Ante Vranković, građanin RH Đuro Sessa, predsjednik Vrhovnog suda RH

Domjanićeva 15 Ivan Turudić, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu

Sv. Ivan Zelina Na znanje: Državno sudbeno vijeće (str. 1-4)
11. studenog 2019.

OTVORENO PISMO
Predmet:
Drska bezakonja koja su počinili: sutkinja Davorka Ćurko Nasić u predmetu Pn-1384/17 Općinskog građanskog
suda u Zagrebu i sudac Željko Marin u predmetu Gž-241/2018 Županijskog suda u Vukovaru su pokazala:
1) da u Hrvatskom pravosuđu zakon, materijalni dokazi, pravna teorija i sudska praksa ne znače doslovno ništa;
2) da je navod suca Turudića od pred nekoliko dana da su „u Hrvatskoj svi pred zakonom jednaki“ netočan i
uvredljiv za zdrav razum, jer upravo usporedba navedenog i njegovih predmeta dokazuju da tome nije tako;
3) da je hrvatsko pravosuđe zapravo klaonica, jer su suci koji u 93% slučajeva sude nezakonito koljači, a ne suci

1.-2.
Predsjedniče Vrhovnog suda g. Sessa i predsjedniče Županijskog suda u Zagrebu g. Turudić,
pred točno godinu dana g. Sesa me primio na razgovor kao dužnosnika Udruge za zaštitu žrtava hrvatskoga pravosuđa
Veronika Vere. Tom prigodom me pitao da što bismo mi (Udruga) uopće htjeli, a ja sam mu odgovorio da želimo samo da se sudi po
zakonima, sudskoj praksi i materijalnim dokazima.
G. Sessa je na te moje riječi ostao nijem, znajući da je to što sam ja rekao minimum minimuma da bi se neko pravosuđe
uopće moglo zvati pravosuđem, a ne klaonicom. Dapače, radi se o minimumu standarda koji je znatno niži nego što je ikad postojao u
povijesti, jer uopće ne tražimo prihvaćanje osobnih dokaza (svjedoka)!
No međutim, kod nas se niti taj minimum minimuma, niži nego ikada u povijesti, i niži nego što je potreban za minimalnu
razinu civilizacije, ni izbliza ne poštuje. Odlučio sam vam to jednostavno dokazati na zvjerskom postupanju dvoje sudaca pravosuđa
kojem ste vas dvojica na čelu, a čija postupanja nedvojbeno i nepobitno dokazuju da naše pravosuđe funkcionira isključivo, ili gotovo
isključivo kao zločinačka organizacija, tj. da je sudstvo kojem ste vi na čelu ne samo de facto, nego i de iure, zapravo – zvjerska klaonica,
što ovdje iskazujem pod punom kaznenom i materijalnom odgovornošću i za što ću vam pružiti brojne neoborive materijalne dokaze!
Krenimo na stvar tj. na konkretan predmet Pn-1384/17 Općinskog građanskog suda u Zagrebu i predmet Gž-241/2018
Županijskog suda u Vukovaru u kojem su suci Davorka Ćurko Nasić i Željko Marin presudili suprotno sudskoj praksi koja je bila
primijenjena u predmetima suca Turudića, dokazavši time da je blagorečeno netočno da su „u Hrvatskoj svi pred zakonom jednaki“,
kako to sudac Turudić javno tvrdi.
Uvodno napominjem da sve moje navode koje ću iznijeti u ovom Otvorenom pismu vi možete detaljno osobno provjeriti!
Sva dokumentacija konkretnog slučaja nalazi se u Prilogu ovog pisma koji ima 90 stranica, i taj prilog je, kao i ovo Otvoreno pismo,
dostupan i na Internetu, na linku: https://www.scribd.com/document/432632913/Prilog-uz-Otvoreno-pismo-Sessi-i-Turudi%C4%87u
Također, u dodatku ovog Otvorenog pisma, na str. 5-19, detaljno je temeljem u Prilogu dane dokumentacije, tj. cijeloga
spisa, opisan tijek navedenog parničnog postupka Pn-1384/17, u kojem se u svim navodima pozivam na dokumente koji su uz ovo
Otvoreno pismo priloženi, tako da svaku moju činjeničnu tvrdnju svatko može detaljno provjeriti iz izvorne dokumentacije.
Ovdje ću tijek postupka zato opisati samo u glavnim crtama, onoliko koliko je bitno za shvaćanje biti stvari.
Dana 5. svibnja 2017. poslao sam Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu protiv Ivane Musić, Planinska 1, Sesvete,
stoga što je ona u svoje 4 izjave dane na tom istom sudu, u svojstvu svjedoka u drugom predmetu, lažno, klevetnički izjavila da sam ja
njoj pismeno prijetio u e-mailovima, što je rekla u 3 navrata tijekom svojeg iskaza.
Svojoj tužbi sam priložio ispise svih pedesetak mailova nastalih tijekom višemjesečne komunikacije između mene i Ivane
Musić, inače tajnice ULUPUH-a, koja je bila upletena u ozbiljni kriminal u toj udruzi, a što sam ja detaljno opisao u mojoj knjizi „Afera
Plagijat – Otvoreni dossier“, dostupnoj na: https://www.academia.edu/818465/Afera_plagijat_-_otvoreni_dossier_2009, temeljem
koje knjige mi je Ministarstvo kulture RH 2009. godine produžilo status samostalnog umjetnika – likovnog kritičara za daljnjih 7 godina,
davši mi time za moje postupanje u tom slučaju, tj. za borbu protiv očitog kriminala u toj udruzi i službeno za pravo, baš kao i još 8
najuglednijih hrvatskih likovnih kritičara, mahom akademika, sveučilišnih profesora i doktora znanosti!
No, da se vratim na temu! Iz sadržaja tih mailova je bilo vidljivo da tu nikakvih prijetnji nije bilo! Obzirom da sam radi istih
tih mailova bio od strane Ivane Musić prijavljen policiji za prijetnju, priložio sam i dokumentaciju Policije i DORH-a, koji su službeno
iskazali da u mojim mailovima nije bilo prijetnji, štoviše, nije bilo ni nikakvih drugih djela koja se progone po službenoj dužnosti.
Tužbi sam priložio i presudu Časnog suda ULUPUH-a iz koje se isto vidjelo da u mojim mailovima nikakvih „prijetnji“ nije bilo!
Tužbi sam priložio i potvrdu da ja u zadnje dvije godine nisam imao gotovo nikakvih prihoda, kako bih time objasnio zašto se
sam zastupam, i kako bi me sud oslobodio plaćanja sudskih taksi. To ovdje navodim zato jer će se taj u biti u cijeloj toj stvari pravno
nevažan detalj, pokazati za navedeno dvoje hrvatskih sudaca jedinim važnim, zapravo ODLUČUJUĆIM u cijelom tom predmetu!

1
 Konačno, opisao sam kakve štete sam trpio radi navedenih kleveta i zatražio simboličnu naknadu od 500 kn.
U podnescima od 28. 9. i 10. 10. 2017. u predmet sam DVA PUTA priložio i sudsku praksu, presudu iz poznatog predmeta
koji se prvostupanjski vodio na istom tom sudu, Općinskom građanskom sudu u Zagrebu: Radman protiv Franciškovića, a koja presuda
je bila potvrđena i od Županijskog suda u Osijeku.
U toj presudi jasno stoji: „Suprotno žalbenim navodima tuženika, ne samo on nego i svaka osoba dužna je prije iznošenja
bilo kakvih informacija o drugoj osobi, provjeriti istinitost tih informacija, jer se svakoj osobi jamči pravo na štovanje i pravnu zaštitu
njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, časti i ugleda sukladno čl. 35 Ustava Republike Hrvatske. Sloboda mišljenja i
izražavanja misli (čl. 38. ustava RH) ne znači, a kako to pogrešno smatra tuženik, da je dozvoljeno izjavama povrjeđivati čast,
dostojanstvo i ugled druge osobe…“
U svojim podnescima sam se pozvao i na pravna stajališta koja svoje korijene vuku još od Papinijana, Ulpijana i Paula,
glasovite generacije rimskih jurista s početka 3. st., a koja kažu da:
„Počinitelj koji znade da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno pravo na slobodno izražavanje i mišljenje. Takva
izjava u krajnjoj liniji i nije nikakvo mišljenje jer se ne izražava ono što se zaista i misli.“; te:
„Kada je određenom subjektu stavljeno na teret neistinito iznošenje činjenica, on, prema tome, nikad ne može tvrditi da je
imao pravo iznositi takve činjenice.“ (Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 74)
Dakle i iz pravne teorije i iz sudske prakse, bilo je jasno da sam u pravu, i da obrana tužene da je ona kao svjedok „imala
pravo“ iznijeti „svoje viđenje“ činjenica, ne može opstati, jer sam dokazao da je svjesno lagala i da me time na sudu namjerno oklevetala
kao nasilnika koji pismeno prijeti ženama, iako to nije bilo točno, i iako je bilo jasno da je tim optužbama pokušala prikriti dokaze o
svojem kriminalu – krađi kroz zapisnik – koju sam dokumentirao i dokazao u svojoj knjizi o tom slučaju, također priloženoj u spis.
No, usprkos svemu tome, i prvostupanjski sud (sutkinja Davorka Ćurko Nasić) i drugostupanjski sud (sudac Željko Marin) su
glatko presudili protiv mene, na način koji je postao pravilo u našem pravosuđu, a to je da su se oglušili na sve moje dokaze i priloženu
sudsku praksu, kao da ništa od toga u spisu ne postoji, te kao da sam ja sudu slao prazne podneske, i kao da sam slao žalbe u kojima
su bili priloženi prazni listovi papira, a ne vrlo detaljne argumentacije i obrazloženja.
Tako je npr. sudac Željko Marin glatko izignorirao svih 6 žalbenih razloga moje žalbe na prvostupanjsku presudu, kao da ih
ja uopće i nisam naveo. Znao je da ih ne može pobiti, pa to nije ni pokušavao, nego na cijeli sadržaj moje žalbe naprosto – oglušio! U
to se lako sami možete uvjeriti ako pogledate dodatak ovog Otvorenog pisma na str. 14-16, te ako usporedite točnost mojih navoda sa
sadržajem spisa kojeg sam vam također dao u cijelosti na uvid u Prilogu od 90 strana.
Glavni razlog zbog kojeg sam se odlučio obratiti vam se ovim Otvorenim pismom je taj što je sudac Željko Marin kao glavni
razlog da presudi protiv mene naveo: „Budući da tužitelj nije sudu podnio nikakve medicinske dokaze na okolnosti težine i posljedica
izjava tužene, sud prvog stupnja je po svojoj slobodnoj ocjeni dokaza ocijenio na način sa to nije proizvelo teže posljedice za tužitelja,
te da iz tog razloga istome nije dosudio zatraženu novčani naknadu…“ (Prilog, str. 87). Time je sudac Marin, kao i prvostupanjska
sutkinja Davorka Ćurko Nasić ignorirao sudsku praksu koju sam ja čak 2 puta priložio u spis: presudu Županijskog suda u Osijeku
(predmet: Gž-2501/2016) – kojom je taj sud potvrdio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu – u predmetu Radman protiv
Franciškovića (Prilog, str. 30-34 i 51-55), a iz koje se vidi, i to u mnogo „težem“ sporu u kojem je Radman dobio 30.000 kn naknade
štete, dok sam ja tražio svega 500 kn, da navedene „medicinske dokaze“ u ovom tipu sporova – naknade štete za duševne boli radi
klevete - uopće nije potrebno prilagati, tim više što bi vještačenje u ovakvom postupku predstavljalo nesrazmjeran trošak.
Na to sam sve upozorio u više navrata tijekom postupka i u žalbi (vidjeti Prilog, str. 9, 12, 13, 16).
No ono što je tu važno je da sam se u žalbi pozvao i na dva predmeta suca Ivana Turudića, presuđena drugačije na istom sudu
na kojem se vodio i moj prvostupanjski postupak – Općinskom građanskom sudu u Zagrebu (Prilog, str. 70).
To da sudac Turudić nije morao priložiti „medicinske dokaze“ u istovrsnim predmetima kao što je moj, u kojima je on tražio
mnogo veću naknadu štete – 75.000 kuna, a da je to u mom predmetu u kojem sam tražio naknadu štete od svega 500 kn uzeto kao
razlog da se presudi protiv mene, usprkos priloženoj sudskoj praksi koja je onemogućavala takvu presudu, pokazuje da je NETOČNA
IZJAVA SUCA TURUDIĆA OD 25. 10. 2019. DA SU U HRVATSKOJ PRED ZAKONOM SVI JEDNAKI (Prilog, str. 90).
Obzirom da se još jedna identična tužba nalazi na odlučivanju na Županijskom sudu u Sisku (predmet Gž-916/2018), ovdje
obavještavam g. Sessu da je slobodan svu dokumentaciju koju sam mu ovdje dostavio proslijediti kolegama u Sisak, kako bi oni presudu
u identičnom predmetu „naštimali“ prema ovdje priloženoj presudi suca Marina, a sve to obzirom da je uloga Vrhovnoga suda da
regulira i ujednačava sudsku praksu.
Zanimljivo je istaći da mi je odvjetnik protustranke, Tomislav Beloša, pred svjedocima kazao da će se baš ovo desiti, kazavši
mi: „Vidjećete vi kako ćete proći, kada ste se usudili zastupati se sami, protiv mene – odvjetnika“.
Dakle, ja sam spor izgubio jer nisam platio pravosudni reket, a pravosudni reket nisam platio jer nisam imao novaca, obzirom
da mi je hvarska sutkinja Jadranka Jeličić još 2009. oduzela sredstva za život, čime mi je OSPORILA PRAVO NA ŽIVOT, što je za javnost
službeno potvrdio i HHO, što je bio samo početak zvjerskoga masakriranja kojeg je nadamnom provelo hrvatsko pravosuđe, a kojeg ću
vam ovdje, zbog ograničenog prostora prenijeti samo u glavnim crtama, međutim uz napomenu da sve moje navode možete provjeriti
na navedenim linkovima, jer sam čitave predmete skenirao i stavio na Internet, kako bi se svatko koga to zanima, na vlastite oči NA
brojnim KONKRETNIM PRIMJERIMA mogao uvjeriti da je hrvatsko pravosuđe ISKLJUČIVO ZVJERSKO, ISKLJUČIVO PATOLOŠKO i da NITKO
TKO NE PLAĆA SUCIMA MITO, SASVIM SIGURNO DANAS NA NAŠEM SUDU NE MOŽE DOBITI SPOR, MA KOLIKO ON ČINJENIČNO I
ZAKONSLKI BIO U PRAVU.

