UNIVERZITET U ZENICI

ZDRAVSTVENI FAKULTET
www.zf.unze.ba

Prof.Dr Sci. Darko PETKOVIĆ, dipl.inž.

Viši asistent Mr Sci. Suad SIVIĆ, Dr.med.

TEHNOLOGIJE U
MEDICINI
-skripta-

Zenica, decembar, 2005.

1
 SADRŽAJ

Predgovor

1. TEHNIKA I TEHNOLOGIJA –OPŠTI POJMOVI

1.1. TEHNIKA .............................................................................................5
1.2. TEHNOLOGIJA....................................................................................5
1.3. ZDRAVSTVENA I MEDICINSKA TEHNOLOGIJA ............................10
1.4. OPSEG ZDRAVSTVENE TEHNOLOGIJE.........................................12
1.5. TRANSFER TEHNOLOGIJE..............................................................18
1.6. EKONOMSKI ASPEKTI TEHNOLOGIJA U MEDICINI.....................26

2. TEHNOLOGIJE ZDRAVSTVENE NJEGE

2.1. DEFINICIJE ZDRAVSTVENE NJEGE................................................30
2.2. PROCES ZDRAVSTVENE NJEGE.....................................................30
2.3. STRUKTURA PROCESA ZDRAVSTVENE NJEGE...........................32
2.4. MEĐUSOBNA POVEZANOST ETAPA PROCESA............................35

3. SISTEMI INTENZIVNE NJEGE I HITNE POMOĆI

3.1. SISTEM INTENZIVNE NJEGE.............................................................37
3.2. SISTEM HITNE POMOĆI.....................................................................41

4. MEDICINSKA DIJAGNOSTIKA
4.1. MJERENJE BIOELEKTRIČNIH POTENCIJALA.................................45
4.2. MJERENJE BIOLOŠKIH NEELEKTRIČNIH VELIČINA......................48
4.3. ULTRAZVUČNA DIJAGNOSTIČKA TEHNIKA....................................48
4.4. RENTGENSKA TEHNIKA.....................................................................51
4.5. RENTGENSKA KOMPJUTERIZIRANA TOMOGRAFIJA (CT)............53
4.6. EMISIJSKA KOMPJUTERIZIRANA
TOMOGRAFIJA I TOPOGRAFIJA........................................................55
4.7. NUKLEARNA MAGNETSKA REZONANCA (eng. MRI)......................57
4.8. JEDAN KLINIČKI SLUČAJ...................................................................58

5. TIMSKI RAD
5.1. OPŠTE NAZNAKE TIMSKOG RADA..............................................61
5.2. PORAST VAŽNOSTI I UPORABE TIMSKOG RADA:
TREND ILI NUŽNOST……………………………………………………61
5.3. SKUPINA I TIM …………………………………………………………...66
5.4. PREDNOSTI I NEDOSTACI TIMSKOG RADA………………………..69
5.5. USPJEŠAN MENADŽER……………………………………………...…72
5.6. FORMIRANJE TIMOVA......................................................................76
5.7. ZNAČAJ TIMSKOG RADA U ZDRAVSTVU.......................................77

6. ZDRAVSTVENI INFORMACIONI SISTEM

6.1. OPŠTE KARAKTERISTIKE....................................................................79
6.2. IZGRADNJA INFORMACIJSKIH SISTEMA...........................................79
6.3. TIPOVI ZDRAVSTVENIH INFORMACIONIH SISTEMA.........................80

2
6.4. SVRHA I SADRŽAJ ZDRAVSTVENOG
INFORMACIONOG SISTEMA.................................................................81
6.5. SPECIFIČNOSTI ZDRAVSTVENOG INFORMACIONOG
SISTEMA B&H........................................................................................82
6.7. JEDAN PRIMJER INFORMACIJSKOG SISTEMA
ZUBNE AMBULANTE............................................................................83

7. MENADŽMENT VISOKIH TEHNOLOGIJA U MEDICINI

7.1. BIOTEHNOLOGIJA.................................................................................87
7.2. BIOHEMIJSKA DIJAGNOSTIKA............................................................88
7.3. TERAPEUTIKA I VAKCINE....................................................................89
7.4. GENETSKI INŽENJERING.....................................................................92
7.5. PEPTIDI...................................................................................................93

8. MENADŽMENT TEHNOLOGIJA U FARMACEUTSKOJ

INDUSTRIJI
8.1. KLJUČNE TEHNOLOGIJE U FARMACEUTSKOJ INDUSTRIJI.........95
8.2. ZADACI MENADŽMENTA TEHNOLOGIJA
U FARMACEUTSKOM PREDUZEĆU...................................................97
8.2. ORGANIZACIJA MENADŽMENTA
TEHNOLOGIJA U FARMACEUTSKIM PREDUZEĆIMA.....................102

9. LITERATURA.........................................................................105

3
 Predgovor
Poštovane Kolege,

Pisati knjigu pa makar ona bila i u formi skripte velika je odgovornost i

obaveza. Pogotovo kada se ima na umu da je ovo jedno od prvih izdanja
Zdravstvenog fakulteta Univerziteta u Zenici koji je svoj rad započeo
akademske 2005/06.godine. U namjeri da maksimalno ispoštuju postojeći
nastavni plan i program na predmetu Tehnologije u medicini te da studentima
pripremu ovog ispita učine što lakšom i kvalitetnijom autori su se opredijelili za
prezentovani sadržaj. Sigurno je da će u daljem toku rada na ovoj knjizi ona
pretpjeti brojne izmjene i dopune.

Rad na ovom rukopisu predstavljao je i veliki izazov za same autore jer jedan
sa malo većim iskustvom dolazi iz sfere tehničkih nauka a drugi mlađi je iz
oblasti medicinskih nauka. Vjerovatno je to i svojevrsna nedoumica za
tvrdokorne stavove da knjige za medicinske fakultete mogu pisati samo osobe
za medicinskim obrazovanjem i obratno. Mišljenje je autora pak, da je ova
kombinacija dala pravi rezultat i poseban pečat rukopisu. Naime, danas je
vrlo teško zamisliti moderan i sofisticiran razvoj i primjenu savremene
medicinske opreme bez učešća tehničkih lica. I ne samo to, tehnika i
tehnologija su univerzalne naučne discipline, u kome inženjeri pa bila to i
oblast medicine imaju šta da kažu.

Autori se zahvaljuju osoblju KBC Zenica, Univerzitetskoj klinici RWTH

Aachen, Bolnici La Molinete Torino, UK Tuzla i fabrici Krka Novo Mesto, na
dozvoli da u njihovim prostorima načine brojne fotografije ili da koriste foto-
arhive za ilustracije materije o kojoj se govori.

S obzirom da je skripta u pisanoj i elektronskoj formi besplatno dostupna

studentima nadamo se da će najveći broj primjedbi i sugestija za buduća
izdanja doći upravo od njih.

Zenica, decembra, 2005.godine

Autori

4
1. TEHNIKA I TEHNOLOGIJA –OPŠTI POJMOVI
1.1. TEHNIKA

Riječ tehnika potiče od starogrčke riječi τε'χνη (eng. Technic) što je značilo
umjetnost mada kod Grka ona nije značila samo umjetnost nego i zanat. Postoji oko
160 definicija tehnike, a definicija Svjetske Enciklopedije (World Book Encyclopedia)
glasi: “ Tehnika upućuje na sva umijeća koja ljudima omogućuju da svoje izume i
otkrića upotrijebe za zadovoljenje svojih potreba i želja. Otkako postoje, ljudi su radili
kako bi proizveli hranu, odjeću i skloništa, ali i kako bi zadovoljili svoje želje za
dokolicom i udobnošću. Tokom milenija ljudi su izumili alate, strojeve, materijale i
postupke koji olakšavaju rad. Isto tako, otkrili su kako ukrotiti vodu, vjetar, paru,
elektricitet i druge oblike energije, čime su povećali djelotvornost svoga rada. „

Profesor Stevan Kukoleča u

Organizaciono-poslovnom leksikonu
označava tehniku kao vještinu,
mehaničku spretnost, umješnost,
zanat, umjetnost i znanost. On
razrađuje pet upotreba te riječi:

- tehnika je sposobnost
rutinskog izvođenja radnih
procesa bilo koje vrste (tehnika
sviranja klavira),
- naziv za opremu za izvođenje radnog procesa, kao što su instrumenti i pribor,
- naziv za sredstva rada u nekim radnim organizacijama kao što su strojevi,
alati, aparati, uređaji...,
- naziv za skup metoda ili formuliranih riješenja za primjenu i provođenje
naučno ili u praksi definiranih spoznaja za zadovoljenja potreba u životu,
privredi, proizvodnji, nauci, medicini, zdravstvenoj zaštiti, domaćinstvu ...Pri
tome ona obuhvata konstrukcijska riješenja, tehnička riješenja i provedbu
tehničkih procesa u praksi.
- naučno područje koje, polazeći od opštih zakona fizike, hemije, biologije ...,
proučava primjenu naučnih dostignuća u proizvodnji, uz istodobno
istraživanje novih mogućnosti i projektiranje novih riješenja te njihovo
uvođenje u život i daljnje razvijanje.

1.2. TEHNOLOGIJA

Riječ tehnologija vodi porijeklo od grčkih riječi techne – umjetnost, vještina, umijeće i
logos – nauka. Tako možemo prevesti taj termin doslovno kao nauka o umijeću
odnosno nauka o vještinama. Pod tehnologijom u širem smislu podrazumijeva se
ukupnost načina i metoda dobijanja, obrade ili prerade sirovina, materijala,
polufabrikata ili proizvoda u raznim granama industrije, građevinarstva, medicine i dr.
Tehnologijom se naziva i naučna disciplina koja razrađuje i usavršava ove metode i
postupke. Tehnologijom (ili tehnološkim procesima) nazivaju se i same operacije
dobijanja, obrade, prerade, transporta, skladištenja i čuvanja, koje predstavljaju
osnovu proizvodnih procesa. Tehnologijom se uobičajeno naziva i opis proizvodnih
procesa, uputstva za rukovanje njima, tehnološka pravila, zahtijevi, karte, grafikoni
itd.

Tehnologija se obično vezuje za određenu privrednu granu (npr. rudarske

tehnologije, građevinske tehnologije, mašinske tehnologije, medicinske tehnologije) ili

5
za način dobijanja ili obrade određenih materijala (tehnologija metala, tehnologija
vlaknastih materijala, tekstilna tehnologija). Kao rezultat tehnoloških procesa dolazi
do kvalitativnih izmjena obrađivanih objekata. Tako je, na primjer, tehnologija
dobijanja različitih metala zasnovana na promjeni hemijskog sastava, kao i fizičkih i
hemijskih osobina polaznih sirovina. Tehnologija mehaničke obrade zasniva se na
izmjeni oblika i nekih fizičkih svojstava dijelova koji se obrađuju: hemijska tehnologija
zasniva se na hemijskim reakcijama kojima se mijenja sastav i osobine polaznih
supstanci. Najvažniji pokazatelji koji karakterišu tehničko-ekonomsku efikasnost
tehnoloških procesa jesu: relativan utrošak sirovina, polufabrikata i energije na
jedinicu produkcije; količina i kvalitet gotove produkcije; nivo produktivnosti rada,
intenzivnost procesa; troškovi proizvodnje, cijena koštanja.

Zadatak tehnologije kao nauke jeste utvrđivanje i izbor onih hemijskih, fizičko-
hemijskih, fizičkih, mehaničkih i drugih zakonitosti u toku prirodnih procesa, koje se
mogu praktično iskoristiti u cilju što efikasnijeg i ekonomičnijeg vođenja proizvodnih
procesa, s najmanjim utroškovim vremena i materijalnih resursa, uz povećanje
produktivnosti i efikasnosti. Usavršavanje tehnologije je važan uslov ubrzanja
tehničkog procesa.

Prema jednoj savremenoj definiciji: «Tehnologija je sistem koji čine tehnička sredstva
(hardware), metode i postupci primjene tih sredstava, tj. njihova programska podrška
(software) i organizaciona struktura (orgware)». Ova tri podsistema čine međusobno
integrisani sistem – firmware.

Tehnologija je u suštini skup metoda i tehničkih sredstava pomoću kojih je, uz

odgovarajuću organizaciju, moguće riješavanje određenih problema u cilju dobijanja
različitih proizvoda – robe, vršenja različitih usluga od prodajnih, proizvodnih do
medicinskih.

Klasifikacija tehnologija

U skladu s klasifikacijom firme «Artur D.Little Ltd.» tehnologije se mogu podijeliti na

tri velike kategorije.

1. Bazne tehnologije su tehnologije koje su u najvećoj mjeri prisutne u osnovi

određene djelatnosti, čiji konkurentski uticaj više nije odlučujući, jer su široko
rasprostranjene i u njima konkurenti imaju ekvivalentne mogućnosti.

2. Ključne tehnologije su one u kojima je konkurentski uticaj najjači, koje čine

bazu konkurencije i čijim ovladavanjem se stiče sasvim specifična
kompetentnost, nužna za uspjeh u određenom domenu proizvodnje.

3. Generičke (dolazeće ili nastajuće) tehnologije su tehnologije koje se tek

stvaraju, nastaju, prolaze kroz etapu ispitivanja u pilot postrojenjima i prve
primijene u nekim domenima. One samo djelimično učestvuju u proizvodnim
procesima u određenim granama industrije. Poslije provjere u praksi i
zadovoljavanja uslova kao što su efikasnost, efektivnost i ekološki standardi,
neke od generičkih tehnologija mogu postati ključne u određenoj grani
industrije. Generičke tehnologije ili njihove komponente u hibridnim
tehnologijama nazivaju se tehnologijama budućnosti ili tehnologijama III
milenijuma odnosno tehnologijama XXI vijeka.

Kao primjer, ramotrimo ključne tehnologije u granama industrije kao što su hemijska i
farmaceutska. Najvažniji procesi u hemijskoj i farmaceutskoj industriji su: istraživanje,

6
razvoj, proizvodnja aktivne supstance, farmaceutska proizvodnja, marketing i
prodaja. U tabeli 1. prikazan je uticaj ključnih tehnologija i tehnika na ove procese.

Tabela 1. Savremene tehnologije u glavnim procesima farmaceutske industrije

Glavni procesi Tehnologije
Primarno istraživanje CAMD (Computer Aided Molecular Design),
molekularno modeliranje, QSAR metode, virtuelna realnost,
novi screening-sistemi (ćelijske kulture, modeli organa),
laboratorijska robotska tehnika, LIMS (laboratorijski sistem
informacija i menadžmenta), molekularna biologija
Farmaceutski razvoj Novi terapeutski sistemi (liposomi), mikro i nano tehnike
(implantati, pumpe za injekcije), robotska tehnika
Klinički razvoj Informaciona tehnologija
Registracija CANDA (Computer Aided New Drug Application)
Proizvodnja aktivnih Asimetrična i hemi-enzimska sinteza, procesna tehnologija,
supstanci Biotehnologija
Farmaceutska Novi materijali, procesna tehnologija, čista prostorna
Proizvodnja tehnika, robotska tehnika
Marketing Informaciona tehnologija
Prodaja Informaciona tehnologija, novi logistički sistemi

Iz tabele 1. se vidi da moderne tehnologije imaju jak uticaj na bazna istraživanja.

Kombinacijom metoda molekuralne biologije, informatike i kompjuterskog modeliranja

moguće je projektovati i sintetizovati hemijska jedinjenja i lijekove. Interesantne
mogućnosti primjene pojavljuju se kod poznate kompjuterske tehnike virtuelne
realnosti (Virtual Reality). Komplikovani biomolekuli se predstavljaju zajedno s
niskomolekularnim aktivnim supstancama u jednom fiktivnom trodimenzionalnom
prostoru, što omogućava njihovo posmatranje sa svih strana, direktnu manipulaciju
na monitoru i uzajamno podešavanje.

Na primjeru farmaceutske industrije i njenih revolucionarnih tehnologija:

biotehnologije i genske tehnike, kao i informacione tehnologije ugrađene u mnoge
procese, možemo proučavati uticaj ključne tehnologije na razvoj proizvodnog
procesa i poslovanja uopšte.

U osnovi sve tehnologije mogu se svrstati u jednu od tri osnovne grupe:

• klasične tehnologije,
• visoke tehnologije,
• informatizovane klasične tehnologije.

Njihovi osnovni resursi i osobine bitni su za poimanje njihovog istorijskog značaja u

tehnološkom, ekonomskom i društvenom razvoju.

Klasične tehnologije

Bitne karakteristike klasičnih tehnologija su:

• visokaradna intenzivnost (potreba za velikom količinom manuelnog rada),
• trošenje velikih količina sirovina iz neobnovljivih resursa,
• trošenje velikih količina energije za preradu, ekstrakciju i transport sirovina,
• velika osjetljivost na uticaj ekonomskih, socijalnih i političkih kriza,
• pad akumulativnosti u toku životnog ciklusa,

7
 • visok stepen zagađenja i degradacije ekološke sredine s katastrofalnim
posljedicama na sve većim geografskim područjima (npr. efekt staklene bašte
i globalno otopljavanje klime, kisele kiše i uništavanje šuma).

Tipični predstavnici industrija baziranih na klasičnim tehnologijama jesu, između

ostalih:
• brodogradnja,
• drvna industrija,
• metalurgija,
• tekstilna industrija,
• petrohemija, itd.

Industrijsko društvo i klasične tehnologije bili su u zenitu u razvijenim zemljama

pedesetih godina XX vijeka. Nakon toga dolazi do duboke krize klasičnih industrija i
ta kriza traje i danas. Zemlje koje svoju privredu temelje na klasičnim tehnologijama
nalaze se u permanentnoj krizi, što se proticanjem vremena još i produbljuje. Uzroci
kriza leže u bitnim karakteristikama klasičnih tehnologija. Klasične industrijske grane
koriste sve veće količine sirovina koje se prerađuju upotrebom sve većih količina
energije. Sirovine za klasične industrijske grane oduvijek su bile predmet ne samo
ekonomskih, već i političkih akcija. Želja za posjedovanjem i osiguranjem izvora
sirovina bila je u prošlosti čest uzrok i pokretač ratnih sukoba. Posljednjih decenija
nafta se «afirmisala» kao jedan od važnih uzročnika svjetskih ekonomskih i političkih
kriza. Slično važi i za energiju. Pojedine zemlje, koje su kao glavnu energetsku
sirovinu koristile naftu, a nisu same proizvodile dovoljne količne nafte, dolazile su u
vrlo teške situacije nakon svakog skoka cijena nafte na svjetskom tržištu ili nakon
svakog poremećaja u nabavci nafte.

Države koje svoju ekonomiju grade na klasičnim industrijskim granama, kao

osnovnoj i trajnoj orijentaciji, neminovno prelaze u tabor nerazvijenih zemalja, jer
postaju žrtve toga procesa; povećanje nacionalnog dohotka zahtijeva povećanje
opsega industrijske proizvodnje, povećanje opsega repromaterijala, prerada sve
većih količina sirovina i repromaterijala (uz odgovarajuće troškove njihovog
transporta) zahtijeva proizvodnju sve većih količina energije, proizvodnja sve većih
količina energije zahtijeva sve veće količine sirovina (nafte, uglja, nuklearnih
materijala) i nova energetska postrojenja. Na primjer, samo troškovi otplate kredita
NE Krško bili su oko 40 miliona USD godišnje.

Kao negativna posljedica klasičnih tehnologija raste stepen narušavanja ekološke

ravnoteže i pad kvaliteta života stanovništva. Zbog dugogodišnje orijentacije na
klasične tehnologije Bosna i Hercegovina, danas ima hroničnu nestašicu svih oblika
resursa, i pored velikih investicija i neotplativih dugova.

Očito je da rješenje privrednog razvoja u uslovima krize koja ne samo da traje, već
se i produbljuje, nije moguće naći u domenu klasičnih tehnologija, jer one iniciraju
trku između potrebe za preradom sve većih količina materijala i potrebe za
proizvodnjom i potrošnjom sve većih količina energije.

Razvijene zemlje su sredinom pedesetih godina shvatile da je kriza klasičnih

industrija neminovna i da se ne može prevladati bez duboke orijentacije privrede na
nove tehnologije koje će se temeljiti na sasvim drukčijim resursima od klasičnih
tehnologija. Neophodno je razvijati nove industrijske grane bazirane na visokim
tehnologijama.

8
Visoke tehnologije

Pod uticajem visokih tehnologija natao je novi sektor industrijske proizvodnje i

privređivanja poznat pod nazivom sektor informacionih tehnologija. Taj sektor
obuhvata proizvodnju poluprovodnika, proizvodnju kompjutorske opreme,
telekomunikacionih i telematskih uređaja, lasera i optoelektronske opreme, senzora i
mijernih sistema, proizvodnju svih uređaja i sistema automatizovanog projektovanja i
proizvodnje, proizvodnju informatizovane kancelarijske opreme, proizvodnju
medicinske opreme i slično. Taj sektor je danas toliko jak da u razvjenim zemljama
zapošljava procentualno najveći broj ljudi uz tendenciju rasta tog broja.

Uz to, stepen razvijenosti

informacionog sektora sve više
postaje mjera opšte razvijenosti
pojedinih zemalja. Prozvodne grane,
koje pripadaju informacionom sektoru,
najpropulzivnije su proizvodne grane
u razvijenim zemljama. One
preuzimaju primat od industrijskih
grana kao što su automobilska
industrija, petrohemija, metalurgija
(proizvodnja aluminijuma i čelika).
Posljedica je bježanje kapitala iz tih
industrija u informacionu industriju.
Postoje brojni primjeri investiranja značajnih sredstava vodećih naftnih kompanija u
informacioni sektor. Najveći rast proizvodnje u 2000. godini zapažen je u
mikroelektronici (proizvodnji poluprovodnika, čipova, personalnih kompjutera i sl.) U
proizvodnji čipova u SAD broj zaposlenih je u posljednih 30 godina porastao 50 puta
(oko 20% godišnje), iako upravo ta grana industrije bilježi najviši stepen
automatizacije. Velik rast broja zaposlenih u toj grani posljedica je velikog rasta
obima proizvodnje, pojave novih proizvođača i sve veće potrošnje čipova. Porastu
broja zaposlenih doprinosi i sve veća potreba za istraživačkim radom koji je glavni
preduslov za razvoj te proizvodnje. Zahvaljujući snažnom razvoju mikroelektronike,
proizvodnja kompjutera postaje sve unosnija privredna grana.

Uz mikroelektroniku i na njoj bazirane informacione tehnologije, području visokih

tehnologija pripadaju još i tehnologija novih materijala, temeljena na fizici materijala,
genetski inženjering i biotehnologija, molekularna elektronika, vasionska tehnologija
(proučavanje mogućnosti korišćenja kosmosa za obavljanje određenih tehnoloških
operacija), tehnologija korišćenja mora i podmorja. Bez obzira na veliki značaj
navedenih visokih tehnologija, mikroelektronici i njenim primjenama pripada oko 80%
tržišta visokih tehnologija. Zato se pod visokom tehnologijom najčešće
podrazumijeva mikroelektronika koja danas upravo u proizvodnji medicinske opreme
doživaljava svoju neslućenu ekspanziju.

Tajna uspjeha visokih tehnologija, kao nosilaca privrednog razvoja, je u činjenici da

one ne troše energiju i sirovine u količinama koje bi mogle ugroziti njihov rast.
Osnovni resursi tih tehnologija – informacije i znanje – neiscrpivi su nematerijalni
resursi koji se «obrađuju» praktično bez trošenja energije. Odatle i tvrdnja da je čip
na energetskom planu učinio mnogo više od brojnih termo, hidro i nuklearnih
elektrana. On, doduše, ne može sam po sebi riješiti energetske probleme, ali može
doprinijeti mnogo pametnijem, svrsishodnijem i ekonomičnijem trošenju energije.

9
Informatizovane klasične tehnologije

Informatizacija klasične industrijske proizvodnje jedna je od bitnih posljedica pojave

informacije kao osnovnog resursa visokih tehnologija. Informatizovane klasične
industrije su industrije koje su razvijene u industrijskom dobu, dakle zaključno s
petom decenijom XX vijeka, kada su sasvim iscrpjele mogućnost svog prosperiteta
na sirovinsko-energetskoj bazi. Sirovinsko-energetska supstanca tih industrija
postala je kočnica njihovog razvoja u globalnim razmjerama. Kako se dalji rast
nacionalnog dohotka industrijskih zemalja nije više mogao temeljiti na povećanju
količine prerađivanih sirovina i na povećanju kapaciteta energetskih postrojenja (i iz
ekonomskih i iz ekoloških razloga), bilo je neophodno stvoriti novi resurs koji će, bez
povećanja utroška sirovina i energije, povećati rentabilnost i profit industrije klasičnog
tipa. Taj resurs mora biti takav da stvori nov kvalitet u industrijskoj proizvodnji. Taj
nov kvalitet mora osigurati mnogo racionalniju upotrebu sirovina i energije, zato u
industrijsku proizvodnju, osim snage, treba ugraditi pamet koja će omogućiti
svrsishodnije korišćenje materijala i energije. Ugradnju pameti omogućile su visoke
tehnologije, preciznije rečeno njihov čelni dio – informacione tehnologije. Za
«ugradnju pameti» u tehnološke procese i proizvode glavna zasluga pripada
mikroelektronskoj tehnologiji koja je proizvela silicijumske čipove.

Suština djelovanja čipova uopšte, a posebno mikroprocesora, sastoji se u uvođenju

funkcija odlučivanja i upravljanja, dakle izrazito mentalnih funkcija, u industrijsku
proizvodnju i u sve vidove ljudskih djelatnosti. Zbog pristupačne cijene, neznantne
mase i obima, čip se može primjeniti doslovce u svim ljudskim aktivnostima. To je
dovelo do prave eksplozije u njegovoj primjeni. To je i glavni razlog zašto mnogi
termin informaciona revolucija zamjenjuju terminom mikroelektronska revolucija. U
strogo tehnološkom smislu uistinu je riječ o mikroelektronskoj revoluciji. Zahvaljujući
mikroelektronici, ugradnjom mentalnih funkcija u industrijsku proizvodnju omogućena
je velika ušteda u repromaterijalu i energiji po jedinici društvenog bruto-proizvoda, što
današnju industrijsku proizvodnju čini znatno ekonomičnijom od one koja je postojala
samo deceniju ranije. Čipovi doslovno štede energiju i sirovine – to je osnovni razlog
zbog koga su razvijene zemlje probleme nedostatka sirovina i energije unatrag deset
godina počele rješavati sve više investiranjem u elektroniku, mikroelektroniku i visoke
tehnologije, umjesto dotadašnjeg investiranja u energetska postrojenja i sirovinske
izvore.

1.3. ZDRAVSTVENA I MEDICINSKA TEHNOLOGIJA

Tehnika svoje korijene vuče još iz praistorije odnosno iz kamenog doba kada
su ljudi počeli upotrebljavati prva kamena oruđa. Ona se razvija preko bronzanog,
željeznog, srednjeg vijeka -renesanse, pa sve do polovine 18 vijeka kada počinje
nagla industrijalizacija i enormni razvoj veoma značajnih tehnika za čovječanstvo.
Industrijska revolucija počinje u Engleskoj izgradnjom prvih fabrika u tekstilnoj
industriji, da bi se u devetnaestom i
dvadesetom vijeku pronašli telefon,
fonograf, bežični radio, film, automobil,
avion... Sve to doprinosi nagloj
transformaciji društva koje je veoma
pokretljivo, sa pristupom velikoj količini
informacija, sa velikim mogućnostima
komuniciranja i dr.
Što se tiče razvoja tehnike i
tehnologije u medicini možemo reći da
ona također vuče svoje korijene iz
praistorije u kom periodu su urađene

10
prve trepanacije lubanje, amputacije udova, incizije gnjojnih apscesa i sl. Kako se
razvijala nauka, i kako su nastajala pojedina otkrića u nekim drugim područjima
nauke mnoga od njih su našla svoju ulogu i u medicini.

Također iz potrebe da se riješe neki učestali problemi razvijaju se različita

tehnička pomagala. Tako recimo bolesti zuba koje su poznate otkako postoji
civilizacija su nametnule potrebu za njihovim riješavanjem pomoću različitih tehničkih
aparata ili proceduralnih tehnika. Najraniji pisani dokument o tretmanu zubi potiče iz
starog Egipta i najstariji poznati stomatolog je Hesi-Re koji je živio 3 000 godine prije
nove ere u Egiptu. Prve opravke zuba su zabilježene kod starih Rimljana oko 450
p.n.e. kada su oni ispunjavali šupljine zuba i pravili mostove za nedostajuće zube, a
u Kini su 695 godine šupljine zubi ispunjene mješavinom žive, srebra i kalaja. Dakle
gotovo 1000 godina prije nego što se pojavila upotreba amalgama u zapadnoj
medicini . Kroz vijekove upotrebljavala su se različita pomagala u medicini a prvi
značajniji pomaci ka razvoju tehnologije u medicini su se javili pod uticajem
Dekartova učenja u 17 vijeku kada je ljudsko tijelo svaćeno kao mašina. Slična
istraživanja vezuju se i za maestralnog Leonarda da Vinčija te druge genijalne
naučnike, slikare, vajare i dr. iz perioda renesanse

Prvo tehničko pomagalo bio je termometar koga je izumio Robert Boyle 1663.
godine. Antony van Leeuwenhoek usavršava mikroskop i uvodi ga u medicinsku
praksu 1676.godine kada je prvi put vidio bakterije koje su uzrokovale infektivne
bolesti. Godine 1816. Laenec pronalazi stetoskop što daje snažan zamah razvoju
medicinske tehnike. Iako je bilo otpora
upotrebi stetoskopa vremenom on postaje
široko prihvaćen te kasnije dolazi do
pronalaska i uvođenja u medicinsku praksu
oftalmoskopa, laringoskopa, gastroskopa,
sfingomanometra (za mjerenje krvnog
pritiska). Novu dijagnostičku metodu sasvim
slučajno otkriva Vilhem Rentgen (Wilhelm
Roentgen) 1895 godine otkrivajući X-zrake
koji su tako zvani upravo zbog svoje
nepoznanice a 1898.godine Pijer i Marija
Kiri (Pier Curie) otkrivaju radijum koji će se
kasnije koristiti za tretman malignih bolesti.

Od 1900 godine medicinske nauke napreduju krupnim koracima tako da je

na kraju 20 vijeka medicinska dostignuća pomogla da se prosječan životni vijek
čovjeka produži za 30 godina. Među mnogim otkrićima koja su tome doprinjela bila
su mnoga i iz područja tehnike. Krajem XIX vijeka Willem Einthoven otkriva
elektrokardiograf. Tokom dvadesetog vijeka dolazi do niza otkrića tehničkih
pomagala koja se koriste u medicini, bez kojih se ne bi mogla ni zamisliti savremena
medicina. Tako se otkrićem rendgenskih zraka, kompjutera i digitalnih tehnika javljaju
nove discipline u medicini kao što su radiologija, nuklearna medicina, hemodijaliza,
ultrazvučna diagnostika i intenzivna njega. Dalji napredak medicine se ne može ni
zamisliti bez informacione tehnologije. Razvoj mikroprocesora je omogućio široku
infiltraciju računara u biomedicinske instrumente za mjerenje, praćenje i prikazivanje
niza parametara u fiziologiji, klinici, radiologiji, nuklearnoj medicini, laboratorijima i dr.
Digitalne komunikacijske tehnike omogućile su umrežavanje kompjutera i razmjenu
velikih količina informacija koje su potrebne ekspertnim sistemima za poboljšanje
kvaliteta odlučivanja.

Kako smo vidjeki tehnologija obuhvata vještinu, znanje i sposobnost da se

prave, koriste i izrađuju korisne pa i nekorisne stvari. Prema definiciji Svjetske

11
zdravstvene organizacije (bhs SZO ili eng. WHO) tehnologija u zdravstvu obuhvata
opremu, mašine, medicinske potrepštine i supstance (uključujući lijekove) i druge
stvari koje se koriste u zaštiti pacijenata. U širem smislu, tehnologija je čitav niz
sredstava koji uključuje ne samo hardware (oprema, lijekovi, sanitarni materijal), već i
procedure zdravstvene zaštite i organizaciju njege pacijenata. Dakle univerzalni
tehnološki model se sastoji od hardware-a, software-a, brainware-a i orgware-a.

- Hardware podrazumjeva fizičku strukturu i logički raspored opreme

neophodne da se izvrše neki zadaci. To bi bili različiti medicinski aparati
(rendgen aparat, ultrazvučni aparat, laboratorijski aparati i pribori,
kompjuterska oprema), zatim lijekovi i sanitetski materijal.

- Software obuhvata sva neophodna znanja o tome kako se hardware koristi da

bi se zadaci izvršili. To bi bili različiti pisani dokumenti, operativni i aplikativni
programi u aparatima koji imaju digitalnu elektroničku podršku (programi
ultrazvučnih aparata...).

- Brainware (eng. Brain – mozak) obuhvata znanje i ekspertizu koji su

neophodni da bi se zadaci mogli obaviti, i

- Orgware obuhvata neophodnu organizacionu strukturu da bi se neki

tehnološki proces mogao provesti.

Sve ove četiri komponente predstavljaju tehnološki paket, te u ovisnosti koliko je

koja komponenta uključena u taj paket možemo govoriti o medicinskoj tehnologiji ili
tehnologiji u zdravsvtvu. Naime medicinska tehnologija bi uključivala hardware,
software i znanje o tehnologiji dok bi zdravstvena tehnologija uključivala i
organizaciju tehnološkog procesa u sklopu organizacije zdravstvene službe.

Neki tehnološki proces se može posmatrati kao projektovana cijelina koja

obuhvata sve potencijale moguće primjene pa govorimo o makro fenomenu
tehnologije, ili joj se može pristupiti kroz specifične oblike njene primjene pa
govorimo o mikro fenomenu tehnologije. Makrofenomen bi recimo bio proces
zdravstvene njege uopšte (kako je organiziran u svim segmentima kroz primarnu i
sekundarnu zdravstvenu zaštitu) a mikro fenomen bi bio organizacija zdravstvene
njege po istim postulatima kao i za opšu zdravstvenu njegu ali specifično za hirurške
bolesnike, ili još uže samo za određene hirurške bolesnike.

1.4. OPSEG ZDRAVSTVENE TEHNOLOGIJE

Tri karakteristike opisuju zdravstvenu tehnologiju. To su njena materijalna priroda,

namjena i njena raspostranjenost.

Materijalna priroda

Po široko prihvaćenom mišljenju tehnologija je praktična primjena znanja. Prema

tome, zdravstvena tehnologija znači mnogo više od mašina koje se koriste u
zdravstvenim ustanovama. Većina zdravstvenih tehnologija pada u slijedeće široke
kategorije:
- lijekovi: naprimjer aspirin, beta blokatori, penicilin, vakcine, krvni produkti i dr.
- uređaji, oprema i materijal za njihov rad: pejsmejkeri, CT skeneri, hirurške
rukavice, dijagnostički kitovi i dr.
- medicinske i hirurške procedure: psihoterapija, koronarna angiografija,
operacija žučne kese i dr.

12
 - sistemi za podršku: elektronski sistem za praćenje pacijenta, telemedicinski
sistemi, banke krvi, laboratorije i dr.
- organizacijski i upravljački sistemi: plaćanje unaprijed prema dijagnostički
vezanim grupama, klinički vodiči, programi upravljanja potpunom kvalitetom i
dr.

Namjena

Tehnologije također mogu biti grupirane shodno njihovoj namjeni:

- prevencija: namjera zaštite od nastajanja bolesti reducijrajući rizikofaktore za
njihovo nastajanje ili smanjiti njihov opseg ili posljedice (imunizacija,
florinacija vode za piće, program kontrole intrahospitalnih infekcija),
- skrining: ima namjenu da otkrije bolest, poremećaj ili pridružene rizikofaktore
kod asimptomatičnih osoba ( Papa bris, tuberkulinski test, mamografija,
testiranje holesterola u krvi…),
- dijagnostika: ima namjenu da otkrije uzrok i prirodu ili veličinu bolesti sa
kljiničkim znacima (elektrokardiogram, serološki test za tifus, rendgen
mogućeg preloma kosti…),
- tretman: je dizajniran da poboljša ili održi zdravstveni status, da se izbjegnu
gora oštećenja ili da osigura ublaživanje teškoća (koronarna graft
premosnica, psihoterapija, tretman bola kod malignih bolesti…),
- rehabilitacija: ima namjenu da popravi, održi ili popravi fizičku ili mentalnu
nesposobnost i socijalno funkcioniranje osobe (program vježbi kod osoba
poslije moždanog udara, pomoćni aparati za pomoć pri govoru, pomoć kod
inkontinencije…)

Ne pripada svaka tehnologija u jednu kategoriju. Mnogi testovi i druge tehnologije

upotrebljene za dijagnostiku se također koriste i u skrinigu. Neke tehnologije koje se
koriste u dijagnostici se isto tako dobro koriste i u tretmanu nekih bolesti. Naprimjer
ultrazvuk u medicini se koristi za dijagnostiku različitih morfoloških patoloških
promjena, a ito tako može dobro poslužiti u tretmanu bubrežnih konkremenata, ili kao
interventni terapijski ultrazvuk pri različitim terapijskim zahvatima.

Pojedine „granične“ tehnologije imaju kombinirane karakteristike lijekova, aparata i

nekih drugih velikih kategorija kao naprimjer spermicidni kondomi, inplantirane

13
pumpe za kontinuiranu aplikaciju lijekova…

Stupen zrelosti

Tehnologije mogu biti procijenjene u različitim stadijima proširnosti i zrelosti. Od

predviđanja razvoja u budućnosti u nekom hipotetičkom stepenu koji je unaprijed
očekivan, preko eksperimentalne faze (faze testiranja) u kojoj se koriste životinjski ili
neki drugi modeli pa do proučavanja i afirmacije kada se tehnologije podvrgavaju
kliničkim procjenama i kada se razmatra standardizacija pojedinih prostupa i
uvođenja u opštu upotrebu.

Pored toga tehnologija u određenom momentu postaje zastarjela, neefikasna ili čak i
štetna, pa je potiskuju i zamjenjuju novije i efikasnije tehnologije.

Okvir za difuziju zdravstvene tehnologije

Plaćanje igra značajnu ulogu u razvoju zdravstvene tehnologije. Ako je tehnologija

dio standardnog načina za zaradu onda će se ona vrlo brzo razvijati. Stoga
menadžment u zdravstvenom planiranju mora pažljivo odvagati svaku odluku o
uvođenju novih tehnologija, koje svakako povećavaju operativne troškove.

Povoljno je to što je interes za zdravlje veoma veliki, pa su milioni istraživača širom

zemlje usmjereni na istraživanja novih tehnologija za poboljšanje dijagnostike i
tretmana različitih bolesti.

Transfer tehnologija iz istraživačkih centara u kliničku praksu nije jednostavan

proces. Proizvođači moraju preći veliku barijeru između istraživačkih programa i
kliničke prakse koja obuhvata nepovezan tok informacija, razlike u kliničkoj praksi,
fragmentaciju usluga, i kompleksne ekonomske i finansijske olakšice.

Ljekari, sestre, drugi zdravstveni radnici i zdravstvene organizacije su oni koji moraju
prihvatiti i primjeniti poboljšanu tehnologiju dijagnosticiranja i liječenja. Da bi to bilo
tako moraju stalno biti informirani o mogućim poboljšanjima, tj. moraju imati
kontinuiranu edukaciju u okviru struke.

Sve bolja informiranost stanovništva o mogućnostima savremene medicine otvara

mogućnost promatranja rada i sklonost ka kriticizmu, naročiro specijaliziranih grupa
kao što su grupe za zdravlje žena, udruženja za AIDS i dr.

14
Svi smo mi potencijalni pacijenti i korisnici zdravstvenih usluga. Unapređenja u
zdravstvenoj tehnologiji igraju veliku ulogu u pokretanju tereta bolesti od infektivnih
ka hroničnim bolestima i produženju prosječnog življenja za čak 30 godina u zadnjih
100 godina. Pacijenti traže nove tehnologije i spremni su platiti više za njih.

