JOHN STUART MILL (1806 – 1873)

KONTEKST

- Sin oca koji je pripadao radikalnoj i utjecajnoj filozofijskoj skupini utilitarista

predvođenoj Benthamom.
- Millov otac James Mill od Milla napravio wunderkinda, do četrnaeste godine
pročitao sve grčke i latinske klasike (na izvornoj jeziku, by the way), svladao osnove
ekonomije, svladao algebru, logiku i eksperimentalnu matematiku, te povijest. S petnaest
se upustio u Benthamova pravna istraživanja. Kasnije preko East India Company, gdje je
preuzeo očevo mjesto, došao u kontakt s Francuskom s čijim se jezikom, znanjem i
kulturom ostao baviti do kraja života. Planirano su od njega htjeli napraviti novog vođu
utilitarizma. Također su ga posve odvojili od druge djece.
- Vic je u tome da je s 20 godina doživio živčani slom, pa potom pao u depresiju.
Nastavio rad, ali bio sluđen mišlju da sve što radi nema smisla. Držao teoriju da ga je
rigorozni trening lišio osjećaja, pa se čitanjem pjesništva nastojao liječiti.
- Bio aktivan političar i borio se za društvene reforme.
- Najinfluentniji britanski filozof viktorijanske ere i jedan od relevantnijih u
Europi. Predstavlja ponajbolje postavljene obrambene temelje empirizma, liberalizma i
utilitarizma. Vuče gotovo potpune utjecaje od Lockea, Benthama, Berkeleya i Humea, ali
oblikuje na svoj način. Sociološkim teorijama okrenuo se u susretu s Comteom i
Sterlingom, a strogi utilitarizam olabavio je dok se bavio romantizmom, koji mu je
otvorio horizonte i ponukao ga pitanja razmatra senzibilnije. 1830 je upoznao Hariette
Taylor s kojom se spetljao (imala muža, bila invalid i živjela od njega odvojeno) i koja je
imala izrazito značajan utjecaj na njegova razmatranja, naročito o ideji dobra, slobode i
ženskih prava.
- Mill razvio specifičnu metodu istraživanja nakon što je prihvatio Macaulayevu
kritiku Jamesa Milla o pogrešnosti njegova psihologizma prema kojem se čovjek povodi
isključivo za užitkom:
- Deduktivna metoda kojom se načela i prakse političke filozofije
izvode iz jednostavnih ljudskih psiholoških zakon/aksioma.
- Konkretna dedukcija: posljedicu izvlači iz zbroja njenih uzroka, koji bi i
pojedinačno (razdvojeni jedan od drugog) doveli do iste posljedice: Primjenjiva je
na društvene znanosti ''jer ljudi ostaju ljudi čak i kad djeluju na druge ljude ili u
povezanosti s njima''.
- Podjela društvenih znanosti na:
a) uvjeti jednaki, ulaze novi čimbenici: npr. politička ekonomija
b) uvjeti se mijenjaju, stvaraju nove posljedice: npr. filozofija povijesti
- Mill vjeruje da je povijesni napredak moguć, ali ne i neminovan. Može se otkriti
filozofskopovijesna metoda napretka koja će potom biti temelj političke znanosti.
- Gdje vladaju najprikladniji, tamo se stvara temelj za valjan razvoj čovječanstva.
- U teoriju najočiglednije integrira Comtea, preuzimajući tri stupnja čovječanstva:
1) teološki 2) metafizički 3) pozitivni
> Mill zaključuje da su napredak proveli moćnici koji su imali idealne
uvjete slobode. Budući je sloboda temelj napretka, tada je potrebno dopustiti
progresivne i subverzivne ideje.
- Kada govori o SLOBODI, ne misli na slobodnu volju, nego na građansku slobodu.
Građanska sloboda ostvaruje se na sljedeći način: ''Pojedinac je predmet nadzora
društva samo utoliko da ne naudi drugima; pojedinac je suveren nad sobom, a
država je suverena nad postupcima koji ugrožavaju druge.''
- Mill je teoriju utilitarizma razbio na više i niže ugode; gdje su više ugode
istovremeno utemeljene u slobodi. Civilizacijski naprednije političko društvo je ono koje
teži višim ugodama (sloboda je preduvjet). Vlada treba odgajati građane da teže višim
(duhovnijim) ugodama i poticati aktivnost građana koji će tako više razviti svoje
potencijale, a ne pasivnu poslušnost državi.
- Povijesno možda najvažniji element njegovih razmatranja: žensko pravo glasa
i ravnopravnost spolova!

