TRADICIONALNA ŠKOLA I  SAVREMENO UČENJE  

 
«TRADITIONAL SCHOOL AND MODERN LEARNING»  

 
by Mustafa Fetić
 

Source:  
University Review (Univerzitetska misao), issue: 12 (1) / 2013, pages: 165 ­ 169, on www.ceeol.com.
 

The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service 

 
Access via CEEOL NL Germany

Doc.dr Mustafa Fetić

Univerzitetu u Novom Pazaru

TRADICIONALNA ŠKOLA I SAVREMENO UČENJE

Rezime

Škola je glavna preokupacija kod mladih generacija, djece i omladine. Neke škole su velike i
atraktivne, a neke male i odbojne. Učenici koji na različite načine tragaju za znanjem dolaze u
školu pješke ili autobusom, bicikolom ili sopstvenim automobilom. Mnogi učenici se raduju
školskom danu, ali ima i onih koji se osjećaju suvišnim i usamljenim, dok drugi, bezbriţno
uţivaju kao kod svoje kuće. Neki uče mnogo u školi, drugi, pak, ostavljaju sve za domaći
zadatak koji će završti kući. Neki nastavnici su dobri, trudeći se roditeljski da nauče djecu,
dok su drugi nijemi posmatrači dečjih nestašluka i nezainteresovanosti. Ključni problem
analize škole kao relativno mlade institucije svodi se na poimanje vrijedonosnog sistema:
roditelja, njihove djece, nastavnika, znanja I društva uopšte.

Tradicionalni sistem rada u školi već odavno je prestao biti efikasan, a sama škola je prestala
biti izvor znanja. Nastavni planovi i napori nastavnika da ih realizuju po starim šablonima,
izgledaju suhoparni, zastarjeli i stereotipni, vrlo često naporni i dosadni. Poučavanje i učenje
postaje tegobno i mučno i za nastavnike i za učenike. S toga ovaj rad ima ţelju da predstavi
alternativu prevaziđenom I učmalom nastavno-obrazovnom procesu kroz jednostavniji pristup
nastavnim oblicima poučavanja. Riječ o metodama koje se zasnivaju na biološkoj osnovi
učenja.

Ključne riječi: Tradicionalna škola, učenje, nastavni oblici, umne mape, misaone igre.

Uvod

Ko i kako odlučuje šata će i kako će naša djeca da uču? Da li jeta odluka u rukama roditelja,
učenika, nastavnika, opštine, drţave ili trţišta? Zašto baš djeca uče''ovo'' a ne uče ''ono''
drugo? Da li treba svi da uče isto po jedinstvenom planu i programu, bez obzira iz kojeg dijela
zemlje dolazili, kojoj kulturi i duhovnosti pripadali, te koje sposobnosti posjedovali? ''Ako bi
analizirali promjene u razvoju školskih ustanova kroz histirijski osvrt, onda bi ih ovako mogli
okarakterisati sa nivoa autoritativnih vrijednosti: od Boţijeg autoriteta, koji je suveren i
nepodloţan diskusiji, do sekularizovanog društva, od tradicionalne zajednice do
parlamentarne demokratije, od lokalnog uređenja do globalnog poretka, od nedostatka
informacija do njhovog preobilja.'' (Eidsvag, 2007:11) Na ovoj širokoj društveno-historijskoj
lepezi treba traţiti mjesto škole i njen osnovni smisao. Nastava kao osnovni školski proces i
učenje u okviru nje, zahtijevaju temeljiti analizu i nove formule prilagođava za dijete 21
stoljeća, koje koristi informacione tehnologije kao svoje osnovno sredstvo komunikacije.
Škola i učenje, za savremenog učenika, po tradicionalnom pristupu, naţalost predstavlja
nedostatno, mučno, nezadovoljavajuće stanje, puno frustracija i nelagodnosti. Neke nove
metode neurodidaktiče naravi pokazale su se uspješnim i obećavajućim. One bi u djeci
oslobodile sve raspoloţive potencijale kognitivnog područja, pokrenele maštu i dječiju
radoznalost, što je jednostavan put ka uspjehu.