Osnovne zdravstvene tehnologije

Danas većina svjetske populacije živi u siromaštvu. Postoji velika nestašica

radioloških i laboratorijskih servisa u zemljama u razvoju, a u isto vrijeme polovina
postojeće opreme nije u funkciji. Iz tih razloga nastoji se racionalizirati upotreba
zdravstvene tehnologije uvođenjem osnovnih zdravstvenih tehnologija, ili
strategijskim planiranjem difuzije pojedinih zdravstvenih tehnologija. S tim ciljem
donose se nacionalni programi dostupnosti zdravstvenim tehnologijama. Između
ostalog definiraju se osnovne zdravstvene tehnologije u okviru različitih paketa
zdravstvene zaštite.

Osnovne zdravstvene tehnologije su bazične tehnologije koje osiguravaju optimalna

riješenja u pogledu koštanja i efekata pri rješavanju zdravstvenih problema.
Zdravstvene tehnologije se upotrebljavaju na svakom nivou zdravstvenog sistema,
od najjednostavnijih do veoma naprednih. One formiraju kičmu medisinskih servisa
koji se koriste u prevenciji, dijagnostici i tretmanu bolesti.

Zdravstvene tehnologije su osnovni halat za riješavanje medicinskih problema. Svaki

pa i najjednostavniji zdravstveni sistem ne može funkcionirati bez nekih od njih.

Zdravstvene tehnologije su osnovne kada one:

- zadovoljavaju bazične potrebe zdravstvenog sistema

- osiguravaju optimalne efekte koštanja-koristi
- jasno osnovne bez kojih se ne može

Tehnologije su jasno osnovne kada ispunjavaju dobro definirane pojedinosti koje su

potvrđene kroz kliničku praksu ili su široko prihvaćene od eksperata.

Tehnologije po segmentima zdravstvene zaštite

Jasno je da određeni segmenti u sistemu zdravstvene zaštite koriste samo njima

specifične zdravstvene tehnologije. Isto tako neke zdravstvene tehnologije su
zajedničke za više segmenata zdravstvene zaštite. Tako možemo govoriti o
tehnologiji primarne zdravstvene zaštite, tehnologiji sekundarne zdravstvene zaštite
(bolnička tehnologija i tehnologija pojedinih specijalističkih grana u okviru
konsultativnospecijalističke zdravstvene zaštite), te o tehnologiji pojedinih specijalnih
odjela kao što su urgentni blok, odjeli za tretman i njegu onkoloških bolesnika,
pedijatrijski odjeli, hirurški odjeli i dr. Da bi se osigurao kvalitet i jednakomjerna
dostupnost pruženih usluga u okviru segmenata pojedini tehnološki procesi, postupci
i tehnička podrška su propisani odlukama zakonodavnih tijela, te se za nadzor
osiguranja određenog kvaliteta organizira rad agencija za akreditaciju i kvalitet u
zdravstvu, ali postoje i inspekcijske službe koje prate kvalitetu pruženih usluga u
zdravstvu.

Tehnologija primarne zdravstvene zaštite

Ako znamo koji su zadaci primarne zdravstvene zaštite te gdje se ona odvija
možemo zaključiti koja se tehnologija koristi u zadovoljenju potreba pacijenata u

15
primarnoj zdravstvenoj zaštiti.

Primarna zaštita se pruža u domovima zdravlja i područnim ambulantama a pružaju

je timovi obiteljske i opće medicine, timovi za zaštitu zdravlja predškolske i školske
djece, timovi za zaštitu zdravlja žena, za zaštitu zdravlja radnika,
higienskoepidemiološke službe, službe za zaštitu zdravlja zuba, urgentna služba,
služba za plućne bolesti, služba za rehabilitaciju i služba za mentalno zdravlje.

Svaka od ovih službi ima svoje specifične tehnološke postupke i opremu propisanu u
„standardima i normativima zdravstvene zaštite“. Ti standardi se propisuju na
nacionalnom (državnom) nivou. Naime, u zdravstvu nikada nema dovoljno novca, pa
se ovim standardima pokušavaju uskladiti mogućnosti sa potrebama. Tako naprimjer
za ambulantu opće zdravstvene zaštite je propisano da ima pored namještaja
propisanog od medicinskih aparata tlakomjer, otoskop, oftalmoskop, stetoskop i još
neka standardna pomagala. U intervenciji za opću medicinu bi bilo značajno
napomenuti da mora postojati EKG aparat, suhi sterilizator, aparat za kisik i dr.

U ambulanti za zaštitu zdravlja žena na primarnom nivou je značajno da postoji

pored standardne opreme i kolposkop, amnioskop, ultrazvučni aparat... U ambulanti
za zdravstvenu zaštitu radnika na primarnom nivou treba da budu pored ostalog EKG
aparat, dinamometar, spirometar, ergometar, aparat za audiotestiranje... U službi za
pneumoftiziološku zaštitu pored ostalog treba da bude spirometar, rendgen aparat i
dr.

U službi za hitnu medicinsku pomoć treba da bude oprema slična kao kod opće
zdravstvene zaštite. Pored nje tu treba da bude EKG aparat, defibrilator, set za
kardiopulmonalnu reanimaciju, mobilni aparat za anesteziju, portabl inkubator te
setovi za pružanje hitne medicinske pomoći. Količina navedene opreme se utvrđuje
na osnovu očekivanog najvećeg broja intervencija u toku 24 sata. U okviru službe
hitne medicinske pomoći u ovisnosti od veličine područja koje pokriva treba da bude
određen broj sanitetskih vozila sa opremom za pružanje hitne medicinske pomoći na
terenu kao i pri transportu.

U okviru primarne zdravstvene zaštite, a najčešće u domovima zdravlja postoji

laboratorij za hematološke i biohemijske analize koje se mogu raditi na tom nivou.
Manji laboratoriji se mogu organizirati i u udaljenim terenskim ambulantama, svakako
sa manjim setom pretraga. Uglavnom svaki laboratorij u PZZ (primarna zdravstvena
zaštita) treba da ima brojač krvnih elemenata (hematološki analizator),
spektrofotometar na ultravioletnom području ili anziometar za kvantitativnu i
kvalitativnu biohemijsku analizu (biohemijski analizator) te pehametar i mikroskop.
Krvnih i biohemijskih analizatora ima različitih mogućnosti, ali bi u PZZ trebalo da
mogu raditi kako veće serije testova tako i pojedinačne testove u urgentnim stanjima.
Ne bi bilo prikladno da u nekom domu zdravlja postoje visokospecifična tehnologija
predviđena za sekundarnu i tercijarnu zdravstvenu zaštitu (CT aparat,
visokospecifični imunohemijski analizatori i sl.) jer se tada ne bi poštovali principi
jednako dostupnosti .

Isto tako i za tehnološke procese postoje propisi za svako pojedinačno stanje. Tim
propisima se osigurava pravilno izvođenje postupka, količina utrošenih resursa, te na
osnovu dobijenih izlaza se odlučuje o daljnoj sudbini procesa. Tako recimo u hitnim
službama postoje šeme postupaka za određena stanja u okviru kojih se mora
djelovati. Za kliničku praksu postoje vodiči dobre prakse, koji daju preporuke za
uspješnu dijagnostiku i tretman te daljnju administraciju oboljelih. U hirurškoj praksi
postoje razrađene tehnike za svako hirurško stanje, i tamo se zna svaki korak u
operaciji unaprijed. Naravno, kako je medicina dinamična nauka svi ti tehnološki

16
procesi se stalno nadograđuju novijim savremenijim i uspješnijim metodima.

Tehnologija na nivou sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite

U sekundarnu i tercijarnu zdravstvenu zaštitu spadaju konsultativno-specijalistička i

bolnička zdravstvena zaštita, a razlika
između sekundarne i tercijarne
zdravstvene zaštite je samo u
specijalističkoj ili subspecijalističkoj
složenosti pruženih usluga. Kako je broj
specijalizacija i subspecijalizacija u
medicini veliki a svaka zahtijeva svoju
specifičnu medicinsku opremu i
specifične tehnologije to bi bilo
neprikladno sve ih nabrojiti u okviru
ovog teksta.

Sekundarni nivo zdravstvene zaštite se

organizira na nivou konsultativno-
specijalističke službe i bolničke službe. Konsultativno-specijalistička služba se može
organizirati u okviru domova zdravlja, poliklinika i u okviru bolnica pa se tehnološka
podrška za tu službu može tako i rasporediti. U konsultativnospecijalističkoj službi
koriste se uglavnom dijagnostička pomagala te različiti tenološki dijagnostički
procesi. Za potrebnu terapiju pacijent se vraća u PZZ ili proslijeđuje u bolnicu ako se
procijeni da se pacijent ne može uspiješno tretirati u PZZ. Dakle u domovima zdravlja
i poliklinikama mogu biti organizirani kabineti sa potrebnom opremom za
dijagnostiku.

Tako recimo kabinet za neurološka ispitivanja može imati aparat za

elektroencefalografiju sa mogućom registracijom evociranih fotoelektričnih
potencijala, zatim aparat za elektromiografiju… Kabinet za otorinolaringološka
ispitivanja mora imati audiometar, vestibulograf, dijagnostički i operacioni mikroskop
i dr. Kabinet za oftalmološku dijagnostiku oftalmoskop, refraktometar, perimetar, i dr.
Kabinet za funkcionalna kardiološka ispitivanja mora imati treba da ima EKG aparat,
ergometar, defibrilator, ezofagogastroduodenoskop, ultrazvučni aparat i dr. U okviru
doma zdravlja ili poliklinike može se organizirati centralni radiološki kabinet te
centralni laboratorij sa potrebnom opremom za taj nivo zdravstvene zaštite.

Bolnička zdravstvena zaštita na sekundarnom nivou se organizira na regionalnom

nivou gdje se provode specijalne dijagnostičke i terapijske procedure. Rad u
bolnicama je organiziran po odjelima koji svaki ima svoju specifičnu tehnologiju. A
pored pojedinih odjela organiziraju se i zajedničke službe kao što su centralni
laboratorij, radiodijagnostika, bolnička apoteka, urgentni blokovi, i dr.

Tercijarna zdravstvena zaštita se organizira u specijalnim centrima ili specijalno

izgrađenim bolnicama gdje se pruža uskospecijalistička visokodiferencirana
zdravstvena zaštita. Takvi centri imaju visokorazvijenu sofisticiranu tehnologiju. Tako
recimo centri za transplantaciju organa imaju specifičnu hiruršku tehnologiju,
posebne protokole u cjelokupnom procesu transplantacije (od donatorske mreže,
protokola za obradu donora i primaoca, same tehnike transplantacije te
posttransplantacijskog praćenja prihvatanja organa i dr.). Onkološki centri razvijaju
specifične terapijske protokole pojedinih malignih bolesti. Postoje specijalizirane
bolnice za imunološka oboljenja, tuberkulozu, reumatološki odjeli i dr.

17
1.5. TRANSFER TEHNOLOGIJE

Riječ transfer vodi porijeklo od latinskog transfero, što znači prenosim, premiještam.
Transfer tehnologije (prenos tehnologije) je složen pojam multidisciplinarnog sadržaja
i predstavlja sve oblike razmjene, prodaje i prenosa tehnološkog znanja i materijalnih
tehnoloških komponenti od mjesta njihovog nastanka do mjesta budućeg korisnika.

Ako tehnologiju u najširem smislu definišemo kao «zbir tehnoloških znanja,

proizvodnih postupaka i organizacionih pristupa potrebnih za transformaciju inputa u
konačne proizvode i usluge» onda prenos tehnologije uključuje prvenstveno ove
komponente:

a. osnovno tehnološko znanje: o proizvodima i proizvodnim procesima i

povezani s njima inženjering,
b. tehničke i ekonomske usluge za:
• projektni menadžment (priprema novih projekata, predinvesticione studije
itd.),
• projektovanje, izgradnja, montaža i nadzor nad izgradnjom novih proizvodnih
kapaciteta (projektni i građevinski inženjering),
• obezbijeđivanje nove prozvodnje, održavanje i kontrola kvaliteta proizvoda
(proizvodni inženjering),
• planiranje, testiranje i mijenjanje proizvoda, procesa i proizvodne opreme
(istraživanje i razvoj - IR).
c. poslovodne i upravljačke usluge u organizaciji i implementaciji novih
investicionih projekata; vođenje i upravljanje odnosno kontrola funkcionisanja
proizvodnih kapaciteta uključujući nabavno-proizvodnu i prodajnu funkciju,
d. ostale aktivnosti povezane s izgradnjom proizvodnih kapaciteta i montažom
investicione opreme.

Fenomen transfera tehnologije postoji od nastanka tehnološkog progresa u društvu i

pretpostavlja se da će on dobijati sve veći značaj u budućnosti. Mnoge zemlje u
razvoju zbog nedostatka sredstava za skupa fundamentalna i primjenjena
istraživanja svoj tehnološki razvoj baziraju na transferu i kupovini tehnologije. U
većini bivših kolonija, pogotovu afričkih, borba s ekonomskom zaostalošću
komplikuje se zbog teškoća u razvoju vlastite industrije, uslijed vjekovne agrarno-
sirovinske specijalizacije ekonomike. Ove zemlje nemaju finansijskih sredstava ni za
fundamentalna istraživanja, ni za kupovinu novih tehnologija.

Transfer tehnologije se kroz istoriju ispoljavao na različite načine – preko osvajanja,

migracija, putovanja, trgovine itd. Termin «transfer tehnologije» uveden je u SAD
1940. godine kada je federalna vlada postala odgovorna za istraživanja i razvoj na
nacionalnom nivou. Primarni ciljevi su bili istraživanja u vojne svrhe, istraživanja u
domenu nuklearne energije i kasnije, kosmička istraživanja. Poslije drugog svjetskog
rata SAD su transferom tehnologije značajno doprinijele obnovi ratom razorene
zapadne Evrope.

Pad kolonijalizma za vrijeme i poslije drugog svjetskog rata rezultirao je proširivanjem

kruga zemalja kojima je bio neophodan transfer tehnologija za razvoj nacionalne
industrije. Međutim politička nezavisnost ne predstavlja potpunu nezavisnost. Većina
bivših kolonija ostale su praktično u istim feudalno-agrarnim okovima ekonomske
zavisnosti. Mnoge od njih su još dugo ostale ekonomski zaostale i zavisne od bivših
metropola. Kolonijalizam se modernizovao i transformisao u neokolonijalizam.

18
Transfer i difuzija tehnologije postaju u savremenim međunarodnim ekonomskim
uslovima – pored transfera kapitala i ljudskih potencijala – osnovni faktor privrednog
razvoja, pogotovu za zemlje u razvoju koje ne mogu ostvariti moderna tehnološka
dostignuća vlastitim snagama. Međunarodni transfer tehnologije poprima nove
dimenzije zbog ekspanzije nekih ključnih tehnologija koje postaju nosioci
postindustrijskog društva. Tehnologije – naročito one koje se zasnivaju na
informacionoj tehnologiji i novim materijalima – mogu bitno uticati na mjenjanje
strukture pojedinih nacionalnih privreda, povećanje međunarodne razmjene robe i
usluga, na integracione procese pojedinih ekonomskih grupacija ili sektora. S druge
strane, nove tehnologije (Kompjuterski integrisana proizvodnja: Computer Integrated
manufacturing- CIM, Computer Aided Planing CAD, Computer Aided Manufacturing
CAM) mjenjaju karakter ne samo proizvodnje nego čitavog ljudskog života i rada.

Mnogo autora bavilo se pitanjem transfera tehnologije. Po

nekima, to je proces kojim se nova naučna znanja uključuju
u tehnologiju, vodeći tako sistem do nove tehnologije.
Danas se ovaj termin koristi za pokrivanje širokog spektra
aktivnosti koje uključuju tok informacija od univerzitetske
laboratorije do odgovarajućih odjeljenja kompanije za
primjenu u proizvodnji i za istraživanje i razvoj. To uključuje
proizvodnju, marketing, difuziju inovacija, određena znanja,
nove aplikacije postojeće tehnologije, licence, kao i proces
kojim se nauka i tehnologija raspoređuju kroz ljudske aktivnosti.

Drugi autori transfer tehnologije predstavljaju kao komunikaciju dva sistema, od kojih
jedan (davalac tehnologije) posjeduje tehnologiju, a drugi (primalac tehnologije) ima
potrebu za tom tehnologijom i posjeduje sposobnost njenog prihvatanja, uvođenja,
primjene i implementacije. Od njihove interakcije i kompatibilnosti zavisi uspjeh
transfera i efikasnost implementirane tehnologije.

Slijedeća definicija jasnije određuje transfer tehnologije: «Transfer tehnologije

predstavlja multilateralan tok informacija i tehnika peko granica različitih oblasti
nauke, tehnologije i praktične primjene. On obuhvata: prenošenje rezultata
istraživanja na radne operacije; ubrzavanje primjene rezultata istraživanja u industriji;
prenos nauke i tehnologije svakom potencijalnom korisniku...».

Transfer tehnologija može se obavljati između različitih zemalja, unutar jedne zemlje,
između različitih proizvodnih sistema, različitih preduzeća, kompanija, firmi, fabrika,
naučnih institucija, proizvođača medicinske opreme i bolnica, između bolnica
različitog tehnološkog nivoa razvjenosti i dr. Ova vrsta transfera je najintenzivnija u
razvijenim zemljama s visokim tehnološkim potencijalima. One vrhunsku tehnologiju
često razmjenjuju međusobno.

U zavisnosti od toga li se za novu

tehnologiju daje naknada ili ne –
razlikujemo komercijalni i
nekomercijalni transfer. Komercijalni
transfer podrazumjeva prenos
tehnologije na osnovu ugovora o
transferu. Pri tome se može kupiti
kompletna tehnologija ili pojedine
njene komponente. Nekomercijalni
transfer se obavlja kroz razmjenu
informacija u toku poslovnih
razmjena stručnjaka, naučnih

19
simpozijuma, konferencija i dr. skupova, izložbi, sajmova, kao i putem publikacija,
razmjene mišljenja itd.

Postoje različite klasifikacije transfera tehnologije. Ukoliko se on obavlja između

različitih zemalja naziva se međunarodnim transferom. Međunarodni transfer
tehnologije predstavlja internacionalni promet tehnologija, metoda i popratnih
materijala neophodnih za razvoj proizvodnih i neproizvodnih sfera.

Zbog mogućnosti globalnih komunikacija transfer tehnologije ne može se geografski

ograničiti:

Globalni transfer obezbjeđuju konsalting firme, što uključuje:

• identifikaciju raspoloživih internacionalnih tehnologija,

• identifikaciju internacionalnih kupaca tehnologija,
• promociju novih tehnologija u stranim zemljama,
• marketing tehnologija.

Vertikalni i horizontalni transfer tehnologije

U zavisnosti od stepena komercijalne upotrebljivosti tehnološkog znanja, razlikujemo

dva pravca transfera: vertikalni i horizontalni.

Vertikalni smjer podrazumjeva prenos znanja i rezultata iz fundamentalnih nauka i

baznih istraživanja, preko primjenjenih u razvojna istraživanja.

Vertikalni transfer znanja i tehnologije

se obavlja u cjelokupnom
inovacionom lancu – od
fundamentalnih (osnovnih) i
primjenjenih istraživanja do inovacija i
razvoja proizvoda, opreme i zamjene
zastarjele tehnologije novom.

Horizontalni smjer podrazumijeva

prenos tehnologije iz različitih firmi i
grana proizvodne i neproizvodne
djelatnosti u druge firme i industrijske
grane u istim ili različitim geografskim
područjima. Horizontalni transfer tehnologije omogućava korišćenje tehnoloških
inovacija bez spostvenih istraživanja (ili s minimalnim obimom istraživanja,
neophodnim za adaptaciju nove tehnologije). Npr. horizontalni transfer tehnologija
podrazumijeva transfer tehnologije primjene ultrazvuka za ispitivanje stanja
konstrukcija u mašinogradnji ka primjeni i razvoju opreme za ultrazvučna ispitivanja u
medicini.

Metode horizontalnog transfera tehnologija

Pribavljanje tehnologije pomoću horizontalnog komercijalnog transfera vrši se:

1. Kupovinom opreme.
2. Kupoprodajom prava intelektualne svojine koja obuhvata industrijsku svojinu i
autorsko pravo;

20
 3. Višim oblicima saradnje u okviru:
♦ dugoročne proizvodne kooperacije,
♦ poslovno-tehničke saradnje,
♦ zajedničkih ulaganja u preduzetničke firme.

Horizontalni transfer tehnologije putem kupovine opreme

Danas je ovaj vid transfera tehnologije ponajviše prisutan u zdravstvu. Naime, rijetko
je koja oblast ljudske djelatnosti toliko pod „stalnim pritiskom“ tehničkih inovacija u
pogledu mogućnosti nove opreme koja svaki dan postaje komercijalno dostupna i
pojavljuje se i u našim bolnicama pa čak i u ambulantama. To zahtijeva sa jedne
strane permanento učenje i obuku osoblja koje radi sa ovom opremom tako da
nigdje, proklamovana deviza doživotnog učenje (long-life-learinig), nije doživjela tako
očiglednu primjenu kao u medicini.

Transfer tehnologije često se jednostavno izjednačava s kupoprodajom proizvodne

opreme, što je pogrešno, jer se u nedovoljno razvijenim sredinama često jednakom
opremom i jednakim investicijama postižu bitno slabiji proizvodni rezultati nego u
razvijenim zemljama. Ako tehnologiju shvatimo kao akumulirano ljudsko znanje, ne
možemo uzimati u obzir samo opredmećen tehnološki napredak (mašinsku opremu)
nego i sve veću važnost neopredmećene, softverske komponente-ljudskog kapitala,
posebno u uslovima softizacije tehnologije i privrede u cjelini.

Tendencija je ka sve većoj parcijalizaciji ovog načina transfera tako da one dijelove
opreme koje preduzeće već posjeduje, ili je u stanju samo da razvije, ono ne kupuje
od inostranog dobavljača. Negativni aspekti kupovine opreme u globalu ili tzv.
«globalnog transfera» se svakako odnose na činjenicu da pri tome:

a) primalac ostaje u zavisnom odnosu prema snabdjevaču i ima potrebu duže

saradnje s njim;
b) ovaj oblik ne podstiče razvoj sopstvene istraživačko-razvojne aktivnosti
primaoca, budući da su rješenja kupljena gotova;
c) oprema nabavljena na ovaj način iziskuje prihvatanje i svih ostalih uslova
što podrazumijeva dodatne troškove.

Dosadašnja praksa je pokazala slijedeće:

• oprema koja se uvozi je često zastarjela,

• ugovori o kupovini opreme često sadrže i obavezu kupovine sirovina i
poluproizvoda od nabavljača ili druge firme iz inostranstva;
• kupovina opreme sadrži i niz
drugih usluga u «paketu»
koje kupac plaća, a koje mu
često nisu potrebne.

Horizontali transfer tehnologije

putem kupovine opreme može se
smatrati najnižim tipom transfera
tehnologije.

Viši oblici horizontalnog transfera

Transfer tehnologije putem

zajedničkih ulaganja i dugoročne

21
kooperacije.

Pod transferom tehnologije putem zajedničkih ulaganja podrazumijevaju se svi oblici

kooperacije inopartnera (razmjena tehnologija, sirovinskih i energetskih resursa,
ulaganja finansijskih resursa, pribavljanje proizvodne, dijagnostičke i transportne
opreme, razmjena stručnjaka i rezultata daljeg usavršavanja tehnologije).

Transfer tehnologije putem zajedničkih ulaganja i kooperacije predstavlja nov kvalitet

u odnosu na transfer tehnologije putem kupovine opreme i licenci. Ovdje je
postignuta zainteresovanost inostrane firme da se dogoročnije veže za partnera, da
obezbijedi sve neophodne komponente za proizvodnju i dalji razvoj tehnologije s
obzirom da inostrana firma učestvuje i u raspodjeli dobiti.

Različiti oblici i mehanizmi transfera tehnologije prikazani su u tabeli 2.

Tabela 2. Oblici transfera tehnologije

Mehanizam transfera Efektivnost transfera
Izgradnja po principu «ključ u ruke»
Licence s ekstenzivnim obučavanjem
Zajednička ulaganja Visoko efektivno
Dugoročna tehnička razmjena i pomoć
Obučavanje u visokorazvijenim ambijentima
Proizvodna oprma s know-how-om
Inženjerska dokumentacija s tehničkim podacima
Konsalting Efektivno
Licence sa know-how-om
Ponude (dokumentovane)
Proizvodna oprema bez know-how-a Umjereno efektivno
Komercijalne posjete
Licence bez know-how-a
Prodaja prozvoda bez dokumentacije u održavanju
Ponude (nedokumentovane) Nisko efektivno
Komercijalna literatura
Trgovačke izložbe i sajmovi

Novi mehanizmi transfera tehnologije

U industriji, poboljšana tehnologija može značiti poboljšan gotov proizvod ili

poboljšanu uslugu. S transferom tehnologije, znanje može bit usmjereno ka
proizvodnji boljih proizvoda ili obavljanju usluga na brži i jeftiniji način.

U današnjoj globalnoj ekonomiji, američka originalnost se takmiči s drugim

naprednim ekonomijama širom svijeta. U cilju održavanja tempa, brz tehnološki
transfer je kritičan. U stvari, danas se nova tehnologija uvodi deset puta brže nego
što je to bio slučaj prije deset godina.

Jedan od novih metoda transfera tehnologija jeste prenos informacija o novim

tehnologijama putem Interneta ili specijalizovanih kompanija koje se bave traženjem
tehnoloških i naučnih informacija i povezivanjem potencijalnih partnera: davalaca i
primalaca modernih tehnologija (LINK sistemi).

Sistem javnih i privatnih kompjuterizovanih informacionih baza i Internet omogućuju

ukupan pristup svim svjetskim tehnologijama.

22
Proces transfera tehnologije obuhvata:

• elektronsko traženje izvora objavljene tehnologije,

• analizu informacija,
• eliminisanje nebitnih informacija,
• naglašavanje najznačajnijeg materijala,
• pripremu podesnih tekstualnih dokumenata,
• lični kontakt s tehnološkim ekspertima,
• procjenu i primjenu dobijenih rezultata,
• pripremu tehničkih izvještaja.

Usluge transfera tehnologije uključuju:

• pomoć kompanijama da usavrše karakeristike proizvoda ili usluge, uvedu

nove proizvode ili usavrše svoje procese,
• identifikovanje potrebne ekspertize, lociranje izvora poboljšane tehnologije i
ostvarenje veze,
• pomoć kompanijama uvođenjem novih tehnologija radi zadovoljavanja
potreba,
• kooperativno istraživanje i razvojne sporazume,
• obuku za usvajanje nove tehnologije,
• pristup specijalizovanoj ekspertizi,
• snižavanje troškova poboljšanjem postojećih procesa,
• skraćivanje vremena između istraživačke i razvojne faze i proizvodne ili
uslužne komercijalizacije,

Kroz tehnološke mreže, znanje se može dobijati iz raznih oblasti, kao što su:

ƒ medicina,
ƒ automatika,
ƒ avijacija,
ƒ zaštita životne sredine,
ƒ građevinarstvo,
ƒ obrazovanje,
ƒ pravosuđe itd.

Evolucija i supstitucija tehnologija

Pronalazak nove tehnologije ili

novog tehničkog sredstva sam
po sebi ne označava prestanak
upotrebe ranijih. Difuzija svake
inovacije predstavlja proces
zajedničke evolucije stare i nove
tehnologije i tehnike, praćen
mnogobrojnim promjenama
njihovih funkcionalnih
karakteristika.

Prihvatanje tehnološke inovacije

ponekad je usporeno zbog
nemogućnosti unošenja
potrebnih izmjena u opštu

23
shemu ili funkcionisanje konstrukcije. Tako su, na primjer, bezuspješni pokušaji
smanjivanja nivoa vibracija i buke pri radu elise u kombinaciji s gasnom turbinom
predstavljali osnovni razlog zamjene turboelisnih avionskih motora turboreaktivnim,
četrdesetih godina ovog vijeka.

Dvije su bitne karakteristike procesa difuzije. Prva od njih se sastoji u tome da

inovacija rijetko ostaje nepromijenjena tokom čitavog procesa implementacije.
Širenje tehničkih uređaja često zavisi od usavršavanja njihovih funkcionalnih
karakteristika. U mnogim slučajevima izmjene konstrukcionih i eksploatacionih
osobina novih uređaja predstavljaju neophodnu pretpostavku njihove primjene.

Takve izmjene često dovode do širenja kruga mogućih primjena u poređenju s

provobitno zamišljenim. Zato se može zaključiti da je difuzija tehnologije
višedimenzionalni proces. Jedan od aspekata ovog procesa povezan je sa širenjem
sfere primjene inovacije. Drugi – s promjenama do kojih dolazi u fizičkom sastavu
tehničkih uređaja. Uopštavajući rečeno, može se zaključiti da difuziju tehnologije
karakterišu kako kvantitativne, tako i kvalitativne promjene. Oba tipa promjena su
tijesno povezana i ni jedan od njih se ne može shvatiti bez onog drugog.

Druga karakteristika procesa difuzije tehnologije sastoji se u tome da se uvođenje

nove tehnike često odvija u oštroj konkurentskoj borbi s postojećom tehnikom, kada
je ova uporediva s novom u pojedinim karakteristikama. U slučaju kada postoje
različiti tehnički uređaji s uporedivim karakteristikama oni obično uzajamno utiču
jedan na drugog. Difuzija tehnloških inovacija se ne odvija u izolaciji, već više
predstavlja proces realne zamjene stare tehnike novom.

Nije teško shvatiti zašto se širenje tehnologije tokom vremena opisuje krivom u obliku
slova S. Širenje oblasti primjene konkretne tehnologije povezan je s procesom
«obuke». Širenje nove tehnike takođe je povezano s obukom, jer tehnološka
inovacija pretpostavlja zamjenu stare tehnologije ili tehnike. Novi tehnički uređaji ne
mogu se jednostavno uključiti u postojeći sistem proizvodnje ili pružanja usluga. Za
to su obično potrebne nove metode, viša stručna sprema zaposlenih, modifikacije
proizvodnog procesa, nov raspored opreme itd. Često izmjene koje se unose u jedan
proces dovode do promjena u čitavom sistemu proizvodnje. Zato se nova tehnika ne
može uvesti «odmah», već samo postepeno, «korak po korak». U početku se ona,
po pravilu, korist za postizanje ograničenih ciljeva.

Kasnije, uporedo sa sticanjem iskustva u korišćenju tehnološke inovacije, krug njenih

primjena se širi. Zato se može očekivati da će se poslije zvršetka početne faze
difuzija tehnologije odvijati u bržem tempu. Najzad, kad se mogućnosti primjene
iscrpu korišćenje tehnike dostiže nivo zasićenja.

Proces obuke prilikom tehnoloških pomaka je mnogostran. Prvo, kao što je već
napomenuto, ona određuje stepen i širinu primjene nove tehnike. Drugo, važnije,
obuka predstavlja ključni faktor razvoja same inovacije. Treće, što se često ispušta iz
vida, je činjenica da je obuka bitna za evoluciju same tehnologije te proističu važne
posljedice koje se odnose na proces njene difuzije. Dobro je poznato da svaka
tehnologija u početnim fazama svog razvoja ima mnoštvo «dječijih bolesti». Uporedo
sa sticanjem iskustva u projektovanju i proizvodnji odgovarajuće opreme pojavljuje
se mogućnost eliminisanja različitih mana u njenom funkcionisanju. U suštini, ovdje
se radi o procesu «inovacija u inovaciji», u kojem učetstvuju ne samo proizvođači
opreme (tehnike), već i njeni korisnici. Prirodno je, što se u prvo vrijeme proces
implementacije tehnološke inovacije odvija sporo. Kada inovcija u procesu
eksploatacije pokaže svoje prednosti nad tehnikom koja je ranije postojala, brzina
njenog širenja naglo raste i dostiže maksimum. Najzad, nastupa trenutak kada dolazi

24
do usporavanja tempa korišćenja tehnološke inovacije uslijed iscrpljivanja
mogućnosti daljih poboljšanja njenih eksploatacionih i drugih karakteristika.

Prethodna razmatranja omogućavaju formulisanje hipoteze, o prirodi tehnoloških

pomaka, koja se može nazvati «difuzijom preko obuke». Prema ovoj hipotezi, difuzija
inovacije uslovljena je obukom prilikom širenja u nove sfere kao i tokom kasnijeg
razvoja same tehnologije. Difuzija nove i stare tehnike je, po svemu sudeći,
uzajamno povezana.

Postoji čitav niz teorijskih modela za određivanje uticaja tehnologije na jednu

industrijsku granu, na primjer model S-krive ili tehnološki životni model. Ovaj uticaj je
naročito vidljiv u slučaju tehnloških skokova, a takođe kod razvojnih tržišta (na
primjer kod medija, mikroprocesora ili nanotehnike), gdje tehnologija bitno određuje
strukturu tržišta. Pogledajmo detaljnije ovaj slučaj na primjeru farmaceutske
industrije. Sadašnji razvoj na nacionalnom i međunarodnom farmaceutskom tržištu
ubjedljivo potvrđuje ovu vezu.

Pomoću modela S-krive pokušaćemo da prikažemo uticaj tehnološke revolucije na

napredak farmaceutske industrije. Jedan niz S-krivih predstavlja evoluciju terapije
lijekova u zavisnosti od primjenjene ključne tehnologije, koja u svakom periodu bitno
određuje razvoj lijekova. Svaka od ovih S-krivih prdstavlja jednu ključnu tehnologiju.
Tehnologija upotrebljena u jednom konretnom vremenskom razdoblju pri tom
direktno zavisi od naučnog nivoa dotičnog perioda. Mogu se jasno uočiti tri elementa
svake S-krive: polazni dio (nastanak nove tehnologije), središnji dio (razvoj) i završni
dio (zrela tehnologija).

U slučaju farmaceutske industrije, faza nastanka nove tehnologije obuhvata vrijeme

od prve pojave novog lijeka izrađenog na bazi jednog novog terapeutskog koncepta
pa sve do njegovog odobravanja od strane nadležnih medicinskih vlasti i priznavanja
od strane stručne medicinske javnosti. U vezi punog razvoja su već dobro poznate
sve jake i slabe strane odgovarajućeg preparata. Prateće veze se mnogo brže
razvijaju jer se oslanjaju na kliničko iskustvo. Ova faza odgovara naglom usponu
krive. Dalja poboljšanja osobina odgovarajuće klase prozvoda su bitno ograničena na
optimizaciji dejstva, početak djelovanja, dužinu djelovanja i smanjenje sporednog
djelovanja. Na ovom stupnju odlučujuću ulogu u inovacionom precesu igraju hemija,
farmakokinetika i galenika. Primjenom tehnologija koje su razvijene u ovim
disciplinama moguće je varirati prihvatljivost i biološku raspoloživost jedne aktivne
supstance dok se ne dostignu optimalni terapeutski rezultati. Ova faza odgovara
gornjem dijelu S-krive.

U zreloj fazi jednog terapeutskog koncepta mogu se postići samo mala poboljšanja
date generacije lijekova i to, po pravilu, prilagođavanjem specijalnim ciljnim grupama.
Neophodno je praviti razliku između ključnih tehnologija koje definišu jedan
terapeutski koncept i time omogućavaju novu generaciju lijekova i tehnologija koje
služe za optimiziranje preparata unutar postojećeg terapeutskog koncepta. Modeli
tehnološke evolucije pokazuju da kada je zrela faza jedne tehnologije dostignuta do
daljeg napretka može doći samo preko tehnološkog skoka, odnosno uvođenja nove
ključne tehnologije. Diskontinuiteti između S-krivih na slici 1. predstavljaju najvažnije
tehnološke skokove u dosadašnjem razvoju farmaceutske industrije.

25
Slika 1. Model S-krive primjenjen na tehnološki razvoj u farmaceutskoj industriji

Empirijsko pronalaženje djelotvornih supstanci predstavljalo je prvu naučno

zasnovanu tehnologiju proizvodnje lijekova. Ono počiva na hemijskoj sintezi velikog
broja jedinjenja i sistematskom praćenju u odabranim farmaceutskim modelima. Ova
tehnologija je dostigla svoj vrhunac, prije dvadesetak godina. Njena efikasnost je
ograničena. Dugogodišnje iskustvo s ovom tehnologijom pokazuje da je potrebno
sintetizovati u prosjeku 10.000 novih jedinjenja da bi se dobio jedan nov preparat koji
će izaći na tržište. Ipak, u prošlosti je ova tehnologija imala velikih uspjeha.

Slijedeća generacija novih lijekova takođe je bazirana na hemijskoj sintezi, ali

usmjerenog tipa. Zahvaljujući identifikaciji molekularne strukture koja stoji u direktnoj
vezi s datom bolešću, omogućeno je bitno sužavanje istraživačkog fronta. Širina
osnovnih znanja o uzrocima bolesti predstavlja preduslov uspješnosti usmjerenog
nalaženja aktivnih supstanci.

Usmjerena hemijska sinteza dostigla je svoje krajnje mogućnosti. Dalji tehnološki

napredak zasniva se na kombinaciji znanja iz biologije, biofizike, genetike i medicine.
Pojmovi kao što su genetski razvoj i genetska terapija predstavljaju danas simbole
ovog intenzivnog razvoja. Na njima zasnovan novi tehnološki skok u farmaceutskoj
industriji dovešće do preorijentacije na uzročno preorjentisano liječenje i prevenciju
bolesti. Genetski uzroci jednog oboljenja se prepoznaju na nivou naslijedne
predispozicije a zatim se koriguju na molekularnog nivou. Time se po prvi put
stvaraju terapeutski koncepti za prevenciju bolesti.

1.6.EKONOMSKI ASPEKTI TEHNOLOGIJA U MEDICINI

Razvojem tehnike, kroz istoriju, mijenja se uloga čovjeka u proizvodnim

procesima, mijenja se karakter ljudskog rada koji je neophodan da bi se određena
aktivnost mogla obaviti. Korištenje čovjekovog fizičkog rada sve se više zamjenjuje
radom mašina u periodu mehanizacije, a određene intelektualne aktivnosti
zamjenjuju se specifičnim mogućnostima novih, informacionih tehnologija. Povoljni
efekti tehnološkog razvoja su veća produktivnost i proizvodnja, pa samim tim i veća
akumulacija materijalnih dobara i veći nacionalni dohodak. Veći nacionalni dohodak
omogućava veće ulaganje u standard življenja te i u razvoj novih tehnoloških
dostignuća što stvara jednu uzlaznu spiralu razvoja.

