Zane Grey

PJEŠČANE STUBE
Preveo: OMER LAKOMICA

»OTOKAR KERŠOVANI«
Rijeka — 1966.
 Naslov originala:
ZANE GREY THE STAIRS OF SAND

ZANE GREY ODABRANA DJELA

Urednik: OMER LAKOMICA

Naslovna strana: ZDENKO BALABANIĆ

 GLAVA 1.

Kanjon sa svojim zidovima što su se u sjeni crnili poput abonosa, a žutili kao zlato tamo gdje ih
je puslnjsko sunce žeglo, predstavljao je izvjesno utočište od vreline, mada se ni u njem nije moglo po-
bjeći od paklenskog, beskonačnog pijeska — pijeska što se micao, premetao, valjao poput valova
srebrnog mora, što se talasao u lijepim i mističnim dunama koje su vodile k mirnim, plavim visinama
— nalik pješča-nim stubama, podmuklim i primamljivim.
Ruth Virey se nasloni na sjedalo kola i smače pogled s izlaza iz kanjona onkraj kojeg joj se
pustinja rugala.
Desna mazga u zaprezi, zvana Kasap, stala je. Nakon tridesetak milja puta stala je i pretvorila se
u nepomičnu stijenu. Ruth je već čula da je ta mazga poznata po tome što bira neobična mjesta i
neuobičajeno vrijeme da stane. Sad se, umorna, iscrpljena pustinjom, spustila pored svog parnjaka i
zaintačila da ne makne s mjesta.
Ruthin mladi saputnik očito je napustio svaku nadu da će pokrenuti mazgu. Prijetio je, vukao i
tukao, ali sve uzaman. Na to se bacio u hladovinu, sjeo i stao nervoznom rukom brisati znoj s
preplanula lica i s čela smicati dugu, mokru kosu. S tog mladićskog lica nestala je vedrina.
— Hal Stone, nećeš mi valjda reći da smo ovdje zaglavili? — ponovila je Ruth, ovaj put oštrim
tonom.
— Pa, koliko se meni čini, jesmo, bar za danas — on namrgođeno odvrati. — Kasap će poći kad
njega bude volja.
— Sjećam se da mi je djeda rekao kako u pustinji postoji samo jedan čovjek koji će Kasapa po-
maknuti s mjesta kad stane. Baš bih voljela da taj čovjek naiđe.
— Ali ja ne bih volio — značajno će Stone, podižući od pijeska crvene oči u kojima je neka
vatra tijala.
— Koliko smo prešli?
— Ne bih znao reći. Bit će kakvih trideset milja.
— Ako je tako, znači da smo još čitavih deset milja daleko od indijanskog naselja u kojem
možemo prespavati, kako si ti rekao?
— Da, tako će biti — on odgovori, izbjegavajući njene oči što su ga netremice gledale.
— A odanle imamo još dva dana do San Diega?
— Nisam tako rekao.
— Jesi. rekao si — ona plane.
— Dobro, ali reci ti meni kada si već pobjegla sa mnom, po svojoj slobodnoj volji, da li je
važno imamo li još dvije ili deset milja puta? — on će prkosno.
— To od tebe zavisi — odvratila je ozbiljno. — Što ćeš učiniti?
— Što bi ti htjela učiniti?
— Ja natrag neću. Zar ne bismo mogli do indijanskog naselja?
— Ne, sad je prekasno. Vjetar puše i stalno diže ovaj prokleti pijesak. Kad mrak padne, više
nećiu razaznati put.
Ruth pogleda u pijesak što se vidio kroz ždrijelo ulaza u kanjon — u pijesak što je ličio na
prozračnu maglicu što se miče, osipa, teče — i posluša glas njegov, tih, poput svile šuštav, ali utukao,
čudnovato prijeteći.
— Pa što ćemo onda? — upita nakon duge šutnje
— Ostat ćemo ovdje sve dok se našem Kasapu ne prohtije da makne. Imamo vode, hrane,
ćebadi. Možemo se sasvim lijepo smjestiti.
— Nisam očekivala da ću logorovati sama, s tobom, u pustinji — reče Ruth.
— Nego što si očekivala? — on će, gotovo tvrdo.
 — Ni sama ne znam. Nisam ništa ni mislila, samo kako da se izvučem iz one strašne rupe, i od
njega.
Stone ustade i priđe djevojci, te se nasloni na prednji točak kola.
— Pa, iz rupe si se izvukla i natrag nećeš. Zar sad nije vrijeme da misliš na mene?
Glas mu je bio pun ljubavne molećive čežnje, ali je u njem bilo i zamjerke i nesigurnosti.
— Na tebe? — ona upita i s nekim naglim, kajanjem stade promatrati eno dječačko bezobzirno
lice.
— Da, na mene — on potvrdi i dohvati njenu orukavičenu ruku.
— Šta hoćeš time reći?
— Ti znaš šta hoću time reći, Ruth Larey.
— Već sam ti rekla da me ne zoveš Larey — naljuti se ona i trgne rukom da ju izvuče iz njegove
šake.
Momak joj zadrža ruku ali kad spazi da ona ne popušta, odbaci je od sebe.
— Dozvolila si mi da te ljubim — on plane. — Rekla si mi da ćeš me ljubiti. Pobjegla si sa
mnom...
— Znam, Hal — potvrdi ona snuždeno i segne rukom kao da će mu je ponoo dati. — Ja sam
kriva Ali, zar se ne možeš postaviti na moje mjesto? Ti si naišao u pogodnom trenutku. Bila sam
osamljena, konfuzna pustinja mi se smučila. Mislila sam da te volim. A bilo mi je i te kako drago da
pobjegnem s tobom. No, to ne bih sigurno nikad učinila, da sam samo posumnjala da ćeš biti toliko
sebičan i da ćeš tako brzo postavljati zahtjeve.
— Hm! Što si ti smiješna — on otpovrne, pomalo ironično. — Najprije navodiš čovjeka da stavi
glavu u torbu zato što kida s tobom, a onda ga odbijaš kad zatraži ono što ima potpuno pravo da
očekuje.
Ruthin osjećaj krivice i kanjanja, koji je kod nje izazvao neku toplinu, iščezne. Ovo njeno
bjekstvo, koje je obećavalo oslobođenje, počelo je poprimati posve drukčiji aspekt. Namjera joj 'je bila
da pobjegne od pustinje, za čim je već godinama žudjela, ali ju je pustinja prevarila. Smije li poći dalje
s ovim mladićem koga poznaje svega nekoliko tjedna i prema tome ga uopće ne zna? Ima li ona snage
da sebe prisili na povratak na Izgubljeno jezero? Ne, bolje joj je birati ma šta bilo drugo. Sjetivši se
jezive okoline usred koje leži poštanska stanica, i čovjeka kojeg mrzi i boji ga se, sva se stresla od
gađenja.
U međuvremenu Stone zgrabi čuturice, košare i svežanj ćebadi s kola pa sve to odnese do jedne
kamene ploče ispod litice u sjeni, potom se vrati da pomogne Ruth sići s kola s visokim točkovima.
— Hodi, kad već stojimo ovdje, zašto se ne bi udobno smjestila.
Žena ustade, prigne se da mu dohvati ruke ne bi li skočila na tle, ali je on privuče k sebi, te se
ona spotače i pade mu na ruke. On pođe s njom prema stijeni, ne hajeći što se njoj haljina nedolično
zadigla.
— Pusti me! — ona mu naloži.
No, momak kao da nije ni čuo, štaviše stisnuo je ženu jače i prignuo se k njoj da je poljubi. U
nagloj jarosti, Ruth ga stade tući i otimati se, te njegovi poljupci padoše na njezin vrat i njezinu kosu.
Tek žestokom borbom uspjela se osloboditi njego zagrljaja.
— Mislila sam da si džentlmen — kriknula je bijesu bez daha.
Stone se nasmije i široko raskrili ruke. S njegova je lica nestalo žara.
— Zar je to sad uopće važno? Tu smo, gdje smo. Bit će fino ako se budeš bacakala kao zec u
zamci svaki put kad te budem dotakao.
Ruth dovede u red haljine i razbarušenu kosu, boreći se da obuzda jezik. Našla se u sosu iz
kojeg se može izvući samo ženskom lukavošću.
— Moram potražiti malo drva, da naložim vatru on nadoveže i pođe niz kanjon.
Slomljena umorom i odvratnošću, bijedno pritisnuta onom istom gorčinom i osjećanjem
jalovosti što su je navele upravo na ovaj korak, Ruth klonu na svežanj ćebadi. Što god je osjećala prema
ovom mladiću, nestalo je, pa čak i žaljenje. Uviđala je da je već po stoti put nešto pogrešno smatrala
ljubavlju — ljubavlju za kojom je toliko žudjela i koja joj je bila toliko potrebna. Za očaj i lutanja koji
su je doveli do ruba propasti krivila je one beskonačne četiri godine jalova života provedena kraj
zabačena izvora u pustinji.
 »Zaklela satn se da ću od svega toga pobjeći i da se nikad više neću vratiti« tugovala joj je
misao. »Ali, već sada vidim da sam podmuklo izdala djeda. On mene treba. Da nije bilo mene, već bi
odavno postao plijen Guerda Lareyja i te nakaze Collishawa... koliko god mi mrsko bilo, ipak bih
najbolje učinila da se vratim... oh, kad bih samo mogla dići ruke od svega i ne misliti više. Ali ni mama
ni ja nismo bile stvorene da podnosimo ovaj užasan život u pustinji. Za to je potreban duševni mir —
požrtvovnost — vjera — vrline koje ja na žalost nikada nisam posjedovala. Majka — ona je završila u
neznanom grobu u Dolini smrti. Oh, a što li će od mene biti!?«
Spazila je Stonea gdje se vraća. Nosio je mršav naramak granja.
— Plačeš, a? — upita je, gledajući je tvrdim, plavim očima. — Nisam znao da i to umiješ. To
mi veoma laska.
— Ne plačem zbog tebe — slomljeno će Ruth.
— Niti meni namijenjuješ svoj osmijeh i poljupce, zar ne? — on tmurno nadoveže. — Dobro,
ali ćemo mi obaviti svoje ovdje, i to prije nego se naš Kasap riješi da krene dalje.
— Hal, ništa nećemo obavljati, makar ne znam što si pod tim mislio. Ja dalje ne idem.
— Šta? — upita on oporo, bacajući granje na tlo.
— Ne idem dalje ni koraka. Odvedi me kući.
— Hoću đavola! Da se vratim na Izgubljeno jezero ne bih li Guerdu Lareyju poslužio kao meta
za gađanje? Haha, madam, zar možeš zamisliti da sam tolika budala?
— Kad mu budem rekla da sam ja jedini krivac, Guerd će ti oprostiti.
— Zar će se on na to obazirati? Svejedno će me umlatiti zato što sam te poveo sobom.
Ruth se zamisli, svjesna da na Lareyja ne može zaista ničim utjecati, izuzev nečim što njoj nije
ni malo po volji.
— Vratit ću se sama.
— A kako, ako smijem znati?
— Pješke.
— Pješke? Kuda? Zalutat ćeš u mraku. A po danu ćeš pasti na vreli pijesak i umrijeti. Zar nisi ni
toliko naučila nakon četiri godine života u pustinji o kojima toliko pričaš? Ne, Ruth Larey, sad je kasno:
ti ćeš produžiti sa mnom.
— Nikad nije kasno. Zato sam se uvijek borila, Ja ću natrag, pješke, Hal.
— Ruth, zar ćeš i život staviti na kocku radij« nego pobjeći iz ovog pustinj-kog pakla sa mnom?
— gorko se zapanji mladić.
— Prije bih život dala, nego što bih išla dalje — ona odvrati.
— Zašto, zaboga? — on muklo upita.
— Ti me tjeraš da sagledam ozbiljnost takvog koraka — ona će živo. — Čini mi se da sam bila
izmučena snom. Sanjala sam te kao oslobodioca kojeg ću voljeti. Ti ćeš me odvesti daleko od ove
strašne pustinje, do zelenih vinograda i borika, do svje-že morske obale. Jednog dana, pošto budem
slobodna, ti ćeš me oženiti i usrećiti me. To mi bio san. Ali si mi ti pokazao stvarnost, i to takvu kakvu
ne želim.
— Prevrtljivko prokleta! — raspali se on. — Ne stalnija si od onih pomičnih pješčanih duna.
— Nestalna? Pa, zna se. Uostalom, to je osobina žene — ona otpovrne, prkos-no dižući glavu.
— Ah, tako. Najprije si se klela da me voliš, a sada tvrdiš da me ne voliš!
— Nikad se nisam na to klela. Samo sam mislila da bih te jednog dana mogla zavoljeti.
Mahnuo je rakama, gestom u kojoj nije nedostajalo tuge i razočarenja. Lice mu izgubilo boju, a
oči se uspalile plavičastim plamenom. Vidjelo se da je iskreno vjerovao da ju je bio osvojio.
— Ah! I mene si prevarila, kao što si prevarila svakog bijelca koji je naišao pokraj Izgubljenog
jezera — reče. — Da mi nisi ni riječ rekla, ono što si učinila, meni bi bilo dosta. Povela si me sa sobom
na mjesečinu — najzad, dozvolila si mi da te ljubim, premda si morala znati kako će ta tvoja prokleta
ljepota djelovati... S tim ljubičastim očima — kožom boje zlata — kosom kao svila — tijelom pantere,
gipkim i vrelim. Jasno, nisam bio anđeo, ali i da sam bio sigurno bih. pao... Takve si stvari i prije radila,
Ruth Larey... Oh, čuo sam svašta o tebi od onih koji te vole kao i od onih koji te mrze. Upozorili su me
da se pazim, da mi ne zavrtiš glavom. Danas si ovakva, a sutra onakva. Baš kao onaj ukleti pijesak
tamo — naoko lijep, ali podmukao i opasan.
— Na svemu tome, hvala ti, Hal Stone — blijedo se nasmiješi Ruth. — Zadužio si me, bila sam
ti zahvalna bilo mi te je žao, i kajala sam se zbog tebe. Ali si mi sad uštedio dalju brigu.
 — Ne želim od tebe ni zahvalnost, ni sažaljenje. Htio sam tvoju ljubav. Rekli su mi da muža ne
voliš, ali da njega za to nije briga, glavno da...
— Ali sam ti ja rekla da sam samo zvanično žena Guerda Lareyja — prekine da ona hladno.
— Da, svakako, rekla si mi — on joj uzvrati bijesno, uspaljeno. — Ali bih se zakleo da si me
slagala. Zar misliš da ću i to progutati? Takvu budalu još nisam sreo u životu, osim možda stare
gospođe Born ... Da, baš bi Guerd Larey dozvolio da mu ti budeš žena samo zvanično! Pa šta, po cijeloj
se pustinji priča kako on ne može mirno proći pored jedne Meksikanke, ili Indijanke... Ne, Ruth, tu si
priču ti izmislila, da bi te muškarci lakše poželjeli. I njom si mene zavarala.
— Odvratan si. Čudim se otkud sam mogla nešto drugo osjetiti prema tebi — otpovrne mu Ruth
prezrivo.
— Svejedno. Tu si, sama u pustinji, sa mnom — on odvrati, s gorčinom u kojoj je bilo neke
prijetnje.
Spustio se na koljena da skupi pruće što ga je donio za vatru, pa će, kao za sebe: — Muškarac je
onakav, kakva je žena prema njemu.
Ruth se potrudi da prikrije strah, koji je naglo zamijenio njen prezir. Da li je bilo mudro stvoriti
sebi neprijatelja od ovog mladića čija se sva bezobzirnost ogleda u njegovoj strasti i žestini? Njezin je
položaj postao krajnje ozbiljan. Dan je već bio izmakao pa je ona usprkos svojoj hrabrosti, oklijevala da
krene natrag. Međutim, uočila je da je vjetar oslabio i da se siva pješčana maglica prorijedila. Mjesec će
rano izaći. Odjedared odluči da je najbolje Stcnea odmah napustiti. Ponijet će samo jednu čuturicu vode
i hodat će dokle god bude razabirala put, a potom će se odmarati do dana. Ali — za dana, sunce! Stići
će je i sravniti sa zemljom kao kakva batina u rukama divljaka. No, nije bilo druge. Nemoguće je ostati
sama sa Stoneom cijelu noć, a o daljem putu ni govora. Možda bi mogla cijelu noć ići putem, pa bi
sutradan sačuvala snagu tako što bi se od jare sklonila u hladovinu kakvog željeznog drveta; sjećala se
da ih je vidjela uz put. Zaključila je da više ne smije vagati i mjeriti ove i one mogućnosti, već mora
odmah krenuti.
Stoneu je pošlo za rukom da naloži nekakvu slabu vatru i sad je sipao vodu u lončić za kavu.
— Otvori košaru, ubrzo će kava biti gotova — grubo joj dobaci.
Ruth ustane, ali umjesto košare ona dohvati jednu čuturicu i odmota njen remen od kanafasa da
je objesi preko ramena. Stone je u nju zurio. Najednom mu se lice izmijeni oči mu se raširiše. Polako je
ustao.
— Kakvu smicalicu sad spremaš? — on upita.
— Idem natrag — čvrsto odvrati Ruth, premda su joj usne drhtale. Odmah potom se okrene i
pođe.
Čula je izmucanu psovku i brze korake na kamenu. Stone joj zgrabi ruku i bolno je stisne.
Trgnuvši se, ona se oslobodi, okrete i svom snagom ga udari preko usta.
— Dalje ruke od mene — viknula je.
U Stonovim očima sinu plamen srdžbe. Zgrabio je Ruth i odbacio natrag. Čuturica joj ispade iz
ruku, a ona pade na ćebad. Uspravila se na koljena, polakb, s mukom upola ošamućena od silne
njegove grube ruke. Nije joj bilo potrebno da ga ponovno pogleda, a da bi znala kako mu je prepuštena
na milost i nemilost i kako je njemu to posve jasno. Još gore, u njemu se đavo razgoropadio.
— Sinoć mi nisi tako rekla — zagunđao je i ispružio ruke kojih se ona gadila. Zgrabio joj je
haljinu.
Žena skoči na noge i u to joj se jedan rukav raspara. Gola joj mišica osta stegnuta Stonovom ša-
kom. Pogled na njenu kožu i dodir s njom; kao i Ruthin otpor, raspališe divljaka u mladiću. Jednim
trzajem privuče je k sebi i stisne je kao mengelama.
I najedared, preko mladićeva ramena, Ruth spazi kaiko dva muškarca tjerajući dva magarca
ulaze u kanjon. Njihova čudesna pojava izmijeni situaciju koja je njoj već bila beznadežna. Žestoko,
udvostručenom snagom, ona se odupre Stoneu i ispusti prodoran krik. Natjerala je Stonea da se iz
petnih žila upre kako bi je savladao.
Već je bila posustala, kadli osjeti kako je neko teško i neodoljivo drži otpozadi. Otvorila je oči.
Preko njenog ramena ispružila se nečija mrka ruka, ali upola pokrivena pohabanim i podrpanim
rukavom. Velika, mrka šaka, gurala je Stonea natrag, ali ga je istovremeno i držala tako kao da je
umjesto njega prazna vreća. Ruth shvati da je jedan od one dvojice što su ušli u kanjojn prišao njoj iza
leđa. Cak i u prvom času osjećala je koliko se nadvisio nad njom.
 — Puštaj momče, odmah! — čuo se dubok glas s čudnim, hladnim prizvukom.
Ali Stone nije puštao Ruth iz stiska. Bio se sve više raspomamio, a da bi se u tren oka smirio,
pošto se mrka ruka trže natrag, pa naprijed. Činilo se kao da je Stoneovo lice odjednom nestalo iza jake
goleme pesnice. Začuo se mukli udar, nešto toplo i mokro poprska Ruth i ona se osjeti najednom
slobodnom. Stone pade i prevrnu se nekoliko puta dok se ne zaustavi ispod same stijene kanjona gde se
opruzi i više se ne pomače.
Upola onesviještena Ruth i dalje se naslanjala na čovjeka čije lice nije još vidjela.
— Merryvale, mislim da je moje dugo traganje završeno — rekao je onaj čovjek mirno.
Kao u kakvom snu, Ruth je vidjela priliku onog drugog muškarca kako se pojavljuje pred njom
a neobičnije spodobe starog kopača zlata još nije vidjela. Ali je ovaj imao bistre, prijatne plave oči koje
su je naročito prodorno promatrale.
— No, Adame reče neznanac pred njom — rekao bih da si u pravu. To je Ruth.
 GLAVA 2.

Ruth malko ustuknu bliže čovjeku što je iza nje stajao. Dosezala mu je jedva
do ramena.
— Tko ste vi, kad mi znate ime? — ona u čudu upita.
Starčevo se izmučeno i izborano lice dobrodušno osvijetli.
— Gospođice, ja sam Merrryvale. Adamov drugar već duge četiri godine.
Tek tad Ruth osjeti blagi pritisak dviju velikih šaka na svojini ramenima.
Gotovo istovremeno onaj je čovjek postio i stane pred nju.
— Ruth, zar me ne poznaješ? — on upita. Pred njom je sad stajao veoma visok
muškarac u zaprašenoj, iznosenoj, odrpanoj odjeći pustinjskog lutalice. Lice njegovo,
tamno gotovo kao u Indijanca, i neobično izbrazdano dubokim tužnim borama, bilo
joj je odnekud poznato ali istodobno i neznano. Bistre sive oči, prodorno kao u orla
gledale su u nju ozarene nekom divnom, nježnom radošću. Ruth zadrhta Tko je ovaj
čovjek? Ne samo da ga je već ranije vidjela već se sjeća i tog nježnog sjaja njegovih
očiju.
— Znam vas, ali opet... kao da vas ne znam — ona će drhtavo.
— Je li me se sigurno sjećaš? — blago je upita.
— Da... neee — odvrati Ruth i zamišljeno odmahne glavom.
— Zar si zaboravila Genie?
— Genie? Koja Genie? — začuđeno je upitala, uskovitlanih misli što su se
postepeno slagale i vodile ju k otkriću.
— Genie Linwood, zna se!
— Oh! Genie Linwood!... Santa Ysabel! — usklikne Ruth. — Da, da. Sjećam
se, Genie... Njoj sam dala svoju lijepu suknju kad sam napuštala Santa Ysabel.
Trebala se udati za Genea, mladog stočara ... Zvao se Gene Blair, zaljubio se u nju
vjerujući da je ona pustinjska beskućnica, dok je zapravo bila bogatašica.
— Da, Ruth, to je ta Genie — reče onaj muškarac tonom ponešto obojenim
tugom.
— Sad se i tebe sjećam — uzvikne Ruth. — Ti si bio njen prijatelj. Njen
pustinjski čovjek. Zvala te Orlom. Da, sjećam se... Našao si je u pustinji, kad je
zajedno s majkom umirala od gladi. Bila je tek dijete. Majka joj je kasnije umrla, a ti
si godinama brinuo o njoj, sve dok nije odrasla. Izveo si je iz pustinje, u civilizaciju,
na ranč Blairovih. Htio si joj naći dom. Oni je uzeše, zavolješe je, smatrajući je
siroticom, a ona je bila i te kako bogata. Imala je silno zlato koje je njen otac iskopao,
a ti joj ga godinama čuvao. Kao priča iz bajki.
Sve više zagrijana uspomenama, Ruth je bila potresena nekim uznemirujućim
sjećanjem još ne posve jasnim.
— Adame, mislim da mogu rastovariti magarce — javi se Merryvale. — I
onako smo namjeravali ovdje prenoćiti, a sad imamo dobar razlog više.
— Da, noćit ćemo ovdje — potvrdi Adam. — I prekasno je da bismo prije
mraka našli bolje prenoćište.
— Sta ćemo s ovim mazgama? — upita Merryvale.
— Sad ću ja njih raspregnuti. Ti donesi drva za vatru.
 Adam priđe ispruženom Stoneu i pogleda u nj. Sjetivši se svoje uloge u
mladićevoj nesreći, Ruth sa nađe u neprilici.
— Zar si ga ubio? — ona će prestravljeno.
— Samo je onesviješten — odvrati Adam, pa se okrene k njoj i pogleda je
očima u koje je njoj bilo teško gledati. — Tko je ovaj čovjek i šta je on tebi?
— Zove se Stone. Meni nije ništa — kratko će Kuth.
— Rijetko kad griješim u ocjeni ljudskih postupaka — zamišljeno nadostavi
Adam. — Gje živiš? Kamo ste se uputili? Što se to desilo?
— Odmah ću ti reći. Sad se svega sjećam... Ti si nas ostavio u Santa Ysabelu.
Jedne si noći naprosto nestao. Čekali smo, dan za danom. Nisi se vratio. Genie je
odgađala udaju. Najzad je rekla: »Otišao je za uvijek. Toga sam se i bojala. Vratio se u
pustinju; Baš kao Dismukes!« Sjećam se doslovce njenih riječi. Srce joj se paralo od
tuge... Ona te zvala Orlom, ali su te ljudi zvali drukčije... Je li Wansfell? Wansfell
inače znači »prikaza golijeti«.
— Da, tako je. Ljudi iz pustinje zvali su me Wansfell. Ali mi ni to nije pravo
ime. Dao mi ga je neki pijani kopač zlata, prije mnogo godina. I ono mi je ostalo.
— Wansfelir To sam ime čula više puta, otkad smo djeda i ja napustili Santa
Ysabel. Ali je meni prošlost bila mrska koliko i sadašnjost. Uspomene me nisu
radovale. Pekle su me.
— Ruth, sad kad sam te našao, ispričaj mi što je s tobom bilo — reče Adam
tonom kojem je njoj bilo nemoguće odoljeti.
— Kad si me našao! Što hoćeš da kažeš? — ona upita teško dišući.
— Ruth, prije četiri godine, veoma duge godine, ja sam od tebe pobjegao iz
Santa Ysabela — uze on govoriti, kao iz dna duše. — Nisam pobjegao od Oenie i
njezine sreće. Nisam pobjegao k samotnom lutanju kroz pustinju. One sam noći otišao
od tebe, bez riječi, jer da sam ostao još jedan sat, snaga bi me izdala. Toliko sam te
strašno volio, da bih se morao izdati. Ti si imala svega devetnaest godina, bila si
nesretna, osamljena, žudjela si za ljubavlju. Znao sam da sam mogao zadobiti tvoju
ljubav. A na to nisam imao pravo. Trpio sarn pod Kainovim žigom. Bio sam odmetnik.
Svakog časa su me mogli uhvatiti i objesiti zbog počinjenih zločina.
— Ah, da ... sad mi je jasno — ona šapne. — Čudilo me. Tada me jako
zaboljelo... Toliko si bio dobar, drukčiji od ostalih... Sjećam se kako si me grdio što
sam slaba, što sam sanjalica. Ja sam te pitala da ostaneš.
Adam joj uze ruku i zadrža je u svojoj.
— Ja sam prošao svoj pakao, Ruth. Da mi nije bilo života provedenog u
pustinji, propao bih. Lutao sam od mjesta do mjesta, boreći se sam sa sobom. Svaki
oblak i svaki kamen dočaravahu mi tvoj lik. No najzad sam se odrekao tebe. Lutao
sam i lutao, i najzad dolutao do oaze gdje sam prije devetnaest godina, još kao dječak,
gotovo umro od gladi. Dan za danom, u nijemoj sparini, i noć za noć, pod samotnim
pustinjskim zvijezdama, hodao sam praćen svojim utvarama. Na kraju sam ipak
pobijedio. Pošao sam natrag, na poprište svog zlodjela. Picacho! Odlučio sam da se
predam i pretrpim kaznu. Zakon me je tražio. Šerif, kojeg sam unakazio za života,
zakleo se da će me objesiti zbog ubistva. Potražio sam ga, da ispaštam za svoj zločin i
konačno smirim dušu. Vratio sam se u Picacho. Bilo je to divlje, živo logorište kopača
zlata, napredno i rastuće. Našao sam napušteno mjesto. Međutim, na rijeci je bilo
neko naselje. Okolne ruševine i trulež podsjećali su me na protekle godine. Tako sam
našao Merryvalea. Teško mu je bilo u meni prepoznati dječaka od prije četrnaest
godina. Na kraju, sjetio me se. Rekao sam mu kako sam došao da ispaštam za ubistvo
brata. Merryvale mi objansi da sam pobjegao u pustinju ne doznavši pravu istinu.
Brata kojeg sam toliko volio, nisam ubio. Bio je živ. Nisam bio ubica... Postao sam
odmetnik, lutalica kroz pustinju, izdržao sam sve muke koje pustinja donosi čovjeku
— a bez razloga...
Ruth osjeti kako joj se grlo steže. Bilo joj teško i riječ izustiti. Neki poriv ju
nagna da digne glavu, da Adamu pogleda u oči. Izmijenjeno uzburkanim emocijama,
njegovo lice joj opet posta poznato.
— O tvom bratu se radilo... Mislio si da si ga ubio — ona najzad reče. —
Tolike godine! Strašno! Oh, hvala bogu što je ipak bila zabluda!
— Požurio sam u Santa Ysabel, k tebi, da ti kažem da sam slobodan. Nisam te
našao. Nisam ni mislio da potražim Genie. Mislio sam samo na tebe... Tad sam te
počeo tražiti. Prošao sam čitavu Južnu Kaliforniju pa sam prešao u Meksiko i
Arizonu, najzad sam zašao u pustinju. Za mene si bila kao izgubljeno zrnce pijeska.
Nisam znao kako ti se djed zove. A tek prije nekoliko dana prvi put sam naišao na
čovjeka koji mi je znao nešto reći o tebi. Bio je to kopač na kojeg sam slučajno naletio
u Yumi. Znao sam ga već od ranije, godinama. Rekao mi je kako te je vidio na nekom
izvoru koji smo mi nekad zvali Indijansko vrelo, a sad se zove Izgubljeno jezero... I
tako sam stigao ovdje... i našao te.
Ruth pokri lice rukama. Bila je ispunjena nekim bolnoslatkim i razumljivim
stidom.
— Ja nisam više ona koju si ti poznavao — šapnula je.
Šutio je toliko dugo da se Ruth pobojala onoga što će reći kad progovori.
— Nisam ni očekivao da ćeš biti ista. Šta se sve moglo desiti s tobomt Pamtim
tragediju tvoje majke.
— Oh, to je ono što me stalno kopa — ona vikne. — Ti si mi znao majku.
Govorio si mi o njoj. Ali si mi malo rekao. Reci mi sad sve, molim te.
— Sve u svoje vrijeme, Ruth. Sad još ne ... Osjećao sam da ću biti dovoljno
nagrađen, ukoliko te samo nađem. Da ti ispričam o sebi, o tvojoj majci, potom da
budem uz tebe, kao što sam pokušao biti uz tvoju majku, to sam smio samo sanjati.
Gledajući u one sive oči koje su s razumijevanjem i ljubavlju prodirale do dna
njene duše, Ruth osjeti kako joj obrazi gore vrelom krvlju.
— Htela sam reći da me vrijeme izmijenilo, ali nagore — ona objasni. —
Nazivao si me sanjalicom, ćudljivom djevojkom. I jesam bila takva.. Ali, usprkos to-
me, poznavala sam i časove nadanja, čežnje da budem dobra, da djedu pomognem u
stvaranju boljeg života. Sad imam dvadeset i tri godine. Za sve ove četiri godine
živjela sam u pustinji, u tom mjestu bogu za leđima, na Izgubljenom jezeru. I jeste
izgubljeno. Lažno je i nevjerno poput opsjena što ih svaki dan viđam. Ova pustinja od
pomičnog pijeska učinila me je nalik sebi. Sva se mijenjam, sva sam uzburkana, sva
gorim, a ne znam za čim. Ponekad u sebi vidim ženu koja trsi da se uspne tim
pješčanim stubama. Moji djevojački snovi i nadanja nestali su. Ja se sama sebi rugam,
sam užasne ćudi, jer ne mogu biti indiferentna ni prema čemu, i tonem, padam nisko,
na nivo bijednice, kakvu je taj momak Stone i očekivao od mene.
— To je zato što si se slijepo držala jednog ideala.
— Ja nemam ideala, a ti si me prekasno našao — gorko otpovrne Ruth.
— Ne, nikad nije kasno dokle god si živa.
Ruth je bila navikla na mušku nasrtljivost. Ali je ta nasrtljivost bila silovita i
gladna, kao u pustinjskih jastrebova. Još nije srela muškarca koji bi pomislio i na
njene potrebe, na ono što njoj treba da bi bila sretna. Wansfell je dotakao neispitane
dubine njezine duše, što je na čudnovat način još povećalo njen otpor boljem dijelu
svoga ja.
 Kret što ga učini njen subesjednik nagna Ruth da se okrene. Stone se s mukom
pridizao sjeo je. Drhtava mu ruka pođe k otečenom okrvavljenom, gotovo neraspoz-
najnom licu. Wansfell mu priđe.
— Kamo si vodio ovu djevojku? — on upita.
— U San Ysidro, pa odatle u San Diego — muklo odvrati Stone.
— Ali si zašao s tog puta.
— Zalutao sam kad mi je pijesak zasuo put.
— Nije zasuo i tragove točkova. Čini mi se da si namjerno skrenuo u ovaj
kanjon.
— Nisam. Mislio sam da put ide ovuda. I tu je mazga stala.
— Zašto si napastvovao djevojku?
— Nisam joj mislio zlo — turobno odvrati mladić. — Mi smo zajedno
pobjegli. Kad je mazga stala, a Ruth vidjela da moramo ovdje provesti noć, predomi-
slila se. Krenula je natrag. Pokušao sam da je zaustavim, ali se ona oduprla, i to je sve.
Wansfell se polako okrene k ženi.
— Koliko je od ovog tačno?
— Sve, osim onoga da mi nije mislio zlo — odgovori Ruth, kojoj se lice
zažarilo srdžbom i stidom. Osjetila je odbojnost da se onom čovjeku ispovijeda, ali je
takvo čuvstvo odmah ugušila. — Ja sam odbila njegovu ... pažnju. Kad sam shvatila
grešku, krenula sam kući. Na to se on pomamio.
— Diži se — naredi Wansfell, a kad je Stone užurbano ustao, on nadostavi: —
Uzmi čuturicu i nešto hrane, pa kidaj!
Mladić nije gubio vrijeme u objašnjavanju, već se ubrzo našao na putu prema
izlazu iz kanjona. Samo se jednom okrenuo i pogledao preko ramena.
Vraćajući se s naramkom drva, Merryvale pođe kraj Stonea i zastade gledajući
za njim.
— No taj je momak zbilja fin i prijazan — reče Merryvale kad je prišao
logorištu i zbacio drva sa sebe. — Znate li što je rekao? Rekao je: »Obračunat ću ja s
njom!« Adame, da ga možda nisi nešto odviše lako pustio?
— Ruth, zar si ti zbilja pobjegla s tim momkom? — zamišljeno upita Adam.
— Jesam. Bila sam glupa. Ali bih svakako otišla i da njega nije bilo — odvrati
ona nestrpljivo.
U njegovom pogledu nije bilo prijekora, već samo neizmjenjive vjernosti.
Svojom brzom intuicijom Ruth je shvatila da ovog čovjeka ništa ne može smesti. Nje-
mu nije bilo važno kakva je ona. Glavno mu je bilo da ju je našao. Učinilo joj se da se
oko nje, nad njom, pridiže nešto neodređeno a veliko, da se stvara nešto što je
zaprepašćmjuće i uznemiruje.
— Pijesak se stišao, pa će nam ovdje biti posve dobro čim malko ohladni —
reče Merryvale koji je klečao i marljivim rukama pripremao vatru.
Ruthin pogled zaustavi se na zlatastom sunčevom zraku koji se gubio s ruba
stijene kanjona. Njen nestanak je sigurno već odavno otkriven, djed će joj biti
zabrinut. Nešto joj bolno stisnu grudi na tu pomisao, premda je znala da starac nije
nalazio mnogo sućuti za nju. I njega je pustinja omađijala, kao što je omađijala
njezine roditelje.
Dok je ona tako razmišljala u kanjon je padala tama. Daleki, slabi jecaj vjetra
posve je zamro. Logorska vatra je praskala. Merryvale je čilo skakutao goredole, od
vreća s hranom do lončića i tava na vatri. Miomiris jela podsjetio je Riuth da joj glad
nije uništena neraspoloženjem. Kako to da se čovjek osjeća umornim od života, a opet
ga goni glad? Promatrala je Wansfella kako odmotava ćebad i njoj prostire ležaj u
zaštiti kamenita zida. Potom joj donese kotlić tople vode i njen kufer iz kola.
 — Adame — reče mu ona, osmjehujući mu se — lijepo je od tebe što misliš na
mene, ali od toga nema nikakve koristi.
— Od čega to nema koristi?
— Pa, od toga da umivam ovo bijedno lice, da četkam kosu, da jedem... od
svega.
— Ti dakle pitaš kakva je korist da čovjek vodt brigu o sebi? Eto kakva je:
sebe ojača i osposobljava za ispomoć drugima.
— Je li to tvoja vjera?
— Ne, već je to put kojim sam se spasio.
Ruth ušuti. Kakav je čovjek ovaj Adam Wansfell? Sjetila se priče, što ju je
pričala Genie Linwood, i srce joj stade neuobičajeno tući, usprkos njenom ruganju
svakoj vjeri i nadi. Prekasno je, da bi joj ovaj čovjek iz pustinje pomogao. Umorno je
segnula rukom i otvorila kufer iz kojeg izvadi što joj treba, te rasplete kosu, pa je
stade polagano četkati. Mekani dodir kose i svilenkast šum četke oduvijek su joj bili
prijatni i umirujući. Zatim je oprala ruke i umila lice. U zrcalu je našla onaj isti lik
koji je ljubomorno promatrala, s ljubavlju pazila i opet sve više mrzila toliko dugo
vremena. Šta Wansfell misli o tom licu. I nehtijući, to ju je brinulo. Bio je to
neiskorijenjen poriv. Gledala se u zrcalu, u gustu, talasastu tamnozelenkastu kosu, u
zamišljene, uzbuđene, tužne ljobičaste oči, u crvene, izlučene usne, u zlatasti ten kože
na licu i vratu, i sve crte lica za koje ni sila pustinje što prži nije bila dovoljna da ih
uništi; i više nego ikad bila je svjesna ljepote tog lica. Nema smisla negirati sujetu i
ponos svoj! Pogodila je ovu svoju neshvatljivu osobinu, i osjetila kako ju prezire i
kako joj je smiješna više nego ranije.
U međuvremenu je Adam uzeo hramu i vodu i to postavi pred Ruth.
— Pitam se da li u zrcalu vidiš ono što ja vidim kad gledam u tebe? — on
upita uz osmijeh.
— A šta ti vidiš?
— Promijenila si se, Ruth. Naravno, sjećam te se, ali su ti crte lica sad crte
žene, a ne djevojke. Pustinja produbljuje sve što je lijepo, kao i sve što je ružno. Nema
ljepšeg i zivopisnijeg cvijeća od pustinjskog, niti se u prirodi mogu naći oblici
nakazniji od nekih što ili pustinja krije. Pustinja dohvaća sve ono što je osobeno na
čovjeku, biljci ili životinji i to razvija zaprepašćujuće silno. Uzrok je svirepost života
što se bori za opstanak.
— Ađame, da li mi to udjeljuješ komplimente? — Kuth će zbunjeno.
— Ne, već samo objašnjavam tvoju ljepotu. Ti ju duguješ pustinji i suncu koje
mrziš. Njima također duguješ i ludilo takvih ljudi kao što je Stone. On nije toliko kriv
koliko ti misliš. Mnogo je ljudi u pustinji koji padaju na nivo zvijeri. Mnogi padaju
još i niže. Krivi nisu oni ako su se rodili bez duha i volje potrebnih za gušenje niskih
nagona.
— Tjeraš me na razmišljanje, a to mi je uvijek drago — odvrati Ruth. — Ali,
moj niski nagon gladi došao je do kulminacije.
— Onda jedi. Boljeg kuvara od Merryvalea nema u pustinji.
Sumrak je pao i dnevna je žega bila popustila kad se Adam ponovno primakao
ženi.
— Mora da si umorna poslije one duge vožnje. Bi li se htjela malo prošetati?
— Da, htjela bih, ali kasnije, pošto porazgovaramo — otpovrne ona žurno. —
Toliko je toga... Najprije mi reci: sad kad si me našao, što ćeš uraditi sa mnom?
— To zavisi — on polako odgovori.
— Od toga što je najbolje za tvoju sreću.
— Hoćeš li me izvesti iz pustinje, odvesti me u San Diego?
 — Kako bilo, samo nek je za tvoju sreću.
— Oh, mislim da te mogu nagovoriti da me od.vedeš što dalje od Izgubljenog
jezera... što dalje od onog pakla pomičnih duna... Ali te ne mogu varati. Ne mogu
dozvoliti da se nadaš da ...
— Ruth, ja sam imao samo jednu nadu: da tebe nađem i da ti pomognem — on
je prekine. — Postoji veza između tebe i mene za koju ti ne znaš. Objasnit ću ti je kad
ti tuđem ispričao sve o tvojoj majci.
— On, Adame, hoćeš li mi odmah ispričati? — zamoli ga ona.
— Strpi se još malo — on zagonetno odvrati. — Najprije dozvoli da ti pomog-
nem da se riješiš nevolje. Ovaj susret sa mnom te rastužio. No, ne bi trebalo tako biti.
Znači, ti si nečim vezana, a mrsko ti je o tom govoriti. Je li tako?
— Da, zaista jeste — ona šapne.
— Onda znaj jednom za svagda da te ja volim da mi je najveća želja da ti
služim. Ja se ne mo nadati da ćeš se ti udati za mene...
— Adame, ja se ne mogu udati za tebe — ona ć slomljeno.
— Toliko sam shvatio, ali sam te svejedno hti pitati — on otpovrne ozbiljno.
— Svejedno, ja te mogu usrećiti. Ruth, da li ti mogu biti drag?
— Već mi jesi bio drag. I opet ćeš biti. Ja to znam S radošću bih se udala za
tebe. Ali, prekasno je!
— Ti si već udata? — on nadostavi, pomalo muklo.
— Jesam. Ali, ne samo to. Nije stvar samo u tome što ja nosim nečije prezime.
Svakog časa mogla bih se osloboditi njega. U ovoj pustinji život je nesiguran. Njega
se boje i mrze ga. On je nepošten čovjek. Jednog će ga dana ubiti... Ali, kad sam rekla
da je prekasno, mislila sam na drugi razlog. Strah me da sam se izmetnula u
beznadežnu, poluludu bijednicu koja više nema vjere ni u sebe ni u Boga. Pustinja me
upropastila. A nikad ne bih htjela za sobom povući i uništiti čovjeka kojeg je moja
majka poznavala, u kojeg je vjerovala i koji joj je možda bio i drag.
— I tvoja me majka zaista voljela, Ruth.
— On, to sam naslutila. Time se osjećam tebi bližom. Pa ipak, to ničim ne
mijenja surovu zbilju.
— Ruth, ispričaj mi svoj život i pusti meni da prosudim o surovoj zbilji.
Povjeri mi se.
— Hoću. Mora biti da me smatraš strašno slabom ... i plitkom. Ali, nije čudo
što sam rastrojena. Sresti tebe, koji si mi poznavao majku, koji... Ali, voljela bih da i
Merryvale čuje ono što ću ispričati. On je lutao s tobom, preko cijele ove užasne
pustinje, pomagao ti u potrazi za mnom, pa bih voljela da iz mojih usta čuje sve o
meni.
— Merryvale, hodi de amo — dozove Adam nepomičnu priliku kraj logorske
vatre. — Sjedi kraj nas Ruth nam hoće nešto reći.
— No, to mi je drago — reče stari istresajući pepeo iz lule. — Nešto sam
mnogo razmišljao i lupao glavu. Ruth, smatraj da govoriš prijatelju.
S dubokim uzdahom, koji je bio upola jecaj, Ruth se predade nekom čuvstvu
van granica njenih shvatanja.
— Počet ću od časa kad si me ostavio, dakle od Santa Ysabel. Caleb Hunt, moj
djed, upravo se u tu vrijeme interesirao za prava na upotrebu vode u pustinji. Imao je
prilično novaca te ga je htio uložiti u zakupe u pustinji. Bolovao je od neke plućne
bolesti, zbog koje mu je najbolje prijao pustinjski zrak. Ustvari, u pustinji se oporavio
i izliječio ... Najprije smo odselili u Yumu. Tamo se on udružio s ljudima koji su
odigrali glavnu ulogu u mom životu. S tim je ljudima otpočeo posao s prijevozom
robe. Iz San Franciska morem i rijekom dolazile su namirnice u Yumu, a odanle su ih
kolima prevozili u unutrašnjost.
»Djed je u taj posao uložio teške pare. Od Indijanaca je kupio jedan izvor kraj
kojeg je podigao postaju. Zovu ga Izgubljenim jezerom. U davna vremena tamo je
bilo jezero. Sada je to jezivo mjesto, na nivou onih pješčanih duna.
»Čovjek koji je djeda pridobio za ovaj posao bio je zgodan, mlad muškarac
koji me očarao. Ali ga nisam voljela. On me salijetao da se udam za njega, a djed mu
je pomagao. Nnjih dvojica mi zagorčiše život. Od pustinje sam počela otupljivati.
Postala sam ćudljiva i nesigurna u sebe. Najzad mi je djed rekao da će potpuno
propasti ako ja ne pristanem na taj brak. Nisam znala na koju bih stranu. Majka me
cijelo vrijeme učila da se udajem bez ljubavi. To sam i rekla djedu i čovjeku koji je
htio da me oženi. Ali mi oni odgovoriše da će ljubav već doći. Moj prosac mi se
zakleo da će čekati da ljubav dođe, da od mene neće tražiti da mu budem prava žena,
samo nek se udam za njega. Nisam mu vjerovala — bojala sam ga se. Međutim,
najzad su me iznurili i pobijedili.
»Odmah prve noći poslije svadbe moj je muž, potaknut alkoholom, pokušao
da silom provali u moju spavaću sobu. Tada sam shvatila da on naš ugovor smatra
pukom besmislicom. Kad sam odbila da ga pustim u sobu on se razjario i zamalo nije
kuću srušio. Na to sam ja pobjegla djedu.
»Sutradan, muž mi se približio, ovaj put trijezan, te mi se umiljavao i laskao, i
molio me da mu ne zamjeram za ono što je učinio.
»Rekla sam mu da ga prezirem i da je svemu kraj. Tjednima se trsio da
promijenim odluku, a kad mu nije pošlo za rukom, onda je pokazao svoje pravo lice.
Bio je to kockar raskalašan pustolov i postepeno je stekao moć u Yumi. On je djeda
orobio.
»Bilo je to prije više od tri godine. Djed je zadržao izvor kod Izgubljenog
jezera, a još uvijek se bori da vrati bar nešto od onog što je izgubio u prijevozu robe.
Ali mu je trud jalov. S vremena će mu i izvor oteti i tako ga potpuno upropastiti.
Izgubljeno jezero je važna postaja, a voda je tamo, naravno, najdragocjenija.
»Sve ovo bi za mene bilo dovoljno veliko zlo, i bez strašnog, uništavajućeg,
zaluđujućeg dejstva puStinje. Zimi je nekako podnosim. Ali me ljeti vrelo sunce,
vjetar što ječi, pijesak što leti i beskrajno, nemilosrdno bespuće pustinje, što me
okružuje i okiva, užasna jara i bijes — ponekad gone u krajnje očajanje. Stala me
proganjati zamisao da pobjegnem. Djed me dvaput odveo u Yumu. To je bilo još gore.
Kakav je to strašan, krvav grad, vrzino kolo zla, nabijeno jarom i prašinom. Oba puta
morala sam otići, zbog muškaraca koji su me proganjali i mučili, koji su se tukli oko
mene... Oh, bez sumnje na meni je ležao velik dio krivice. Neprestance sam tražila
nekoga tko će me osloboditi. Najprije sam tražila čovjeka koji bi mi bio drag. Ali se
docnije pokazalo da to mora biti čovjek kojem sam ja toliko draga da bi me htio
povesti sobom. Kod Izgubljenog jezera tjednima sam patila od jezive čamotinje.
Potom bi me spazio kakav kopač, putnik, kockar ili pustolov — i gorko iskustvo koje
bih iz toga stekla nije me ničim mijenjalo. Razboljela sam se od vlastite sudbine ...
Prije nekoliko tjedana, tamo je naišao onaj mladić s kojim sam sad bila, Hal Stone. On
je džambas, dobro je zarađivao. Zagledao se u mene, a meni je to dobro došlo moram
priznati. Ali nisam imala mozga, nisam znala rasuđivati. Prema meni je u početku bio
ljubazan, nježan, privlačan. Zavolio me. Ja sam sebe ubijedila da mi je on privlačan i
da ću ga jednog dana zavoljeti. Nije imao mnogo muke da me nagovori da bježim s
njim. Napustili smo Izgubljeno jezero jutros, u sam osvit; tek sam kasnije posumnjala
da je Stone skrenuo s puta. Mazga Kasap stala je u ovom kanjonu, inače ne biste
možda nikad naišli na nas... Ne vidim izlaza... ne mogu se vratiti kući... ali opet sam
nekako zahvalna što ste me našli.«
 GLAVA 3.