Sugestopedija i sugestologija kao metode super-učenja temelje se na naučnim radovima

bugarskog doktora i psihijatra Georgija Lozanova koji je preferirao iskorišćavanje potencijala
ljudskog učenja i pamćenja. ''Prema mišlenje Lozanova učenje mora biti u ambijentu veselja,
a poučavatelj mora posegnuti za neiskorišćenim rezervnim umnim kapacitetima.'' (Tarhat,
2001.) U nastavi se mora, bez sumnje, uspostaviti jedinstvo svjesnih i nesvjesnih procesa,
pod kontrolom nastavnika, te njegovo detaljno upoznavanje učenika, kako navodi Marković:
''Za potpunu i pravilnu dijagnozu uzroka zaostajanja u nastavi trebalo bi mnogo više podataka
o učeniku nego što ih naši nastavnici imaju.'' (Marković, 1970:71) Dakle, ambijent u razredu
je izuzetno vaţan. Potrebne su adekvatne prostorije pune svjetla, svjeţeg zraka, plakate i
svjeţe cvijeće, vesele boje i ugodni mirisi, klasična muzika i sve drugo što će dovesti mozak u
stanje mira i koncentracije. Po Tarhartu, osnovna vodilja super-učenja je: '' Proces učenja se
olakšava ako se tijelo, a ponajprije mozak dovede u opušteno stanje.''(Tarhart, 2001:194) U
pozitivan učionički ambijent spada i dobro dizajniranje šarenih plakata koje prije početka
nastave trebaju biti okačene na zidovima učinonica. Njihova stalna prisutnost urezuje njihov
sadrţaj u naše pamćenje, čak i kada nismo msvjesni njihove prisutnosti (Dryden i Vos,
2001:303). Po riječima Erika Jensena, koji je autor knjige ''Superpoučavanje'', moţemo
zaključiti da postoje tri osnovna elemnta koji određuju učenje, i to: stanje, strategija i sadrţaj.
Stanje stvara određeno raspoloţenje za učenje, strategija se odnosi na stil i metode
poučavanja, a sadrţaj je sama tema ili nastavna jedinica. Naţalost, mnoge tradicionalne škole
zanemaruju stanje ili ambijent koji prethode uspješnom učenju. Prije nego što dođe do samog
akta učenja, moraju biti otvorena vrata emocionalne, psihološke i nadasve vesele i raspoloţive
atmosfere. Jedan od načina postizanja optimalne atmosfere za učenje dovesti sve činioce
nastavnog procesa na istu talasnu duţinu. (Dryden i Vos, 2001) Kuad ide naša škola, dali
prepoznaje realnost u kojoj egzistira i dali priprema djecu za nove izazove? I još mnogo teških
pitanja čeka odgovore nas koji smo sudionici ovog vremena, te duţni smo naći rješenja na
njih. Istina je, da je današnja škola napravljena za društvo koje ne postoji, i da ona priprema
učenike za imaginarno društvo koje niko od nas ne poznaje. ''Promišljati o ciljevima odgoja i
obrazovanja, o školi i njenoj ulozi, isto je što i razmišljati o čovjeku, koje bi on mjesto trebao
imati u društvu i prirodi. Društvo koje redovno ne diskutuje o cilju i rezultatima koje imaju
njegove najvaţnije institucije i ustanove za socijalizaciju, iznevjerava svoj demokratski
zadatak i smisao postojanja.'' (Eidsvag, 2007:13)

Suština uspjeha je u povjerenju i iskrenoj kumunikaciji

Postoje u ţivotu neke univerzalne ljudske vrijednosti preko kojih ne moţemo preći, a da
posljedice ne budu pogubne za naše društvo, što često moţe dovesti do njegovog raspada i
sveopće krize. Ţivljenje u zajednici i sa zajednicom daje nam mogućnost da te vrijednosti
jačamo i razvijamo. Knud. E. Logstrup, danski teologi filozof, ove vrijednosti naziva
''suvereni ţivotni izrazi'', a kao primjere navodi: povjerenje, suosjećanje, samilost i otvorenost.
Od svih pomenutih najbitnije je povjerenje. (Logstrup, 1905:81)