26
 Novije savremene tehnologije u zdravstvu izazivaju niz ekonomskih efekata
na društvo u cijelini:
- bolja i brža dijagnostika dovode do bržeg uspostavljanja dijagnoze, te time
tretmana u samim počecima bolesti čime se pojeftinjuje tretman,
- dijagnoza je egzaktnija te nema lutanja u tretmanu i nepotrebnog produženja i
poskupljenja liječenja što omogućuje efikasniji tretman, čime se smanjuju
zahtjevi u pogledu dužine, količine i širine tretmana,
- savremene tehnologije omogućuju veću
obradu slučajeva u vremenskoj jedinici akumulacija znanja i
iskustva u društvu
sa manjim utroškom resursa potrebnih u
tehnološkom procesu čime se također
stvara povoljniji cost-benefit (korist u tehnološka dostignuća
odnosu na utrošena sredstva),
- nove tehnologije pojednostavljuju
tehnološke procese čime se redukuje uvećana produktivnost
korištenje resursa te time pojeftinjuje rada
proces,
- razvijeni novi tehnološki procesi dovode rad društvenog
do adekvatnijeg menadžmenta u proizvoda
zdravstvu, čime se također stvaraju
povoljni ekonomski uvjeti i dr.
rast životnog
akumulacija
Naravno uvođenje novih tehnologija je u standarda
početku uvijek skupo, ali adekvatnim
programima njihovog uvođenja i eksploatacije
kod provjerenih tehnoloških procesa na kraju je
rast kreativnih
uvijek ekonomski efekat povoljan. potencijala
Protivuriječnost potrebe za novim
tehnologijama, s jedne i racionalizacija korištenja postojećih tehnologija, s druge
strane, ukazuje na svu složenost problema upravljanja tehnologijom u zdravstvenoj
ustanovi. Investicije su nužne za obezbijeđenje rasta produktivnosti, a investicije u
novu tehnologiju znače porast i efikasnosti i efektivnosti proizvodnog procesa. S
postojećom tehnologijom, smanjivanje jediničnih troškova je moguće jedino
povećanjem ukupnog obima usluga. Investicije u novu tehnologiju, s druge strane,
dovode do sniženja troškova u cjelini zbog rasta efikasnosti i daljnjeg smanjenja
jediničnih troškova zahvaljujući sinergetskim efektima nove tehnologije koji se vezuju
za prateća svojstva, kao što je veća fleksibilnost u pružanju raznovrsnih usluga u
manjim serijama i mogućnosti zadovoljenja širokih zahtijeva pacijenata.

Činjenica je da je došlo do Uticaj nauke i

Nauka
tehnologije
usporenja rasta i razvoja u razvijenim na potrebe
Tehnologija
zemljama (paradoks produktivnosti)
što se može objasniti problemom
kašnjenja. Naime poznato je da
između trenutka nastanka otkrića i
Primjena
njegovog distribuiranja u primjenu
postoji određeno vremensko
kašnjenje. Drugo relevantno pitanje
tiče se sagledavanja odnosa između
usporenog rasta produktivnosti i
izmjenjene prirode investicija u Vrijeme

savremeno doba koje sve više iziskuje

27
uvažavanje nužne komplementarenosti između različitih vrsta investicija. U praksi
produktivnost treba posmatrati sa aspekta efikasnosti (odnos output-a i input-a) i
efektivnosti (vrijednost output-a za potrošače).

Investicije u novu tehnologiju u praksi znače vezivanje kapitala kojim firma

raspolaže na duži rok. Investicije u tehnologiji se mogu na više načina klasificirati:

1. prema stepenu promjena koje se u odnosu na postojeće tehnologije uvode

kao:
a. evolutivne, i
b. radikalne;

2. prema karakteru ulaganja u opremu:

a. zamjena opreme,
b. ekspanzija kapaciteta, i
c. potpuno nova oprema s obzirom na novu tehnologiju;

3. prema komponentama razvoja tehnologija:

a. investicije u nove tehnologije proizvoda/usluge,
b. investicije u nove tehnologije procesa/usluge, i
c. investicije u informacionu tehnologiju;

4. prema dužini trajanja investicionih projekata:

a. kratkoročne investicije, i
b. dugoročne investicije

5. prema ciljevima preduzeća:

a. investicije u tehnologiju radi ispunjenja operativnih ciljeva i zadataka, i
b. investicije u tehnologiju s obzirom na strateške ciljeve preduzeća;

6. prema značaju za ispunjenje poslovnih ciljeva:

a. prioritetni investicioni projekti, i
b. investicioni projekti nižeg stepena značajnosti;

7. prema visini investicionih ulaganja:

a. manji,
b. srednji, i
c. veliki investicioni poduhvati.

Značajan je problem određivanja trenutka i visine investicionih ulaganja u

novu tehnologiju. Najbolji trenutak je onaj kada se dodatni dobitak od daljnjeg malog
odlaganja izjednači sa dodatnim troškom usljed tog malog odlaganja.

Radi procjene efikasnosti tehnološkog procesa/usluge vrši se ekonomska

analiza procesa, koja se sastoji u određivanju operacija i tehnologije koja se
primjenjuje kao polazna osnova za identifikaciju troškova, kako bi se dalje utvrdila
mjera efikasnosti tehnološkog procesa. Na bazi podataka o utrošcima u tehnološkom
procesu, izračunavaju se ukupni troškovi, te se u smislu smanjenja troškova traže
optimalna riješenja.

Efikasnost tehnološkog procesa se sagledava kroz odnos ulaznih i izlaznih veličina i

nastoji se sa što manjim troškovima obezbijediti što veći izlaz. Zahtijev za
efukasnošću tehnološkog procesa može se izraziti slijedećim obrazcem:

Res=Ros+Rsr+Rps+Ref+Rrs

28
gdje su:

Res – ukupna vjerovatnoća da će proces efikasno funkcionisati

Ros – vjerovatnoća operativne spremnosti procesa da neprekidno funkcionira, i da
pruži planom predviđene rezultate
Rsr – vjerovatnoća sigurnosti realizacije zadataka u mjeri koja je projektom
predviđena
Rps – vjerovatnoća da je tehnološki proces pogodan da bude stalno usavršavan
Ref – vjerovatnoća da će se ispuniti planom predviđeni ekonomski efekti
Rrs – vjerovatnoća da su ispunjeni uslovi za razvoj tehnološkog procesa.

29
2. TEHNOLOGIJE ZDRAVSTVENE NJEGE
2.1. DEFINICIJE ZDRAVSTVENE NJEGE

Veoma je teško definisati zdravstvenu njegu. Ta teškoća je povezana sa

njenim vrlo širokim poljem interesovanja, kao i sa njenom složenom prirodom. Stoga,
svaka definicija rizikuje da ispusti poneku bitnu komponentu, pa čak i kada bi bila
dana u tzv. operacionalnoj formi. No, definicije ipak treba sačinjavati, jer svaki takav
pokušaj može da djeluje inspirativno na stvaranje neke nove i potpunije definicije,
može da pokreće na razmišljanje i diskusiju, što doprinosi širem i slobodnijem
uključivanju višeg medicinskog osoblja u razvoj teorijske misli svoje struke.

Jednu od svjetski priznatih i najšire

poznatih definicija zdravsvene njege dala je
američka medicinska sestra, teoretičar i
predavač, Virdžinija Henderson. Njena definicija
glasi: „Prevashodna funkcija medicinske sestre je
da pomogne čovjeku – bolesnom ili zdravom – u
obavljanju aktivnosti koje doprinose zdravlju,
ozdravljenju ili mirnoj smrti, koje bi on radio bez
tuđe pomoći kada bi imao potrebnu snagu, volju i
znanje“.

Proces zdravstvene njege je složena

višeetapna metoda, zasnovana na
opštenaučnim principima i principima zdravstvene
njege i maksimalno je prilagođena zadovoljavanju
individualnih potreba korisnika/bolesnika za
njegom. Ona podrazumjeva planski i sistematski
rad, kontrolu i provjeru, participaciju pojedinca i
drugih relevantnih subjekata, što omogućava uspješne rezultate i razvoj svih
učesnika, kroz uzajamnu razmjenu znanja, iskustva i razumjevanja. Prihvatanjem
ove koncepcije ispravlja se klasično shvatanje sestrinstva, po kojem medicinska
sestra obavlja njegu uglavnom po nalogu ljekara i po kojem je njega bolesnika samo
praktična disciplina bazirana na vještinama i na intuiciji medicinske sestre. Sve druge
djelatnosti medicinske sestre – nastava u medicinskim školama, zdravstveno
vaspitanje, organizacija službe i drugo – nisu bile priznate kao dio osnovnih
samostalnih sestrinskih aktivnosti.

2.2. PROCES ZDRAVSTVENE NJEGE

Među brojnim definicijama do kojih smo, kroz stručnu literaturu došli,

navodimo one koje nam izgledaju najprihvatljivije i koje potkrepljuju navedenu
konstataciju.

1. U materijalima Regionalnog biroa (službe za sestrinstvo) za Evropu SZO u

Kopenhagenu (1980), stoji ova definicija: "Proces zdravstvene njege je promišljen,
problemski orijentisan pristup koji uključuje principe i naučne metode u
zadovoljavanju potreba ljudi za njegom". Zatim se dodaje da se Proces sastoji od
četiri uzastopne etape: procjene, planiranja, primjene i evaluacije ishoda. Svaka
etapa se zapisuje. Analizom ove definicije vidi se sljedeće:

30
 - Proces se označava kao promišljena problemski orijentisana aktivnost, što
znači da nezadovoljene potrebe korisnika za njegom treba posmatrati sa aspekta
potreba njegove cjelokupne ličnosti odnosno posebnosti, i u skladu sa rješavanjem
njegovog cjelokupnog zdravstvenog problema. To podrazumijeva prilagođavanje
njege potrebama korisnika, odnosno individualizaciju njege.

- Ističe se primjena naučnih principa i metoda, čime se potvrđuju stavovi

sestrinskih službi pri SZO da je profesionalna zdravstvena njega naučno zasnovana.
Definicija se navedenom dopunom operacionalizuje, što je razumljivo jer je štampana
u materijalima koji služe za tekuću upotrebu u sestrinskoj praksi. Insistiranje da se
svaka etapa rada zapisuje govori o značaju dobro razvijenog i dobro održavanog
sistema sestrinske dokumentacije, što je jedna od odnosnih pretpostavki naučnog
pristupa u primjeni ove metode.

2. Lukman i Sorensen (Luckman J. i Sorensen K.) daju svoju definiciju

"Proces zdravstvene njege je sistem međusobno povezanih i međuzavisnih,
problemski orijentisanih koraka ka zadovoljavanju potreba bolesnika i njemu
značajnih bliskih osoba" (1980).

U ovoj definiciji:

Proces se označava kao sistem. To je stoga, što način rada po procesu

uključuje primjenu više metoda – metodu posmatranja, metodu analize i sinteze,
motode poučavanja i demonstracije, zdravstveno-vaspitne i druge metode, kao i
određenu organizacionu strukturu.

- Ova definicija, takođe, upućuje na problemsku orijentaciju procesa u

zadovoljavanju potreba bolesnika za njegom, ali pri tom ističe i međusobnu
povezanost i međuzavisnost koraka. Time se naglašava značaj određenog slijeda
aktivnosti, međusobna veza i zavisnost faza Procesa u praktičnoj primjeni.

- Naglašavanje da proces služi zadovoljavanju potreba bolesnika i njemu

bliskih (i važnih) osoba podrazumjeva da bolesnika treba posmatrati kao društveno
biće – kao člana porodice, člana kolektiva (grupe) i člana zajednice, a ne izolovano,
zato što zdravstveni problemi bolesnika, na određeni način, djeluju na ove subjekte,
kao što i njihovo učešće u zadovoljavanju potreba bolesnika može da djeluje na
njega i da bude dragocjeni doprinos uspješnosti zdravstvene njege.

Sumirajući većinu poznatih definicija

procesa njege možemo izvesti jednu
generalnu definiciju da je proces zdravstvene
njege naučno zasnovan sistem rada
medicinske sestre, usmjeren na
identifikovanje i rješavanje potreba pojedinca,
porodice i zajednice za njegom, koje
proizilaze iz njihovih reagovanja na
zdravstvene probleme i druge životne situacije
u vezi sa zdravljem.

Šta donosi ova definicija?

- Proces je naučno zasnovan sistem

… -dovoljno govori da je dobro promišljen,
programski orijentisan, višeetapni – logično
povezan lanac sukcesivnih i međuzavisnih

31
sekvenci, kao i da mora imati predikciju, provjeru, vrednovanje i odgovarajuću
dokumentaciju. To su osnovni elementi karakteristični za svaki naučno zasnovan
sistem.

- Kada se kaže da je proces sistem rada medicinske sestre, jasno je da se

sve navedene osobine sistema događaju u sestrinskoj praksi.

- Isticanjem da je proces usmjeren na identifikovanje i zadovoljavanje potreba

bolesnika za njegom, blisko se određuju najbitniji sadržaji rada medicinske sestre po
procesu.

- Sekvenca da potrebe proizilaze iz reagovanja bolesnika na zdravstveni

problem, upućuje na elemente značajne za sestrinsku dijagnozu.

- Posljednja, ali ne i manje važna sekvenca definicije – da se proces

primjenjuje i na životne situacije u vezi sa zdravljem, afirmiše njegovu široku primjenu
i za rad u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.

2.3. STRUKTURA PROCESA ZDRAVSTVENE NJEGE

Proces zdravstvene njege se u svim interpretacijama objašanjava kao

višeetapna metoda ili sistem rada medicinske sestre u njegovanju zdravlja čovjeka.
Najčešće se navodi četiri ili pet etapa procesa, a svaka od njih ima više elastično
postavljenih i logično povezanih sekvenci.

Glavne faze procesa se u svim uobičajenim situacijama odvijaju sljedećim

redosljedom:
♦ utvrđivanje potreba bolesnika za njegom;
♦ stvaranje sestrinske dijagnoze;
♦ planiranje njege;
♦ realizovanje planiranih aktivnosti i evaluacija (vrednovanje).

Utvrđivanje potreba za njegom

Utvrđivanje potreba za njegom je prva faza procesa zdravstvene njege.

Obuhvata organizovano i sistematsko prikupljanje podataka o reagovanju bolesnika
na bolest ili drugu životnu situaciju, kao i procjenu valjanosti prikupljenih informacija i
dokumentovanje svih relevantnih podataka u formi sestrinske anamneze. Utvrđivanje
potreba korisnika za njegom je faza procesa kroz koju se prikupljaju i procjenjuju
podaci o subjektivnom i objektivnom stanju pojedinca, porodice, grupe izajednice i
okolnostima u kojima je nastao zdravstveni problem ili druga životna situacija za čije
rješavanje je potrebna stručna pomoć službe zdravstvene njege.

Utvrđivanje potreba za njegom, odnosno uzimanje sestrinske anamneze je

vrlo važna etapa procesa, jer treba da obezbijedi solidnu bazu podataka za
postavljanje sestrinske dijagnoze, za utvrđivanje potreba korisnika za njegom i
realizovanje svih sljedećih etapa procesa.

Medicinska sestra, da bi mogla da sagleda i utvrdi potrebe bolesnika za

njegom, mora da zna šta su to potrebe, koje su osnovne ljudske potrebe i na koji
način mogu da se zadovolje, u okolnostima narušenosti zdravlja i ograničenja zbog
bolesti, nemoći i/ili neznanja.

32
Sestrinska dijagnoza

Sestrinska dijagnoza, prema dosadašnjim iskustvima, predstavlja najsloženije

pitanje u okviru procesa zdravstvene njege. Čak i u razvijenim zemljama, gdje se
proces primjenjuje kao suvereni metoda više decenija, gdje postoje opšteprihvaćeni
osnovni standardi i kriterijumi, gdje postoje zakonske i obrazovne pretpostavke,
brojni autori smatraju da je sestrinska dijagnoza jedno od najsporednijih i
najsloženijih pojmova iako je to istovremeno i ključno pitanje ovog metoda. Razlog
tome leži u brojnim činjenicama.

Riječ dijagnoza podrazumijeva prepoznavanje i utvrđivanje nekog problema.

Čin iznošenja tvrdnje, odnosno donošenje zaključaka o nečem samo po sebi
obavezuje i nosi visok stepen odgovornosti. Za takve aktivnosti u zdravstvenoj njezi
potrebna su solidna stručna i opšta znanja, koja se mogu steći kroz visoko i više
obrazovanje.
Sestrinska dijagnoza se izdvojila kao posebna etapa procesa sredinom 70-ih
godina prošlog vijeka, kada je Američko društvo medicinskih sestara (ANA) prihvatilo
i ozakonilo upotrebu ovih termina. Činjenica da je prihvatanje sestrinske dijagnoze
usljedilo niz godina poslije početka rada na procesu, a izdvajanje u posebnu fazu još
kasnije, govori da je stvaranje sestrinske dijagnoze izuzetno složena aktivnost i da su
medicinske sestre dugo razvijale proces kao teorijski model.

Planiranje zdravstvene njege

Planiranje zdravstvene njege je faza procesa koja se prirodnim redosljedom

nastavlja poslije izvedenih zaključka o problemima korisnika, odnosno njegovim
reagovanjima na probleme, iskazanim u sestrinskim dijagnozama. U toj fazi
medicinska sestra još jednom analizira utvrđene potrebe za njegom u okviru
njegovog cjelokupnog tretmana i na osnovu sestrinskih dijagnoza odabira strategiju
za samostalne sestrinske aktivnosti.

Planiranje je početak konkretizovanja zaključaka iskazanih kroz sestrinske

dijagnoze i njihovo pretvaranje u sestrinske
akcije. Planiranje obuhvata odabiranje
strategije u cilju smanjenja ili korigovanja
reagovanja na probleme korisnika,
iskazane u sestrinskim dijagnozama,
odnosno planiranje određuje kako da se na
organizovan, individualizovan i ka cilju
usmjereni način pomogne korisniku da
riješi ili smanji problem, da održava ili
unapređuje zdravlje i prevenira novi
zdravstveni problem.

Medicinska sestra po pravilu,

planira njegu zajedno sa bolesnikom.
Pored toga, ona može da sarađuje sa
članovima porodice i drugim licima
značajnim u životu bolesnika, a po potrebi i
sa sestrama i članovima zdravstvenog
tima: ljekarima, dijetetičarima, fizio i radnim
terapeutima, socijalnim radnikom,
psihologom i dr. Timski pristup naročito je
važan u planiranju zdravstvene njege za bolesnika sa složenim zdravstvenim
problemom. Takvo planiranje obavezuje sve članove zdravstvenog tima na

33
maksimalnu međusobnu saradnju i koordinaciju u poslu. U savremenim uslovima,
gdje je proces zdravstvene njege uhodan, sve češće se sprovodi cjelokupan tretman
bolesnika na osnovu zajednički postavljenog plana, odnosno zajedničke liste
problema bolesnika.

Planiranje zdravstvene njege ima nekoliko sekvenci:

1. Izdvajanje prioriteta
2. Postavljanje ciljeva
3. Razmatranje mogućih strateških pristupa
4. Preuzimanje ljekarskih naloga
5. Izbor i formulisanje odgovarajućih sestrinskih naloga
6. Dokumentovanje planiranih aktivnosti službe zdravstvene njege
(samostalne, zavisne i međuzavisne sestrinske funkcije).

Realizacija plana zdravstvene njege

Realizacija je etapa procesa u kojoj učestvuje najveći broj medicinskih

sestara, obično s različitim nivoima obrazovanja i iskustva. U realizaciji određenih
zahtjeva njege takođe mogu da učestvuju bolesnik i odabrani članovi porodice, ili
druge njemu bliske osobe – uz instrukcije i nadzor medicinske sestre. Realizacija
plana je najdinamičnija i sa aspekta bolesnika najznačajnija etapa procesa
zdravstvene njege. U ovoj etapi procesa realizuju se ljekarski i sestrinski nalozi,
znači, izvode se intervencije predviđene individualnim planom njege bolesnika.
Zapravo, realizacija podrazumjeva neposredno izvođenje svih planiranih intervencija
i drugih aktivnosti zdravstvene njege (samostalnih i međuzavisnih), usmjerenih ka
postizanju određenih specifičnih ciljeva u bolesnika.

Medicinska sestra, u ostvarivanju plana, treba da bude maksimalno fleksibilna i da, u

okvirima svojih kompetencija, sestrinske aktivnosti prilagođava trenutnim prioritetima
a kada je to moguće i eventualnoj želji bolesnika da se promjeni redosljed aktivnosti
(npr. da obavi ličnu higijenu prije intervencije). Prioriteti se izdvajaju na isti ili sličan
način kao i prilikom planiranja. Procjena stanja bolesnika i situacije vrši se
kontinuirano prilikom svakog kontakta sa bolesnikom tokom smjene.

Realizacija plana njege obuhvata brojne sestrinske aktivnosti kao što su:

- neposredno pružanje fizičke njege u cilju očuvanja, unapređivanja i

restauracije zdravlja bolesnika,
- podučavanje bolesnika i njegove porodice s namjerom da se u okvirima
njihove moći, osposobe za preuzimanje samonjege,
- zdravstveno vaspitanje, u cilju savjetovanja bolesnika i porodice da
sačuvaju zdrav način života ili da ga mjenjaju i prilagođavaju izmjenjenoj
situaciji, kada je to potrebno,
- praćenje i procjena znakova, simptoma i drugih pojava, radi
blagovremenog otkrivanja i preveniranja potencijalnih problema,
- izvođenje dijagnostičko-terapeutskih intervencija.

Iskusna i dobro obrazovana medicinska sestra, kao član zdravstvenog tima,

pomaže bolesniku u rješavanju složenih problema i kroz druge stručne aktivnosti:

- terapeutske komunikacije,
- cjelovito rješavanje problema bolesnika,
- modifikacija zdravstvenog ponašanja,
- suočavanje i borba s problemom.

34
 Medicinska sestra, kroz sve svoje aktivnosti treba intenzivno i svjesno da
podržava snage bolesnika/korisnika, s ciljem:

- da jača njegov uvid u sopstvene mogućnosti i da ih pokreće,

- da pomogne bolesniku da on sagleda i prihvati pomoć i podršku koja
dolazi od porodice, prijatelja, sa radnog mjesta, iz društvene zajednice,
- da pomogne bolesniku da se korišćenjem postojećih resursa obezbijedni
najbolja moguća njega, dostojanstven i produktivan životi i
- da podržava samopoštovanje i razvija optimizam bolesnika prema
budućnosti.

Evaluacija

Evaluacija je posljednja faza procesa iako se vrednovanje sestrinskih

aktivnosti i procjena reagovanja korisnika na njih vrši kontinuirano – kroz cio proces.
Evaluacija je najmjerodavnija ocjena rezultata njege ostvarene kroz proces. Svaka
složena ljudska aktivnost, kada bude završena ili ometena problemom, zahtjeva
osvrt, analizu i ocjenu: kako se odvijala, šta je i koliko postignuto ili promašeno i
zašto, šta je uticalo na njenu realizaciju i slično – sve s ciljem da se isprave
eventualne greške i unaprijedi dalji rad. Ovakva mogućnost proizilazi, ne samo iz
složenosti i ozbiljnosti poslova, već i iz razvijenosti kadrova koji te poslove obavljaju.

Evaluacija kao dio procesa i posebna intervencija u zdravstvenoj njezi ima za

cilj:
- da utvrdi progres u postizanju ciljeva predviđenih planom njege, odnosno
da utvrdi koliko je sestrinska služba postigla u zadovoljavanju bolesnikovih
potreba za njegom,
- da utvrdi efikasnost sestrinskog rada i činioce koji su uticali (u pozitivnom
ili negativnom stil) na uspješnost njege,
- da utvrdi koliki je doprinos zdravstvene njege u cjelokupnom tretmanu
bolesnika,
- da utvrdi koliko su uspješno obavljene sve etape procesa zdravstvene
njege,
- da stvara korpus specifičnih sestrinskih znanja koja doprinose razvoju
teorije i prakse sestrinstva kao posebne nauke.

2.4. MEĐUSOBNA POVEZANOST ETAPA PROCESA ZDRAVSTVENE

NJEGE

Etape procesa zdravstvene njege opisuju se pojedinačno i imaju

sistematizovan i logičan sled događanja. Međutim, u praksi se često dešavaju
odstupanja, naročito u razmišljanjima medicinske sestre – aktivnosti iz dvije ili više
etapa se međusobno povezuju i prepliću, radi uvažavanja situacionih okolnosti
(hitnost u pružanju pomoći vitalno ugroženom bolesniku, neočekivana promjena u
reagovanju bolesnika i slično).

Prva i druga etapa procesa – utvrđivanje potreba za njegom i postavljanje

sestrinske dijagnoze od samog početka međusobno se prepliću. Medicinska sestra,
počinje misaono da interpretira dobijene informacije i da zaključuje o prirodi mogućih
problema – tj. o mogućim sestrinskim dijagnoza, mnogo prije nego što pokupi sve
važne podatke.

35
 Sestrinska dijagnoza i planiranje njege su tjesno povezani jer se prioriteti i
ciljevi izvajaju direktno iz dijagnoze a na osnovu toga se planiraju sve samostalne
sestrinske aktivnosti. Postavljanje dijagnoze i planiranje mogu i da se međusobno
preklapaju, tj. da se planiranje, pa i realizacija nekih aktivnosti sprovodu prije nego se
postavi sestrinska dijagnoza. Tako, na primjer, u hitnom slučaju kao što je krvarenje
kod bolesnika, dovoljan je taj jedan podatak da se odmah ide na zaustavljanje
krvarenja, pa da se tek potom počne šira obrada bolesnika, odnosno postavljanje
sestrinske dijagnoze.

Planiranje i realizacija njege, takođe su u neposrednom odnosu. One se

realizuje na osnovu plana. Međutim, kako je već rečeno, brojne aktivnosti njege
mogu da se obave prije sačinjavanja plana – naročito u slučajevima ugroženosti
života ili dostojanstva bolesnika.

Evaluacija kao posebna faza procesa direktno je povezana sa planiranjem i

realizacijom njege – u njoj se uvijek postavlja pitanje da li su, kako i koliko, ostvareni
postavljeni ciljevi i planirana njega. Međutim, u odgovornom poslu kao što je
zdravstvena njega, mora stalno da se procjenjuje valjanost svake pojedinačne
intervencije počev od uspostavljanja prvog kontakta sa bolesnikom pa do završetka
tretmana. Čekanje da se u završnoj evaluaciji konstatuje da su aktivnosti realizovane
ali da ciljevi nisu postignuti, ili drugo može da bude rizično po bolesnika. U tom
smislu služi evaluacija u toku. Evaluacija u toku se odvija kroz sve faze procesa. Ona
počinje vrednovanjem tačnosti opažanja aktuelnog stanja bolesnika i procjenom da li
su prikupljeni svi, za utvrđivanje potreba za njegom, relevantni podaci. Sljedeći korak
u ovoj vrsti evaluacije je utvrđivanje da li je problem bolesnika sa aspekta
zdravstvene njege nazvan pravim imenom, odnosno da li je postavljena prava
sestrinska dijagnoza. Evaluacija u odnosu na planiranje zdravstvene njege treba da
odgovori da li je plan potpun, da li su dobro izdvojeni prioriteti, istaknuti ciljevi,
procjenjene (preostale) snage bolesnika i da li su predviđene sestrinske intervencije
u skladu sa aktuelnom situacijom bolesnika. U fazi realizacije evaluacijom se
provjerava da li se aktivnosti izvode prema planu, da li plan odgovara trenutnom
stanju bolesnika, koji činioci sugerišu eventualne promjene plana i slično. No, iako se
na ovakva odsupanja u redosljedu pojedinih aktivnosti mora računati redosljed faza
treba poštovati, jer se tako obezbjeđuje višestruka zasnovanost procesa.

36
3. SISTEMI INTENZIVNE NJEGE I HITNE POMOĆI
Rijetko koji sistemi u sveukupnom sistemu zdravstvene zaštite izazivaju toliku pažnju
i interes „kako stručne tako i laičke javnosti“ kao sistem intenzivne njege i sistem
hitne pomoći. Stoga su oni u ovom rukopisu ovako zasebno i malo šire elaborirani. S
obzirom da je sistem hitne pomoći svojim koncepcijskim radom po prijemu pacijenta
kod hitne medicinske pomoći vrlo sličan radu „urgentnog bloka“ u našim bolnicama to
ovaj nije zasebno posmatran.

3.1.SISTEM INTENZIVNE NJEGE

Intenzivna njega provodi se na bolesnicima u teškom fizičkom stanju kojima je život u

opasnosti. Zahvaljujući pretežno elektroničkim uređajima, u intenzivnoj njezi mogu se
prepoznati teška stanja bolesnika u kojima im je život ugrožen. Ti uređaji takva stanja
mogu mnogo bolje pratiti i registrovati nego pažnja medicinske sestre kojoj je nekad
briga za teško oboljelog pacijenta bila isključivo prepuštena. Ti uređaji pojavili su se
tek s razvitkom osjetljivih i preciznih dijelova elektroničke mjerne instrumentacije.
Prva jedinica intenzivne njege opremljena elektronskim uređajima pojavila se 1958.
godine u Baltimoru (Blatimore) u SAD, a u Evropi u Arhusu (Aarhus) 1965. godine.

Intenzivna njega provodi se u posebnim prostorijama u bolničkim odjelima gdje su

smješteni bolesnici u rizičnim stanjima s ugroženim vitalnim funkcijama. Tako se
jedinice intenzivne njege
nalaze na hirurškim odjelima,
koronarnim jedinicama, u
porodilištima za nedonoščad,
na traumatološkim odjelima,
odjelima za cerebrovaskularne
bolesti i slično.

Intenzivna njega obuhvata, uz

neprekidan nadzor nad
stanjem bolesnika, i
mogućnost vrlo brze
intervencije, kako bi se ovako
kritično stanje odstranilo i
bolesnik održao na životu.
Uređaji za nadzor pacijenta su
većinom elektronički. Tip uređaja koji će se upotrijebiti za nadzor ovisi o vrsti
fiziološkog parametra koji je potrebno pratiti. Fiziološki parametri koji se prate zavise
dijelom i o vrsti jedinice intenzivne njege. Od posebnog ineteresa za stanje zdravlja
pacijenta izdvajaju se slijedeći fiziološki parametri:

1. el.naponi srca; prikaz talasnog oblika (EKG),

2. broj otkucaja srca u minuti; puls,
3. krvni pritisak/tlak; prikaz talasnog oblika; sistolički, dijastolički i srednji pritisak,
4. respiracija; prikaz talasnog oblika i broj udisaja u minuti i
5. temperatura.

Mogu se ponekad mjeriti i ovi parametri kao dodatne mjerne veličine:

6. srčani izlaz (output),

37
 7. parcijalni pritisak ugljik-dioksida (pCO2).

U porodiljstvu je uz prikaz EKG-a i broja otkucaja srca u minuti posebno važno pratiti
respiraciju: kako talasni oblik, tako i broj udisaja novorođenčeta u minuti. Kod
novorođenčeta, naime, disanje može biti vrlo neravnomjerno ili čak može potpuno
prestati, što predstavlja tzv. apneu, tako da je posebno važan nadzor apnee, kad se
mora momentalno pristupiti oživaljavanju. Vrlo je važno i mjerenje temperature tijela
djeteta, kao i inkubatora u kojem se nalazi. Katkada se zbog nedovoljnog disanja
novorođenčeta pojavljuje nedostatak kisika, tako da ono postaje plavo (tzv. blue
baby) zbog cijanoze. Tada se novorođenčetu dovodi kisik u većoj količini od one koja
je u zraku, pa ga je potrebno kontrolirati kao parcijalni pritisak u artrijskoj krvi (pO2). U
nekim slučajevima i djetetu se mjeri krvni pritisak.

U jedinicama intenzivne njege u neurologiji uz nadzor vitalnih parametara (EKG,

pritisak i respiracija) nalaze se obično i dva kanala elektroencefalografa (EEG). U
neurološkoj intenzivnoj njezi uglavnom su pacijenti s cerebralnom komom,
vaskularnim poremećajima, s trovanjem živčanog ssistema, s nekim oblicima
epilepsije i bolesti kralješničke modine. Uz navedene vremenske prikaze napona
srca, pritiska, temperature i sl. mnogi uređaji intenzivne njege imaju i prikaz trenda,
tj. prikaz neke karakteristične veličine koja se sporije mijenja, kao što je temperatura,
sistolički i dijastolički pritisak, otkucaji srca u minuti itd. tokom dužeg razdoblja s
jednim zapisom na monitoru. Taj zapis može prikazati promjene navedenih veličina u
trajanju i do 24 sata, ali se trajanje može izabrati i za kraće vremenske intervale, npr.
od 15 minuta do nekoliko sati.

Uređaji za mjerenje vitalnih parametara bolesnika smješteni su uz krevet kako bi

bolesnik bio povezan sa što kraćim dovodima, jer dugi dovodi mogu biti izvor
smetnje. Uz elektroničke mjerne uređaje mora tu još biti smješten dovod kisika s
nekog središnjeg mjesta ili boca s kisikom, te dovod komprimiranog zraka za
mješanje s kisikom, zatim aspiratori s
visokim i niskim podpritiskom, koji mogu
posluživati do tri kreveta. Kreveti moraju
biti izvedeni tako da se ispod kreveta
može smjestiti rentgenska cijev za
potrebe eventualnih rentgenskih
snimanja.

Uz električne mjerne uređaje za praćenje

funkcije vitalnih parametara tu se mora
nalaziti i defibrilator za defibrilaciju
srčanih komora, ako dođe do fibrilacije
srčanih komora. U koronarnoj intenzivnoj
njezi još se nalaze i srčani
ekstrakorporalni stimulatori kao vodiči srčanog ritma za privremenu transvensku
stimulaciju srca. Za mjerenje vitalnih parametara na pacijenta se priključuju elektrode
za mjerenje električnog srčanog napona i ritma, a često i respiracije.

Za mjerenje krvnog pritiska primjenjuje se za kraće vrijeme praćenja invazivna

metoda, a za dulja vremenska razdoblja neinvazivna metoda. Također se mjeri i
temperatura. Za neka mjerenja potrebno je intubirati pacijenta. Sve to prilično
optrećuje pacijenta, tako da se poboljšanjem njegovog zdravstvenog stanja pojedini
mjerni senzori uklanjaju. Osim senzora, tu su u brojna pojačala i i monitori. Danas se
sve više upotrebljava numerički prikaz s grafičkom ilustracijom na ekranu monitora.

38
Svi ti elementi smješteni su u jedinicu koja se nalazi uz krevet pacijenta. Katkada se
na jednom monitoru prikazuju i podaci izmjereni na pacijentima s dva ili četiri
susjedna kreveta. Svi izmjereni vitalni parametri s jedinica smještenih uz krevet
pacijenta prenose se do centralne jedinice, gdje se prikazuju na jednom
višekanalnom monitoru ili više monitora. Uz napone srca na monitoru se mogu vidjeti
i vremenske krivulje respiracije. Sistolički i dijastolički pritisak prikazuju se brojčano
na istom monitoru ili posebnim indikatorima. Isto tako, svaka greška nastala u
mjerenju napona srca ispisuje se na mjestu gdje je prikazana krivulja el.napona srca.
Najčešća je takva pogreška ispadanje elektrode.

Budući da pažnja i
budnost medicinske
sestre ne može uvijek
biti usredotočena na
sve višekanalne ispise
na monitoru, a koji
odgovaraju svakom
pojedinom pacijentu,
predviđeni su zvučni i
optički alarmi. Ti alarmi
skreću pažnju
medicinske sestre na
pacijenta kome su
ugrožene neke vitalne
funkcije. Najčešće su
alarmi vezani za
mjerenje broja otkucaja
srca i broja udisaja te temperature tijela. Netom koja od navedenih veličina premaši
određenu granicu (što ju je predhodno postavio liječnik), oglašuje se alarm, kako bi
dežurna srestra bila upozorena da mora obratiti posebnu pažnju dotičnom bolesniku i
intervenisati. Svaki nedostatak nastao na uređaju kao padanje elektrode, zbog čega
nije moguće provoditi mjerenje na bolesniku, popraćen je alarmom i ispisom na
zastoru monitora uz mjesto predviđeno za tog pacijenta.

Česti kvarovi i problemi u radu permanentne

dijagnostičke opreme frustiraju medicinsko osoblje, jer se
najčešće misli na izostanak neke od vitalnih funkcija
pacijenta. Neke izvedbe uređaja za intenzivnu njegu
imaju alarm izveden u dvije razine, pa se za život opasne
promjene vitalnih parametara oglase tonom jačeg
intenziteta ili boje od onih nastalih zbog manje opasnih
razloga kao što je npr. aritmija. U intenzivnoj njezi
novorođenčeta alarm se daje ako prestane disanje (apnea monitoring).

U novije vrijeme, da se izbjegne davanje prevelikog broja informacija uvodi se više

razina signalizacije s podjelom ulaznih mjernih podataka prema prioritetima. To se
ostvaruje inteligentnom instrumentacijom često uz primjenu neuronskih mreža.

Pojave koje se prikazuju na monitoru zapisuju se istovrmeno i na

magnetsku vrpcu. Budući da bi se na taj način na vrpci zapisalo i
mnogo nevažnih podataka, zapisi na vrpci brišu se nakon
otprilike 10 minuta. U slučaju da je došlo do poremećaja, zbog
kojeg se daje alarm, zadržavaju se zapisani podaci koji su

39
prethodili 10 minuta prije alarma. To se postiže magnetskom vrpcom određene
dužine kojoj je kraj spojen s početkom, pa čini zatvorenu petlju. Ovakav način se
danas rijetko upotrebljava.

Memorisanje na disku ili, češće, RAM memorijama također je kontinuirano, i nakon

10 minuta se briše kako ne bi RAM memorija bila prevelika. Za prikaz talasnih oblika
EKG-a ili respiracije na monitoru s katodnom cijevi može se zadržati zapis na
katodnoj cijevi s pamćenjem (pamćenje na rešetki katodne cijevi) ili digitalnim putem,
kada se podaci koji se prikazuju na zastoru katodne cijevi memoriraju u RAM
memoriji. Kod digitalnog zapisa novi podaci se neprekidno upisuju, a stari brišu. Isto
tako, bez dodavanja novih podataka, a s time da se podaci s izlaza vraćaju na ulaz
(FIFO), dobiva se nepomični prikaz (freeze tj. „zamrznuti prikaz“). Memorisani podaci
mogu se poslije registrovati na papiru ili se jedan njihov dio može štampati.

Broj kreveta koji se priključuju na jednu centralnu jedinicu obično nije veći od osam.
No češće se susreću jedinice s četiri priključena kreveta. Intenzivna njega može biti
otvorenog tipa, kada su svi kreveti smješteni u jednoj većoj prostoriji kao i središnja
kontrolna jedinica. Nedostatak ove izvedbe je što intervencija kod jednog bolesnika
može uznemiriti ostale. Danas se više izvodi intenzivna njega zatvorenog tipa, gdje
se svaki bolesnik nalazi u svojoj prostoriji, a središnja jedinica smještena je u
posebnoj ostakljenoj prostoriji. Prostorije s pacijentima također su ostakljene tako da
se svaki bolesnik može vidjeti iz središnje jedinice, a da se pri intervenciji kod jednog
bolesnika drugi ne uznemiruje.

Kada se stanje bolesnika toliko popravilo da on može ustati, ali mu je potreban još
nadzor jednog vitalnog parametra ili dvaju, može se upotrijebiti telemetrijski uređaj
kako bi se bolesniku omogućila izvjesna sloboda kretanja. Kao parametar najviše se
prenosi EKG, a iz njega se brojenjem R-zubaca određuje srčani ritam. Telemetrijski
uređaj može biti izveden kao utična jedinica u jedinici smještenoj uz krevet.

Uređaji intenzivne njege

smješteni uz krevet pacijenta
mogu biti izvedeni
pojedinačno prema vitalnoj
funkciji koju mjere. U takvom
slučaju svaka se vitalna
funkcija mjeri zasebnim
uređajem s vlastitim
napajanjem, a može se
izvesti i kao jedinstvena
cjelina za mjerenje svih
parametara u jednoj jedinici s
zajedničkim izvorom
napajanja. To je najjeftinije
rješenje. Treća mogućnost
izvedbe su utične (plug in)
jedinice s zajedničkim monitorom i napajanjem, a za svaki parametar postoji posebna
utična jedinica koja se utiče u zajedničku kutiju s više odjeljaka. Na taj način može se
proširivati i mijenjati broj priključnih jedinica prema potrebi, što daje veću fleksibilnost.

Jednostavnim odabirom utičnih jedinica odabiru se mjerni parametri. Sve te mjerne

veličine vode se na središnje mjesto, gdje se prikazuju na monitoru i u kritičnim
trenucima automatski je zapisuju na magnetsku vrpcu. Akustički i optički signali
prenose se također do središnje jedinice, no komunikacije između središnje jedinice i
jedinice uz krevete u ovoj izvedbi ne postoje.

