Turkologija

Turkologija kao nauka u Evropi ima dugu historiju i počinje u 14. st. Latinski i Bizantski hroničari i pisci mogu se
smatrati pretečama turkologije jer su prvi ostavili podatke o Turcima, njihovim državama i običajima. Među njima su
Prisk, Apolinar, Prokopije, Konstantin Porfirogenit, Ana Komnina,... Među zapadnim putnicima i piscima koji su
obilazili turski svijet bio je i Marco Polo koji je u svojim spisima probudio veliko interesovanje u Evropi. Codex
Cumanicus je napisan početkom 14. st. i djelo je latinskog hrišćanskog misionara. U djelu su zastupljeni turski jezici
kumana, a od jezičkog materijala u najvećoj mjeri su date zagonetke i nešto poslovica. Danas Codex Cumanicus se
čuva u katedrali sv. Marka u Veneciji i poznat je kao Petrarkin kodeks. Pjesnik Petrarka je 1362. otkupio taj rukopis i
predao ga Venecijanskoj republici. Jezički materijal Codex Cumanicus-u dat je u latiničnoj transkripciji što znači da se
može na osnovu njega ustanoviti izgovor turskog jezika.

Postoje i stariji izvori, npr. jedan mali rječnik kumanskog jezika koji je pronađen u Moskvi. U tom rječniku utvrđene
su riječi kumanskog jezika napisane ruskom ćirilicom. Taj rječnik je 1850. god. objavio ruski naučnik Obolenskij.

Interesovanje Evrope za Turke bilo je podstaknuto njihovim prodorom u Evropu. Jedan od prvih koji je igrom slučaja
došao u kontakt s Turcima i o njima ostavio niz podataka bio je Johann Schiltberger. Bio je učesnik bitke kod
Nikopolja 1396. na Ugarskoj strani kada je postao turski zarobljenik. Zajedno sa turskom vojskom obišao je Anadoliju,
Egipat i učestvovao u bici kod Ankare 1402. god. Tako je Johann postao Timurov zarobljenik, a sa njim je dospio do
Samarkanda. Poslije Timurove smrti uputio se u državu Mongola „Zlatna Horda“ odakle je otišao u Sibir i učestvovao
u pohodima protiv Tatara na Volgi. Obišao je grad Saraj prijestolnicu Zlatne Horde, zatim je dospio do Krima i neko
vrijeme proveo kod hrišćanskih Tatara. Preko Kavkaza i Batuma pobjegao je u Istanbul da bi se 1427. vratio u
Njemačku. U Njemačkoj je napisao putopis koji je objavljen i u kojem je opisao zemlje koje je obišao kao zarobljenik.
Taj putopis je izazvao veliko interesovanje i preveden je na nekoliko jezika. Opisao je običaje sa kojima se susretao,
pa čak i prijevod molitve Očenaš na tatarski jezik što je vjerovatno čuo među hrišćanskim Tatarima. Taj prijevod se
smatra jednim od najstarijih prijevoda na turskom jeziku napisan latiničnim pismom.

Zatim imamo nepoznatog autora iz Mülbacha koji je također ostavio djelo o običajima Turaka jer je i on bio u
turskom zarobljeništvu 20 godina (1438-1458). On je obišao Jedren, Istanbul, Bursu, ostrvo Hios i napisao je djelo sa
opisom turskih običaja u kojima su dati i prijevodi na latinski nekih pjesama, pa čak i velikog turskog pjesnika Junus
Emrea.

Bartol Đurđević je turski zarobljenik nakon bitke na Mohaču. Kao zarobljenik prodat je na pijaci poslije čega je dospio
do Trakije i Anadolije. Sa turskom vojskom je učestvovao u pohodu na Iran 1534. Tri puta je pokušao da pobjegne, ali
mu je to za rukom pošlo tek poslije 11 godina. Uspio je da pronađe utočište u Jerusalemu u jednom franjevačkom
samostanu. U Holandiji je napisao dvije knjižice o običajima Turaka i njihovim vjerovanjima. Sa jednim islamskim
učenjakom Derviš Čelebi vodio je religiozne rasprave i tim povodom preveo je na turski jezik hrišćanske molitve Pater
Noster, Ave Maria, Credo. U Parizu 1553. izašla mu je nova knjiga Deturkarum Moribus. U prva dva djela date su
pjesme na turskom, njihovi prijevodi na latinski, kao i rasprave između hrišćanina i muslimana. U trećem dijelu dato
je jedno proročanstvo pisano latinskim slovima, a u četvrtom poglavlju prijevodi hrišćanskih molitvi na turski jezik.
Nakon osvajanja Carigrada 1453. sultan Mehmed Osvajač je tražio od tadašnjeg Carigradskog patrijarha Gennadios
Scholaris da sastavi spis o principima hrišćanstva i on je to zaista učinio pod naslovom Itikadname-knjiga o vjeri.
Sultan je želio da se upozna sa hrišćanstvom da bi mogao bolje razumijeti svoje hrišćanske podanike. Postoje tvrdnje
da je sultan čak razumio i balkanske jezike, a bio je vrlo otvoren prema zapadnoj umjetnosti i renesansnom
slikarstvu. Sultan je npr. pozvao venecijanskog slikara Đentilija Belinija da mu izradi portret i tako je nastao čuveni
portret Mehmeda Osvajača koji se danas čuva u nacionalnoj galeriji u Londonu. Djelo Genadija Skolarija preveden je
na turski, učinio je to kadija Ahmed-efendija. Od toga je sačuvan samo sažetak napisan grčkim alfabetom na osnovu
kojeg se može rekonstruisat izgovor turskog jezika.

