima njihov sadržaj te sve okolnosti u kojima je izjava dana, (c) izjave obvezuju samo ako ih
je dala osoba ovlaštena zastupati državu, (d) izjava može biti dana usmeno ili pismeno, (e)
izjava može biti upućena cijeloj međunarodnoj zajednici, jednoj ili više država ili drugim
entitetima, (f) jednostrane izjave obvezuju samo ako su dane jasno i na određen način.

20. Djelovanje međunarodnih ugovora u odnosu na stranke i na treće

Ugovor ne stvara ni obveze ni prava za treću državu bez njezina pristanka, a pristanak trećega
može se ostvariti na različite načine (napose formalnim pristupanjem samom ugovoru). Ako
se provede formalno pristupanje, treća država postaje sama strankom ugovora i ima isti
položaj kao svaka druga stranka. Pristanak na vezanost ugovorom, može se dati i tako da
ugovornice sklope s trećom državom, odnosno organizacijom, nov sporazum.
Da bi ugovor rađao obvezu za treću državu, potrebno je da su stranke ugovora imale namjeru
da se ugovorom stvori obveza i za treću državu (organizaciju) te da je ona prihvatila tu
obvezu. Kad je na taj način nastala, obveza se može dokinuti samo po pristanku ugovornih
stranaka i obvezane treće države (ugovor može predvidjeti i drugi način prestanka).
Pristanak ne treba biti formalan, odnosno, pretpostavlja se da je privola dana ako se ne dokaže
suprotno. Ugovor može odrediti način kako će korisnica dati pristanak, odnosno, stranke
ugovora ne mogu same svojim sporazumom opozvati ili izmijeniti stečeno pravo ako iz
ugovora proizlazi da se ono ne može opozvati/izmijeniti bez privole treće države. Međutim,
postoje i slučajevi kad su treće države ovlaštene/obvezane bez obzira na pristanak; (a)
ugovaranje u ime ovisnih država ili u ime ratnih saveznika, (b) kada ugovorne odredbe
primjenom kroz dulje vrijeme postanu pravilima običajnog prava i (c) služnosti, ustupanje
područja.

Svaki ugovor koji je na snazi, obvezuje ugovornice i one ga moraju izvršavati u dobroj vjeri
(naglašeno u uvodu Povelje). Prije nego što stupi na snagu, ugovor djeluje na način da se
moraju se primijeniti njegove odredbe o postupku stupanja na snagu. Postoje i ugovori kojima
se pregovarači obvezuju da porade na njihovu prihvaćanju ako ono ovisi o odobrenju drugih
nadležnih organa države. Naime, ugovornice ne smiju učiniti ništa što bi priječilo
ispunjavanje ugovora kad jednom stupi na snagu. Ugovorna stranka ne može opravdati
neizvršenje neke pravovaljano preuzete obveze pozivanjem na propise ili praznine svojeg
prava. Dakle, država koja je valjano ugovorila međunarodne obveze, dužna je u svojem
zakonodavstvu provesti izmjene potrebne da se osigura izvršenje preuzetih obveza (npr., u
proračunu osigurati potrebna sredstva). Neispunjenjem ugovora, nastaje dužnost davanja
zadovoljštine/naknade štete. Isto tako, ugovor i sam može predvidjeti posljedice neispunjenja
(npr., da povrijeđena stranka može ugovor otkazati ili od njega odustati). Stranke mogu
ugovoriti da će sporove o izvršenju iznositi na rješavanje pred arbitražu ili neki drugi forum
za mirno rješavanje sporova.
U novije doba, ispunjenje ugovora se osigurava zalogom (pokretnina ili nekretnina),
zalaganjem područja, zalaganjem prihoda ili jamstvom od strane trećih država (jamstvo
neutralnosti).