40
Utične jedinice su za mjerenje krvnog pritiska, respiracije, temperature, a EKG s
mjerenjem pulsa fiksno je ugrađen s katodnom cijevi na kojoj se mogu vidjeti dva do
četiri elektrokardiograma. Uz digitalni prikaz mogu se ugraditi i utične jedinice s
analognim prikazom radi veće preglednosti. Također postoji i mogućnost postavljanja
granica za alarme.

Mnogo veće mogućnosti pružaju uređaji intenzivne njege u digitaliziranom obliku.

Naponi srca ili promjene krvnog pritiska i temperature pretvoreni pretvornicima u
napone najčešće se privode multipleksoru koji ih u slijednim vremenskim razmacima
privodi analogno-digitalnom pretvorniku. Između elektroda ili pretvornika i
multipleksora postavljena su pojačala koja pojačavaju signal na zahtijevanu
vrijednost na ulazu A/D pretvarača. Nakon analogno-digitalne pretvorbe signali se u
digitalnom obliku kao binarni broj proizvode preko kratkotrajnih memorija
mikroprocesoru.

Jedna jedinica može mjeriti do četiri različite veličine s četiri krveta, a centralna
jedinica može prihvaćati podatke s dvije takve jedinice, odnosno osam kreveta. Ti
podaci prikazuju se na zastoru monitora koji može prikazati do osam pojava. To
mogu biti dvije pojave s četiri kreveta ili jedna pojava s osam kreveta. U posljednjem
slučaju to je najčeće elektrokardiogram. Kod prikaza dviju veličina s jednog kreveta
to uz elektrokardiogram može biti i respiracija ili krvni tlak. Također to može biti i
prikaz tzv. trenda, pod čim se razumijeva grafički «zgusnuti» prikaz neke veličine u
dužem periodu. To su najčešće temperatura, krvni pritisak ili respiracija.Na monitoru
se ispisuju i brojčani podaci o navedenim mjernim veličinama. Mikroprocesori
omogućuju prikaz mjernih krivulja na određenom mjestu na zastoru monitora,
računaju broj otkucaja srca u minuti iz izdvojenih R-zubaca elektrokardiograma, ili
broj udisaja u minuti, zatim osiguravaju u slučaju alarma zapis mjerenog signala s
pisačem ili štampanje nekih numeričkih podataka matričnim štampačem. Broj pisača
obično nije veći od dva (jedan jednokanalni i jedan dvokanalni), ali treba biti
omogućen dolazak podataka s bilo kojeg kreveta, prema prioritetu, na te pisače.
Neke komande s upravljačke ploče prenose se opet na uređaj uz krevet bolesnika.
Zbog navedenih razloga sve se više upotrebljava multiprocesorska arhitektura.

3.2. SISTEM HITNE MEDICINSKE POMOĆI (HMP)

Hitna medicinska pomoć je

je farmakološko ili hirurško
liječenje koje se izvršava bez
odlaganja. Ona podrazumjeva niz
mjera i postupaka koji se
poduzimaju u cilju uklanjanja ili
ubalžavanja poremećaja vitalnih
funkcijakoje neposredno
ugrožavaju život bolesnika ili
povrijeđenog.

Rijetko koja medicinska

disciplina, ili drugim riječima, oblik
zdravstvene zaštite izaziva veću
pažnju javnosti od hitne
medicinske pomoći. Nepobitno je da na to utiče dramatičnost neposredne borbe za
život unesrećenog ili teško oboljelog. Osim toga urgentna medicinska tehnologija je
uzbudljiva oblast za proučavanje i omogućuje neposrednu primjenu teorije i

41
praktičnih vještina. Tehnologija urgentne medicine, dakle, uključuje teorijska znanja,
praktične vještine i zdrav razum.

Godinama je postojao jaz između onoga što je bilo moguće i onoga što se
stvarno činilo na pružanju hitne medicinske pomoći. Znanje i oprema neophodna za
razvoj sistema hitne medicinske pomoći (EMS – Emergency Medical System) su
postojali mnogo prije nego je takav sistem uspostavljen.

Svjetska zdravstvena organizacija u svojim općim dokumentima o

unapređenju, očuvanju zdravlja i liječenju bolesti upućuje na tri razine pomoći koje se
također mogu odnositi i na HMP. To su samopomoć, uzajamna pomoć i stručna
pomoć. Mi ćemo ovdje obraditi sistem stručne hitne medicinske pomoći.

Služba HMP u našem sistemu

zdravstvene zaštite funkcionira kroz
svoj prehospitalni i hospitalni dio. To su
međusobno funkcionalno povezani
dijelovi, ali organizacijski, su odvojene
cjeline. Prehospitalna faza HMP je
vremenski period koji protiče od
momenat nastanka povrede ili bolesti
pa do definitivnog zbrinjavanja.
Izvanbolnička (prehospitalna) hitna
medicinska pomoć organizira se u
okviru:

– ustanove za hitnu medicinsku pomoć,

– jedinice hitne medicinske pomoći u domovima zdravlja.

Ustanova za hitnu medicinsku pomoć ili jedinica hitne medicinske pomoći u domu
zdravlja tokom 24 sata pruža hitnu medicinsku pomoć i/ili prevoz naglo oboljelim i
ozlijeđenim osobama, hitnu medicinsku pomoć trudnici tokom poroda izvan
zdravstvene ustanove, odnosno tokom prevoza te hitnu medicinsku pomoć u
prostoru zdravstvene ustanove. Zadaci službe HMP su spašavanje iznenada
ugroženog života, prevoz hitnog pacijenta, pružanje pomoći prilikom nesreća i
katastrofa, a pored toga i pružanje pomoći bolesnima kojima život nije ugrožen ali bi
bolest mogla ako se pomoć ne pruži proizvesti teže posljedice.

Proces pružanja pomoći u sistemu hitne medicinske pomoći počinje sa

prepoznavanjem hitnog stanja na mjestu njegova nastajanja. Upozoravajući znaci za
prepoznavanje hitnosti mogu biti znaci zastoja disanja, znaci gušenja stranim tijelom,
znaci srčanog ili moždanog udara...i sva ta stanja mogu izazvati gubitak svijesti
unesrećenog i tada se mora pružiti hitna pomoć. Na mjestu nastanka stanja koje
zahtijeva takvu pomoć obično nema stručnog medicinskog kadra ta pomoć pružaju
osobe koje su se tu zatekle a znaju kako se pruža bazična pomoć za održavanje
života (BLS – Basic Life Support). Kada se obezbijede bazične vitalne funkcije
(uspostavi normalo disanje i srčani puls), unesrećeni se transportuje do najbliže
stanice hitne medicinske pomoći. Svaka služba HMP bi trebala da se sastoji od
jednog centralnog trijažnog dijela gdje se vrši procijena težine stanja bolesnika i
odatle se premješta u odjel za akutna stanja gdje se odmah intervenira ili u odjel za
subakutna stanja gdje se oboljeli tretira i prati. Pored njih trebala bi biti hirurška sala
za male hirurške intervencije, zatim dijagnostički blok te zajedničke prostorije.

Kada je pacijent dospio u SHMP vrši se procijena njegova stanja. Procjenjuje se

kardiorespiratorna funkcija, svijest pacijenta a zatim se prema dobijenim

42
informacijama vrši trijaža hitnosti pacijenta. Postoji nekoliko sistema trijaže ali je
generalno prihvaćen Australiskoazijski metod trijaže (ATS = Australasian triage
scale) gdje se stepeni hitnosti razvrstavaju u pet kategorija hitnosti prema vremenu
koje može da protekne bez štete po bolesnika, do ukazivanja ljekarskih usluga.

Maximalno Opis
Kategorija vrijeme
čekanja
Stanja koja ugrožavaju život i zahtjevaju trenutnu
agresivnu intervenciju. Tipični pacijent ne reaguje,
1
Odmah vitalni znaci su nestabilni ili odsutni, pacijent je
(reanimacija)
ozbiljno dehidriran te ima ozbiljan respiratorni
distres.
Stanja koja će ugroziti život ako se ne započne sa
2
10 minuta tretmanom unutar 10 min ili stanja čiji ishod ovisi
(vlo hitni)
o vremenu početka terapije (protuotrovi, tromboliza)
Stanja koja potencijalno mogu ugroziti život. Mogu
3 biti asocirana sa značajnim nelagodnostima ili
30 minuta
(hitni) oštećenom sposobnosti za radnom funkcijom ili
redovnim dnevnim aktivnostima.
Potencijalno ozbiljna stanja. To su stanja koja,
4 vezano za starost pacijenta, tegobu ili potencijalnu
60 minuta
(manje hitni) mogućnost za pogoršanje ili komplikacije mogu biti
obrađene unutar jednod sata.
Manje hitna stanja. To su stanja koja mogu biti
5
120 minuta akutna, ali ne i urgentno, ili neka hronična stanja
(nehitni)
koja se ne pogoršavaju.

Početna procijena pacijenta mora se izvršiti unutar 10 minuta od dolaska pacijenta,

bar vizuelno (ukoliko postoje 2 ili više pacijenata koji čekaju trijažu). Trijaža je
dinamičan proces, jer pacijentovo
stanje se može popraviti ili dramatično
pogoršati za vrijeme dok čeka tretman,
tako da se i stepen trijaže može
mijenjati. Sve aktivnosti, početno
stanje i sve promjene moraju biti
adekvatno dokumentirane.

Nakon procijenjenog stepena hitnosti

pacijent se dalje upućuje na određeni
tretman, a ukoliko mu se stanje ne
može definitivno popraviti u SHMP a
obezbijeđene su mu vitalne funkcije
šalje se na odjele za specifičnu zaštitu
pojedinih hitnih stanja (intenzivne
njege na hirurgiji, traumatologiji,
neurologiji, internoj medicini...).

Hitna ljekarska pomoć se može

sastojati od medikamentoznog ili
hirurškog liječenja. Odjel hitne
medicine opremljen je najsavremenijim
medicinskim pomagalima za
zbrinjavanje bolesnika svih stepena

43
hitnosti. Oprema odjela sastoji se od pokretnih kreveta, monitora za nadziranje svih
vitalnih funkcija bolesnika, defibrilatora, EKG aparata, mobilni i stalni ventilator za
djecu i odrasle, infuzijske pumpe, opremu za zagrijavanje kod hipotermije itd. U
Odjelu hitne medicine rade ljekari opšte medicine, specijalisti urgentne medicine,
medicinski tehničari srednje i više stručne spreme, inžinjer medicinske radiologije i
pomoćno osoblje.

PROCES TRIJAŽE
Prostorija koja omogućava
Prijem povjerenje

Opšti izgled:
ABC
Prikupljanje podataka Motiv dolaska
Istorija bolesti

Subjektivno

Posmatranje:
Fizički i psihički znaci
Objektivno Vitalni parametri
Specifična ispitivanja

Analiza:
Mentalni proces
Saznanja
Tumačenje podataka Kliničko prosuđivanje
Profesionalno iskustvo

Donošenje odluke Stepen hitnosti

Usmjeriti pacijenta ka
Intervencija što bližem prostoru za
njegu

Korisnici na čekanju
Paziti na razvoj stepena
Ponovna evaluacija hitnosti

44
4. MEDICINSKA DIJAGNOSTIKA
Ovaj rukopis sigurno da nema namjeru da daje prikaz svih metoda medicinske
dijagnostike jer tako što zaista nema potrebe u predmetu koji studente treba da
uvede u osnove tehnologija a najposlije tehnologija u medicini. Dakle, ovdje su
obrađene samo neke od metoda-tehnika medicinske dijagnostike koje su se autorima
činile najprikladnije s obzirom na opštu strukturu koncipiranog rukopisa. Možda su
prikazane metode i suviše sofisticirane u pogledu traženog kursa predmeta
Tehnologije u medicini. No upravo zbog ovih razloga one su i date kao takve da bi se
i na ovaj način pocrtao sav značaj
koji su tehnološka otkrića iz nekih
drugih naučnih disciplina
doprinijela razvoju medicine
(računarske tehnologije,
mikroelektronika, automatika,
precizno mašinstvo i dr.) kao što
je i zajednički integrisani rad
stručnjaka različitih profila
(inženjera, liječnika, informatičara
i dr.) u radu sa ovakvim uređajima
jedina garancija uspješne
primjene istih i garancija da ćete
na najbolji način iskoristiti samo
mali dio svih ugrađenih
performansi ove opreme.

4.1. MJERENJE BIOELEKTRIČNIH POTENCIJALA

Naponi srca. Elektrokardiografija (EKG)

Mjerenje i prikaz napona srca ima veliku dijagnostičku vrijednost. Broj dijagnoza koje
se mogu utvrditi veći je nego pri mjerenju bilo kojeg drugog biološkog napona.

Da bi se približno utvrdio talasni oblik napona srca, možemo zamisliti srce

sastavljeno od dvije kuglaste nakupine stanica. Prva odgovara atrijima, a druga
ventrikulima. Da bismo izmjerili napon srca mogli bismo elektrode postaviti bilo gdje u
blizini srca. No tada bi se dobili i nešto drugačiji talasni oblici napona srca prema
položaju elektroda. Zbog toga je Einthoven predložio da se elektrode postave u
vrhove trokuta s osnovom smještenom gore (Einthovenov trokut). No budući da su
ruke i noge dobri vodiči, to elektrode ne moramo postaviti u vrhove trokuta, nego, što
je mnogo jednostavnije, na zapešće lijeve i desne ruke i gležanj lijeve noge. Desna
noga služi kao uzemljenje. Ulazne priključnice pojačala koje pojačava napone srca
postavljaju se na sve tri postavljene elektrode tako da se mjere tri napona srca.

Posmatranjem talasnog oblika srčanog napona mogu se otkriti gotovo svi teži
poremećaji srčanog mišića, tzv. miopatije. U nekih bolesti, npr. kod akutnog infarkta,
dio srčanog mišića ostaje stalno depolariziran, a posljedica je da struja teče
neprekidno između polariziranog i patološki depolariziranog dijela. To je tzv. struja
ozljede. Pri začepljenju koronarnih arterija pri infarktu nedovoljna je prokrvljenost tog
dijela srca gdje su nastala začepljenja (okulzije), posljedica toga je zadržavanje
depolariziranog stanja i protjecanje struja ozljede. Kad je srce u potpunosti

45
depolarizirano ili polarizirano, struja ne teče, što odgovara ST, odnosno TP intervalu
(nulta linija). Ako depolarizacija ne obuhvata cijeli srčani mišić, nego je dio ostao
polariziran, onda se pojavljuje struja ozljede i za vrijeme ST-intervala, a posljedica je
spuštanje ST-segmenta. Spuštanje ST-segmenta karakteristično je za postojanje
struja ozljede, a i za nedovoljnu prokrvljenost srčanog mišića (ishemija). Pomak ST-
spojnice pojavljuje se pri svakoj nedovoljnoj opskrbi srca krvlju, a pomak je veći, ako
je ishemičnost srca veća. Kod snimke napona srca za vrijeme fizičkog naprezanja
(ergometrija) dolazi zbog navedenih razloga također do spušanja ST-spojnice.

Naponi mozga. Elektroencefalografija (EEG)

Naponi mozga mogu se mjeriti elektrodama postavljenim na glavu pacijenta, a

posljedice su koordinirane depolarizacije i repolarizacije skupine živčanih stanica u
mozgu. Depolarizacija živčane stanice od some prema ograncima na kraju aksona
predstavlja u električnom pogledu električni dipol u datom trenutku. Konačni
rezultirajući napon zajedničkog djelovanja vrlo velikog broja neurona, pa i dipola koje
oni oblikuju, pojavljuju se na elektrodama valovite promjene napona i u vremenu i u
prostoru.

Pri snimanju s velikim brojem elektroda smještenih na kori velikog mozga

(elektrokortigrafija), a i na površini glave (elektroencefalografija), može se uočiti
širenje napona iz pojedinih središta kao kružnih valova. Te izvore valova možemo
smatrati dipolima sastavljenih od mnogo neurona, ali simultano depolarizirajućih.

Napon mozga posmatran

samo na jednom njegovu
dijelu nema veće značenje.
Samo istovremena
registracija napona mozga s
različitih područja mozga ima
dijagnostičko značenje. Zato
se upotrebljava standardno
19 elektroda smještenih na
glavi pacijenta. Razmak
među elektrodama postavljen
je u razmaku 10%, 20%
(sistem deset-dvadeset), a
raspored elektroda na glavi
pacijenta izveden je prema
Međunarodnoj federaciji EEG udruženja. Kako se istovremeno registruju naponi s
najmanje osam mjesta na glavi, govorimo o osmokanalnom EEG-uređaju.

Pod kanalom razumijeva se pojačalo s elektrodama i sve regulacije, te pisač koji

bilježni naponske promjene s glave pacijenta. Osim 8-kanalnih, susreću se još 12-
kanalni, 24-kanalni i najviše 32-kanalni EEG uređaji. Mjerenje napona može se
provesti na bipolaran i monopolaran način. Kod bipolarnog načina mjeri se razlika
potencijala između dviju elektroda koje su obje na potencijalima mozga, a kod
monopolarnog načina samo jedna elektroda mjeri napon mozga, dok je druga na
nultom odnosno srednjem referentnom potencijalu.

U elektroencefalografiji mogu se uočiti četiri karakteristična signala po talasnom

obliku, veličini amplitude i frekvenciji. Oni se označavaju grčkim slovima: α-talasi, β-
talasi, θ-talasi i δ-talasi.

46
α- alfa talasi (α-ritam) pojavljuju se kod gotovo svih normalnih ljudi kad su budni,
opušteni i ni na što koncentrirano ne misle. Frekvencija je tih talasa u granicama od 8
do 13 Hz, a amplituda im je približno 50 µV.

β- beta talasi najčešće se registruju na frontalnim i parijetalnim regijama u području

frekvencije od 14 Hz do 30 Hz, a katkada dosežu i 50 Hz. Β talasi pojavljuju se za
vrijeme duševne aktivnosti, a oni najvećih frekvencija za vrijeme neke duševne
napetosti. Amlituda β-talasa manja je od α-talasa i iznosi pbriižno 20 µV.

θ- theta talasi imaju frekvenciju između 4 i 7 HZ i amplitudu oko 70 µV. Pojavljuju se

pretežno u parijentalnim i temporalnim regijama u djece, a i u odraslih za vrijeme
emocijskih stresova, osobito kod razočaranje i frustracije. Ako se u čovjeka ugodni
doživljaj naglo prekine i odstrani, to izaziva θ-valove u trajanju od približno 20
sekundi.

δ- delta talasi pokraivaju područje frekvencija od 0,5 do 3,5 Hz. Relativno su

najveće amplitude (od 60 do 100 µV). Pojavljuju se u dubokom snu, u djece i pri
težim bolestima moza.

Elektroencefalografija (EEG) omogućuje dijagnostiku mnogih organskih bolesti

mozga, kao što su intrakranijalni tumori, različite traume, hematomi, meningitis i
enefalitis, a posebno različite vrste epilepsije. Baš zahvaljujući EEG-u uspjelo je
utvrditi više vrsta epilepsija.

Za tumore su karakteristični spori talasi i velike amplitude u okolišu tumora, dok je

samo tumorozno tkivo električki inaktivno. Te spore aktivnosti uglavnom su u
području theta-talasa i delta-talasa. Neposredno nakon traume pojavljuje se
kratkotrajna brza aktivnost (talasi visoke frekvencije), nakon toga pojavljuje se EEG
malih amplituda spore aktivnosti dok se ne uspostavi normalan ritam. Kod
meningitisa i encefalitisa EEG nije jače promijenjen. Prisutna je najviše difuzna spora
aktivnost u području frekvencije θ-talasa. Ako se bolest pogoršava, osnovna
aktivnost je sporija, a pojavljuje se sve više θ-talasa i δ-talasa.

EEG je posebno važan za dijagnostiku epilepsije (padavice). Epilepsija kao bolest

nastaje zbog niskog praga podražljivosti neurona mozga kada neočekivano nastaju
akcijski potencijali.

Naponi mišića. Elektromiografija (EMG)

Naponi koji se mjere na mišićima su posljedica akcijskih potencijala koji se šire duž
mišićnih vlakana. Da bi se snimili naponi s pojedinih živčanih vlakana, upotrebljavaju
se poktožne elektrode koje mogu biti monopolarne i bipolarne. Te elektrode zbog
malog razmaka među elektrodama (0,3-06 mm) mogu mjeriti napon nastao samo u
jednom mišićnom vlaknu. Pri naprezanju mišića pojavljuju se akcijski potencijali u
mišiću kojih se frekvencija i amplitude povećavaju razmjerno naprezanju.

U slučaju upotrebe površinskih elektroda koje nisu invazivne kao potkožne dobiva se
odziv ukupnog djelovanja zbroja akcijskih potencijala u više mišićnih vlakana. U
ovom slučaju velik broj akcijskih potencijala s velikog broja mišićnih vlakana koji se
nesinkronizirano ponavljaju s različitim frekvencijama, a koji su gusto smješteni, jedni
do drugih izgledaju slično električkom šumu. Najveći energetski sadržaj kod ovih
napona u području je od 40 do 80 Hz.

47
4.2. MJERENJE BIOLOŠKIH NEELEKTRIČNIH VELIČINA

Neinvazivne metode mjerenja krvnog pritiska (tlaka)

Gotovo sve neinvazivne metode mjerenja krvnog pritiska temelje se na manžeti koja
se obavija oko nadlaktice i ispunjava zrakom pod određenim pritiskom koji je oko 10
do 20% veći od sistoličkog pritiska. Zatim se na zrak iz manžete postupno ispušta i
prate fenomeni koji se pri tome pojavljuju uz određeni pritisak. Manžete se mogu
staviti i oko prsta. Za neinvazivno mjerenje krvnog pritiska mogu se spomenuti tri
najviše upotrebljavane metode:

1. auskultativna metoda,
2. oscilometrijska metoda i
3. arteriokinetska (ultrazvučna) metoda.

Auskultativna metoda

Auskultativna metoda jedna je od najstariji i najjednostavnihih metoda koja se

upotrebljava uz praćenje akustičkih šumova stetoskopom, po čemu je i ime dobila.
Uz određenu praksu koju ta metoda zahtijeva mogu se dobiti dovoljno tačni rezultati.

Kod ove metode manžeta se stavlja na nadlakticu i napuše se na vrijednost približno

20% veću od sistoličkog tlaka pm. Zatim se manžeta počne sporo prazniti kroz zračni
ventil malog otvora. Pad tlaka zbiva se po eksponencijalnom zakonu, tako da
protosak pada od maksimalne vrijednosti pm.

Pritisak približno opada s 0,3 do 0,4 kPa/s. Kad bude dosegnut pritisak u manžeti
jednak ili zatim manji od sistoličkog pritiska ps, krv počinje prolaziti u početku u vrlo
kratkim vremenskim intervalima kroz arteriju. Ti kratkotrajni prolazi krvi popraćeni su,
zbog vrloženja i vibracija krvi, šumovima odnosno prigušenim tonovima koje je prvi
primjetio Korotkov, pa se po njemu i zovu Korotkovljevi šumovi. Pritisak u manžeti
pri kojem su se pojavili prvi Korotkovljevi šumovi i jest sistolički pritisak. Daljim
smanjenjem pritiska u manžeti Korotkovljevi šumovi mijenjaju svoj sadržaj, ali i
intenzitet, tako da su u području srednjeg pritiska najtiši.

4.3. ULTRAZVUČNA DIJAGNOSTIČKA TEHNIKA

Karakteristike ultrazvuka

Zvuk predstavlja titranje čestica zraka ili nekoga drugog medija kroz koji se prostire.
To gibanje čestica može se
prikazati periodičnom
funkcijom različitih frekvencija.
Ako su te frekvencije gibanja
čestica u čujom području, tj.
od nekih 16 Hz do 16 000-20
000 Hz ( ili 16 do 20 kHz),
onda to zovemo zvukom, dok
ultrazvuk predstavlja isto
mehaničko titranje čestica
zraka ili neke druge tvari u
području iznad 20 kHz. U
medicinskoj dijagnostici
primjenjuje se ultrazvuk

48
frekvencija od 1 MHz do 15 MHz. Zvuk u području frekvencija nižih od 16 Hz zove se
infrazvuk.

Brzina širenja ultrazvuka, kao i zvuka, za različite tvari, različita je i ovisna o gustoći
tvari. Gušće tvari imaju u pravilu veću brzinu širenja zvuka uz nekoliko iznimaka (npr.
olovo).

Ultrazvučna dijagnostika

Predstavlja neinvazivnu dijagnostičku proceduru koja je svoju primjenu pronašla u

velikom broju medicinskih disciplina. Zahvaljujući svojim tehničko-tehnološkim
karakteristikama ultrazvučna dijagnostika je jedna od najrasprostranjenijih procedura,
po pacijenta jako komforna i bezbolna, bez štetnih dejstava, a po liječnika jako
korisna i veoma informativna. Ne zahtijeva veliku prateću opremu, posebna prirema
za sam pregled u najvećem broju slučajeva nije neophodna, a i kada jeste ne
predstavlja bilo kakav diskomfor po samog pacijenta.

Skoro da u današnjoj medicinskoj doktrini ne postoji grana medicine u kojoj

ultrazvučna dijagnostika nije uzela učešće. Stoga, će u okviru pregleda primjene
metoda ultrazvučne dijagnostike u ovom rukopisu biti dat samo jedan njen dio, koji je
prema mišljenju autora i najznačajnije primjenjivan sa ciljem uspostavljanja
pravovremene i odgovarajuće dijagnoze a samim tim i sprovodenja što adekvatnijeg i
boljeg liječenja

Ultrazvučni pregled abdomena

Ovo je najčešći i u današnjoj svakodnevnoj praksi najrasprostranjeniji ultrazvučni

pregled. Ovim pregledom liječnik stiče uvid u morfološke i anatomske osobenosti
unutrašnjih organa stomaka. Putem ovoga pregleda stiču se informacije koje zajedno
sa biohemijskim parametrima mogu da nam kažu kakvo je stanje jetre, žučne kese i
žučnih puteva, pankreasa i slezine. Možemo dobiti odgovor na pitanje da li bubrezi
normalno funkcionišu, da li postoje znaci konkremenata odnosno što bi se popularno
reklo da li ima "kamenja".Takođe se ovim pregledom može vidjeti mokraćna bešika i
njene karakteristike.

Pored napred navedenih organa koji su

identični kod oba pola ovim pregledom se kod
muškaraca ispituje i prostata. Ovo je organ koji
bi svaki muškarac trebao da posle pedesete
godine života rutinski kontroliše na svakih šest
meseci do godinu dana bez obzira da li ima
tegoba ili ne, a po potrebi i ranije. Opšte je
poznato da incidenca adenoma, odnosno
patološkog uvećanja, prostate raste sa
starošcu muškarca kao i da značajan procenat
ovih uvećanja prostate maligno alteriše.

Ultrazvučni pregled dojke

Ovo je jedna od dve suverene dujagnostičke

procedure u ispitivanju dojke koje se uzajamno
prepliću i dopunjuju. I jedna i druga imaju za
cilj da se pravovremeno i blagovremeno izvrši
dijagnostika i prevencija oboljenja dojke.
Svima nam je jako dobro poznato da su

49
malignomi dojke najveći i najčešći uzrok oboljevanja i neželjenih ishoda kod žena od
svih maligniteta. Dakle potrebno je što prije doći do prave dijagnoze i svaka sumnja
na bilo kakvu promjenu na dojkama, treba da bude signal za onkološki tj. ultrazvučni
pregled i po potrebi i mamografiju kako bismo bili sigurni o čemu se radi.

Ultrazvučni pregled štitaste žlijezde

Ultrazvučnim aparatima obavljauju se i ovakve vrste pregleda ako se za njom ukaže

potreba to jest ako postoji sumnja na oboljenje ovog organa. Dobro je poznato da je
štitna žlezda okidač i regulator našeg metabolizma tako da je i dijagnostička
procedura koja se bavi morfološkim ispitivanjem
promjena iste jako značajna u uspostavljanju
dijagnoze i pravilnom otklanjanju poremećaja.

Ulrtazvučni pregled dečijih kukića

Najveća sreća i najveća radost svih roditelja je

doneti na svijet zdravo i sposobno potomstvo.
Također, je je svima jasno da je zdravlje naših
najmlađih naša najveća briga. Ultrazvučni pregled
kukova u najmladjem uzrastu kako bi se preveniralo
a po potrebi i saniralo svako odstupanje u razvoju dečijih kukića onda kada je to
najlakše moguće uraditi i kada to neće ostaviti nikakvu posledicu na zdravlje deteta
predstavlja danas jednu od najrasprostranjenijih primjena ultrazvučne dijagnostike.

Ultrazvučni pregledi zglobova i mišića

Ova vrsta pregleda namenjena je svima onima kojima je iz bilo kojih razloga
neophodna, bilo da se bave sportom ili teškim fizičkim naporima ili im je iz bilo kog
razloga ugroženo funkcionisanje lokomotormog sistema te je neophodno izvršiti
dijagnostičko ispitivanje ili možda punktirati pod kontrolom ultrazvuka zglob ili u njega
aplikovati medikament a sve u cilju bilo dijagnostike ili terapije oboljenja.

Kolor-Dopler ultrazvučna dijagnostika

Predstavlja novu podvrstu ultrazvučnih pregleda gde je pored

klasične tehnike pregleda moguće pratiti protoke kroz krvne
sudove. Ova tehnička novina dala je jako veliki doprinos u
mogućnostima ultrazvučnog pregleda. Pored samog
samostalnog
snimanja
krvnih sudova
o kojima će biti
više riječi u
nastavku,
kolor-dopler
tehnika dala je
mogućnost bolje i sigurnije
dijagnostike promjena koje se
uočavaju u smislu vaskularizacije istih.
To praktično znači da u skopu svih do
sada navedenih pregleda liječnik ako
uoči bilo kakvu promjenu može uključiti u ispitivanje i kolor-dopler opciju i dobiti
dodatne informacije neophodne za što tačnije dijagnostikovanje promjene.

50
Kolor-Dopler ekstremiteta

Ovim pregledom ispituju se arterijski i venski krvni sudovi ekstremiteta. Kao što je
već rečeno mogu se pregledati i gornji i donji ekstremiteti ali se najčešće ovaj pregled
vezuje za donje ekstremitete.

Poremećajima cirkulacije izložen je širok dijapazon ljudi, bilo da se radi o onima koji
svoj radni vijek provode uz dosta stajanja ili o onima koji se zbog načina života
nedovoljno kreću. Pored toga poremećaji cirkulacije mogu biti izazvani i u sklopu
neke druge bolesti (šećerna bolest na primjer).

Tokom ovog pregleda u stanju smo da ispratimo i izmjerimo protoke kroz arterijske
krvne sudove, da pregledamo debljinu zidova i vidimo da li postoji patološko suženje
istih. Pored toga možemo vidjeti i kakav je protok krvi kroz vene i da li postoje znaci
tromboze u dubokim venama kao potencijalna pretjeća opasnost.

Kolor-Dopler krvnih sudova vrata

Pregled krvnih sudova vrata je od velikog značaja u dijagnostici jer kroz vrat protiču
svi krvni sudovi koji opskrbljuju mozak krvlju. Mozak kao centralni "procesor" našeg
organizma jako je osjetljiv na nedovoljan dotok krvi. Ovaj pregled je od velikog
značaja jer vrlo često može da odgovori o nastanku različitih poremećaja vezanih za
centralni nervni sistem. Ovim pregledom možemo dobiti informacije o stanju zidova
krvnih sudova koji ishranjuju mozak, da li postoje patološka suženja i kakvi su protoci
kroz te krvne sudove, te stoga izvesti zaključke o vaskularizaciji moždanog tkiva te
ako postoji potreba i o modalitetima liječenja poremećaja

Naravno ovo nisu sve mogućnosti primjene ultrazvučne dijagnostike niti za takvo što
ima potrebe da se prikaže u ovom rukopisu.

Terapijska primjena ultrazvuka

Pored dijagnostičke primjene ultrazvuk se u medicini može koristiti i u terapijske

svrhe na dva načina. Bilo kao pomoćno sredstvo pri različitim hirurškim operacijama
(npr. navođenje punkcijskih igala ili pri perkutanoj perfuziji ljekovitih supstanci) ili kao
glavno terapijsko sredstvo gdje se koriste ultrazvučni talasi veće snage. Npr. kod
nekih terapijskih procedura u fizikalnoj medicini pored visokofrekventnih struja koristi
se i ultrazvuk. Ultrazvuk posebnih karakteristika i velike snage se također koristi za
razbijanje konkremenata u bubrežnim čašicama ili mokraćnoj bešici.

4.4. RENTGENSKA TEHNIKA

Opšte karakteristike

Rentgensko zračenje predstavlja elektromagnetske talase vrlo kratke talasne dužine

koja se nalazi u području od 0,1 mm do 1 pm. Zbog tako kratke talasne dužine
rentgenske zrake su vrlo prodorne tako da mogu proći kroz tijelo, a da pri tome nisu
toliko oslabljene da se ne bi mogle lako detektirati. Gušenje rentgenskih zraka kroz
tijelo ovisi o gustoći pojedinih organa mekih tkiva, a posebno je izrazito kod kostiju.
Rentgensko zračenje može se identificirati na dva načina: fluorescentnim zastorom i
filmom. U ovisnosti o prigušenju rentgenskih zraka dobivaju se svjetlija ili tamnija
mjesta i područja na fluorescentnom zastoru u ovisnosti o veličini apsorpcije zračenja
pojedinih organa. Tako se stvara na fluorescentnom zastoru vidljiva slika različitih
gustoća prozračenog objekta (tijela). Fotografski film je još osjetljiviji na rentgensko

51
zračenje te se upotrebljava za dobivanje rentgenskih slika uz kraću ekspoziciju. U
ovom slučaju liječnik dijagnostičar nije izložen zračenju. Velika prodornost
rentgenskih zraka zasnovana je na njihovim vrlo kratkim talasnim dulžinama, što im
omogućuje prodor kroz relativno veliku debljinu tijela.

Rentgenske zrake se upotrebljavaju i u drugim područjima izvan područja medicine,

kao to je tehnička rentgenska dijaskopija, defektoskopija, strukturna analiza,
spektralna analiza različitih materijala i slično. Rentgenske zrake ne upotrebljavaju se
samo u dijagnostičke svrhe, nego i u terapiji, najčešće za uništavanje malignih
stanica.

Rentgensko zračenje otkrio je

1895. godine njemački fizičar
W.C. Rontgen, koje je nazvao X-
zrakama, ističući time
nepoznavanje njihovih svojstava
i zagonetnost. Osnovna svojstva
tih zraka istražio je i opisao sam
Rontgen već nakon nekoliko
mjeseci, ali prirodu ovoga
elektromagnetskog zračenja
otkrio je tek 1912. godine
M.Laue na temelju difrakcije
zraka na kristalima. Naziv X-
zraka ostao je u
angloameričkom govornom području još i danas, dok se u Evropi odomaćio naziv
rentgenske zrake. Za ovo otkriće dobio je Rontgen prvu Nobelovu ngradu za fiziku.

Tomografija

Tomografija (grč.režanj: isto i laminografija, planigrafija) je metoda rentgenske

pretrage u kojoj se nizom snimanja prikazuje samo jedan sloj (presjek) snimanog
tijela.

Kod rentgenskog prikaza na filmu ili na fluorescentnom zastoru neki dijelovi

organizma pokriveni su drugim dijelovima koji više apsorbiraju rentgensko zračenje,
pa se na taj način ne vide. Da bi se omogućio prikaz presjeka, odnosno sloja male
debljine ljudkog organizma, upotrebljava se rentgenska tomografija. Ta metoda
rentgenskog snimanja omogućuje snimanje tankog sloja. Rentgenska cijev ljulja-njiše
se u jednom smjeru praveći niz podeksponiranih snimaka na rentgenskom filmu
smještenom ispod pacijenta. Film se njiše sinhrono u suprotom smjeru.
Podeksponirane snimke snimaju se jedna preko druge, tako da su dovoljno
osvijetljeni i ističu se samo dijelovi u sjecištu rentgenskih zraka. Ostali dijelovi slike,
gdje se djelovanje zraka ne zbraja, bivaju razmazani i ne primjećuju se dobro.

Angiografija

Angiografija potječe od grčke riječi ageion, što znači posuda, a predstavlja

rentgenološku metodu koja omogućuje posmatranje srca i cjelokupnoga
kardiovaskularnog sistema pomoću ubrizgavanja kontrastnog sredstva. Tako se
mogu promatrati cerebralne žile i njihova oboljenja nastala arteriosklerozom i
trombozom, aneurizme i druge malformacije. To je tzv. cerebralna angiografija.
Angiokardiografija prikazuje cirkulaciju krvi u šupljinama srca i pripadnim velikim
krvnim žilama, te se tako mogu istražiti mnoge prirođene i kasnije nastale srčane
mane. Koronografija omogućuje prikaz koronarnih arterija, a aortografija prikazuje

52
općenito prsni i trbušni dio aorte. Angiografijom se mogu prikazati još i vene
(flebografija), kao i limfne žile (limfografija).

Angiografija omogućuje promatranje žila u različitim područjima tijela ubrzigavanjem

kontrastnog sredstva. Pronalaženje odgovarajućega kontrastnog sredstva dosta je
zadržavalo brži razvoj angiografije. Danas se kao kontrastno sredstvo najviše
upotrebljavaju vodene otopine trijodnih organskih spojeva natrijeve i metliglutaminske
soli, trijod-benzojeve kiseline i različite druge jodne otopine poznate pod različitim
tvorničkim imenima. Konstrastno sredstvo se na pogodnom mjestu mora ubrizgati u
žile koje se žele promatrati u vrlo kratkom vremenu od 2 do 3 sekunde da ne dođe do
razrjeđenja s krvlju, što se postiže uređajima za automatsko ubrzigavanje, a zatim
slijedi serija rentgenskih snimaka u vremenu od jedne sekunde do nekoliko sekundi.

Pri davanju konstrastnog sredstva treba paziti da ne nastanu neželjene nuspojave

zbog kontrakcije krvne žile za vrijeme ubrizgavanja kontrasta (grč. Vrtoglavica,
mučnina, osjećaj vrućine i slično). Mogu se pojaviti i različite alergijske pojave. Smrtni
slučajevi kao posljedice uštrcanja kontrastnog sredstva vrlo su rijetki, ali mogući.
Količina kontrastnog sredstva je samo 5 cm3 kod promatranja neke žile, do 100 cm3
u angiokardiografiji. Koncentracija kontrastnog sredstva obično je 30 do 85%.
Ubrizgavanje kontrastnog sredstva vrši se punkcijom glavne žile koja opskrbljuje
krvlju područje krvnih žila koje se žele promatrati.

Digitalna radiografija

Digitalna radiografija jest tehnika koja omogućuje obradu rentgenske slike digitalnim
putem. Ta tehnika danas je u velikom razvojnom zamahu, a omogućuje znatno
poboljšanje i dobivanje novih informacija iz rentgenske slike. Rentgenska slika, koja
se najčešće dobiva putem pojačala slike, digitalizira se, što znači da se svakom
elementu rentgenske slike dodijeli jedna numerička vrijednost izražena binarnim
brojem koja odgovara intenzitetu svjetla na tom mjestu rentgenske slike. Tako
dobivene vrijednosti pojedinih elemenata slike obrađuju se različitim postupcima
digitalne obrade poznatim i u drugim područjima digitalne obrade slike. Posebno se
mogu navesti postupci slikovne suptrakcije (odbijanja), zbrajanja i usrednjavanja u
smislu pojačavanja kontrasta, zatim različite digitalne filtracije i primjena različitih
prozora. Pošto je obrada provedena, pristupa se obrnutoj pretvorbi digitalne
vrijednosti u analognu, gdje se svakoj poziciji na slici dodjeljuje odgovarajuća
analogna vrijednost razmjerna intenzitetu svjetla i prikazuje na zastoru katodne cijevi
monitora. Katkada se te vrijednosti snimaju i na film.