Johann von Strahlenberg je također jedan od ratnih zarobljenika u pohodu švedskog kralja Karla XII protiv Petra
Velikog. On je kao zarobljenik prognan u Sibir, ali je taj status iskoristio da upozna sibirske narode. Svoja saznanja i
iskustva je uobličio u veliko i važno djelo za turkologiju „Pas Nord und Ostliche Theil von Europa und Asia“. Ovaj
autor je najveću pažnju poklonio lokalnim narječjima. Jezike koji su se govorili u toj oblasti nazvao je tatarskim i
podijelio ih je na 6 klasa. Smatrao je da jezik Tatara u Sibiru liči na jezike Turaka, Kirgiza, Bašlarta, Turkmena, Uzbeka.
U istu grupu je svrstao i jezik Jakuta koji su živjeli na obalama Lene, zatim Čuvaša koji su živjeli oko Kazanja. Dao je
primjere riječi iz različitih dijalekata i utvrdio da između njih postoji veza. To je zapravo prvi pokušaj klasifikacije
uralo-altajskih jezika. Ovaj pisac je izazvao veliku pažnju u Evropi i stoga je njegovo djelo prevedeno na više jezika. U
Londonu je 1738. štampano na engleskom, 1757. na francuskom u Amsterdamu, a 1780. prevedeno je i na španski
jezik. Zna se da je prevedeno i na ruski, ali nije objavljeno. Johann je bio prvi koji je spominjao Jenisejske natpise iz
17. st., ali će oni biti otkriveni i pročitani u 19.

Arnold von Harff je obilazio svete zemlje i tokom tog obilaska je zapisivao izreke i riječi na arapskom i turskom jeziku.

Najviše pažnje za učenje turskog jezika iskazivali su italijani zato što su imali najživlje kontakte sa Osmanlijama na
Mediteranu i zato što su se bavili trgovinom. Imali su potrebe da nauče turski u dovoljnoj mjeri iz praktičnih razloga.
Filippo Argenti je napisao pravila za upotrebu turskog jezika „Regola del parlare Turcio“, a Pietro Ferraguto 1611.
god. izdaje tursku gramatiku „Gramatica Turca“. On je bio jezuitski sveštenik, a njegovo djelo se smatra prvom
gramatikom koja na sistematski način obrađuje gramatički sistem turskog jezika. Rukopis ove gramatike pronašao je
italijanski turkolog Alessio Bombaci u nacionalnoj biblioteci u Napulju i o tome sastavio posebnu studiju.

Preteča orijentalistike u Evropi bio je Guillaume Postel koji je živio u 16. st. i obišao je Istanbul, Siriju i Palestinu.
Temeljno je naučio arapski i turski jezik i izjavio je da je sve istočne zemlje moguće obići bez prevodioca. To znači da
je shvatio da su azijski jezici tipološki bliski. Po povratku u Parizu je osnovao katedru za bliskoistočne jezike u College
de France, a po povratku sa druge turneje držao je nekoliko predavanja na toj katedri. Pisao je i o turskoj historiji „De
la republique des Turcs“ da bi kasnije proširio to djelo i dao mu novi naslov „Des histories orientales“. To djelo sadrži
uvod u kome je data gramatika turskog jezika u prvom dijelu, a u drugom su zastarjele riječi turskog jezika.

Hiyeronim Megiser je 1612. objavio jednu tursku gramatiku. Sastavio je i jedan višejezični rječnik u kome je za
latinske riječi davao ekvivalente iz nekih istočnih jezika, pa tako i turskog. Njegova gramatika turskog jezika sastoji se
od 4 poglavlja: 1. fonetika, 2. etimologija, deklinacija, strukturi riječi, brojevi, imenice, glagoli, postpozicije, pasiv,
konjugacija, 3. tekstovi na turskom, poslovice i izreke, prijevodi molitvi na turski jezik, 4. latinsko-turski i tursko-
latinski rječnik.

Pietro della Valle je obišao velike dijelove Osmanskog carstva i 1620. god. napisao tursku gramatiku „Grammatica
Turca“.

Francuz Andre du Ryer 1647. daje prijevod Kur'ana na francuski jezik. Ipak taj prijevod nije završio, ali je dao jedan
sažet tekst o religiji Turaka i napisao gramatiku turskog jezika „Rudimenta grammatices lingue Trurcicae“.