2
 3.
KONKRETNI DOKAZI DA JE HRVATSKO PRAVOSUĐE KLAONICA JER UVIJEK, BEZ IZNIMKE, SUDI U KORIST BOGATIJE STRANKE
Moja iskustva u kaznenim postupcima dokazuju da naši suci u njima u 100% slučajeva sude obijesno nezakonito:
1. PREDMET - Dana 27. svibnja 2011. sudac Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Mladen Žeravica (medijski poznat po skandaloznoj
presudi u korist liječnika koji su usmrtili rodilju Dragicu Ivanković) presudio u korist svoje kolegice pravnice-odvjetnice Diane Vranković Zoričić,
navodeći da njene izjave u novinama u novinama (Večernji list i Slobodna Dalmacija) u kojima me ona javno proglašavala nasilnikom i luđakom „ni
na koji način ne dovode u pitanje (moju) čast i ugled“. Inače, okrivljena je presudu znala unaprijed, od prvoga dana što mogu i neosporno materijalno
dokazati: branila se naime šutnjom, a obzirom da je kod klevete teret dokazivanja na tuženiku, a šutnjom nije moguće išta dokazati, vidi se da je
okrivljena Žeravičinu presudu znala unaprijed. Presudu s tim i takvim nakaradnim obrazloženjem potvrdio je Županijski sud u Bjelovaru (suci: Mladen
Piškorec, Antonija Bagarić, Pavle Piršljin), a Ustavni sud (Mato Arlović, Branko Brkić, Rajko Mlinarić) potvrdio je njihovo pravno stajalište da
„okolnost dugotrajno narušenih odnosa isključuje postojanje kaznenog djela“ pa je moguće da će se na ovu presudu jednom osnovano pozivati neki
muž koji je godinama mlatio i na kraju i zaklao ženu, jer po ovoj presudi, u takvom slučaju nema kaznenog djela (spis je na:
https://www.scribd.com/doc/85881689/Predmet-19-K-32-10-sustavna-opstrukcija-pravde-tzv-pravosudna-mafija-od-strane-5-sudaca )
Zanimljivo je da mi sutkinja Pražetina Kaleb, koja je zamijenila suca Žeravicu dok je on bio u Ministarstvu, drugostupanjsku presudu
nije slala 6 godina, dok ju je u isto vrijeme 4 puta pokušala poslati svojoj kolegici protustranci, odvjetnici Zoričić (vidjeti dokaze na istom linku).
Prijavio sam ju predsjedniku suda Vinku Mioču, ali ni na prijavu ni na 2 požurnice, od njega nisam dobio odgovor (linkovi:
https://www.scribd.com/document/397354937/Prijava-sutkinje-Renata-Pra%C5%BEetina-Kaleb-27-12-18;https://www.scribd.com/document/406373105/Po%C5%BEurnica-
rje%C5%A1avanja-prijave-protiv-sutkinje-Pra%C5%BEetina-Kaleb ; https://www.scribd.com/document/411598552/2-po%C5%BEurnoca-Pra%C5%BEetina-Kaleb ). Sve
sam to
prijavio sucu Ivanu Turudiću od kojeg sam dobio potpuno nesuvisao odgovor, jer ja nisam tražio interveniranje u predmet, uostalom odavno presuđen,
nego slanje moje prijave DSV-u, ali ni sudac Mioč ni sudac Turudić to ne žele učiniti i nezakonito štite kolegicu Pražetina Kaleb (link
https://www.scribd.com/document/432923521/Nesuvisli-odgovor-suca-Turudi%C4%87a ).
Sjajan primjer 8 konkretnih sudaca, s 4 različita suda, koji funkcioniraju kao očita, klasična pravosudna mafija!
2. PREDMET – Dana 19. siječnja 2012. sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Jasna Zoretić Rendulić odbacila je moju tužbu
protiv Hrvatske odvjetničke komore s „obrazloženjem“ da se u mojoj tužbi „protiv okrivljene Hrvatske odvjetničke komore“ – ne zna koga sam ja
tužio! Tu obijesnu i nakaradnu presudu potvrdio je Županijski sud u Zagrebu, sutkinje: Tatjana Ivišević Turk, Mirjana Kralik i Lidija Vidjak (link:
https://www.scribd.com/doc/85899630/Op%C4%87inski-kazneni-sud-u-Zagrebu-sutkinja-Jasna-Zoreti%C4%87-Renduli%C4%87-i-%C5%BDupanijski-sud-ruka-
ruku-mije). Inače, sutkinja Jasna Zoretić Rendulić se nedavno proslavila presudom kojom je za kriminal osudila dugogodišnjeg profesora Etike(!) na
zagrebačkom Pravnom fakultetu dr. Vjekoslava Miličića, o čemu je napisana i knjiga.
3. PREDMET – Dana 5. (7.) studenog 2018. je sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Božica Bralović (iz domaćih i stranih medija
poznata kao osoba koja se bavi crnom magijom i koja je poslala Ivana Pranklina zdravog u ludnicu) presudila protiv mene i protiv 4 ranije pravomoćne presude u moju korist
i korist moje svjedokinje, navodeći da te 4 presude priložene u spis ne postoje(!) i da u spisu nema nikakvih dokaza u moju korist(sic!). Time je ona
zapravo pljunula na te 4 presude (koje su donijela 4 različita suda tj. ukupno 10 sudaca), ali i na dvogodišnji rad suca Vjerana Blažekovića koji je taj
predmet od 1300 strana vodio dvije godine! Jer, po sutkinji Barlović koja je rekla da ja „nemam dokaza“ za svoje tvrdnje, sudac Blažeković (koji je u
međuvremenu otišao na Županijski sud u Zagrebu i od kog je ona preuzela predmet) - je dvije godine, na 7 ročišta vodio predmet od 1300 strana, u
kojem zapravo nema dokaza, čime je ona implicirala da je on neki mahnit čovjek koji ne zna šta radi, i da takvi, „luđaci“ koji 2 godine vode predmete
bez dokaza, napreduju u našem pravosuđu. Sutkinja Barlović je namjerno ignorirala ne samo te 4 presude, nego i mojih 220 dokaza, tj. cijeli dokazni
sadržaj predmeta te je svoju presudu „argumentirala“ s čak 53 laži, što sam dokazao u žalbi, koja je na rješavanju na Županijskom sudu u Rijeci, i koja
je s linkovima na cijeli spis dostupna na: https://www.scribd.com/document/395333156/Odgovor-na-radikalno-nezakonitu-i-nakaradnu-presudu-sutkinje-Barlovi%C4%87
Zanimljivo je napomenuti da mi je predsjednik tog suda V. Mioč kada sam mu fizički pokazao 4 presude za koje mi je Barlovićeva rekla
da ne postoje, kazao: „Pa, za nju ne postoje!“, te mi je kazao da će se predmet vratiti na njegov sud na ponovno suđenje (vidjeti Žalbu, prethodni link,
str. 6 i 40). Ta intencija njegova suda se kasnije i materijalno potvrdila odlukom od 10. 4. 2019. o traženju istog predmeta već poslanog u Rijeku, nazad
u Zagreb na priklop (vidjeti o tome: https://www.scribd.com/document/434234555/%C5%BDupanijski-sud-u-Rijeci-9-5-2019, Prilog 3, str. 2/C), pa se postavlja pitanje
čemu suđenje na višem sudu kada se presuda unaprijed zna, te ju je očito moguće i kupiti, jer je ona uvijek u korist bogatije stranke? Inače, takvu
presudu sigurno neću prihvatiti, jer sam s 220 dokaza nepobitno materijalno dokazao istinitost tvrdnji za koje sam tužen te je na ročištu 5. 11. 2018.
čak i tužiteljica priznala da su tvrdnje za koje me tužila zapravo točne (Žalba, str. 7, 11, 12, 14, 38, 42), i jer sam sam već u predmetnoj žalbi nepobitno
dokazao da vraćanjima na ponovno suđenje sudovi ljude navode na samoubojstvo, što je za slučaj u Splitu službeno potvrdio DORH (Žalba, str. 40).
4. PREDMET – Dana 23. travnja 2019. zatražio sam od predsjednika Općinskog građanskog suda u Zagrebu Vinka Mioča da izuzme
sutkinju Ivančicu Cvitanović iz rada na mom predmetu, radi više postupanja na moju štetu i radi njezinog nezakonitog spajanja 2 predmeta u 1, koje
spajanje mora provesti sudačko vijeće od 3 člana, a na sudac pojedinac, kako je to ona učinila (link:https://www.scribd.com/document/410562633/Izuze%C4%87e-
sutkinje-Ivan%C4%8Dice-Cvitanovi%C4%87-23-4-19 ). U maniri klasične pravosudne mafije, predsjednik suda Mioč je moje traženje odbio BEZ
OBRAZLOŽENJA što je naravno naočigled nezakonito (link: https://www.scribd.com/document/423612854/Mio%C4%8D-nezakonito-rje%C5%A1enje-2).

Popis mojih iskustava u prekršajnim postupcima dokazuje da hrvatski suci u njima u 50% slučajeva sude nezakonito:
Što se tiče mojih iskustava s prekršajnim sudovima, tu je situacija također nevjerojatna, ali nešto bolja, radi intervencije medija.
1. PREDMET - Dana 15. studenog 2011. sutkinja prekršajnog suda u Hvaru Maja Matković osudila me na 45 dana zatvora za „verbalni
napad preko tiska“, prekršaj koji uopće ne postoji u zakonu! Tu presudu su potvrdile sutkinje Visokog prekršajnog suda u Zagrebu Branka Žigante
Živković, Goranka Ratković i Anđa Ćorluka, a kasnije i Ustavni sud RH, suci Antun Palarić, Marko Babić i Ivan Matija. Na koncu se u drugim
postupcima pokazalo da sam osuđen za „nasilje u obitelji“ za moje izjave koje su bile činjenično točne! „Večernji list“ je u broju od 10. 6. 2012.
ismijao ovu presudu riječima: „…a sestra se očito poslužila utjecajem u odvjetničkim ali i sudačkim krugovima i bratu osigurala 45 dana zatvora.“
(sve to vidjeti na linku: https://www.scribd.com/doc/85706347/Prekr%C5%A1ajni-sud-u-Hvaru-Prekr%C5%A1ajni-postupak-PP-J-94-10-cjelokupna-dokumentacija# )
2. PREDMET – Dana 25. svibnja 2014. ista sutkinja prekršajnog suda u Hvaru Maja Matković Šoić presudila je po istovjetnoj tužbi,
sada u moju korist, a tu presudu su potvrdile sutkinje Visokog prekršajnog suda u Zagrebu Rina Busti, Goranka Ratković i Anđa Ćorluka, (link:
https://www.scribd.com/document/340902564/Odgovor-na-kaznenu-tu%C5%BEbu-1-3-2017 Dokazi 4-5). Istim sutkinjama se nije očito dalo dvaput se
sramotiti u „Večernjaku“.

3
 Dokumentacija mojih iskustava u građanskim postupcima dokazuje da hrvatski suci u njima u 100% slučajeva sude
obijesno nezakonito:
1. PREDMET – dana 28. 9. 2009. sutkinja suda u Starom Gradu Jadranka Jeličić (poznata medijima po brojnim skandalima) osporila mi je pravo
na život na način oduzimanja sredstava za život, što je službeno potvrdio i HHO. Predsjednica suda Vesna Kuzmičić je odbila moj zahtjev za izuzećem
sutkinje Jeličić PRIJE nego što sam ga ja uopće poslao, te ga na kraju nisam ni poslao, a bio je odbijen (sic) (link: https://www.scribd.com/document/357228895/Podnesak-
i-po%C5%BEurnica-od-4-9-2017 https://www.academia.edu/34571852/Kriminal_i_korupcija_na_hrvatskim_sudovima_su_sustavni_i_odlu%C4%8Duju_u_%C4%8Dak_71_5_postupaka )