SPIS: O PREDSTAVNIČKOJ VLADAVINI

- Jesu li vladavine stvar prirode (naturalistička teorija: odabire se sistem koji

izrasta iz nasljeđa) ili konvencije (praktička teorija: odabire se sistem s obzirom na
korist)? Odgovor uvjetuje mogućnost izbora vladavina. Ako je stvar konvencije, izbor je
neograničen. Ako stvar prirode, uopće ga nema. Zapravo, istina se sastoji od jedne i
druge mogućnosti.
- Održanje vladavine ima tri prirodna uvjeta:
1) narod mora biti voljan prihvatiti oblik vladavine
2) narod mora biti voljan učiniti što je potrebno da bi se oblik zadržao
3) narod mora biti voljan učiniti što je potrebno da se ispuni svrha
vladavine
\> Ako se tri prirodna uvjeta poštuju, vladavina je stvar izbora.
- Dobra vladavina je ona koja zadovoljava ukupne interese društva, a to znači:
ako se ispunjava svrha vladavine, postiže se red/poredak (očuvanje postojećih
dobara) i napredak (povećanje dobara). Međutim, a) narod mora prethodno i znati
svrhu vladavine da bi mogao funkcionirati, a b) dobra vladavina osigurava napredak,
koji uključuje poredak, dok dobar poredak ne garantira i napredak, iako je njegov
preduvjet. Dva osnovna elementa koji osiguravaju razvijajući odnos poretka i napretka
su a) MOĆ i b) ORGANIZACIJA/STRUKTURA. Vladavina je to bolja što je veća ukupna
količina dobrih svojstava njenih građana, i što je bolja organizacija tih dobrih
svojstava.
- Osnovne vrline poštenog građanina su marljivost i poštenost: one garantiraju
red i napredak.
- Sila koja pokreće političke institucije je izvan samih institucija: u odnosima
moći: onaj koji je najmoćniji u datom društvu, taj će biti vladar; kad se omjeri moći
promijene, mijenja se i vlast. Zato ''nacija ne može izabrati oblik vladavine'', nego
samo ''bira detalje i praktičnu organizaciju'', a vlast joj je određena društvenom
situacijom.
- MOĆ čini splet: snage, inteligencije, vlasništva i volje. Uspijevaju oni koji imaju
dovoljno volje da uvjerenje usade u druge.
- Red i napredak vlada može održati:
1) poticanjem vrline i inteligencije ljudi
2) iskorištavanjem dobrih osobina ljudi (u pozitivnom smislu)
- Od barbarstva do civilizacije postoje tri temeljna iskoraka:
1) posluh 2) rad 3) samoupravljanje
- Društveni ugovor ne postoji.
- Kada je u pitanju barbarizam, čak je i paternalistički despotizam pozitivan
iskorak jer potiče na oblikovanje poslušnosti i rada. Mill, zapravo, pretpostavlja da prvi
oblik i jest bio despotizam. Međutim, smatra Mill, vrhunac civilizacije je
PREDSTAVNIČKA VLADAVINA. Ovdje povlači prijedlog alternativni: dobroćudni
despotizam. Razlog zašto je prednost na predstavničkoj vladavini je nastojanje
despotizma da od građana učini napravi pasivce i o njima brine kada i sami to mogu.
Suprotno, napredak je omogućen samo moralno-intelektualnim poticanjem građana. *
* Opaska: Mill smatrao da narode koji su u despotizmu treba pokoriti i
instalirati predstavničku vladavinu…
- Superiornost demokracije je u dva načela:
1. prava i interesi neke osobe su zagarantirani samo kad je ta osoba
(idealno, sve osobe) sposobna da se zalaže za svoje interese (svatko je
samome sebi najsigurniji čuvar interesa);
2. opći napredak je veći što je raznovrsnija ponuda osoba koje će mu
doprinijeti.
- Predstavnička vladavina javlja se kao spoj dvije temeljne ljudske karakteristike
moći: 1) želja da se nad drugime vlada i 2) opiranje da se nada mnom vlada.
- Najveća opasnost za demokraciju (i svaku vladavinu) je sebični interes