Prve škole
Javljaju se krajem 16. i početkom 17.st. U Veneciji je krajem 16. st. otvorena jedna škola za učenje bliskoistočnih
jezika. Učenici te škole su na usavršavanje slati u jedan koledž u Istanbulu. Poljski kralj Sigismund je 1612. god.
osnovao školu za učenje turskog, arapskog i persijskog jezika. U Rimu je 1627. god. osnovana škola koja se zvala
„Collegium de propaganda fide“ i u nastavnom programu te škole akcenat je dat na učenje istočnih jezika za potrebe
hrišćanskih misionara. Francuski kralj Fransoa I je među prvim evropskim vladarima shvatio da je potrebno obratiti
pažnju na školovanje prevodioca koji su neophodni radi razvoja odnosa sa Osmanskim carstvom. Luj XIV počeo je
1699. godine da školuje mlade prevodioce u Istanbulu. Ta škola je kasnije prenijeta u Pariz i dobila je naziv „L'ecole
special les royale“, a od 1915. god. „Des langues orientales vivantes“. Danas ta škola postoji kao nacionalni institut za
orijentalne jezike i civilizacije. Austrijski car Leopold I 1673. god. šalje u Istanbul Johana-Baptist Podestu (u Rimu
preveo Kur'an). Podesta se po povratku u Beč zauzeo oko obrazovanja mladih činovnika koji su se spremali za
poslove na Bliskom istoku. U to vrijeme kao dvorski prevodilac na dvoru Leopolda I radio je Francais Meninski.
Meninski je je opisao posjetu jedne turske delegacije 1665. god. koju je predvodio Kara-Mehmed paša. Kara-
Mehmed paša je vodio svitu od više desetina ljudi, ali je ostavio također bilješke o toku posjete. Meninski je napisao
znatno opširniji i informativniji izvještaj iz koga se može razaznati kakv je bio protokol za vrijeme posjete turske
delegacije povodom sklapanja mira u Bašvaru. Diplomatski izvještaj je vrlo suhoparan. Meninski je napisao rječnik i
gramatiku turskog jezika. Gramatika koju je on napisao dugo vremena je korištena kao najbolja i najvrijednija
gramatika i kao takva ostala je do 20.st. Sve do gramatike francuskog turkologa Jean Deny u Evropi nije napisano
obilnije i pouzdanije djelo o turskom jeziku i gramatici. Poljski kralj Stanislav August Ponlatowski 1766. god. je u
Istanbulu osnovao orijentalnu školu „Szkole Orientala“ koja je radila do 1793. U tom periodu napisano je više djela o
turskoj historiji, jeziku i književnosti. Knjige su pisali misionari koji su naučili turski jezik i koji su radili na propagandi
hrišćanskih učenja. Jedna od knjiga tog razdoblja djelo je M. Viguiera pod naslovom „Elementi turskog jezika“ u kome
je prvi put pomenuta vokalna harmonija kao obilježje turskog jezika.

Evropski putopisci
Aguer Gishlain de Busbecq (1553-1555 bio ambasador) na latinskom jeziku napisao je djelo pisma iz turske.
Hans Dernschwam koji se nalazio u Busbecqovoj pratnji ostavio je zapise u vidu dnevnika. A prošao je različita mjesta
u Anadoliji. Zahvaljujući njemu ostali su opisi Anadolije, njenih sela i kasaba. Dernschwam je vjerovatno rođen 1494. i
bio je u službi na prinčevskom dvoru u Mađarskoj (1512-1515). Tokom tridesetih godina 16.st. Derschwam je obilazio
arheološka mjesta u Mađarskoj i Transilvaniji. Prepisivao je natpise i objavio ih. Bio je dobar klasični filolog, pa je tako
dao i prepise natpisa koje je sretao u Anadoliji. Derschwam je pedantno bilježio utiske sa puta po Anadoliji – o
selima, ishrani, gradnji kuća, standardu, poligamiji. Interesovao se za poljoprivredu, opisao i dao sliku pluga, a
posebno je kritikovao nizak standard i loše uslove života. Opisao je Ankaru kao grad uskih ulica, kuća od ćerpića sa
ravnim krovovima oblijepljenih zemljom. Pisao je o crkvi sv. Marije i njenom manastiru u blizini Ankare. Tvrdi da su
jermenski sveštenici polupismeni, da su u cjelini rđavi i da žive u kolibama. Također potcjenjuju i pravoslavne
sveštenike, a za Turke je zapisao da ne znaju historiju i da su im vjerski običaji na arapskom. Zato ne razumiju svoje
imame kao što katolici ne razumiju latinski jezik katoličkih sveštenika. Njegovu pažnju posebno je privukla
proizvodnja vune i poseban esnaf koji je okupljao proizvođače. Derschwam je opisao kako se vuna prede i presuje uz
pomoć vrlo primitivnih sprava u odnosu na Evropu. Derschwam piše da su seoske kuće nalik na štale, da nemaju
podrume, sofe, sobe, staklene prozore. Nisu imale ni katanca, ni ključa, ni tanjire, svijeće, čaše, stolove, pokrivače za
krevet. Jelo se i spavalo na podu. Tvrdi da seljaci jedu vrlo loše, vrlo rijetko meso i da se uglavnom hrane čorbama.
Salomon Schweiger je protestantski sveštenik. Bio je u pratnji jednog političara 1578. god. kad je obišao Siriju,
Jerusalem, Egipat i Istanbul koji je najopširnije opisao. Njegov ilustrovani putopis objavljen je 1608. god. u Ninbergu.
U odnosu na Derschwama, Schweiger je ostavio manje podataka, a bio je čak i znatno skromnije kulture. Otvoreno je
izražavao netrpeljivost prema islamu i uočavao vrlo primitivne uslove u kojima su Turci živjeli. Nalazio je da su turske
kuće vrlo proste, da su čak i kuće paša poput njemačkih prosjačkih koliba. Kritikovao je izgradnju raskošnih džamija,
medresa, imareta u kojima se siromašnima dijelila hrana. To je prokomentarisao riječima da Turci smatraju da će kao
svi dvolični bezbožnici na taj način prevariti Boga. Kritikovao je običaj ubijanja prinčeva kao mogućih rivala za
prijesto i zapisao da kao što na nebu postoji jedno sunce, tako Turci mogu da podnesu samo jednog gospodara.
Schweiger je pisao i o sistemu Osmanskog carstva koji je počivao na ropstvu, hijerarhiji koja je tražila poslušnost i
ulivala strah od gubitka položaja, života. Primjetio je da se Turci koji užasavaju čitav evropski svijet plaše svojih žena.
Piše da žene po cijeli dan šetaju i sretan je onaj čovjek kom žena napravi jelo. Nije opisao žene zatvorene iza rešetaka
što potvrđuju i neke gravure do 19.st. koje pokazuju da žene nisu koristile čaršaf. Pisao je da je sreo vrlo malo
poligamnih porodica. Dopalo mu se što se u školama napamet uče vjerski tekstovi i smatrao je da takvo nešto treba
da prihvate i protestanti. Primjetio je da se turska djeca u školama ne tuku kao u Njemačkoj, naprotiv prema turskoj
djeci se iskazivalo poštovanje. Jedna od stvari koja mu se dopala je hamam. Nisu mu se dopali skromni stambeni
objekti u Istanbulu koji su bili drveni i koje su požari pretvarali u prah i pepeo. Nije mu se dopala raskoš javnih
građevina, vjerskih objekata jer je to smatrao izrazom dvoličnosti i lažne vjere. Vjerovao je da umjesto u bogomolje
treba ulagati u luke, puteve i javne objekte. Primjetio je da činovnici nemaju posebne zgrade u kojima obavljaju svoje
poslove, kadije sude u svojim kućama... Historičari to objašnjavaju činjenicom da nije još bila uspostavljena
anonimnost funkcija i da je sve bilo na ličnom nivou. Pisao je i o bezistanima na kojima je mogao da vidi luksuznu
robu.