Oba su muškarca ostala nijema. Ruth je osjećala kako joj Wansfell stišće ruku,
toliko snažno da ju najzad zaboli. Vatra je splasnula, samo se još ugljevlje žarilo.
Neka se samotna pustinjska buljina zloguko javljala u mračnom kanjonu. Ruth osjeti
neizmjerno i neshvatljivo olakšanje.
— No, Ruth — najzad Merryvale prekine muk — četrdeset sam godina živio u
pustinji, pa mislim da ono malo vremena što si bila ovdje nije bilo tako slabo.
— Moglo bi biti daleko gore — dometne Wansfell, glasom koji se činio punim
olakšanja, — Gore sam i očekivao. Da li si nam sve rekla?
— Da, sve što je bitno. Nisam vam rekla njegovo ime jer mi je mrsko
izgovoriti ga.
— Nema potrebe. Nije važno tko je tvoj... tko je taj čovjek. Važno je da treba
iz prošios.ti da izvučeš pouku. Poput većine ljudi iz pustinje, Merryvale je mislio na
zlo fizičko, opipljivo. U pustinji je veoma rijedak slučaj da se muškarac ili žena
duhovno razvijaju. Pustinja je previše surova, svirepa, nemilosrdna, previše podložna
elementarnim silama. Sva se bića iz pustinje, a ljudi naročito, koncentriraju na goli
opstanak. Borba za život!... Ali Ruth, ti si zanemarila svoju duhovnu stranu — reče
Adam.
— Da li mi to držiš pridiku? — upita Ruth, gotovo podrugljivo.
— Ne, samo želim da ti ukažem na stvari kojih nema u tvojim mislima. Ti
zamišljaš da si užasno patila. Ali nisi patila, nisi prošla one patnje koje mi ljudi iz
pustinje poznajemo.
— Meni je srce slomljeno.
— Nije — on zaniječe i položi svoje velike šake na njena ramena, te se prigne
da joj se zagleda u oči.
— Vjerujem da se srce možeš slomiti. U ovoj sam pustinji sreo mnogo ljudi
slomljena srca i upropaštena života. Ali ti nisi među njima, Ruth.
— Ako ja smatram, da jesam, zar onda nije tako? — ona će uporno.
— Jeste, ali za sada nije dok ne spoznaš istinu.
— Istinu? Ja tebe ne shvaćam, Adame. Nisam te shvaćala ni tamo, u Santa
Ysabelu. Sad to još manje mogu. Ti... kao da želiš uljepšati moj položaj.
— Ne, zbilja ne. I previše je tužan. Ali pustinja, ma koliko ti bila omražena,
još uvijek te nije izdala. Prema onome što ja vidim, dala ti je divno zdravlje i ljepotu.
Ti nisi slomljena, već izgubljena. A odsad nećeš više biti izgubljena.
Odmače se od nje, pa ustade, prav i crn. Merryvale ju ljubazno dotače kao, u
želji da izrazi nešto što nije umio iskazati, potom se izgubi u crnoj sjeni zida kanjona.
— Nisam slomljena, već izgubljena, a odsad neću više biti... Zašto?
— Zato Što sam te ja našao — glasio je jednostavan odgovor.
Na ovo nije znala odgovoriti, premda ju je zaprepastilo, uzbudilo i nekako
unijelo topline u njenu hladnu zahvalnost.
— Lezi i odmori se — reče Adam. — Sutra ćemo odlučiti šta ćemo uraditi.
Udalji se u tamu; čuo se njegov mekan, spor korak po pijesku. Ruth se podiže,
hvatajući se za ćebad, pa sjedne da skine cipele i haljinu. Uvukla se među ćebad,
pokrila se i umirila. Ležaj joj je bio tvrd, ali je bila toliko iscrpljena, da je njime bila i
presretna. Odmarat će se i razmišljati, ali neće spavati.
Dok se trudila da nekako sredi zbrkane misli, spazila je kako tmicu kanjona
probija neko svjetlo. Sjene i zidovi kanjona posrebriše se, ali ne od hladnih blistavih
zvijezda, jer su i one gubile svoj sjaj pod dejstvom jednog jačeg osvjetljenja. Mjesec
se dizao. U kanjonu je iz časa u čas bivalo sve svijetlije.
Šta će Stone reći njenom mužu, Guerdu. Dovoljno je pametan da zna da će ga
Guerd izbiti bude li mu rekao istinu. Lagat će, već će nekako za cijelu stvar još više
okriviti Ruth. No, nju nije briga kakvim će se mahinacijama Stone poslužiti. S tim ga
je izbacila iz misli, s mukom se čudeći svojoj brzopletosti.
Misli je nešto duže zadržala na djedu. Sad mu nekako nije više zamjerala
onako teško. Bila ga je gotovo zamrzila jer ju je dovukao u pustinju. Ali, njemu je to
bilo pitanje života, inače je bio ljubazan i nježan. U njoj se javi grižnja savjesti. Što će
sad biti s djedom? Guerd Larey i Collishaw će ga uz pomoć svojih najamnika
naprosto prognati, kao kurjaci ovcu. Ona je predstavljala snagu koja je držala na uzdi
one svirepe ljude. S Lareyjem se sudbina poigravala tako što je njegova žudnja prema
Ruth bila tim veća, što je ona njega vise mrzila. Više joj je puta zaprijetio da će je
odnijeti na kakvo osamljeno mjesto gdje će je pokoriti svojoj volji.
Svjesna je da će njen muž to pokušati. U takvom slučaju, ona bi ga ubila. Zar
to nisu dovoljni razlozi da se ne vrati kući? A koliko je još razloga pored ovih I Ne,
djed mora dalje bez nje. Jadni starac! Pustinja će i njega progutati, kao što je progutala
njene roditelje. Ali nju — nju neće nikad uništiti!
Na Izgubljeno jezero se neće vratiti. Na ovu odluku zatreperilo joj je cijelo
tijelo. Radosnih li izgleda — pobjeći će od jare, blještećeg sunca, oteti se zagrljaju
pustih pomičnih, pješčanih duna! Divota — da te ne mjerkaju Meksikanci s onim
svojim očima što poput trna bodu, da te ne motre šutljivi, kao sjena tihi Indijanci, da
nisi okružena surovim ljudima što se po ćudi i djelima ne razlikuju od pustinje! Koje
li draži i ljepote — Živjeti usred bujna zelenila, pokraj svježe morske obale, pored
njenih šumaraka i vinograda!
Ruth je istrajno štedjela novac Što joj ga roditelji dadoše kad su je ostavili. Što
je duže izbivala u pusti nji, to je sve manje trošila. Znala je da će joj taj novac jednog
dana zatrebati. Sad je taj dan došao. Sjetila se kako je Stoneu povjerila da ima novaca.
Da li je to njemu bio pokretač? Više je puta pokušao doznati koliko ona ima, i gdje taj
novac krije. Osvjedočivši se da nije izgubila novac, Ruth nastavi sanjariti o putovanju,
promjeni, radu, novom životu.
Najedared, njena razmišljanja prekide šum nečijih koraka na pijesku. Ruth je
bila zatvorila oči i na tren zaboravila i noć, i kanjon, i ljude s kojima se nalazila.
Pun i sjajan mjesec visio je iznad samog izlaza iz kanjona i srebrnim svjetlom
plavio pustinju. U daljini Ruth spazi svoje lijepe, himbene, mistične pješčane stube što
je penju do zvjezdana neba. Srce joj klone. Sanjala je. Nju svejedno steže beskrajna
pustinja. Hoće li se ikad uspeti i izići iz nje?
Ponovno šum koraka. Podigla je glavu. Na mjesečini se kretala crna, visoka
spodoba. Wansfell! Prošao je pored nje nekoliko koraka niz kanjon, s rukama na le-
đima. Što je stasit! Okrenuo se i pošao natrag, ovaj put uz kanjon, prošao nekoliko
koraka, pa se opet okrenuo. Prolazio je na jedva desetak jarda od Ruth te ga je ona
posve jasno gledala na mjesečini. Pratila mu je hod.
Njegova gola glava dočaravala je viziju, orla spremna za skok. Držao se pravo,
korak mu bio ležeran, premda je davao dojam čovjeka kojeg nešto pritišće. Što li
njega muči, te ne može ležati i spavati? Ruth je to znala, pa nije mogla obuzdati čisto
žensku emociju. Najedared se osjeti zaštićenom. Do sada, još nije znala šta znači bez
straha leći navečer, u svom domu usred pustinje. Ali noćas duh njen ne opsjedaju
crnotmurne sjene. Sad joj nitko, pa čak ni Guerd Larey, ne može nanijeti zlo — dokle
god onaj div korača u njenoj blizini. Po svojim dalekosežnim posljedicama, veličina
te spoznaje bila je, neizmjerljiva.
U Ruthinu duhu jasnije nego ikada vrati se slika Genie Linwood. Sjetila se
onoga što je Genie rekla o ovom čovjeku. »On je nalik Tanquintchu, indijanskom
bogu planina. Sa lica mu sunce sja...« U času kad je sa kćerkom umirala od gladi,
Genieina majka molila se da netko naiđe i nađe ih. Jednog su dana pustinjski pljačkaši
oteli i odnijeli Genie. Adam ih je našao i pobio. Što je bio strašan!... Geniena majka
reče da su joj molitve bile uslišene. Umirući, ostavila, je Genie njemu.
Ruthi se srce nadimalo. Ono što je onaj čovjek iz pustinje učinio za jedno
dijete ne može se niti podcijeniti niti omalovažiti. Genie je neodređeno nabacila nešto
što je čula od Indijanaca. Da li su ga oni nazivali Orlom samo zbog oblika glave i
sivog bljeska u očima? Bijeli ljudi nazvali su ga Lutalicom.
Koliko je to sve čudnovato: da se ovaj neobičan čovjek prije više od četiri
godine zaljubio u nju, i pobjegao od nje držeći da je ubio rođenog brata!... I sad je on
nju našao. Kakvo je značenje toga? Do čega će to dovesti?
Osjećala je da mora od njega pobjeći prije nego što iznađe da je još površnija
nego što sama priznaje. Ali, Adam je poznavao njezinu maj'kra i bez sumnje mu je
bila draga kao što je svima bila, Ruth se sjeti kako joj je djevojaštvo bilo zagorčano
očevom ljubomorom prema majci. Teško joj je otići od Wansfella a ne doznati sve o
majci i njezinom tragičnom kraju u Dolini smrti. No, koliko god je žudjela da sve to
dozna, toliko se toga i bojala. To bi mogla postati karika u lancu koji nju vezuje za
Wansfella.
Zar taj lanac ne postoji? Prije četiri godine gotovo se zaljubila u njega. Sada to
želi... oh, što je muči nesnošljiva žudnja da voli i da bude voljena! Da nekoga ljubi! To
je strahota koju je pustinja u njoj produbila. Ona to ne može mijenjati... Sad je već
žena ... Bit će kao pomamna poplava ili goruće pustinjsko sunce... Ali ne Geniein
Orao! Njega ne smije voljeti, jer on lebdi u visinama.
Dokle god je Wansfell hodao gore-dolje, Ruth je bila budna, na milost i
nemilost svakovrsnim mislima i čuvstvima. Najzad ga je vidjela kako liježe na svoj
ležaj između nje i izlaza iz kanjona. Teška, nedokučiva, posvemašnja tišina spusti se u
kanjon. Mjesec zađe za rub zida kanjona i crne sjene istjeraše srebrnasto svjetlo.
Pustinjska noć obmota Ruth i njene zaštitnike koji su je toliko tražili i našli je.
Sklopila je umorne kapke i prepustila se drijemežu koji joj polako otupi misli, i ona na
kraju zaspa.
Iz sna je probudi nečiji glas. Bila je svježa, ružičasta zora. Sunca još nije bilo.
Zid pred njom nije bio cigleni zid njene sobe, već zid od stijene. Od te se spoznaje
trgla.
— Adame, kažem ti ta je mazga stajala u mjestu cijelu vražju noć — govorio
je Merryvale. — Toliko tvrdoglavu živinu još nisam vidio.
— Merryvale, ti poznaješ magarce ali ne mazge — odvrati Adam. — Ono što
Kasap izvodi nije uobičajeno ali nije ništa vanredno.
— Kasap? Zar ti poznaješ tog starog sivog, dugouhog đavla?
— Dakako. Tjerao sam ga još prije osam godina, na Mohove. Već je tada bio
poznat po tvrdoglavosti. Goniči s kojima sam radio nisu bili u stanju da ga tjeraju.
Pucali su u njega.
— No, koliko ja vidim, od toga ga nije glava zaboljela.
— Pa, na njemu se vidi djelovanje pustinje, kao i na nama. Pitam se kako je
dospio ovdje preko pješčanih duna. Bit će smijeha kad se probudi i prepozna me.
 — Čuj, Adame, valjda me nećeš uvjeravati da će te ta mazga prepoznati
poslije osam godina?
— U to budi siguran. Merryvale, jedini ja mogu natjerati Kasapa da prohoda.
Kladim se s tobom da će namah prohodati i glavu mi položiti na rame.
— Hh! S tobom se ne kladim. Ali, da ti položi glavu na rame, morao bi još
podosta izrasti. Znatiželjan sad da vidim kako ti s njim izađeš na kraj.
— Čekaj, vidjet ćeš. Hajdemo da skupimo drva. Nema ih baš mnogo, ukoliko
me oči ne varaju. Njih dvojica pođoše svaki na svoju stranu. Nisu opazili da se Ruth
probudila. Ona ustane, obuče se i nađe vode u jednoj od čuturica što ih je Stone
ostavio u kolima. Kasap nije ni trepnuo za sve to vrijeme.
— Bezočnice — reče Ruth, mjerkajući mazgu. — Baš sam i ja znatiželjna da
vidim kako će te Wansfell pokrenuti.
Ruth iskoristi priliku da se prošeta tu i tamo po kanjonu i njegovim skrivenim
mjestima koje dan ranije nije zapazila. U nje je nekakva nervoza stala remetiti mir što
ga je osjećala kad se probudila. Odluku je već ranije donijela, ali se sada u mislima
stala kolebati. premda nije ni slutila što bi drugo mogla učiniti.
»Natrag na Izgubljeno jezero ne idem«, objavila je glasno, kao da sebe ohrabri
Vratila se u logor i našla Merryvalea koji je lomio drva iz mršavog naramka
što ga je skupio.
— Brojutro Ruth — pozdravi je starac s osmijehom. — Izgledaš mi kao rosa.
— Dobro jutro. Ne osjećam se baš toliko svježom, i pored svih vaših
komplimenata.
— Pa i ja nešto znam. Ljudi jesu onakvi kakvi izgledaju. To je van njihove
moći. Eto, na primjer, Adam... No, eno ga gdje ide; bit će bolje da sačekam drugu
priliku.
— I neka to bude dobra prilika, Merryvale, jer hoću sve o njemu da znam —
živo će Ruth.
Adam stiže s naramkom grančica i suhih kaktusa kojeg ispusti na tlo.
— Divno je jutro, Ruth — reče on. — Sunce crvenilom kupa pješčane dune.
Zar ti nije drago što si živa mlada, zgodna, što imaš čitav svijet pred sobom?
— Buenas dias, senor*) Voljela bih reći da mi nije drago ali sve se bojim da
mi ipak malo jeste.
— Ruth, ti se nećeš vratiti kući? — on će bljesnuv-ši onim svojini sivim okom
u nju.
— Kako si pogodio?
— Palo mi je na pamet — on jednostavno objasni.
— Kada?
— Upravo sad.
— Adame, ti se s tim ne slažeš?
— Ne, ne slažem se. Neka, najprije ćemo doručkovati, a poslije ću se prihvatiti
posla.
— Misliš da urazumiš Kasapa i mene? Dvije mazge, ali s jednom misli!
Nasmijao se. Prvi put mu je čula smijeh. Bio je to mekan zvuk, što je prijatno
odzvanjao. Potom, dok je pomagao Merryvaleu, ona ga promatrala pažljivo, kritičkim
pogledom. Ukoliko ga se dobro sjećala, na njemu nije bilo nikakve promjene, osim
malo više sijedih vlasi na sljepooćicama. Bio je toliko visok, da se na prvi pogled nije
moglo ocijeniti koliko su mu zapravo masivna pleća. Ali nije ni težak ni trom. Pri
svakom pokretu su mu mišići iskakali i poigravali, ali bi splasnuli čim bi mirovao. Po
izgledu nije bio ni mlad, ni sredovječan, ni star. U njegovom je držanju bilo neke
gipkosti. Šake su mu bile krupne ali lijepo uobličene, znak plemenita roda. No, Ruth
je ponajviše bila očarana oblikom njegove glave i njegovim profilom. Crte mu bijahu,
oštre, kao odsječene, okrutne, gotovo svirepe, ali opet i jedinstveno lijepe, nalik
izgledu ptice grabljivice.
Odjeća mu bila kao u pustinjskog kopača zlata — odrpana košulja pješčane
boje kroz čije su se poderotine caiklili mrki mišići, pohabane i musave čakšire i
iznošene, teške, grube čizme kopača; opasač mu je bio od crne kože, širok, sjajan i
istanjen dugom upotrebom.
Proučavajući tako Adama, Ruth je najedared osjetila nekakvo već poznato joj
čuvstvo. Bila je to neosporno neka toplina izazvana zanimanjem, nježnošću, čuđenjem
u sućuti; ali je iza toga ležalo nešto dublje, nejasnije, Što se 'gubilo u zakucima
osjećanja. To je isto, u izvjesnoj mjeri, i Stone u njoj probudio — čega se sad sjećala s
gađenjem. Negda su i drugi muškarci u njoj potakli takvo čuvstvo — ali samo na tren.
Ono nikad nije ostalo. Sad joj se ponovo javilo, jače nego ikad ranije, i nekako
drukčije — slatko i uzbudljivo, dok ga ona nije smišljeno zagušila.
*) »Dobro jutro, gospodine« (španjolski).
Ponovno zaokupljena problemima sebe, Ruth se pokrene i pođe dalje. Ono
čuvstvo, ma kakvo mu ime bilo, nije joj bilo mrsko. Ali je pomislila da će se protiv
njega boriti, da će mu se oduprijeti, kad se o Adamu radi, što je neobično, jer bi ga
inače, u odnosu na druge muškarce, pothranjivala i jačala. Bila bi nezahvalnica kad ne
bi bila duboko dirnuta poštovanjem što joj ga ovaj čovjek ukazuje.
— No, Ruth, hodi na banket — dozove je Merryvale. — S onim što imaš u
svojoj košari, bit će to doručak za bogove.
Za vrijeme jela samo je Merryvale govorio. Bio je to razgovorljiv starac,
okretna i hitra duha koliko i tijela. Njegova privrženost. Adamu bila je više nego oči-
gledna. Ruth se još jače ubijedila da je Merryvvale već smatra svojim i Adamovim
starim drugarom. Počeo joj se dopadati, osjećala je da u njega može imati povjerenja.
— Ljudi moji, čini mi se da jutros niste bili naročito gladni — dobaci starac
lukavo.
— Što se mene tiče, ja sam bila gladna — nasmiješi se Ruth.
Bez riječi Adam ustane i najprije pođe da smota Ruthinu ćebad koju ubaci u
kola. Kasap mrdne ušima. Adam dobaci mazgi pogled koji je mnogo obećavao. Potom
se posveti spremanju ostalih stvari.
— No, Ruth, danas će biti lijepše putovanje nego jučer — reče Merryvale.
— To mi je drago. Mrzim pijesak.
— I ja sam ga mrzio, isprva, kad sam počeo ovaj skitnicki život s Adamom.
Ali sam se na njega navikao, pa mi je on postao dom.
— Navikao se? — uzrvpolji se Ruth. — Kaiko se čovjek može navići na nešto
što nikad nije isto, što se stalno mijenja?
— Pa, sve zavisi od toga kako osjećaš — blago će Merryvale. — Da si
zavoljela pustinju, ti bi to shvatila.
— Da zavolim ovaj pakao od pijeska, kamena i čamotinje?! — strese se Ruth.
— Mlada ženo, možeš doživjeti čak i to da zavoliš ono što ti donosi najveće
patnje — odvrati starac razborito kimajući glavom.
S leđa im priđe Adam.
— Merryvale, jesi li gotov?
— Gotov sam. Jedva čekam da vidim kako ćeš probuditi Kasapa.
— I ja — dometne Ruth ustajući.
— To je za čas .posla gotovo — otpovrne Adam.
— Uh, Adame — žalostio se Merryvale. — Što bih te volio vidjeti na nekom
poslu koji traje malo duže!
 — Sad, s ovom mazgom, to nećeš vidjeti, Merryvale, ali će ti se možda ubrzo
pružiti takvo zadovoljstvo — reče Adam ozbiljno, pa pogleda Ruth: — Jesi li spremna
da porazgovaramo o tvojim željama?
— Sasvim spremna — odvrati Ruth neprirodno ležernim tonom.
Adam je odvede da sjedne na jednu kamenu ploču.
— Hajde, govori, u čemu je stvar?
— Hoću da odem iz ove pustinje — najavi Ruth s tolikom čežnjem da joj se
izgled mira poremeti.
— A kamo?
— Na obalu. Ili kamo bilo, samo nek je daleko od pijeska, jare i ovog
beskrajnog, otvorenog prostranstva.
— Što ćeš raditi?
— Naći ću neki posao.
— Možeš li raditi nešto od čega bi se mogla sama izdržavati?
— Ne znam. Jedno je sigurno, djedu nisam znala voditi kućanstvo. Ali nešto
ću morati da radim. Za početak imam nešto novaca. Zna se, neće mi trajati dovijeka.
— Ruth, taj tvoj plan ne vrijedi — ozbiljno će Adam.
— Ja sam odlučila — ona uporno odvrati. — Ti to ne možeš spriječiti.
— Da, mogu. No, dozvoli mi da ti dokažem.
— Ne spadam među one kojima se može dokazati. Nikad nisam bila od tih.
— Zar to nije sebično, da ostaviš djeda?
— Jeste, svakako jeste — ona pritvrdi, s nestrpljivim žaljenjem. — Ali ja
drukčije ne mogu.
— Od ovog momenta možeš napraviti prekretnicu u svom životu. Treba da se
vratiš djedu, svojim obavezama, da iz sebe izgnaš mržnju prema pustinji, da trpiš i
slušaš i tako ćeš od sebe stvoriti pravu ženu. Budeš li pobjegla sama, a ovakva
djetinjasta, lakomislena i lijepa kakva jesi, upropastit ćeš se.
— Gospodine Wansfellu, da li ti meni predlažeš da se vratim mužu? — ona ga
ironično upita.
— Ne, ako je on zaista onakav kakvog ga ti opisuješ, pravo je da mu se nikad
ne vratiš. Ali se radi o tvom djedu, o onome što njemu duguješ, još više, o onome što
duguješ sebi...
— Ja sebi dugujem oslobođenje iz ovog pustinjskog pakla.
— Ruth, i meni je jednom bio pakao — on blago odvrati. — Ali sad nije.
Nadjačujući pustinju, nadjačao sam i sebe.
— Ja sam žena — usprotivi se ona gorkim tonom. Sve više ju ljutilo što su
njegov pogled, glas i briga njegova prema njoj već počeli na nju djelovati
— Da li niječeš da ćeš se naći u opasnosti, ukoliko ipak odeš?
— Opasnost? Od čega?
— Od teškoća, od nevolje od propasti!
— Da li niječem sve te opasnosti? — ona plane. — Ne, ne niječem. Ali,
ostanem li, isto mi se piše, a onako bar će mi se pružiti prilika za spas. Ovdje sam
apsolutno sigurna u svoju propast, prije ili kasnije... ili u smrt!
Uznemiren, Adam ustane i stane ispred nje koračati onako kako je činio na
mjesečini, kad ga je promatrala. Da, na njem je bio nekakav teret.
— Budem li ti dozvolio da ideš, tad moram i ja poći — on će, zastajući pred
njom.
— Naravno — prihvati Ruth živo. — Kako bih inače mogla ići? Ja očekujem i
nadam se da ćeš me odvesti i nekamo postaviti na vlastite noge.
— A zatim?
 — Šta... pa... zatim me možeš prepustiti sudbini.
— Ne. Kako bih onda održao obećanje što sam ga dao tvojoj majci? — on
mrko otpovrne.
— Mojoj... majci? — uzmuca Ruth. — Ja ... nisam znala da si ti...
— Odmah ćeš doznati. Zasad znaj da te ja neću napustiti, pa ti otišla ili ostala.
Na ovo Ruth zadrhta čuvstvo koje zaguši njeno sve jače protivljenje.
— Tebi treba netko, isto onako kao što je bio potreban Genie Linwood —
nastavi Adam.
— To mi je sasvim jasno — čemerno će Ruth. Savladala je čuvstvo, pa
nadostavi: — Onda, u redu. Ti ćeš poći sa mnom. Ne mogu te otjerati. Meni je... meni
je to drago, premda nisam zavrijedila tvoju odanost.
— Ruth, nije u pitanju moja odanost — nestrpljivo otpovrne Adam. — Ja bih
za tebe ovo učinio pa i da nikad ranije nisam za tebe čuo.
— Zar očekuješ da ti to vjerujem? — ona upita prezirući sebe zbog sumnje
koja joj se i protiv volje nametala.
— Pa, pravo imaš, to ne bih smio očekivati. Tvoj muž, pa ljudi iz pustinje koje
si upoznala, te onaj mladić Stone, prema ovom što si pričala, ukoliko je to tačno...
— Zar misliš da lažem? — oštro ga prekine Ruth.
— Ruth, pogledaj me pravo u oči. Neka... nemaš... razloga da bijesniš. Reci
mi, jesi li uvijek govorila istinu?
— Nisam. Miislim da sam lagala Stoneu... i ostalima — iz nje provali — ali
sam tebi rekla istinu.
— Ja ti vjerujem i to je dobro. Ali da se vratimo na ono glavno... Ne smatram
dostojno jedne žene niti za tebe opravdano da napuštaš djeda.
— Opravdano, ili ne, ja tako moram — ona otpovrne.
— Njegov je dom i tvoj dom, zar ne?
— Jeste.
— Pa, žao mi je ići protiv tvoje volje, ali te moram odvesti natrag — odlučno
će Adam.
Njoj krv šikne u obraze.
— Nećeš! — frknula je vatreno. — Osim ako pribjegneš sili kao što je Stone
učinio. A u tom slučaju znači da sam iz zla upala u gore.
Činilo se da nije odmah shvatio žaoku njenih riječi. Kad ju je razumio, bilo je
kao da ga je nečim udarila.
— Oprosti mi, Adame — ona će, smirujući se. — Ono posljednje nisam
ozbiljno mislila. Podmukla sam, vidim. Strah me da nisam čak ni dovoljno žena da
bih mogla cijeniti tvoju... dobrotu, i ono što ti smatraš svojom dužnošću... Ali, da me
nećeš odvesti kući, to sam ozbiljno rekla.
— Ja ću te zbilja odvesti.
— Ne! — divlje je kriknula, dotjerana do očajanja spoznajom svoje slabosti.
— Ruth, hoću da ti prištedim bol. Bar dok se ne nađeš kod kuće i dok se ne
oporaviš od ovog ludog izleta.
— Da mi prištediš bol? Ne postupaš tako. Šta hoćeš time reći?
— Hoćeš li mi zasad, bar za neko vrijeme vjerovati na riječ da raspolažem
argumentima zbog kojih bi ti promijenila odluku?
— Ne, neću ti vjerovati.
— Nemaš povjerenja u mene?
— Ne mogu ga imati. Ne vjerujem... Nema toga na svijetu zbog čega bih
promijenila odluku.
— Dakle, odbijaš da se vratiš kući?
 — Svakako.
— Strašno si me razočarala. Nadao sam se da ćeš biti potpunija žena. U
najmanju ruku žena iz koje plemenitost i iskrenost nisu izvjetrile.
— Nije me briga, Što si se nadao i što si našao — ona odvrati gorčinom
uspaljena, smičući pogled s onih očiju uzburkanih sažaljenjem i sivom vatrom u koje
nije smjela gledati. — Ne valjam. Ukoliko ipak valjam, to neće dugo trajati. Odvedi
me do prvog naselja, pa me ostavi.
— Ne! Ti ćeš kući! — on zagrmi na nju. Okrenuo joj je leđa i stao nešto
preturati ispod bluze. Ruth začuje skladni zveket zlatnog novca. Potom se on okrene,
čudnovato blijed, i nešto joj turne u šake.
— Otvori i pogledaj — reče joj muklo.
Bio je to zlatni ovalni medaljon, oveći i težak, već izlizan, Drhtavim prstima
Ruth ga pokuša otvoriti. S obraza joj nestalo krvi. Medaljon se najedared otvori i osta
ležati na njezinu dlanu, a iz njega su u nju gledala dva lika s jedne minijature.
— Majka... i ja! — Ruth će zadihano.
Adam ništa ne reče. Ruth je zurila u dlan, s kojeg je u nju gledalo krasno lice
njene majke. Pokraj majčine bila je njezina slika — kad je bila gordo, ćudljivo dijete.
Slika je poticala iz Philadelphije, kad je Ruth bilo četrnaest godina. Oh, što je to bilo
davno! Pogled joj se vrati ljubljenom licu majke koju je zanavijek izgubila. Oči joj se
zamagle toliko da više ništa nije vidjela. — Najzad, na otvoreni medaljon padoše
vrele suze.
— Adame, gdje si ovo dobio? ~~ šapnula je.
— Tvoja mi ga je majka dala.
— Kada?
— Sad je maj... u julu bit će osam godina.
— Kako je došlo do toga... da ti ga daje? — upita Ruth brišući suze i nastojeći
da obuzda uzbuđenje.
— U tome je povijest tvoje majke.
— Ah!... Ispričaj mi je sad.
On se spusti kraj nje, tako da su mu oči gledale ravno u njezine.
— Prije mnogo i mnogo godina, neki stari kopač zlata, moj prijatelj — zvao se
Dismukes — ispričao mi je kako u Dolini smrti žive muškarac i žena pod čudnim
okolnostima. Bili su to nježni ljudi kako on reče, neotvrdjeli surovim životom u
pustinji, pa ih je tamo čekala sigurna smrt. Moje je već bilo da pomognem ljudima
koje je pustinja bilo ovako ili onako okovala. I tako pođoh u Dolinu smrti.
»Našao sam taj par. Živjeli su u skroz nepodobnoj kolibi, ispod jedne padine
od trošnih stijena koja je predstavljala najveću strahotu u toj dolini propasti. Žena je
bila vanredno lijepa i nježna — to je bila tvoja majka, Magdalene Virey. A muškarac
joj je bio muž.«
— Moj otac — šapne Ruth koja je željno upijala u se svaku Adamovu riječ.
— Odmah sam vidio da tamo nisam poželjan, ali sam odlučio da ostanem, ne
bi li pokušao pomoći tvojoj majci. Vireyja nisam mogao shvatiti. Mislim da je bio
upola lud. No, bilo kako bilo, on je nju doveo tamo daleko od svijeta, u golijet,
pustinju i čamotinju kakve nigdje drugdje na svijetu nema. Volio ju je toliko ludo, da
ju je mrzio. Do toga je došlo zbog ljubomore, zbog užasne ljubomore. Tvoja majka
nije nikad voljela Vireyja i meni je priznala da mu je bila nevjerna. Pristala je da dođe
u Dolinu smrti i da tu podnese sve oskudice i muke koje joj on želi nanijeti. Imala je
snažan duh. Ali je bila mondena žena, te se sumnjičavo rugala i sebi, i Bogu, i
ljudima.
 »Tamo sam našao najgori i najsvirepiji zadatak što mi ga je ikad pustinja dala.
Nisam mogao nagovoriti tvoju majku da napusti Dolinu smrti. Ona se zaklela da će
tamo kosti ostaviti, kao što je Virey i želio. Nema žene koja će jedno ljeto živa
izdržati vrele dane i ponoćne užarene vjetrove u toj dolini. Pobojao sam se da je njena
sudbina zapečaćena, ali sam se ipak borio svom snagom. Bila je to divna duša, i ja
sam je zainteresirao Dolinom smrti Postepeno je ojačala i zdravlje joj se poboljšalo.
Na kraju je zavoljela veličinu i uzvišenost tog jezivog mjesta. Virey, prema meni
nepovjerljiv, samo je motrio, i osluškivao kako pada, valja se i odzvanja kamenje što
najavljuje usov koji će se jednom spustiti. Ubio bih ga, da mi to nije priječila tvoja
majka.
»Tvojoj sam majci ispričao sve svoje patnje. Rekao sam joj i sve što sam
naučio o pustinji. Na kraju joj je to spasilo dušu. Potom je došao juli sa svojom pakle-
nom jarom.«
Kao omađijana, Ruth je zurila, šake je čvrsto stisla jednu u drugu. Spazila je
gdje preko Adamova lica prelazi neka sjena. Činilo joj se da kroz nekakvu masku
gleda u nejasne obrise i sjene bola,
— Došao je juli, sa svojim gorućim suncem po danu i užasnim vjetrom, po
noći. Tad sam se morao boriti protiv same smrti. Jednog jutra, nakon noći u kojoj sam
iz časa u čas očekivao da ti majka umre, ona uze s grudi ovaj medaljon, i dade mi ga,
uz jedan sveti amanet za koji ću ti na kraju reći.
»Došao je dan kad vise nisam mogao podnositi njenu agoniju. Odlučio sam da
ubijem Vireyja, ili ga ostavim tamo, zloj kobi, a tvoju majku odvedem. I tako sam tog
dana ujutro pošao da potražim svoje magarce. Vraćajući se, začuo sam kako negdje
stijenje puca. Bio je to zlokoban zvuk. Potrčao sam. Visoko na padini stajao je Virey i
valjao stijenje nizbrdo. Potrčao sam prema kolibi, da izvučem tvoju majku, a oko
mene su padale i kotrljale se kamene gromade. Najedared, uz prasak, pokrenuo se
usov. Tvoja majka izjuri iz kolibe. Ali, bilo je prekasno. Nisam je mogao spasiti. U
posljednjem trenutku uspeo sam se na jednu visoku stijenu. Uz užasnu, grmljavinu i
tutanj sruši se usovpovukavši sobom i Vireyja u smrt. Siva masa kamenja i prašine,
poput oblaka prekrije tvoju majku, ponese je i pokopa zauvijek.«
Kako je onaj dubok glas naglo stao, Ruth se trže kao da dolazi k svijesti i u
njoj provale sputana čuvstva. Pala je Adamu na grudi, suznih očiju, bolno stegnuta
srca.
— Oh, Bože! Užas! — zajecala je. — Oh, majko! majko!... Znala sam da će se
s njom dogoditi nešto strašno... Otac je bio okrutan prema njoj. Zbog toga sam ga i
zamrzila ... Marna, mila moja mama, koja me toliko ljubila, mrtva i pokopana bez
groba!
— Da, Ruth, grob joj nećeš naći — reče Adam.
— Dolina smrti! Progonila me od onog časa ikad si je najprije spomenuo u
Santa Ysabelu.., Oh, ti si je mogao izbaviti!
— Jesam, Ruth, ali samo protiv njene volje. A to sam mogao izvesti tek na
kraju. I namjeravao sam.
— Adame, mora biti... da si volio moju majku — slomljeno šapne Ruth.
— U početku ne, ali sam je na kraju doista zavolio — muklo potvrdi Adam.
— Oh, ovo me oslobodilo kamena što mi je ležao na grudima. Zebnja, strah
što me proganjao! Ali je sad to postao nož koji će me ubiti.
— Ne, Ruth. Samo će te promijeniti. Oplemenit će te.
— A koji je bio majčin sveti amanet? — upita Ruth dršćućim usnama.
— Ti, Ruth. Zaklela me da te potražim, da te nađem i spasim od sudbine slične
njenoj. Rekla mi je da ćeš me ti voljeti zbog ljubavi koju je ona osjećala prema meni.
Da ćeš ti biti kao ona. Da ćeš imati sve njene slabosti, ali ne i njenu snagu. Iste
pomamne čežnje i strast, ali bez želje da im se suprotstaviš.
— Oh istina je! — gorko uzviknu Ruth.
— To je bio amanet tvoje majke. Ona je meni predala tebe.
— Zašto mi to nisi rekao u Santa Ysabelu? — upita Ruth.
— Jer sam mislio da sam ubio brata i da sam odmetnik od zakona.
— Zar bi to bilo važno? Bila bih sretna da s tobom pođem i na kraj svijeta... A
sad je prekasno, prekasno!
— Da, za to, ali ne i za drugo. Ruth se odmače od njega i ustade.
— Pokoravam se majčinoj volji, znajući đa sam izgubljena više nego ikada —
rekla je nesigurno. — Odvedi me kamo god hoćeš.
 GLAVA 4.

Merryvale je vikom dozivao Adama:

— Hej! Sve je spremno spakovano, možemo krenuti. Što je s Kasapom?
Siva mazga bila je ispregnuta i privezana za kola. Vidjelo se da se za vrijeme
noći malo pomakla ali čim joj se Merryvale primakao i odvezao je, ona se ukopa u
mjestu poput uznemirena oposuma.
— Kučka jedna, nikad čovjeku ne gleda u oči —-primijeti Merryvale.
Prišavši kolima, Adam dohvati sa sjedala dugačak crni kožni bič, od onih što ih
goniči zovu »zmijugačama«, te ga udvostruči, pa obiđe mazgu i stane na otprilike deset
stopa od nje. Mjerkao je tvrdoglavu beštiju. Slika je bila vanredna i obećavala je mnogo,
ukoliko bi Kasap zbilja prepoznao Adama.
Adam zavitla bičem iznad glave, sve brže i brže, dok nije resko zviždao.
— Hej, Kasape!
Gromki mu glas ispuni kanjon, odjekne i stravično zagrmi. Uto on poskoči i
strahovitom silinom mlatnu bičem. Udarac puče kao iz pištolja.
Kasap vrisnu i poskoci kao tanetom pogođen. Crni bič ga pogodio u prednju
lijevu nogu iznad samog gležnja. Debela masnica iskoči na tom mjestu kao po kakvoj
čaroliji. Kasap ispusti još jedan glas veoma nalik stenjanju. Potom odšepa do Adama i
stvarno nasloni glavu na njega.
— Aha, stari lopove s Mohavea. Sjećaš se ti mene — reče Adam vukući
životinju za sive uši.
Činilo se kao da se na Kasapu svaka crta smekšala. Životinja se sva tresla.
— No, nek me đavo nosi! — vikne Merryvale, češući sijedu glavu. — Ovako
nešto još nisam doživio.
— Samo je jedno mjesto na mazgi gdje će je zaboljeti — objasni Adam. — A
kladim se da Kasap nije dobio udarac na tom mjestu još otkad sam ga ja gonio. Sad ga
možemo upregnuti.
Bacivši bič u kola, Adam povede Kasapa na mjesto, pokraj druge mazge, pa
preko njega prebaci am. Začas su mazge bile upregnute i spremne za polazak.
— Hajde Ruth — dozove je Adam.
Bez riječi ona priđe i Adam joj ipomože da se popne na sjedalo kola.
— Merryvale ti vozi. Ja ću poći naprijed, s magarcima — reče Adam i okrene se
— No, ovo će biti divota božja — zagunđao je starac penjući se polako na
sjedalo i dohvaćajući uzde. — Nisam nikakav majstor za gonjenje mazgi, ali ću na-
stojali da budem na visini ovakvog zadatka. Čekaj Ruth da postavim kaput ispod tebe.
Tvrdo je sjedalo. Tako... Naprijed, mazgice moja!
Adam je badao ispred njih, goneći magarce.
Iz uskog kanjona sa zidovima pozlaćenim od sunca iziđoše u prostranstvo
pustinje.
Rebrasto, srebrnkasto more pijeska pred njima valjalo se i gubilo u daljini. Ruth.
je osjećala kako je ta slika nemilosrdno guši.
Nešto kasnije ona izbaci, pustinju iz mozga i posveti se svojoj tuzi. Najzad je
znala što se to zbilo s majkom. Zauvijek je razriješena tajna, i ona se oslobodila neiz-
vjesnosti i zebnje. Sad je shvaćala svu veličinu tragedije, prema ovom što je u
Adamovoj priči pročitala između redaka. On je pokušao stvar ublažiti, njoj prištedjeti
teži bol. Ali je ona shvaćala istinu u svoj njenoj jezivoj golotiniji. I zakopala je tu istinu
u sebi, duboko, u želji da je više nikad ne iskopa. Pognute glave, lica skrivena velom,
tugovala je za majkom. Gorčina gubitka, tiužne uspomene na negdašnju majčinu ljubav
— sve se to u njoj gomilalo, stvaralo beznadežan jad, ledeno-hladnom oštricom paralo
izmučene grudi, hladilo krv u njenim žilama i srce joj stezalo.
Izdržala je taj crni čas podržana nezaboravnom uspomenom na majčinu ljubav i
željom da ona sama ne postane žrtva svog krvnog naslijeđa. Ta je misao prodrla u tmicu
njene duše i donijela prvi tračak svjetla. Pomoću nje je ona potražila put natrag,
postepeno rastjerujući crne sjene.
Kad je ponovo bila svjesna vanjskog svijeta, spazila je da je već prešla dug put
preko pijeska do ruba prostrane pustinje što se u obliku zdjele urezala na jugu
Kalifornije.
Na beskonačnoj, stepenastoj padini tri crne prilike ketale su se i probijale leluja
vi veo jare — Wansfell i njegova dva magarca.
U daljini se na blještavom crvenilu i bjelilu sjajila jedna zelena tačka — bila je
to oaza Izgubljeno jezero. Ležala je u podnožju pješčanih stuba. — onih stuba koje
Ruth, kako je u svojoj bolesnoj masti zamišljala, nikad neće preći i uspeti se u visine
slobode. Iza pješčanog dna iščezlog jezera pružala se izbrazdana pustinja sa svojim,
blijedim fatamorganama i uzvitlanim bijelim oblacima prašine; još dalje, pustinju je
prekidao Rio Colorado iz kojeg su se dizali živobojni i goli brežuljci Arizone što su se
uspinjali sve više, do nejasnih obrisa planinskih lanaca.
Ova slika bezgranične pustoši bila je zasvodena nebom bakarne boje koje je
blještalo zaslijepljujućim svjetlom neizdržljivim čovječjem oku. Podne nije bilo daleko i
sunce je već u punoj mjeri tuklo. Ruth je kroz rukavice i pamučni kaputić osjećala kako
ju vrućina peče. A to nije bilo ništa u poređenju s vrućinom usred ljeta; ovakav je dan
bio podnošljiv, kad nije bilo uzvitlanog pijeska i alkalne prašine.
— No, jako dobro napredujemo — dobaci Merryvale, koji je tu i tamo
pokušavao da izvuče Ruth iz onog mrtvog muka. — Adam će kod onog drveća sigurno
zastati, da se magarci odmore.
Ruth je promatrala onu crnu priliku čija se visina isticala čak i na velikoj
udaljenosti. Ovaj čovjek iz pustinje ponovo je stupio u njen život. Činilo joj se da bi se
mogli ostvariti snovi što su ju proganjali u Santa Ysabelu.
— Pričajte mi o njemu — ona najedared reče.
— O kome? O Adamu? Pa, o tom čovjeku bi se mnogo toga moglo pričati, a ja
bih rekao da ne znam ni stoti dio od toga.
— Koliko je star?
— Pa, kad je prvi put došao u Picacho imao je osamnaest godina a to je bilo
ravno prije osamnaest godina — Merryvale zakima glavom.
— Zar samo trideset i šest! — zapanji se Ruth. — Pa on je zaista mlad! Doduše,
nisam ga ni smatrala starim... Picacho? Je li to blizu Yume?
— Dakako. Dvadeset ili nešto više milja uz rijeku. Vidiš li onaj purpurni brijeg
što je tamo iskočio i osamio se? Onaj mali, crni vrh je Pilot Knob, to mora da znaš, ako
si bila u Yumi. E, Picacho mu je s lijeve strane.
— Tako. Koliko je daleko?
— Preko sto milja zračne linije. Picacho — znači vršak. Logor kopača ležao je
ispod samog brijega. Onih dana kada je Adam došao mjesto je bilo prava košnica. Sad
je pusto i zaboravljeno.
— Tamo je Adam navodno ubio brata?
 — Da, baš tamo, u Picachu — zamišljeno potvrdi starac i uzdama ovlaš šibne
mazge.
— Zašto i kako? Što se desilo?
— Pa, jedno je sigurno, da tu nije bilo ni Kaina ni Abela — odvrati Merryvale.
— Poslušaj me Ruth, ispričat ću ti nešto što je i lijepo i tužno. Ja sam bio prvi Adamov
poznanik u Picachu. Bio je došao u jednom čunu, niz rijeku, iz Ehrenberga, Čim sam ga
prvi put spazio znao sam da od nekoga bježi. Bio je zeleniš, zna se, ali od njega ljepšeg i
kršnijeg momka nije bilo. Dopao mi se na prvi pogled. Mislim da sam ja u njemu
posadio sjeme koje je docnije donijelo ploda. Dobio je posao za stan i hranu kod jednog
Meksikanca, kako li se ono zvaše? ... Ah, da, Ara-Arallanes. Taj Meksikanac imao je
pastorku, Margaritu, i to ti je bila mala prevrtljivica, vitka kao stabljika meskala, očiju
što bi te sažegle. Danju i noću je vrebala Adama, a momaik, osamljen i željan društva,
ubrzo je s njom postao intiman. Margarita je ludovala za muškarcima. Adam je bio i
prefin i prepošten za nju. Smatrao je svojom dužnošću da zaštiti njezinu čast, pa čak i da
je ženi.
Na tren je Merryvale zastao, zureći preko pješčana i kamenita prostranstva u
nejasan, dalek, purpurni vrh.
— Pa, jednog dana naiđe brod koji je došao s gornjeg toka rijeke. Na njem je
bilo mnogo putnika i među njima se našao i Adamov brat. Ljepšeg mladića nisam još
dotad vidio. Bio je nešto stariji od Adama i kao muškarac zreliji. Ali pravi, bezobzirni
đavo. Nije bilo teško vidjeti da se sav predao divljem životu Zapada. I što će biti — on
ti odmah navali na Margaritu. Mislim da mu nije dugo trebalo da je pridobije. Ona mu
je u tome bila više nego predusretljiva. Arallanes to ispriča Adamu i ovaj ode pa ih
uhvati na obali rijeke. Ja sam bio očevidac; tih dana ništa mi nije moglo izmaći, a osim
toga Adama sam veoma volio. Pa, braća se i te kako raspališe i zavadiše zbog one
zgodne kaćiperke. Ona je pak pucala od sreće. Adam je htio izbaviti Margaritu iz kandži
brata, za koga je znao da gadno postupa sa ženama. Brat mu nije mogao shvatiti otkud i
zašto se Adam izmetnuo u tutora. I tako su izašli na vidjelo Adamov grijeh i njegova
poštena namjera prema Margariti. Što se jadni Adam posramio! Njegov se brat
zaprepastio kako se Adam mogao zaljubiti u jednu Meksikanku. Od zaprepaštenja
prešao je u svirepu zlobu. Da je Adama mrzio, to sam odmah uočio. I on je tamo na licu
mjesta nagnao Margaritu da se odrekne Adama.
»Te iste večeri otišao sam u logor i ušao u kockarnicu. I Adam je bio tamo, pio
je. A njegov je brat kockao — i gubio je. S njim je bio jedan njegov prijatelj, inače šerif,
i oni zatražiše od Adama neka im da para. Od mene ih više nećete dobiti — reče im
Adam. Kasnije sam doznao da je brat prevario i izmuntao Adama za veći dio novca što
im ga je ostavila majka. Oni se tamo posvađaše i Adam udari brata, tako jako da se ovaj
prevrnuo preko stola. Još nikad nisam vidio da čovjek onako problijedi kao tada što je
problijedio Adamov brat. I tada je, kao požar kad se razbukta, iz njega provalila sva
mržnja koju je oduvijek gajio prema Adamiu. Bože, moram reći da je pružao krasnu
sliku! Neću je nikad zaboraviti... Od njega se onaj pakao od kockarnice utišao kao da je
crkva, dok je on zajedljivim tonom izverglao kako je Adam spao na malu nevaljalicu
Meksikanku. Adam — dječak iz nedeljne škole — slatka i umilna mamina maza —
mamin sin — spao je na nivo jedne prostirače cijelog logora kopača! Naruga se Adamu
i doviknu mu nek mu je prokleta sitna, lažljiva dušica, i da bi ga njegova mamica
morala vidjeti kakav je! Kao u dubokom bolu. Adam mu je samo odvratio: Budeš li na
ovom mjestiu spominjao moju majku, ubit ću te!
»Ali taj ludi brat upravo to i učini, i to razuzdanije i pomamnije nego prije.
Adam trgne revolver, ali mu ga šerif izbije iz ruke. Dva .brata se na to uhvate u koštac, u
očajničkoj borbi da dohvate revolver. U tom gušanju oružje opali... Onaj lijepi đavo
pade preko stola i na njegovoj bijeloj košulji izbi i raširi se velika crvena mrlja, činilo se
da je smrt tu. Šerif drekne: Visit ćeš zbog ovoga!... Adam pobježe.«
Merryvale zastađe u svojoj priči. Ruth, koja je bez. daha, sva napeta slušala,
duboko uzdahne.
Starac podiže mrku ruku i pokaza u daljinu.
— Vidiš li onaj izrezuckani, smeđi lanac? To ti je Chocolate Muntains. Negdje
između Yume i tih brda, Adam zapade u pustinju. Jurio je miljama. Poludio je od žeđi.
Neki kopač imenom Dismukes, našao ga je i spasio. U jednom danu Adam je izgubio
sedamdeset funti. Stvarno! Pustinja — no, ti već znaš kako pustinja sve iscijedi.
Dismukes je bio silan čovjek. Vidio je kakva je nevolja s Adamom, rekao mu što znači
pustinja kako ona od ljudi načini ili bogove, ili zvijeri, dao mu jednog magarca i hrane i
uputio ga kojim će putevima ići... Pogledaj dalje niz onaj masiv, na pola puta. Je li vidiš
onu zelenu tačku?
— Da, vidim — potvrdi Ruth spazivši nešto blijedo na onoj opako mrkoj,
crvenoj pozadini.
— Tamo je bio prvi Adamov logor. Krivnjom magarca, vreća mu se zapali.
Magarac pobježe, a Adamu sve namirnice izgorješe. Bio je osuđen da polaganu smrt.
Natrag nije mogao. Produžio je put. Na zapadnom kraju masiva ima jedna oaza gdje
Indijanci dolaze da žive u neka godišnja doba. Adam stiže do oaze, ali Indijanaca nije
bilo. Tamo otpoče borbu za život. Izgladnjavao je sve više. Zečeva i ptica bilo je jako
malo i najzad ih je nestalo. Jeo je guštere i zmije. Oslabio je toliko da je jedva puzao.
Jednog dana, pokušavajući da ubije jednu zvečarku, pade i zmija ga ujede. Uto naiđu
Indijanci i spase ga. Dugo je ostao s njima i učio se zakonima života u pustinji.
»Tako je počelo Adamovo lutanje. Stekao je iskustvo — pustinja ga je
promijenila. Napravila je od njega ono što je sad — stvorila je Orla. Kasnije je dobio još
jedan nadimak: Wansfell Lutalica. Znao je na kojim mjestima pustinja skriva zlato, ali
ga nije htio. Držao se udaljenih prostranstava, rijetko je posjećivao logore kopača i
naselja na rubu pustinje. Zli ljudi — kojih ima mnogo u pustinji — naučiše se da ga se
boje. Bio je uvijek na strani slabih, izgubljenih — kojih također ima mnogo u pustinji, a
njegova osvetnička ruka bila je strašna. Mnoge je poslao u smrt, a kako sam ja čuo sve
su to bili zlikovci, poput onih što oteše Genie Linwood od.majke. I tako je najzad došao
do Santa Ysabela.«
— Oh, kakav život! I sve to uzalud — šapne Ruth.
— Pa, i ja sam tako mislio, ali sad ne mislim više. Ni sam Adam nije svjestan
koliko njegov život u ovoj pustari prelazi sve ono što se ljudskim jezikom može
ispričati. Ja sam ti samo nabacio nekoliko isječaka, koje možeš sastaviti da dobiješ neku
sliku. Da je to silan čovjek, to se bez po muke vidi. Rekao ti je zašto je pobjegao od
tebe, iz Santa Ysabela. — Ali ti nije rekao kakve je muke mjesecima ovdje trpio, kad se
borio da se odrekne tebe i kad se potom borio sa sobom da se preda zakonu. Tamo, u
onoj oazi je on prije osamnaest godina gotovo umro od gladi. I tamo je poveo borbu
koju živ čovjek još nije imao... kad je došao u Picacho, da sebe žrtvuje, ja sam bio tamo.
Ja sam mu rekao za tu strašnu pogrešku, kako je pogrešno mislio da je ubio brata. Od
tada ostao sam stalno s njim. I otad sam doznao kakvo je djetinjstvo Adam imao, i kako
je volio tog brata koji ga je još iz djetinjstva pljačkao i koji ga je lišio svega... Zaboga,
to je najpodlije u cijeloj stvari, i zbog toga mi je uvijek krivo što nije ubio brata!
— Merryvale! Kako možete!? To je gadna i svirepa misao! — uzvikne Ruth,
zaprepaštena starčevim iznenadnim žarom.
— To nije važno. Adam je bio fin, plemenit dječak, majčin miljenik. Brata je
volio toliko, da ja još nisam vidio takvu ljubav prema bratu. A za uzvrat, onaj ga je
mrzio. Što god je imao, ili želio, na kraju je dobijao brat. Sve mu je otimao — igračke,
slatkiše, odijela, djevojke, novac — i najzad čast. Majka im umre. Adam je pola svoga
malog nasljedstva dao da bi spasio brata. Uvijek u nekoj nadi, odveo ga je na Zapad.
Dočekao je da onaj baza po kockarnicama. Između njih je došlo do razlaza u
Ehrenbergu. Docnije i do one svađe u Picachu... I eto ti sad Adama klanca svojim putem
i dalje, nakon osamnaest godina paklenih muka.
Poslije ovih riječi, Merryvale zapade u dugu šutnju. Ruth je u se upijala
neobična i nova ljudska shvatanja o stavu prema životu.
Tako stigoše do palo verdes, blijedozelenih stabala sjajnih debala, grana i
grančica s nekoliko žutih cvjetova. Wansfell je sjedio u hladovini.
— Odmorite se malo ovdje — reče on kad je Merryvale dognao kola, i ustade da
pomogne Ruth da siđe
— Kako si izdržala vožnju? — upitao je Ruth.
— Sasvim dobro, samo sam nešto umorna.
— Prohodaj malo, pa sjedni ovdje. Namjestit ću ti štogod, da ti bude udobnije.
Najgori dio dana još nije prošao, pa je bolje da ga provedemo ovdje.
— Meni je ovo stablje poznato. Koliko još ima do Izgubljenog jezera?
— Bit će svojih deset milja. Za tri sata smo tamo. Zbacila je sa sebe kaputić i
šešir i stala se šetati između drveća. Pokraj palo verdes bilo je i lijepih, prijetećih
trnovitih stabala, ili dimnih stabala, kako ih kopači nazivahu, jer su ih iz dalijne
podsjećali na oble oblačiće plava dima što se sa tla diže. Naokolo je bila pjeskovita
uvala, suva kao barut, s koje se jara dizala poput lelujava prozirna zastora. Nigdje živa
bića, čak ni mrava, ili ose, ili kukca. Ipak, sa drveća i okolo njega dopiralo je nekakvo
slabašno zujanje.
Ruth se brzo vrati svojim pratiocima. Magarci su brstili suhi, krti korov; mazge
su nepomično stajale. Merryvale je ležao na pjesku. Adam je pozvao Ruth neka se
smjesti na vreće i ćebad koje je on postavio da bi joj bilo udobnije. Sa zadovoljstvom je
legla. Lice i šake bile su joj vlažne; disanje joj bilo otežano nekim pritiskom na
grudima; glava ju je boljela. Slatko li je bilo malo prileći i zaklopiti oči! Na otupjeli duh
njen pade tmica i ona zaspa.
Probudivši se iz sna Ruth uoči da nema glavobolje i pritiska, premda joj je bilo
isto toliko neugodno vruće koliko ranije. Veliko blještavo sunce nagnulo se daleko na
zapad. Adam dovikne Merryvaleu neka dovede magarce, jer će ih tovariti.
— Ruth — reče prišavši joj — znam kako se osjećaš. Teško je. Mrsko mi je bilo
natjerati te na povratak. Želio sam te odvesti daleko, daleko. Volim te kao što te svak
može voljeti, ali ipak mislim da u toj mojoj ljubavi ima nečeg višeg. Ja ću naći sreću u
tome da ti olakšam teret, u tome da održim riječ koju sam dao tvojoj majci.
— Mene je stid — odvrati ona gledajući u tlo. — Ja... željela bih da ti mogu
ponoviti ono što sam ti rekla u Santa Ysabelu. Učinila bih tako da je na tvom mjestu ma
tko drugi. Ali što ću, kad u meni ne možeš gledati slobodnu ženu.
Ponovo se Merryvale našao na vozačkom sjedalu i zagnao kola preko usijane
pustinje. Ovaj put im je laki vjetrić pirkao u leđa. Dizao je tanke oblačiće prašine.
Adam, koji je išao naprijed, nije im ovaj put mnogo izmakao, jer je staza bila manje
zatrpana pijeskom i strmija. Daleko naprijed ljeskala se široka, blijedoplava traka vode i
iza nje su se uzdizala crna brda. U ogrnomnom prostranstvu ove pustinje, u lancu
brežuljaka i bregova koje je Ruth tu i tamo nazirala kroz razrez na svom velu, bilo je
uzvišene ljepote. Što se to s njom zbilo, te je uočavala sve oko sebe, a nije zapažala
grozotu pustinje? Zamislila se nad ovom činjenicom. Tu su umiješani prsti onoga
Adama Wansfella. On se počeo pojavljivati u njenim mislima.
Sati prođoše, te pred zalazak sunca vjetar prestade duvati i nositi, prašinu, a
vrućina popusti. Ruth skide veo. Sad se lijepo vidjelo zeleno drveće, pored niskih,
ciglastih potleušica Indijanaca i Meksikanaca, na nešto više od milje daleko. Zbile su se
ispod guste, tamne mrlje — zelenila oko izvora što ga je držao Caleb Hunt, Ruthin djed.
U tom se zelenilu krila kuća u kojoj je Ruth živjela. Ubrzo se ispod zelenila ukazala i
četvrtasta, bijelo okrečena postaja.
Pogled na sve to podsjeti Ruth na ono što je čeka. Osjetila je olakšanje na
pomisao da se vraća djedu. Njega će tolika radost zagušiti kad je bude spazio, da će
zaboraviti njenu nepodopštinu. Potom je zgodi pomisao na Stonea i na muža, Guerda
Lareyja. Ali je pri tom osjetila samo radoznalost, zadovoljstvo i uzbuđenje. Za
posljednjih dvadeset i četiri sata neizmjerno se udaljila od tih ljudi — i ta još ne posve
jasna spoznaja zasjenila je njeno sjećanje na njih.
Prije same postaje Adam zaustavi magarce i sačeka Merryvalea. Potom pođoše
dalje prema Ruthinoj uputi. Širok prostor ispred postaje koji se nije mogao nazvati
ulicom, bio je posve pust. Sunce na zalazu bojilo je taj prostor i dugu, nisku, bijelu
zgradu nekom blijedocrvenom nijansom. Ruth se radovala što nije bilo nikoga da gleda
kako se ona vraća. A sigurno nitko nije vidio ni kad je krenula sa Stoneom, obzirom da
su bili pošli još prije dana.
Ono što je iz daleka ličilo na oazu bijaše zapravo samo gusta živa ograda od
palo verdes, kaktusa, i grmlja što je opkoljavalo prostor pod zelenom sitom. Sve je to
bilo nešto poviše postaje prijevoznika. Iz izvora je voda kroz jednu cijev tekla u kameno
korito.
— Ono je moja kuća — reče Ruth, pokazujući na ciglenu zgradu zemljine boje
što se dizala iznad izvora, a nazirala se kroz drveće.
— Što ćemo s kolima i mazgama? — upita Adam, odlažući njene stvari na tlo.
— Ne znam. Najbolje je da pripazite malo na njih. dok ne vidim što ćemo dalje.
Pođi sa mnom.
Adam pođe s njom, a Merryvale povede mazge ka koritu u koje su žedni
magarci već zabili gubice.
Našavši se iza vratnica na zelenoj ogradi, Ruth uspori korak. Nozdrve joj zaguši
toplovlažni zadah bare ispod izvora. Medu palo verdes zujale su pčele; kunići su jurcali
po gustoj, zelenoj siti. Ruth spazi mrko, apatično lice djedovog sluge Indijanca. Nigdje
nikakvog glasa osim mrmora vode. Ciglena kuća bila je duga i niska, uzduž cijelog
pročelja imala je trijem.
— Tu smo... Adame — bez daha će Ruith. — Pogledaj čemu si me vratio... i to
zauvijek.
Oštre Adamove oči gledale su onaj prizor, zadržavajući se na bari sa zelenom
mahovinom i sitom. Potom mu pogled preleti preko žive ograde k stravično silnoj slici
pustinje.
— Mislim da ti ne vidiš dobro — otpovrnuo je s osmijehom. — Ovo je oaza.
Pogled s nje mene ne bi nikad zamorio.
— Gospode! nestrpljivo usklikne Ruth. — Ne vidim nigdje djeda — nadostavi
idući trijemom. — Bit će u postaji, osim ako nije otišao u Yumu, da mene potraži...
Sjedi, Adame. Ovaj trijem nije načinjen za tako visoke ljude. Moja je soba na ovom
kraju.
Ruth pođe dalje i otvori siva, trošna vrata.
— Oh, jadna ja — uzdahnula je.
Zar je prošlo samo trideset šest sati otkad je otišla? Činilo se dugo. Vidjelo se da
nitko nije ušao u njezinu sobicu za ovo vrijeme. Krevet je bio onakav kakvog je na
brzinu ostavila, s plahtom i pokrivačem upola na podu. Ta je soba imala jedini prozor na
kući. Ruth pređe pogledom po obojenim zidovima, indijanskim ćebadima, oskudnom
namještaju i zavjesi iza koje je bila niša u kojoj je držala svoju mršavu garderobu — i
na tren ju pritisne nekakva olovna tegoba. Na to spazi pismo što ga je ostavila djedu.
Nije ga našao. Uze ga, pa izađe.
— Adame, pismo koje sam ostavila nije nitko otvorio. Djed će biti u krajnjoj
brizi. Neće znati što je bilo sa mnom.
— Idem da ga potražim.
— Poći ću i ja s tobom.
Ali nisu takoreći ni krenuli, kadli Ruth spazi starca gdje ulazi kroz živu ogradu.
— Stani, Adame, eno ga ide.
Približivši se trijemu, djed podiže glavu. Lice mu je bilo izmučeno i brižno, ali
se najedared ozarilo iznenađenjem i radošću. Starac požuri k unuci. Bio je krhak, sijed,
zgurenih leđa.
— Ruth! — viknuo je drhtavim glasom. — Gdje si pobogu bila?
— Zdravo djede — ona će, ljubeći ga u obraz. — Zar ne znaš gdje sam bila?
— Ne znam. Jučer za ručkom Marta mi reče da te u sobi nema. Onda sam se
zabrinuo. Sinoć sam se uplašio da nisi pobjegla u Yumu, kao što si se često grozila. Gdje
si bila, i tko je ovaj stranac?
Adam je bio ustao i držao pognutu glavu jer je strop bio njenuu prenizak.
— Djede, ovo je moj stari prijatelj, Adam Wansfell... Adame ovo je moj djed,
Caleb Hunt.
Muškarci se pozdraviše i stisnuše jedan drugom ruku.
— Wansfell? ... Wansfell — zamislio se starac. — No, gospodine, vas još nisam
vidio. Za vječita vremena bih upamtio takvog čovjeka. Ali sam vam ime već čuo.
— Ne sumnjam. U pustinji je veoma poznato. Prošao sam je unakrst i poprijeko
— odvrati Adam.
— Djede, šta ti je Hal Stone rekao? — prekine ih Ruth, željna da što prije sve
objasni.
— Ruth, ja Stonea nisam ni vidio — odgovori iznenađeni Hunt. — Netko ga je
upravo maloprije vidio, prošao je šepajući pored postaje.
— Ja sam jučer pobjegla sa Stoneom — žurno ubaci Ruth.
— Za milost boga! Ti si pobjegla... sa Stoneom?! — zaprepasti se djed. — Pa
tvoj muž će ga ustrijeliti!
— Neće, kad mu budem objasnila. Za sve sam ja kriva, djede. Došli smo na
deset milja od brda, kad je siva mazga, Kasap stala. Nismo mogli ići dalje. Stone reče da
se moramo ulogoriti. Kasnije, kad sam odbila njegove... prijedloge, postao je opak.
Naišao je Adam, sa Merryvaleom i spasio me. Sinoć je otjerao Stonea. Ostali smo gdje
smo bili, prenoćili, i jutros krenuli natrag.
— Gospodine, veoma vam zahvaljujem — reče Hunt uljudno i toplo i pruži
Adamu nervoznu ruku. — Možda će ovo mojoj unuci poslužiti kao lekcija.
— Djede, nikad više neću bježati — turobno šapne Ruth.
— No! Nešto se mojoj curici desilo — reče Hunt i nježno obuhvati unuku
jednom rukom. — To što kažeš raduje me, ali me zabrinjuje. Otkud tebi takva prom-
jena? Ruth se teško mijenja, baš kao i Kasap. Ah, da, kako ste nju pokrenuli?
— Kasap i ja smo stari poznanici — reče Adam. — Ja sam je već gonio, prije
osam godina, u Mohaveu.
— Djede, čuj — prekide ih Ruth, a glas joj je drhtao. — Adam me promijenio, i
to bez muke... Poznavao je mamu. Bio je s njom, i s tatom, za posljednjih dana njihova
života... u Dolini smrti!... Oh, strašnu priču mi je ispričao... ali je i ti moraš čuti.
— Štal... Šta, šta to? Ruth! — izmuca zaprepašteno starac. — Wansfell, zar ste
vi poznavali moju kći Magdalene Ruthinu majku?
 — Jesam, gospodine Hunt. Znao sam je... i bio sam s njom sve do njene tragične
smrti u Dolini smrti — turobno odgovori Adam.
— Zar je to moguće? Nakon toliko godina! Zaboga, najzad doznajemo... Da li
vam je Magdalene dala kakvu poruku za nas?
— Medaljon, Adame. Pokaži mu ga — živo će Ruth.
Mrka, krupna Adamova šaka kliznu u njedra ali uto stade kao ukočena.
— Tko je onaj čovjek? — šapne Adam toliko prigušenim i napetim glasom da se
Ruth zaprepašćeno zagleda u njega. U njegovim orlovskim očima, uperenim na stazu,
lebdio je nekafeav čelični odsjaj.
Ruth brzo pogleda u istom pravcu i spazi čovjeka koji je prilazio. Ona se
prezrivo nasmije.
— To je moj muž — feče i ustade, osjećajući kako je najedared vrelo pecka krv
u žilama.
Čula je Adama kako je nešto prigušeno muklo, nesuvislo uzviknuo; iz ugla oka
spazila ga kako ustaje i hitro ulazi u kuću kroz otvorena vrata. Njegovo ponašanje i glas
pobudiše u njoj neko čudno čuvstvo. I djed joj pođe u kuću.
Već je mnogo puta Ruth čekala Guerda Lareyja dok joj je prilazio, uz
pomiješana čuvstva ali je ovom prilikom po prvi put bila staložena i sigurna. U nje više
nije bilo straha. Promatrala ga kako prilazi — bio je to divan muškarac, kršan i visok, na
njemu opasač i čizme, gologlav i bez kaputa, zraci zalazećeg sunca blještali su mu na
gustoj plavoj kosi i lijepom, raskalašnom licu.
— Ruth! — uzvikne i priđe samoj ivici trijema na kojem je ona stajala, te se
nagne da joj se zagleda u lice svojim velikim, žudnim, zelenim očima. U njima je bilo
radosti, olakšanja, sumnje i srdžbe.
— Vratila si se — on nadostavi i ispruži ruku koju ona naizgled ne opazi.
— Kako vidiš — ona mu odvrati.
— Gdje si kog pakla bila?
— To se tebe ne tiče — ona hladno otpovrne. — Sa mnom ne govori takvim
tonom. Niti ću tebe pitati što ću da radim, niti ćeš mi ti zapovijedati.
— Ali je mene bilo strah. Šta ja mogu kad te ipak volim — on će tvrdo.
— Ukoliko je istina, tim gore po tebe. Ali ti mene nisi nikad istinski volio.
Molim te, daj da se na ovo više ne vraćamo. Nasmrt mi dosađuješ s tim tvojim
ljubavnim izjavama, a ja vrlo dobro znam kakav život vodiš.
— Ti nikako ne vjeruješ da si mi mogla promijeniti život? — upita on gorko.
— Ne vjerujem. Ti si rob svojih sebičnih želja — ona prezrivo odvrati. — I u
ljubavi, i u poslu, u svemu. Čak i kod ženidbe sa mnom bio si u prvom redu kockar i
prevarant.
— Ruth, kunem ti se da ću... da ću okrenuti list. ako mi ti stvarno budeš žena —
stade se on zaklinjali gotovo pomamnim patosom. — Posao s prijevozom vratit ću
Huntu. Napustit ćemo ovu bogom ukletu pustinju.
— Nemoguće. Guerd — odgovori ona pitajući se zašto ne može osjećati sućut
prema njemu. On sigurno tvrdo vjeruje u svoje dobre namjere. — Ako si to došao da mi
kažeš, onda...
— Do vraga, to je samo izbilo iz mene kad sam te vidio — planuo je uz
temperamentnu gestu. S njega nestade tamnog sjaja i riječitost mu se izgubi. — Onaj
momak Stone na sva usta priča kako je kidnuo s tobom. Hoću da čujem šta ti imaš da
kažeš prije nego ga...
— Guerd, nemoj da ga ubiješ — prekine ga ojađena Ruth. — Nemoj ga ni
dotaći. Dovoljno je kažnjen. Ja sam svemu kriva.
— Prema tome, tačno je?
 — Jeste. Pobjegla sam s njim. Ja sam ga potakla, prihvatila njegovu ljubav, dala
mu do znanja da... Oh, za mene nema opravdanja, Guerd. Posljednje vrijeme nisam
mogla više izdržati ovdje. Naprosto sam morala ići.
— Prokleta bila! — razbjesni se on, i same mu usne pobijeliše. — Ti bi otišla i s
kim bilo, čak i s Meksikancem, radije nego sa mnom... No, reci, što se desilo? Stoneu je
lice smrskano. Rekao je da ga je Kasap udario. Ali je to laž. To je djelo nečije pesnice.
Tko je taj i zašto je to učinio?
Ruth osjeti u kakvoj se opasnosti nalazi momak kojeg je ona dovela do onakvog
ekscesa.
— Guerd, nismo stigli ni do indijanskog naselja — ona će plahovito. — Kasap
je stao i nije htio dalje. Druge nije bilo, nego ulogoriti se. Stone se zaželio ljubavi sa
ranom. Ja mu nisam dozvolila. Imao je na to apsolutno pravo, pa čak i da očekuje više...
Stid me, ali moram priznati. Na to je postao grub pa smo se stali rvati. U tom naiđoše
dva muškarca i okončaše stvar.
— I jedan od njih je udario Stonea?
— Da, tako je. Ali...
— Tko je taj?
— Adam Wansfell, jedan moj stari prijatelj, poznajemo se već godinama, iz
Santa Ysabela.
— Wansfell! To mi je ime poznato. Čuo sam za nekog Wansfella. Je li to krupan
čovjek, otprilike kao ja?
— Još viši od tebe, ali ne toliko krupan — odvrati Ruth.
— To bi morala biti neka pustinjska skitnica — zamisli je Larey. — Luta
naokolo i izvodi raznorazne burgije. Ti si ga upoznala još u Santa Ysabelu? ... Ne, teško
da je to isti Wansfell o ikojem sam ja čuo.
— Doveo me natrag kući. Raspitaj se sam tko je i što je.
— To mi nije važno. Reče li ti da je taj mladi Stone s pravom od tebe očekivao
ljubav, pa i više?
— Guerd, pravedno je prema njemu da to priznam — reče Ruth osjećajući kako
joj lice gori. — Tek sam danas shvatila koliko sam bila luda i lakomislena.
— Dozvolila si Stoneu da te poljubi? — on će mračno.
Svrnula je pogled s njegovih ljubomornih jarosnih očiju. Od sveg srca bi željela
da mu može gledati u oči i slagati! Ali nije bila u stanju.
— A meni nisi nikad dozvolila? —. zastruže njegov glas.
Ni na ovu jetko-ljutu optužbu Ruth nije imala šta odgovoriti. Ali, kad se on
okrenuo, našla je snage da ga dozove. Nije se osvrnuo, već je hitrim korakom pošao
stazom i izišao kroz kapiju u živoj ogradi.
Djed izađe iz kuće. Oronulo mu lice bijaše zgrčeno, ruke mu podrhtavahu.
— Ruth, on će onog jadnog momka ili ubiti ili ga izbičevati gotovo do smrti.
— I mene je strah, djede — odvrati Ruth preplašeno. — Bi li htio da pođeš za
njim, da ga dovedeš natrag.
— Idem, ali od toga nema koristi. Odjednom se Ruth sjeti Adama, pa zaboravi
zebnju i grižnju savjesti zbog Stonea, naglo zaokupljena neizmjernom čežnjom i jadom
zbog Adamova držanja.
— Adame, jesi li čuo sve ovo? Zašto si otišao unutra? Jednom se moraš sresti s
njim.
Ne primivši odgovor, Ruth žurno uđe u sobu. Na prvi pogled ne spazi Adama.
Zar je izašao na stražnja vrata? Uto začuje dug, potresan uzdah. Adam je ležao na
djedinu kauču, lice je zakopao u jastuke koje je stiskao svojim golemim šakama. Široka
ramena tresla su mu se kao u grču. Stegnuta srca, Ruth prisikoči kauču.
 — Šta je... šta je Adame! — ona će i nesigurnom rukom dotače mu rame. — Što
se desilo? ... šta je tebi? Pa to je bio moj muž. Mora biti da si čuo ...
— Nije mrtva... nikad neće umrijeti — prekine je Adam, glasom kao da se guši.
— Šta?! — krikne Ruth.
— Moja ljubav.
— Prema meni? Ah, Adame, meni je milo što neće umrijeti. Milo mi je! Želim
da me ti voliš.
— Ne, Ruth, ne prema tebi. Prema njemu. Digao je lice toliko osakaćeno bolom
da je Ruth pala pred njim na koljena.
— Ne, ne valjda prema njemu! Prema Guerdu Lareyju?! — ona izbezumljeno
izmuca.
— Jeste, Ruth.
— Oh, zaboga!... nemoj mi reći... nemoj mi reći ono čega se bojim... što
predosjećam ... Adame, meni je suđeno da tebe volim. I moja te majka voljela... i ja
sada. Srce mi se cijepa. Oh, nemoj mi reći da je on ta hulja od brata koji ti je upropastio
život. Ne bih to mogla podnijeti, Adame. Ne bih mogla podnijeti, da budem njegova ...
njegova...
— Ruth, istina je — odvrati Adam slomljeno. — On je moj brat. Moje pravo
ime nije Wansfell. Ja sam Adam Larey.
 GLAVA 5.