izvršitelja vlasti - to je ''neposredna korist jedne klase, na štetu cjeline''.
- Suvremena politička zajednica podijeljena je na dvije (suprotstavljene) klase:
radnike i poslodavce. (Priznanje klasne svijesti, hoho!)
- Mill smatra da je komunizam idealno rješenje kada ne bi bilo sebičnosti; no dok
ona postoji, potrebni su adaptivni sistemi: udjelom svih u vlasti štite se interesi svih.
Suodlučivanje ohrabruje i potiče ljude! Odgaja ih i intelektualno i moralno, uči čovjeka
da je opći interes i njegov interes (jer, nesebičnost zapravo ne postoji).
- Razlikuje pučku vladavinu i predstavničku demokraciju. Prva je podobna za
male države, druga za velike.
- Pogrešno shvaćanje predstavničke vladavine: da bi predstavnici naroda trebali
upravljati. Ne. Prema Millovom konceptu idealan zaposlenik = idealan napredak, vladu
trebaju sastavljati STRUČNI i OBRAZOVNI pojedinci. To naročito vrijedi za funkciju
izvršne vlasti i Mill ne razumije kako za opću dobrobit može imati smisla imati na
pozicijama pogrešne ljude. /Razumljivo. Bi li na mjesto kirurga stavio gitaristu? Imaju
fino razvijene prste i kretnje ali…
- Izvršna funkcija, međutim, nije isto što i vladarski nadzor, koji mora pripadati
narodu jer narod je taj koji teži ispunjenju svrhe vladavine koju su odabrali. Budući ne
mogu to sami činiti, odabiru predstavnika. Predstavnici naroda nisu parlamentarci što se
odabiru za izvršnu vlast, nego nadziru rad vlade i zbrinjavaju mišljenje naroda. Razlog
ovom tijelu nalazi se u Millovom zaključku da nekontrolirana demokracija ima isti efekt
kao i despotizam.
- Monarhija i aristokracija imaju način da postave sposobne na upravljačka
mjesta: to je birokracija. Međutim, birokracija priječi individualnu inicijativu - zato je
pučka vladavina s predstavnicima najbolja: kroz antagonizme održava individualnu
aktivnost i inicijativu: daje šansu genijalcima. Uvesti lokalna predstavnička tijela: moć
decentralno, znanje centralno.
- TIRANIJA VEĆINE: većinska demokracija guši stajališta manjina, vlada u
zajedničkom interesu koji druge isključuje i time uništava smisao cjeline. S obzirom na
mogućnost velikog broja populacije, potrebno je proporcionalno vladanje. Mill je
također razmatrao da oni najobrazovaniji imaju pravo glasa koji ima veću težinu.
- Lažna demokracija = vladavina radničkih klasa (jer je predstavljen interes
isključivo jedne klase, i dovodi do Millu mrskog klasnog zakonodavstva); spas od nje je
jedino da neobrazovani slobodno biraju obrazovane, i potom poštuju njihove
stavove.
- PRAVO GLASA dati onima koji imaju 'normalne uvjete' – pismeni su, raspolažu
temeljnom kulturom i mogu/moraju plaćati porez – a te uvjete je država obavezna
osigurati.
- Smatra da radnička klasa treba slušati glas bogatijih jer su oni mudriji (tu Mill
pretpostavlja da nema bogataša koji nije podli, prljavi muljavac).
- Glasovanje dužnost za opće dobro. Trebali bi birati partikularna rješenje, ali
uvijek u cilju općeg dobra. Javno glasovanje bi stoga bilo bolje rješenje od tajnog – ta ne
glasa za sebe, nego za sve.
- Dva uvjeta nužna za dobrog zastupnika, što garantira dobru vladavinua:
1) interes za opće dobro
2) vrhunski intelekt i obrazovanje
- Zastupnik ima pravo na slobodno djelovanje, a birači imaju pravo znati kakve
stavove i interese on zastupa. Ako se nacija ne može objediniti, uvesti federalnu državu.
- Regionalizam veliki problem mira u svijetu. Ne postoji udruživanje.