Mađarska
Mađarski su se doselili na današnju teritoriju 896. god. i bezobzira na to što su se doselili u samo srce Evrope nisu
osjećali da tu pripadaju, zato su nastojali da istražuju korijene, postojbinu i veze sa drugim narodima. Ta istraživanja
dovela su ih do otkrivanja veze sa Turcima i rađanja turkologije kao nauke. U početku turkološka istraživanja u
Mađarskoj bila su usredočena na veze mađarskog etnosa i jezika sa turskom zajednicom da bi se kasnije proširila i na
druge oblasti. Prekretnicu u mađarskoj historiji donosi primanje hrišćanstva 1000. god. Na taj način ulaze u evropsku
porodicu naroda, ali su duhovno i dalje ostali u vezi sa turskom zajednicom. Od druge polovine 13.st. u Mađarskoj se
javlja ideal da su Mađari nasljednici Atilinog carstva. Iz zapadne hronike potvrđuju veze između Huna i Mađara. U
mađarskom plemstvu ta ideja je bila prisutna do kraja 19.st. Turkologija se u Mađarskoj smatra nacionalnom
naukom, a sama turkološka istraživanja mogu se podijeliti u 3 grupe:
1. Historija turskog naroda u evropsko-azijskim stepama
2. Historija Osmanskog carstva od 14. do 18. st.
3. Tursko-mađarski odnosi, uticaj turskog na mađarski jezik i proučavanje historije jezika
U drugoj polovini 19. st. u Mađarskoj nastaje zlatni vijek kulturnog i naučnog razvoja. To se odnosi na razvoj
nacionalnih nauka i jačanja nacionalnog identiteta što je bio odgovor na pritisak Habsburga i izražavanja
germanizacije. 1846. god. u Budimpešti se osnima katedra za orijentalne jezike, a kasnije odsijek za turkologiju. Na
taj način počinju sistemi turkološkog istraživanja. Među istraživačima su Janos Repiczky (1817-1855) istraživač turske
gramatike i profesor turskog jezika. Započeo je prikupljanje i prevođenje turskih izvora za mađarsku historiju. Njegov
učenik je Armin Vambery čuveni mađarski turkolog koji je napisao 38 knjiga i veliki broj posebnih članaka. Bavio se
različitim temama. 1885. god. objavio je djelo „Turska rasa“, zatim rječnik čagatajskog jezika „Abuşka“, „Suđenje
između dva jezika“ preveo.
Mnogi Arminovi radovi objavljeni su na svijetskim jezicima, a zastupao je temu da su mađari turci, da im je
postojbina na istoku što je naišlo na veliko oduševljenje u mađarskom narodu.
Jozsef Budenz se protivio ovoj ideji smatrajući da su Mađari ugro-finskog porijekla. Vambery je smatrao da sličnost i
bliskost mađarskog i turskog jezika potvrđuje da mađarski narod ima tursko porijeklo i da im je jezik potekao od
turskog. Budenz je smatrao da u mađarskom jeziku postoje turske riječi, ali da je to samo na nivou leksičkog odnosno
jezičkog pozajmljivanja.
Jozsef Thury koji se bavio istočnim jezicima i književnosti i drevnom mađarskom historijom naslijedio ga je G.
Nemeth koji je stvorio mađarsku turkološku školu. Obrađivao je historiju i dijalekte turskog jezika i veze između
mađarskih i turskih plemena kao što su bili Kumani i Pečenezi. U djelu „Postanak Mađara“ osnivača mađarske
otadžbine obradio je uticaj turskih elemenata na mađarska plemena. Imao je raznovrsna interesovanja tako da je
obrađivao teme iz etnografije, folklora, osmanske književnosti, turskih narječja u Rumeliji, turskih plemena i njihovih
jezika. U djelu „Stari vijek Turaka“ zastupao je ideju da postojbina Turaka nisu ni središnja ni istočna Azija već
visoravni Altaja i Urala. Važna su njegova istraživanja jezika Čuvaša i Jakuta kao značajnih činilaca u mađarsko-
turskim jezičkim vezama. Pod njegovim uticajem stasali su mnogi turkolozi u Mađarskoj poput Lajoš Ligetija, Tibor
Halasi-Kun, Đerđi Hazai, Raslo Rasonji, a od turkologa u Turskoj: Necib Asim, Hasan Gren i dr.
1951. god. počinje da izlazi časopis „Acta Orientalia Hungarica“ kojeg uređuje Lajoš Ligeti. Ligeti je osnivač altaističke
škole u Mađarskoj. Putovao je po Mongoliji i posvetio se proučavanju historije Turaka i Mongola i mongolskog jezika
starim izvorima za historiju Turaka i Mongola. Važni su i njegovi radovi o vezama između mađarskog i turskog jezika,
a obrađivao je i lična imena turskog porijekla.
Tibor Halasi-Kun osnovao je časopis „Archivum Ottomanicum“ 1696. godine.
Mađarska i danas ima dobro razvijenu turkološku školu, a turkologija ima status nacionalne nauke.