- 2. PREDMET – dana 24. 1. 2012. sutkinja Općinskog suda u Sesvetama Vesna Valetić, presudila je protiv mene po tužbi HEP-a, iako HEP
nije nigdje dokazao da sam ja bio stvarni korisnik električne energije za koju me teretio i iako sam ja dokazao da u objekt u kojem je struja korištena,
godinama nisam imao pristupa. Presudu je potvrdila sutkinja Županijskog suda u Slavonskom Brodu Irena Dikanović Terzić, navevši u svojoj presudi
da sam ja, Ante Vranković „priznao da sam ja Dinko Vranković“, što je potpuno luđaštvo, a k tome i morbidna izmišljotina (kako ja istovremeno mogu
biti i ja, i moj pok. otac, koji je umro 1996.?). Cijeli predmet je na linku: https://www.scribd.com/document/354496728/Tu%C5%BEba-HEP
3. PREDMET – dana 30. 11. 2017. sudac Općinskog građanskog suda u Zagrebu Hrvoje Vučić je presudio protiv mene po tužbi
Vodoopskrbe Zagrebačke županije, na način da je izmislio da sam ja „tražio priključak“ vode iako se iz spisa vidi da sam ga ja naslijedio i da sam u
nekretnini u kojoj se priključak nalazi, samo suvlasnik. Sutkinja Ankica Matić (Split) je ignorirala moje žalbene razloge i „usput" slagala da sam se
ja nezakonito žalio na činjenično stanje, što je svjesna laž, jer sam se žalio na to da u spisu piše jedno, a sudac Vučić tvrdi da piše drugo, što po zakonu
ne smije biti (ZPP, čl. 354, st. 2, t. 11). Link: https://www.scribd.com/document/432965504/Sudac-Hrvoje-Vu%C4%8Di%C4%87-i-sutkinja-Ankica-Mati%C4%87-la%C5%BEu-i-uni%C5%A1tavaju-ljude
4. PREDMET – dana 12. siječnja 2018. sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu Davorka Ćurko Nasić (medijski poznata po
premlaćivanju odvjetnika koji je tražio uvid u spis) je presudila protiv mene, u korist stranke koja je tvrdila da je „imala pravo“ lažno svjedočiti na sudu.
Sutkinja Ćurko Nasić nije primijenila ni pravnu teoriju niti 2 puta u spis priloženu sudsku praksu, što sam sve detaljno opisao u ovom Otvorenom pismu
na str 1-2 i 5-19. Sudac Županijskog suda u Vukovaru Željko Marin je njena zvjerstva „blagoslovio“, ignorirajući sve moje žalbene navode, kao da ih
nisam niti iznio, tj. doslovno kao da sam u žalbi poslao potpuno prazne listove papira.
Link: https://www.academia.edu/43481521/Timsko_bezakonje_sutkinje_%C4%86urko_Nasi%C4%87_i_suca_%C5%BDeljka_Marina
5. PREDMET – dana 19. travnja 2018. sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu Vlatka Paškvalin Bošković je također presudila
protiv mene, u korist stranke koja je tvrdila da je „imala pravo“ lažno svjedočiti na sudu, također, kao i Ćurko Nasić, ignorirajući dokaze, zakon, pravnu
teoriju i sudsku praksu. Predmet je u odlučivanju po mojoj žalbi na Županijskom sudu u Sisku. Link: https://www.scribd.com/document/388099507/Sadr%C5%BEaj-
spisa-u-kojem-je-sutkinja-Vlatka-Pa%C5%A1kvalin-Bo%C5%A1kovi%C4%87-presudila-u-korist-%C4%8Dovjeka-koji-je-kazao-da-je-imao-pravo-la%C5%BEno-svjedo%C4%8Diti-na-sudu
- 6. PREDMET – dana 25. siječnja 2019. sutkinja Općinskog suda u Sesvetama Željka Bajzek je presudila protiv mene po tužbi Vodoopskrbe
Zagrebačke županije, na način da je ignorirala činjenicu da sam ja dokazao promašenu pasivnu legitimaciju tužbe, jer u utuženo vrijeme uopće nisam
boravio na adresi na kojoj sam terećen za potrošnju vode. Predmet je u žalbenom postupku. Link: https://www.scribd.com/document/398603411/Dokumentacija-
o-namjernom-nezakonitom-radu-sutkinje-%C5%BDeljka-Bajzek-i-njezinom-namjernom-uni%C5%A1tavanju-%C4%8Dovjeka-bez-prihoda
- 7. PREDMET – dana 29. srpnja 2019. sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu Gordana Zorica je presudila protiv mene, navevši
da ja nisam dokazao pasivnu legitimaciju tužene za preko 20 kleveta protiv mene u 4 najtiražnije dnevne novine u Hrvatskoj, premda po sudskoj praksi,
koju sam po povratku kući s proglašenja presude našao u roku 10 minuta, ja tu pasivnu legitimaciju nisam niti trebao dokazivati. Predmet je u žalbenom
postupku. Link: https://www.scribd.com/document/420187907/Sutkinja-Gordana-Zorica-njezina-nakaradna-presuda-i-dokazi-da-ona-namjerno-sudi-nezakonito-i-time-obijesno-uni%C5%A1tava-ljude
8. PREDMET – dana 7. studenog 2019. sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu Nataša Marahovec krivotvorila je zapisnik,
namjerno lažno navevši da u mojoj vozačkoj piše „Zagreb“, a zapravo piše „Hvar“ kako bi prikrila da taj sud nije mjesno nadležan suditi u mom predmetu,
što ja tvrdim 2 godine! Link: https://www.scribd.com/document/433906459/Sutkinja-NATA%C5%A0A-MARAHOVEC-krivotvorila-zapisnik-da-bi-kolegici-Vesni-Alaburi%C4%87-napunila-d%C5%BEepove
Iz ovakvih U PRAVILU RADIKALNO NEZAKONITIH postupanja hrvatskih sudaca (ovdje je navedeno 14 početnih predmeta tj. ukupno
24 prvostupanjska, drugostupanjska i ustavna predmeta) koji su u mojim predmetima 27 puta postupali nezakonito, a samo 2 puta zakonito, dakle, u oko
93 % slučajeva su postupali nezakonito je razvidno da su bili u pravu: sutkinja Lana Peto Kujundžić navodeći da hrvatski suci ljude dočekuju „na nož“1;
psihijatar Heraman Vukušić koji smatra da su mnogi hrvatski suci psihički bolesnici2; novinar „Večernjaka“ Despot koji je napisao da je hrvatski
pravosudni sustav „zao“ a država s takvim sustavom „nakaradna“3; novinar „Telegrama“ Klarić koji je napisao da je pravosuđe, a ne korupcija, glavni
problem RH!4; novinar RTL-a Zorana Šprajc koji tvrdi da hrvatsko pravosuđe funkcionira kao birtija „Kod lažnog svjedoka“5; Svjetski ekonomski forum
koji je pravosuđe Čada (najsiromašnije zemlje na svijetu) rangirao na 124. a naše na 126. mjesto od 141 zemlje svijeta, premda i to tek privremeno,
obzirom na tendenciju daljnjeg oštrog pada „našeg“ pravosuđa.6
Gospodine Sessa i gospodine Turudić,
sadržaji spisa koje sam vam ovdje javno dao na uvid, koji neosporno dokazuju da hrvatski suci u 93% slučajeva postupaju i sude nezakonito,
pokazuju da je pravosuđe kojem se vi nalazite na čelu zapravo – klaonica. Hrvatski suci su potpuno uništili moj život, ali je problem taj da sam ja još
uvijek živ, i obzirom na prijezir koji naša javnost osjeća prema zvjerstvima vaših kolega i prema vama osobno (dobar primjer je spomenuti prilog Zorana
Šprajca) ja sam sada u situaciji da nakon prve iduće nezakonite presude mogu stupiti u štrajk glađu za kojeg će mi nakon ovih podataka svi dati za pravo,
tražeći njime ostavke svih odgovornih, uključujući i vas osobno (suca Turudića, te cijelog DSV-a). Mojom vjerojatnom smrću bih dokazao da ćete vi i
vaši kolege radije ubiti čovjeka, nego da počnete raditi po zakonu i da preuzmete odgovornost za svoja bezakonja i za teška zvjerstva svojih kolega. Pa
ipak, moja smrt neće biti samo moj kraj, nego i kraj zvjerskoga pravosuđa u RH koje je odgovorno za uništenja i smrti stotina tisuća ljudi, a kojeg ste vi
branili i hvalili, optužujući narod na način „Careva novog ruha“ da ne vidi vaša postignuća, a jedino vaše stvarno postignuće je da ste Hrvatsku
proračunato, svjesno strovalili u barbarstvo, pa se ona sada po pravosuđu nalazi na 126. mjestu, dva mjesta iza Čada, najsiromašnije zemlje na svijetu!

1
Vidjeti na linku: https://www.index.hr/vijesti/clanak/prica-o-kristianovoj-smrti-postaje-sve-strasnija-strucnjaci-su-zgrozeni/2112280.aspx
2
Vidjeti na linku: https://direktno.hr/domovina/psihijatar-vukusic-tko-nam-to-sudi-u-ovoj-drzavi-postujem-tu-struku-ali-mnogima-je-mjesto-kod-mene-167576/
3
Vidjeti na linku: https://www.vecernji.hr/premium/gra-ani-su-u-hrvatskoj-postali-ljudi-drugoga-reda-1222734
4
Vidjeti na linku: https://www.telegram.hr/price/ovi-zadnji-uznemirujuci-slucajevi-tri-suca-dokazuju-najveci-problem-hrvatske-nije-korupcija-nego-pravosude/
5
Vidjeti na linku: https://www.youtube.com/watch?v=7eMtow2PdQI
6
Vidjeti na linku: https://www.index.hr/vijesti/clanak/sociolog-objasnio-kako-bi-izgledalo-da-je-hrvatska-u-svemu-losa-kao-u-pravosudju/2124673.aspx

4
 ______________________________
DODATAK
TIJEK PARNIČNOG POSTUPKA NA OPĆINSKOM GRAĐANSKOM SUDU U ZAGREBU (predmet Pn-1384/17)
I ŽUPANIJSKOM SUDU U VUKOVARU (predmet: Gž-241/2018)
1) Tužba za naknadu štete radi očitih, drskih, materijalno neprijeporno dokazanih kleveta u iskazu na sudu
Dana 5. svibnja 2017. poslao sam Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu za naknadu štete protiv Ivane
Musić, Planinska 1, Sesvete (ovdje Prilog, str. 1), a iz razloga što je ista, u svoje 4 izjave dane na tom istom sudu, u svojstvu
svjedoka u drugom predmetu, lažno, klevetnički navela da sam ja njoj pismeno prijetio u e-mailovima, što je rekla u 3
navrata tijekom svojeg iskaza (Prilog, str. 1 i 5), i da sam ja cijelo vrijeme njezinog zaposlenja bio u sukobu sa članovima
udruge ULUPUH, u čijem sam se vodstvu nalazio 5 godina (Prilog, str. 1 i 5).
Svojoj tužbi sam priložio ispise svih pedesetak mailova nastalih tijekom višemjesečne komunikacije između mene
i Ivane Musić, tajnice ULUPUH-a (cijeli slučaj sam detaljno opisao u mojoj knjizi „Afera Plagijat – Otvoreni dossier“,
dostupnoj na: https://www.academia.edu/818465/Afera_plagijat_-_otvoreni_dossier_2009, a temeljem koje knjige mi je
Ministarstvo kulture RH 2009. godine produžilo status samostalnog umjetnika – likovnog kritičara za daljnjih 7 godina,
davši mi time za moje postupanje u tom slučaju, tj. za borbu protiv očitog kriminala u toj udruzi i službeno za pravo, baš
kao i još 8 najuglednijih hrvatskih likovnih kritičara, mahom akademika i sveučilišnih profesora!).
Iz sadržaja tih mailova je bilo vidljivo da tu nikakvih prijetnji nije bilo! Obzirom da sam radi istih tih mailova bio
od strane Ivane Musić prijavljen policiji za prijetnju (Prilog, str. 7), priložio sam i dokumentaciju Policije i DORH-a, koji su
službeno iskazali da u mojim mailovima nije bilo prijetnji tj., štoviše, da u njima nije bilo ni nikakvih drugih djela koja se
progone po službenoj dužnosti (Prilog, str. 10). Tužbi sam priložio i presudu Časnog suda ULUPUH-a (vidjeti u knjizi na gore
navedenom linku na str. 139-140 i Prilog, str. 15), iz koje je razvidno da sam od same Udruge --- koja je time pokušala
prikriti:
1) kriminal u svojim redovima tj. dogovaranje utaje poreza koje je uneseno čak i u službeni zapisnik(!) u kojem je
navedeno da će se lažno knjižiti davanja (da bi se izbjeglo plaćanje poreza), što sam detaljno opisao i dokumentirao u istoj
knjizi na str. 24 i 118., kao i:
2) činjenicu da mi je u toj priči za pravo dalo 8 doktora znanosti, akademika i sveučilišnih profesora (knjiga, str.
126-129)
…bio doduše bio kažnjen radi „mnogobrojnih mailova“ (knjiga, str. 140) iako su većina njih bili odgovori na upite
Ivane Musić, koje sam morao dati, a ne radi „prijetećih mailova“, kako je to Ivana Musić svjesno na sudu, idući time sirovo
protiv oko 60 javnih isprava (mailova, policijskih izviješća i dokumenata ULUPUH-a), svjesno klevetnički krivo navela,
nastojeći me time zlonamjerno lažno prikazati kao osobu koja prijeti ženama, iako sam se ja zapravo borio protiv
evidentnog, neskrivenog kriminala, unesenog čak i u zapisnik (!), a za koju borbu mi je – kako sam to već spomenuo – 2009.
godine dalo za pravo i Ministarstvo kulture, dapače, sam ministar mr. Božo Biškupić, inače član istog tog ULUPUH-a u kojem
su se zbivala navedena kaznena djela, protiv kojih sam se ja borio, i u kojoj borbi me sam ministar produženjem statusa
samostalnog umjetnika temeljem moje knjige „Afera plagijat – otvoreni dossier“ u kojoj sam sav taj kriminal opisao (cijela
knjiga s glavnim dokumentima je dostupna na linku na prethodnoj stranici), i javno podržao!
Tužbi sam priložio i dopis Ivane Bakal, predsjednice ULUPUH-a ministru Biškupiću, u kojem je ona točno navela
da je tijekom mog rada u upravnim tijelima ULUPUH-a došlo do „samo jednog neslaganja“ (ovdje Prilog, str. 13) iz čega je
bilo razvidno da me osim navodima o „prijetećim mailovima“, Ivana Musić na sudu oklevetala i navodom da sam ja cijelo
vrijeme njezinog zaposlenja bio u sukobu sa članovima ULUPUH-a, ali se iz navedene javne isprave tj. dopisa same Ivane
Bakal koja je Musićevu bez obrazloženja zaposlila na mjestu tajnice ULUPUH-a (knjiga, str. 11 i 111), vidjelo da je očita
kleveta i laž.
Uz tužbu sam također, uz knjigu „Afera plagijat“ u kojoj je opisan cijeli slučaj i temeljem koje mi je ministar kulture
produžio status samostalnog umjetnika za daljnjih 7 godina), priložio i potvrdu da u zadnje 2 godine nisam imao gotovo
nikakvih prihoda (Prilog, str. 2), kako bih time objasnio zašto se sam zastupam, i kako bi me sud oslobodio plaćanja sudskih
taksi. To ovdje navodim zato jer će se taj u biti u cijeloj toj stvari pravno gotovo nevažan detalj, pokazati za dvoje hrvatskih
sudaca (Davorku Ćurko Nasić iz Zagreba i Željka Marina iz Vukovara) jedinim važnim, zapravo ODLUČUJUĆIM u cijelom tom
predmetu!

5
 Konačno, opisao sam kakve štete sam trpio radi navedenih kleveta i zatražio simboličnu naknadu od 500 kn
(Prilog, str. 10).
2) Zakonski neosnovano traženje sutkinje Ćurko Nasić da platim pravosudni reket
Naime, dana 18. rujna 2017. godine, viši sudski savjetnik Jure Pezelj, kalfa uredujuće sutkinje Davorke Ćurko
Nasić mi je poslao Rješenje u kojem on traži da ja u roku od 30 dana u predmetni spis Pn-1384/17 dostavim dokaz da sam
se obratio nadležnom Gradskom uredu za opću upravu, Odjel za odobravanje besplatne pravne pomoći, radi priznavanja
prava na besplatnu pravnu pomoć (Prilog, str. 17).
To me traženje jako začudilo, i to iz dva razloga: prvo, jer sam iz dugogodišnjeg nažalost bogatog iskustva s u
pravilu radikalno korumpiranim hrvatskim pravosuđem znao da se u sličnim slučajevima besplatna pravna pomoć ne
odobrava, i drugo, jer je takvo što od mene sada prvi put bilo traženo, i za navedeno traženje, tj. „nalog“, dakle – naredbu,
nije bio naveden nikakav zakonski temelj, što, vidjet ćemo, nije bilo slučajno!

3) Podneskom (28. 9. 2017.) unaprijed upozoravam sud da po tisućljetnoj pravnoj teoriji „Počinitelj koji znade da
ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno pravo na slobodno izražavanje i mišljenje“ (Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb,
2007., str. 74)
Odmah po primitku tog Rješenja, dana 28. 9. 2019. ja sam u predmet urudžbirao podnesak (Prilog, str. 18-26) u
kojem sam priložio (i) traženi dokaz: Zahtjev za odobravanje korištenja pravne pomoći (Prilog, str. 25-26), kojeg sam
Gradskom uredu za opću upravu predao isti dan kada sam sa suda primio navedeno Rješenje.
U popratnom komentaru sam objasnio da nemam prihoda, i da zato nisam angažirao odvjetnika, ali da su zadnja
4 suda na kojima sam se zastupao, presudila u moju korist!
Također sam naveo da imam sličnu tužbu radi istih navoda i protiv Davora Klarića, koji je na istom saslušanju
svjedoka također klevetnički naveo da sam ja mailovima prijetio djelatnicama ULUPUH-a, iako je i on iz tih mailova ali i iz
odbacivanja takvih navoda od strane Policije, DORH-a, te čak i Časnog suda same Udruge (ULUPUH-a), znao da je riječ o
svjesnim, klevetničkim lažima (vidjeti o tome ovdje str. 5). To ne treba čuditi jer je Klarić sudjelovao u brojnim prljavim
poslovima Ivane Musić i Ivane Bakal, među ostalom i u donošenju službenog zaključka unesenog i u zapisnik da će se
određene stavke krivo knjižiti, kako bi se izbjeglo plaćanje poreza, a što sam detaljno dokumentirao i opisao u već
spomenutoj knjizi „Afera plagijat“ (vidjeti na linku: https://www.academia.edu/818465/Afera_plagijat_-
_otvoreni_dossier_2009, str. 25 i 118). Naveo sam i da punomoćnik tuženika Klarića, odvjetnik Beloša (koji je zastupao i
tuženu u ovom predmetu Ivanu Musić) nije ni pokušao dokazati da je iskaz njegova klijenta bio istinit, nego je naveo da je
Klarić „imao pravo iznijeti svoje viđenje…“ iako je to naravno laž jer je Beloša kao odvjetnik sigurno znao da po pravnoj
teoriji i sudskoj praksi „Počinitelj koji znade da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno pravo na slobodno
izražavanje i mišljenje. Takva izjava u krajnjoj liniji i nije nikakvo mišljenje jer se ne izražava ono što se zaista i misli.“
(Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 74), kako sam to izravno citirao u istom podnesku (Prilog, str. 19).