Oko podneva je Izgubljeno jezero drijemalo na junskoj pripeci. Beskrajno

pustinjsko nebo, nalik bakrenom poklopcu, naklopilo se i pritislo, krijući obzorje
pustinje u tamnoj sumaglici. Koprene jare dizahu se s pijeska poput prozirna dima.
Jedan Indijanac stajao je nepomično u sjeni jednog ciglenog zida Vjetar je šibao
oblačcima pijeska preko otvorenog prostora ispred postaje. Pustinja je nijemo mirovala,
kao da odbija život i kretanje.
Merryvale se probudi. Bio se smjestio u jednoj napuštenoj indijanskoj kolibi,
bolje reći običnom skloništiu od kolja, otvorenom s dviju strana i zaklonjeno drvećem
palo verdes. Starcu je koliba odgovarala; nalazila mu se na samom kraju naselja. Adam
je još prve večeri uzeo magarce i otišao u kamene labirinte gudura iznad Izgubljenog
jezera. Ruth ga je preklinjala da ode, da se ne bi sreo s njezinim mužem, iz razloga koji
su Merryvaleu bili sasvim jasni. Jednom se Adam vratio, noću, i sastao s njim i Ruth, i
te večeri trebalo je da opet dođe na sastanak s njima.
Razmišljajući, Merryvale je uredno slagao ćebad na pruću što mu je služilo kao
madrac. Tih je dana bio stalno zamišljen, zanesen kobnim teškoćama njemu dragih
prijatelja Adama i Ruth. Starac je četrdeset godina proživio u pustinji. Volio ju je koliko
i Adama, ali nije živio u oblacima. Njega su ljudi iz pustinje, zanimali i bili su mu
sasvim jasni, u svom sirovom, elementarnom, fizičkom biću — što odgovara zakonima
ovog vrelog, samotnog divljeg i pustog predjela.
Sjedio je tako i razmišljao, kadli najednom začuje štropot kola. Sjetio se da da-
nas dolaze poštanske kočije, jedna iz Yume za sjever, a druga u pravcu juga. Izgubljeno
jezero bijaše važna postaja, jer je na sto milja pustinje, od koje je sjevernih pedeset
milja bilo ispod morske razine, jedino ono raspolagalo dovoljnom količinom vode.
Izašavši, Merryvale naiđe na Indijanca Jima, urođenika s kojim je on pokušavao
sve i sva samo da sklopi prijateljstvo. Taj Indijanac iz plemena Coalmila bio je negdaš-
nji vlasnik izvora koji je kopačima zlata dugo bio poznat pod imenom Indijansko vrelo.
Jim i njegovi bili su bogati prije nego što su prodali izvor kojem su hodočastili svi
putnici kroz pustinju. No, ti Indijanci su rastepli svoje bogatstvo i sad su siromašni
živjeli od danas do sutra, ogorčeni na vlasnike postaje, a naročito na Hunta.
— Koliko je kola došlo? — Merryvale upita Indijanca.
Ovaj podiže osam prstiju, potom pokaže na pješčanu pustoš.
— Uh. Kočija dolazi.
Daleko, na sivo izmrljanoj pučini kretao se nekakav crn predmet natkriljen
oblakom prašine.
— Vruće danas, Jime.
— Nije — otpovrne Indijanac.
Merryvale odskakuta do postaje pred kojom su vozači zaustavili kola. Na
prolazu pokraj jedne ciglene kuće, zaustavi se i obrati jednoj Meksikanki što je sjedila u
hladovini i bila zaposlena s nekakvom živobojnom odjećom. Na pijesku pokraj ženinih
nogu igralo se polugolo dijete vrane kose i kože nalik crnoj slonovači.
— Buenas tardes, senora* — pozdravi Merryvale ženu. — Mogli li malo ući?
— i on pokaže na otvorena vrata.
 — Si, senor — ona će, otkrivajući bijele zube.
Starac uđe. Na krevetu pod prozorom ležao je mladić ispijena lica, upalih očiju,
zarasle brade.
— No, Stone, kako se danas osjećaš? — upita Mer-ryvale.
— Đavolski je gadno ovdje ležati — odvrati iscrpljeni Stone vrteći glavom s
jedne na drugu stranu.
— Je li te još boli?
— Ne, gotovo me uopće ne boli. Samo me muči ova paklenska vrućina. Znoje
mi se ruike i lice. A muhe se lijepe za mene.
— Momče, dobro se ti oporavljaš — ohrabrujuće veselo dobaci Merryvale. —
Kad sam prvi put svratio očni kapci su ti bili upljuvani od muha. Ja sam ti ih obrisao a ti
nisi ni osjetio.
— Da, bit će da je tako bilo — nadežljivo će Stone. — Ruth je bila jotros ovdje.
I ona mi je to rekla.
— Aha! Ruth je bila tu? To je lijepo od nje.
— Oh, ona je ljubazna. Preuzela je na sebe svu krivicu što je Larey pucao na
mene. Ali mi njena ljubaznost ne treba.
— A ne bih rekao da je ona kriva, Storie. Rekli su mi da si ti govorio o njoj.
Sigurno je da te Larey zbog toga htio ubiti, a ne zato što si pobjegao s njom. Malo mu je
trebalo da te ucmeka. Sreća tvoja što je onaj doktor bio ovdje na prolazu, inače bi ti
nahranio lešinare.
— Ja nikom ništa me dugujem, Merryvale — mrgodno dočeka mladić.
— Tako li je to? — otegne Merryvale tonom koji je postao ponešto hladan. —
Što ćeš raditi kad opet staneš na noge?
— Što sam radio prije no što sam dobio ono olovo? — otfrkne Stone.
— Pa, prodavao si teonje, pomalo kartao, podosta zagledao čaši u dno, i jurcao
za jednom, mlađom ženom — odvrati Merryvale svojim lijenim, razvučenim tonom.
— Tako je, i to ću opet raditi.
— Samo nemoj ono posljednje, Stone — Merryvale će ponešto oštro. — Da si
pametan, otišao bi odavde. Ali ako nećeš da ideš, onda me poslušaj i pusti Ruth na miru.
Možda te ona i navlačila, flertovala s tobom, možda je čak prema tebi bila i slatka i
nježna, onako kaiko žene odvajkada rade i uvijek će raditi. Međutim, ona nije mogla
pristati na ono što si ti htio, a kad se vratila ovdje preuzela je svu krivicu na sebe.
Opravdala te pred svima, pa i pred Guerdom. I, koliko god nemilosrdan bio, Guerd te ne
bi dirao da ti nisi lajao. Ruth se divno iskazala nabacujući se blatom na sebe da bi tebe
spasila. Ti bi morao cijeniti i pustiti je na minu.
— Bah! ti si stara luda, Merryvale — osovi se Stone. — Žene uopće ne pozna-
ješ, a kamoli Ruth Larey. Ona je kao ova pustinja. Ćudljiva je kao vjetar. U jednom času
će da mi prede, a u idućem da mi oči iskopa. Sigurno je kao dan da će me opet htjeti.
— Ne bih rekao, mladiću moj — otpovme Merryvale, — uostalom, uvjeri se
sam. Ako nećeš poslušati savjet čovjeka koji poznaje pustinju i koji ti dobro misli, a ti
izvoli, pa luduj dalje.
Napustivši mladića, Merryvale je sa zadovoljstvom zaključio da će se Stoneova
ljubav prema Ruth pretvoriti u mržnju. U Stoneu leži neprijatelj na kojega treba pripa-
ziti. U ovoj suncem sprženoj pustoši ljudske strasti neobuzdano vladaju. Svaki djelić
prirode dejstvuje u prilog razvoju elementarnog; mržnja, zavist, pohlepa, ljubomora,
požuda — sve ljudske crne i opake osobenosti nesputane su i razuzdane. Uvidio je
Merryvale, da se i ovaj put, kao mnogo puta ranije, za svoga života u pustinji, našao
usred zapleta zagonetne drame koja će još i do kojekakvih užasa dovesti prije nego njeni
akteri ne nađu neki izlaz — ukoliko pak ne završi tragično.
 Kod same postaje drijemovno mrtvilo bilo je poremećeno. Uz buku, huku i
dizanje prašine ljudi su rasprezali znojem oblivene mazge, kojih je bilo po tri na svaka
kola i u postaju unosili dovezene sanduke, bale i bačve. Ovo je bio čas rada za rabotnike
Meksikance i Indijance. Na širokim vratima postaje stajao je Caleb Hunt, kontrolirao
istovar robe i zapisivao u jedmu knjigu.
Merryvale se zadrža u sjeni trijema što se protezao duž cijelog pročelja postaje.
Igrao je odabranu ulogu — ulogu besposlenog starca, kojem je minulo doba rada i dje-
latnosti, i sad ga ništa vise ne interesira do li odmor. Međutim je i te koliko pomno mot-
rio što se zbiva, zapažao je sve veću količinu dolazeće robe — što je bilo veoma značaj-
no — slušao razgovore vozača i pratilaca robe, pratio Hunta i njegovog pomoćnika
lukava lica Dabba i, po mogućnosti, posebno se trudio da drži na oku Guerda Lareyja.
Jedan vozač, sav umazan, stao je blizu Merryvalea da malo odahne i obriše
znojno lice.
— Vruće je danas, stari.
— Tebi jeste, a meni tako-tako, pomalo toplo. Mnogo je robe došlo.
— I još više će doći — odvrati vozač snažno kimnuvši glavom. — Za nama je
ostalo skladište skoro puno. Znaš, sada roba dolazi u Yumu željeznicom.
— Ama nemoj! To mi je novo. Znači, pruga je postavljena sve do Yume?
— Jest, i produžuje na sjever.
— Znači, bilo je nešto u onome što se već godinama govorkalo. A kuda će dalje
ići?
— To ne znam pouzdano — odvrati vozač. — Ali sigurno je da mora proći
između Chocolate Mountains i pješčanih duna, jer ne može ni preko jednih, ni preko
drugih.
— To se zna. Bila bi svaki dan zatrpana. Po svoj prilici će postaviti tračnice oko
zapadnog ruba pustinje i možda presjeći prema sjeveru preko doline, ovim putem.
— Čuo sam od jednog sa željeznice da će Izgubljeno jezero biti na pruzi —
odvrati vozač i pođe svojim poslom.
Ovo su bile izvanderne vijesti. Željeznica ka sjeveru, preko doline, značilo bi
ogroman skok vrijednosti terena. Merryvale odmah uoči da bi vlasništvo izvora što ga
drži Hunt moglo vrijediti cijelo bogatstvo. Guerd Larey je već odavno pokušavao da
otkupi Huntovo vlasništvo; u posljednje vrijeme je, prema Ruthinim riječima, nudio
više i gnjavio Hunta neka proda.
Došla su i poštanska kola sa zapregom od šest konja, zapjenjenih i zaprašenih.
Vozač je izgledao kao Sniješko.
— Tu smo, momci — dreknuo je odbacujući uzde. — Napokon, Izgubljeno
jezero! Zdravo Bil... zdravo Tim. Jurili smo kao da nas svi đavoli pakleni gone, imamo
dvanaest putnika i jednog vraga u kolima... Zdravo Tony, postaraj mi se za konje.
Čitav se oblak prašine podiže kad se na kočiji otvoriše vrata na kojima se pojavi
visok muškarac u dugačkom kaputu, siva, tvrda i mrka lica, dubokih bora, četvrtaste
vilice, koji je upadao u oči zbog jezive brazgotine što mu je prelazila preko prazne lijeve
očne duplje.
Merryvale obuzda trzaj. Prepoznao je Collishawa, šerifa, kompanjona Guerda
Lareyja u Picachu, prije mnogo godina. Nije se mnogo promijenio, samo je posijedio. U
hipu se Merryvaleova misao vrati onom događaju, tuči između Guerda i Adama, i on
ponovno vidje Adama kako se u užasu odmiče od brata i kako strahotnom snagom hita
revolver u lice Collishawu. Taj će tu biljegu, tu nakaznu brazgotinu nositi do groba.
Jedan za drugim, iz kola siđoše i ostali, umorni i umazani putnici; u većini su
šutjeli. Bili su sami muškarci, u gruboj odjeći, po izgledu njihovu vidjelo se da već
poznaju pustinju. Ušli su u krčmu koja je bila tik do postaje.
 Merryvale se doista dobro sjećao uloge koju je Collishaw igrao u Ruthinoj priči.
On i Guerd Larey imali su iste interese, ukoliko pak nisu bili ortaci i kuhani i pečeni.
Collishaw je držao jednu od mnogobrojnih kockarnica u Yumi. Merryvale spazi gdje
Larey ispruženom rukom dočekuje Collishawa, potom ga vodi u krčmu. Starac odluči
da pođe za njima. U gostioni je bila stiska. Merryvaleu pođe za rukom da se nade blizu
one dvojice.
— Guerd, nek je sa srećom — govorio je Collishaw ispotiha, dižući čašu. —
Željeznica će sigurno proći kroz Izgubljeno jezero!
— Ama šta kažeš! — muklo šapne Larey, i on diže čašu, a oznojeno lice mu se
ozari.
— Svakako. Imam informacije iz sigurnih izvora — odvrati Collishaw. — Zbog
nekih svojih razloga, direktori su razglasili da će prugu polagati s istočne strane doline.
Međutim, ona će ići ovom stranom.
— Ima da zgrabimo Izgubljeno jezero, Salton Spring i Twenty Nine Palms... U
zdravlje! — dočeka Larey.
Merryvale se izgura iza visokog Teksašanina i ode, ne želeći da se izvrgne
opasnosti da ga prepoznaju onako sumnjivo blizu postavljena. Međutim, kad se našao u
foajeu, namjestio se tako da ga bivši šerif mora svakako ugledati. Ona dvojica izađoše,
očito odlično raspoloženi, i sretose se s Merryvaleom koji se tobože bio zaputio u lokal.
— Hej, gdje smo se mi sreli? — upitao je Collishaw nabusito, zureći onim
svojim okom u Merryvalea.
— Pa, siguran sam da ne znam — odvrati starac.
— Ti si Teksašamn.
— I te kako. Ne stidim se drage Države Osamljene Zvijezde*).
— Lica dobro pamtim — reče Collishaw. — Kako ti je ime?
— Pa, možda Jones, ali ipak nije — jetko će Merryvale.
Veoma zadovoljan sobom i time što ga Collishaw nije prepoznao, Merryvale
požuri van pa se uputi u skladište postaje gdje je Hunt svejednako primao i knjižio robu.
— Hunt, imam neke novosti za vas — reče Merryvale.
— Ah, Merryvale! Kako ste? Hvala, evo za čas vam stojim na raspolaganju —
odgovori Hunt.
Dok je sumrak već padao, Merryvale je čekao promatrajući kako se slaže gomila
za gomilom robe. Skladište je bilo veliko, a već upola puno. Kad je na kraju posao
završen, već je pala tama.
— Vrijeme je za večeru. Dođite k meni, Merryvale. Ruth će biti drago da vas vidi
Merryvale nije htio ništa govoriti dok su išli uzduž pročelja postaje gdje je bilo
prolaznika i Indijanaca čije su se mrke prilike naslanjale na prečke za vezivanje konja.
Ali, čim su okrenuli za ugao i pošli prema živoj ogradi, on progovori.
— Gospodine Hunt — reče — mnogo vam robe dolazi.
— Da, zaista mnogo. Imamo dvaput više posla nego ranije.
— Na čije je ime ta roba? — radoznalo će Merryvale.
— Ponajviše na meni nepoznata imena. To me čudi. Sad, kad malo promislim,
stvar mi je čak jako neobična.
— Pa i jeste. A možda bih vam ja mogao nešto malo objasniti.
— Ah, to li su vaše novosti.
Unutar žive ograde bilo je mračno, pa je Merryvale morao naprezati oči da bi
vidio stazu. U sparini prijatno je odzvanjao žubor vode. Daleko na sjeveru, na crnom
naoblačenom obzorju, sinuše munje.
Dva starca stigoše do trijema gdje se u mraku isticala jedna vitka, bijela prilika.
— Tko je to s tobom, djede? — čuo se Ruthin tihi glas.
 — Merryvale, curice. Pozvao sam ga na večeru.
— Oh... cijelog dana sam vas tražila, Merryvale — ona će stišćući mu ruku. —
Nikad se nisam osjećala toliko osamljena. Prije sam odlazila do postaje, ali sada ne
idem dalje od dvorišta.
— Ruth, curice, reci Marti neka požuri s večerom — reče Hunt i sjede. Raskop-
čao je košulju na vratu i pogladio kosu, te je s užitkom izložio lice slabom povjetarcu.
— Sad mi recite novosti i dajte mi to objašnjenje.
— Pa evo: mislim da je ta roba za graditelje pruge — reče Merryvale.
Toliko se naglo Hunt nagnuo naprijed, da je Ruth, koja se vraćala iz kuće, stala
kao ukopana.
*) Država Osamljene Zvijezde (»Lonely Star State«), nadimak Texasa koji u svojoj zastavi ima samo jednu
zvijezdu.
— Vaša predviđanja u vezi s ovim izvorom opravdana su — pouzdano nadostavi
Merryvale. — Željeznica će proći ovuda.
— Oh, divno! — usklikne Ruth prilazeći stolici na kojoj je Hunt sjedio.
Stari djed ispusti težak uzdah. — Merryvale, otkud to znate?
— Collishaw je došao kočijom. Čuo sam ga kad je to ispričao Lareyju, i rekao
mu da to zna, kako je sam rekao, prema sigurnim izvorima.
— No, no, ja sam oduvijek vjerovao da će tako biti... A Sta je na to Larey rekao?
Merryvale se prigne i šapne: — Rekao je: »Ima da zgrabimo Izgubljeno jezero,
Salton Spring i Twenty Nine Palms.«
Hunt ispusti nekakvu nerazumljivu kletvu i ponovno se zavali na stolici.
— To su tri najbolja izvora u dolini — reče Ruthin djed. — Sigurno će biti važne
željezničke postaje a možda će se pretvoriti u gradove. Dolina ima bogato tlo. Treba joj
samo voda. Već je sad gledam kako se zeleni i cvate poput obećane zemlje.
— Hunt, vidi se da ste prozreli stvari bolje nego mnogi drugi. Da niste, ne biste
kupili Izgubljeno jezero.
— Tako je. I moje je vlasništvo jasno, čisto, zakonito. Odveo sam Indijance u
Yumu. Ova je voda moja, a kad umrem naslijedit će je Ruth. Jednog će dana ona biti
bogata.
— Šuti djede. Ti si pun života i energije — reče Ruth. — Oh, što mi je drago...
Pa opet, bnne me. Ako je Guerd Larey rekao da hoće Izgubljeno jezero, i ta druga
mjesta, on nešto kani poduzeti.
— Ruth, on je to oduvijek želio. Postaja je izgrađena na mojoj zemlji. On je to
od početka osporavao, ali Indijanci mogu posvjedočiti. Ovih šest akera što ih ja
posjedujem predstavljaju svu vrijednost Izgubljenog jezera.
— Pa, tu nema šta da se kaže, već da dobro držite ono što imate — odlučno će
Merryvale.
— Prijatelju moj, u ovoj pustinji je do sada jedini zakon bio zakon jačeg —
odvrati Hunt.
— Svakako. A za taj zakon je Wansfell dušu dao. Merryvale spazi gdje Ruthi
lice zasja, oči joj se ušire i zablistaju u tami. Ona molećivo ispruži ruku.
— Ne razumijem vas, Merryvale — reče Hunt.
— Nije važno. To sam se malo raspalio. Čini mi se da i onako previše brbljam.
Ali, šta ćete, nisam mogao a da vam ne kažem novosti, i dobre i loše.
Uto ih služavka Indijanka pozove na večeru Kako Merryvale ustade da pođe za
domaćicom, Ruth mu uhvati ruku, stisne je i šapne: — Ne smijete me plašiti. Sjetite se
da sam slušala Genie Linwood kad je pričala koliko Adam može biti strašan.
Ušli su u malu blagovaonicu. Na svijetlu lampi, Merryvale je gledao preko stola
u ženu koja mu se usadila u srce. Njegovo zanimanje za Ruth bilo je učvršćeno
njegovim prijateljstvom prema Adamu i dugom potragom za njom. Ostario je, i mnogo
je proputovao, ali još nije vidio toliko ljupku djevojku što čovjeku pamet smuti.
Uzbuđivao ga pogled na njenu ljepotu — vitko i gipko, lijepo zaobljeno tijelo, krasno
izvijen vrat, ovalno lice s izlučenim crvenim, mekanim i medenim usnama, fine
nozdrve, široke, ljubičaste oči i kovrčava, zlatna kosa. Ali nije njega do u dno duše
dotakla samo njezina ljepota. Adam ju je volio, ali ni to nije bio jedini razlog koji je
Merryvalea poticao na viteštvo; zapravo čudio se samom sebi, čudio se ratobornom
poletu koji je još živio u njemu; jer, Ruth nije sebe prikazala lijepim bojama, a ono što
je Merryvale doznao od Indijanaca i Meksikanaca, i od nekoliko bijelih žena u mjestu,
nije u njegovim očima moglo nabolje izmijeniti sliku koju je ona sama o sebi dala. Ali
je on ipak stvarao vlastito mišljenje i slutio da pustinja može kvalitete jedne žene
preobraziti i iz njih uobličiti plemenitu žensku dušu.
Nakon večere ponovo pođoše na trijem. Hunt se nekoliko časaka zadrža u razgo-
voru, potom pođe svojim poslom u postaju.
— Hajdemo — reče Ruth. — Mogao bi netko doći. Povela ga iza kuće, jednom
stazom od mračne žive ograde, gdje je ispod jednog drveta stajala klupa.
— Čujem ga... kad dolazi — šapne Ruth malo bez daha.
— Ruth, danas sam svratio k Stoneu — ispotiha ce Merryvale. — Rekao mi je
da si išla kod njega.
— Jeste, posjetila sam ga i odnijela mu nešto voća. Žao mi ga je bilo. Pekla me
savjest gledajući ga onako blijeda, upalih očiju, s krvavim zavojima.
— Pa, to tebi služi na čast, ali više ne smiješ ići Moraš ga uopće izbjegavati.
Ono je gadan tip, Ruth i ne zaslužuje tvoje sažaljenje.
— Sad imam dvojicu učitelja — sitno se nasmij Ruth. — Ali, da li vi znate
koliko je potrebno i koliko želim da me netko vodi i pomaže!
— Budi sigurna da ću ti ja pomoći — odvrati Mer-rvvale.
— Svakome je jasno da je teško živjeti ovdje reče Ruth kršeći ruke. — Ja sam se
žrtvovala. Pokorila sam se Adamu. Ali nisam shvaćala. Zatvorena sam, okovana u
pustinji. Pokušavam raditi, čitati, spavati, ali ništa mi na duže vrijeme ne polazi za
rukom. Danju sunce prži — oči mi se uvijek sretnu s monotonim i bezgraničnim, pustim
krajem. Noću slušam žubor ovog izvora koji djedu toliko znači. Proganja me. Potom je
mrtva tišina, pa onda opet vjetar. Znate kakav je vjetar, turoban, kako nosi pijesak, kako
na njemu lišće šušti! Sama sam... sama. Osjećam da ludim. Zatim noćnu tamu probija
sivilo i onda nastaje ona odvratna zora.
Starac je po mozgu prekapao čime ženi da pruži bar jedan tračak utjehe.
— Ali Ruth, ovdje su oni koji te vole — on će osjećajno. — Tvoj djed, Adam...
i, pa... i ja.
— Vi, Merryvale — ona tiho uzvikne, iznenađeno. — Oh što ste dobri. A ja se
osjećam sasvim bezvrijednom, beskorisnom. Ja ne spadam ovdje. Danas mi je glavom
prošlo tisuću misli, a sve vjerolomne u odnosu na vas koji me volite. Bolje bi bilo da mi
to niste rekli. Nisam znala i nije me bilo briga. A ovako, sada, imam još jedan razlog da
budem nesretna ...
— Slušaj — prekine je Merryvale miufclim šapatom. — Netko ide...
U tišini koja je nastala, starac osjeti kako Rutbine ruke na njegovim rukama
drhte. Ruke njene kao da su tražile utočište, čega ona sama nije bila svjesna, S one
strane žive ograde začuo se nečiji tihi. korak.
— To je Adam — ona šapne.
— Bit će tako. Poznajem mu korak.
U ogradi je bio prolaz kroz koji se Merryvale išulja van. U mrklim se ukazala
nečija krupna prilika. Merryvale bez riječi priđe prijatelju, te ga provede kroz ogradu i
zajedno s njim priđe Ruthi čija se spodoba poput prikaze mramorno bijelila na svjetlu
zvijezda.
— Adame? — ona šapne ustajući.
— Ja sam, Ruth — on odvrati.
Rukovaše se. Svojim prodornim očima Merryvale, koji je stajao u blizini, zapazi
da je ono dvoje odmah zaboravilo na njegovo prisustvo.
— Draga Ruth, imeni se ovo ne sviđa — veoma tiho će Adam.
— Šta to? Što si se našao sa mnom?
— Ne, već što se s tobom potajno nalazim.
— Ali, moraš. Mene je strah... da ne sretneš svog ... mog ... Guerda Lareyja. To
ne bi mogao izbjeći. Naježim se od same .pomisli na to.
— Razumijem te. Ne želim da sretnem Guerda,. niti želim da on, ili ma tko
drugi, zna da se nalazim s tobom. Ali ipak...
— Moraš se naći samnom ovdje. Adame, da nije bilo tebe, ja ne bih sve ovo do
danas preturila preko glave.
Starčeve riječi nisu bile potrebne da ubijede Adama u momentalnu potrebu, ali je
Merryvale ipak progovorio, i ovaj put pokazujući koliko je svestrana njegova briga za
prijatelja.
— Ađame, i da želiš da se drugojačije nalaziš sa Ruth, drugog načina ne bi imao.
Dolje kod postaje se svašta događa. Collishaw je stigao, sad pije s Lareyjem.
— Zar Collishaw — zamuca Adam, pa povuče Ruth sa sobom k svjetlu zvijez-
da, bliže Merryvaleu.
— Nego! Poslušaj me, drugaru — reče Merryvale i šapatom ispriča prijatelju
ono što je vidio i čuo, i što pretpostavlja. — Ovaj starac ima iskustva u čitanju onakvih
tipova. Adame, znaš koliko ste mi dragi ti i Ruth. Kažem ti, Guerda Lareyja čitam skroz
naskroz. Kad je rekao »u zdravlje!« mislio je na prisvajanje izvora Izgubljeno jezero i
žene čiju ruku ti sada držiš.
— Što se tiče izvora, ništa ne mogu da kažem, ali Ruth neće nikad dobiti —
resko će Adam.
— Može me dobiti samo mrtvu — dometne Ruth, blijeda kao krpa, gledajući u
Adama svojim krupnim očima u kojima se ogledao tajnoviti sjaj zvijezda.
— No, idem se malo šetati gore-dolje sa vanjske strane — javi se Merryvale.
— Nemoj nas puštati same — usprotivi se Adam, — Više bih volio da si ovdje,
za slučaj da netko iznenada naiđe.
— Kunem ti se da ti nitiko neće iznenada naići — otpovrne Merryvale. — Imam
dobre oči i uši.
Starac bešumno sklizne uzduž ograde do otvora, gdje na čas zaslade. Susret
između ono dvoje unođio je život u njegov duh i budio već odavno uspavane uspomene.
U svojoj je mladosti Merrvvaie obožavao romantiku, avanture, žene. Sad mu se činilo
da njegova sadašnja čuvstva imaju veze s osjećanjima što ih je negda, u mladosti
iskusio. Adama je obožavao. Kao ljubitelj pustinje, u Adamu je gledao njenu personi-
fikaciju. Adam je bio njegov heroj. A sad se osjećao konačno vezanim i za Ruth.
Stajao je u mraku, naprezao oči da probije tamu, osluškivao je, a misli su mu se
namatale oko prijatelja.
U Huntovoj kući nije bilo svjetla. Dvorkinja Indijanka je sigurno otišla u posjetu
svojima, što je inače običavala. Hunt se nesmnjivo nalazio na poslu, u postaji. Izgublje-
nom jezeru svojstvena uobičajena tišina bila je te noći poremećena. Čuli su se koraci,
zuj glasova tu i tamo prekinut nekim neskladnim smijehom, svjetla su bacala odsjaj na
drveće — a sve je to nekako odudaralo od samotne atmosfere tog pustinjskog izvora.
Merryvale je slušao kako voda grguće, klokoće i mrmori. Huntov izvor! Vrelo za koje
su Indijanci tvrdili da se nikad nije presušilo! Pokazalo se izvorom zlata, rudnikom
bogatstva.
Starac je sagledao gdje se nesreća naginje nad ovim izvorom. U svoje je vrijeme
bio svjedokom bezbroja borbi ako izvora vode. Pustinja je pamtila više krvoprolića oko
vode nego oko svih njenih ostalih bogatstava. Da bi došli do svog cilja, Larey i
Collishaw neće ni pred čim prezati. Hunt neće htjeti da proda. A oni tipovi natovarit će
mu štogod na leđa, neki dug, ili nečije ranije pravo na izvor, a ukoliko im i to propadne,
pribjeći će još gorim sredstvima. Indijanci mrze Hunta, premda ih on spašava od gladi.
Na Izgubljenom jezeru vrzmaju se i nekakvi zlonamjerni Meksikanci, pa su tu i oni
bezimeni pustinjski pacovi, skitnice pustoši, što su danas tu, a sutra tamo. Collishaw
ima uporište u Yumi, a Larey drži u svojim rukama prijevoz robe. Merryvale je jasno
sagledao da je Huntov položaj bezizlazan.
Stvorivši ovako ubijeđenje, Merryvale porazmisli kako da dočeka rasplet. Na
Adama može uticati samo činjenica. Ruth je nepoznata veličina, biće sazdano od
kaprica i vatre, nepostojano poput nemirnih voda. No, mislio je Merryvale on ipak može
na nju uticati. Može računati na njene osjećaje. Pisano je da će voljeti Adama.
Merryvale je već osjećao koliko ona ovisi od Adama, koliko se njene misli i njena
osjećanja povode za njim, koliko ona tuguje zbog njegova tragičnog, osamljenog života,
i koliko se užasava zbog udarca što mu ga je kob dodijelila — kad je otkrio da je ona
bratova žena. Merryvale je osjećao koliko ona zbog toga pati. Iz takvih osjećanja mora
izrasti ljubav — ljubav silna, koja će spasti dušu Ruth Larey.
Starac je pogodio u čemu se sastoji Ruthin strah. Ona nije do kraja opisala
niskost Guerda Lareyja. Znala je da Adam još uvijek voli brata i drugara iz djetinjstva
— da ga voli zato što je ljubav u njegovom divnom srcu neiskorjenjiva. Ukoliko radi
nje Adam bude zbilja ubio brata, zbog čijeg je navodnog umorstva četrnaest godina
živio kao odmetnik od ljudskog društva — tada će biti prisiljen na još strašnije,
samotnije lutanje u patnjama koje nitko živ ne može ni slutiti.
No, Merryvale se nije slagao sa Ruthinim stanovištem izazvanim čuvstvima i
rađanjem još nesvjesne ljubavi. Naprotiv, Merryvale je u sebi oduvijek žalio što Adam
nije ubio tu zelenooku zmiju od brata, a i tog jednookog, vješala dostojnog Šerifa
Collishawa.
Negdašnja je granica školovala Merryvalea. I ova su vremena bilo donekle
divlja, bar u zabitnim krajevima, ali je Merryvale inače prezirao obračune bez mirisa
baruta. Starac je iz svakog mogućeg izvora i bez Adamova znanja, prikupio podatke o
slavnom Wansfellu Lutalici. Da bi spasio svoju ogorčenu dušu od pada na nivo zvijeri,
Adam je neprekidno tražio unesrećene u pustinji. I desilo se tako da su mu se na putu
uvijek nalazili ili oni koje je pustinja upropastila, ili pak bijesni psi u ljudskoj spodobi
što muče i zlostavljaju nemoćne. To je saznanje Merryvale njegovao u svom srcu. Zar
nije on, osamnaest godina ranije prvi uputio Adama u veličinu pustinje?
I tako, gazeći gore-dolje, pomno motreći na sve oko sebe, Merryvale u sebi
stvori svoj plan u kojem će se lukavstvo suprotstaviti sili Collishawa i Lareyja, i svoje
posljednje, staračke usluge posvetiti sreći svojih prijatelja.
Noćni se vjetar podiže i zajeca u ogradi — pustinjski vjetar sa svojim misterioz-
nim glasom, svojom latentnom snagom, svojim pješčanim dahom. Zvijezde su blistale.
Voda je žuborila. Pustinja je spavala, crna. nedokučiva, zamišljena, vršeći svoju tajno-
vitu dužnost.
Merryvale začuje tihe korake. Dvije prilike su mu prilazile — jedna crna,
visoka, a pored nje druga, vitka, bijela.
 — Moramo poći. Kasno je — reče Adam. Priljubljena uz Adama, Ruth ga je
držala ispod ruike i šutjela, ali joj je lice, uzdignuto k njemu, ozareno sjajem zvijezda
bilo više nego rječito.
Čas kasnije, ona se otrže od Adama i okrene se Merryvaleu.
— Laku noć, prijatelju — šapnula je, ovlaš se naslonila na njegovu ruku,
podigla na nožnim prstima i svojim mekanim, svježim ustima poljubila ga u obraz.
Zatim se udalji niz stazu i nestade poput bijele aveti u mrklinu stablja.
— Bože, što bih volio da sam opet mlad — od srca istisne Merryvale.
— Eh, puste želje!... — tužno će Adam.
— Kad bi se želje tek tako ispunjavale, u meni bi ti imao suparnika, Adame.
— Pođimo — reče Adaim. Tiho se udaljiše uz rub ograde ka pustinji. Adam je
šutio, a Merryvale je išao pored njega. Kod jedne stijene daleko od postaje stadoše i
sjedoše.
— No, Adame, na što misliš? — upita Merryvale, osjećajući blagu ugodnost
izazvanu ovim trenutkom.
— Na što mislim! Meni je mozak sav smućen — izmuca Adam.
— Što ćeš učiniti?
— Quien sabe*)? — odvrati Adam, zadihano srčući svjež zrak.
— Tako! Pa, drugaru, priznajem ti da sam i ja pomalo u nedoumici. Ali, moramo
se uhvatiti u koštac s onim što nam predstoji. Kad ćeš opet doći?
— Sutra uvečer.
— Odlično — kratko će Merryvale.
— Ne bi trebalo da dođem. Ali, kako joj mogu to odbiti? Kako da odbijem, kad
čitav dan lunjam po gudurama, lovim zečeve, skupljam drva za vatru, nastojim da što-
god radim, kunem osamljenost i cijelo se vrijeme borim protiv žudnje da se vidim s
njom?
— Ehe, prijatelju, konačno dolaziš na ono što treba. I baš da ti kažem da mi je
vraški milo.
*) španjolski, »tko zna«?
— Dolazim... na što? — upita Adam, kao da se najedared probudio iza sna.
— Na to da misliš na nju, a ne isključivo na njezine nedaće i slabosti. Ne kažem
da nije lijepo misliti na to kako joj pomoći, i kako je važno spasiti njenu dušu. Ali njoj
najviše treba ljubav, da bude voljena onako kako to prava žena želi.
Adam se opusti. — Drugaru, zar ti nemaš ni najmanju predstavu o kakvom sam
ja sosu? — on očajnički uzvikne.
— Imam, kako ne. Cijelo vrijeme na to mislim. Ali ja tebe pitam: znaš li ti da te
Ruth voli?
Na svjetlu zvijezda Adamove oči bljesnuše. On silovito odmahne rukom, kao da
nešto moćno odbija od sebe.
— Pa, voli te — nadostavi Merryvale. — Ona to još ni sama ne zna, ali sam ja
na njoj vidio. Voli te. A kad ona to spozna, pa, Adame moj, mislim da ćeš biti najsretniji
čovjek na ovom svijetu.
— Merryvale, stari prijatelju, nemoj ... nemoj me siliti da u to povjerujem —
muklo zavapi Adam.
I ovako mi je teško... Ona je Guerdova žena... ne bih mogao da ...
— Pakla mu, čovječe! — plane Merryvale i sam razdiran prijateljevim mukama.
— Izbaci to »Guerdova žena« iz glave! Ruth mu nije žena. Nikad nije ni bila... Voli te,
na riječ mi vjeruj. I kad se ponovo nađeš s njom, samo ti nju stisni uza se.
Adam ustade, u svoj svojoj visini tresući se kao stablo u oluji.
 — Moja je ljubav uzvišenija od toga... Zar da ja od Ruth učinim ono što se njena
majka plašila da će drugi učiniti?
Starac položi sućutnu, umirujuću ruku na prijatelja.
— No, nema smisla da se natežemo. I onako je sve paklenski spetljano. Ali, tu
djevojku ne smijemo niti jedan dan ostaviti samu. Sad mi je žao što će željeznica proći
kraj Izgubljenog jezera. Kad ne bi toga bilo, možda bismo nagovorili Hunta da proda
izvor. Sad je to nemoguće. Prema tome, moramo spremni dočekati događaje, još bolje,
moramo biti pametni i prokljuviti šta će se zbiti.
— Da, da — žurno potvrdi Adam. — Sad moram poći. Meni je dodijeljena
uloga da čekam i da se molim, ukoliko od toga ima neke koristi... Ti moraš pratiti
događaje i paziti na Ruth.
Starac zaželi prijatelju laku noć i osta pogledom, prateći njegovu visoku priliku
kako tone u mrak. Potom, duboko zamišljen, zaobilaznim putem krene k svojoj kolibi.
Iz daljine, s jednog brežuljka vuk je zavijao svojim samotničkim, očajničkim jaukom.
Bio je u skladu s pustinjom i njenom noći. Taj jauk probudi u Merryvaleu pomisao na
neumoljivost prirode. I čovjek je u osnovi samo životinja, kao i ona podložan je istim
zakonima — gladi, strahu, nagonu za očuvanjem i stvaranjem života. A šta je s
kucanjem onog divovskog srca — onog duha što obmata noć i pustinju i doseže do
milijarda zvijezda i u beskraj onkraj njih?
 GLAVA 6.

Kasnim lijeganjem Merryvale je prekršio pravila svoje već ustaljene navike.

Zato je sutradan poslije onog razgovora s Adamom, ujutru kasno ustao. Probudio ga je
vreo zrak sunca koji se uvukao između kolja njegove kolibe i pao mu na lice.
Ustao je, obuo se i pripremio za dan koji mu se činio presudnim. Kako je bio
nagnao Adama da sobom uzme veći dio njihovih namirnica, to je sad ostao bez hrane,
pa je morao poći da jede u gostionu, ili u malom svratištu što ga je držao jedan
Meksikanac. To će mu pripomoći da se što više mota među obitavaocima Izgubljenog
jezera, da promatra, osluškuje, gleda, da postane prava mjesna danguba, inventar
lokala — ne bi li time što bolje pomogao svojim prijateljima. Vrela pitke vode u
pustinji bila su izvor krvavih zapleta izazvanih pustim pohlepama i crnim nakanama, a
ne samo sitnih podvala i takovih koještarija. Pustinja je u ljudima odgajala iste
kvalitete koje je razvijala u onom malom broju divljih bića što su uspjela preživjeti u
borbi za opstanak. Čak je i Adam, uzor blaga čovjeka, s vremena na vrijeme
pokazivao upravo orlovsku silovitost i surovost.
Prilazeći postaji, Merryvale putem spazi Stonea gdje sjedi na jednoj naslonjači
u dvorištu meksikanske kuće. Na prolazu starac kimne mladiću, na što ovaj uopće ne
odgovori. Stone će brzo ozdraviti i još više zapetljati Ruthine neprilike.
Ispred postaje se kočija za sjever upravo spremala za polazak, patnici su se u
nju penjali. Bilo ih je samo pola od onih što su došli, i među njima nije bilo
Collishaiva. Merryvale priđe vozaču koji je stajao držeći dugi udvostručeni bič u ruci.
Kako je vozač bio razgovorljiv, Merryvaleu nije bilo teško da brblja s njim sve do
časa polaska kočije.
— Adios, stari, i nek ti se sreća nasmiješi na brežuljcima — reče mu vozač pri
odlasku.
Potom Merryvale pođe na doručak u Meksikančevo svratiste. I tamo je
prijateljski prišao Meksikancu, koji se zvao Jose Garcia i koji je živio na Izgubljenom
jezeru još dok je bilo poznato kao Indijansko vrelo, te je starcu mogao dati nove,
drago-cjene informacije
Nakon doručka se Merryvale zaputio u postaju. Hunt je imao posla s vozačima
od kojih su se četvorica spremala na povratak u Yumu. Ostali su kretali dalje na
sjever. Dakle, zaključio je Merryvale, ni više ni manje nego četvora kola robe
ostadoše na Izgubljenom jezeru.
Prišao je i Dabbu, čovjeku koji mu je na prvi pogled ulio nepovjerenje.
— Ovaj iposao s prijevozom cvate na veliko, koliko vidim — reče mu. —
Nešto mi pada na pamet da se okanim svega drugog i prihvatim trgovine konjima.
— Kako se zoveš? — upita ga Dabb naćtuljivši svoje zečje uši. Imao je
duboko usađene oči, a čelo mu bijaše izbrazdano mnogim borama.
— Merryvale. Ovdje sam s jednim drugarom. Došli smo prije nekoliko dana.
On je sad u brdima, tamo nešto čačka. Njemu se više dopada svježi zrak. Ali ja imam
nešto para u banci u Yumi. Sve me nešto vuče da se bacim na trgovinu konjima, ako
ne već odmah na prijevoz robe. Što ti o tome misliš?
— Nisi ti jedini došao na tu ideju — značajno će Dabb.
 — Zar? No, đavo da je nosi, znači da nisam baš najpametniji na ovom svijetu
— naizgled razočarano odvrati Merryvale.
— Treba tu nešto više od pameti — otpovrne Dabb. — Moraš imati para. To je
ono što meni fali. Nagovarao sam nekog Hala Stonea, da radimo zajedno, ah on je
ranjen... Nego, reci ti meni koliko možeš para uložiti?
— Pa, recimo deset tisuća — reče Merryvale nakon kratkog razmišljanja. —
Ali ja ne bih htio žuriti... Znaš kako je, već sam star, ne bih se htio nasukati s kakvim
slabim poslom.
— Tja, čovječe, s tolikim kapitalom možeš početi daleko veće poslove nego
što je trgovina konjima — reče Dabb i nervozno zgužva papir što ga je držao u ruci,
potom, uperi svoje duboko usađene oči pravo u Merryvalea. — Izgubljeno jezero nije
mjesto za otpočinjanje posla.
— Šta kažeš? A zašto nije?
— Ovdje će ubrzo doći do promjene. Osim toga, na rubu je pješčanih duna.
Od njega nikad ništa, osim postaje za snabdijevanje vodom. Važna, da, a nekome i
zlatan rudnik. Ali se zemlja ovdje neće nikad inače razvijati. Čovjek traži perspektive.
Velika budućnost čeka negdašnju stazu kopača što vodi kroz dolinu.
— Dakako. Znam da će ovuda proći željeznica — lukavo odvrati Merryvale.
— Što je još jedan razlog u prilog mojoj zamisli.
— Otkud si to doznao? — iznenadi se Dabb.
— Pa, došao sam iz Yume...
— Tako... Pravo si nanjušio, Merryvale. Kako bi bilo da se nađemo večeras,
na večeri. Malo ćemo razgovarati. Možda ti predložim da se udružimo. O svojim
idejama nikome ili slova. — Dabb se prigne bliže, pa šapne Merryvaleu: — Ne bi
valjalo da Larey za ovo čuje.
— Aha. Pa, naći ćemo se u sumraku — odvrati Merryvale i izađe, te sjedne
ispred postaje. Dnevna žega je već bila dostigla vrhunac, pa su ispod zasvođenog,
kamena popločanog trijema Indijanci lijenčarili, a Meksikanci prolazili tamo-amo.
Merryvale je znao da Dabb radi za Hunta, a istodobno je sumnjao da je oruđe
u rukama Lareyja. Što je Dabb podrazumijevao kad je govorio o »promjenama«? No,
neće biti teško na to naći odgovor. Međutim, pravo značenje riječi što ih je Dabb
šapnuo nije bilo lako pogoditi. Razmišljajući o Dabbovu tajanstvenu držanju,
prepredenu izgledu i pouzdanju, Merryvale ocjeni da Dabb mora znati nešto što bi
Lareyja i te kako zanimalo. Dabb je očito čovjek spreman na sve, osim da riskira
svoju kožu. Lukavo važući situaciju, Merryvale zaključi da je našao način kako da
prokljuvi Lareyjeve planove, ukoliko već ne može znati sve njegove mahinacije.
Starac pođe da posjeti Ruth.
Sunce je žeglo, jara gušila. Nad pustinjom se dizala siva izmaglica koja je
priječila pogled u daljinu. Duvao je suh, vruć vjetar što je sobom nosio svoj gotovo
nevidljivi teret prašine. Na krajnjem zidu postaje posadio se cio niz lešinara. Unutar
ograde koja je okružavala Huntovo vlasništvo bar nije bilo prašine, premda je i tamo
jara nesnošljivo pritiskala. Raslinje je šuštalo, površina bare se mreškala, a iz vrela je
voda muzikalno žuborila.
Stigavši na polovinu zelenilom oivičene zmijugave staze Merryvale spazi Ruth
na trijemu. I ona je njega vidjela. Bez dvojbe, pomno je pazila na posjetioce, među
kojima je moglo biti i njoj nepoželjnih.
Njena jednostavna, siva haljina bila je prilično kratka i davala joj izgled
djevojčice. Pružila je Merryvvaleu ruku uz osmijeh kakav on još nije vidio. Na njoj
nije bilo one napetosti koju je starac uvijek osjećao. Kao da je sanjala lijepe snove
koje dan još nije posve raspršio.
 — Djevojko, sinoć sam. rekao Adamu da bi on imao suparnika kada bih ja bio
mlađi. Jutros mi izgledaš kao pustinjski ljiljan, i to onaj bijeli i zlatasti što raste u
dubokim gudurama — otegne Merryvale dohvaćajući stolicu koju je ona gurnula pred
njega i skidajući šešir.
— Laskavce! Vidi se da ste u svoje vrijeme u Texasu bili strašan udvarač —
una odvrati.
— Priznajem da sam bio... lud i veseo — starac će kao zanesen. — Jednom ću
ti ispričati svoj život... Ali, jutros si nekako sva drukčija, Ruth. Samo ne znam zašto.
— Merryvale, noćas sam sanjala, i probudila sam se srećna — ona odvrati,
gledajući ga ozbiljno pravo u oči, nalakćena na koljena, podržavajući bradu šakama.
— Milo mi je, djevojko. Tako je i trebalo, nakon onog sinoć — reče
Merryvale. — Adam je bio sav smušen.
— Oh! Šta, kako? — ona upita, trgnuvši se iz sanjarenja.
— Lijepo. Malo smo se prošetali — odvrati Merryvale, gledajući u nju i
osjeća-jući kako ga savjest malo zapekla. No, on ipak produži u želji da ostvari svoj
mali plin: — Htio sam s njim govoriti o tvom djedu i neprilikama koje se ovdje
spremaju. Ali Adam uopće nije slušao. Bio je kao u stransu.
— Zašto? Zbog čega? — upita Ruth šireći oći. — Pa, zato što te užasno
mnogo voli, Ruth. Njeno se lice zlatasta tena prelije rumenilom i ona ga na čas pokri
rukama.
— Merryvale, vi... ne znam... — iamucala je. Potom je uzgleđala tražeći
njegov pogled, s izrazom kao da bi smijehom htjela nešto odbaciti.
Starcu se učini da još nikad nije vidio ljepše slike. Gdje su sada
nezadovoljstvo, strast izvitoperene emocije jedne žene koja se bori protiv sebe i svoje
omrznute okoline? Možda je ovo samo jedina od mnogih strana njena promjenljiva
karaktera, ali kako bilo da bilo, lijepa je; Merryvale pomisli kako bi i sam život dao da
bi ona bila uvijek takva,
— Ruth, djevojko — on će, veoma ozbiljno — ja sam ti stari, zatucani
Adamov drugar, a ovdje sam zato da na te pazim, da radim i smišljam sve što je za
tvoje dobro... Kao što sam ti već rekao, Adam te užasno mnogo voli. Gledajući ga
takvog, mozak mi je stao. Ne bih umio ni riječ izustiti, da se nisam naljutio. Naravno,
govorili smo o vama i vašim osjećanjima. Stekao sam dojam da ti ta budala nije uopće
rekla koliko te voli.
— Ništa mi nije sinoć rekao — šapne Ruth. — Govorili smo o... o nesreći koja
se ovdje sprema. Kako da joj se suprotstavimo ... da pomognemo djedu... i to je sve.
Vrijeme je prosto letjelo.
— Gle! I niste se ni poljubili? — upita Merryvale, tobože zaprepašteno.
Ruth odmahne glavom i obrazi joj se opet oboje rumenilom. Njegovo
neposred-no pitanje zbunilo ju je do kraja.
— Čudan čovjek taj Adam — nastavi Merryvale, hineći čuđenje u revolt. —
Četiri godine bazao je po cijelom Jugozapadu u potrazi za tobom, a sad nije u stanju
da prizna istinu. Ne umije ni da te jednom poljubi. Ja bih drukčije da sam na
njegovom mjestu. Znam, udata si, makar to bilo i samo formalno, pa ne možeš ni biti
njegova. Najprije moraš biti opet slobodna. Ali svejedno ti njemu pripadaš. Ne samo
zbog toga što te tvoija majka ostavila njemu, već i zbog patnje koju je on proživio i
silne ljubavi koja je iz te patnje izrasla. Znaš li ti da će te ta sudbina natjerati da ga
voliš, ukoliko ga već sada ne voliš. To ti je pisano. To stoji u zakonu ove pustinje.
Adam je najljepše godine života proveo u ovoj pustinji, namećući sebi zadatke od
kojih bi svatko živ pobjegao. Sad ga je pustinja dovela k tebi, svojem posljednjem i
najljepšem utočištu. On će tebe spasiti. Ovo Izgubljeno jezero je pakao za svaku ženu,
a kamoli za takvu kao što si ti. Jednog će te dana odavde odvesti, kad to bude mogao
učiniti tako, da ti ne okalja čast. To njega najviše, upravo luđački boli, ali je to zbog
tvoje majke. Eto, zato ti on i neće izjaviti ljubav i ponašati se kao ostali ljudi.
— Oh, ne bih ni htjela da bude kao ostali — ona uzvikne oborivši glavu.
— Tebi ljubav treba, Ruth — nesmiljeno nastavi Merryvale. — Pa, natjeraj
Adama da te voli, da ti to iskazuje onim sitnicama, onim nježnostima za kojima žena
žudi. Natjeraj ga. Natjeraj ga da se preda ljubavi. Onda ćeš moći da biješ ovaj boj za
pobjedu nad Lareyjem i spas tvog djeda.
— Šta da radim? — uzviknu Ruth. — Glava mi je puna toga što ste mi
ispričali i još koječeg drugog... stid me... Oh, ja sam se poigravala s muškarcima!
Kamo sreće da nisam!... Bila bih prava bijednica, da sad takvog čovjeka vežem za
sebe!
— Ti zaboravi ta ranija poigravanja — odlučno če Merryvale. — Budi iskrena.
Imaj povjerenja u sebe. Adamu budi onakva kakva prava žena može biti.
Budi mu onakva kakvom te ova pustinja stvorila. Svojoj sudbini ne možeš
izbjeći, kao što ne možeš ni svoju ljepotu izmijeniti. Tvoje ljubičaste oči su kao cvijet
kaktusa. Koža i kosa su ti od zlata. Slatka si i ćudljiva kao djevojka, ali i tajnovita kao
žena. Slabost možeš pretvoriti u snagu, nezadovoljstvo u vjernost... Čovjek koga voliš
je pustinjski orao. Budi njegova prava drugarica!
— Merryvale... vi me mučite — ona će, kao van sebe.
— Ruth, ljubav je muka i život je muka — otpovrne starac zavaljujući se na
naslon stolice. — Prvu moraš dati, a drugu trpjeti.
— Vaše riječi bole... ali me i uzdižu — ona dočeka trudeći se da se staloži. —
Ovdje sam živjela u mrtvilu. Nitko me nije nagnao na razmišljanje. Možda bih nešto i
naučila, da nisam mrzila pustinju.
S takvim je odgovorom Merryvale bio zadovoljan. Bilo mu je doduše žao što
je svojom grubom iskrenošću smutio jadnu Ruth. No, tolikom se uspjehu inače nije
nadao. Kakva su se neobična čuvstva miješala u njoj? Koliko joj je ćud bila podložna
nestalnim emocijama! U nje je bilo plodnog tla za zlo, sobom je nosila mnoge
nedostatke, ali je bila poštena, umjela je voljeti, i zahvaljujući nekoj spasonosnoj crti
u svom karakteru i uzgoju bila je nepokvarena.
— Pogledajte! Eno dva čovjeka ulaze na kapiju — ona uzviknu upiriću prstom
— Guerd Larey!
— Jeste, a onaj drugi je Collishaw— dobaci Merryvale ustajući — Ako nemaš
ništa protiv, ući ću u kuću. — Nije čekao njen odgovor, već je hitro krenuo k vratima.
— Ne daj se zbuniti, Ruth.
— Ne plašim se ni najmanje — ona mu mimo odvrati.
U sobi se Merryvale smjesti na kauču. Možda je Larey smišljeno ušao kod
Ruth prije nego će poći k njenom djedu. Starac začuje korake i prigušene glasove
izvana, a potom:
— Zdravo Ruth — čuo se glas njezina muža. — Collishawa već poznaješ.
Doveo sam ga da te pozdravi.
— Dobro jutro hladno odvrati Ruth, s upitnim prizvukom u glasu.
— 'Brojutro, gospođo Larey — učtivo odvrati Collishaw. — Već vas odavno
nisam vidio, a moram priznati da je to za mene gubitak. Ali vidim da ste sve ljepši i
ljepši.
— Hvala vam, gospodine Collishaw, no sumnjam da ste me posjetili zato da
mi udijelite komplimente — odvrati Ruth uz laku ironiju.
 — Pa, imate pravo. Došao sam poslom, pa eto da pređem odmah na stvar:
nagovarali smo vašeg djeda da proda posjed, ali on neće ni da čuje naše razumne
ponude.
— A zašto bi morao? — reče Ruth. — On je ovdje godinama argatovao. Bio bi
lud da sve to žtrvuje sad kad mu je vrijednost posjeda poskočila za sto posto.
— Vama je poznato da će ovdje doći željeznica? — upita Collishaw.
— Jeste.
— No, ne možemo poreći opravdanost vašeg tvrđenja. Ali vi ne znate sve što
se odnosi na ovaj posao. Ovaj je izvor nekada bio španjolski zakup. Indijanac Jim i
njegovi nemaju čiste papire. Zapravo, oni nemaju ni slova napismeno. Ja sam to
provjerio u Yumi. Taj je španjolski zakup docnije pripao državi. Ja sam podnio
zahtijev za Lareyja. Pa ako Larey izbaci vašeg djeda s ove zemlje, ništa se ne može
učiniti. To vam je kao svaki drugi zahtjev na zemlju. Ako dozvolite da netko drugi
prije vas podnese zahtjev, izgubili ste.
— Ne vjerujem vam — otpovrne Ruth.
— Prirodno. Ali ono što sam rekao tačno je.
— Ruth, meni je to bilo posve novo. No, čini mi se da je zaista tako — Larey
stade ubjedljivo govoriti. — Znam da Hunt nema nikakvo patentno pravo na ovu
zemlju. A ukoliko ga uopće može dobiti, mora sačekati još najmanje godinu dana.
— Molim te, pređi na stvar — nestrpljivo ga prekine Ruth. — Tvoji me
argumenti ne plaše. Zašto si k meni došao?
— Zato što čitava stvar sad ovisi od vas, gospođo Larey — ubaci Collishaw.
— Ruth, tako je, samo što je moj prijatelj malo škrt na riječima — nadoveže
Larey pomirljivim i blagim tonom. — Kao što znaš, Hunt i ja se ne slažemo najbolje.
Svoje zahtjeve u odnosu na njega nisam uopće postavio iz jednostavnog razloga što
nisam napustio nadu u pomirenje s tobom. Ali me ova situacija sa izgradnjom pruge
prisiljava da nešto poduzmem. Prijevoz robe kolima crknut će, ali svejedno izvor vri-
jedi cijelo bogatstvo. I sad evo ikako stoji stvar: neću Hunta istjerati ovđavde, ako ti
pristaneš da mi se vratiš.
Uslijedio je čas napete šutnje; Merryvale osjeti kako mu krv u žilama kljuca.
Collishaw se iskašlja, — Tako vam je, gospođo Larey. Prema tome, vidite da
sve zavisi on toga hoćete li se vratiti mužiu.
— Hoću li se vratiti mužu! — Ruthin glas odjekne prezirom. — Pa ja mu
nikad nisam bila žena!
— Ovaj... ja sam po njegovim riječima dobio drukčiju sliku o tome.
— I s drugih strana sam isto čula. Slagao je.
— No, no, Ruth — upade Larey — što se ljutiš? Ja nisam mislio...
— Zato ja znam što si mislio. Pošto sam prve, svadbene noći pobjegla iz tvoje
kuće, ti si naokolo lagao, da sebi spasiš obraz. Lagao si zbog svoje sujete. Lagao si da
bi me prikazao onakvom kakva nisam.
— Gospođo Larey, ja vam se izvinjavam — krto će CoIlishaw, kao snužden.
— Ja sam iz Texasa, gdje riječ i čast žene nešto znače. Ako je Larey lagao ...
— Samo ga pogledajte!
— Prokleta bila, Ruth Virey! — plane Larey. — Naravno da sam slagao. Šta bi
drugo očekivala? Pobjegla si od mene dva sata poslije svadbe. Od mene si napravila
predmet smijeha kockara, kočijaša, skitnica i sve fukare ove pustinje. To ti nisam
nikad oprostio. Za kosu ću te dovući natrag, ako ti. ..
— Stani malo, Larey — plahovito ga prekine Collishaw — Ne mogu dozvoliti
da u mom prisustvu ovako govoriš s jednom ženom. I ja pripadam kockarskoj fukari,
kako ti kažeš, ali znam kako se treba ponašati s jednom damom. U Texasu bi ti dobio
metak...
— U vražju mater i Texas — razjari se Larey. — Ovo je Kalifornija, i k tome
pustinja. Odlazi i prepusti ovu damu meni. Ja te nisam zvao da pođeš sa ranom. Znao
sam da će mi ići na živce tvoj mekani ton. Između nas nema nikakve veze, osim
poslovne, i toga se drži. Ovu mačku prepusti meni. Nju treba ukrotiti, i to je sve.
— U redu Guerd, izvini što sam se upleo — hladno odvrati Collishaw. —
Samo ću ti još ovo reći: ne iznenađuje me što je ova dama takva prema tebi; a okladio
bih se i za posljednju paru da je nikad nećeš ukrotiti.
Nastalu tišinu poremetiše brzi teški koraci što se udaljavahu niz stazu.
Collishaw je otišao. Čak kad ne bi Teksašane jako dobro poznavao, Merryvale bi mo-
gao biti siguran da kolerični gospodin Larey s ovim nije učvrstio prijateljstvo.
— A sad, gospođo Larey, da nas dvoje raščistimo — otpoče Larey, sad ponešto
drukčijim tonom.
— Što se mene tiče, gospodine Larey, mi smo već raščistili — umorno i
indiferentno odvrati Ruth.
— Slošaj, ne želim da se opet svađam s tobom. Meni je dosta. Strpljenja više
nemam. Tri godine sam moljakao. Primao, sam tvoje uvrede. Gledao sam kako
flertuješ s ovim i onim i obuzdavao sam ljubomoru, a želio sam ubijati. Ispio sam
svoju čašu žuči. Zamrzio bih te, kad bih mogao. Ali, što si bila pokvarenija prema
meni, to sam te ja više volio. To me dovelo do toga da ti padnem pred noge. Meni su
žene uvijek bile zrelo voće. Treba samo da posegnem i da ga uberem. A ti... ti si me
nagnala da te volim toliko da sam mislio da ću krepati. Da li to shvaćaš? Koliko god
sam podao i opak toliko bih mogao biti dobar i plemenit, kad bi me ti voljela. Za to
imam snage. Ali mi ti ne vjeruješ. Vidim ti u očima porugu. Guerd Larey — pa da se
mijenja! Baš u tome je prokleti paradoks mog bijednog života, da bih baš to mogao.
Međutim, šta mi to vrijedi? ... Rekao sam ti, strpljenja više nemam. Hoćeš li popustiti
da spasiš djeda?
— Neću! Ne bih taman da se radi o njegovom ili o mom životu!
— Vrlo dobro. Dobio sam odgovor. A sad mi na ovo odgovori. Mi smo u
pustinji. Šta me može spriječiti da te silom odvučem kući i da te držim tamo zatvo-
renu? Bar toliko koliko treba da te pokorim. U ovoj ukletoj rupčagi svaki čovjek bi se
na ta samo nasmijao i složio s mojim postupkom.
— Ne bi baš svaki — izazovno će Ruth.
— Ali bi većina. No, odgovori mi: šta bi me spriječilo da to učinim?
— Ja bih te ubila!
— Možda bi. Ali, ženi nije baš tako lako ubiti čovjeka koji ju poznaje. A što ti
budeš gora tigrica to će meni biti slađe da te slomim.
— Pustinja je u tebi zaizvjesno našla pravu zvijer, Guerd Larey.
— Bit će, ali ne vidim da je od tebe stvorila anđela, madam. Sjeti se, na
primjer, slučaja sa Stoneom. Da nije bio magarac, mali bi te dobio. Vidio sam da se
lijepiš za njega. De-de nema potrebe da me tako gledaš i sijevaš na mene tim tvojim
prokletim očima! Ti ni sama ne znaš kakva si, na što si sposobna. Pa ti ćeš opet prići
Stoneu!
— Svakako! I mnogim drugim muškarcima. Ali tebi nikada!
Izmucavši neku psovku, Larey kao pomaman odjuri stazom. Ruth posrćući
uđe u sobu, zalupi vratima i spusti se na kauč pokraj Merryvalea. Potom sklizne na
pod, na koljena, sva dršćući, dok su iz njenih čvrsto sklopljenih očiju curile suze, a
lice joj bilo iskrivljeno oprečnim osjećanjima.
 — Djevojko moja — reče Merryvale i nježnim rukama privuče joj glavu na
svoje grudi.
No, gušen vlastitim čuvstvima, starac se nije mogao dosjetiti niti jedne riječi
utjehe. Samo ju je čvrsto držao i u tome osjećao nešto divna i slatko. Nije bio slijep da
ne vidi njene nedostatke, ali ju je volio jer mu je bilo nemoguće da ju ne voli. Smatrao
je da svaka žena ne može u muškarcu pobuditi takvo osjećanje, već samo pokoja.
Možda je tome bila uzrok sama njena ljepota — možda neopisivi šarm što je upravo
njezina nestabilnost što je čovjeka mamila i varala. Larey se izdao rekavši iz kojih
razloga je voli.
Dugo je trajala tiha bura u njoj. Najzad je podigla uplakano lice.
— Jeste li sve čuli?
— Svaku riječ, Ruth.
— Nije me bilo strah, ali se nisam mogla obuzdati. Dovoljno mi je da samo
vidim tog čovjeka, pa da se razbjesnim. One njegove zelene oči kao u žabe? Kao da
me ... skida.
— No, djevojko moja očitala si mu i te kakvu lekciju. Uplašio sam se za tebe.
Larey je opasan. Sad je položio karte na stol. Čime ćemo zaigrati protiv njega?
— Ne znam. Moramo promisliti. Ali jedno vas molim — ona će preklinjući.
— O ovome nemojte pričati Adamu. Molim vas, Merryvale.
— Bojim se da ti to ne mogu obećati — odvrati Merryvale uznemireno.
— Gore od ovoga ne bih mogla podnijeti. Ne bih mogla podnijeti da Adam
dozna za Lareyjeve surove prijetnje, za njegove podle laži.
— Zašto ne bi mogla, Ruth? Prije ili kasnije, Adam će to i sam doznati.
— Oh, Boga molim da ne dozna. Za to se moram i sama postarati.
— Ti se bojiš da bi on ...
— Ne bojim se, već znam, Merryvale — ona pomamno vikne. — Adam bi za
to ubio brata kojeg još voli!
Merryvale klone. — Pa, onda ti obećajem da Adamu neću reći ni riječi od
onoga što sam ovdje čuo.
— Hvala vam — Ruth će, od srca.
— Idem da vidim šta se događa u postaji — reče Merryvale. — Od danas se
dobro pazi. Nastoj da se ne srećeš sa Lareyjem nasamo. Zaključaj se u sobi, za slučaj
da ti dođe kakav neznanac. Kad padne mrak doći ću po tebe da se nađeš s Adamom.
Još prije nego je ušao u postaju, starac je čuo gdje ljutito i bučno odjekuje
Guerdov glas.
Požurio je unutra. Dabb je stajao nepomično kao stijena, naizgled je toliko
napeto osluškivao da nije primijetio starčev ulazak. Ured, iz kojeg se Guerdov glas
čuo, bio je zapravo sobičak zatvoren pregradom koja nije dosezala do stropa. U njemu
je bio Larey, očito s Huntom, a bez sumnje i s Collishawom.
— U sto vražjih matera — kresao je Larey. — Ti si mi pokvario krupan posao
s rječnom kompanijom, sveca ti tvoga, ali mi ga nećeš pokvariti ovdje.
— Neću da ti budem ortak u nepoštenim poslovima — čuo se odlučan Huntov
glas i udar njegove pesnice o stol. — Neću da primam robu, a naročito ne alkohol,
koja je krišom prebačena preko granice.
— Ludo jedna! Ti ne moraš znati šta je u tim sanducima — pjenio se Larey.
— Ali bih ipak znao, i to je meni dosta.
— Još jednom te pitam, lešino jedna bezobrazna, hoćeš li ili nećeš s nama u
posao?
— Neću! I neću više da imam posla s tobom, Larey.
 — I nećeš više imati posla. Za čas ću ja tebe naglavačke izbaciti iz ovog ureda
— zagrmi Larey. — Ali najprije poslušaj šta će ti Collishaw reći.
Na to je Teksašanin stao nešto brzo i samouvjereno izlagati, ali se nije sve
jasno čulo. Međutim, Merryvale je ipak iz svega razumio da je riječ o nevaljanosti
Huntovih prava na izvor koji je zapravo raniji španjolski posjed.
— To je vaša đavolska smicalica da mene upropastite — vrisne Hunt ali mu je
u glasu bilo zebnje i zaprepaštenja.
— Nije ti nikakva smicalica kriva već tvoja luda glava koja nije za posao —
odjeknuo je sad već jasniji glas Collishawa. — Savjetujem ti da prihvatiš šta ti Larey
nudi. Ne prihvatiš li, ostat ćeš bez ičega.
— A kako... kako mi možete oteti moje? — za-muca Hunt.
— Zar ti nisam rekao da je Larey prijavio zemlju? Osim toga, ti si mu i dužan.
— To je laž — muklo će Hunt. — Ništa mu ne dugujem. On je mene prevario
za tisuće. Gori je od najgoreg bandita.
Larey se grubo nasmijao. — Dokaži to, Caleb. A sad, napolje odavde!
Jedna stolica zastruže, začuše se koraci, potom nečiji uzvik. Vrata se širom
otvore i Hunt izleti napolje. Bio je crven u licu, razbarušenih sijedih vlasi, na njemu se
vidjelo da je bijesan i uplašen.
Merryvale se sakrije iza gomile bala. Vidio je da Larey ostvaruje svoje djelo.
Ako nije Hunta izbacio, a ono ga je izgurao iz ureda, i to grubo.
— Caleb, reci Ruth da imaš samo jednu mogućnost da zadržiš zemlju — oštro
će Larey, koji je stajao u dovratku. — A ta je, da se ona vrati meni!
Potom se Larey okrene i spazi Dabba koji je tobože nešto tražio na jednoj
-polici.
— Zar ti nisam rekao da izađeš? — upita Larey.
— Jeste ali sam se vratio. Naime, niste mi rekli...
— Šta si čuo?
— Samo vaše posljednje riječi, gospodine.
— Dobro. Pusti nas same jedan sat. Kad se budeš vratio, porazgovarat ćemo
da preuzmeš Huntov posao.
Dabb požuri u skladište i za sobom zatvori vrata. Na to se Larey i Collishaw
vrate u ured.
— I to je gotovo. Dobro smo ga se oslobodili — reče Larey pljesauvši šakama.
— Šta misliš, možemo li imati povjerenja u Dabba?
— Ne možemo. Nikome ne možeš vjerovati dokle god sam ne radiš pošteno
— odvrati Collishaw.
— Čuj ti, je li mi držiš lekciju? — zareza Larey.
— Dabb je prisluškivao, u to budi siguran.
— Šta mene briga za te sitne lopove? A Dabbu ću dati priliku da zaradi.
— Guerd, mene je strah da ti razum popušta — ozbiljno će Collishaw. — Ti
ranije nisi. običavao da budeš ovako van sebe. Bezuman si kao kakav očajnik. To je
zbog one žene!
— Eh, što ti je bilo teško pogoditi. Kad god se muškarcu pamet pomuti, posri-
jedi je žena.
— Pa, meni se čitava stvar ne sviđa — nastavi Collishaw. — Kad k tome
dodam još tvoje opijanje i ludilo zbog Ruth...
— Rekao sam ti da nju ne pominješ — Larey će ljutito.
— U redu, za sada je neću pominjati. Ali ću ti kasmije sugerirati jednu moju
ideju, u vezi s njom, koja će ti se dopasti... A sad, o Huntu. Ovdje si ga se otarasio, i
ništa ti ne može. Ali s onim trikom, da je izvor stari španjolski posjed, budi oprezan.
Možda na kraju upali. No, nemoj ga izbaciti sa zemlje kao što si ga izbacio odavde.
Možda ima prijatelja. Dozvoli mi da ti kažem i to da tvoja slatka ženica nije nikakva
budala. Ako se ona probudi, pa ma svoje brige malo zaboravi i stane razmišljati,
napravit će ti gore zlo nego deset muškaraca. Pravo da kažem, Larey, mene je nje
strah.
— Hoćeš li već jednom prekinuti da mi sviraš o Ruth? — plane Larey u
krajnjoj ljutini. — Hajde da pregledamo Huntove knjige.
Merryvale se tiho išulja iz svog sikrovišta i neopazice izađe iz postaje.
— Uh! — on hukne, polako odmičući dalje. Isprva pomisli da potraži Hunta
ali se predomisli i pođe u svoju kolibu, pa sjedne na ležaj i stade razmišljati o onome
što je maloprije čuo.
Stvar sa navodnim španjolskim posjedom izvora bila je prema tome podvala
da se Hunt obeshrabri i da Larey što lakše ostvari svoj plan.
Zbog nje se Merryvale bio ozbiljno zabrinuo, jer bi mogla biti istina. Što se
toga tiče, tu se i Hunt pokazao ranjivim. No, premda i kao čista podvala, takva je
zamisao mogla biti opasno oružje u rukama besavjesna čovjeka. A prije ili kasnije
Larey će se njom poslužiti, usprkos prijateljevu savjetu. I tada će sve zavisiti od toga
što će se desiti sa Ruth — hoće li Adam stupiti na scenu, ili neće. Merryvaleu srce po-
skoči na pomisao da vidi sukob između Adama i brata. Starcu se činilo da osim
Ruthine sreće ništa više ne želi koliko da dočeka smrt tog podlaca Guerda Lareyja.
Ova se slika dočepa njegovih misli i ovaj put se ukorijeni na pogodnom tlu.
Ali, kakva je to bila ideja koja je Collishawu pala na pamet i koja će
obradovati Lareyja? Ticala se Ruth. Cilj joj je mogao biti samo jedan — da se slomi
Ruthina volja. Nemoguće! Pa ipak, činilo se Merryvaleu da tako misli zato što mu je
ona draga, zato što želi da bude takva, a ne zato što se to zaista ne bi moglo desiti.
Daleko od šarma njezina glasa i izgleda, Merryvale nije slijepo vjerovao u Ruth. On
nije nikad potpuno vjerovao niti jednoj ženi. Međutim, kao da ga je ubadala grižnja
savjesti zbog sumnje u Ruth. Sam žar njen čini je uzvišenom. Bez obzira na sve,
zaključi Marryvale, on je njoj poklonio svoju ljubav i vjernost: zato, borit će se i
umrijeti za Ruth.
 GLAVA 7.