Italija
Italijanska turkologija počinje u 16. i 17. st. Savremene turkološkle studije vezuju se za naučnika Ettore Rossi (1854-
1955) koji je vodio katedru u Rimu. Rossi je objavio i preveo vatikanski rukopis knjige Dede Korkuta. Pored toga se
bavio reformom jezika i pisma u Turskoj i napisao je gramatiku turskog jezika.
Njega je naslijedio Alessio Bombaci (1914-1979) koji je proučavao turske gramatike pronađene u italijanskoj
biblioteci i posvetio se turskoj književnosti i njenoj historiji.
Pored Rima i katedre za turski jezik i književnost u Napulju je stvoren Institutio Orientale kojim je rukovodio Luigi
Bonelli (1865-1947). Proučavao je turske elemente u italijanskom jeziku i napisao tursku gramatiku i rječnik.
U Rimu također postoji institut za orijent „Rim institutio per l'oriente“ koji izdaje časopis „Oriente Modono“.
Austrija
Potreba za poznavanje turskog jezika u Austriji osjetila se u drugoj polovini 18. st. 1752. god. škola orijentalnih jezika
u Beču, a 1754. orijentalna akademija.
Joseph von Hammer Purgstau je zaslužan za razvoj turkologije u Austriji koji je napisao obimnu historiju Osmanskog
carstva koja je i danas vrlo vrijedna za historiografiju. 1886. god. u Beču na Bečkom univerzitetu osniva se orijentalni
institut koji je postao važan orijentalistički i turkološki centar koji radi i danas.
Od 1973. god. Andreas Tietze radi na tom institutu, a radio je na univerzitetu u Los Angelesu i Istanbulu. Tietze je bio
stručnjak za kontakte između turskog i drugih jezika, gramatiku, etimologiju.
Od velikih imena za austrijsku turkologiju su: Friedrich Krarlitz i Paul Witter koji su se bavili osmanskim izvorima i
starim i novim turskim dijalektima.

Engleska
Elias J. W. Gibb (1857-1904) je jedan od najistaknutijih engleskih turkologa koji je posebno poznat po historiji
osmanske poezije u kojoj je davao primjere stvaralaštva engleskih pisaca klasične epohe turske književnosti.
Sir James William Redhouse (1811-1892) koji je stastavio „A Turkish and English lexicon“ (1856). Vrlo bogat rječnik za
ono vrijeme, a kasnije je Redhouseov rječnik dopunjavan, priređivan i u latinici zaoisanim riječima i arabicom.
Geofrey Lewis napisao „Turkish Grammar“ koja je sažeta, ali je izuetno dobro prikazala strukturu turskog jezika,
sintaksu i koja je zahvaljujući tome i danas u upotrebi. Lewis je pisao o različitim temama iz kulture i historije Turaka,
npr. izvanredna studija o jezičkoj reformi u Turskoj.

Njemačka
Njemačka je od 19. st. postala značajan politički i ekonomski partner Osmanskog carstva. Intezivne veze između
dvije zemlje podsticale su naučna istraživanja.
Julius von Klaproth (1783-1835) je veoma dobro poznavao azijske jezike. Napisao je djelo „Asia Polyglotta“ (Pariz,
1823).
Wilhelm Schott (1802-1899) je bio istraživač u oblasti turske lingvistike. Bavio se turskim dijalektima i jezicima kao
što su čuvaški i jakutski.
Wilhelm Radoff je veliki dio svog života proveo u Rusiji i odlazio je u više naučnih ekspedicija radi izučavanja turskih
dijalekata i prikupljanja primjera turske narodne književnosti. Autor je više važnih djela.
Annemarie vin Gabain je njemačka naučnica i turkolog koja se bavila gramatikom turskog jezika.
Wilhelm Karl Müller (1863-1930) i Albert von le Coq (1860-1930) su dvojica njemačkih turkologa koji su se
interesovali za jezička pitanja, prije svega za ujgurologiju jer su ih zanimali Ujguri.
Carl Brockelman (1868-1956) je proučavao staru tursku književnost naročito djelo Divan Rugatti Türk.
Franz Babinger – „Mehmed II Osvajač i njegovo doba“
Gerhard Doerfer se bavio turskim i mongolskim jezikom i njihovim elementima u novom persijskom.
Njemačka turkologija je bila zaokupljena gramatikom i vezana je između različitim turskih jezika i dijalekata.