4) U požurnici po drugi put unaprijed upozoravam sud (koji bi obzirom na načelo „Iura novit curia“ to i sam trebao
znati!) da prema milenijskoj pravnoj teoriji „Počinitelj koji znade da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno pravo
na slobodno izražavanje i mišljenje“, te unaprijed prilažem recentnu sudsku praksu koja dodatno potvrđuje to stajalište
Poznavajući u pravilu – a sada je i naša javnost nakon 30 godina takvog stanja toga napokon postala svjesna -
naočigled psihopatološki i vulgarno nezakoniti rad hrvatskoga pravosuđa (vidjeti ovdje Prilog, str. 28-29) i stoga sluteći da
će upravo na tom mjestu biti napravljen tj. isceniran problem (a što se kasnije pokazalo točnim, pokazujući da je oblike
destrukcije hrvatskih sudaca često lako do u detalje predvidjeti, jer su njihove drske patološke metode uvijek iste) dvanaest
dana kasnije, dana 10. 10. 2017. u spis sam urudžbirao Požurnicu (Prilog, str. 27-34) u kojoj sam iznova citirao isti odlomak
iz pravne stručne literature, kao i spomenutom u podnesku od 28. 9. 2019.: „Počinitelj koji znade da ne govori istinu ne
može se pozvati na ustavno pravo na slobodno izražavanje i mišljenje. Takva izjava u krajnjoj liniji i nije nikakvo mišljenje
jer se ne izražava ono što se zaista i misli.“ (Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 74), te sam tu dodao još jedan citat iz
pravne literature, koji dodatno potvrđuje prethodno navedenu činjenicu: „Kada je određenom subjektu stavljeno na teret
neistinito iznošenje činjenica, on, prema tome, nikad ne može tvrditi da je imao pravo iznositi takve činjenice.“ (Pravnik,
41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 74). Svemu tome sam (Prilog, str. 27) pridodao i najnoviji, dva tjedna star primjer sudske

6
prakse, od 7. 9. 2017., u kojem je na istom tom sudu na kojem se vodio i ovaj postupak, Općinskom građanskom sudu u
Zagrebu, u predmetu Goran Radman protiv Marka Franciškovića, presuđeno upravo to što jednodušno i nalaže sva
relevantna pravna literatura, a što je sažeto u dva odlomka drugostupanjske presude u navedenom predmetu, koje
odlomke sam skenirao i umetnuo u tekst podneska, te to ponovo činim i ovdje (vidjeti ovdje Prilog, str. 27, te Prilog 32
(zadnji odlomak) i 33. prvi odlomak):

Premda je poznato da u pojedinim pravnim pitanjima među hrvatskim sudovima postoje određena razilaženja, u
ovom slučaju pravna teorija je savršeno složna, a sudska praksa koju sam priložio u spis - od strane Županijskog suda u
Osijeku potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu (ovdje Prilog, str. 30-34), kakvu presudu sam i ja u ovom
mom predmetu sukladno navedenoj pravnoj teoriji i sudskoj praksi osnovano tražio, nužno je upućivala da shodno vlastitoj
presudi u predmetu Radman protiv Franciškovića isti sud – Općinski građanski sud u Zagrebu - i u mom, u biti identičnom
slučaju, donese istu presudu!

5) Dan kasnije, 11. 10. 2017. sud mi je poslao odgovor na tužbu odvjetnika Tomislava Beloše (vidjeti ovdje Prilog,
str. 39-48)
Najprije je istakao prigovor zastare, lažući da je od dana štetnog događaja prošlo više od 3 godine, iako je moja
tužba bila poslana na vrijeme, zadnjeg dana roka.
Zatim je lagao da je tužena dala „vlastito viđenje situacije“, no po pravnoj teoriji i praksi, svjesno laganje – a iz
sadržaja mailova i ocjene policije (vidjeti o tome ovdje str. 5), DORH-a i samog ULUPUH-a se vidjelo da u njima nije bilo
prijetnji - se ne može smatrati „viđenjem“ jer je riječ o zapravo planskoj izmišljotini!
Potom je Beloša lagao da je ročište na kojem je Ivana Musić iznijela svoje klevete zapravo bilo „tajno“, pa da
stoga nije bilo štete mojem ugledu i časti.
Potom je odvjetnik Beloša, baš kao što sam ja, znajući njegovu drsko-lažljivu metodologiju rada to unaprijed i
predvidio (vidjeti ovdje Prilog, str. 19, 27, 30-34), ustvrdio da je njegova stranka „imala pravo“ iznijeti „svoje viđenje spora“,
iako, naravno, svjesna laž tj. kleveta nikako nije „viđenje“, nego izmišljotina i kazneno djelo tj. kriminal i iako, po
dvotisućljetnoj pravnoj teoriji i sudskoj praksi „Počinitelj koji znade da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno
pravo na slobodno izražavanje i mišljenje“ (Prilog, str. 27, 30-34), pa je Beloša sigurno znao da tvrdeći ovo prozirno
manipulira i drsko laže, ali i da ga Hrvatska odvjetnička komora za to neće kazniti, iako bi po propisima trebala, jer
primjerice ni odvjetnika Darka Zadru nije kažnjavala za teški kriminal 10 godina, sve dok on potaknut takvim njihovim
stavom, nije došao u kladionicu i iz čista mira ubio čovjeka kojeg uopće nije poznavao.
Na kraju je Beloša nepobitno dokazao da je on ili teško psihički bolestan čovjek, ili da je pod uticajem opijata,
tvrdeći da ja imam „egzietirajući anksiozno depresivni sindrom“ (vidjeti ovdje Prilog, str. 37), premda to u dokumentu na
kojeg se pozivao ne samo da ne piše, nego, posve suprotno, piše da sam iznadprosječno psihički zdrav (Prilog, str. 44).

7
 6) Podneskom od 15. 11. 2017. sud i po treći (3.) put upozoravam sud da prema milenijskoj pravnoj teoriji
„Počinitelj koji znade da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno pravo na slobodno izražavanje i mišljenje“, te po
drugi (2.) put unaprijed prilažem i najnoviju sudsku praksu koja potvrđuje to stajalište
Na Belošin podnesak detaljno sam odgovorio svojim podneskom od 15. 11. 2017. (vidjeti ovdje Prilog, str. 45-
58).
Najprije sam temeljem Zakona o obveznim odnosima, čl. 112 i 113 dokazao da je moja tužba predana u
zakonskome roku, što je Beloši sigurno i samom bilo dobro poznato.
Dalje, istakao sam da je još tamo od glasovite generacije rimskih jurista iz vremena Severske dinastije s početka
3. st.: Papinijana, Ulpijana (u ovom konkretnom slučaju relevantne su njegove „Regule“) i Paula, kao i iz cjelokupne
relevantne sudske teorije i prakse svog tog velikog raspona vremena, od preko 1800 godina: „do isključenja odgovornosti
za klevetu doći će samo ako je počinitelj bio u neotklonjivoj zabludi, ili tako da tuženik dokaže istinitost svoje tvrdnje“
(Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 67).
Naglasio sam da u podnesku od 28. 9. 2017., punomoćnik Beloša nije čak ni pokušao dokazati da bi bila istinita i
jedna od klevetničkih tvrdnji njegove stranke, tužene Ivane Musić, koje su bile predmetom ove tužbe, a obzirom da su
navedeni mailovi bili upućeni njoj, ona je znala njihov sadržaj te nije bila ni u neotklonjivoj zabludi.
Temeljem sadržaja predmeta, dokazao sam da je Ivana Musić sve svoje klevete iznijela u izravnoj klevetničkoj
namjeri, tj. znajući da me kleveće, obzirom da se, suprotno njezinom iskazu, iz mojih mailova vidjelo da u njima nije bilo
prijetnji, što su potvrdili i Policija i DORH, pa čak i sama Udruga ULUPUH, kojim instancama me Musićeva neosnovano
prijavila (vidjeti o tome ovdje str. 5)!
Ponovo sam, po treći (3.) put u ovom predmetu naveo općepoznatu pravnoteorijsku činjenicu da: „Počinitelj koji
znade da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno pravo na slobodno izražavanje i mišljenje. Takva izjava u krajnjoj
liniji i nije nikakvo mišljenje jer se ne izražava ono što se zaista i misli.“, te da: „Kada je određenom subjektu stavljeno na
teret neistinito iznošenje činjenica, on, prema tome, nikad ne može tvrditi da je imao pravo iznositi takve činjenice.“
(Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 74). Time sam pobio drzak navod odvjetnika Musićeve, Tomislava Beloše da tužena:
„ima pravo iznijeti svoje viđenje predmeta spora“, te sam se tu iznova pozvao na od strane Županijskog suda u Osijeku
(predmet: Gž-2501/2016) potvrđenu presudu istog tog suda na kojem se vodila i ova parnica – Općinskog građanskog suda
u Zagrebu – u predmetu Radman protiv Franciškovića, koju sam u tom podnesku po drugi (2.) put priložio u navedeni spis
(Prilog, str. 51-55), i naglasio da u njoj izrijekom stoji: „Suprotno žalbenim navodima tuženika, ne samo on nego i svaka
osoba dužna je prije iznošenja bilo kakvih informacija o drugoj osobi, provjeriti istinitost tih informacija, jer se svakoj osobi
jamči pravo na štovanje i pravnu zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, časti i ugleda sukladno čl. 35
Ustava Republike Hrvatske. Sloboda mišljenja i izražavanja misli (čl. 38. ustava RH) ne znači, a kako to pogrešno smatra
tuženik, da je dozvoljeno izjavama povrjeđivati čast, dostojanstvo i ugled druge osobe…“ (Prilog, str. 53).
Također sam naveo da je to dva tisućljeća staro pravno načelo odvjetniku Beloši bilo do te mjere odvratno, da je
on u sličnoj parnici - u kojoj je zastupao Davorina Klarića koji je protiv mene izrekao gotovo identične klevete kao Ivana
Musić - demonstrativno, u maniri sumanute, psihički poremećene osobe (što on vjerojatno i jest!) odbio uzeti u ruke
navedenu presudu(!), što je uneseno i u ročišni zapisnik (Prilog, str. 56).
Potom sam pokazao i da je Belošin navod da na „navedenom ročištu i na navedenom postupku nije bila prisutna
javnost…“ vrlo prozirna manipulacija, jer, kako se to jasno vidi iz samog zapisnika, navedenu klevetu je čulo najmanje
četvero ljudi, te javnost na navedenom ročištu nije bila isključena, a po čl. 4. Zakona o parničnom postupku, „sud odlučuje
o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju javne rasprave“, pa je ovakvom svojom tvrdnjom punomoćnik tuženika,
odvjetnik T. Beloša zapravo javno (odvjetnički podnesak sudu je javna isprava) insinuirao da je sutkinja Blaženka Butigan
Matić zapravo nezakonito vodila ročište. Upozorio sam da je svo navedeno dokazivanje punomoćnika tuženika Beloše bilo
pravno posve irelevantno, jer „kleveta može postojati i kad neistinitu činjeničnu tvrdnju nije saznao nitko osim oštećenika.
To je slučaj kada je neistinita činjenična tvrdnja sadržana u nekoj javnoj ispravi.“ (Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 66
i Hrvatska pravna revija 11/2004., str. 81), a poznato je da je sudski zapisnik, u kojeg su bile unesene klevete Ivane Musić,
javna isprava par excellance.
Potom sam pobio i Belošinu tvrdnju da: „ne postoji uzročno-posljedična veza između navedene izjave i tužiteljeva
zdravstvenog stanja za koje tvrdi da su posljedica predmetne izjave. Tužitelj nije uz tužbu prvenstveno dostavio nikakvu

8
 medicinsku dokumentaciju iz koje bi nedvojbeno proizlazila uzročno posljedična veza“. Ta je tvrdnja bila pravno posve
promašena, jer prema Zakonu o parničnom postupku, čl. 221. „Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.“
Naime, opće je poznato da klevete uzrokuju goleme duševne boli (koje sam ja i naveo u samoj tužbi) a da je tome
tako, naveo sam, pokazao je i poznati profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta Zvonimir Šeparović u svojem tekstu „Kleveta
je ozbiljan zločin“, objavljenom u Hrvatskom slovu, br. 791, 18. lipnja 2010., na str. 29, navodeći brojne primjere
samoubojstva radi teških duševnih boli izazvanih klevetama.
No ono što je tu bilo ključno bila je relevantna sudska praksa, koju sam sada već 2. put priložio u spis: od strane
Županijskog suda u Osijeku (predmet: Gž-2501/2016) potvrđena presuda istog tog suda na kojem se vodila i ova parnica
– Općinskog građanskog suda u Zagrebu – u predmetu Radman protiv Franciškovića, iz koje se vidi da ni u tom slučaju (kao
ni inače u slučajevima naknade štete radi klevete na hrvatskim sudovima, koji u tome imaju ujednačeno mišljenje!) nije
od strane oštećenika bila priložena nikakva medicinska dokumentacija, koju je, DAKLE SUPROTNO SVOJ HRVATSKOJ
SUDSKOJ PRAKSI u takvim slučajevima, odvjetnik Beloša od mene šarlatanski, suprotno ustaljenoj sudskoj praksi,
neosnovano tražio.
I kada bi čovjek pomislio da je odvjetnik Beloša u svojim jeftinim kicoškim manipulacijama dotaknuo dno, on je,
slikovito rečeno, otvorio šaht i spustio se još mnogo niže.
Naveo je naime za mene da ja imam „egzistirajući anksiozno depresivni sindrom“ (Prilog, str. 37), iako u nalazu u
kojem je naveo da to piše, ne samo da to ne piše, već piše potpuno suprotno! Uzme li se, naime, taj nalaz u ruke, u njemu
jasno stoji da sam ja psihički izrazito zdrava osoba:
- „sve kliničke ljestvice su ispod razine značajnosti, nema povišenja u psihopatološku sferu“ (Prilog, str. 44).
- „ispitanik se opisuje kao društven, otvoren, ekstrovertan, sklon promišljenom i kontroliranom ponašanju, rigidan,
strukturiran, posjeduje dobru samokontrolu…“ (Prilog, str. 44).
Ovakvo haluciniranje odvjetnika Beloše pokazuje da je riječ ili o psihički vrlo teško poremećenoj osobi, ili o osobi
koja radi pod teškim opijatima (pa zato halucinira), ili, najvjerojatnije – oboje.
To i ne bi bio toliki problem da Beloša nije tražio da sud potvrdi te njegove drske izmišljotine, iz čega proizlazi da
je on mislio da sud uopće neće niti čitati dokaze, pokazujući time svoje krajnje prijezirno mišljenje o sutkinji Ćurko Nasić,
te je zanimljivo da će tom njegovom neprikrivenom prijeziru prema toj sutkinji, sama ta sutkinja, kako ćemo ovdje vidjeti,
nekoliko mjeseci kasnije svojom presudom svjesno dati za pravo!