Navečer je Merryvale otišao na sastanak sa Dabbom koji ga žurno povede u

Meksimančevo svratište gdje sjedoše za jednim stolom u ćošku.
— Danas si čuo šta je bilo — reče Dabb.
— Da, jesam — nehajno će Merryvale.
— Jesi li još šta čuo, pošto sam ja otišao? — nastavi Dabb radoznalo piljeći u
starca.
— Ništa više nisam čuo. Kidnuo sam onog trena kad su okrenuli leđa.
— Larey mi je povjerio postaju.
— Aha. Znači, odgovaraš mu za posao prijevoza robe — lukavo će Merryvale.
— Čuo si kako je napao Hunta.
— Svakako, a dovoljno sam pametan da znam da on tebe ne bi uzeo, ukoliko...
Svoju misao Merryvale zaključi jednim značajnim pogledom.
— Stara si ti lija. I baš zato bih volio s tobom se upustiti u jednu stvar koja mi
ne da mira.
— Još mi nisi rekao o čemu se radi.
— Evo o čemu se radi: Larey i Collishaw će se dočepati izgubljenog jezera.
Danas si vidio kakvim se sredstvima služe. Potom će kidisati na Salton Spring, gore
uz dolinu, i na Twenty Nine Plams. Ne mislim da se Salton može lako dobiti, ali znam
da je Twenty Nine Plams jeftin. Tamo su Indijanci Coachella, siromašni kao crkveni
miševi a bijelaca uopće nema. Ima mnogo vode i jedno mineralno vrelo koje će
vrijediti cijelo blago kad navali željeznica i dovede ljude. Šta kažeš na to?
— Ako je tačno ono što kažeš, onda je zbilja jako interesantno — oprezno će
Merryvale.
— Tačno, nego, Larey je to rekao. Bio je tamo prije nepunih mjesec dana.
— No, nastavi.
— Čekaj najprije da dođemo tamo — otpovrne Dabb vedro, šireći ruke odluč-
nom gestom.
— Tako! Ali, zar tako nećeš prevariti Lareyja?
— Hoću, ali on nema pojma da ja znam za tu situaciju. Kako bi bilo da odeš
do Twenty Nine Palmsa i malo pregledaš teren. Sprijatelji se s Indijancima. Možeš
usput i zlato tražiti.
— Ideja ti nije loša, Dabb. Slažem se — radosno dočeka Merryvale.
— Naravno, dok ne doznamo sve kako treba, nećemo kupovati zemlju od
Indijanaca. Larey će prisvojiti ovaj izvor ovdje. Na njegovoj su strani Collishaw i svi
Indijanci. Čuo sam da Collishaw ima neke svoje ljude, neke mračne tipove u Yumi.
Prema tome, Larey će bez opasnosti preoteti ovaj izvor. No, mi nećemo biti dovoljno
jaki da držimo Twenty Nine Palms, ukoliko i to bude stari španjolski posjed.
— Ha, shvaćam. Prema tome, mi treba da to provjerimo.
— Tako je. Ti što prije pođi u Yumu i pogledaj šta je s tim. U međuvremenu, ja
ću da radim na jednoj drugoj ideji koja je isto tako važna. Tako, ako prva propadne,
ostaje nam druga. Vidiš, Merryvale, moj mozak i tvoje pare!
 — Pametan si, nema šta — Merryvale će s divljenjem. — A reci mi, da li se ta
druga ideja odnosi na Lareyja?
— Bistar si momak. Lakše je izvediva, ali je opasnija.
— Opasan je Larey. Samo se sjeti kako je pucao na onog mladića Stonea.
— Da, Larey je svakako mračan tip — složi se Dabb. — Ali će mu Izgubljeno
jezero biti propast.
— Pa, da kucnem u drvo — odvrati Merryvale. — A poslušaj i ovo što ću ti ja
reći. Sad imaš priliku da pratiš Lareyjeve postupke. Je li tako?
Kratkim smijehom Dabb pritvrdi starčevu misao jače nego ikakvom riječi.
Završili su večeru i razgovor, te se kod vrata rastađoše i pođoše u mrak svaki svojim
putem.
Merryvale se uputi k Ruth. Kod mutnožutog svjetla postaje zastade u sjeni.
Noć je bila sparna, dnevna žega još je teško pritiskala pustinju. Zlokobnu tišinu nije
remetio niti najmanji zvuk. Daleko, daleko, onkraj mrkline, munje su blještale ponad
arizonskih bregova izlažući na kratak tren njihove ponosne, divlje, samotne likove.
Kakve li tajnovitosti u tom breskrajnom prostoru! Oaza se činila osuđenom da bude
zbrisana s lica zemlje, kao što je prije mnogo stoljeća pustinja zbrisala jezero o kojem
je govorila indijanska legenda.
Kao što mu se redovito dešavalo kad god bi se nastanio pokraj ljudi što žive u
samotnim i zabitim mjestima poput Izgubljenog jezera, i ovaj put je Merryvaleov duh
bio sapet nekom suptilnom snagom pustoši. Dobro se sjećao Picacha! Za njim je
proživio sličan period, uz Adama u jednom mrtvom logoru kopača, Tecopahu.
Pustinja otuđuje muškarce od zakona i reda kojih se drže u civiliziranim zajednicama.
A kod žena izaziva još goru pustoš.
Stojeći u tmici i zureći u zvijedama obasjane staze što su nestajale u crnilo
mraka, Merryvale osjeti kao da ga kakva potištenost guši. Sparina mu nije samo
ometala disanje i otežavala pokrete, već mu je i sam mozak pritiskala. Niti na tren nije
mogao s uma smetnuti sliku prijeteće, samotne, čarobne pustinje. Putnici i obitavaoci
njezini smatrahu je ponajviše preprekom koja te priječi da dostigneš cilj. Merryvale je
međutim imao drukčije mišljenje o pustinji: oduvijek, a naročito od onog vremena kad
je stao lutati njome unakrst i poprijeko, prateći drugara Wansfella koga je upravo ona
prekrstila u lutalicu, starac ju je stao smatrati kolosom sazdanim od prirodnih
elemenata u procesu raspadanja, što kroz vijekove umiru, užasnu i destruktivnu, a nad
kojima nesmiljeno vlada samo Sunce. U onom melankoličnom noćnom času,
Merryvale osjeti da nadu može gajiti samo u sadašnjost i da se sretnicima mogu
nazvati samo oni ikoji mogu napustiti ono more pomičnog pijeska.
Najzad, obuzet mislima, našao se na mračnom dvorištu ispred Ruthine kuće.
Osjetio je snažno olakšanje začuvši žubor vode. Uspio je da sa sebe strese potištenost.
Gustu tamu ispod trijema sjekla je kao konac tanka nit svjetla što je probijala kroz
jednu raspuklinu na vratima kuće.
Merryvale zakuca i reče tko je. Vrata se otvore i Ruth izađe, opet u bijelom.
Bljesak svjetla padao je na njen vrat i gole mišice.
— Broveče, Ruth. Izgledaš ljepša od mjeseca i zvijezda. Gdje ti je djed?
— Legao je. Večeras se loše osjeća.
— Je li ti rekao šta mu je učinio Larey?
— Jeste. Mislim da mu je to drago. Meni jeste drago. Nije zbog toga zabrinut,
već zbog onoga što mu je rekao Collishaw u vezi s izvorom.
— A ti mu reci da sam ja bio tamo, sakriven, kad ga je Larey izbacio pa sam
ostao i poslije. Čuo sam kad je Collishaw rekao da je ono blef i upozorio Lareya neka
se sam pazi toga.
 — Znači, bila je laž. Znala sam to, Merryvale, ali nisam znala šta bismo mogli
učiniti.
Vratila se u sobu, ostavljajući odškrinuta vrata. Merryvale je čuo glasove
iznutra — Ruthin, tih i živ, i Huntov, drhtav i uzbuđen. Ubrzo sa vratila.
— Presretan je — reče ona radosno. — A bio je klonuo. Ali će sada čvrsto
ostati na svom. Za vas je rekao da ste pravi prijatelj i da je sva sreća za mene što
imam vas i Adama za oslonac i pomoć. Merryvale, nešto me veoma čudno upitao.
— Je li sad?
— Da, sad. »Ruth«, reče »ako se meni nešto desi, ovo će biti tvoje vlasništvo.
Bit ćeš bogata. Šta ćeš učiniti?« Ja sam ga upitala šta bi on htio da učinim. Na to je on
htio znati da li ću ikad biti Lareyu žena. Odgovorila sam mu da bih radije umrla. Tek
na to mi je rekao da bi volio da sačuvam imanje.
— I šta si mu rekla?
— Svoje mišljenje mu nisam rekla, ali ovo mjesto ne bih željela zadržati.
— Dobro, djevojko, ostavimo crne misli po strani. Hajdemo, vrijeme je da
pođemo na sastanak s Adamom,
Pošli su blijedo osvjetljenom stazom što je vijugala između drveća; Merryvale
je išao naprijed a Ruth ga je slijedila.
— Šta ti je, djevojko? — on upita i privuče je bliže k sebi, da joj na svjetlu
zvijezda vidi lice. Da li su one zvijezde ikad ranije sjale u takvim očima? Merryvaleu
pade na pamet zvjezdano nebo arapske noći i žena kod osamljenog bunara.
— Merryvale, slaba sam kao trska na vjetru — ona šapne. — Predajem se.
Ono što si mi rekao bilo je previše za mene.
— Misliš na ono o ljubavi između Adama i tebe? — on tiho i živo šapne,
prigibajući se k njoj.
Ruth obori glavu.
— Borila sam se cijeli dan. Pokušavala sam da pobijedim svoju ćud... Možda
mi je uspjelo... Jedno znam, da više nego ikad želim da on nađe malo sreće u meni.
Merryvale je uze pod ruku i povede je dalje. Šutio je, na tren bi ga zapekla
savjest, a odmah potom bi zatreperio srećom za prijatelja.
Stigli su do ograde i stabla gdje su se ranije sastajali. Iz mraka izbi Adam.
— Evo ti je drugaru! — muklo će Merryvale, i rnlako gurne Ruth.
— Oh... što je mračno! — ona šapne kad je Adam prihvati.
— Ruth!
— Adam!
— Dijete, ovaj Merryvale je đavo u spodobi prijatelja. Upropastit će nas.
— Neće ... neće! Dobar je on, Adame... Nije slijep kao ti i ja.
— Slijep! A u što sad ja gledam?
— U ženu koja je ovog časa sretna... u snovima... i koja će tren kasnije biti
jadna i žalosna žena... kad stane razmišljati.
Merryvale se pokrene da pođe, upravo pomamno radostan pobjedom, no
jednako osjećajući bolnu oštricu u srcu.
— Ne idi — tiho će Adam. — Budi tu blizu, Merryvale.
I tako se Merryvale stao šetati od drveta do ograde i natrag. Kad je drugi put
prošao, Adam i Ruth su sjedili na klupi; starčeve oči, navikle na tamu, vidjele su
njihove nejasne obrise. Čuo ih je kako tiho šapću; jednom se začuo i Ruthin ljupki,
zvonki smijeh, naglo zagušen. Tu i tamo bi Adamov glas dublje odjeknuo, jače od
šapata. Zaboravili su na Merryvalea koji se polagano šetao goredolje. Zaboravili su na
njega, ili im je bilo svejedno — a on je sve jače napinjao uši i oštrije naprezao oči.
Starcu se u grudima ugnjijezdila neka čudna, duboka sreća. Dijelio je Adamovo
zadovoljstvo.
Došao je čas i kad Merryvale spazio svjetlucavo blijedo Ruthino lice na
Adamovim grudima. Više im nije prišao blizu. Zastao je na pola puta između stabla i
ograde i svoj pogled usmjerio na zvijezdama obasjani beskraj pustinje.
Ovaj je čas bio najveći i najsvijetliji u njegovu životu. Nešto njemu
nedokučivo opravdavalo je njegovu bezobzirnost i lukavštinu. Činilo mu se kao da
gleda u budućnost. Do uha njegova dopre nekakav šapat donesen na krilima lakog
noćnog vjetra. Merryvale nije poznavao boga osim prirode, ali je u tom trenu za-
drhtao. Njegovo prijateljstvo prema Adamu, njegova ljubav prema Ruth — zar to nisu
samo ovozemaljski trenutci koji će iščeznuti zajedno s njim, kad njegovo vrijeme
dođe? Ruth će za se dobiti tog samotnog, gordog pustinjskog orla, on će se na kraju
poput munje spustiti na njene neprijatelje i zgromiti ih. S tim je Merryvaleu život
okončan.
No, ovaj čas zanosa k nečem uzvišenijem nije u starcu dugo trajao. U njegovu
duhu ponovo zavlada njegovo materijalističko, fizičko osjećanje pustinje. Zar se ovi
ljubavnici ne penju varljivim pješčanim stubama? Pustinja je neizmjenljiva. Jeziva je,
gola, prava istina — da pustinja ne dozvoljava nježnost!

Bila je ponoć kad se Adam. oprosti od Ruth! Ukoliko su Merryvaleu časovi

upravo proletjeli, njima dvoma morali su se učiniti pukim trenucima.
Nakon djevojčina odlaska, Merryvale nije uopće bio u stanju da skrene
Adamovu i najmanju pažnju na druge stvari.
— Čuj drugaru, gdje bih te mogao naći ako mi to bude potrebno?
Ali Adam kao da je bio posve sam. On zapravo nije ni bio na zemlji.
Merryvalle glasnije ponovi svoje pitanje i Adama cimne za rukav.
— Idi jarugom do gudure, potom gudurom dok se ne račva. Skreni u lijevi
rukav.
— Dobro. U redu. Nadam se da ćemo te vidjeti sutra uvečer?
Rekavši to, Merryvale stade, ali odgovor nije dobio. Adam samo produži put
nalik kakvom slijepom džinu, i ubrzo ga zastre crn orgtač noći.
— Nek me đavo nosi! — zagunđa Merryale. — Adam je posve pošašavio. Niti
mi riječ nije rekao. A ne zna da sam ja taj koji mu je bacio Ruth u zagrljaj. Gospode!
ali, nije ni čudo?
Mumljajući sebi u bradu, okrenuo se i oprezno pošao mračnim, neravnim
putem, pa dođe k svojoj kolibi i liježe.
Četiri su dana brzo prošla Merryvale se našao s Adamom samo jednom druge
noći. Ruth je bila kao zbrkana ljubavlju s Adamom. Bila je pomamno vesela u jednom
času, a rječito šutljiva i turobno plaha u drugom. Merryvale je s njom proveo sate i
sate, od kojih su neki bili porazno beznadežni.
Ostalo je vrijeme starac proveo u lutanju, promatranju, prisluškivanju — u
provođenju svog plana motrenja i ispitivanja situacije. Ništa mu nije izmicalo, osim
onoga što se događalo iza zatvorenih vrata pa je čak i od toga ponešto doznao.
Premda je po Indijancima više puta poručio Huntu da dođe na dogovor, Larey
nije pokušao da porazgovara s Ruth. Njegove je pozive Hunt redom odbijao. Petog
dana tog tjedna Collishaw napusti Izgubljeno jezero. Otputovao je lakim, jedreninom
pokrivenim kolima sa zapregom od četiri konja, koja je vozio nekakav mučaljiv
Meksikanac vjeran Lareyju koliko je to Merryvale zapazio. Krenuli su na sjever po
čemu je Merryvale odmah zaključio da se privodi djelu Lareyjev plan da se dočepaju
vodenih izvora što leže uz dolinu. Dabba nije ovo ništa dirnulo; rekao je Merryvaleu
da ima više od jednog asa u ruci.
Veoma blijedi i zgodni Stone, koji je jedva iznio živu glavu, sad je opet na
nogama i pobuđivao veliko zanimanje na sve strane. On pak nije prezao da svakome
zalazi. Dabb, inače mučaljiv tip, koji nije gubio ni časka vremena uzalud, sprijateljio
se sa Stoneom. To je probudilo Merryvaleovu radoznalost. Drugi značajan momenat
bio je susret između Lareyja i Stonea, kojem je i Merryvale prisustvovao.
— Hej, šta, digao si se? Kako si? — upitao je Larey zastajući.
— Sasvim fino i lijepo, Larey — mimo je odvratio Stone.
— Netko mi reče da još uvijek nosiš metak.
— Tako je. Doktor mi ga nije mogao izvaditi.
— Pa, Stone drago mi je što si ozdravio. Ali, budeš li opet pravio one gadarije,
ja ću posao obaviti bolje — otpovme Larey mrgodnoveselo i pođe svojim putem.
Tog istog dana Merryvale spazi Stonea gdje svojim sporim, mučnim korakom
ide Ruthinim dvorištem, stazom prema koći. Nije ga iznenadilo. Pazio je kad će se
Stone vratiti, što je dočekao tek poslije pola sata. Kasnije, Merryvale sretne Hunta
koji mu reče da ih je Stone posjetio, ali da je bio sa Ruth samo u njegovom, djedovu
prisustvu. Ona je prema njemu bila ljubazna, susretljiva, bilo joj je žao mladića.
Merryvale pomisli da je to samo Huntovo mišljenje. No, moglo je biti i po svoj prilici
jeste bilo tačno.
Pred večer, pri sumraku, Merryvale nađe Ruth gdje sjedi na omiljenom mjestu
na trijemu, pa je prilično strogo prekori.
— Ovdje smo sjedili — ona odvrati. — Zašto bih bježala i krila se? U mojoj je
sobi bilo vruće. Uostalom, šta me briga? Ja sam s tom ludom samo bila učtiva.
Prilično je slabo izgledao.
— Dobro, nemam šta više da kažem — odgovori Merryvale.
Po prvi put za tih posljednjih dana, Ruth je bila nemirna, mrzovoljna, ćudljiva.
Bila je i blijeda, ispod očiju joj se ucrtali duboki kolobari. Merryvale je njeno
neraspoloženje pripisao činjenici da Adam nije imao doći tu večer. Pošto je malo
porazgovarao s Huntom zaželio im je laku noć i digao se da pođe.
Međutim, ona pođe uz njega i uhvati ga ispod ruke. Otpratila ga do izlaza iz
ograde.
— Ljutite se na mene?
— Ja? Nikako. Ali mislim da si večeras nekako čudna, a pošto znam zašto, to
više volim da se izgubim.
— Onda znate više od mene, Merryvale — ona ce naslanjajući se na vratnice.
— Zle sam volje. Želim da nekud odem... da štogod učinim. Cijeli dan me nešto
steže... Ova mi ograda liči na zatvor. Vratio mi se onaj moj prokleti duševni i tjelesni
nemir.
S njena blijeda lica sjale su joj široke i tamne oči. Bile su duboke poput
pustinjske noći, pune neizmjerne tajnovitosti. Ruth je bila na milost i nemilost spletu
čuvstava koji su svakim danom bivali sve jači. Merryvaleovo nezadovoljstvo pretvori
se u sućut.
— Da znam kako ću doći do Adama, otišla bih — ona će, kao u snu.
— Ah, ne, djevojko, nemoj tako.
— Bih, i to sad odmah — ona plane, trgnuvši se na njegov prigovor..
— Ali draga moja, to bi bila ludost — odvrati starac, boreći se da savlada i
zebnju i ljutinu.
— Žena se ne smije ostaviti sama, a najmanje takva kakva sam ja — ona će
turobno.
 — Slažem se da je tako. I ja sam to rekao Adamu — živo joj odgovori
Merryvale. — Ali, on je lud za tobom, Ruth. Nesreća je u tome što je njega strah da će
te unesrećiti.
— Zaboga, kako?
— Pa, strah ga da Guerd ne dozna kako je tvoj prijatelj Wansfell ustvari
njegov brat Adam. Ako bi se to desilo, ni zemlja ni nebo ne bi mogli spriječiti
katastrofu. Guerd ne bi nikad vjerovao u tvoju nevinost. On bi te crnio ne samo ovdje,
nego gdje god bi stigao.
— Merryvale, Guerd će to svakako doznati — reče Ruth. — A ponekad, kad
se osjećam ovako kao sada, ta užasna pomisao nije mi mrska.
— Prirodno, inače ne bi bila žena — odvrati joj Merryvale s nekom gorčinom
u tonu.
Njegove riječi ju ne dirnuše.
— Merryvale, niste mi rekli zašto Guerd mrzi Adama. Često ste mi rekli kako
je Adam još u djetinjstvu volio brata, kako je ta ljubav nadživjela njegovu gorčinu i
bijes u Picachu i kako je živjela i rasla u njemu za svih godina što ih je proveo u
pustinji. Ali, zašto u Guerdu mržnja? Čini se neprirodnom. Pitala sam se otkud to i
razmišljala. Sigurno nije zbog ljubomore.
— Pa, ja bih rekao da jeste. Ti znaš ono iz Biblije: »Tko se može suprotstaviti
ljubomori?«
— Ali otkud takva grozna ljubomora? Šta je to šio je Guerda još u djetinjstvu
natjeralo da mrzi Adama, da mu bude neprijatelj, da ga orobi i sve mu otme?
— Ruth, Često sam se pitao da li da ti kažem — zamišljeno će Merryvale
postepeno popuštajući pred neumitnim.
— Ali ja moram znali — živo dočeka Ruth, pružajući ruke. — Uostalom,
sigurno bih to doznala od Adama.
— Ne, od njega ne bi nikad — odvrati Merryvale pouzdano.
— Da li je to nešto zbog čega bih manje cijenila Adama? — ona upita
krzmajući.
— Sigurno nije, Ruth.
— Da li bih onda više mrzila Guerda?
— Mislim da bi onda osjećala za njega nešto što još nisi do sada.
— A šta to?
— Samilost.
— Samilost? — ona zapanjeno ponovi. — Zar ja da osjećam samilost prema
Guerdu Lareyju?
— Zaizvjesno bi je osjećala. Jer je tebi srce veliko, Ruth.
— Pa onda mi recite.
— Guerd Larey je nezakonito dijete — odvrati Merryvale prigušenim glasom,
kao da i sama ograda ima uši. — Sva majčina ljubav bila je usmjerena na Adama.
Guerd je to znao još kao dijete. Ali je Adam doznao tek kad je odrastao.
Ležeći budan na svom ležaju, Merryvale je osjećao da se ponešto Ruthinog
neraspoloženja prenijelo na njega. Za njega je bilo neobično da ne zaspe odmah čim
legne.
Noć je bila svježa. Vjetar je šuštao u granju što je prekrivalo starčevu kolibu i
fićukao kroz kolje, sobom noseći suhu prašinu. U pustinji je neprekidno i monotono
muklo jecao.
Starac se pokrije preko glave, da ne čuje onaj žalobni glas i da se zaštiti od
pijeska.
 Najedared začuje krik. Je li to bio vuk, ili žena, ili pak glas ćudljiva vjetra
ispod krova njegove kolibe? Odbacio je ćebe i oslušnuo. Ali se krik ne ponovi. Kakve
mu varke ponekad priređuje mašta!
Ponovo se smjestio i pokušao da zaspe. Međutim, najednom ga uznemiri
štropot točkova preko kamena i topot brzih kopita. Nekakva su kola prolazila blizu
njegove kolibe. Šta li je to? To nisu kola s robom? Oslušnuo je. Buka se ubrzo izgubi.
Ponekad netko više voli da putuje noću nego danju, ali je to velika rijetkost obzirom
da se izvrgava opasnosti da skrene s puta i da zaluta u pješčane dune. Merryvale stade
razmišljati. Zaprega od četiri konja prošla je blizu njegove kolibe u brzom kasu,
pravcem prema putu. za Yumu. Sad nije mogao pogoditi da li su kola prošla kroz
Izgubljeno jezero ili su ga zaobišla. To će iznaći kad bude dan. Točkovi i kopita
ostavljaju tragove, pa čak i u kamenitoj pustoši, kad ih traže takve iskusne oči kao što
su njegove.
Legao je opet. Ali ga san nije htio. Stao je dovoditi u vezu onaj zamišljeni
ženski krik s ovim tajanstvenim kolima u noći. Potom pomisli na Ruth i tu ga stadoše
salijetati svakojake slutnje. Noć u pustinji oduvijek mu je podmuklo zarobljavala duh
zlim slutnjama. Stao je sebe uvjeravati kako je ono bio krik kojota — i da su blizu
kolibe sigurno prošli kakvi graditelji pruge što su koristili noćnu tamu ne želeći da ih
se vidi.
Tako je Merryvale zaključivao. Ali time nije posve zagušio strepnje. Ono što
nije znao objasniti, osjećao je. U duhu je namatao sve događaje što se zbiše na
Izgubljenom jezeru i tisuću drugih koji bi se mogli zbiti. Najzad je tek kasno, duboko
u noći zasipao. Probudio se kad je sunce već visoko odskočilo.
Dan nije razagnao njegove noćne strepnje. Kroza san su se one još pojačale.
Obukao se na brzinu i krenuo. Crveno sunce, bijes pustinje, kao da ga udari. Prešao je
cestu. Uski tragovi kotača. Četiri dobro potkovana konja! Na njegovo zadovoljstvo
tragovi su vodili putem pravo ka postaji. Onaj koji je vozio ta kola nije se plašio da ga
vide jer je prošao putem kojim ide poštanska kočija. Merryvaleu zebnja nekako malo
popusti. Pođe na doručak.
Vraćajući se, on sretne Lareyja koji je izlazio iz gostionice, svježe obrijan, u
besprijekorno bijeloj, mekanoj košulji, na vratu raskopčanoj i zavrnutih rukava. Po
običaju nosio je .revolver za pojasom, crne hlače i visoke čizme. Larey je uvijek bio
oku privlačan. Pružao je krasnu sliku. Davao je dojam čovjeka kojeg ne možeš
nekažnjeno prevariti. Ali je tog jutra davao i daleko drugi dojam — posve drugi
prepredenom Merryvaleu.
— Zdravo, stari, zar si još ovdje? — upita Larey kad je došao blizu
Merryvaleu.
— 'Brojutro, gospodine Larey. Ovdje sam nego šta.
— Šta radiš?
— Uglavnom se odmaram.
— Gdje je onaj čovjek što je bio s tobom kad ste sreli Stonea i moju ženu?
— Moj drugar! On je u brdima, traži zlato — otpovrne Merryvale, krijući
zanimanje što ga je taj susret u njemu probudio.
— Je li to njega zovu Wansfell? — nadostavi Larey.
— Koji to? — polagano i namjerno otegne Merryvale.
— Kako »koji«? Oh, ludo jedna, pa ljudi iz pustinje. Ima li kakvih drugih?
— Da, svakako, zove se Wansfell — odgovori Merryvale.
— Ma šta kažeš! — tupo će Larey. Zelene, velike oči njegove uširiše se i
upiljiše u starca. Bile su slične Adamovim očima, samo što su bile zelene i prema
tome manje prodorne od Adamovih bistroplavih očiju.
 — Wansfell? — produži Larey. — Ime je neobično. Ali, već sam ga čuo tu i
tamo... I taj Wansfell poznaje moju ženu?
— Mislim da se jednom upoznao s njom već odavno, prije nekoliko godina, u
Santa Ysabelu.
— Šta je on tamo radio?
— Koliko se sjećam, radio je na jednoj farmi.
— Ne, ne može biti onaj Wansfell na kojeg ja mislim. A opet... Stone mi se
kleo da je osjetio kao da ga je div udario... Vraški čudno!
— Žao mi je, gospodine Larey, ali vam ne mogu pomoći — otegne Merryvale.
— Pravo rečeno, ni ja sam ne znam mnogo o Wansfellu.
Larey pođe dalje, a Merryvale uze razmišljati. Imao je o čemu. Larey je na
prvi pogled uvijek blistao, sav je treperio fizičkim užitkom života, nečim što nije bilo
moguće odrediti, a što je mudrom i pronicljivom Merryvaleu ukazivalo na nekakav
skriven, potajan, silan plamen u tom čovjeku. Ali se ovaj put Merryvale nije zamislio
zbog toga, već zbog Lareyeva vanredno dobrog raspoloženja. Šta se desilo gospodinu
Lareyju?
Starac ubrza korake. Zrak mu se činio naelektriziran. Njemu se samo jedna
nesreća mogla desiti na Izgubljenom jezeru — kakva nezgoda Ruthi. Morao je
okončati neizvjesnost.
Vratnice na ogradi bile su otvorene. Idući stazom, po navici starog tragača,
Merryvale zaškilji u prašinu. Tragovi teških okovanih čizama pokrili su njegove
tragove što su ostali od sinoć rano. Pognuo se da ih bolje zagleda. Dva muškarca i još
netko s manjim stopalom. Tragovi su vodili niz stazu. Pošao je za njima do vratnica i
iza njih, van, potom se okrene pazeći da ne izazove nečiju pažnju i žurno pođe stazom
natrag ka kući.
Na vrata Ruthine sobe pojavi se Hunt koji je po izgledu i držanju bio krajnje
uzbuđen.
— Merryvale! Ruth je otišla! — on uzvikne.
— Šta?! — zaprepašćeno drekne starac.
— Otišla je! Ruth je opet otišla! Kamo?
— Ne znam. Jutros me nije probudila, nasuprot običaju. Dozvao sam je na
doručak. Nije došla. Na to sam pošao'u njenu sobu. Vrata nisu bila zaključana!...
Hodite, pogledajte. Po krevetu se vidi da nije spavala.
Napet kao zapeta puška Merryvale osjeti kako ga drhtavica spopada prelazeći
Ruthin prag. Zagledao se u uredni mali krevet s bijelim, čistim jastukom.
— Hunt, kad ste posljednji put vidjeli ili čuli Ruth?
— U devet sati ušla je da mi zaželi laku noć. Potom, kad je izašla, govorila je s
nekim. Prepoznao sarn Stoneov glas.
— Stone! — uzvikne Merryvale.
— Jeste. Čuo sam nju, kako ga pita šta hoće. Nešto joj je odgovorio. Potom
kao da ju je nešto preklinjao. Nisam razumio šta mu je rekla, ali sam poznao njen ton.
Nešto mu je oštro odgovarala. Stadoše se svađati. Načuo sam po koju riječ te sam
razumio da je on tražio neka se ona u nečem založi za njega, ili da za njega nešto
dobije od Lareyja. Bio je veoma uporan. Molio ju je. Ja dozovem Ruth jednom, da im
tako dam do znanja da sam budan. Na to oni produžiše tiše govoriti. Zatim sam čuo
Ruthine korake na trijemu. Otišla je u svoju sobu. Malo kasnije čuo sam je u sobi.
Više ništa nisam čuo, zaspao sam.
— Eh, sav mi se mozak smutio — reče Merryvale.
— Tu čovjek ima šta da misli.
— Merryvale, ona je opet pobjegla sa Stoneom — snuždeno i bijesno će Hunt.
 — Ah, nije moguće! — raspali se Merryvale.
— Čekajte, još se nečega sjećam — nastavi Hunt.
— Stone je spomenuo neki novac, i Lareyja, i da bi »dobio metak«.
— Aha! Dobro, imat će Stone daleko više da mi kaže prije nego ...
— Ruth je opet bila u svojoj ćudi — prekine ga Hunt. — Vidio sam to na njoj
još jučer. Kad joj to dođe onda sama ne zna šta radi. Stone ju je nagovorio da
pobjegne.
— Hunt, jako je slabo... ali, ne! ne! Ne može biti ono što vi kažete!
— Merryvale, brzo pođite i vidite da li je i Stone otišao. Ako jeste...
— To je lako. Idem odmah. — odvrati Merryvale i žurno ode.
— Ja ću pogledati gdje su Ruthin kufer i stvari — poviče Hunt za njim.
Merryvale je jurio, a misli su mu prosto letjele. No logičke zaključke nije
mogao donositi sve dotle dok mu činjenice nisu bile poznate. U njemu ljubav prema
Ruth ustade u njenu odbranu, a u tome je bila toliko snažna da je gušila glas starčeva
gorkog iskustva stečena životom u pustinji. Sve drugo može biti, samo ne izdajstvo od
strane Ruth. U tom času iskušenja starac bi i svoju dušu dao u odbranu Ruthine časti.
Bez daha je stigao do male, zgodne ciglene kuće u kojoj je Stone stanovao.
Živooka Meksikanka ispočetka nije razumjela šta hoće. Kad je konačno shvatila šta
starac zadihano pita, ona odvrati:
— Gospodin Stone otišao sinoć i ne vratio se. Ova neočekivana vijest, sa svim
svojim značenjem, zgodi Merryvalea poput noža i istodobno mu kao jednim udarcem
vrati sposobnost logičkog rasuđivanja dotad zamućenog šarmom Ruth Virey. Konačan
sud o njoj donijet će kad mu sve činjenice u vezi s. njezinim nestankom budu jasne —
a dotle, prigušit će sve iluzije i snove koji su mu otupili razum.
Vratio se istim putem natrag, ali se sada jedva vukao. Osjećao se starim,
izgubljenim, jadnim. Što će reći Adamu? Na tu je pomisao zadrhtao. Stresao je sa sebe
ubitačnu slabost i suočio se s onim što duguje sebi, Adamu i djevojci. Jadna Ruth! Na
žalost, imala je pravo! Nisu je smjeli ostavljati samu. Adam i on moraju ponovo
otpočeti potragu za njom.
Nekakav metež u postaji zaustavi mu korake ispred širom otvorenih vrata, čuo
je udarce, potom prasak. Ude i sipazi Dabba gdje se ruši niz zid o koji je očito
tresnuo. Larey zakroči naprijed i stade nad njim, stisnutih pesti.
— Možda će ti to odriješiti jezik — od vikne.
— Nisi mi ni dao priliku da govorim — izmuca Dabb, pridižući se na
laktovima.
— Diži se i govori.
S naporom se Dabb skupi i ustade, jednom rukom držeći se za lice. Bio je
blijed kao mrtvac, a čelo mu se orosilo znojem.
— Gdje su pare? — zaište Larey.
— Ne znam. Kunem ti se da ih ja nisam uzeo.
— Zašto sinoć nisi primijetio đa ih nema?
— Nisam ni gledao. A ti uvijek zaključavaš stol. — Zaboravio sam to i sinoć
učiniti. Jesi li bio ovdje sam, kad si zatvarao?
— Nisam. Stone je bio tu neko vrijeme... skoro do devet sati.
— Ha, Stone! Jesi li koji put izlazio dok je on bio ovdje?
— Jesam. Nekoliko puta sam otišao u skladište.
— Dovedi mi Stonea — zagrmi Larey.
Žurno krenuvši da izvrši nalog, Dabb gotovo udari u Merryvalea.
— Gospodo čovjek koga tražite otputovao je noćas — mirno najavi Merryvale
 Larey je bio više zaprepašten pojavom Merryvalea, nego njegovim riječima,
što ne izmače starčevim prodornim očima. Na Lareyjevu čelu ucrta se duboka bora.
— Otkud ti ovdje?
— Slučajno sam ovrda prolazio, čuo gužvu i ušao — objasni Merryvale.
— Vidim da si poprilično radoznao, stari — škripavo će Larey.
— Ni govora. Svakoga interesira da vidi tuču... ili kako netko pogiba —
otpovrne Merryvale.
— Tko ti je rekao da je Stone otišao?
— Meksikanka kod koje stanuje.
— A zašto je to tebe interesiralo? — oštro upita Larey, zaboravljajući na raniji
bijes.
— Pa, imao sam svoje razloge, Larey — otegne starac.
— Što se petljaš u moje poslove? — ljutito će Larey.
— Ja nisam ukrao pare — suho i ironično odvrati Merryvale.
— Merryvale, ti nešto kriješ — bijesno će Larey.
— Pa, gospodine moj, ako krijem onda je to sigurno čitav špil samih asova.
Uzalud se Larey pjenio, nemoćan da parira starčevim duhovitim odgovorima,
u čiju je dvosmislenost sumnjao. Najzad, sjetivši se prisutnog Dabba, uz jednu
prijeteću kletvu rukom dade znak Merryvaleu nek odlazi.
Merryvale pomisli kako Lareyjev grubi bijes nije bio posve prirodan. Starac je
u svom životu upoznao bezbroj opakih tipova. U logorima kopača nailazio je na
kockare, bandite, odmetnike, revolveraše, svakovr, sne surove grubijane koje je Zapad
porodio, a ova pustinja im dala konačni divlji lik. Ali su svi ti ponajviše ipak bili pravi
ljudi. Larey je u Merrryvaleu stvarao dojam čovj oka sa Istoka koji po svojoj prirodi
ne može podnijeti suhi rasap što ga pastinja donosi. Bilo kako bilo, on dugo ne može
izdržati u ovakvom kraju. Samo je pukim slučajem zavladao ovom oazom bogu za
leđima. Merryvale se mrko nasmiješi pri pomisli da zna zašto Larey sve rjeđe dolazi u
Yumu.
Uz ove misli, Merryvale je žurio k Huntu. Našao ga gdje blijed i shrvan čuči
na trijemu.
— No, šta ste pronašli — upita ga Merryvale.
— Ruth nije uzela kufer, niti svoj toaletni pribor. Čak ni kaput! Na sebi je
imala samo haljinu!
— No, neka me đavo nosi! — izmuca Merryvale naglo sjedajući.
— Nije ni zrcalo uzela! Ako poznajete Ruth, morate znati da je to čudna
omaška kod nje.
— Vidim. Ruth je vanredno uredna djevojka... Hunt, ova se stvar komplicira.
— Ja prosto ne znam šta da mislim. Jedno znam: da Ruth ne bi ni s kim
pobjegla bez odjeće i pribora za uljepšavanje.
— Da, ali sa ženom nikad niste sigurni. Činjenica je da nje nema.
— Čovječe, nije mogla otići sama — usprotivi se Hunt.
— Mogla je, ako je htjela. Sinoć mi je rekla da bi odmah onog čaša išla k
Adamu samo kad bi znala gdje da ga nade. Pa, možda je ipak otišla. Čula je kako smo
Adam i ja govorili kako se on ulogorio u guduri. Može biti da je pokušala da ga nađe.
— Pa, i to može biti. Ruth je često noću lunjala tu i tamo. Zurila je u mjesec i
zvijezde kao da je omađijana. Voljela je tamu, noć koja od nje skriva sunce i
pustinju ... Možda je pokušala da nađe Wansfella, pa se izgubila.
— Dakako. Nadam se da je tako. Lako je mogu naći. Slijedit ću joj trag. Ali
ipak mislim da je to uzaludna nada.
— Jeste li našli Stonea.
 — Nisam. Otišao je.
— Znao sam to! Osjećao sam!
— Ni to nije sve. Lareyju je ukradena pozamašna svota — nađostavi
Merryvale i ispriča incident kod postaje. Međutim, svoja razmišljanja i zaključke
zadržao je za sebe.
— Strašno! — izusti Hunt. — Stone je tat. Čuo sam ga sinoć kad je govorio o
novcu i Lareyju ... Ruth je otišla s jednim lopovom. Gospode!
— Pa, šta god da je učinila, moramo je dovesti natrag — oštro će Merryvale.
— Hunt, vi ostatak dana provedite kod postaje, motrite i osluškujte. Ali sami ništa ne
govorite. Jeste li me razumjeli? Ja ću malo proći oko naselja i potražiti tragove.
Povest ću jednog poznatog Indijanca sa sobom. Sad vidim da sam znao šta radim kad
sam se sprijateljio s Indijancima... Danas dolazi kočija sa sjevera. Kad dođe,
pogledajte tko je u njoj. Kasnije ću ja otići da potražim Wansfella. Možete se u glavu
kladiti da će biti svega i svačega!
 GLAVA 8.

Indijanca je našao u krčmi. Vitonogi, kako su ga njegovi zvali, spadao je među

ove mnoge obitavaoce pustinje koje je dodir s bijelim čovjekom pretvorio u ljudske
razvaline. Engleski je dobro razumijevao, ali je slabo govorio. Bio je u koječemu
veoma sposoban, ali se toliko odavao piću da nije mogao raditi. Dokle god je krčma
bila otvorena, od rana jutra do kasno u noći, Vitonogi bi u njoj visio.
Njegove crne, mrke oči zasvjetlucaše kad je skrenuo pogled sa zlatnika na
svom dlanu k Merryvaleovu licu.
— Hajde, pođi za mnom, ali me slijedi izdaleka — šapne Merryvaie i pođe
vam. Nije htio da ga tko vidi kako sa Vitonogim odlazi u pustinjiu. Međutim, činilo se
da ste strane nema opasnosti, jer je izgledalo kao da se čitavo naselje skupilo u postaji.
Merryvale pođe putem prema sjeveru, kadli sretne gospođu Dorn, sitnu,
tamnoputu ženu jednog vozača. Brisala je ruke o pregaču.
— Jeste li čuli vijesti? — upita ga ona uzbuđeno.
— Pa, gospođo Dorn, mnogo vijesti kola naokolo — odvrati Merryvale.
— Ruth Larey je opet pobjegla — ona stade brbljati, prevrćiću očima. — S
onim mladim đžambasom Stoneom. Već drugi put s njim. Kažu da je Larey
pošašavio... Zar nije strašno? Jadni gospodin Hunt! Meni je Ruth kao prijateljica bila
draga, ali se mnogo pokvarila. Znala sam ja da će nešto tako napraviti!
— Gospođo Dorn, priznajem da sve to izgleda jako ružno, ali bih ja ipak malo
sačekao prije nego bih za Ruth rekao da je skroz naskroz nevaljala.
— Oh, pa ja nisam tako rekla — prosvjedovala je gospođa Dorn. — Samo što
sam se prestravila. Ta, vi znate da je ona već jednom bježala sa Stoneom, kad ste je vi
i onaj čovjek iz pustinje vratili. Ovaj put je gore. Opljačkali su Lareyjev ured. Ukrali
su mu novac i otišli.
Merryvale joj više ništa ne reče, već pođe dalje. Stanovnici, Izgubljenog jezera
bili su onakvi kakve ih je pustinja stvorila — i tu ni Ruth ni Hunt nisu predstavljali
izuzetak. Merryvale pomisli kako to može i za sebe reći — ni on nije ništa drugo nego
vižljasta pustinjska lisica, oštrih očnjaka, samotna, gladna, izopačena, bez potomaka.
Zar nije sve što je ljudsko u njemu, posvećeno samo Adamu i kroz tu čudnu, kao
kaktus tvrdu i otpornu ljubav ženi koju Adam voli?
Našavši se van naselja, Merryvale se okrene i spazi Indijanca gdje ga prati
izdaleka. Starac produži do grupe stabala gdje sačeka crvenokošca.
— Uh! Šta hoćeš? — upita Vitonogi.
— Obići ćemo oko cijelog naselja — objasni mu Merryvale. — Tražit ćemo
tragove od sinoć.
— Kakvi tragovi?
— Kakve bilo.
— Došlo? — upita Indijanac upirući prstom prema sjeveru, pa ispruženu,
mrku ruku okrene prema jugu. — Otišlo?
— Tako je. Tragovi konja i točkova — Živo pritvrdi Merryvale. — Hoću da
znam i ima li kakav trag da su muškarac i žena došli ili otišli sinoć.
 — Ja znati — reče Indijanac, pa prođe na put i nogom pokaza na trag uzanih
točkova identičan onom što ga je Merryvale otkrio na suprotnoj strani naselja.
— Došao i otišao prošla noć. Ja vidi — nastavi Vitonogi mrkim pogledom
oprezno zureći u subesjednika.
Dršćućom rukom, Merryvale pruži Indijancu još jedan zlatnik.
— Reci mi, tko?
— Ti ne čini zlo? — upita Vitonogi lupkajući se kažiprstom po grudima.
— Ne, neću te izdati — odlučno otpovrne Merryvale. — Ne napravi tebi zlo.
Vitonogi jednom šakom pokrije svoje desno oko, a drugom pokaže na lijevo
oko.
— Jednooko čovjek došlo.
Merryvale poskoči kao da mu je puška za leđima opalila.
— Zaboga, Collishaw!
— Četiri konja. Kola došlo. Ja vidi. — Indijanac podiže dva prsta. — Meksi-
kanac i jednooko čovjek. Ne stalo kod postaja. Stalo daleko od postaja. Dugo vrijeme.
Otišlo brzo!
— Vitonogi, premca ti nema — odvrati Merryvale, brišući znojno lice. —
Uh!... Jesi li vidio da li su ti ljudi silazili s kola, ili su se s nekim sastajali?
— Ne vidi. Sve crno tamo.
— Jesi li čuo ženski vrisak? — reče Merryvale teško dišući?
— Ne čuo. Sve mir.
— Jesi li možda vidio Lareyja?
— Ne. On piti kao riba. Brzo ode.
— U redu, Vitonogi. Sad potražimo tragove. Ti idi na onu stranu, a ja na ovu.
Nađemo se kod Indijanca Jirna.
Podijeliše se. Merryvale je stao zaobilaziti gornji dio naselja. Išao je pozorno
motreći tlo s kojeg nije skidao oči. Tragove je bilo teško naći na pješčanim ili pak
tvrdo utabanim mjestima. Međutim, tlo je mestimično bilo od ilovače i na njemu je i
najlaganije stopalo ostavljalo otisak. Merryvale ne spazi nikakve svježije tragove. Iza
Ruthina dvorišta naiđe na svoje i Adamove tragove od nekoliko dana ranije. Odatle pa
sve do Indijanca Jima nije bilo niti znaka vrijednog pažnje.
Vitonogi ga je već čekao, premda se po njemu to nikad ne bi moglo reći.
— Ne vidi više tragovi — reče Indijanac.
— Gdje ću dobiti konja za jahanje? upita Merryvale koji je već grozničavo
kovao plan dalje akcije.
— Jim ima mazga.
— Sedlo?
— Indijanski sedlo. Mnogo dobro.
— Vitonogi, uzmi od Jima sedlo i mazgu i dođi s njom tamo — reče Merry-
vale pokazujući na svoju kolibu koja se vidjela između stabala palo verdes.
— Uh! — potvrdi Indijanac.
Došavši u kolibu, čiji mu je zaklon upravo došao kao naručen, Merryvale zba-
ci sa sebe kaput i iznenadi se spazivši da mu je košulja mokra. Osjećao je da mu tijelo
gori.
— Gle, zamisli, ja se ugrijao — on će glasno. — Ovi su junski dani nešto
topliji no obično. Ne smijem zaboraviti da ponesem vodu.
Odmah je među svojim stvarima potražio čuturicu i kad ju je našao sjeo je da
se odmori. Po glavi mu se motalo tisuću misli, ali konfuzije nije više bilo. Mora
smjesta poći po Adama i s njim se vratiti u naselje na vrijeme, da bi se ujutru ukrcali u
kočiju. Kad mu Merryvale prenese sve što je vidio, čuo i zaključio u vezi s Ruthinim
nestankom, Adam će stupiti u dejstvo brzinom orla po kojoj se i pročuo. Dokle će se
to dejstvo protezati, to Merryvale nije znao; samo mu je bilo jasno da treba Što prije
otići u Yumu. U njemu se probudila stara čežnja za opasnim i nepoznatim koju je
pustinja u njemu usadlla.
Stiže i Vitonogi s mazgom. Bilo je to olinjalo pretpotopno živinče i Merryvale
ga stade prezrivo mjerkati iskosa. Poslao je Indijanca da mu kod postaje napuni
čuturicu vodom, a on uze podešavati uzengije. Ubrzo se našao na mazgi i krenuo kroz
drveće trudeći se da ga nitko ne vidi.
Na milju od naselja, Merryvale pođe jarugom uz čiji su se rub na pijesku jasno
ocrtavali Adamovi tragovi. Starac se držao njih ali je ipak gledao u okolinu, neravno
obzorje a pogdjekad se okretao da baci pogled na onu užasnu pustoš iza sebe.
Izgubljeno jezero pretvori se u puku zelenu tačku, potom se izgubi iz vida iza
hrpta. Pustinja kao po kakvoj čaroliji promijeni svoj lik — činilo se kao da tek sad
pruža pravu sliku o sebi. Ona oaza zelenila što se izgubila u daljini bila je nešto bude,
nespojivo s vremešnim kamenom i pomičnim pijeskom.
Jara, bijes i tišima, ogromno beživotno prostranstvo, srebrnasti pijesak, gole,
crvene, kamene izbočine, bakarasto nebo — sve je to opkolilo i stislo Merryvalea
postepeno dajući svoj pečat njegovim mislima, otuđujući ga od svega što bi odudaralo
od okoline.
Na pet milja ili nešto više uz blagu pustinjsku padinu jednolikost kraja bi
poremećena. Pred starcem se razjapi ulaz u jednu guduru. Ušao je i jahao v:jugavom
pješčanom jarugom kojom je za kišnih doba voda protjecala. Zašao je u oblast stijena.
Zidovi gudure bivali su sve viši, na kraju su im.se visoko k nebu dizale njihove mrke i
raspucane stijene.
Dojahao je do jednog gotovo ravnog mjesta. Tu se gudura probijala preko
nekakvog ovlaš ispupčenog platoa. Mrtvilo što je tu vladalo bilo je samo pojačano
rijetkim, šturim korovom, pokojim kržljavim kaktusom i grupom dimnog drveća.
Što je dalje išao, gudura je bivala tamnija; bila je jeziva, nabijena tišinom koja
se činila kao s onog svijeta. Pa ipak je tu bilo života koji je utjerivao u laž putnikovu
bolesnu sumornu maštu. Spazio je jednog zelenog guštera, nalik lijepoj niski dragog
kamenja, što je projurio preko pijeska, ostavljajući za sobom tanak trag. Vijugajući
između stijena, grabio je jedan pacov pješčane boje. Preko trake neba iznad gudure
proleti orao, raširenih krila, brza i veličanstvena leta. Ova su bića znala kako se savla-
đuje pustinja, bar za neko kratko vrijeme.
Na jednoj ravni opkoljenoj raspucanim liticama, strmim, golemim kamenim
zidovima i blago nagnutim padinama pješćara, gudura se račvala. Merryvale nade sad
već posve jasan Adamov trag koji je vodio u lijevi rukav. Bila je to nekakva gadno
sumorna pukotina između dviju lebdećih litica. Mogla bi poslužiti i kao ulaz u pakao.
Nešto dalje gudura se širila i bivala svijetlija, sa manje zastrašujući nagnutih
gromada, naherenih stijena i raspucanih kamenih okana. Obišavši iza jednog ugla
Merryvale se odjedaređ nađe pred jednim od onih čuda kojima ćudljiva pustinja u
rijetkim prilikama čašćava svoje vjerne sljedbenike. Bio je to ovalan prostor zatvoren
veličanstvenim zidom savršeno glatkih stijena zlataste boje što su se okomito spuštale
do tla prekrivenog krasnim, blistavim pijeskom i poput ćilibara žutim kamenjem
oivičenim zelenim raslinjem. Sunčev bijes se odbijao od jedne lokve smještene usred
tvrdog kamena.
Čim je Merryvale ušao u taj raj, vodeći mazgu prema strani koja je bila u
hladovini, Adam najedared iskoči iza ječme goleme stijene, s revolverom u ruci.
— Zdravo, Merryvale. Već sam te odavno čuo.
 — Uh, prestrašio si me. Nešto sam nervozan, a da bih došao dovde morao sam
proći i kroz komadić pakla — odvrati Merryvale, pa stigavši u hladovinu sjaše. —
Kako si, drugaru?
— Dobro sam, stari moj, ali sam rijetko kad kao sad ovdje osjetio svu čamo-
tinju i užas pustinje. Nikakvog drugog posla nemam, no da čekam da vrijeme prođe.
— To mora biti gadno. Ali, sam si kriv što si toliko čekao. Rekao sam ti da je
bolje ako se češće nalaziš sa Ruth. U svakom slučaju svake večeri. Da si sinoć
došao...
Kao da je i sam kriv i strah ga da se sretne s onim prodornim, sivim očima,
Merryvale ostade bez glasa.
— Ti mi nosiš loše vijesti. Odmah sam znao, čim sam te vidio.
— Drugaru, gore ne mogu biti. Ruth je ponovo otišla!
Jednim skokom Adam se nađe pred njim i na njega položi one svoje ruke nalik
pandžama.
— Jeste, Adame. Otišla! Otišla opet sa Stoneom, ili...
— NE!
Zvučan, poput zvona bučan Adamov glas odjekne i odbije se od litice do litice.
Bilo je u Merryvaleu neke žice grubosti, neke nastranosti njegove prirode koja
tog časa iskoči pognata bolom zbog Adama, bijesom prema Ruth i shvaćanjem
zlosretne situacije.
— Pa — on će skidajući šešir i brišući znoj s čela — ako nije otišla sa
Stoneom, onda će biti nešto paklenski gore.
— Merryvale, ti si ponekad star i ćudljiv, kad si umoran ili obeshrabren. U
redu, ali znaj, prijatelju, da sad ne mogu biti strpljiv.
— Adame, umoran nisam ali me crna tuga skolila.
— Govori! Hoću činjenice, a ne šta ti misliš!— plane Adam, tresući Merryva-
lea kao praznu vreću.
Na to Merryvale ispripovijedi cijelu priču o Ruihinu nestanku posve se ogra-
đujući samo na ono što je čuo, vidio i učinio.
— Ona nije svojevoljno otišla sa Stoneom — reče Adam toliko silno pouzdano
da u Merryvaleu gotovo smrznuta krv stade brže kolati.
— Sad, kad s tobom pričam, Adame. čini se zaista nemogućnim — on reče. —
Nadam se da joj se nisam iznevjerio.
— I jesi već, na nesreću. Ali, mog si brata spomenuo samo u vezi s njegovim
napadom na Dabba, ukradenim novcem i Stoneom. Ima li još šta?
— Pa, ti si se derao da hoćeš samo činjenice — odvrati Merryvale odjednom
osjećajući kako se diže jedna prepreka pred njegovom namjerom da anđela osvetnika
usmjeri na Guerda Laveyja. Ruthino lice — njen pogled — njen šapat! Starac nije
mogao izustiti ono što je dokučio svojim oštroumnim rasuđivanjem.
— Više bih volio da ispadne Ruth nepoštena, nego da je Guerdovo zlodjelo —
Adam će izmučeno.
Merryvale poskoči kao bičem ošinut.
— Gospode, šta ti pada na pamet, Adame? Pa zar ta djevojka, koja je u osnovi
dobra koja se bori protiv zla što ga sobom nosi od rođenja i protiv ljudskih zvijeri koje
žele njeno tijelo! Ja bih za nju život dao, dušu bih svoju prodao za spas njene časti...
Adame, poludio si!
— Ne, ne, još nisam — reče Adam podižući lice tvrdohladno poput leda. — Ja
bih nju i takvu volio, čak i više. Mogao bih je spasti... Ali, ako je Guerd stavio svoju
odvratnu ruku na nju... neka mi je Bog svjedok ... srce ču mu iščupati!
 Velike, tvrde šake, nalik pandžama pustinjske grabežljivice, zagrebaše po
zraku stravičnom silinom.
— I to bi bilo odlično! — provali iz Merryvalea, obuzetog mržnjom. On se
udalji od prijatelja i stade hodati ispod litice ne bi li se smirio i staložio.
— Merryvale, vrijeme leti — ozbiljno će Adam, ikad mu je starac ponovo
prišao.
— Pa, baš sam na to mislio.
— Kad možemo najbrže stići u Yumu?
— Kočija dolazi danas — odvrati Merryvale. — Sutra ujutro produžuje.
— Ti pođi njom — brzo odluči Adam. — Ja ću prije mraka natovariti magarce
i krenuti odavde. Sutra zorom bit ću kod Bitter Seepsa. Tamo ću čekati kočiju. Ako mi
je brat u kočiji, a ti izbaci kakav papir, ili bocu, ili šta bilo iz kola. Ako nije, zaustavit
ću kočiju i produžit ćemo zajedno.
— Sve je to lijepo. A šta ako Guerd bude u kočiji? — upita Merryvale.
— Zar bi me prepoznao — reče Adam, a preko lica mu pređe sjenka bola. —
Da li se ti sjećaš dječaka koji je došao u Picacho prije osamnaest godina?... Čini se
kao da je čitav vijek prošao. Zar se nisam strašno promijenio? Tko bi u Wansfellu
prepoznao dječaka Adama Lareyja?... Merryvale, reci, da li bi me on prepoznao?
— Nikad! — uzvikne Merryvale pištavo. — Čitav sat bi mogao stajati pred
njim a on ne bi našao ništa poznato na tebi. Da, Adame, zaboravili smo na preobraža-
vajuću moć pustinje!
— Ali ja nemam povjerenja u sebe — nastavi Adam, zureći u starca moleći-
vim, nesrećnim pogledom. — Ne smijem stati pred Guerda, niti dozvoliti da on stupi
pred mene; to mogu učiniti samo kad bude kraj!
Tužne riječi! Merryvalea je boljelo gledajući prijatelja u takvim mukama.
Adam se sav strese poput lava što ustaje.
— Dosta. Ako Guerd bude u kočiji, ja ću pješke u Yumu — on odluči. —
Stvari ću skloniti u Bitter Seepsiu i magarce tamo ostaviti. Putovat ću noću. U Yumu
su stići samo dvanaest sati poslije tebe. Naći ćemo se kod Augustina. Znaš njegov
lokal. Prijatelj mi je. Mnogo sam ga zadužio. Bez obzira gdje je kriju, Augustine je u
stanju da nam pronađe Ruth.
— Dobro, drugaru, ja polazim odmah — odvrati Merryvale.
U Marryvalevoj svijesti nije bilo mjesta ni za jaru, ni za težak put, ni za zlo-
kobnu pustinju. Bio je nadahnut čuvstvom čiju je veličinu nagađao ali mu je nepre-
kidno izmicalo potpunom shvaćanju. Tijek vremena i daljinu uopće nije osjećao.
Već je bio mrak kad je, ne osjećajući ni umor ni glad, stigao na Izgubljeno
jezero. Vratio je rnazgu, pa je požurio k Huntu. Zatekao ga je za večerom. Hunt ga
ponudi da sjedne i jede, pa ga stade obasipati pitanjima.
— Pa, noće proći tjedan dana, a Ruth će opet sjediti ovdje, za vašim stolom —
odvrati Merryvale, odgovarajući time na sva pitanja odjednom.
— Kad bih u to bio siguran, kamen bi mi sa srca pao — reče Hunt, nešto
olakšano, ali ipak pun dvojbe.
— Možete biti sigurni, zna se, ukoliko je Ruth živa. Jer niko ne zna šta se u
ovoj pustinji krije.
— Larey je dolazio k meni — reče Hunt.
— Ama nemojte! Iznenađuje me. Šta je htio? — uzvikne Merryvale silno zain-
teresiran.
— I ja sam se zaprepastio — nastavi Hunt. — Kao da je zaboravio kako se
svinjski ponio prema meni. Raspitivao se za Ruth, Bio je znatiželjan i ogorčen, ali se
vidjelo da ga je bijes prošao.
 — Hh! Otkud znate da je bio bijesan? — naivno upita. Merryvale.
— Sreo sam gospođu Dorn. Vi znate kakva je ona lajavuša. Pa, bila je u
postaji. Prema njenim riječima Larey samo što nije srušio postaju. Bio je kao lud.
Urlao je i psovao unutra i vani. Indijanci pobjegose od njega, a ni Meksikancima nije
bilo prijatno.
— Aha, vidim. Derao se do neba je l' de, kako je njegova žena opet pobjegla
sa Stoneom?
— Da, tako je. Toliko mi je gospođa Dorn ispričala. Ali kad je došao ovdje,
kod mene, bio je staložen. Reče kako Stonea ne treba mnogo osuđivati. Lijepa žena
svašta će napraviti od muškarca. Na kraja mi je rekao kako će kočijom ići na sjever da
kod Salton Springsa nađe Collishawa od koga će tražiti da pode s njim u Yumu ne bi li
uhvatili Stonea i Ruth. Dovest će Ruth natrag i ovaj put će je natjerati da živi s njim.
— No, žalosna mi majka! — jeknu Merryvale.
— Meni je to posve jasno — produži Hunt. — Kad bi Ruth bila toliko pamet-
na da se vrati Lareyju i da od njega načini pristojna čovjefca, sviima nama bilo bi
lakše.
— Dakako da bi bilo, gospodine Hunt — ponešto ironično prihvati Merryvale.
— Kočija za sjever stigla je danas u rano popodne i malo kasnije krenula dalje
— reče Hunt.
Ispred krčme, iz koje je blještalo žuto svjetlo, starac sretne Dabba.
— Zdravo. Gdje si bio? — pozdravi ga Dabb znatiželjno, ah i prijateljski.
— U brdima, išao sam k drogaru — odvrati Merryvale. — Nešto si mi se
udebljao.
— Ne rugaj se — zagumđa Dabb. — Vidio si kad me udario.
— Jesam. I otada se pitam zašto mu nisi odgovorio kao pravi Zapadnjak.
— Jer sam prokleta kukavica. Ne mogu se tući s Lareyjem ni pesnicama, ni
mecima. Svejedno ću ja njega...
— Gdje je sad? — prekine ga Merryvale.
— Na sjeveru. Danas je otišao kočijom. I to u vezi s onim što smo razgovarali.
— A možda ne, Dabb. Ja bih se kladio da ovaj put Larey niti ne pomišlja na
izvore i njihovu kupovinu.
— I ja sam to pomislio — reče Dabb.
— Dobro, još ćemo o tome razgovarati — odvrati Merryvale i pođe u krčmu.
Bila je bučna, zadimljeno i bazdila je po rumu. Kao što se nadao, starac nade vozača
kočije s kojim se još ranije bio upoznao.
— Hodi trgni jednu — ponudi ga Merryvale.
— Ne moraš mi dvaput reći — bodro prihvati vozač.
— Ima li jedno mjesto za Yumu ujutro? — upita Merryvale držeći čašu.
— Koliko hoćeš rnjesta, stari moj. Ovaj put imam samo tri putnika.
— Vrlo dobro. A čuj... ja sam ti čovjek od pustinje, volim nebo nad glavom;
kako bi bilo da sjedim kraj tebe?
— Samo izvoli. Imat ćeš dobrih petnaest sati pod otvorenim nebom, a još više
ako bude vjetar puhao. Polazim rano, u šest.
— Meni je svejedno. Je li dobar put do Yume?
— Nije loš, samo je vruće kao u paklu na onom najnižem dijelu.
— Je li i Collishaw putuje? — upita Merryvale, naizgled posve nehajno.
— Ne. Raspitivao sam se za njega kod Twenty Ninea, ali ga tamo nema.
— No, idem na spavanje. Vidjet ćemo se ujutro.
— Kako ti je ime? Ja sam Hank Day.
 — Za prijatelje sam Merryvale — naceri se starac. Tek kad je legao osjetio je
sav fizički i psihički umor od napora toga dana. U glavi mu se mutilo, a tijelo boljelo.
Na pragu je velikih događaja. To mu je došaptavao glas iz pustinje. Tišina, gusta
poput crne noći bez zvijezda, spusti se na svijet pustinje i odnese starca u zaborav sna.
U zoru je Merryvale spremio ono malo stvari koje će sobom ponijeti na put.
Gotovo je ostao bez novaca, ali ga je to malo sekiralo, jer ga je mogao dobiti od
Adama. Prijatelj je u pojasu još imao zlata, premda su mu tokom vremena zlatnici sve
tanje zveckali.
Starac ode na doručak. Uzeo je nešto hrane za put i napunio čuturicu vodom.
Poštanska kočija, sa šest odmornih konja što su grizli žvale, stajala je ispred postaje.
Hank Day je veselo dočekao Merryvalea.
— Penji se — on mu naloži. — Pazi, bogati, što si ti okretan, tko bi rekao.
Odmah polazimo.
U kočiji je već bio jedan putnik, ali Merryvale nije uspio da ga dobro zagleda.
Iz krčme iziđoše još dva putnika, noseći prtljag, i uđoše u kola. Pogledavši ih, starac
se uvjeri da nisu ljudi koji bi imali ikakve veze s njim i s Adamom.
Day se pope na vozačko sjedište, pokraj Merryvalea i odriješi uzde. Bio je
razgovorljiv i veseo.
— Čuj, stari, ako bi me banditi ucmekali bi li ti bio u stanju da dotjeraš zapre-
gu u Yumu?
— Pa, mogao bih pokušati.
— Čim dobijemo poštu, krećemo. Juros je Dabb nešto spor. Šta ćeš, natekla
mu vilica, pa je teži. Haha!
Uto priđe Dabb noseći poštansku vreću i jedan paket koji ubaci u kočiju.
— Kamo ćeš? — upita on u čudu gledajući Merryvalea.
— U Yumu. Moram dići novac iz banke da bih kupio novo odijelo — otegne
Merryvale.
— Kladim se da ti je sva banka u jednom džepu i taj je šupalj — upol u šali,
upol ozbiljno će Dabb.
Day zapucketa bičem i veselo podvikne konjima:
— Hajde... pokret! Dok je friško i vidi se!
I tako, krenuše za Yumu. Merryvale se udobno zavali, kao da mu je i
nesvjesno lakše što do sada nije imao zapreke. U pustinji će ga čekati Wansfell, i to
sigurno kao što je sigurno da ono crveno sunce peče i prži ovaj pijesak. Samo da je
Ruth živa i zdrava! Merryvale se uzbudio misleći na pustolovinu kojoj hrli u susret.
Ovaj put ozbuzđao je zebnju, i svoje nametljive i beskorisne zaključke, i nedovršene
planove — sve to može pustiti za kasnije.
— Tako, ideš u Yumu a? — upita ga dobroćudni vozač. — Kad si posljednji
put bio tamo?
Merryvale se zamisli. — Bit će početkom aprila.
— Yuma je u punom razvoju sada. Oduvijek je bila košnica, ali je sada vele-
grad.
— Ništa me ne iznenađuje. Življeg građa još nisam vidio. Šta je sad novog u
njemu?
— Utrostruči sve ono što je bilo, eto ti — odvrati Day oduševljeno. — A iz-
gradnja željeznice dovela je u grad masu Meksikanaca, Crnaca, crvenokožaca, Kine-
za, kockara, pljačkaša i uličarki. Takav skup još nisi imao prilike da vidiš. Ali se i
mnogo poštenog posla razvilo.
— Tako! Izgledi za dobru zaradu, a u gradu slobodne ruke, a?
 — Nego! Tamo ti je zakon na nuli. Barem da vlada zakon iz Arizone! Jedini
šerif koji je nešto valjao, Jim Henshall, nedavno je u jednom okršaju ubijen. Sad je
mjesto upražnjeno. Čuo sam da se nitko ne interesira za taj položaj, osim Collishawa a
njega solidni građani baš mnogo ne vole.
— Collishaw? On je negda bio šerif u Texasu, specijalista za vješanje. Zašto
ga u Yumi ne vole?
— Prvo i prvo Collishaw ima pare uložene u najgoru jazbinu — odvrati vozač.
To ti je neka dvokatna, stara španjolska zgrada, zove se »Del Toro«. Krčma, kockar-
nica prenoćište i šta ti ja znam još što. Vlasnik je neki Sanchez, Meksikanac, a Colli-
shaw mu je ortak. Sanchez ima dosta love, i uspio je da zataška neka stvari koje su se
desile u »Del Toru«.
— Sjećam se da sam bio tamo — reče Merryvale. — Ali mi se lokal nije
učinio gorim od nekih drugih u gradu.
— Sačekaj da sad vidiš Yumu, stari moj — poviče Day, pucketajući bičem. —
Razmahala se da je milina, a to još neko vrijeme neće prestati.
— Pa, kad dobro promislim, meni se takva mjesta ne sviđaju ... Hoćeš li
zapaliti?
— Sa zadovoljstvom — prihvati Day.
Kočija se valjala vijugavim pustinjskim putem. Put je bio tvrd, kamenit u bla-
goj nizbrdici, njime su konji išli u dobrom kasu, brzo prelazeći udaljenost. Merryvale
je uživao u ritmičkom batu kopita, u zveketu lanaca i škripi konjske opreme, u štropo-
tu točkova, a posebno u slatkom miomirisu suhog pustinjskog zraka još svježeg za
rana jutra.
Kao posađene rukom vrtlara, u jednakim razmacima rasle su grupice
jarkozelenih pustinjskih biljki. Tu i tamo, dizale su se humke srebrnastog pijeska. Na
finom zelenilu stabla mesquite isticale su se krasne crvene i zlataste kvrge i kuglice
imele, parazita koji po nekog čudnoj igri prirode živi od suhog pustinjskog drveća. U
svim, pjeskovitim jarugama dimna stabla bila su nalik na pahuljaste, plave oblačiće
što se dižu s logorske vatre. Tek narijetko se pojavljivao po koji palo verde, vanredno
nježan i zelen, išaran svojim žutim cvjetovima, osamljen na svijetloj pozadini
pustinje.
Smiješno načuljenih ogromnih ušiju, odnekud iskoči plah divlji zec i izgubi se
među pješčanim humkama. Mali, šareni jastreb čučao je mrdajući krilima na jednom
kamenu ispod kojeg se bez sumnje krio kakav zlosretni pustinjski glodavac. Preko
puta brzinom munje poleti najređa pustinjska ptica, divlja pustinjska kokoš, raširena,
duga i vitka repa, sjajna šarena perja, kao plamen crvene, izrezuckane, uspravne
kreste; u surovom kljunu stiskala je guštera.
Činilo se kao da u pustinji na sve strane ima života — žive bića pouzdana,
okretna, brza, razorna.
Merryvale nije znao koliko ima do Bitter Seepsa, a nije htio pitati vozača da ne
bi izazvao njegovu znatiželju. I tako se zadovoljio promatranjem krajolika. Međutim,
s vijugavog puta u uvali nije mogao sagledati sve prostranstvo pustinje.
Što su dalje išli, raslinje je bilo više i gušće. Ukazala se i jedna palma, sa
svojim ljupkim stablom. Mrlja tamnijeg zelenila u pustinji bila je oku blagodat. Put
stade vijugati jednom sve dubljom .jarugom gdje je pustinjsko bilje bogatije raslo i
cvalo. Merryvale spazi dva siva magarca kako pasu polako se primičući brijegu.
Mogli su biti Adamovi, ali je daljina još bila prevelika da bi ih prepoznao. Najzad
njegove ispitivačke oči otkriše jednu indijansku kolibu od kolja i palminih grana, a iza
nje malu ciglenu kuću što se šćućurila ispod stabala palo verde.
 Iza kuće istupi visok muškarac i stade gledati u kočiju. Merryvaleu srce
poskoči Wansfell!
— Hank, koje je ovo mjesto? — upita on vozača.
— Bitter Seeps. Ima vode taman toliko da nekoliko Indijanaca ostane živo.
— Sve mi se čini da ćeš dobiti novog putnika — reče Merryvale. — Čini mi se
i poznat. Jest, kopač je.
— Dugačak tip, zar ne?... E-ha, Bili; E-ha, Čelik-čelo!
Postepeno Day zaustavi konje ispred ciglene kućice pred kojom je Wansfell
čekao, držeći u ruci mali zavežljaj stvari smotan crvenim rupcem.
— Zdravo. Čekate kočiju? — upita Day naginjući se sa strane.
— Jeste. Idem u Yumu — odvrati Wansfell.
— Odavde je dvadeset dolara — reče vozač i tren kasnije uhvati svjetlucav
zlatnik što mu ga je Wansfell dobacio. — Penjite se.
— Zdravo, kopaču — vikne Merryvale. — Već sam mislio da smo se negdje
vidjeli.
— Zdravo, Merryvale. Odmah sam te prepoznao — odgovori Wansfell ulazeći
u kočiju.
— Kako ne bi, kad sam se ovdje posadio kao lešinar na suhoj grani topole.
Vrata na kočiji zatvore se za Wansifellom, i konji opet pođoše živim kasom.
Merryvale se ponovo zavali na sjedištu, osjećajući kako ga obuzima nekakav jarostan
zanos. Tako! Wansfell mu se pridružio! Sad se u ovim kočijama valja nešto užasno
gadno za nekoga ili neke tamo.
Starčevi napeti živci sad su olakšano popustili. Čitav sat je sa Dayom pričao,
dok nije čuo sve što je vozač znao o Yumi. U međuvremenu je kočija gutala milje.
Došli su do kraja uvale i počeli uspon. Konji usporiše, stadoše se znojiti, vozač je
počeo kunjati, a sunce je pržilo toliko da je Merryvale morao skloniti ruke u sjeno.
Na vrhu brijega starcu se učini kao da mu je pred očima nešto bajno.
Srebrnasto pješčano more u talasastom usponu svim svojim prostranstvom uzdizalo se
prema jugu. Ruthine pješčane stube! Merryvale shvati simboliku; i sva njegova stara,
duboka, mistična bojazan od pustinje naruga se nadi koju je sa Rufh gajio. Ta tko bi se
mogao uspeti tim klizavim stepeništem? Penji se, sve više, s mukom, tegleći, dašćući,
uz tešku borbu — na kraju će ti se uvijek izmaći.
Nije bilo vjetra koji zasljepljuje oči. Nadaleko se rastegao predio pomičnih
pješčanih duna, oblih, izvijenih, namreškanih, okruglo reckavih, u milijun krasnih
oblika, srebrnkastih, zlatastih i sivih. Preko dvadeset milja pustinje pružao se taj
prirodni fenomen, neprelažljiv osim kroz široki prolaz kojim se put vijugavo penjao.
Sad su konji teglili, vrijeme je sporo prolazilo, milje se oduljiše. Merryvale
podlegne jari, teškom usponu, blještavom nebu, pješčanim padinama, i zadrijema sve
dok kočija na kraju ne izbi iz onog srebrnkastog pakla na ravnu, kamenu pustinju.
Probudivši se, osjeti da su mu se pospana ćutila naelektrisala. Pred njim je
bljesnuo Black Pilot Knob poznata biljega kopača zlata, ulijevo su se dizali izreckani
bregovi Chocolate Mountains, a iznad same pustinje, naprijed, ukazala se golema,
purpurna masa Picacha.
Krajolik se opet promijenio. Pijesak je ostao pozadi, a naprijed i sa strane
prostirala se ravna i tvrda pustinja, iz žućkastosmeđeg tla izbijalo je drveće —
Željezno drvo, ocatilla i mesquite; crvena brda Chocolate dizala se sve bliže, a u
daljini su se mutno, nalik maglovitim utvarama, dizali obrisi škriljastih, divljih i ne-
dostupnih planinskih visova.
Sunce se spuštalo nad slikom kojoj za Merryvalea nije bilo para na cijelom
Zapadu. S vozačkog sjedišta, na posljednjoj uzvisini drugog platoa, pogled mu je pao
na bazen rijeke Colorado. Tamo dolje izvijala se crvena rijeka pustoši, obrubljena
prostranim obalama obraslim jarkozelenim topolama i udikovinom; iznad krivulje
rječnog korita na sve strane dizale su se strme obale, padine i brda, izborani mozaik
tog bezdna pustoši, divan u svojim prekrasnim bojama i jezovit u svojoj surovoj i
jalovoj divljini. S mjesta gdje je ležala Yuina dizao se veo žute prašine.
Miljama se kočija sve više spuštala niz kamenite brežuljke, sve dok se daleka
slika ljepote ne izgubi u dodiru s nizinom gdje se prašina dizala poput dima nad
prerijom u plamenu. Sunce je kao magneta sjalo kroz koprenu prašine. Zapad sunca i
suton! Kočija se jednako valjala i vijugala između nizova prašnjave udikovine. Najzad
dođe noć. Bila je toliko gusto crna da Merryvaleove umorne oči nisu bile u stanju da
vide ni par koraka dalje.
Na posljednjem zaokretu puta, Merryvale opazi svjetla Yume.
 GLAVA 9.