Finska
Finci su slično Mađarima težili da proniknu svoje korijene, prošlost jer su bili izloženi pritisku Rusije i Švedske. U
težnji da očuvaju započeli su razvoj nacionalnih disciplina kao što su historija, lingvistika, etnologija. Oni su slično
mađarima najprije počeli istraživanje svojih korijena i dalje historije. Zato su započela istraživanja iz studije jezika,
komparativna jezička istraživanja i dijalektologija.
Matthias Alexandar Castern – njegovu pažnju privukli su jezici i dijalekt koji su se govorili na prostoru sjeverne Rusije
i Sibira. Prikazao je dosta jezičkih materijala, ali je uspio da objavi samo jedno djelo koje se bazira na sličnostima
između finskog, turskog, mongolskog i tunguskog jezika. On ih je nazvao altajskim jezicima. Na taj način je zasnovao
tradicionalna proučavanja uralo-altajskih jezika što će nastaviti i drugi finski turkolozi.
Otto Donner (1835-1909) je napisao rječnik jeniskejskih natpisa i naročitu pažnju je posvetio osnovama i porijeklu
starog turskog alfabeta.
N.M. Yadrintsev je otkrio Orhonske natpise u sjevernoj Mongoliji. To je bilo veliko otkriće jer se ubrzo vidjelo da su
natpisi slični Jenisejskim i tim povodom je upućena u Mongoliju jedna delegacija finskih naučnika kojima su se
pridružili i ruski turkolozi nakon čega je, 1892. god., sačinjen album sa fotografijama i opisima tih novopronađenih
natpisa.
1893. god. Wilhelm Thomsen, danski naučnik, uspješno će odgonetnuti Orhonske natpise i pismo.
Gustav Ramstedt koji je naučio neke mongolske dijalekte obilazeći sjevernu Mongoliju. Sastavio je rječnik kalmičkog
dijalekta. Također, vršio je komparacije kalmičkog dijalekta sa turskim i mongolskim jezikom. Ustanovio je da čuvaški
jezik zauzima posebno mjesto među jezicima. On je u modernim lingvističkim metodama utvrdio veze između
turskog, mongolskog i tunguskog jezika. Ramstedt je naučio i korejski jezik, napisao je njegovu gramatikju i našao je
sličnost između altajskih jezika i korejskog.

Poljska
Osnivač turkologije: Tadevsz Kowalski (1889-1948) koji se u početku najviše bavio arapskim jezikom i kulturom da bi
kasnije najznačajnije radove dao na polju turkologije u oblasti folklora i dijalektologije, a zatim na tursko narodno
stvaralavštvo, narodne pjesme,...

Čehoslovačka
Jan Rypka (1886-1968) koji se bavio persijskom i turskom književnosti, a posebno turskim divanskim pjesnicima:
Sabit, Baki,..

Rumunija
Nicholae Iorga (1871-1940) koji se najviše bavio osmanskim izvorima i jezikom, naročito osmanskom arhivskom
građom od značaja za rumunjsku historiju. Njegovi radovi podsticali su učenje turskog jezika i razvoj turkologije u
Rumuniji.

Rusija
Jedna od najboljih turskologija je razvijena u Rusiji. Interesovanje za turski jezik javilo se u Rusiji veoma davno, a
naročito je bilo izraženo za vrijeme Petra Velikog. Tada se javila i potreba za učenjem turskog jezika. Donijete su i
zvanične odluke za školovanje prevodilaca za potrebe države. Rusiji su bili potrebni dobri znalci arapskog, persijskog i
turskog jezika zbog njihove politike. Petar Veliki je 1716. i 1724. izdao dva akaza za školovanje prevodilacaa za turski,
tatarski, arapski i persijski jezik.
Dimitri Cantemir je naslijedio svoga oca Konstantina na položaju vlaškog vojvode 1710. god. Car je podsticao
Dimitrija Cantemira na istraživanje Turaka i njihove religije, tako je 1716. Cantemir napisao djelo na latinskom jeziku
koje je posvećeno Osmanlijama i njihovoj državi. Učestvovao je u ratu protiv Perzije koju je vodio Petar Veliki i tom
prilikom sakupio nekoliko natpisa. Petar Veliki je 1724. i 1725. osnovao akademiju nauka koja je dodatno podstakla
orijentalna istraživanja.
Jedan od osnivača Gottlieb Siegfrid Bayer koji je smatrao da u okviru akademskih nauka treba da se nađe i orijentalni
kao posebna cjelina. Bayer je u Berlinu počeo da se bavi orijentalnim jezicima i smatra se prvim orijentalistom i
turkologom koji je počeo da radi u ruskoj akademiji nauka.