7) Na raspravnom ročištu 1. 12. 2017. sudski savjetnik Jure Pezelj krivotvori zapisnik kako bi prikrio da je njegovo
traženje da platim pravosudni reket bilo bez zakonskog osnova, a odvjetnik Tomislav Beloša mi pred svjedocima prijeti da
ću ja „vidjeti kako ću proći, kada sam se usudio zastupati se sam protiv njega – odvjetnika“, te kasnije i realizira tu prijetnju

Dana 1. 12. 2017. u predmetu male vrijednosti Pn-1384/17 održano je (jednino) ročište, kojem su kao javnost
prisustvovali Drago Raspudić i Božica Dugan (Prilog, str. 59-60).
U svom očitovanju ja sam ponovio da se tužena ne može pozivati na to da je „imala pravo“ o meni iznositi svjesne
ocrnjujuće laži, kako sam to i naveo u svojim podnescima, jer sloboda govora ne podrazumijeva „pravo“ na iznošenje
kleveta na sudu, kako je to tužena preko svog punomoćnika tvrdila, te da sam ja priložio sudsku praksu – presudu s tog
istog suda, Općinskog građanskog suda u Zagrebu, potvrđenu od Županijskog suda u Osijeku – (predmet Radman protiv
Franciškovića – Prilog, str. 30-34 i 51-55) koja potvrđuje da je tome tako, kako sam citirajući pravnu literaturu i naveo.
Također sam u spis priložio i rješenje Ureda državne uprave u Zagrebačkoj županiji od 24. 10. 2017. kojim je
odbijen moj zahtjev, kojeg mi je naložio sud, tj. sudski savjetnik Jure Pezelj da se obratim navedenom uredu za
odobravanje besplatne pravne pomoći (Prilog, str. 17), za kojeg je taj Ured riješio da je bio neosnovan (Prilog, str. 61-63),
što sam ja, premda neuka stranka, znao od samoga početka i što uopće nije bilo teško znati tj. predvidjeti (vidjeti ovdje
str. 6, pod: 2).
Međutim, tu činjenicu – da mi je sudski savjetnik Pezelj naložio da tražim nešto za što nije bilo pravnog osnova –
Pezelj, naravno, nije unio u zapisnik (Prilog, str. 59-60)!
Punomoćnik tužene Ivane Musić, odvjetnik Tomislav Beloša, zatražio je naknadu svojeg troška u iznosu 1.250,00
kn, a za sastav odgovora na tužbu i za pristup na ročište toga dana.
Glavna rasprava je zaključena i ročište za izricanje presude je određeno za 12. 1. 2018.
No tada, na izlazu iz malene sudnice, zbio se ključni događaj cijelog ovog postupka: odvjetnik Tomislav Beloša mi
pred svjedocima Dragom Raspudićem i Božicom Dugan zaprijetio da ću ja „vidjeti kako ću proći, kada sam se usudio

9
zastupati se sam protiv njega – odvjetnika“. Tu je prijetnju sutkinja Ćurko Nasić svojom presudom, vidjet ćemo, i ostvarila,
pa je ovaj slučaj neoboriv dokaz mafijaške, zločinačke sprege između korumpiranih odvjetnika i korumpiranih sudaca, tj.
da, kako je g. Sessi pred cijelom hrvatskom javnošću točno poručio Zoran Šprajc, cijelo hrvatsko pravosuđe funkcionira
kao birtija „Kod lažnoga svjedoka“ 7.

8) Kao što mi je to na raspravnom ročištu 1. 12. 2017. odvjetnik Tomislav Beloša pred svjedocima i zaprijetio,
sutkinja Ćurko Nasić je dana 12. siječnja 2018. donijela presudu u njegovu korist tj. u korist njegove stranke, koja je bila
puna najdrskijih, vrlo prozirnih i očitih laži, koje su nepobitno dokazale njezino sirovo zlo i primitivizam, te stav da onaj tko
u njezinom predmetu ne plati pravosudni reket (koji je ona od mene tražila, vidjeti ovdje str. 6, pod: 2 i 3) sasvim sigurno
gubi predmet u kojem ona presuđuje.

Ovo je sedam glavnih, očitih, svjesnih laži u presudi sutkinje Ćurko Nasić, za koje sam u svojoj žalbi dokazao da ih
je ona počinila NAMJERNO:
Prvo - navela da moje, tužbi „priložene publikacije kao i novinske članke sud smatra da nisu u nikakvoj relevantnoj
vezi sa predmetom ovog postupka“ (Prilog, str. 65).
Drugo – navela je da „Jesu li navodi koje je tuženica iskazala što se tiče postupanja tužitelja istiniti ili ne, ovaj sud
ne može provjeriti a niti utvrditi, niti je to predmetom ovog postupka“ (Prilog, str. 66).
Treće – navela je da: „Jesu li navodi koje je tuženica iskazala što se tiče postupanja tužitelja istiniti ili ne, ovaj sud
ne može provjeriti a niti utvrditi“. (Prilog, str. 66).
Četvrto – navela je da: „Prema sadržaju njene izjave (=izjave tužene, op. a.) očito je da se ovdje nije radilo o
iznošenju vrijednosnog suda jer tuženica ovdje nije iznosila nikakve vrijednosne stavove o tužitelju…“ (Prilog, str. 66)
Peto – navela je da „tužitelj nije dokazao u čemu bi se intenzitet ova povrede konkretno ogledao, a za to da se
osjećao tjeskobno i poniženo odnosno mučno, malaksalo a ponekad i depresivno, nije pružio nikakve relevantne dokaze,
a niti da mu je radi toga bilo narušeno duševno zdravlje.“ (Prilog, str. 66)
Šesto – navela je da: „ovdje niti okolnosti niti jačina povrede za koju tužitelj navodi da mu je pričinjena nisu takvi
da bi opravdavali priznavanje pravične novčane naknade kao satisfakcije“ (Prilog, str. 66).
Ovom je zakonu, činjenicama te pravnoj teoriji i sudskoj praksi suprotnom presudom sutkinja Davorka Ćurko Nasić
zapravo samo realizirala prijetnju koju mi je na ročištu održanom dana 1. 12. 2017. po završetku ročišta, na izlasku iz
sudnice, iznio odvjetnik protustranke Tomislav Beloša, riječima: „Vidjećete vi kako ćete proći, kad ste se usudili zastupati
se sami, protiv mene – odvjetnika!“, pa je bilo očito da se radilo o naručenoj, a vjerojatno i plaćenoj presudi sutkinje Ćurko
Nasić.

9) U svojoj žalbi od 19. siječnja 2018. detaljno sam pobio sve neosnovane navode i svjesne laži, kojima je sutkinja
Ćurko Nasić presudila u korist svojeg kolege pravnika, odvjetnika Tomislav Beloše, koji mi je točno i „prokrekao“ da će se
to dogoditi:

Prvo, sutkinja Ćurko Nasić je navela da moje, tužbi „priložene publikacije kao i novinske članke sud smatra da nisu
u nikakvoj relevantnoj vezi sa predmetom ovog postupka“ (Prilog, str. 65).
To međutim nije bilo točno, jer je priložena knjiga „Afera plagijat“, 2008. u najizravnijoj vezi s predmetom
postupka, obzirom da je u njoj npr. na str. 139-140 objavljena presuda Časnog suda ULUPUH-a iz koje se vidi da taj sud
nije našao da sam ja tuženici slao „mailove prijetećeg sadržaja“ kao što je ona neistinito, klevetnički kazala pred sudom, u
svojem iskazu dana 5. svibnja 2014., a što je upravo bio predmet ovog postupka (naknada štete za tu i ostale njezine
klevete), već da sam ja tada, iako član Upravnog odbora ULUPUH-a, kažnjen zbog samog komuniciranja(!) s predstavnicima
upravnih tijela i tajnicom ULUPUH-a („brojni e-mailovi“), a što je bilo jasno obrazloženo u mom podnesku od 15. studenog
2017. (Prilog, str. 46-47).
Dakle, suprotno navodu presude, priložena knjiga jest u relevantnoj vezi s predmetom ovog postupka.

7 Vidjeti na linku: https://www.youtube.com/watch?v=7eMtow2PdQI

10
 Drugo, iz sadržaja predmeta je razvidno da je netočan i navod presude: „Jesu li navodi koje je tuženica iskazala što
se tiče postupanja tužitelja istiniti ili ne, ovaj sud ne može provjeriti a niti utvrditi, niti je to predmetom ovog postupka“
(Prilog, str. 66).
Iz ovog navoda presude proizlazi da prvostupanjski sud, „kao“, uopće nije znao što je bio predmet ovog postupka
u kojem je isti sud sudio. To su naime bile upravo neistinite izjave tuženice o mojim postupcima (njezine lažne, klevetničke
tvrdnje na sudu da sam slao „mailove prijetećeg sadržaja“ i da sam „cijelo vrijeme njezinog zaposlenja u ULUPUH-u bio u
sukobu sa njegovim članovima“) i naknada štete za iste klevetničke izjave, što je bilo vrlo jasno istaknuto već u samoj
mojoj tužbi od 5. svibnja 2017. (Prilog, str. 1).

Treće, u istoj tvrdnji suda je netočan tj. u izravnom proturječju sa sadržajem priloženih isprava i dio koji glasi: „Jesu
li navodi koje je tuženica iskazala što se tiče postupanja tužitelja istiniti ili ne, ovaj sud ne može provjeriti a niti utvrditi“
(Prilog, str. 66).
To je bila svjesna laž sutkinje Ćurko Nasić, jer je tu činjenicu, jesu li navodi tužiteljice istiniti ili ne, bilo vrlo lako
utvrditi iz uvida u ispise navedenih mailova, a koji su priloženi uz samu tužbu kao Dokazi 9, 10, 21, 34, 35, 36, 37, 39, 41,
42, 43, 45, 47, 49, 50, 52, 53, 55, 57, 59, 60, 65, 66, 67, 68, 78, 79, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 86, 94, 100, 101, 102, 103, 104,
105, 106, 107, 109, 110, 111, 112, 113, 118, 119, 120, 263, 264, 304, 305, 335, 336, 337, kao i iz tužbi priloženog Dopisa
predsjednice ULUPUH-a od 20. travnja 2009. u kojem ona izrijekom tvrdi da je između mene i kolega iz struke bilo „samo
jedno neslaganje“, a ne cjelovremeni sukobi kako je klevetnički iskazala tuženica, tajnica ULUPUH-a Ivana Musić (Prilog,
str. 13).
Provjerom istih tih od mene sudu priloženih dokaza (gore navedenih mailova) Policija je utvrdila da u navedenim
mailovima nije bilo nikakvih prijetnji (o tome sam posao u knjizi „Afera plagijat“, str. 62 i 137, vidjeti na linku u Prilogu,
str. 15), a do istog zaključka je provjerom tih mailova došlo i Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, te me o tome na
moje pisane upite (=Prilog, str. 8 i 9) službeno obavijestilo dopisom od 19. rujna 2014. (Prilog, str. 10).
Sve sam to uostalom detaljno obrazložio u svojem podnesku sudu od 15. studenog 2017. (Prilog, str. 45-58).
Ako je dakle provjerom navedenih uz tužbu priloženih mailova i Policija, i Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu
službeno utvrdilo da u njima nije bilo prijetnji, tu je provjeru i utvrđivanje činjenica, suprotno navodu presude, dakle
mogao provesti i sud, jer nije opravdano vjerovati da je Općinski građanski sud u Zagrebu nesposobniji od zagrebačke
Policije i ODO Zagreb, iako upravo taj znakoviti službeni stav izravno proizlazi iz pobijane presude koju je donijela sutkinja
Davorka Ćurko Nasić.
Uostalom, navedenu „provjeru“ koju spominje presuda, uopće nije bilo ni nužno provoditi, jer je tužena putem
punomoćnika Beloše u svojem odgovoru na tužbu uopće nije niti poricala da me oklevetala na sudu, već je u odgovoru na
tužbu od 28. 9. 2017. na str. 2 pismeno ustvrdila da ona na to „ima pravo“(!) iako je takav drzak stav suprotan i zakonu, i
1800 godina staroj sudskoj teoriji, koju sam tijekom postupka citirao u 3 različita navrata (Prilog, str. 19, str. 27, str. 47):
„Počinitelj koji znade da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno pravo na slobodno izražavanje i mišljenje.
Takva izjava u krajnjoj liniji i nije nikakvo mišljenje jer se ne izražava ono što se zaista i misli“ (Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb,
2007., str. 74). … Kada je određenom subjektu stavljeno na teret neistinito iznošenje činjenica, on, prema tome, nikad ne
može tvrditi da je imao pravo iznositi takve činjenice.“ (Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 74).
Isti stav je suprotan i sudskoj praksi, koju sam ja čak 2 puta (10. 10. 2017. i 15. 11. 2017. – Prilog, str. 30-34 i 51-
55) priložio u spis: Presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu potvrđenoj 1. rujna 2017. od strane Županijskog suda u
Osijeku (Gž-2501/2016). No, sutkinja Ćurko Nasić, iako je na str. 2 svoje presude tu sudsku praksu tj. presudu uzgred
spomenula, sama je, ne osvrćući se na tu presudu, donijela dijametralno suprotnu presudu, pokazujući da njezinoj
aroganciji i zlu (a slično je s mnogim hrvatskim sucima) – sasvim sigurno nema kraja!
Zanimljivo je istaći da je opisanim odbijanjem primjene navedene relevantne sudske prakse prvostupanjski sud de
facto počinio istu drsku gestu kao i punomoćnik tužene Beloša, koji je navedenu presudu čak javno odbio primiti(!) u
sličnom predmetu na istom sudu, ali kod različite sutkinje, što je uneseno i u zapisnik s ročišta (Prilog, str. 56).
Prvostupanjski sud je dakle u toj stvari na navedeni neutemeljeni način nastojao osporiti činjenicu klevetanja koju
nije sporila čak niti tužena, te je u presudi izveo zaključke koji su više u korist tužene od onih koje je ona sama iznijela u
svoju korist(!), te su isti k tome naočigled u radikalnoj suprotnosti i opreci s činjenicama tj. s iznesenim materijalnim
dokazima i materijalnom istinom, što su sve okolnosti koje svakom razumnom čovjeku vrlo jasno govore same za sebe.
Prvostupanjski sud je presudio u korist osobe koja smatra da „ima pravo“ lagati na sudu(!), što jasno govori sve o
mentalnom sklopu koji stoji iza pobijane prvostupanjske presude i o stavu ovog suda prema sebi.