4.5. RENTGENSKA KOMPJUTERIZIRANA TOMOGRAFIJA (CT)

Opšta načela

Rentgenska tomografija ima svrhu

prikazati jedan tanak presjek tijela. U
tom slučaju dobivaju se frontalni
presjeci simultanim pomicanjem
rentgenske cijevi i kasete s filmom
smještenim ispod pacijenta. Ta
tehnika je jednostavna i poznata još
od tridesetih godina ovog stoljeća, ali
daje dosta debele presjeke i na oštre
snimke u frontalnoj ravnini.

53
Znatno bolje prikaze određenih presjeka omogućila je upotreba elektroničkog
računala, pa se zbog toga takva tomografija zove kompjuterizovana tomografija (CT).
Ova tomografija daje snimke neusporedivo bolje i s mnogo boljim razlučivanjem
nijansa, i to za cijeli red veličine bolji nego obična tomografija. Ovdje se mogu
razlikovati gustoće koje se razlikuju samo 0,2%, dok se kod obične tomografije ne
može ostvariti bolje razlikovanje gustoća od 2%. Tome je razlog i znatno veća
osjetljivost detektora zračenja od filma, a pogotovo od fluorescentnog zastora.

Kompjuteriziranom tomografijom otvoreno je jedno novo područje u rentgenskoj

dijagnostici s mogućnošću promatranja dijelova tijela, koji se prije ni jednom
rentgenskom tehnikom nisu mogle vidjeti, s mnogo više detalja i bez zaklanjanja
nekih dijelova prikaza iza objekata veće gustoće kao (kosti), što je to slučaj s
promatranjem s prosijavanjem, kada su neki dijelovi ostajali u «sjeni» gušćih dijelova.
Ovdje je to isključeno jer se prosijavanje vrši sa svih strana presjeka koji se
promatra. Načela tomografskog snimanja pomoću računala prvi je postavio inženjer
G.N.Hounsfield 1972. godine, a prvi uređaj takve vrste proizvela je britanska
kompanija EMI (EMI-scanneri). Za taj izum su G.N.Hounsfield i A.M.Cormack dobili
1979. godine Nobelovu nagradu za medicinu.

Prvi uređaji koji su bili proizvedeni bili su namijenjeni promatranju glave odnosno
mozga, a poslije se prešlo na promatranje transverzalnog presjeka cijelog tijela.

Rentgenska cijev i detektor postavljeni su po unutrašnjem obodu velikog prstena u

čijem se središtu smješta pacijent. Tačnost u postavljanju i pomacima rentgenskog
izvora i detektora mora biti velika kako se ne bi izazvale pogreške u mjerenju. Zazor
među mehaničkim dijelovima ne smije biti veći od 0,1 mm.

Izvedba do sada opisana, s jednim detektorom, bila je prva generacija i zahtijevala

je dugotrajno mjerenje od oko 300 s (5 min), što je izvrgavalo pacijenta dugom
rentgenskom zračenju. Nakon te prve generacije CT-uređaja došla je druga
generacija s više smještenih detektora u nizu i po pravcu. Broj detektora bio je od 18
do 24, no tada se istodobno koristilo i više pravaca zračenja lepezasto raširenih od
izvora. To je iziskivalo isto toliki broj pojačala i A/D pretvornika. Na taj način se
vrijeme snimanja bitno skratilo na samo 20 s. No i dalje je zadržan način rada s
translacijom (paralelno) i rotacijom za razne kutove izvora i detektora. To skraćenje
vremena imalo je veliko značenje, jer se za vrijeme snimanja već moglo zaustaviti
disanje pacijenta, što je pri nekadašnjim snimanjima s prvom generacijom uređaja
izazivalo artefakte «zamagljivanja» detalja slike zbog pomicanja snimanih organa
bolesnika za vrijeme dugotrajnog snimanja.

U trećoj generaciji broj

detekora zračenja i dalje
se povećava ( i do 360),
a i ne smještaju se više
po pravcu, nego
polukružno po obodu
kružnice s izvorom
zračenja na suprotnom
kraju. Ovdje je važna
jedna značajka: da se
translacijskogibanje
posve isključuje, a ostaje
samo rotacijsko gibanje,
što pojednostavljuje
mehaničku izvedbu, a i

54
brzina pregleda se još povećava. S obzirom na povećani broj detektora zračenja
sada jedno snimanje traje 5 do 10 sekundi.

Četvrta generacija CT-uređaja postavlja detektore zračenja oko cijelog oboda

prstena koji se više ne pokreće i ne okreće, nego je stabilan, a okreće se za 1800
samo rentgenska cijev. Broj detektora zračenja veći je od 2500, a vrijeme snimanja
se skraćuje na 2 do 3 sekunde. Danas su u upotrebi najviše treća i četvrta generacije
CT-uređaja.

Najkraće vrijeme za jednu snimku daje danas peta generacija CT-uređaja, kod koje
više nema pomičnih dijelova. Pomak izvora rentgenskog zračenja ostvaruje se
magnetskim otklonom mlaza elektrona koji izlaze iz elektronskog topa. Snop
elektrona se nakon fokusiranja provodi kroz magnetsko polje i otklanja na anodu u
obliku prstena. Elektroni velike kinetičke energije kočeni na anodi emitiraju
rentgensko zračenje koje prolazi kroz tijelo do detektora zračenja dijametralno
smještenih. Izvor rentgenskog zračenja jest mjesto gdje udaraju elektroni u anodni
prsten, pa kako se snop elektrona može pomicati vrlo brzo duž prestena magnetskim
otklonom, to proizilazi kao da se izvro rentgenskog zračenja pomiče isto tako brzo po
obodu kružne anode. Budući da se rentgenska cijev ne pokreće i nema mehaničkih
pokretnih dijelova, ta izvedba CT-uređaja omogućuje najveću brzinu u dobivanju
slika.

4.6. EMISIJSKA KOMPJUTERIZIRANA TOMOGRAFIJA I TOPOGRAFIJA

Opšte karaktersitike

Emisijska kompjuterizirana tomografija omogućuje dobivanje tomografskih prikaza na

temelju emisije fotona odnosno gama zračenja iz radionuklida koje pacijent dobiva
injekcijom, inhalacijom ili oralno u posebnoj otopini. Gama-zračenje svojom
fizikalnom prirodom pripada rentgenskom zračenju. Radioaktivni izotopi emitiraju
fotone kao gama zračenje ili pozitrone kao posljedice nuklearnog raspada. U ovom
slučaju određuje se koncentracije izotopa u pojedinim organima. Kako te
koncentracije nisu konstantne, nego se s vremenom smanujuju, to se mogu pratiti
promjene koncetracije izotopa u vremenu i metabolički procesi u organizmu. Podatke
pojedinog presjeka treba prikupiti dovoljno brzo prije nego se promijeni koncetracija
radioizotopa. S druge strane, posmatranje istog presjeka u različitim vremenskim
intervalima kada je nastala veća promjena koncetracije izotopa posebno je značajna
u medicinskoj dijagnostici, jer se promjenama koncetracije u vremenu može utvrditi
funkcionalno stanje pojedinih organa.

Postoje dvije vrste emisijske tomografije: jednofotonska i dvofotonska. Dvofotonska

emisijska tomografija poznatija kao pozitronska emisijska tomografija (PET, Pozitron
Emission Tomography) zbog emisije pozitrona. Tek nakon interakcije pozitrona s
elektronom njihove se mase anihiliraju, što znači ponište, rezultat čega je nastanak
dvaju fotona. Zato se pozitronska emisijska tomografija zove i dvofotonska.

Pozitronska emisijska tomografija (PET)

Kao što je prethodno rečeno, pozitronska emisijska tomografija (PET) temelji se na

emisiji pozitrona iz radioaktivne smjese koju je pacijent primio. Najčešće je to izotop
fluorodeoksiglukoze koji se upotrebljava u prikazivanju mozga i srca. Posebno je taj
izotop pogodan za istraživanje u odjelima nuklearne medicine. Ti radionuklidi imaju
znatno duže vrijeme poluraspada, pa zato uz SPECT-uređaje nisu potrebni ciklotroni
u neposrednoj blizini, što bitno pojeftinjuje cijenu uređaja.

55
Danas se SPECT najviše upotrebljavaju za otkrivanje tumora i drugih oštećenja, kao
za vrednovanje i promatranje rada srca uz uporabu radionuklida talija-201. Izotopi
kao što su jod-123 i tehnecij-99 omogućuju dobivanje informacija o prokrvljenosti
mozga i srca. No za sada ne postoji izotop kao što je (deoksi-glukoza) koja
omogućuju promatranje metabolizma glukoze. To se može ostvariti samo PET-
uređajem. Zbog znatno niže cijene i široko upotrebljavanih radionuklida SPECT se
mnogo više primjenjuje.

EMISIJSKA TOPOGRAFIJA

Scintigraf (skener)

Scintigrafi su prvi uređaji koji su omogućavali dvodimenzijski prikaz u nuklearnoj

medicini. Scintigrafi (lat. scintilla-iskra) su se pojavili početkom pedesetih godina i
omogućuju prikaz y-zračenja ili β-zračenja iz pojedinih organa koje potiče od
odgovarajućeg radionuklida što ga je pacijent prethodno uzeo ili oralno ili
posredstvom injekcije. Ti radionuklidi vežu se za tkiva nekih bioaktivnih organa. Na
taj način mogu se promatrati jetra, bubrezi, žlijezda štitnjača, koštana srž, a gama-
kamerama i srce. Kao radionuklid najčešće se upotrebljava izotop tehnecija-99, a
mogu se upotrebljavati i drugi, kao npr. jod-131, kobalt-57 i sl. Vrijeme poluraspada
tehnecija-99 je 6 sati, pa ne mora imati ciklotron u neposrednoj blizini. Radionuklidi
ugljika, kisika i dušika koji imaju vrlo kratko vrijeme poluraspada zahtijevaju ciklotron
u neposrednoj blizini. Nakon uzimanja radionuklida treba pričekati 10 do 30 minuta
da se oni nakupe u organu koji se promatra.

Scintigraf je elektronički jednostavan uređaj koji se sastoji od kolimatora detektora y-

zračenja, fotomultiplikatora i pretpojačala koji se gibaju linearno preko organa koji
emitira y-zračenje. Pošto je kolimator s ostalim navedenim dijelovima prešao jednu
liniju, npr. u x-smjeru, spušta se kolimator za debljinu te linije niže u y-smjeru i tako
oblikuje sliku koja se sastoji od 50 do 100 horizontalnih linija. Informacija koja se na
tim linijama nanosi može biti tamnija ili svjetlija već prema intenzitetu zračenja koje je
kolimator na tim mjestima prikupio. Veći intenzitet zračenja prikazuje se kao veći broj
vertikalnih kratkih crtica na jedinici duljine jedne linije.

Gama-kamera

Za razliku od scintigrafa (skenera),

gama-kamera upotrebljava kristal
detektora zračenja velikih dimenzija
kako bi se odjednom obuhvatilo
cjelopkupno polje zračenja koje se
želi prikazati na slici, tako da je
detektor zračenja nepomičan. Kako se
slike odjednom određuju bez
skeniranja, gama-kamera može
napraviti i do 100 slika u sekundi.
Slika je načinjena od mnogo
pojedinačnih događaja. Prvu gama-
kameru izradio je Anger još 1958.
godine i od tada ona je pretrpjela
mnogobrojne izmjene i tehnološka usavršavanja. Kao kristal detektora zračenja
upotrebljava se najviše natrijev-jodid, NaI sa dodatkom talija, Tl. Kao detektor
zračenja može se upotrijebiti i plinski luminiscentni detektor. Na ovaj način
jonizacijom inertnog plina u zatvorenom prostoru mogu se dobitii više od stotinu puta

56
veće svjetline bljeska nego kod kristala natrij-jodida. Kao plinovi koriste se ksenon i
kripton.

4.7. NUKLEARNA MAGNETSKA REZONANCA (eng. MRI)

Fizikalni temelji

Prikazi na temelju magnetske rezonancije također su tomografski, ali su zasnovani

na sasvim drugim načelima. Akronim MRI danas se gotovo isključivo upotrebljava u
medicinskoj tehnici, a potiče od engleskog naziva Magnetic Resonance Imaging, što
u slobodnom prevodu znači prikaz magnetske rezonancije. Ovdje se promatra
ponašanje atoma vodika u jakom magnetskom polju i prema okolini koji ih kružuje.

To omogućuju svojstva atoma vodika koji posjeduju spin s obzirom na njegova

magnetska svojstva i magnetsku rezonanciju njegove jezgre. Prikazi tomografskih
presjeka dobiveni nuklearnom magnetskom rezonancijom (NMR) izvanredne su
kvalitete i rezolucije, a omogućuju razlikovanje mekih tkiva u organizmu prema
količini vode odnosno vodikovih atoma u njima, što nije moguće ostvariti
kompjuteriziranom tomografijom. Osim toga, snimanje na temelju nuklearne
magnetske rezonancije posve je neopasno, jer nije zasnovano na rentgenskom ili y-
zračenju. Ipak, u nekim slučajevima kompjuterizirana tomografija ima prednost, pa se
ove dvije metode međusobno i dopunjavaju. Treba spomenuti i da su uređaji za
prikaz s magnetskom rezonancijom od četiri do šest puta skuplji od kompjuterizirane
tomografije. U daljnjem izlaganju proizaći će svojstva koja posjeduje prikaz temeljen
na magnetskoj rezonanciji (MRI, magnetic resonance imaging). Izraz MRI danas se
preferira za dobivene prikaze pred izrazom NMR, koji se je upotrebljavao na početku
primjene ove metode u medicini.

Nuklearna magnetska rezonancija temeljena je na onim elementima koji posjeduju

spin, što se može predstaviti kao rotacija atomske jezgre oko svoje osi. Kao primjer
može se uzeti atom vodika kome proton s nabojem rotira oko svoje osi stvara i
magnetsko polje. Tako se ovakve jezgre sa spinom trebaju smatrati nukealrnim
magnetima.

Prednosti i nedostaci MR prikaza

Velika prednost MR u usporedbi s kompjuteriziranom tomografijom (CT) jest u

mogućnosti dobivanja velikog kontrasta između različitih «mekih» tvari u organizmu.
To se posebno postiže zahvaljujući razlikama u vremenima T1 i T2. Tako se mogu
postići kontrasti koji se razlikuju od 150%, dok se s rentgenskom tehnikom dobivaju
razlike od samo nekoliko postotaka.

MR omogućuje promatranje presjeka u sve tri ravnine: frontalnoj, transverzalnoj i

sagitalnoj, dok je kod CT tehnike najpogodniji transverzalni presjek. Također MR
omogućuje prikaze koji nisu mogući nijednom drugom tehnikom. Tako MR
omogućuje prikaz aktivnosti mozga bez radionuklida i kontrastnih tvari. Zahvaljujući
bržim tehnikama i tehnologiji (matrični procesori) danas se mogu snimati
dvodimenzijske slike s promjenjivim dijelovima za samo 100 ms, što omogućuje
praćenje promjena u krvnom volumenu, protoku i procesima oksidacije u mozgu. MR
omogućuje danas i neka promatranja mozga koja je prije omogućavala samo
pozitronska emisijska tomografija (PET). PET ipak dominira na promatranju
metaboličkih aktivnosti mozga.

Kao prednosti MR može se spomenuti da:

57
 - nema ionizacijskog zračenja,
- nema mehaničkih pokretnih dijelova potrebnih za dobivanje slike,
- može se snimati više presjeka istodobno i omogućuje relativno jednostavno
dobivanje trodimenzijskog prikaza.

Kao nedostaci MR mogu se navesti:

- slaba osjetljivost, koja se ne može povećati pojačavanjem izvora kao kod
rentgenske tehnike,
- dugo vrijeme snimanja (do 20 minuta),
- nešto lošija rezolucija slike nego kod CT-a.

Osima toga uređaji MR vrlo su skupi, tj. približno četiri puta skuplji od CT uređaja.

Biološki učinci

Iako pregledi uređajima MR ne pokazuju neke učinke nepovoljne za ljudsko zdravlje,

ipak se može konstatirati da se zbog primjene visokofrekvencijskih impulsa povećava
temperatura tijela za 0,30C. Statičko magnetsko polje ne izaziva pri kraćoj upotrebi
neke vidljive efekte, pogotovo ne do jakosti magnetske indukcije od 1,5 T. Ipak
magnetsko polje od 4 T može prouzročiti vrtoglavicu, svjetlosne efekte pri pomicanju
očiju i metalni okus u ustima. Neki autori spominju opadanje sposobnosti
raspoznavanja, usporeno zacjeljivanje rana i povećanje triglicerida u krvi u jakim
magnetskim poljima.

Velika brzina preklapanja gradijenta inducira električne struje u organizmu koje

mogu dovesti do ventrikularne fibrilacije. Zato se ne preporučuje da promjene
magnetskog polja pri preklapanju budu veće od 3T/s.

4.8. JEDAN KLINIČKI SLUČAJ

I da sve u ovom poglavlju ne bi bilo samo „teorija i priča“ pogledajmo jedan praktičan
primjer vrhunske tehnologije koja je jedino moguća uz timski rad stručnjaka različitih
profila. Od liječnika različitih specijalnosti do inženjara istih takvih karakteristika.
Mjesto dešavanja je operaciona sala Bolnice La Molinete u Torinu Italija a na djelu
imamo hiruršku intervenciju na lobanji pacijenta u kojoj važne tehničke podatke daje
CT aparat a inženjeri-konstruktori i tehnolozi vrlo brzo (samo ime tehnologije Rapid
Prototyping) daju gotova rješenja za ugradnju. Pošto je i autor ovog rukopisa imao
skroman udio u svemu ovome ideja je bila da se takvo što počne raditi i u budućem
Tehnološkom parku Zenica (TP). Objašnjenje za to pogledajmo iz knjige o
Tehnološkim parkovima a značaj timskog rada u ovom slučaju detaljnije ćemo
elaborirati u narednom poglavlju.

"Česte su saobraćajne nesreće na našim putevima. Svi znamo vrlo važnu

ulogu koju hirurške ekipe liječnika imaju nakon tih nesreća u želji da spasu ljudske
živote. Ili pak hirurške operacije kojima se pacijentu otklanjaju estetski ili vitalni
životni problemi. Da li se posao liječnika u ovim ali i drugim situacijama može olakšati
i ulogom stručnjaka iz TP? Šta TP može da ponudi na ovom planu usluga bolnicama,
zdravstvenim ustanovama ili privatnim klinikama?Pokažimo i ovo na jednom
primjeru”

Pogledajmo kakvu ulogu u ovom slučaju može da ima TP?

58
 Pacijentu kojem su nakon saobraćajne nesreće ostale trajno vidljive posljedice
na licu i lobanji, izazivajući trajnu traumu, pristupilo se hirurškom zahvatu korekcije
kostiju lobanje u kojem značajnu ulogu su odigrali stručnjaci jednog TP.

Naime, najprije je na CT aparatu uzet snimak konture lobanje koji je zatim

konvertovan u kompjuter. Inženjer za CAD tehnologije je zatim korištenjem software-
a SolidWorks (također moguće i u drugim programima kao CATIA, I-Deas,
ProEningeer idr.) dobio izgled replike -implantanta, koji je još dok je pacijent bio na
operacionom stolu urađen na već Rapid Prototyping ili Rapid Manafacturing (mašine
za brzu izradu prototipova i brzu izradu gotovih elemenata).

Snimak konture lobanje

Izgled implantanta

Ovdje treba istaći da je još

tokom operacionog
zahvata stručnjak za CAD
tehnologije (računarsko
crtanje na računaru),
simulacionom metodom
provjerio funkcionalnost i
mogućnost ugradnje
implantanta na lobanju i
konačni izgled prije
postavljanja.

59
Prikazani primjer je samo jedan od slučajeva moguće primjene iskustava i znanja
stručnjaka iz TP u drugim granama od proizvodnih tehnologija za koje se ovakvi
parkovi prvenstveno grade. Dakle, uz brojne druge primjere primjene sličnih
slučajeva u medicini (hirurški zahvati kod lomova kostiju, optimizacija oblika proteza,
dizajn korektivnih uložaka za obuću, anatomska pomagala i sl.), brojni su i drugi
primjeri primjene znanja iz TP koja se mogu primjeniti na sve oblasti ljudskog života i
rada.

60
5. TIMSKI RAD
5.1. OPŠTE NAZNAKE TIMSKOG RADA

Možda više nego igdje drugo značaj timskog rada je danas postao maksima
modernog i kvalitetnog rada u zdravstvu. Korištenje sofisticirane opreme koje u sve
većoj mjeri ulaze i u naše bolonice, svakodnevni pa i rutinski operacioni zahvati koji
se timski obavljaju su samo krajnji slučajevi primjene timskog rada u svim sferama
zdravstvene zaštite. Zato je teorijskim osnovama timskog rada ovdje i posvećena
veća pažnja.

Svu složenost našeg bližeg i

daljnjeg svakodnevnog i
poslovnog okruženja moguće
je objasniti vrlo jednostavnom
istinom: svijet u kojem živimo
radikalno se promijenio u
posljednjih četrdesetak
godina. Promjene su
obuhvatile sve aspekte
ljudskog življenja i djelovanja,
pa je za sada, nemoguće
predvidjeti sve njihove
posljedice za budućnost
čovječanstva. U ekonomski
razvijenom svijetu one
promjene koje su shvaćene, usvajaju se, dok se one koje su neshvaćene, revnosno i
temeljito istražuju. Mi u Bosni i Hercegovini promjene još uvijek dijelimo na one koje
nam se sviđaju i one koje nam se ne sviđaju; prve nekako i prihvaćamo, ali zato
druge bez razmišljanja odbacimo.

U ovom poglavlju, izbjegavajući dublje pametovanje, govorit će se o promjenama za

koje smatramo da ih moramo prihvatiti bez obzira na naše osobne (ne)sklonosti.
Jedna od bitnih promjena u području menadžmenta jest promjena u važnosti i
učestalosti upotrebe timskog rada u različitim poslovnim sistemima a kao takve
možemo smatrati i bolnice, ambulante ili pak sisteme upravljanja zdravstvenom
zaštitom na širem ili užem području. Pisana literatura koja obrađuje tematiku timskog
rada kao uvod u cijelu priču, najčešće koristi opise istorijskih događaja kao što je
gradnja Kineskog zida i piramida, te sličnu istorijsku baštinu nezamislivu bez timskog
rada velikog broja ljudi. S ove distance logično je da riječ „timsko „ u ranije
spomenutim slučajevima treba biti zamijenjena s riječi „zajedničko“ ili“skupno“
djelovanje ljudi koji su se silom prilika našli okupljeni na zajedničkom poslu. Između
tima i skupine postoje sličnosti, ali i bitne razlike, kao što postoje sličnosti ali i razlike
između kluba obožavatelja Haryja Pottera i fudbalskog kluba Real iz Madrida.
Razlike postoje i između timova i uspješnih timova, ali i menadžera koji ih vode i
koriste; sve ovo predstavlja temu ovog poglavlja.

5.2. PORAST VAŽNOSTI I UPORABE TIMSKOG RADA: TREND ILI

NUŽNOST

Uptreba timskog rada i njegova važnost za poslovne i druge sisteme već godinama
ima uzlaznu putanju. Ovaj trend primijetili smo i ovdje kod nas u Bosni i Hercegovini.
Prve naznake nalazili smo u štampi pri konkursima raspisanim od međunarodnih

61
organizacija ili predstavništva stranih kompanija. Kao jedan od uslova za radni
angažman otprilike bi stajalo: „spremnost na timski rad“, dok smo za viša
menadžerska mjesta nalazili formulacije poput „sposobnost za podsticajno i uspješno
vođenje radnih timova“.

S vremenom su se počeli pojavljivati konkursi sa

sličnim zahtjevima, ali od domaćih kompanija i
institucija. To ni u kojem slučaju ne znači da svi oni
menadžeri i vlasnici firmi koji žele zaposliti osobe sa
spremnošću na timsko djelovanje zaista i znaju o
čemu se tu, sa svim tim timskim atributima, zapravo
radi. Budući da je nedostatak menadžerskih znanja u
Bosni i Hercegovini već dobro poznata stvar,
vjerovatno se u najvećem broju ovakve inovacije
svode na slijedi trend ili slijedi strance, jer da oni to
tako ne rade, ne bi bili bogati. Ovo bi ujedno bilo i kritičko objašnjenje porasta
orijentacije na timski rad na našim prostorima.

No, kako je to išlo kod tih stranih i bogatih?

O prednostima timskog djelovanja ljudi moglo se kroz dugu ljudsku istoriju učiti iz
niza primjera. Ipak, ograničimo se na razdoblje menadžerskog upravljanja poslovnim
sistemima što nas dovodi do vremena japanske privredne invazije. Naime, snažna
orijentacija na timski način obavljanja zadaća u poslovim sistemima mogla se vrlo
jednostavno preuzeti iz japanskog načina upravljanja u trenutku kada su razvijene
zemlje zapadnog svijeta, posebno Sjedinjene Američke Države, na svojoj vlastitoj
koži osjetile visoku konkurentnost i učinkovitost japanske privrede. Japanski
menadžment od svog začetka temeljio se na istočnjačkoj filozofiji rada u grupi,
lojalnosti i dubokog prožimanja čovjeka s prirodom. Crpeći snagu iz tradicije, japanski
menadžeri svoje firme doživljavaju kao timove u kojima svaki član tima uzima jednak
udio u postizanju ciljeva firme.

U razdoblju japanskog buma američke kompanije su sa sebi svojstvenom ohološću

bogate i “nepobjedive” zemlje s visoka gledale na ideje veličanja važnosti timskog
odnosno zajedničkog nad interesima individualnog. Uzgred, američka nacija nije
napravile važeće izmjene u sovjim stavovima oko zajedničkog i pojedinačnog
interesa, ali su njihove korporacije u zadnjih pedesetak godina podaleko odmakle od
tadašnje izjave jednog od menadžera General Motorsa kako je ono što je dobro za
General Motors dobro i za zemlju. Znači, američka privreda nije u početku nešto
značajnije prihvatala praksu timskog rada, a kako su SAD bile predvodnice ostalih
razvijenih zapadnih zemalja, tako su i one imali slična stajališta o timskom radu.

Što je onda uzrokovalo usvajanje i usavršavanje prakse timskog rada?

Bila je to nužna potreba iznikla iz posve drugačijeg, promijenjenog poslovnog

okruženja u kojem je svako sredstvo koje je moglo podići produktivnost, efektivnost i
konkurentnost velikih korporacija bilo rado i brzo prihvaćeno. To nas dovodi do
promjena.

Značaj promjena

Nije potrebno nabrajati i objašnjavati baš sve promjene koje su se desile u

posljednjem vijeku ili samo u njegovoj drugoj polovini, jer nisu sve one relevntne za
temu porasta važnosti i upotrebe timskog načina djelovanja. Neke od njih,
kulturološke, sociološke i prihološke zahtijevaju autore pripadajućih kompetencija i ne

62
bi bilo primjereno doticati ih se u većoj mjeri u ovom rukopisu. Ograničit ćemo stoga
naša razmišljanja samo na one promjene koje su direktno oblikovale poslovni svijet
današnjice i koje su istovremeno i značajan s aspekta različitih poslovnih sistema u
Bosni i Hercegovini.

Tehnološki progres- ima tendenciju ubrzanja. Na sadašnje stanje veoma velik uticaj
ima burni razvitak tehnologije koji se dogodio u drugoj polovici prošlog vijeka. Taj
razvitak se temeljio na tada klasičnim tehnologijama i na ratnim tehnologijama koje
su bile visoke tehnologije za svoje doba. Ove tehnologije mogu se predstaviti sa
svojim tipičnim tehničkim izumima: mlazni motor, atomska bomba, računar, V2
raketa, teški bombarderi, radar i dr. U poslijeratnom razdoblju ove tehnologije
oplemenjuju klasične tehnologije i njihovim međudjelovanjem nastaje čitav niz novih
tehničkih mogućnosti i rješenja.

Jedno od naupečatljivijih tehničkih

postignuća jesu programi istraživanja i
osvajanja svemira lansiranjem umjetnih
satelita. Lansiranjem prvih satelita 1957.
godine završava se era industrijske i
počinje era informacijske revolucije..

Dolazi razdoblje kada za razvoj tehnike i

nauke, obrada i upotreba informacija
postaje dominantan katalizator daljnjeg
razvitka. Najveći, najbrži i najznačajniji
progres zahvatio je računarske i
telekomunikacijske tehnologije. Uspjeh ovih tehnologija ponajviše se može vidjeti u
razvitku Interneta, koji ima iznimno veliko značenje i uticaj na način rada i življenja.;
razdaljine između pojedinačnih tačaka na našem planetu prevaljuju se za kraće
vrijeme i svi mi živimo i djelujemo mnogo ubrzanije.

Nastaje vrijeme globalizacije i svi mi imamo neko svoje viđenje ovog fenomena pa
se tako dijelimo na pristalice, protivnike i rijetko na ravnodušne. Ukratko, globalizacije
je globalna privreda, globalno tržište, globalne korporacije, globalna komunikacija,
globalni pogled na svijet i globalne interese. I dok se gotovo sve oko nas
globaliziralo, samo je profit ostao profit.

Sve veći značaj dobijaju informacije. Sve dotle dok je samo primamo, ostaje samo
podatak, primijenjena ona daje novu upotrebnu vrijednost. Mudro iskorištena
informacija postaje znanje na koje se ovih dana ne gleda samo kao na istaživačku
već isključivo kao na novčanu vrijednost. Druga bitna promjena vezana za
informacije odnosi se na njihovu količinu i dostupnost. Zahvaljujući globalizaciji i
pomoći računarskih i komunikacijskih tehnologija, mnoštvo informacija o svakoj stvari
koju samo i zamislimo dostupno nam je u nekoliko dijelova sekunde. Što se tiče
količine informacija kojoj smo izloženi, ona sigurno već sada premašuje prosječnu
ljudsku glad za novim znanjima.

Ekološki bum – iz kontroverznog hipi pokreta šezdesetih godina izrodile su i neke

korisne stvari. Jedna od njih je početak borbe za ekološku održivost. Dobitnici u
ovog borbi su postojeći i budući ljudski korpus, biljni i životinjski svijet, odnosno cijela
planeta Zemlja, ali i kompanije, bolnice, servisi i dr. koje brigu za ekologiju koriste
kao poslovni imidž. Gubitnici ove revolucije su velike korporacije koje su nas lagale o
(ne)štetnosti industrijskih tehnologija, procesa, otpada ili cigareta.

63
Reakcije poslovnih sistema na promjene

Utvrđeno je da postoji obrazac između promjena, poslovnih sistema i menadžera.

Naime, na najmanji spomen potrebe da mijenjamo nešto u svojim glavama, načinu
rada i u svojim firmama, mi odreda klimamo glavama i izgleda da smo svi saglasni
kako su promjene sasvim razumljiva stvar koja se mora urgentno provesti.

Međutim, koliko menadžera se stvarno mijenja?

Odgovor na pitanje koliko menadžera glasi – svi oni koji su uspješni nekada ih je
više, nekada manje. Odgovor na pitanje koje su to firme glasi – sve one koje su
uspješne, neke manji broj godina, a neke čini nam se oduvijek.

Osim da ukažemo na postavku kako hrabrost, fleksibilnost,

otvorenost i slične osobine koje krase uspješne menadžere i
poslovne sisteme moraju biti nagrađene u obliku održivosti,
moći i stalnih priljeva profita, svrha gornjeg zapažanja ima i
poseban praktični smisao za dalji tok priče o promjenama. U
nastavku, kada god bude riječi o promjenama, odnosit će se
na promjene u uspješnim poslovnim sistemima.

Ljudi – čovjek postaje najvrednija imovina uspješne firme.

Nakon promjene u stavovima o značenju ljudskog resursa za poslovanje uslijedile su
promjene u tretmanu ljudi u poslovnim sistemima. Menadžeri sve više obraćaju
pažnju na davne teorije o pojedincima, skupinama, motivaciji i vođenju; menadžent
ljudskih resursa postaje naučna praksa. S druge strane, kvaliteta ljudskog potencijala
postaje predmet procjene vrijednosti poslovnog sistema – imovina čija vrijednost
predstavlja mjeru njegovog intelektualnog kapitala. Ilustrujmo to i konkretnim
primjerom. Eksplozivan rast Univerzitetskog KBC Tuzla nije rezultat samo i
prvenstveno nove opreme nego izvrsno praktično provedenog menadžmenta
ljudskim resursima.

Znanje i kreativnost – sve što se nalazi u glavama njegovih zaposlenih na čelu s

njihovim genijalnim i vizionarskim šefom čini Microsoft uspješnim, zapravo
najuspješnijim. Najvrijednija imovina spomenute kompanije i ostalih uspješnih
kompanija ima fantastične osobine: lako se prenosi i sasvim je obnovljiva. Ova
činjenica nas dovodi do sljedeće važne promjene – uvažavanja znanja kao
najvažnnijeg resursa današnjice, što nas opet vraća na prethodno spomenutu
promjenu – značenje čovjeka kao nosioca znanja i kreativnosti u poslovnom sistemu.

Inovacije – jedan od načina da u okruženju visoke konkurentnosti uspješne firme

zadrže spomenuti atribut jest stalno uvođenje inovacija. Inovacije mogu biti novine u
proizvodu, proizvodnom i tehnološkom procesu, tehnologiji usluge, načinu pristupa
prema unutrašnjem i vanjskom okruženju, ali i načinu upravljanja poslovnim
sistemom (bankom, proizvodnom firmom, bolnicom i dr.).

Organizacijska struktura – godinama pouzdani organizacijski odabir u vidu

mehaničkih, krutih struktura postao je neprikladan za okruženje informatičkog
okruženja. U skladu s trendovima traženja rješenja u prirodi koja nas okružuje,
klasične mehaničke strukture ustupaju mjesto novim organskim strukturama. Njihova
fleksibilnost dopušta firmama da oslobode kreativnost ljudskog resursa koji sve više
pokazuje netrpeljivost prema jakim autoritetima i formalizmu. Organske strukture
dopuštaju znatno brže reakcije na promjene iz vanjskog okruženja, te brzo
povezivanje poslovnih sistema u organizacijske mreže.

64
Lako izmjenjive i prilagodljive organizacijske strukture i orijentacija na ljudski faktor
rezultiraju modernim firmama u kojima je naglasakk stavljen na pojedinca, a
pojedinačni hijerarhijski autoritet zamijenjen s naglaskom na timsko djelovanje.

Najvažnija obilježja organizacijske strukture jesu: broj hijerarhijskih razina, stepen

centralizacije i stupanj formalizacije. U uspješnim poslovnim sistemima svi ovi
elementi postupno se mijenjaju; ukida se broj nepotrebnih upravljačkih razina,
posebno razina za „srednje menadžere za nešto, nije važno što, samo da se pitaju“.

Donošenje odluka samo na vrhu organizacijske piramide

također više nije način da se za firmu donosu najbolje
odluke. Procesima decentralizacije donošenje odluka
prenosi se na one razine u sistemima od kojih
implementacija tih istih odluka najviše ovisi. S druge strane,
zbog kompleksnosti i visoke neizvjesnosti poslovnog
okruženja, uspješni poslovni sistemi radije prakticiraju timski
nego individualni koncept u procesu odlučivanja, smatrajući
da je na taj način vjerovatnoća donošenja ispravne odluke značajno veća.

Elektroničko poslovanje – primjena Internet mreže omogućila je poslovnim sistemima

da svoje poslovne aktivnosti obavljaju, za prosječne ljude nerazumljivim, fizičkim i
virtualnim putanjama od jednog satelita do drugog. E-business za tvrtke znači bitno
smanjenje potrebnog vremena i potrebnih resursa bilo da kupuju, bilo da prodaju
robu i usluge.

Poslovno okruženje visoke neizvjesnosti i konkurentnosti – filozofski rečeno, i

promjene koje su opisane mijenjaju se neprestano. Sva ona ista sredstva koja jedan
poslovni sistem čine uspješnim, mogu u kratkom vremenu uzrokovati njegovu
propast. U globalnoj ekonomiji krah jedne jake nacionalne berze ili samo promjena
na čelu vladajuće partije ima negativne globalne posljedice. Ukusi potrošača postaju
globalni i jedanput izgubljeni proizvod izgubljen je na svim tržištima. Kreativnost ii
genijalnost pojedinaca ne idu uvijek na ruku s njihovom lojalnošću. Stručnjaci koji
danas čine okosnicu uspješnosti neke firme, sutradan osvanu u suparničkoj.

Promjene koje su zahvatile globalni svijet prešle su i preko granica naše zemlje.
Sporo ih prihvaćamo, još sporije provodimo, ali progres postoji i vidljiv je. Na drugoj
strani, BIH menadžeri još su najtanji u sferi izučavanja organiziranja, planiranja,
upravljanja ljudskim resursima i svojom sopstvenom karijerom. Upravljanje u našim
firmama, naročito u preduzetničkim, najčešće nema uporište u ekonomskoj,
organizacijskoj i menadžerskoj teoriji. Bez namjere da se podcjenjuje stečeno
iskustvo ili urođena nadarenost za vođenje poslova, postoji mišljenje da se određene
stvari ipak moraju naučiti iz knjiga koje su baš zbog ovakvih potreba i napisane.

Izgradnja karijere jednog uspješnog menadžera teško ide sama od sebe; osobna
samoizgradnja predstavlja neprekidan i planski proces u kojem je svakodnevno
učenje i potreba i zadovoljstvo.

Bilo bi suvišno dalje pričati o promjenama.

Zaključak je jasan: za sve poslovne sisteme, firme, bolnice, univerzitete ili pak
nacionalne vlade porast važnosti i povećanje upotrebe timskog rada kao svojevrsnog
mehanizma za postizanje uspješnosti i održivosti u okruženju visoke neizvjesnosti i
konkurentnosti jest čista nužnost a nikako trend nastao u biblioteci u odjeljku za
ekonomiju i menadžment.

65
5.3. SKUPINA I TIM

Radne skupine i timovi neizostavni su u gotovo svim oblicima ljudskih organizacija,

neovisno radi li se o proizvodnim firmama, obrazovnim insitucijama, bolnicama,
vladama i parlamentima ili organizacijama poput Ujedinjenih naroda. Razlozi za to su
vrlo jednostavni i dobro poznati.

Niti jedan pojedinac, ma kako umno bio nadaren, ne zna i ne umije baš sve, sam,
bez drugih. Čak i u davnim vremenima kada je svijet bio kudikamo manje složen
nego što je to danas, rješavanje problema u ljudskim zajednicama zahtijevalo je više
različitih znanja i više različitih razmišljanja od onih koje može dati samo jedan čovjek

Danas, u poslovnim sistemima gotovo da više i ne postoji

problem ili rješenje koji se tiču samo jednog odjela ili
poslovne funkcije. Po oprobanom receptu ujedinjeni rad
većeg broja ljudi kvalitetom i učinkom nadmašuje ukupni
rezultat njihovog pojedinčnog rada.

Oblast poslovnog i svakog drugog upravljanja, te naročito

odlučivanja također ima vrlo čvrste veze sa skupinama, timovima, vijećima, odborima
i sl.. Na prvi pogled ove veze bi se trebale temeljiti na konceptu demokratije, međutim
činjenica je da su skupine za donošenje odluka uobičajene i na mjestima na kojima
demokratija nema stalno boravište. U poslovnim sistemima ovu pojavu mogli bismo
pravdati s bojazni od prevelike izvršne moći u samo jednoj osobi.

Slobodno tumačenje povećanog skupnog odlučivanja u svim ostalim sistemima

moglo bi se pronaći u sve manjem broju karizmatičnih ili autokratskih pojedinaca
kojima pomoć skupina ne treba ili je ne žele dobrovoljno uzeti.