SPIS: O SLOBODI

- Dopuna na do sada otipkano:

- Građanska sloboda razvila se iz zahtjeva za izjednačavanjem općih interesa

naroda i interesa vladara, odnosno narod je počeo reagirati na ekscesivno vladanje
manjeg nad većim brojem.
- Narod koji vrši vlast nije identičan narodu nad kojim se vrši vlast: u
nepravednoj situaciji dolazi do tiranije većine.
- Stoga su ograničenja potrebna i u demokratskim vladavinama na način
pronalaska granice legitimnog uplitanja općeprihvaćenog mišljenja u
individualnu nezavisnost.
- Motivacijsko pitanje za ovaj rad: kako uskladiti individualnu neovisnost i
društvenu kontrolu?
- Ljudi uvijek misle da su najbolja ograničenja običajnosna, a zapravo bi opći
interesi društva trebali biti ti koji ustanovljuju pravo, moral i običaje.
- U Engleskoj, država ima pravo primijeniti silu protiv jednog od svojih
članova samo da bi ga spriječila da nanese nepravdu drugima. Ne može ga prisiliti
da nešto čini za svoje dobro, jedino ga može prisiliti da ništa ne čini protiv dobra
drugih.
- Budući je čovjek za samog sebe neograničeni gospodar, tada je pitanje slobode
pitanje građanskog stanja – dakle civilizacije.
- Zlo drugome može se počiniti aktivno (npr. fizički napad) i pasivno (npr.
nepomaganjem u nevolji), zbog čega prema drugome (pasivno) država može prisiliti
osobu da učini nešto na korist drugome (npr. svjedoči na sudu).
- Ono što pripada isključivo pojedincu (sloboda):
1. unutrašnja sloboda (sloboda misli, osjećaja; uz nju je direktno
povezana i sloboda izražavanja i objavljivanja iako nije unutrašnja)
2. sloboda ukusa i težnji (smijemo raditi što nam odgovara, što god drugi
mislili o tome)
3. sloboda udruživanja (ako je ono slobodno i bez prijevare)
- Društvo koje ne poštuje ove slobode nema građansku slobodu.
- Sloboda znači da je ostvarujemo na svoj način, dok god drugima ne
oduzimamo slobodu. Svatko treba živjeti onako kako se njemu čini da je dobro! –
problem je što ovo uopće nije novitet, ali naprosto se stalno događa da država/većina
pokušava nametnuti kriterije.
- Svako ušutkavanje tuđeg mišljenja je pretpostavka nepogrešivosti mojeg
mišljenja, što vodi u apsolutizam.
- Treba li se sprečavati širenje zablude? Ne, nego vlade i pojedinci moraju biti
oprezni kad nešto nameću kao doktrinu i iskoristiti svoj intelekt (jer se nekad ljude
spaljivalo zbog istinite doktrine). Mora se dopustiti mogućnost pobijanja
općeprihvaćenog mišljenja jer jedno je kad se nešto drži istinitim jer nije
pobijeno, a drugo kad se drži istinitim zato što ga nije dopušteno pobijati.
- Čovjek je sposoban da popravlja svoje greške jer ima slobodu raspravljanja.
Mišljenje se mora moći ispraviti ako je krivo. Svaki mudrac je mudar samo ako
ispravlja i dopušta ispravljanje svojeg mišljenja. Tako stvara povjerenje.
- PRIMJER REZONIRANJA: Postojanje boga. Da i ne. Kako su sad kršćani uvjereni
da je ateizam lažan, tako su nekad najprosvjećeniji ljudi (Marko Aurelije) vjerovali da je
kršćanstvo lažno. Dakle, ako je čak Marko Aurelije bio pogrešiv i zabranjivao mišljenje,
kako se onda današnji prosječni ljudi mogu vidjeti kao nepogrešivi i pozvani da
zabranjuju nečije mišljenje? Kako pomiriti opozicionalne strane?
- Mill zapravo ne daje izravno objašnjenje pomirdbe, nego provodi ovaj problem
kroz utilitarističko gledište: točno ili netočno, istinito ili lažno, mišljenje mora biti
dopušteno jer ono stvara dijalog, a iz dijaloga se otvaraju mogućnosti napretka. Drugim
riječima, bez opozicije koja nastaje, niti vlastito mišljenje i vjerovanje nema snagu
mogućnosti i dogmi, lako i pogubnoj dogmi, može se vječno ostati na štetu samih ljudi
koji je zastupaju. *
* Mill to ovako oblikuje: - može se čak i prihvatiti istinito mišljenje, ali ako
nema slobodne rasprave, onda se zaboravljaju razlozi koji potkrepljuju to
mišljenje i zapadamo u dogmu. Vjerovanje, kad se nema čemu odupirati,
gubi svoju snagu. Zablude proizlaze iz toga što ljudi prestaju razmišljati o
stvarima koje se više ne čine dvojbenima. Do istine se najbolje dolazi