11
 Četvrto, navod presude koji glasi: „Prema sadržaju njene izjave očito je da se ovdje nije radilo o iznošenju
vrijednosnog suda jer tuženica ovdje nije iznosila nikakve vrijednosne stavove o tužitelju…“ (Prilog, str. 66) u suprotnosti
je i s činjeničnim stanjem i pravnom teorijom i sudskom praksom, jer „svaka činjenična tvrdnja implicira vrijednosni
sud…“ (Pravnik, 41, 1, (84), Zagreb 2007., str. 70 i 71) i to svakako vrijedi za čak 3 klevete (2., 3. i 4. kleveta) tuženice
iznesene pred sudom iz kojih proizlazi da sam ja počinio kazneno djelo prijetnje e-mailom, tj. da sam ja kriminalac koji
mailom prijeti ženama(!), iako je iz samih tih sudu priloženih mailova, kao i iz zaključaka i dopisa Policije i ODO Zagreb
razvidno da tome nije tako, kako što je i iz dopisa predsjednice ULUPUH-a Ivane Bakal od 20. travnja 2009. jasno da ja
nisam konfliktna osoba tj. da nisam „cijelo vrijeme tužiteljičina zaposlenja u ULUPUH-u bio u sukobu s njegovim
članovima“, a kako je to sve razvidno iz mog Podneska od 15. 11. 2017. (Prilog, str. 45-58).
Da je ovaj navod prvostupanjskoga suda suprotan i sudskoj praksi, pokazuje već spominjana pravomoćna presuda
u predmetu „Radman protiv Franciškovića“ (koju je prvostupanjski sud, iako je spomenuo da se ona nalazi u spisu i iako
sam ja na toj presudi inzistirao, kontinuirano odbijao uzeti u obzir, pa tako i na ovom mjestu) u kojoj je Francišković osuđen
upravo za činjeničnu tvrdnju da je Radman bio suradnik KOS-a, jer istinitost te tvrdnje tj. informacije nije utvrđena u
postupku i jer je riječ o takvoj informaciji koja je podobna izazvati štetu i koja je izazvala štetu kod tuženika.
Ukoliko je ta tvrdnja bila kleveta podobna izazvati štetu i izazvala je štetu, a iz presude je razvidno da jest, to je
svakako bila podobna i triput ponovljena tvrdnja Musićeve da sam (joj) ja prijetio mailovima, jer je riječ o puno težoj lažnoj
optužbi, obzirom da je prijetnja kazneno djelo, tj. Musićeva je mene oklevetala kao kriminalca, dok suradnja s KOS-om
kada je on postojao, nije bila kazneno djelo, a Radman je za tu klevetu dobio ne samo tužbu već i 30.000 kn odštete! Dakle,
i navod presude „Prema mišljenju suda sadržaj ovakvih izjava danih od strane tuženice kao svjedoka sam po sebi nije
takvog karaktera da bi tužitelju povrijedile čast i ugled odnosno dostojanstvo a niti tjelesno i duševno zdravlje u toj mjeri
koja bi opravdavala priznavanje naknade štete.“ je posve suprotan i pravnoj teoriji i relevantnoj sudskoj praksi (dvaput s
moje strane priloženoj presudi u predmetu Radman protiv Franciškovića - Prilog, str. 30-34 i 51-55), a osobno smatram i
zdravome razumu.

Peto - vrhunac apsurdnosti u presudi sutkinje Ćurko Nasić međutim predstavlja tvrdnja: „tužitelj nije dokazao u
čemu bi se intenzitet ova povrede konkretno ogledao, a za to da se osjećao tjeskobno i poniženo odnosno mučno,
malaksalo a ponekad i depresivno, nije pružio nikakve relevantne dokaze, a niti da mu je radi toga bilo narušeno duševno
zdravlje.“ (Prilog, str. 66)
Kada sam tu rečenicu pročitao jednom našem poznatom pravnom djelatniku, nasmijao se i kazao mi: „Oni tvrde
da te ona (Musićeva) „tukla“ ali da tebe nije bolilo!“(!) nakon čega se kiselo nasmijao.
Navedeni navod u presudi je netočan i u izravnoj je operci kako sa sadržajem spisa i sa zakonom, tako i sa svom
relevantnom sudskom praksom zadnjih nekoliko tisuća godina.
Naime, kako sam tim povodom naveo već u podnesku od 15. 11. 2017., po Zakonu o parničnom postupku, čl. 221,:
„Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate“, a opće je poznato da klevete uzrokuju goleme duševne boli (koje
sam ja i taksativno naveo i opisao u samoj tužbi), a da je tome tako, potvrdio je i poznati profesor zagrebačkog Pravnog
fakulteta Zvonimir Šeparović u svojem tekstu „Kleveta je ozbiljan zločin“, objavljenom u Hrvatskom slovu, br. 791, 18.
lipnja 2010., str. 29, navodeći brojne primjere samoubojstva radi teških duševnih boli izazvanih klevetama. Sve to
uostalom potvrđuje i relevantna sudska praksa! U odnosu na pretrpljene duševne boli izazvane malicioznim klevetanjem
Ivane Musić, iznos ovom tužbom tražene odštete je doista bio simboličan i znatno unutar granica sudske prakse naknade
štete za slične štetne događaje skrivljene umišljajem tj. u izravnoj namjeri nanošenja štete.
Ovdje valja dodati da je na isti način – jednostavnim iskazom pred sudom kao i ja - i to u neusporedivo „težoj“
parnici, od 30.000,00 kn, svoje štete dokazao Goran Radman, o čemu svjedoči s moje strane dvaput priložena, no od
prvostupanjskoga suda tj. sutkinje Ćurko Nasić konstantno zaobilažena pravomoćna presuda Županijskog suda u Osijeku
u predmetu Radman protiv Franciškovića.
Da se na navedeni način dokazuju duševne boli, dokazuje uostalom i presuda samog Općinskog građanskog suda
u Zagrebu u predmetima Turudić protiv Novog lista, i Turudić protiv Ciglenečkog u kojima je sudac Turudić svoje duševne
boli, u predmetima od po 75.000,00 kn također dokazao jednostavnim iskazom pred sudom, te je to stoga, u skladu s
Ustavom RH, čl. 14 trebalo biti prihvaćeno i u mom slučaju, tim više što se radi o neusporedivo manjem iznosu tražene
naknade štete, u kojem bi angažiranje sudskog vještaka predstavljalo nesrazmjerni trošak, te je uostalom po čl. 221
Zakona o parničnom postupku i navedenoj relevantnoj sudskoj praksi bilo nepotrebno!

12
 Šesto - sukladno svemu navedenom, u suprotnosti je sa sadržajem spisa, konkretno s mojim iskazom, te u
suprotnosti sa Zakonom i sudskom praksom, i navod presude „ovdje niti okolnosti niti jačina povrede za koju tužitelj
navodi da mu je pričinjena nisu takvi da bi opravdavali priznavanje pravične novčane naknade kao satisfakcije“ (Prilog,
str. 66).
Iz priložene sudske praksa, presude istog ovog suda, Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u predmetu Radman
protiv Franciškovića, potvrđene i od Županijskog suda u Osijeku, razvidno je naime da sud i za znatno manje klevete
dosuđuje mnogo veće odštetne iznose, onda kada su takve klevete iznesene pred većim auditorijem, a predmet Mužić
protiv Stjepana Brezice (Split) u kojem je Ivan Mužić dobio odštetu radi klevete u traženoj visini od 100 kn dokazuje da se
i za manje klevete od 4 koje su predmet ove tužbe, na našim sudovima dodjeljuje pravična naknada štete.

Ova me - zakonu, činjenicama te pravnoj teoriji i sudskoj praksi, pa i zdravom razumu (sudsko davanje za pravo
osobi koja je u obrani navela da je „imala pravo“ klevetati na sudu) radikalno suprotna presuda sutkinje Davorke Ćurko
Nasić doduše začudila, ali nije iznenadila, jer mi se upravo takvim zlom, na ročištu održanom dana 1. 12. 2017. na
Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, po završetku ročišta, dakle izvanraspravno, na izlasku iz sudnice(!), zaprijetio
punomoćnik tužene, odvjetnik Tomislav Beloša, riječima: „Vidjećete vi kako ćete proći, kad ste se usudili zastupati se sami,
protiv mene – odvjetnika!“
Odvjetnik Beloša je tu prijetnju iznio javno, pred dvoje svjedoka iz „Udruge za zaštitu žrtava pravosuđa Veronika
Vere“ – Dragom Raspudićem i Božicom Dugan koji su oboje navedeni kao javnost u Zapisniku, i koji su voljni ovu Belošinu
prijeteću izjavu posvjedočiti i na sudu. U drugom predmetu Beloša je pak rekao pred istim svjedocima, na upit sutkinje o
mirenju njegove stranke sa mnom, da bi „on radije pojeo svoju diplomu nego se sa mnom pomirio“(!).
Prvostupanjski sud je na mene od početka nezakonito tj. zakonski neosnovano vršio pritisak da uzmem odvjetnika,
iako za to nije bilo pravnog razloga, jer problematiku klevete odlično poznajem (dobio sam u četiri slučaja pravomoćno na
sudu), i jer to nisam bio u financijskoj mogućnosti, jer mi je još 2009. sudski osporeno pravo na život, što je u članku „HHO:
Ante Vranković je u pravu“ u Slobodnoj Dalmaciji od 31. 3. 2012. službeno potvrdio i HHO, a što sam istakao u svom
podnesku od 28. rujna 2017. (Prilog, str. 18).
Na ročištu 1. 12. 2017. sam sudu dao Rješenje Ureda državne uprave u Zagrebačkoj županiji od 24. listopada 2017.
kojim mi je odbijeno pružanje besplatne pravne pomoći, jer se nju ne odobrava u ovakvim predmetima, te se tako
pokazalo da je Rješenje prvostupanjskog suda od 18. rujna 2017. kojim je od mene traženo da zatražim besplatnu pravnu
pomoć, bilo bez pravnog temelja, a što je sudski savjetnik Jure Pezelj pokušao prikriti navodeći u Zapisniku 1. 12. 2017. tu
javnu ispravu kao Rješenje vezano za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi, a zapravo se radilo o rješenju vezanom za
„Odbijanje zahtjeva Ante Vrankovića… za odobravanje besplatne pravne pomoći…“, jer je zahtjev upravo za tu stvar od
mene tražio sudski savjetnik Jure Pezelj svojim Rješenjem od 18. rujna 2017. (Prilog, str. 17)

Na kraju sam zaključio da što se njezine presude tiče, sutkinja Davorka Ćurko Nasić ne samo da u njoj nije postupila
zakonito, već je postupila i sadistički, jer za iživljavanje njihovog kolege odvjetnika Beloše koji me u podnesku oklevetao
kao psihički bolesnu osobu - lažno mi pripisavši „egzistirajući anksiozno-depresivni sindrom“, iako ništa takvog ne piše u
priloženoj medicinskoj dokumentaciji (vidjeti ovdje str. 9), sutkinja Davorka Ćurko Nasić mi je naložila da klevetniku Beloši
platim 625 kn!! Inače, on je tražio da mu ja za njegove laži i iživljavanje platim 1250,00 kn, a sutkinja Ćurko Nasić je to
nezakonito, bez obrazloženja smanjila na 625 kn, čime je valjda pokušala sebe pokazati manjim zlotvorom nego što
zapravo jest. No sutkinja Ćurko Nasić je ipak ekstreman zlotvor, jer je dosudila da ja, za kojeg je iz same tužbe znala (Prilog,
str. 1-2) da nemam prihoda, platim odvjetniku koji ima vlastito odvjetničko društvo novac za kojeg je znala da ga nemam
i to za to što me on klevetao na sudu, što mi je prijetio, i što je ona svojom drskom, nezakonitom presudom, očito u
dosluhu s njim i na njegovu komandu ili radi od njega dobivenog mita, provela njegovu prijetnju pred svjedocima u djelo!

Nedugo kasnije sam pretražujući Internet doznao da je sutkinja Davorka Ćurko Nasić i inače drska i vrlo nasilna
osoba koja je svojedobno naredila pravosudnom policajcu da isprebija odvjetnika, koji je – kakve li drskosti – tražio uvid u
spis u kojem je zastupao svoju stranku. O tome su pisale novine (Prilog, str. 73-75).

13
 10) Moje upozorenje Županijskom sudu u Vukovaru od 13. 8. 2019. da je po novoj sudskoj praksi Europskog suda
za ljudska prava u Strasbourgu i Ustavnog suda RH dozvoljeno osnovano javno sramotiti suce koji rade nezakonito

Obzirom na prethodno iskustvo s hrvatskih sudova, znao sam da ne postoji toliko zvjerska, divljačka, patološka i
poremećena presuda hrvatskog prvostupanjskog suda, koju hrvatski višestupanjski sud ne bi potvrdio, što se, vidjet ćemo,
pokazalo točnim i u ovom slučaju. Zato sam dana 13. kolovoza 2019. na Županijski sud u Vukovaru, koji je odlučivao o
mojoj žalbi (sudac Željko Marin) poslao novu sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, i Ustavnog
suda RH, koja izrijekom omogućuje osnovano javno sramoćenje sudaca, kada je očito da su namjerno donijeli krive odluke
ili presude. Uz to sam ga upozorio i na brojne statistike koje dokazuju stravično stanje u hrvatskome pravosuđu, te da
hrvatski suci-nasilnici, poput sutkinje Ćurko Nasić, uništavaju i raseljavaju Hrvatsku, te navode ljude na samoubojstva
(Prilog, str. 76-84).

11) Sudac Županijskog suda u Vukovaru Željko Marin je u svojoj presudi od 27. kolovoza 2019. (Prilog, str. 85-87)
protuzakonito, drsko ignorirao sve moje žalbene navode, na način da onaj tko čita njegovu presudu uopće ne može
zaključiti zbog čega sam se ja uopće žalio, obzirom da je u svoj presudi prešutio sve iole bitno što sam ja u svojoj žalbi
naveo.

Žalba koju sam poslao 19. siječnja 2018., a na presudu predsjednice parničnog odjela Općinskog građanskog suda
u Zagrebu Davorke Ćurko Nasić, došla je u ruke – kakve li „slučajnosti“ – također predsjednika, građanskog odjela
Županijskog suda u Vukovaru, suca Željka Marina.
Naravno, posve „slučajno“ i sudac Marin se poslužio identičnom taktikom laganja i usmrćivanja Pravde i stranke
koja Pravdu naivno traži a da nije platila pravosudni reket, kao i sutkinja Davorka Ćurko Nasić.

Krenimo redom!

Sudac Željko Marin je već na početku dokazao da je tvrdnja psihijatra Hermana Vukušića, da bi mnogi naši suci
trebali doći kod njega na razgovor, u slučaju suca Željka Marina itekako točna.
Naime, sudac Marin je na početku „presudio i riješio“ (Prilog, str. 85) da se odbija moja žalba kao „neosnovana“,
i da se „odbacuje dopuna žalbe tužitelja od 14. kolovoza 2019.“, iako moj podnesak koji je njegov sud tada primio, ni po
formi ni po sadržaju nije bio nikakva „dopuna žalbe“, nego upozorenje na novu sudsku praksu ESLJP temeljem koje ga ja
za ovakva drska zlodjela, kakva je on - kako ćemo vidjeti - iz krajnje obijesti počinio u svojoj presudi, imam pravo javno
sramotiti u javnosti (vidjeti ovdje str. 14, pod: 10, i Prilog, str. 76-84, a osobito str. 81 i 84). Dakle radilo se o upozorenju
na moja zakonska prava postupanja NAKON ovog postupka, a ne u postupku, pa je jasno da je tvrdnja suca Marina o
nekakvoj mojoj „dopuni žalbe“ njegova paranoidna izmišljotina ili halucinacija.