Morao je ubzati korak da bi mogao ići pored Adama širokom, tamnom,

glavnom ulicom Yume.
Svjetla je bilo mnogo, ali se njihova žuta boja gubila dalje od pločnika. Mrke
su se prilike skrivale ispod lukova i visoki Indijanci, s debelo namotanom kosom
povrh glave, šuljali su se kao sjenke; mali Meksikanci, sa širokim sombrerima i
živobojnim rupcima, bučno su brbljali ispred dućana; tu i tamo u gomili nalazili su se
kopači i drugi bijeli ljudi, u gruboj odjeći.
— Zar ovo nije »Del Toro«? — upita Merryvale kad su stigli do jedne dvokat-
nice u španjolskom stilu što se nalazila na samom uglu jedne poprečne ulice.
Kimnuvši, Adam pokaže na sliku na zidu između lukova. Na njoj je ime ovog
poznatog lokala bilo simbolizirano bikovima, matadorima i bandillerosima na konju.
Na desnu stranu bio je ulaz u širok, taman hodnik, po meksikanski tipično
tajnovit. Na staklenim vratima svratišta bijahu nekakvi fantastični crteži čije su se
siluete ocrtavale na svjetlu koje je iznutra dopiralo. Adam i Merryvale stadoše na
samom uglu. U lokalu je bilo bučno. Vrata su se neprestano otvarala i zatvarala
propuštajući šaroliki niz ljudi. Adam povuče Merryvalea do suprotnog ugla. S te po-
voljnije tačke oni stadoše osmatrati zgradu »Del Tora«. Na strani okrenutoj pokrajnjoj
ulici, na prvom katu bio je niz lučnih otvora kroz koje se izlazilo na balkon što je išao
svom dužinom zgrade. Pri ovakvoj vreloj noći nije bilo niti jednog svjetla. Tu i tamo
bi se u tami zažario upaljeni vrh cigarete. Tihi glasovi i smijeh, jecaj gitare, neka
španjolska melodija, lagani koraci, treperavi ženski smijeh — sve je to pridavalo neku
romantičnost i atmosferu prošlosti tom misterioznom Sanchezovu lokalu »Del Toru«.
Drugi kat bio je nizak, s crnim prozorima nalik oknima. Niti tamo nije bilo
svjetla. Adam je zurio u njih kao da želi probiti njihovu tmicu i dokučiti šta se iza njih
nalazi.
Malo kasnije on bez riječi povede Merryvalea niz ulicu, prema skromnijem
dijelu grada, gdje je svjetla bilo manje. Na kraju uđe u uzak prolaz koji je vodio u
jedno tamno dvorište gdje je mirisalo na mescal i dim i gdje su se nekakve prilike
motale kao sjene.
— Ovo je Augustinov lokal — objasni Adam dok su se penjali kamenim
stepenicama na kamenom popločani trijem s kojeg uđoše u prostoriju koja je ličila na
kakvu tržnicu. Krepak Meksikanac crnih obrva sitnim je očima upiljio u Adama, pa
ustade i baci cigaretu. Njegovo se crno lice najedared ozari i on skoči u susret Adamu.
— Santa Marija! Pa to je moj grande senor — on će, grleći Adama. Merryva-
leu nije bilo potrebno rećida se taj Meksikanac negdje i tko zna kada sreo s Wansfell-
om Lutalicom.
— Si, Augustine — odvrati Adam odmičući se od onog čovjeka da bi mu
stisnuo ruku. — Ovo je moj drugar Merryvale. Gladni smo, žedni i... u nevolji.
Meksikančeva radost i veselje pretvoriše se u ozbiljnu predusretljivost.
— Pođite sa mnom — on će kratko i uvede ih u jednu prostranu, kamenom
popločanu sobu. Prostorija je bila oskudno namještena — jedan stol, dvije klupe,
upaljena lampa što je mirisala po ulju i dugački hengemat što je pricvršen karikama
visio između dva suprotna zida. Meksikanac pljesne šakama, na što se pojavi debela,
tamnoputa žena, za kojom utrčaše dvije vitke djevojčice, a on im stade nešto brzo
govoriti na Španjolskom. One odoše da izvrše njegove naloge, a Augustine se okrene
prijateljima.
— Senjor Adam, moja kuća, moja obitelj, moji prijatelji vama su na raspola-
ganju.
Ne trošeći uzalud riječi Adam mu ukratko ispriča Ruthin nestanak s Izgublje-
nog jezera prema Merryvaoleovim obavještenjima i zapažanjima.
— Senor Collishaw je u Yumi. Ja sam ga danas vidio — reče Augustine.
— Da ti opišem Stonea — na to će Adam i u detalje ocrta Stoneov izgled.
— Ne — odlučno odvrati Meksikanac. — Senor, sjedite. Jedite i pijte. Idem da
vidim.
— Sa Collishawom je bio vozač Meksikanac. Bi li mogao pronaći tog čovje-
ka? — dometne Adam pošto je duge noge rastegao pod stol,
— Senor Adam od Augustina se ništa ne može dugo kriti — odvrati Meksika-
nac a sitne su mu oči bljesnule.
— Od tog vozača doznaj da li je Collishaw imao sobom djevojku, i ako ju je
imao gdje ju je odveo.
— Senor, ako je CoUishaw doveo senorinu u Yumu za sebe, onda ona neće
biti u »Del Toru« — reče Augustine uz lukav osmijeh, — Premda nije nikakvo čudo
da se bijele djevojke nađu tamo. Sanchez stalno dovodi žene, iz Guaymasa, Frisca,
Sacramenta ... odasvud. Yuma je grad gdje žena ne izdrži dugo.
— Augustine, jednom sam ti ja učinio uslugu. Došao je čas kad je ti možeš
učiniti meni — na to će Adam uzbuđeno.
— Ah! Je li vam senorita kći ili draga? — upita Meksikanac blago, a ruka mu
pođe k Adamovu ramenu.
— To je žena koju volim, Augustine.
— Senor, ako je u Yumi, mi ćemo je naći. Sad idem! Hoćete li se smjestiti
ovdje kod mene?
— Hoćemo.
— Jedite i pijte. Žene će vas služiti i pokazat će vam sobe. Nemojte me čekati
ovdje. Augustine polako radi, ali možete biti sigurni u njega.
Uz znak obećanja on še nakloni i izađe. Adam i Merryvale u šutnji stadoše
utoliti glad i gasiti žeđ. Jedna djevojka, po svoj prilici kći Augustinova, uđe u sobu i
stade blizu njih. Bila je vitka, u crnoj, širokoj haljini, imala je malo, ovalno lice
maslinaste boje, rumene usnice, lijepe, velike i tamne oči. Kosa joj je bila gusta i crna.
Merryvale je stalno pridizao pogled da ju gleda i svaki put mu se činilo da mu
se privida sve veća sličnost s jednim poznatim likom. U jednom času je imao potpun
lik pred očima.
— Drugaru, pogledaj tu djevojku — on šapne Adamu na uho.
— Pogledao sam već stari moj prijatelju. Jednom mi je bilo dovoljno — tužno
će Adam.
— Duh Margarite Arallanes! — usklikne Marryvale.
— Jeste. Ista je kao Margarita, samo bez đavola u očima.
— Nebesa! svašta se čovjeku događa! — izmuca Merryvale.
Završiše večeru, pa povukoše klupe dalje od stola.
— Adame, mislim da će nam teško biti da čekamo — reče Merryvale.
— Strpljenja. Imamo sreću što smo ovdje našli Augustina. Ponekad je na svom
ranču preko granice. Poznaje svakog Meksikanca u ovom kraju. Kao što je rekao, on
će ti sve doznati. Ako je Collishaw doveo Ruth u Yumu, to ćemo ubrzo saznati.
 — A zašto bi Collishaw doveo Ruth ovdje? — promuklo šapne starac.
— Jesi li zaboravio šta nam je Augustine rekao o Sanchezovu lokalu?
— Ali, Collishaw je Teksašanin — usprotivi se Merryvale. — Njemu je pošto-
vanje prema ženama urođeno.
— Zar on nije kuhan i pečen s mojim bratom? — upita Adam upirući pogled iz
onih sivih, burnih očiju u prijatelja.
— Jeste zna, se. Ali, makar i tako... ja sam ga čuo kad je skočio na Lareyja
zato što je bez poštovanja govorio sa Ruth.
— Prijatelju Merryvale. moj brat Guerd ima posla samo s ljudima koji ga
slušaju. Osim toga, Collishaw, koliko god on imao teksaški odgoj, ipak je pustinjska
vucibatina. On je spadao među najgore kriminalce na granici. Čovjek koji se pravi
pošten, a štiti ga zakon, ispod one svoje maske je podao i nizak. A Collishaw je sve to
pokazao.
Nakon ovih riječi Adam ušuti, a Merryvale ga ne htjede uznemiravati. Vrijeme
je sporo teklo. Kraj vrata su prolazile žene, tiho poput sjenke. Izvana su dopirali slabi
glasovi — razgovor, koraci, smijeh i veoma daleka muzika. Vruć bi vjetar pokatkad
zapahnuo u sobu — mirisao je po suhoj prašini, prezrelom voću, cvijeću i pomalo po
dimu. Atmosfera kuće teško je pritiskivala Adama. Zaželeo se čistog zraka, zvijezda,
pustinjskog vjetra, onog čistog što ne peče i ne prži, i što sobom donosi vječitu sjetnu
poruku pustoši.
Dug je sat prošao, i drugi počeo. Adam se ispruži u hengematu, kojeg je raširio
pa je legao poprijeko, tako da mu je cijelo tijelo u jednoj ravni, po običaju Meksikana-
ca. No, Merryvale je bivao sve nemirniji. Sjedio je, hodao, pa opet sjedio, te se pono-
vo dizao i kročio po kamenim pločama, stalno osluškujući hoće li odnekud čuti korake
Najzad, brzi koraci po kamenu? Uđe Auguistine, ispuštajući dim iz cigarete,
zagrijana lica, očiju nalik na crne bodeže.
— Ah, senor, morali ste me čakati — on će, pa privuče jednu klupu blizu
Adama koji se strelimice uspravio.
Primače se i Merryvale, osjećajući toplinu prema ovom prijatelju u nuždi,
diveći se privrženosti Meksikanca. Znao je da ako Meksikanca dirneš u srce, u njega
nećeš naći izdaje.
— Senor Adam, vozač Collishawa bio je Manuel Gomez, moj dalji rođak. Već
se odavno poznajemo.
— Dobro je. Ali, pričaj mi, Augustine — odvrati Adam naginjući se naprijed.
— Da li draga senora Adama ima lice kao Djevica, kosu kao zlato, oči duboke
i ljubičaste kao stijene kanjona pri zalazu sunca?
Iznenađen tom pretjeranom rječitošću Adam se zabulji u subjesedrnika. Mer-
ryvale skoči da pruži odgovor.
— Augustine, žena koju on traži ima lice anđela. Njezina je kosa sigurno nalik
zlatu, a oči su joj kao sjene u pustinji.
— Onda je ona ovdje — odvrati Meksikanac, tresući pepeo s cigarete.
— Kod »Del Tora«? — upita Adam, duboko uzbuđen.
— Gomez to ne zna — odgovori Auguistine. — Sjedite, senor... On mi je to
rekao znajući da ja njega neću izdati.
Prema Gomezovu kazivanju, Collishaw je s Izgubljenog jezera krenuo u
pravcu sjevera ali kad je noć pala vratio se i sačekao do kasno. Potom je prošao pored
postaje i zaustavio se na pojilu. Tamo je napustio kola i izgubio se u mraku. Vratio se
sa još jednim čovjekom, nosili su jednu ženu umotanu u ćebe. Ušli su u kola, gdje je
Collishaw držao ženu. Gomez je brzo vozio preko pustinje, putem za Yumu, kako mu
je.naređeno. Zatim oni skidoše ćebe sa žene koja je bila kao ugušena. Položili su je na
sijeno na dnu kola. Najzad je došla k sebi, vrisnula i stala se rvati sa onom dvojicom
kao tigrica. Uzvratili su joj surovošću, te je ona, polunaga i iscrpljena, klonula.
Vidjelo se da su se ona dvojica podjednako uspalili njenim čarima i slabošću. I tako je
ispalo da su je obojica zaštitili jedan od drugoga.
Vozili su cijelu noć. Nitko nije spavao. U zoru su skrenuli u jednu guduru
veoma udaljenu od puta. Za tu su se priliku opskrbili vođom i hranom za sebe i za
konje. Žena se napi vode, ali jelo odbi. Vezaše joj ruke. Cio dan ležala je u kolima,
ponešto je prospavala, ponekad bi zastenjala. Muškarci su naizmjenice spavali i bdili.
Kad je pala noć nastaviše putovanje i stigoše u Yumu daleko iza ponoći. Zau-
stavili su se na samom početku grada. Mladi čovjek podiže ženu iz kola, a Collishaw
mu je na to ote. Psovali su jedan drugog i najzad nestali u mraku.
— Senor, to je sve — zaključi Auguistine odbacujući dogorjeli pikavac.
— Da li je taj tvoj Gomez čuo da se spominje još netko treći, saučesnik u ovoj
stvari? — upita Adam, crna i strahotna izgleda.
— Nije, senor.
— Misliš li da ju je Collishaw odnio u »Del Toro«?
— Ako ju je htio za sebe, nije. Ako je bila za nekog drugog, onda jeste.
— Kako to možemo doznati?
— Senor, večeras je to nemoguće — odvrati Meksikanac šireći ruke.
— Mogao bih zgrabiti kakav malj i u čas posla porušiti »Del Toro«.
— Si, senor. Bila bi to veličanstvena bitka. Ali šta ako senorita nije tamo?
— Augustine, ti si mi prijatelj — muklo će Adam..
— Čekajte. Sutra ću doznati gdje je senorita skrivena. Onda ćemo stvoriti plan
Najbolje je polako ali sigurno. Vaša zlatna vila je u teškom položaju. Quien sabe? ...
Možda... ali morate misliti na njen život.
Kimnuvši glavom, Adam se složi i osta gledajući u goli kameni zid pogledom
kao da želi vidjeti kroz nj.
— Prijatelju moj... Augustine bi želio gledati kako će grande senor ubiti onog
jednookog gringa* — reče Meksikanac ženski i blagim glasom.
Na ove riječi Merryvale poskoči kao proburažen nekim čuvstvom što ga
zapeče i prostruji mu svim žilama. No Adam, ukoliko je čuo što je Meksikanac rekao,
nije uopće obratio pažnju na to.
— Hodite, prijatelju, morate spavati — reče im domaćin ustajući.
Odveo ih je u jednu sobu s kaučima zbog kojih je Merryvale bio presretan jer
se nikad nije mogao pošteno opruziti na meksikanskom hengematu. Ne zbog toga što
bi on očekivao da će spavati! Adamovo držanje ga je veoma brinulo. Merryvale se
skinuo, no Adam je svejednako stajao i zurio kroz prozor.
— Drugaru, sva je prilika da Ruthi još ništa nije bilo — reče starac veoma
brižno
— Možda ništa nije bilo... njenom tijelu — utučeno otpovrne Adam.
— No, zar je ostalo važno? — nestrpljivo uzvikne Merryvale, razdražen prija-
teljevim neraspoloženjem. — Gospode, ovo je Jugozapad, i k tome famozna Yuma.
Šta si mogao očekivati? U ovoj pustinji malo je muškaraca, kažem ti koji misle na
drugo osim na tijelo. A kladim se da žene nema nijedne. Prema tome, ako Ruth nisu
dirali... ili... ili još štogod gore učinili, kažem ti da možemo biti sretni.
— Ugasi lampu, prijatelju i spavaj. Moj bol jednim dijelom dolazi i zbog pat-
nji koje ti mene radi trpiš.
Na ovo Merryvale nije imao odgovora. Kad je u sobi zavladala tama, a blijeda
mjesečina kroz prozor pala na Adama koji je tamo stajao, starac se opruži da se
odmori i staloži. Jeste — star je. Osjeća to u kostima što ga bole, u srcu gdje ga muklo
probada. Neće moći još mnogo putovati preko iscrpljujuće pustare koju voli i koje se
plaši. Da mu je samo pomoći Adamu i Ruth da se domognu svoje slobode, da ostvare
svoju ljubav, da mu je leći na posljednji počinak u saznanju da su napustili carstvo
sprženog pijeska i našli dom usred livada s miomirisom djeteline, usred zelenih
pašnjaka i potoka što žubore!
San ga je ipak savladao. Očni kapci činili su mu se olovnim. Usprkos naporu
da ih ne zaklopi, oni su se sklapali i na tren slijepili, dok ih ne bi otvorio zahvaljujući
goloj snazi volje. I Adam je prestao bdjeti pored prozora. Da li je legao da se odmori?
Zrak mjesečine pade na Adamov krevet. Merryvale spazi njegovu dugu, tamnu
spodobu. To ga ponuka da se poda želji za snom što ga je svega obhrvala. Još je samo
čuo daleki, utišani žagor gradskog života Yume.
Probudilo ga je dozivanje s vrata. — Hajde drugaru, dan je.
* Španjolski, pogrdan izraz za Amerikance
Za vrijeme doručka nije bilo Augustina, ali se kasnije pojavio s novom odje-
ćom i čizmama za Adama.
— Pa, i ja sam odrpan kao ti — reče Merryvale. — Bili bismo dobri kao
strašila za ptice na kakvoj teksaškoj njivi.
Adam dade starcu nešto novaca.
— Izgledamo još gore nego strašila. Stara odjeća ne može dovijeka trajati.
Kupi šta ti treba. Uzmi i revolver, kalibra četrdeset i pet kao moj, i nešto municije.
Nabavi i britve, ručnike sapun i sve što nam nužno treba.
— Fino. Ali, šta misliš o riziku da me vide? — otpovrne Merryvale.
— Samo te ColIishaw i Stone poznaju. A ti spazi njih prije i sakrij se.
— Dobro, idem odmah. Još nešto, Adame?
— Stani. Ne smijem zaboraviti Ruth.
Na to se Merryvale sjeti opisa što ga je dao vozač, Gomez, prema kojemu
Ruth mora biti u dronjcima.
— Ne vjerujem da su joj ti ljudi nabavili kakve haljine — nastavi Adam. —
Kad pođemo iz Yume bit će joj po noći zima... po danu bit će izložena suncu i vjetru...
— Merryvale, kupi joj veo i dug, pamučni kaput, onakav kakav je onog dana
imala na sebi.
— Adame, mislim da je Ruth na sebi imala laganu obuću koju nosi za one
vruće noći na Izgubljenom jezeru. Čarape i lake mokasinke. Bolje bi bilo da joj kupim
cipele i čarape.
— Da, tako je... uostalom uzmi sve što misliš da će joj trebati.
— Pa — prekine ga Merryvale — već odavno nisam kupovao odjeću za jednu
damu, ali mogu pokušati. Kad namjeravaš da odemo iz Yume?
— Sutra ujutro. Augiustine će urediti da se kočija zaustavi ovdje ispred njego-
ve kuće.
— Tako. To zavisi od toga hoćemo li osloboditi Ruth?
— Danas ćemo je osloboditi — odvrati Adam.
— Si, senor — potvrdi Augustine.
Merryvale skeptički odmjeri Meksikanca. Postoji nešto gore od brzopletosti, a
to je prevelika sigurnost. Ali jedno je izvjesno: budu li doznali gdje je Ruth, Adam će
je izbaviti, pa makar morao sa zemljom sravniti »Del Toro«.
Merryvale se zaputi na trijem, pa prođe dvorištem i izađe na ulicu. Iznenadila
ga zasljepljujuće jarka sunčeva svjetlost. Međutim debelim kamenim i ciglenim zido-
vima bilo mu je svježe i prijatno. Ulica je međutim bila vrela, gušila je prašinom; po
buci i raznolikom mnoštvu ličila je na glavnu ulicu provincijskog mjesta gdje je stigao
cirkus.
 Skrenuo je udesno, nastojeći se držati hladovine gdje god je ima; doista se iz-
nenadio životom i razvojem grada Yume.
Gore-dolje pločnicima neprekidno je tekla živopisna rijeka ljudi. Bilo je ponaj-
više Meksikanaca, svih doba i uzrasta, više žena nego muškaraca. Uobičajena odjeća
odraslih muškaraca i dječaka bila je: veliki sombrero, bijela pamučna košulja, hlače
vezane ili pojasom, ili opasačem s kojih vise ili nož ili mačeta, i na nogama sandale.
Neki su se međutim šepurili čizmama, ogromnim mamuzama, kožnim dokoljenicama
i kitnjastom odjećom vaquera*. Žene su nosile široku izboranu haljinu, mantilju i
rubac, sve to ponajviše jarko živih boja. To je mnoštvo ovdje-ondje bilo prošarano
pokojim visokim Indijancem Yuma. Nije bilo nijednog ispod šest stopa visine.
Privlačili su oko promatrača — divno građeni, odjeveni poput bijelaca ali neuredno,
širokih, gotovo crnih lica, crne kose smotane na glavi. a povrh nje grumenje vlažnog
blata. Merryvalea je oduvijek zabavljala ova čudna frizura Indijanaca Yuma. No,
ukoliko nisu imali čistu glavu, bar su je umjeli zaštititi od vrućine. Spazio je i
nekoliko Indijanaca Papago — ti su bili manji, odjeveni više kao pustinjski divljaci,
upadljivi po svojem nedokučivom pogledu iz očiju što bježe u stranu pred bijelim
čovjekom, lijepa i neosjećajna lica. Sreo je i jednog Indijanca Yaqui, omanjeg, silno
snažnog čovjeka, odjevenog kao vaguero, široka i mokra lica, plamenih očiju.
U gomili su se gurali bijelci — kopači, rančeri, kauboji, kočijaši — i svojom
privlačnom odjećom doprinosili upečatljivosti slike. Nabivši širok šešir dobro na oči,
da bi bar dijelom sakrio lice. Merryvale je ispod oboda motrio sokolovim očima. Nije
mu promaklo nijedno lice od onih što su mu išli u susret.
Ušao je u jedan veliki dućan mješovitom robom u kojem je bilo malo prodava-
ča, a mnogo kupaca. Ljudi su kupovali duhan, alat, amove, oružje, municiju. Kopači
su birali opremu — izbor im je dugo trajao, jer su domaćinski brižno vodili računa o
utrošku, što je Merryvale cijenio; lovci sa Istoka kupovali su opremu koja će im tre-
bati na onoj strani granice — u Meksiku.
Najzad su Merryvalea poslužili. Iz dućana je izišao s novim revolverom za
opasačem ispod kaputa, i teškim zavežljajem sa odjećom, čizmama i sitnicama koje su
njemu i Adamu već odavno nedostajale. Stigavši kod Augustina, nije našao Adama.
Skinuo je brkove, dobro se izbrijao mjesto stare obukao je novu odjeću i stao se sa
zadovoljstvom gledati. Bio je spreman da se i sa deset prema jedan okladi da ga
Collishaw ne bri prepoznao.
Ponovo je izišao. Vani je bilo još veća gužva, bilo je još živopisnije više prolaz-
nika, ali i više jare, prašine i vjetra. Zastao je prije nego će preći na drugu stranu ulice.
Ta famozna glavna ulica Yume bila je u prašini do članka. Ispod kopita konja,
mazgi i volova dizala se prašina u većim i manjim oblacima i stvarala žućkastu
koprenu što je čovjeku priječila da dobro vidi čak i zgrade na suprotnoj strani ulice.
Indijanci su nailazili na ponijima, kauboji na živim, razigranim konjima što su se na
omraženoj im prašini propinjali, kopači su gonili natovarene magarce, vozači su gonili
svoje zaprege od šest mazgi, a Meksikanci s rančeva u donjem dijelu doline tjerali su
svoja kolica i čeze; prošla su i jedna poštanska kola, bijela od prašine.
Merryvale nije mogao bez opasnosti prijeći na drugu stranu. »Sto mu
gromova!« on uzvikne, pokušavajući da ispljune prašinu iz usta, »pravo je imao onaj
Hank Day! Ta, ovdje je doista življe nego u. paklu!«
U jednom dućanu kupio je stvari koje su po njegovom računu bile potrebne
Ruthi. Veo i platneni kaput lako je odabrao, ali kad je došao red na cipele, čarape,
rukavice i haljinu, spoznao je da je zbilja na sebe preuzeo gadnu odgovornost. Najteže
mu je bilo odabrati cipele. Sjećao se da Ruth ima malu i lijepo oblikovanu nogu. Na
kraju odabrao je nešto, ali ne bez strepnje, platio, uzeo robu i napustio dućan.
 * Španjolski — kravar, kauboj.
Još jednom je morao staviti glavu u torbu i preći prašinom zamagljenu ulicu.
Našavši se u Augustinovoj kući, starac se ovaj put posve zbuni jer ne zateće ni
Adama, ni domaćina. Gdje li je Adam otišao? Njega u Yumi znaju. Rizik je velik jer je
grad mjesto kojem stalno hodočaste mnogobrojni kopači, pustinjske lutalice i drugi
koji mogu lako prepoznati Adama. On se jamačno ne može dobro ni maskirati. Ali
ipak, pa zar je to važno? Zar će im omesti izvršenje plana to, što će neki putnik sresti
Adama i prepoznati ga? Jer kad Adam krene, onda će ga teško čak i lavina zaustaviti.
Čekao je neko vrijeme, ali, sve više u brizi, nemiran, i po treći put izađe.
Vrijeme je brzo prošlo. Bilo je već popodne, i na ulici mnogo manje vreve. Ipak je
bilo dosta prolaznika, a i besposličara ispod arkada i na uglovima. Oprezniji nego
ikad, Merryvale je švrljao. Na pamet mu pade ideja da bi mogao nešto učiniti za spas
Ruth. Sreća ga oduvijek prati. Zašto da gubi dragocjeno vrijeme? Možda bi mogao i
sam štogod doznati.
I tako prođe kraj »Del Tora«, pređe poprečnu ulicu, prođe još malo dalje, pa
okrene natrag. Gledan na dnevnom svjetlu Sanchezov lokal po izgledu je opravdavao
svoj glas. Zgrada je bila veoma stara, zidovi su bili ožbukani, dijelom farbani u boji,
dijelom okrečeni. No, bilo je mnogo mrlja, Na nekim mjestima žbuka je pala pa se
pokazala cigla.
Da bi osmotrio stražnji dio zgrade, Merryvale pođe niz pokrajnju ulicu. Tamo
je bio visok, puzavicama prekriven zid, a između njega i zgrade išla je široka aleja. Na
ulici je bilo svega nekoliko prolaznika. Merryvale se zaputi u aleju, gdje ustanovi da
je ispred Sanchezove zgrade dvorište, i da ona ima dva krila. Stepenicama se išlo na
trijem. Znači, otraga se jako lako može i ući i izaći!
Produžio je do kraja aleje, pa je okrenuo i ubrzo se opet našao na glavnoj ulici.
Približio se glavnom ulazu u »Del Togo«, pa kad se zagledao u tamne stepenice što su
vodile na kat osjeti kako mu se koža ježi i kako se sav uzbudio. Stao je i naslonio se
na prljav, okrećen dovratak. Ljudi su ulazili i izlazili iz lokala. Nitko se nije penjao po
stepenicama. Zašto ne bi riskirao da se popne? Ukoliko bi ga tkogod šta upitao,
mogao bi izmisliti kakvo vjerodostojno opravdanje. Ta ga je zamisao na neuobičajen
način namah i svega obuzela.
Krišom se ogledavši lijevo i desno, uvjeri se da ga nitko ne gleda. Stade se
penjati stepenicama. Bile su široke, visoke i stare, kamene i već izlizane od duge
upotrebe. Našavši se na prvom odmorištu, vidio je pred sobom dugačak hodnik s crno
oivičenim zidom s jedne i široko razdvojenim vratima s druge strane. Za njegovim
leđima hodnik se završavao drugim stepenicama što su vodile na drugi kat. Kao da je
nekakva divovska ruka gurala Merryvalea.
Prirodnim korakom izašao je uz druge stepenice koje su bile drvene i u veoma
slabom stanju, pa kad se našao gore pred njim se opet protegao hodnik, isti kao onaj
na donjem katu, samo što je ovome strop bio niži. I po izgledu i po vonju podsjećao je
Merryvalea na tipičan meksikanski hodnik.
Šta sad da učini? Dotle je stigao bez ikakvog plana šta treba da uradi. Išao je
pognat nekim neobjašnjivim porivom od kojeg mu je krv brže strujala i živci mu se
napinjali. Ruth bi mogla biti, ne, po svoj prilici jeste zarobljena iza jednih od ovih
masivnih vrata.
Nije zastao da rezonira, da promisli na opasnost susreta s Collishawom ili
Stoneom. To mu uopće nije palo na pamet. U njegovim je grudima bilo nešto tvrdo i
hladno, što je prijetilo zlom svakome tko mu se nađe na putu, a čega starac ni sam nije
bio svjestan.
 Pristupio je prvim vratima i odvažnom ali ipak dršćućom rukom pokucao. Nije
bilo odgovora. Ni na dnugim vratima nije bilo rezultata. Na trećim vratima čuo je
glasove i korake iznutra i sačeka dok mu je srce burno zakucalo.
Na vratima se pojavi mlad Meksikanac, mršava i žuta lica, sitnih, crnih očiju i
pogleda u Merryvalea.
— Izvinite, senor — reče starac uz naklon. — Tražim nekoga senora Garciju.
Meksikanac strese glavom i zatvori vrata.
Od ovog Merryvale postade još odvažniji. Produžio je niz hodnik, smotreno,
oštra oka, sve više gnan, onim svojim porivom i dođe do kraja hodnika gdje se kroz
jedna vrata izlazilo na trijem koji je već ranije opazio iz aleje.
Čuo je ženski smijeh. Prišao je tim vratima i pokucao. U sobi se sve utišalo i
vrata se ne otvoriše. Ni na ostalim vratima nije dobio nikakav odgovor.
Potom izađe na trijem. Spazio je da na dijelu kuće između dva krila postoje
dvoja međusobno prilično razmaknuta vrata. Pošao je trijemom, gledajući na sve
strane, i dođe do prvih vrata. Bila su od tvrdog i teškog drveta s velikom ključaonicom
i ovećom mjedenom kvakom.
Pokucao je, jednom, drugi put — nervozno? Oštro mu uho uhvati slab šum
nečijeg koraka iznutra. Pokucao je i treći put.
— Tko je? — čulo se pitanje glasom od kojeg je Merryvale zanijemio. Stao se
bojažljivo ogledati unaokolo, zaboravlajući na prirodno indiferentno držanje.
Drhtavom je rukom pokucao. Ruth! Ruth! — dozvao je koliko je god glasnije
smio.
Začuo je tih uzvik, mekane korake, oprezno kucanje iznutra.
— Tko je to? — šapne Ruth.
— Merryvale.
— Oh, Bogu hvala... Je li Adam s vama?
— Tu je, u Yumi. Došli smo po tebe. Tko te ugrabio?
— Collishaw i Stone — odvrati Ruth napetim šaptom.
— A šta Larey?
— Njegov plan. Ali nemojte reći Adamu.
— Jesi li... — Merryvaleu riječ zape u grlu. — Da li si... zdrava i...
— Sve je u redru, samo su po meni masnice od rvanja s Colishawom. Zvijer je
to. Da nije bilo Stonea...
— Pusti to sad. Moram potražiti Adama. Drži se hrabro, djevojko. Odmah
dolazimo.
— Donesite ml štogod da se pokrijem. Odjeća mi je u komadima.
Merryvale upre svu snagu da silom otvori vrata, ali nije mogao.
— Ne mogu razvaliti vrata. Ali Adam može. Ne kloni, Ruth.
— Požurite!... oh, požurite! — ona šapne. — On bi mogao svakog časa doći.
Dok mu je srce burno tuklo, Merryvale pođe gunđajući: — Uh, umro bih od
sreće da on zaista dođe, u času kad Adam stigne!
Merryvaleu je bilo nemoguće prirodnim korakom: proći hodnikom i niz prvo
stubište. Stigavši do drugog stubišta i pošto je vidio da na njem nikoga nema, on
poleti, preskačući po dvije stepenice, i izleti na. ulicu. Tek se tamo prisilio da hoda
normalno, kako ne bi privukao nečiju pažnju. Ona dva bloka do Augustinove kuće
učiniše mu se beskrajno dalekim.
Upao je u dvorište pa pojurio gore. Slavodobitno i bez daha upao je u sobu.
Opet nije bilo ni Adama, ni Augustina.
Stao se šetati po sobi boreći se protiv zlovolje, tješeći se kako ovo zakašnjenje,
premda Ruthi užasno, ne mora nužno biti opasno. Već se pomalo hvatao sumrak.
Časovi su se beskonačno otezali. Bio je već gotovo očajan, kadli začuje hitre korake.
Uđe Adam, a za njim Augustine.
Starac im priđe. U prvi mah ga nisu prepoznali. U sobi je već bila polutama.
Adam se nagnuo da bolje vidi.
— Gdje si kog pakla bio! — muklo će Merryvale.
— Đavo nek me nosi, pa to si ti, Merryvale! — uzvikne Adam — Augustine
nikako ne može naći čovjeka koji bi mogao znati gdje je Ruth... ukoliko je ona kod
Sancheza.
— Nemoj ga ni tražiti. Ja znam gdje je ona — provali iz Merryvalea.
Dvije ogromne šake dohvate starcu ramena.
— Drugarur Ti znaš? Gdje? Kako?
— Sad pustimo objašnjavanja — odvrati Merryvale. — Razgovarao sam s
njom. Zatvorena je. Vrata su jaka i teška. Trebat će nam...
— Nema vrata koja ne mogu provaliti — prekide ga Adam.
— Onda pođimo — reče Merryvale grabeći paket s robom za Ruth, — Augus-
tine, ti nas sačekaj ovdje.
Adam više ništa ne upita, već pođe uz Merryvalea, nastojeći da svoj korak
uskladi njegovom.
— Adame, budemo li imali sreću koju sam ja imao, bit će sasvim lako — šap-
ne Merryvale dok su žurno išli. — Mogli bismo ući preko stražnjih stepenica, ali
mislim da je bolje prednjim stubištem, samo da nikog ne sretnemo. Dobro otvori oči.
Morat ćemo izaći na stražnji izlaz .., Dobro si ti pogodio... ona je u »Del Toru«.
Išli su niz ulicu, i Merryvale je stalno osjećao kako ga ona velika, čelična ruka
gura. Dućani su bili osvijetljeni. Promet na samoj ulici nije bio kao po danu, ali su
pločnici bili puni svijeta.
Dok je starac s mukom pokušavao da drži korak s Adamom koji je silno
grabio, stigoše do »Del Tora«.
U Sanchezovu je lokalu upravo grmilo. Stigavši do stepeništa, Merryvale
povuče Adama za sobom. Uzašli su do prvog hodnika, pa pošli drugim stubištem.
Gornji hodnik bio je gotovo u potpunom mraku, osim samog dna gdje je svjetlo
dopiralo kroz vrata.
— Ni žive duše! — dahtao je Merryvale. — Sreća me još prati.
I trijem je bio pust. Merrjvale se više nije bojažljivo ogledao. Sva mu je pažnja
bila usmjerena na vrata koja je tražio.
— Tu smo ... Adame — on će, duboko uzđahnuvši. Zakucao je. Uslijedio je
trenutak krajnje napetosti. Adam je duboko i s naporom disao.
— Ruth! Ruth! — ispotiha, živim glasom dozove Merryvale, kucajući ponovo.
Nema odgovora! Brzo se ogledao po trijemu da se osvjedoči nalazi li se na pravom
mjestu.
— Da, ovo je ta soba, nema dvojbe.
Tada Adam pokuca i dozove svojim dubokim glasom: — Ruth, ovdje je
Adam! Mrtva tišina.
— Predugo je čekala — šapne Merryvale. — Možda je i u nesvijest pala. Glas
joj je bio jako slab.
— Odmakni se — naloži mu Adam, pa dohvati kvaku, nasloni se ramenom na
vrata i pritisne. Vrata zaškripaše i stresoše se. Adam uzmakne pa se silovitom snagom
baci. Vrata bučno pukoše, iskočiše iz šarki i padoše s tutnjem.
Merryvale pođe za Adamom u sobu. Bila je prazna. Ni u maloj ostavi tamnoj i
punoj smeća, nije bilo ni znaka Ruth.
— Au! Pa ona je otišla — istisne Merryvale, tup od razočarenja.
 Adam podiže rupčić s poda. Bio je Ruthin. Pomalo je odisao mirisom koji je
Merryvale prepoznao.
— No, kao što vidiš... bila je ovdje! — starac će, pošto je pregledao rupčić. —
Neće biti daleko, nije odavno odvedena.
Spazio je kako Adamov brz pogled prelazi preko teškog španjolskog kreveta
sa starom, žutom čipkom i izblijedjelim zavjesama, pa preko stola, na kojem je stajao
poslužavnik s nedotaknutom hranom, i malih, visokih, rešetkama zatvorenih prozora.
— Da, bila je ovdje, drugaru — gorko će Adam.
— Odveli su je — odvrati Merryvale kome je mozak opet proradio. Počeo je
dolaziti k sebi od strašnog udarca. — Posljednje što mi je rekla bilo je da požurim ...
jer bi... — Na ovo se Merryvale ujede za jezik. Gotovo se izdao kako se Ruth plašila
dolaska Guerda Lareyja, — Strašno se bojala Colishawa — nadostavi starac. — Još
ništa joj nije bilo, rekla je, ali je imala gadne masmice od rvanja s Collishawom.
Njegove žurne riječi zastadoše mu u grlu. Adam je problijedio kao krpa.
Divovskim koracima izađe iz sobe i uputi se trijemom. Merryvale se zaleti za njim;
prođoše hodnikom, pa stepenicama. Dvoja se vrata otvore, iza njih proviriše zapanje-
na lica Meksikanaca. Jedan se čovjek žurio uz stepenice, ali je stao i sklonio se u
stranu kad je vidio kako su se Adam i Merryvale stuštili — nije uopće pokušao da ih
zaustavi. Čim su sišli, Adam pođe pravo na obrtna vrata lokala »Del Toro«.
 GLAVA 10.

U to je vrijeme »Del Toro« bio najveći, ako ne i najgori lokal i kockarnica na

čitavom Jugozapadu.
U takav lokal uđe Wansfell, a njemu za petama Merryvale.
Pred njima je bila ogromna, dugačka i široka prostorija. Dimom zamagljeni
prizor bio je žuto osvijetljen visoko postavljenim kandelabrima. Oko šanka gužva,
četiri reda ljudi što su se derali da bi čuli jedan drugog. Ponad beskrajnih polica s
kojih su blještale boce i čaše, drečavo su se isticala pozlaćena zrcala i neukusne
slikarije golih žena. Od mnogobrojnih stolova, malo ih je bilo za kojima se nije
kockalo. Upadljiva je bila odsutnost žena. Međutim, po muzici koja je odnekud
dopirala, dalo. se naslutiti da žene nisu baš posve nedostajale u Sanchezovu lokalu.
Čudan je bio kontrast što su ga činili bučni prijatelji čaše i tihi kockari. Neprestana
rijeka mušterija kao da je i počinjala i završavala se ispred šanka.
Adam se odgega do sredine dvorane i stane na mjestu s ikojeg se mogao
ogledati na sve strane.
Bila je to doista šarena gomila. Oštrim očima tražeći dvojicu ljudi za kojima
su se dali u potragu, Merryvale je mjerio svakog pojedinca oko sebe. Visoki kockari, u
crnim, dugačkim kaputima, polucilindrima i drečećim prslucima stajali su u gomili,
malo pili, a sokolovim očima tražili žrtve koje će očerupati. U masi za šankom bilo je
i Kineza. Visok, okretan, mlad muškarac, snažno građen, obučen u izrojatno odijelo
od jelenje kože, s revolverom i nožem za pojasom, motao se amo-tamo posve sam;
mršavo mrko lice i pogled kao u Indijanca privukoše Merryvaleovu pažnju. Kopača je
bilo mnogo i oni su bili najbučniji među onima što su pili. Međutim, kako kopači,
tako i vozači i goniči, grubo odjevni i prašnjavih čizama, navraćali su samo na jednu
ili dvije čašice, tek raspoloženja radi. Čim bi svoje ispili, prepuštali su mjesto
dragima.
Oko šanka je bilo najviše Meksikanaca, a za stolovima gdje se kockalo najviše
bijelaca. Sve skupa davalo je izgled stjecišta Meksikanaca kojeg rado posjećuju svi
drugi obitavaoci pustinje Yume. Visoko iznad šanka postavila se ogromna, punjena
glava bika, na kojoj je preko rogova ležao matadorski mač o kojem je visjela crvena
zastavica.
U lokal uđe kopač koji je po svoj prilici namislio da vidi kako je, da se jedne
večeri malo provede, a ne da pije ili da se kocka. Merryvaleu se učini odnekud
poznatim, ali ga se nije mogao sjetiti. Malena stasa, gruba lica od izlaganja suncu i
nevremenu, pohabane odjeće sa mnogim krpama i čizmama vezanim žicom da se ne
bi raspale, pružio je zaista sliku na kojoj je vrijedilo zaustaviti pogled.
Praćen grupom prijatelja u veselom raspoloženju, pojavio se i Arizona Charlie,
u mjestu poznata ličnost, i Merryvaleu znan iz viđenja. Za čitavu glavu viši od gomile,
bio je pravi lik čovjeka s granice, nosio je kaubojsku odjeću, lice mu bilo crveno, oči
žmirkave, a usta nalik tankoj, uskoj crti, osim kad se smijao.
Merryvaleovu pažnju skrene na sebe grupa pridošlica, jahača; svi u čizmama, s
mamuzama, opasačima naoružani revolverima — tipovi mrka lica. Adam ih je oštro
promatrao. A i oni su njega dobro odmjerili. Merryvale pomisli da to mora biti neka
banda — u svakom slučaju neznanci što se drže zajedno i izbjegavaju svaki kontakt s
drugim ljudima. Zaposjeli su jedan prazan stol.
— Konjokradice iz doline Gila — reče Adam starcu. — Često dolaze ovdje
poslije pljačke. Znao sam...
Prekine ga Merryvale koji je gledao nekamo u. stranu, te mu naglo ščepa ruku.
— Eno Collishawa! — reče starac zadihano.
— Jedan s njim je Sanchez, ali drugog ne poznajem — reče Adam. Njegovo se
malopređašnje nehatno držanje posve izmijenilo.
— Stone nije, a to nije loše. Njega možeš natjerati da progovori, ali Colli-
shawa nikada.
— Pokušat ću — zagunđa Adam.
— Drugaru, to je Teksašanin — Merryvale će ozbiljno. — Ne gubi vrijeme s
njim. A ne treba ni da ti kažem da ćeš morati s njim u okršaj bude li se raspalio.
Izgledalo je da Collishaw s nestrpljenjem sluša Sancheza koji mu je nešto brzo
pričao uz žestoku gestikulaciju kako je Meksikancima u naravi. Sanchez je bio zde-
past i nabijen, glave kao u buldoga i vrlo tamne kože. Odjeća mu je bila živopisna i
bogata, po običaju bogatih Meksikanaca. Collishaw je nosio dug kaput, širok, crn
sombrero i leptir-mašnu po kojima se odmah poznaju Teksašani. Treći je također bio
Amerikanac, i Merryvaleu. odmah antipatičan.
Kako su prilazili centru sale, Adam im pođe u susret, ali su ona trojica bili i
previše zadubljeni u razgovor tako da nisu obraćali pažnju ni na najbližu okolinu.
— ... u vezi s onim poslom oko Izgubljenog jezera — dopro je do Merryvale-
ovih napetih ušiju prodoran ali prigušen Sanchezov glas.
— To ja ne odlučujem — odvratio je Teksašatiin.
Bez sumnje su ove riječi, koje je čuo, Adama nagnale da ne zaustavi Colli-
shawa, već ga zaobiđe i postavi se malo iza njega.
Merryvale je slijedio prijatelja. Sanchez otvori jedna vrata što su vodila u neku
pokrajnu sobu i uđe, a za njim Collishaw. Onaj treći posegnu rukom, da zatvori vrata,
kadli ga Adam odgurne jednim trzajem svoje duge ruke. Adam uđe u sobu, a
Merryvale hitro uskoči za njim i za sobom zatvori vrata.
Bila je to nekakva luksuzno uređena privatna kockarnica, za krajnjim stolom
kockalo se.
— Djevojke nema. Stone ju je ukrao. Sad sam došao odozgo. Vrata su razva-
ljena — govorio je Collishaw ljutito.
— Senor Collishaw me već i ranije prevario — odvratio je Meksikanac.
Najedared Teksašanin spazi Adama. Zabulji se. Vilica mu se objesi. Njegovo
jedino oko, svijetlo i tvrdo izražavalo je zaprepašćenje, a kad se Adam stao primicati, i
neodređenu sumnju.
— Stranče — on će mrko — ovo je privatna soba
— Collishaw, možda ti nisam toliko stran koliko ti misliš — odmjereno otpo-
vrne Adam.
Sanchez se smjesta ukloni, a Merryvale učini isto. Vrata se malko otvore i na
njih proviri onaj treći koji nije uspio ući; on tiho zvizne i nestade, ostavljajući odškri-
nuta vrata.
Collishaw se u međuvremenu promijenio. Od čovjeka uvređenog zbog upada-
nja neznanca u njegove prostorije pretvorio se u onog bivšeg šerifa Teksašanina koji
je sebi stvorio bezbroj neprijatelja.
— Već sam te sreo negdje... davno — reče on mirno. — Ali se ne mogu sjetiti
gdje.
— Odmah ćeš se sjetiti — zlokobno odvrati Adam.
 — Pa, bit će mi drago — otegne Collishaw u nekom iščekivanju koje nije bilo
u skladu s njegovim riječima.
Brzo osjećajući šta se sprema, Sanchez se udalji što više moguće. Uzmičući,
udario je u stol za kojim se kockalo.
— Hej, Sanchez, šta radiš? — reče jedan igrač kome su leđa bila okrenuta
sceni.
— Šta se događa? — brzo upita drugi, koji je gledao pravo u prizor.
— Senor Collishaw se sreo s jednim starim prijateljem — podrugljivo će
Sanchez.
Jednim dugim korakom, Adam odjedared pređe udaljenost što ga je dijelila od
Collishawa. Učinio je to tolikom zapanjujućom brzinom, da se Collishaw skruti. S lica
mu nesta rumenila. Merryvale se naslonio na zid. Gledao je u Adamov profil, hladan,
siv, snažno ocrtan, s izgledom orla što nasrće na žrtvu.
— Hoću Ruth! — Adam je to izgovorio tiho, te ga Sanchez i kartaši nisu čuli.
Mirno držanje Teksašanina potrese novo iznenađenje.
— Tko si ti? — on bubne, kao ne htijući.
— Gdje je djevojka? Brzo!
— Mirno se Collishaw nasmijao na pomisao da ga netko tjera da govori kad
njega to nije volja; u isto vrijeme njegov je duh grčevito premetao slike iz prošlosti.
Najednom je stao kimati glavom i njegovo se jedino oko ironično zacaklilo.
— Pa, sjetio sam se stranče. Mislim da imam sumnjivu čast da se upoznam s
Wansfellom Lutalicom.
Bio je spustio glas, očito nije želio da i Sanchez čuje tko je ovaj čovjek.
— Tako je — odvrati Adam.
— Morao sam se odmah sjetiti, obzirom na ono što mi je Stone pričao. Žao mi
je, gospodine Wansfelle, ali ti ništa ne mogu pomoći u potrazi za damom, i u jednom
od tvojih pustinjskih djela. Činjenica je, a to na žalost moram priznati, da se ona mala
gadura sad, ovog časa, sigurno divno zabavlja sa Stoneom.
— Ti, đubre teksaško! — Adamov je glas sjekao. — Ti, koji se hvališ da znaš
šta je poštovanje prema ženama! Ti, prljavo oruđe Guerda Lareyja!
I na to Adam svojom golemom šačetinom tresne Collishawa po ustima. Onoga
odmah obli krv, on muklo jekne i u grču se strese, kao da obuzdava naglu kretnju
kojom bi potegao revolver. Nešto ga je spriječavalo; po svoj prilici tome nije bio
razlog ledeni mir čovjeka koji ga je udario; pretrpljeno poniženje tražilo je dvoboj; ali
je Collishawa spriječavalo nešto u imenu i pojavi tog čovjeka — Wansfella Lutalice.
— Collishaw, ti si nekad kao šerif vješao ljude — nastavi Adam. — Znao sam
jednog čovjeka kojeg si ti nevinog objesio. Bio si kockar i lopov. Sad si još gori. Mal-
tretiraš i pljačkaš jednog starca. Kuješ planove s onim bijednikom, svojim ortakom.
Silom odvodiš nevinu ženu, za njega. Potom ga izdaješ, hoćeš ženu za sebe... Ti si je
napastvovao! Ti si je izudarao! ... Pseto jedno!
— Tako, ti si provalio u njezinu sobu! — škripavo će Collishaw i roka mu
poleti k revolveru.
Brzinom munje Adamova ruka pritisne revolver u Collishawov istureni trbuh.
— Trgni! — zašišta Adam, surovo pritiskujući cijev pištolja u Collishawa.
— Preduhitrio si me! — promuklo izmuca ovaj.
— Bah! Tebi su ionako potrebna dva oka da bi mogao obračunati s čovjekom
— reče Adam promišljeno prezrivo. — Podmukla jednooka životinja. Tebi bi se u
Texasu rugali.
Collishaw problijedi kao mrtvac, krupna glava naglo mu se trgne, te mu se
šešir pomaće i nakrivi, na čelu mu stadoše izbijati krupne graške znoja.
 — Tko ti je oko izbio? — nastavi Adam, naginjući mu se još bliže, obuzdava-
jući užasnu, hladnu mržnju.
— I za manje stvari... znao sam umlatiti ljude izrekne Collishaw, neumitno
tjeran u stanje gdje će mu razum otkazati.
— Jesti, ali kakve ljude? Pokušaj to sa mnom! — zagrmi Adam.
Potom sačeka, nesnošljivo prijeteći Collishawu. Merryvaleu je dah stao.
Osjećao je svih onih osamnaest godina muke i stradanja za koje je Adam dugovao
podjednako i bratu Guerdu i tom bivšem šerifu, specijalisti za vješanje, Collishawu.
— Collishaw, sjeti se Erhenberga! — nadostavi Adam.
Teksašaninovo jedino oko luđački se uširi.
— I Picacha!
Činilo se kao da Collishawa nešto iznutra pritišće, sporo, drhteći, silno.
— Pogledaj me! Pogledaj Wansfella Lutalicu! Pogledaj bolje!
Ono jedno oko, zlo, u čijim je dubinama cio pakao gorio, zasja na rubu zapre-
pašćujuće spoznaje.
— Pogledaj bolje Wansfella!... Mene! Ja sam ti to oko izbio!... Ja sam Adam
Larey!
— Pakla mu! — vrisne Collisihav.
Ukočenost mu namah popusti. Brzinom čovjeka mržnjom gnana, on trže re-
volver. Kako mu je cijev revolvera plavkasto sjevnula na svjetlu, tako Adamov hitac
muklo odjekne i tane mu proburazi trbuh.
Merryvale začu kako se tane zarilo u zid. Prošlo je kroz Collishawa. Od užas-
nog udara metka, Teksašamin se zateturao. Ipak, nije mu zaustavio prst na obarači. Iz
revolvera mu sune crven plamen, odjekne pucanj — revolver se ludo trže naviše,
potom opet plane. Premda pogođen, probijen metkom, padajući i umirući, očajnička
želja da ubije još je živjela u Collishawu. Nadljudskom snagom volje stao je ponovo
ciljati nesigurnom rukom — kadli ga Adam pogodi u ono goruće oko.
Collishaw ispusti oružje. Ruka mu osta ispružena. Na tren ostao je uspravan,
mrtav, a opet na nogama, stravična lica — potom se zanose i rnuklim treskom pade.
U sali je vladao muk i sva su lica bila okrenuta vratima na koja se pojaviše
Adam i Merryvale. Nitko ne progovori, niti se pomače. Adam je vukao Merryvalea za
sobom. U nekoliko koraka pređoše salu i izgubiše se u tami onkraj ulaznih vrata.
Svejednako držeći Merryvalea, Adam se umiješa među prolaznike u glavnoj
ulici. Ubrzo se nađoše daleko od »Del Tora«.
— Adame, da nisi zaboravio na Stonea? — upita Merryvale, oblizujući suhe
usne.
— Toliko koliko sam zaboravio Collishawa.
— Da se ne uzdaš u slučaj?
— Ne. Augustine zna svoje ljude koji tragaju za Stoneom. Ali sam ubijeđen da
će me nešto dovesti do njega i ako budem naslijepo lutao.
— Pa, razumijem te. Jedno je sigurno, da je Stone odveo Ruth. Je li tako?
— Čuli smo šta je Collishaiv rekao Sanchezu. Ubrzo su se našli u Augustino-
voj kući, gdje Adam ukratko objasni svom prijatelju Meksikancu kako je po svoj
prilici Stone odveo Ruth iz »Del Tora«. Sav napet i uzbuđen, Augustine ih stade
uvjeravati kako se Stone po danu nije mogao usuditi daleko; mora biti da je Ruth
izveo kroz stražnji izlaz iz »Del Tora«, pa ju je sakrio negdje u susjednom bloku, koji
je nastanjen isključivo Meksikancima.
— Senor, pođimo — žurno će Augustine i požuri van. S dvorišta okrene u
uzak prolaz što je vodio u jednu pokrajinu ulicu, i njom krene hitrim korakom, između
Adama i Merryvalea. Sav uzavrio, Meksikanac je cijelo vrijeme nešto brzo pričao, tu i
tamo ubacujući poneku riječ na materinjem jeziku. Njegovo je mišljenje bilo da se
Stone nije usudio poći glavnom ulicom s jednom zarobljenicom koju je najvjerojatnije
morao nositi ili bar vući. Ovo se Merryvaleu učini logičnim. Ukoliko brzom
pretragom bloka iza »Del Tora« ne nađu odmah djevojku, reče im Augustme
uvjerljivo, tada će je zasigurno naći sutra, temeljitijom pretragom pri danjem svjetlu.
Stigli su do dijela grada što ga je Meksikanac htio pretražiti. Kuće su većinom
gledale na ulicu, ljudi su sjedili na pragu ili ispred kuće. Augustme se stao propitivati
kod ovog i kod onog, hitro je prelazio od kuće do kuće, pa je prešao cesbu i počeo
tražiti na drugoj strani. Adam i Merryvale su ga u stopu pratili, ali su se držali po
strani kad bi on nekoga nešto pitao ili bi kucao na kakva vrata. I ta je noć bila vrela.
Tragače su pratili zvuči tihog smijeha, prigušenih glasova i pjesme praćene gitarom.
Neumorni Meksikanac pretražio je taj blok, a i susjedni, ali bez ikakva
rezultata. On produži jednom užom i zabačenom ulicom, gdje je tek ponegdje sjalo
mutno svjetlo. Skrenuo je u neki zasvođeni prolaz, a Adam i Merryvale ostadoše da ga
sačekaju u sjeni.
Prepuštajući se pesimizmu, Merryvale se nasloni na kameni zid. Uto začuje
tihe, prigušene korake i pomisli da se to Augustme vraća. Neka tamna prilika izbi na
mutno svjetlo iznad prolaza.
Poput tigra Adam skoči. Onaj ispusti mukao, nagao uzvik i pokuša da
izmigolji. Ali je Adamova duga ruka već posegnula, njegova golema šaka okrene
čovjeka kao zvrk. Tren kasnije ta ga šaka ščepa za ovratnik od košulje i podiže ga, te
ga teško pritisne uza zid.
Na svjetlu Merryvale spazi Stonea. Bio je gologlav, bez kaputa i prsluka.
Dahtao je. Upravo bijesno zapanjen i radostan, Merryvale skoči bliže. Stoneu se lice
iskrivilo, jezik mu ispao. Na to Adam popusti stisak i pusti Stonea da stane na noge.
Mladić se gušio. Rukama je kao pomaman stao udarati svog napadača.
— Budi miran, inače ću ti rascopati glavu — naloži mu Adam.
— Wansfell... nemoj me udaviti! — krikne Stone u užasu, prestajući da se
batrga.
— Colishaw je gotov — dobaci mu Adam.
— Gospode!... Nemoj me ubiti... Wansfell! Tu je Ruth... pod ključem. Oteo
sam je Collishawu ... Pusti me... pa ću te... odvesti k njoj.
Stisnut željeznom Wansfellovom šakom, Stone ih povede mračnim prolazom.
Augustine naleti na njih, pa stade dozivati sve svece i pođe kraj njih. Na prašini je
neko crvenkasto svjetlo sjalo kroz jedan željeznim rešetkama zatvoren prozor. Stone
stade kod vrata, uzme čeprkati po džepovima i izvadi jedan ključ koji pokuša turiti u
ključaonicu.
— Pusti mi ruku, Wansiell — on će zadihano. — Ruke mi se tresu... ne daš mi
mrdnuti.
Ključ pade i zazvecka na kamenom pragu.
— Merryvale, uzmi ključ i otvori vrata — naloži Adam.
U času kad se sagnuo da pokupi ključ, bolan vapaj iznutra zapara Merryvaleu
po samom srcu.
 GLAVA 11.