Pogledajmo što smo do sada uočili o timovima i radnim skupinama:

• I jedni i drugi su nužnost u složenom, svakodnevnom i poslovnom djelovanju,
a uspješnost crpe iz povezivanja različitih iskustava, znanja i umijeća ljudi od
kojih su formirani;
• Imaju određenu radnu zadaću ili svrhu zbog koje nastaju;
• Sastoje se više od jednog ljudskog člana;
• Po svojoj bitnoj prirodi tim jest skupina.

Ovdje ujedno prestaju spomena vrijedne sličnosti između tima i radne skupine, te
počinju njihove bitne razlike.

Zajednički cilj ili zajednički ciljevi u timu postavljaju se i prihvaćaju od svih

članova, pa je i logično da ih svi članovi razumiju i da u njih vjeruju. Ukoliko tim
vjeruje u zajednički cilj, veća je vjerovatnost da na putu do njegovog postignuća
ni jedan član neće zalutati. U radnoj skupini, tim više ako je formirana suviše
kruto i birokratski, ciljevi pojedinih članova ne moraju nužno biti i zajednički.

Ne znači da održavanje zajedničkog cilja u timu ide samo od sebe, no timovi za

razliku od skupina koriste posebne metode vođenja, samovođenja, motivacije i
komunikacije koje im u tom pomažu.

Članovi radne skupine nemaju jednak položaj i tretman u procesu obavljanja

svojih radnih zadaća ili projekata. Formalna pozicija na hijerarhijskoj ljestvici kao i
neformalna moć koju posjeduju pojedini članovi skupine čini ih ili nadmoćnima ili
više podčinjenima, ali rijetko jednakima s ostatkom skupine. Radna skupina

66
tokom obavljanja svojih aktivnosti zadržava ili prenosti postojeću organizacijsku
strukturu poslovnog sistema.

Tim niti prenosi organizacijsku strukturu iz okruženja u kojem je nastao niti stvara
svoju posebnu. On ne samo da ne podliježe zakonima unutrašnje organizacijske
strukture nego u pravilu postaje i ostaje autonoman. Nerijetko timovi unutar
jednog poslovnog ssistema imaju članove koji pripadaju nekom drugom sistemu
(npr. konzultantske kuće), pa bi formalni raspored pozicija u skladu s temeljnim
zakonima organizacijske strukture bilo vrlo teško napraviti. Temeljne postavke
uspješnog timskog rada ne dopuštaju preveliku nejednakost njenih članova u
smislu posvajanja viših pozicija, većeg autoriteta, moći i slično.

Temelj timskog djelovanja jest otvorena

komunikacija. U timu nema vrata koja su
zatvorena za bilo koju informaciju povezanu s
timskom zadaćom. Inače, za tim su
karakteristični kvalitetniji međuljudski odnosi i
manje konkurencije među članovima.

Ovo „manje“ ne znači da je nema nikako, najzad

konkurencija između nekoliko poslovnih ljudi na istom projektu postoji svuda, pa i
u idealno zamišljenom timu; ona se u timu samo svodi na mjeru koja ne šteti
konačnim radnim postignućima. Tim se sastoji od ljudi, a tamo gdje su ljudi,
postoje i sukobi. Za razliku od radne skupine u kojoj se na svaki sukob gleda
kao na destruktivnu pojavu, sukob u timu je poželjan.

No prije nego što ga se proglasi poželjnim, sukob treba učiniti kreativnim i

konstruktivnim za što literatura o timskom djelovanju navodi adekvatne (praktično
isprobane) metode.

Radna skupina ima rukovoditelja, osobu koja je hijerarhijski bolje pozicionirana

od ostalih članova. Tim nekada ima vođu, a nekada ga nema, ovisno o veličini
skupine te složenosti i važnosti preuzete zadaće. Ako u timu postoji vođa, onda
je on osoba koja vodi i koordinira. Vođa u timu ne šefuje. Vođa je i trener i
saradnik. S vođom ili bez njega, uspješni timovi upravljaju sami sobom i sami
sebe vode prema cilju. Odgovornost za (ne)postignuće postavljenog cilja i
obrnuto, za postignutu pobjedu u timu dijele se ravnopravno. U radnoj skupini
uspješni rezultati pripisuju se rukovoditelju-šefu skupine, dok se odgovornost za
eventualno neizvršenje dijeli između članova koji se nalaze na manjoj
hijerarhijskoj poziciji.

Ako se kao menadžeri odlučimo na formiranje tima, onda bi njegova poslovna

zadaća trebala biti poprilično složena, zbog čega tim obično sačinjavaju eksperti.
Pri tome se članovi po njihovoj stučnosti biraju na način da se pokušaju pokriti
oblasti potrebne za obavljanje postavljene zadaće ili rješavanje problema.
Otprilike, ovo pravilo podjednako vrijedi i za radne skupine. Ali razlike ipak
postoje. U timu, pravilo o šarolikosti ekspertnih profila nije slijepo pravilo, jer
članovi tima moraju posjedovati flaksibilnosti i otvorenost prema drugačijim
znanjima. Nije rijetko za tim da netko provodi aktivnosti za koje nije izričiti
specijalist, niti da vlada atmosfera u kojoj „svi rade“.

Istodobno, za sudjelovanje u uspješnom timu poželjno je da svi članovi, a

posebno vođe, vladaju određenim znanjima i vještinama timskog rada i da se za
to posebno obučavaju. Upućenost u različite metode i tehnike generiranja ideja,
analitičko rješavanje problema i poznavanje načela dobre komunikacije temeljni

67
su preduslovi za dobrog timskog igrača. Posljedično, članovi tima nakon
njegovog raspuštanja usvajaju znanja koja dotada nisu imali. Boravak u timovima
odličan je način lične (poboljšanje vještina rada s ljudima, debatiranje,
oslobađanje kreativnosti) nadgradnje i usvajanja dotada nepoznatih
specijalističkih vještina.

Kreativna autonomija je sljedeći veliki oslonac uspješnosti timskog rada. Članovi

tima kao i članovi radne skupine jesu zasebne individue sa svojim ličnim
stajalištima, razmišljanjima i svojim danima kada im kreativnost ide bolje i danima
kada im ide lošije. Preporuka glasi da kreativnost i formalna sputanost ne idu u
istom smjeru.

U timu je izvjesna doza samostalnosti svakog člana i nužna i potrebna kako bi se

stvorio ambijent u kojem se oslobađa i podstiče pojedinačna, samim time i
ukupna kreativnost. Međutim, da bi se postigli zajednički ciljevi, pojedinci u timu
ne mogu sebi dopustiti da budu potpuno samostalni strijelci. Tim ne prihvaća
izdvojeno djelovanje jednog člana iza leđa ili na štetu ostalih.

Autonomija pojedinih članova predstavlja obilježje i radnih skupina, samo što je

ona u njima više rezultat formalnog i neformalnog rasporeda moći, uglavnom je
neizbježna i nije uzrokovana nikakvim svjesnim podsticanjem samostalnosti u
cilju povećanja kreativnost članova.

Tim nema ni manje ni više članova no, što to

zahtijeva njihov zadatak. Čak postoje i
svojevrsni timski zakoni koje treba poštovati
kad se odlučuje o broju njegovih članova.
Skupina ima onoliko članova koliko
rukovoditelji smatraju da ih treba biti, a često je
opterećena onim ljudima iz organizacijske
sheme za koje u tom trenutku ne može
osmisliti nijedna bolja organizacijska funkcija ili
poslovna zadaća. Formiranje skupine rješava
se brzo, odlukom rukovodstva ili jednostavnim
pomicanjem figura po organizacijskoj ploči.
Formiranje tima, barem u onim firmama gdje se
timski rad tek uvodi, složen je proces prije čijeg početka treba stvoriti nekoliko
preduslova kao što su edukacija, trening i stvaranje adekvatnog okruženja.

Odlučivanje u radnoj skupini provodi se često glasanjem ili tačnije rečeno

nadglasavanjem. U timu su postavke problema, ideja , rješenja i odluke isključivo
rezultat zajedničkog timskog rada. Pri tome, sa stanovišta postignuća cilja, nije
važno čija je strategija, ideja ili rješenje odabrano, važno je da je najbolje
moguće. Da bi se postigao konsenzus ideja i stavova, tolerancija spram različitih i
oprečnih razmišljanja u timu mora biti veoma visoka.

Razina tolerancije timskih igrača može se povećati zajedno s povećanjem njihove

starosti, no to je dug proces i uspješni se timovi u svojim redovima radije koriste
treninzima za poboljšanje ovog uistinu prekrasnog ljudskog umijeća.

Zajednička odgovornost za djelovanje tima nipošto ne znači da će svi članovi

uvijek biti jednako zaslužni za uspjeh, posebno ako se uspostavi da neki
pojedinci gotovo uvijek imaju baš pobjedinčka rješenja dok ih neki nemaju baš
nikada. Procjena uspješnosti djelovanja tima i članova važna je komponenta
teorije i prakse timskog rada. Ove procjene ne provode se na načina na koji je to

68
 karakteristično za procjenjivanje u radnoj skupili ili na način na koji se to radi u
birokratskim poslovnim sistemima. Procjene se vode pažljivo uzimajući u obzir
posebne potrebe pojedinaca i njihove stavove o poslu koji su obavili kao i ocjene
koje za njih daje njihov vođa, ali i one koji oni daju njemu.

Kritika u timu prije svega ima motivacijsku svrhu, nikako kazneno popravnu.
Greške u lošem učinku traže se i ispravljaju, npr. za pojedinca s lošom procjenom
traže se drugi pristupi motivacije, prije nego li se od njega dignu ruke. Pogreške u
timu se pažljivo traže, ali se na temelju njih skupljaju nova iskustava za neki novi
tim.

Dakle, da zaključimo tim je manja skupina

ljudi raznih profila, od stručnosti pa do
osobnosti svakog člana, pažljivo formirana i
vođena zajedničkim ciljem na način da bude
u stanju obaviti posebnu poslovnu zadaću
po čijem okončanju slijedi njeno raspuštanje.

Tim jest skupina ali skupina jednakih ljudi

kojima je omogućeno da slobodno izraze
sovju kreativnost i ideje, sačuvaju svoju
samostalnost, preuzmu odgovornost za pad
i podijele nagradu za pobjedu.

Na kraju timsko djelovanje je organizacijski i upravljački koncept na kojem se sve

češće temelji način djelovanja poslovnog sistema u cjelini; razvoj ove discipline u
uspješnim firmama dosegao je tačku u kojoj se na firmu u cjelini gleda kao na tim
ili tim timova, slično kao u japanskom menadžemntu.

5.4. PREDNOSTI I NEDOSTACI TIMSKOG RADA

Prednosti
Sve u životu ima svoje dobre i svoje loše strane. Upotreba timova, odnosno timski
način djelovaanja, ima svoje prednosti i svoje nedostatke. Koristi koje timski koncept
pruža menadžerima, firmama i pojedincima od kojih se sastoji brojne su i velike. To
je i razlog zašto se danas svi tako puno hvataju za timove. Prednost timskog rada
ponajprije treba pronaći u raznolikosti i količini zanja, umijeća, iskustva, mišljenja,
stavova, ideja, pristupa i svega onog što u tim sa sobom unose njegovi članovi.

Kako nam to pomaže?

Kada je u pitanju sama količina, još jedanput upozoravamo na pravilo da je u timu

ukupno puno veće od zbroja pojedinačnog i odnosi se na rad , energiju, učinak,
rezultate i kreativnost. Tako energija postaje sinergija, a prosto zbrajanje dva i dva
postaje sinergetsko zbrajanje i daje pet, a ne četiri.

Raznolikost ekspertnih znanja i umijeća učinit će da na jednostavniji način riješimo

sve zamršenije problemu u poslovnim sistemama. Aktivnom razmjenom u timskom
radu različito pojedinačno znanje u timu postaje zajedničko ukupno znanje. Kvaliteta i
kvantiteta ideja u timu je velika, jer prvo je u pitanju veći broj ljudi, drugo jer se
podrazumijeva da su iz veće skupine raspoloživih ljudi odbrani oni koji su najbolji za
dati posao.

Osim toga, tim je idealno mjesto za navalu ideja, jer je dokazano da čim jedan član
iskaže neku ideju, ubrzo se oglase i ostali; tako je to u prirodi ljudi. Ideje naviru ako

69
ni zbog čega drugog onda zbor rivalstva ili pak da bi se produžilo razdoblje glasnog
smijanja. Ako su razlozi konkurencija ili potreba da se zdravo smijemo, onda je
provala ideja u timu nedostatak koji se u velikoj mjeri može neutrralizirati stvaranjem
timskog okruženja u kojem prevelika konkurencija među članovimanije poželjna, a
timska pravila ponašanja isključuju ismijavanje svake ideje ma kako ona nekom bila
komična i neracionalna.

Mudar timski vođa ili menadžer mora voditi računa o stvaranju i održavanju
atmosfere koja je slobodna i podsticajna za izražavanje različitih ideja i zamisli.
Timovi za to postoje i nikada ne znamo na kakvo nas izvrsno mjesto neka naizgled
bezvezna ideja može dovesti.

Različiti ljudi različito gledaju i vide, otuda dolaze i

njihovi različiti stavovi i mišljenja. Veći broj različitih
mišljenja je proprilična prednost u donošenju veoma
važnih odluka, jer omogućava da se iz većeg skupa
rješenja odabere ono najbolje. Kada god smo u
položaju da iz skupa opcija biramo najbolju, manja je
vjerovatnost da je ona koju zajednički odabere veći broj
ljudi kriva opcija. Kazali smo kako u timu nema
nadglasavanja; diskusija i razmatranje svakog
prijedloga, argumenta i protuargumenta osigurava da
odluka bude odabir tima a ne jedinke.

Na taj način donesena odluka ili preporuka ima puno

snažniju garanciju za uspješnu provedbu. Ljudi po svojoj prirodi vole da daju savjete i
mišljenja, a još više vole da se ono od njih traži. Jednom kada shvate da su
sudjelovali u donošenju odluke o nekoj važnoj stvari, ona za njih postaje još važnija.

Ova prednost timskog donošenja odluka još je izraženija kada se radi o postavljanju
ciljeva tima. Ako odmah u početku rada s novim timom osigurate da svi njegovi
članovi svojim radom doprinesu postavljanju zajedničkog cilja, privrženost cilju bit će
neupitna i vožnja u pravom smjeru bit će lakše izvediva cijelim putem. Jedna od
važnih stvari u timskom radu je i izgradnja organizacijske kulture u kojoj je značaj
međuljudskih odnosa veći od značaja njihovih formalnih odnosa, a motivacija važnija
od kontrole. Ovako izgrađena kultura prenosi se i na tim.

Koncept snažne motivacije od koristi je i timu i njegovim članovima kao pojedincima.

Motivisani pojedinci kroz bolje radne učinke za tim lakše ostvaruju svoje potrebe,
naročito potrebe za priznanjem. Još jedno od pravila u dobrom timskom okruženju-
uklanjanje svih oblika demotivatora čini timove mjestom vrlo privlačnim za najbolje
ljude u firmama, upravo onima na kojima i počiva njihova uspješnost. S
organizacijskog gledišta, labavije organizacijske veze uz potporu sredstava
informatičke i komunikacijske tehnologije čine timove više otvorenim, mobilnijim,
fleksibilnijim i otpornim prema turubulencijama u poslovnom okruženju.

Timovi, zahvaljući naprednim tehnologijama, ne moraju voditi računa ni o ostalim

tradicionalnim organizacijskim ograničenjima kao npr. propisno određenom radnom
vremenu ili označenom radnom mjestu. Zbog svega navedenog jesu mnogo
djelotvorniji i mnogo brži u svom djelovanju.

Očigledno, timski rad posjeduje brojne prednosti. Moramo ih sve jako dobro
poznavati kako bismo ih mogli iskoristiti do krajnjih granica.

70
Nedostaci

Nedostatke timskog rada možemo podijeliti na stvarne nedostatke, one s kojima nije
moguće učiniti ništa do prihvatiti ih sa što je moguće manje menadžerskog stresa i
usputne nedostatke koje moramo otkloniti sa što je moguće više menadžerskog
umijeća i razboritosti.

Stvarni nedostatak timskog rada i veliko ograničenje za većinu (posebno u Bosni i

Hercegovini), nalazi se u njegovoj cijeni. Naime, tim košta. Cijena školovanja i
treninga postojećeg ljudskog resursa za timski način djelovanja nije mala. Koštaju
treneri, potrebna literatura i radni sati koje zaposleni provode na treningu umjesto na
svojim radnim zadacima. Tu su još i plaćanja za nužna informacijska i
komunikacijska pomagala i sve one tehnološke uređaje uz koje timski rad ima bolje i
brže rezultate (u timu u kojemu se informacije razmjenjuju papirima, službenim
kanalima i tekama,....pa još poštom, sigurno neće biti brzih rješenja).

Dalje, timovi se uglavnom sastoje od unutarnjih

eksperata, koje dok su u timu plaćamo malo više, i
vanjskih eksperata, koje plaćamo još više – a ukoliko su
isti još priznati konsultanti, onda to već stvarno košta.

Kakogod, timski koncept djelovanja ima ii određenu

materijalnu težinu, naročito u firmama, koje ga tek
usvajaju. Razumljivo, ova početna ulaganja brzo se
vrate, ali ih je nemoguće zaobići i dobiti najbolji proizvod
- uspješan tim. Drugo bitno ograničenje timskog
djelovanja je vrijeme. Za izgradnju tima (obrazovanje,
trening) kao i za izgradnju odgovarajućeg okruženja
unutar firme pa bila ona banka, bolnica, univerzitet,
opština i sl. (promjene organizacijske kulture i organizacijske strukture) potrebno je
određeno vrijeme.

Koliko je to vrijeme, zavisiće o financijskim mogućnostima firme i spremnosti

menadžementa i zaposlenih da se ozbiljno prihvate promjena u načinima svog
djelovanja; negdje će biti potrebno manje, negdje više, ali ovaj proces sigurno nigdje
neće trajati samo jedan dan. Na koncu, vrijeme potrebno da tim donese odluku,
preporuku ili rješenje svakako je duže nego kada sve to obavi samo jedna osoba.

Sljedeći su usputni nedostaci ili ona ograničenja timskog rada koja se mogu ublažiti
ili u cijelosti otkloniti i ovdje ćemo ih samo ukratko navesti.

Trajanje kreativnih diskusija može izmaći kontroli, sastanci su sastanci i neki ljudi
zbilja uživaju u njima, ako je vođa jedan od takvih, vrijeme potrebno da tim postigne
rezultate ugrozit će postizanje ciljeva i postojanje tima. Lobiji nastaju posvuda, vođa
sam ili sa svojim pristalicama može pokušati i može uspjeti nametnuti svoju volju
timu, te na taj način, koristeći ga za ostvarenje svojih interesa, ozbiljno ugroziti
njegovu svrhu.

Odluke nastale u okruženju u kojem je konsenzus u završnici nepisano ali važno

pravilo, mogu postati takozvane odluke pod pritiskom. Postoji velika vjerovatnost da
će se odluka oko koje se složi veći broj članova, a „opozicija“ je prihvati jer se to od
nje očekuje (ipak su tim), pokazati lošom za poslovni sistem. Pritisci vođe također su
mogući ukoliko je on od onih menadžera koji će radije odabrati donošenje krive
odluke, nego duži proces preispitivanja argumenata što bi moglo ugroziti rokove i
umanjiti njegov ugled kod njemu nadređenih.

71
Izbjegavanje svakog mogućeg sukoba u cilju očuvanja prijateljske atmosfere i dobrih
međuljudskih odnosa s vremenom će ugušiti svu kreativnost tima. Zajednička
odgovornost i podjela uspjeha mogu i manje zaslužnim ali manipulaciji vještijim
članovima tima poslužiti ili za prikrivanje osobnih promašaja ili za prisvajanje poena
koje nisu zaslužili, ovisno o ishodu.

Uvijek postoje „zvijezde“ ili genijalni ljudi koji premda razumiju sve prednosti timskog
rada, jednostavno ne mogu djelovati na taj način. Bilo motivacijom bilo prinudom
možda ih možete dovesti u tim, možda ih uspijete navesti da doprinose i sarađuju s
drugima, da dijele informacije i znanje, no odmah na početku za njih odvojite
rezervno vrijeme i mentalnu snagu.

5.5. USPJEŠAN MENADŽER

Znanja i umijeća koje neka osoba mora posjedovati da bi postala menadžer u

najjednostavnijoj klasifikaciji dijele
menadžerska znanja (od poznavanja
prirode koja obuhvaćaju umijeće
se na znanja tehničke prirode ili stručna
struke do osnova menadžmenta) i ona ljudske
vođenja, razumijevanja ljudi, komunikacije,
motivacije i slično. Oko popisa ovih
znanja i umijeća složila bi se većina
teoretičara savremenog menadžmenta.

Popisi potrebnih obilježja koji čine jednog

menadžera uspješnim veoma su
popularni i često su predmet istraživanja i
anketa koje provode vodeće svjetske
poslovne novine, instituti, istraživački
timovi i svi ostali koje zanima veza
uspješnosti, manadžera i poslovnih
sistema. Možda upravo tu leži razlog
zašto se ovi popisi neprestano mijenjaju. I dok neke vještine izlaze da bi prepustile
mjesto nekim nanovo pronađenim, poredak u vrhu liste ne ostaje isti ni tokom jedne
poslovne godine.

Kada bi svi menadžeri precizno znali oko čega se treba truditi i na šta ne treba gubiti
svoje dragocjeno vrijeme, to bi svi bili mnogo, mnogo uspješniji. Stoga ćemo ovdje
izdvojiti tri umijeća koja predstavljaju dosta pouzdanu vezu (uvijek visoko na popisu)
između menadžera i uspješnosti, a direktno su povezane s temom timskog rada. To
su:
♦ umijeće delegiranja,
♦ umijeće rada s ljudima i
♦ umjeće racionalnog korištenja timskog rada.

Obrazovani menadžeri dobno zanju da je delegiranje posla jedna od najvažnijih

menadžerskih funkcija, pa ipak ga nerado dijele s drugim ljudima. Ili to ne umiju. Bilo
kako bilo, bez ovog umijeća ne možemo biti uspješni u radu s timovima. Osoba koja
ne zna s ljudima teško će uopšte biti menadžer, dok uspješan definitivno neće biti;
umijeće poznavanja i ophođenja s drugim ljudima esencijalno je umijeće potrebno za
uspješan razvoj čovjeka na svim poljima. No, uz sve prednosti timskog rada treba
znati da on ipak nije rješenje za sve naše menadžerske probleme. Sposobnost da
prepoznamo kada trebamo iskoristiti prednost timskog rada i kako da uz tim ipak
ostanemo ono što jesmo, treća je važna veza između menadžera, tima i uspješnosti.

72
U slučaju kada menadžeri ne žele delegirati posao, izgovori se kreću se od „kad god
sam nekomu povjerio i najmanju sitnicu, upropastimo mi je čitav posao“ do „najbolji i
najbrži način da se posao obavi jest da ja to uradim sam“ ili „dok im ja objasnim,
prođe..“ i sl.. Ovoj skupini pridružuju se i sami sebi dovoljni menadžeri koji smatraju
da je svaki djelić njihovog posla toliko složen i uzvišen da ga nitko drugi nije u stanju
razumjeti i obaviti.

Tu su i menadžeri koji dio svojih

obaveza prenose na podređene, ali kada
to učine, onda počinju trošiti sve svoje
dragocjeno menadžersko vrijeme kako bi
kontrolirali njihov rad i tako spriječili neku
katastrofalnu pogrešku. Nema bitne
razlike između menadžera koji sam
faksira svoj dopis kako bi bio siguran da
je isti uredno odaslan i menadžera koji
takav posao prepusti svom podređenom i
onda mu visi nad glavom kako bi se
uvjerio da je zadatak dobro obavljen.

Ako ste pak menadžer na čijem radnom stoju uvijek leži jedan te isti papir i ako imate
veliki višak vremena koje često prekidate s pomisli kako je dobro biti menadžer, jer
sve svoje obaveze možete prenijeti na druge i ne morate uraditi ništa drugo osim
pronaći odgovornog za loše obavljen zadatak i smisliti mu odgovarajuću kaznu, onda
spadate među menadžere koji smatraju da delegiraju, a zapravo imaju vrlo krivu
predstavu o tome što delegiranje uistinu predstavlja. Delegiranje nije izlaz za bijeg od
menadžerske odgovornosti niti menadžerska povlastica, već jedna od njegovih
temeljnih zadaća.

Svi izgovori i razlozi zbog kojih ne koristimo delegiranje ili ga koristimo na

kontraproduktivan način potiču od:
• Nepovjerenja u ljude s kojima sarađujemo,
• Tromosti i nespremnosti da znanje i iskustvo prenostimo na saradnike,
• Bojazni od gubitka kontrole nad poslovima i pozicijama koje smo stekli,
• Potrebe da se smatramo nezamjenjivima i
• Nepoznavanja dugoročnih koristi dobivenih delegiranjem.

Možda se najveća pogreška nalazi u mišljenju menadžera da su uspješniji što ih više

smatraju „onima bez kojih se ne može“. Upravo je obrnuto, kratki spoj koji nastaje
kad se menadžer za trenutak udalji, očito je znak njegove nesposobnosti da
uspješno organizuje posao i ljude kojima upravlja. Ljudi kojima upravljamo naše su
ogledalo i naša menadžerska uspješnost mjeri se njihovom sposobnošću. Nekorisno
menadžersko vrijeme bolje je pretvoriti u vrijeme koje može biti utrošeno i na
podučavanje suradnika kako bi jednog dana oni mogli preuzeti i složenije zadaće, a
menadžer nastaviti dalje uzlaznom putanjom na višu razinu.

Delegiranje odnosno nedelegiranje poslova je bumerang za menadžera jer ako ne

želi svoje saradnike uključivati u djelovanje firme i prenositi na njih poslove kako bi se
dalje profesionalno razvijali, onda se to isto može dogoditi i njima kada se jednom
popnu na višu razinu, onu razinu na kojoj je sada u položaju podređenog i čeka
čitavu vječnost da mu neko dodijeli zadatak na kojem bi dokazao svoje sposobnosti.

73
Razumljivo je da delegiramo uvijek kada imamo više aktivnosti nego što ih sami
možemo obaviti, ali čak i kada to nije slučaj, trebamo svakako delegirati one poslove:

• Koji nam oduzimaju puno vremena a ne zahtijevaju naše znanje.

• Za koje ne posjedujemo adekvatna znanja, ali znamo da ih neko iz našeg
okruženja ima (npr. viši nivo aktuelnih znanja iz informatike obično imaju oni
podređeni),
• Za koje cijenimo da ih neko od saradnika može korektno obaviti,
• Za koje uočimo da su predmet interesa i sklonosti nekog od naših ljudi

Nakon što izdvojimo poslove, potrebno je odabrati ljude kojima ćemo ih povjeriti,
pažljivo vodeći računa o njihovoj sposobnosti i očekivanjima. Bilo bi pogrešno dijeliti
dosadne i rutinske poslove ljudima koji su sposobni za složenije zadaće, posebno
ukoliko bismo to konstatno činili. Također bit će nekorektno zatrpavati određene ljude
dodatnim poslom ako već znamo da imaju podosta svog vlastitog, dok su
istovremeno neki drugi ljudi sasvim slobodni u svojoj besposlici. Opravdanje u stilu „u
njega ili nju se jedino mogu pouzdati“ zamka je iste prirode kao i ona u koju upadamo
kada ne želimo delegirati.

Uključivanjem u posao motivišemo

svoje saradnike, a povjerenje koje im
dajemo svaki put kada im povjerimo
složeniju zadaću svojevrsno je
priznanje za njihov radni napredak.
Stoga moramo biti strpljivi s
pogreškama koje će se pojaviti u
njihovom radu, naročito ako pojedine
zadaće obavljaju prvi put. Izbjegavanje
greški moguće je ostvariti laganim
nadgledanjem, pokazivanjem zanimanja
za njihov progres i korigiranjem, ali sve to u mjeri koju saradnik prihvaća kao
podsticaj, a nikako kao strogi nadzor i nepovjerenje u njegovu sposobnost da posao
dovrši uspješno. Obuku, za koju smatramo da je potrebno dati osobi kojoj delegiramo
posao, najbolje je pružiti u trenutku kada joj dajemo zadaću, osiguravajući pri tome
povratnu informaciju da je ono što joj povjeravamo kao i ono što od nje očekujemo u
cijelosti shvaćeno. U slučaju da nešto ipak završi naopako, trebamo biti dostojni svog
položaja i preuzeti odgovornost za grešku koju je napravio netko od suradnika ili
podređenih; naši će nas ljudi više cijeniti i ulagati više truda u poslove koje im
povjeravamo.

U komunikaciji sa ljudima dobri menadžeri

trebaju biti i psiholozi i sociolozi, imati dobru
sposobnost slušanja i dobre govorničke vještine,
puno razumijevanja, veliku moć utjecanja,
sposobnost da vide i ono što se želi sakriti,
strpljenje i mir, i sve preostalo što spada u
umjetnost ophođenja s ljudima. Menadžer, po
svom određenju, posao obavlja preko drugih ljudi
i s drugim ljudima. Budući da je nezamislivo da
se bilo koji posao obavi bez ljudi, jasno je da
umijeće rada s ljudima predstavlja najvažnije obilježje uspješnog menadžera.

74
Bilo kakva znanja iz tehnologije izrade, usluge, dijagnostike pacijenta ili prezentacije
proizvoda za menadžera puno je jednostavnije steći ili mudro sakriti nego što je to
slučaj s manjkom znanja o ljudskom ponašanju i načinima njegovog predviđanja.

Ljudi jesu jako različiti po svojim vrijednostima, specifičnostima, sklonostima,

navikama, interesima, iskustvima, znanjima, porijeklu, kulturi i tradiciji-što sve
zajedno rezultira bitno drugačijim individualnim ponašanjem i stavovima prema
poslu. To ne bi bilo tako značajno da se menadžerska misija unutar poslovnih
sistema ne sastoji od:

• Zadaće da sve te ljude različitog ponašanja usmjerimo prema jednom,

zajedničkom cilju-cilju sistema;
• Odabira odgovarajućih ljudi za odgovarajuće poslove;
• Prepoznavanje učinkovitih motivacijskih strategija;
• Sprečavanja i rješavanja sukoba;
• Izgradnje podnošljivih odnosa sa sindikalnim predstavnicima.

Uspješni menadžeri znaju da ljudi jesu ono što jesu, a ne što bi mi voljeli da budu.
Nerealno je smatrati da će se svi ljudi u određenoj situaciji ponašati upravo onako
kako bismo se mi ponašali. Svaka pojedina osoba u načelu je zasebna i tako je treba
doživljavati – zasebno.

Ljudi ne vole promjere, pogotovo ne svoje. Ljudi u dobi u kojoj zanimaju poslovne
sisteme neće se bitno mijenjati. Uspješan menadžer zna da će osoba koja je tri
poslednje firme napustila radi sukoba s kolegama predstavljati sigurnu opasnost za
svako novo okruženje u kojem se nađe.

Različiti ljudi imaju različite motive. Umijeće prepoznavanja različitih očekivanja

usmjerit će menadžere na izbor različitih motiviacijskih oblika.

Svako ima neki talenat. Uspješan

menadžer sposoban je u svakoj osobi
prepozanti neku sklonost i pronaći u
svakome njegovu najbolju stranu. Ova
sposobnost omogućava menadžerima
da postave pravu osobu na pravo
mjesto: pedantnu, metodičnu i analitici
sklonu osobu na poslove planiranja te
probitačnu, otvorenu i elokventnu osobu
na poslove odnosa s javnošću. Osobnost
i zanimanje pojedinca trebali bi biti
kompatibilni s njegovim poslom.

Ljudi čuju samo ono što žele čuti. Umijeće komunikacije ili praktično, sposobnost
uticanja nekoga putem pažljivo usmjerene komunikacije, moćno je oružje u rukama
uspješnog menadžera. Sve što kažemo, može se reći na još barem nekoliko načina.
Zašto onda koristiti jedan za različite ljude? Npr. ako znamo da neko ne podnosi
kritiku, uvijek možemo odabrati riječi (posebno ton) tako da kritika ne zvuči kao kritika
a primalac ipak shvati poruku.

Ponašanje čovjeka u timu razlikuje se od njegovog individualnog ponašanja.

Ponekad nekog dobrog poznanika ne možemo prepoznati kada je u društvu u kojem
silno želi biti pa ulaže dodatne napore da se dopadne ili istakne. Ljudi po svojoj
prirodi vole pripadnost naročito u poslovnim sistemima. Ali s druge strane, sve

75
skupine imaju neke svoje norme i pravila ponašanja. Skupina je jedno od rijetkih
mjesta na kojima ljudi podilaze pravilima i poštuju zajedničke norme, čak i ako one
nisu njihove lične. Uspješni menadžeri koriste upravo fenomen normi skupine kao
jedno od mogućih mehanizama za preoblikovanje i usmjeravanje ponašanja ljudi
prema željenom cilju i u željenom smjeru.

Postoji još mnoštvo obrazaca u ljudskom ponašanju koji mogu pomoći menadžerima
u njihovom svakodnevnom djelovanju. Ljudska priroda je jako složena i nije se
potrebno previše zamarati njenim zakonima i stoga niko ne očekuje da uspješan
menadžer mora znati tumačiti nečije snove., ali znati raditi s ljudima, ipak mora.

5.6 FORMIRANJE TIMOVA

Na početku ovog poglavlja došli smo do zaključka da je povećanje važnosti i

upotrebe timskog rada u poslovnim sistemima nužnost a ne trend. U teoriji i praksi
menadžmenta i organizacije pridavanje veće važnosti nekim oblastima znalo je
rezultirati njihovom pretjeranom eksploatacijom u mjeri u kojoj se opravdanost
pretvarala u nepotrebno. Sjetite se samo marketinškog buma i vremena u kojem je
marketing predstavljao najvažniju funkciju u firmama; ljudi koji su vodili brigu o
marketingu bili su tada firmino najvrjednije blago. Ubrzo se desilo otkrivanje pravog
značaja još jedne poslovne funkcije – osiguranja kvalitete. Gotovo preko noći
započela je potraga za certifikacijskim kućama, bez puno pitanja o cijeni i analizi
stvarne namjene i eventualnih koristi od dobivenih potvrda. Napraviti proizvod veće
kvalitete nego što je to uistinu potrebno, podjednako je pogrešno kao i napraviti ga
manje kvalitetnim.

Zbog sklonosti da nužne stvari pretvaramo u trendove, opravdano je očekivati da će

timski rad proći kroz određene faze: fazu otkrivanja, fazu unapređivanja i fazu
pretjeranog i slijepog obožavanja da bi tek na kraju ovog procesa dobio svoju
optimalnu mjeru u važnosti i stepenu korištenja. Uspješan menadžer je duboko
svjestan da je tim samo njegovo pomoćno sredstvo u ispunjenju menadžerskih
zadaća kao i da se odluke o formiranju tima ne donose naprečac i dva puta dnevno.
Postoje ozbiljni razlozi zbog kojih takve odluke moraju biti ishod pažljive analize i
opravdanosti okupljanja ljudi i novca. Jer, to smo već rekli, tim košta.

Stoga, prije nego što menadžer donese odluku o upotrebi tima, morao bi jasno znati
cilj koji želi postići formiranjem tima. Sa jedne strane to su očekivanja od njegovog
djelovanja a sa druge strane to su troškovi i to one vidljivi (ulaganja, ljudi, vrijeme) i
oni prikriveni (uzimanje ljudi s njihovih redovnih poslovnih zadaća). Čak i ako se
potreba za timskim djelovanjem pokaže opravdanom, uspješan menadžer će svaku
odluku ili preporuku dobivenu na ovaj način uzeti s određenom rezervom uzimajući u
obzir kvalitetu i stručnost članova tima, uspješnost njihovih radnih sastanaka kao i
mogućnost da je odluka donesena pod pritiskom većine ili lobija u timu.

Odluke koje je potrebno donijeti u

prosječnom poslovnom sistemu mogu biti
različite prirode: odluke manje važnosti ili
one od krucijalnog značaja za opstanak
sistema; odluke kratkoročne ili dugoročne
prirode; one za čije donošenje postoji
obilje informacija ili odluke koje se
moraju donijeti hazarderski. Tu su i
odluke za čije donošenje ne postoji
kratko vremensko ograničenje i odluke
koje, ne donesu li se „juče“, sutra nemaju

76
nikakvog značaja, ali zato mogu imati značajne posljedice za firmu. Nije potrebno biti
uspješan menadžer da bi se prihvatila spoznaja da kod odluka koje se moraju
donijeti “u trenutku” i koje nisu rijetka pojava, formiranje tima predstavlja nepotrebno
gubljenje vremena.

Ono što predstavlja prednost uspješnih jest umijeće da se ovakve odluke prepoznaju,
odnosno da se prepozna situacija koja zahtijeva urgentno povlačenje mudrih poteza
pojedinca – menadžera. Dalje, niti jedan uspješan i preduzetan menadžer neće
čekati da mu tamo neki tim servira rješenje (bez obzira na važnost i brzinu) ako ga je
sposoban sam iznaći. Posezanje za timom besmisleno je i u slučaju manje važnih i
perifernih tema.

Uspješan menadžer zna da su veliki eksperti i stručnjaci ona vrsta ljudi koji su u
stanju od muhe napraviti slona samo da bi imali što proučavati. Zadovoljavanje ega
eksperata i njihova upotreba samo iz razloga njihove dostupnosti za mudrog
menadžera ne predstavlja ni dovoljne ni potrebne razloge.

Odgovornost menadžera posljednji je na

popisu faktora u čestoj dilemi „menadžer
ili tim“. Naime, ranije smo naglasili da
ono što uspješan menadžer delegira jest
posao, a nikako odgovornost.

Odlučivanje ili rješavanje problema za

koje je odgovoran isključivo menadžer
može se prebaciti u nadležnost tima, ali
nikako u slučaju ako je jedini razlog za
takav korak izbjegavanje menadžerske
odgovornosti.

5.7 ZNAČAJ TIMSKOG RADA U ZDRAVSTVU

Prethodno šire elaboriranje dato je iz prvenstvenog razloga današnjeg ogromnog

značaja koje timski rad ima u zdravstvu. Date opservacije se bez rezerve mogu
pronaći u svakoj zdravtsvenoj ustanovi bilo da je u pitanju bolnica, ambulanta, sistem
porodične medicine ili sistem regionalnog-kantonalnog upravljanja zdravstvenim
ustrojem. Jasno je da uloga eksperata pojedinaca u npr. nekim dijagnostičkim
procedurama nije za potcjenjivanje ali je također jasno da četiri ili više očiju vide bolje
i šire. Da ne govorimo o značaju timskog rada prilikom neke hirurške intervencije ili
dolaska pacijenta u urgetni blok. Na kraju svakodnevni jutarnji sastanci bolničkog
osoblja i vizite pacijenata su dio rada jednog tima. Također veliki broj bolničkih službi
i odjela funkcioniše na isključivim principima timskog i skupnog rada. Poznavanje
ovih teorijskih načela zato je minimum
koji menadžeri u zdravstvu moraju znati
ukoliko žele da njihovi sistemi u kojima
rade daju dobre i efektivne radne učinke.
I ne na kraju i kao manje značajno
recimo i da školovanje na ovom vidu
studija mora imati za cilj sticanje nužnih
menadžerskih znanja u zdravstvu koja i
pored svega još uvijek nisu na zavidnom
nivou.