Dakle u prvim redovima njegove Presude i rješenja, pokazalo se da je sudac Marin ili drski lažac, ili pak teški
psihopat, ili pak, moguće, i jedno i drugo.

Počevši na taj način svoju drsku, sramotnu i prezira vrijednu presudu u ovom predmetu u maniri „vidim ono čega
nema“, sudac Marin ju je nastavio na način „ali, isto tako, još više ne vidim ono čega ima, ma koliko toga mnogo bilo, jer
ja sam slijep na sve ono što ne odgovara mojoj korumpiranoj kolegici, sutkinji Davorki Ćurko Nasić“ (vidjeti ovdje str. 15-
16).
Dakle, cijela nakaradna presuda prozirnog manipulatora i lašca, suca Željka Marina, zapravo je privid odgovaranja
na moju žalbu, jer je sadržaj moje žalbe – a to se svatko lako sam može uvjeriti usporedi li njegovu presudu (Prilog, str.
85-87) i moju žalbu (Prilog, str. 68-72) – sudac Željko Marin zapravo u cijelosti namjerno, tendenciozno izignorirao.
Ignorirao je, kako ćemo uskoro vidjeti, doslovno sve bitne i nebitne navode moje žalbe, konkretno, cijele prve 3 strane
žalbe(!), te svih 6 mojih žalbenih osnova (Prilog, str. 68-70). Kada čitatelj čita presudu tog zlonamjernog i očito pokvarenog
suca, pomislio bi da prve 3 strane moje žalbe uopće ne postoje, te da sam ja na početku moje žalbe ostavio 3 strane
praznog papira, a ne 3 strane gustog teksta i detaljno obrazloženih, neoborivih žalbenih razloga, kao što je to zapravo bio
slučaj (Prilog str. 68-70).

14
 Sudac Željko Marin nije mogao pobiti moje žalbene navode jer su oni bili nepobitni, iako je po zakonu baš tako
morao učiniti, pa se stavio iznad zakona i odbio je moju žalbu kao neosnovanu iako nije pobio, niti čak pokušao pobiti ni 1
od mojih 6 žalbenih razloga.
Da će tome biti tako, i da će sudac Željko Marin drsko, pravosudno-huliganski izignorirati sve bitne navode moje
žalbe, moglo se vidjeti iz rečenice s početka druge stranice njegove presude koja glasi „Prvostupanjski sud je potpuno i
istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo.“
Već iz te formulacije, bilo je jasno da će sudac Željko Marin ponavljati drske laži svoje kolegice korumpirane
sutkinje Davorke Ćurko Nasić, i da će ignorirati njezine namjerne bitne povrede parničnog postupka i kršenja materijalnog
prava (sudske prakse) koja sam ja vrlo detaljno bio dokazao u svojoj žalbi.

ŠEST NAMJERNIH OGLUHA SUCA MARINA:

Prvo, sudac Marin je izignorirao prvi navod moje žalbe, a to je da je sutkinja Ćurko Nasić lažno navela da s moje
strane „priložene publikacije kao i novinske članke … nisu u nikakvoj relevantnoj vezi sa predmetom ovog postupka“
(Prilog, str. 65). Da je to laž, i da je taj njezin navod u izravnom proturječju sa sadržajem priloženih isprava (pa je dakle
riječ o bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz Zakona o parničnom postupku, čl. 354, st 2, točka 11 – kako
sam i naveo u žalbi, ja sam pokazao već na prvoj strani moje žalbe (Prilog, str. 68), ali je to sudac Marin, mafijaški
kolegijalno štiteći svoju korumpiranu kolegicu Ćurko Nasić – izignorirao i to nigdje ne spominje u svojoj presudi.

Drugo, sudac Marin je izignorirao i drugi bitan razlog moje žalbe: a to je da je lažan, tj. da je u izravnom proturječju
sa sadržajem priloženih isprava i navod sutkinje Ćurko Nasić koji glasi: „Jesu li navodi koje je tuženica iskazala što se tiče
postupanja tužitelja istiniti ili ne, ovaj sud ne može provjeriti a niti utvrditi, niti je to predmetom ovog postupka“ (Prilog,
str. 68). Niti na taj moj žalbeni razlog sudac Željko Marin se nigdje nije osvrnuo.

Treće, sudac Marin je izignorirao i treći bitan razlog moje žalbe, a to je da je u izravnom proturječju sa sadržajem
priloženih isprava i navod sutkinje Ćurko Nasić koji glasi: „Jesu li navodi koje je tuženica iskazala što se tiče postupanja
tužitelja istiniti ili ne, ovaj sud ne može provjeriti a niti utvrditi“ (Prilog, str. 68-69).

Četvrto, kada sudac Marin više nije mogao samo ignorirati, onda je prešao na drsko, obijesno svjesno laganje,
kombinirano s ignoriranjem. Tako je postupio glede četvrtog navoda moje žalbe kojim sam dokazao da je laž navod
presude sutkinje Ćurko Nasić koji glasi: „Prema sadržaju njene izjave (= izjave tužene, op. a.) očito je da se ovdje nije radilo
o iznošenju vrijednosnog suda jer tuženica ovdje nije iznosila nikakve vrijednosne stavove o tužitelju…“ (Prilog, str. 69)
U mojoj žalbi, ja sam dokazao da je taj navod sutkinje Ćurko Nasić u suprotnosti i s činjeničnim stanjem i pravnom
teorijom i sudskom praksom, dakle, da se radi o bitnim povredama materijalnog prava, jer „svaka činjenična tvrdnja
implicira vrijednosni sud…“ (Pravnik, 41, 1, (84), Zagreb 2007., str. 70 i 71) i to svakako vrijedi za čak 3 klevete (2., 3. i 4.
kleveta) tuženice iznesene pred sudom iz kojih proizlazi da sam ja počinio kazneno djelo prijetnje e-mailom, tj. da sam
ja kriminalac koji mailom prijeti ženama(!), iako je iz samih tih sudu priloženih mailova, kao i iz zaključaka i dopisa Policije
i DORH-a tj. ODO Zagreb razvidno da tome nije tako, kako što je i iz dopisa predsjednice ULUPUH-a Ivane Bakal od 20.
travnja 2009. jasno da ja nisam konfliktna osoba tj. da nisam „cijelo vrijeme tužiteljičina zaposlenja u ULUPUH-u bio u
sukobu s njegovim članovima“, a kako je to sve razvidno iz mog Podneska od 15. 11. 2017. (Prilog, str. 45-58).
Da je isti navod sutkinje Ćurko Nasić suprotan sudskoj praksi, tj. da je ta sutkinja, navevši „očito je da se ovdje nije
radilo o iznošenju vrijednosnog suda“, namjerno pogrješno primijenila materijalno pravo, dokazala je i pravomoćna
presuda istog tog suda na kojem je radila i nažalost još uvijek radi – Općinskog građanskoga suda u Zagrebu - a to je od
strane Županijskog suda u Osijeku potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu u predmetu „Radman protiv
Franciškovića“, koju sam ja čak 2 puta priložio u spis: dana 10. 10. 2017. (Prilog, str. 34-38) i 15. 11. 2017. (Prilog, str. 51-
55), a koju su radikalno zlonamjerni suci – sutkinja Davorka Ćurko Nasić i sudac Željko Marin, uporno ignorirali, nigdje se
na nju ne osvrćući, okrećući dakle od tog mog glavnog dokaza teatralno i drsko glavu kao od turskog groblja, znajući da će
tako u mom slučaju, doduše providno, najlakše usmrtiti Pravdu i mene surovo kazniti za to što sam se ja u sporu vrijednom
500 kn drznuo tražiti Pravdu, a da – zamislite - njima, pravosudnoj mafiji, nisam platio reket, a što me sve odvjetnik
halucinantnih viđenja i huliganskoga postupanja Tomislav Beloša ranije upozorio (vidjeti ovdje str. 10 i 13), iz čega se vidi
da je on bio treći član te drske pravosudne bande tj. mafije, i da su sutkinja Ćurko Nasić i sudac Marin samo plesali onako

15
kako im je odvjetnik Beloša svirao, pretvorivši se tako objavom svih ovih činjenica na Internetu (Prilog, str. 88), u njegove
korisne idiote, kao što sam to unaprijed bio upozorio suca Željka Marina da će se dogoditi ako i on bude sudio nezakonito
(Prilog, str. 82-90), a što je on, dokazujući tako točnost teze o vrlo niskom stupnju inteligencije sudaca općenito (vidjeti o
tome knjigu Olivere Ćirković „Ja Pink Panter 2“, str. 255), također potpuno izignorirao.
Naime, u toj presudi na koju sam se ja uporno pozivao, donesenoj u prvom stupnju upravo od Općinskog
građanskog suda u Zagrebu, a kasnije potvrđenoj od Županijskog suda u Osijeku, Francišković je osuđen upravo za
činjeničnu tvrdnju (koja implicira vrijednosni sud) da je Radman bio suradnik KOS-a, jer istinitost te tvrdnje tj. informacije
nije utvrđena u postupku i jer je riječ o takvoj informaciji koja je podobna izazvati štetu i koja je izazvala štetu kod tuženika.
Ukoliko je ta tvrdnja bila kleveta podobna izazvati štetu i izazvala je štetu, a iz presude je razvidno da jest, to je svakako
bila podobna i triput ponovljena tvrdnja Musićeve da sam (joj) ja prijetio mailovima, jer je riječ o puno težoj lažnoj optužbi,
obzirom da je prijetnja kazneno djelo, tj. Musićeva je mene oklevetala kao kriminalca, dok suradnja s KOS-om kada je on
postojao, nije bila kazneno djelo, a Radman je za tu klevetu dobio ne samo tužbu već i 30.000 kn odštete!
No, usprkos svemu tome, sudac Marin u svojoj nakaradnoj presudi navodi da „…sud prvog stupnja pravilno
ocjenjuje da tužena u svom iskazu nije iznosila vrijednosne stavove o tužitelju….“ iako je to manipulacija i time laž jer je
tužena iznijela činjenične tvrdnje koje impliciraju vrijednosne sudove, kako sam ja to i u žalbi detaljno dokazao (Prilog, str.
69). Radi se dakle o drskoj manipulaciji, u izravnoj namjeri bolesnog, namjernog činjenja zla koju je sudac Žaljko Marin
izveo potpuno ignorirajući, samo po tom žalbenom osnovu, kao da ništa od toga ne postoji, i pola stranice moje žalbe
(Prilog, str. 69), i pravnu teoriju staru 1800 godina, i sudsku praksu na koju sam se pozivao na 2 mjesta tijekom postupka
i u žalbi, tj. ukupno tri puta tijekom kratkog postupka, i koju sam 2 puta i fizički priložio u spis!

Peto – iako sam ja u svojoj žalbi vrlo detaljno dokazao da je također lažan i navod sutkinje Ćurko Nasić da „tužitelj
nije dokazao u čemu bi se intenzitet ova povrede konkretno ogledao, a za to da se osjećao tjeskobno i poniženo odnosno
mučno, malaksalo a ponekad i depresivno, nije pružio nikakve relevantne dokaze, a niti da mu je radi toga bilo narušeno
duševno zdravlje.“ (Prilog, str. 70), zlonamjerni sudac Željko Marin je i to moje dokazivanje također posve izignorirao.
Ja sam te laži sutkinje Ćurko Nasić detaljno pobio na 5. strani moje žalbe (Prilog, str. 70), i to presudom istog tog
suda na kojem radi i vulgarno korumpirana sutkinja Ćurko Nasić – Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a riječ je o
presudi u predmetu Radman protiv Franciškovića, koju su Ćurko Masić i Marin ponovno zlonamjeno izignorirali.
Iz te se presude vidi da je na isti način – jednostavnim iskazom pred sudom kao i ja - i to u neusporedivo „težoj“
parnici, od 30.000,00 kn, svoje štete dokazao Goran Radman, o čemu svjedoči s moje strane dvaput priložena, no i od
sutkinje Ćurko Nasić i od suca Marina uporno namjerno zaobilažena pravomoćna presuda Županijskog suda u Osijeku u
predmetu Radman protiv Franciškovića.
Da se na navedeni način dokazuju duševne boli, dokazuje uostalom i druga presuda Općinskog građanskog suda
u Zagrebu u predmetima Turudić protiv Novog lista, i Turudić protiv Ciglenečkog u kojima je sudac Turudić svoje duševne
boli, u predmetima od po 75.000,00 kn, također dokazao jednostavnim iskazom pred sudom, te je to stoga, u skladu s
Ustavom RH, čl. 14 trebalo biti prihvaćeno i u mom slučaju, tim više što se radi o neusporedivo manjem iznosu tražene
naknade štete, u kojem bi angažiranje sudskog vještaka predstavljalo nesrazmjerni trošak, te je uostalom po čl. 221 Zakona
o parničnom postupku i navedenoj relevantnoj sudskoj praksi, to bilo nepotrebno!
Sve sam ja to u mojoj žalbi lijepo i jasno naveo, a sudac Marin je to sve još „ljepše“, zlonamjerno i nezakonito
izignorirao, demonstrirajući time do koje je mjere zao.

Šesto – sudac Marin je ignorirao i činjenicu da je u suprotnosti sa sadržajem isprava u spisu, konkretno s mojim
iskazom (pa je riječ o bitnoj povredi parničnog postupka), te u suprotnosti sa Zakonom i sudskom praksom (pa je dakle
riječ i o pogrješnoj primjeni materijalnog prava), i navod presude „ovdje niti okolnosti niti jačina povrede za koju tužitelj
navodi da mu je pričinjena nisu takvi da bi opravdavali priznavanje pravične novčane naknade kao satisfakcije“ (Prilog,
str. 70).
Iz priložene sudske prakse, presude istog suda, Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u predmetu Radman protiv
Franciškovića, potvrđene i od Županijskog suda u Osijeku, razvidno je naime da sud i za znatno manje klevete dosuđuje
mnogo veće odštetne iznose, onda kada su takve klevete iznesene pred većim auditorijem. Dakle i ovdje se sudac Marin
zlonamjerno nezakonito oglušio o moje žalbene navode u njegovoj morbidnoj, i svakako psihički nimalo zdravoj želji da
ignorirajući činjenice donese presudu protiv mene, što je i učinio.

16
 DVANAEST SVJESNIH LAŽI SUCA MARINA:

Uz gore navedenih šest ogluha (gore pod: prvo – šesto, na str. 15-16), i uz njegove već dokazane laži, evo i popisa
ostalih laži suca Željka Marina iz njegove presude od 27. kolovoza 2019.:

1. laž suca Željka Marina je ona o mojoj „dopuni tužbe“, koja je dokazana kao laž ovdje na str. 14.