Ruthi se činilo da se budi iz strašne more. S mukom otvarajući očne kapke,

dolazila je k svijesti i uz to osjećala tup bol.
Spazila je nekakve izbledjele zavjese, zidove sa starom žbukom s koje je već
spala ružičasta boja, mali prozor s rešetkama, krevete. To je sve njoj strano! Ovo nije
njezina soba. Gdje je to? Zar je još u nekom groznom snu?
Ne, budna je. Mjesto u kojem se nalazi je stvarno, opipljivo, nema iskrivljene,
nejasne konture prikaza iz snova.
Pridigla se i najedared se osjeti strahovito slabom. Ležala je na žutom
pokrivaču na visokom krevetu. Soba joj je bila potpuno nepoznata.
Uto joj u sjećanju stadoše nailaziti slike iz onog vrtoglavog niza događaja što
je dovedoše do ovog nesretnog momenta.
Stone joj priznaje da je pod utjecanjem alkohola ukrao novac iz stola u uredu
Guerda Lareyja; uporno i ponizno je moli da se kod Lareyja ona zauzme za njega; ona
protiv volje pristaje i posve glupo s njim ide niz stazu; najedared joj ćebe pada na
glavu, njen vrisak je grubo zagušen i nju surovo savlađuju; osjeća kako je bacaju u
neka kola i kako je tamo drže; u brzom kasu voze je nekamo u pustinju. Napokon,
skinuli su s nje ćebe koje ju je gušilo. Ležala je nauznak, gledajući u zvijezde. S jedne
strane joj je bio Collishaw. s druge Stone. Poput tigrice se uspela i borila da pobjegne
— borila se dok nije posustala. Teško je dahtala, a u njoj je mjesto bijesa nadolazio
strah. Collishaw ili nije mogao ili nije htio skinuti ruke s nje. Njezin uvredljiv prezir, a
potom njezina strasna molba za milost kao da ga samo još više uspališe. Ali, Stone je
drugačije reagirao. Spriječio je Collishawa, isprva riječima, a poslije i fizički.
Grozna je noć prošla — ukazala se siva zora. Štropot kotača je prestao. Ležala
je u kolima, postavljenim ispod jednog željeznog drveta. Ruke su joj bile vezane
jednim rupcem. Dnevna je žega mirno pekla. Na jari uspjela je tu i tamo da malo
drijema, ali je čak i u snu cijelo vrijeme bila svjesna tih ljudi u čijoj se nemilosrdnoj
vlasti nalazi. Beskonačno se otegoše časovi straha, svakovrsnih ludih misli i fizičkog
bola. Nastao je sumrak, žega je popustila, točkovi su opet zaštropotali.
Sjetila se kako su je digli iz kola i ponijeli u noć, u tamu — utonula je u
zaborav nesvjestice. I sad se, slaba i bolna, probudila u ovoj nepoznatoj sobi, na njoj
tanka bijela haljina sva isprljana, iscijepana i iskidanih rukava, na mišicama joj crne
masnice, noge joj bose.
Zabrinuto je razgledala crne i plave masnice po sebi i dotakla mjesta gdje ju je
boljelo; uz ogromno olakšanje ustanovila je da joj nikakvo drugo zlo nije učinjeno.
Ustala je, ali s mukom. Spazila je stol nasred sobe. Netko je na njem ostavio
poslužavnik s pićem i jelom koje je bilo još toplo. Morala se dići na prstima da bi
mogla pogledati kroz mali prozor.
U Yumi je! Pogled joj pređe preko rijeke, crkve, mnogobrojnih krovova
pokrivenih crijepom i preko obojenih zidova kuća. Sunce je bilo na zapadu, spuštalo
se nad purpurnim bregovima Arizone.
Razgledala je sobu, pogledala u spremište, potom pokušala otvoriti vrata.
Zaključana! I vrata i zidovi bili su masivni. S prozora zatvorenog rešetkom mogla je
vidjeti samo krovove zgrada. Pomislila je da bi mogla zapomagati, ali odluči da još
malo sačeka. Potom se najede i napije. Jelo je bilo čisto i prijatno.
Drugo nije mogla pretpostaviti — nego da je Guerd Larey inicijator ove
njezine otmice. Ma koliko Collishaw i Stone bili uspaljeni pogledom na nju, oni nisu
skovali ovaj plan. Odjednom, u njezinu sve bistrijem duhu sjevne pomisao da će
Adam, sigurno kao što sunce sja, doći da je spasi. Ni najmanje nije sumnjala da se on
već nalazi ovim ljudima na tragu. Šta će s njima učiniti? On je Wansfell! Usprkos javi,
njom prođe studena jeza.
Mora se nekako sačuvati do časa kad Adam bude došao. U tu svrhu mora
upotrijebiti svu lukavost i hrabrost jedne žene prije nego se Guerd Larey pojavi na
sceni. Ako on do nje dođe prije Adama — onda je gotovo? U tom slučaju Adam će
opet morati da bježi pred šerifima ubicama kao što je Collishaw — morat će natrag u
pustinju, ovaj put će mu ruke odistinski, a ne zabludom, biti umrljane krvlju brata, i
morat ce se vratiti samotnom životu Wansfella Lutalice.
Ta je pomisao užasom skamenila Ruth. U tom je času mrzila svoju ljepotu,
svoje tijelo, tu bijednu spodobu mesa i krvi zbog koje muškarci luduju.
Ne — Adam ne luduje! On voli njezinu dušu. njezin bol, ono što i sama osjeća
svojim skrivenim ja, njezinu ženstvenost koju je ona samo još od blata poštedila.
Njezini poljupci i zagrljaji one posljednje noći, njezine molbe da je odvede daleko od
jezive pustinje, njega su razderali, potresli, ali je ipak do kraja ostao čvrst kao stijena.
Ne — dok ona ne bude slobodna, a on nju ne može osloboditi! Čak i sad ju je pekao
stid zbog slabosti i promašaja. Šta je pomislio o njoj? Ista ženska lukavstva koja je
primijenila na Stoneu! S gađenjem je odbila takvu spoznaju. . .
Naglo se uspravila, sva napeta, prekinuvši tok misli. Je li čula korake izvana?
Da — evo opet, i opet kucanje na vratima. Pomislila je na svoje otmičare. Žurno je
pokrivačem s kreveta sakrila gola ramena i mišice. Čula je kako ju nečiji tihi ali čvrst
glas doziva po imenu. Pritrčala je vratima — pokucala u znak odgovora — stala
šaptati Merryvale! Reče joj kako je Adam u gradu — obojica će doći po nju. Ruth nije
znala šta da kaže, nije znala ni šta da govori. Merryvale je pokušao otvoriti vrata, ali
ih nije ni pomakao.
— Ne mogu razvaliti vrata. Ali Adam može. Ne kloni, Ruth — šapnuo joj je.
— Požurite!... oh, požurite — odvratila mu je. — On bi mogao svakog časa
doći!
Lagani koraci Merryvalea ubrzo zamriješe. Rukama pritišćući grudi, gde joj je
srce uzburkano kucalo, Ruth se nasloni na vrata. Kroz prozor je vidjela zlatasti odsjev
zalaska sunca — rumene oblake i plavo nebo. Adam je u Yumi. Brzo će doći ovdje!
Šta su njemu vrata, ili zidovi, ili lanci? Molila se da Merryvaleov plan ne naiđe na
zapreke — da je dva prijatelja izbave prije nego Larey stigne u Yumu. Kakve je to
bestijalne namjere Larey imao? Da je udalji od kuće — te joj duh slomi i baci je na
koljena — potom da je vrati na Izgubljeno jezero, izgubljenu, pokornu, da živi
životom jedne squaw! Zar je toliko lud te ne može shvatiti da bi ona ubila najprije
njega, a potom i sebe?
Hodila je po sobi u čarapama. Gdje li su one budale izgubile njene cipele?
Bjesnila je gledajući u svoju iscijepanu haljinu. Zbacila je sa sebe pokrivač koji je bila
prebacila preko leda, pa s kreveta skide izblijedjelu zavjesu i njom se ogrne. Neće
privući naročitu pažnju. A što se tiče bosih nogu — sa zadovoljstvom bi bosa išla
preko vrelog pijeska i bodljikavih kaktusa ...
Njeno razmišljanje prekide struganje ključa koji je ulazio u bravu. Radosno je
uzbuđenje prelije — i neko dublje čuvstvo — uspravila se, dršćući. Adam i Merryvale
su došli do ključa. Tu su.
 Brava zaškripa, kvaka se okrene, vrata se otvore. Ušao je Stone — blijeda i
odlučna lica.
— Oh! — istisne Ruth, bolno preneražena i razočarana.
— Hej, ti kao da si znala šta namjeravam — on će gledajući u zavjesu kojom
se ona umotala. — Hodi. Izvući ću te odavde.
— Neću — odbije Ruth, dolazeći k sebi.
— Ne budi luda. Mogu te naprosto ponijeti, a i hoću to učiniti. Hodi — pono-
vio je ljutito. Bio je nervozan, oprezan, a očevidno nije bilo slučajno što je držao uho
kraj odškrinutih vrata.
— Gdje me hoćeš voditi? — ona sumnjičavo upita.
— Nije važno gdje, samo požuri. Ako me uhvate, ode mi glava.
— Je si li... da li si se s kim dogovarao?
— Ne, ovo ja radim na svoju ruku. Spasit ću te od tog jednookog Teksašanina.
— Spasit ćeš me od Collishawa? A zašto?
— Zato što te ja zbilja volim, Ruth. — on uznemireno odvrati.
— Hoćeš da me spasiš za sebe?
— Svakako, ako već moraš znati. Ali ja tebe volim, a Collishaw te ne voli. Već
sam te od njega spasio, na putu ovamo, zar ne?
— Jesi. Time si prilično učinio da popraviš zlo što si ga počinio svojim učeš-
ćem u svemu ovome. Nemoj sad to pokvariti, Hal.
— Budi pametna — on odvrati, teško gutajući gvalju. Na ovaj čin snažan ga je
motiv tjerao, ali mu je i strah bio podjednako jak. — Ne bih te htio nositi odavde, a da
se ti koprcaš i udaraš kao što si sinoć činila. Izazvao bih pažnju. Ali ću i to učiniti, ako
nećeš poći dragovoljno.
— Hal, ja se bojim da ti se povjerim.
— Ali shvati da će ti biti još gore ako đigneš galamu i pokvariš mi plan —
otpovme on nestrpljivo. — Collishaw se upravo ovog časa cjenka sa Sanchezom,
svakog časa se može pojaviti. On hoće da prevari Lareyja i da te proda... Oh, šta tako
gledaš? Ti ljudi rade takve stvari. Osim toga, ako te Collishaw i Sanchez ne sklone
odavde, večeras će Larey stići.
Ruth je oklijevala. Ako Adam ne stigne odmah, prije Collishawa, ona će se
naći u daleko većoj opasnosti nego što će biti ako pođe sa Stoneom koga može bar
neko vrijeme držati na odstojanju, ili mu čak i pobjeći. Kad je ne nađe u »Del Toru«,
Adam će poći u potragu za njom, a lakše mu je naći trag Stoneu nego Collishawu.
Nadalje, ako slučajno Guerd Larey prvi stigne — ali tu misao nije smjela do kraja
uobličiti.
— Idem ... s tobom — izmucala je.
Stone je hitro izvuče iz sobe i zaključa vrata. Bio je gotovo sumrak. Zapad se
još crvenio odsjajem utonulog sunca. Nimalo blagom rukom Stone stisne Ruthinu
ruku i gotovo je podigne, pa požuri niz stražnje stepenice u dvorište. Odatle je povede
u sporednu ulicu, grabeći što dalje od Sanchezova lokala. Sreli su nekoliko ljudi
kojima očigledno ne upadoše u oči. Stone je nešto pričao usiljeno ravnodušno. Prošli
su jedan blok, pa opet skrenuli i zašli u siromašniji dio Yume.
— Pomenuo si Sancheza, je li tako? — upita Ruth — Znači ono je bio »Del
Toro«?
— I te kako je bio, a to jamačno nije mjesto za bijelu ženu — on joj značajno
potvrdi.
— Ne žuri toliko. Cesta je gruba, noge me bole. Nemam cipela.
Da bi joj udovoljio, Stone uspori korak i ovlaš popusti stisak na njezinoj miši-
ci. Ruth najednom pade na pamet da se otrgne i pobjegne. Mogla je to učiniti u času
kad su izašli iz »Del Tora«. Da se dočepala glavne ulice mogla mu je pobjeći, ili pak
zaizvjesno naći zaštitu kod kakvog prolaznika. Yuma je uvijek puna kopača, vozača,
kauboja, kockara; ma na koga nabasala, taj bi se kratko i grubo obrčunavao s takvim
kao što je Stone. Zašto se nije toga odmah sjetila? Sad su se već nalazili u pustijem
dijelu grada, daleko od glavne ulice. Sačekat će dok ne sretnu nekoga. Ali, prođoše još
pola bloka, a nigdje ni žive duše. Štaviše, mrak je bivao sve gušći.
Istrgla se iz Stoneova stiska i potrčala. Bila je lakonoga i brza. Strah joj je dao
krila. Toliko je brzo pojurila, da joj je vjetar smakao zavjesu što je imala preko sebe.
Nije se obazrijela. Čula je kako se Stone primiče. Njegove su čizme lupale sve brže i
brže. Osjećala je da će joj srce pući, da je posljednji dah napušta, da nije u stanju usrk-
nuti zraka. Posustala je, Klonula, već je glavinjala kad ju je Stone uhvatio.
Kad ju je žestoko zgrabio i podigao, ona pokuša da vrisne. Ali dah nije imala,
a slabi joj krik zaguši Stoneova ruka.
— Divlja mačko! — on će zadihano. Probaj to... opet... pa da vidiš... kako ćeš
proći?
Nije bila u stanju da mu se odupre. Čak nije imala snage ni da hoda. Unezvje-
rena, slaba, pala bi da je on nije pridržao. Ponio ju je, neko vrijeme ulicom, pa u neki
mračni prolaz, te ju, stigavši do jednih vrata, spusti na tlo. Otključao je vrata, pa je
povukao Ruth u jednu mračnu sobu gdje se ona sruši na pod. Smućena mozga, bila je
upol u nesvijesti, premda je čula Stonea kako se vrti i spazila da se svjetlo upalilo.
Stone je podiže i stavi na jednu naslonjaču. Došla je k sebi i vidjela da se
nalazi u prostranoj sobi visoka stropa, kamenih zidova i poda. Po namještaju i
željeznoj rešeci na prozorima vidjelo se da je to meksikanska nastamba. Stone obriše
znoj s lica i teško dišući mrko se zagleda u nju. Naizgled nije uopće bio svjestan
njezina jadna stanja. Svojim je drskim očima gutao njezine gole mišice i ramena,
razbarušenu joj kosu što se zlatom ostala oko nje.
— Čuo sam Lareyja kad je rekao da si divlja mačka, ali da će te on već ukrotiti
— reče Stone gotovo s divljenjem. — Sad razumijem kako se osjećao.
— Hal Stone... nemaš ni mozga, ni srca — nemoćno mu odvrati Ruth. —
Povodiš se za golim instinktom.
— Pa, ako si ti divlja mačka, šta drugo očekuješ od mene?
— Bila sam luda... što sam očekivala... možda i prave samilosti. Zaprepašćuje
me što uopće nemaš razuma.
— Ali te u tome vodila sebičnost, a ne plemenitost.
— Imao sam dovoljno razuma da pobrkam račune Collishawu, što ti uopće ne
cijeniš — on mrgodno orvrati.
— Volio bih tebe vidjeti kako u nekome podstičeš plemenitost, Ruth Larey.
— Zar ima smisla pokušati nemoguće? — otpovrne Ruth. — Slušaj me, Hal, ti
uopće ne rasuđuješ. Gdje ti je pamet? Dobro, sad si me se dočepao. Priznajem, bespo-
oćna sam i jadna toliko, da bi se i pas smilovao na mene. Ali, sad kad me imaš, šta
namjeravaš sa mnom?
— Znam šta hoćeš reći: da si opasan teret. U redu, znaj da me nije briga.
— Ali mi nisi odgovorio! Imam pravo da znam tvoje namjere.
— Odvest ću te iz Yume, makar morali ići pješke.
— Pretpostavimo da pobjegneš Collishawu i Guerdu, i... ali, govorim gluposti.
No, ne možeš pobjeći Adamu Wansfellu.
— Kome? Onom pustinjskom paeovu lutalici? Au, proklet bio! Već sam ti
rekao da me nije briga — on otpovrne, mrgodno razjaren, po čemu se vidjelo da mu je
takva misao neprijatno mrska.
— I tebi je život mio.
 — Ruth Larey, niti mi je mio život, niti Bog... ništa mi nije milo, osim tebe.
Sve bih odbacio, evo ovako, samo da tebe posjedujem na jedan jedini minut
— Hal, razmisli ... razmisli prije no što bode prekasno! — ona će preklinjuči.
— Mene ne možeš posjedovati, kako ti to kažeš. Naravno, obziroim da nisam u stanju
ni prst podići, ako ćeš se spustiti na nivo pustinjske zvijeri...
Guerd Larey kani da se spusti na taj nivo — prekine je Stone, ljubomorno
uspaljen. — Prozreo sam ga.
— Oh, tebe je nemoguće urazumiti — očajnički zavapi Ruth.
— Na ovaj način, ne, Ruth. Prema tome, bolje ti je da se pomiriš sa sudbinom
i prepustiš se.
Ruth zaklopi oči. Po umornom je duhu tuče sva golotinja i bijeda te bezumne,
bezobzirne žudnje, brutalnog muškog nagona! Molila se Bogu da joj se smiluje i da je
poštedi odmazde koju su zaslužile njezina ženska taština i nerazumna sebičnost.
— Slušaj, Hal, samo još jednu, posljednju riječ. Prevarila sam te. Šta će me to
stajati, ili nisam shvaćala, ili me nije bilo briga. Ali, zaista sam te prevarila. Molim te
da mi oprostiš. Molim te, sjeti se majke, sestre, i poštedi me... Ako nećeš, ako na
mene u zlu položiš ruku... prije ili kasnije ja, ću naći načina... svojom ću te rukom
ubiti!
— Kažem ti, baš me briga — on u očajanju otpovrne. — Spreman sam i u
pakao poći i tamo se pržiti za vječita vremena!
Uviđala je da su joj svi napori uzaludni. Koliko se Stone za mjesec dana
promijenio! U svom je očajanju požalila što se nije držala ranije namjere — da sav
mogući šarm, umiljatost i varljivost upotrijebi da Stonea svrne s njegove nakane. Ali,
njom je srdžba preovladala. Srdžba — i podrugljiva gorka uspomena na te njezine
zavodničke osobine koje je često svjesno koristila. Njima više nije mogla pribjeći,
makar se radilo i o spasu života!
Najedared je uočila da Stone više ne zuri u nju. Iskrenuo je glavu ustranu,
malo je spustio, napeto je osluškivao.
Njezino je umorno srce zabrzalo. Čula je korake, kucanje na jedna vrata,
zaizvjesno u istoj kući — potom oštre, brze glasove, meksikanski govor.
Poskočivši, Stone opsova nešto u bradu, pa oprezno otvori vrata koja je
zaboravio zaključati. Glasovi su sad bili posve jasni, ali to nisu bili glasovi normalnog
razgovora. Mora biti da su uznemirili Stonea, jer se on provuče kroz vrata van, ali se
potom okrene i Ruthi došapne: — Laneš li, krvavo ćeš platiti! — Za sobom je
bešumno zatvorio i zaključao vrata; brzi mu, tihi koraci brzo se izgubiše.
Trudila se da smiri blaženstvo što joj ga je predosjećaj ulio. Ali, nije mogla
odoljeti čuvstvu koje je bilo jače od razuma i logike. Sloboda je na domaku. Osjećala
je to, predosjećala je. Adam i Merryvale su joj opet na tragu. U svom zanosu, željela
bi kriknuti.
Glasovi umukoše. Drugi koraci odjeknuše ispred vrata za kojima je Ruth
stajala obezumljena nadom. Da nije u delirijumu pogriješila? Iznenada je zgrabi
hladna ruka očajanja, ona klone. Pokuša da vrisne, ali joj jezik otkaže poslušnost, usta
joj se ukoče, grlo je izdade.
Opet su se čuli koraci, više njih, glasniji. Vraćali su se. Isti meksikanski glas,
prodoran, uzbuđen, što odgovara nekakvim dubljim glasovima od kojih se Ruthi
klonulo srce razigra! Ispred vrata zastali su neki ljudi. Jedan ključ pade i zazvecka na
podu.
— Merryvale, uzmi ključ i otvori vrata.
Onaj isti dubok, suh glas! Iz njezina se grla konačno oslobodi krik.
 Uz škripu brava se otključa. Vrata se silovito otvore. Crni okvir dovratka kao
da se ispuni nečijom divovskom spodobom. Adam zakorači u sobu. Golemom je
šakom stiskao Stonea za košulju i vukao ga za sobom. Za njim još neki uđoše,
zatvoriše vrata. Adam odfrljači Stonea koji tresne u zid i sruši se na pod.
Klekao je pred Ruth i prignuo se da joj osmotri lice. Ona nije mogla
progovoriti, ali pogleda u one oči što sivilom bljeskaju i nasmiješi im se svom radošću
kojom su joj grudi izgarale. Nije ni on progovorio, ali je na njemu neka čelična
napetost popustila i to bijaše rječitije od ma kakva kazivanja.
Ruth podiže dršćuću ruku koju on odmah zgrabi i stisne u svojoj šaci.
Merryvale priđe.
— Hajde, djevojko, gore glavu. Došli smo. Četvrti je čovjek bio talnoputi
Meksikanac, koji se stao iznad nje naklanjati i trljati ruke.
— Ah, senorita, neka je hvala Blaženoj djevici. Moj grande senor je našao svoj
ljiljan. Augustinova kuća vam stoji na raspolaganju.
Merryvale uzme od njega jedan paket, otvori ga i izvuče dug kaput i veo.
— Ruth, ovo nosim po cijeloj Yumi — rekao je u želji da šaljivo zvuči. Mislim
da će ti dobro doći, bez obzira kakav je. Podigni se, daj da ti pomognem... Tako.
— Hvala vam... on, hvala vani. — Ruth nije mogla ništa drugo da kaže.
Toliko je Adam bio uzbuđen, da se nije mogao ni maknuti, niti se nasmiješiti
ili riječ izustiti. Ruthi je njegov pogled bio divan i u dušu ju dirao. Najzad, pustio joj
je ruku i ustao.
Potom je opet pogledao u nju, prstom upirući u Stonea.
— Zašto te on doveo ovdje?
— Htio je... da me spasi od Collishawa — izmuca Ruth.
— Jesi li došla ovdje po svojoj volji, ili te on prisilio? — nadostavio je Adam.
— I jedno i drugo. Prestrašio me da bi me naveo da pođem. Putem ovamo,
pokušala sam mu pobjeći. Oh, što sam jurila! Ali, ovako bosa, teško mi je bilo po
kamenju. Uhvatio me.
— Stone — započe Adam, leno mirno ali ga zaustavi Ruth hvatajući ga za
rukav.
— Adame, pusti ga — ona zaište, blagim, molećivim glasom. — On me bar
spasio od onog surovog Collishawa, ne samo sinoć, već bez sumnje i danas.
— Ne treba mi tvoja samilost, Ruth Larey — plamti Stone.
Merryvale zakroči prema Stoneu, jednom, dvaput.
— Jesi li ti čuo što sam ti rekao za Collishawa?
— Jesam, čuo sam, njuškalo staro. I baš mi se fućka. Ja sam svoju igru odigrao
i izgubio.
Još jednom se Adam okrene Ruthi.
— Vidim da želiš da ga pustim.
— Želim, Adame — ona će spremno. — Dijelom zato što se osjećam krivom
za njegove postupke, ali ponajviše zato što ne bih htjela da ga ti kazniš.
— Je li on kriv za tvoje ozljede? — upita Adam rječitom gestom pod kojom se
podrazumijevao ne samo njezin izgled već i njezino duševno stanje.
Upravo se na ovo pitanje Ruth pripremala zbirajući sve svoje umne
sposobnosti. Jer, zbog sebe same nije mogla uopće lagati Adamu. Ali, dala bi se živa
sasjeći na komadiće prije nego bi priznala istinu koja bi izazvala da se oluja
Wansfellova gnjega sruči na brata mu Guerda.
— Adam, mislim da sam ja tome kriva — ona otpovrne i pogleda mu u
mrkotužne oči ne trepćući.
 — To misliš samo zato što si se sticajem prilika našla na Izgubljenom jezeru
kad je Stone tamo naišao. Ako tako rezoniraš, daleko ćeš dospjeti. Onda možeš reći da
si kriva zato što si živa. Ne možeš se posipati pepelom zato što si željela da
muškarcima budeš dopadljiva. Svaka žena ima na to pravo. Nego, de ti meni reci; zar
nije Stone bio samo tuđe oruđe u ovoj igri, a i Collishaw također?
Hineći svu njoj moguću iskrenost, Ruth, odbije takvu pomisao.
— U sto vražjih matera, Wansfelle — na to plane Stone, ustajući — Ako hoćeš
pravu istinu, onda mene poslušaj. Ovu je igru smislio Guerd Larey. Collishaw mu je
prišapnuo kako će ženu baciti na koljena. Samo što se Larey nije htio lično umiješati u
sve ovo. On ima dalekosežne planove s Izgubljenim jezerom, pa nije lud da sebi
pokvari posao. I tako, tobože je poslao Collishawa na sjever. Mene je pridobio da mu
učestvujem u planu. To mu nije bilo teško, jer sam i ja imao neke svoje planove. U
ovome je i Dabb bio umiješan. Ja sam morao tobože ukrasti novac iz Lareyjeva stola.
Potom sam imao da odem do Ruth i da je ponizno molim neka pođe sa mnom i
Lareyja nagovori da me pusti, jer sam bio pijan, ili lud. Otišao sam i Ruth je upala u
stupicu. Moram reći da joj nije bila posve mrska pomisao da isproba djelovanje svojih
zamamnih čari na mužu. Pošli smo stazom. Collishaw je bio sakriven, imao je ćebe.
Prebacio joj ga je na glavu, i zgrabio je. Otrčali smo do kola koja su nas čekala i
ubacili se unutra. Meksikanac je potjerao.
»Sve dotle, išlo je kao namazano za gospodina Lareyja, ali odatle dalje više se
nije radilo po njegovu planu. Ruth se oduprla onom jednookom đavlu kao prava
mačka, što i jeste. On bi nju razderao na komade, da nije bilo mene. Kad je onako
izbijena, gotovo posve iscijepane haljine bijela, ležala na mjesečini, Teksašanin
nikako da digne ruke s nje. Ustrijelio bih ga, samo da sam imao čime. Nisam imao
oružja, a niti hrabrosti da pograbim njegov revolver. Odmah sam vidio da je zapravo
izigrao Lareyja. Lešinar stari, bilo mu je dosta samo da pogleda ovu ženu. Ja sam ga i
psovao, i kumio i molio i s njim se cijelu noć natezao neka pusti Ruth na miru. I, tako
mi nebesa, ako joj ranije nisam učinio nikakvo dobro, onda te noći jesam.
»No, i ja sam imao plan da Lareyja izigram. Meni su trebale ostati pare koje
sam ukrao. Larey, smatrajući sebe vrlo lukavim, povjerovao je da mene može kupiti.
Međutim, obzirom na moju ljubav prema Ruth, ja sam namislio da ga prevarim i da
nju odvedem. Budite sigurni da bih to i učinio, da nije bilo onog ćoravog Collishawa.«
Po svojoj lakoći i uvjerljivosti, Stoneovo žurno, nepristrasno i neuvijeno
kazivanje imalo je snagu istine. Međutim, ukoliko je na Wansiellu ostavio kakav
dojam, ovaj to nije pokazao ni najmanjim znakom.
— Stone, tebi mnogo dobrog nedostaje — reče mu hladno. — Između ostalog
to, što ne vidiš dalje od nosa. Mogao bih ti vrat slomiti, što bi meni bilo kao prelomiti
suhu grančicu za logorsku vatru. Ali ova žena traži da te poštedim. Ona te navela na
krivi put i to nju mori... Dobro, idi kuda i kamo znaš. Ali, kažem ti, nemoj mi se više
nikad naći na putu.
U nastaloj tišini, Stone pođe na vrata, otvori ih i izađe. Svjetlo je na tren
pokazalo njegovu žilavu, i turobnu spodobu — potom je mladić nestao u tami.
Čim je Stone otišao, Adam kao da se prenuo iz nekakve tvrdomrke i
nemilosrdne ukočenosti. Možda se u Stoneovu prisustvu nije mogao osloboditi onoga
što je njega činilo Wansfellom. Samo je Merryvale znao kako se Stone za to vrijeme
nalazio s jednom nogom u grobu.
— Sad možemo poći — reče Adam.
Oprezno je Ruth spustila izranjene noge na pod i ustala. Posrnula je, ali je
uspjela napravili nekoliko koraka, kadli je Adam zaustavi obgrlivši je jednom rukom.
— Neću moći najbolje hodati, — reče ona.
 — Nije ni potrebno da hodaš.
Stone je za sobom ostavio otvorena vrata. Smješkajući se usrdno, Meksikanac
natraške izađe.
— Samo da Stone ne ode Collishawu, da mu sve ispriča. Meni... meni je već
svega dosta... — Ruth, će, plašljivo zamuckujući.
Adam je podiže na ruke. Ona s čuđenjem pogleda u njegovo kao u sfinge
bezizražajno lice.
— No, djevojko, Što se tiče Collishawa,. više nemaj brige — reče Merryvale
glasom u kojem je bilo nečeg njoj još neznanog, hladnog.
Opustila se u Adamovu naručju. Osjetila se samo krajnje slabom, ali je shvati-
a smisao Merrjvaleovih riječi. Ono malo snage što joj je ostalo nije bilo dovoljno da je
spasi od nesvjestice. Svijest joj se zamuti. Dalje je samo osjećala da svom težinom
počiva na Adamovim rukama, da ju on nosi kroz tmicu, između nekakvih tamnih
zidova i mutnih svjetla, i čula je glasove gdje nešto šapću.
Postepeno je ponovo došla k sebi. Noseći je kao da ima dijete na rukama,
Adam je hitro hodio. Na nekoliko koraka pred njim išli su Merryvale i Meksikanac,
na čas zastajkivali ovdje-ondje, potom kretali dalje. Stalno se držeći crne sjene
stabala, pređoše ulicu, pa jedan otvoreni prostor, možda trg, potom uđoše u uzan
prolaz između visokih zidova. Ruth je čula glasove i smijeh u neposrednoj blizini, ali
nikoga nije vidjela.
Umaralo je držati glavu upravno. Spustila ju je, a njezina gusta, uvijek nepo-
korna kosa pade Adamu na lice. Ona je poravna i pritom joj ruka dodirnu njegov
obraz. Bio je mramorno hladan. Naslonila je na nj dlan.
Do ušiju joj dopre poznati žamor noćnog života Yume. Išli su opet prema
centru grada. Prolaz je vodio u jedno dvorište. Potom su se penjali po nekim stepeni-
ama. Adam ju je nosio kroz neke mutno osvijetljene hodnike i sobe. Najzad ju je
nježno spustio. Njihov vodič Meksikanac izdavao je neke naloge. U kući su se čuli
tihi koraci nogu u sandalama. Tamu sobe probije svjetlo. Ruth su povjeravali blagim
rukama Augustinove žene i njegovih dviju kćeri.
— Bit ćemo ti blizu, u susjednoj sobi — reče joj Adam.
— Senorita, vama će ovdje biti lijepo — ljubazno dornetne Meksikanac. —
Augustine ima mnogo prijatelja. Oni su i vaši prijatelji. Budite opet sretni.
— Ruth, donijet ću ti stvari koje sam ti kupio. Učinio sam što sam najbolje
znao. Obećaj da mi se nećeš smijati — reče Merryvale.
— Prijatelju, budite sigurni da se nikad neću vama smijati — odvrati Ruth. —
Bili ste dobri što ste mislili na mene.
Svi muškarci izađoše, samo se Merryvale ubrzo vrati s nekoliko omota koje
položi na pod pred Ruthinom stolicom.
— Evo ih, djevojko — on će uz osmijeh od kojeg mu se suho lice izbrčkalo
borama. — Mogu ti reći da je to bio gadan posao, ali sam ga izvršio s najvećim
užitkom.
Ona ispruži ruku i privuče starca bliže te mu šapne: — Šta ste mislili kad ste
rekli ono — za Collishawa?
Smiješak iščeznu, a pametne blage, plave oči se srnrknuše.
— Draga mala Ruth, nije li ti dosta uzbuđenja u jednom danu?
— Neću se uzbuditi — ona će, stišćući se uz njega.
— Za mene je sve bolje od neizvjesnosti. Rekli ste da nema više straha od
Collishawa.
— Tako je, kako sam rekao.
— Samo večeras nema više straha od njega, ili.... ili...
 — Nikad više, dok je svijeta i vijeka — ozbiljno će starac i izađe.
Djevojka se spusti na stolicu, zaklopi oči i prepusti se brizi Meksikanki.
Gotovo nije ni osjećala šta one rade. Činilo joj se da joj grudi steže nešto tvrdo i
ledeno. To je osjećanje ipak napusti, ostavivši za sobom tupu mučninu. No, užas
postepeno iščeznu iz njezina duha, poput sablasti što se povlači proznom dvoranom
kojom duva turoban vjetar tmice.
Wansfell je ubio još jednog pustinjskog lešinara. Za posljednjih četrdeset i
osam sati, mnogo se puta Ruth molila da Adam dođe i izbavi je. U pomamnom bijesu
ležao je jedan od razloga što joj je duh bio pust i prazan. Ali, čim je to raspoloženje
prošlo, počela je razmišljati. Zar će Adam opet biti odmetnik? Ono što je dosad učinio
ne mora ga nužno dovesti u takav položaj. Smrt jednog čovjeka u obračunu nije ništa
neuobičajeno u pustinji, a u Yumi ništa značajno. Ipak je strah proganjao Ruth, a
činilo joj se da se više plaši budućnosti nego sadašnjice — kao da u daljini nazrijeva
zao znak, nekakvog vjesnika zle kobi što ju neumitno čeka.
Sat kasnije Ruth ode u sobu gdje su je čekali Adam i Merryvale. Prethodno su
je Meksikanke okupale, njene mnoge ozljede su namazale nekim maksikanskim mele-
om, njezinu su raščupanu i zaprašenu kosu iščešljale i iščetkale, te je na kraju obukla
ono što joj je Merryvale kupio.
Ušavši u sobu, Ruth se lako nakloni. Očekivala je da ih iznenadi, i nije se
prevarila. U dovratku su stajale Meksikanke i hihotale se. Sav smeten, Merryvale je
trljao bradu, a Adamovo se lice ozari njegovim rijetkim osmijehom.
— Pa, moglo je i gore ispasti — reče Merryvale, u pokušaju da opravda svoj
ukus.
— Mala starica! — uzvikne Adam. Veselo je odjeknuo Ruthin smijeh.
— Pogodio si. Merryvale mi je kupio haljinu za malu staricu. A pogledaj,
gospodine moj, nesrećo neuglađena, pogledaj što imam cipele... španjolske s kopča-a!
Samo što mi se noge izgubiše u njima.
Podigla je rub crne haljine i ispružila nogu. Merryvaleu oči iskočiše.
— Zar su ti tolicne noge? Uh, Ruth, a ja bih se zakleo da će ti cipele biti
premale!
— Ništa se ne sekirajte — odgovori Ruth. — Sve je divno, a naročito cipele.
Da su mi po nozi ne bih ih mogla nositi, jer me noge bole.
— Nije trebalo da se oblačiš — reče Adam.
— Sad mi je bolje, samo što sam umorna.
— Hoćeš li štogod pojesti? Sutra ćemo imati dug i naporan put.
— Pa... i bih štogod jela ... Adame, vodiš me kući, na Izgubljeno jezero?
— Zna se. A kamo bih te inače mogao odvesti?
— Širok je svijet — ona će, gledajući ga pravo u oči.
— Ruth, treba misliti na tvog djeda.
— Znam. To mi je dužnost. Ali... ako budem morala sve ovo da prođem
nanovo!
— Ja se nadam da će se ovim završiti tvoje nedaće — odgovori Adam.
— Ako mi se nedaće ne završe, one će mene dovršiti. Adame, nemoj me tako
gledati. Drage volje idem. Hoću da izvršim svoja dužnost. Zgazit ću tog divljeg
buntovnika u sebi... Ukoliko ti budeš kraj mene cijelo vrijeme.
— Ali, Ruth! — on usklikne — to je nemoguće... cijelo vrijeme.
— Misliš li da će sada situacija na Izgubljenom jezeru biti drugačija? — ona
ozbiljno upita.
— Mora biti.
 — A evo ti moje mišljenje: bit će drugačija, i gora! — reče Ruth, natjerana da
izrazi ono što predviđa.
Uto ih pozvaše na večeru. Adam nije čuo dozivanje, ali Merryvale galantno
priskoči da pomogne djevojci.
— Hajdemo, Adame — reče Ruth s vrata, prebacujući sebi zbog gorčine koja
će sada biti sve veća.
Merryvale joj pornože da zauzme mjesto za stolom. No, Adam se ne pridruži.
Ruth začuje gdje se hodnikom primiču brzi koraci. Sjetila se svojih zebnji. Adam još
nije na sigurnom, još nije u pustinji.
Netko je ušao u susjednu sobu i pozdravio Adama. Merryvale požuri tamo.
— Senor Adam, sve je u redu — čuo se glas, pištav, prigušen. Ruth pomisli da
je to Augustine. — Sanchez je moj prijatelj, prema tome i vaš — čulo se dalje. —
Rekao je šerifu da je Collishaw najzad naletio na jednoga koga nije mogao udesiti.
»Bio je to pošten obračun«, rekao je. A svojim prijateljima je kazao: »Wansfell
Lutalica posjetio je Yumu. Daj bože da nam opet dođe!«
U tami prohladne sobe kamenih zidova Ruth je ležala rastrgana suprotnim
mislima i čuvstvima što se uporno odupirahu potrebnom snu.
Mnoge misli tek sinuše, pa nestadoše, ali se neke zadržavahu. Genie Linwood
— i njena priča! Kao sunce svijetlo lice boga Tanquitcha u koje ne može pogledati niti
jedna djevoj'ka Indijanka a da ga ne zavoli. Vjera gospođe Linwood, koja je govorila
da Bog obitava u pustinji, te se molila — i spasilac je došao. Pustinjski Indijanci što
čovjeka upoređuju s orlom! Munja što se spustila s visina!
Djevojka se osvjedočila zašto je Wansfell pojam za ljude iz pustinje. On je
lutalica, zavijen u mrak, tajnovita sila vise mitske nego realne prirode, čovjek u kom
su pomiješani elementi prirode — samotnost, divljina i pustoš. Takvim ga ljudi drže.
Ruthi je on postao ono što je Tanquitch bio za Genie.
Zuj izvana, s ulice, bivao je sve dalji i dalji. Djevojka je čula kako jeca vjetar
— pustinjski vjetar — na svom putu sa širokih prostranih pustara. Osjećala je miris
pijeska i jare nošen vjetrom. Mjesec prođe ispred prozora — bio je nekakav neobičan,
narančast, čudovišno loptast, beživotno tijelo nebeske pustoši, ne bezdušno kao bijele
zvijezde, već melanholično.
U sobi između Ruthine i hodnika spavali su Adam i Merryvale. Odnosno, bar
je ovaj drugi spavao, jer je hrkao baš kao starac. Vjerni, stari Merryvale! Godinama je
s Wansfellom dijelio dobro i zlo! Kakav je njemu život bio? Nema doma, nema svojte,
ni djece, nema zanata, nema nikoga da mu ljubav pruži — nikoga osim onog diva iz
pješčane pustinje, tog samotnog i svetog osvetnika okrvavljenih ruku; Pa, koliko god
se činilo tragičnim, zar netko može poželjeti bolje?
Mučili su je raznoliki i strahotni izgledi budućeg života. Ponovo se rađala.
Bivala je razdirana, rastrzana, razdvajana. Tvrdim, otpužujućim pogledom je Ruth
zurila u svoje sebično, netrpeljivo naprasito biće. U njemu je vidjela nešto što treba
uništiti. A njezino staro ja, sve ono što ju je činilo onakvom kakva je bila, borilo se
poput lavice zakrvavljenih očiju, snagom što ju je godinama crpilo iz oholnosti i
navike, ali je bivalo tučeno i satjerano u ćorsokak.
 GLAVA 12.

Tek je počelo svitati kad je Merryvale probudio Ruth i rekao joj neka požuri.
Pokušala je da posluša, ali joj udovi bijahu toliko utrnuli i bolni, da se na jedvite jade
obukla. Morala je hrabro stisnuti zube.
Doručkovala je sama, služila ju je mala crnooka senorita. Na vrata je došao
Merryvale i rekao joj neka za deset minuta bude spremna da pođe s njim.
— A gdje je Adam? — zabrinuto upita Ruth.
— Čeka napolju — odvrati Merryvale.
Spremila se doista odmah. Pomažući joj da stavi na glavu veo, senorita joj
sramežljivo reče: — Adios, zlatokosa.
— Do viđenja, crnooka — odvrati Ruth, potom pozdravi i druge Meksikanke,
spusti veo na lice i pođe van, naslanjajući se na Merryvaleovu ruku.
Nije ju poveo pravo na ulicu, već je stao u dvorištu, govoreći joj kako će
sačekati kočiju. Prije nego se ona malo jače zabrinula pojavi se i kočija dižući oblake
prašine.
— Tu je — veselo će Merryvale i gotovo ponese Ruth ka kolima.
— A Adam? — ona šapne.
— Ne brini, djevojko. Nije daleko — odvrati joj i izvede je iz dvorišta.
Vrata na kočiji bila su otvorena. Dok je Merryvale pomagao djevojci da se
popne, netko joj priđe, — Adios senorita. Neka vas milostiva Djevica čuva! —
Prepoznala je glas Adamova prijatelja Meksikanca. Zahvalila mu se. U kolima je bilo
nekoliko putnika, ali ih zbog vela nije mogla jasno raspoznati.
— Ja ću gore — reče joj Merryvale.
Upravo u tom trenu nečiji brz korak spriječi Rutfa da pita starca zašto nema
Adama. Poznala je taj korak — bilo joj zabrza od zvuka tog koraka. Iskrsla je
Adamova visoka, crna prilika. — Vozi — on dobaci i onog trena kad je ušao u kočiju
ona krenu. Zatvorio je za sobom vrata i sjeo pokraj Ruth uz kratak pozdrav. Toliko je
djevojci bilo lakše, toliko se obradovala i uzbudila, da mu nije ni odgovorila.
Nešto zbog vela, a nešto i zbog prašine koja je ulazila u kočiju kroz otvorene
prozore, nije mogla posve dobro vidjeti Adama — ali je osjećala njegovo rame uza se
i činilo joj se da je najedared sva ustreptala neizmjernim blaženstvom.
Kočija se brzo odvalja iz grada, te se prašina razrijedi i više ju nije toliko
gušila.
— Sad možeš dići veo — reče Adam.
Ona se pitala da li je to rekao zato što je želio da joj vidi lice, ili zato što sad
više nema opasnosti za nju. Veo joj je svakako smetao. Podigla ga i uzgledala u
Adama, pa je po njegovu pogledu zaključila da su ga oba razloga navela da joj kaže
neka podigne veo, a naročito prvi — da joj vidi lice. Od toga je nešto slatko i toplo
zastrujalo njome.
— Kako se danas osjećaš? — upita je on. —Vidio sam da šepaš.
— Dobro sam spavala. Ali mi je bilo strašno i maknuti se jutros. Sve me
boljelo.
 U kolima su bila još tri putnika. Mali, zdepasti Kinez s omotom u krilu i
radnik Meksikanac sjedili su preko puta Adama i Ruth. U drugom uglu sjedio je
nekakav kopač gruba izgleda koji je spavao po svemu sudeći nakon dobre terevenke.
Sva je sreća, pomisli Ruth, da je malo putnika i nema nikoga kome bi možda bili
poznati sinoćni događaji.
Duboko je uzdahnula. Yuma leži iza nje, i na ono što se tamo dogodilo ne
mora više misliti. Do Izgubljenog jezera i njegovih problema ima čitav dan i više
puta. Nije posve shvaćala zašto joj je to rano jutro tako divno, drugačije od svih jutara
njezina života — osim ukoliko to nije zahvaljujući njenom bjekstvu. Prepustila se
zadovoljstvu momenta.
Iznad tvrdih i oštrih planinskih grebena Arizone diglo se bijelo sunce. Premda
je zrak ubrzo postao vruć, ipak se osjećala izvjesna svježina s rječnih obala. Cesta je
vijugala između šumaraka zaprašene udikovine. Ovdje-onde vidjeli su se široki pojasi
zelenila oko rijeke i tmurni, crveni virovi na njezinu toku.
— Nešto mi se nebo ne sviđa — reče Adam.
— Zašto? Meni se ono čini kao raj.
— Vjetar — objasni Adam pokazujući na pramenaste oblake s kojih se gubila
boja sunčeva izgrijeva.
— Gadna je oluja na tom dijelu pustinje od Pilot Knoba do duna. A još gadnije
ako te zateče na pijesku.
— Nek vjetar puše — nasmiješi mu se Ruth. Kad je Adam kraj nje, pustinja ju
ničim ne može zaplašiti — niti ju mogu zaplašiti pustinjske zvjeri u ljudskoj spodobi.
Da nije bilo uspomene na prošle događaje i nejasne, prijeteće sjenke budućnosti, Ruth
bi bila posve sretna.
Kola su se kotrljala, penjala se, najzad izišla iz porječja i oblaka prašine. Sad
je zrak bio čist. Na bijelom jutarnjem svjetlu isticalo se neizmjerno samotno
prostranstvo pustinjske divljine. Dolje je tekla ona crvena, zelenilom oivičena vrpca
koja je označavala rijeku — i zabada se nekamo u crna, oštra, tvrda, gola brda.
Naprijed, dizale su se sive kamenite padine oivičene zeleno istačkamm jarugama, što
su se dizale do ruba visije.
Najedared Ruth spozna da u tom trenu ne gleda u avetinjsku pustinju i njeno
nedokučivo obzorje s uobičajenom stravom, tugom i mržnjom. Ali, čim se toga sjetila,
upravo se ta, ranija čuvstva oboriše na nju i stegoše je. Zar je ona prva pomisao bila
samo lažna predodžba njene mašte?
— Adame, ti ne mrziš pustnju, je li tako? — ona iznenada upita.
— Ne, dijete moje — on iznenađeno odvrati.
— Nisam dijete — otpovrne onda netrpeljivo. — Ne mrziš je! Ali je ne možeš
nj voljeti!
— A zašto ne? — on će jednostavno — ona mi je jedini dom.
— Dom!... Zar ne gajiš nađu da jednom imaš dom?
— Da, ponekad sanjam o domu, s tobom.
Ovo je na momenat smete, ali joj zainteresirani, ispitivački duh nije dozvolio
da znatiželju uguši ma kakva sentimentalnost.
— Nalaziš li pustinju lijepom?
— Neizmjerno. Neopisivo. Pamtim izlaze sunca, oluje, usove, zalaze sunca,
noći kad su tamu bjelinom parale zvijezde i komete, mjesečinu s vrhunca, pamtim
tisuće scena. Pamćenje mi je krcato njima.
— Zar pustinja nije žarka, užasno vrela, a ponekad i hladna, samotna, tvrda
poput željeza, gorka kao čemer, okrutna, smrtonosna? Zar te ona ne steže? Zar ono
plavo nebo sada nije varka, neće li se za tili čas pretvoriti u bakrenasti poklopac što te
stiskom peče? Zar sunce nije užasno, vjetar stravičan, samoća nepodnošljiva? Zar
Indijanci nisu žalosni, izgladnjeli bokci? Zar kopači i lovci na vrela nisu jadne,
zaslijepljene budale? Zar san o zlatu nije nikad zadovoljena strast? Zar pustinjski ljudi
nisu u većini baš kao... kao sve ovo što sam rekla?
— Ruth, prisiljen sam da to potvrdim — on će ozbiljno. — Ali je meni sve to
bilo nešto što sam morao savladati. U toj borbi ja sam nadživio. I u tome sam našao
sebi spasenje.
— To mogu shvatiti — odvratila mu je istom ozbiljnošću. — Ali si ti jedan od
milijuna. Ne može se po tebi cijeniti dejstvo pustinje. Jesi li ikad upoznao bar još
jednoga kao što si ti?
— On, jesam mnoge. Pustinjske pacove, kako bi ih ti nazvala, koje ne bi htjela
dvaput pogledati. Ali su ti ljudi prošli i izdržali sve ono što si spomenula, i nikad ne bi
htjeli napustiti pustinju. Jednom ću ti pričati o Dismukesu. On je bio gotovo nad-
čovjek.
— Znači li to da čovjekova borba da nađe ono što hoće, odnosno ono što misli
da hoće, u pustinji, da njegova borba protiv žege, zime, žeđi, gladi, samoće stvara od
njega nadčovjeka?
— Da, upravo to sam mislio reći — pritvrdi zamišljeno Adam.
— A šta je s većinom ljudi, koji također imaju silno borben duh, ali propadaju
u blatu zla?
I oni postaju nadljudi. Nadživljavajući, zlo se u njima uveća. Opake strasti,
mržnja, gramzivost, krvožednost, fanatizam, sve to u njih postaje neizmjerno
abnormalno. Tajna pustinje ovlada njihovim duhom. I tada se u čovjeku ono đavolsko,
a ne ono božanstveno, razvija do krajnjih mogućnosti.
— Dobro, neka je tako. A šta je sa ženom? Ja smatram da ona može tonuti do
najnižeg, čak niže i gore nego muškarac. Ali, može li se ona uspeti, može li ona u
visine, može li ona nadživljavanjem o kojem si govorio, doći do te mjere d.a i ona
bude nadčovjek? Ili ovakav, ili onakav?
— Da, može, i u pozitivnom i u negativnom smislu. Sjećam se jedne takve,
neke jednooke žene iz Tecopaha; a bila je toliko bestijalna, toliko užasno izobličena i
izopačena da joj nije ni među muškarcima bilo para. Konačno, tvoja je majka to
dokazala — u suprotnom smislu. Po rođenja, odgoju, karakteru, po porazu što joj ga
nanio život, po slaboj fizičkoj konstituciji, spadala bi u one koje bi pustinja morala
moralno uništiti. A ona se uzdigla iznad svega.
— Pomoću tebe.
— Ja sam joj samo pokazao put, kako ga je Dismukes meni pokazao. No,
premda je tvoja majka poginula u nesreći, ona u svakom slučaju ne bi mogla duže
živjeti. Pustinja je za bijelu ženu fatalna, a da ne govorimo o Dolini smrti. Na takvim
mjestima čak ni Indijanke ne mogu dugo izdržati. Žene su drugačije građe. A što se
tiče bijelih žena, ne mislim da je to zbog spola. Ne, po mom shvatanju, ženu u pustinji
ubija njen ženski duh.
— Ah, stigli smo do nečega što već odavno osjećam ali ne shvaćam — reče
Ruth. — Moje nezadovoljstvo, moj užas, moje uzmicanje, opravdani su, zar ne?
— Ruth, ja nikad nisam rekao da su neopravdani.
— Zar je isključivo moj grijeh što sam bila ... oh, takva pomamna, prevrtljiva,
podla, bijesna i ponosna žena?
— Ti to nisi bila. Ali, i da si bila, ne bi za sve to bili krivi isključivo tvoje
nasljeđe, ljepota i slabost.
 — Tako. Daješ mi hrabrosti da nastavim. — ona će uzbuđeno. — Sebe manje
mrzim, a pustinju bolje razumijem... Ti priznaješ da je ova pustinja kobna za bijelu
ženu, da ona znači smrt za ženu kao što je bila moja mama i kao što sam ja.
— Jeste. Što je starija, ženi je sve potrebniji njen normalni život.
— Onda ... Hoćeš li ti mene odvesti iz pustinje prije nego bude prekasno? —
ona će naglo, sva u vatri.
— Ruth, pa to se zna! Ono što sam rekao nisam mislio da se mora i na tebe
odnositi.
— Ali ja sam mislila. I hoću da znam kad ćeš me odvesti.
— Čim budeš slobodna — on odvrati, utišanim glasom.
— Slobodna! — ona usklikne, te se prigne k njemu i šapne: — Misliš li da mi
neće prije toga pustinja izglodati srce?
— To će brzo biti. Doći će po samoj prirodi stvari i života u pustinji. To mene
drži ovdje... i...
— Nemoj da filozofiraš — ona ga preklinjući prekine. — Meni je potrebna
sva moguća, i najveća i najmanja pomoć... Misliš li... da onako kako on sada radi...
neće dugo?
— U ovoj pustinji, neće! — otpovrne Adam s crnom i tmurnom tugom.
Ruth nagne glavu na naslon, zaklopi oči i prepusti Šutnji i mislima neka smire
uzbuđenje što je u njoj i protiv njene volje uzavrilo. Nastao je dug muk. Kola su
škripala i tandrkala uz padinu; najzad, točkovi se dohvatiše ravna tla.
— Pogledaj! — reče Adam dotičući je.
Otvorila je oči i pogledala ta ogromnu živobojnu pustinjsku ravan, iščipkanu
zelenim raslinjem i ukrašenu blijedim, lelujavim vazdušnim opsjenama. Pogled joj se
zaustavio na golemoj, stubolikoj, ljubičastoj planini plemenita profila što se uzdizala
usred prostrane pustinjske ravni.
— Picacho!
Ne toliko ozbiljna strogost njegova pogleda koliko melanholićan ton njegova
glasa gotovo natjera suze na oči djevojci.
Drhtavu je šaku utisnula u njegovu. Ruth je tek počela nazrijevati duh tog
čovjeka, upravo je bacila prvi pogled u bezdane dubine njegove duše. Čime bi ga
mogla utješiti? Nemoguće je doseći ga u njegovoj samotnosti. Pa ipak, u onoj ljutoj
gorčini tog časa, ona nije mogla odoljeti a da riječima ne izrazi nekakvu žensku
tipičnu, djetinje taštu sućut.
— Ne tuguj, Adaime — šapnula je. — Picacho je nas sastavio, i ako Bog
postoji mi ćemo još biti sretni.
— Možda je upravo to što sada osjećam — on sanjalački odvrati. — Picacho
me dugo i dugo dozivao. I sad me opet doziva.
U staroj kočiji jara je stala peći. Fina je prašina prodirala kroz pukotine i
prozore, palila je oči i pekla usne. Težak je umor stao osvajati djevojčino tijelo i mutiti
mislima joj opsjednuti duh. Pustila je šaku u Adamovoj. Kako se kočija valjala i
poskakivala, djevojčina glava sklizne i nasloni se na Adamovu mišicu U ovom dodiru
bilo je nečeg tužnog, slatkog i veoma udobnog. Na kraju Ruth zaspa.
Probudila se kad joj je Adam nježno dizao glavu s ramena što ga je bila
prisvojila. Kočija je stajala.
— Ruth, moram na čas izaći — rekao je, pa otvorio vrata i iskočio iz kola.
— Gadno se piše — rekao je Merryvale s vrha kola.
— Ja sve mislim da krenem natrag — javi se vozač. — Da nismo na pijesku,
ne bih se brinuo. Ali, ovako, nisam lud da me ovdje zateče.
 Zamišljen i zabrinut, Adam je gledao u njih. — Ne možeš se vratiti u Yumu —
on će vozaču.
— A zašto ne bih mogao? To bi bilo najbolje, ukoliko oluja bude onakva
kakva se čini da će biti.
— Mi se ne vraćamo, pa ne znam kakva oluja bila — otpovrne Adam.
Postepeno shvaćajući o čemu se radi, Ruth je čula ovaj razgovor pa pogleda u
onaj mali dio pustinje i neba koji je mogla vidjeti. Potom ustade i izađe iz kočije.
Blještavo bijela pustinja se avetinjski izmijenila, kao po čudu. Prema zenitu je
hitro jedrio širok, mrkoljut oblak, olujne, žute i purpurne boje. Zastro je sunce koje je
kroz onaj pokretni zastor sjalo nekakvom čudovišno zlokobnom bojom magente.
— Dobro, šta ti misliš? — vozač nestrpljivo upita Adama.
— Šale nema. Mislim da riskiraš isto, bilo da se vratiš ili da pokušaš pronaći
kakav zaklon.
— Pakla mu, moj gospodine! Nema toga koji bi se pred nečim ovakvim
usudio produžiti.
— Ja bih se usudio — mirno otpovme Adam. — No, bit će najbolje da se
sakrijemo iza kakve gušće grupice željeznog drveća. Imaš li sjekiru?
— Imam. Eno tamo vidim popriličan šumarak željeznog drveća. Ima svega par
milja. Upadaj i požurimo.
Kočija se opet stala valjati, poskakivati i klatiti se. Konji su pojurili gonjeni
vozačem koji se derao i mlatio bičem kao da su mu Indijanci za petama. Preko
pustinje padala je sve Šira i tamnija sjena.
— Opasno je, zar ne? — reče Ruth uzgledajući u Adama. Još se nikad nije
našla na otvorenom u stravičnom zagrljaju pješčane oluje. Za nju je bilo već i to
dovoljno strašno — da bjesnilo pustinje podnosi na sigurnom, u čvrsto zatvorenoj
kući.
— Ja sam doživio tisuću oluja — odgovori joj Adam.
Kočija je napustila stazu, neko vrijeme je poskakivala preko žbunja i kamenja,
i najzad stala u zavjetrinu iza nekih većih željeznih drveta s gušćim lišćem.
Adam izađe iz kola, a vozač i Merryvale siđoše sa svog visokog sjedišta.
— Ruth, nigdje ti neće biti dobro, ali je najbolje da ostaneš u kolima — Adam
će djevojci.
— Ali ja hoću da gledam — odlučno se usprotivi ona.
Svi putinici, osim kopača, izađoše iz kola. Ruth nađe sebi mjesto s kojeg će
najbolje promatrati nadolazak oluje, a muškarci pođoše da što bolje pripreme zaklon i
da konje obezbijede.
Ruthi se činilo da je oluja još veoma daleko. Ali je pustinji već utisnula pečat
svog stravičnog i čudesno divnog čara. Ispred do neba visokog zastora prašine što se
primicao, padao je žut sumrak, neprobojan i nestvaran. Sunce se izopačilo u ne posve
jasnu tamno crvenu loptu. Otraga, prema jugu, i nebo i zemlja još bijahu čisti, premda
su se već gubili u tami što je padala. Na blijedom plavetnilu isticao se sad dalek, kao
ugljen crn Pilot Knob. Usprkos daljini, Picacho se činio još višim. Nad njegovom
ljubičastom tjelesinom ležala je zlatna kruna. Na istoku, planine Chocolate kao da su
izmicale, gubile boju, smanjivale se. Prema sjeveru, od oluje ulijevo, prostiralo se
bespuće pješčanih duna, što su se valjale i talasale, nareckanih brežuljaka i krestama
nalik hrptovima na tisuće brončanih, žutih i crvenih padina koje su se penjale sve više
i više do samog neba.
Oluja je brzo gutala pješčane dune. Po prvi put je Ruth u pustinji ostala kao
omađijana, duša joj je i protiv volje bila prisiljena da se čudi, divi, oduševljava.
Veličanstvena joj je bila grozno prijeteća pustinjska pješčana oluja. Kako je šibala i
vitlala! Mrtvu tišinu razbije mukao, slab tutanj. Jara je bila teška, tupa, pritiskivala je
zemlju poput more.
Sunce boje magente izblijeđi i nestade. Preko putnika prođe prašnjavi zastor
daleko isturene školjke oluje, na ogromnoj visini. Tmastocrna glavna masa njena, što
je brisala poput potopa, još je bila daleko od njih.
— Ruth, sad uđi u kočiju — dovikne Adam.
— Oh, samo još čas — ona mu odvrati.
I upravo čas kasnije tutanj se pretvorio u zaglušujući fijuk. Tmica je padala
pred zidom pijeska. Oko Ruth kao da je sav zrak zatreperio. Spazila je kako ispred
onog zida štrcaju brazde prašine, busenje se ludo valja, stablje se ruši, cvijeće s drveća
kao snoplje žutih varnica prska na sve strane, i kako se vrti crna, gusta masa oluje,
nalik pečurci, silno razularen vjetar što diže, nosi pijesak i na svom putu sve stapa u
jedno.
Iz zanosa je trže Adam koji je zgrabi za ruku i naloži joj: — Moraš ući u
kočiju. — Protiv volje je pošla s njim. U onom fenomenu bilo je nečeg što je
simbolički predstavljalo njezine izljeve strasti — divlje oluje što su brisale njenom
dušom.
Svi, osim vozača, skvrčili su se u kolima. Adam uvede Ruth unutra, Kinez se
pokrio ćebetom, a Meksikanac svojim šarenim rupcem. Merryvale izviri ispod rupca i
kaputa kojima se pokrio, nasmiješi se djevojci svojim svijetloplavim očima i dovikne
joj:
— Ovo je jadna od Adamovih fiesta*.
U stablju je nešto zastenjalo, a pijesak je stao mlazom brisati ispod kola. Ali se
tutanj još uvijek činio dalekim.
Hitrim, vještim rukama Adam žurno navuče djevojci njen kaput i labavo je
umota velom ostavljajući prostora za zrak ali bez ikakvog otvora. Kroz veo je vidjela
kako on sebi umata glavu svilenim rupcem i sjeda u ćošku kola.
Potom bukne užasna tutnjava, pade žuta tama i pijesak zazviždi pravo kroz
'kočiju — i na to Ruth objema šakama zgrabi Adamovu ruku, stisne se uz njega i
zatvori oči kao u kakvom čudnovatom oduševljenju. U nje nije bilo straha. Šta joj
može pješčana oluja? Neka se ta pješčana neman obruši i svali, neka pokopa nju i
Adama, doboko kao na dnu oceana, za vječita vremena.
Uši joj zagluši grozna buka, tolika da više ništa nije čula. Oči nije otvarala, ali
je naprosto kroz sklopljene kapke vidjela da je crna tama sve progutala. Pijesak ju je
pritiskivao a prašina koja je prodirala kroz veo, gušila je. Vazduh se pokvario, teško je
disala, kao pridavljena. U drugoj prilici ovo bi za nju bila grozna muka ali je sada sve
podnosila strastvenim ponosom. Ova bi pustinja od nje htjela načiniti slabu, puzavu
zvijer. Da je svede na nivo predaka! Zar može ijedan muškarac imati jači duh od
žene?
Stisla se još jače uz Adama. Osjećala je nategnute mišiće njegove ruke. Držat
će se uz njega, u ljubavi prema njemu i prkosu prema fizičkim patnjama — pa ako je
tako suđeno i smrt će bez riječi protesta dočekati. Nju je upravo tijelo upropastilo —
njezino obožavanje vlastite zlaćane kože i lijepih oblika, i pomama da se tim njenim
tijelom ljudi uvijek zanose. Neka oluja urla poput svih paklenih demona, neka i do
nebesa dosiže, neka sve pješčane dune uvalja u divovski usov i neka je podari grobom
nalik majčinom!
Pluća su joj htjela prsnuti od potrebe za kisikom. Svjetlaci, sitni i bezbrojni,
igrali su joj u tami pred očima. Sporo joj je kucalo srce; a još sporije tuklo bilo u
sljepoočicama. Činilo joj se da ju vjetar, pijesak i oluja po samom mozgu biju, kao
nemilosrdnim, okrutnim, bolnim pustinjskim bičem.
 Spustila se još niže i glava joj se našla na Adamovim grudima. Kroz veo
osjetila je toplinu i vlagu tih grudi. Njemu su se moćna prsa dizala i spuštala i srce mu
tuklo ujednačeno i normalno, bez napora. Zar nije doživio tisuću pješčanih oluja?
Ruth se zgrči uz tu ljudsku stijenu, žudeći za njegovom dušom koja se njoj činila
nedokučivom.
Najzad, svijest joj se stade gubiti, pod krajnjim fizičkim naporom zastre se
spoznaja užitka u oluji, ona bi prepuštena prirodnim nagonima, i konačne pade u
nesvijest.
Kad je Ruth otvorila oči, ugledala je čisto danje svjetlo. Ležala je pod jednim
drvetom, a Adam joj je vlažio lice. Pokraj nje je klečao i Merryvale, zabrinuta lica.
— Ah, najzad! — on će, u velikom olakšanju. — Opet je tu!
— A gdje sam bila? — slabim glasom upita Ruth, smješkajući im se.
— Otišla bi ti, s pijeskom, da je oluja još samo malo potrajala — odvrati joj
Adam.
Na njegovom se preplanulom licu vratila boja.
— Sva sreća, koliko god je bila gadna i silna, nije dugo potrajala — dometne
Merryvale, kimajući glavom. — Bar jednom je ova naša mila pustinja bila pristojna.
Sa svog skrovišta, vozač ih stade dozivati.
— Hej, ljudi, ako se sad popnete još ćemo nekako stići u Bitter Seeps do
mraka, a do ponoći i na postaju.
— Ti se ništa ne sekiraj — prasne Merryvale na nj.
Dok se uz pomoć prijatelja vraćala u kočiju, Ruth je imala priliku da vidi
zaleđe velike oluje u obliku žutog oblaka što je pokrio obzorje. Istankute tačke na
jugu, Pilot Knob i Picacho, uopće .se nisu vidjele. Sunce je ponovo žarko peklo.
Djevojci se činilo kao da je oko i preko nje prošao sav vjetar ovoga svijeta. Konji su
bili opečeni vrelim pijeskom.
Složivši ćebad u uglu pored jednog prozora, Adam napravi za Ruth vrlo
udobno mjesto, koje je bilo u sjeni, te je lako mogla promatrati blještavo bijele
pješčane dune.
Kočija se stala ponovo valjati. Kretanje je obradovalo Ruth, jer joj je zrak
milovao obraze i kosu i tako donekle olakšavao žegu.
Suputnici su drijemali. Čak je i Adam sklopio oči, glava mu se kimala.
Gledajući ga tako, Ruth pomisli kako joj je razumljivo kroz kakve je muke morao
proći za posljednjih dana. Zar mu kosa na sljepoočicama nije nešto više sijeda nego
što je bila onog dana kad je u onom kanjonu naišao a nju i Stonea? Ruth je morala
svrnuti pogled s Adama. Zar žena mora uvijek biti uništavalac? Zar ne postoje žene
koje muškarca čine jačim, plemenitijim, sretnijim?
Tvrda, kamenita staza telda je ispod točkova kočije. Pređenu daljinu
označavala je promjena na pustinjskom raslinju. Sad su bili u zoni gdje su željezno
drvo, palo verde, ocatilla, mesquite i drugo stablo bili veći i razvijeniji. Na tom
plodnijem pojasu tlo je vjerojatno bilo kadro da zadrži vodu bolje i u većim
količinama nego ono na sjeveru i na jugu. Gledano iz daljine ovo pustinjsko raslinje
davalo je dojam šume s raznim nijansama zelenila, u kojoj su se u lijepom kontrastu
isticali zlaćani cvjetovi drveća palo verde i crveni cvjetovi ocatille. Ali je taj dojam, tu
optičku varku, odmah razbijala jara od koje se zrak treperavo dizao — i time otkrivala
da ono naoko divno zelenilo nije šuma već siromašno raslinje ljute pustoši.
Naslonjena na prozor, Ruth je gledala sve dok joj se oči ne umoriše.
Odrijemala je sate najžešće vrućine i kad se probudila stala je opet promatrati krajolik.
Umorna je bila i tijelom i dušom, ali je usprkos tome osjećala u sebi rađanje
nečeg novog, nerazumljivog ali značajnog.
 Evo opet pješčanih duna! Vjetrom pročišćene, mekane, nalik morskim valovi-
a, dižu se u dugim, glatkim, zaobljenim padinama, uzdižu se, nadimaju, penju se
izrezuckanih, poput noža oštrih čipkastih ivica, savršeno srebrnaste, protežu se sve
dalje i naviše — varljive stube prema beskrajnom plavetnilu.
Poštanska kočija valjala se usjekom, nizbrdo, prema sjeveru, usporavajući tu i
tamo gdje se pijesak nagomilao preko staze.
Kad je izašla iz usijeka sunce je već bilo na smiraju. Kočija okrene ka zapadu,
prema golom, pustom bazenu u kojem je Izgubljeno jezero predstavljalo zelenu taćku
usred jezive pustoši.
U tom času, pri koncu tog neobičnog dana, kraj je bio nekako drugačiji nego
inače. Onu prostranu udolinu između pješčanih duna i crnog planinskog masiva na
sjeveru, Ruth još nije vidjela lišenu jare, skitajućih pješčanih oblaka, paklenski žute
prašine i vječno prisutnih varljivih fatamorgana. Sada, u tom času, udolina je bila sva
u srebru i zlatu, njezina se beskrajna pustoš stala bojiti prikradajućim rumenilom
zalazeceg samca.
Kočija je skrenula za jedan hrbat i niz blagu padinu sišla u Bitter Seeps.
— Izlazi. Trideset minuta odmora — raspoloženo drekne vozač.
Adam pomogne djevojci da siđe. Bilo je pravo blaženstvo protegnuti utrnule
udove. Hranu su imali, ponio je Merryvale iz Yume, te nisu morali kupiti od
Indijanaca. Voda je bila topla, a kruh je bio pun pijeska. ali se Ruth ipak prisilila da i
jede i pije. — Ovdje vas moram ostaviti — reče Adam malo kasnije.
Ruth se naglo, iznenađeno trgne i zagleda u njega.
— Tu su mi magarci i oprema — on nastavi. — Idem po njih, pa ću u toku
noći doći na Izgubljeno jezero.
— Ići ćeš pješice? — ona upita.
— Naravno. Neće mi trebati više od šest sati. Ruth, ja sam naučio na pješače-
je, i to najbolje noću. Šta misliš, zašto su me nazvali lutalicom?
— Bit će još jedna lutalica, budeš li me prepustio blagoj milosti svog brata! —
buntovnički plane Ruth.
Pokajala se istog trena kad je izgovorila ovu grubu primjedbu. Ali je u njoj
sama pomisao da Adam ne bude kraj nje dala oduška strahu koji je stalno vrebao
ispod površine njezina raspoloženja.
— Lupaš koješta, kao dijete — mirno i strpljivo odvrati Adam.
— Ne, već kao žena kukavica — ona će. — Ali, šta tu mogu? Mislila sam da
se mogu oduprijeti, ali vidim da nije tako. Da li sam se promijenila? Hoću li se ikad
promijeniti?
— Ruth, da li ti opet moram ponoviti na kakvim sam mukama kad pomislim
da bi me Guerd mogao prepoznati?
— Ne, ne govori. Oprosti mi. Shvaćam zašto ti ne smiješ preuzeti takav rizik...
I mene je strah, kao i tebe. Kad bi se čak radilo o mom spasu, makar opet prolazila
kroz sve ono što sam za posljednja tri dana prošla, ne bih željela da se ti sastaneš s
njim. Ali, zaboravila sam. Zaboravim, pa se opet pretvaram u onu drugu Ruth. Na
žalost, u pravu Ruth!
— Ako je moj brat sada na Izgubljenom jezeru, tad možemo posumnjati u
Stoneovu priču. Ali, ako nije...
— Oh, Stone je lagao! — Žurno ga prekine Ruth, pogružena osjećajem krivnje
zbog vlastite laži. — On se zakleo đa će mi se osvetiti. I Merryvale ga je čuo. Stone je
nekako u to uvukao Collishawa; svaki od njih imao je svoje posebne, podle razloge.
Stone mi reče kako me Collishaw htio prodati Sanchezu.
— Strašno želim vjerovati da je Stone slagao ono za mog brata!
 — Adame, pa to i sam vidiš — izmuca Ruth.
— Vjerovat ću onda kad budem siguran.
— Sutra veče ćeš doći, zar ne? — upita ga djevojka.
Pogledao ju je onim čudnim pogledom koji joj je uvijek unosio nemir u dušu.
— Ruth, šta će s nama biti ako ti mene natjeraš na to da se stalno sastajem s
tobom?
— Meni bi to bilo divno — ona otpovrne, postiđena ali nezbunjena. — Ali te
na to ne mogu natjerati.
— Pazi dobro — on će joj, kao iz dna duše, — čak i najosamljeniji pustinjski
orao jednom u životu nađe sebi par.
— Zar i ti ne bi bio sretan kad bi se nešto tako divno ostvarilo? — tiho upita
ona.
— Da budem sretan, zato što bih ubio brata? — Adam mrko otpovrne.
— Oh, Bože!... Nisam tako mislila!... Oh, ne vidim zašto... — krikne Ruth
očajnički.
— Ruth, ti ne možeš vidjeti. U tome je nevolja. Dozvoli mi da ti objasnim.
Najplemenitiji način da budeš vjerna majčinom amanetu i da mene spasiš jeste da me
spriječiš da ubijem Guerda.
— Adame ta ja bih za to i život svoj žrtvovala! — Ruth strastveno odvrati.
— Onda, bori se za to. Ne sama. Pomoći ću ti, koliko god mogu. Ako Guerd
iznađe da sam ja, Adam Larey, tvoj prijatelj i zaštitnik, i da te ja volim, on će nam biti
dušmanin. Mržnju njegovu neće moći da obuzdaju ni nebo ni zemlja... I onda ću ja
biti prisiljen da ga ubijem!
— Adame, obećajem ti da ću se boriti za to, i da to nikad neću smetnuti s uma.
Ali, ja sam samo žena, promjenljiva kao vjetar, evo, sad, u ovom času nestalna kao
voda, slaba... Moram znati da si ti kraj mene.
— Bit ću kraj tebe — on odvrati, živo i olakšano.
— Čuj, imam plan o kojem sam razgovarao s Merryvaleom. Znam jedno skro-
vište u stijenama blizu Izgubljenog jezera. Odanle ti vidim kuću. Imam dvogled,
kupio sam ga u Yumi, s njim mogu čak i tebe vidjeti. Vidjet ću tvoj signal. Samo, na
tom mjestu nema vode. Stoga ću tamo noćas ostaviti opremu a magarce odvesti u
guduru gdje me Merryvale našao. Potom ću se vratiti u novi logor. Morat ću dolaziti
po vodu na Izgubljeno jezero. Ali će to biti lako noću.
— Znači, bit ćeš sasvim blizu? — radosno upita Ruth,
— Jedva dvije milje od tebe.
— Oh! Među onim velikim stijenjem istočno od naselja?
— Jeste.
— Djed ima dvogled. Možda i ja tebe vidim.
— Merryvale će ti pokazati kamo ćeš gledati.
— Onda ću već nekako živjeti — ona zaključi, gledajući u njega s koketerijom
što joj je bila urođena koliko i disanje. — Bit će romantično, zar ne?... Ah, vječna
žena!
Uto im priđe Merryvale.
— No, Adame, ne stigosmo da završimo ono o čemu smo počeli govoriti
jutros u Yumi. Ako nas ti ovdje napuštaš ...
Kratko i jezgrovito Adam ispriča starcu plan o kojem je govorio sa Ruth, pa
dometne:
— Tebi bih preporučio da odsad dalje živiš u Ruthinoj kući. Nema više razlo-
ga da nešto tajiš. Svi će znati da smo nas dvojica ponovo vratili Ruth kući. Možeš
tobože nešto raditi, možda nositi poruke.
 — Zabavljat ću se da je milina — odvrati Merryvale. — Po svoj prilici naći ću
se s tobom pogdjekad noću u naselju?
— Naći ćete se s njim svake noći — ubaci Ruth. — Aha! Pa, to će biti fino.
Adam položi svoju suncem opaljenu ruku na starčevo rame.
— Stari moj, nije mi lako — on će uzbuđeno. — Naučio sam da se suočim s
pustinjom, ljudima i događajima. Ali, u ovom slučaju sam bespomoćan... Tebi
povjeravam Ruth: ne puštaj je s oka. Mislim, kad nije u kući. Jer, ne može biti unutra
cijelo vrijeme. Nikad je ne ispuštaj iz vida. I, ako ma tko stavi ruku na nju, ubij ga!
— Drugaru, sve mi je jasno. I pravo da ti kažem, posao mi se silno dopada —
otegne Merryvale.
Na to se Adam prigne nad Ruth, uz osmijeh i dodir ruke od kojih ona miljem
protrne.
— Adios, zlatokosa djevojko!
— Ah, ne zlatokosa... morao bi reći zlosretna.. Adios, grande senor!
Pošla je nekoliko koraka stazom, pogledom prateći Adama koji se udaljio i
potom izgubio među drveće mesquite. Ona priguši dubok uzdah.
Sunce je upravo skliznulo za neravnom crtom brežuljaka na zapadu. Niži dio
pustinje prekriže sjene, ali su se pješčane dune, što su se dizale daleko ponad Bitter
Seepsa, od najniže stepenice preko bezbroj padina do svojih veličanstvenih visina
kupale u bajoslovnoj zlaćanoj boji sunčeva smiraja.
Bijahu to Ruthine pješčane stube — zlatno stubište kojim ide put preko
nepremostive pustinjske barijere. S onog divovskog:, nagnutog pješčanog zida — s
njegovih bezbrojnih duna što su sačinjavale brdo — s pomičnih, promjenljivih, živo
pokretnih zrnaca pijeska — odbijalo se sunčevo svjetlo u veličajnom, prozirnom
odbljesku iza kojeg su se pješčani stepenici sa svojim sjenkama, nalik morskim
valovima, dizali tako postupno i simetrički da je napon bio razabirljiv samo u
prekrasnoj cjelini.
To je bio zbir, neizbrojivi zbir detalja što su sačinjavali kolosalan pješčani
brijeg.
S onakvim senzibilnim i bolećivim duhom, Ruth je htjela ne htjela u ovom pri-
rodnom fenomenu nalazila stube što simboliziraju put koji vodi iz njezine tamnice, u
njima je nalazila slobodi njenoj i barijeru i vrata, u njima je gledala sliku varljivosti,
bola, neizvjesnosti i borbe u ljubavi, gledala je podmuklo sklisko stepenište svoje kobi
Dok je tako gledala, zlaćana boja iščeznu, odbljes zamre, sjena rastjera svjetlo,
na pijesak pade srebrnasto bljedilo, a potom, sve prekri hladna pustinjska tama.
Noć je zatekla kočiju na putu nizbrdo, od Bitter Seepsa. Pri kraju duga puta
iscrpljena je Ruth spavala, preumorna da bi se više pozabavila brigama oko Izgublje-
og jezera, kuće, sebe, ili ma čega bilo. Merryvale je nad njom bdio kao nad djetetom.
Već je bilo jako kasno kad su umorni konji hodom dovukli kočiju do naselja
Izgubljeno jezero. Na traženje Merryvalea, vozač je zaustavio kod Ruthine kuće.
Postaja je jedina bila osvijetljena.
Podržana Merryvaleom, Ruth je jedva uspjela da se uspne vijugavom stazom
do kuće. Zar nije bilo svega nekoliko dana? Čula je slatki, tihi žuibor tekuće vode i
osjetila vlažan miris korova iz baruštine. Kukci su zujali. Noćni vjetar tiho je cvilio
među palo verdes. Sve je razastrlo mistički plavo nebo isprskano bijelim zvijezdama.
Pustinja je drijemala, nutrila, čekala. Izgubljeno jezero bilo je kao uvijek isto,
osamljeno, izolirano, zatvoreno, šutljivo — nastamba nekoliko bijednih kuća. Ali je
Ruth osjećala da ona nije ista.
Naslanjajući se na Merryvaleovu ruku ona dozove djeda na prozoru njegove
sobe.
 — Ruth! Ruth? — odvrati joj njegov glas, nalik glasu čovjeka u snu.
— Da, ja sam to, djede — ona će s nekom radošću. — Kući sam, živa i
zdrava, ali jako umorna.
— Tko te doveo, dijete?
— Tko drugi, nego Adam i Merryvale. Ovaj put nisam pobjegla, djede. Ali,
sutra ću ti pričati... Jesi li dobro? I... i, da li je Larey u postaji?
— Dobro sam, mada sam oslabio od brige i žege. Larey je još prije tri dana
otišao i nije se vratio.
— Ne brini više, djede. Laku noć.
Njezina su vrata bila otvorena, a soba onakva kakvu je ostavila.
— Djevojko, lezi i odmaraj se koliko god te volja — reče joj Merryvale. Ja ću
spavati ovdje, na trijemu.
Zaželjela mu je laku noć, zatvorila vrata, pa je zamišljeno, sporom kretnjom
spustila zasun i ostala nepomično stajati u mjesečinom osvijetljenoj sobici. Svjež, suh
noćni vjetar, što je nosio miomiris otvorenih prostranstava, zalapršao je zastore na
prozoru.
 GLAVA 13.