77
Dakle, u sutrašnjoj praksi bilo da ste na menadžerskoj funkciji u zdravstvenom
sistemu ili samo dio tima nastojte da:

• Shvatite da su promjene svuda oko vas, nije važno dopadaju li vam se,važno
je da ih prihvatite! Mijenjajte način upravljanja poslovima, njenu organizaciju i
način na koji tretirate ljudski resurs i njegovo znanje. Počnite od samih sebe i
dobro zapamtite: promjene su navika uspješnih menadžera!
• Menadžment je naučna disciplina! Dohvatite se knjiga, pohađajte tečajeve,
seminare, kurseve i posmatrajte one uspješne u ovom poslu. Slobodno
griješite, ali nikada dva puta na istom mjestu!
• Tim jeste skupina, ali jednakih ljudi ujedinjenih zajedničkim ciljem. Ljudi u timu
slobodno izražavaju svoju kreativnost i ideje, čuvaju svoju samostalnost i
imaju zajedničku odgovornost za pad i pobjedu.
• Počnite sa usvajanjem timskog načina djelovanja! Timski koncept djelovanja
predstavlja oprobano sredstvo za povećanje učinka, uspješnosti i fleksibilnosti
poslovnih sistema.
• Iskoristite sve prednosti timskog djelovanja: njegovu sinergiju, akumuliranje
različitih znanja i vještina, racionalnost u odlučivanju i timsku kreativnost.
• Zamislite svoje odjeljenje, skupinu, organizaciju ili sistem kao veliki tim
sastavljen od manjih timova i radite na ostvarenju te zamisli!
• Pripremite se na ograničenja timskog rada, većinu njih možete ublažiti ili u
potpunosti otkloniti. Stalno imajte na umu da će vam se ulaganja za uvođenje
timskog načina djelovanja brzo i višestruko vratiti.
• Silni posao koji će vam jednog dana vjerovatno doći glave podijelite sa svojim
saradnicima.
• Popišite poslove koji vam nisu važni, ali vam oduzimaju vrijeme, obučite svoje
ljude i nadgledajte ih kao dobar trener. Ako pogriješite, preuzmite
odgovornosti i nastavite dalje. Budite strpljivi sa saradnicima.
• Ljudi su ono što jesu, možemo ih mijenjati vrlo malo, čuju samo ono što žele
čuti, vide samo ono što žele vidjeti, imaju različita ponašanja i vrlo različite
motive za sve što rade.
• Morate razumjeti doista čudna obilježja i zakone ljudske prirode. Ne gledajte
svoje ljude kroz njihove loše strane, već mudrošću svojstvenom uspješnom
menadžeru izvucite na površinu ono najbolje što imaju.
• Menadžer ste i zadržite svoje područje, svoj posao i odgovrornost! Odluke
koje možete donijeti sami-donesite sami. Ne prepuštajte ekspertima diskusije
o stvarima koje trebaju njima a ne vama.
• Timove koristite za složene probleme koje je nemoguće riješiti bez različitih
znanja.
• Slobodno ih upotrijebite za donošenje veoma važnih dugoročnih odluka, kad
vam treba razumna preporuka, kada kreirate novi proizvod ili uslugu, kada
iste testirate ili kada smišljate kako ih uspješno prodati.

78
6. ZDRAVSTVENI INFORMACIONI SISTEM
6.1. OPŠTE KARAKTERISTIKE

Informacijski sistem se definira kao određeni skup ljudi, mašina, odnosno

opreme koji po određenoj organizaciji i metodima služe za prikupljanje, obradu i
čuvanje podataka i njihovo dostavljanje za korištenje. Ciljevi informacijskog sistema
moraju biti usklađeni s ciljevima organizacije u kojoj se taj sistem razvija, kako bi se
poboljšalo funkcioniranje te organizacije i postigli bolji poslovni rezultati.
Dvije najznačajnije funkcije informacijskih sistema su :
• Funkcija upravljanja gdje se pravovremenim i tačnim informiranjem mogu
uspješno donijeti operativne odluke, i
• Funkcijom dokumentacije se obezbjeđuje dokumentacija za rekonstrukciju
poslovnih događaja ili reviziju poslovanja.

Elementi informacionog sistema su:

- hardver ili mašinska podrška,

- softver ili programska podrška,
- ljudi ili kadrovska podrška, i
- metode i postupci ili organizacijska podrška.

Naročito važna komponenta informacionog sistema su ljudi koji u njemu mogu

učestvovati kao korisnici, učesnici, te kao profesionalni kadar. Korisnici ZIS-a mogu
biti pojedinci ili asocijacije ljudi koji koriste usluge zdravstvene zaštite. Učesnici
sistema su zdravstveni i drugi radnici u zdravstvenom sistemu. Stručni kadar ZIS-a
čine stručnjaci različitih profila: analitičari sistema, administratori baza podataka,
programeri, rukovodioci ZIS-a i dr.

6.2. IZGRADNJA INFORMACIJSKIH SISTEMA

Zdravstveni informacijski sistem podrazumjeva kompleks informacijskih

sistema koji su izgrađeni i funkcioniraju interaktivno u realnom vremenu u području
zdravstvene djelatnosti. Imaju razvijene baze podataka i internu komunikaciju, a
namjenjeni su za prikupljanje, arhiviranje i obradu podataka, te distribuciju
informacija. On djeluje na svim nivoima zdravstvene zaštite kako od područnih
ambulanti (zdravstveni kartoni i zdravstvena izviješća, preko domova zdravlja,
bolnica i zavoda za javno zdravstvo.

Izgradnja i razvoj zdravstvenog informacijskog sistema (ZIS) je u praksi

motivirana značajnim povećanjem složenosti zdravstvenog sistema u globalu, te
zahtijeva i potreba na pojedinim nivoima zdravstvene zaštite, zatim intenzivnim
angažmanom zdravstvenog kadra različitih specijalnosti, razvojem i primjenom novih
tehnologija u zdravstvu... Posljedica svega ovog je ogroman porast informacija koje
je neophodno obraditi i pratiti u svakodnevnoj praksi radnika. Dva su ključna faktora
koja dovode do velikog povećanja podataka u sistemu zdravstva:

♦ porast ukupnog medicinskog znanja baziran na velikom napretku

medicinske nauke, struke i vještina;
♦ razvoj i primjena programa zdravstvene zaštite za koje je potrebno
obezbijediti odgovarajuću dokumentaciju i evidenciju, planiranje i
upravljanje, kao i evaluaciju provođenja tih programa sa stanovišta njihove
racionalnosti, efikasnosti i ekonomičnosti.

79
ZIS-ovi se počinju razvijati krajem šezdesetih godina prošlog vijeka. U početku su bili
vezani za poslovne aplikacije a kasnije i za zdravstvenu djelatnost. Nivo tih sistema
je išao od institucionalnog do regionalnog pa i nacionalnog. Danas imamo uvezan u
nekim segmentima internacionalno uvezan zdravstveni sistem gdje se određeni
podaci prikupljaju u bazama podataka Svjetske zdravstvene organizacije.

Svi ZIS se oslanjaju na primjenu računarske tehnologije i o tome postoji opšta

saglasnost u literaturi i dokumentima SZO, ali upotreba računara nije sama po sebi
osnovni preduslov za funkcioniranje ZIS-a. Cilj uvođenja računarske tehnologije da
se na veoma efikasan i brz način manipulira ogromnim količinama podataka. Tok
podataka kroz pojedine nivoe organizacije zdravstvene zaštite možemo vidjeti na
slijedećoj šemi:

6.3. TIPOVI ZDRAVSTVENIH INFORMACIONIH SISTEMA

Obzirom na obim i funkciju ZIS-a možemo razlikovati slijedeće tipove:

- lokalni
- institucionalni
- regionalni
- nacionalni i
- internacionalni

Lokalni ZIS zadovoljava potrebe jednog ili više zdravstvenih timova ili ekipa koji
provode neki od specifičnih tipova zdravstene zaštite. U principu to je odnos

80
zdravstveni radnik-pacijent ( u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u ambulanti, laboratoriju
ili u bolnici kraj bolesničkog kreveta) gdje se proizvode primarne zdravstvene
informacije. Sistem ima nizak nivo integracije i to samo u okviru funkcija koje su
interesantne lokalnom timu (vođenje medicinske dokumentacije, administrativno-
finansijski poslovi, organizacija rada timova ...).

Institucionalni ZIS djeluje na nivou čitave zdravstvene institucije koja provodi

određene mjere zdravstvene zaštite (dom zdravlja, bolnica, zavod..) Ovo je
integrirani sistem koji zadovoljava potrebe cjelokupnog osoblja zdravstvene
institucije. U njemu je veoma važna proizvodnja primarnih i sekundarnih zdravstvenih
informacija. U slučaju da institucija provodi i poslove nastave, edukacije i naučno-
istraživački rad, onda se sistem mora baviti i naučnim i stručnim medicinskim
informacijama (tercijarne zdravstvene informacije).

Regionalni ZIS zadovoljava potrebe na nivou jedne teritorije i obuhvata zdravstvene

institucije i druge, za zdravstvo važne organizacije (domovi zdravlja, bolnice,
apoteke, zavodi za zaštitu zdravlja, zavode za zdravstveno osiguranje...). Ovaj ZIS
mora osigurati informacije:
- za provođenje mjera zdravstvene zaštite;
- za proučavanje zdravstvenih pojava u društvu;
- za poboljšanje efikasnosti i ekonomičnosti rada u zdravstvu;
- za planiranje, programiranje i donošenje odluka u zdravstvenoj djelatnosti.

I ovaj je sistem integriran u kome se na pojedinim nivoima zdravstvene zaštite

proizvode svi tipovi zdravstvenih informacija. U ovom sistemu sekundarne
zdravstvene informacije imaju poseban značaj jer omogućavaju upravljanje sistemom
na regionalnom nivou, a služe za planiranje, programiranje, finansiranje, praćenje,
nadzor, evaluaciju i koordinaciju programa zdravstvene zaštite.

Nacionalni ZIS povezuje sve sisteme nižih nivoa, tako što prikuplja podatke i
informacije o zdravstvenom stanju populacije i funkcioniranju sistema zdravstvene
zaštite kao cjeline. On proizvodi sekundarne i naučne i stručne medicinske
informacije .

Internacionalni ZIS bi trebalo da djeluju u okviru međunarodnih organizacija, te da

integriraju informacije iz nacionalnih sistema. Ovakvi sistemi postoje u Svjetskoj
zdravstvenoj organizaciji i pojedinim organizacijama Ujedinjenih nacija koje su od
značaja za zdravstvo.

S obzirom da su lokalni i institucionalni ZIS-i pretežno orijentirani na

zadovoljenje informacionih potreba medicinskog rada oni se još nazivaju i Medicinski
informacioni sistemi. U regionalnim sistemima, osim medicinskog rada važan je i rad
u zdravstvenom osiguranju i javnom zdravstvu pa se ti sistemi nazivaju Zdravstveni
informacioni sistemi i oni integriraju sve medicinske informacione sisteme. Nacionalni
i internacionalni sistemi su čisto zdravstveni informacioni sistemi.

Prema strukturi ZIS može biti centralizirani i distribuirani. Centralizirani ZIS-i

raspolažu sa centralnom bazom podataka na serveru a razmjena informacija se
odvija preko terminalske mreže. Distribuirani ZIS-i su organizirani tako da postoji više
baza podataka distribuiranih u mreži koje koriste lokalni korisnici.

6.4. SVRHA I SADRŽAJ ZDRAVSTVENOG INFORMACIONOG SISTEMA

Zdravstvo i medicinska nauka pokazuju izuzetnu dinamiku razvoja u

posljednjih tridesetak godina, možda veću nego bilo koja druga društvena dijelatnost.

81
Stalni napredak medicinske nauke, raznovrsnost i složenost zdravstvene djelatnosti
su uslovile nagli porast broja informacija u svim oblastima što je dovelo do velike
preopterećenosti zdravstvenih radnika sa administracijom i gomilama papira. Zbog
toga su se javili otpori pri prikupljanju tolikog broja podataka. Postalo je jasno da se
ova takozvana „informacijska barijera“ u zdravstvu ne može prevazići klasičnim
metodima obrade podataka, nego uvođenjem novih metoda obrade informacija, tj.
Izgradnjom savremenog inforamcionog sistema u zdravstvenoj djelatnosti i
zdravstvenom osiguranju.

Pojednostavljeno se kaže da zdravstveni informacioni sistem radi za prošlost,

sadašnjost i budućnost:
- za prošlost , jer se na temelju proteklih događanja vrši evaluacija zbivanja u
zdravstvu,
- za sadašnjost, jer on služi za planiranje tekućih poslova i organiziranje
provođenja zdravstvene djelatnosti, i
- za budućnost, jer služi potrebama planiranja razvoja zdravstvene djelatnosti.

Što se tiče strukture informacija, podaci se odnose na nekoliko segmenata –

subsistema i to:

♦ vitalni događaji (natalitet, prirodni priraštaj),

♦ stanje zdravlja pojedinca i naroda (mortalitat i morbiditet),
♦ korištenja kapaciteta zdravstvene djelatnosti,
♦ podaci o zdravstvenoj potrošnji (finansijski parametri),
♦ proizvodnja, promet i potrošnja lijekova,
♦ podaci o stanju unutar zdravstvenih ustanova (oprema, prostor i
kadar),
♦ podaci o ekološkim faktorima koji utiču na zdravlje stanovništva,
♦ korištenja medicinske literature i drugo.

Funkcije i domet Zdravstvenog informacionog sistema

U mnogim zemljama sve više dolazi do izražaja raskorak između očekivanih i

stvarnih rezultata informacionih sistema u procesu rukovođenja. Glavni razlog za ovo
je to što informacione sisteme često stvaraju i provode stručnjaci koji pri tome imaju
lošu naviku da ne uvažavaju mišljenja i potrebe stvaraoca politike i rukovodilaca koji
očekuju na neki način da koriste rezultate informacionog sitema.

Promašaji individualnog klasičnog upravljanja i intuitivnog upravljanja na bazi

odluka koje su zasnovane na nedovnoljnim informacijama nedopustivi su.
Individualno ili timsko upravljanje najsloženijim procesima kao što je liječenje,
zahtijeva adekvatnu količinu informacija da bi ono bilo efikasno i uspješno.

6.5. SPECIFIČNOSTI ZDRAVSTVENOG INFORMACIONOG SISTEMA B&H

Stablo zdravstvenog informacionog sistema BiH predstavlja bazu osnovnih

podataka koji se formiraju u:

1. Matičnom uredu općine i MUP-a (evidencija rođenih, umrlih, doseljenih,

odseljenih i slično),
2. Jedinicama primarne zdravstvene zaštite, poliklinikama, bolnicama
(evidencije prvih i ponovnih posjeta, bolesti, nesposobnosti, invalidnosti,
hospitaliziranost...),

82
 3. Uprave zdravstvenih ustanova (objekti, oprema, kadar, amortizacija,
škole...),
4. Fond zdravstvenog osiguranja (ukupna sredstva za zdravstvo, sredstva
zdravstvenog osiguranja, sredstva lične i materijalne potrošnje,
investicije...),
5. Farmaceutska proizvodnja i potrošnja (vakcine, esencijalni lijekovi,
galenski lijekovi...),
6. Higijensko epidemiološke službe (infektivne bolesti, epidemije, programi
imunizacije, intrahospitalne infekcije, kontrola ekoloških rizikofaktora,
vode, vazduha, hrane i jonizirajućeg zračenja...),
7. Posljedice katastrofa,
8. „Zdravlje za sve 21“ indikatori za ocijenu postavljenih ciljeva koje je
neophodno dostaviti u bazu Svjetske zdravstvene organizacije HFA DB
(Health for all database),
9. Bioinformatika u medicini (domaće publikacije, strane publikacije,
časopisi, naučni izvještaji, stručni elaborati...).

Svi podaci se prikupljaju posebnim izvještajnim obrascima u Kantonalnim zavodima

za javno zdravstvo, nakon čega se proslijeđuju u Federalni odnosno Državni zavod
za javno zdravstvo. Završne ocjene sa selektiranim podacima se šalju pojedinim
ministarstvima u Vladi a potom u Svjetsku zdravstvenu organizaciju, Svjetsku banku,
UNICEF i druge agencije Ujedinjenih nacija ili Evropskog savjeta.

Šematski prikaz ZIS-a BiH prikazan je na slijedećoj šemi.

6.7. JEDAN PRIMJER INFORMACIJSKOG SISTEMA ZUBNE AMBULANTE

Informacijski sistemi mogu biti urađeni i za znatno niže organizacijske razine i upravo
iz tih razloga ovdje je prikazan primjer jednog informacijskog sistema za
zubne/stomatološke ordinacije.

83
 Ovaj kompjuterski program je dizajniran za za profesionalno vođenje stomatoloških
ordinacija i ustanova. On predstavlja pomoćno sredstvo za olakšavanje obrade
podataka u stomatologiji. Svi podaci o pacijentima koji prođu kroz neku ordinaciju
ostaju na računaru.

U slučaju korištenja više računara u jednoj ordinaciji na jednom od njih je smešten

server program i baza podataka. Klijentski program može biti na istom ili drugom
računaru i u njemu službenici otvaraju kartone novim ili izdaju već postojeće
poznatim pacijentima. Sa klijentskim programom se evidentiraju lični podaci o
pacijentu tipa: ime, prezime, adresa, brojevi telefona i dr.

WHO OECD UNICEF UNESKO WB

DRŽAVNI NIVO BIH

ZAVODI ZA ZDRAVSVENU ZAŠTITU

(FEDERACIJE BIH I RS)

9
1.
KANTONALNI ZAVODI BIOINFORMATI.
MATICNI URED ZA ZDRAVSTVENU ZAŠTITU U MEDICINI
OPCINE,
MUP
- C ASO PISI
- RO ÐENI - PUBLIKAC IJE
- UMRLI - NAUC NI IZVJEŠTAJI
- DO SELJENI
3 4 5 8
2 6 7

PZZ, UPRAVE FOND FARMACEUTSKA

RATNE
POLIKLINIKE, ZDRAVSTVENIH ZDRAVSTVENOG PROIZVODNJA I HES HFA DB
POSLJEDICE
DZ, BOLNICE USTANOVA OSIGURANJA POTROŠNJA

- BO LESTI - O BJEKTI - PO TRO ŠNJA - VAKC INE - INF. BO LESTI - KADRO VI - INDIKATO RI
- NESPO SO BNO STI - O PREMA - INVESTIC IJE - ESENC . LIJEK. - EPIDEMIJE - KAPAC ITETI - PO LITIKA C ILJEVA
- INVALIDNO STI - KADRO VI - PRIHO DI - GALENSKI LIJEK. - IMUNIZAC IJE - O ŠTEÆENJA
- REGISTRI O BO LJENJA - AMO RTIZAC IJA - VO DA - PO GINULI
- ŠKO LE - VAZDUH
- HRANA

Veličina ovog programa je manja od 2MB što omogućuje rad i sa niskim

konfiguracijama računara odnosno prosječan Pentium I ili II računar, 32MB RAM
memorije i 5MB prosora na hard disku. Nikakva druga podešavanja i programi nisu
potrebni.

84
 Osnovna ideja, prilikom
samog razvoja ovakvih
programa, je bila da
pristup podacima mora
biti maksimalno
jednostavan a podaci
pregledni, kako bi svi
najvažniji i najbitniji
podaci o pacijentima i
njihovim pregledima
(kartonima i snimcima)
mogli biti prikazani i
obrađivani u jednom
pogledu, tj. na jednom
izgledu ekrana. Ovime je
vrijeme za unos i pregled informacija svedeno na minimum, jer nema uzaludnog
prolaska kroz više stepena menija već je sve tu na jednoj korisničkoj masci!

Bitna stvar kod ovakvih programa je da korisnik može sam podesiti što više opcija i
tako prilagoditi program sopstvenim potrebama, i to sam, jednostavnom promjenom
inicijalnih parametara za startovanje programa u nekom tekst editoru. Dakle program
je izuzetno "user friendly" čak u tolikoj mjeri da ga može koristiti i osoba bez
predhodnog informatičkog znanja, ukoliko pročita kratko uputstvo za upotrebu jer je i
grafički asocijativan .

Najvažnije karakteristike programa za zubne/stomatološke ordinacije su:

• Ulaz u program zaštićen lozinkom.

• Svaki korisnik programa ima svoje korisničko ime i lozniku (sa definisanim nivoom
administrativnih ovlaštenja).
• Detaljni podaci o zaposlenima
• Detaljni podaci o pacijentima
• Brza navigacija kroz program (Stalna prisutnost dugmadi na taskbaru za brzu
navigaciju )
• Pretraživanje po bazi pacijenata po raznim kriterijumima
• Medicinska dokumentacija (tekst - neograničen unos i skenirani dokumenti -
neograničen broj)
• Grafički prikaz kartona
• Direktan odabir odgovarajuće terapije iz liste prethodno unijetih terapija
• Cjenovnik ordinacije
• Podržani su sljedeci formati slika za dodavanje rentgenskih snimaka: bmp, jpg, gif,
ico, emf, wmf.
• Mogu se zumirati rentgenske snimke, također su mogu eksportovati iz programa.
• Grafički prikaz mliječnih zuba.
• Prilikom kreiranja tretmana, možete za određeni tretman vezati i sliku koja
reprezentuje taj tretman. Sliku možete sami kreirati (ili je izabrati iz spiska ponuđenih
slika).
• Podrška za rad sa privatnim osiguravajućim kompanijama!
• Vezivanje pacijenta za privatno osiguranje
• Dodavanja/brisanje/pregled zanimanja za zaposlene/zubar, medicinska sestra,.../
• Stampanje izvještaja,
♦ Štampanje računa osiguravajućim kompanijama
♦ Štampanje računa pacijentima

85
 ♦ Štampanje zakaznih pregleda za neki dan/period
♦ Štampanje prometa za period vremena
♦ Štampanje liste osiguravajućih kompanija
• Prikaz prometa za određeni period
• Unošenje dugovanja pacijenata
• Brzo i lako zakazivanje pregleda
• Jednostvan rad, unošenje podataka prilikom pregleda pacijenta
• Unapred kreiranje liste tretmana, tako da ih kasnije možete koristiti prilikom
pregleda
• Platni spisak zaposlenih !
• Brzo i lako arhiviranje podataka !
• Baza podataka je šifrovana i zaštićena od neovlašćenog prikaza.
• Višejezična podrška, ako je potrebno možete sami prevesti program na drugi jezik
vrlo lako.

86
7. MENADŽMENT VISOKIH TEHNOLOGIJA U MEDICINI
7.1. BIOTEHNOLOGIJA

Biotehnologija (biološka tehnologija) je grana tehnologije koja se bavi tehnologijom

stvaranja biomaterijala. To je u isto vrijeme, jedna od najstarijih a takođe i najmlađih
nauka i industrijskih grana, ako se biotehnologija shvati kao korišćenje živih
organizama ili bioloških procesa u proizvodnji. Zaista, procesi kao što su pečenje
hljeba, proizvodnja sira, vina i piva poznati su čovječanstvu odvajkada. Sam termin
«biotehnologija» pojavio se sredinom sedamdesetih godina ovog vijeka, kada je ova
disciplina doživjela svoje «drugo rođenje» u vezi s pojavom genetskog inženjerstva.

Danas se procesi biotehnologije široko koriste u proizvodnji važnih biološki aktivnih

materija (antibiotika, fermenata, hormona i dr.), u sprečavanju zagađivanja prirodne
sredine, zaštiti biljaka od bolesti i štetočina, msovnoj proizvodnji proteina i
aminokiselina (biomasa), koji se koriste kao dodatak stočnoj hrani. Razvoj genetskog
i ćelijskog inženjerstva omogućio je dobijanje ranije nedostupnih materija, prije svega
medicinskih preparata (interferoni, hormoni rasta, humani insulin, genetski materijali
itd). Vrlo perspektivan smjer razvoja biotehnologije povezan je s dobijanjem hibrida
(u poljoprivredi), novih sojeva bakterija i virusa a takođe njihovih antitjela, koja se već
sada široko koriste kao medikamentni, dijagnostički preparati i specifični reagensi.

Biotehnologija preživljava perid

izvanredno brzog rasta, koji je
stimulisan uspjesima
fundamentalnih i teorijskih
istraživanja u oblasti bioloških
nauka. Bioehnologija se
uglavnom bavi procesima
povezanim s preradom
bioloških materijala i
korišćenjem bioloških agenasa,
na primjer ćelija, fermenata ili
antitjela. Za uspješno rješavanje
zadataka biotehnologije
neophodno je vladati znanjima
iz oblasti osnova bilogije, kao i metodologijom i strategijom hemijske tehnologije.
Rješavanje savremenih problema biotehnologije bazira se na korišćenju najnovijih
podataka i najsavršenije tehnologije iz obe ove oblasti. Na toj osnovi se razvijaju novi
biotehnološki procesi, načini njihove kontrole i upravljanja njima, a takođe se
određuju putevi njihovog daljeg razvoja i optimizacije.

Istorijat razvoja biotehnologije

Čovjek koristi mikroorganizme od davnina. Ovi univerzalni biološki katalizatori služe

čovječanstvu već mnogo hiljada godina. Stari Grci su bogu Dionisu pripisivali
pronalazak procesa vrenja u proizvodnji vina, dok je na «plavom spomeniku» starom
više hiljada godina, prikazan proces proizvodnje piva u Vavilonu. U ishrani čovjeka
već vrlo dugo važnu ulogu imaju procesi vrenja pomoću kojih se, na primjer, dobijaju
sir, hljeb, jogurt i sos od soje. Krajem prošlog vijeka Paster i Tindal su pokazali da
sve procese vrenja iniciraju živi organizmi. Na taj način je postavljen kamen temeljac
mikrobiologije kao nove nezavisne nauke. Ovi radovi su stimulisali dalja istraživanja i

87
već početkom 20. vijeka Buhner, Nojberg i Vajcman razrađuju tehnološke šeme za
porizvodnju etanola, glicerina i drugih organskih jedinjenja.

Četrdesetih godina XX vijeka uspjesi biologije, genetike mikroorganizama i

tehnologije omogućuju početak ere antibiotika, što je čovječanstvu donijelo spas od
mnogih bolesti i značajno povećalo prosječan ljudski vijek. Tada se i rodila
biotehnologija, odnosno tehnologija u kojoj se koriste katalizatori, enzimi i sorbenti
biološkog porijekla.

Na slijedećoj etapi razvoja

biotehnologije razrađeni su
načini dobijanja steroida, koji
su korišćeni u kontroli rađanja,
kao i liječenju artritisa i
reumatskih oboljenja. Primjena
metoda kultivacije biljnih i
životinjskih ćelija omogućila je
masovnu proizvodnju vakcina i
drugih dragocijenih bioloških
preparata. Uspješno korišćenje
i usmjeravanje ćelijskih
procesa od strane čovjeka,
bez sumnje, ima ogroman
uticaj na razne aspekte živaota
kao što su: zdravstvo, privreda, ekonomika, zaštita životne sredine, socijalni problemi
itd.

Zahvaljujući kompleksnim radovima u oblasti molekularne biologije i genetike

mikroorganizama stečena su značajna saznanja o različitim načinima kontrole i
katalize, koji predstavljaju osnovu procesa biosinteze u živim organizmima. Ovi
teorijski radovi su poslužili kao osnova za razradu metoda tehnologije
rekombinantnih DNK (dezoksiribonukleinskih kiselina) koje imaju veoma velike
mogućnosti primjene u genetskom inženjeringu.

7.2. BIOHEMIJSKA DIJAGNOSTIKA

Biohemijska dijagnostika pomoću enzima omogućuje da se pomoću poboljšavanja i

automatizacije mjerne tehnike dobiju brze i tačne informacije o stanju metabolizma
kao indikatoru za patološke promjene. Korišćenje antitjela omogućuje da se odredi
fini spektar bioloških supstanci, naročito proteina. Imunološke metode testiranja
najprije su primjenjene u serologiji krvnih grupa i diferenciranju patogenih bakterija
pomoću specifičnih antiseruma. Tek kasnije je dodata tipizacija struktura ćelijskih
površina, histokompatibilnih antigena, u okviru analize davaoca i primaoca koji su
predviđeni za transplantaciju organa i tkiva. Pored radio-imunotestiranja (RAI) ili
enzim-imunotestiranja (EIA) pojačano se koristi tehnika za stvaranje monoklonarnih
antitjela „in vitro“ koju su razvili Willstein i Kohler. Monospecifična antitjela se
upravljaju samo protiv usko ograničene strukturne determinante. Ovo je odvelo još
dalje do pojačanog poboljšavanja imunodijagnostičkih metoda analiza. Gentehnikom
se postiže da nova vrsta antitjela i usmjereno sintetizovani fragmenti antitjela mogu
da stoje na raspolaganju za primjenu.

Kod čovjeka se danas prije rođenja mogu utvrditi mnoge osobine. U nekim
slučajevima se radi o mogućoj pojavi teških naslijednih oboljenja, u drugim o
posebnoj sklonosti ka bolestima koje su indukovane životnom sredinom. Primjer za

88
ovo je povećan rizik za dobijanje plućnog emfizema zbog pušenja kod ljudi kojima
nedostaje alfa-1-antitripsin.

Pored pronalaženja molekularnih uzroka mnogih naslijedno uslovljenih oboljenja,

pokušava se da se razviju sistemi testiranja koji određuju rizik da se u kasnijem
životnom dobu oboli od srčanog infarkta, dijabetesa ili reume. Ukoliko je tačno
poznata nukleotid-sekvenca u genu koji treba da se dokaže, onda može da se koristi
sintetički oligonukleotid kao i DNA-sonda, da bi se dokazalo prisustvo ili odsustvo
gena ili genmutacije.

Tržište za dijagnostiku na DNA-nivou prikazano je u tabeli

3. Na primjer, za često oboljenje bijelaca u Americi,
cističnu fibrozu, godišnje se podvrgne screening-testu 6
miliona trudnih žena. Tržišne strategije su usmjerene na
testove koji štede vrijeme, visoko se senzitivni, sigurni i
brzi, a mogu da se sprovedu u najvećoj mogućoj mjeri
potpuno automatski.

Tabela 3. Procjena DNA-sondne-dijagnostike za svjetsko

tržište u mil. USD
Godina 1985 1986 1988 1990 2000
Ukupno 2 25 51 146 650
Infekcijska oboljenja 2 25 45 100 400
Transplantacije organa - - 5 20 50
Naslijedne bolesti - - 1 25 100
Terapija raka - - - 1 100

Napredak u sekvenciranju i sređivanju po karticama modela organizama veoma

proširuje dijagnostičke mogućnosti. Dijagnoza zahtijeva prognozu i prije svega
terapiju. Time se otvara dalje tržište pomoću molekularne biologije, somatska
genterapija. Prvi kandidati za somatsku genterapiju su genetski uslovljene bolesti kao
što je smrtonosni imunološki defekt ekstremno rijetkog deficita ADA. Ona počiva na
defektnom genu za proizvodnju enzima adenozindesaminaze (ADA). Oboljeli su u
stalnoj životnoj opasnosti od infekcija i mogu da umru već i od banalne kijavice. Rak i
daleko češće naslijedne bolesti kao što je nedostatak alfa-1-antitripsina i cistična
fibroza (mukoviscidoza) su dalji kandidati za somatsku genterapiju. Kod cistične
fibroze postoje smetnje u žlijezdama koje stvaraju sekret, što može dovesti do
prerane smrti. Jednim genetičkim izmijenjenim adenovirusom treba da se unese
preko disajnih puteva nslijedna informacija koja nedostaje.

Prvi pokušaji somatske genterapije na ljudima preduzeti su u SAD, Kini, Italiji i

Engleskoj kod gore navedenih oboljenja, ali za ocjenu uspjeha je joše prerano. O
terapeutskoj strategiji i komercijalnim izgledima genterapije daje detaljna
obavještenja posebna sveska časopisa «Trends in Biotechnology». Na osnovu broja
oboljelih za primjenu genterapije očekuje se veliko tržište.

7.3. TERAPEUTIKA I VAKCINE

Uvođenje gentehnike je u istraživanju lijekova otvorilo pristup ka jednoj novoj klasi

prirodnih bioloških supstanci. Istorijski gledano lijekovi su najpre bile biljne supstance
koje su u čovječijem metabolizmu razvijale određeno biološko dejstvo kao što je na
primjer ublažavanje bola, smirenje ili san. S pojavom sintetsko-organske hemije u

89
XIX vijeku mogle su da se postignu hemijskim promjenama biljnih materija odnosno
novom sintezom, bolja podnošljivost tih lijekova ili dejstvo na čovjeka. Do sada
upotrebljavani lijekovi su srazmjerno jednostavno građeni organski molekuli koji se
lako mogu hemijski sintetizovati. Bjelančevinama koje se u prirodi pojavljuju u
kompleksnijem obliku, a mogu se naći najčešće samo u malim koncetratima, teško
se može prići klasičnim metodama. Na primjer, da bi se zadovoljile jednogodišnje
potrebe djeteta s niskim rastom potrebno je ekstrahovati hormon rasta iz hipofiza
pedesetero umrlih. Sintetička proizvodnja dugo nije bila moguća. Pošto je izolovan
gen za hormon rasta i njegov genproizvod proizveden u gentehnički izmijenjenoj
ćelijskoj kulturi, načinjen je odlučan prodor u gentehničkoj proizvodnji lijekova.

Zahvaljujući uvođenju gentehnike sada se može misliti

i na po cijeni povoljne vakcine novih vrsta protiv
infekcija koje su neophodno potrebne prije svega
Trećem svijetu, tj. vakcine protiv malarije, lepre,
šistosomiaze (bilharcioza) i tripanosomiaze (spavaća
bolest). Riziku od infekcije od spavaće bolesti izloženo
je u Africi oko 50 miliona ljudi. Broj novoobolelih se
procjenjuje na 20.000 godišnje.

Vakcine protiv ovih bolesti koje su sada u razvoju biće uskoro spremne za tržište.
Vakcina protiv opasne infektivne žutice koja je proizvedena pomoću gentehnički
izmjenjenih ćelija kvasca, već stoji ljekarima na raspolaganju. Na vakcini protiv
izazivača AIDS-boljenja HIV intenzivno se radi u mnogim laboratorijama u svijetu.

Dalje se izoluju faktori za zgrušavanje krvi i fibrinolizu. Oni su od velikog značaja za

sistem zgrušavanja krvi i liječenje
tromboza i embolija. O brojnim
rizicima za primaoca koji se javljaju
pri klasičnoj proizvodnji takvih
faktora iz prirodne krvi, sada se
naširoko diskutuje što je uslovljeno
u međuvremenu objelodanjenim
skandalima u vezi s konzervama
krvi. Ovakvi kontaminacijski rizici se
ne pojavljuju pri industrijskoj
proizvodnji.

Mnogi bubrežni bolesnici pate od

nedostatka crvenih krvnih zrnaca,
jer nemaju dovoljno faktora koji stimulišu rast eritrocita, koji se stvara u zdravom
bubregu. Gentehnički proizvedena supstanca se kliničko-terapijski koristi kao faktor
rasta koji opet sa svoje strane stimuliše rast bijelih krvnih zrnaca poslije hemoterapije
za rak.

Imunitetski modulatori koji su važni za našu prirodnu otpornost protiv prodora

prouzrokovača bolesti kao što su bakterije, virusi ili paraziti, identifikovani su
posljednjih godina i gentehnički su proizvedeni. U kliničkim ispitivanjima se pokazalo
da je više tih supstanci djelotvorno u liječenju različitih oblika raka i hroničnih
zapaljenskih bolesti kao što je reumatizam zglobova.

Gentehničarima je pošlo za rukom da prizvedu receptor-antagoniste protiv faktora

rasta virusa u rastvorljivom obliku. Ukoliko se oni daju pacijentu, onda neutrališu
faktore rasta odnosno viruse. Takve supstance otvaraju novu vrstu mogućnosti za
liječenje raka i za savladavanje virusnih infkcija. U okviru farmaceutske industrije

90
nova biotehnologija je već u velikoj mjeri našla svoje mjesto. U portfolijama razvojnog
procesa proizvoda sadržano je već više od 40 monoklonalnih antitjela i preko 150
novo rekombinovanih proteina koji se nalaze u kliničkom razvoju. U tabeli 4 prikazan
je pregled ovih proteina i njihovih indikacija.

Računa se s tim da će u budućnosti godišnje biti spremno za tržište 5-8 novih

proteina pomoću gentehnike, a to je skoro 20% od 40-45 novih supstanci koje se na
internacionalnom planu u farmaceutskoj industriji godišnje razvije za tržište. Tržište
za gentehnički proizvedene proteine procjenjuje se u ovom trenutku na 10-20 miliona
US dolara, a za 2003. godinu se navodi 250 miliona US dolara.

Mnogi od ovih novo proizvedenih proteina ne postoje u

tom obliku u prirodi. Pomoću kompjuterskog
modeliranja «Computer-aided drug-design» i
rekombinovane DNA-tehnike mogu se proizvoditi
derivati iz proteina, na primjer insulin koji mogu da
služe kao korisni terapeutski agensi.

Pored proteina u svojstvu lijekova koriste se i nukleinske kiseline kao antisenzitivi ili
kao antigena DNA-terapija kod bolesti kao što je rak, virusne infekcije, sistemska
autoimuna oboljenja, endokrina i neurološka oboljenja, bakterijske infekcije i protiv
parazita. I protiv gljivičnih infekcija, čiji broj je u porastu, stvorene su nove vrste
lijekova pomoću genetskog inženjeringa.

Biofarmaceutika koja trenutno predstavlja oko 4%

prodatih lijekova u svijetu, spada u segmente koji na
tržištu najbrže rastu. U vremenu od 1991. do 2005.
godine prognozirano je povećanje rasta od 40%, a
38% rasta je zabilježeno u vremenu od 1990. do 1991.
godine.

Biotehnički lijekovi, kao rekombinovani DNA-proizvodi imaju znatno veću stopu

kliničkih uspjeha nego konvencionalni lijekovi.

Tabela 4. Razvojne tehndencije: rekombinovani proizvodi u kliničkom razvoju

Proteini Broj Selektivni indikatori
Faktori rasta (npr. TNF, SCF, EPO, 27 Rak, anemija, liječenje rana, virusne
FGF, PDGF i bakterijske infekcije, transplantacija
koštane srži

Hormoni (npr. Insulin, IGF, HGH, 13 Dijabetis, razvoj rasta, osteoporoza

GRF, relaksin

Interferon 11 Rak, virusne infekcije

Interleukini 19 Rak

Fibrinolitski enzimi (npr. TPA) 14 Bolesti srca i krvotoka

Vakcine 28 Hepatitis-B, AIDS, malarija,

Pertusis, tifus, influenca

Rekombinovani proteini 22

Rekombinovane žive vakcine 6

91
Rekombinovana monoklonalna 11 Rak, infekcije, zapaljenja
antitjela

Rastvorljivi receptori (npr. CD-4, 12 Zapaljenja, hiv-infekcija

IL-1-receptor

Drugi (npr. Faktor VIII, DNA 18 Enzimske greške

Biotehnološki lijekovi podižu veliku buru na poljima terapije protiv raka i na tržištu
lijekova protiv infekcija. Razvojne tendencije na ukupnm području lijekova mogu da
se posmatraju kao one koje obećavaju pun uspjeh. Širom svijeta je 1992. postignut
promet biotehnološkim lijekovima u iznosu od 4,3 milijarde US dolara. Ovo znači u
poređenju s 1987. godinom povećanje za osam puta.

7.4. GENETSKI INŽENJERING

Za praktično izvođenje promjena u redoslijedu aminokiselina u enzimima, koje se

planira na osnovu saznanja o njihovoj ulozi u mehanizmu reakcija odnosno o
njihovom uticaju na osobine enzima, potrebno je savladavanje brojnih metoda
genetskog inženjeringa i molekularne biologije. U posljednih deset godina
molekularni biolozi razvili su postupke kojima možemo brzo i jednostavno mijenjati
bilo koju aminokiselinu, čak i u veoma velikim proteinskim molekulama, što je
praktički nemoguće postići pomoću klasičnih metoda sintetske hemije. Iz toga
razloga je interes proteinskih biohemičara brzo prešao u molekularnu biologiju, pa se
oni danas više bave kloniranjem gena nego bilo kojom
drugom tehnikom.