negacijom, kao što je to činila sokratovsko-platonska dijalektika - samo
''aktivna prepirka'' proizvodi makar nekakvo znanje.
- Za ''duhovno blagostanje'' ljudi potreban je sloboda mišljenja i izražavanja
mišljenja u 4 područja:
1) Ako neko mišljenje i jest ušutkano, ne znači da je neistinito.
2) Ako je ušutkano mišljenje i neistinito, ipak donosi dio istine u raspravi s
općeprihvaćenim mišljenjem (jer nijedna strana nema cijelu istinu).
3) Ako je općeprihvaćeno mišljenje čak i potpuna istina, bez njemu
suprotstavljenog mišljenja ono će se pretvoriti u dogmu i tako će ga svi
gledati.
4) Dogma eliminira svako slobodno razmišljanje i zaboravljaju se
argumenti koji njoj idu u korist, a ostaje prosto ponavljanje dogme.
- Društvu je potreban jak, individualni karakter koji može učiniti mnogo
toga kreativnoga za društvo. Nekad je trebalo sprečavati prejake ljude koji su
individualnošću iskakali (npr. silnike koji su u početku društava htjeli svačiju ženu), ali
danas društvo kontrolira individue, i zato nema opasnosti od previše individualne
inicijative, nego treba to poticati.
- O ekscentričnim individuama:
- „Opća tendencija je da prosječnost zadobije moć' i ''danas se pojedinci gube
u mnoštvu''. Prosječni ljudi imaju prosječne sklonosti, i zato one ekscentrične
proglašavaju luđacima. Masu moraju pokretati pojedinci, ali ne nasilno, nego da
razborito pokažu put – nasuprot ''tiraniji javnog mišljenja''; treba više ekscentričnih i
takvima treba omogućiti slobodno djelovanje.
- O nedjelima:
- Nije isto tvrditi da su trgovci žitom krivi što puk gladuje a) u običnim
novinama i b) pred trgovčevom kućom razradraženoj masi. Društvo se treba uplitati u
svaki postupak koji ''bez opravdana razloga'' čini štetu drugome - sloboda pojedinca
je ograničena time da on ne smije škoditi drugim ljudima.
- Ovakvi preduvjeti individualnosti ne impliciraju sebičnost, baš suprotno: ali
svaka komunikacija treba biti bazirana na brizi i nagovoru, a ne na sili.
- Kad nanošenje štete sebi prelazi u nanošenje štete drugima, jer nitko nije
posve izoliran? Npr. ako čovjek uništava svoju imovinu, uništava i ukupni dohodak
društva => Mill se slaže da se osobu treba moralno osuditi, no ''ne zbog razuzdanosti,
nego zbog narušene dužnosti prema (npr.) obitelji''. ''Kad god nastane neka šteta ili
opasnost od štete (za pojedinca ili društvo), to ne spada pod slobodu nego pod
moral i zakone'', što znači: mora biti rješavano običajnosnim ili zakonskim kodom.
- Mill ljude koje država nije valjano zbrinula djelomično oslobađa odgovornosti
vlastite funkcionalnosti >> „ne može moje mišljenje o tome kako drugi treba živjeti
biti ekvivalent mišljenju drugoga kako on sam treba živjeti”
- Mill protiv ideje da se na općoj razini zabranjuje djelatnost koja bi mogla
neizravno utjecati na nekoga u društvu (npr. zabrana alkohola jer bi pod njegovim
utjecajem nekoga mogao istući).
*** Mill pred kraj knjige spomene da nije siguran bi li trebala neka zajednica
tjerati drugu na civiliziranje (npr. ratovi, kolonizacije). Vic je u tome što je prethodno u
ovoj knjizi – i u prethodnim radovima – pisao da je to u redu. ***

Posljednje misli:

- Protiv uplitanja države u privatni ekonomski sistem.

- Protiv ideje o prodaji slobode.
- Žene trebaju imati ista prava i ravnopravnost, a djeca imaju pravo na odgoj.
- Socijalni sistem pomoći siromašnima ili pogođenima lošim odgojem
- Za kontrolu rađanja – smatra da nije u redu rađati dijete koje nema dobre uvjete
za odgoj i zdravo oblikovanje svoje osebujne ličnosti i intelekta.
- Mill se boji da država ne uzima najbolje k sebi jer bi osnažila birokratizaciju; ali
vjerojatno bi se smrznuo od straha kada bi vidio kakve fah idiote rade kapitalisti danas.
- Što manje državne organizacije, to više slobode za pojednica.
- ZLO je kads vlada ne podržava pojedince i grupe, nego ih prisiljava da nešto rade
ili radi umjesto njih (čini od njih oruđe, i radi toga ograničava njihov duhovni razvoj;
time ljudi postaju strojevi, i to se na koncu ni državi ne isplati).
- Država vrijedi koliko vrijede njeni pojedinci!