Ponekad, mada ljeti rijetko, naišao hi i takav dan kada žega ne bi bila baš
onakva da je Ruth ne može ni na tren zaboraviti, bilo na suncu ili u hladovini, bilo u
sun ili na javi. Tada bi puhao lagan vjetar sjevernjak, što je dolazio s dalekih,
snijegom prekritih vrhunaca San Jacinta i Gorgonija koje si za takva dana bez prašine
mogao vidjeti s Izgubljenog jezera.
Ruth je osjetila fizičke posljedice teških patnji i gubitka sna kojima je bila
izložena, ali za svoga života u pustinji još nikada nije iskusila takvu oživljavajuću
radost i neuništivu moralnu snagu kao tog jutra. Niti se ikad kao tog jutra zatekla
neizrecivo puna srca koje neće klonuti pod teretom misli i koje je posve uništilo
njezin stari, podrugljiv duh samoprezira i otupjelo oštricu straha.
Guerda Lareyja nije bilo, a kako je i Dabb na tajanstven način nestao, u postaji
su carevali vozači. Merryvale se srnijestio ispod jednog stabla mesguite gustih i niskih
grana što se nalazilo preko puta Ruthinih vrata. A Ruth je pak s trijema mogla golim
okom vidjeti oštro, džombasto stijenje i gromade među kojima se nalazilo Adamovo
novo skrovište.
Što je to jutro bilo različito od svih ostalih jutara! Varljiva je pustinja bila
nekakve blage ćudi. Sunce nije bilo bijelo, nebo nije bilo bakrenasto, pustoš nije bila
toliko jeziva. Oko barice vrtjele su se ptice i vjeverice. Ruth je prigrlila nekakvo
slatko i zasljepljujuće čuvstvo i stisla ga uza se. U tom je danu bilo mnogo čega njoj
dragog, i premda je žudjela za zvjezdanom noći i Adamom, poželjela je da dan dvaput
duže potraje, a da bi imala vremena da duboko analizira svoje zabrinjavajuće ja.
Prolazeći stazom, Merryvale, koji je nosio neke svoje stvari, spazi je gdje
šepesajuci izlazi iz svoje sobe s pregačom oko pasa i metlom u ruci.
— Gle, ti me iznenađuješ, i te kako! — on osklikne, zureći u nju. — Mislio
sam da ćeš još ležati polumrtva u krevetu, a pazi ti nje... ona tek samo malo šepa.
— Merryvale, danas bih mogla bosa trčati preko stijena i kaktusa — ona mu
oduševljeno odvrati.
— To se i vidi po tebi. Ruth, još nisam vidio sličnu tebi otkad sam živ.
— Sličnu! Je li to kompliment, ili... — ona zastade, uz upitan osmijeh.
— Čista istina... Ti si zlato, plavooki cvijet pustinje! Ruth, da sam mlad, i ja
bih pošašavio. Ja bih te morao nositi na grudima ili bih morao umrijeti
— Ama nemojte, Merryvale! — Bila je očarana i polaskana.
Starac se nasmije svojoj sentimentalnosti i pođe dalje, odmahujući sjedinama
kao da razmišlja o nekom teškom problemu.
Ruth zastade u poslu, te se slijepim, sanjalačkim pogledom zagleda u prostor.
Da li i Adam misli tako o njoj? Toliko je ljudi pričalo o njenoj ljepoti, a Adam kao da
nema oči za nju. Kad je s njim, čini joj se da nije kakva izgleda, već kakva jeste!
Paradoks Ruthina života bio je u tome što ju je pustinja podarila mnogim svojim
osobinama — promjenljivošću, plamenom dubinom, tajnovitošću, ćudi i strašću, i
ljepotom svojom; a uskratila joj je svoju snagu, samostalnost i ravnodušnost.
 Iznenadila se posjeti gospođe Dom. Mala sredovječna žena, crnih vlasi kao u
Indijanke, oštra oka i silno izborane kože, došla je da uzajmi nekakvo posuđe — bar
je tako opravdala svoj dolazak.
— I tako, vratili ste se? — upitala je radoznalo. — A ja sam mislila da kad se
jednom oslobodite ove vrele rupčage više se nećete vraćati u nju.
— Pa, gospodo Dorn, ja nisam po svojoj volji otišla, a nisam se ni s najvećim
oduševljenjem vratila.
— Čujte, Ruth Larey, ne mislite valjda da će vam tkogod povjerovati kako
niste po svojoj volji otišli?
— Pa, ako baš hoćete, ne mislim da će mi tkogod vjerovati — nasmije se
Ruth. — A nije me ni briga hoće li vjerovati ili neće.
— To je sasvim jasno — odbrusi gospođa Dorn.
— Žalosno je što vas nije briga, a trebalo bi da vam netko održi lekciju.
— Čini mi se da vi gorite od želje da to učinite — sarkastički će Ruth.
— Svi, pa čak i Indijanci ovdje, žale onog mladog Stonea.
— Zar? Svi ste vi veoma ljubazni. Pa, mislim da je i meni žao Stonea.
— Da, pa ste se tako i ponašali. Guerd je mom mužu rekao da ste od Stonea
napravili tata. Kad je otišao, Guerd se zakleo da će vas za kosu dovući natrag.
— Laž je u mog muža još najmanji porok, gospođo Dorn. Možda će se i vama
oči otvoriti jednoga dana.
Žena joj dobaci sumnjičav pogled nerazumijevanja, slegne mršavim ramenima
i krene natrag stazom.
Svjesna da je njezin rijetko divan dan pretrpio prvi udar, Ruth sjedne. Iz svoje
sobe izađe djed, koji je očito čuo riječi gospođe Dorn.
— Ti si postala predmet podlog ogovaranja, Ruth — strogo će djed.
— Tko me ogovara? — ona upita, dižući glavu.
— Svi koji ovdje žive ili stalno dolaze.
— A šta govore, djede? Iznenadila se vlastitoj znatiželji.
— Mnogo toga, što ne mogu ponoviti. Kažu da si lijepa nevaljalica. Da si
nevjerna žena. Da si muškarce natjerala da polude za tobom, a poslije si im se rugala.
Da si od mladog Stonea stvorila lopova. Da bi te muž trebao skinuti golu i izbičevati
usred naselja.
— Sve sam to zaslužila — plane Ruth. — Još jučer bih od stida zabila lice u
prašinu... Ali sad, daleko sam i iznad svih mišljenja, ma koliko bila opravdana. Jadna,
bijedna pustinjska bića! Izopačena, sterilna, zatvorena, ishlapjelih duša — ja ih žalim.
— Bilo bi bolje kad bi malo i sebe žalila.
— Djede, ti misliš da sam ja i ovaj put pobjegla sa Stoneom?
— A zar nije tako?
— Nije!... Mene su oteli. Stone došao k meni s molbom da ja utičem na
Lareyja. Ukrao je novac od Lareyja. Sad vidim koliko je ta njegova priča bila
apsurdna. Ali, bila sam uzbuđena, bilo mi je žao. Ne razmišljajći pošla sam za njim. Ti
znaš kako se dam povesti za momentalnim impulsom. Tek što sam stigla do kapije,
ščepaše me, umotaše u jedno ćebe i ubaciše u nekakva kola. Odvukoše me usred
noći!... Bila sam u rukama Collishawa i Stonea. Tukli su se oko mene. Odveli su me u
Yumu, u onu jazbinu »Del Toro«, gdje me kasnije Merryvale našao. Potom me Adam
izbavio, i njih dvojica su me vratili kući.
— Zaista nečuveno, ukoliko je istinito! — na to će Hunt
Bio je to doista odgovor na koji Ruth nije bila spremna. U njoj krv uzavre i
jurne joj u obraze. Na usnama joj je zalebdio oštar prosvjed. Ali, taj je dan bio
drugačiji i Ruthi se činilo da su dani gorčine daleko iza nje.
 — Djede, ti nećeš vjerovati ni to, da je sve ovo bilo maslo Guerda Lareyja. To
su smislili on i Collishaw. Stone im je bio oruđe. Platili su ga zato da tobože pokrade
Lareyja, da mu to bude izgovor kojim će me izmamiti iz kuće. Stone je tako i učinio,
ali je pritom imao svoje planove. I Collishaw je iznevjerio Lareyjevo povjerenje.
Lareyjev je plan bio da za mnom dođe u Yumu, tamo me slomi, zatim me dovuče
natrag ovdje. Ali je sve palo u vodu. Nisu uzeli u obzir mog prijatelja Wansfella...
Stoneu sam spasila život, ali je Collishaw mrtav.
— Ruth, šta je tebi? Je li te uhvatilo pustinjsko ludilo? Jesi li ti pri zdravoj
pameti? — uzvikne Hunt u nevjerici.
— O smrti Collishawa čut ćeš i od drugih — hladno mu odvrati Ruth.
Nervozan i uzbuđen, Hunt je kročio amo-tamo trijemom.
— Ruth, nisam ti rekao da mi je Larey opet nešto predložio, nešto iznenađu-
juće prijateljski. I to pred svjedocima! Ja ... ja sam o tome ozbiljno razmišljao...
— Molim te, uštedi sebi trud da mi to povjeriš. Ma šta predlagao, Guerd Larey
je pošten na riječima, a podao u duši.
S tim ona napusti djeda, dok su sućut odvratnost i zaprepaštenje udarali na
vrata njezina samosavlađivanja. Ali — izašla je kao pobjednik. Kao u bljesku sagle-
dala je gdje se mreža okolnosti i zla jače steže oko nje i njezina djeda. No, opet je
našla nepokolebljivu podršku u svojoj novootkrivenoj snazi i vjeri u Wansfella.
Nagađala je da je bila na rubu ponora uništenja, ali ju je natrag povukla ruka neke sile
kojom još nije ovladala.
Sa svog mjesta ispod stabla mesguite, Merryvale je dozva. Zaboravljajući na
svoje misli i na bolne noge, ona potrči; međutim, bol je odmah zgodi i ona šepajući,
što je bolje mogla, produži k Merryvaleovom novom logoru. On je bio razastro
nepromočivo platno, kao nizak otvoren šator, a ispod njega je sebi namjestio ležaj i
smjestio svoje stvari. Stajao je korak-dva dalje, držao je ruke na leđima, i na licu mu
počivao divan osmijeh.
— Oh, znam! — krikne Ruth bez daha. — Vi ste... bili s Adamom.
— No, djevojko, šta ćeš dati da ga evo baš ovog časa vidiš — izazovno otegne
Merryvale.
— Šta ću dati? Pa ja ništa nemam? Ali... oh! molim vas... molim vas ...
— E, pa, onda nema ništa.
— Vi ste izazivač. Podmuklica. Ne mislite valjda ozbiljno. To je moj dvogled
što ga držite za leđima. Dajte mi ga, pokažite mi gdje je Adam. Poljubit ću vas za to ...
— No, u takvom slučaju promislit ću — odvrati Merryvale pa privuče Ruth k
mjestu gdje je on stajao. — Gledaj preko ograde, u onaj raspucani kameni zid. Kad
gledaš odavde to se ne čini toliko veliko, ali ono što vidiš je samo vrh, a ispod njega je
krš kakav još nisam vidio u životu. Uzmi dvogled i podesi ga sebi. Drhtavim rukama
Ruth podiže dvogled. — Nesigurne su mi ruke — ona Šapne, — Podesila sam ga, ali
mi sve igra lijevo-desno.
— Djevojko, ovog časa Adam gleda u tebe.
— Zar! — ona će ushićeno. — Moram se savladati... Tako. Dobro vidim
stijene... kolike su! Kakve litice!
— Polako miči dvogled udesno, i malo naviše, dok ne dođeš do jedne tamne
tačke. To je neka sjena. Adam je tamo, dam glavu da ti upravo sada maše.
— Ne mogu da ga nađem! — gotovo očajnički će Ruth. — Što sam glupača!...
Tako sam... nervozna ... šta mi je? Da, da, vidim sjenu... vidim i nešto crveno što se
miče.
— To će biti njegov rubac.
 Napinjući se od glave do pete ne bi li umirila ruke, Ruth najzad razazna
čovjeka što je stajao na jednoj stijeni i mahao. Bio je to Adam. Prepoznala mu stas,
držanje, gestu. Što je sitan onaj crveni rubac! Potom je uzbuđenje svu potrese, nešto
joj se stisne u grudima, oči joj se zamagle toliko da su čak i one ogromne stijene
postale nejasne.
— Vidjela sam ga, ali... ili ne valja ovaj grozni dvogled, ili su me oči izdale.
Mahat ću mu.
— Možeš, djevojko mislim da nema opasnosti. Nitko nas ne gleda — reče
Merryvale.
Skinula je sa sebe pregaču i stala živo, oduševljeno mahati njome.
— Fino. Vidio te — Merryvale će, pošto je sam uzeo dvogled.
— Sad silazi sa stijene. Otišao je! No, ovo nam je fino uspjelo. Znači, ovako
ćete dalje raditi: Adam će češće izlaziti na ono isto mjesto i gledati jesi li ti ovdje. A
ukoliko bude spazio da ti ili ja mašemo nečim crvenim, onda će doći koliko god ga
noge nose. Naravno, mi ćemo mu mahati samo u krajnjoj nuždi. Razumiješ li me,
senorita?
— Da, svakako. On toga se osjećam i sretnom i jakom — odvrati Ruth.
Iznurena uzbuđenjem, pošla je pod stablo mesqute i sjela na Merryvaleovu
ćebad.
— Tako nekako se i ja osjećam — složi se Merryvale s njom.
— Jeste li bili kod postaje?
— Zna se. Još rano jutros. Tri dana nije radila, zbog toga Meksikanci i
Indijanci pobijesmiše. Dabb je otišao još prije Lareyja, netko mi reče da se dočepao
Salton Springsa. Taj isti, bio je jedan vozač, reče mi kako je Larey bio ljut kao zmija i
samo je pio.
— Ah, stvari ne idu onako kako bi on htio — ubaci Ruth. — Samo da se ne
vrati ovdje u istom raspoloženju.
— Sigurno je da hoće, i to u još gorem.
— Je li sad postaja otvorena? Poslala bih Martu da kupi neke stvari.
— Jeste, otvorena je. Nešto mi je tu sumnjivo. Sinoćnom kočijom je Frank
Dorn dobio poruku da preuzme vođenje postaje. Tko je to poručio? Tko je u Yumi
znao da postaja ne radi?
— Tko drugi nego Larey? — uozbilji se Ruth, upitno gledajući u Merryvalea.
— Nitko drugi, zna se. On je u Yumi!
— Znači da on zna ...
— I te kako zna. Sanchez je sigurno požurio da mu kaže kako je Wansfell
obračunao s Collishawom... Sad, ovog trena, Laery je ili bolestan ili mrtav pijan.
— Sanchez može samo nagađati da je Adam došao u Yumu u potrazi za
mnom.
Lareyju neće biti teško da sve to sam pogodi, pogotovu ako naleti na Stonea. A
kladim se u tisuću prema jedan da će mu Stone ispričati našu ulogu tamo, a preskočiti
svoju.
— Znači, možemo očekivati da se Larey brzo pojavi ovdje?
— Dakako, doći će, i to na kraju svojih moći. I tu će se pokazati da je doista
kukavički gad od glave do pete. Ja mislim da neće iznevjeriti moje očekivanje.
— Vi mislite da će ga biti strah Wansfella?
— Upravo tako. Njemu će u Yumi sigurno napuniti uši o Wanisfellu. I ako nije
alkoholom i pustinjom nagrizena budala kidat će da je milina, ili će bar biti tiši od
miša.
 — Merryvale, ja ne mislim tako — pouzdano će Ruth. — Znam ja Guerda
Lareyja; poznajem ga i po intuiciji i po svojim zapažanjima. Na ovaj poraz će on
gadno reagirati. Larey je moralna kukavica, ali njega nije nikoga strah.
— Ruth, računaj s tim da je čuo šta je bilo s Collishawom. Gotovo je sigurno
da ga je i vidio mrtva. A to nije baš prijatna slika, gledati u Collishawa s
prostrijeljenim jedinim okom. To će Lareyja pogoditi, strašno. Samo zamisli šta je
Wansfell učinio: prije osamnaest godina je Teksašaninu ugasio jedno oko, a sad rmu
prostrijelio drugo.
— Užasno. Ja to ne shvaćam... Je li Collishaw slutio tko je pred njim?
— Slutio? Ta, Wansfell mu je rekao. Ufam se u Boga da više nikad ne vidim
onakvo užasno lice kao ono u Collishawa.
— Oh, pa to je bilo još gore! — strese seRuth. — Kako je to Adam mogao
učiniti? ... Sad tek malo bolje shvaćam šta znači Wansfell.
— Ruth, on je pustinjski osvetnik — reče Merryvale, kao s nekim strahopošto-
vanjem. — A ako to Guerd Larey ne shvati, onda mu je sudbina zapečaćena.
— Nemojte tako govoriti... Čak ni misliti! — očajnički će Ruth, kršeći ruke.
— Dijete moje, stvari tako stoje — otpovrne uporni Merryvale — i kao takve
ih moramo gledati. Ako si ti u pravu kad kažeš da će Larey sad biti još gori, onda sam
i ja u pravu kad kažem da znam šta će ga snaći.
— Moram spriječiti da Adam ubije Guerda.
— Svakako, s tim se slažem. Ali, kako ćeš u tome uspjeti ako te Guerd bude
proganjao? Nećeš valjda Adama svezati tako da se ne bi mogao braniti?
— To nikad! — usplamti Ruth.
— Prema tome, kad se Guerd i Adam sretnu, ukoliko se sretnu, i Guerd
prepozna brata, za što će se sam đavo postarati, onda će opet biti Kaina i Abela.
Samo što će ovaj put Abel ubiti Kaina. To je krvlju upisano u ovoj pustinji.
— A recimo... da se ja vratim Guerdu... da mu budem prava žena? — muklo
šapne Ruth.
— Ah, ludo! Šta sad pričaš? — ražesti se Merryvale. — Onda je bolje pustiti
Guerda neka smjesta ubije Adama. Djevojko, zar bi dozvolila da Adam opet pođe u
pustinju, i s takvom groznom ranom na srcu? Da se ušulja u kakvu guduru, kao
pogođeni jelen, i umre laganom i mučnom smrću? Zar Adam koji te toliko silno ljubi?
Reci, bi li mogla to učiniti?
— Ne! Ne! I ne! — ona krikne, u borbi sa samom sobom. — Šta bilo, samo ne
to! Radije da oboje umremo... Lupala sam što bilo. Ali, mora postojati način da se
izbjegne onakva nesreća.
— U to se i ja nadam, od sveg srca — usrdno će Merryvale. — Samo, ja sam
dugo proživeo u pustinji. Kad ovdje muškarcu ili ženi život nesrećno počinje, onda
znaj da će nesrećno i završiti. Tu nema pomoći. Takav je zakon pustinje.
— Ali... i meni je tako počeo — prestrašeno šapne Ruth.
— Nije istina — zaniječe Merryvale sa žarom, a malo kao doveden u neprili-
ku. — Poznajem tvoj život. Mislim isto što i Adam, Ti si bila slaba, tašta, tempera-
mentna djevojka. Tamo gdje si živjela sigurno nisi mogla naći ono o čemu djevojka
sanja — ljubav i sreću. Roditelji su ti tragično poginuli. I kad bi ti zrelo razmišljala
onda bi morala uvidjeti da ono što si dosad doživjela u pustinji nije razlog da čovjek
očajava. Hajde, reci, zar nije tako?
— Jeste, tako je. Ali sam ja bila uvjerena u svoju nesreću.
— Da, ali se sva nesreća sastojala u neudobnosti života, čežnji i ćudljivosti.
Pa, što je bilo, bilo je. Sad moraš naći samu sebe.
— A možda sam već našla sebe — sanjalački odvrati Ruth, i ode.
 Silna je želja tjerala da bude sama. Merryvale ju je nečim nadahnuo, i to joj je
obuzelo i duh i srce.
U svojoj sobi sama, iza zatvorenih vrata i prozora spuštenih zavjesa, imala je
hrabrosti da se preda onoj misli što je u njoj vrebala. Ona bi mogla ubiti Guerda
Lareyja. Spoznavši svijest o toj misli, u njoj se sve uzburka, ona se na jedan mučan,
užasan momenat nađe kao zaslijepljena, zagušena tom spoznajom. No, odmah potom,
pade pred takvim neodoljivim iskušenjem. To bi bila pravda. Sudbina. Adama bi
spasila, da ne uprlja ruke krvlju voljenog ali zabludjelog brata.
Ležala je na krevetu. Shvaćala je ogromnu važnost svoje odluke. Divila se
zvjerskom sudu svog nagona. Zapanjila se otkrićem svoje prirode. Eto gdje i u njoj
vreba — sirova, elementarna sila pustinje.
Bude li je Larey opet potražio, da je za se veže i pokori, da od nje stvori palo,
prezira vrijedno biće, ona će ga ubiti. U toj je odluci bio sav žar pustinjskog sunca,
silovitost vjetra i jezivost puste golijeti. Stresla ju kao da je neka nadljudska ruka
dohvatila i njom potresla. A zatim, našla se u nekom čudnovatom, tmurnom miru.
Bude li došlo do najgoreg, ona zna šta će — i time će spasiti i Adama i sebe.
Međutim, mir joj bio kratka vijeka. Tako naoštrena, nemilosrdna duha, njoj se
postavilo teško pitanje — »zašto?« Zašto da se okalja jednim krvavim činom, stranim
njezinu odgoju i blagosti što joj nekad bijaše svojstvena? Odgovor — zbog ljubavi.
Zbog ljubavi u pustinji. Odjedaređ je spopadne paroksizam gori od onog što ju je
snašao zbog spoznaje svoje spremnosti na ubojstvo.
Soba, kuća — guše je. U njima ne može disati. Mora odletjeti k pustinji, u
bezgranično prostranstvo, beskrajan zrak i beskonačno sunce. Ali, kad se našla vani,
na stazi kojom je i sad bez šepanja letjela, sjeti se Adama i stane. Neće biti pošteno
prema njemu izlagati se takvom riziku. Bacila se na pijesak, pod jedno nagnuto stablo
palo verde, omađijanim je pogledom obuhvatila pola obzorja, kroz jarom ustalasani
zrak, bijeli odbljesak sunca, purpurnu izmaglicu, preko srebrnastih pješčanih duna i
nejasnih planinskih masiva, preko svog prostranstva i strave i ljepote pustinje, te se
zagledala u tajnovitost vlastitog srca.
Još u Santa Ysabelu, ona je voljela Adama, s nekakvim djevojačkim, sanjalač-
im poštovanjem; dugo se tom čuvstvu radovala. Kad je Adam naišao na nju, u onom
kanjonu sa Stoneom, kod nje se pojavilo ono interesovanje što ga je osjetila i za druge
muškarce, a potom ono što je smatrala ljubavlju; ali na putu natrag iz Yume, kad se
držala za njegovu mišicu, svjesna onog što je on učinio u odbramu njezine časti i
njena života, dok je pješčana oluja urlikom prenosila prijetnju pustinjskog pakla, ona
je spoznala pravu iskrenu ljubav svoga života. No, ni ono nije bilo ništa u odnosu na
ovaj sadašnji bijeli žar, na ovaj podnevni vreli sunčevi žar što sve trpi.
Fizički, taj je žar bio dijelom svega u što je ona gledala — svih tih strašnih
prirodnih elemenata koji su je preobratili i očarali. Psihički, on joj je dao sav golem
podsticaj potreban ljubavi i strasti jedne žene.
U mislima se vratila na svoje tašte, lude slabosti prema ovom ili onom
muškarcu. Sitne, blijede slike plitkosti i sebičnosti! Ponizila se na nešto gore od flerta.
Svoju ljepotu, svoje ruke i usne, lažljive riječi poklanjala je privlačivosti muškarca.
Da li nesvjesno? Da li su to bili samo koraci u njezinu razvitku? Da li su to bila samo
lutanja jedne žene privučene nečim nepoznatim? Bila je gnusna. Prezirom bi samu
sebe trebala ubiti.
Kako li je olako i s kakvim zadovoljstvom ona koračala širokom i ravnom
stazom propasti! Sagledala je sebe i s krajnjim prezirom je s velike visine pogledala u
to bijedno, samosažaljenja vrijedno biće kakvo je dosad bila. Više puta ju je pustinja
dovela u iskušenje, i uvijek ju je našla spremnu na Evin grijeh. U svoje vrijeme nije
bila toga svjesna; ona se na kraju redovito udaljavala, hladno držala — kao u slučaju
sa Stoneom; ali je to bila samo posljedica njene lude promjenljive ćudi. Samo ju je
slučaj spasio za tih davno minulih, naizgled beznačajnih afera. Kada je ženstvenost
probila oklop djevojačkih iluzija, i uto je ona srela Stonea pa je na nj djelovala jednim
jačim i opasnijim šarmom, samo ju je proviđenje u liku Adama Wansfella, izbavilo od
propasti.
Priznala je to sebi. U svoju je dušu utisnula žig onog što je bila, i onoga čemu
je izbjegla. Sad joj se razjasnio majčin amanet Wansfellu. Rođenjem je dobila ljepotu
— oblika, lica, očiju; a s njom je dobila i opasniju osobinu — čežnju, strastvenu
potrebu za ljubavlju. Sve je to Ruth sagledala, i poklonila se smjerno, ponizno,
zahvalno. Ležala je na pijesku, naslonjena na palo verde, gledala u lik pustinje koju je
mrzila, diveći se promjeni u svojoj duši i izbavljenju koje joj je došlo kao pravi grom.
iz vedra neba.
Baš sad se ne smije slijepo prepustiti svojoj ljubavi, golemoj milini što ju ona
pruža, potopu što pred sobom sve briše. Ona mora do kraja usvojiti spoznaju istine o
sebi, i sudbine koja joj više ne može biti jadna niti može nositi tragičan kraj... Shvatila
je Adamovu ljubav. On je sav sazdan od nje. Shvatila je da on voli svako biće u
pustinji, i one zvijeri-ljude, pa čak i svog nezakonitog brata pored sve njegove zlobe i
krajnje pokvarenosti. Time Wansfell Lutalica postaje jasan.
Ni za što ne bi mijenjala svoju prošlost, taman kad bi to bilo moguće. Pomoću
uspomene na prošlost ona će moći da se popne do orlovske stijene.
— Reći — Wansfell Lutalica, znači reći — pustinja. Ista viša sila koja je bila
neimar Ruthinih pješčanih stuba sazdala je iz momčića Adama Lareyja čovjeka
Wansfella Lutalicu.
Iz svog bezgraničnog ženskog srca, tog nosioca vječite i beskonačne plodnosti,
ona mora pustinji koja je tog čovjeka spasila dati dobro za zlo, umjesto mržnje koja
joj je poput rana nagrizala grudi, mora dati ljubav — ljubav prema pustinji jezivoj,
promenljivoj, surovo okrutnoj i vječno lijepoj što kao usijanim željezom utiskuje u
čovjeku pečat božanskog.
 GLAVA 14.

Prolazili su dani, i Ruth se osjećala sretnom. Prošao je čitav tjedan neviđeno

lijepa vremena, obzirom na mjesec jun, k tome u onakvoj kotlini.
Pustinja kao da je šutjela, motrila, čekala.
S Adamom se Ruth nalazila svake večeri: Jednog dana, kada je žegu ponešto
razblažila kišna oluja na sjeveru, Merryvale je odveo Ruth u Adamovo skrovište
zabijeno u sigurnosti stijenja. Zabitnijeg i jezivijeg krša Ruth nije ranije vidjela. Neki
je kataklizam, tko zna u kojem dobu, zdrobio i rasprskao kamenu zemljinu koru; dalje
je vrijeme izdubilo kratke, duboke gudure medu raspuklim liticama.
Adam joj je pomogao da se popne do mjesta s kojeg je on nju gledao. Jednim
dijelom puta nosio ju je kao što je negda nosio njenu majku u Dolini smrti; Ruthi je taj
doživljaj bio i sladak i tužan.
S one visine pogled joj je bio daleko ljepši nego s Izgubljena jezera. Njoj se
činilo kao da je tek sad pogledala u pustinju kako treba. Pred njom se prostiralo svih
devedeset milja pješčanih duna; dah joj je zastao pri pogledu na beskrajni uspon
svojih pješčanih stuba.
Tamo, u sjeni jedne nagnute stijene, s veličanstvenom i beskonačnom pusti-
njom pred očima, Ruth je ispričala Adamu sve što misli o sebi i svojoj prošlosti. Pre-
ma sebi je bila bespoštedna. Priznala je i najmanje i najgore porive svoje. Razgolitila
je dušu svoju. Čak ni neprijatelj ju ne bi krivio više nego što je ona krivila samu sebe.
Potom je posve jednostavno, bez ikakvih uzbuđenja niti emocija, rekla Adamu
kakva je promjena nastala kod nje od njegova dolasika na Izgubljeno jezero do one
posljednje noći u Yumi.
Na to je podlegla čuvstvima koje nije mogla ugušiti. Međutim, nije odustala
od daljeg ispovijedanja. Potom, kad je morala izložiti ono što joj leži u najvećoj
dubini srca, zamucala je i utišala glas, stala je šaptati i na kraju je istisnula priznanje o
svojoj ljubavi.
Iscrpljenu i zaslijepljenu kakva je bila, Adam ju prigrli, stisne na grudi i stane
je ljubiti pomamno i neobuzdano, onako kako je nekad sanjala. Nije vjerovala u
ostvarenje toga sna, smatrajući se svojom prošlošću nevrijednom takve sreće.
U sutonu našla se s Merryvaleom ponovo u rumenilom obojenoj pustinji, na
putu kući. Osjećala se sva laganom kao pero, na noge joj krila porasla, misao joj bila
ispunjena Adamovim izjavama ljubavi i uputama kako će se nadalje vladati.
Sutradan se Guerd Larey vratio na Izgubljeno jezero. Doveo je niz kola i
kočija, prethodnicu, radnika graditelja pruge.
Činilo se kao da je pustinja nutreći čekala upravo na Lareyjev dolazak, jer je
na to odmah stala pržiti svojom pješčanom jarom.
Uzvitlani pješčani oblaci i nesnošljiva vrela žega zadržaše Ruth ponajviše u
kući. Navečer joj Merryvale reče kako se Larey vratio trijezan, ali su se na njemu
vidjele posljedice razvrata i psihičkog napora.
Njih dvoje dugo je ispod stabala čekalo te večeri na Adama — ali uzalud.
Možda su ga žega i gungula u postaji spriječili da dođe. Merryvale je doznao da se na
putu za Izgubljeno jezero nalazi cijela kolona kola, s nadglednicima, majstorima
zidarima i čitavom vojskom radnika bijelaca, Kineza, Meksikanaca i Indijanaca.
Naselje više neće biti samotno i tiho.
Novo je doba počinjalo za Izgubljeno jezero — zbog kojeg je Ruth bila i
radosna i nevesela. Kao po kakvoj čaroliji iznikoše šatori, kolibe i kućice. Stanov-
ištvo se povećavalo i Ruth je pomišljala kako je to dobro. Ali je istodobno mrzila
pridošlice, grubijane i opake tipove, i smetala joj galama noćnih pijanki.
Ipak, ostala je mirna i suzdržljiva, premda se, kad je ljeto nastupilo sa svojom
strašnom žegom, morala zadovoljiti rijetkim viđenjima s Adamom i pismima koje mu
je Merryvale noću nosio. Dani su joj prolazili brzo, jer je živjela kao u kakvu snu i
nije se dala smesti nikakvim uticajem izvana.
Kako je Merryvale rekao, Larey je bio sasvim drugi čovjek: držao se postaje,
teško je radio, i fizički i mentalno, prema svima je bio sumnjičavo oprezan ali se opet
sa svima i prijateljski odnosio. Išao je uvijek smrknuta čela iza kojeg su se sigurno
komešale misli. Nije ni pokušao da potraži Ruth.
Dan kada je Hunt ponovo otišao u postaju, da radi kod Lareyja, donio je Ruthi
neko predosjećanje zle kobi. Nju je poštedio, na njeno zadovoljstvo, ma kakvih priča
o svojim novim vezama i odnosima sa Lareyjem. Svakim danom sve više zamišljen i
smotren, pametni Merryvale je samo stresao glavom. Ruth je imala dojam da njega ne
muči samo zebnja. Kad ga je direktno upitala da li se potpuno povjerava njoj, nije joj
dao zadovoljavajući odgovor; doduše, nije nagovijestio nikakvu neposrednu nevolju
za nju, ali je svojim riječima u njoj pobudio sumnju da se možda u njegovom mozgu
rađa nekakav crn plan.
Iste večeri, čekajući na Adama u tami ispod stabala palo verde, Ruth je
razmišljala o stanju stvari. Osjećala je nešto što nije umjela analizirati, Bio je to
nekakav neopipljiv pritisak izvana. Možda su mu uzroci ležali u strahovito vrelom
danu, sparnoj noći, povratku djeda na rad u postaju i njegovom prijateljskom dočeku
tamo, u Merryvaleovu mrkom raspoloženju, i u prisustvu Indijanaca i nekakvih
neznanaca zlopogleđa što su ponekad virili kroz ogradu i motrili nju. Priroda i
pustinja činile su svoje — gnojni čir Izgubljenog jezera samo što nije pukao; a ta
bolna rana je Guerd Larey.
Misli joj prekine Adamov dolazak. On je pozdravi, pa upita gde je Merryvale,
— U ovo doba obično je ovdje. Možda je pod svojim šatorom. Adame, postao
je nekako čudan. Zatvoren. Zabrinula sam se.
— I ja sam to primijetio zamišljeno će Adam. — No, možda nije ništa važno.
On stari. A u posljednje vrijeme svašta je prošao.
Tren kasnije, Adam joj reče kako će poći da u izvoru napuni čuturicu, pa če uz
put pogledati da li je Merryvale tamo. Ostavši sama, Ruth se zamisli nad Adamovom
brigom oko Merryvalea. Da li se Adam boji da bi starac možda ubio Guerda Lareyja?
Na to ju podiđoše hladni žmarci — nametnula joj se mrka misao kako pored nje,
Ruth, te Adama i Merryvalea, onaj gad Guerd Larey nikako ne može doživjeti
ostvarenje svojih opakih ciljeva.
Poput nečujne sjene Adam se opet stvori kraj nje.
— Nije tamo.
— Onda će brzo doći — ona odvrati.
— Ruth, moram ti nešto reći. Kad sam dolazio ovamo, nedaleko od vratnica,
gotovo sam nagazio na čovjeka koji je ležao na zemlji, pritajio se. Mislim da mi je
čuo korake, ali me nije mogao vidjeti, stoga je legao.
— Pa šta si učinio? — ona upita, a dah joj stade.
 — Gotovo sam ga zadavio, tjerajući ga da progovori. Ali mi nije uspjelo. Bio
je to Meksikanac. Mrak je prilično gust, ali sam ga ipak dobro upamtio. Nisam ga htio
ubiti, jer nisam bio siguran da je smjerao kakvo zlo tebi ili meni. I tako, pustio sam ga.
— Ovuda se stalno šuljaju Meksikanci i Indijanci — reče Ruth. — Sve me to
brine i bojim se. Možda sam glupača.
— Svejedno, bolje je biti oprezniji. I ja ću udvostručiti opreznost. Neću često
dolaziti, ali bi bilo glupo da te ne potražim kad dolazim po vodu.
— Potraži me kad god dođeš. Ja više neću ni sići s trijema ako Merryvale nije
sa mnom.
U tami ispod stabala palo verde ostadoše još cio sat i više, sve dok se nije
pojavio Merryvale koji se prišuljao k njima.
Premda nije ništa govorio, vidjelo se na Adamu da mu je teško napustiti Ruth.
Moguće se Ruthino predosjećanje nekog zla prenijelo na njega. Najzad je on isprati
do kraja trijema, gdje ju poljubi za rastanak, pa se vrati starcu koji ga je čekao.
Ruth je još neko vrijeme stajala na vratima — zazirući od noći, od crne tmice
pustinje. Savladala je strah prema svem materijalnom. Ali je osjećala da tamo vani
vrebaju nepoznate i tajnovite sile. Preko oaze je tek tu i tamo poduhivao vreo,
prašinom zasićen vjetar. Na mutnom svjetlu iz postaje činilo se kao da vjetar nosi
veoma fini snijeg, Crne su prilike prolazile amo-tamo. Iz krčme je dopirala slaba
buka.
Pustoš, i onaj crni prostor s kojeg je brisao promjenljivi vjetar — to je
privlačilo Ruth kao kakvom čarolijom. Činilo se nemogućim da tamo mogu postojati
izolirana ljudska bića, okružena divljom, nepokorenom, neprijateljski raspoloženom
pustinjom. Ruth je sagledala ništavnost života u takvoj okolini. I strah koji je ovladao
grabežljivim porivima razvijenim preko svih granica u takvoj surovoj sredini — da se
i ne govori o neprekidnom stisku kojim čovjeka guši ovakav sumorno pust kraj!
Za vjetrovitim danom došla je tamna noć, gdje nema ni neba ni zvijezda, već
postoji samo gusta, živa tmica.
I Ruthi je bilo mrsko da uđe u kuću, koliko god se Adam skanjivao da se
oprosti s njom. Postojalo je nešto što ni Adam ni ona nisu mogli dokučiti. I, premda
nije mogla sebe zamisliti kao majušno zrnce pijeska što ga vjetrovi okolnosti bacaju i
nose, ipak je osjećala da je bespomoćna u nekim stvarima kojima ne može upravljati.
Kad se napokon našla u svojoj sobi, iza vrata zatvorenih teškim zasunom, u mraku,
osjetila je da se uklonila bezimenoj opasnosti što se nad njom nadvila poput crnog
baldahina noći. Ali se njeno osjećanje bezbjednosti nije protezalo na bića za koja je
njen život bio neraskidivo vezan.
Legla je u krevet ne upalivši lampu. Kroz prozor je ulazilo tamno sivilo noći,
uz uvijek prisutan miris pijeska, kaktusa i stijenja, povremene neskladne zvukove iz
postaje i čamotinju pustinje. No, ona se više nije bojala ni čame, ni žege, ni vjetra, niti
ma čega drugog što ju je negda morilo. Više nije poznavala ništa strašno, osim prirode
nekih ljudi. Sjetila se Adamove priče o jednookoj ženi iz Tecopaha, groznijoj od ma
kojeg muškarca, strasnijoj od ma koje zvjeri. Ruth više ne bi mogla s odvratnošću
pomisliti na takvo bespolno i izopačeno biće. Jer — zar nije i ona sama mogla veoma
lako pasti toliko nisko? Sticaj prilika, pomanjaknje ljubavi ili neuspjeh u njoj, iscrp-
ljujuća jara pustinje — sve to može od ma koje žene stvoriti najgore biće, podlije od
najpodlijeg muškarca. A ona se međutim, nalazi na stubama što k zvijezdama vode.
Tih dana Ruth se redovito kasno budila, slaba i iscrpljena ljetnom žegom što iz
čovjeka iscijedi i posljednji atom snage. Tog jutra je nju k tome pritiskivala mora
izazvana bolećivo tmurnim mislima kojima se navečer podala. Morala se boriti protiv
svega toga, i protiv krajnje malaksalosti tromog krvotoka i čudnovatog zamora od
kojeg joj bilo teško i ruku podići. Naporom i prisiljavanjem sebe na kretanje uspjela je
savladati te osjećaje.
Otvorila je vrata. Bio je već davno dan. Pogled njen kao uvijek, pao je na
srebrnaste pješčane dune što se nadaleko protežu. Međutim pogled joj najedared,
privuče grupa ljudi okupljena oko vratnica.
Dozvala je djeda. Nije joj odgovorio. Ruth zakuca na njegova vrata, otvori ih i
uđe u sobu. Nije ga bilo, Vidjelo se da nije ni spavao u krevetu.
U tren oka je Ruth oživjela — u njoj je uzavrijela briga. Naslutila je da je
došlo do katastrofe, oborila se poput blještave munje u pustinji. Spazila je Merryvalea
gdje se mrko i skanjujući se penje stazom.
— Ruth, nešto se strašno dogodilo — on će hrapavim glasom.
— Djed! — krikne Ruth,
— Jeste...! Mrsko mi je što ti to moram reći, Ruth..., ali moraš biti hrabra...
Mrtav je!
Koljena je izdadoše i ona se sruši na jednu stolicu. Nekoliko ćasaka nije mogla
ni glasa pustiti.
— Mrtav! — najzad je izustila. — Jadan djed!... Nešto je bolovao u posljednje
vrijeme. A ja sam mu malo pažnje posvetila... Oh, ne ide mi u glavu... Je li mu bilo
zlo, Merryvale? Je li dobio kakav napad?
— Ne, Ruth. Ja bih volio da se tako šta desilo. Ali je on ubijen, umoren.
Skamenila se i sledila — ne samo zbog vijesti, već i zbog misli koje su je
slijedile.
— Netko ga je udario iza ušiju kakvim teškim kamenom, ili toljagom. Pao je
tako da mu je glava ostala u vodi. Ne može se znati da li ga je ubio udarac, ili se
ugušio. Ali to ne mijenja činjenicu da je umoren.
— Užas! — strese se Ruth i najeđared kao da sva plane. — Tko... tko je to
učinio?
— Otkud bih znao? To je meni najgore. Ovdje je sva sila Meksikanaca,
crvenokožaca, Kineza i svakojakog ološa iz Yiume. Opljačkali su ga, odnijeli njegov
novac, sat, sve što je imao. To možda ništa ne znači, a opet može biti i jako važno.
— Merryvale! Da li i vi mislite ono što ja mislim? — ona izusti, prinoseći
Šaku k ustima.
— Mislim. Nije čudo ako oboje u istom licu tražimo izvor svih zala. Možda
nemamo pravo, ali ja drugačije ne mogu — odvrati Merryvale, gotovo očajnički.
— Adam! Dovedite Adama! — ona uzviknu, kao pomamna.
— I ja sam najprije pomislio na to da dovedem Adama. Ali od toga ne bi bilo
koristi, već samo još više štete. Jedina korist bi bila da te on utješi. Hoću da nađem
tko je ubio Hunta. Ukoliko ja poznajem kukavičku bandu, mogu reći da mi to neće
biti teško.
— A šta ću ja raditi?
— Podnesi to što bolje možeš, djevojko. Prepusti, meni brigu oko mrtvog
djeda. Bolje da ga ne vidiš. Dat ću ga odnijeti u postaju, dovest ću svećenika, i
postarat ću se da ga dostojno pokopaju na groblju.
Zar ga ne bi trebalo odnijeti u Yumu? — upita Ruth, suznih očiju.
— Moglo bi se i to, ali bi stajalo previše i novaca i truda. A kakva je korist?
Čovjeku je grob na Izgubljenom jezeru dobar koliko i u Yumi. Kad bi se mene pitalo,
ja bih za sebe birao Izgubljeno jezero. Prepusti to meni, draga Ruth.
— Tako je... strašno... nenadano... — izmuca Ruth slomljeno.
— Samo plači, djevojko. Isplači se, bit će ti lakše. A zatim budi hrabra i pogle-
daj stvarnosti u oči. Mi smo u pustinji, gdje malo tko umire u krevetu. A djed ti je bio
star i brzo je propadao. Žalosno je... Ali, tako jeste. Sad smo u sosu gore nego ikada,
Ruth, i ne smiješ klonuti duhom.
— Merryvale, srce mi se steže... Ali, ja ću to izdržati. Učinite za njega sve...
što možete. Recite mi ima li šta što bih ja mogla učiniti.
— Ja sad idem u postaju. Željan sam da prvi javim Guerdu ovu vijest — od-
vrati Merryvale, s nekim neobičnim, prodornim bljeskom u očima i okrene se pognute
glave.
Ruth ga je ponovo vidjela tek u sutonu.
— No, sve je gotovo, učinjeno je sve što bijedni smrtnici mogu učiniti —
uzdahnuo je brišući izborano i rastuženo lice. — Mrtav čovjek ovdje ne znači više
nego u Yumi.
Ruth se raspitala kako je tekla sahrana njezina djeda. Merryvale, rječitiji nego
ikad, u detalje joj je ispričao kako je tekao taj dug, tužan dan.
— Sad leži ispod jednog palo verde — zaključi Merryvale ganutim tonom. —
Duboko u zemlji, toliko da ga pustinjski vjetrovi ne mogu otkriti. Ali će oni u noći
šumjeti i šaputati nad njim. Neće biti sam, Ruth. U pustinji nema samotnog groba. U
noći, na pijesku, lutaju dahovi po golijeti pustinje. Neka počiva u miru. Ovdje za
života nije imao mira. Izgubljeno jezero nije bilo mjesto podobno za jednog Caleba
Hunta.
Uto se starac sjeti da ima za Ruth pismo od Guerda Lareyja. ,
— Predomišljao sam se da li da ti ga predam. Ali sam bio znatiželjan da
doznam šta taj sad hoće.
— Merryvale, kako je izgledao i šta je rekao kad ste mu rekli za djeda? —
upita Ruth tiho netremice gledajući u pismo u ruci kao opčinjena zmijskim pogledom.
— Ruth, sve mi se čini da je Larey posve nevin u ubojstvu tvog djeda, ili je pak
on najgori i najpodmukliji đavo što postoji s ove strane pakla — otegne Merryvale.
— Možda i jeste nevin. Nadam se da jeste. Ali to svejedno ne znači da nije
ono što šte rekli za njega.
— Pa, djevojko, u nekim se stvarima slažemo. Mislim da Adam neće gledati
na ovo kao što mi gledamo.
Ponekad mi se čini da on namjerno želi biti slijep. No, pročitaj to pismo Ruth.
Izlomila je pečat i ugledavši onaj jasan, gord rukopis sjetila se vremena tri
godine ranije kad je često dobivala pisma od Guerda Lareyja. U listu joj je Larey
izražavao saučešće. Po svem izgledu pismo je bilo ljubazno, puno sućuti. U njem nije
bilo ni najmanje aluzije na njihov međusobni odnos. U pustinji je život težak, ali
čovjek ne shvaća i ne cijeni ga sve dok ne doživi gubitak nekog voljenog bića, pisao
je Larey. Po njegovom mišljenju, bit će da je zločin počinio kakav Meksikanac kome
je Hunt odbio da mu daje robu na kredit, ili kakav Indijanac, jer su inače Indijanci
gunđali i mrzili Hunta zbog vlasništva nad vrelom. On, Guerd, lično će se postarati da
uhvati i kazni ubojicu. Na kraju je podsjetio Ruth da ona sad ima velike obaveze — i
da se ne smije izgubiti nepotrebnim tugovanjem zbog ovog gubitka.
Dvaput je Ruth zapanjeno pročitala pismo, potom ga glasno pročita
Merryvaleu.
— Neka me đavo nosi! — usklikne starac, češući se po glavi. — Za mene je
Larey previše prepreden. Ovo zvuči kao da je džentlmen pisao. A mi znamo da mu je
duša crna kao noć. Ruth, šta ti kažeš na sve ovo?
— Ne mogu biti nepristrasna prema njemu. Ne radi se o onom što znam, već o
onom što osjećam.
— Ja vjerujem u pravdu. Ali eto, Lareyja znamo kakav je. Meni iz tikve ne ide
da on ima umiješane prste u smrt tvog djeda. Nikad nisam olako progutao ono što je
uzeo Hunta opet u postaju i što je svima dao do znanja kako se prijateljski odnosi
prema djedu. Ovo pismo je novo bacanje pijeska u oči... Ja mislim da vidiš kakav je
pustinjski lešinar Larey.
Merryvaleovim zaključcima Ruth nije htjela dodati svoje mišljenje o Lareyju
koje je bilo daleko oštrije i gore.
— Adama treba obavijestiti o smrti djeda — živo će Ruth. — Ali mu nemojte
prenijeti svoje sumnje.,.
— Ne boj se. Ne želim da mi Wansfell pokvari igru koja se sastoji u tome da
iznađem tko je počinio ovo gnusno zlodjelo.
Kasnije, kad je Adam stigao i sjeo pred Ruth, a Merryvale u blizini čuvao
stražu, nijedno nije imalo hrabrosti da mu kaže. No, on je ubrzo osjetio Ruthinu
tjeskobu, te se u tmici prignuo bliže k njoj i vidio blijedilo na njenom licu. Tada Ruth
nije više imala kud. On je dugo šutio i razmišljao. Potom je prekinuo muk i lijepim
riječima uzeo Ruthi govoriti o starosti, smrti i gubitku dragih, i o pustinji ikoja je
majka svima što na kraju dolaze k njoj. Ruth se isplače i tako raskravi led što joj je
tvrdo stegao samo srce. Ukoliko je sumnjao u Guerda Lareyja, to Adam nije niti
jednom riječi nabacio.
Ponovo se Ruth divila onom ljudskom, biću, otjelovljenom fenomenu pustinje.
Njegova blagost, strpljivost i uopće priroda što mu bijaše prevelikodušna da bi se u
njoj rađale sumnje, bile su u krajnjoj suprotnosti s njegovim užasnim, poput usova
silnim bijesom i odvjetničkim duhom koji bi sve rušio kad bi se već otrgao.
— Ruth, sad je sve ovo tvoje — reče joj on ozbiljnim tonom. — Naravno, u
ovakvom tužnom času tebe nije volja da misliš na obaveze i bogatstvo što si
naslijedila. Ali, ipak moraš misliti. Sad je ovo vlasništvo veoma vrijedno. Kad bi ga
nekoliko godina iskorištavala, donijelo bi ti veliko bogatstvo.
— A šta mi ti savjetuješ? — ona upita.
— Ja bih ga odmah prodao.
— Možemo li onda otići daleko?
— Dokle god hoćeš.
— Hoćeš li ti ići sa mnom?
— Draga moja, zar si zaiboravila zakletvu svoje imenjakinje iz Biblije? Takva
je zakletva koju sam tebi dao.
— Oh, ja bih ovo sve poklonila — ona uzvikne. Merryvale je to čuo i odmah
uskočio protiveći se takvoj na brzinu donetoj odluci. Njezin je djed trpio i poginuo
zbog ovog pustinjskog vrela. Ona ga ne smije tako žrtvovati. Ne smije dozvoliti da
Guerd Larey do njega dođe na lak način. Prema tome, njoj je to dužnost, bez obzira na
potrebu za novcem kojim bi sretnije živjela u nekom drugom kraju.
— Merryvale ima pravo, Ruth — dometne Adam. — Ne smiješ ovo vlasništvo
tek tako odbaciti. Niti smiješ dozvoliti da te opljačkaju!
Njih dvojica uspješe da iz Ruthina duha odagnaju tugu i apatiju i da u njoj
ožive duh prkosa prema čovvjeku koji će nesumnjivo pokušati da je pokori.
Na kraju je Adam otišao zadovoljan što su on i starac uspjeli da u Ruthi
probude nesalomiv duh. Uzevši svoje čuturice, udaljio se u crnu, samotnu,
melanholičnu pustinjsku noć.
 GLAVA 15.