Škola i nastavni proces u cjelini, bez uzajamnog povjerenja nastavnika i učenika, gotovo da
nemaju izglednu perspektivu. Pokazati povjerenje znači otvoriti se, kaţe Logstrup. Zlatno
pravilo koje rađa uspjeh i povjerenje glasi da se prema drugima valja ponašati, onako kako bi
ţeljeli da se drugi ponašaju prema nama. Iz ljubavi koju potraţujem i trebam, prepoznajem
ljubav i poštovanje koje dugujem drugima. Povjerenje podrazumijeva čuvati i ne dirati
''nedodirljivu zonu'' svake individue, koja mora biti van domašaja drugih ljudi. Povjerenje,
iskrenost i dobrota, grade nove mogućnosti, i za bliţnjega i za sebe samoga. (Eidsvag,
2007:18)

Vrijednosti o kojima govorimo i koje su garancija našeg pravilnog hoda, ne mogu se uvijek
naučiti iz knjige i lektire, kroz školu i nastavu, već ih moraju doţivjeti u praksi, u
svakodnevnici, kroz kontakte sa vaspitačem, nastavnikom, pedagogom i učenicima. Ukoliko
od djece u školi očekujemo povjerenje i odgovornost, onda im moramo prilagoditi nastavu,
kako bi učenici osjetili ove principe u procesu svog odrastanja. Škola bi trebala biti
produhovljena, humana, empatična, bez strogog formalizma i uobičajenih stereotipa. Stroga
pravila i gotova rješenja, vjerovatno mogu razviti poslušnost kod djece, ali ne i odgovornost.
Samo kroz praktično djelovanje, saradnju, trud i pomoć, dijete razvija svoje duboko
ukorijenjene vrijednosti i norme ponašnja. Danas postoje teorije i posebni pristupi psihologa i
pedagoga u prilog moderne škole i savremenog učenja. Po riječima Erica Jensena autora
knjige ''Supepročavanje'', moţemo zaključiti da postoje dva osnovna fsktora koja bitno utiču
na proces učenja i bitno ga određuju. To su ''stanje (ambijent) i strategija''. Treći faktor sam po
sebi se nameće, a to je ''sadrţaj''. Stanje ili ambijent predstavljaju psihološku klimu pred sami
početak nastave. Od njenog kvaliteta i pozitivnog stanja zavisi daljni tok časa. Srategija se
odnosi na metode, stil, prezentacije i druge pripreme za nastavu. Dok sadrţaj podrazumijeva
temu. Odlika dobre i uspješne nastave i učenja je uključivanje i sihronizacija sva tri pomenuta
elementa.

Danas prepoznajemo i nove metode u projektovanju i programiranju nastave, a radi lakšeg i