Francuska
Jean Deny (1879-1963) jedan od najvećih turkologa na svijetu koga moderna Turska visoko cijeni i pamti sa
zahvalnošću. On je jedan od naučnika koji je čitavom svijetu, pa i samim Turcima pokazao bogatstvo turskog jezika.
Smatra se da je Jean D. Izradio najsavršeniju gramatiku turskog jezika koja je ostala neprevaziđena i danas. Jean je
bio veliki autoritet u prvoj polovini 20. st. i radio je u školi orijentalnih jezika u Parizu. Tu školu pohađali su mnogi
istaknuti turkolozi, među kojima su bili Bernard Lewis, Irene Melikoff, Andreas Tietze, Louis Bazin,...
Jean je posebno imao velikog uticaja na turske turkologe i gotovo da su svi istaknuti svjetski turkolozi 20. st. bili
njegovi učenici.
Među njima je i Irene Melikoff (1917-2009) koja je rođena u Petrogradu u porodici bogatog azerbejdžanskog naftnog
marinata iz Bakua i majke ruskinje. Poslije oktobarske revolucije njena porodica bježi najprije u Finsku, a odatle u
Francusku. Otac Irene je u svojoj biblioteci imao knjige velikana persijske poezije koje je njegova kći čitala u
djetinjstvu. Irene je diplomirala književnost na Sorboni, a završila je i visoku školu orijentalnih jezika. Jedan od
profesora na Sorboni bio je Adnan Adivar, suprug turske književnice Halide Edip Adivar. Irene je pod uticajem
francuskog turkologa Louis Massignon-a počela da istražuje sufizam jer je Louis bio jedan od istaknutih stručnjaka za
pitanje sufizma. Uspostavila je vrlo bliske veze sa turskim naučnicima Mehmet Fuat Köprülü i Ömer Lütfi Barkan.
Irene se posebno posvetila proučavanju alevija, a 1968. god. postala je direktor instituta za turske studije u
Strasburu. Irene je doktorirala na Sorboni, a napisala je više djela iz oblasti turskog sufizma i starih turskih destana.
Također jedno od veoma važnih imena je Jean Paul Roux (1925-2009) on je jedan od vodećih istraživača turske
historije, opće historije i turske kulturne historije. Završio je akademiju historijskih nauka „Ecole de Louvre“, a
doktorirao je iz oblasti književnosti i orijentalistike. Od 1952. počeo je da radi u francuskom nacionalnom
istraživačkom centru, a od '57. do '90. radio je u školi Ecole de Louvre. Za vrijeme svog plodnog života napisao je niz
knjiga i djela, radova posvećenih historiji turaka, historiji srednje Azije, religiji Turaka i Mongola. Jedno od njegovih
glavnih djela id 1953. god. zvalo se „Turska, njena biografija, historija, ekonomija, civilizacija i kultura“. Jean je bi. Poo
naučnik koji je imao uvid u cjelinu historije Turaka od postanka pa do najnovijeg doba. Smatrao je da su Turci bili
narod koji se najviše miješao i poprimao antropološka i kulturološka obilježja drugih naroda i da zbog toga ne
postoji tkz. Turska rasa niti neke izražene antropološke oznake koje izdvajaju Turke u odnosu na ostale narode,
zapravo smatrao je da je Turčin onaj koji govori turski jezik. Bavio se i modernim temama, ali je najpoznatiji bio po
proučavanjima dublje i starije historije Turske i srednje Azije.
Louis Bazin (1920-2011) koji je diplomirao na školi za žive orijentalne jezike u Parizu. Francuska vlada ga je sa
porodicom uputila u Ankaru gdje je boravio 3 i po godine (1945-1949) i usavršavao turski jezik. Uspostavio je
kontakte sa vodećim turskim naučnim institucijama kao što su TDK, tursko-historijsko društvo i pojedincima Nurullah
Ataç, Orhan Veli, Mehmet Fuat Köprülü. Poslije penzionisanja Jean Deny-ja postao je profesor u institutu za istočne
jezike u Parizu gdje je radio 40 godina, a od 1950. u Parizu na Sorboni je predavao historiju turskih jezika i turske
dijalekte. Posebnu je pažnju posvećivao kalendarima koje su koristili stari turski narodi, starom oguskom epu,
gramatici turskog jezika i drugim temama iz turske književnosti i lingvistike.

Češka i Slovačka
U bivšoj Čehoslovačkoj turkologija je utemeljena u Pragu 1925. god. Osim na praškom univerzitetu turkološki centri
postoje i danas pri orijentalnim institutima. Poznata imena češke i slovačke turkologije su Jan Rypka i Josef Blaškovič.
Rypka je napisao veliki broj studija, a Blaškovič je ostavio izvrsne radove iz oblasti osmanske diplomatike i prijevode
na deset osmanskih radova. Orijentalni institut u Pragu od 1929. god. izdaje časopis Archiv Orientalni.

Srbija
Jedina srpska katedra za turkologiju u Srbiji utemeljena je 1926. god. na Filološkom fakultetu Univerziteta u
Beogradu. Prvi profesor i dugogodišnji šef odsijeka za orijentalistiku bio je poznati orijentalist Fehim Bajraktarević
(1889-1970) mađarski đak i orijentalist koji se bavio arapskim i persijskim temama. Korisne priručnike za nastavu
turskog jezika kao i zapažene radove o turskoj književnosti i turcizmima u srpskom jeziku napisali su beogradski
profesori Marija Đukanović i Slavko Đinđić. Đinđić je autor jednog udžbenika turskog jezika, te većeg broja priloga o
turcizmima u srpskom jeziku. Bio je pokretač i najznačajniji autor tursko-srpskog rječnika, a ostat će zapamćen i po
izvrsnom prijevodu oguskog epa o Dede Korkutu kao i po svojoj učenici Mirjani Teodosijević.