Pogledala je djedove knjige i papire — i zaprepastila se. Pred njom su ležali

pismeni dokazi da je djed s vremena na vrijeme posudio Lareyju krupne svote novaca.
Caleb Hunt oduvijek je u svim poslovima bio tačan, pedantan i radin. Nije se
nikad pouzdavao u pamćenje, niti svoje, niti onoga drugog. Uvijek je imao sve
poslove, zajmove, dugove, kupovine uknjižene — sve crno na bijelo. Ruth je znala da
kad bi bilo dugova, sigurno bi bili vjerno upisani kao i svi drugi podaci. Pomno je sve
pretražila, ali nigdje nije našla nekog traga da je djed bio išta dužan Guerdu Lareyju.
Na to je zaključila da će Lareyju imati šta da kaže kad se bude pojavio sa
svojim zahtjevima, što će on učiniti prije ili kasnije. Potom je proučila i uspjela
shvatiti djedovo komplicirano knjigovodstvo koje se odnosilo na prodaju vode. Tu ju
je dočekalo još jedno iznenađenje. Hunt je posjedovao jedini izvor vode na
Izgubljenom jezeru, jedino vrelo nazvano Indijansko vrelo. Postaja već mjesecima
nije bila platila vodu. Putničko-prevozno duštvo bilo je platilo do prvog. Prevoznici
robe također su bili dužni. Prema postojećim dokumentima, postaja i prijevoz robe
bili su u zajedničkim rukama Lareyja i Hunta. Postojao je i neki novi ugovor sa
graditeljima željeznice na kojem nije bilo Lareyjeva imena. Hunt je bio već primio
zamašniju svotu novca, koju Ruth nade netaknutu. Voda je, međutim, donosila više
koristi no što je Ruth mislila. Što se tiče življa Izgubljenog jezera, one nekolicine
bijelaca, te Indijanaca i Meksikanaca, od njih nije ni utjerana, ni tražena niti para za
vodu koju su koristili. Ne smatrajući sebe sposobnom da unosi neke promjene u
Huntove poslove, Ruth odluči da se ograniči na utjerivanje duga od postaje i prevoz-
nika robe. Poslala je Merryvalea s računom, čudeći se njegovu izrazu lica kad je
odlazio. Vratio se smrknut kao olujni oblak.
— Ruth, upao sam pravo a postaju, gdje je Larey pio s još nekolicinom — reče
starac. — Da si mu vidjela lice kad sam mu pružio kuvertu. Ruke su mu drhtale, Ruth,
taj gad te zaista voli... Pa, pročitao je račun, pa se zacrvenio kao rak i nešto je strašno
opsovao. Zatim se stao grohotom smijati đavolskim smijehom.
— Ali, šta je rekao? — upita Ruth radoiznalo, kad je Merryvale stao.
— E, baš to je ono najgore. Pocijepao je račun, i pred onim ljudima, strancima,
sve nekakvim tipovima od zla oca i od gore majke, reče: »Kaži mojoj ženi da će joj
njena dragocjena voda uskoro trebati da meni opere noge!«
Na tren je Ruth bila kao ošamućena, potom je u njoj krv uzavrila, ali je obuz-
dala izliv bijesa što joj je navrnuo na usta.
— Ima li načina da ga se .prisili da plati? — upitala je.
— Ovdje, usred pustinje? Zaboga, nema! Nema zakona osim sile.
— Vrlo dobro. Isključite cijev što vodi u postaju.
— Svakako. To mi nije teško učiniti. Ali će je Larey opet otvoriti. A zatim, ako
je ja ponovo isključim, morat ću otvoriti četvore oči da me štogod ne zgodi po glavi.
— Pokušajte. Bude li potrebno, ja ću lično sići dolje i stajati pored slavine.
— Djevojko, to ti možeš učiniti, i mislim da bi imalo efekta, ali ne možeš
cijelo vrijeme stajati pored slavine i korita.
 — Mogu dokle god Lareyjeva družina ne ožedni i smekša se — otpovrne
Ruth.
— Pa, Larey sam ovih dana ne pije baš puno vođe. Ruth, on je svoje smislio.
Odlučio se... A pomisli i na ovo: dođu prevoznici i konji iz pustinje, na smrt žedni.
Možeš li im zabraniti da se napiju?
— Zna se da to ne bih mogla! — vikne Ruth, u gnjevu zbog bezizgledne
situacije. — Ali, nije važno Ja ću se boriti za svoja prava!
— Čuj, Ruth, zar sve to ne vodi logično k Adamu? — izbaci Merryvale, zirka-
jući u nju očima u kojima je buktjela vatra.
Ona osjeti kako je krv napušta, kako se sva ledi; izgledom je nijemo izrazila
svoj bol.
— Šta mi tu možemo? — nastavio je starac. — Lareyju ne možemo baš ničim
nauditi. A ionako nismo u stanju još dugo kriti od Adama njegove đavolske opačine.
Meni se sve čini da se igramo šuge s nekim tko je jači od nas.
— Merryvale, kad gledam na činjenice, dolazim do istih zaključaka kao vi —
potvrdi Ruth, trudeći se da buda stroga sa samom sobom. Ali ja živim od nada,
molitava i čuvstava koja se ne mogu izraziti riječima.
— U redu, ali to ne možeš baš dugo odlagati — uporno će Merryvale.
— Koje »to«?
— Sve to što se jednom riječi može nazvati Larey.
— Dragi prijatelju, ja moram žrtvovati sve, pa ako bude potrebno i sebe, samo
da spriječim da Adam ubije brata kojeg voli.
— Ruth Virey, takvim pričama nećeš sa mnom daleko doći. Mislim, na ovo
tvoje lupanje o nekakvom žrtvovanju. Da mi to više nisi ponovila, inače ću te ostaviti
na cjedilu.
— Merryvale!... Oprostite mi. I sami znate kako se sva smetem i uzbudim kad
god zaprijeti ta užasna mogućnost... To me prisiljava na logičan, neizbježiv zaključak.
Ali ja neću biti logična. Neću nikad dozvoliti da se Adam i Guerd nađu.
— Da ti nešto kažem, Ruth — odvrati Merryvale. — Sinoć sam zapazio
Adama kako viri u postaju. Htio je da na čas vidi Guerda. I vidio ga je, jer sam ga i ja
vidio. Nakon toga sam cijelu milju išao s Adamom, a on nije znao da sam kod postaje
bio njemu blizu.
— On! čudno! — usiklikne Ruth, drhtavih usana. — Zašto je to Adam učinio?
— Pa, ja mogu pretpostaviti samo jedan razlog. Adam je jednostavno ludo
zaželio da još jednom vidi lice Guerdu.
— Govorimo o nečem drugom — krzmajući će Ruth. — Imamo posla ... Šta
sam ono htjela reći? ... Ah, da. Merryvale. vi ćete uzeti jednu sobu u ovoj kući. Ja ću
se useliti u djedovu, a vi uzmite moju sobu. Nađite nekog čovjeka neka vam
pomogne. Ima jedan Indijanac koji je dobar stolar. Hoću da mi probije vrata u zidu
između te dvije sobe.
Navečer je došla naknada za težak, mučan dan. U Adamu je Ruth uvijek
nalazila snage. Bilo joj je kao da gleda u brijeg. Namjeravala je da mu povjeri svoje
probleme, ali kad je za to došao čas zaboravila ih je. Najprije su stali raspravljati o
stanju na Izgubljenom jezeru, ali su ubrzo to napustili i skrenuli na nevezan razgovor
u kojem je Ruth nalazila potrebno olakšanje i zadovoljstvo. Najposlije su zašutali i
držeći se čvrsto za ruke zagledali su se u crnu, opčinjavajuću pustinju i u veličajni
tamnoplavi nebeski svod s milijardama bijelih zvijezda.
Uz ženi urođeno zadovoljstvo kad uređuje sebi novi stan, ona dva dana gužve i
rada u kući Ruthi su brzo prošla i za to vrijeme tek se narijetko prisjetila svojih briga.
Merryvale se smjestio u ranijoj Ruthinoj sobici.
 — Čini mi se da sam već dovoljno ostario da bih spavao pod krovom — rekao
je. Izgleda da je prošlo vrijeme kad je ovaj spavao u pustinji.
Ujutro trećeg dana Merryvale se nije po običaju vrzmao po kući, popravljajući
ovo ili ono. Nije ga bilo skoro do podneva, a kad se vratio Ruthi je, pogledavši ga,
stalo srce.
— Ruth, mrsko mi je da stalno grakćem kao gavran — požalio se on, gotovo
hladno. — Ali, naprosto ne mogu zadržati loše vijesti za sebe.
— Dajte da ih čujem — ona će hrabro.
— Pa, njuškao sam naokolo s bocom u ruci i dao po koji gutljaj nekojim
Meksikancima i Indijancima. I, došao sam do rezultata. Jednom sam Meksikancu
razvezao jezik, i od njega doznao koliko mi je trebalo, da provjerim svoje sumnje.
Larey je nesumnjivo kriv za smrt tvoga djeda. Doduše, za to ga se ne može optužiti jer
su mješanci koji su to uradili došli iz Yume i odmah se tamo vratili. Ni molbom ni
batinama ne bih onog Meksikanca natjerao da mi kaže njihova imena. Ali znam
koliko mi treba. Kad budem imao više vremena onda ću ti u detalje ispričati kako sam
sve to izveo.
— Ne iznenađuje me ni najmanje — odvrati Ruth stisnutih zuba.
— No, sad da čuješ još nešto što će te iznenaditi — nadoveže Merryvale, kao
nekom silom gnan. — Jedna banda jahača iz Arizone krstari pustinjom u potrazi za
Wansfellom.
— Merryvale! — krikne Ruth poskočivši.
— Da, i to mi je rekao Indijanac Jim koji je čuo od Lareya lično.
— Krenite odmah! Upozorite Adama!
— Dakako, odmah idem. Ali, Adam je lisac, taj malo tragova ostavlja. Sjećaš
se da smo na putu za njegovo skrovište išli preko mekana pijeska i tvrda kamena?
Njemu trag ne mogu naći. Ona njegova gudura je upravo idealno skrovište. Prema
tome, ne bojim se da će ga tamo naći.
— A zašto je Larey poslao ljude u lov na Adama? — upita Ruth u zebnji.
— Mislim da Larey smatra da ne može izvesti svoje planove pored Wansfella
živa. A časti mi moje, tu je pogodio!
— Pored ... Wansfella ... živa? — šapne Ruth.
— Svakako. Larey zaizvjesno smatra da ti je najnovija vatra taj Wansfell koji
je ubio Collishawa i tebe oteo iz ruku Stonea. Zato te on i pustio na miru. Njega je
strah Wansfella. I on želi njegova glavu!
— Morate požuriti da opomenete Adama.
— Za manje od sata bit ću tamo... I, Ruth, ni ti, ni ja, niti bilo tko drugi ne
može više držati Adama daleko odavde.
— Ali, Šta je s onim jahačima iz Arizone!?
— Znaš, Ruth, velika je razlika kad oni tipovi love Wansfella, i kad Wansfell
stane loviti njih.
— Nađite ga... recite mu da sam mu poručila neka dođe! — divlje provali iz
Ruth.
Merryvale zagna niza stazu. U času kad je nestajao iz vida Ruth se morala
ugristi za usnu da bi spriječila krik kojim bi ga dozvala natrag. Šta se to zbilo? Zatišje
pred buru završilo se. Neodređene strepnje, čudnovati snovi, nagađanja nasumce,
zdrava rasuđivanja — sve je to dobilo odgovor.
Zagledala se u pustinju, dok se u njoj zbirala sila jednog strasnog gnjeva tjed-
nima njegovanog, raspaljivanog i osuđivanog na prokletstvo u neispitanim dubinama
njene duše Činilo joj se kao da je ona pustoš zvjerski skočila na nju svom svojom div-
ljinom. U daljini su crveni bregovi gorjeli mračnom i zloslutnom vatrom; fatamorgane
su se u bljesku javljale, pa blijedile, treperile, izgarale bijelom bojom, gubile se i po-
novo se bljeskale; oblaci žute prešine dizali se i poput furija hujali preko pustare; kroz
koprenu jare mutno su se sjajile srebrenkaste pješčane stube — nestvarne, iluzorne,
podmukle, primamljive, vjerolomne.
Ruthina vjera u slučaj, sreću i pouzdanje u prirodnu odmazdu usahnuli su.
Spoznala je da se duhom i surovošću mora ugledati na pustinju, u borbi protiv hulja
što se osiliše, protiv ljudi u kojih gori đavolska vatra i kola otrovna krv.
Danas ili sutra, ili kad bude po volji njegovoj zmijskoj strpljivosti Guerd Larey
će doći k njoj i skinuti krinku sa sebe, otkrit će svoju pohotu i vjeru u uspjeh svojih
paklenskih mahinacija. Kad taj čas dođe, Ruth će biti spremna da ga dočeka. Što više
Larey bude odlagao, to će Ruth biti jača, hladnija, žešća.
Dotle, preostaje joj samo da čeka.
Sati se otegoše. Suton, a Merryvalea nema. Noć, a Adam nije došao! Do kasno
je čekala, najprije hodeći po trijemu, a poslije po zamračenoj i zasunom zatvorenoj
sobi. Malo je spavala, i glas pustinje progonio ju je.
Sivilo na prozoru — osvit! Zatim — izgrijev sunca! Čekala je široko rastvore-
nih očiju. Nagnala je sebe da udovolji potrebama svog fizičkog bića. Obrazi joj se sta-
njiše i upadoše, oči zamutiše beznadnim crnilom.
Ali je noć opet pala i beskonačno tekla, a prijateljima ni traga ni glasa. Kad je
novi dan osvanuo, Ruth se našla na raskrsnici između straha i vjere. Između razuma
koji je predviđao katastrofu i šestog čula koje je držalo Wansfella božanski
neranjivim!
Čekala je. Dan je bio od onih nesnošljivih — užasna žega sa svojim bijelim
priviđenjima, štp čovjeku i samu moždinu isuši, a mozak mu steže do ludila. Ruth je
neprekidno pila vodu, ali nikako da ugasi žeđ. Čekala je, i napetost iščekivanja bila je
tu i tamo na tren smanjena.
Najzad, ono što je tog dana bilo suđeno — došlo je. Začula je brze, zvonke
koraka, korake čovjeka koji ne dozvoljava suprotstavljanje svojoj volji!
Vrata njene sobo bila su otvorena. Ona je zastala kraj stola. U jednoj lađici
imala je nešto sakriveno. Rukom koja nije drhtala upola otvori ladicu.
— Pedro, ostavi moje stvari ovdje — odjeknuo je Guerdov zvučan glas. Ruth
je čula kako se teške stvari spuštaju na podnice trijema. Jedna sumnja pokušala je da
joj prodre u misao, ali bi spriječena spodobom koja se pojavila na vratima.
Larey je pokucao. Ruth nije ni okom trepnula. Stajala je blizu stola. Treba joj
samo jedan pokret rukom? Soba je bila nabijena žegom koja je Ruthi u same žile
prodirala.
— Zdravo Ruth — reče Larey mirno. — Donio sam stvari da se uselim.
Njegova je drskost prevazilazila ono što je Ruth mogla podnositi. Sipajući
vatru iz očiju ona se uspravi.
— Kako to misliš? — upita ga.
Nije odgovorio. Svojim svjetlucavim zelenim očima mjerkao ju je od glave do
pete, promišljeno sporo. Bio je čisto izbrijan, u savršeno bijeloj košulji i do koljena
visokim meksikanskim čizmama, ukrašenim kitnjastim šarama. Na njegovu opasaču
sa srebrnom kopčom nije bilo oružja. Košulja mu je bila na vratu raskopčana, ispod
nje su se vidjele njegove maljave, krasno građene grudi. Crvenilo na njegovom
maslinastom licu nije potjecalo od pića. Na tom je licu bilo i sjena i bora od raspusnog
života, ali ih je gotovo brisao neki sjaj, žar, nekakav divan odbljes unutrašnje vatre.
Svejednako lijep, nalik božanstvu zla, stajao je i svojim zmijskim pogledom uzimao
Ruth.
 — Postaja mi je postala prebučna i neudobna — odvratio je, naslanjajući se na
vrata. — I tako sam odlučio da se smjestim ovdje.
— Ovdje ne možeš ostati.
— Zašto ne?
— Zato što je ovo moja kuća i ja te u njoj neću.
— Griješiš Ruth. Sve je moje, i zemlja, i voda, i kuća. Tvoj djed mi je bio
dužan. I prema tome ja ovim preuzimam posjed.
— Lažeš, Guerd Larey! Možeš li mi ičim dokazati da ti je djed bio dužan?
— Moja je riječ dovoljan dokaz.
— Tvoja riječ? Gospode, Što si ti uobražen i bezobrazan!
Ruth uoči njegovu finu i apsolutnu sigurnost. Taj je čovjek dobio potrebne
adute i sa svog stanovišta smatra igru dobivenom. Sad se samo igra, kao mačka s
mišem. Iz njegova držanja danas ne izbijaju ona osjećanja, nježnost i iskrena čežnja
Što ih je ona ranije često zapažala.
— Još uvijek si ista slatka divlja mačka — on joj odvrati s porugom. — Pa, to
mi godi. Samo ti grebi i ujedaj, tuci se! To mi se dopada... Ali, blijeda si, Ruth, malo
propala. Da ti nije očiju...
— Hoćeš li ti izaći odavde?
— Ne, neću,
— Ja nemam snage da te izbacim. Hoćeš li mi dom oteti? Hoćeš li mene prisi-
liti da odem?
— Kuća je moja, već sam ti rekao.
— Lopužo! Rozbojniče podli... ubico!
— Tebi je jezik oduvijek bio oštar. Nekad sam se zbog toga sekirala, ali me
sad više ne možeš zbuniti.
— Znam šta si učinio, Larey — ona će jarosno. — Ti si se otarasio mog
djeda... da bi zadovoljio svoju pohlepu. Svoje gnusne prohtjeve!.,, oh, nakazo!
Nasmijao joj se, premda mu je maslinasto lice nešto problijedilo.
— Sad si ona prava. Divan komad žene! S ovim vatrenim ljubičastim očima!
Uzburkanim grudima!... Sad se gotovo prisjećam da sam te jednom volio.
Ruth osjeti da su riječi uzaludne. Ipak, nije mogla ušutkati sebe, kao što nije
mogla obuzdati pomamno lupanje srca.
— Volio!... Ti, da si me volio? ... Pa ti nikad nikoga nisi volio, čak ni vlastitu
majku... ili brata, zar nije tako? — ona mu dobaci u lice.
Ove riječi probiše njegov oklop opačine. Zabuljio se u nju i na tren se nešto
zaprepašćeno pitao.
— Zaboga, tako je — otpovrnuo je kratko i gorko,
— Pusti me odavde — vikne Ruth, gubeći pouzdanje. Ona riječ »brat« pore-
metila joj je staloženost. Ovaj čovjek je Adamov brat. Zar ona ne bi mogla uteći —
dati sve — i od njega i od njegovog osvetničkog sudila pobjeći kao od kuge?
— Budeš li bježala ja ću te dovući natrag — zaškripa njegov glas, prvi put
obojen čuvstvom. — Jednom sam od tebe prosio ljubav. Na koljenima sam te molio.
Ti si mogla od mene stvoriti boljeg čovjeka. Alt sada više neću tvoju ljubav, neću da
mi se predaš. Hoću da se boriš, kao mačka kakva jesi. Hoću da te tučem, da te
silujem... Natjerat ću te da puziš i preklinješ. Nećeš biti led i prokleti kameni kip
širokih očiju!
— Led? Kameni kip?... Trebalo je da pitaš Stonea — ona mu izaaovno dobaci.
— Prokleta bila! — Zvjerao je očima u nju. — Tako ti meni u lice, je l’ de? ...
Droljo!... Trebalo je da umlatim onu budalu! Ali sam mislio da se ti samo igraš s njim.
 — I jesam se igrala, Guerd — ona podrugljivo otpovrne. Našla mu je slabo
mjesto na tvrdoj koži. Ljubomora mu je oduvijek bila slabost. Tko može izdržati
takvu silnu ljubomoru? Ona će ga potresti kao što oluja potresa stablo. — Igrala sam
se sa Stoneom, kao i sa svima ostalima... dok se nije pojavio Wansfell.
Larey se sav grčevito strese. Njegove se zelene oči zacakliše tmurnim sjajem.
Ušao je u sobu i leđima se naslonio na zid.
— Wansfell? Onaj pustinjski pacov!... Ti...
— On je najdivniji čovjek cijelog svijeta — ona krikne, a glas joj odjekne is-
krenim čuvstvom.
— Luda si. Pustinja ti je pamet oduzela — muklo će on, zbunjen neshvaća-
njem. — Nisi zadovoljna mladićima kao što je Stone! Ili muškarcima kao što sam
ja!... tražiš abnormalno..., grdobu. Ruth Virey, ti si perverzna!
— Ja sam onakva kakvom me pustinja stvorila.
— Ali... Wansfella, beskućnika i skitnicu? Pustinjaka i luđaka! Rekli su mi da
je star i sijed, kao ishlapijeli orao.
— Mlađi je od tebe. I zaista je orao!
— Sanchez ga nazvao spasiocem djevojaka.. Wansfell Lutalica. To me ime
godinama proganjalo... Nek mu je ukleta duša! Volio bih ga sam... Ruth, još jednom te
pitam: nisi valjda mislila ozbiljno s tim div-prosjakom koji sebe smatra pustinjskim
vitezom! Koji luta da bi ispravljao ljudsku nepravdu! Kojem je ubijanje u krvi!
— Ozbiljno? — upita Ruth, uz spor, nježan osmijeh, s tonom koji je sam za
sebe objašnjavao sve. — Rekla bih da zaista ozbiljno mislim. Prvi put, jedini put u
životu. Prvi, i posljednji put... Meni su se oči otvorile. Ljubim Wansfella. Obožavam
ga. Ja sam mu robinja ... Noge bih mu prala onom vodom za koju si ti rekao da će mi
trebati za tebe... Bah, žabo! Ljigavi stvore!... A zatim bih mu ih kosom svojom
obrisala.
Larey je teško disao, lice mu je bilo nagrđeno i zajapureno.
— Čuj me, ženo! — planuo je muklo. — Ti si mu bila robinja. Jer sam ga ja
dao ubiti!
U istinitosti tih riječi, u muci koja je upola bila đavolska radost, Larey je bio
užasan. Iz njega je šibnula istina i pod njenim udarom Ruth posrne, zgođena u samu
dušu, gotovo do nesvjestice. Ali joj njena vlastita mržnja nije dozvolila da poklekne.
Ona se podrugljivo nasmije.
— Jeste, nebesa mu! — nastavio je Larey, u surovom oduševljenju. — Dao
sam ga ubiti, tvog Wansfella! Tri dana su ga moji ljudi tražili. Jutros mi je došao
glasnik. Uhvatili su ga. Ja sam im unaprijed platio. Prema tome su oni već krenuli
preko granice... I on ti bio ljubavnik? Wansfell Lutalica! A ja sam samo mislio kako
ću se osloboditi jedne opasnosti. Zaštitnik vrlina! A cijelo vrijeme on ti bio ljubavnik!
Djevojčuro! Zmijo zlatokosa! Podmukla beštijo! Tvoj ljubavnik!
Ruth zakroči bliže, zagleda se u njega kao da će mu proniknuti u samu
izopačenu dušu, da ga još jednom zgodi i to smrtno, nepovratno.
— Jeste, moj ljubavnik. I još više ... tvoj brat! Zaizvjesno je Larey pomislio da
je ona poludjela.
Ali od njezina šištavo ledena tona i nježnih riječi što dušu razdiru bijes mu
poprimi drugi tijek.
— Ti nisi pri zdravoj pameti — zarežao je uz opasan pogled.
— Wansfell je Adam Larey — ona vrisne.
— Lažeš! Umukni, ili ću te...
 — Sjećaš li se Margarite Arallanes? Sjećaš li se obale, gdje si Adamu oteo onu
djevojku? Sjećaš li se zašto se Adam potukao s tobom u onoj kockarnici u Picachu?
Sjećaš li se tko je Collishawu izbio oko?
— Pakla mu! to neću nikad zaboraviti! — istisne Larey.
— Zar ti Sanchez nije rekao da je Wensfell ustrijelio Collishawa u oko, one
noći u Yumi?
Premda odolijevajući ovakvim udarcima, Larey je gledao u Ruth zaprepašće-
no, blijedih usana, ponešto užasnuto.
— To je samo bio trik njegov, da se pročuje — otpovrnuo je odlučno. —
Sigurno je Wansfell čuo cijelu onu priču, pa ti je njom punio glavu. Ali nemoj misliti
da ću ja to progutati.
— Oh, nećeš, je li?
— Neću, gadurno pokvarena! Neću!... Zar da mi serviraš da je onaj tvoj lju-
bavnik lutalica moj brat koji je umro od gladi u pustinji prije osamnaest godina? ...
Ne, Adama Lareya već odavno više nema. A ja bih dao deset, godina života da mu
mogu šutnuti lubanju!
— Wansfell je Adam Larey! — ona krikne, i to takvim slavodobnim tonom, da
se on ponovo rasipali.
— Dokaži! ili ću ti zavrnuti šiju! — on zagrmi.
Ruth ustuknu, primakavši se bliže stolu, pokretima kao da je sva od čeličnih
opruga.
— Dobro, Guerd Larey. Ti si Adama mrzio nadljudskom mržnjom. I majku si
mrzio. Od djetinjstva si gajio nemilosrdnu ljubomoru. I Adama si mučio zbog majčine
sramote.
Iskolačene Lareyjeve oči zabuljiše se u tu utvaru prošlosti. Vilica mu se opusti
lice mu se zgrči, iznakazi i mrtvački problijedi u nekom užasnutom iščekivanju.
— Kopile! Kopile! KOPILE!
— Prokletstvo — on zaurla nalik čovjeku kome je hladna oštrica zasjekla u
živo meso.
Ruth trgne ladicu stola i zgrabi pištolj Kako ga je podigla, Larey skoči poput
tigra i odbije joj ruku uvis upravo u času kad je iz cijevi snunuo plamen. Potom joj
ščepa i iskrene ruku, a pištolj izleti iz šake. Silovito grubo baci je na kauč. Raščupane
kose nalik grivi u zvijeri, piljeći u Ruth zakrvavljenih, opakih očiju, on udarcem noge
zalupi vrata.
 GLAVA 16.

Pošto je napunio čuturicu i strpao je pod kaput, Merryvale je krenuo iz naselja,

kroz stabalje palo verde i mesguita. Krenuo je suprotnim pravcem od onog kojim je
morao ići, pa je napravio veliki krug. da bi izbjegao pogledu eventualnih motrilaca, i
na kraju se uputio prema divljem stijenjaku na zapadu.
Bilo je vruće, ali u zraku nije bilo prašine. Merryvale je osjećao da je
posljednjih dana malaksao. Bilo je to kao da mu nešto hladno uz noge puzi. A i
njegovo se raspoloženje promijenilo. Pribjegao je Adamu kao sredstvu u krajnjoj
nuždi. Ali, kakve je bjesomučne muke mogao još ranije prištedjeti Ruth! Njemu je
oduvijek bilo jasno — da već osamnaest godina stoji napisano da Adam mora ubiti
brata. Sada je taj čas kucnuo. I na tu pomisao jače zalupalo Merryvaleovo starački
sporo srce, krv mu toplije zastrujala žilama i iz njih istjerala hladnoću. Koliko god bio
star, Merryvale bi se pomladio na samu pomisao da gleda Adama kako mlati, dere i
gazi Guerda i iz njega život istiskuje.
Stigao je do kraja visoravni i krenuo niz padinu u niziju. Pijesak je prestao i
počeo kamen. Činilo se kao da je brijeg na zapadu opnužio jednu ruku daleko u niziju
— ruku sačinjenu od džombasta kamenja nalik žutoj lavi, zubom vremena izlom-
ljenog, i preturanog na sve moguće načine.
Ušao je u jednu guduru i išao dalje zauzet tmurnim mislima, ali ipak svjestan
sve krševitijeg terena. Bilo je paklenski vrelo tamo, i sjena kamenog zida bila je prava
blagodat. Dvaput je starac potegao iz čuturice. Vraćajući čep na mjesto uzgledao je uz
guduru, k mjestu gdje je jednog dana Ruth bila s Adamom. Sjetio se da nije Adamu
dao signal, a sad s mjesta na kojem se nalazi, ne može ga zapaziti. Morat će požuriti k
njegovom logoru.
Iznebuha iza jedne stijene istupi čovjek sa zapetom puškom uperenom u
Merryvalea.
— Zdravo, čičice. Ruke uvis! — reče neznanac tonom grube i mrke šale,
Merryvale posluša. Učinilo mu se da mu se srce skamenilo, a pluća usahnula.
— Tko si ti? šta hoćeš? — upita starac glasom koji je podrhtavao.
— Tko, je li ja? Uh, ja sam ti junak bandit iz Arizone. Pozivam te na piknik
gore na vrhu gudure.
Starac je svojim oštrim očima dobro osmotrio zdepastog čovjeka srednjih
godina s licem koje je na sebi nasilo pečat prohujalih godina u pustinji. Naročito je
uočio razbojnikove sive, zakrvavljene oči, tvrde poput čelika, koje su ukazivale na
čovjekovu neuobičajenu narav.
— Miči — ovaj naredi, pa zaobiđe Merryvalea i istrgne mu pištolj iz korica.
— Sad možeš spustiti ruke, drugaru.
Pognute glave, očiju uprtih u vreli žuti kamen, starac pođe u guduru. Zakasnio
je. Lareyjevi najamnici našli su Adamovo skrovište, i njega su ili ubili ili zarobili.
Starčeva izmučena misao poleti k Ruth. Šta će od nje biti? Srce mu je pucalo.
Izmožden, gotov, Merryvale samo što se nije srušio na tlo, da sa zadovoljstvom
dočeka tane kojim bi ga bandit oslobodio teškog jada. Pa ipak, njegov se duh još nije
htio posve prepustiti porazu. Mnogo je čuda doživio u pustinji. Šta ovaj odmetnik i
njegovi ortaci znaju o Wansfellu? Ako ga nisu ubili iz zasjede, ili u borbi, onda su još
uvijek oni u opasnosti. Merryvale se sjeti strašnog boja u kojem je Wansfell spasio
Dismukesa od otmičara zlatonosnih nalaza u Dolini smrti.
S vremena na vrijeme bandit bi puškom džarnuo Merryvalea u slabine.
— Čuješ ti, Arizonac, ja idem koliko god brže mogu. Nemam tvoje godine.
— Je li te život zamorio? — upita čovjek grubo šaljivo.
— Pa, da pošteno kažem, i jeste — odvrati Merryvale uzdahnuvši.
— Je si li ti drugar onog velikog?
— Kojeg velikog?
— Onog što ga držimo vezana gore.
— Jesam — odviati Merryvale uz ogromno olakšanje, oduševljen obavješte-
njem.
— Sreća te izdala, stari. Jer, gazda ima nalog da ti ubije drugara. A i ti ćeš poći
za njim.
— Po čijem nalogu?
— Pazi ti njega, mudra stara lija, a? No, nije ni važno. Zapravo, ja ne znam tko
je to naredio i zašto. Meni je to sumnjiv posao. Ionako mi je puna kapa ove paklenske
rupčage u kamenju.
— Da, zaista je vruće ovdje — složi se Merryvale. — Kako bi bilo da se samo
čas odmorimo? Imam i vode i viskija.
Merryvale je promatrao razgovorljivog razbojnika dok je ovaj prljavim
rupcem obrisao mokro lice, i potom žudno nagnuo iz njegove čuturice, cijelo vrijeme
držeći zapetu pušku preko koljena, opasno uperenu u starca.
— Ne treba da me držiš na nišan. Mogao bi bar opustiti oroz— reče Merryvale
— Da, pravo imaš. Šta ćeš, kad sam nepristojan. Ti si bezopasan starac, i meni
se ovaj posao ne dopada naročito.
Starac se hvatao za slamku. Ljude je dobro poznavao. Iz tog razbojnika zračilo
je i ono najbolje i ono najgore što je bilo zajedničko ljudima sa Zapada. Merryvaleov
duh odbaci pomirenje sa sudbinom i stade raditi.
Bandit mu naredi da krene. Nakon dugog, tegobnog pentranja preko stijena i
jaruga, krivudanja nekakvim dragama, stigli su do mjesta gdje se mrko stijenje gudure
širilo. Merryvale osjeti dim. Tu je bilo zelenog i žutog grmlja, kaktusa i kržljavih
stabala palo verde.
U hladovini ispod jedne izbočine bilo je logorište. Bila je to doista bijedna
družina, nalik družinama u pustinji. Njih četvorica kartali su se. Dvojica su bili skinuli
košulje,
— Hej, zar vi ne čujete kad netko dolazi? — dovikne bandit koji je zarobio
Merryvalea.
Jedan krupan čovjek, maljavih grudi, upalih, mrtvačkih obraza i očiju kao u
zloduha, ustaae da dočeka pridošlice,
— Pazi Starka! Sta je?. Tko ti je taj?
— To je onaj čičica za kojeg si mi rekao da ga potražim — odvrati Starke.
— Vrlo dobro. Sveži ga i pusti neka pravi društvo onom velikom. Zatim se
vrati na stražu.
— Ne vraća se ovaj, Brooks — otpovrne Stark. — Što ne bi poslao koga
drugog.
— Kad već imamo obojicu, ne treba nam stražar, osim da pazimo na njih —
reče Brooks i sjedne da nastavi igru.
— Čuj, šefe, kakva je svrha što se ovdje zadržavamo? — nabusito upita Stark.
— To je moja stvar. Ti starca veži i dođi da igraš — glasio je odgovor.
 Stark sveže Merryvaleu ruke za leđima, najprije rupcem, a potom preko rupca
jednim čvrstim uzetom.
— Hodi. ovamo, k svom drugaru. I da nisi ništa pokušao, razumiješ? — naloži
Stark i povede Merryvalea nekoliko koraka dalje prema stijeni gdje je vezani Adam
ležao na boku. Zadovoljan, Merryvale se spusti na tlo i leđima nasloni na jednu
kamenu ploču, pa se zabrinutim očima zagleda u prijatelja. Adam je izgledao kao
uvijek. Ranjen sigurno nije bio. Kad se Stark vratio svojim kompanjonima, Merryvale
progovori:
— Kako si Adame?
— Ruth!? — žurno otpovrne Adam.
— Pa, ona je jutros bila dobro. Tvrda kao kamen. Nadam se da neko vrijeme
može sama. Ali svejedno nemamo vremena da gubimo, već moramo što prije k njoj!
— Čuj — Šapne Adam. — Ovo je ona banda iz Arizone koju sam vidio u
Yumi, kod Sancheza. Brooks je odmetnik. On me već odavno poznaje. Drugih se ne
mogu sjetiti. Ali je jasno da je Stark onaj na koga treba igrati. Stalno čekam priliku za
bjekstvo.
— Nemoj mrdnuti ako nije sigurno. Bolje čekajmo. Nešto se može dogoditi.
Onaj Stark čini mi se pošten a osim toga je nezadovoljan. Pusti me da ga obradim.
— Drugaru, sad je vrijeme da brzo i dobro misliš — jekne Adam.
— Šta oni hoće?
— Oni su konje ostavili u naselju i mene ovdje pronašli. Vode imaju dovoljno,
ali hrane malo. Naravno, njih je Guerd poslao za mnom. Zaskočili su me, iznenadili,
oteli mi pištolj. Brooks me prepoznao, ali drugima to nije rekao. Račundžija je to.
Spreman je Guerda prevariti koliko i izvršiti njegov nalog i ubiti me. Ali on zna da
sam ja bio kopač. Misli da sam u ovoj guduri našao zlato i da to Guerd hoće. Da nije
bilo toga, mene bi po svoj prilici smjesta ubili.
— Tako! A ti si podstakao Brooksa neka misli da si ovdje našao zlato?
— Dakako. I cijelo vrijeme čekam na priliku da ja njih zaskočim.
— Samo čekaj — muklo šapne Merryvale. — Ne riskiraj život ako nemaš
dobru priliku. Sjeti se Ruth! Ona će se možda gadno provesti s Lareyjem, ali šta bi tek
bilo kad bi ti poginuo?! On nju neće ubiti, to je sigurno.
Merryvale se namjestio da osluškuje, čeka i razmišlja, pretvarajući se da spava
Kartašima sati zaizvjesno nisu prolazili tako sporo kao Adamu i starcu Merryvaleu.
U suton im Stark donese nešto dvopeka i mesa.
— Daj mi gutljaj viskija — reče Stark. — Nisam takav gad da ti ga otmem.
— Svakako, samo izvoli, dobro potegni. Ja i drugar ga držimo samo za lijek
od ujeda zmije — otpovrne Merryvale, pokazujući na džep gdje mu je pljoska bila.
Stark potegne gutljaj, ali skroman.
— Hvala ti, stari lafe.
— Cuj, Stark, izvini... ali me strašno čudi kako se dobričina kao ti našla u ovoj
družini.
— Ho-ho, ova ti valja! Čuj prijatelju: Brooks i njegovi drugari su mila nana u
odnosu na mene.
— No, tako nekako sam i ja mislio — zagonetno se osmjehne Merryvale.
Pade noć. Pošto su imali malo drva da bi održali vatru, banditi prekinuše
kartanje. Jedan od njih je pazio na zarobljenike. Bio je grub, i znao je svoj posao.
Mjesec prođe preko trake neba nad gudurom, obasjavši usjeklinu. Merryvale je
spavao na pretrge, budeći se iznenada. Nekoliko je puta čuo Adama gdje se prevrće,
jednom ga je dodirnuo. U neko doba noći stražara smjeni drugi bandit, koji je bio
oprezan kao prvi, a po izgledu još gori od onog.
 Najzad osvane dan, Adam, koji je nesumnjivo probdio noć, zaspe i probudi se
tek kad mu Stark donese kavu i dvopek.
Jutro je počelo s novom partijom karata u kojoj je i Stark učestvovao. Adamu i
Merryvaleu dozvoliše da malo prohodaju uzduž stijene gudure. Merryvalea je držala
staloženost i strpljivost prijatelja. Iz Adama je zračila neumitnost. Neočekivane
okolnosti ići će njemu u prilog.
Za vrejeme najgorih sati najžešće vrućine kartaši su se ponajviše svađali,
Merryvaleu utrnuše svezane ruke. Predveće Brooks priđe Adamu.
— Zar se još nisi umorio? — upitao je pomalo u čudu.
— Ne jako — odvrati Adam.
— Hm! Hoćeš li me odvesti do mjesta gdje ti je zlato?
— Ne bih rekao.
— A zašto?
— Jer ćeš me ubiti, odveo te ili te ne odveo. Pa zašto da te ja obogatim?
— Nema razloga — kiselo se nasmeje Brooks. — I ja bih tako učinio. Ali, kad
bih te ja pustio?
— To je druga pjesma. Samo što mi to najprije moraš dokazati.
— Larey mi je rekao da si našao bogato nalazište ovdje — nastavi bandit,
očito lažući. — Nadmašio je sve ove otimače nalazišta zlata u ono vrijeme u Mohaveu
Kažem ti, ja od njega više neću imati koristi.
Ako mi ti pokažeš gdje se to ovdje žuti, pustit ću i tebe i tvog prijatelja, samo
naravno s tim da ostanete ovdje dok ja ne odem iz naselja s našim konjima.
— Kažem ti, Brooks, ne vjerujem ti — odvrati Adam naizgled ljutito.
— Razumljivo. Ali ja nemam ništa protiv tebe. Pravo da kažem, ja sam uvijek
sa zadovoljstvom slušao šta si radio. Zašto bih želio da te ubijem? Ne veže me valjda
riječ data jednom takvom gadu kao što je Larey! Takav nisam. Promisli malo bolje.
Ostalo mi je malo hrane i vode, i ljudi su ovdje nezadovoljni.
U tom trenu priđe im Stark s mršavim komadićem mesa i kruha, što postavi
između zarobljenika i potom im odveže ruke. Merryvaleu je to bio kao dar s neba.
— Čuj, Brooks, zar ima smisla držati ove ljude svezane dan i noć? Pa to je
okrutno čak prema životinjama — reče Stark.
— He! Ti me ne bi pitao kad bi tog čovjeka poznavao onako kako ga ja
poznajem — odgovori Brooks pokazujući na Adama.
— Oh, zar ne bi? — sumnjičavo otpovrne Stark. — Izvini.
Prošla je još jedna noć, Merryvaleu kratka i ne toliko zamorna, jer on naprosto
nije mogao bdjeti.
Treći dan u svanuće već je bilo vrelo, vjetar je duvao. Pijesak se uzvitlao.
— Ovaj dan neće izdržati — šapnuo je Adam. — Za nas će biti ili — ili.
Polovinom prijepodneva gudura je bila pravi pakao. Merryvale je mirno ležao,
mičući se jedino kad je morao, i čekajući razvoj događaja. Adam je ležao naslonjen na
stijenu, orlovskim očima motreći nemirne, razdražene bandite. Pokušali su da se drže
karata, ali se društvo na kraju raspalo. Po njima se vidjelo, da je Brooks po svoj prilici
dobio većinu lopovskog plijena što ga je bio podijelio sa svojim ortacima.
Sa stijena gudure bila je žestoka jara. Prašinom i pijeskom zasićen vjetar je
svojim podusima na pretrge bubao u sam mozak one primitivna ljude.
Merryvale je čuo jedan dio njihovog razgovora, koji je Adamu i njemu
najavljivao više zlo nego dobro.
— Najkasnije noćas moramo se maknuti odavde — reče jedan od njih.
— Ja glasam da se odmah ide — ubaci drugi.
— Ni govora. Tek kad sunce zapadne i vjetar prestane — opomene treći.
 — Nego, šta nas ovdje drži? — upita Stark čiji se glas ranije nije čuo.
— Zlato — lakonski otpovrne Brooks.
— Zlato, vraga! kakav si mi ti kopač ako ne znaš da ga u ovakvom stijenju
nikad nema?
— Nikakav? A kakav si ti?
— Dobar, budi siguran. Ja sam ga tražio po cijelom Mohaveu i u Dolini smrti.
Onaj te čovjek vuče za nos.
— Pa, ta me ideja već odavno kopka... Stark, de ti njega mlatni, a i starkelju,
pa ćemo onda pakovati i krenuti.
— Ja? Pazi, Brooks, ja ti neću obavljati prljavi dio posla — prezrivo otpovrne
Stark.
— Ti si postao prokleto svojeglav — zagunđa vođa. — Ja sam mislio da bi ti
se dopalo da umlatit Wansfella...
— Koga? — skoči Stark.
— Zar ti nisam rekao? Ovaj veliki je Wansfell Lutalica.
— Zašto mi, kog pakla, to nisi ranije rekao? — drekne Stark skačući na noge.
— A zašto bih ti kog pakla, morao reći? — zapanjeno i gnjevno vikne Brooks.
— Je li on tebi u rodu?
— Nikad ga ni vidio nisam — odvrati Stark, pa se okrene i žurno pođe k
mjestu gdje je Adam ležao.
Merryvale osjeti da će se nešto zbiti. Stark nije izgledao ništa manje opasan i
nasilan nego prije, ali je na njemu bilo nečeg zagonetno novog. Klekao je na jedno
koljeno i prodornim se pogledom upiljio u Adama.
— Čuj, ljudeskaro, da mi nešto kažeš — reče on ispotiha. — Jesi li ti Wansfell
Lutalica?
— Jesam. Pustinja mi je dala to ime, ali ono nije moje rođeno — odvrati Adam
sjedajući, odjedared sav napet.
— Na časnu riječ? — muklo nastavi bandit, grubo mu je lice problijedilo.
— Ta, zna se da je on Wansfell — upade Merryvale. — Ja ga znam već
osamnaest godina.
— Ja se zovem Stark. Bill Stark. Jesi li kad čuo za mene?
— Stark? Ime mi je poznato, ali se ne mogu sjetiti otkuda — odvrati Adam.
— Ti si ubio čovjeka koji se zvao Ealdy McKne. Kockara, otimača nalazišta.
Gizdavca i ženskaroša?
Njegove su riječi po sebi bile dovoljne da se Merryvale uzbudi, a kamo li tek
njegov kao nož oštar ton i čelični bljesak u očima,
Adam se pomuči da se što više podigne, a bandit mu snažnom rukom pomože.
Zagledaše se netremice jedan drugomu u oči.
— Jeste, tako je — sporo, sumorno odvrati Adam.
— Slomio si mu ruke, polomio rebra, i vrat si mu slomio, i to sve golim
šakama? — šapne bandit sve više napet.
Wansfell kimne glavom, odajući sjetu koja je čak bila jača od njegova zanima-
nja za subesjednika.
— Zašto si ubio onog čovjeka?
— Pa, ja sam slučajno zalutao u onaj logor kopača — otpoče Adam,
shvaćajući po Starkovu sve većem uzbuđenju napetost situacije. — Naišao sam na
jednu malu ženu, bolesnu, što je gladovala u jednoj kolibi. Jednoć je bila lijepa. Ealdy
McKne ju je istukao i napustio. Nikad nisam doznao ni kako se zvala, ni otkud ona
tamo. Zadržala je tajnu o sebi. Nahranio sam je, pokušao da joj spasim život. Ali mi
nije uspjelo. Nije bila dovoljno snažna za porođaj. Umrlo je oboje, ona i dijete.
Međutim prije smrti mi je rekla, da dijete nije onog Ealdyja.
— Oh, Bože! Bože moj! — zajeca Stark, sav se tresući, zgrčena i znojna lica,
kršeći krupne pesti. Potom se nasloni na stijenu i široka mu se leđa pognuše.
Merryvale je u čudu gledao. Adam načini pokret kao da će blagom rukom
dotaći Starkovo rame, ali su mu ruke bile vezane.
— Ona mi je bila žena — reče Stark dižući glavu i pokazujući bolom izmuče-
no lice. — Dijete je bilo moje.
— Gle? A ja sam se uvijek pitao... — blago odvrati Adam. — Bila je dobra
žena. To sam uočio. McKne ju je smutio.
— Nije on bio gori od mene — Stark će mrko i natmureno. — Ja sam nju
upropastio... Wansfell, oduvijek sam želio da te upoznam.
— Smiješno da smo se ovako morali upoznati. Takve šale život izvodi. Ali mi
je svejedno drago ako ti je lakše što si se sreo sa mnom.
— Okreni se na trbuh — otpovrne Stark, otvarajući preklopni nož.
S naporom se Adam pomače i okrete se potrbuške. Oštrica sijevne. Padoše
spone i Adamovih golemih šaka. On sjedne i stane ih trljati. Stark mahne Merryvaleu
neka se i on okrene. Čas kasnije starac osjeti kako su mu utrnule ruke slobodne.
— Brooks, hodi amo — drekne Stark skačući na noge. Usprkos svojoj težini,
bio je vrlo okretan. Krenuo je, a izgled mu je bio prijeteći zlokoban i opasan. Na pol
puta presreo je vođu bande.
— Brooks, nećemo umlatiti ni Wansfella ni njegovog starog kompanjona —
on najavi glasom koji je fijukao poput biča.
— To ti nekom drugom kaži — razbjesni se Brooks.
— Čuo si me.
— Tko je ovdje šef? — upita Brooks.
— Ako me hoćeš u to ubijediti, onda nije dovoljno samo da pričaš — jetko mu
se naruga Stark.
— Ha, to su teške riječi, Stark!
— Pogledaj tamo. Ja sam one ljude oslobodio. No, Brooks nije ni ispod oka
pogledao u oslobođene zarobljenike.
— Stark, nikad mi se nisi dopadao — on zareža.
— Ni ti meni.
Obojici ruke sunuše k pištolju, ali je Stark bio brži. Brooks užasno jekne, pade
licem na pijesak, malo se trže, pa se smiri.
Stark skoči preko mrtva tijela, s pištoljem koji se još dimio u ruci, i suoči se s
ostalima.
— Ako netko ima neku primjedbu, neka samo kaže — on zašišta. — Ja ne
pričam.
No, izgleda da su Brooksovi ljudi ili bili zaplašeni, ili ih gubitak vođe nije
dirnuo.
— U redu. Podijelite Brooksove pare između sebe, pa da krenemo odavde.
Na to Adam krene prema logorištu, a Merryvale za njim.
— Wansfell, sad smo kvit — bandit će nabusito. — Uzmi čuturicu i odlazi. U
naselju ništa ne pričaj dok mi ne budemo daleko.
Kao po kakvoj pomisli, on se obrati Merryvaleu:
— Čuj, čičice, je li tebi baš jako treba onaj viski?
— Ama ni govora! — odvrati Merryvale, žurno vadeći pljosku.
 Adam je grabio niz guduru. Merryvale je morao žuriti da bi držao korak s
njim. Pred njima se protezala duga, tamnoplavom i žutom koprenom zastrta gudura.
Vjetar je zviždao kroz pukotine u stijenju.
 GLAVA 17.

Trud što ga je morao uložiti da drži korak s Adamom, uz zamor izazvan

uzbuđenjima, gotovo oboriše Merryvalea. Srce ga upozori da je opterećeno daleko
preko mjere. Ali on nije htio zadržavati Adama i radije bi se mrtav srušio nego da ne
bude prisutan u trenutku kad se Guerd Larey i Wansfell nađu licem u lice.
Bio je to najgori dio dana. Širinom čitavog obzorja, poput jezive širom otvore-
e pećine, pustinja je izgarala vrelinom, bučala je, vitlala pijesak i disala dahom jare što
guši i uništava. Izgubljeno jezero bilo je utonulo u bijelu zasljepljujuću prašinu, što
davi i peče poput nevidljive žeravice.
Adam povede Merryvalea oko naselja, do ulaza u Ruthino dvorište iza kuće.
Kakve li blagodati naći se iza one guste ograde! Adam obriše prljavštinu s lica.
Umorni Merryvale, sav mokar od znoja, dašćući stade otirati pocrnjele ruke i obraze.
Zastali su tek na tren, ne progovorivši ni riječi. Užasan je podstrek silio
Merryvalea da ne padne. Izgarao je od očajanja, a s druge strane podržavala ga je neka
nada. Ruth! Samo ako ...
Stigoše na trijem. Čuvši nekakav zvuk iz kuće, Adam zastade. Potom zakuca
na Ruthina vrata — dok se starac ne sjeti da soba iza tih vrata nije više Ruthina.
Pođoše dalje. Adamov je korak odzvanjao.
Iznenada se druga vrata naglo otvoriše i na njima će pojavi Guerd Larey.
Blijedilo iscrpljene strasti na njegovom licu bijaše poprskano krvavim mrljama. Vilica
rnu se podrhtavajući opusti. Iskolačene, zakrvavljene oči upriješe se u Adama crno-
groznim pogledom. Njegova je tanka, bijela košulja bila zgužvana i izmrljana.
Jednim skokom Adam ga odgurne s vrata u sobu takvom silinom da se Guerd
zatetura i lupi čak u suprotan zid.
Adam jurne u sobu s Merryvaleom za petama. Ali starac zastade na pragu, kao
prikovan nekom nevidljivom silom.
Soba je bila u neredu. Stol i stolica bili su isprevrnuti. Užasnut starčev pogled
pređe preko osamućenog Lareyja do nepomičnog Adama, i na kauč gdje je ležala
Ruth blijeda kao smrt.
— Ruth! — krikne Adam glasom koji bi je dozvao i s vrha planina.
Starčevo se izmučeno lice skamenilo. Je li mrtva? Zar su stigli prekasno?
Njezina joj je divna kosa pala na ramena, tek upola prikrivajući gole grudi na čijoj su
bjelini gorjele grimizne mrlje.
Očni kapci joj trepnuše i rastvoriše se, otkrivajući one ljubičaste, kao
koprenom zastrte bezdane što su isprva tupo i mrtvo zurile, (potom oživješe i
najposlije bljeskom planuše.
— Adam? — ona jedva čujno šapnu i pokuša se pridići,
Čak i u tom strašnom trenu Wansfell nije izgubio iz vida Lareyja koji je
ustajao, jer se ni ne pomače bliže Ruth.
— Da, tu sam — odgovori Adam naizgled neljudskim, sablasnim mirom.
Glas njegov neodoljivom je silom podiže. Napinjući se, ona se upola pridiže
podbočivši se laktovima. Zlatu nalik gusta kosa pade joj s ramena. Što joj je lice bilo
divno, i grozovito tragično! Njezine se krupne oči uširiše i zasjaše kao dva ljubičasta
plamena jezika, što užasnom optužbom upiru u Lareyja.
 — Ubij ga! Ubij ga! — ona dahnu, gotovo pretiho za izmučenog Merryvalea.
Bio je to nalog, konačan nalog dat u agoniji, rođen jednom nepodnošljivom mržnjom.
I uto ona pade na kauč, gubeći svijest.
Iz ugla oka, Merryvale je spazio Lareyja gdje se hitro sagiba, nešto diže s poda
i skriva za leđima. Larey je ustao, pa se nagnuo, glavu je isturio kao ptica grabljivica,
i iskoračio cijelo vrijeme zureći u Adama svojim zelenim očima što su sjaktile. Ali je
desnu ruku držao za leđima.
— Adame pazi! Ima pištolj! — zakrešta Merryvale. S Lareyjevih suhih usana
siđoše riječi koje se nisu mogle posve jasno čuti.
— Wansfell... Lutalica! Drhtao je od glave do pete.
— Ne, Guerd. Ovo je tvoj brat, Adam Larey — odvrati Adam, tonom u kojem
nije bilo života.
Još jedan korak — i Larey se bliže nagnu. Na njemu se sav napor i napetost
uvećaše. Intenzivno je ispitivački zurio Adamu u oči — jače — dublje — i najzad se
uz zaprepašćen, stravičan krik uspravi.
— Tako mi Boga!... Adam!... Mala mamina maza!... Nek si proklet —
prepoznao sam te!
— Osamnaest godina, Guerd! Bilo je zapisano, tamo — reče Adam uz pokret
upućen pustinji.
Učini se Merryvaleu da se ovaj zabludjeli brat preobrati u pravog arhanđela
zla u svoj božanstvu svojstvenoj ljepoti. Bljeđi od mrtva čovjeka, a ipak gorućih očiju
nalik zelenom nefritu!
— Ah, osamnaest godina! — glas mu odjeknu kao truba. — Čitav jedan život,
i za to vrijeme sam se ja srozao u pakao, kao što si jednom prorekao, a ti si postao
Wansfell Lutalica. Tko bi rekao da će ovako ispasti!... Moja je propast duboka, ali bih
pristao da je još deset tisuća puta doživim samo radi ovog časa.
Zastao je, uspravan, lijep, gušeći se i povodeći od strašnog čuvstva presilnog
za ljudsku snagu.
— Ti voliš ovu ženu... Ruth Virey — nadostavi on brekčući. — Oh, znam...
nisi bio u stanju da to spriječiš... I ona tebe voli, voli te, prokletnica... Ja sam je
smatrao djevojčurom, droljom, najobičnijom prevrtljivom kurvom .. Ali je ona bila
čista. Moje crno ljubomorno srce nije to moglo uočiti... A pogledaj je sad!
Lijevom rukom koja se činila ukočenom, ali ju je zapravo potresao veoma
tanan i brz drhtaj, Larey upre na Ruth.
Merryvaleov pogled kliznu za Lareyjevom rukom.
Svojom tragičnom ljepotom i žalosno skrhanim bićem Ruth bi raznježila i
kameno srce. Ali su u Lareyjevu srcu već davno izgorjele ljubav, blagost i nježnost.
Adam ne pomače prodoran pogled sa brata.
— Pogledaj je sad! — ponovi Larey. — Ja sam joj dušu ubio! Toj ženi koja
tebe ljubi!... Tvoje lutalačko, viteško, kristovsko učenje ovdje ti je otkazalo!
Starčev, bolom izvrtan mozak pročita Lareyjevu nakanu skrivenu iza njegovih
riječi žigosanja. Merryvale vrisne, da opomene prijatelja. Lareyjeva desna ruka sune,
opruzi se u njoj bljesne pištolj. Kao pantera Adam skoči. Šaka mu stisne onu
uzdignutu ruku. Pištolj plane. Adamovo moćno tijelo iskrene se u i užasnom naporu.
Podigao je Lareyja s nogu. Začuo se prasak — lom kostiju.
I pištolj odleti pred noge Merryvaleu. On ga podiže. 1 Adam hitne Lareyja na
zid. Ovaj lupi u stijenu muklim treskom, ali ne pade. Slomljena mu je ruka visila, iz
nje je krv curila, ali Larey kao da nije bio svjestan toga.
Podigoše se Adamove ruke, zgrčenih prstiju, opružiše se te pustinjske kandže s
kojih se čitala smrt o kojoj sive mu nijeme usne nisu mogle progovoriti.
 Za taj je čas Merryvale, radi njega je produžio svoje življenje. Ali, kad je
došao, starac osjeti da prelazi sve što ljudska priroda može podnositi. Čak i u tom
strahotnom času osjetio je sav silan Wansfellov bol. Starac podiže pištolj i ustrijeli
Lareyja — jednom, drugi put — u srce.
Položiše Ruth na mali krevet u sobici gdje je ranije spavala.
Svejednako nijem, ali ne više napet, Adam je klekao. Merryvale poleti da
donese vode. Sam je nakvasio Ruthino smrtno blijedo lice i muklo i beznadežno ju
dozivao sve dok ga glas nije izdao.
No, nije bila mrtva. Tužno blijedi očni kapci pokrenuše se, polako se otvoriše.
Najprije je zurila u prazno, potom se stala vraćati k svijesti.
— Ruth... sve je svršeno — šapne Adam. Pokušala je podići ruku. Pogledala je
u Adama, pa u Merryvalea, zatim očima prešla po sobi.
— Djevojko, sve je dobro ... sve je dobro... — reče starac dršćući i uzimajući
njenu ruku.
— Guerd! — ona šapnu.
— Mrtav je!
— Oh, Bože!... Adame, ja sam te natjerala da ga ublješ... brata svoga ...
Usprkos mojoj ljubavi... oh, moje pješčane stube! Uspjela sam se njima samo zato da
bih pala... da bih pala!
— Ruth, na mojim rukama nema Guerdove krvi — ukočeno će Adam. — Htio
sam ga ubiti. To bih i učinio... ali ga nisam ja ubio.
— Ja to nisam mogao podnijeti — prekine ga Merryvale muklo. — Više od
svega na svijetu želio sam to... da gledam kako mu Adam drobi kosti, lomi šiju... Ali
kad je čas kucnuo nisam ga mogao pustiti da to učini... I tako sam ustrijelio Lareyja.
Adam i Merryvale potreseni do dna duše, klečali su pored njezina kreveta.
Starcu se učini kao da na Ruth apaža nekakvu promjenu — kao da se nekakva
neobična tamna sjena smakla s njezina lica.
— Ruth, i ovako je teško — reče Adam, pribirajući snagu. — No, Merryvale
me poštedio tog čina ... od kojeg smo toliko zazirali i u tom strahu u naše živote
unijeli pakao dviju suprotnih vatara. Sad je gotovo... i sad ću da mislim samo na tebe.
— Oh, Adame... meni preostaje samo smrt — zajeca Ruth.
— Ne govori tako! Zar si me podarila ljubavlju samo zato da ostanem bez
tebe! Ne, ne!
— Guerd Larey ti je pred smrt rekao... šta je...
— Rekao je da ti je ubio dušu. Ali su to bile samo riječi pomamno ljubomorna
luđaka. To je bila mog brata kletva, no tvoja duša pripada ljubavi.
— Ali, voliš li me ti... sada?
— Još više, mila. Tisuću puta više.
— A mogu li te ja usrećiti?
— Ruth, sve što meni predstavlja smisao života utjelovljeno je u tebi. Ti si
naslijedila nezadovoljstvo sa životom, slabost prema muškarcima, ali si spoznala
ljubav, pa si se borila, uspinjala na svojem odbačenom biću gradila si svoje pješčane
stube i s mukom si se njima popela do visina. I da nisi to učinila, ja bih te svejedno
ljubio. A pomisli na moju vjeru u tebe i predivnu sreću u saznanju da je bila
opravdana. Volim te svom strašću i silinom koje mi je pustinja dala. Ali mi je radost
zbog te ljubavi sitna u poređenju s radošću što mi je pruža tvoja pobjeda nad samom
sobom. Mislim da to i tvoja majka sad zna.
Nije bila u stanju da mu odgovori, ali su oči njene zračile neizrecivom ljubav-
lju. Adam je podiže i na rukama ponese van.
 Pustinja je mijenjala svoju ćud. Jezovitost njena bivala je ublažena nekakvim
mekanim svjetlom. Bijela se prašina slegla. Priroda je za taj dan istresla svoju opaku
surovost. Sa sunca je nestalo gorućeg žara. Mistične, krasne, varljive, primamljive
pješčane dune penjale su se kao stube do bezgraničnog plavetnila. Pustinja se smirila,
utišala, nutreći u muku što nad svim caruje.

Kraj