zabavnijeg nastavnog procesa. Jedna od takvih metoda je ''neurolingvističko programiranje''
koje predstavlja efikasnu kombinaciju psiholoških i komunikoloških tehnika. Ona se bavi
pojedincem i porodicom, kao i unapređenjem drugih organizacija, a moţe se efikasno
koristiti u školskom nastavnom procesu.(Buljubašić, 2005:127) Takođe, često se spominje i
''Umna mapa učenika'' kao dobra i prikladna metoda za podsticanje kreativnosti učenika. Ona
obuhvata cjelokupno učenikovo okruţenje i aktivnosti koje se unutar njega dešavaju, te ih
usmjerava ka sadrţaju nastavnog časa. Sve te aktivnosti zahtijevaju primjenu raznih metoda i
postupaka. (Mitrović, 1981:58) Razne vrste igara poput misaonih igara ili igri uloga, mogu
aktivirati pamćenje i potkrijepiti puteve učenja. Njih, vrlo često, učenici sami organizuju, ne
čekajući pomoć nastavnika. Brojna istraţivanja su pokazala da proces učenja koji se
podraţava igrama, skečevima i debatama biva uspješniji od 5 do 25 puta u odnosu na
tradicionalne metode. Ovdje moţemo uvrstiti i ''vjeţbu samopoimanja, samopoštovanja i
razvijanja pozitivne slike o sebi.'' Navešćemo primjer učiteljice koaj ulazi u razred među
učenike i napočetku ih pita: Djeco, znate li šta je u ovoj sjajnoj šarenoj kutiji? Djeco
znatiţeljno u glas potvrdiše da ne znaju. A učiteljica dodade: To je nešto najdragocenije na
svijetu mšto moţete zamisliti. Nešto što treba posebno njegovati i cijeniti. Sada ćete jedan po
jedan zaviriti u kutiju i pogledati šta je u njoj, ali to zadrţite kao vašu tajnu. Djeca su prilazila
kutiji, pogledala bi u nju i veselih očiji s osmjehom na licu se vraćala. Šta su, ustvari, vidjeli?
U kutiji se nalazilo ogledalo, koje svaki pogled djeteta vjerno odslikavalo. Djeca su gledala u
ono što je najvrednije, najdragocenije a to je vlastito lice. Tu je i ''oluja mozga '' – metoda
kreativnosti učenika i brzog prikupljanja ideja. Edukinestika ili kinezologija je metoda
gimnastike mozga a na ostvarauje na iskustvima joge i akupunkture. Ona predstavlja, prije
svega, uključivanje tijela i mišićnog sistema u proces učenja. (Buljubašić, 2005:133)

Dakle, savremena psihološko-pedagoška nauka i brojna istraţivanja unutar nje same,

pokazuju da je tradicionalna škola i suviše streotipna i neefikasna, a da metode biološki
utemeljenog koncepta poučavanja, poput sugestopedije, neurolingvističkog programiranja,
edukinestike ili gimnastike mozga, umne mape učenika, pruţaju kvalitetniji pristup i
obećavaju bolju perspektivu školskoj nastavi.

No, ipak, iskustvo i rezultati u školskoj praksi pokazuju da i najnovije metode programiranja
nastave ne čine škole ''spokojnom i veselim'' domom, što bi u krajnjem, i učenika i nastavnika
činilo sretnim i zadovoljnim. Pored moćnih informacionih tehnologija koje zauzimaju vaţno
mjesto u vaspitno-obrazovnom procesu, ipak, čovjek i njegova ljudska komunikacija kroz
riječ, sugestiju, pohvalu i povjerenje igraju i igraće glavnu ulogu u modernoj školi i
savremenom učenju. Još od vremena Cicerona (55 god. prije nove ere) poznate su ideje da
vaspitanje i obrazovanje nije samo u pisanju i čitanju, računu, retorici i filozofiji, već da
takva osoba mora posjedovati ''ljudskost ''. To, prije svega, znači da treba imati iskren,
prijateljski odnos prema drugim ljudima. Kvintilijan, Ciceronov učenik takođe podrţava
stavove svoga učitelja, te je smatrao da dobar nastavnik treba da razumije potrebe i osjećanja
učenika. Ţelja za učenjem treba doći iznutra, a ne nikakvim prisilama i kaţnjavanjem. Motiv
za školom mora se probuditi kod djece i to je najveća obaveza i sveti cilj nastavnika i učitelja.
Kvintilijan u svom djelu ''Obrazovanje govornika'' opisujući nastavnika kaţe: ''Neka bude kao
roditelj svojim učenicima i neka na sebe gleda kao na njihovog predstavnika, jer su oni
prepustili svoju djecu njegovoj brizi. Neka bude neopterećen, ali neka ne prihvata opterećenje
kod drugih. Neka bude paţljiv, ali ne i strog. Neka je blizak, ali ne i previše prisan... Neka se
njegovo podučavanje, bez prestanka, bavi onim što je pozitivno i časno. Što više bude
opominjao, to će rjeđe morati da kaţnjava. U njegovom podučavanju ne bi trebalo da bude
koketiranja, on bi treba da je vrlo radan, njegovi zahtjevi u razredu trajni i uporni, ali ne i
nerazboriti. On mora biti spreman da odgovara na pitanja, ali i da postavlja pitanja onima koji
sjede ćutke...'' (Eidsvag, 2007:50)
Umjesto zaključka