Bosna i Hercegovina
Muhamed Hevai Uskufi bosanski alhamijado pjesnik i sastavljač najstarijeg tursko-bosanskog rječnika rođen je 1601.
god. u Dobrinji kod Tuzle i autor je prvog tursko-bosanskog rječnika Makbul-i Arif. U narodu je poznat kao Potur
Šahidija. Postoje 4 sačuvana prijepisa tog rječnika, a rječnik je završen 1631. god. Zanimanje za turkologiju u BiH
počinje od sredine 19. st. Prvo naučno djelo o bosanskom i turskom jeziku, potom o bosansko-turskom rječniku i
alhamijado tekstova iz BiH napisao je znameniti turkolog i pruski diplomata Otto Blau. Veći broj rukopisnih rječnika i
gramatika na latinski i bosanski ostavili su bosanskohercegovački franjevci. Prva štampana turska gramatika u BiH
prevedena je sa osmanskog, a riječ je o Kavaid-i Osmaniye (Pravila osmanskog jezika). Ta gramatika je prevedena na
njemački i bugarski jezik, a na hrvatskom jeziku preveo ju je Josip Dragomanović – tumač i austrijski konzul u Grčkoj.
Štampana je najvjerovatnije u Sarajevu 1873. god. pod naslovom „Kavaid-i Osmaniye“ ili „Pravila otomanskog jezika“.
1893. god. Ibrahim Berbić u Istanbulu je objavio „Boşnakça-Türkçe Mualimi“ – „Bosnasko-turski učitelj“. Prvu
dvojezičnu gramatiku turskog i bosanskog jezika obogaćenu obiljem dvojezičnih primjera i gramatičkih tumačenja.
Bitno je izdvojiti Savfetbeg Bašagića i Mehmeda Handžića. Bašagić je doktorirao orijentalne jezike u Beču, objavio je
veći broj radova i monografija iz orijentalne književnosti i kulturne povijesti BiH. Nakon Drugog svjetskog rata
utemeljene su dvije značajne ustanove za izučavanje orijentalnih jezika. 1950. god. Odsijek za orijentalistiku
Filozofskog fakulteta u Sarajevu i Orijentalni institut u Sarajevu. Sve do rata 1992. god. ove dvije ustanove bile su
vodeći centri turkoloških i osmanističkih studija u jugoistočnoj Evropi. Utemeljitelji instituta i njegov poznati
znanstvenici bili su akademik Branislav Đurđev, prof. Hamid Hadžibegić, dr. Hazim Šabanović, akademik Nedim
Filipović,... Orijentalni institut izdaje časopis „Prilozi za orijentalnu filologiju“. Granatiranjem Sarajeva 17. maja 1992.
god. Orijentalni institut je spaljen do temelja, a time i sva njegova historijska i književna građa. Naime, institut je
posjedovao oko 5000 kodeksa sa oko 7000 dokumenata na arapskom, turskom i persijskom jeziku. Na svu sreću
neprocjenjivo rukopisno blago na orijentalnim jezicima sačuvano je u Gazi-Husrev begovoj biblioteci i arhivu grada
Sarajeva. Gazi-Husrev begova biblioteka izdaje časopis u kome je dosad objavljeno dosta vrijednih radova sa
područja turkologije. Utemeljitelji turkoloških studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu bili su istaknuti profesori i
znanstvenici Nedim Filipović i Hamid Hadžibegić. U Sarajevu je objavljeno nekoliko gramatika turskog jezika,
uglavnom za potrebe nastave turskog jezika i u školama i fakultetima.

Hrvatska
Razvoj znanstvene turkologije neraskidivo je vezan za ime Ukrainca Aleksej Olesnickog. Olesnicki je diplomirao na
Odsjeku za orijentalne jezike Lazarevskog instituta u Moskvi. 1928. god. namješten je kao honorarni službenik za
prikupljanje orijentalnih rukopisa i njihovu katalošku obradu. Orijentalna zbirka utemeljena je 1927. god., a njenom
utemeljenju je prisustvovao Aleksej Olesnicki čiji je zadatak bio prikupljati i katalogizirati prispjeke kodekse i
dokumente. Osim prikupljanja i otkupljivanja rukopisa on je imao zadatak obraditi ih i katalogizirati tako da je iza
sebe ostavio 1910 katalogiziranih rukopisa, 660 dokumenata i peko 500 knjiga za biblioteku. Uz sve to Olesnicki se
bavio naučnim i nastavnim radom. Autor je zapaženih radova o bitkama Hrvatske sa Turskom, Rusije sa Turskom,
Kosovskoj bici, epskom junaku Đerzelez Aliji, itd. Osim u Zagrebu veoma vrijednih osmanskih dokumenata ima i u
Dubrovniku, Mađarskoj, Šibeniku,... Katedra za turkologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu utemeljena je 1994-1995
i danas djeluje u sastavu odsijeka za hungarologiju, turkologiju i judaistiku. Nastavnici i saradnici ove katedre
uglavnom rade u kontrastivnoj analizi turskog i hrvatskog jezika, kulturnoj povijesti Hrvatske i BiH, osmanističkim
temama i prevođenju. Nakon utemeljenja turkoloških studija na Zagrebačkom univerzitetu štampana je prva
znanstvena gramatika turskog jezika na području jugoistočne Evrope čiji je autor Ekrem Čaušević.