2. laž suca Željka Marina glasi: „Prvostupanjski sud je … na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio
materijalno pravo.“ (Prilog, str. 86).
Da je to laž, jer materijalno pravo nije pravilno primijenjeno, vidjeli smo gore na str. 15-16, pod: četvrto, peto,
šesto. Zato je ovo u biti trostruka laž suca Marina.

3. laž suca Željka Marina glasi: „Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povrjeda parničnog postupka
iz čl. 354. stavak 2 ZPP-a …“ (Prilog, str. 86).
Da je to laž, vidjeli smo gore na str. 15 pod: prvo, drugo, treće. Zato je i ovo u biti trostruka laž suca Marina.

4. laž suca Željka Marina je cijeli 7. odlomak njegova obrazloženja na 2. strani presude, u kojem on tvrdi da je
tijekom postupka utvrđeno da sam ja tuženoj slao mailove prijetećeg sadržaja, što je obijesna laž (Prilog, str. 86).
Da je tome tako, vidi se iz činjenice da nijednu od tih prijetnji tj. „prijetećih sadržaja“ mojih mailova, koji su svi bili
priloženi uz moju tužbu, on u presudi nije naveo.
Dapače, zlonamjerno je prešutio da je i Policija i DORH i sama Udruga ULUPUH pobila te navode tužene kao i
sutkinje Ćurko Nasić i da su utvrdili da nikakvih prijetnji nije bilo (vidjeti ovdje str 5, 8, 11). Riječ je dakle o sirovoj kleveti
koju može izreći samo krajnje zao i podao, pokvaren nečovjek.

5. i 6. laž suca Željka Marina je navod suca Marina: „Temeljem takvog činjeničnog stanja sud prvoga stupnja
pravilno ocjenjuje da tužena u svojem iskazu nije iznosila vrijednosne sudove već činjenične tvrdnje…“ (Prilog, str. 86).
Prva laž u toj rečenici je ona da „Temeljem takvog činjeničnog stanja“. Riječ je o laži, jer to uopće nije bilo
činjenično stanje, a da je tako, vidjelo se i iz samih mailova u kojima nije bilo prijetnji, i iz zaključka Policije, DORH-a i samih
isprava ULUPUH-a koji u mailovima nije našao nikakve prijetnje (vidjeti ovdje str 5, 8, 11).
Druga laž je već više puta spominjana manipulacija, da „tužena u svojem iskazu nije iznosila vrijednosne sudove
već činjenične tvrdnje“. Riječ je bila naime o tvrdnjama koje su implicirale vrijednosne sudove (vidjeti ovdje str. 15-16), a
i tvrdnje koje je ona iznijela zapravo uopće nisu bile činjenične, već se radilo o lažima, a laži svakako nisu činjenice, što bi
sudac Marin, za plaću koju nezasluženo prima (jer umjesto da sudi, svojim ovdje opisanim zvjerstvima uništava ljude)
trebao znati jer to znaju i djeca u prvom razredu osnovne škole.

7. laž suca Željka Marina je „mogućnost“ koju mi je on cinično ponudio, a to je „podnošenje prijave za davanje
lažnog iskaza“ (Prilog, str. 86).
Da je riječ zapravo o laži, i da mi se ovom „ponudom“ sudac Marin zapravo javno ruga, dokaz je upravo ova njegova
nakaradna presuda, puna očitih ogluha i drskih laži, ukupno 18 (ovdje str. 15-19), iz koje je vidljivo da će hrvatski
pravosudni djelatnici, koji se po kvaliteti nalaze na 126. mjestu na svijetu, tj. 2 mjesta iza sudaca iz Čada (najsiromašnije
zemlje na svijetu – Prilog str. 89) učiniti sve da onaj tko nema novaca da plati pravosudni reket (a iz same tužbe je sudac
Marin znao da ja nemam novaca, vidjeti Prilog, str. 2) izgubi spor ili tužbu ili prijavu. Upravo nepravda koju sudac Marin i
njemu slični zlotvori iz pravosuđa siju, idući prema građanima u pravilu „na nož“ (vidjeti o tome izjavu sutkinje Lane Peto
Kujundžić:https://www.index.hr/vijesti/clanak/prica-o-kristianovoj-smrti-postaje-sve-strasnija-strucnjaci-su-
zgrozeni/2112280.aspx) je prema znanstvenim istraživanjima glavni razlog paničnog bijega stotina tisuća ljudi iz Hrvatske
(vidjeti link: https://www.24sata.hr/news/ljudi-iz-hrvatske-ne-bjeze-od-siromastva-nego-od-nepravde-5778).

8. laž suca Željka Marina glasi: „Premda tužitelj u žalbi navodi da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba
parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u žalbi osporava i utvrđeno činjenično stanje što je
suprotno članku 466. stavak 3 ZPP-a…“ (Prilog, str. 86).
Riječ je o svjesnoj laži suca Marina, jer ja nigdje nisam osporavao utvrđeno činjenično stanje – što je vrlo lako
vidjeti iz moje žalbe (Prilog, str. 72-75) – već sam u žalbi naveo činjenicu da su navodi presude sutkinje Ćurko Nasić tj.

17
odlučne činjenice navedene u istoj, u izravnom proturječju sa sadržajem priloženih isprava, što sam detaljno i dokazao i
to je, prema članku 354, st. 2, točka 11 Zakona o parničnom postupku, valjan osnov za žalbu.

9. laž suca Željka Marina glasi: „……drugostupanjski sud ne može ukinuti presudu prvostupanjskog suda i vratiti
predmet tom sudu na ponovno suđenje ako smatra da radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja treba održati novu
glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom.“ (Prilog, str. 87).
Riječ je o svjesnoj laži suca Marina jer iz te njegove izjave proizlazi da sam ja (neosnovano) tražio da se ovaj
predmet vrati na ponovno suđenje, i to radi nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, a zapravo sam osnovano tražio da
sud ukine pobijanu presudu i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev (Prilog, str. 71) što je uostalom bilo jasno i samom sucu
Marinu, jer je na početku svoje drugostupanjske presude napisao da sam ja tražio „ukidanje ili preinačenje presude“
(Prilog, str. 86), te dakle ne „vraćanje na ponovno suđenje“ kako je manipulirajući naveo ovdje (Prilog, str. 87).

10. laž suca Željka Marina glasi „Suprotno žalbenom navodu da je tužena u svojem odgovoru na tužbu iskazala da
„ima pravo“ svjesno lagati tj. klevetati na sudu, uvidom u odgovor tužene na tužbu od 3. listopada 2017. tužena je navela
da se svojim svjedočenjem isključivo dala vlastito viđenje situacije i subjektivni dojam…“ (Prilog, str. 87).
Ova laž suca Marina je osobito zanimljiva jer prkazuje njegov iskreni i u biti opravdani prijezir prema hrvatskome
pravosuđu, jer iz nje proizlazi da se na hrvatske sudove svjedoke poziva kako bi oni tamo iznijeli „svoj subjektivni dojam“.
Tom tvrdnjom je sudac Željko Marin simbolično pljunuo u lice hrvatskom sudstvu, i taj njegov gest ima težinu, jer
je i on sam sudac.
Da je riječ o laži, vidi se iz činjenica koje sam iznio u čak 3 moja navoda tijekom trajanja samog postupka i još
jednom u žalbi (vidjeti ovdje str. 11). Riječ je o mom opetovanom iznošenju pravnoteorijske činjenice da: „Počinitelj koji
znade da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno pravo na slobodno izražavanje i mišljenje. Takva izjava u krajnjoj
liniji i nije nikakvo mišljenje jer se ne izražava ono što se zaista i misli.“, te da: „Kada je određenom subjektu stavljeno na
teret neistinito iznošenje činjenica, on, prema tome, nikad ne može tvrditi da je imao pravo iznositi takve činjenice.“
(Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 74).
Laž je dakle i tvrdnja tužene i suca Marina da je tužena: „ima(la) pravo iznijeti svoje viđenje predmeta spora“, a
da je to laž, vidi se i iz od suca Marina stalno ignorirane presude Županijskog suda u Osijeku (predmet: Gž-2501/2016)–
kojom je taj sud potvrdio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu – u predmetu Radman protiv Franciškovića, a
koju sam je dvaput priložio u ovaj spis (Prilog, str. 30-34 i 51-55), u kojoj izrijekom stoji: „svaka osoba dužna je prije
iznošenja bilo kakvih informacija o drugoj osobi, provjeriti istinitost tih informacija, jer se svakoj osobi jamči pravo na
štovanje i pravnu zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, časti i ugleda sukladno čl. 35 Ustava Republike
Hrvatske. Sloboda mišljenja i izražavanja misli (čl. 38. ustava RH) ne znači, a kako to pogrešno smatra tuženik, da je
dozvoljeno izjavama povrjeđivati čast, dostojanstvo i ugled druge osobe…“ (Prilog, str. 53).
Dakle, sudac Marin je lagao da je tužena dala „vlastito viđenje situacije“, jer po pravnoj teoriji i praksi, svjesno
laganje – a iz sadržaja mailova i ocjene policije, DORH-a i samog ULUPUH-a se vidjelo da u njima nije bilo prijetnji kako je
to tužena Musić tvrdila – nije iznošenje „mišljenja“ i ne može smatrati „viđenjem“ jer je riječ o zapravo planskoj izmišljotini,
a u ovom konkretnom slučaju o namjernoj kleveti.
Da je tome tako, pokazuje i pravno načelo koje sam čak 2 puta naveo tijekom trajanja postupka, dana 28. 9. i 10.
10. 2017. (Prilog, str. 19 i 27) a koje glasi: „Počinitelj koji znade da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno pravo
na slobodno izražavanje i mišljenje. Takva izjava u krajnjoj liniji i nije nikakvo mišljenje jer se ne izražava ono što se zaista i
misli.“ (Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 74).
Dakle, i tu je sudac Marin namjerno, svjesno lagao.
Vrhunac Marinovog zvjerstva je međutim navod da su „svjedoci Ivana Bakal i Davor Klarić dali slične izjave kao i
tužena Ivana Musić“ (Prilog, str. 87).
U tom navodu suca Željka Marina došla je do punog izražaja radikalna zlonamjernost i pokvarenost njegova
sudačkog karaktera. Naime, navedena Ivana Bakal uopće nije dala izjavu kao svjedok, već kao stranka, no ono što je tu
mnogo bitnije je činjenica da sudac Marin dokazom u korist Ivane Musić smatra okolnost da su na istom ročištu još dvije
osobe lagale isto kao i ona (Ivana Bakal, Davor Klarić). Sudac Marin je naime dobro znao da su sve te izjave o mojim
„prijetećim mailovima“, lažne jer su ti mailovi priloženi u sam spis i iz njih se vidjelo da tu nikakvih prijetnji nije bilo
(pokvareni sudac Marin nije u ovoj svojoj nakaradnoj presudi naveo nijednu prijetnju o kojoj su iskazivali Musićeva, Klarić

18
i Ivana Bakal, pa je i iz toga jasno da on svjesno laže), a da nikakvih prijetnji u mojim mailovima nije bilo, pokazala su i
izviješća Policije, DORH-a i samog ULUPUH-a, o čemu sam već govorio na više mjesta (vidjeti ovdje str. 5, 6, 7, 8, 11, 12, 13,
15, 17)

11. laž suca Željka Marina je da prijetnja koju mi je uputio odvjetnik Tomislav Beloša riječima „Vidjećete vi kako
ćete proći, kada ste se usudili zastupati se sami, protiv mene - odvjetnika!“ kako je naveo Marin „nema i ne smije imati
nikakvog utjecaja na odlučivanje suda“ (Prilog, str. 87).
Da je to laž i da je odvjetnik Tomislav Beloša točno predskazao da ću ja izgubiti spor, jer nisam platio pravosudni
reket koji me na početku zagrebački Općinski građanski sud tražio (ovdje, str. 6, 9. 10, 14, 15, 17), pokazuje činjenica da
je da bi u ovoj stvari presudio nezakonito, sudac Željko Marin počinio niz sramnih i nezakonitih djela koja sam ovdje već
dokazao, a to su ogluhe na svih 6 bitnih navoda moje žalbe, te je k tome dodao i još 12 svojih kleveta (vidjeti ovdje str. 15-
19).

12. laž suca Željka Marina je ujedno i najvažnija i ona glasi: „Budući da tužitelj nije sudu podnio nikakve medicinske
dokaze na okolnosti težine i posljedica izjava tužene, sud prvog stupnja je po svojoj slobodnoj ocjeni dokaza ocijenio na
način sa to nije proizvelo teže posljedice za tužitelja, te da iz tog razloga istome nije dosudio zatraženu novčani naknadu…“
(Prilog, str. 87).
Ovo je ključna laž suca Željka Marina, jer je on njome, kao i prvostupanjska sutkinja Davorka Ćurko Nasić ignorirao
sudsku praksu koju sam ja čak 2 puta priložio u spis: presudu Županijskog suda u Osijeku (predmet: Gž-2501/2016) – kojom
je taj sud potvrdio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu – u predmetu Radman protiv Franciškovića (Prilog, str.
30-34 i 51-55), a iz koje se vidi, i to u mnogo „težem“ sporu u kojem je Radman dobio 30.000 kn naknade štete, dok sam
ja tražio svega 500 kn, da navedene „medicinske dokaze“ u ovom tipu sporova – naknade štete za duševne boli radi klevete
- uopće nije potrebno prilagati, tim više što bi vještačenje u ovakvom postupku predstavljalo nesrazmjeran trošak.
Na to sam sve upozorio u više navrata tijekom postupka i u žalbi (vidjeti Prilog, str. 9, 12, 13, 16).
No ono što je ovdje osobito važno je da sam se u žalbi pozvao i na dva predmeta suca Ivana Turudića, presuđena
drugačije na istom sudu na kojem se vodio i moj prvostupanjski postupak – Općinskom građanskom sudu u Zagrebu
(Prilog, str. 70).
To da sudac Turudić nije morao priložiti „medicinske dokaze“ u istovrsnim predmetima kao što je moj, u kojima je
on tražio mnogo veću naknadu štete – 75.000 kuna, a da je to u mom predmetu u kojem sam tražio naknadu štete od
svega 500 kn uzeto kao razlog da se presudi protiv mene, usprkos priloženoj sudskoj praksi koja je onemogućavala takvu
presudu, pokazuje da je NETOČNA IZJAVA SUCA TURUDIĆA OD 25. 10. 2019. DA SU U HRVATSKOJ PRED ZAKONOM SVI
JEDNAKI (Prilog, str. 90).

Iz svega ovog je jasno da je ovaj predmet još jedan dokaz timske korupcije u radu našeg pravosuđa, tj. pravosudne
mafije u koju su u ovom slučaju bili uključeni odvjetnik Tomislav Beloša te suci Davorka Ćurko Nasić (Općinski građanski
sud Zagreb) i Željko Marin (Županijski sud Vukovar).

19
20
 Prilog uz ovo Otvoreno pismo nalazi se na linku:
https://www.scribd.com/document/432632913/Prilog-uz-Otvoreno-pismo-Sessi-i-Turudi%C4%87u-zlodjela-
sutkinje-%C4%86urko-Nasi%C4%87-i-suca-Marina

21