Ove drevne poruke ranih učitelja mudrosti i filozofije kao da su juče izrečene. One su ţive i
aktuelne i ne gube na svojoj teţini kada je u pitanju ''nova škola i savremeno učenje''. Koliko
god da pomaţu u uspješnoj realizaciji vaspitn-obrazovnog procesa, savremene metode učenje
uz pratnju prenatrpanih novih informacionih tehnika i tehnologija, guše učeničku maštu,
kreativnost, i neizbjeţno vode u otuđenje i samoizolaciju. Nastavnik je taj koji budno prati
ponašanje i djelovanje učenika, njegovu paţnju i znatiţelju. Pravilno identifikovanje
stvaralačkih osobina i ponašanja učenika prvi je korak u buđenju prirode radoznalosti i ţelje
učenika za istraţivanjem i eksperimentisanjem. Pogrešnim postupcima nastavnik moţe da
prigušiti potrebu učenika '' da misli svojom glavom '', da otkriva i divi se novom saznanju, i da
što manje ide''utabanim stazama''. Pedagoško-didaktičko-metodički osposobljen nastavnik, uz
saradnički pristup učeniku, moguće je očekivati ono što svi intimno ţelimo: da učenik bude
sretan i doţivi zadovoljstvo zbog svojih stvaralačkih aktivnosti i poduhvata. Ako ovo bude
rezultat našeg školskog angaţmana, tada smo na putu sigurnog uspjeha u odgojno-
obrazovnom profilu našeg učenika. (Dizdarević, 2002:60)

Ljubav prema učeniku, razredu i školi, proizvodi potrebnu i poţeljnu klimu u kojoj se
ostvaruje čeţnja i učenika i nastavnika, a to je da budu uspješni. Kada učenik sretne
nastavnika prvog školakog dana, jedno pitanje prosijava kroz njegovu malenu glavicu: Da li
me moj nastavnik voli? I tu počinje učenikov uspjeh ili pad. Ali, ljubav, slično kao i
religiozna vjera ne mogu nastati na silu. Oni dolaze iz naše duboke unutrašnjosti, iz
misterioznog izvora koji je nepatvoren i čist. To je ono najljepše i najtananije što treba
probuditi u dječijoj duši. Tada, mi učenike vidimo u najljepšem svjetlu, te kroz primjerenu
nastavu još više jačamo i snaţimo tu svjetlost. Na drugoj strani, kada ne volimo učenike lako
ćemo pronaći i zagledati se u njihove nedostatke i nesavršenost. Mi vidimo ograničenja, ali ne
i mogućnosti. Tamo gdje nedostaje ljubav, nastaju optuţbe, kritike, prijekori i duboki uzdasi.
Dobar nastavnik, kroz osmišljenu, kreativnu i raznoliku nastavu, voli, vodi i podstiče učenike
da hrle ka svome cilju, a to je harmoničan i savršen razvoj svoje ličnosti koja donosi dobro
pojedincu, porodici i društvu u cjelini.

Literatura:

1. Inge Eidsvag, Dijete, nastavnik i škola – Ideje za inspiraciju i za djelovanje,Helsinški

komitet za ljudska prava Bosne i Hercegovine i Norveške, 2007.
2. Dryden, G., Vos, J., Revolucija u učenju – Kako promijeniti način nakoji svijet uči,
Educa. Zagreb,2001.
3. Ničković, R., Učenje u nastavi, Mlado pokoljenje, Beograd, 1968.
4. Mitrović, D.,Predškolska pedagogija, Svjetlost, Sarajevo,1981.
5. Tarhat, E., Metode poučavanja i učenja, Educa, Zagreb, 2001.
6. Dizdarević, I., Vrijednost nastavnikovih opservacija ponašanja kreativnih učenika,
Novi mualim, Sarajevo, 2002.