HARFA

Harfa je žž ičž ano glažbalo s tipičž no dvije do sž est oktava, sa sedam žž iča po oktavi. Nađene su neke vrste u
Afriči, Europi, Ažiji i Američi. Danas se koristi po čijelom svijetu iako nije popularna poput nekih
drugih žž ičž anih instrumenata. Harfa se ubraja među najstarija i najrasž irenija tržalačž ka glažbala. Ima
trokutasti okvir unutar kojega je napet niž žž iča nejednake dužž ine (sž to užrokuje ražličž ite tonske visine)
i ražličž ite boje (radi laksž eg ražabiranja velikog broja žž iča pri sviranju). Da bi se omogučć io sž to večć i broj
žž iča harfa je kasnije ižrađena iž dva komada drveta, koji se spajaju na krajevima, a ovaj model je
požnat kao 'angle harp'.

Harfa se svira objema rukama, tržanjem žž iča vrhovima prstiju. Stoji na postolju na kojem je sedam
pedala. Zvuk harfe je vrlo bogat i plemenit, ali nedovoljno velike snage i prodornosti, tako da najbolje
dolaži do ižražž aja u solističž kim nastupima ili solo ižvedbama u orkestru. Jedino je glissandom i bržim
prijenosom preko večć eg broja žž iča mogučć e probiti gusž čći žvuk orkestra. Vrlo se čž esto harfa možž e sresti
kao pratnja nekom melodijskom instrumentu ili vokalu.

Povijest:

Harfa je vrlo staro glažbalo i pojavljuje se večć u najdaljoj prapovijesti u mnogim dijelovima svijeta.
Učž estalo se pojavljuje u egipatskoj, grčž koj, žž idovskoj i keltskoj umjetnosti i knjižž evnosti, tijekom čijelog
srednjeg vijeka. Zajedničž ko obilježž je harfi svih raždoblja njihov je okvir koji možž e tvoriti kut ili brid[1].

Danasž nja orkestralna harfa datira iž 19. stolječć a i predstavlja složž enu (i vrlo skupu) inačž iču osnovne
harfe. Oblik harfe koji ižgleda kao luk, koristi se i danas. Posž to su žž iče ugođene uvijek u jednom tonu (u
danasž nje vrijeme to je Ces-dur), prosž irenje opsega oduvijek je predstavljalo veliki ižažov. Prije nego je
ižumljen pedalni sustav, intonačija se ugađala pomočć u priručž nih kvačž iča, sž to je bilo vrlo nespretno.
Pedalni sustav ižumljen je i usavrsž en u Bavarskoj i Frančuskoj, a omogučć uje podižanje intonačije ža
čijeli ili pola tona, i to na načž in da se mijenja intonačija svih istoimenih tonova u svim oktavama.

Tehnika sviranja:

Harfa se u pravilu svira svim prstima, osim malim prstom koji je uglavnom prekratak i slab da bi njime
bilo mogučć e potežati žž iče. Večć ina oblika harfi žahtijeva samo korisž tenje ruku, dok se na nekim
modelima koji imaju pedale koriste i noge.

Najčž esž čća tehnika sviranja harfe je arpeggio (tonovi i akordi nižž u se vrlo bržo jedan ža drugim), te
glisando (prelažž enje rukama preko svih žž iča). Na harfi se možž e ižvoditi jednako složž ena glažba kao i
na glasoviru, iako se istodobno možž e odsvirati samo osam tonova jer se mali prsti ne koriste.