Biosintetski postupak za sintezu proizvoljnog proteina

pomoću bakterijskih ili kvaščevih a i dugih viših ćelija u
principu je prilično jednostavan. Prije svega nam je
potrebna barem djelimična informacija o primarnoj
strukturi toga proteina da bismo mogli prići izolaciji
gena koji kdira taj protein. Izolacijom molekula
informacione (messinger) RNA (mRNA) iz tkiva koje smo prethodno stimulirali da
sintetiše traženi protein, dobićemo prirodnu informaciju o strukturi gena toga
proteina. Na isti način kao što to radi ćelija, možemo tu informaciju prenijeti u molekul
DNA sintezom komplementrne DNA (cDNA) «in vitro». Sintetsku cDNA koja sad
sadrži informaciju o strukturi traženog proteina, možemo lako ugraditi u neki vektor
(veliki molekul DNA), kojim transformišemo živu ćeliju da bi ga multiplicirale «in
vitro». Ako smo uspjeli da izaberemo pravi vektor, ta će ćelija početi da «proizvodi»
novi protein, jer smo joj dodavanjem vektora (tj. rekombinovanog molekula DNA)
obezbjedili informaciju o njegovoj strukturi.

Umjesto prirodnog gena, čija je radna kopija bio izolovan molekul mRNA, možemo
upotrijebiti i sintetički gen. Sinteza molekula DNA prilično je jednostavnija od sinteze
proteinskih molekula, a osim toga, zbog prirode molekula DNA, nije ni potrebno
sintetizovati komplentne molekule DNA, nego je sasvim dovoljno da sintetišemo
kraće fregmente, koji će se sami slijepiti u traženi veliki molekul DNA, ako smo
fragmente oligonukleotida pravilno izabrali. Tako dobijamo sintetički gen, koji
možemo, slično kao «prirodni», ubaciti u pogodni vektor i time posredovati
informaciju o strukturi proteina ćeliji, koja će sada moći da ga sintetizuje. Ako nam to
uspije, možemo reći da je naš gen eksprimirao. Pomoću enzimskih oruđa (restriktaza
i drugih enzima) moguće je gen našeg proteina opet izvaditi iz prvog vektora i
prenijeti ga, prema potrebi, u drugi vektor. Taj se postupak zove subkloniranje a

92
moguće je strukturu gena prije toga i promijeniti. Za uvođenje promjena u strukturu
gena postoji više mogućnosti. Na primjer, sintezom jednoga kratkog
oligonukleotidnog fragmenta s inkorporiranom promjenom, koji je osnovica za daljnju
sintezu gena, pripremimo takav nukleotid, koji će kodirati promjenu strukturu našeg
proteina. Ćelija će taj novi gen multiplicirati, i ako nismo izgubili ekspresije, u
vremenu od priblićno dvije nedjelje dobićemo protein u kojem smo promjenili jednu
vili više aminokiselina. Dirigovanu mutagenezu možemo obaviti i sasvim sintetski, što
naročito dolazi u obzir kad radimo sa sintetičkim genima u kojima možemo unaprijed
predvidjeti pogodna restrikcijska mjesta. Tako možemo još jednostavnije doći do
promjenjenih proteina. Namjera proteinskog inženjeringa je da se postignu
poboljšane osobine proteina kao što je na primjer, termostabilnost, ili da protein
modificiramo zato da bismo povećali njegovo dobijanje ili slično, što
bi moglo imati veliko praktično značenje kod enzima za industrijsku
upotrebu, proizvodnju lijekova, hormona i dr.

Cijene preparata molekularne biologije neprestano i skokovito

opadaju, a situacije na tržištu može se uporediti sa situacijom na
području mikroelektronike, ne samo u pogledu cijena nego i u
ogledu mogućnosti kojima raspolaže neka zemlja kao naša, ako
prihvati dobro izabran program na tom području.

7.5. PEPTIDI

Peptidi nastupaju u živim bićima u ulozi hormona, specifičnih stimulatora rasta tkiva i
diferencijacije ćelija, imunoregulatora, antibiotika i inhibitora enzima. Samo u
centralnom nervnom sistemu (CNS) do danas je nađeno i okarakterisano oko 50
peptidnih regulatora. Osim toga, postoje peptidi s nepoznatom ulogom u organizmu,
ali s praktički interesantnim osobinama, nrp., monelin i taumatin (biljnog porijekla) koji
su približno 100.000 puta slađi nego šećer. Zbog svojih terapeutski i inače
interesantnih osobina, peptidi predstavljaju izvanredan razvojni potencijal u
farmaceutskoj industriji i u skladu s tim u svijetu se ulažu velika sredstva u
istraživanje i razvoj peptida, naročito analoga prirodnih peptida (oko 15 peptida je već
u proizvodnji i upotrebi). Peptidi se u organizmu sreću u veoma niskim
koncentracijama (npr. u CNS 1: 10-12 – 10-16 na proteinsku masu) pa je za praktičnu
primjenu nužno njihovo sintetsko dobijanje. Prirodni peptidi za terapeutske namjene
imaju i više nepogodnih osobina. Jedna od glavnih mana oligopeptida je brza
deaktivizacija u organizmu (često nekoliko minuta), a mnogi prirodni peptidi dejstvuju
na više receptora. Zato se peptidnim inženjeringom teži ka dobijanju peptida i
peptidnih analoga s produženim i ograničenim dejstvom na
jedan tip receptora. Osim toga, često je potrebno za terapiju
dobiti peptide ili analoge, koji djeluju suprotno od prirodnih
(antagonisti, antihormoni). Primjer je gastrin koji stimuliše
lučenje želučane kiseline, dok je za liječenje hiperaciditeta,
što je češći i opasniji poremećaj, potreban antagonist toga
hormona.

Strategija dizajna peptida s boljim odnosno novim

osobinama već je prilično razvijena kod manjih peptida do
50 aminokiselina. Ta približna granica postavljena je
mogućnostima sinteze i primjene metoda za određivanje
strukture u rastvoru, kao i računarskih metoda simulacije
trodimenzionalne strukture. Straegija peptidnog inženjeringa zasnovana je na
korelacijama između (trodimenzionalne) strukture peptida i biološkog aktiviteta. Kao i
kod drugih aktivnih molekula, biološki odgovor uslovljen je interakcijom između
aktivnog molekula specifičnog receptora, a interakcija zavisi od komplementarnosti

93
topoloških površina obiju komponenata. Topologija aktivnog dijela površine većine
receptora još nije poznata. Za racionalni dizajn komplementarnosti potrebno je dobiti
sliku o stereostrukturnim zahtjevima receptora sintezom i biološkom karakterizacijom
niza molekula, polazeći obično do prirodnih aktivatora receptora. To vrijedi uglavnom
za opštu strategiju razvoja aktivnih molekula, a kod peptida nastupa više momenata
u vezi s fizičko-hemijskim osobinama peptida i njihovom prirodnom genezom.

Peptidni inženjering nije ograničen samo na dizajn analoga nego se odnosi i na

nepeptidna jedinjenja s dejstvom nalik na peptidne supstance. Cilj je opet veća
specifičnost, produženo dejstvo i lakša primjena. Dizajn nepeptidnih molekula koje
dejstvuju na peptidne receptore tek je na početku, zbog problema pronalaženja
početnih struktura. Nedavno su sintetisani antagonisti holecistokinina peptidnog
hormona koji ima najmanje dvije vrste receptora, jedna je u CNS, a druga u
probavnom traktu i dovodi se u vezu s raznim poremećajima motiliteta glatke
muskulature.

Veliki teoretski i praktični interes ima dizajn inhibitora enzima.

Strategija je slična kao kod hormonskih i drugih peptidnih
suspstanci, a bitno je olakšan zadatak poznavanjem strukture
enzima i naročito njihovih aktivnih mjesta, tako da se mogu
uspješnije primjenjivati metode računarskog modeliranja za dizajn
molekula čija topografska površina odgovara mjestu vezivanja na
enzim. Druga važna osnova je poznavanje mehanizma djelovanja
enzima, naročito strukture prelaznog stanja. Bitno je za dizajn
inhibitora približavanje strukturi prelaznog stanja i pri tome zamjenjivanje veza, koje
enzim cijepa, s vezama koje ne može cijepati.

Na kraju, spomenimo još jedno značajno područje peptidnog inženjeringa: sintetske

vakcine. Od relativno velikog bakterijskog ili virusnog antigenog proteina ili
glikoproteina često su samo manji peptidni fragmenti bitni za speciičnost antigenom
izazvanog stvaranja antitjela. Peptidni fragmenat obično nije dovoljan za proizvodnju
antitjela, dobijanje sintentskih vakcina osnovano je na kovalentnim vezama peptida s
polimernim nosiocima (serumski albumin ili sintetički polimer). Preimućstvo je
sintetskih vakcina ne samo u nižoj cijeni, nego i u otklanjanju toksičnosti običnih
vakcina, naročito u otklanjanju pasnosti oda se u vakcini nalazi još virulentan virus. U
pripremi je izrada sintetskih vakcina protiv brojnih humanih i životinjskih virusa,
enterotoksina nekih bakterija. Prije kliničke upotrebe tih potencijalnih vakcina, treba
riješiti brojne probleme koji su povezani s apslikcijom tih supstanci.

94
8.MENADŽMENT TEHNOLOGIJA U FARMACEUTSKOJ
INDUSTRIJI
8.1. KLJUČNE TEHNOLOGIJE U FARMACEUTSKOJ INDUSTRIJI

Ključne tehnologije u farmaceutskoj industriji u ovom trenutku su biotehnologija,

genetska tehnika (genetski inženjering) i informaciona tehnologija.

Biotehnologija i genetska tehnika izvršile su u posljednjih deset godina najveći

uticaj na razvoj farmaceutske industrije izazivajući temeljne strukturne promjene i
otvarajući nove horizonte. One su omogućile skraćenje vremena razvoja, otvorile
nove terapeutske mogućnosti i načinile kvalitativan skok ka uzročno orijentisanom
liječenju i prevenciji. Izrada lijekova po mjeri, s optimalnim dejstvom, s minimalnim
sporednim efektima, za individualnog pacijenta postala je bliska mogućnost.

U budućnosti će se male firme genetske tehnologije baviti

razvojem metoda i proizvoda u jednom savezu zajedničkih
interesa s velikim firmama. Ovaj trend spajanja
farmacutskih preduzeća s preduzećima koja se bave
biotehnologijom i genetskom tehnologijom će se nastaviti.

U farmaceutskoj industriji genetska tehnologija daje važne

doprinose u slijedećim oblastima:

• utvrđivanje uzroka naslijeđenih bolesti,

• medicinskoj dijagnostici,
• sinteze proteina i drugih biomolekula,
• razvoju screening-sistema,
• rasvjetljavanju pitanja rezistencije lijekova,
• rasvjetljavanju djelovanja lijekova i metabolizma.

Danas je poznato oko 3000 monogenetskih nasljednih bolesti, u koje spadaju, na

primjer multipliskleroza ili pak Alchajmerova bolest. Genetska tehnika je takođe
važan instrument kod istraživanja uzroka raka, dijabetesa i autoimunih oboljenja.

Biotehnološki proizvedeni lijekovi prodaju se na tržištu već 20 godina. Samo u SAD

njihov promet je dostigao 3 milijarde dolara. Počev od sedamdesetih godina u SAD je
u ovoj oblasti otvoren veliki broj novih firmi tako da ih danas ima 1300 s oko 97.000
zaposlenih.

Kod farmaceutskih firmi veliki interes izazivaju genetska

istraživanja s ciljem utvrđivanja oko tri milijarde ljudskih
baznih parova, što budi nadu u otkrivanje genetski
uslovljenih izroka oboljenja.

Na području biotehnologije i genetske tehnologije, s

velikim brojem pojedinačnih tehnika, visokim investicionim
potencijalom i brzim razvojem metodike, obezbjeđenje i odbrana tehnološke
prednosti imaju bitnu ulogu. U posebne probleme patentiranja pronalazaka na polju
genetske tehnologije ovddje nećemo ulaziti. Za dalji napredak i komercijalno
korišćenje, dobijanje prava na patent je veoma važno.

95
Navedene činjenice i problemi pokazuju da je u slučaju genetske tehnologije i
biotehnologije, zbog njihove kompleksnost i dinamike, menadžment tehnologija
neophodan u svim fazama primjene.

Brzi razvoj informacione tehnologije (IT) postavio je pred farmaceutsku industriju

slijedeća pitanja:

Kako koristiti informacionu tehnologiju u upravljanju

globalnim procesom razvoja lijekova?

Kako učiti od drugih industrijskih grana koje šrioko koriste

obradu podataka?

Pri analizi stanja razvijenosti informacione tehnologije

preduzeća, njegovog stepena integracije i povezivanja u lokalne i internacionalne
mreže, kao i količine razmjenjenih podataka, zapaža se stepen njegove razvijenosti.

Već na jednostavnom stepenu IT razvoja može se utvrditi

napredak u automatizaciji, rutinskim provjerama,
analizama stabilnsoti istraživanja ili kvaliteta proizvodnje,
dok dalji napredak donosi uvođenje informacionog
sistema za laboratorije i specijalizovanih sistema za
statističku bradu podataka iz kliničkih studija. Produktivan
dobitak se ostvaruje uštedom potencijala radne snage pri
obradi rutinskih zadataka. Veoma važan efekat predstavlja ušteda vremena prilikom
razvoja i odobravanja novog lijeka. U kliničku razvojnu fazu jedne aktivne supstance
često su uključene hiljade pacijenata i stotine kontrolnih centara širom svijeta.
Enormna količina podataka koja se pri tome proizvodi omogućava ubrzanje razvoja
lijekova.

Primjenom napredne informacione tehnologije otvara se

interesantna mogućnost u menadžmentu za poboljšanje
multicentrično organizovane kliničke studije. Dosije za
registraciju i odobravanju jednog novog lijeka sa svim
potrebnim podacima o njegovoj efikasnosti i sigurnosti
sadrži ogromnu količinu podataka i često dostiže više
stotina hiljada stranica. S umnožavanjem, raspodjelom i
provjerom takve papirne dokumentacije, davanjem
mišljenja i donošenjem odluka o izdavanju dozvole za prozvodnju novog lijeka traje u
prosijeku tri godine. Zato ne iznenađuje, što se primjena informacione tehnologije u
ovoj fazi posebno intenzivno provjerava. Pod pojmom CANDA (Computer Assisted
New Drug Application) podrazumijeva se sistem za obradu podataka radi dobijanja
dozvole za proizvodnju novog lijeka. Uz pomoć CANDA ovo vrijeme je skraćeno u
prosjeku na 9.2 mjeseci.

Primjena informacionih tehnologija u razvoju lijekova i

procesu njihovog odobravanja dovodi do primjena u
samom procesu i odražava se na organizaciju samih
farmaceutskih preduzeća. Informaciona tehnologija se
tako pojavljuje kao katalizator u procesu reinženjeringa
farmaceutske industrije.

96
8.2. ZADACI MENADŽMENTA TEHNOLOGIJA U FARMACEUTSKOM
PREDUZEĆU

Kao što je već istaknuto, proces razvoja novog lijeka i njegove prodaje na tržištu je
multidisciplinarni postupak koji pored osnovnih nauka, kao što su medicina,
biohemija, genetika i hemija, obuhvata i niz specijalizovanih disciplina, kao na primjer
galeniku, toksikologiju, analitiku, statistiku, obradu podataka itd. U prethodnom
odjeljku razmotrene su neke ključne tehnologije koje presudno utiču na ovaj proces.

Kompleksnost i važnost tehnološkog razvoja ne dozvoljavaju da se on samo

koordinira i slučajno prati, a da se njegovo uvođenje u procese preduzeća prepusti
pojedinim stručnim odjeljenjima.

Zadatak menadžmenta tehnologija je da ovdje izvršava funkciju koordiniranja i da

obezbijedi identifikovanje, vrednovanje, implementiranje i razvoj nove tehnologije u
duhu ciljeva i strategije preduzeća.

Izuzetno je važno da preduzeće prati tehnološki razvoj

unutar farmaceutske industrije i van nje. Pr tome je
potrebno da preduzeće raspolaže kadrovima koji su za to
sposobni. Praćenje stručne literature, patenata i banaka
podataka nije dovoljno. Direktni kontakti s vodećim
laboratorijama kao i aktivno učešće na stručnim
skupovima su obavezan preduslov da se nove tehnologije ne «prespavaju». Takođe
je važno da se odjeljenja za istraživanje i razvoj redovno osvježavaju mladim,
kreativnim naučnim podmlatkom iz renomiranih radnih grupa, koji donosi novo
tehnološko iskustvo.

Pravilno vrednovanje jedne nove tehnologije sa stanovišta postizanja ciljeva

preduzeća je od presudnog značaja. Tehnološko-naučne analize mogu pružiti važnu
pomoć uprav firme prilikom donošenja odluka.

Pošto samo jedan od dva do 10 novih lijekova postiže uspjeh na tržištu,

farmaceutske forme su veoma zavisne od kontinuiranog toka novih programa da bi,
dugoročno gledano, mogle da prežive. Zato im je potreban jedan sistem za
vrednovanje ovih projekata u pogledu atraktivnosti i rizika, kako bi se ograničeni
kapaciteti firme optimalno iskoristili.

Razvijene su različite metode vrednovanja projekata.

Jedna od njih je „portfolio“ prikaz. Kod ove metode se
projekti upoređuju na osnovu atraktivnosti i rizika, kao i
tehnološke i ekonomske dimenzije, na osnovu unaprijed
utvrđenih kriterijuma. Svaki kriterijum dobija određenu
važnost, u skladu s ciljevima i strategijom preduzeća,
kojom utiče na parametre atraktivnosti i rizika. U firmi koja
je usmjerena na tehnologiju, a koja raspolaže specijalnim galeničkim know-how-om
(na primjer, plaster ili aerosol tehnologijom), vrši se jači
uticaj na tehnološke kriterijume i parametre aktiviteta,
nego u firmi koja je marketinški orijentisana. Za svaki nov
proizvod (lijek) kvantifikuju se atraktivnost i rizik na jednog
istoj skali, shodno različitim kriterijumima i njihovoj
važnosti. (Tabela 5).

97
Tabela 5. Kriterijumi za ocjenjivanje parametara atraktivnosti i rizika
Parametar Dimenzije Kriterijumi
Tehnološka Terapeutska vrijednost/ korist, djelotvorni
mehanizam, galenska forma, budući razvoj
Atraktivnost
Komercijalna Veličina tržišta, isplativost (ROI-return on
investment), sinergizam
Tehnološka Patent, know-how, mogućnost realizovanja,
Nadmetanja kod IR
Rizik
Komercijalna Nadmetanje, mogućnost nadoknade, cijena

Za projekte u ranoj fazi razvoja vjerovatnoća tehničke realizacije bitno je kritičnija od

ekonomskog aspekta buduće prodaje na tržištu. Zato je potrebno u sistem za
procjenu projekata uvesti analizu tehnologije. Kao pomoćno sredstvo ovdje se koristi
formiranje matrice «tehnologija/proizvod». Princip se sastoji u identifikovanju različitih
tehnologija koje moraju biti uvedene da bi se vrednovani proizvod uveo na trište. U
tabeli 6. prikazan je jedan primjer ovakve matrice.

Tabela 6. Matrica «tehnologija/proizvod»

Tehnologija Projekat/proizv
od
Tip Proces P1 P2 P3
Molekularno modeliranje +
Drug Design T1 Hemijska sinteza ++
Kombinovana hemija ++
Laboratorijski robot T2 Farmakološki skrining + + +
Generski inženjering ++
Biotehnologija T3 Kulture ćelija +
Materijali T4 Galenski oblici ++ ++
LIMS automatizacija + + +
Informaciona Menadžment i dokumentacija kliničkih + + +
tehnologija T5 studija
CANDA + + +
Informacioni menadžment + + +
Socio-ekonomskih podataka

Popunjena matrica prikazuje kritične tehnologije za svaki

projekat i stavlja ih u vezu s jednim multirpojektom.
Slijedeći korak je kontrola indentifikovanih tehnologija u
pogledu:

• generalnog statusa u razvijenom procesu,

• konkurentske pozicije firme u vezi s tehnologijom
(jaka-srednja-slaba).

Raspored dobijenih podataka u obliku jednog dvodimenzionog dijagrama daje željeni

«tehnološki portfolio» prikazan na narednoj slici. Ovakav dijagram pokazuje jake i
slabe strane firme u vezi s tehnologijama i može poslužiti prilikom određivanja
tehnološkog rizika projekata. U kombinaciji s matricom «tehnologija / projekat»
predstavlja važan instrument planiranja i upravljanja tehnologijom.

98
 U posmatranom primjeru tehnologija T3 predstavlja ključni
problem za sva tri procjenjivana projekta. Pozicija ove
tehnologije u «tehnološkom portfoliju» pokazuje da je ona
praćena značajnim rizikom. Jačanje konkurentske pozicije
firme u odnosu na ove tehnologiju trebalo bi da ima visok
prioritet. Obezbjeđivanjem resursa za odgovarajuće
odjeljenje za istraživanje i razvoj ova tehnologija mora biti
ojačana i osigurana pošto od nje zavisi uspjeh sva tri
projekta.

Tehnologija

u nastajanju

vrhunska pozicija visok rizik

←
T1 T2
↓

T3
←
smanjen rizik
nije konkurentna

u sazrijevanju jaka srednja slaba

Slika. Tehnološki portfolio

T1, T2 i T3 označavaju različite tehnologije, strelice pokazuju pravac kretanja
kroz ciljne programe istraživanja i razvoja

Implementacija novih tehnologija. Kada se utvrdi da je neka nova tehnologija

neophodno potrebna za realizaciju ciljeva preduzeća ona se mora uvesti i učiniti
efikasnom. Implementacija nove tehnologije može se postići razvijanjem sopstvenog
know-how-a ili spoljnom akvizicijom.

Interni razvoj jedne za preduzeće nove tehnologije može

da uslijedi preko jednog pilot-projekta. Ovaj projekat
razrađuje projektantski tim sastavljen od malog broja
naučnika i tehničara. Glavni zadatak takvog projekta je
unošenje spolja specifičnog stručnog znanja, etabliranje
internog znanja i skupljanje prvih praktičnih iskustava, da
bi se vrijednost nove tehnologije za preduzeće u dovoljnoj
mjeri ocijenila na praktičnim primjerima.

Važan zadatak takvog tima je i prilagođavanje nove tehnologije uslovima

farmaceutske industrije. Pri tome se naročita pažnja obraća na prilagođavanje
zakonski propisanim standardima kvaliteta i proceduri za izdavanje dozvola. U ranoj
fazi implementiranja nove tehnologije nije neophodno potrebno formirati posebnu
organizacionu jedinicu. Članovi pilot grupe mogu obraditi projekat u okviru svojih
redovnih funkcija. Vrlo je važno rano uključiti vođe projekata i menadžere proizvoda
čiji su projekti i proizvodi pogođeni od strane nove tehnologije. Ako se pokaže da iz
nove tehnologije rezultira konkretan kandidat za predklinička i klinička ispitivanja
treba koristiti posebne timove za razvoj.

99
Spoljna akvizicija je sigurno najbrža metoda uvođenja nove tehnologije, koja je svoje
mogućnosti već pokazala. Može se zapaziti da se sve više farmaceutskih firmi sa
strateški važnim tehnologijama fuzionišu ili ulaze u kooperaciju u oblast istraživanja i
razvoja. I u strateškim oblastima osnovnih i primarnih istraživanja kooperacije više
nisu nikakva rijetkost. U tabeli 7. navedeno je nekoliko primjera saradnje u
farmaceutskoj industriji iz posljednjih godina.

Tabela 7. Primjeri aktivnosti velikih farmaceutskih firmi u vezi s akvizicijom

modernih tehnologija
Firma Partner u tehnologiji God. Tip Projekat
kombinovana
«Eli Lilly» «Sphinx» 1994 akvizicija hemija
«American
Home «Affymax» 1994 prećutni dogovor kombinovana
Products» o istraživanju hemija
istraživaki i
«Glaxo» «Megabios» 1994 licencni ugovor genter. cyst. fib.
«Chiron peptid sinteza i
Corporation» «Houghten Phar» 1993 joint venture skrining
«Protein Design prećutni dogovor monoklonalna
«Corange» Labs» 1993 o istraživanju antitjela
«Smith Kline «Human Genome genom-analiza,
Beecham» Sciences 1993 akvizicija ljudski geni
«W-Lambert» «Theragan» 1993 ugovor o razvoju genska terapija
«Chiron «Cetus
Corporation» Corporation» 1991 akvizicija genska terapija
«American
Home «Genetics 1991 djelimično genska terapija
Products» Institute» učešće
«Hoffman-La
Roche» «Genentech» 1990 djelimično učešće genska terapija

Ova pojava se zapaža i u oblasti biotehnologije. Mnoge evropske i američke

farmaceutske firme, koje na ovom području nemaju sopstveni know-how, ulaze u
strateške saveze s biotehnološkim firmama, koje su razvile interesantne metode i
tehnologije, ali nemaju dovoljno resursa za kompletan razvoj lijekova po
međunarodnim standardima.

Koliki značaj vodeće farmaceutske firme pridaju razvoju

tehnologije može se vidjeti iz činjenice da one sve više
sredstava ulažu u firme – nosioce novih tehnologija, ili ih
direktno preuzimaju. Spektakularni primjeri za ovo su
ulazak «Hoffmann – La Roche» u «Genentech» sa 62%
za sumu od 2,1 milijarde dolara i učešće «Chiron»-a u
«Chiron Cetus Corporation» sa 660 miliona dolara.

U najvećem broju slučajeva originalne tehnologije se ne

razvijaju u okviru jednog farmaceutskog produzeća, već
nastaju kombinaciojom i saradnjom univerzitetskih
istraživanja i industrijskih laboratorija. Menadžment

100
tehnologija mora uzeti u obzir ovu veoma važnu činjenicu. Traganje za mogućim
partnerima i sastavljanje ugovora vezanih za istraživanja i licence postaje sve
važnija oblast menadžmenta tehnologija u farmaceutskoj industriji.

Uvođenjem nove tehnologije zadatak menadžmenta

tehnologija nije završen. Tehnologiju je potrebno stalno
prilagođavati, razvijati i optimizirati da bi se omogućila
proizvodnja tržišno konkurentnih proizvoda, i to na duži
vremenski period, da bi se moglo poslovati s dobitkom.

Ovi zadaci se najbolje prate preko interne strukture koja

ima važnu ulogu u odnosu na proizvod. Takva organizaciona forma je već pomenuti
projektni menadžment koji je posljednjih godina našao svoje mjesto u farmaceutskoj
industriji.

Projektni menadžment u farmaceutskoj industriji bitno se razlikuje od projektnog

menadžmenta u mašinkoj industriji ili građevinarstvu zbog dugog razvojnog perioda i
visokog rizika.

Tehnološka konkurentska prednost. Važan zadatak menadžmenta tehnologija

jeste obezbjeđivanje tehnološke prednosti firmi. Takva prednost direktno štiti
proizvode od imitatora i falsifikatora, a takođe predstavlja preduslov za
obezbjeđivanje novih preparata na visokom tehnološkom nivou. Inovativne
tehnologije čsto nude mogućnost podizanja čitave lepeze proizvoda na kvalitativno
viši nivo, čime se i njihove prodajne mogućnosti bitno popravljaju. Specijalne
galenske tehnologije, pjenušave tablete, transdermal sistemi, implatanti, liposomi i
drugi terapeutski sistemi pružaju interesantne mogućnosti.

Postoji čitav niz farmaceutskih preduzeća koja su se spcijalizovala u određenoj

oblasti, u kojoj imaju tehnološko vođstvo , i svoje inovativne tehnologije nude drugim
firmama. Za ovu vrstu firmi obezbjeđenje tehnološke prednosti je veoma bitno.

Za obezbjeđivanje tehnološke prednosti važi isti postupak kao i pri identifikovanju

novih tehnologija. Preko sistematskih analiza literature i intenzivnih spoljnih
kontakata mora se na osnovu mase informacija prepoznati trend tehnološkog
razvoja koji će dovesti do budućih tehnoloških skokova. Pri tome se posebna pažnja
mora pokloniti tehnološkom razvoju neposrednih konkurenata. Skupljači specifičnih
tehnoloških informacija (tzv. «Technological Gate-Keepers») uvedeni su u mnogim
firmama već krajem sedamdesetih godina. Tu se radi o kvalifikovanom stručnom
personalu sa specijalnim senzibilitetom za važne eksterne informaije. Izbor podesnih
osoba i njihova integracija u organizaciju je zadatak menadženta tehnologija.

Otvaranje firme prema okruženju je bitan uslov za provjeru njenog tehnološkog nivoa
u poređenju s konkurencijom.

Mogućnosti za eksterno vrednovanje tehnologije koju je firma sama razvija su:

• aktivno učešće na seminarima i naučnim skupovima,

• kooperacija s univerzitetima i naučnim institutima,
• prodaja licenci jakim firmama,
• davanje naloga stranim firmama.

Važno je da interna politika firme podržava takve eksterne kontake s firmama koje
raspolažu specijalnim tehnološkim know-how-om, bilo u galenskoj, toksikološkoj ili

101
kliničkoj oblasti. Eksternom ponudom ovakvih kapaciteta mogu se postići direktni
dobici. Često se određene oblasti organizuju kao posebni profit-centri ili društva s
ograničenom odgovornošću. Tehnologija tako postaje interesantan faktor za
farmaceutske firme, a njen razvitak, odnosno obezbjeđivanje tehnološke prednosti,
čak i bez direktne veze s projektom – važan zadatak menadžmenta tehnologija.

Obezbjeđivanje intelektualne svojine u industriji obavlja se

obično pomoću patenta. Farmaceutski patenti štite nove
supstance, proizvodne procese, galenske forme ili
određene medicinske primjene, pri čemu, po pravilu,
patent na supstancu obezbjeđuje najjaču zaštitu. Kao što
je rečeno, patentiranje prestavlja kritičnu tačku u
poslovanju s lijekovima. Strategija firme sastoji se u tome
da preko serije različitih patenata na najbolji mogući način zaštiti novu tehnologiju
odnosno nove preparate. Osim ove aktivne, postoji i paivna strategija koja se sastoji
u blokiranju konkurencije pomoću patentiranja tehnologije.

Na osnovu stečenog iskustva, ni velika prduzeća ne uspjevaju da održe tehnološko

vođstvo u dužem vremenskom intervalu.

8.3. ORGANIZACIJA MENADŽMENTA TEHNOLOGIJA U

FARMACEUTSKIM PREDUZEĆIMA

Farmaceutske firme su ranije imale jako raščlanjenu strukturu, s jasno

razgraničenim funkcijama istraživanja i razvoja, proizvodnje i marketinga, kao i čvrsto
hijerarhijsko uređenje. Poslovni uspjesi u prošlosti su podržavali ovakvu
konzervativnu strukturu. U današnjim uslovima visokih troškova i niskih marži u
farmaceutskoj industriji sve se više koriste «lean-management» metode.
Internacionalne firme, kao što su «Bayer», «Hoechst» ili «Boehringer», u
međuvremenu su ukinule hijerarhijske ljestvice, uvele projektni menadžment,
prilagodile centralne oblasti istraživanja i učvrstile odgovornost operativnih područja.
Nivo glavnog rukovodioca i rukovodilaca odjeljenja sve češće se dovodi u pitanje kao
podesan instrument za odgovor na buduće izazove i upravjanje njima. Matrični oblici
organizacije, spuštanje odgovornosti prema bazi, podjela i rotacija poslova dobijaju
sve veći značaj.

U procesu nove organizacije poseban značaj pripada

implementiranju menadžmenta tehnologija. Top-
menadžment je odgovoran za stvaranje ambijenta za
razvoj menadžmenta tehnologija. Menadžment tehnologija
stoji pri tome u tjesnoj vezi s menažmentom istraživanja i
razvoja i menadžmentom informacija.

Menadžment tehnologija nije centralna funkcija u preduzeću. Zato ga treba

decentralizovati i koristiti u svim bitnim stručnim funkcijama i na svim nivoima
odlučivanja. Rano i blagovremeno prepoznavanje novih ključnih tehnologija je pri
tome zadatak primarnog istraživanja koje je povezano s univerzitetima i institutima.

U oblasti farmacije, metode uvedene od stran projektnog menadžera nude povoljne

preduslove za menadžment tehnologija. Posebno je kod tehnološki orijentisanih
projekata značajno ako šef projekta ili projektnog tima istovremeno obavlja funkciju
tehnološkog menadžera. Neophodna je saradnja menažmenta istraživanja i razvoja s
odjeljenjima za licence i za marketing.

102
Menadžment tehnologija u farmaceutskoj industriji. Razvoj, sprovođenje i
valorizacija jednog novog terapeutskog principa predstavlja dug proces, pun rizka.
Zato se farmaceutske firme moraju baviti posebnim dugoročnim planiranjem i
istraživanjem poslovne oblasti. Kod donošenja strateških odluka moraju se uzeti u
obzir tehnološka baza preduzeća s konkurencijom, položaj novih tehnologija, kao i
sopstvene mogućnosti efektivnog menažmenta tehnologija. U ovakve odluke
spadaju:

• početak razvoja lijeka u novom terapeutskom sektoru,

• dodjeljivanje kapaciteta za istraživanje i razvoj,
• iznošenje na tržište novog proizvoda,
• izgradnja nove proizvodne linije,
• obustavljanje proizvodnje jdnog proizvoda ili jednog proizvodnog procesa itd.

Odluka o uvođenju nove tehnologije zahtijeva preduzetničko djelovanje. Investicije u

jednu visoko inovativnu tehnologiju, koja još uvijek nije sazrela niti široko isprobana,
zahtijeva spremnost na rizik i neustrašivost prilikom donošenja odluka. Za to je
potreban kvalifikovan i informisan top-menadžment, koji se oslanja na menadžment
tehnologija.

Velike firme obično ne učestvuju aktivno u prvim redovima

tehnološke revolucije. Mala preduzeća, osnovana od
strane renomiranih univerzitetskih istraživača i finansirana
preduzetničkim kapitalom, razvijaju se na bazi krčenja
novih puteva inovacije, što se može okarakterisati kao
tehnološko vođstvo. Kao primjer navedimo komercijalnu
primjenu PCR (Polymerase Chain Reaction) tehnologije
molekularne biologije, od strane njenog pronalazača K.B.Mullisa, dobitnika Nobelove
nagrade za hemiju, preko spstvene firme «Star Gene». Obrazovanje takvih firmi i
centara za nove tehnologije, prije svega u blizini značajnih unvierziteta, naročito je
iraženo u SAD.

Za velike farmaceutske firme su ovakvi tehnološki centri

izuzetno interesantni. Tako je «BASF», firma-kćerka
«BBC», nedavno otvorila centar za istrživanje i razvoj
vrijedan 100 miliona dolara u Masačusetskom
biotehnološkom parku, u blizini Bostona, u jednom
izvanrednom okruženju vrhunskih univerzitetskih i
tehnološki visokorazvijenih firmi.

Jedan od zadataka strateškog menadžmenta tehnologija je da prati ovaj trend na

međunarodnom nivou, posmatra i bira moguće kandidate za saradnju, kao i da ih
vrednuje u pogledu kompetencija i inovacionog stupnja.

Niz univerziteta i drugih državnih istraživačkih institucija

osnovao je, ili to namjerava da učini, grupe za tranfer
tehnologija i njihovu valorizaciju. Kao primjere navedimo
Medical Research Council Tehnology Transfer Group u
Velikoj Britaniji, TNO u Holandiji i Office of Technology
Transfer u SAD. One predstavljaju podesna mjesta na
kojima zainteresovane firme mogu potražiti ili ponuditi
određena tehnološka rješenja, kao i uspostaviti kontakte s
naučnicima.

103
Globalna valorizacija novog lijeka odvija se na svim važnim farmaceutskim tržištima,
kao što su Sjeverna Amerika, Zapadna Evropa i Japan. Na osvim tržištima se, po
pravilu, mogu nadoknaditi visoki razvojni troškovi.

104
8. LITERATURA:
1. Ante Šantić : Biomedicinska elektronika; Sveučilište u Zagrebu, Školska
knjiga, Zagreb 1995.godine.
2. Larisa Kolomejceva: Upravljanje tehnološkim razvojem- Izatovi trećeg
milenijuma, Bibiloteka Menadžment, Beograd, 2001.godine
3. Dragan Čović : Timski rad, Sveučilište u Mostaru, 2002.godine
4. Darko Petković : Tehnička dijagnostika (rukopis u priremi); Sveučilite u
Mostaru –Univerzitet u Zenici; 2005.godina
5. Darko Petković : Tehnološki parkovi- Više od mjesta za tehnološki transfer i
razvoj MSP; Univerzitet u Zenici i Federalno min.obrta i poduzetništva;
Zenica, 2005.
6. The Oxford Dictionary, Oxford University Press, Walton Street, Oxford OX2
6DP, 1991.
7. The World Book Encyclopedia, Vol 19, World Book, Inc, Chicago, London,
Sidney, Toronto, 1994.
8. S.Kukoleča, Organizaciono-poslovni leksikon, Rad, Beograd 1982, 2. dio.
9. G.Rophol, Eine Systemtheorie der Technik, zur Grundlegung der allgemeinen
Technologie, Carl Hanser Verlag, München wien, 1979.
10. LZ „M.Krleža“, Leksikon LZ, Zagreb 1974. godine.
11. N.N., Nové definice pojmºu vëda a technologie, Plasty a kaučuk, 33(1996)1.
12. Microsoft Corporation, Microsoft Encarta 2005, Redmond, WA 98052-6399
U.S.A. 2005. godine
13. I. Mašić, Z.Riđanović, Medicinska informatika, Avicena, Sarajevo 1996.
godine
14. S. Ćatović, S.Kendić, Uvod u medicinu, historijski razvoj medicine i
medicinska etika, Sarajevo 1999. godine
15. SZO, Ciljevi zdravlja za sve : zdravstvena politika za Evropu / Škola narodnog
zdravlja Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, 1997. godina
16. Maja Levi-Jakšić, Upravljanje tehnologijom i operacijama, FON,
Beograd,1996.
17. * * * : , Medicinska enciklopedija, Svjetlost-Larousse, Sarajevo 1989.
godine
18. Urgentno zbrinjavanje i transport, Johanniter Unfall Hilfe, Sarajevo, 1996.
godine
19. Canadian Association of Emergency Physicians (CAEP): Implementation
Guidelines for the Canadian Emergency Department Triage and Acuty Scale
(CTAS)
20. Milena Tijanić, ZDRAVSTVENA NJEGA I SAVREMENO SESTRINSTVO,
Naučna, Beograd 2002. dine
21. * * *: WHO, Regionalni ured za Evropu, Proces zdravstvene njege,
Copenhagen, 1981. godine
22. Mensura Begić, Proces zdravstvene njege u okviru polivalentne patronažne
zaštite, Dom Štampe, Zenica 2001. godine
23. Izet Mašić, Medicinska informatika, Avicena, Sarajevo, 1996. godine
24. Arif Smajkić, Socijalna medicina sa organizacijom zdravstva, IP „Svijetlost“
Sarajevo, 1988. godine
25. * * * : SIZ zdravstvene zaštite BiH, Standardi i normativi zdravstvene
zaštite, Sarajevo, 1986. godine
26. Mary Cain, Mapping Transformations in Health Technology, Institute for the
Future Health Care Horizons, 2002. godine
27. http://health.yahoo.com
28. www.allergy-network.co.uk
29. www.anaphylaxis.org.uk

105
30. www.asthma.org.uk
31. www.bbc.co.uk
32. www.allergyuk.org
33. www.bsaci.org
34. www.eczema.org
35. www.aaaai.org
36. www.patient.co.uk
37. www.lasg.co.uk
38. www.medicalnewstoday.com
39. www.news.wisc.edu
40. www.patienthealthinternational.com
41. www.neuron.org
42. www.cancercell.org
43. www.pharmacytimes.com
44. www.yumama.com
45. www.trudnoca.net
46. www.poliklinika-harni.hr
47. www.antamedica.com
48. www.mit-med.co.yu
49. www.menssana.co.yu

106